OSNOVE RANOKRŠĆANSKE ARHEOLOGIJE

Neka umjetnička djela nastala nakon 313. g. do smti cara Heraklija (610.-641. g.) možemo
svrstati i u ranu bizantsku umjetnost.

KONSTANTIN I. (306. g. – 337. g.)

305. godine - Maksimijan (Dioklecijanov suvladar koji je sam vladao nakon
Dioklecijanove abdikacije) abdicira i nasljeđuje ga njegov suvladar Konstancije Klor koji se
naziva Konstancije I.
Naime, još 293. g. Dioklecijan uvodi tetrarhiju. Uzima za suvladara na Istoku cezara
Galerija koji vlada iz Nikomedije, dok na Zapadu Maksimijan (već otprije Diklecijanov
suvladar) cezarom proglašava Konstancija Klora koji vlada iz Milana.
Kada je umro cezar Galerije 311. godine, njegov nećak Maksimin Daja je dobio upravu nad
Istokom. Maksimin Daja je kasnije sklopio savez s Maksencijem koji je kontrolirao Italiju.
306. g. je iznenada je umro Konstancije I. u Yorku u Britaniji, a na carsko prijestolje dolazi
njegov sin Konstantin I. Veliki. Konstantin se rodio između 271. i 273. godine, u rimskom gradu
Naisu (Naissus) tj. današnjem Nišu u Srbiji, u provinciji Gornja Mezija (Moesia Superior)
28. listopada 312. g. dogodila se znamenita bitka kod Milvijskog mosta između
Konstantina i Maksencija koji je bio car u Rimu od 306. do 312. g., gdje je Konstantin porazio
Maksencijevu vojsku. Izvori za taj događaj su nam djela pisaca Laktancija i Euzebija.
Grigorije Ostrogorski u djelu "Bizantska povijest" kaže kako su glavni temelji bizantskoga
razvitka bili rimska državnost, grčka kultura i kršćanska vjera.
13. lipnja 313. g. carevi Konstantin i Licinije (koji je 308. g. postao Konstantinov suvladar
i tetrarh Istoka) proglasili su Milanski edikt kojim je kršćanima dopuštena sloboda ispovijedanja
vjere. Mnogi autori smatraju kako edikt nije napisan iz nekakvih kršćanskih uvjerenja nego više
iz pragmatskih razloga. Ipak, to je vrijeme snažnih poganskih tradicija i panteizma. Oduprijeti se
tomu početkom IV. st. značilo je ući u veliki državnički rizik. O toj situaciji i mnogoboštvu
Manfred Clauss 1996. g. u knjizi "Konstantin der Grosse und seine Zeit" piše: "... Konstantin
sigurno nije bio oportunist kada je počeo sebe shvaćati kao kršćanina... I vjera i računica daju
potpunu sliku..."

