Kapitalizam: proizvoa nejednakosti

Groblje je jedina zemlja u kojoj vlada ravnopravnost.

Ante Duki (1867-1951)
Nevolja je s jednakou to se elimo izjednaiti samo s onima koji su iznad nas.
Henry Becque (1873-1899)
U oujku ove godine u prodaji se nala knjiga o ekonomskoj teoriji i praksi, debela
svojih skoro 700 stranica. Ni blizu nekom lakonotnom proljetnom tivu. Malo tko bi
oekivao da e postati najprodavanijim naslovom u najveoj svjetskoj trgovini knjiga
(Amazon); iznad i krimia i ljubia. Od pojave ne izlazi s liste deset najprodavanijih, i
fama oko nje ne jenjava. Autor je Thomas Piketty, 43-godinji francuski profesor
ekonomije, a djelo nosi naslov Kapital u 21. stoljeu. esto se referira skraeno, samo
kao Kapital, oito prizivajui u svijest Marxa (The Economist je donio prikaz knjige s
naslovom Moderni Marx).
Piketty je strunjak u podruju ekonomske nejednakosti, i doktorirao je na
redistribuciji bogatstva. Temeljna teza njegova Kapitala jest da nejednakost u
kapitalizmu nije sluajna, ve da je rastua nejednakost izraziti proizvod kapitalizma.
Iako toliki odjek na knjigu ovakve vrste iznenauje, moe se razumjeti zato je izazvala
senzaciju. Nalazimo se u suvremenoj eri globalnih financijskih kriza i recesija, koje su
poljuljale vjeru u do juer dominantne ekonomske paradigme. Kapitalizam esto i u
mnogim izrazima pokazuje i svoje runo, nehumano lice, a narod nije slijep.
Kao sredinju kontradikciju kapitalizma Piketty identificira pojavu u kojoj je
prinos na kapital vei od stope rasta ekonomije to bogate ini sve bogatijima, a to ga je
uinilo junakom ljevice. (Da razjasnimo, ljevica se na zapadu zalae za socijalnu dravu i
radnika prava, i nema veze s ovom naom. Primjerice, ne bi im palo na pamet
sindikalnog elnika usred trajka slati u zatvor, jer su mu, gle sluaja ba sad, pronali
kakav prekraj koji je navodno uinio prije dvadesetak godina.) Pritom se ak ni ne
obaziru na previd autora koji je propustio ukazati na neodrivu pretpostavku o
ekonomskom rastu kao trajnom i nepoderivom alatu opedrutvenog napretka.
Nedovoljno se upire prstom u neodrivost srljanja i trke za ekonomskim rastom, znamo
li da eksponencijalni, neogranieni rast nije mogu na planetu koji ima ograniene
resurse. Nisu li i poplave, kao vjerojatna (ili barem vrlo mogua) posljedica globalnog
zatopljenja i otapanja ledenjaka, dokaz potroenosti ideja o neprestanom rastu?
Donedavno se smatralo, dobrim dijelom pod utjecajem politikih i ideologijskih
pritisaka, da je kapitalizam superioran i stoga to vodi smanjenju drutvenih
nejednakosti. Naime, nejednakost se u SAD-u od I. svj. rata do 1960-tih smanjivala, to je
dobro posluilo promotorima kapitalizma za ideoloku propagandu. Piketty tvrdi kako
je to rezultat Velike depresije, porezne politike nakon depresije, te II. svj. rata uslijed
kojega su plae postale ujednaenije, no da su dugoroni trendovi sasvim drugaiji.
Kako ostvariti pravednu jednakost, znamo li da gospodar nije svakom dao isti broj
talenata?
1

