Faculty of Philosophy

Department of English,
Sarajevo University.

Dr. Shahab Yar Khan

(Novi Kontinent i The Tempest)

Chapter from

Djelo Shakespeara u Ozraju

Savremne Postkolonijalne
Knjievnosti

Novi Kontinent i The Tempest

Vjeruje se da je najvei izvor inspiracije za The Tempest bilo vie pisanih spisa
koji su u Englesku stigli 1610. nakon brodoloma blizu Bermudskih otoka u ljeto 1609.
ak ni iz tog razloga nije sigurno da su ti tzv. Bermudski pamfleti objavljeni prije no to
je djelo bilo napisano. Poznato je da su cirkulirali u formi rukopisa meu engleskom
visokom klasom od 1610.g. Kako je takoer poznato da je Shakespeare meu njima imao
bliske prijatelje koje je susretao na svojim putovanjima, vrsto se vjeruje da je on
proitao ove pamflete dok su jo bili u formi rukopisa.1
Sadraj ovih spisa, prevenstveno rukopisa Williama Starchega i Sylvestera
Jourdaina unaprijed iznose zakljuak o Bermudima kao 'avoljem otoku' ('Devil's
Islands') i nude opise raja pronaenog na samom otoku. Njihova rasprava o prirodi (da li
suprotna civilizaciji ili je pak u harmoniji s njom) postaje centralna misao/tema djela The
Tempest.
Pitanje da li je priroda dobra ili zla dolazi u sredite lika Calibana onoliko koliko
se smatra 'autohtonim uroenikom' kada su ga pronali evropski putnici i istraivai. U
sluaju Calibana pitanje prirode je preformulirao da bi se odredila priroda Calibana ili
priroda 'autohtonog uroenika'.
_______________________________________________________________________
1U nastojanju da ovo dokae, Paul Brown spominje ''Shakespeareovu patronsku vezu sa istaknutim lanovima Virginia Company'' u
svom eseju ''This thing of Darkness I Acknoweledge of Mine: The Tempest and the Discourse of Colonialism ''u Politikom
Shakespeareu: Novi eseji u kulturalnom materijalizmu urednici: Jonathan Dallimore i Alan Sinfield (Manchester University Press,
1985), str. 45.
Pitanje o prirodi postaje vano bilo da su prirodni 'drugi' ljudi vrijedni potovanja, bilo da su nia vrsta divljaka koji bi mogli biti
pokoreni, zarobljeni i poubijani po elji. Najpoznatiji od dokumenata kojim se Shakespeare koristio kao izvor informacija o
uroenicima Novog svijeta jest esej Michela de Montaignea ''O kanibalima.''
Esej koji je izvorno napisan na francuskom pojavio se u engleskom prijevodu Johna Florioa 1603. Shakespeare je vjerovao da treba
proitati ovaj prijevod. Montaigneov esej se bavi uroenikom populacijom Karipskih ostrva. Montaigne je raspravljao o tome da je
prirodno stanje u kojem ovi uroenici ive u superiornijem poloaju to se tie morala i nevinosti s obzirom na stanje civilizacije.
Shakespeare se oslonio na Montaigneove argumente i ideje kada je stvorio Gonzalov govor u inu II, scena. I djela The Tempes.
Takoer je iskoristio Montaigneove informacije o 'plemenitim divljacima' da prodiskutuje ovaj koncept u okviru The Tempest.

AVOLJE OSTRVO ILI RAJ NA ZEMLJI

William Starchey ( 1572 1621 ) bio je historiar koji je diplomirao na Cambridgeu. On
je zajedno sa Sir Thomasom Gatesom, guvernerom kolonije Virdinija, doplovio do obala
Virdinije 1609. godine. Tokom putovanja doivjeli su oluju i nasukali se na Bermudima.
Starchey, zajedno sa ostalim preivjelim putnicima, morao je ostati godinu dana
na Bermudima jer im je upravo toliko trebalo da sagrade novi brod i nastave put ka
Virdiniji. Starchey je tokom svog boravka tamo poslao pismo nepoznatoj eni, a koje je
kasnije objavljeno u Bermudskom pamfletu pod nazivom True Repertory of the
Wrack.2
To je jedan od nekoliko razloga za koje se vjeruje da su inspirisali Shakespearea
da napie The Tempest. Starchey je takoer poznat po tekstovima o Virdiniji
objavljenima pod naslovom Historie of Travaille into Virginia Britania.
U svom True Repertory of the Wrack Starchey je iznio jasan opis broda usred oluje:
'A dreadful storm and hideous began to blow from out the north-east, which
swelling and roaring as it were by fits (...) at length did beat all light from heaven;
which likes an hell of darkness turned black upon us, so much the fuller of horror,
as in such cases horror and fear use to overrun the troubled overmastered senses
of all,which(taken up with amazement) the ears lay so sensible to the terrible cries
and murmurs of the winds, and distraction of our company, as who was most
armed and best prepared was not a little shaken.3
___________________________________________________________________________________________________________
2

Ronald Takaki, A Different Mirror: History of MulticulturalAmerica, Boston:Back Bay Books, 1993.
p.142.
3
William Starchey, True Repertory of the Wrack u: William Shakespeare, The Tempist, ed. Robert
Langbaum New York: Penguin, 1998., p.Xi.

Ovaj veoma snaan opis oluje inspirisao je izvoenje The Tempest na sceni.Opis

je veoma slian opoj atmosferi horora i bespomonosti na brodu u The Tempest, a to je

kasnije Ariel prenio Prosperu :
Not a soul
But felt the fever of the mad and played
Some tricks of desperation.All but mariners
Plunged in the foaming brine and quit the vessel,
Then all afire with me.The King's son,Ferdinand,
With hair up-starring-then like reeds, not hair
Was the first man that leapt; cried, Hell is empty,
And all the devils are here (Act I, Sc. 2, 208-214)4
Ferdinandov pla na kraju sliio je Starcheyjevom opisu an hell of darkness koji
se spustio na brod. Okolnosti predstavljene u Starcheyjevom opisu, odigrane na
Shakespeareovoj pozornici mogu se bez sumnje upotrijebiti u objanjavanju Boatswainovog nasilnog ponaanja kada on nasre na svoje saputnike:
Hence what cares these roarers/for the name of king? To cabin! Silence! Trouble
us not. (Act I,Sc. I, 15-16).
Starcheyjev opis izdrljivog mornara moda je inspirisao Shakespeareovog
Boatswaina:
This (a leak in the ship), imparting no less terror then danger, ran through the hole
ship with much fright and amazement, startled and turned the blood , and took
down the braves of the most hardy mariner of them all, in so much as he that
before happily felt not the sorrow of others, now began to sorrow for himself...5
____________________________________________________________________________________________________________
4

Svi citati iz djela The Tempest dati su prema: William Shakespeare, The Tempest, ed. Peter Holland, New

York: Penguin Books, 1999, str. xv.

5

William Starchey, True Repertory of the Wrack strp.xii.

Starcheyjev opis strane oluje eho je povika Shakespeareovih mornara: All lost!
To prayers, to prayers ! All lost. (I.i.46), kao i njihovo kretanje: (The Mariners run about
in confusion, exiting at random).
Poslije opisa oluje Starchey nastavlja da opisuje obalu do koje su preivjel stigli:
'We found it to be dangerous and dreaded island, or rather islands of the Bermuda.
So terrible to all that ever touched on them, and such tempests, thunders, and
other fearful objects are seen and heard about them, that they be called commonly
the Devil's Islands, and are feared and avoided of all sea travellers alive above any
other place in the world.6
Starchey takoer privlai panju sa foul and general error da ostrva can be no
habitation for men, but rather given over to devils and wicked spirits7
Fantastini i dijaboliki opisi Bermuda takoer su dio opisa Sea Venture's wrack
Sylvestera Jourdaina. Sylvester Jourdain (? 1650) bio je jedan od Starcheyevih
saputnika na Sea Venture. O njegovom ivotu se zna na osnovu dokumenta pod imenom
A Discovery of the Bermudas.. U ovom dokumentu (spisu) Jourdain, kao i Starchey,
opisuje Bermude na popularan, ali neprecizan nain:
For the animals of the Bermudas, as every man knoweth that heard heth heard or
read of them, were inhabited by any Christian or heathen people, but ever
esteemed and reputed a most prodigious and enchanted place affording nothing
but gusts, storms and foul weather, which made every navigator and mariner
avoid them, as Scylla and Charybdis, or as they would shun the Devil himself...8
____________________________________________________________________________________________________________
6

Ibid
Ibid.
8
Sylvester Jourdain, A Discovery of the Bermudas u: William Shakespeare, The Tempest, ed. Robert Langbaum, New
York: Penguin, 1998, str. xiv.
7

Na kraju svojih opisa i Starchey i Jourdain istiu netanost vjerovanja o Bermudima.

