Kultura i društvo - Subota, 29. novembar 2008.

godine

Intervju: Kazimiro de Brito, pisac

Imam pomalo fragmentiranu viziju

svijeta
Tanja Bakić

Kazimiro de Brito (Casimiro de

Brito) rođen je u portugalskom
gradiću Algarve, gdje je i
proveo djetinjstvo i išao u školu
biznisa. Kasnije se seli u
London, gdje pohađa Njestfield
College, i gdje dolazi u dodir sa
klasičnom japanskom poezijom.
Godine 1959. vraća se u
Portugaliju, gdje sa Antóniom
Ramosom Rosom osniva grupu
“Cadernos de Meio-Dia”, u
okviru koje se javlja i novi
pjesnički pokret Poezija 61. Od
1969. do 1971. živi u
Njemačkoj, nakon čega se ponovo vraća i ostaje da živi u Lisabonu .

Objavio je pedesetak knjiga iz oblasti poezije, proze, aforizma i eseja. Bio urednik
književnih časopisa: Cadernos do Meio-Dia (1956-1959), Outubro/Fevereiro/Novembro
(1970-1972), Loreto 13... Uključen u više od 180 antologija i preveden na 25 jezika.
Držao brojna predavanja po fakultetima, kulturnim institucijama, učestvovao na važnim
festivalima i konferencijama. Direktor je tri festivala poezije: u Lisabonu, Porto Santu i
Farou. Predsjednik portugalskog PEN centra. Savjetnik Svjetskog Haiku Udruženja u
Tokiju, savjetnik Internacionalnog festivala poezije Voidž de la Méditérranéenne, te i
nekoliko brazilskih časopisa poezije.Dobitnik više nagrada, između kojih i Leopold Sedar
Senghor, zatim Evropske nagrade za poeziju, “Sibila Aleramo-Mario Luzi”, nagrade za
najbolju knjigu poezije objavljenu u 2004., nagrade portugalskog PEN centra za poeziju,
nagrade Portugalskog društva pisaca, počasnog prstena festivala “Poeteka”, itd.

Unutar Kazimirovog izraza je tišina, a vrlo često i korijen tišine. Eros je odstranjen i
sublimiran u Libidos. Takvom Libidosu Tanatos je nekad suprotstavljen, a nekad
približen. Pjesma je nekad predanje snu i otvor koji viri u prazninu, a nekad spoj zapadne
forme aforizma i istočne haiku poezije.
Ove godine nagrađeni ste prstenom Poetika festivala. Kakav je osjećaj nositi taj prsten?

-Prsten je prelijep, ali ja ih, inače, ne nosim. Jedno vrijeme, zapravo, u jeku svoje najveće
zaljubljenosti i tokom braka obožavao sam da nosim prstenje.No,sad je to već nešto
drugačije – to je nešto što dolazi od prijatelja i predstavlja dar,isto kao što ja sad sebe
mogu da nagradim slušanjem Bahove sonate ili ispijanjem dobrog crvenog vina za
večeru. Nagrade? Puno sam ih dobio, odnosno puno važnih: Evropsku nagradu, nagradu
Leopold Senghor, itd., da sad ne nabrajamo. Imate sve to na mom njeb sajtu. Međutim,
ono što je važno kod svih tih nagrada jeste da se ja onda dok ih dobijam osjećam među
svojim prijateljima. I Vi ste, Tanja, moj prijatelj. Zbog toga sam Vam i posebno
zahvalan.

Prošle godine Poetika prsten pripao je poznatom crnogorskom pjesniku Jevremu

Brkoviću.

-Na moju veliku žalost, nisam dobro upoznat sa djelom tog velikog pjesnika, mada jesam
čitao par njegovih pjesama. Sjećam se njegovih lijepih stihova o „vječitom bolu“, pošto
je u određenom momentu on kazao nešto poput... evo, parafraziram: „the roots njill
survive and they njill knonj honj to sing our pain“ (korijenje nadživjeće i naš bol ispjevati
znaće). To je isto ono što i ja mislim o našoj krhkoj zemaljskoj prolaznosti (koja se ne
odnosi na nas pjesnike, naravno, jer mi imamo svoje bogove, a između njih i boga
ljubavi).

*Na Vaše pjesme gledate kao na fragmente. Kakvi su to fragmenti? I hoće li se oni
jednoga dana ujediniti u cjelinu?