1
 Nakon Kristove smrti kršćanstvo se širi i na zapadu carstva, ali tu ne predstavljaju realnu
opsanost. Sredinom II. st. kršćanstvo je doprlo do mnogih krajeva Carstva. Za vrijeme Marka
Aurelija (161. g. – 180. g.) 177. g. dolazi do prvih progona u Galiji. Njegovi nasljednici Komod,
Septimije Sever i Elagabal bili su popustljiviji.
Sredinom II. st. u Rimu je bilo oko 30 000 kršćana. Izvori kažu kako su iz zajedničke blagajne
rimske kršćanske zajednice mogli platiti jednog biskupa, 52 egzorcista, čitače, vratare,
prezbitere. Tim su se novcem otkupljivali i robovi.
"Kronika kršćanstva" spominje kako je 250. g. u Italiji bilo oko 200 biskupija. Za vladavine
Decija (249. – 251. g.) i Valerijana (256. – 257. g.) došlo je do prvih masovnijih progona. Car
Decije je 249. g. naredio da svi moraju prinijeti žrtvu pred komisijom koja će tomu svjedočiti.
No, kršćani nisu žrtvovali. Zaobišli su zapovijed i dali da tu žrtvu rade njihovi robovi umjesto
njih samih.
257. g. car Valerijan naređuje kršćanskim svećenicima da žrtvuju u čast rimskog kulta. Kršćani
su se odricali vojničke službe. No, vojska je omogućavala pristojan život pa su mnogi odlazili u
vojsku gdje se žrtvovalo raznim bogovima. Tertulijan opisuje jednog vojnika koje je nosio
vijenac u ruci umjesto na glavi u spisu "De corona".
Manfred Clauss je u svojoj knjizi prenio priču vojnika Musurile, kršćanina koji je bio u Palestini.
Trebao je postati centurion, ali nije jer je odbio sudjelovati u carskom kultu.
Slijedeći upute Dioklecijanova edikta, 22. II. 303. g. u Nikomediji se ruši katedrala. Odredbe
edikta su bile sljedeće: uništenje i zapljena kršćanskih spisa, svima koji su kršćani oduzimaju se
građanska prava. Laktancije o tome piše prilično slobodno (provizorno), budući da u to vrijeme
uopće i nije bilo katedrala.
Ostali edikti su naređivali svećenicima žrtvovanje carskom kultu, a posljednji, četvrti edikt je to
naređivao svim stanovnicima Carstva.
Laktancije (250. g. – 325. g.) rođen u Africi, umro u Galiji. Isprva je bio Dioklecijanov
namještenik u Nikomediji, učitelj govorništva, a nakon 303. g. postaje apologet. Bio je učitelj
Konstantinova sina Krispa u Trieru. Njegov spis "O progoniteljima" opisuje progonitelje kršćana
i najavljuje božju osudu za njih. Kaže kako se kršćani nisu jedan po jedan ubijali, nego su bili
živi zapaljeni. Spis je preveden na hrvatski. Napisao je i prvu kršćansku pjesmu u rimskoj
tradiciji na latinskom jeziku "De ave phoenice". Nakon par godina progoni su se stišali. 305. g.

2
Konstancije I. Klor je postao august na Zapadu, a 311. g. Galerije (cezar na Istoku) izdaje edikt u
snošljivosti (Edikt u toleranciji). Kršćanstvo postaje tolerirano, no bez pravne podloge.
Prve pravne uredbe za kršćanstvo donosi Konstantinov Milanski edikt (313. g.). Prema ediktu se
zabranjuje da se uhićenici obilježavaju po licu (to je za kršćane bilo sramotno), svi u carstvu
(osim seljaka) mogli su nedjeljom mirovati, svećenici su oslobođeni poreza, niti jednog se
kršćanina ne smije razapeti na križ, itd...
325. g. sabrao je Konstantin Veliki sve biskupe na crkveni koncil u Nikeji (u maloazijskoj
provinciji Bitiniji1). Grad se nalazi na obali jezera Iznik (tur. İznik Gölü) uz Mramorno more.
Koncil je započeo s radom 20. svibnja 325. g. Bio je to prvi ekumenski kršćanski koncil.
Sudjelovalo je 220 biskupa. 381. g. koncil je održan u Konstantinopolu, a zatim i u Efezu,
Kalcedonu, opet u Konstantinopolu...
Na koncilu se raspravljalo o dogmatskim pitanjima, prije svega o jednakosti Oca i Sina.
Aleksandrijski prezbiter Arije (izopćen 318. g.) je smatrao da Otac i Sin po naravi nisu jednaki.
Podržavao da je Euzebije iz Nikomedije. Zato se umješao Konstantin Veliki i Nikejskim
koncilom nastojao riješiti to pitanje. Koncil je odlučio da je Sin istobitan s Ocem2 pa Vjerovanje
kaže: "Credo in ...Deum verum de Deo vero, genitum non factum, consubstantialem Patri..."
Arijanstvo je proglašeno krivokletstvom. Predloženo je i prihvaćeno Vjerovanje.3
Konstantin je preminuo u blizini Nikomedije 22. svibnja 337. g. Tako se pokazalo kako je
vladavina cara Konstantina bila jedna od najuspješnijih.