Nejednakost je gorui problem sadanjice, i za prioritet postavljaju ga papa

Franjo, predsjednici SAD-a, Kine, direktori MMF-a i elnici brojnih drugih utjecajnih
institucija. Ljudi su roeni nejednaki, ali imaju jednaka prava (ili bi barem trebali imati, i
tomu teimo). Jednakost pred zakonom jedan je od temelja civiliziranog drutva.
Razliite plae za isti rad smatramo nepravdom, a nepravda boli. Lijek za ove boli nisu
uravnilovke, povijest je pokazala. U ekonomskom sustavu u kojemu su plae nasilno
izjednaene radnici se manje trude, jer radio vie ili manje plaa je ista. Jedna od
poetnih toki kineskih reformi i tamonjeg puta iz komunizma u kapitalizam bio je tajni
ugovor kineskih seljaka u selu Xiaogang 1978. godine, kojega su potpisali i sakrili u krov
potleuice. Seljaci su radili u zadrugama, a bili su gladni. Svi plodovi rada ili su u
zadrugu. Drava je oduzela sve, i privatnog vlasnitva nije bilo. Stoga su potajice meu
sobom podijelili zemlju i dogovorili se da prinos preostaje onome tko je zemlju
obraivao, a dio e dati dravi. Problem je nastao kada je urod bio peterostruko vei od
oekivanog (jer su se seljaci daleko vie trudili): kako to objasniti partijskim
komesarima?
Kineski seljaci nisu imali nikakvo bogatstvo sve to su imali je rad; ruke. Dakle,
bili su jednaki u bogatstvu (nitko nije imao nita, zemlja je i dalje bila dravna, a oni su ju
samo obraivali), ali su bili nejednaki u radu. Urod (plaa) ih je motivirao na rad. Piketty
stavlja naglasak na nejednakosti koje su rezultat steenog bogatstva, a ne na razlike u
plaama, jer je suvremena nejednakost u bogatstvu (imovini) znatno vea nego
nejednakost u plaama. Uobiajeno je i oekivano da e ljudi za razliite poslove primati
nejednake plae. Dodue, i meu plaama nejednakost izrazito raste, pa se moe
promatrati kako je omjer plaa generalnog direktora i radnika sve vei, odnosno kako si
visoki menadment isplauje sve vie i vie. Prosjena plaa radnika od 1978. do 2012.
rasla je 5,4%, dok je plaa direktora rasla 875%. Godine 1965. prosjena plaa radnika je
bila 20 puta manja od plae direktora, a 2012. je oko 200 puta manja (izvor: Economic
Policy Institute). Konkretno, generalni direktor tvrtke PepsiCo je u 2012. imao 270 puta
vea primanja od svog prosjenog zaposlenika; direktor Coca-Cole 580 puta; direktor
Nike-a 1050 puta; a rekord je 1795 puta u tvrtki JC Penney (izvor: Bloomberg).
No, manji je problem znatna razlika u primanjima; vei je u naknadnom rastuem
jazu izmeu imovine bogatih i imovine prosjenih. Oni na vrhu piramide jednom
steeno bogatstvo umnoavaju po veoj stopi nego to je stopa rasta imovine onih u
sredini i na dnu piramide, pa se ponor meu njima produbljuje. Jo se moe lamentirati
je li ovaj ili onaj vrijedan svoje velike plae, ali beba koja se poloi u zlatnu kolijevku ne
moe i ne smije biti vrjednija od bebe koja je na svijet dola u straari. Naalost, njihov
ivotni put nee biti predodreen naelima meritokracije, gdje vei trud i vee zalaganje
rezultiraju veim bogatstvom. Djeca onih koji nisu u vrhu nemaju jednake prilike i
jednake mogunosti kao jednako talentirana i jednako inteligentna djeca onih koji jesu u
vrhu. Kolika nepravda: ne omoguiti najmanjima jednake uvjete razvoja i jednake
ivotne prilike! Poput nekog sportskog nadmetanja na kojemu jedan natjecatelj doe u
najmodernijoj opremi, drugi doe i edan i gladan, a pritom je drugi daleko talentiraniji.
Onda se prvi nakon pobjede raduje svom uspjehu.
Pitanje je stoga: kako bogati stjeu svoje bogatstvo preteno radom ili preteno
2