Starchey ih opisuje kao as habitable and commodius as most countries of the same
climate and situation; insomuch as if the entrance into them were as easy the place itself
contenting, it had long ere been inhabited as well as other islands.9
Jourdainovi opisi kazuju da putnici smatraju:
there the air (was) so temperate and the country so abundantly fruitful of all fit
necessaries for the sustentation and preservation of man's life.10
Na kraju zakljuuje rijeima:
wherefore my opinion sincerely of this island is, that whereas it hath been and is
full accounted the most dangerous, unfortunate, and most forlorn place of the
world, it is in truth the richest, healthfulest, and pleasing land (the quantity and
bigness thereof considered) and merely natural, as ever man set foot upon.11
Obojica, i Starchey i Jourdain predstavljaju drastino razliite poglede na prirodu
novootkrivenih otoka Bermuda. S jedne strane,oni prepriavaju dijabolike i oaravajue
aspekte otoka za koje se smatra da su tani. Potom, oni poriu poznata vjerovanja sa
idilinim opisima otoka kao raja na Zemlji. U svom opisivanju otoka u The Tempest,
Shakespeare koristi oba opisa. Otok u The Tempest je predstavljen kao oaravajui,
naputeni otok naseljen Europljanima (Prospero i Miranda) i divljacima (Caliban).
Shakespeare, takoer, pokazuje da je shvatanje otoka stvar perspektive iz koje se
posmatra. Razliiti likovi gledaju na otok razliito, zavisno od njihove linosti i
________________________________________________________________________
9

William Starchey, True Repertory of the Wrack, str. xii.

10

Sylvester Jourdain, A Discovery of the Bermudas, str. xv

11

Ibid

raspoloenja. Ovo je naroito vidljivo u razgovoru izmeu uvara u I sceni II ina djela
The Tempest. U ovom razgovoru, na primjer, Gonzalovo i Adrianovo idilino posmatranje
otoka osporavaju Antonio i Sebastian - pogled na otok pozitivnih likova osporavaju
negativni likovi. Kada Adrian istie da the air breathes upon us here most sweetly
(In.47). Sebastian sarkastino uzvraa da je to as if it had lungs, and rotten ones (In.51).
Shakespeare koristi suprotna vienja prirode ne s namjerom da stvori jasnu sliku otoka,
ve da predstavi inherentnu prirodu razliitih likova.

Plemi ili roeni avo

Konano, nije sasvim jasno da li ostrvo u The Tempest vie slii na popularna zaarana
''avolja ostrva'' ili na na prirodni raj koji nam u svom prianju otkrivaju i Starchey, i
Jourdain. Nema sumnje da je Ariel duh, da se udna muzika uje na ostrvu i da ''nekoliko
udnih likova (several strange shapes)'' (III, 3, postavka na sceni poslije 20-og reda)
priprema banket za dvorjane koji uskoro nestaju u prorijeenom vazduhu. U svakom
sluaju, Ariel se nikada ne prikazuje kao avolski lik. Nasuprot tome, on je Prosperov
odani sluga i znaajno sredstvo konanog izbavljenja u drami. On ak spaava ivot
Gonzalou i Alonsou, nakon ega ga Gonzalo poistovjeuje sa anelom (II, ii, 302).
Meutim, to ne znai da Shakespeare ne koristi popularni avolski slikoviti prikaz
Novog svijeta. U otroj suprotnosti i sa Starcheyjem i sa Juordainom, koji uroenike sa
Bermuda smatraju dijelom idiline i harmonine prirode koji su se tamo zatekli, u The
Tempest avolski izgled se pripisuje uroeniku sa ostrva, Calibanu. Prospero opisuje
Calibana kao ''got by the devil himself/Upon thy wicked dam'' (in I, scena 2, 320. redak)
i ak jo jasnije kao ''avo, avo po roenju (a devil, a born devil)'' (in IV, Scena 1,
linija 190). Moe se rei da je Shakespeare sasvim obrnuo Starcheyjevo i Jourdainovo
vienje Bermuda. Duhovi koje su Starchey i Jourdain okarakterisali kao avoljske
prikazani su kao dobri u The Tempest, dok se za uroenika kojeg su Starchey i Jourdain
okarakterisali kao plemenitog divljaka kae da je avo u The Tempest. ak ta vie, za
njega se kae da je ''avo po roenju (a born devil)'', drugim rijeima da je ''natural'' avo
(avo po prirodi). Na ovaj nain kontraverze u vezi s Calibanovom prirodom zauzimaju
centralno mjesto u drami. U stvari, pitanje da li je on po prirodi dobar ili lo prevedeno je
u pitanje da li je Caliban ''plemeniti divljak (noble savage)'' ili ''roeni avo (born devil)''.

Vjeruje se da se Shakespeare posluio esejom Michela de Montaignea kako bi dobio

informacije o uroenicima Novog svijeta. Michel de Montaigne (1533.-1592.) bio je
francuski dvorjanin i autor djela Essais, opsene kolekcije filozofskih tekstova, to je
posluilo kao sredstvo nastajanja eseja kao knjievne forme. Prve dvije knjige su izdate
1580. godine. ''Of the Cannibals (O kanibalima) nalazi se u prvoj knjizi. Ovaj isti esej je
na engleski jezik preveo John Florio, 1603. godine. Montaigneov ''Of the Cannibals'' je, u
stvari, najmanje esej o kanibalizmu. On se uglavnom bavi popularnim mislima koje se
javljaju u renesansi, idejama kao to je ona o nadmoi prirode i ona o ''noble savage
(plemenitom divljaku)''. Shakespeare koristi sve ove ideje u The Tempest, ali ih ne iznosi
kao glavne vrijednosti. Kontekst Montaignovog teksta kao izvora za The Tempest postaje
ak interesantniji

kada pogledamo zaplet kojim Shakespeare iznosi Montaigneove

zamisli o Novom svijetu.

Montaigne govori o nadmoi prirode koja je u stanju da kreira drutva savrenija od
onih koje je Platon mogao i zamisliti. On kae:
They (Plato and Lycurgus) could not imagine a genuity so pure and simple as
we see it by experience; not ever believe our society might be maintained with so
little art and human combination.
Ovakvu vrstu utopistikog poimanja prirode u pogledu mogunosti koje ona prua
za stvaranje idealnog drutva iznosi Gonzalo u The Tempestu. U stvari dvije reenice koje
prate onu gore navedenu ili praktino upotrebu rijei za rije u govoru koji je
Shakespeare dodijelio Gonzalou:
_______________________________________________________________________
1. Michael de Montaigne, ''Of the Cannibals'' in: William Shakespeare, The Tempest, ed. Robert Langbaum, New York:

Penguin, 1998. str. vii

Montaigne:

Gonzalo:

It is a nation (...) that hath no kind of I'

th'

commonwealth

would

by

traffic, no knowledge of letters, no contraries/Execute all things; for no kind

intelligence of numbers, no name of of traffic/Would I admit; no name of
magistrate, nor of politic superiority; no magistrate;/Letters should not be known;
use of service, of riches, or of poverty, no riches, poverty/And use of service, none;
contracts, no successions, no partitions, no contract, succession,/Bourn, bound of land,
occupation but idle; no respect of kindred tilth, vineyard, none,;/ No use of metal,
but common, no apparel but natural, no corn, or wine, or oil;/No occupation; all
manuring of lands, no use of wine, corn, or men idle, all;/And women too, but innocent
metal. The very words that import lying, and pure;/No sovereignty. (...) All things in
falsehood,

treason,

dissimulations, common nature should be produce/Without

covetousness, envy, detraction, and pardon, sweat or endeavour. Treason, felony,/

were never heard of amongst them.

