Professional Documents
Culture Documents
Orhan Pamuk - Dzevdet-Beg I Njegovi Sinovi
Orhan Pamuk - Dzevdet-Beg I Njegovi Sinovi
PREDGOVOR
1. Jutro
"I rukav noćne košulje, i moja leđa... I cijeli razred... I čaršafi... Uf, sve je sasvim mokro!
Sve je mokro i probudio sam se", promrmlja Dževdet-beg.
Da, sve je bilo potpuno mokro kao u snu koji je upravo sanjao. Gunđa¬jući, okrenuo se u
krevetu, sjetio se sna i uplašio se. U snu je sjedio ispred učitelja u školi na Kuli. Podigao
je glavu sa vlažnog jastuka i pridigao se.
"Da, sjedili smo ispred učitelja. Sva škola poplavljena, voda do koljena", promrmljao je.
"Zašto smo poplavljeni? Zato što je krov prokišnjavao. Slana voda, koja je tekla kroz
tavan, slivala mi se preko čela i grudi i prostirala po prostoriji, a učitelj je, svojim štapom,
cijelom razredu pokazivao na mene: Sve je to zbog ovog Dževdeta", govorio je.
Naježio se kad mu pred očima oživjela slika učitelja koji štapom poka¬zuje na njega, a
svi u rezredu se okreću i, ponižavajući ga, optuživački ga gledaju, a najviše ga je ponizio
njegov dvije godine stariji brat. Ali, učitelj, koji je, ne trepnuvši, u jednom dahu cijeli
razred proveo kroz falaku (Stara naprava za batinanje učenika po tabanima). i tako
ošamario jednog dječaka da ga je onesvijestio, nikako da dođe do njega i kazni ga zbog
vode koja je tekla sa tavana.
"Bio sam drukčiji od ostalih, bio sam sam, mene je trebalo poniziti", mi¬slio je Dževdet-
beg. "Ali, niko nije imao hrabrosti prići i dotaći me, a voda je nezaustavljivo plavila
školu."
Užasni san u jednom trenu postade samo vesela i prijatna uspomena. "Bio sam nešto
posebno, bio sam sam, ali me nisu mogli kazniti". Ustao je prisjećajući se da se, utrenu,
popeo na krov i porazbijao crjepove.
"Porazbijao sam crjepove. Koliko sam imao godina? Sedam. Sad imam trideset sedam,
vjerio sam se i uskoro se ženim."Uzbudio se sjetivši se vjere¬nice: "Da, ubrzo ću se
oženiti, potom... Bože, još uvijek dangubim! Zakasnit ću. Da bi shvatio koja su doba,
požuri pogledati kroz prozor. Vani je bilo neko čudno svjetlo i magla. Shvati da je sunce
izišlo. Potom se okrenu, ljuteći se na sebe zbog stare navike, pa pogleda na sat: pola
jedan, ala turka. (Ala turka sat: Računanje vremena koje je usklađeno prema Suncu. Kad
je zalazak Sunca, tada su 24 sata. Takvo računanje je u Turskoj bilo u opticaju do
26.12.1925. godine (op. prev.)
"Bože, samo da ne zakasnim" i, gunđajući, požuri u zahod. Raspoloženje mu se još više
popravilo kad se oprao. Ali, dok se brijao, opet je mislio o snu. Potom se prisjetio da
treba ići u Šukri-pašin konak te odjenu nove, čiste hlače i kapu, košulju s uštirkanim
okovratnikom i namjesti kravatu, jer je smatrao da je elegantna. Na glavu metnu fes, koji
je ukalufio prije vjeridbe. Ogledao se na malom stonom ogledalu i zaključio da izgleda
upravo onako kako je želio, ali se u njemu opet probudi neka melanholija. Moralo je biti
nečega komičnog u svoj toj šik-odjeći, u uzrujanosti što treba ići u konak svoje vjerenice.
Odgurnuo je zavjesu u stanju male, bezopasne melanholije. Magla je prekrila munare
Šehzade-bašine džamije, ali nije sakrila i njeno kube. Čar¬dak iz susjednog dvorišta bio
je zeleniji nego obično.
"Bit će vruć dan", pomisli. Pod čardakom se lijeno oblizivala mačka. Prisjetivši se
nečega, Dževdet-beg se protegnu kroz prozor i ugleda ispred kuće dvosjedi zatvoreni
Page 2 / 366
fijaker. Konji su mahali repovima, a kočijaš, koji je čekao na Dževdet-bega, stajao ispred
vrata i pušio.
Stavljajući u džepove kutiju cigareta, upaljač i novčanik i još jednom pogledajući na sat,
Dževdet-beg je izišao iz sobe. Niz stepenice se spustio uz uobičajenu tutnjavu. Zeliha-
hanuma je čula i, kao i obično, s osmijehom ga dočekala udnu stepenica i kazala da je
gotov doručak.
"Nemam vremena, draga Zeliha-hanuma", reče Dževdet-beg nastojeći se namrštiti.
"Odmah izlazim!"
"Kako je moguće da ništa ne jedeš?", uzvrati tužno starica, pa, vidjevši odlučnost na
Dževdet-begovom licu, požuri u kuhinju. Dževdet-beg nevoljno pogleda za ženom. Nije
mogao izići da ne pomisli kako će se nje riješiti kad se oženi. Ova žena, koja mu je bila
daljnja rodica, i on bili su poput majke i sina. Iako je na Hasekiju imao bliže rodbine,
misleći da će mu se ona manje miješati u život, uzeo je sebi kad je, prije devet godi¬na,
kupio ovu kuću. Ta sirota žena, bez ikog svog, živjela je na prvom spratu četverosobne
drvene kuće, a zauzvrat se brinula o kućnim poslovima, kuhala i održavala kuću.
"Kako ću je odobrovoljiti da se odvoji od mene?", pitao se Dževdet-beg gledajući po
spratu na kome se žena raskomotila. Neće je moći zadržati kad se oženi, jer ovakvoj ženi
nema mjesta u brač¬nom životu koji isplanirao. Zamišljeni bračni život nametao mu je
osjećaj da bi njegova veza sa osobljem koje se brine o kućnim poslovima trebala biti veza
gospodara i slugu. Smatrao je da ovakva veza majka - sin ne može imati mje¬sta u tom
životu. Izgleda da je i Zeliha-hanuma u posljednje vrijeme postala pedantnija i marljivija
zato što je saznala da će se Dževdet-beg uskoro oženiti i preseliti se na drugu obalu
Zlatnoga Roga te da će ovu kuću prodati. Izišla je iz kuhinje i hitro prišla s tacnom.
"Da ti ispečem kahvu, sinko? Sad, odmah..."
"Nemam vremena, nemam vremena", odgovori Dževdet-beg.
Osmjehujući se, radostan koliko i ovaj dan koji je započeo, sa tacne je uzeo štrudlu sa
džemom od višnje.
Još jednom se osmjehnuo zahvaljujući se ženi, ali je, izlazeći, na vratima shvatio da se
nije osmjehnuo iz ljubavi već iz sažaljenja što će je ostaviti, pa osjeti nelagodu. Okrenu
se tek da se nešto rekne.
"Možda ću večeras zakasniti", kaza, ali mu to ne olakša savjest.
Dokje išao prema fijakeru, sjeti se svoga sna: "Ja sam poseban, takav sam, ali me niko ne
kažnjava!", i to ga primiri. Ali, kad ugleda kočijaša, kao da mu se opet pokvari
raspoloženje, jer gaje, poput svih kočijaša koji su dobro po¬znavali privatni život svojih
mušterija, odmjeravao pogledom koji je govorio: "Ah, ti! Znam gdje sve ideš tokom
dana, šta radiš i o čemu razmišljaš!"
Dževdet-beg se i njemu veselo osmjehnu i upita ga za zdravlje. Reče mu da idu u dućan
na Sirkedžiju, sjede u fijaker i zagrize štrudlu. Ljuljajući se, fijaker krenu između drvenih
kuća u Vefi.
Zatvoreni fijaker sa dva sjedišta, koji je u ovoj mahali izgledao raskošnije nego što jest,
Dževdet-beg je iznajmio pod kiriju na tri mjeseca jer je ra¬čunao da će mu trebati
prilikom ceremonija vjeridbe i svadbe. Kad je, prije dva mjeseca, saznao da je Šukri-paša
saglasan da mu da svoju kćerku, otišao je u konjušnicu na Ferikoj, gdje se unajmljuju
raskošni fijakeri, pogađao se i sa kolarem dogovorio na tri mjeseca. Nije htio u običnom
zakupljenom fijakeru dolaziti pred kuću pašine kćerke s kojom će se oženiti, ali, isto
tako, ni kupovina fijakera, koji je prilično skup zbog kočijaša i troškova štale, nije bila u
Page 3 / 366
skladu sa njegovim trgovačkim računima. "Ali, bilo bi glupo zadržati ovaj fijaker duže od
tri mjeseca", pomisli grizući štrudlu s džemom od višnje koju je veoma volio. "Kirija je
visoka. Umjesto da plaćam kiriju, kupit ću ga, bolje mi je... Ali, ako ga kupim, neću moći
izmiriti sve troškove za dućan. Sta učiniti? Ovaj brak me skupo košta, ali je neophodan..."
Obuze ga radost pri pomisli na ženidbu, na novi život, o čemu je godina¬ma maštao, na
kuću koju će kupiti, porodicu koju će zasnovati, na vjerenicu čije je lice vidio dva puta.
Naumpade mu i to da neki omalovažavaju one koji zakupljuju ovako pompezne i
uglađene kočije, ali je bio dobro raspoložen i nije obraćao pažnju na to. Još jednom je
zagrizao štrudlu. "Da sam se obazirao na takvo što, ne bih bio trgovac", pomislio je.
"Inače, nijedan musliman se ne usuđuje na trgovinu zato što se ustručava i boji toga. Ja
na to ne obraćam pažnju! Dobro, a šta će biti ako hanuma htjedne fijaker?"
Opet ga oraspoloži pomisao na vjerenicu i budući život. Sviđalo mu se da Nigan,
djevojku koju je dva puta vidio, oslovljava sa hanuma. Njihao se zajedno s fijakerom koji
su se spuštao nizbrdo. "Pa, mili moj, ako to dućan i računi firme budu dozvoljavali, kupit
ću i fijaker", progunđao je i halapljivo ugurao u usta posljednji zalogaj. Potom, poput
djeteta koje tužno zagleda u ruku nakon što pojede hranu, pogleda prste. "Ovaj brak će,
izgleda, odnijeti sve što sam stekao." Osjeti potištenost.
Fijaker se spustio niz Babiali i skrenuo u sporednu ulicu. Magla se podi¬gla i, umjesto
onog čudnog svjetla, pojavila se uobičajena blistavost. Sunce je već zagrijalo fijaker i
pržilo Dževdet-bega po licu. "Bit će veoma vruć dan! Šta ću danas raditi? Moram brzo
pozavršavati poslove u dućanu! Možda bih mogao posjetiti brata." Ražalosti se
razmišljajući o starijem bratu, koji je, bolestan, ležao u pansionu na Bejogluu. "Poslije
bih trebao ručati sa Fuad-begom. Došao je iz Soluna... Poslije podne ću otići na
Nišantaš, u Šukri-pašin konak!" Osjeti uzbuđenje pri pomisli da će i treći put moći vidjeti
svoju vjerenicu. "Zatim ću još jednom pogledati onu kuću koju mije našao mešetar."
Odlučio je da će na Nišantašu ili na Sišliju kupiti kuću u kojoj će stanovati kad se oženi.
"Potom ću se vratiti u dućan. Šteta, danas neću moći dugo ostati u dućanu... Koji je
danas dan? Ponedjeljak", izračuna naprste. "Prije tri dana, prilikom selamluka,3 bacili su
bombu na Abdulhamida, a vjerio sam se dva petka prije toga. Vjerio sam se prije
sedamnaest dana", pomisli.
Fijaker se zaustavi ispred dućana.
Ugledavši dućan, naumpadoše mu računi, koje je bio smeo s uma zbog ljuljanja u fijakeru
i tegobnog sna. "Nije napisano pismo za narudžbu boje. Kome bih mogao prodati one
lampe sa felerom? Ako Eškenazi ni danas ne plati svoj dug, reći ću mu da..."
Pružao je korak preko dućanskoga praga. "Bismillahirrahmanirrahim! Od Eškenazija ću
zatražiti dvjesta lira više i, ako se složi, odgodit ću mu dug na mjesec..."
Jednog šegrta pozdravi naglim klimanjem glave. Drugome, kojeg je volio zbog vrednoće
i sitosti, nasmiješi se. Potom, okrenuvši se vjetropiru kojeg je oštro pozdravio, kaza:
"Naruči moju kahvu, sinko. Hajde. Uzmi još i pogačicu".
3 Svečanost praćenja sultana petkom u džamiju
Kao što je to činio svako jutro, brzim i nervoznim korakom priđe stolu u pozadini i sjede.
Pogleda lijevo-desno, kao da traži nešto zbog čega bi trebao uputiti prijekor. Primiri se
kad ugleda da su opet, kao i svako jutro, novine Moniteur d'Orient stavljene na sto. Prvo
je, svakojutarnjom navikom, pogledao datum: 24. Juillet 1905.- 11. juli 1321.,
ponedjeljak. Potom je pogledom prošarao po naslovima. Saznao je za najnovija
Page 4 / 366
događanja u vezi sa bombaškim napadom. Pročitao naslov o rusko-japanskom ratu, ali ga
to nije zanimalo. Prevrnuo je list i počeo zagledati vijesti o berzi. Našao je dvije
informacije koje su ga uzbudile. Potom pročita nekoliko zanimljivih oglasa. Trgovac
željezom Dimitrij prodaje svoje skladište; mora da je u teškom stanju. A Panavot, koji se,
kao i on, bavi elektrikom i sitnom gvožđarijom, predstavlja novu robu. Dževdet-beg
odluči da i on da oglas, ali odustade od toga. Kad je pročitao oglas pozorišne trupe koja je
počela sa novom predstavom u Odeonu, trgnu se sjetivši se svog starijeg brata. Djevojka
njegovog teško bolesnog brata bila je Ermenka, pozorišna glumica. Da bi zaboravio na
brata, Dževdet-beg je pojeo pogačicu, popio kahvu i polahko čitao neki tekst. Kao što je
to činio kad bi god čitao ove novine, negodovao je zbog nepoznatih francuskih riječi.
Zatim se, kao što je to bilo prilikom svakog čitanja na francuskom, prisjetio s koliko je
napora naučio taj jezik, koliko je novca dao privatnim učiteljima, porodice o kojoj je bilo
riječi u knjizi iz koje je čitao sa privatnim učiteljem, čežnje koju je osjećao prema kući i
porodici poput te lijepe francuske porodice čiji je svakodnevni život bio opisan
jednostavnim rečenicama. Bilo mu je veoma prijatno prisjećati se toga, a naročito, u
mislima zadimljenim prvom jutarnjom cigaretom, dočarati zasnivanje porodice koja bi
nalikovala svakodnevnom životu te francuske porodice. Kad je došao do polovine teksta,
zaključio je da je izgubio previše vremena. Ustao je i odložio Moniteur d'Orient, koji su
čitali svi trgovci i koji je on čitao zato što dobro odslikava trgovački život i što to koristi
njegovom francuskom. Pogačicu je pojeo, popio kahvu, popušio cigaretu i odvojio
vrijeme za novine. Sad je osjećao napetost, snagu i ravnotežu potrebnu za predavanje
poslu. Trgovački računi nisu mu bili izvan misli kao prvih jutarnjih sati, ali ga nisu ni
opterećivali kao maločas. Bilo je onako kako računi i problemi trebaju biti prisutni u
mislima svakog trgovca: mirno, ali poput snažnog požara koji je stavljen pod kontrolu.
"Da, prvo bih, sa Sadikom, još jednom trebao pregledati račune", pomisli Dževdet-beg.
Sadik je bio knjigovođa u firmi. Bio je mlad, deset godina mlađi od Dževdet-bega, ali se
već isticao koliko i on. Penjući se na međusprat, Dževdet-beg je razgovarao sa njim.
Saznao je za malu razliku između novca koji će pristići do četvrtka i dugova koje treba
podmiriti te donio odluku da ode Eškenaziju i zatraži dug. Potom se sišao među
prodavače. Tu je popričao sa sredovječnim Albancem, koji se mogao računati kao glavni
prodavač. Pokazujući mu na sto prepun kutija boja, lampi i raznih sitnica, rekao mu je da
je kupcima uvijek draže vidjeti praznu i urednu tezgu. Ali, Albanac to ne shvata i nastoji
mu je dokazati da je ovako mnogo efektnije. Nato Dževdet-beg prođe iza tezge i, s
prijekornim pogledom, sve dovede u red, pa, radi primjera, pogleda u mušteriju.
Zapazivši da je ovaj njegov jednostavni postupak posramio zaposlene i izazvao
poštovanje i stid, vrati se na svoje mjesto.
Sjedajući za sto, odakle je vidio cijeli dućan, odluči napisati pismo uz narudžbenice za
boje. Brzo i uvježbano, napisao je pismo do pola, pa shvati da bi bilo dobro te poslove
napokon prepustiti službeniku. Ali, novi službenik znači novu vrstu rashoda. "Uz to, baš
u vrijeme dok tolike pare trošim na svadbu", pomisli. Utom dođe čuvar skladišta, koje je
dvjesta koraka od dućana, i reče da nosači nikako da utresu tek pristigle velike sanduke s
lampama te da se boji da su nešto polomili. Dževdet-beg zlovoljno ustade. Ushoda se te
posavjetova da se sanduci, jedan po jedan, otvore i isprazne. Pošto će lampe prebaciti
vozom u Anadoliju, to je bilo veoma glupo, ali nije imao izbora.
Nakon što je potjerao čuvara skladišta, Dževdet-beg dovrši pismo, ali ga zabrinu
oskudica vremena i novca. Razmišljao je o tome kome bi prodao felerične lampe. Pomisli
Page 5 / 366
da bi to mogao pitati svog prijatelja Fuada, trgovca u čiju se pronicljivost i prijateljstvo
mogao pouzdati. Uspaničeno pogleda na sat i vidje da se bliži pola dva. Iziđe iz dućana
da bi posjetio Eškenazija.
2. Musliman i trgovac
Osjeti radost po izlasku iz dućana zato što je prebrodio prve dnevne brige, što na to nije
potrošio previše snage i što je, kao i obično, sve uredu. Krenuo je prema Sultan-hamamu
ne pokazujući se kočijašu, koji je ispod drveta nešto čavrljao sa drugim kočijašem.
Eškenazijev dućan bio je udaljen šesto koraka. Počeo je razmišljati o tome šta će mu reći,
o višku koji će tražiti kao naknadu za odgađanje duga i kako će to objasniti. U prolazu je
pozdravljao poznata lica, ostale trgovce na Sirkedžiju. Oni su se smješkali pogledima koji
su kazivali da zbunjeno i s pažnjom prate ovog muslimana koji je umi¬ješao među njih.
"Da vidimo hoće li ovaj trgovac sa fesom opstati u ovome poslu. Sviđa nam se tvoja
hrabrost i odlučnost", govorili su Dževdet-begu njihovi pogledi, a on je njih pozdravljao
pogledom koji je govorio: "Veoma dobro znam šta mislite o meni, o tome kakav sam".
Kad je bio na tri do pet koraka od Eškenazijevog dućana, ugledao ga je jedan od
trgovaca, koji su većinom bili Jevreji i Grci, i doviknuo iz dućana:
"Električar Dževdet-beg, ooo! Danas ste veoma elegantni!" Da bi pokazao da razumije i
voli šalu, Dževdet-beg mu dobaci: "Ja sam uvijek takav!", ali se zacrveni sjetivši se da
postoji poseban razlog ove elegancije.
Čim je ušao u Eškenazijev dućan, u kome su prodavani građevinski mate¬rijal i kućne
stvari, po neurednosti dućana, atmosferi prisnosti i veselom raspo¬loženju šegrta, shvati
da gazda nije u dućanu i naljuti se. Jedan od šegrta reče da parobrod sa ostrva kasni zbog
magle. Dževdet-beg se sjeti da Eškenazi ljeta provodi na Bujukadi. Odjednom osjeti
potištenost. Osjećao se vrlo usamlje¬nim među svim ovim trgovcima Jevrejima, Grcima i
Ermenima. Odluči da se u svoj dućan vrati glavnom ulicom, a ne sporednom, kojom je
došao. Pomislio je da će mu vreva ulice odagnati potištenost.
"Utučen sam, jer sam sam među njima", mislio je dok je išao. "Koliko ima onih koji su i
muslimani i trgovci kao ja? U cijelom ovom Sirkedžiju, Mahmut-paši, jedino u ulici ima
tekstilni dućan tih Solunaca i novootvoreni Fuad-be-gov dućan, još i apoteka Edhema
Perteva. A ja sam među njima najbogatiji. Sam sam među njima." Znojio se od vrućine i
teškog odijela na sebi. Sjetio se sna.
"I u snu sam bio takav. Svi su bili zajedno, a ja sam. Niz čelo mi je curio znoj." Pretražio
je džepove, ali shvati da je jutros zaboravio ponijeti maramicu. "Kad se oženim, hanuma
će o tome preuzeti brigu", pomisli, ali ga ni natren ne oraspoložiše brak i zamišljani
porodični život.
"Sta sam učinio da bih bio mimo svih?", razmišljao je. "Radio sam mnogo. Radio sam
mnogo ne razmišljajući ni o čemu drugom, samo želeći povećati poslove i dućan!"
Obradova se kad ugleda šerbedžiju na ćošku. "Na kraju sam i zaradio..." Zatraži čašu
soka od višnje i popi. Kao da ga to malo primiri, pa zaključi da sav njegov nemir potiče
od nesnosne ljetne žege. Potom ču da ga neko dovikuje: "Hej, Dževdete, kako si?" Bio je
to prijatelj njegovog brata, doktor Tarik, sa vojne medicine.
Kao i svi prijatelji njegovog brata, prvo se obradovao što je vidio Dževdeta, koji je
podsjećao na Nusreta, a potom se namrštio shvativši da je on postao sasvim druga osoba.
Pitao ga je za brata, je li se riješio bolesti. Upitao je i još nešto u vezi sa njegovim bratom
Page 6 / 366
te, nakon što je saznao ono što je želio sa¬znati, uopće ne nastojeći prikriti ponižavajući
osmijeh, kaza:
"Dobro, a šta ti radiš? Opet trgovina, ha, trgovina...?", pa ga pozdravi i umiješa se u
gužvu Sirkedžija.
"Trgovina! Bavim se trgovinom", pomisli Dževdet-beg.
Išao je prema dućanu. "Šta sam to trebao raditi? Pa, nisam mogao biti vojni doktor kao
on..."Naumpadoše mu djetinjstvo i rana mladost. Otac mu je bio mali službenik u Kuli.
Dževdet-beg je tu pohađao školu koju je vidio u snu. Zatim je otac unaprijeđen i odselili
su se u Akhisar. Bila je to bogata kasaba, jer je kroz nju prolazila željeznička pruga. Tu je
Dževdet-beg pohađao ruždiju.4 Ljeti bi obilazio vinograde s grožđem bez košpica i bašče
smokava oko Akhi-sara. Njihov učitelj bi govorio da su i Dževdet i njegov stariji brat
Nusret vrlo inteligentni. A otac bi govorio da su tu bistrinu naslijedili od majke. Poslije se
razboljela ta inteligentna majka, koju je otac veoma volio. Otac je tražio da ga premjeste
na dužnost u Istanbulu da bi suprugu smjestio u bolnicu, ali mu nisu udovoljili. Onda je
otac dao ostavku, došao u Istanbul, smjestio majku u bolnicu, a na Hasekiju otvorio
dućan za trgovanje drvima. Godinu poslije, Nusret se upisao u medicinsku školu, a kad
je, nakon šest mjeseci, iznenada umro otac, a ne majka, Dževdetu je zapalo da se brine o
dućanu i o majci, koja je stalno bila bolesna.
Do dvadesete godine Dževdet se na Hasekiju bavio trgovinom drvima i građom, a potom
je skladište preselio na Aksaraj. U dvadeset petoj godini je na Aksaraju otvorio mali
gvožđarski dućan, a poslije nekoliko godina preselio se u dućan na Sirkedžiju.
4 Srednja škola u Osmanskom carstvu
Iste godine je umrla mati. Sve što mu je pripadalo, Nusret je ostavio Dževdetu i pobjegao
u Pariz. Sljedeće godine Dževdet prekida sve veze sa rodbinom na Hasekiju i kupuje
kuću na Vefi.
"Pa, nisam mogao biti vojni doktor kao on", pomisli još jednom. "Meni se ukazao put
trgovine. Ja sam forsirao ovaj put. Uradio sam ono za šta niko nije imao hrabrosti. Da
sam bio bojažljiv, još uvijek bih bio sitni trgovac drvima na Hasekiju."
Osjeti nelagodu sjetivši se Hasekija, tamošnje okruženosti rodbinom, pri¬jateljima i
poznanicima, mahalskog života. "Pobjegao sam od njih. Nije moglo skupa trgovački
život i oni."
Izdaleka ugleda dućan. Fijaker je bio smješten pod drvetom.