-Svuda oko nas su fragmenti. Sjetimo se grčkog presokratovca Anaksagore, koji je kazao:
„Sve su stvari sadržane u fragmentima“ (u svakoj maloj stvari). Dakle, manje-više, tako i
ja gledam na svijet, i tako i ja imam pomalo fragmentiranu viziju svijeta, koja se,
naravno, odnosi na sve živo: na kamen, ruševinu, jabuku, psa, čovjeka… Zato ja i
nazivam svoju poeziju „dramatičnom polifonijom“, kako sam i definisao svoju knjigu
poezije „Lavirint“ (za koju sam dobio Portugalsku nagradu za poeziju 1981), što znači da
sam ja onda mislio da mogu i da moram pisati svim mogućim tradicijama građenja
stihovima, zbog čega sam jako dugo proučavao arapske, japanske, kineske i persijske
pjesnike. Fragmenti? To je zato što sam uvijek sa perom u ruci (Čak i dok vodim ljubav.
Jednu haiku pjesmu ispisao sam po nagoj koži ljubavnice dok spava!). Šest mojih knjiga:
Knjiga padova, Knjiga Erosa, Knjiga Opsesija, Knjiga malih stvari, Knjiga Haiku
stihova, Knjiga čežnje — su knjige poezije, proze, ideja, ali uvijek ideja o fragmentima.

*Ljubitelj ste engleskog pjesnika W. H. Audena.

-Veliki pjesnik. Nikada neću zaboraviti njegove stihove:

Kao i ljubav, ne znamo gdje ni zašto

Kao i ljubav, ne možemo da tražimo ni da bježimo

Kao i ljubav, plačemo često

Kao i ljubav, slabo je čuvamo.

*Godine 2007. u Hrvatskoj je izašla knjiga Vaših odabranih pjesama u saizdavaštvu

Hrvatskog PEN centra i Durieua, a u prevodu Tanje Tarbuk. Kazali ste mi da je taj
prevod izvrstan. Međutim, kako možete to znati, s obzirom da ne znate hrvatski?

-Dobar sam prijatelj s Tanjom Tarbuk. Upoznao sam je na lijepom hrvatskom ostrvu
Hvaru.Vidio sam da savršeno govori portugalski, i da dobro poznaje poeziju. A njen
portugalski je odličan iz razloga što je ona 12 godina živjela u Portugaliji, što se udala za
Portugalca i što je tamo, odnosno u mojoj zemlji, rodila ćerku. Dugi niz mjeseci dok je
prevodila moju poeziju, izmijenjali smo mnogo mejlova pokušavajući da se usaglasimo
oko najpreciznijeg izraza u prevodu. Dakle, ja znam da je ona napravila dobar prevod,
iako, čini mi se, ona ne piše poeziju…

*Sviđaju Vam se moje cipelice? Njima ste posvetili

stihove:

Ne mogu promijeniti svijet –

Pusti me da stresem pijesak

Sa sandala tvojih.

-Da. Zaljubljen sam u Vaše cipelice. Sjetite se šta sam

maloprije rekao o fragmentima i Anaksagori, i neće Vam
biti nimalo teško da zaključite da kroz Vaše cipelice volim
i Vas, jer ste u njima tako savršeni.

-Kažu da je portugalski jezik jako senzualan. Da li to onda znači da su Portugalci

nezaboravni ljubavnici?

-Šta da kažem o Portugalcima? Što se mene tiče, ja stvarno jesam nježan i obazriv
ljubavnik. Za mene (Čini mi se da smo Vi i ja već jednom pričali o ovome) su u životu
najvažnije tri stvari: ljubav, putovanje i pisanje. Onda kada imam sve ovo, najsrećniji sam
čovjek.

*Direktor ste tri festivala poezije, i to u: Lisabonu, Porto Santu i Farou. Kakva je
njihova koncepcija?

-Pa, ne baš puno pjesnika: njih 12 do 20. Poezija i druženje u isto vrijeme, i to na malom
ostrvu usred Atlantskog okeana. Oko milion stvorenja dođe da nas čuje. Znate, dođu ribe
iz okeana prateći naše glasove...
*Hvala Vam na ovom razgovoru. Možda na kraju imate neku poruku za čitaoce
POBJEDE?

-Čuvajte sreću!

Tanja Bakić

© Copyright Pobjeda a.d. 1944-2010. Sva prava zadržana.

Webmaster: web@pobjeda.info