KONSTANTINOVA DINASTIJA:
Konstantin je pred kraj života razdijelio teritorij Carstva između svojih sinova, ali je zadržao
vrhovni autoritet. Sinovi su mu bili Konstantin II., Konstancije II. i Konstans I. Njegova tri sina
su uklonili svoja dva rođaka, Konstantinove nećake Dalmacija i Hanibalijana i ostale takmace za
prijestolje i 9. rujna 337. g. proglasili su se za auguste. Ova trojica su potom između sebe

1
74. g. pr. Kr. je cijela pokrajina pripala Rimu. Rimljani taj prostor prvo organiziraju kao provinciju Bitiniju, a
zatim kao Bitiniju i Pont. Spominje je Suetonije u životopisu Julija Cezara. Inače, u antici su Nikeja i Nikomedija
bili gradovi poznati po rivalstvu jedan naspram drugog.
2
grč. ομοούσιον το Πατρί
3
381. g. održan je novi koncil u Carigradu. Sazvao ga je car Teodozije (379. g. – 395- g.), a na njemu je potvrđeno
nikejsko vjerovanje. To, nikejsko – carigradsko vjerovanje priznaju katolička Crkva, pravoslavne Crkve i
protestantske Crkve. Teodozije je kršćansvo proglasio jedinom religijom (do tada je bilo državna religija)

3
podijelili Carstvo, ali ta je podjela funkcionirala samo tri godine. Konstantin II. je napao svoga
brata Konstansa, no, poražen je u bitki kod Akvileje 340. g.
350. g. vrhovni zapovjednik rimske vojske Magnencije ubio je u Rimu cara Konstansa. Od
trojice braće ostao je na životu još Konstancije II. i odlučio je boriti se protiv Magnencija.
Sukobili su se u rujnu 351. g. kod Murse (gdje je Magnencijeva vojska poražena i povlači se u
Galiju) i još jednom 353. g. u Lyonu. Tu je Magnencije konačno poražen i počinio je
samoubojstvo.
Nakon tih događaj Konstancije II. je pozvao svoga polubratića Flavija Julijana4 kako bi
mu on postao suvladar. Julijan iz Atene odlazi u Galiju i tamo vlada u početku kao dobar vladar.
No, 361. g. u Nikomediji umire car Konstancije II., a Julijan postaje jedini vladar. Kako je bio
poganin, dao je ukinuti uredbu o dozvoli kršćanskoga vjerovanja.

KASNOANTIČKA BLAGA:
Pojavila su se u doba kasne antike, za vladavine cara Julijana.
Srebrna toaletna kutija – poklon Sekundu i Projekti (379. g. – 382- g.) s natpisom: SECVNDE
ET PROIECTA VIVATIS IN CHRI[STO]. Kutija je pronađena u kući na Eskvilinu u Rimu.
Radi se o renesansi u prikazivanju antičkih mitova.

Izvanredno dekorirana reljefima koji prikazuju: gore – biste muža i žene s kupidima
sprijeda – Venera se češlja, tritoni i amorini
- tritoni i Nereide
-gosti i pokloni

4
ili Julijan Apostata (Julijan Otpadnik) (361. g. – 363. g.)