"Moj dućan", promrmlja. Mislio je da njegov najveći uspjeh nije prelazak sa trgovine
drvetom na ovaj dućan, već posao s lampama koji je započeo prije pet godina. Nakon što
je zadobio privilegiju da lampama opskrbljuje Općinu i dobrotvorne zajednice, u
trgovačkim krugovima sebe je počeo oslovljavati sa električar Dževdet-beg. Oraspoloži
se sjećanjem na taj uspjeh. Poslije započi¬njanja posla sa lampama, dućan i firma su se
četverostruko povećali. U grado-načelništvu je svima podijelio mito. To mu je bila
pomalo tegobna uspomena, ali nije zasjenjavala njegov uspjeh.
Sjećajući se sna, Dževdet-beg se oraspoloži. "Eh, šta ću? Niko me ne ka¬žnjava..." Sjeti
se Zeliha-hanume, koja ga je jutros gledala iz podnožja stepe¬ništa. "Šta da radim? Šta da
radim, takav je život?!", gunđao je.
Osjećao se spokojnim i neuništivim, kao da na sebi ima neki nevidljivi oklop koji ga
stalno štiti. Ugleda natpis iznad dućana:
DŽEVDET-BEG
Page 7 / 366
I SINOVI UVOZ-IZVOZ, GVOŽĐARA.
Još nije počeo sa izvozom, nema još ni sinova, ali planirao je oboje.
"Ne uzeh pare od Eškenazija", pomisli zakoračivši preko praga. "Da još jednom sa
Sadikom popričam o računima, a poslije ću razmisliti šta uraditi sa feleričnim lampama...
Koliko je sati? Uopće nema vremena... Moram otići i do skladišta, da vidim šta se tamo
događa. Sad će sve porazbijati... Otkuda ovo dijete, šta hoće?"
"Ovo je, gospodine, poslala madmoazel Cuhadžijan", kaza dijete, pruža¬jući kuvertu.
"Madmoazel Cuhadžijan?", pomisli Dževdet-beg. U prvi mah nije se mogao sjetiti ko je
to. Zacrvenje se zastidivši se nečeg čudnog, neodređenog. Dade djetetu bakšiš. Potom se
uzruja sjetivši se da je to Ermenka, draga njegovog brata. Otvori kuvertu i pročita:
"Dževdet-beže, Vaš brat Nusret veoma je bolestan. Sinoć se onesvijestio. Jutros je došao
sebi, ali mu je i dalje veoma loše. Ako požurite da ga vidite, veoma ćete ga obradovati.
Molim Vas, nemojte reći da sam Vam napisala ovo pismo..."
"Veoma bolestan. Ha, veoma bolestan...", promrmlja Dževdet-beg. "I majci je tako bilo,
ali tada nije umirala." Stavi kuvertu u džep.
"Hoće opet od mene da izvuku pare... Ali, ja nemam vremena nizašta!"
Pogledavši dijete koje ga je motrilo čekajući odgovor, odjednom se posti¬di: "Možda je
veoma slab? Bože, o čemu ja razmišljam? Kakav sam čovjek postao?" Hodao je
nervozno po dućanu. "Moj brat umire."
Još jednom je dao bakšiš i otpustio dijete. Nervozno je pričao sa prodava¬čem Albancem
i računovođom Sadikom. Shvatio je da govori isprazno i da su se i oni zbunili. "Moj brat
umire", pomisli. Uoči da ga je obuzeo sasvim neočekivan nemir. "Moram se smiriti",
prozbori i pope se u fijaker. Kočijašu reče da ide na Bejoglu. Kad fijaker krenu, Dževdet-
beg bar malo obuzda nemir. "Možda ne umire. Možda je to mali napad... Zar se tako nije
događalo rahmetli majci? Uspaničio sam se, jer nemam nikog osim brata. Nemam,
nikoga!"
Odlučivši da misli o nečemu drugom, pogledao je kroz prozor. Nije želio ponovo podleći
osjećaju koji ga je obuzeo kad se vraćao iz Eškenazijevog dućana.
Fijaker se zaustavi na početku Galata-ćuprije. Kočijaš je plaćao mostarinu. Prodavač
limunade sa halićkog kraja mosta vikao je sa svog uobičajenog mjesta. Na breskvama u
piljarnici pokraj njega skupljale su se muhe. Daleko, ispred brodogradilišta na Kasim-
paši, vidjela su se trupla brodova, izvrnute barke, zahrđali teretni čamci. Fijaker nastavi.
Jutarnja magla se podigla, bli¬stalo se nebo nad mostom, a pojavilo se i nekoliko oblaka.
Suhulet, parobrod sa obrtnim točkovima sa strane, za koji je Dževdet-beg znao, iz Halića
je isplovljavao u Mramorno more. Na sredini mosta je žena, koja nije skrivala lice, u
društvu krupnog čovjeka sa velikim šeširom gledala u more, a obje¬ma rukama držala
djecu odjevenu u mornarska odjela. "Ovakva porodica!", pomisli Dževdet-beg.
Tu porodicu su, ispod jednog stuba, posmatrala i dvojica muškaraca sa fesovima.
"Ovakva porodica!" Nosači sa štapovima protrčaše pokraj muška¬raca sa kravatama i
fesovima. Sahilbent, drugi brod, također poznat Džev-det-begu, približavao se mostu.
Naslonjena na ogradu, djeca su posmatrala brod.
I Dževdet-beg je, prvih mjeseci po dolasku u Istanbul, svraćao ovamo. Posmatrao je more
i mostove, ovaj čudni metež, naočite fijakere koji su prolazili. Još nije bio izgrađen kej na
Sirkedžiju. "Tada... Prije dvadeset godina!", pomisli Dževdet-beg i uplaši se prisjetivši se
da je ovamo prvi put došao sa bratom.
Page 8 / 366
Iz džepa izvadi pismo koje je poslala od Ermenka i ponovo ga pažljivo pročita. Žena nije
htjela da on rekne Nusretu da je ona napisala ovo pi¬smo. Ako ta žena, koja je veoma
voljela njegovog brata, još uvijek razmišlja
O ovako sitnim stvarima, znači da stanje nije toliko loše... Zastidje se što je maloprije
mislio da je pismo samo smicalica da bi od njega izmamili novac. "Dobro, zašto ne želi
da mu to kažem? Zato što se moj brat usprotivio da me ona obavijesti."
Njegovom bratu se nije sviđao Dževdetov život, ni njegove ideje; ponižavao ga je. Ali,
uprkos ponižavanju, primao je novac koji mu je davao. Zbog toga nije želio vidjeti brata.
Kad god bi ga vidio, Dževdet ne samo da bi potonuo u zemlju od stida, nego ga je svaki
put brat nastojao posramiti sve težim riječima i uvredama. Zato što je to osjećao i što je
veoma dobro znao da obojici teško padaju njihovi susreti, Dževdet-beg je rijetko odlazio
bratu. Prilikom svakog dolaska malo bi popričao sa njim, rekao bi da je bolnička njega
uvjet za izbavljenje od te bolesti od koje ne uspijeva ozdraviti. Njegov brat bi ponavljao
da on, kao doktor, vrlo dobro zna da su bolnice napravljene samo da bi čovjeka odvele do
mezara. Potom bi šutili izvjesno vrijeme. Zatim bi Dževdet-beg u neki ćošak ostavio
kuvertu sa parama i izlazio.
Još jednom pročitavši pismo, Dževdet-beg je počeo upoređivati materinu bolest s
bratovom bolešću. Poput majke, i brat je bolovao od tuberkuloze. Majčina bolest trajala
je godinama, pri čemu joj se stanje naizmjenično pogor¬šavalo i poboljšavalo. Prvi znaci
bratove bolesti pojavili su se prije tri godine, u Parizu. Majka je tokom cijelog bolovanja
zanovijetala, žalila se na sve, unesrećivala sve oko sebe. I njegov brat je takav. Majka je
bila nježne građe i mršava. Njegov brat je, isto tako, veoma mršav. Dževdet-beg se
uplašio kad ga je vidio po povratku iz Pariza. Majka je pažljivo primjenjivala doktorske
savjete, činila je sve šta joj se rekne. Ali, njegov brat se sprdao sa doktorima zato što je i
sam bio doktor. Uz to, bio je alkoholičar i imao ružnu potrebu da se svemu protivi. "Da,
nije pazio na sebe", promrmlja Dževdet-beg, ali shvati da voli brata, da se ne može ljutiti
na njega bez obzira na to koliko ga on ponižavao, koliko ga prekoravao.
Sjeti se djetinjstva. Sa bratom i njegovim prijateljima igrao se oraha, tvrđave
i tobogana. Na Hrzuldan5 bi izlazili u polja, jeli janjetinu i halvu. Djevojčice bi se
podijelile u dvije grupe, igrale se prosidbe i pjevale pjesme. Oko Akhisara bili su
vinogradi i bašče. "Prošlo vrijeme", promumlja Dževdet-beg. Fijaker se kretao prema
Tunelu i napredovao ka Galatasaraju. Odjednom se zaustavi ispred dućana optičara
Verdouxa. Dževdet-beg se protegnu da pogle¬da šta je. Prevrnula se neka kočija i
zakrčila put. Iz dosade je ispitivački posma-
5 Turski, Hidrellez; 6. maj, praznik dolaska ljeta
trao okolinu, čitao table i posmatrao ljude. Neko s šeširom izlazio je iz dućana poznatog
berbera Petroa. Dvije kršćanke su gledale u Botterov izlog; za njeg se govori da je terzija
prijestolonasljednika Rešad-efendije. Decugisova vitrina - a on je prodavao srebrene i
kristalne predemete - bila je blistava. Naprijed je bila slastičarnica Lebon. Ugledavši
tablu bakala Dimitrokopula, Dževdet-bega ponovo obuze jutrošnji osjećaj usamljenosti.
Da bi se utješio, nastojao se prisjetiti djetinjstva, akhisarske bašče. "Niti mogu biti sa
njima, a ni sa drugima", pomisli.
Fijaker nastavi. "Da mi je bar brat dobro. Da me ne omalovažava... Za¬što sam ja danas
ovakav?" Sad se sjeti sna kao znaka lošeg, užasnog dana. I u snu ga je brat, među svim
Page 9 / 366
drugim đacima, gledao najmrskije, najviše ga omalovažavao. "Zašto me omalovažava?",
pomisli. "Zato što o sebi govori da je mladoturčin!6"
Nusret, stariji Dževdet-begov brat, upoznao se sa djelovanjem organi¬zacije Mladoturci
prilikom svog prvog putovanja u Pariz. Završivši vojnu medicinu sa činom kapetana,
dvije godine je stažirao u bolnici Hajdar-paša, zatim je nekoliko godina radio u vojnim
bolnicama u Anadoliji i Palestini. Izgleda da je premještan iz jednog u drugo mjesto zato
što je bio veoma pr¬gav i kavgadžija, a one godine kad je Dževdet-beg na Aksaraju
otvorio du¬ćan s gvožđarijom dobio je premještaj u Istanbul i oženio se djevojkom koju
mu je porodica našla na Hasekiju. Poslije dvije godine, ostavio je tu ženu sa djetetom u
stomaku i otišao u Pariz. Porodica i ostali sa kojima je Dževdet-beg nedavno prekinuo
sve veze smatrali su da su razlog odlaska bile čudne novine i časopisi koje je čitao u kući.
Priča se da je Nusret satima čitao časopise i novine Mizan, u kojima je historičar Murat-
beg do neba veličao Francusku revoluciju. Nusret je, pak, isticao da je razlog toga
putovanja očit: nastavljanje studija medicine, jer je želio specijalizirati hirurgiju.
Dževdet-beg, koji je znao da se njegov brat uzbudi čak i kad kolje kokoš, smatrao da je
brat na taj put krenuo zato što se nije mogao kontrolirati. Dževdet-beg je mislio da je,
opet zato što se nije mogao kontrolirati, njegov brat četiri godi¬ne ostao u Parizu i vratio
se, razveo od žene, počeo sa opijanjem, usprotivio se Padišahu, ponovo otišao u Pariz,
napredovao onoliko koliko u Mlado-turcima može napredovati alkoholičar, a da se vratio
u Istanbul kad je ostao bez para i bez posla, gladan. Ali, uprkos svemu, razmišljao je i o
tome da je njegov stariji brat u nekim pogledima superiorniji od njega te da ga ljudi
doživljavaju kao simpatičnijeg, prijatnijeg i šarmantnijeg. Razlog što su ga drugi tako
doživljavali nalazio je u tome što nije preuzimao nikakvu odgo¬vornost i obavezu.
Međutim, sam je bio sistematičan, uopće se nije ustezao preuzimati obaveze, čak i ako su
uperene protiv njega i njegovog života.
6 Pripadnik turske političke organizacije kojoj je bio cilj pretvoriti Tursku u ustavnu
državu po zapadnoe¬vropskom uzoru
Kao da se malo zastidio razmišljajući o tome, ali je poslije mislio ovako: "Ja sam u životu
odgovoran, imam težnje i cilj, a on uživa u svojoj samovolji, izazivanju nereda i larme!"
3. Mladoturčin
Fijaker skrenu u usku ulicu s hotelom Savoie. Zaustavi se poslije nekoliko minuta ispred
stare kamene dvokatnice. Dževdet-begu vrata otvori madam, vlasnica pansiona, pa se s
poštovanjem povuče ustranu i krajičkom oka po¬gleda u fijaker ispred vrata. Potom, ne
propuštajući priliku, potrča za njim i okleveta njegovog brata: da pravi veliku buku,
uznemirava ostale goste u pansionu, te da se, uprkos tome što je bolestan, nemoralno
ponaša. Klima¬jući glavom ženi, koja ga je plašila da će gosta izbaciti iz pansiona,
Dževdet-beg krenu prema stepenicama. "Znači da mu nije ništa posebno", pomisli. Brzo
se ispe uz kamene stepenice i pokuca na vrata. Sjeti se da je ovdje zadnji put bio prije
dvije sedmice, nakon vjeridbe. Prema očekivanju, vrata mu je otvorila Ermenka. Kao i
uvijek prilikom susreta sa njom, Dževdet-beg se zacrvenje. Potom, da bi spriječio
crvenilo, praveći se da je zbunjen i zamišljen - kao da je nešto zaboravio, pa se sjetio -
uđe.
"Kako mi je brat?", upita i ugleda Nusreta koji je ležao u krevetu, leđima naslonjen na
jastuk. "Nije mu ništa", pomisli. "Ooo, jesi to ti? Otkud ti?", reče brat.
Page 10 / 366
Dževdet-beg se osmjehnu nastojeći iz bratove boje glasa razabrati nje¬govo zdravstveno
stanje. Zatim mu priđe, zagrli ga i primaknu lice njego¬vom.
"Ne ljubi se oboljele od tuberkuloze", kaza brat, ali dozvoli da bude po-ljubljen; učinio je
to kao da daje pomilovanje.
"Kako si?", upita Dževdet-beg i sjede na stolicu pokraj postelje.
"Ee, otkud tebi pade napamet da dođeš ovamo?", uzvrati brat, potom sumnjičavo pogleda
svoju dragu: "Jesi li ga, možda, ti pozvala, Mari?"
"Zašto bih zvala? Došao je sam od sebe!"
Bio je to sladak, milozvučan glas.
"Zar trebam biti pozvan da bih te posjetio, brate?", reče Dževdet-beg. Kao i uvijek pred
bratom, pocrvenio je osjećajući krivnju.
"Kako si? Kako tvoja bolest?", ponovo upita. Nusret se srdito okrenu prema Ermenki: "Ti
si ga pozvala! Dva puta me pita za zdravlje. Zašto pita?" "Nusrete", zapomaga Mari i, da
bi ga smirila, ustade i ode do njega. Dok ga je pokrivala čaršafom, okrenu se Dževdet-
begu: "Vaš brat nije dobro. Sinoć mu je bilo veoma loše. Izgubio je svijest... Sad je malo
bolje, ali neka Vas to ne zavara." "Ne, ne, nije mi ništa!", povika Nusret.
Htjede još nešto reći, ali mu ponestade daha i ušuti. Osvrnu se oko sebe s
omalovažavajućim i optužujućim pogledom. Jedino to je mogao učiniti. Dževdet-beg se
okrenu Mari. "Jeste li zvali doktora?", upita.
"Ne treba mi doktor! Zar ima boljeg doktora od mene? Doktori su ne¬prijatelj
čovječanstva", promrmlja brat.
Mari pogleda Dževdet-bega kao da misli: "Šta ja u ovom slučaju mogu uraditi?"
"Da, na menije da pozovem doktora", pomisli Dževdet-beg. Posrami se kad mu se pogled
susrete sa Marinim. Kroz glavu mu prođe da je ona, iako nije lijepa, simpatična žena.
Pomisli o tome kako je njegov brat, pijanica, bolestan i bez novca, mogao ući u vezu sa
takvom ženom. Osmotri sobu. Na stolu su bili lavori, tanjiri i čaše. Očito je da se to često
koristi i često pere. U jednom uglu bili su tek oprani i opeglani čaršafi i košulje. Stvari,
zidovi, pro¬zori, sve je bilo veoma čisto, blistavo. Prostorija je, više nego na bolesničku,
sličila na tek pospremljenu sobu bogate kuće u kojoj očekuju goste.
Shvati da su stvari i soba u očišćenoj i održavanoj kući. To u njemu po¬budi želju za
životom sa ženom i djecom, Dževdet-beg još jednom pogleda Ermenku i opet se
zacrvenje. Zatim se okrenu bratu. Nusret je disao veoma teško, naprežući se. Dževdet-beg
pomisli kako ova žena i njegov brat ispu¬njavaju ovu sobu i da je on višak. Pogledavši
ponovo ženu, prođe mu kroz glavu da nijednom u životu nije uspio pridobiti ljubav ne
samo ovakve nego bilo koje žene.
"Jesi li ikako vidio Ziju?", upita brat.
Zija je bio njegov devetogodišnji sin. Nusret ga je ostavio kod rodbine na Hasekiju.
"Ne", odgovori Dževdet-beg zbunjeno. Brat je znao da uopće ne ide na Haseki. Njihove
veze sa Hasekijem odr¬žavala je Zeliha-hanuma, koju je Dževdet-beg uzeo da se brine o
poslovima u kući na Vefi. U posljednje vrijeme od nje nije čuo ništa novo o Ziji.
"Razmišljam da Ziju pošaljem materi na selo", reče Nusret. "Ali, ne! Neka ga ovdje.
Bolje mu je da ostane u gradu, makar i bio među onim glupacima, zar ne?
Disao je jedno vrijeme, pa dodade:
"Obojica smo ostavili rodbinu na Hasekiju, ali iz različitih razloga: ja - da im ne bih bio
na teretu, a ti - da oni tebi ne budu na teretu!"
Page 11 / 366
Opet je ušutio, da bi disao i odmorio se. Na licu mu se ponovo pojavio optužujući,
Dževdet-begu dobro poznati izraz.
"Prošli put si došao fijakerom. Je li to tvoj fijaker?"
"Nije moj, unajmio sam ga!"
"Zar se već takvi fijakeri zaustavljaju na ulici i unajmljuju?"
"Ne! Unajmio sam ga na tri mjeseca", reče stidljivo Dževdet-beg.
"Haa, fijaker za hvalisanje!", nastavi Nusret. "Unajmio si fijaker kao da unajmljuješ
redingot i kravatu, ha?" , pa je pogledao je Mari i osmjehnuo se.
Dževdet-beg pomisli o sebi da je bezvrijedan, ništavan. S istim, ponižavajućim
osmjehom, Nusret dodade:
"Danas si baš elegantan", i, ne čekajući odgovor, okrenu se prema Mari: "Jesam li ti
rekao da se ovaj vjerio sa pašinom kćerkom?" Onda upita brata: "Kakva je? Je li dobra
osoba?" "Dobra je osoba!"
"Kako znaš? Koliko si je puta vidio?"
Osjećajući da mu se niz čelo i potiljak sliva znoj, Dževdet-beg ustade. Prerovi džepove.
Sjeti se da je zaboravio maramicu. "Dva puta", promrmlja sjedajući.
"Dva, ha? Dva puta si je vidio i shvatio da je dobra osoba!? Dobro, a jeste li ikako
razgivarali?"
Dževdet-beg se ljuljao u stolici.
"Rekoh, jeste li ikako razgovarali? Kako si shvatio kakva je osoba? Šta ste pričali?"
"Razgovarali smo onako", uzvrati Dževdet-beg.
"Ee, ne stidi se toliko", reče Nusret odjednom. "Nisi ti kriv što nisi razgo¬varao s njom.
To je rezultat ružne tradicije, prljavog, bijednog i lošeg života ovdje. Jesi li razumio šta
želim reći? Jesi li shvatio šta je ovdašnji svijet? Nisi, nisi, ali klimaš glavom! Isto to i
tebe može zadesiti! Ali, ne... Nisi ti takav! Ti ćeš imati porodicu... Ali, ovakva žena te ne
može voljeti!"
Obojica su se okrenuli i pogledali prema Mari. Dževdet-beg shvati da se neće riješiti stida
i znoja dok sjedi naspram brata.
"Nemoj tako crvenjeti i blijedjeti", reče Nusret.
Obrati se opet Mari:
"Sviđa ti se on. Oduševljava te, zar ne?"
"Molim te, Nusrete!", negodovala je Mari, ali nije djelovala postiđeno; izgledala je gordo
i spokojno.
Nusret se osmjehnu Mari:
"Sviđaš mu se. Već ti se divi. Zato što te doživljava kao Evropljanku. Moj brat je
zapanjen svime što potiče iz Evrope! Izuzev jednog...", zamisli se, pa nađe adekvatnu
riječ: "Revolucija!"
Okrenu se bratu:
"Znaš li ti šta znači revolucija? Ili ustanak? Revolucija sa giljotinom, uz šikljanje krvi?
Ali, kako ćeš ti znati takvo nešto!? Postoji samo jedno što ti znaš, što voliš..."
Ili nije htio dovršiti, ili nije htio otvoreno reći. Samo protrlja vrhove prsti¬ju, poput ljudi
koji kažu: "Novac!"
Dževdet-beg nije mogao izdržati. To je bilo gore i od sna. Ustade sa sto¬lice, načini dva
teturava koraka prema bratu i uspomaga se:
"Ja te volim, brate! Zašto smo ovakvi, brate?"
Page 12 / 366
Nakon dugo godina, prvi put se događalo nešto ovakvo. Postidje se. Okrenu se i s
osmijehom pogleda Mari.
"Zašto sam to uradio?", pomisli. "Bože, koliko se mnogo znojim!" Bilo je ružnije i od
sna.
Nusretovo tijelo se odjednom presavi naprijed. Potom se izvi natrag i glava mu udari u
jastuk. Presavijajući se opet naprijed, silno se zakašlja. Iz pluća i grkljana dopiralo je
strašno krkljanje.
Ne poduzimajući ništa, Dževdet-beg je sa strahom i stidom posmatrao bratovo grčenje.
Kroz glavu mu prođe da nešto mora učiniti. Mari potrča i sjede pokraj Nusreta;
pridržavala ga je za ramena. Dževdet-beg namisli otvoriti prozor. Utom se brat smiri.
Dok se Dževdet-beg mučio oko prozo¬ra, Nusret doviknu:
"Ne! Ne otvaraj! Ne želim da vanjska prljavština uđe unutra. Neka prljavi, bijedni i
prostački zrak ne dospije u ovu gnusnu, despotsku tamu! Mi smo ovdje dobro...", gunđao
je kao da gubi svijest. "Neka niko ne otvara prozor! Neka niko ne otvara prozor dok se
moja domovina ne oslobodi tame, kao što je bilo tamo, u Francuskoj; dok se ne svrgne
Abdulhamid, dok sve ne bude svijetlo, čisto, časno, dobro...", pa se, obuzet novim
napadom kašlja, opet poče tresti.
Tek toliko da bi nešto učinio, Dževdet-beg je, udarajući rukom, popravio jastuk iza
bratovih leđa. Podigao je kraj čaršafa koji je pao na pod. Utom primijeti da mu je Mari
uzrujano primakla glavu.
"Doktor! Molim vas, nađite doktora!", reče Ermenka. "Ja to ne mogu. Neće!"
"Da", promrmlja Dževdet-beg.
Brat je još uvijek kašljao i, strahujući da mu se pogled ne sretne s njego¬vim, iziđe
nabrzinu. Nakon što zatvori vrata, ču kako brat viče za njim: "Kuda je on otišao?
Doktoru? Šta u ovom slučaju doktor može učiniti...? Nema potrebe za doktorom!"
4. Apoteka
"Umrijet će", pomisli Dževdet-beg čim je izišao na ulicu. "Ako ne danas-sutra, ali će
sigurno umrijeti za nekoliko dana!" Uplašen vlastitim mislima, nastojao se utješiti: "A
možda neće ništa biti... Zar i majci nije bilo tako?"
Kočijaš ga je, opet pušeći i gledajući kao kočijaš, odmjeravao pogledom.
"Ali, moj brat zna da će umrijeti. One nebuloze i govori zato što zna da će umrijeti! "Da,
sad da nađem nekog doktora", pomisli, ne želeći se podsjećati šumne scene.
Iz sporedne iziđe na glavnu ulicu. "Gdje je najbliža apoteka? Ima apoteka Kanzuk. Tu je
Klonaridis!"