Sword, pike, knife, gun, or need of any

engine/Would I not have...(Act II, Sc. 1, In.
144-159

Pripisivanje Montaigneovog opisa kanibalskog drutva Gonzalu sasvim izvjesno se

moe tumaiti kao nain diskreditiranja Montaignea, zato to je Gonzalo dobroduan, ali
naivan i sve to kae moe se neminovno posmatrati u odnosu na njegov karakter. I dok
Gonzalo dri gore navedeni govor, Sebastian i Antonio, prizemni likovi, ismijavaju ga, a
da i ne spominjemo ismijavanja od plemikih likova kojima je bio izloen. I Shakespeare
je na neki nain, svojom interpretacijom, ismijao Montaigneov tekst, dodavanjem ulja na
listu zabranjenih materija, ili smatrajui i ene dokonim, ''ali nevinim i istim'' (but

10

innocent and pure) da bi ukazao na izreku ''Dokonost proizvodi poudu'' (Idleness begets
lust) i na taj nain aludira na kontradikciju izmeu dokonosti i istote, tj. uvjerenje da
ensko bie ne moe biti oistovremeno i dokono, i nevino. U svom govoru Gonzalo i sam
sebe osporava govorei da bi mogao biti kralj ostrva na kojem ne bi bilo ''nikakve vlasti''
(no sovereignty). Nametanjem ovakvih promjena Shakespeare otkriva Gonzalovu
naivnost, ali u isto vrijeme nagovjetava i Montaigneovu naivnost. U svakom sluaju,
Shakespeare koristi Montaigneov tekst, ali je isto tako sasvim mogue da su neki od
aristokratske publike Blackfriarsa itali Montaigneov ''Of the Cannibals''. Shakespear je
tako mogao upotrijebiti ismijavanje Montaignea da bi ih zabavio.
Jo jedan primjer onoga to moemo osloviti terminom ''ismijavanje'' (mocking),
moemo vidjeti u Calibanovom liku, ali u tom sluaju stvari nisu ni blizu tako jasne kao
kod Gonzala. Na prvi pogled, Caliban se ne ini kao neko nalik ''plemenitom divljaku''
(noble savage), kojeg opisuje Montaigne. U kletvama i psovkama on je rjeit i rtvuje
nevinost i istotu onda kada pokua silovati Mirandu, i jo vie kada kuje zavjeru da ubije
Prospera. S druge strane, on ispoljava neku vrstu priznanja krivice i iskazuje narav koju
Montaigne pripisuje kanibalima. Calibanu se dodjeljuje jedan od najpoetskijih govora u
drami:
Be not afeard: the isle is full of noises,
Sounds and sweet airs that give delight and hurt not.
Sometimes at thousand twangling instruments
Will hum about mine ears; and sometime voices
That, if I then had waked after long sleep,
Will make me sleep again; and then, in dreaming,
The clouds methought would open and show riches

11

Ready to drop upon me, that, when I waked,

I cried to dream again. (Act III, Sc. 3, 134-142)

Shakespeare ne koristi Montaigneov tekst za stvaranje Calibanovog karaktera i

koncepta divljatva na povran, podrugljiv nain koji je upotrebljen u Gonzalovom
govoru. Montaigne tvrdi ovo: ''Oni su divlji, kao i ono divlje voe koje je sama priroda
proizvela u svom svakidanjem razvoju; s obzirom na to da su oni zaista oni koje mi lino
preinaujemo naim izvjetaenim sredstvima, i skreemo iz njihove vrste, bolje bi bilo
da ih zovemo divljaci'':
''They are even savage, as we call those fruits wild which nature of herself and of
her ordinary progress hath produced; whereas indeed, they are those which ourselves
have altered by our artificial devices, and diverted from their common order, we should
rather term savage''.2
Dok, s jedne strane, Shakespeare ne vjeruje u Montaigneov ideal plemenitog divljaka, on
u isto vrijeme ne porie potpuno ideju divljatva (u njegovom negativnom smislu) koje
takoer postoji u Starom Svijetu. Smatram da se moe dobiti jasan argument da se
Calibanovo divljatvo ne mora neophodno smatrati kao uroeno nego prije kao steeno.
Kada Caliban kae Prosperou, ''You taught me language, and my profit on't/is I know
how to curse'', to podrazumijeva injenicu da prije no to je nauio jezik (ili, u svakom
sluaju, Prosperoov jezik) on nije znao kleti.
_______________________________________________________________________
_
2

Ibid, str. Vii-viii

12

Montaigne ukazuje da je vee, okrutnije divljatvo postojalo u Starom Svijetu

nego u Novom. U kontekstu djela The Tempest postavlja se sljedee pitanje: ''Ko je loiji
(ili vie divlji)? Caliban ili Antonio, Prosperoov pohlepni brat koji kuje zavjeru da ubije
Kralja od Napulja (King of Naples)? I ta ako uporedimo Calibana sa Stephanoom i
Trinculoom, gramljivim, nelojalnim, prostim alkoholiarima?'' Caliban moda nije
'plemeniti divljak', ali on u svakom sluaju nije nita gori od gore tri navedena lika.

Moemo rei da Shakespeare koristi do odreenog stepena pjesniku slobodu

kada koristi Montaigneov tekst, ali ne bismo trebali biti nepoteni da prosudimo da on u
potpunosti ignorie teinu Montaigneove tvrdnje. Na primjeru Gonzaloovog govora, gdje
je koritenje teksta najoiglednije, moe se na neki nain zakljuiti da je Montaigneov
tekst koriten nepromiljeno i u svrhu obine zabave. U svakom sluaju, ako posmatramo
sporna pitanja u vezi s Calibanovim karakterom, moemo vidjeti da je Shakespeare, u
stvari, upotrijebio mnoge Mentaigneove ideje na ozbiljan nain i da ih je zatim objedinio
u drami na nain koji ne zabavlja nego uznemirava.

13

Rasprave o The Tempestu u vrijeme kolonijalizma

Ispitivanje izvora djela ''The Tempest'' doveli su do interpretacija ovog pozorinog
komada koji se baziraju na ranom kolonizatorskom diskursu o Novom svijetu. U ovim
interpretacijama Prospero i drugi Evropljani u pozorinom komadu su predstavljeni kao
kolonizatori dok Caliban predstavlja domoroca kojem je oduzeta imovina. Uz to Caliban
postaje klju interpretiranja ''The Tempest.'' Kao to ve navedene analize izvora ''The
Tempest '' pokazuju i odreuju prirodu ostrva u tom djelu tj. Novi svijet koji je otkriven,
poinje da se oslanja na interpretaciju Calibanovog karaktera. Od nastanka ovoga
komada, Calibana posmatraju kao predstavnika iroke raznolikosti etnikih i rasnih
kategorija. Zajednika stvar koju sve ove izvedbe imaju je da u svakoj od njih Caliban
predstavlja domoroce koje tlae kolonizatori. Caliban je veoma ambivalentna linost i to
je razlog koji je doveo do tako mnogo interpretacija. ak ni njegov izgled ne moe sa
sigurnou biti ustanovljen.
Ima mnogo razliitih teorija o Calibanovom identitetu i etnikoj pripadnosti.'' Od
kasnog osamnaestog vijeka najpoznatije objanjenje bilo je da je ''Caliban'' hotimian
anagram rijei ''can(n)ibalo''.1 Ovakvo tumaenje potie od injenice da se konsonanti L,
N i R mogu zamijeniti u evropskim transliteracijama indijanskog jezika sa Kariba. Po
ovom rije ''calib'', ''carrib'' i ''canib'' (svaka rije je izvor za rije kanibal) bi trebale biti
jedna te ista rije. Drugaija verzija ove teorije navodi da je Shakespeare imao na umu
rije ''carib'' kada je pravio Calibanovo ime. Ovo implicira da je on zamislio Calibana
kao domoroca u Novom svijetu, ali ne nuno i kao nekog ko jede ljude. Supstancijalni

14

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________1.

