Erna Kovaevi

Filozofija- sociologija

SREBRENICA Dvadeset godina traganja

U ime Allaha Milostivog Samilosnog. Teko je bilo ta o ovome rei. Ponekad se

zapitam da li teko uzdahne onaj koji je ubijao, da li on osjeti griu savjesti ili
mu je moda ovo ponos, ili neka nada. Evo dvadeset godina proe, godina bola
i tuge, traganjem za svojima najmilijima. Dvadeset godina sestre, majke,
supruge i kerke trae kosti svoje djece, brae, mueva. Samo one znaju ta
znai ekati, nadati se i moliti se Uzvienom Allahu. Samo one znaju koliko je
bolno stojati nad otvorenom jamom i ekati da njihove najmilije pokopaju i
poalju na vjeno odredite, ne bi li nali svoj smiraj. Srebrenica lijepo ime i jo
ljepi grad. Samo Allah zna zato je odabrao ba ovo mjesto da nam bude pouka
za ubudue. Progoni, logori, muenja, ubijanja, silovanja, psovke, genocid,
etnika ienja, masovne grobnice, potoci krvi, djeje suze, majinske suze, oi
bez suza, pucnjave i udarci. Dok nabrajam ove rijei, padaju mi na pamet misli
da moda ne ivim u dvadeset-prvom stoljeu. Pa to nisu postupci koje bi inio
moderni ovjek internetskoga vremena! Pa se zapitam, zar je to ovjek dobio
gene krvolonih ivotinja. Moda ne bi bilo udno spominjati ove termine u
kontekstu robovlasnikih drava, rimskih provincija, srednjovjekovnih uenja ili
moda totalitaristikih reima. Ali danas? Kako je to mogue? Ili smo moda
strogi prema prolosti? ini mi se da ovakve strahote nisu dostojne nijednoga
razdoblja zato to nisu dostojne ovjeka. Pitam se je li mogue da danas postoje
opaki ljudi koji gaze i unitavaju sve to im smeta, ubijaju i kolju koliko ele.
Zar nisu izvukli neku pouku iz prolih vremena? Naalost, svjedoci smo da je
dvadeseto stoljee postalo najmasovnijom ljudskom grobnicom. Iskustvo nas
nije nauilo cijeniti ivot i slobodu. Pored toga da Drina predstavlja simbol
podrinjskog ovjeka, ona je i vijekovima i simbol smrti i stradanja ovog ovjeka.
Nekada se zapitam odakle joj snaga kada moe da ponese toliko krvi i ljudskih
ivota. Sve me vie podsjea na smrt koju nosi. Srebrenica, juli devedeset i peta
godina. Deseti put se vri genocid nad ovim narodom. Deseti put teku potoci
krvi bosanske, krvi muslimanske. Zar je naa krv tako jeftina samo zato to smo
se Gospodaru svome na odanost zavjetovali. Zlokoban dan je osvanu tog
jedanaestog jula 1995. Godine u Obeanoj Srebrenici. Pitate se zato

obeanoj. Pa eto kau da je bila to zatiena zona kada druge nisu bile.
Evropljani su razoruali bosanske muslimane uz obeanje da e ih tititi od
srpske vojske. Pa jesu li nas zatitile? Jesmo li ostali bez najmilijih? Rat je
divljao, medjutim tog sudbonosnog dana srpska vojska osvanu i u Srebrenici.
Ratko Mladi Pravac Potoari, pravac Potoari i Bratunac, nemojte se
zaustavljati. Rijei generala srpske vojske koje su donijele presudu za
Srebrenicu. Tamo dole na komadiu ove zemlje su se odvijale scene iz
dehenema. Pla, jauci, vriska, galama, djeije suze, psovke. Sa majinih grudi
trgao je tek roene bebe, davio i bacao ih u jamu. Bebe koje su nosile simbol
novog ivota. Oronuli starci su voeni u klaonice, mladii od 15 godina
odvoeni u smrt, kada su bili u cvijetu mladosti. Tog mranog jedanaestog jula
1995. Godine 8372. due vratie se svom Gospodaru. Due koje su otputovale
Allahu sa iskrenom vjerom, jer za njih dunjaluk nije stvoren, niti su oni za njega
stvoreni. ak 8.372 ovjeka! Koliko je suza proliveno i utkano u svaku ovu
brojku? Ne mogu ni zamisliti! To je nemogue prebrajati! Koliko je svijea
zapaljeno, molitava upueno, kletvi izgovoreno? Bezbroj! Koliko je trenutaka
tiine obuzelo nae ljude kao tihi spomen poasti za due umrlih. Ne znam! Tu
vrijeme staje! Tu se dua sakrije nemona da ponudi utjehu. Tu se vrijeme ne
mjeri brojkama. Potoari! To je mjesto nevinih dua. To je mjesto natopljeno
potocima suza.. To su pokolji i masovne grobnice, ubojstva i silovanja, potoci
krvi i lokve suza. To su uplakane majke zbog svojih mueva i sinova. To su
godine 1991. i 1995. I onda nakon sve patnje i krvi, majke su te koje ne
odustaju. Hrabre majke Srebrenice. Suze su sada u srcu i dui. Njihove su oi
presuile, pogled je vrst. To je pogled koji trai. One nee odustati. Za majke
Srebrenice ljeto nije vrijeme odmora. Kada sunce zagrije njihove ruke, pomisle
kako je jedanaestog jula grijalo neke druge ruke. Mrtve ruke. Ne vole vruinu,
ne vole ljeto. Sunce koje ivot znai, nije moglo spasiti ivot. Ljeto za njih ne
donosi vie miris pokoene trave sa planinskih predjela. One osjeaju miris
sunca koje plae. Zajednika je naa patnja, bol, tuga i alost. Zajednike su
nae poruene kue, raskomadana ljudska tijela, razorene porodice i suze!
Zajednike suze! Ima li ita lijepo to nas spaja? Ima li ita pozitivno? Duboko u
svom srcu treba pronai ljubav koja zacjeljuje rane. Duboko u svom umu treba
shvatiti da i danas ivimo. Na tome treba biti zahvalan. ovjee, ti danas ivi.
Moda nije sve kako bi htio da jest. Ali, sve e doi na svoje. To nas povezuje:
ivot! ivot koji je najdragocjeniji dar. Niim ga nismo zasluili, a ipak ga
imamo. Svijet bi postojao i bez nas, a eto, mi ipak ivimo. Nakon dvadeset
godina tok tmurnog jedanaestog jula 1995. Godine blistavi nur sada se podigao

iznad hiljada i hiljada bijelih niana , pa se iri da osvijetli tamu koja se savila u
ovoj prelijepoj Srebrenici. Jedino ovi isti i bijeli niani zauvijek e biti tu i
svjedoiti i opominjati na crnu i krvavu mrlju nae domovine. Podsjeati na
sramotu cijelog svijeta koji je znao i vidio, a nita uinio. Iskuenje ,
strpljivost , iskuenje uspijeh, iskuenje. To je formula ivota na ovom svijetu.
Zato budimo strpljivi i radimo na popravljanju svog stanja, a uspijeh, uspijeh e
se vidjeti na ovom i buduem svijetu. A Srebrenica, ona je samo opomena.
Srebrenica je bila iskuenje onima koji su je lino doivjeli.
ZATO NEKA SE NIKAD NE ZABORAVI!!!