Uprkos vrućini, poznata ulica, koja se protezala od Tunela prema Taksi-mu, bila je puna
svijeta. Dževdet-beg je brzo išao strahujući da mu brat ne umre ako zakasni i da će se
smatrati odgovornim za njegovu smrt. Došlo mu je da potrči, ali pomisli da bi bilo
besmisleno toliko žuriti. Išao je suda¬rajući se sa drugima, a ljudi, koji su živjeli svoje
uobičajeno smirene i uredne živote, sklanjali su se ustranu da bi izbjegli grubijana koji je
jurio na ovoj vrućini i udarao ih ramenima. Obamrlom znatiželjom, gledali su Dževdet-
begovo lice.
U apoteci je bio apotekar Matković i, poput njega, debeli šegrt. "Je li doktor ovdje?",
upita Dževdet-beg.
"Zauzet je", odgovori apotekar pokazujući rukom na pregradu u poza¬dini.
Page 13 / 366
"Alija ne mogu čekati!", progunđa Dževdet-beg i, ne obraćajući pažnju na nekoliko
bolesnika u stolicama sa strane, brzo otvori vrata i uđe u ordi¬naciju.
Unutra su bili doktor i žena sa djetetom. Doktor je stavio kašiku u dječija usta. Ugledavši
otvorena vrata, namršti se i povuče kašiku iz usta. "Molim vas, sačekajte vani!", reče.
"Doktore, veoma je hitno!", odgovori Dževdet-beg.
"Molim vas, sačekajte, rekoh!", uzvrati doktor, opet stavljajući kašiku dje¬tetu u usta i
govoreći ženi nešto na francuskom.
"Veoma slabo", promrmlja Dževdet-beg, ali, nakon što pažljivo pogledao doktora i
bolesno dijete, pomisli da njegov brat neće umrijeti. "Veoma slabo", reče zato što nije
htio čekati.
"Dobro, doći ću ubrzo! Ali, sačekajte", reče doktor.
Dževdet-beg je izišao. Htjede sjesti na neku od stolica ispred vrata, pokraj ostalih
bolesnika koji čekaju, ali odustade. Ushodao se po apoteci. Potom se povuče ustranu i
poče nervozno pušiti. Apotekar je, gledajući na papir u ruci, iza tezge miješao praškove, a
njegov šegrt je mjerio nešta na maloj vagi. Stavljajući u bočicu, izmiješani prah, apotekar
je to dao čovjeku sa šeširom. Utom uđe krupan i veseo čovjek, sa velikim stomakom, i
upita za šampanjac. Prepoznavši ga, apotekar se nasmiješi i pokaza flaše u uglu. Tamo je
od flaša bila načinjena kula. Uz nju je bila još jedna kula od flaša s mineralnom vo¬dom.
Debeli je, sa spokojstvom onih koji imaju vremena i novca, čitao etikete na bocama i
odabirao: Evian, Vittel, Vichy, Apollinaris.
Iznenada, Dževdet-beg pomisli na te vode koje dopremaju čak iz Francu¬ske, potom na
pića, te kako i Eškenazi, koji je zbog magle danas zakasnio u dućan, jede čokolade
Tobier, koje su stajale na stolu. "To mažu i paše koji žive u onim konacima! Sta ja radim?
Ja radim, oženit ću se! Brat mi je bolestan, ali neće umrijeti; jak je on! Ermenka! Ja od
trgovine nisam imao vremena za ljubav. Kako je dosadno čekati! Sta piše na onom
staklu? Mogu pročitati i naopačke: Strani gotovi lijekovi... A ono drugo: Osmanlijski
lijekovi."
Debeli smiješni čovjek je odabirao flaše i odvajao ih. Kaza da će po njih poslati slugu.
"Otići će kući i piti. Svi zajedno će jesti, piti, smijati se... I ja ću nakon što se oženim...
Sirup za snagu Edhem Pertev, Pertev krema... Zar ovaj doktor još nije završio? Da uđem
čim se vrata otvore, da... Atkinson kolonjske... Katran Hakki Ekrem, sirup protiv kašlja...
Hunyadi Yanos, laksativi... Jednom, dok sam bio dijete, dobio sam proliv. Umirem,
mislio sam, a niko nije mislio da ću umrijeti. A da sam umro? Ne! Eto, vrata se
otvaaaraju!"
Naletjevši na ženu sa djetetom, Dževdet-beg uđe.
"Bolesnik je loše. Molim vas, požurite, može umrijeti", izusti ne vjerujući u ono što je
rekao.
Doktor je prao ruke u lavabou u uglu. "Ko umire? Gdje?"
"Tu, nedaleko, u pansionu", reče Dževdet-beg. "Sad ćemo otići vidjeti. Odmah tu!"
"Zar bolesnik ne može doći ovamo?", upita doktor. Polahko je posušivao ruke bijelim,
moglo bi se reći besmisleno, besprije¬korno čistim peškirom.
"Ne može doći. Umire. Možda neće umrijeti. Dva koraka! Da krenemo odmah, ne
čekajmo..."
"Dobro, dobro", promrmlja doktor. "Dozvolite mi da uzmem tu svoju tašnu!"
Page 14 / 366
Onima što su čekali pred vratima doktor kaza da će se odmah vratiti i za Dževdet-begom
iziđe na ulicu. Zatim upita za bolesnikov problem. Džev-det-beg reče za napade kašlja te,
zato što nije uspio naći nešto drugo, dodade da mu brat boluje od tuberkuloze. Doktorovo
lice poprimi izraz koji kazuje da je prevaren, ali odmah zaboravi svoj gnjev. Izgleda da se
obradovao što se, makar i natrenutak, riješio ljekarske ordinacije, što je našao nešto čime
će se zanimati. Hodajući, zagledao je izloge, posmatrao ljude. Zatim je kupio cigarete te
počeo objašnjavati kako tuberkuloza ne ubija odjednom, kako se jedan njegov stari
bolesnik izvlačio iz mrtvih. Pažljivo odmjerivši ženu koja je u tom trenutku prolazila,
upita Dževdet-bega čime se bavi, a kad ču da je to trgovina, ne uspjede prikrititi čuđenje.
Baš kad su skretali u sporednu uli¬cu, na uglu nabasa na nekog prijatelja. Zagrli ga i poče
vrlo živahno pričati na jeziku koji se Dževdet-begu učinio kao talijanski. Dževdet-beg
pogleda na sat: bilo je tri i petnaest minuta.
Malo poslije su ušli u pansion. Dok se doktor žalio na vrućinu, Mari otvori vrata.
"Ne želim doktora, zatvorite vrata... Nek tama ne ulazi unutra!", povika Nusret.
Slijedeći Mari, doktor uđe. Krajem oka pogleda bolesnika koji nije pre¬stajao
zanovijetati. Dok je tašnu spuštao na pod, okrenu se prema Mari, pažljivo je osmotri i
reče delikatnim tonom:
"Je vous reconnais Mademoiselle Čuhadžijan!"
Načini neočekivan pokret i poljubi je u ruku, pa, polahko podižući glavu, progovori na
turskom:
"Oduševljen sam Vašom ulogom u Sretnoj familiji!"
"Ko je ovo? Šta se događa?", progunđa Nusret, pa, uočivši da mu se doktor približava s
osmijehom, dodade: "Doveo si mi sojtariju, a ne doktora!"
Ali, doktor se osmjehivao ne obraćajući pažnju.
"Šta vam je, gospodine?"
"Umirem, tuberkuloza!"
"Kako znate da je tako?", upita doktor i sjede pokraj Nusreta.
"Znam, jer sam i ja doktor", uzvrati Nusret. "Uz to, nema potrebe za pre¬gledom.
Tuberkulozu u ovom stadiju razumije svaki doktor čim vidi bolesni¬ka. Pogledaj ovu
facu. Obrazi su mi se izgubili. Jesi li ti sa civilne medicine?"
"Kolege smo, znači", odgovori doktor osmjehujući se sa nepromijenje¬nim izrazom
uviđavnosti.
Page 15 / 366
"Hoću nešto od tebe... Dođi ovamo... Hoćeš li mi obećati? Želim vidjeli sina. Dovedi mi
ga!
"Sa Hasekija?", upita Dževdet-beg.
"Da, sa Hasekija. Otiđi na Haseki i dovedi Ziju. Tamo je, kod tetke Zej-neb. Šta god da
nam dođe, eto, nađi tu Zejneb-hanumu i uzmi dijete!" "Sada?", promrmlja Dževdet-beg.
"Da, sada. Odmah! Znam, ne želiš ići tamo, stid te. Ali, idi! Tražim to od tebe. Pošto si
doveo ovog doktora, uradi mi i to. Da svog sina posljednji put...
"Hvala Bogu, Vi uopće ne izgledate kao čovjek koji umire", reče doktor vadeći stetoskop
iz tašne. "Pluća su Vam veoma jaka!"
"Skrati, skrati! Nemoj meni tih doktorskih blebetanja! Gledaj svoja posla i uzmi pare!
Daj ovome njegove pare, Dževdete! Ništa drugo neću tražiti od tebe!"
Idući prema vratima, Dževdet-beg se zaustavi i, pokraj okrnjene pepe¬ljare, spusti dva
zlatnika na stari stalak. Obradova se shvativši da je Mari to uočila.
"Požuri, požuri! Neka taj paradni fijaker barem nečemu koristi!", vikao je Nusret.
5. Stara mahala
Dževdet-beg siđe niz stepenice s osjećajem krivice. Kočijašu kaza da će ići na Haseki i
sjede u fijaker. Preznojavajući se, pripali još jednu cigaretu. Kao da mu to pomože da
malo dođe sebi. Kad je fijaker krenuo i on se počeo ugodno ljuljati na elastičnim
amortizerima, a slike stale promicati spram prozora, promrmlja:
"Zašto je sve tako? Zašto sam ja ovakav?"
Pred očima mu, jedno po jedno, oživi sve što mu se odjutros dogodilo. Razmišljao je
hoće li mu brat umrijeti. I majka je ponavljala da će umrijeti, ali se posljednje sedmice
odjednom promijenila, govorila je da se dobro osjeća, a onda je umrla iznenada. Ali,
njegov brat nastavlja sa svojim starim terslucima. Pocrvenje sjećajući se sramnog
razgovora. Brat je pogledao Mari i smješkao se kad ga je pitao koliko je puta vidio svoju
vjerenicu. Isto to je uradio i kad je spominjao unajmljeni fijaker. Možda se i sad smije...
Mislio je čini li to, zajedno sa bratom, i Ermenka. "Da, možda je simpatična i zanimljiva
žena, ali ja, naravno, nisam zadivljen njome", gunđao je. "Kako je to rekao? To je već
besramno! Ali, ja ne mogu biti zadivljen tom ženom. Jer, nakraju, ta žena nije porodična
žena, ona je pozorišna glumica... Svake noći je posmatra na stotine očiju. Kako je doktor
poljubio u ruku? Kako mogu činiti tako nešto? Saginju se, ljube ženi ruku i poslije toga
uspijevaju ostati uobičajeno smireni i veseli. Zato što oni nisu kao mi. Oni su kršćani."
Pitao se zašto bratu nije mogao pokazati da ga voli i da razumije njegove misli. "Zato što
nemam vremena. Zbog trgovine. Nizašto ne mogu odvojiti potrebno vrijeme." Sjetio se
bratovih riječi. "Bio je u Parizu, ništa ovdašnje mu se ne sviđa."
Fijaker je prelazio preko mosta. Njegova drvena konstrukcija škripala je pod točkovima.
Dževdet-beg preko mosta pogleda na stari Istanbul. Kupole, ustajali i mrtvi Halić. "Ne
sviđa mu se ovdje! Sve ovdašnje doživljava loše, omalovažava. I mene omalovažava, ali
ga ja razumijem!" Pročita tablu sa druge strane mosta: Najbolje cigare i cigarete.
Proizvodi duhanske režije. Trgovac duhanom Angelidis. Pripali još jednu cigaretu i
izgubi se u oblaku misli.
Obradova se prisjećanjem kako je u djetinjstvu ugledao Bajazitovu džami¬ju i zgradu
Ministarstva odbrane. Nekad je ovamo dolazio sa bratom. Bivale su velike gužve na
izložbama koje su uz ramazan postavljane u džamijskim haremima. Tu su se mogle sresti
važne ličnosti. Tu je Dževdet-beg prvi put vidio vezira. "Izgleda da je to bio Ahmet
Page 16 / 366
Fehmi-paša, ministar trgovine. Ko¬liko je godina prošlo? Devetnaest ili osamnaest?
Nusret je bio na medicini, a otac još nije bio umro." Sjećajući se tih dana, obuze ga
melanholija. Radio je sa ocem, cijepao drva, slagao daske, umorio bi se i zaspao odmah
poslije večere. "Ali, nisam želio biti budala koja će raditi snagom. Želio sam učiti i biti
bogat!" Obradova se što se tih dana nije sjećao sa čežnjom. "Ali, tih dana je svako volio
svakoga. Voljeli su i mene. Pobjegao sam od njih!"
Sad se uplašio što mora ići tim ljudima od kojih je pobjegao. "Možda me neće prepoznati.
Kako će me omalovažavati kad me prepoznaju? Ali, ne! Oduševit će se mojom odjećom,
ovim fijakerom... Ko zna kako će mi s njima biti zamorno..."
Sramežljivo je pred očima dočaravao ono što bi se možda moglo ubrzo dogoditi. "Iza
leđa će mi reći da sam hairsuz. Reći će: Pile koje je izišlo iz jajeta čija mu se ljuska ne
sviđa... Zašto je tako bilo? Čemu sve to?"
Fijaker je prolazio ispred Ministarstva finansija. Preko puta su bile mje¬njačnice i
kancelarije zelenaša. Oni koji su u teškom stanju, koji su imali plat¬nu knjižicu, dolazili
bi u ove dućane i diskontirali svoje plaće. Dževdet-beg je smatrao da je bespravna i
bezdušna zarada tih mjenjačnica i zelenaša. "Sve je to zbog para", pomisli. "Ja sam zbog
njih ostao bez ikog! Sve zbog para! Oni omalovažavaju trgovinu koju vodi musliman!"
Opet se preznojio razmišljajući o sramnim scenama koje će mu se uskoro zbiti na
Hasekiju.
Nakon što je prošao Aksaraj, fijaker skrenu lijevo. Malo potom su zašli u sporedne ulice,
ali je još dugo bilo do Hasekija. "Uvijek isto. Sve je isto", promrmlja Dževdet-beg
gledajući niz uličice. "Ništa se ne mijenja. Ovaj zid, ovi prozori s oljuštenom bojom,
crjepovi obrasli mahovinom. Ništa se ne mijenja. Ovi ljudi žive onako kako su živjeli i
prije dvjesta godina... Nema za¬rade! Nema ništa novo! Nešto im nedostaje u životu...
Da, nemaju ambicije, ambicije! Vidi ovu prljavštinu... Niko da se sjeti očistiti to smeće.
Eto, ulaze u kafanu, sjede, gledaju prolaznike..." Pogleda muškarce u anterijama koji su
sjedili ispod hrasta pred kafanom. I oni su pažljivo pogledali prema njemu u raskošnom
zatvorenom fijakeru s dva sjedišta. Gledajući se s njima oči u oči, Dževdet-beg je
polahko prolazio pokraj njih. Onda bijesno promrmlja: "Šta gledate? Sta u ovome ima za
gledanje? Prolazi fijaker, unutra sjedi čovjek, a oni gledaju... Ah, sve je mrtvo! Brat je
upravu! I ja sam upravu zato što sam trgovac, a ne malodušnik u anteriji!"
Fijaker se približavao mahali. Otvarajući srednji prozor, Dževdet-beg upozori kočijaša da
skrene lijevo kad prođu drugu ulicu. Zatim je slušao dje¬cu koja su pričala u avliji.
"... Ako uradiš, eto, dobit ćeš", govorilo je jedno dijete! "Dobio sam sve budaline orahe",
čuo je drugo dijete. "Mi smo se nekad igrali oraha radi za¬bave", pomisli Dževdet-beg.
"Ovi se, izgleda, kockaju, uzimaju orahe jedni drugima... Dobro, dobro, i to je nešto;
novina! Kod novih generacija se, eto, formira draž za zaradom..." Posrami se svojih misli.
Kad je fijaker skrenuo, sa zebnjom je počeo gledati u kuće. Sve ih je prepoznao. Opet je
pomislio da se ništa nije promijenilo... Javi se kočijašu ispred kuće Zejneb-hanume.
Dževdet-beg je izišao iz fijakera i osvrtao se. U susjednoj kući su bili kad su se tek
doselili u Istanbul. Nije htio vidjeti tu kuću u kojoj je stanovao deset godina. Otvori
kapiju na avliji tetke Zejneb-hanume. Zazvecka staro zvonce privezano za kapiju. "Ako
kupim onu kuću na Nišantašu, objesit ću ovakvo zvonce na kapiju", pomisli.
Bilo je to staro dvorište. Stablo šljive je, isto tako, bilo slabašno, suhonja¬vo. Pokuca na
vrata i sačeka. Zejneb-hanuma otvori vrata.
Page 17 / 366
"Aa, Dževdete, sine, otkud ti ovako?", reče ne čekajući da se Dževdet-beg predstavi i
zagrli ga.
Preznojavajući se od stida, Dževdet-beg poljubi ženu u ruku. Dokje lju¬bio u ruku, kao
da se sjetio nekih zaboravljenih mirisa djetinjstva, nekoliko pojedinosti, jednog insekta,
vezenog stolnjaka.
"Uđi", reče žena. "Hajde, izuj i cipele. Baš si zgodan. Šta te ovako nanese?
"Brat mi je bolestan, draga tetka..." "Uh, uh!", viknu tetka Zejneb.
Dževdet-beg posumnja da je počela sa podmuklim ismijavanjem. Izu ci¬pele, sjede na
ponuđeno mjesto... Stalno se vrtio. "Da ne ostanem dugo...", reče. "Tvoj brat želi vidjeti
Ziju?", upita žena. "Da!"
"Je li vrlo slab?"
"Jest, veoma je slab", odgovori Dževdet-beg. "Uzet ćeš Ziju, ha? Radi čega drugog bi i
dolazio ovamo?" "Ah, draga tetka, nikako nemam vremena", reče. "Stalno ste mi
napameti. Nemam vremena!"
"Stani, onda, da zovnem dijete", kaza žena i iziđe.
"Eto, ne bi uopće onako kako sam se bojao", pomisli Dževdet-beg. "Žena me dočekala s
ljubavlju. Da, oni umiju voljeti ljude. Eh, šta ću? Ja se bavim trgovinom. I to prihvata sa
razumijevanjem... Kako sam sve uveličao! Koli¬ko je sati? Heh, zakasnit ću na ručak sa
Fuad-begom!"
Domalo u sobu uđe tetka sa čašom na tacni.
"Sirup od višnje", reče. "Ti voliš višnje..."
Zacrvenjevši se od stida, Dževdet-beg pokuša smisliti šta bi odgovorio, ali se ne snađe i
samo se zahvali.
"Javila sam djetetu, sad će doći", reče. "Je li mu otac zaista slab?" Dževdet-beg klimnu
glavom. Nastade tišina.
"Kako tvoji poslovi, sinko?", upita žena.
"Slabo, slabo!", odgovori Dževdet-beg i kukavno i naglo zavuče u džep ruku sa
prstenom.
"Sta se može, krenut će nabolje. Neka nam je Bog na pomoći", kaza tetka.
Opet su zašutili.
Govoreći da Ziju čeka njegov otac, Dževdet-beg ubrzo ustade. Zabri-nuvši se gdje se
dijete zadržalo, žena ode do prozora i pogleda.
"Ah, došao je, eno ga tamo", reče. "Ali, vrati ga! Kad ćeš ga dovesti?"
Dževdet-beg je obećao da će dijete dovesti čim bude s ocem. Možda će nekoliko dana
ostati sa ocem. Tetka to prihvati sa razumijevanjem, ali je, isto tako, pokazala
nepovjerenje koje je uvrijedilo Dževdet-bega... Zajedno su izišli. U staroj bašči Dževdet-
beg ugleda nešto novo: napravljen je koko-šinjac. Jedna kokoš je hodala po krovu
kokošinjca.
Podsjećajući Dževdet-bega na djetinjstvo, zvonce se ponovo oglasilo. Djeca okupljena
oko fijakera okrenuše se i pogledaše. Dževdet-begu se uči¬ni kao da je prepoznao jedno
od njih.
"Zijo, sine, vidi ko je došao", reče tetka Zejneb. "Došao tvoj amidža Dževdet. Jesi li ga
prepoznao?"
Dijete načini korak naprijed. Mora da se uplašio amidže u elegantnom odijelu.
Snebivajući se, načinio je još nekoliko koraka gledajući čas u Džev¬det-bega, čas u
Page 18 / 366
Zejneb-hanumu. Dževdet-beg ga je prethodni put vidio prije šest godina, na Kurban-
bajram. Tada je, čini mu se, imao tri-četiri godine... Pomilovao je dijete po obrazu.
"Kako si, sjećaš li me se?", kaza, nastojeći se djetetu pokazati ljubaznim.
Dijete sa strahom potvrdi glavom.
"Zijo, amidža će te odvesti u šetnju. Poslije će te ponovo dovesti ovamo! Želiš li
prohodati?", reče tetka Zejneb.
"Fijakerom?", upita dijete, osvrnu se i pogleda na fijaker; jedan od njego¬vih prijatelja
nešto je pitao kočijaša.
"Jaa, fijakerom", odvrati tetka. "Amidža će te provozati svojim fijakerom! Bi li se
provozao u amidžinom fijakeru?"
Dževdet-beg je ispod oka zagledao kočijaša; nije čuo. "Bih", promrmlja dijete.
"Eh, onda idi i presvući se", reče tetka. "U ovakvoj odjeći se ne sjeda u takav fijaker."
Dijete otrča u kuću.
"Hej, Zijo će se voziti u fijakeru!", povika drugo dijete.
Tetka se okrenu Dževdet-begu:
"Vrati ga. Može li tako? Ne ostavljaj ga tamo."
Jedno od djece koja su se okupala zavuklo se između točkova i pažljivo razgledalo.
Okrenulo se prema drugom djetetu, koje mu se primicalo:
"Pogledaj ove federe. Čelični federi, oni se dobro gibaju!", reče.
Sunce je palilo usku ulicu. Konjski repovi nisu bili dovoljni da se rastje¬raju muhe. Sa
prozora bez demira neki starac je posmatrao fijaker. Javi se vjetrić i zakovitla prašinu na
ulici. Po navici, svi zatvoriše usta i zaškiljiše očima. Potom se vjetar smiri, otvoriše usta.
"Je li on još uvijek protiv sultana?", upita tetka.
"Sada je veoma bolestan", odgovori Dževdet-beg nabirajući obrve.
Dijete dotrča iz kuće. Dževdet-beg poljubi tetku u ruku.
"Nemoj biti nemiran. Jah", reče tetka držeći Ziju za ruku. "Amidža će te vratiti ovamo",
pa je krajem oka pogledala na Dževdet-bega.
Dževdet-beg uze dijete za ruku. Zajedno su se popeli u fijaker opkoljen djecom.
. "Zija ode! Ode Zija!", vikalo je jedno dijete.
Fijaker je krenuo. Dijete je kroz prozor gledalo tetku sve dok se nije izgubila iz vida.
Potom se okrenulo i, sa strahom, ispitivački gledalo Džev¬det-bega. Kad je osjetilo da je
na sigurnom, pažljivo je sjelo nakraj i - kako bi se besprijekorno naslađivalo u vožnji
fijakerom, čiju nijednu minutu nije željelo protračiti — dalo se na gledanje kroz prozor.
Dževdet-beg htjede popričati sa djetetom, ali odgodi tu namjeru vidjevši da ga njegove
riječi uznemiriše. Kad su bili na Aksaraju, pokazivao mu je džamije. Kad su prolazili
kroz Bejazit, upita ga je li ikad ovamo dolazio uz ramazan. Pokušao mu je objasniti šta je
Ministarstvo rata, šta se tamo radi, ali, umjesto riječima, Zija je veću važnost pridavao
prizorima.
Dok su prelazili preko mosta, Dževdet-beg pogleda na sat i zbunjeno shvati da se
približava šest. Sa Fuad-begom se dogovorio da se u pola sedam nađu na Serkldorjanu.
Htjede Ziji reći da mu je otac bolestan, ali ponovo odustade. U dječijem pogledu bilo je
nešto što je onespokojavalo Dževdet-bega. Nije mogao shvatiti šta je to.
"Samo da se okonča ovaj zamorni posao i da ga predam njegovom ocu", pomisli i zadubi
se u trgovačke brige, računice i planove. Kad se fijaker zaustavi ispred pansiona,
Page 19 / 366
Dževdet-beg shvati da Ziji mora objasniti da mu je otac bolestan. Govorio mu je to dok
su se penjali uz ste¬penice.
"Tvoj otac se nekidan vratio s puta. Sada je bolestan. Provozali smo se fijakerom i sad
smo došli njemu u goste. Otac te želi vidjeti. Pokraj njega ima jedna teta. Tvoj otac leži
zato što je bolestan. Ta teta pazi na njega. Sad ćeš ih vidjeti. Nemaš se čega plašiti. A
tetki Zejneb ćemo se vratiti večeras ili sutra."
Mari je otvorila vrata. Osmjehujući se, pozdravila je Ziju. Potom se sa-gnula, poljubila ga
i, stavljajući prst na usne, pokazala mu da šuti. "Spava!"
Zija je sa strahom ušao iza Dževdet-bega. Nusret je spavao okrenut leđi¬ma prema
vratima. Zija sa zebnjom pogleda tijelo ispod deke, a potom, kao da strahuje da nešto ne
razbije, sjede na pokazano mjesto.