Shakes

peare's Caliban: A Cultural History, ed. Alden T. Vaughan and Virginia Mason Vaughan
(Cambridge:Cambridge University Press, 1991), str. 123.

dokaz koji sugerie da je Shakespeare imao pristup britanskim i europskim izvjetajima

sa putovanja u Novi svijet doveo je do toga da kritiari vjeruju kako je on napravio
Calibana po uzoru na opise indijanaca sa Bermuda i iz Virdinije u tim spisima.
Vjerovatno je i bio na izlobi indijanskih zarobljenika koji su dovedeni u Englesku sa
Bermuda i iz Virdinije. Izloba domorodaca koji su oteti u Novom svijetu bila je neto
uobiajno. To se spominje ak i u ''The Tempest'' kada Trinculo trvrdi da u Engleskoj ''i
kada sakatom prosjaku ne bi dali sitan novi, dali bi deset da vide mrtvog Indijanca.'' (II,
ii, 73-74)
Kritiari istiu takoe da ''Caliban lii na Irce.''2 Irska je naravno bila prva
teritorija koju je zahvatio engleski kolonijalizam. Poput Calibana i Irce su posmatrali kao
divljake, kao ljude koji ive van civilizacije. Kolonizacija Amerike uslijedila je kratko
nakon kolonizacije Irske, a ''Englezi su poeli da prave poreenja izmeu irskih i
indijanskih divljaka i pitaju se da li postoje razliite vrste ''divljatva.'' 3 Englezi su inae
mislili da bi se Irci mogli civilizirati i popraviti uz dunu panju ili ''odgoj'', kako je to
Shakespeare nazivao. U pogledu domorodaca Novog svijeta Englezi vie nisu ba
vjerovali u snagu ''odgoja''. Ovi divljaci se nisu mogli unaprijediti. Ova mogunost
neuspjeha da se civiliziraju domoroci izrazio je Prospero u inu IV, 1. scena kada opisuje
Calibana kao ''roenog avola, na ijoj se prirodi/Njega ne moe nita postii.'' (190.
stih).

15

Ono to je zajedniko svim gore navedenim teorijama je da Caliban uvijek

predstavlja ljude koje tlai kolonijalizam. Prilagodljivost kalibanskog karaktera svim
_____________________________________________________________________
2.

Ronald Takaki, A Different Mirror: History of Multicultural America, str. 148

3.Ibid.

ovim razliitim kontekstima obino je u skladu sa Shakespeareovom univerzalnou u

kreiranju njegovih likova, ali postoji jo ak i vea univerzalnost u pozorinom komadu
''The Tempest'' koji je bio veoma razvijen za vrijeme pohoda od 11. vijeka i doivio je
svoj vrhunac nakon otkria Amerike. Domorocima nije samo oduzeta njihova zemlja
nego jo vanije i njihov identitet. Divljatvo je kao to su to smatrali kolonizatori oito
dio Calibanovog identiteta, ali kolonizatori ne bi dozvolili ni jednom elementu divljatva
da bude dio Novog svijeta kakvog su ga oni stvarali.
''In the sheer shock of its original novelty, the New World was figured as
ontologically ''other'' and emotionally ambivalent.''4
U ''The Tempest'' ambivalentnost je rijeena postavljanjem paralele izmeu
Calibana i Mirande. Miranda predstavlja sve to je poeljno u Novom svijetu, zemlju, san
o obnavljanju, divljenje; dok Caliban predstavlja sve ono to je prezreno u Novom
svijetu, divljaka kojem je oduzeta imovina, necivilizovanog ovjeka, nepoznato. Ovom
analizom napravljen je diskurs Novog svijeta, ali bio je to diskurs u kojem nije bilo
mjesta za Calibana. On je morao da ostane ''drugi'', da ostane van toga.
Miranda je ta koja predstavlja domoroce u tom diskursu Novog svijeta koji ne
dozvoljava pristup Calibanu. Nju je ''otkrio'' Ferdinand koji misli da je ona domorodac i
koji u njoj vidi sve poeljne aspekte Novog svijeta koje ona za njega predstavlja. Susret

16

podsjea

na

rane

vizualne

slikovite

prikaze

otkria

Amerike

kojim

________________________________________________________________________
4.

The Tempest and Its Travels, ed. Peter Hulme and William H. Sherman (Philadelphia: University of

Pennsyivania Press, 2000), str. 193

poznati istraiva i gola enska figura, koja predstavlja Ameriku, stoje u obostranom
uenju. A Miranda reaguje na Ferdinanda na nain koji oslikava reakciju Indijanaca na
dolazak Kolumba. Na poetku ona vidi Ferdinanda kao boansko bie: ''I might call
him/A thing divine, for nothing natural/1 ever sow so noble.'' (1.2. 422-424)
Ferdinand je takoe stavljen nasuprot Calibanu. Oni su obojica Mirandini
udvarai (na jedan ili drugi nain), obojica su prikazani dok nose drva i obojica moraju
proi kroz teka iskuenja da bi se iskupili. Tako na poetku pozorinog komada Caliban
je ravnopravan sa oboje, kako sa Mirandom tako i sa Ferdinandom, ali ubrzo on gubi
svoju poziciju.5 Ako Novi svijet treba da bude nastanjen, on ne moe biti nastanjen
Calibanima i ne moe biti nastanjen Calibanovim uslovima. Caliban ne gubi samo pravo
na svoju zemlju nego i na svoj identitet. Kao da su se grdno naalili sa Calibanom. Prvo
je on dobrodoao kod Evropljana. Oni ga ue svoj jezik i tako ga uvode u svoje drutvo.
On ak i stanuje sa njima. Ipak ono to Caliban ne shvata je da je cijena tog prihvatanja
podjarmljivanje. Da bi bio prihvaen on mora postati rob i nikad ne moe biti vrijedan
Mirande. ''The Tempest'' predstavljen je kao komad protiv Calibanovog odgoja u oba
smisla, bukvalno i figurativno. Moda je ''The Tempest'' Prosperov pozorini komad ali
je postavljen na Calibanovom ostrvu. Diskurs Novog svijeta povezan sa ''The Tempest'' je
kolonizatorski diskurs koji je stvorio Prospero. Terrence Hawkes sugerie u Sakspeare's
Talking Animals, koje govore da se:

17

''A colonist acts essentially as a dramatist. He imposes the 'shape' of his own
culture, embodied in his speech, on the new world, and makes the world
recognisable, habitable, natural, and able to speak his language.''6
___________________________________________________________________________________________________________.
5. ibid str. 201
6. Stephen Greenblatt, Learning to Curse (New York: Bedford/St. Martin's, 1990), str. 24