4
 __________razlikuje vrste blaga: ...Ono se skriva pod nadirućom opasnošću. Postoji blago sa
sakralnim sadržajima, a dio je različitih inventara... Ti su se hramski predmeti zakopavali u
blizini crkve. ______razlikuje i lopovska blaga koja su pljačkaši zakopali kad bi ih opaljačkali.
Nas zanimaju depoi koji su nastali iz straha pred pljačkašima. Nisu ravnomjerno rasprostranjeni
nego ih ima najviše na sjeveru Europe (Britanija i Gremanija).
Srebrna svadbena kutija (eskvilinsko blago): Arkade sa cizeliranim stupićima, mladenka,
služavka, paunovi (55cmx28cm). Ranuccio Bianchi Bandinelli smatra da je to tipičan rad istočne
radionice između Antiohije i Konstantinopola.
Britanija – Mildenhall, 1942. g. slučajno pronađeno blago, 34 komada srebra. Najveća je okrugla
plitica promjera 65cm (British Museum). Prikazane su dionizijske scene, satiri, menade,triton,
glava morskog božanstva (Ocean).

Dva manja tanjurića promjera 13cm (satiri i menade)

Četiri velika tanjura promjera 30cm – na dnu ima prikaz muškarca s kacigom, a na obodu se
nalazi prikaz ovnova i divokoza, četiri biste (dvije muške i dvije ženske)
Zdjela promjera 23cm s poklopcem s figurativnim frizom.
Ove posude su proizvod orijentalnih radionica.

Srebrna plitica The Corbridge Lanx, pronađena 1735. g. Prikazan je Apolon u edikuli hrama,
Dijana, Minerva, Leto. dužina 44cm.

5
-Risley Park lanx – prizori lova, natpis “biskup Egzuperije daje ovo Bogesijanovoj Crkvi”

6
Traprain Law – to je mjesto na granici Carstva (Škotska). Pronađeno je srebrno posuđe, blago
koje se rezalo na komade.

Thetford – 22 komada prstenja (British Museum)

-zlatna pojasna kopča sa satirom (IV. st.)
-karneolska gema s Venerom
Hoxne- ima blago iz V. st., novac, žlice, posude, nakit.
Wieringen (GER)
Hildesheim (GER) – blago iz 1868. g. pronađeno, sve je srebro i zlato
-plitica s prikazom Minerve
Manching (GER)
Wigennsbach (GER)
Weissenburg (GER) – Merkur, Minerva i Apolon
Dubroviae – IV. st. , najstariji ranokršćanski crkveni pribor
Augusta Raurica (SUI) – tu je bio vojnički logor. Charles Bocard iz Basela je 1962. g. tu
pronašao okrugli srebrni tanjur. “Ahilejeva plitica” (5kg). Sve zajedno što je pronađeno teži
40kg.
Seusovo blago – (350. g. – 450. g.) ne zna se odakle je (Mađarska?, Hrvatska?, Libanon?). Čuva
se u UK.

KULT MUČENIKA
U početku je kršćanstvo bilo progonjeno. Ivan piše u Otkrivenju (Otk 4) “...Tik uz Boga se
nalaze duše ubijenih zbog vjere.” Vjerovalo se da kod Boga te duše zagovaraju za žive. U II. i
III. st. su kršćani vjerovali da se tek na sudnji dan odlučuje koje će duše otić u raj.
Začeci kulta mučenika nisu još uvijek istraženi. U Siriji je djelovao mučenik Polikarp iz Smirne
tijekom II. st., a pogubljen je u Rimu 23. veljače 167. g. Uz njega se veže spis Martyrium
Policarpi , jedan maloazijski spis. Radi se o opisu starokršćanskih mučenika koji su napisani od
svjedoka očevidaca ili od suvremenika.