Mari se približi Dževdet-begu i prošapta:
"Doktor kaže da je stanje veoma loše. Dao mu je lijekove i injekciju za smanjenje bolova.
Prvo se opirao injekciji, poslije je pristao i zaspao."
"Da ja, onda, idem", prošapta Dževdet-beg. "Navratit ću opet večeras."
"Vi znate svoje", uzvrati Mari. "Mnogo Vam hvala! Ha, zaboravila sam još i ovo:
Nemojte mu, molim Vas, reći da je na padišaha bačena bomba. Ako sazna, to će ga
veoma uznemiriti, planut će, bit će mu loše."
Ne čekajući da Dževdet-beg iziđe, sjela je pokraj Zije i počela pričati sa njim.
Dževdet-beg primijeti da Mari sa Zijom ne razgovara kao sa djetetom, nego ozbiljno, kao
da priča sa čovjekom koji joj je ravan. Strahujući da se ne oduševi ženom, pomisli: "Da,
ali ona je pozorišna glumica. Koliko je poro¬dica daleko od nje!?" I iziđe.
6. Ručak
Dževdet-beg iziđe na ulicu, priđe kočijašu koji je pušio smrdljive cigarete i kaza mu da u
pola osam bude ispred vrata kluba Serkldorjan. Ala turka sat pokazivao je šest i petnaest.
Sa Fuad-begom se trebao naći u šest i trideset. Dževdet-beg odluči da se malo zabavi, jer
nije mogao mlatarajući rukama ući u ovaj klub, u koji nije bio učlanjen. Šetao je glavnom
ulicom. Otišao je u Halep-čaršiju. Pregle¬dao oglase pozorišta Variete. Tu je jednom
gledao pozorišnu predstavu neke operetske trupe iz Evrope. Smrtno se dosađivao čudeći
se čemu sve ljudi pribjegavaju da bi prekratili vrijeme. Gledao je u izloge, prolaznike,
fijakere. Zapalio je cigaretu. Pomislio je kako će, poslije ručka, u osam ići na Tešvikije, u
Šukri-pašin konak. Ubrzo ugleda i Fuad-bega.
Dževdet-beg i Fuad-beg bili su vršnjaci. Obojica su bili trgovci, a zbli¬žavale su ih neke
odlike. Zainteresirali su se jedan za drugog odmah nakon što su se upoznali, jer su
obojica muslimani a veliki trgovci. Zatim, obojica su bili neoženjeni, obojica su se bavili
gvožđarijom, obojica su bili mršavi i visoki. Ali, prema Dževdet-begu, tu se završavala
sličnost i osjećaj saveza, jer je Fuad-beg poticao iz porodice koja je posjedovala
trgovačku tradiciju. Bio je iz solunske jevrejske porodice koja je prešla na islam. Osim
toga, bio je mason i imao je širok krug poznanstava u Solunu. Sa Dževdet-begom se
upoznao kad je došao u Istanbul da otvori dućan. Prilikom svakog dolaska iz Soluna, gdje
su mu bili porodica i trgovačka firma, potražio bi Dževdet-bega i zajedno bi dolazili u
ovaj klub na ručak. Uz ručak bi pričali o poslovima koje su obavili u međuvremenu, o
svojim životima; razmotrili bi planove poput pravljenja zajedničkih poslova, sklapanja
ortakluka, ženidbe, zatim bi veselo ćaskali i tračali.
Page 20 / 366
Prijateljstvo sa Fuad-begom bilo mu je poučno i korisno, jer mu je pružalo priliku da se
upozna i ubaci u elitni krug oko kojeg je kružio iza kulisa, u život bogatih i privilegiranih
ljudi Istanbula u koji nikako nije mogao ući. Džev¬det-beg je čak pomišljao da pri samo
jednom dolasku u ovaj klub sazna mnogostruko više nego što sazna mjesecima čitajući
novine i slušajući tračeve. Bio je uvjeren kako će ovdje, u kadifi, između pozlaćenih
fotelja na tepisima iznad kojih su kristalni lusteri, u jednom trenu otkriti tajnu okoline u
kojoj provodi svakodnevni život i upoznati se sa svijetom stvari i cijena, koje se
neprestano mijenjaju i koje su sasvim nerazumljive.
Ušli su u klub, popeli se uz stepenice. I opet iste fotelje, tepisi, odgurnute u stranu i
zaboravljene paše, ambasadori, pozlaćena ogledala, kristali. Prola¬zeći pokraj jevrejskih
trgovaca, Levantinaca, lustera, svilenih zavjesa i uvijek pripravnih i učtivih konobara,
sjeli su na uobičajeno mjesto, za sto u uglu. Kao i obično, tokom prelaska od vrata do
stola, Dževdet-beg se uzbudio, nadao, držao zadignutu glavu da ne bi izgledao utučen,
razmišljao o nečemu veoma zamršenom, pocrvenio. A Fuad-beg je, kao i svaki put, crven
na licu svoga prijatelja prihvatao sa osmijehom. Potom je zatražio da mu prepriča
svečanost vjeridbe.
"Eto, bilo je kao što sam ti ispričao", reče Dževdet-beg. "Pružio mi je ruku i pomogao mi
Nedim-paša, živ i zdrav bio. Sve je bilo zahvaljujući njemu. Da nije njega, to se nikad ne
bi dogodilo. Svadba će, isto tako, biti u njegovom konaku."
"Otkud ti znaš Nedim-pašu?"
"Niotkud!", odgovori Dževdet-beg. "Jednom je došao u moj dućan. Je¬dini je paša kojeg
poznajem. Znaš i sam, u mojoj familiji nema takvih. Ne¬dim-paša me zavolio, živ i zdrav
bio. Da nije bilo njega, ni tu djevojku ne bih našao! Znaš mene. A kako sam mogao znati
da Šukri-paša ima kćerku koja mi odgovara...? Nemam nikoga svoga ko zna takvo
nešto!"
Dževdet-beg se pokunji poput malog utučenog brata koji želi zadobiti saosjećanje.
Utom priđe konobar i pruži im jelovnike. Fuad-beg poprimi ponašanje uobraženosti
starijeg brata, koji Dževdeta brani, uzima pod zaštitu pred konobarem, pa upita:
"Šta ćeš jesti?"
Prilikom svakog dolaska u ovaj klub, Dževdet-beg je osjećao zadovolj¬stvo otkrivanja
svojih ukusa i malih naslađivanja. Većinu jela sa liste već je okusio. Kao i svi ostali
ovdje, shvatio je da postoje jela koja mu se dopadaju, koja mu se veoma dopadaju, koja
mu se ne sviđaju ili ona prema kojima je ravnodušan. S uzbuđenjem sticanja svojih
navika, prvo je zatražio meso u sosu od paradajza i patlidžan-paprikaš na maslinovom
ulju. Usuđujući se na oprezan eksperiment, odluči da, kao desert, zatraži ono što se zove
supangles.
Kad konobar ode, Fuad-beg mu pokaza one što su sjedili ispred njih, za stolom pokraj
prozora. Debeli čovjek je bio Galib-paša, onaj mršavi i s naoča-rima u sredini -
prevodilac, a onaj blijedog lica je Huguenin, direktor Anadolske željeznice. Dževdet-beg
pogleda, nastojeći u sjećanje čvrsto smjestiti to što vidi. Potom su ćaskali o
svakodnevnim pitanjima. Fuad-beg je pričao o svojim poslovima. Zajedničke planove su
pažljivo razmotrili kao lijepu uspomenu. Konobar je donio jela. Fuad-beg se oraspoložio.
Pričao je o svojstvima onoga što je jeo. Veoma je volio mantije koje je pripremala
njegova majka. Sjećao se kako se one prave. Sve to je Dževdet-begu objašnjavao poput
učitelja, ali skro¬mno i s ljubavlju. Potom podiže obrve:
"Danas nisi dobro raspoložen!"
Page 21 / 366
"Brat mi je veoma bolestan!"
"Jaa, šta mu je?"
"Sušica. Veoma je slab. Svakog trenutka može umrijeti."
"Veoma mi je žao. I tvoj brat je bio jedan od njih, zar ne? Rekao si mi da se vratio iz
Pariza... Šteta je što je bolestan, ali bi se trebao ponositi svojim bratom zato što je jedan
od njih!"
On nije rekao Fuad-begu da je mu je brat jedan od njih. Ispitivački je gledao u prijatelja.
"Ne boj se, bolan! Zar se mene bojiš? To može znati svako ko ima do¬voljno pameti. Zar
tvoj brat nije išao u Pariz, tamo proveo deset godina, završio vojnu medicinu? Uz to, još
je i plahovit, a i kavgadžija... Šta će biti drugo ako ne mladoturčin? Ti bi se, zapravo,
trebao naučiti da se ponosiš s njim!
"Veoma je bolestan. Strah me", promrmljao je ponovo Dževdet-beg za¬čuđen
prijateljevim riječima.
"Umjesto što ga sažalijevaš, shvati ga!", reče Fuad-beg.
"Razumijem ga. Danas sam razmišljao o tome. Razumijem ga, ali ne uspijevam mu to
pokazati", uzvrati Dževdet-beg sjetno.
"Da, zato što je život kojim živiš uzburkan toliko da te sprječava da mu to pokažeš.
Međutim, da ste obojica malo tolerantniji, malo popustljiviji, li¬jepo biste se slagali, jer
se međusobno upotpunjujete. Vidim, da ne razumi¬ješ, pa da ti pojasnim šta hoće tvoj
brat i njemu slični. Eto, da bude stavljen na snagu ustavni zakon, da se otvori medžlis, da
se okonča apsolutizam, da dođe sloboda, da se, ako je potrebno, svrgne Abdulhamid. Ti
se ustežeš od ovih ideja. Zašto? Zato što je to nerazumno, nešto strašno! Zato što ne vidiš
korist od toga! Zato što se bojiš potkazivača, pa da ne zapadneš u nevolju!"
"Ja se uopće nisam zanimao politikom. Kao trgovac, ne razumijem kakve koristi mogu
imati od politike", promrmlja Dževdet-beg.
"Dobro, dobro, znam to. Slušaj me! Kakve štete možeš imati od slobode koju oni žele?",
pa uzbuđeno, ali malo i zabrinuto dodade: "Nikakve! Nika¬kve štete ne možeš imati!"
"Ne vidim koristi od politike", ponovi Dževdet-beg.
"Naravno, sve ćeš riješiti takvim razmišljanjem. Ali, nije tako. Je li to život? Govoriš da
razumiješ brata, ali ga ne razumiješ. Šta on hoće? Slobo¬du, nezavisnost i slično...
Razmisli i ti o tome. Ne kažem da uradiš nešto! Razmisli! Shvatit ćeš ako razmisliš!
Uopće nije strašno! Zatim, zašto mi živimo? Zar samo za trgovinu, da bismo zaradili
novac? Ne! Za porodicu, dom, djecu... Za to! Ali, i to je ograničeno tamo gdje nema
slobode. Hoće li biti loše ako sve bude slobodno kao što je tamo, u Evropi? Naše žene su
kao roblje, na sud se izvode oni koji ne poste uz ramazan... Ne, najgore, najgore je ovo:
zbog ovih zastarjelih načela i tradicije nisu muslimani, poput tebe i mene, ti koji se bave
trgovinom, nego su to Ermeni, Jevreji, Grci. Vidi, ni ja se ne računam u potpunog
muslimana! Sam si!"
"Da, to je tačno", uzvrati Dževdet-beg. "Ali, ne moram se ja baviti time! Ne mogu se
suprotstaviti Padišahu!"
"Ko ti, prijatelju, kaže da se suprotstaviš? Zar ti ne želiš dobro svojoj do¬movini? Dobro,
a da se načine manje reforme, zar ni to ne želiš?"
"Ne vidim koristi od toga... Uredu! A šta će biti ako i vidim?"
"Kako ne vidiš koristi od toga? Dakle, ti smatraš da je ovdje, u ovoj dr¬žavi, na ovoj
zemlji, sve dobro i besprijekorno? Treba ostati sve kako i jest? To kažeš, Dževdete?"
Page 22 / 366
"Ne kažem to!"
"Dobro, šta kažeš? Vidi, ovdje je stanje loše. Ovdje nema slobode, drža¬va je u lošem
stanju, sve je truhlo. To znaš, zar ne? Ha, s obzirom na to da znaš... Hej, sinko, uzmi
napokon ove tanjire... Onda bi i ti trebao biti na strani progresa, za to da i mi malo
budemo slični njima, onima u Evropi! Ali, to nije da sjedimo ovdje i ručavanje sa ovim
nalickanima. A nikako ni plesanje, pričanje na francuskom, nošenje šešira... To znači biti
na strani slobode, neovisnosti... Eee, šta kažeš?!"
Dževdet-beg se osmjehnu:
"Kažem da se trgovac ne treba miješati u ovo!"
"Ah! Ah, ti proračunati trgovce! Koliko si tvrd! Razumiješ, ali se praviš naivan. Dobro,
Dževdete, predstavlja li tebi sav život zaradu i formiranje porodice?"
Pomišljajući na porodicu koju će zasnovati, Dževdet-beg se još jednom osmjehnu.
"To nije malo, reče. Fuad-beg se nije mogao suzdržati, osmjehnu se.
"A kako si i odlučan! Začuđuješ me! Ali, činiš grešku... Rekoh ti da ka¬snije ne mogneš
reći kako te nisam upozorio!" Dževdet-beg se namrgodi: "Šta to?"
Page 23 / 366
jedino znaš za trgovinu, i još razmišljaš o porodici! Na ostalo ne obraćaš pažnju,
suprotstavljaš se! Ali, nije tako! Uvijek postoji i treći put."
Nož i viljušku naslonio je na ivicu tanjira.
"A to je kompromis. I ti i tvoj brat trebali biste to naučiti... Niste ni svje¬sni koliko ste
međusobno bliski!"
Dževdet-beg još jednom osjeti potrebu da korigira ono što je maločas rekao:
"Ne razumijem šta to govoriš. Ali, ponovit ću ti: Ja ne uzimam Šukri-pašinu kćerku zato
što ima ili zato što nema novca!"
"Ali se, isto tako, odlučuješ za pašinu kćerku! Ne gledaj tako. To nije sramno. Zapravo,
to je dobro. Ti hoćeš dobru familiju, lijepo odgojenu dje¬vojku. To sad imaju paše, ovi
oko dvora. Oni, isto tako, traže nekog ko je parali, a tebe smatraju prikladnim."
"Ja ne mislim tako! Ja mislim da...", reče Dževdet-beg i shvati da mu je to na stotine puta
padalo napamet, ali da nikada nije mogao otvoreno reći. "Ja želim da... Da imam finu
porodicu. Da mi i poslovi dobro idu. Finu ženu, djecu... Eto, to je moj cilj!"
"Opet govoriš isto. Ali, to nije prepreka za politiku. I, ustvari, šta je to što ti nazivaš
politikom? Razmisli malo..."
"Plašim te se", uzvrati Dževdet-beg praveći se kao da osjeća dosadu. "Hoćeš da me
uvučeš u neku zavjeru! Te poslove obavi sa svojom braćom! Meni su ti poslovi
nepoznati!"
"Kako si ti lukav, dragi moj Dževdete!", reče Fuad-beg i nasmija se ve¬oma nervozno.
"Ja ti pričam o sljedećem: Budi malo fleksibilniji, promijeni svoje mišljenje o tome ili sve
ili ništa! Shvati da neprestalni mali kompro¬misi znače život. Porodica i dućan? Zar ništa
drugo ne postoji? Ako ništa drugo ne postoji, onda znači da je život veoma skučen,
dosadan i neukusan. Promijeni to svoje mišljenje. Opusti se malo! To ti govorim. Isto to
bih htio reći i tvome bratu. Njega ne poznajem, ali mi se čini da i on sve dovodi do
krajnosti."
"Ah, eto to je ono što razumijem kod svog brata. Ono što ti nazivaš krajnošću. Dakle,
donijeti odluku o nečemu u životu i ići tim putem. On je donio svoju odluku. Nastoji
nešto napraviti. Ja to razumijem! Prihvatam to s poštovanjem. Ali, nažalost, to mu ne
mogu objasniti", pa razljućeno dodade: "Ne mogu objasniti, jer nemam vremena!"
"Eto, vidiš ", promrmlja Fuad-beg. "Vi ne živite. Obojica ste isti. Ne ljuti se, ali i ti i tvoj
brat ste takvi!", pa ruke stavi pokraj očiju, kao da stavlja zlat¬ne naočare. "Ne vidite ništa
preko ove granice? Je li to život? Šta je život? Živjeti, vidjeti, proživjeti...? Život je nešto
raznobojno! Da, šta ti smatraš životom?"
"To je besmisleno pitanje", kategorično odgovori Dževdet-beg. "Ja sam zadovoljan
svojim životom!"
"Ah, bojiš se čak i razmišljanja!"
"Ne. Da kažem...", reče Dževdet-beg, pa malo razmisli. "Život je živjeti dobro", reče i,
čim to izgovori, shvati kao da time daje za pravo Fuad-begu. "Ne, ne, nije tako!", reče, pa
srdito dodade: "Ne znam. Nisam nikad ni raz¬mišljao. To pitanje smatram besmislenim.
I, molim te, nemoj više spominjati nešto slično. Ne želim slušati ni vojnike iz Soluna.
Izričito te molim, ne uvlači me u nešto takvo. Zaboravio sam i ono što si dosad rekao!"
"Veoma si tvrd i ala turka, dragi moj Dževdete", reče Fuad-beg i nasmija se, pa se okrenu
konobaru: "Hajde, sinko, donesi račun", te se, s istim osmi¬jehom, okrenu Dževdet-begu:
Page 24 / 366
"Veoma si tvrd i ala turka, ali ja sam sretan što prijateljujem sa tobom, dragi moj
Dževdete!"
I Dževdet-beg se osmjehnu. Smirio se zato što se više neće vraćati misli¬ma i pitanjima
koja su užasna i dosadna.
Račune zajedničkih ručkova plaćali su po redu. Sad je bio red na Fuad-bega. On plati i
ustadoše. Kad su bili na pragu, neko povika:
"Aa, merhaba, električare Dževdet-beže! Šta Vi radite na ovakvim mje¬stima?"
Bio je to Moše, trgovac duhanom, kojeg je Dževdet-beg poznavao sa Sirkedžija.
Dževdet-beg se pokuša osmjehnuti. "Da vi možda niste bacili bombu, Dževdet-beže?"
Moše se volio šaliti. "Ili možda vi?" Glasno se smijao: "Stvarno, šta radite ovdje?"
Dževdet-beg se također glasno nasmijao, kao da je to izrazito prijatna i prefinjena šala.
"Šta ja radim ovdje?", pomisli.
Sišao je niz stepenice. Osjećao se slabim, nemoćnim i smiješnim. Opro¬stio se sa Fuad-
begom. Kočijaš je čekao pred vratima. Gore, tačno iznad njih, bilo je sunce poput
praznog i širokog tanjira.
"Gdje sam ja? Uh, kako je vruće!", zapomaga.
Kočijašu reče da idu na Tešvikije. Uđe u fijaker. Još jednom ga obuze vrućina. Poče se
njihati sa fijakerom.
7. U pašinom konaku
Njihao se sa fijakerom, žalio što neće moći prileći nakon ručka, razmišljao o sebi.
"Razmišljam o svome životu. Šta je meni život? To me pitao Fuad-beg. Ja sam mu
odgovorio da je to besmisleno pitanje. Tako je, to je besmisleno pitanje i ne želim
razmišljati o tome. Šta je život?! Gdje se i ko podučava tome? Iz knjiga, iz Evrope, ko
zna od kojih ljudi, iza kakvih skandala! Šta je život? To je besmisleno pitanje. Ja ću tako
misliti i smijati se! Ha-ha-ha! Kako se Moše smijao?! A njegova je šala veoma otrcana!
'Da možda ti, Dževdete, nisi bacio bombu?' Ne, ja sam porazbijao crijep. S razbijanjem
crjepova prokisnuo je krov, svi me neprijateljski pogledaše, a razred ostade do koljena u
vodi. Oznojio sam se. To je bio strašan san. Iz takvog sna trebao sam shvatiti da će ovaj
dan biti ovakav. Koliko je sati? Samo što nije osam. Šukri-paša me već očekuje."
Šukri-paša je Dževdet-bega danas pozvao u konak da bi čuo njegove planove o
budućnosti. Dževdet-beg je to saznao od sluge koji je došao u njegov dućan, ali je
naslućivao da ga paša zove iz obične dosade - da bi pri¬čali. Sjetivši se Šukri-paše, htio,
ne htio, pomisli na Fuad-begove riječi.
"Znao sam da je prodao zemljište, da će prodati konak, ali za fijaker nisam znao",
pomisli. "Ako i njega prodaje, znači da je baš u teškom stanju. Možda je Fuad upravu.
Činim li nešto pogrešno? Ne! To su ružne misli. Ja samo želim Nigan i ne mislim ni o
čemu drugom." Oraspoloži ga pomisao na Nigan. "Dva puta sam je vidio." Ponovno se
sjeti one grozne scene. "Dva¬put sam je vidio i shvatio da je dobra osoba. Sta ima u
tome? Zar se to ne može shvatiti? I razgovarali smo..."
Prvi put je vidio Nigan dok je gledao napolje iz selamluka7 Šukri-paši-nog konaka.
Potom su popričali prilikom te lakrdije zvane vjeridba, koja je obavljena u istom konaku.
"Kako ste, gospođice?", pitao je tada Dževdet-beg. "Dobro sam, gospodine, kako ste
Vi?", odgovorila je Nigan nastojeći izgledati hladnokrvno i dostojanstveno, poput zrele,
starije žene.
7 Selamluk - muško odjeljenje u muslimanskim kućama, (op. prev.)
Page 25 / 366
Odmah je pobjegla, jer joj dostojanstvo nije dozvoljavalo otkrivanje cr¬venila na licu.
Djelovala je oholo, ali je podsjećala na dobru osobu. Poslije je tu djevojku, koju je vidio
toga dana, Dževdet-beg smjestio u kuću i po¬rodicu koju je zamišljao. Nigan nije bila
naročito lijepa, ali je popunjavala mjesto u njegovim planovima, a Dževdet-beg je znao
da je to bilo ono što je najhitnije.
Kad je, pod teretom ručka i popodnevne vrućine koja je pritiskivala, počeo drijemati u
fijakeru, zažalio je što u klubu nije popio kahvu. Zapalio je cigaretu i razmotrio o čemu bi
mogao razgovarati sa pašom.
Fijaker je ispred kasarne Harbije skrenuo prema Nišantašu.
"Da, reći ću paši da ću ovdje kupiti kuću", pomisli i odmah mu pade na¬pamet stara
Zeliha-hanuma, koju će ostaviti na cjedilu, potom se prisjeti Ha-sekija, tetke Zejneb i
Zije. Osjeti uznemirenost sjetivši se pogleda kojim ga je dijete mjerio od glave do pete.
"Ima nešto čudno u tom djetetu. Kao da je već sad podmuklo, proračunato", pomisli.
"Takvim čudnim gledanjem u čovjeku budi osjećaj da mu sudi!"
Fijaker je skretao prema nišantaškom trgu. Dževdet-beg kroz prozor pa¬žljivo pogleda
kamenu kuću na suprotnom uglu. Jednom je obišao tu kuću, svidjela mu se te je zaključio
da je u skladu sa njegovim planovima. Pomisli da je još jednom obiđe pri povratku od
Šukri-paše.
"Lijepo mjesto", zaključi gledajući stabla kestena i lipa u bašči ispred kuće i oraspoloži se
ponovnim maštanjem o sretnom porodičnom životu. Uzbudi se prolazeći ispred džamije
Tešvikije. Ipak pomisli da mu je odjeća prikladna, ali prije silaska s fijakera osjeti da mu
srce ubrzano kuca.
Dok je silazio iz fijakera, još jednom ga obuze osjećaj krivice kao prili¬kom dolaska
ovamo.
Prednja avlija konaka bila je pusta. Dok je Dževdet-beg stigao do vrata selamluka, u
širokom dvorištu se pomjerio samo mali vrabac, koji je pio vodu u prikrajku malog
mermernog bazena. Rukom je posegnuo za mesinganom halkom, a vrata se sama
otvoriše, pojavi se sluga iz kuhinje i reče da ga paša čeka u gornjem dijelu konaka.
Dževdet-beg krenu uz stepenice strahujući da ne zaškripe. Na trijemu mu drugi sluga
kaza isto - da ga paša očekuje. "Jedna porodica", promrmlja Dževdet-beg. U uglu na
trijemu kucao je veli¬ki zidni sat sa klatnom. Ništa drugo se nije čulo. "Porodicu kao
sat!"
Ušao je u prostranu sobu, ali nije mogao vidjeti ništa drugo osim stvari. Osvrnu se lijevo-
desno: stolice, divani, fotelje, lusteri. Soba je bila donekle prozračna. Hodao je između
stvari. Pogledao je sliku na zidu i pomislio kako se uzbudi dok kod drugih razgleda slike.
Posmatrao je pozlaćene fote¬lje; nogare im sliče mačijim nogama. U uglu je bio mali
sanduk sa sedefnim gravurama. Razmišljajući čemu to koristi, okrenu se vidjevši istu
vrstu sedefa i na stolici. Sedefi su bili i na fotelji i na divanu. Onda se silno prestraši.