To je ono to Prospero pokuava da uini sa Calibanom, ali na kraju ne uspijeva. Ono to

je on napravio je ''mrana stvar'' od koje se ''priznati prirodni svijet, koji je prikladan za
stanovanje'' mora zatititi.
Jezik igra najbitniju ulogu u neuspjenom pokuaju da se civilizira Caliban. U
diskursu engleskog kolonizatora ranog 17. vijeka dati divljaku jezik znailo je upoznati
ga sa civiliziranim drutvom. Dok je panski gramatiar de Nebrija posmatrao jezik kao
partnera i sredstvo carstva, Brtanci su esto vidjeli ekspanziju jezika kao primarni cilj
kolonijalizma.8 Ali ta se deava kad jedan Caliban, divljak, naui jezik kolonizatora?
Odgovor koji je ponuen u ''The Tempest'' sugerie da ak i sa odlinim poznavanjem
jezika jedino mjesto koje Caliban moe imati u evropskom drutvu Novog svijeta je
mjesto roba. Na arobnom ostrvu u ''The Tempest'' bitno je protjerivanje Calibana. On je
iskoriten kao opravdanje za prisustvo Evropljana na tom ostrvu. Njihov cilj je da
civilizuju necivilizovane, da donesu kulturu onim koji je nemaju, ali oni to sve mogu
nastaviti raditi samo dok je Caliban necivilizovan i ''nekultivisan'', divljak kakvim je
zorno prikazivan. Calibanu je naizmjenino dozvoljen letimian uvid u svijet Evropljana
a onda mu je zabranjen pristup u njega. Na poetku Prospero ga je praktino usvojio, a
Miaranda ga je obrazovala, ali postepeno ga ak i njegova uiteljica iznevjeri:
Abhorred slave,
Which any print of goodness wilt not take,

18

Being capable of all ill I pitied thee,

Took pains to make thee speak, taught thee each hour

_______________________________________________________________________
8. Ibid.str. 26

One thing or other: when thou didst not, savage,

Know thine own meaning, but wouldst gabble like
A thing most brutish, I endow'd thy purposes
With words that made them known, but thy vile race,
Though thou didst learn, had that in't which good natures
Could not abide to be with; therefore wast thou
Deservedly confin'd into this rock,
Who hadst deserv'd more than a prison. (1, ii, 354-365)

A Calibanov daje sljedei odgovor:

You taught me language; and my profit on't
Is, I know how to curse. The red plague rid you
For learning me your language. (366-368)
Jedini nain na koji Prospero moe odgovoriti na Calibanove psovke je nekom drugom
psovkom, ''Vjetiije djete, gubi se!'' (I, ii, 369). Ono to simbolie ovaj razgovor je strah
od uticaja ''Divljaka'' na Novi svijet. ''The same discourse which allows for the
transformation of the savage into the civil also raises the possibility of a reverse
transformation.''9

19

Da je Caliban bio prihvaen u civilizovanom drutvu kao nita drugo nego divljak
i rob, a posebno kao brani partner Mirande, neto od njegove nasljedne divljake prirode
bilo

bi

takoe

prihvaeno.

To

je

jasno

izraeno

Calibanovom

eljom

_______________________________________________________________________________________________________
9. Paul Brown, This Thing of Darkness I Acknoweledge Mine, Manchestert University Press, 1985, str. 75

''da nastani ostrvo Calibanima'' i Prosperovom nasilnom reakcijom da sprijei da se to

dogodi. Calibanova divljaka priroda mora ostati van ili najbolje na periferiji Novog
svijeta. Mi ne znamo ta se deava sa Calibanom nakon kraja pozorinog komada.
''This thing of darkness/I acknowledge mine'' (V.1.275-276), Prospero to kae skoro kao
reenicu. Ipak, ovo nije Calibanova reenica nego vie Prosperova. Prospero priznaje
svoju odgovornost to je dozvolio da divljak dodirne i tako barem donekle pokvari
civilizovani svijet. Stvari se nee vratiti u normalu, nijedan od posjetitelja arobnog
ostrva nee biti u stanju da odstrani Calibana iz svojih nonih mora. U postkolonizatorskim interpretacijama ''The Tempest'' ono to Caliban dobija je univerzalni
evropski komar Novog svijeta.

20

Djelo The Tempest kao izvor

Nakon analiziranja izvora The Tempesta te postkolonijalnih interpretacija drame
do kojih dolazi prouavanjem ovih izvora, moemo promatrati znaenje The Tempesta
kao vlastitog izvora u Americi. Djela nadahnuta The Tempestom mogu osvijetliti i samu
dramu i njoj svojstvene kolonijalistike rasprave. Dvije jako razliite prerade
Shakespeareovog The Tempesta, Aim Cesaireov A Tempest koji blisko prati strukturu
Shakespeareove drame i Robert Cooverova novela The Magic Poker, one znaajne
aspekte kolonijalistikog i imperijalistikog pogleda na The Tempest kroz koje se liku
Calibana daju jo kompleksnije dimenzije.
Robert Cooverov The Magic Poker je primjer postmodernistike fikcije koja
izaziva tradicionalne narativne strukture. Mnogo je tee uoiti utjecaj Shakespeareovog
djela The Tempest u Cooverovoj noveli, ali on je nedvojbeno prisutan. Izgleda da se
novela udaljava od postkolonijalistike interpretacije djela The Tempest koncentrirajui se
na ulogu umjetnika kao stvaratelja i na stvaralaki proces. Meutim, upravo kroz taj
fokus na stvaratelju prie, on prua neke zanimljive uvide u prirodu i dinamiku
kolonijalne rasprave u The Tempest.

21

A Tempest
Aim Csaireov roen je 1913. godine na otoku Martinique na Karibima. kolovao se na
cole Normale Superieure u Parizu, gdje je bio aktivan u pokretu Ngritude iji je cilj bio
povratak kulturnog identiteta afrikih crnaca. Svoju knjievnu karijeru poeo je kao
revolucionarni pjesnik protestirajui protiv francuske represije djelima poput Return To
My Native Land (1939).
Kasnije se okrenuo drami. Neke od njegovih drama su i The Tragedy of King
Christophe (1963), A Season in the Congo (1969) i A Tempest (1969). Takoer je obnaao
dunost gradonaelnika Fort-de-Francea na otoku Martinique te dunost predstavnika
Martiniquea u Narodnoj skuptini Francuske. Iako je drama A Tempest napisana jo 1969.
godine, ameriku premijeru nije doivjela do 1991. godine, kada ju je Richard Miller
preveo na engleski jezik.
A Tempest se moe promatrati kao interpretacija Shakespeareove drame The
Tempest. Csaire ne mijenja dogaaje niti teme Shakespeareove drame, ali mijenja nain
na koji su oni predstavljeni publici ili itatelju. Cesaireove promjene se ostvaruju kroz
drugaiju distribuciju znaenja i znaaja na likove i teme Shakespeareovog The
Tempesta. Najznaajnija promjena jeste premjetanje naglaska sa lika Prospera na lik
Calibana. Ako je The Tempest Prosperova drama, onda je A Tempest Calibanova.
Premjetajui naglasak na lik Calibana, Csaire takoer naglaava i rasvjetljava teme
vezane za Calibana, a koje su u Shakespeareovom The Tempest bile manje vane, poput
teme Calibanovog istovremenog obrazovanja i iskoritavanja, te njegovog pokuaja
silovanja Mirande.