7
Ignacije Antiohijski – smaknut je za cara Trajana. Doveden je u Rim iz Sirije, ad bestias u
amfiteatru. U svojoj Poslanici Rimljanima napisao je: “...Pustite da postanem hrana
životinjama...”
Geneza kulta mučenika je prema znanstvenicima različita, neki u prvi plan stavlju židovski
utjecaj, drugi grčko – rimski, itd... No, ključna je mučenička smrt Isusa Krista.
Arheolog F. W. Diechmann kaže: “... Nisu postojale specifične građevine za štovanje sve do
kraja III. st.”
Kult mučenika u Rimu je poznat od sredine III. st. Na Vii Apiji se nalazi spomenik “Triclia” za
apostole Petra i Pavla. Trg opasan portikom s 2 strane.
Nakon 313. g. počinju masovne pobožnosti kulta mučenika.
U Marusincu u Solinu imamo prvi primjer pokapanja mučenika u mauzoleju. Radi se o
mučeniku Anastaziju. Ausklepija ga je pokopala u obiteljski mauzolej. Tu se nalaze tri
građevine: 2 bazilike + mauzolej
F. W. Deichmann napominje kako su u crkvama oltari bili odvojeni od grobova mučenikâ. U
pobožnostima su važni i grobovi mučenikâ i njihove relikvije. To su predmeti koji se čuvaju i
štuju kao spomen na neku osobu (npr. odjeća, ulje, dio tijela sveca...) U srednjem vijeku je jako
popularno štovanje relikvija.
U V. st. nastaje Martyrologium hieronymitanum – kalendar mučenikâ iz okolice Akvileje. Uz
ovaj spis, postoje i kronološki zapisi sv. Bede Časnog5 (Beda Venerabilis) (672. g. – 735. g.). I
prvi i drugi spomenuti zapisi su bili podloge za kalendare koje danas imamo.

Kronologija mučenika s hrvatskog prostora – imamo dva izvora. Akti sv. Donata i
Martyrologium hieronymitanum. Donatova acta su pisana u Akvileji u XII. i XIII. st.

ISTARSKI MUČENICI
Dvojica su: sv. German (ubijen u Puli ad bestias, iako nije dokazano, ima spomen – crkvu na
Velikom Brijunu u gotičkom stilu iz 1481. g.)
sv. Mauro (iz Poreča, njegove su relikvije već u IV. st. prenesene u katedralu)

PANONSKI MUČENICI

5
najvažnije djelo mu je „The history of english Church and people“

8
Najstariji panonski mučenik je sv. Euzebije, biskup u Cibalama (253. g. – 259. g.). Blagdan mu
se slavi 28. travnja. Dioklecijanov namjesnik je došao u Cibalae provesti proces protiv kršćana i
kazniti ih. Istog dana su ubijeni Euzebije i Polio, a uz njih i Polijeva žena Maksima.
8. studenog 306. g. na Fruškoj gori ubijena su četiri kamenoklesara jer su odbili izraditi kip
Eskulapa. To su Sancti quattuor coronati (Klaudije, Nikostrat, Simplicije i Simpronanije).
Pokopani su uz Via Labicana (Ad helenam) u Rimu.
Sv. Kvirin – pokušao je pobjeći progoniteljima. Pobjegao je u Savariju, no uhvatili su ga i bacili
u rijeku Sibaris. Odveden je namjesniku preko Andautonije početkom III. st. Podignuta mu je
bazilika u Savariji. Kosti su mu prenesene u Rim uz Via Appia. U Aktima svetaca: “:..Kada su
barbari prodrli u Panoniju narod ga je sakrio u crkvi sv. Apostolâ na mjestu koje se zove ad
catacumbas.
Đuro Basler piše o tome u knjizi “Kršćanska arheologija”.

DALMATINSKI MUČENICI
Najviše ih je ubijeno za vrijeme Dioklecijanovih progona. Poznata su imena devetorice
salonitanskih mučenika: Domnio, Mauro, Septimije, Antiohijan, Gajan, Paulijan, Telije, Asterije
i Anastazije.
641. g. su njihove kosti uz pomoć opata Martina prenesene u Rim i pohranjene u Venancijevu
oratoriju. O tome nas izvještava “Liber pontificalis” kada govori o životu pape Ivana IV. koji je
bio iz Dalmacije; “...Ivan, sin Venancija, sjedio je na Petrovoj stolici jednu godinu, osam
mjeseci kao papa. Poslao je mnogo novca po opatu Martinu da skupi kosti salonitanskih
mučenika...”
sv. Venancije je bio salonitanski biskup, uredio je Oratorij A. Tu je Bulić pronašao menzu
s urezanim slovima IVS. U drugoj polovici III. st. Venancije je boravio u Naroni i Delminiju.
Mučen je i ubijen između 257. i 259. g. Tko je od tada na čelu salonitanske crkve nije nam
poznato.
Krajem III. st. biskup Domnio iz Antiohije obnovio je Oratorij. Osim toga, dao je sagraditi još
jednu crkvu. 10. ili 11. travnja 304. g. je ubijen dok je Marko Aurelije Julije bio prezes