Neko je ležao na divanu. Prepozna Šukri-pašu. Ostade u takvom položaju; nije mogao
ništa smisliti. Potom se dosjeti da iziđe. Malo pričeka pred vra¬tima. Sat je kucao. Skupi
hrabrost i ponovo uđe, okrenu se ustranu, prema paši, i svom snagom se nakašlja.
"Haa! Da. Naš zet", promrmlja paša i ustade. "Dođi, sinko, dođi. Nisam spavao. Da malo
odrijemam, rekoh."
"Jeste li spavali, paša?", reče Dževdet-beg i približi se starcu.
Page 26 / 366
"Ako ćeš pravo, to se ne može nazvati spavanjem. Zanio sam se", odgo¬vori paša. "Malo
sam pretjerao sa ručkom", pa vidjevši da se Dževdet-beg naginje prema njegovoj ruci,
kaza: "Ne, ne dolazi u obzir, ne!", ali se nije mogao oduprijeti. "Imao i ti mnogo onih koji
će te u ruku ljubiti, sine. Ali, zašto ne dođe na ručak?"
"Nisam znao da sam bio pozvan, paša."
"Kako? Zar ti to Bekir nije rekao?", upita Šukri-paša, a iz njegove izvje-štačene srdžbe
bilo je jasno da se sjetio kako Dževdet-bega nije ni pozvao na ručak. "Pitat ću ga to.
Propustio si ručak! Ali, nema veze! Srce traži raz¬govor, zar ne? Kahvaje izgovor!"
Izrekao je to uz pokret ruke koji je govorio da je sve besmisleno.
"Ha, kahvu ili konjak? Stani, da popijemo kahvu sa likerom, zar ne? Za¬što ti ne
sjedneš?" Zijevnuo je protežući se. "Haj, Allahu dragi, izgleda da sam pretjerao sa
ručkom!"
Pozvao je slugu. Zatražio kahvu i liker. Opet se obratio Dževdet-begu:
"Kako je vruće, zar ne?"
"Da, vruće je", odvrati Dževdet-beg.
"Po ovoj vrućini se ne izlazi", reče paša.
Potom se ispravi: "Ja ne izlazim... Dobro, šta si ti danas radio?"
Ne pridajući previše važnosti bratu i njegovoj bolesti i ne spominjući uopće put na
Haseki, Dževdet-beg je, uveličavajući ručak u klubu, prepričao šta mu se ujutro događalo.
"Bravo! Dopadaš mi se", kaza paša, pa okrenu razgovor: "Ali, mlad si. Naravno da ćeš
biti živahan. Koliko imaš godina?", upita djetinjasto.
"Trideset sedam."
"Kad sam bio kao ti, četiri-pet godina stariji od tebe, hvala Bogu, dosti¬gao sam vezirski
čin. Ali, to je bilo drukčije vrijeme. Čovjek se sad više mora hvatati ukoštac, mora više
raditi... Uz to, ja sam imao i sreće... E, zašto ti ovo pričam?", pa se osmjehnu poput
djeteta i počeša vrh brade. "Hajde, dođi ovamo, sjedi pokraj mene. Sjeo si tamo, ne vidim
ti lice."
Preznojavajući se, Dževdet-beg priđe paši i sjede na kraj divana na kome je on maločas
drijemao. Sluga unese kahve i liker u kristalnim čašama.
"Voliš li liker od jagoda?", upita paša, pa viknu za slugom koji je izlazio: "Donesi nam
još likera. Donesi ti nama flašu!"
Ispio je čašu naiskap. Potom, pogledom koji je molio da ga razonodi, da mu nešto ispriča,
pogleda Dževdet-bega:
"Hajde, reci šta si još radio?"
"Dućan mi oduzima dosta vremena, paša", uzvrati Dževdet-beg sa osje¬ćajem krivnje.
"Haa, dućan... Dućan, ja!", reče paša. "S kime budeš, ko su ti prijatelji?" "Trgovci...
Fuad-beg, kojeg sam spomenuo." "Je li taj Fuad-beg iz Soluna?" Jest, pasa...
"Hmm. Šta on kaže? Šta kaže za ovaj slučaj s bombom?" "Ne zna ništa, paša. Nismo
pričali o tome!" "Niste pričali ili ne zna?" "Nismo pričali, paša!"
"Kako možeš znati da ne zna ako niste pričali?", paša prasnu u smijeh vidjevši Dževdet-
begovu zbunjenost.
Prasnuo je u smijeh zato što se ponosio svojom pronicljivošću. Još je i čestitao sebi
ispraznivši čašu likera u jednom gutljaju. Zbunjenost budućeg zeta bila mu je smiješna,
pa je još još jednom prasnuo u smijeh te pljesnuo po leđima Dževdet-bega:
"Bravo, bravo, sviđaš mi se. Sve proračunato, obazrivo. Takav treba biti", reče.
Dževdet-beg pocrvenje.
Page 27 / 366
"Takav treba biti. Sviđa mi se tvoja obazrivost. Takav treba biti trgovac! Ti si trgovac
musliman! Tvoj posao teži je od svih ostalih! I uspio si, bravo! Prije su pare zarađivali ili
nevjernici ili pokvareni lopovi službenici. Sad je vrijeme takvih kao što si ti. A ti si
vrijedan, pažljiv, ne ideš u krajnost...", pa, osmjehujući se, pogleda u ispražnjenu čašicu.
"Kako su samo male. Čovjek ne primjećuje da je ispio! Da, ti ne ideš u krajnost. To je
veoma bitno! Kod nas posao svi odmah dovode do krajnosti. Čovjek bi, zatim, trebao
znati dr¬žati zatvorena usta. To je bitno, kako u trgovini, tako i u politici", pa napuni još
jednom svoju čašicu i isprazni je u jednom gutljaju. "Da, držati zatvorena usta. Da ti
ispričam, kad sam već toliko popio. Cijeli moj život prošao je uzalud zato što nisam
mogao držati zatvorena usta. Ispričat ću ti..."
Paša se odjednom uznemiri, promijeni položaj, ponovo napuni čašicu i poče pričati:
"Bio sam ministar zauzimanjem rahmetli Rušti-paše... u, kako se to zove, Ministarstvu za
vakufe. Nije prošlo ni šest mjeseci, dogodi se slučaj Ali Suavi. Saznadosmo za slučaj i,
ne znam kako se dogodi, veliki vezir i ja iz Babialija8 pohitismo u saraj. I mene primiše u
audijenciju. Veliki vezir i Pa-dišah pričaju, ja se ne izjašnjavam, slušam. Utom naš
gospodar reče: 'Izgleda da me ovi tipovi namjeravaju skinuti sa prijestolja, mora da su u
to upetljani i prsti ministara. Pogrešno mišljenje! Ako je pogrešno - pogrešno, šta se to
tebe tiče, Šukri?! Ne! Nisam mogao držati zatvorena usta, pa izbrbljam u mladalačkom
zanosu: 'Gospodaru naš, zar bi to tako bilo da su ministri umiješani? Odnosno, hoću reći,
zar se sa takvim plašljivcima ulazi u tako veliki posao?' Naš gospodar je zazirao od mene:
'Ovaj je razmišljao kako svrgnuti Padišaha, kako se obavlja taj posao; to zna, ovaj je
opasan!', mislio je. Odmah je veliki vezir smijenjen sa dužnosti. Formirana je nova vlada.
Meni nema službe! Od tada prođe dvadeset sedam godina. Meni još uvijek nema službe!
Dvadeset sedam godina bio sam valija u Erzurumu, u Konyi. Bio sam ambasador u
Parizu, stalno čekao, ali ne dadoše mi ministarstvo. Zašto? Zato što nisam znao držati
zatvorena usta."
Iznenada, opet prasnu u smijeh, a onda ga obuze melanholija: "A još sam toliko služio da
bih udovoljio našem gospodaru." Izvjesno vrijeme zašuti, pa upita:
"Znači, ne znaš šta govore o ovom bombaškom slučaju?" "Ne znam", uzvrati Dževdet-
beg.
"Pobogu, dobro je! Ako i znaš, ne govori nikome! Bit ćeš moj zet, drag si mi, ostavio si
dobar dojam na mene. Poslušaj moj savjet: Nikome ne vje¬ruj! Pogotovo nikako ne
vjeruj onima koji nepromišljeno pričaju, jer je ova sredina čudna. Djeca su postala
revolucionari. Znam da si ti oprezan, nećeš dozvoliti da te zavedu, ali opet budi oprezan!
Ako negdje nešto vidiš, čuješ, znaj da će, prije ili kasnije, i tebe htjeti upetljati u to. Ne
dozvoli da te oblate! Vidiš li da su im namjere loše, hoće i tebe da uvuku u grijeh. Bježi,
otiđi ne¬kome moćnom i ispričaj svoje stanje. To je ono što sad čine mome sinu! Moj
mlađi sin se, izgleda, zanosi time. Školuje se na vojnoj medicini. Četvrtkom i petkom
napuni konak svojim prijateljima iz škole. Zatvaraju se u sobu, puše, satima nešto tajno
pričaju. Bahnem li u sobu, ušute, ni muha se ne čuje. Naročito neki, jedan-dvojica,
gledaju me kao velikog neprijatelja. Mla¬di, vatreni, razdražljivi; treba ih shvatiti. Ali,
hoće li to svako tako doživjeti? Moj sin je prostodušan. Ne zna za zlo, za spletke. Ali, ko
će to pohvaliti? A ja ću pisati saraju, objasniti situaciju, da se ne shvati pogrešno, da ga
nešto ne zadesi. Jer, dijete je prostodušno, ne razmišlja, odjednom može zapasti u
probleme! Zar nije tako?" Da, pasa.
Page 28 / 366
"Ali, ti još nisi ispraznio ni tu čašicu! De, da i tebi napunim... Da, moj mlađi sin je tako
malo... naivan. Nemam šta kriti, majka mojih sinova nije da nije lijepa, lijepa je, ali je
malo na svoju ruku. Majka mojih kćerki je inte-
8 Vlada Osmanskog carstva
ligentna. Ona i upravlja ovim konakom. Moj mlađi sin je, tako, prostodušan. Inače, ja
sam - to samo tebi govorim - naklonjen starijem. On će biti svjet¬ski čovjek. Bacio se na
svog oca! Mali je službenik u birou za prevođenje, ali zna živjeti! Eto, njega volim!
Vragolan jedan! Iziđe na Čamlidžu, ode na za¬bavu na Kagit-hane... Ide na Bejoglu...
Ima mnogo poznanika. Zna svakog, njega svi znaju, vole. Ali, vidi, ni s kime nije prisan,
odmjeren je. Znaj da su okolina i veze, koliko marljivost i inteligencija, pa čak i više od
toga, bitni za napredovanje u državnim poslovima. Kad njega vidim, sjetim se svoje
mladosti! Koji li će paša mog sina uzeti pod svoju zaštitu? Jer, i to je uvjet. U trgovini
čovjek može imati pravo na malo samostalnosti, ali u politici, to u ovoj državi, ne dolazi
u obzir! Moje je prošlo. Nisu me se sjetili trideset godina, a pogotovo me se neće sjećati
ubuduće... Kad bi, kažem, barem bio dobar taj paša koji će ga uzeti pod svoju zaštitu!",
pa, prasnuvši u smijeh, još jednom sebi napuni čašicu. "Jer, čovjek se istroši pod okriljem
lošeg paše. Šteta bi bilo! Kako mu je samo drag život!", pa se uozbilji prisjaćajući se
nečeg: "Imao je fijaker, uredio ga je po svome ukusu. Nije bilo upregnutih sličnih konja,
jedan je bio siv, a drugi vranac. Šteta, prodao sam ih, jer su iziskivali velike troškove.
Zatim, da i to kažem: veliki su izdaci ove kuće. A Nigan je odrasla u ovom okruženju.
Morat ćeš biti pažljiv. Prodali smo taj fijaker. Prodajemo vilu na Camlidži... Ne znam
mogu li ti objasniti?" "Razumijem, paša!"
"Bravo! Razumijem i ja", reče Šukri-paša i nasmija se. "Naše vrijeme prolazi. Na velikog
Abdulhamida bačena je bomba. Dječurlija revolucio¬nari! Niko nije zadovoljan svojim
stanjem. Ko bi mogao pomisliti da će na Abdulhamida biti bačena bomba? I on će otići
naglavačke; svrgnut će sebe i otići. Mene se nije sjetio dvadeset sedam godina. Ali, da
kažem, nisam nezahvalan. Ono što sam vidio, vidio sam u njegovo vrijeme. I
ministar¬stvo, i pašaluk, i, možda je beznačajno, i valiluk, i ambasadorski položaj. Ne
brinem se mnogo za kćerke i sinove. U vrijeme valiluka u Erzurumu našao sam jeftino
zemljište. Da uzmem, rekoh. O tome se brine ćehaja. Izdržava se, a i nama ponešto
pošalje! Može i to otići. Šta može odoljeti troškovima ovog konaka? Haa, to kažem, s
tobom sam zadovoljan. Nimalo ne sumnjam u Niganinu budućnost."
"Hvala, paša", reče Dževdet-beg pocrvenivši.
"Nema se šta reći ni protiv tvoje otmjenost! Ali, jedino tu čašicu nisi mogao isprazniti! Ti
si veoma obazriv, veoma!" Paša je micao glavom lijevo-desno.
Stidljivo, Dževdet-beg iskapi čašicu. Liker je bio nešto što je slatko, lje¬pljivo.
"Bravo! Hoćeš li umrijeti ako to popiješ? Donesi da opet napunim! Opu¬sti se malo, dušo
moja! Razumijem, učtiv si prema meni, ne piješ u mom
prisustvu. Vidim, sviđa mi se to! Ali, završili smo taj čin, sad smo prešli na prijateljstvo!
Reci mi kako se provodiš, bekrijaš li, kakvi su ti prohtjevi?"
"Ima li se vremena, paša?", odgovori Dževdet-beg.
"Skrati, skrati", reče paša. "Hajde, ne stidi se!"
"Stvarno Vam kažem, paša. Nekad sam išao na Šehzadebaši, sad ni to ne mogu."
Paša ponovo okrenu glavu desno-lijevo.
Page 29 / 366
"Ali, vidi, smiješiš se", reče. "To je bekrijski osmijeh, znam ja!"
Dževdet-beg se uplaši osjećajući da je prvi put omalovažio pašu, da će možda imati
manje poštovanja prema njemu.
"Šutiš! Zašto? Vidiš, i to je krajnost", reče paša. "Nemoguće, dušo moja! Ja sam, hvala
Bogu, proživio. Probao sam brojne ovozemaljske blagodati. Ali, ti? Ne, ne, mora da i ti
nešto radiš, ali...", pa, ugledavši bezizražajnost na Dževdet-begovom licu, dodade:
"Dobro, dobro; prekidam ovu temu!"
Nabrao je obrve:
"Ali, sa tobom se ne može lakrdijašiti! Ionako sam samo ja pričao, a ti si slušao. Kad već
nećeš pričati, dođi da igramo tavle. Jesu li ti snažne ruke?"
"Ne znam", reče Dževdet-beg sa istim bezizraznim pogledom, natmu¬renog lica.
Sjeli su za tavlu.
Page 30 / 366
"Molim Vas, paša", reče Dževdet-beg i preznoji se. "Dobro, shvatio sam. Učtiv si, znam",
odgovori paša. Izgledao je kao da se malo naljutio. Hodao je teturajući se gore-dolje po
sobi.
"Ko zna, možda sad misliš da sam i pijan. Ovako nikad nisi vidio nekog pašu, zar ne?
Koliko si, zapravo, vidio paša izbliza, sa koliko si ih razgova¬rao? Nego, odakle ti znaš
Nedim-pašu?"
"Došao mi je u dućan", promrmlja Dževdet-beg.
Paša se zaustavi nasred sobe. Pogleda Dževdet-bega kao da gleda bu-bašvabu:
"Trgovac", prošapta. "Nije mi padalo napamet svoju kćerku dati za tr¬govca. Povrh
svega, dajem je svjesno, sa zadovoljstvom. Cijenim te, sinko; nemoj me pogrešno
shvatiti. Ako iz mojih usta izlaze grube riječi, to je zato što te smatram bliskim!"
Naprezao se kao da se nastoji prisjetiti molitve koju je zaboravio.
"Zašto smo postali takvi? Čemu sve ovo? Zašto su bacili bombu? Svi su neprijatelji
našem padišahu..."
Bacio se na divan ili zato što više nije mogao stajati na nogama ili iz be-znadežnosti.
Pogleda Dževdet-bega:
"Dopao si mi se! Dopao si mi se, jer me podsjećaš na mene", promr¬mlja.
Nastojeći se osmjehnuti, prihvatiti normalnim ono što se događa, Džev¬det-beg je gledao
pašu. Shvatao je da bi nešto trebao reći, ali nije mogao naći podesne riječi i samo se
preznojavao.
Uđe sluga:
"Gospođa će kod Naime-hanume ostati kratko. Sa njom će ići i kćerke. Rekoše da će se
odmah vratiti."
"Dobro, dobro, neka odmah idu", kaza paša. "Ali, reci im neka ne kasne, da se poslije ne
bi kajale!"
"Oprostite, da Vam donesem Vaš čaj?", upita sluga, a iz njegove komot-nosti moglo se
razumjeti da je vičan nastupima pašine pripitosti; osmjehnu se paši kao prijatelj, a ne kao
sluga.
"Donesi, šta čekaš?!", uzvrati paša. "A prije donesi kahvu. Hoćeš li, sinko, i ti kahvu?"
"Ja bih konačno krenuo, da Vam ne smetam", odgovori Dževdet-beg. "Kako? Ideš? Neee,
ja čovjeka ne puštam tako lahko! Sjedi tamo! Da se možda nisi naljutio na mene?"
Dževdet-beg ne odgovori. Obori pogled.
"Sjedi gdje si!", reče Šukri-paša. "Cijenim te. Utufi to sebi u glavu. Nisi ti prvi koji je
zaprosio Nigan!", pa ustade i ukori slugu koji je još uvijek sta¬jao i čekao. "Šta čekaš?"
"Dvije srednje slatke kahve!", a onda se okrenu se Dževdet-begu: "Srednje, zar ne?"
Opet se ushodao.
"Možda sam previše popio. Rekoh, da unesem malo vedrine u ovaj dan... Sačekat ćemo
fijaker, onda ćemo zajedno otići u klub! Kud one idu? Na-ime-hanumi. Sta će tamo?
Izmjenjivat će osmijehe: Ha-ha-ha, hi-hi-hi! Ispijat će čajeve, pričati o ovome, o onome,
tračati... Čitaju knjige; pričat će
O onome što su pročitale, o odjeći... Došla je neka Francuskinja, krojačica. Hoda od
konaka do konaka, šije haljine. Mene je moja jutros ispipavala. Htjela bi je, kao, pozvati
u kuću. Pričala bi francuski s njom. Podsjetit će se vremena kad sam bio ambasador, a
djevojke će čitati poeziju... Nikako da se naviknem na ovu njihovu ala franga prefinjenost
i učtivost. Ponekad pomislim: Kamo sreće da mi je ova druga žena malo ljepša, pa makar
bila i gluplja. Da na nju dovedem jednu mlađu? Šteta bi bilo! Nestalo bi vedrine iz ovog
Page 31 / 366
konaka. Počele bi splekte i intrige. Ovako je bolje. Ona je bistra žena. I njene cure. Mene
ponekad doživljavaju kao grubog, neotesanog. Ne razmišljaju o tome kako su saznale sve
to, ko ih je odveo u Pariz. Htjele su klavir. I to sam uzeo. Sviraju, zabavljaju se, čitaju,
šale se međusobno, opona¬šaju kao majmuni. Ne razumijem, ali dopuštam. Staviše, ne
gledaj na moju ljutnju, dopada mi se, volim to! Ja sam takav. Da, volim, jer kuća treba
biti vesela, živahna. Sta da ja radim u konaku koji je poput mezara? Osim toga, ti
evropski običaji trebaju. Otišli smo, vidjeli šta su sve oni uradili. A mi pasemo na istom
mjestu. Ogromne fabrike, stanice, hoteli... Znaju i raditi
i odmarati se. I ja čak u ovim godinama idem u klub. Čuj, koja riječ: klub! I nama trebaju
fabrike. Ko će ih napraviti? Trgovci poput vas... Hah... Ali, gdje je to?! Vi samo znate
kupovati i prodavati, kupovati i prodavati... Na¬pravljena je i željeznica. U vagone
tovarite pamuk, duhan, istovarate lampe, štofove, napunite džepove... Ne, ali opet mi se
sviđaš. Mirna mi je duša što sam tebi dao Nigan."
Paša je šetao po sobi. Odjednom stade pred prozorom: "Vidi, vidi, došao je fijaker. Sada
će ući."
Osmjehnu se kao da priča sa nekim svojim prijateljem sa kojim skupa bekrija.
"Ako želiš vidjeti svoju vjerenicu, dođi!" Dževdet-begu dođe da ustane i pogleda, ali se
posrami.
"Zar je ne želiš vidjeti? Želiš, ali se ustručavaš. Ja sam kriv. Zašto je nisam ovamo
pozvao? Šta bi bilo da je došla? Imam li ja toliko zaostale poglede? Uz to, sa svima sjedi,
jede. Da sam te makar pozvao na ručak! Rekao sam Bekiru, zaboravio je... Dođi, sinko,
dođi da vidiš, sad će ući u fijaker..."
Dževdet-beg ustade stidljivo se osmjehujući i kao da je čuo neku prijat¬nu šalu.
Teturajući se poput pijanice, krenu prema prozoru.
"Hajde, tako...", reče paša. "Pa, zar čovjek ne bi želio vidjeti svoju vjereni¬cu? Znaš li
kakva je ona? Reći ću ti. Naša Nigan je bistra djevojka. Na svom mjestu. Ali, vidio si,
znaš, nije i najljepša na svijetu. Učtiva je, graciozna, nježna. Ali, neka ostane među nama,
opet ne mogu reći da među curama najviše nju volim. Turkan je simpatičnija. A Šukran
je slična meni. Nigan je zatvorena u sebe. Zna šta hoće. Možeš se zadovoljiti darovima,
kompletima findžana - oduševljava se findžanima, porculanom - sitnim zabavama. Voli
se popeti u fijaker i vozati se. Nije vidjela mnogo svijeta. Niti zna mnogo, a niti malo.
Rekao sam da čita knjige; poeziju. Čita i francuske romane: Ali, ne mislim da je nešto
posebno sklona čitanju. Čita, eto, tako, da prekrati vrijeme. Čita kao što naš gospodar
sluša policijske romane! Voli ala franga život, ali je umjerena. U tom pitanju će se, u
svakom slučaju, prilagoditi tebi. Ne mogu reći da je skromna, ali nije ni nezasitna. Inače
je uopće nismo pri¬mjećivali. Naučila je sve što je dobro u ovom konaku, vidjela sve što
je loše. Ne znam je li poprimila loše navike. Haa, ima jednu lošu naviku - nepresta¬no
trepće očima. Eto, izlaze."
Između fijakera i avlijske kapije bila je kaldrma koju je zasjenjivalo stablo činara. Tu
Dževdet-beg ugleda visoku ženu u bijeloj odjeći. Po pašinom smijehu shvati da je to
Niganina majka. Potom se, pričajući i osvrćući se oko sebe, pojaviše djevojke, jedna po
jedna.
"Ne znaju da sam ja ovdje, u konaku", pomisli Dževdet-beg.
Kao da ga ponovo obuze osjećaj krivnje. Djevojke su izgledale živahno i veselo.
Dževdet-beg ne uspjede razaznati koja je Nigan. "Porodica", pro¬mrmlja. Učini mu se
kao da čuje otkucaje sata. Još više utonu u osjećanje krivice. "Jedna od njih", prošaptao je
Page 32 / 366
sa strahom. "Porodica!" Jednu od tih nježnih i poput sjene suptilnih djevojaka pokušavao
je smjestiti u svoje misli o porodici. Osjeti da mu srce ubrzano kuca, zastidje se. "Sta sam
ja?", pro¬šapta.
Paša je i dalje blebetao, ali ga nije čuo. Gledao je preznojavajući se i ga-deći se vlažne
ruke i samog sebe. Tamo, ispod stabla stajalo je, micalo se i smijalo nešto na šta čeka
duge prohladne godine, o čemu mašta. Koliko je daleka, koliko je neodređena! Uspio ju
je obuhvatati mislima, jedino misli¬ma. Ne emocijom. Emocija je bila nešto naporno da
bi se pokrenulo, teško poput savjesti. Znojeći se, u krv mu se upumpavala prljavština i
krivica. Više nije htio gledati. Poželje da utihne pašin krkljavi glas, da se zaustave
kretanje. "Moj brat umire", promrmlja. Naumpade mu san i smjesti mu se u svijest. Ono
daleko i neodređeno postalo je jasno, određeno. "Mislio sam o svemu", promrsi. Kroz
glavu mu prođe dućan, i Eškenazi. Uplaši se. Kočijaš je otvorio vrata fijakera.
Odjednom se u avliji pojavi komešanje. Dževdet-beg začu škripu točko-va. Jedan konj
zahrza.
"Aa, došao je Sejfi-paša!", viknu paša. "Allah te blagoslovio, Sejfo!"