22

U Shakespeareovom The Tempest uenje jezika je prikazano kao misija civiliziranja, ak i

kao humanitarni trud Mirande i Prospera. Miranda na sljedei nain opisuje svoj napor da
naui Calibana jezik:
I pitied thee ( Caliban)
Took pains to make thee speak, taught thee each hour
One thing or other. When thou didst not, savage,
Know thine own meaning, but wouldst gabble like
A thing most brutish, I endowed thy purposes
With words that made them known. (I.ii.356-361)

Drugom prilikom, u Shakespeareovoj drami, Prospero kae o Calibanu:

''We cannot miss him (Caliban). He does make our fire,
Fetch in our wood, and serves in offices
That profit us.'' (1.ii.314-316)

Ove dvije izjave oslikavaju kako su Prospero i Miranda obrazovali Calibana i u isto
vrijeme ga iskoritavali. Kada se proitaju zajedno, one izraavaju licemjernu iskvarenost
Prospera i Mirande koji Calibana ue jezik samo kako bi ga mogli koristiti kao roba1.
Csaire kombinira ove dvije izjave u inu I sceni 2 svog A Tempesta.
''You didn't teach me a thing! Except to jabber on in your own language so that I
could understand your orders: chop the wood, wash the dishes, fish for food, plant
vegetables...'' (11-12)2.
1

Kolonijalizam, str. 57
Svi citati A Tempesta su iz: Aime Cesaire, A Tempest (New York: Ubu Repertory Theater Publications,
1992), brojevi stranica su dati prema ovom izdanju.
2

23

U Shakespeareovoj drami Miranda nam pria o Calibanovom obrazovanju, a

Prospero o njegovom iskoritavanju, dok u Csaireovoj o oboje pripovijeda Caliban.
Kroz vezu koju Caliban stvara izmeu svog obrazovanja i iskoritavanja Csaire
naglaava Prosperovo licemjerje. Kada postanemo svjesni Prosperovog licemjerja
moemo ga, isto tako, primijeniti na druge situacije. Na primjer, u obje drame Caliban
opisuje kako je Prosperu pokazao prirodna bogatstva otoka. U Shakespeareovoj drami,
Calibanov opis sugerira da su prije njegovog pokuaja silovanja Mirande, njih troje
(Caliban, Prospero i Miranda) ivjeli u skladu te da Prospero nije iskoritavao Calibana;
Caliban mu je svojevoljno pokazao otok i bio je spreman dijeliti ga s njim. Calibanov
opis istog vremenskog razdoblja u Csaireovoj drami je jako slian onome u
Shakespeareovoj i lako se moe zakljuiti da Csaire, prije poetka drame, nije unio
nikakvu izmjenu vezanu za odnos Prospera i Calibana. Meutim, u Csaireovoj smo
drami upoznati sa Prosperovim licemjerjem prije no to nam je predstavljen opis
"dijeljenja" otoka. Imajui upravo ovo licemjerje u vidu, itamo Calibanov govor i
moemo doi do zakljuka da je Prosperovo iskoritavanje Calibana poelo prije
njegovog pada u ropstvo. Prospero je iskoristio Calibana samo da bi saznao vie o
bogatstvima otoka.
Jo jedan primjer, gdje je paljivo itanje Shakespeareovog The Tempest dalo
materijal za Cesaireov A Tempest, vrti se oko pitanja Calibanovog pokuaja silovanja
Mirande. U Shakespeareovom The Tempest, kada Prospero optui Calibana za silovanje
Mirande, Caliban odgovara:
''O ho! O ho! Wouldn't had been done!
Thou didst prevent me; I had peopled else

24

This isle with Calibans.'' (1.ii.352-354)

Paljivo itanje ove izjave nas dovodi do zakljuka da Calibanov glavni motiv za
silovanje Mirande nije pouda nego elja da stvori vie Calibana. Moemo dalje razvijati
hipotezu, kao to mislim da je to Cesaire i uinio, i rei da je cilj Calibanovog mnoenja
bio da zauzme otok uz pomo svog potomstva. Dakle, Calibanova namjera da siluje
Mirandu nije interpretirana kao njegova seksualna elja, nego kao njegova elja za
slobodom i ponovnim zauzimanjem otoka. U svojoj drami, Cesaire upotrebljava ovu
interpretaciju kada se bavi pitanjem pokuaja silovanja. Iz Shakespeareove drame on
zakljuuje:
a) da Caliban nije seksualno zainteresiran za Mirandu, te
b) da je Caliban jedino zainteresiran za ponovno osvajanje slobode i svog otoka.
Stratekim postavljanjem obiju ovih tvrdnji Cesaire ih u svojoj drami uspijeva naglasiti.
Tvrdnju a) iznosi u Calibanovom odgovoru na Prosperove optube o pokuaju silovanja:
''Rape! Rape! Listen, you old goat, you're the one that put those dirty thoughts in
my head. Let me tell you something: I couldn't care less about your daughter, or
about your cave, for that matter.'' (13)
Zbog ovakvog odgovora, Cesaireov Caliban prenosi samo djelimino, izoliranu
interpretaciju odgovora Shakespeareovog Calibana. Na prvi pogled se ini da je ovo
drastina razlika u odnosu na Shakespeareovu dramu. Meutim, iako Shakespeareov
Caliban nikada izriito ne kae da nije seksualno zainteresiran za Mirandu, Cesaireov
naglasak na ovoj tvrdnji navodi na da pronaemo kako je ona iznesena u
Shakespeareovoj drami.

25

Kako bi naglasio tvrdnju b), Csaire je pomjera na kraj drame. Ali, ovim postupkom,
Cesaire ini znaajnu promjenu u odnosu na Shakespeareovu dramu. Na kraju i jedne i
druge drame Caliban je uhvaen kako planira preuzeti otok sa Stephanom i Trinculom.
Dok na kraju Shakespeareove drame Caliban obeava da e ''be wise hereafter/And seek
for grace'' (V.i.295-296), u Cesaireovoj drami on kae:
''I'm not interested in defending myself. My only regret is that I've
failed.''(63)
aljenje u ovoj Calibanovoj izjavi odjek je njegovog aljenja zbog neuspjeha silovanja
Mirande u Shakespeareovoj drami (''Would't had been done!''). Csaire izjednaava
Calibanov neuspjeh da nastani otok Calibanima, sa njegovim neuspjehom da preuzme
otok uz pomo Stephana i Trinculoa. Ne bi bilo pogreno rei da upravo iz ove ekspanzije
Calibanovog lika potjee Csaireova interpretacija Shakespeareove drame. Dajui
Calibanu vaniju ulogu u drami, Cesaire naglaava znaenja koje Shakespeare samo
nagovjetava. A Tempest se dakle moe koristiti da rasvijetli The Tempest. Zaista je
mnogo lake uvidjeti Shakespeareova jedva vidljiva znaenja kada ih Cesaire naglasi.
Razvijajui lik Calibana, dozvoljavajui mu da sam zakljuuje, Cesaire nas navodi da
itamo The Tempest sa Calibanovog stajalita.

'A Strange Creature Lies Slain'

Robert Cooverovo prisvajanje The Tempesta

26

Na prvi pogled se ini da Shakespeareov The Tempest i Cooverov The Magic

Poker3 imaju malo toga zajednikog. Razlog za to je u posebnom nainu pripovijedanja
koji Coover koristi. Cooverova novela se sastoji od 54 poglavlja koja radnju
fragmentiraju kako u vremenskom tako i u prostornom smislu. tavie, sama radnja nije
linearna nego prije predstavlja istraivanje mogunosti stvorenih uz pomo centralnog
elementa djela "The Magic Poker". Nekonvencionalna struktura i zamrena radnja
Cooverove prie skrivaju temeljne slinosti sa Shakespearovom dramom "The Tempest".
Najuoljivije slinosti izmeu ova dva djela jesu u konstrukciji lika Prospera i lika
Calibana (odnosno, kako je to sluaj u Cooverovoj prii, likova kreativnog pripovjedaa i
pazikuinog sina), te u temi jezika kao sredstva kontrole.
U 54 kratka poglavlja "The Magic Pokera" predstavljeno nam je pet likova prie:
dvije sestre u amcu koje dolaze na otok, visoki mukarac koji nosi dolevitu, pazikuin
sin i kreativni pripovjeda. Pored njih, tri manja lika (baka i dvoje djece) pojavljuju se u
mati jedne od djevojaka iz amca. Dvije sestre prikazane su kao suprotnosti. Jedna je
pomodna i nosi "uske zlatne pantalone, bluzu sa naborima i svileni al oko vrata" (21),
dok je druga jednostavna te nosu haljinu i vestu. Samo jedna ima ime, Karen, dok se o
drugoj govori kao o "djevojci sa uskim zlatnim pantalonama". U stvari, Karen je jedini
lik, ostali su jednostavno "visoki mukarac", "pazikuin sin", ili "baka" i "dvoje djece".
Mjesto radnje je naputeni otok, odnosno otok kojeg su napustili. Na poetku prie
predstavljena je sljedea povijest otoka: ''Once earlier in the age, a family with great
wealth purchased this entire island (...) and built on it all these houses, these cabins and
the mansion (...) They tamed the island some, seeded lawn grass, contrived their own
3