naslijeem? Kritiari Pikettyja tvrde: radom. No, gotovo nitko nije sam stekao svoje
bogatstvo, i teko moe opstati ona ja sam toga vrijedan jer sam puno radio. U
mehanizmu kreacije bogatstva ima mnogo kotaia nikada samo jedan, a onaj koji
upravlja tim mehanizmom, tim strojem, krivo smatra da je mehanizam zapravo on sam.
On doista moe biti (i esto jest) pokreta stroja, ali nikada nije cijeli stroj. Lijepo je to
sroila jedna amerika politiarka: Napravio si uspjenu tvornicu? Izvrsno! Ali
proizvode te tvornice distribuira po cestama koje svi plaamo. Zaposlio si radnike ije
obrazovanje smo svi platili. Uivao si sigurnost u poslovanju jer te uvala policija, vojska,
vatrogasci, i lijenici koje svi plaamo. Zadri velik dio svoje dobiti, ali dio dobiti treba
dati nazad drutvu, jer je to dio drutvenog ugovora. Ili rijeima Pikettyja: Trite i
privatno vlasnitvo trebaju biti robovima demokracije, a ne obratno. Trina ekonomija
nee sama od sebe izgraditi demokratske institucije i demokratsko drutvo. Ako se
sustav obrazovanja, kao jedan od najvanijih sustava inkluzije i izjednaavanja graana
prepusti trinim principima, jasno je da e mu samo bogati imati pristup. Slino je i sa
zdravstvenim sustavom. Ne moe se govoriti ni o demokraciji ni o jednakosti ondje gdje
samo manjina ima privilegije biti obrazovanom i zdravom.
Gdje je izlaz iz spirale rastue nejednakosti? Piketty predlae jednostavno, a
istodobno teko provedivo rjeenje: oporezivanje. Porez na imovinu, i to ne prevelik, ali
usmjeren na najbogatije. Cilj nije smanjenje ukupnog bogatstva, nego pravedniji i
egalitarniji raspored, neto poput robinhudske redistribucije.
Postoji li alternativa, neko drugo rjeenje? Uvijek, naravno. Revolucija.
OKVIR:
Greni profesor
Vrijednost rada francuskog profesora oituje se meu ostalim i u minucioznom
prikupljanju povijesnih izvora, odnosno najvee svjetske baze podataka o prihodima i
bogatstvu koju je sa suradnicima gradio tijekom 15 godina. Kako svaka akcija izaziva
reakciju, bilo je za oekivati da e Pikettyjev Kapital obilovati kritiarima, osobito onima
koji prosperiraju u suvremenom kapitalizmu. No, po pisanju Financial Timesa, Piketty
nije samo konceptualno u krivu, ve i kvantitativno. Ima, kau, greke u raunu. Naime,
za dugoronu povijesnu analizu potrebni su relativno opseni podaci i iz dalje prolosti,
a oni su esto oskudni ili nepostojei. Piketty je javno objavio podatke koje je prikupio,
brojke na temelju kojih je doao do svojih zakljuaka, i sada mnogi kopaju po njima kako
bi se osobno uvjerili u njihovu (ne)tonost. Zato? Ako se neka teorija eli etablirati
potrebno ju je potvrditi stvarnim podacima, brojkama iz realnosti. Jednako tako, kada se
neka teorija eli opovrgnuti, potrebno ju je kvantitativno sruiti brojkama. No, podaci
iz dalje prolosti esto uope ne postoje; stoga se teorija ne moe pravo ni dokazati ni
opovrgnuti (barem ne u kratkom roku).
Piketty se, izgleda, naao u tom procjepu. Ima solidnu teoriju, ali podaci temeljem
kojih potvruje svoju teoriju dovedeni su u pitanje. Diskusija je tek zapoela, i vrijeme e
pokazati je li Piketty u raunici doista gadno grijeio, do te mjere da mu cijela teorija
pada u vodu, ili njegova teorija o kapitalizmu koji uporno stvara i proiruje drutvene
nejednakosti moe opstati unato nekim (eventualnim) rupama u raunu.
3

OKVIR:
Sredinja kontradikcija kapitalizma: r > g
Sveukupan zakljuak ove studije je da trina ekonomija koja se temelji na
privatnom vlasnitvu, kada se prepusti sama sebi, sadri snane sile konvergencije, vezane
osobito uz difuziju znanja i vjetina; ali takoer sadri i snane sile divergencije koje su
potencijalna prijetnja demokratskim drutvima i vrijednostima drutvene pravde na
kojima su zasnovana. Osnovna sila destabilizacije odnosi se na injenicu da prinos na
kapital, r, moe biti znaajno vei u dugim vremenskim razdobljima od stope rasta prihoda
i koliina proizvodnje, g. Nejednakost r > g implicira da bogatstvo akumulirano u prolosti
raste bre od plaa i koliina proizvodnje. Ova nejednakost izraava temeljnu logiku
kontradikciju. Poduzetnik neizbjeno postaje rentijerom, sve dominantnijim i
dominantnijim nad onima koji nemaju nita osim svoga rada. Jednom kada je prikupljen,
kapital se reproducira bre nego to rastu koliine proizvodnje. Prolost prodire
budunost. Posljedice na dugoronu dinamiku raspodjele bogatstva su potencijalno
zastraujue, osobito kada se uzme u obzir da prinos na kapital direktno varira s veliinom
poetnog uloga i da se divergencija u raspodjeli bogatstva dogaa na globalnoj razini.
Thomas Piketty, Kapitalizam u 21. stoljeu, Belknap Press, 2014. str. 571.
85 najbogatijih ljudi svijeta imaju imovine koliko i 3,5 milijardi najsiromanijih u
svijetu. (Izvor: Oxfam.org)