Iz pristiglog fijakera hitrim pokretima iziđe neko malo pogrbljen, visok, sa crnom
bradom. Pogleda one što su ulazili u drugi fijaker, pa se uznosito okrenu. U tom trenutku
zbi se nešto neočekivano. Jedna po jedna, djevojke su prilazile paši i ljubile ga u ruku.
"Bravo! Vidiš li ti naših?", reče Šukri-paša. "A ta je, eto, tvoja!"
Dževdet-beg se preznoji. Ono nešto što je maloprije bilo neodređeno, sad je postalo još
udaljenije i neodređenije. Ljubila je ruku Sejfe-paše. Dževdet-beg shvati da mora
upotrijebiti pamet, da se mora boriti da bi shvatio. "Šta je ona? Sta želi? Kako?",
promrmlja sa strahom. Pomisli kako će sa onom koja se miče, koja se saginje i ljubi
pašinu ruku, provesti cijeli život. "Mož¬da... Možda...", prošapta zabrinuto. Potom,
koristeći svu svoju moć, to tamo nešto živahno uznastoja smjestiti u svoju viziju.
"Pogledaj, eto, vjerni prijatelj Sejfo", reče Šukri-paša.
Djevojke odjednom uđoše u fijaker. Dževdet-beg pogleda za fijakerom koji se udaljavao.
Uđe sluga:
"Došao je Sejfi-paša."
"Znam, znam, neka izvoli", uzvrati Šukri-paša.
Okrenu se Dževdet-begu: "A Sejfo je, eto, čovjek kojeg sam ja uzeo pod svoju zašitu.
Pokazao se pametnijim od mene. Znao je ugoditi našem gos¬podaru. Poput mene je...
Bio je ambasador u Londonu... Ali, ti si veoma rasijan! Hah, hah! Doista si je vidio, zar
ne? Da, da, vidio si je, eto! Svaka čast Sejfi! Kako je znao da sam danas potišten, da sam
željan razgovora?"
Dvojica paša zagrliše se ispred vrata. Sejfi-paša je izgledao oholo. "Ja sam trgovac",
pomisli Dževdet-beg.
"Znaš li moga budućeg zeta?", predstavi Šukri-paša Dževdet-bega.
Sjedoše. Sluga im donese kahve. Sejfi-paša je krajičkom oka mjerkao Dževdet-bega,
Dževdet-beg se meškoljio u fotelji, a Šukri-paša je nešta objašnjavao.
"Čime se Vi bavite, sinko?", upita Sejfi-paša.
"Ja sam trgovac, paša!"
"Trgovac...Tako, dakle.Trgovac...", promrmlja paša i, okrećući se doma¬ćinu, poprimi
izgled kojim je pokazivao da ga sluša. Šukri-paša je laskao svome gostu. Govorio mu
kako je sve manje pravih prijatelja, kako s malo kim razgovora onako kako bio želio.
Page 33 / 366
Završi riječima da već i zeta doživljava kao prijatelja, ali intonacija njegovoga glasa
zvučala je poput izvinjenja.
"Quels livres lisez-vous mon enfant?", odjednom upita Sejfi-paša.
Dževdet-beg se uspaniči, uzruja, ali, izgovarajući slog po slog, odmah odgovori:
"Monsieur, je lis Balzac, Musset, Paul Bourget et..."
"Sinko, čak je i ovoliko Vaše poznavanje francuskog dobro", reče Sej¬fi-paša prekidajući
Dževdet-bega u pola rečenice. "Oslobodit ćete se pri¬čajući", pa, opet se okrećući
domaćinu, poče pričati nove političke tračeve posljednjih dana.
Dževdet-beg je posmatrao pašu Sejfu, čija je grba sve više rasla kako je pričao, a brada se
češala o košulju, i Šukri-pašu, koji ga je slušao s uživanjem. Postajao je uznemiren
prisjećajući se da je Nigan kćerka jednog od ovih paša, a da je maločas poljubila u ruku
drugog.
"Nije trebalo biti tako. U tome ima nešto gnusno. Ja sam bolji!", pomisli. Potom se
prisjeti Niganinog ulaska u fijaker. Sa istinskim trijumfom osjeti da je Nigan za njega i
uzbudi se. "Da, tako,ja sam bolji od njih. Ja prednja¬čim. Ja sam čistiji!"
Odjednom se oraspoloži smatrajući da je truhlo i smiješno sve u ovoj sobi, u stvarima, to
što ga plaši, što izgleda nerazumljivo i nedostižno. Toli¬ko se oraspoložio i uzbudio da se
počeo plašiti prljanja osjećaja. "Da odmah ustanem i iziđem. Sada...", promrmlja.
Tada uđe sluga sa čajnim poslužavnikom u ruci.
"Da si donio još i zemičke...", dobaci Šukri-paša. "Kako ti lijepo pričaš!", reče i pljesnu
gosta po koljenu.
Sejfi-paša se namršti. Zatim se okrenu Dževdet-begu i upita: "Gdje Vi stanujete?"
"Stanovat ćemo na Nišantašu", odgovori Dževdet-beg. "Ne! Gdje sad stanujete", zagunđa
paša. "Na Vefi", odgovori Dževdet-beg.
Obradova se primjetivši da se nije razbjesnio kao što je očekivao. "Nigan i ja ćemo
stanovati u onoj kući na Nišantašu", pomisli i poželje što prije popiti čaj i izići iz ovoga
konaka.
Dok su ispijali čaj, Sejfi-paša poče pričati o naklapanjima u vezi sa slu¬čajem bačene
bombe. Sultan je opomenuo Ministarstvo džandarmerije i istražnu komisiju zato što
doušnici nisu oprezno radili, veliki vezir Fe-rid-paša je nekom poznaniku paše Sejfe
rekao da je danas pronađen trag: ustanovljen je registarski broj kočije u koju je stavljena
bomba. Zatim je počeo pričati o tome ko je iskazao hrabrost, a ko se uplašio prilikom
toga događaja. Dvojica paša su se razveselili i uživali u priči o onima koji su se uplašili.
Tema pređe na Fehim-pašu, koji je bio u teškom stanju, i na njego¬vu ljubavnicu
Margaret. Šukri-paša pozva slugu želeći ovaj užitak začiniti konjakom. Sluga donese
konjak i čaše uskoga grla i širokih bedara. Paše počeše pričati o Abdulhamidovoj
hrabrosti, o sretnoj sudbini šejhu-l-islama Džemaluddin-efendije, o zloj kobi dvadeset
šest osoba koje su poginule u bombaškom napadu.
Zabavljali su se pričajući o tome ko se kako prepao. Utom Sejfi-paša poče prepričavati
slučaj dok je bio ambasador u Londonu:
"Jednoga dana, sa potpisom glavnoga pisara, u Ambasadu je došla šifrira¬na poruka: 'Da
se odmah kupi i pošalje papagaj koji može govoriti i čija su glava i svo perje bijeli'.
Uhvatila me panika kad sam primio šifriranu naredbu. Odmah sam telefonirao direktoru
londonskog zoološkog vrta. Saznao sam da je drugo ime ptice... Drugom sam službeniku
rekao: 'Napišite ovakav od¬govor: Nema papagaja s bijelom glavom i bijelim perjem koji
može govoriti. Opisana ptica nije papagaj, već kakadu'. 'Možda neće znati razliku među
Page 34 / 366
njima, da kupimo jednog kakadua i pošaljemo', reče drugi službenik. Nisam mogao
obuzdati svoju srdžbu: 'Ako ne znaju, nek nauče! A vi šifrirajte tele¬graf koji sam
izdiktirao!', rekao sam službeniku."
Dževdet-beg ustade bez najave.
"Ja odoh, paša", reče.
"Stani, stani, slušaj ovu priču", uzvrati Šukri-paša, ali mu namršteno Dževdet-begovo lice
pokvari raspoloženje. "Dođi opet. Dođi opet. Želim te još vidjeti prije vjenčanja", reče.
"Nigan", pomisli Dževdet-beg i nabrzinu stisnu ruku paši Sejfi i pusti
Htjede poljubiti u ruku Šukri-pašu. Začu otkucaje sata. Spotače se. Ne poljubi ruku.
Samo se osmjehnu. Spusti se stepeništem. Sluga zadužen za kuhinju otvori mu vrata.
Dževdet-beg se oraspoloži primjetivši široko i či¬sto nebo, blistavo sunce. Puhao je
lahak, svjež vjetar.
Page 35 / 366
"Madam je jutros bila ovdje", odgovori vrtlar i iz džepa izvadi ključ i otključa vrata.
Dževdet-beg uđe. Za njim krenu dijete.
"Ti nas sačekaj. Hajde", reče vrtlar djetetu i zatvori vrata.
Kuća je bila u polumraku, jer su prozorski kapci bih zatvoreni, ah se Džev¬det-beg
ugleda na ogledalu ispred vrata. Svoje visoko, mršavo tijelo doživio je krepkim, okruglo
lice veselim. Krenu prema stepeništu. Kamene stepenice su vodile na poprilično širok
hodnik. Ušli su na vrata koja su gledala na hodnik. Dževdet-beg je sa zaprepaštenjem
gledao na namještaj u salonu. Između po¬zlaćenih stolica, povijenih fotelja sa graviranim
uglovima i ivicama, bili su do¬trajali stolovi i stalci. U jednoj sobi, otvorenoj prema
salonu, bili su samo klavir, klavirski tabure i stolica. Parket je bio prljav. Na zidovima su
visile fotografije ružnog, bradatog starca sa šeširom. Tavanica je visoka. Između
gipsanog relje¬fa, koji je podsjećao na ruže i lovorove listove, letjeli su debeljuškasti
anđeli.
Sve je bilo prašnjavo. Na tronošcu je stajao slomljeni svijećnjak. Ugao drve¬ne pepeljare
bio je nagoren. Lampa na stalku bila je nagnuta ustranu. Po strani te prljavštine i nereda
bila je pažljivo prekrivena fotelja. Sve te stvari bile su nepojmljive, ali se između svega
ovoga mogao smjestiti planirani život.
"Kako je neuredno", izusti Dževdet-beg.
"Kad joj je umro muž, madam je ovo odlučila prodati", uzvrati vrtlar, koji je shvatio da
ga ispituje. "Na ostrvu ima prijateljicu."
"Zar čovjek uopće može držati ovako kuću?", kaza Dževdet-beg, a nije mu bilo jasno
zašto je to izustio.
Pošli su natrag širokim i kratkim hodnikom. Tu su bile dvije sobe, obje prazne. Na podu
su bili komadi papira, razvaljeni sanduci i kutije. Na zidu su se mrštili lice bradati starci
sa šeširima. Dževdet-beg pomisli da će ove sobe koristiti djeca ili gosti.
I gornji sprat, na koji je penjalo uskim i mračnim stepeništem, bio je isti.
Nije bilo ovako neuredno kad je Dževdet-beg bio prije dvije sedmice. Tada mu je u
takvoj kući bilo teško zamisliti dom koji je u skladu sa njegovim že¬ljama. Međutim, dok
je sad zagledao prazne sobe, mogao ih je namjestiti u mislima onako kako je naumio.
U pozadini sobe bio je veliki krevet; krajnje neuredan: vidjeli su se čar-šafi, deka, dugi
jastuk za dvije osobe. Dževdet-beg se uplaši pomisli na ono što je vidio sa prozora Šukri-
pašinog konaka. Naježi se pri pomisli da će se sve okrenuti naglavačke, da će se umazati
krvlju i prljavštinom. Gledajući na prostrani krevet i jastuk za dvije osobe, nije htio
razmišljati niočemu što je u vezi sa njegovim planovima i životom. Podigao je glavu da
ne bi vidio na¬borane čaršafe, uflekane prekrivače, jutarnji ogrtač. Na zidu je bila
obješena slika mladog bračnog para.
"Gospodin je umro. Nije bio dobar čovjek, ali je volio bašču. Lahka mu zemlja",
nipodaštavajućim glasom izusti vrtlar gledajući sliku. "Sad žena troši njegov novac.
Navodno će otići u Ameriku."
Dževdet-beg je to, manje-više, znao. Na Sirkedžiju se raspitao o Jevreju, vlasniku kuće.
Dim cigarete vrtlar puhnu prema slici:
"Gospodin je bio trgovac", kaza.
Susjedna soba bila je zaključana. Vrtlar reče da je madam tu ostavila vrijedne stvari. Iza
te je bila još jedna soba. Prozorski kapci su bili otvoreni. Tako je dopirala spokojna, tiha
svjetlost iz bašče. Dževdet-beg odluči da će tu biti biblioteka sa pisaćim stolom.
Page 36 / 366
Spustiše se na najniži sprat. Dževdet-beg pomisli da bi u malim soba¬ma sa uskim
prozorima mogli noćivati kuhari i posluga. Zahod na donjem spratu bio je ala franga, kao
i onaj na gornjem. Ovaj donji će preokrenuti na ala turka. Uđe u prostoriju koju će se
moći koristiti kao perionicu veša. Su¬sjedna soba bila je široka; kuhinja. Iz kuhinje se
moglo preći u drugu avliju. Međutim, vrata su bila čvsto zatvorena; zaključana. Dževdet-
beg pogleda između prozorskih kapaka. Ugleda istu smirenu svjetlost. Vrtlar reče da se
tamo može doći kroz prednja vrata. Dok su izlazili, Dževdet-beg još jed¬nom baci pogled
na ogledalo. Sve je bilo onako kako je planirao.
Napolju je čekalo dijete. Zajedno sa njima prešlo je u drugu avliju. I tu su bila stabla
kestena i lipe. Ispod kestena, tačno na sredini avlije, postavljene su dvije stolice. Pokraj
stabla, koje je podjećalo na munaru, sa velikim granama koje su izgledale tako kao da će
šuštavom i veselom krošnjom zagrliti kuću i nebo, ove dvije stolice izgledale su veoma
male i jadno. I u bašči, kao i na drvetu, sve je bilo u kretnji svježeg predvečernjeg vjetra.
Cvjetovi su se vrtili, listovi okretali, trava i tanki izdanci njihali se naprijed-nazad. Nakon
kraće šetnje, Dževdet-beg se okrenu i pogleda na kuću otpozadi: sunce je udaralo u
bršljen koji je obavijao fasadu. Sjede pod stablo. Na stolicu naspram njega sjede vrtlar.
Dževdet-beg izvadi kutiju cigareta i pruži je prema vrtlaru.
"Bašča je lijepo njegovana", reče tek toliko da nešto kaže.
"Ova bašča mi je veoma draga", uzvrati vrtlar, a izgledao je kao da se stidi.
I Dževdet-beg zapali cigaretu. Zajedno su gledali zalazak sunca iznad Harbije. Dijete je
šetalo baščom.
"Sada si mušterija, zar ne?", upita vrtlar. "Ako se dogovorimo o cijeni!"
"Dogovorit ćete se, dogovorit ćete se! Madam bi odmah prodala!" "Dobro", uzvrati
Dževdet-beg. "Da ovo uzmem, zar ne?" "Uzmite, gospodine, uzmite, ovdje je veoma
lijepo", reče vrtlar. Osmjehnuše se.
"Uzet ću", pomisli Dževdet-beg i osjeti iznenadnu naklonost prema vr¬tlaru.
Osjeti se opet jakim, kao da na sebi ima nevidljivi oklop. "Kako je prijatan ovaj vjetar!",
promrmlja.
Sunce je zalazilo budeći osjećaj prijateljstva i bratstva, a ne melanholiju.
"Prijatno mjesto je ovaj Nišantaš", kaza Dževdet-beg.
"Da", uzvrati vrtlar i uzbudi se. "Ja sam ovdje rođen, ovdje ću umrijeti. Ovdje je nekad
bio bostan. Moj otac bio je čuvar bostanluka. Davno, prije sto godina, ovdje su bile njive
bostana i jagoda i plantaže smokava. Sultani su pucali iz puške sa suprotnih padina, a za
uspomenu su podizali ove kamene biljege. Zatim je sultan Medžid priredio svečanost
sunećenja. Ja sam tek bio rođen. Potom su podigli one saraje u parovima, dolje na uglu.
Zatim su na¬pravili džamiju; toga se i ja sjećam. Potom su sknavili bostanluke i podizali
konake. Ostalo je malo bostanluka. I ja sam se bavio uzgojem bostana. Kako su nicali
konaci, pojavila se i ljubav prema baščama. Održavam bašču jed¬nome, svidi mu se,
dolazi mu musafir, i njemu se svidi, pita ko je vrtlar, kažu da sam ja, zovu me, kažu: 'Bi li
održavao i moju bašču?' Tako je bilo da više nisam mogao stizati u sve bašče. Došli su i
drugi vrtlari... Mi smo sve ove konake..."
Dževdet-beg nije gledao u vrtlara nego u mrave koji su hodali između njegovih nogu.
Između nogu mu je prolazio dugi i tanki mravlji put. Skreću¬ći, put je ulazio u rupu
pokraj kestenovog stabla. Iz te rupe vodili su i drugi putevi koji su se širili u druge
dijelove bašče. Dva mrava nosila su ljusku sje¬menke bundeve. Podignuvši glavu,
Page 37 / 366
Dževdet-beg pogleda vrtlarovog sina koji je grickao sjemenke. Švrljao je pogledom
između stabala...
"I sina ću podučiti vrtlarstvu", reče starac. "Voli bašču, drveće, zemlju... Nije mogao učiti
školu. Neka radi ovaj posao."
"Kako se zove?"
"Aziz."
Dževdet-beg ponovo pogleda mrave. Potom, po navici stečenoj u dje¬tinjstvu, odluči
jednoga pratiti do rupe.
"Eto, podizanjem ovih konaka razvijala se i ljubav prema baščama. Ovuda su se
nastanjivali bogati. Drveni konaci postajali su sve veći. Sa konacima su pravljene i
ogromne štale. U štale su strpali po dva, po tri fijakera. Namnožilo se kočijaša, kuhara,
sluga, nadničara. Potom su, za pašama i begovima, došli Jevreji, Ermeni, trgovci. Oni su
podizali kamena i betonska zdanja. Stabla su posjekli, sadnice počupali, otvorili putove,
nestalo je bostanluka. Onda je, šta sam ono htio reći, i naš padišah umjesto drvene
džamije po¬digao kamenu. To je bilo prije šest godina. Potom su, eto, i na njega bacili
bombu. Čulo se čak dovde."
Dva mrava su se zaustavili malo ispred Dževdet-begovih nogu; kao da pričaju nešto.
Treći pozastade prolazeći pokraj njih. Reče nešto na brzinu, zatim nogama dodirnu svoje
prijatelje i otrča ka gnijezdu. Dževdet-beg po¬misli da pred zalazak sunca sva bašča vrvi
od mrava koji trčkaraju, pričaju, nešto prenose. Zatim se sjeti ulice Bejoglu, dućana,
svoga oca. Podiže glavu. Jedan oblak se zaputio u pravcu kible.
"Ova kamena kuća je nova, veoma stabilna", reče vrtlar. "Gledao sam dok je građena.
Radili su ermenski majstori kamenoresci. I glavni majstor im je bio Ermen... Šteta,
gospodin je umro. Nije bio dobar čovjek, ali volio je bašču... Madam sve prodaje. Sve se
rasipa, jer nema djece. Tako bude kad se nema djece. Ostali su bez korijena. Treba dobro
pustiti korijen u zemlju, pa živjeti. Kao ovo stablo..."
Nije to rekao kao neko ko je mnogo toga proživio i vidio, već kao da se izruguje.
Sunce zađe iza konaka i drveća. Dževdet-beg se pridiže. "Ovdje ću živje¬ti", pomisli
naslađujući se povjetarcem.
"Uzmi ovo, bilo bi šteta radi bašče", kaza vrtlar ispred vrata. "Bašča je veoma lijepa..."
"Puše li uvijek ovako?", upita Dževdet-beg.
"Puše uvijek predvečer."
Dževdet-beg krenu prema fijakeru. Probudi kočijaša.
Page 38 / 366
Prvi put da ga pri sjećanju na brata nisu obuzeli strah i panika. Bilo mu je potpuno jasno
da će brat uskoro umrijeti. Smrt, koja je prije izgledala užasa-vajuće zato što je ružna,
nepravedna i što će ga ostaviti sasvim usamljenim, sad je izgledala normalno, isto kao i
život.
"Loše je to što se on toliko približio smrti u danu u kome sam ja spoko¬jan, u kome se
osjećam da sam blizu planiranog života. Ali, nema nikakve moje krivice u tome. To je
ishod onoga što smo on i ja izabrali, onoga što smo uradili."
Fijaker je ulazio u Bejoglu. Pogleda na ljude koji su u sumraku hodali ulicom. Potom
shvati da će žaliti bratovu smrt iako je sve prihvatio kao normalno.
"Kako brata mogu učiniti sretnim u ovim njegovim posljednjim dani¬ma?", zapita se
Dževdet-beg nakon što se fijaker zaustavio.
Namrogođena vlasnica pansiona opet se požalila na gosta. Uz kamene stepenice pansiona
uspeo se s mirom u duši kakav do sad ovdje nije osjetio. Pokuca na vrata.
"Da mu kažem da odobravam njegove ideje? Hoće li mi povjerovati? Reći ću da mu
dajem zapravo."
Međutim, kad su se vrata otvorila i kad je ugledao uspaničeno Marino lice, Dževdet-beg
shvati da ništa od toga neće moći učiniti. Čuo je svog bra¬ta, koji nije pričao glasom
bolesnika na postelji već prekoravajućim tonom razjarenog čovjeka. Naslućivao je zašto
je takav: i on i njegov brat tokom cijelog života ponižavali su jedan drugoga.
"Zašto tako gledaš? Gledaš me kao da gledaš mrtvaca! Još nisam umro! Povrh svega, još
sam i dobro."
"Ne gledam tako", odgovori Dževdet-beg.
Potom se uplaši ugledavši Ziju, koji je, nečujan i nepokretan, poput lutke, stajao u mraku.
"Obećao sam da ću ga vratiti kući", pomisli. "Sjedi ovdje", reče Nusret
Dževdet-beg sjede na stolicu uz uzglavlje kreveta. "Kako si?"
"Kako mogu biti? Umrijet ću!"
"Ne, ne, ozdravit ćeš ti", uzvrati Dževdet-beg.
"I ja to govorim. Uvijek priča ovako ružno", reče Mari; uključujući se u razgovor, palila
je gasnu lampu.
Nusret dlanom obuhvati vilicu. Još više udubi svoje upale obraze priti¬skujući ih između
palca i kažiprsta.
"Svaki tuberan koji ima ovakvo lice umre za heftu", reče.
"Ne čini to", kaza Dževdet-beg.
"Bojiš se, zar ne? Bojiš se", uzvrati Nusret.
Još više pritisnu obraze.
"Bojiš se smrti, zar ne? Zato što živiš, uzimaš pašinu kćerku. Zdrav si!" "Ne čini to!"
Nusret se okrenu prema sinu:
"Kakav sam ovako? Hajde reci, bojiš li se oca? Mooo... Ja sam strašilo! Došla je vještica!
Kah, kah kah!"
Dijete nije uspjelo razaznati treba li se smijati ili plakati. Ovdje se najviše veseli i šali
ovaj koji bi trebao biti najtužniji. I, ono se osmjehnu.
"Ah, molim te, ne pravi taj užasavajući izraz lica!", iznenada povika Mari.
Nato Zijo shvati da je veselje izvještačeno. Objesi pogled. Izgledao je kao da će
zaplakati.
Primjetivši to, Nusret povuče ruku s lica. Stavi ruke iza ušiju. "Vidi, vidi, uši poput
jedrilica", reče.
Page 39 / 366
Kad se dijete ne nasmija, palčeve nasloni na usne resice, šake rastvori prema obrazima i
načini nekoliko grimasa. Shvati da neće moći razveseliti sina.
"Mari, otiđi sa djetetom kod muhalebdžije na uglu", reče. "Moj sin voli tavukgogusu9.
Jest ćete tavukgogusu... Pričat ćete. I ja ću porazgovarati sa Dževdetom!"
"Nemoj mnogo govoriti, ne napreži se", reče Mari.
"Dobro, dobro."
Mari uze Ziju za ruku, pomilova ga po glavi.
U toj ženi bilo je nešto što je Dževdet-beg želio da ima i Nigan, ali nije mogao razabrati
šta je to.
Dok su izlazili iz sobe, Nusret poče kašljati. Nezatvorena vrata polahko se privukoše s
prestankom kašlja.
"Donesi tu lampu ovamo, da ti izbliza vidim lice", reče Nusret. "Zatražit ću nešto od tebe!
Za dijete..."
Dževdet-beg ustade, uze lampu sa stola i stavi je na komodu između kre¬veta i stolice na
kojoj je sjedio. Padajući odozgo, svjetlost pokaza Nusretovo lice još mršavijim i
strasnijim.
"Gdje će Zija leći?", upita Dževdet-beg.
"Prenoćit će sa Mari u hotelu na uglu... Nisi valjda mislio da ću ga pustiti da spava ovdje,
pokraj mrtvog oca?"
"Zašto uvijek spominješ smrt?", uzvrati Dževdet-beg s naporom.
"Hah! Pusti to! Prije svega, kako me možeš prevariti u pitanjima medi¬cine? Ne možeš
me prevariti... Saznao sam i da je bačena bomba na Abdul-hamida... Posvađao sam se sa
Mari. Zašto si to krio od mene?"
"Nisam htio da se nepotrebno uznemiravaš..."
"Dakle, ne želiš da se uznemirim!? Želiš li da me učiniš ravnodušnim, beživotnim, kao
što si i sam?"