Robert Coover , Pricksongs and Descants (New York: E. P. Dutton & Co., 1969), str. 20-45

27

sewage system with indoor appurtenances, generated electricity for the rooms inside and
the Japanese lanterns and post lamps without (...) They used to maintain a caretaker on
the island year round (...) but then the patriarch of the family died and the rest had other
things to do. They stopped coming to the island and forgot about caretaking.''(22)
Cooverov otok se moe promatrati kao Shakespeareov otok iz The Tempest u budunosti.
U djelu The Tempest, Prospero kolonizira otok i pokuava na njemu stvoriti uslove na
ivot. Takoer nastoji "civilizirati", Calibana, to mu u konanici ne polazi za rukom.
Meutim, ono to mu polazi za rukom je da uini Calibana svojim robom. Na kraju
drame Prospero naputa i otok i Calibana.
Moemo pretpostaviti da e se Caliban, bez Prosperovih naredbi i prijetnji, vratiti
"divljatvu", preputajui prirodi da ponovno ovlada otokom. Iz prezira prema Prosperu,
ak moe odluiti da uniti sve ostatke Prosperove vladavine otokom. Za razliku od
Shakespeareovog otoka, Cooverov otok ne posjeuju kolonijalisti, nego turisti. Meutim,
sa Shakespeareovim otokom dijeli prolost koja se moe interpretirati kao kolonijalna.
Bogata obitelj iz gore navedenog citata kupila je otok i prisvojila ga, te ga civilizirala
izgradivi na njemu infrastrukturu (kanalizaciju i struju), da bi na kraju izgubila
interesovanje za otok i prepustila ga propadanju. U biti je to ono to Prospero ini sa
otokom u The Tempest. Meutim, dok je Prosperova kolonijalizacija otoka oslikana kao
misija civiliziranja, kolonijalizacija otoka od bogate obitelji iz Cooverove prie,
prikazana je kao lakomisleno nastojanje da svoj ivot uine udobnijim, pratei pritom
trenutni modni trend. Naprimjer, gostinjska koliba na Cooverovom otoku je opisana kao
''built of rough-hewn logs, hardly the fruit of necessity, given the funds at hand, were

28

thought fashionable.'' (26) Pusta podruja na otoku su opisana kao ''once cleared and no
doubt the stage for garden parties famous for miles around.'' (33)
Sredinji element prie, (arobni) ara od kovanog eljeza, se u toku radnje koristi
kao raskrije. Radnja tee linearno sa dolaskom sestara na otok i njihovim penjanjem
prema velikoj kui koju su opazile na brdu. Kada se jedna od sestara, "djevojka u uskim
zlatnim pantalonama" spotakne na ara, radnja se grana u etiri mogua smjera:
a) djevojka ga poljubi i "poof"!(24) on se pretvora u visokog mukarca sa
dolevitom;
b) ona pronalazi 'milione' buba ispod araa i zgaena ga baca;
c) poljubi ga i nita se ne desi, poljubi ga ponovno i "poof" on se pretvara u visokog
mukarca;
d) poljubi ga i nita se ne desi, osim to joj u ustima ostane neugodan okus.
Osim to nastoje pronai arobni ara i 'princa' koji se u njega moda pretvorio, dvije
sestre lutaju otokom razgledavajui ruevine.
Pri kraju prie djevojka u uskim zlatnim pantalonama zamilja baku kako s dvoje
djece pria bajku o arobnom arau. etiri poglavlja koja poinju sa "Nekada davno"
predstavljaju etiri verzije prie o arobnom arau. U prvoj verziji ponovno se pria
povijest otoka ranije predstavljena u prii. Tu se opisuje kako su "bogatai iz Minesote"
(40) kupili otok, ljetovali tu nekoliko ljeta i na kraju ga napustili ostavljajui iza sebe
eljezni ara kojega e nakon godinu dana pronai lijepa mlada djevojka (vjerojatno
"djevojka u uskim zlatnim pantalonama"). Druga verzija sadri elemente i prie o
duhovima i bajke oslikavajui otok kao mjesto gdje mnogi dolaze da svojataju

29

"legendarni arobni ara" (41), ali oni zagonetno nestaju ostavljajui iza sebe samo
imena "u urbi ispisana na zidovima i plafonima i urezana u kori drvea" (41). Ova
verzija se u svojim opisima otoka udaljava od glavne prie, meutim (kao sve dobre prie
o duhovima), zadrava element iz glavnog toka radnje (onaj koji je oslikan kao realan).
Trea verzija ponavlja priu o dvije sestre koje dolaze na otok, pronalaze ara i na
povratku ga nose sa sobom.
etvrta (i posljednja) verzija u potpunosti preuzima formu bajke. U ovoj verziji je
djevojka u uskim zlatnim pantalonama princeza iju je ruku i "arobni ara ije su moi
i arobna svojstva dobro poznata u Kraljevstvu" (42) njezin otac Kralj obeao "(onome)
ko

uspije svui pantalone njegove keri" (42). Mnogi vitezovi su pokuali izvriti

zadatak i nisu uspjeli sve dok "neobini mali stvor nalik na patuljka skvren gol i
neobrijan u bunju pored ceste nije odluio ukrasti arobni ara i osvojiti ljepoticu"
(43) Pazikuin sin iz glavne radnje preuzima ulogu ovog "stvorenja" i koristi arobni
ara da bi svukao princezine hlae. Tada princeza poljubi arobni ara i "poof"!(43)
pojavi se zgodni Vitez. Visoki mukarac u doleviti preuzima ulogu zgodnog Viteza.
Zgodni Vitez "potee svoj ma i usmrti pazikuinog sina" (43) Ova bajka, naizgled, nema
niega zajednikog sa The Tempestom. Meutim, ako posmatramo princezu kao Mirandu,
Kralja kao Prospera, pazikuinog sina kao Calibana i zgodnog Viteza kao Ferdinanda,
ovu bajku moemo promatrati kao parodiju na ljubavnu priu iz The Tempesta, ali
takoer, to je moda i vanije, i kao ilustraciju tvrdnje da anrovi poput romanse ili
bajke ne doputaju sretan zavretak za Calibana. U drami The Tempest i Ferdinanda i
Calibana moemo promatrati kao Mirandine udvarae. Za obojicu moemo rei da ele
Mirandinu nevinost. U Cooverovoj verziji romanse iz The Tempesta ispriane u formi

30

bajke, uske zlatne hlae predstavljaju Mirandinu nevinost. Poto Mirandu moemo
posmatrati kao utjelovljenje nevinosti, njene hlae je, shodno tome, vrlo teko svui.
Poto je ona isto tako ki jedinica Vojvode (ili Kralja), hlae su, kako to i dolikuje,
nainjene od zlata. Zlato treba oznaavati bogatstvo koje ide uz brak sa Mirandom. Ovdje
je podudarnost sa emom dogaaja iz The Tempest potpuna, "onaj koji" osvoji Mirandu,
isto tako e dobiti Prosperovo vojvodstvo i otok. Imajui u vidu stroge konvencije
romanse i bajke, ovdje "onaj koji", treba biti zgodni Vitez. Jedino Ferdinand moe oeniti
Mirandu, a nikako udno malo stvorenje Caliban. Cooverova pria se moe smjestiti i u
moderno doba, ali konvencije romanse i bajke i dalje su iste kao to je to bilo sluaj i u
Shakespeareovom dobu.
Budui da glavna radnja Cooverove prie nije ograniena konvencijama romanse
i bajke, ona moe omoguiti "sretan zavretak". Sada moemo utvrditi da je pazikuin sin
u Cooverovoj drami nastavak Calibana, kao Caliban koji je, nakon Prosperovog odlaska,
ostao na Shakespeareovom otoku da radi to eli. ini se da Cooverov Caliban postie
lanu odmazdu; on ustvari unitava ono to je neki drevni Prospero stvorio. Pazikuin sin
naputa posao pazikue i zabavlja se unitavajui kolibe na otoku: '(He) bounds about the
guest cabin, holding himself with one hand, smashing walls and busting windows with
the other, grunting happily as he goes.''(29)
ini se da kreativni pripovjeda prie (kreativni zato to izmilja priu dok je pria)
suosjea sa frustracijom koju pazikuin sin izraava unitavajui kolibe na otoku. U
jednom od poglavlja se ak ini da se on poistovjeuje sa pazikuinim sinom govorei: ''I
tear out the light switches, gut the mattresses, smash the windows, and shit on the
bathroom floor (...) really, there's nothing to it. In fact, it's a pleasure.'' (22) Poto
31