9
provincije. Sahranjen je na Manastirinama. Uz njega, ubijena su još petorica mučenika i
pokopana na Kapljuču: Asterije, Antiohan, Gajan, Telije i Paulinijan.
26. kolovoza 304. mučen je i bojač tkanina Anastazije, pokopan je u obiteljski mauzolej oko
kojega će nastati cemeterijalni kompleks Marusinac.
Dujma je na salonitanskoj katedri naslijedio nećak, biskup Prim. Sarkofag biskupa Prima čuva se
u Arheološkom muzeju u Splitu.
sv. Feliks – ubijen u progonima 304. g. Bio je iz Stobreča.
- reljef od slonovače iz Konstantinopola (X.st.), čuva se u Rimu.

LIPSANOTEKA6 – relikvijar (lat. reliquiarum), kutija od bjelokosti u Muzeju kršćanstva i

Bresci. 32.7x22x24cm. Taj se relikvijar nalazio prvo u crkvi sv. Julije, a poslije je prenesen u
muzej.

Prikazani su:
prednja strana: -Krist s apostolima u nekakvoj arhitekturi
6
La lipsanoteca di Brescia

10
 -Krist ozdravljuje
-Krist kao Dobri Pastir
-pijetao, riba, Jona
donji friz: - Suzana i starci
-scene iz života proroka Danijela, iznad toga su apostoli
stražnja strana: -Isus hoda po vodi
-sv. Petar obračunava sa Safirom i njezinim mužem Ananijom (Dj 5)
-Juda na vješalima
gore: - Suzana, Jona, Mojsije
-Mojsije u košari, Mojsije ubija Egipćanina, svadba u Kani Galilejskoj
-ozdravljenje Jairove kćeri
-zlatno tele, žrtvovanje
-Lazar, ozdravljenje slijepca, Samarićanka kraj bunara.
poklopac: -Isus pred Pilatom, Isusovo uhićenje, Petrovo zatajivanje Krista

U Hrvatskoj imamo sačuvana tri ranokršćanska relikvijara:

-relikvijar iz Samaghera kraj Pule, 1906. g. „otišao“ u Veneciju pa se sada tamo nalazi u
Arheološkom muzeju. 20x16x18.5cm Bio je izložen u Vatikanu. Prikazani su:
-s lijeve i desne strane Petar i Pavao, četiri rajske rijeke

-dva relikvijara iz Novalje. Datiraju se u IV. st. Prikazani su sveci i Marija. Čuvaju se u Zadru.
To je najstariji prikaz Marije u Hrvatskoj.

POZLAĆENA STAKLA:
Staklo se koristi još u III. tisućljeću prije Krista u Mezopotamiji, a od XVI. st. pr. Kr. poznate su
nam staklene posude. Različite tehnike su se koristile u različitim povijesnim razdobljima.
Tijekom III. i IV. st. koristile su se posude s dvostrukim dnom sa listićima na kojima su se
prikazivali portreti, biblijske scene, sveci i poruke. Najviše ih je bilo u katakombama. Od njih su
se pravili pečati kojisu se utiskivali u lokule.
-uljanica s puhačem stakla, Asseria, Zadar.
-Panfilove katakombe: dva lokula s natpisima

11