"Nisam se sjetio da ti kažem", reče Dževdet-beg. "Mislio sam da znaš. Osim toga, kako
sam se i mogao sjetiti u onakvoj larmi?"
Odjednom shvati da gaje, kao i uvijek, obuzeo osjećaj krivice spram bra¬ta. Ponovo je
nabrajao izvinjenja koja mu je nabrajao tokom života. "Oma¬lovažavam li ga?", pomisli.
"On umire, ja živim. Znači, ja sam upravu, ja sam pobijedio!"
"Ušutio si... O čemu razmišljaš?"
"Ni o čemu."
"Jesi li se naljutio na moje riječi? Valjda razumiješ da to nisam rekao s mržnjom, nego
imajući obzira prema tebi. Jedan život kao što je tvoj... Po¬nekad to shvatam... Ali, oni
poput tebe ne razumiju ovakve kao što sam ja...
9 Vrsta pudinga koji se pravi od bijelog pilećeg mesa kuhanog u mlijeku i pirinčanog
brašna
Niko ne shvata one koji su boravili vani. Mi smo nesretni. Ne razumiješ. Ne, ne slušaš.
Dobro, šta misliš? Opet trgovina? Sta si još danas uradio?"
"Ručao sam sa trgovcem, Fuad-begom", reče Dževdet-beg.
Potom, radujući se što će moći reći da podržava bratove ideje i da će one pobijediti, kaza
ono što je planirao reći:
Page 40 / 366
"I on je spominjao neki pokret u Solunu. Protiv Abdulhamida... Shvatio sam ga... Govori
da nešto treba uraditi. I upravu je..."
"Hah? Oni! Oni ne mogu ništa uraditi... Oni nemaju nikakve veze sa Pa¬rizom... Oni su
zajednica neznalica koja nema svoju ideju, koja nema nijednu pravu odluku. Sa njima se
ne može ništa. Oni nisu protiv sultana, oni su protiv Abdulhamida. Vojnici koji su
nezadovoljni plaćom... Svako je protiv Abdulhamida, ali, osim šačice ljudi kao što sam
ja, niko čak i ne pomišlja na sultanat. Uz to, kad bi Abdulhamid odriješio kesu, kad bi
ponudio fotelje, kad bi se pokazao da otvara Medžlis, svi bi dotrčali... Ogromni Mizandži
Murat vratio se pokunjen. Hoće li uspjeti ovi neodlučni vojnici koji ne znaju šta hoće? Sa
njima se ne može ništa!"
"Ja ih, naravno, ne poznajem", reče Dževdet-beg žaleći što se zaveo u ono što ne
razumije.
"Ne znaš! Sta ćeš ti znati?! Jesi li se bavio ičim drugim osim novcem da bi znao...?"
Zašutjeli su. Dževdet-beg se obradova što mu se još jednom pružila pri¬lika da
blagonaklono gleda na brata, da ga sažalijeva. Ali, shvati da to neće moći jer osjeća
krivicu. Ono što je sad htio reći izgledalo je predaleko i besmisleno. Daleka je bila i
radost koju je osjećao na Nišantašu. "Tamo ću stanovati", pomisli.
"Rekao sam da ću ti nešto zatražiti", reče Nusret, pa se okrenu i pogleda Dževdet-bega u
lice. "Tražit ću za Ziju. Nakon moje smrti..."
"Opet spominješ smrt."
"Pusti tu priču... Ono što tražim za Ziju, to je ovo. Želim da ga nakon moje smrti uzmeš
sebi!" "Uzmem sebi?"
"Hoću reći, da živi kod tebe! Da tvoja kuća bude njegova kuća!" "Dobro, a Haseki? A
njegova mati, ostali?"
"Ne želim da bude s njima! Ako ostane s njima, postat će tupoglav. Bit će kao i oni:
šugav, pasivan, zadovoljavat će se malim, bit će učmao. Jesam li ti uspio objasniti?"
"Moja kuća će mu uvijek biti otvorena."
"Ne kažem to. Ne tražim da ti on dođe u goste kad god hoće. Neka živi s tobom! To je
ono što tražim! Nek se nikako ne vraća na Haseki! Da mater nikako ne vidi! Oni..."
"Ali, ja sam tetki Zejneb dao riječ da ću vratiti dijete"
"Zašto? Zašto daješ takvo obećanje?"
"Zato što je bila uporna da ga vratim. Kao da je znala da ćeš to htjeti..."
"Kao da je znala, ha!? Hoće ga opet uzeti sebi? Čini joj se simpatičnim. Nema svoje
djece! Ljubit će ga i milovati. Na kraju će od njega napraviti glupana, kakva je i sama! U
njega će usaditi svoja glupa uvjerenja, učmalost, onaj svoj jadni svijet! Ne! Ne želim da
se moj sin tako odgaja! Želim da moj sin...
Odjednom ga obuze napad kašlja. Dževdet-beg sa komode uze zdjelicu i pruži mu je da
se iskašlje. Brat rukom načini pokret koji je pokazivao da ne želi posudu, potom je zgrabi
i ispljunu u nju.
"Vidiš da sam vrlo slab. Ostalo mi je nekoliko dana života, znam... Jedi¬no što sad želim
uraditi jest da osiguram Zijinu budućnost, a to će biti ako bude živio s tobom. Ali, ako
ostane kod rodbine na Hasekiju ili kod majke na selu, vjerovat će u Boga kao i oni,
smatrat će istinom nemoguće laži, bit će učmao kao i svi oni, neće moći shvatiti svijet.
Vać sad su ga poistovijetili sa sobom. Jutros mi priča o džennetu, melekima, vješticama.
U to vjeruje. Maločas nije razumio da sam oponašao vješticu. Ne želim da moj sin bude
takav, razumiješ li, Dževdete? Neka ne vjeruje u laži. Nek moj sin vjeruje u svjetlost
Page 41 / 366
razuma, neka vjeruje u sebe... Prosvijetljenost razuma... Nisam mu uzalud dao ime
Zija."10
Zašuti neko vrijeme, potom promrmlja:
"Dževdete, ako ne uzmeš Ziju, umrijet ću neispunjene želje!"
"Nije dobro to što stalno uzimaš u usta smrt", reče Dževdet-beg i pocr-venje shvativši da,
zapravo, nije to bilo ono što je smatrao neispravnim.
"Obećaj mi. Obećaj mi!", povika Nusret.
"Obećavam!", uzvrati Dževdet-beg.
Potom, kao da je našao ono što je najpotrebnije uraditi u tom trenutku, uze svoj fes sa
komode i poče uređivati kićanku. "Da, obećavaš, zar ne?" "Pa, rekao sam", uzvrati
Dževdet-beg. Noktima je češljao kićanku koju je približio licu.
"Molim te, Dževdete, shvati me! Nikad nisam mogao izvršiti svoju duž¬nost prema sinu.
Ostavio sam ga na Hasekiju i nastojao zaboraviti. Sad shvatam da moram nešto uraditi,
ali sam zakasnio. Obećavaš mi, zar ne? Molim te, pusti taj fes. Da ti vidim lice!"
Dževdet-beg spusti fes na komodu. U oči mu je udaralo drečavo svjetlo.
"Jesi li ikad čuo za ime princa Sabahudina?", upita Nusret. "Nije važno. Sad je u Parizu. I
za njega se može reći da je mladoturčin. Kao i svi prinčevi, i on je glupak, ali ima
ideju...", pa rukom pokaza na knjige u uglu sobe. "Ili, kao što to svi čine, ima ideju koju
je zdipio od drugoga i koju ja smatram
10 Ziya', ar. svjetlost
ispravnom. Prema Demolinsu, englesku superiornost treba tražiti u tome što ljudi kao
pojedinci tamo imaju veću slobodu. Toga kod nas nema. Kod nas nema tako slobodnih,
poduzetnih ljudi koji koriste svoju pamet! Kod nas je sve roblje, svi se odgajaju da bi se
pokoravali, da bi strahovali i utapali se u zajednici. Hodžine batine, glupe prijetnje majki
i tetaka, to je ono što nazivaju obrazovanjem. Vjera, strah, mračne ideje, sve naučeno
napamet... Nakraju, ne uče se ničemu drugome osim pokoravanju. Niko ne napreduje
ličnim zalaganjem suprotstavljajući se zajednici. Svi napreduju pokoravajući se,
pristajanjem na nečiju zaštitu, robovanjem. Niko ne razmišlja na svoj račun. Strahuje od
razmišljanja... Svako, brat bratu, robuje na svoj račun. Prema Demolinsu, ovi ljudi u
centralističkim zemljama... Slušaš li ti me? A ja ne želim da moj sin kao oni..."
Odjednom se, obuzet napadom kašlja, poče grčevito uvijati. Smiri se na¬kon što u
posudicu izbaci ugrušak.
"Shvataš li šta hoću da kažem? Vidi, ti si sam nešta postigao. Ti možeš to dobro
razumjeti."
"Mnogo se zamaraš", kaza Dževdet-beg.
"Šta ja govorim, a šta mi ti kažeš?! Ti mene možeš shvatiti, makar to bilo jedino u
ovome..."
Dževdet-beg ne propusti priliku:
"Tvoje ideje su ispravne. Razumijem te. Ja sam ti uvijek davao zapravo, ali, nažalost,
nisam to mogao pokazati!" "Ma, nemoj mi reći!", uzvrati Nusret. Ponovno poče trljati
vrhove prstiju jedne o druge.
"Ti nisi ništa shvatio osim zvuka svega ovoga! Kad ja kažem prosvijetlje-nost, svjetlost,
svjetlo, u tvom mozgu ne oživljava ništa drugo osim sjaja nov¬ca. Ali, dobro je što je
tako, što ne pridaješ važnost ničemu osim novcu. To te čini racionalistom. Ne razumiješ...
Ali, obećao si! Eto, zato želim da moj sin odraste u trgovačkoj kući. U trgovačkoj kući, a
Page 42 / 366
posebno takvog trgovca kakav si ti, koji su počeli od nule. Sve se zasniva na bilježnici i
računici. Tamo gdje je račun, tu je i pamet, a ne strah."
"Moja porodica se neće zasnivati na takvim računima", reče Dževdet-beg nastojeći
izgledati ljutito, ali se pokaja što je to rekao.
"Znam, znam. Znam šta ti prolazi kroz glavu. Znam kakvim se želiš pri¬kazati. Znam da
nisi razumio moje riječi. Ali, bilo kako bilo, bolje je da ga ti odgajaš. Gledajući u tebe,
naučit će da bude individualist! Naravno, nećeš ga tući. Ostavi ga da bude slobodan.
Neka se zanima čime želi. Neka shvati da nešto može napraviti sam, svojom pameću.
Neka vjeruje u svoju pamet! Dat ćeš mu malu sobu, neka tamo stanuje. Naučit ćeš ga da
se može živjeti bez robovanja, da je laž ono što je naučio u Hasekiju, da koristi za
prehranjivanje i prekrivanje gnusnosti onih grubih riječi o Bogu i vjeri. Hoće li naučiti?
Aaah, ne znam, želim vidjeti, ne želim umrijeti, želim živjeti, vidjeti kako će se sve
završiti. Želim jesti, pušiti..." "Jesi li ogladnio?"
"Da. Donesi mi kotlete. Doktor mi je jutros rekao da jedem kotlete. Hah! Meso, mlijeko,
jaja, kotlete...", pa prasnu u smijeh. "Ja umirem. I moja mati je umrla od sušice! Stani,
zašto ustaješ? Sjedi!"
"Htio si meso!"
"Meso? Ali, nemam apetita! Ne, moram jesti! Ako bih sad jeo meso, hoću li moći živjeti?
Šta veliš? Ma, ne! Učili su nas na medicini. Kad se dođe u ovaj stadij...", pa rastvori šake
u stranu. "Kad se dođe u ovaj stadij, onda je sve gotovo... Gotovo, da!", i prihvati
Dževdet-bega za ruku. "To niko ne može razumjeti. Ali, ti ovdje sjediš, razmišljaš o
odlasku kući, o svojim računima, o podvalama. Ne zaboravi da ćeš i ti umrijeti! Ali, sad
ćeš živjeti. Uz to, još uvijek me nipodaštavaš", pa pusti bratovu ruku. "I ja tebe oma-
lovažavam, razumiješ li? I ja tebe gledam sa visine. Ti nemaš duha! Živiš za gluposti.
Pare, porodični život, svakodnevne male gluposti i trgovačke bilježnice... Beživotan si...
Izgleda da neko kuca na vrata..."
Dževdet-beg ustade i otvori vrata. Bili su Mari i Zija.
"Jeli smo tavukgogusu i muhalebiju", reče Mari.
"Je li bilo lijepo?", upita Nusret.
Zija shvati da je pitanje upućeno njemu i osmjehnu se.
"Je li bilo lijepo, sine? Bilo je lijepo, dakle! Sad će te teta Mari uzeti i odvesti u hotel na
uglu. Znaš li šta je hotel? Tamo će te odvesti. Stavit će te u krevet. Spavat ćeš. Već možeš
sam spavati, zar ne? Odrastao si muškarac, ne plašiš se. Ili se, možda, plašiš? Ne bojiš se
mraka, zar ne? Odgovori... Hajde, kaži svome ocu!", pa se rasrdi: "Uzmi ovo, Mari,
odvedi ga i smjesti u krevet", reče. "Hajde, idi spavaj, nauči konačno odgovoriti kad te se
nešto pita!"
Mari uze Ziju za ruku:
"Mi odosmo na spavanje. Ja ću se vratiti."
"Šta ćeš sad raditi, Zija?", upita Nusret s posljednjom nadom.
Kad ne dobi nikakav odgovor, od bijesa se poče smijati:
"Zija, sine moj, šta ćeš ti raditi? Šta znači zija? Svjetlost! Šta radi svje¬tlost? ...Hajde,
hajde, uzmi i odvedi ovoga na spavanje! Sjedi malo pred nje¬ga, ne gasi lampu, jer su i
njega poistovijetili sa sobom: boji se mraka. Bojiš li se, sine? Tebi govorim, jesi li
progutao jezik? Isplazi malo jezik. Jezik?! Jesi li progutao jezik, sine? Ako se jednom
uplaši, ne priča! Hajde, lahku noć!"
Page 43 / 366
11. Pametni i glupaci
Neposredno nakon što su Mari i Zija izišli, Nusret se zakašlja mučnim, užasnim
hripanjem.
"Glupan! Ah, moj sin je glup", povika, pa se još jednom zakašlja i okrenu prema
Dževdet-begu: "Napravili su glupana od njega. Glupan i plašljivac! Kako su to brzo
uspjeli? Svojim groznim, sramnim vjerovanjima, strahom, možda i batinom!"
"Ne, dragi, nije on takvo dijete", reče Dževdet-beg.
"Zar nije? Zar ne vidiš kako gleda čovjeka? Ima pogled odozdo... Uzet ćeš ga sebi, zar
ne? Obećao si!"
"Da!"
"Ponovi još jednom obećanje. Ponovi još jednom, pa da odem spokoj-no...
"Obećavam", reče Dževdet-beg, pa ruku, koju je ponovo ispružio prema kićanki, ljutito
zavuče u džep.
"Zaboravio sam maramicu", pomisli.
"Dobro, dao si riječ! Najzad, dao si! Vjerujem ti..."
Nastupi tišina. Na stepenicama se ču bat koraka. Ispred vrata neko prođe zviždeći.
"Ah, zviždi! Živi! Hoću i ja da živim! To je nepravda! Hoću da vidim šta radi ostali
svijet! Mjesec dana nisam izlazio iz ove sobe! Zašto zviždi? Zato što je glup! Na ovom
ružnom i gnusnom svijetu jedino glupaci mogu biti sretni... Glupači... Ja sam pametan,
znam sve, a umirem. Ne gledaj me tako! Gledaš me sa strahom. Bojiš me se, zgražavaš
se, zar ne?"
"Brate, ja osjećam poštovanje prema tebi", odgovori Dževdet-beg.
"Ne, ne želim da me poštuješ, ti si sretan. Možda nisi glup, ali si zado¬voljan životom
zato što si beživotan. Naravno, ovu smiješnu odjeću, fijaker koji stoji ispred kuće, pašinu
kćerku, čovjek može željeti jedino ako je be¬životan!"
"Nikad nisam mogao osjećati toliki gnjev kao ti", reče Dževdet-beg.
"Šta kažeš? Hajde da iziđemo. Da gledamo svijet! Šta rade? Hoću da ih vidim u tim
njihovim glupim svakodnevnim malim životima. Ko zna šta sad rade? Ne uočavaju ništa,
ništa ne razmišljaju, ah opet žive sretni i zvižde. Postit će uz ramazan, navečer će ispijati
kahve, ćeretati i zviždati. Sjećaš li se, na Kuli smo imali komšinicu. 'Ne zviždi, ne zviždi,
ružno je!', govorila bi."
Dževdet-beg se te žene sjeti sa radošću.
"Bojala se guje, izgleda", reče osmjehujući se.
"Svega se bojala", dodade Nusret. "Alije živjela sretnije od mene. Ko zna, možda još
uvijek živi! Kad bi me ugledala, prepala bi se, osjetila odvratnost, žalila bi me, a možda
bi se i molila za mene... Učmala! Ah, svi oni učmali... Revolucija! Ti, znaš li ti šta je to?
Potrebna je revolucija, ali niko ne zna... Zato što ih nisu podučili tome..."
Ušuti neko vrijeme. Nakašlja se. Onda povika:
"Ah, hem im dobro želim, želim da žive u prosvijećenom svijetu, hem zbog toga ne mogu
biti kao što su oni! Daleko od njih, ovdje, sam sa kršćan-kom, čekam smrt. Ne! Želim
živjeti, gledati! Vidjeti, želim vidjeti ljude, sve što se događa! Šta ti misliš šta će se sad
dogoditi? Ko je bacio bombu? Ali, kako, otkud ćeš to znati?!"
"Da, to ne znam", uzvrati Dževdet-beg.
"Ne znaš, naravno..."
Nusret nastoja pogledati oštro, ali se bratu učini simpatičnim.
Page 44 / 366
Opet su ušutili. Dževdet-beg je razmišljao o ženi koja je spomenuta. Sta¬novala je u kući
s baščom, u kojoj su bila stabla smokava i šljiva. Ili je uvijek kuhala džem ili je nju mali
Dževdet prilikom svakog ulaska u tu kuću vidio da kuha džem, ili je tu kuću ispunjavala
neka čudna para i miris slatka, jer je pri pomisli na tu ženu Dževdet-begu uvijek
naumpadala kriška kruha nama¬zana džemom.
Razmišljao je o štrudli s džemom, pecivu koje mu je jutros dala Zeliha-hanuma, o
teglama džema, o tome šta Šukri-paša jede za doručak... Osjetio je zadovoljstvo što
razmišlja o tome i što se riješio straha od smrti i bezna-dežnosti, što nije morao gledati
brata u lice jer mu lampa smeta očima. Onda primijeti nekakvo kretanje. Brat se uspravio,
noge su mu visile sa kreveta.
"Gdje su mi papuče?"
"Kuda ćeš?"
"U zahod... Imam posla... Obrijat ću se... Zašto pitaš o svemu? Sad ću se vratiti. Nema
više potrebe da mi pomažeš. Ne želim ničiju pomoć!", pa otvori vrata. "Da bacim pogled
na ljude i svijet! Ne, ne, ti sjedi, odmah se vraćam."
Misleći da će brat u zahod, Dževdet-beg sjede. Hodao je po sobi. Pogle¬da na sat:
približavalo se tri.
"Da napokon pošaljem kočijaša, neka ide, nek ne čeka!" Ali, bi mu mrsko.
"Zašto ne idem kući? Neće se više ništa dogoditi", promrmlja, ali, kao da nešto očekuje,
opet sjede na stolicu i poče nervozno klatiti nogom. Vrata se naglo otvoriše, Nusret uđe i
poče vikati:
"Ah, brate moj, smrt je veoma ružna, smrt je veoma ružna! Neću da umrem! Sjede dolje,
blebeću, ispijaju čajeve i puše... Neću da umrem!" Teturajući se, krenuo je prema bratu.
"Lezi na krevet. Ne stoj... Ne viči toliko", reče Dževdet-beg grleći brata.
"Plačem", zajeca Nusret.
"Dođi, tako, stani, da te položim..."
Snažnim pokretom, koji je pokazivao da mu ne treba nikakva pomoć, Nu¬sret se baci na
krevet.
"Oni žive... Oni će živjeti. I to kao budale... Blebećući. Slušao sam. Znaš li o čemu su
pričali? Jedan je pričao gdje je jeo najbolju muhalebiju, drugi kaže kako su cijene znatno
niže na Uskudaru... Mislio sam još slušati, ali mi se zgadila njihova tupoglavost, jad...
Zijevaju, puše, isprazno brbljaju, žive. A ja, vidiš, plačem... Ah, zar sam ovakav trebao
biti?!", pa, postiđen, povuče čaršaf do čela, ali ga spusti. "Možda ću ozdraviti", reče.
"Otići ću u Pariz i nastaviti tamo gdje sam stao!"
Opet se zakašlja. Ovaj napad se Dževdet-begu učini težim i gorim. "Da, umire. Ovo je
užasno", pomisli i prvi put povjerova da je spoznao stanje svoga brata. Stavljajući se na
njegovo mjesto, natren pokuša na sve gledati kao i on i sve mu se učini odvratnim:
njegovi problemi, ono što je ujutro radio u dućanu, roba koju je uzimao i prodavao, pisma
koja je pisao da bi uzimao i prodavao po dobroj cijeni, izgovorene riječi, male računice
koje je vodio cijelog života, planovi, sve. "Živjet ću na Nišantašu sa Nigan", pomisli kako
bi zaboravio. "U onoj svježoj, vjetrovitoj bašči, u sobama kamene kuće..."
"Zašto sam toliko pio? Sve je od pića! Ne bih ovdje ovako krepavao da nisam bio toliko
sklon piću," povika Nusret.
"Da, bespotrebno si se opijao", uzvrati Dževdet-beg, ali odmah shvati da svu svoju
prošlost, koju je u jednom trenu doživio ružnom, opet, kao što je i dosad tako mislio,
doživljava kao nešto što je opravdano, ispunjenu onim što treba uraditi, i to ga smiri.
Page 45 / 366
Toliko se bio uplašio dojma koji ga je natrenutak obuzeo, koji je sve prika¬zivao ružnim,
da se rasrdi na brata koji mu je unio takav osjećaj.
"Znači, bespotrebno sam pio! Naravno, pio sam. Jedino me piće moglo obuzdati. Moja
glava bila je ispunjena mržnjom i bijesom, a ne sitnim raču¬nima kao tvoja. To ti ne
možeš shvatiti! Znaš li ti šta je bijes? Ja sam osjećao bijes! Meni je to bilo
najdragocjenije. Mrzio sam, zgražavao sam se, želio sam da se sve sruši! Važnije od
svega, želio sam da se ne ugasi ovaj moj gnjev.
Page 46 / 366
"Čuješ se čak dolje. Hoćeš li da nas izbace i iz pansiona?", pa se okrenu se Dževdet-begu:
" Molim Vas, recite i Vi nešto!"
"Ja kažem da ovako nešto ne smatram ispravnim", uzvrati Dževdet-beg. "Ovdje nema
nikoga ko bi me razumio", uzvrati Nusret. Srdito je gledao Mari.
Mari ispriča da je Ziju smjestila u krevet, da se dijete sprva plašilo, ali da je zaspalo.
Izgleda da joj je simpatičan, da joj se sviđa.
"Načinili su ga glupanom", reče Nusret, pa porazmisli. "U suštini, i mati mu je takva.
'Žene u Evropi traže pravo glasa, traže ravnopravnost, šta ve-liš?', pitao sam. 'Vi znate,
gospodine', govorila bi, a ja je poslah njenima! Ne znam s kakvom bi se ženom čovjek
ovdje trebao oženiti."
Pogleda Mari i osmjehnu se:
"Treba se oženiti kršćankom...", pa se okrenu prema Dževdet-begu: "Kažeš li da se može
uzeti i muslimanka? Ali, pašina kćerka je, mislim, po¬grešan izbor, jer je potrebna
revolucija koja će proliti krv svih paša i njihovog potomstva. Hoće li biti? Dosta više!"
"Da, bilo bi dobro da ti konačno zaspiš", reče Mari.
"Ne želim spavati. Poslije mnogo dana prvi put se ne osjećam iznemoglo. Sinoć si mislila
da ću umrijeti, zar ne? To je veoma čest slučaj: bolesnik je prebrodio prvu krizu i kao da
je malo došao sebi. Druga se završava u neko¬liko dana. Potom ću ležati sasvim
obamrlo, spavat ću, grčiti se u vatri..."
Ponovno je počeo kašljati, ali nije trajalo duže.
"Onda ću umrijeti. Sad želim pričati! Da, pričajmo, pričajmo! O čemu ćemo pričati?
Mari, reci mi šta misliš o meni? Potom o Dževdetu... Ne, ne... E, zašto šutite? Hoću da
pijem! Osjećam se veoma zdravim! Blebeću li možda još uvijek oni dolje? Da odem
vidjeti. Ali, ako blebeću, i ja bih im morao naći neku temu... Romantizam je, naprimjer,
dobra tema. Ili, da je ranije sve bilo jeftinije... Stanite! Želim vam govoriti o revoluciji.