pripovjeda pie sa postkolonijalnog stajalita, ini se prirodnim da se poistovjeuje sa

likom Calibana. S druge strane, pisanje u eri postkolonijalizma moda nema nita s tim.
Da bi napisao ulogu Calibana, sam Shakespeare se morao poistovjetiti sa Calibanovim
likom. Moda ak nije pretjerano ni zamisliti da je uivao piui Calibanove govore u
kojima on iskaljuje svoju frustraciju Prosperom.
U Cooverovoj prii prisutni su i pripovjeda u prvom licu, ali i sveznajui
pripovjeda u treem licu. Paradoks je u tome to su oba ova pripovjedaa isti lik. Ovo je
mogue jer pripovjeda u prvom licu pria priu koju pripovijeda sveznajui pripovjeda
u treem licu. Dok itamo priu, vano je ovu injenicu ne izgubiti iz vida, tj. ne smatrati
da poglavlja koja pripovijeda sveznajui pripovjeda u treem licu oslikavaju objektivnu
stvarnost. Vano je imati na umu da je itava pria priana sa subjektivne take gledita.
Takoer je jako vano imati na umu ija je to taka gledita. Pripovjedaa prie moemo
promatrati kao Prospera. Shakespeareov The Tempest je esto nazivan Prosperovom
dramom, jer je Prospero taj koji kontrolira sve ostale likove. Cooverova novela je
doslovno pria koju pria Prospero. Ovo je vidljivo ve iz prvih reenica prie: ''I wander
the island, inventing it. I make a sun for it and trees-pines and birch and dogwood and firs
--- and cause the water to lap the pebbles of its abandoned shores. This and more: I
deposit shadows and dampness, spin webs and scatter ruins.'' (20) Cooverov Prospero
nije samo pripovjeda prie, nego i njen tvorac. On ima direktnu kontrolu nad likovima
prie jer ih on izmilja. U drami, Shakespeareov Prospero ostvaruje kontrolu nad
likovima The Tempesta upotrebom magije. Postkolonijalna i feministika kritika The
Tempesta4 demistificirale su Prosperovu mo kontrole razotkrivajui ga kao nemilosrdnog
4

Frances Barker i Peter Hulme, ''Nymphs and Reapers Hevily Vanish: The Discursive Contexts of The
Tempest u: Alternative Shakespeares, urednik. John Drakakis (London i New York: Methuen, 1985), str.
119-133 i Ania Loomba, Gender, race, Renaissance Drama (Manchester: Manchester University Press,

32

kolonijalistu u njegovom odnosu prema Calibanu i kao dominantnog oca u njegovom

odnosu prema Mirandi. Novije analize The Tempesta ukazuju na injenicu da je
Prosperovo oruje koje mu omoguuje kontrolu nad Mirandom i Calibanom jezik, a ne
magija. Cooverova pria se moe promatrati kao ponovna potvrda moi jezika u rukama
Prospera. Na kraju "The Magic Pokera", radnje bajki sa poetka prie, vezane za
preobrazbu araa u visokog mukarca u doleviti, se raspruju. ini se da su bajke samo
bajke i da se u stvari deava sljedee: dvije sestre se lijepo provedu na otoku, nalaze stari
ara od kovanog eljeza i nose ga sa sobom kao suvenir. Poto su naputene
ograniavajue konvencije anra, oekujemo da e pazikuin sin ostati jednako
neizmjenjen utjecajem bajki. Meutim posljednji pogled na otok, koji pripovjeda
(Prospero) nudi itatelju, u trenutku dok sestre odlaze otkriva da "tamo mrtav lei
neobini stvor (Caliban)" (45). Unitene su sve nade koje smo imali za Calibana. ini se
da za Calibana nema sretnih zavretaka. Nema sretnih zavretaka sve dok je Prospero taj
koji pria priu.
A Tempest i The Magic Poker, kao i veliki broj drugih tekstova vezanih za The
Tempest, potvruju da Shakespeareova rasprava o kolonijalizmu ima univerzalni ton. U
The Tempestu Shakespeare je dao detaljan pregled kontroverznih aspekata kolonijalizma,
ali jo je vanija injenica da se ova tema prenosi kroz tekstove koji su crpili svoju
inspiraciju iz ove drame. Kada je Shakespeare, prije otprilike etiri stoljea napisao The
Tempest, kolonijalizam je bio na samom poetku, ali je on bio dovoljno perceptivan da
uoi uzroke i posljedice njegovog dolaska. Ne udi stoga da su novije knjievne kritike
The Tempesta, kao i knjievna djela nastala pod njegovim utjecajem, jako dobro prihvatili
1989), str. 34-45

33

Shakespeareovu obradu ove teme. Ovo ne samo da dokazuje koliko je dubok oiljak na
licu ljudske historije ostavio kolonijalizam, nego nam takoer prua uvid u izgubljene,
univerzalne ljudske vrijednosti koje je Shakespeare pokuao propovijedati; iako je to
propovijedanje imalo sumornu notu upozorenja:
If you cold hurt,
Your swords are too massy for your strengths,
And will not be uplifted. But remember that you
Expos'd to the sea (which hath requit it)
..for which foul deed,
The power, delaying, not forgetting, have
Incens'd the sea and shores, yea, all the creatures
Against your peace. (III.iii.66-74)

Amerika je Shakespeareov 'vrli Novi svijet' The Tempesta. 'Amerika je zauzvrat

prihvatila Shakespearea kao kamen temeljac svoje mlade kulture.' S druge strane
Atlantika, u Evropi 19. stoljea, Schlegel i Coleridge ve su ga tovali kao izvanrednog
poznavaoca ljudske prirode. Ovo poimanje batine Shakespearea kao zajednikog
nasljea Zapadne civilizacije nastavilo se u dvadesetom stoljeu sa jo veim
intenzitetom jer je Amerika bila spremna odati potovanje onome to je smatrala svojim
vlastitim. 20. stoljee, sa ili bez Amerike, trebalo je biti doba prilagodbe, odnosno, stuno
govorei, bilo je to doba 'intertekstualne neutralizacije' Shakespearovske drame. Samo
mnotvo djela koja su na temelju Shakespearovih drama nastala tokom 20. stoljea je bez
presedana, ali ovo zapravo nije bilo prvi put da je Shakespearov opus iznova proao kroz
razliite stvaralake interpretacije. Imamo dugaak spisak drama, ak iz vremena Nahum

34

Tateove adaptacije Kralja Learea 1681. godine, koja se zavrava sretnim zavretkom.
Postoji cijela intertekstualna povijest Shakespeareovih drama koju Stanely Wells opisuje
kao stvaralaki odgovor itatelja i izvoaa:
'If Shakespeare is, in Ben Johnson's phrase for all time, this is partly because he
demands the collaboration of those who submit themselves to him, - demands not
only intelligence of response, such as is demanded by, for instance, The Paradise
Lost or Middlemarch, but demands a more creative response and demands it from
the reader as well as from performerthis is to some extant a feature of the
medium in which he was working.'5

Stanley Wells, Literature and Drama, With Special Reference to Shakespeare and His Contemporaries
(London, 1970) str. 108-109

35