To je ono što je ovdje potrebno! Krvava revolucija! Gdje će se postaviti giljotine? Na
Sultan-Ahmetovom trgu! Iz giljotina će danima pljuštati. Hučat će krv pa-dišaha, sultana,
prinčeva, paša i svih potomaka paša i njihovih ulizica! Potok krvi će se slivati u more
preko Sirkedžija."
"Dosta više, Nusrete!", reče Dževdet-beg i ustade.
"Zašto? Uvrijeđen si? Ti si trgovac. Tebe neće dirati. Ovamo će doći svjetlost samo ako
se dogodi nešto ovakvo. Drukčije se ne možemo oslo¬boditi ovog mračnjaštva. Sjedi i
slušaj! Šta sam rekao? Da, giljotine. Uopće nema sporazuma. Sve treba počupati iz
samoga korijena i pobacati! Nema sporazuma!"
Njegovo naprijed povijeno tijelo pade unazad, glava udari u jastuk. "Ali, znam, ovo se
nikad neće dogoditi. Kakva šteta! To ne mogu uraditi! To ne mogu uraditi! Slušaj šta ću
ti kazati. Prije tri mjeseca, dok još nisam bio pao u postelju, otišao sam Teufiku Fikretu u
Ašijan. Bio je na nastavi u Robert-koledžu. Sačekao sam i on dođe. Rekao sam mu da
sam oduševljen njegovom poezijom, da je novi Namik Kemal. Pogledao me sumnjičavo.
Izrekao sam još gomilu pohvalnih riječi, kojih se sad sramim. Objasnio sam mu situaciju
u Evropi. Sta treba uraditi da bi se još više ojačala ovdašnja borba. Govorio sam ono što
mislim. Upitao me zašto sam se vratio iz Evro¬pe. Izgleda da je pomislio da sam
policajac. Nisam obraćao pažnju. Sa ushi¬ćenjem sam mu recitirao njegovu poeziju.
Recitirao sam i pjesme Namika Kemala. Malo sam i popio... Umorio sam se penjući se
uzbrdo, osjećao sam vrtoglavicu. Nakraju sam se uzbudio! Nije shvatio. Proveo me kroz
svoju kuću. Nadmeno je rekao da je sam izradio njen plan. Pokazao mi je svoje slike. Da,
Page 47 / 366
jedan pjesnik revolucionar ostavlja sve i bavi se slikarstvom. Sli¬ke: opalo lišće, prizor
jeseni, voće u zdjeli; stavio je u zdjelu dvije jabuke i naranču, i nacrtao to. Radi li tako
revolucionar? Je li posao pjesnika revolu¬cionara da čitav dan gleda dvije jabuke i
naranču koje je stavio u posudu i da slika ono što vidi?! Je li to ono što jedan
revolucionar pokazuje drugom?! 'Zašto to radiš?', pitao sam ga. 'Napiši još pjesama! Viči,
protestiraj, neka te svi čuju! Viči: 'Hej, narode, ustani, probudi se, probudi se! Neka se
ruši despotizam!'"
"Molim te, ušuti više!", prekide ga Mari.
"Ponizio me, a izgleda da je uočio i moju hirovitost... Reče da ima na¬stavu. Ali, opet je
pokazao učtivost. Dao mi je malu knjigu poezije. Nije mi darovao svoju, već knjigu
francuskog pjesnika. Shvativši da nisam policajac, nakraju me htio obradovati. Pohvalio
je korice knjige te rekao da ga taj pisac oduševljava. Kasnije sam istražio. Taj pisac,
François Coppe, bio je šupljo-glavi nitkov, neprijatelj revolucije koji je, u slučaju
Dreyfus, zauzeo mjesto u istom redu sa svim protivnicima prosvjećenosti... Gdje je ta
knjiga, Mari? Tu je, u ladici, donesi da je poderem!"
Dževdet-beg ustade. Osjećao je da se u njemu budi snaga koju je poslije podne osjetio na
Nišantašu i nije znao odakle izvire.
"Dosta više!", povika i, čudeći se što ne prestaje ta nimalo lažna, odlučna i surova srdžba,
dodade: "Najzad, spavaj! Inače ću pozvati doktora!"
"Pozovi onog doktora Talijana, da s njim porazgovaram. Svjetlo razuma je prvo zasjalo u
Italiji. To je domovina prosvjećenosti. Dobro, dobro. Ja ću spavati. A ti, ako hoćeš, idi!
Kad ćeš doći?"
"Doći ću sutra", reče Dževdet-beg., pa pomisli: "A imam mnogo posla. Sto ne rekoh
preksutra!?"
Uzruja se osjećajući ljutnju prema bratu, strahujući da će, zbog nečega u ovoj odvratnoj
atmosferi ili ko zna radi čega, naopako krenuti svi njegovi poslovi i raspored. "Cijeli dan
prođe uzaludno", promrmlja i odbaci tu misao te prošeta po sobi.
"Zašto hodaš, o čemu razmišljaš?", upita Nusret, pa poče nešto objašnja¬vati.
Dževdet-beg ga nije slušao. Marije došla do vrata za njim. Dževdet-beg joj još jednom
ponovi da će doći sutra.
"Da, dođite, molim Vas", uzvrati Mari. "Ushićuje se kad Vas vidi, inteli¬gencija mu
zasija, bude mu dobro...", pa, skrenuvši pogled, dodade: "Možda Vas malo gnjavi, ali... I
dijete Vas želi vidjeti. Prije spavanja je pitao hoćemo li se voziti fijakerom."
"Da, provozat ću ga", reče Dževdet-beg s osmijehom.
Page 48 / 366
Umiri se shvativši da zbog te misli nije osjetio ni krivicu, ni zadovoljstvo. Osmjehnu se
prisjećajući se proteklog dana, potom zijevnu i protegnu se nastojeći duge ruke ispružiti
kroz prozor. Kad su mu se vilice do kraja otvo¬rile, iskrao mu se spokojan, opušten
uzdah.
"Ooooh, vraćam se kući! Svojoj kući, svome čistom krevetu sa čistim čaršafima!"
Glava mu polahko skliznu unazad, zatim još više nazad, očni kapci pa¬doše, ali se ne
zatvoriše. Kroz prozore je, u maglovitim obrisima izblijedjelih svjetala, koja su se tu i
tamo probijala, promicao svijet, užurbani ljudi, ulični fenjeri oko kojih kruže insekti.
Dugo je sjedio nepomično, zavraćene glave, ne pridajući srcu ono što mu je prolazilo
kroz glavu, ne obraćajući pažnju na plašljivo, rastrojeno, podmuklo blebatanje uzrujane
savjesti, koja nikad ne zašuti, osjećajući na tijelu povjetarac, koji je ulazio kroz jedan, a
izlazio na drugi prozor.
"Živim!", promrmlja prisjećajući se te riječi koja mu je, s vremena na vrijeme, to
popodne padala napamet.
Fijaker se spusti nizbrdo, prođe pokraj drugih fijakrera, konjska kopita udarala su po
kaldrmi. Kad točkovi zaškripiše po daskama, shvati da su na mostu. Zavjesice na
prozorima zalepršaše se na vjetru koji je dolazio sa Mramornog mora. Dževdet-beg se
prisloni lijevo na prozor i udahnu vjetar. Osjeti miris mora i algi. Negdje, veoma daleko u
mraku, pojavi se rumenilo. Javljao se lodos.12 Polahko se podizala i spuštala lađa
privezana za most; kad se okrenu prema vjetru, zasjaji se cigareta biletara koji je
naplaćivao prelazak.
"Eto, prođe dan", pomisli Dževdet-beg.
Svjetla nije bilo ni prema starom Istanbulu, a niti ka Peri, u čijem pravcu se okrenu i
pogleda.
Kao da mu se pokvari raspoloženje kad se prisjeti dana koji je počeo s maglom, a kasnije
bio pržen užarenim suncem. Ukresa šibicu, ali nije uspio pripaliti novu cigaretu. Pokuša
još dva puta prije nego što je zatvorio prozor. Pripali u trećem pokušaju.
"Sanjao sam ružan san", pomisli. "Bilo je očito da će dan loše krenuti. Zatim, nisam uspio
naći Eškenazija. Ono dijete je donijelo pismo. Posum¬njao sam da je to smišljeni trik za
iznuđivanje novca. Ali, ne stidim se zbog toga!"
Odjednom zaključi da Šukri-paša uopće nije dosadan, da voli druženje, razgovor, da je
dobrodušan i zabavan. Osmjehnu se na priče o bekrijanju koje je paša pričao dok su igrali
tavle. Namjesto žudnje i odvratnosti, koja se u njemu budila slušajući te priče, u njemu se
probudila ljubav. Sjeti se dok¬tora Talijana koji je halapljivo gledao na svijet i pažljivo
posmatrao okolinu dok su išli Bejogluom. I taj čovjek probudi u njemu ljubav. U
doktorovim pokretima, u saginjanju i ljubljenju Marine ruke, bilo je nečeg lijepog upr-
kos tome što je to bilo kršćanski.
"Prijatan je bio i onaj debeli čovjek kojeg sam vidio u apoteci i koji je kupovao
šampanjac i mineralnu vodu", pomisli. "Trebalo bi, eto, raditi kao oni... Treba biti veseo,
treba se smijati, jesti, piti... Ubuduće ću tako raditi. Ali, ne smije se zanemarivati
trgovina, firma. Kako spojiti to dvoje? Želim imati dva života. Jedan bih provodio u
dućanu, a drugi kod kuće."
Začu grmljavinu. Dopirala je izdaleka.
"Riječi, riječi...", promrmlja.
Jednu prozorsku zavjesicu vjetar je uvukao u fijaker, a drugu izbacio vani i mahao njome.
Page 49 / 366
"Riječi lete, zavjese lete. Živim! Počinje lodos. Sutra će more nadoći, brodovi neće
saobraćati... Ah, Eškenazi neće stići sa ostrva. Eto, jedan trgo¬vački problem kvari
raspoloženje. Knjigovođa Sadik će reći: 'Danas trebate uzeti svoj dug, gospodine'. Jadni
Sadik! Knjigovođa. Ja sam trgovac... Fuad je pitao, a i Šukri-paša: 'Šta je život?' Fuadu
sam rekao da je to besmisleno pitanje. Besmisleno, besmisleno... Zašto bi se to pitalo?
Pitaju oni koji čitaju
12 Južni vjetar
knjige, kojima je pamet pomućena! Postavlja li teta Zejneb takvo pitanje? Živi! I ja
živim... Sad ću spavati, ustat ću ujutro, zabaviti se poslovima, ože¬nit ću se; jest ću,
pušiti, smijat ću se; to ću još dugo činiti. Zatim ću preći na drugu stranu. Okončao sam
jedan od dana prije prelaska na drugu stranu. Sanjao sam! I jutros bio potišten, razmišljao
o tome da sam sam pokraj svih tih kršćanskih i jevrejskih trgovaca. Sad o tome ne želim
razmišljati... Sta sad želim? Spavati! Zeliha-hanuma je namjestila krevet. Ah, ta jadnica!"
Lajali su psi.
"U djetinjstvu sam se bojao pasa. Kad smo bili djeca, izlazili smo u bašču. Igrao sam se
sa bratom na Hidrellezu... Malo-malo, pa se sjetim Hidrelle-za." Sa prozora neke kuće
širilo se slabašno svjetlo još neugašene lampe. "Možda sam tu lampu ja prodao. Ima neko
ko sjedi pri svjetlosti lampe koju sam ja prodao. Sta li rade? O nečem razgovaraju. Neko
govori kako je javio lodos, drugi bi da skine saksije sa prozorske okapnice da ne bi pale,
potom ispijaju lipov čaj, sirupe, zijevaju." I sam zijevnu i protegnu se. "Brat ovo
omalovažava. Zašto? Zato što misli da ima velike ideje. Možda je upravu; ideje su mu
ispravne. Sebe smatra važnim, omalovažava ostale zato što sma¬tra da je upravu, zato što
razmišlja o onome o čemu drugi ne razmišljaju, što drugi ne čuju. Ali, vrijedi li to?
Oooh..." Još jednom zijevnu i protegnu se. Fijaker je ušao u mahalu. "Čovjek bi trebao
imati dva života, dvije duše. Sa prvom trgovina, a sa drugom radost. Trebalo bi živjeti ne
miješajući ih! A obje bi se trebale međusobno potpomagati, ne bi smjele biti prepreka
jedna drugoj. Da, tako će biti. I moj život će biti takav! Živjet ću!" Još jednom zijevnu i
protegnu se, pa iziđe iz fijakera s žustrinom koja ga iznenadi.
"Danas sam te veoma umorio", kaza kočijašu.
Kočijaš se osmjehnu kao da je cijeli dan očekivao te riječi.
"Ujutro dođi u isto vrijeme, amidža."
"Doći ću!"
Fijaker krenu. Dževdet-beg je gledao za njim sve dok se treperave lampe nisu izgubile iza
ugla. Uđe u kuću. Na prvom spratu vidje slabu svjetlost. "Nije zaspala", pomisli. "Ko je
to? Dževdete, sine, jesi li ti?"
"Ja sam, ja", odgovori Dževdet-beg i krenu prema stepenicama. "Stani! Jesi li gladan?
Jesi li jeo?"
"Nisam jeo", odgovori Dževdet-beg i pokaja se što to reče. "Dođi, dođi. Napravila sam ti
hunkarbegendi",13 povika Zeliha-hanuma. "Zadrijemala sam ovdje čekajući te!"
Iziđe iz kuhinje teturajući se sa lampom u ruci.
"Što nisi legla?! Zašto si me čekala?", upita Dževdet-beg.
13 Specijalitet sa Osmanlijskog dvora koji se pravi od pirea i na žaru proprženog,
patlidžana, koji se prelije sosom paradajza i sitno isječenim mesom
Page 50 / 366
"Čekala sam..., eto", uzvrati žena i osmjehnu se. "Sofra je spremna. Haj¬de, dođi!"
Dževdet-beg pođe prema kuhinji razmišljajući o tome da će teško odo¬ljeti
hunkarbegendiji, a, s druge strane, ovoj ženi.
"Oni se međusobno miješaju", promrmlja. "Kako bi dva života trebalo međusobno
razdvojiti?"
"Sjedi, sjedi", kaza žena s uživanjem što može poslužiti Dževdet-bega. "Kako si?
Umoran si! Ko zna šta si sve danas radio?! Aa, vidi šta se danas dogodilo u mahali...
Mustafa-efendija se vraćao sa podne-namaza. Ma, onaj Mustafa-efendija koji stanuje
tamo, kod česme. Vraćao se iz džamije. Na uglu se sretne sa onim, kako se zove...?
Hoćeš li uzeti i dolmu? Jednu malu? Susretne Saliha. Ugleda u Salihovim rukama... Kiša
se sprema, jelde? Ugle¬da u njegovim rukama ogroman ključ... Rekne Salih-efendija:
'Ovaj tvoj ključ...'"
DRUGI DIO
Page 51 / 366
govorili su o tome zašto su išli u Pariz. Sait-beg je imao naviku svake godine sa
suprugom odlaziti u Evropu. Ove godine je poveo i sestru koja se razvela od muža...
Omer im je rekao da je u Pariz svratio na povratku iz Londona. Četiri godine je u
Londonu; studirao je građevinu.
"Ali, kad su u pitanju prava žene, mi prednjačimo nad mnogim evrop¬skim zemljama",
reče Atija-hanuma.
"Tačno, to je bitno", uzvrati Sait-beg. "Eto, to je republika..."
Nabacivši pogled nestašnog djeteta, koji mu nije pristajao, dodade:
"Ali, na kraju krajeva, uloga žena ista je u svim krajevima svijeta."
Nastupi tišina. Atija-hanuma se pretvarala da se posramila sirove upadi¬ce svoga muža:
"Sait-beg tako misli."
Ali, takva srdžba nije bila Atija-hanumin stil. Oči joj zasijaše, iz tašne izvadi nekoliko
fotografija i uz osmijeh ih pruži Omeru.
"Eto, pogledajte. I to je jedna od mojih slatkih dužnosti", reče.
Omer uze i pogleda. Na fotografiji je bilo dijete odjeveno u mornarsko odijelo. Jednu
ručicu je stavilo na ivicu stolice, a drugom je pozdravljalo.
"Koliko ima godina?", upita da bi nešto rekao.
"Za sedmicu će napuniti četiri godine", odgovori Atija-hanuma. "Rođen je u martu 1932."
"A ja sam četiri godine vani", pomisli Omer. Slušao je buku voza i pre¬puštao se
truckanju. "Četiri godine nisam kročio u Tursku. Pobjegao sam u Evropu. Trebao sam
doktorirati, ali sam se zadovoljio diplomom inžinjera, skitao sam, lunjao, malo se brinuo
o sebi, trošio ono što je ostalo iza rodi¬telja, uživao... Sad se vraćam... Sada, februara
1936., vraćam se i stupam u život onako kako to očekuje moja tetka."
"Fotografija koju ste gledali načinjena je kad je dijete imalo godinu. Po¬zvali smo
fotografa sa Tešvikije..."
Na drugoj fotografiji, dijete je bilo u majčinom krilu. Sait-beg, koji je ruke držao na
Atija-hanuminim ramenima, nagnuo se naprijed, ali je više sličio starijem bratu koji štiti
sestru nego što je izgledao kao muž.
Mora da je treća fotografija snimljena u studiju. Na licu supružnika vidio se bezizražajan
osmijeh. Nije se razumjelo jesu li sretni ili su mislili da tako treba biti, a dijete u krilu
izgledalo je kao da će zaplakati.
"Dijete je simpatično", reče Omer shvatajući da nešto treba reći.
"Svi tako kažu", uzvrati Atija-hanuma s oduševljenjem i razdragano na¬stavi razgledati
fotografije koje je uzimala od Omera.
Približavajući glavu Atija-hanumi, i Sait-beg pogleda. Supružnici su, izgleda, na
fotografijama tražili ono što je Omera nagnalo da kaže simpa¬tično.
"Zašto se vraćam u Istanbul?", pomisli Omer. "Žena, dijete, sretna poro¬dica, novac koji
treba zarađivati... Radi toga?!" Još nisu ni ušli u Tursku, ali kao da je već osjećao miris
melanholije i male porodične sreće. Odjednom iskapi čašu.
"Ja ću još piti", reče.
"Pit ćete, pit ćete!", reče Sait-beg smijući se. "Mladi ste. Ako nećete sad, kad ćete piti?"
Bio je muškarac koji se vraća sa godišnjeg putovanja po Evropi. Ponosio se svojom
mladom suprugom, s izrazom sreće razgledao fotografije svoga djeteta, bavio se
izvozom, a žalostio se povremenim prisjećanjem da je pašin sin.
Page 52 / 366
"Ja ću raditi nešto drugo", pomisli Omer. "Proći ću ispred svega ovoga. Prevazići ću sve
ovo! Osvojit ću sve drmajući i uništavajući!" Ponovno je nastala tišina. "Govorio si o
Evropi, brate", reče Guler.
"Govorio sam, zar ne?", uzvrati Sait-beg. "O Evropi i nama... Pričao sam Vam o svom
ocu, rahmetli paši, zar ne? Moja majka i otac, rahmetli paša, posredovali su i zaprosili
Nigan-hanumu za onog Dževdet-bega, sa čijim sinom ste prijatelj. A svadba je i
obavljena u našem konaku. Zatim smo taj konak iz temelja renovirali, podesili ga prema
vremenu."
"Kakvi li ćemo biti poslije dvadeset-trideset godina?", uzdahnuvši, reče Atija-hanuma;
gledala je u Omera.
"Čekaju da ih zabavim, da im pričam nešto zanimljivo", pomisli Omer, ali odluči
prepustiti se truckanju vagona i piću. "Da zatražimo još jednu flašu?", upita.
"Naravno, zatražimo!", uzvrati Sait-beg, s ljubavlju gledajući tog mladića koji je tek
stupao u život i bio potišten vjerovatno se prisjećajući sebe, proš¬losti, godina koje su
protekle.
Konobar je donio novu flašu.
Omer se sjeti kako je nekad pio. Počeo je kad mu je umro otac, a navi¬kao se na to
poslije majčine smrti. Veoma često se događalo da je, dok je u Istanbulu bio u
inžinjerskoj školi, pio do zore, da se na Bejogluu zavlačio po mjestima za provod i da se
u školu vraćao sasvim pijan. I u Engleskoj je bilo dana kad se opijao. "Da malo vidim
kako je i vani", zaključio je nakon što je u u Istanbulu završio inžinjersku školu.
Podbadali su ga i njegovi prijatelji. "Imaš para, imaš vremena, a nemaš nikoga za kim ćeš
se osvrtati! Hoćeš li stalno čeprkati po ovom smetljištu?! Idi, vidi, hodaj, provodi se, a
nešto malo ćeš i naučiti", govorili su. U Engleskoj se ponašao onako kako su mu govorili
prijatelji. Potom se zaljubio, planirao se i oženiti tom djevojkom i nastaniti tamo. "Evo, i
kod nas prave nešto dobro", pomisli gledajući u fla¬šu... Natrenutak se počeo kajati što se
vraća u Tursku, što će biti primoran čeprkati po starom smetljištu, ali je sad bio radostan.
Turska je bila njegovo smetljište i spram njegovih strasti. Međutim, Evropa je već
odavno bila za¬uzeta. "Možda je ovo djetinjasto razmišljanje, ali plašio sam se tamošnjeg
života", pomisli Omer gledajući etiketu na flaši. "Nebo mije tamo izgledalo kao da je
olovno... U Turskoj je sve drukčije. Novo, spremno za mene..."
"Ooo, mnogo pijete, gospodine. Boga mi, ne mogu Vas stići!"
"Aa, da. Je li tako? Odjednom mi se svidjelo", postiđeno reče Omer.
"Ali, dok pijete, gubi Vam se raspoloženje, šutite", reče Atija-hanuma. "Hajde, recite nam
o čemu ste razmišljali... Ali, odmah!"
Sait-beg pogleda svoju suprugu na način koji je govorio: "Ostavi dijete na miru, draga!"
Osmjehnu se Omeru. Nastojao je poprimiti izraz koji je govorio: "Recite ako hoćete, a
ako nećete - ostavite za sebe to o čemu ste razmišljali", ali izraz njegovog lica govorio je
nešto drugo: "Zbilja, ko zna o čemu ti sad razmišljaš?!"
"Razmišljam o sebi", uzvrati Omer.
"Tako?!", reče Atija-hanuma i ponosno zabaci glavu unazad. "Šta mislite o sebi?"
"Želim uraditi mnogo toga! Mislim da ću mnogo toga uraditi!" "Eee, naravno. Mladi ste
Vi", reče Sait-beg.
"Ne, ne kažem to", uzvrati Omer. "Želim reći nešto drugo. Mislim uraditi mnogo toga, ali
to... To će biti nešto veoma novo...", osjeti da mu lice gori. "Kao da razumijem...", reče
Sait-beg. "Ne mogu objasniti!"
Page 53 / 366
"Zato nam objasnite", Atija-hanuma to opet kaza nestašno, kao i malo¬čas kad je pitala o
čemu razmišlja.
Sait-begova sestra Guler-hanuma, koja je, otkako su sjeli za sofru, sa takvom pažnjom
kao da čita knjigu, čitala jelovnik koji je čitala i tokom prethodnih objeda, podiže glavu i
pogleda u Omera.
"Imate li...? ima li uopće požude u Vama, Sait-beže?", upita Omer.
"Kako to mislite, gospodine?!", uzvrati Sait-beg s osmijehom, pa nabra obrve.
"Ima li u Vama strasti, gospodine? Da, strasti!"
Kao da se nečega nastojao prisjetiti, Sait-beg se okrenu supruzi:
"Imam li ja...?"
"Ne, ne, Sait se ničeg ne laća! On je poput janjeta", reče Atija-hanuma. Nasmijala bi se,
ali se uplaši izgleda Omerovog lica. Bila je kulturna, a čuvala se i grijeha.
"Hvala Bogu, nisam pohlepan", kaza Sait-beg."Dovoljan mije ovaj život sa malim
zadovoljstvima i malim problemima." Sada su se nasmijali.
"Hvala Bogu, ja sam pohlepan", reče Omer i primijeti da ga Guler opet gleda. "Ne
zadovoljavam se malim zadovoljstvima i malim problemima!" Htjede se izviniti,
pojasniti samog sebe:
"Želim uraditi mnogo toga. Ne želim se zadovoljiti malim. Ne znam jesam li jasan? Moja
pohlepa nije ona pohlepa koja se osjeća prema nečemu konkretnom! Pohlepan sam prema
svemu. Sve to, ovaj... Želim ovladati ži¬votom, svime što se pojavi ispred mene!"
"Mladost, mladost...", promrmlja Atija-hanuma.
"Šta je to čime želiš ovladati?", upita Sait-beg.
"Sve", odgovori Omer.
Uzeo je u ruke tanjir sa sirom, ali ne zato što je htio jesti već zato što mu ga je pružio
Sait-beg.
"Vidite, ovaj sir Francuzi jedu prije voća. Smrdi, zar ne? Ali, naviknete li se jednom na
njegov miris..."
"Dragi Saite, Omer-beg je pričao...", prekide ga Atija-hanuma.
"Da, da, pa, eto, njega slušamo!"
"Izgleda da sam mnogo popio", reče Omer uočavajući da ga sve troje posmatraju.
"Aaa, molim Vas! Kako lijepo pričate!", kaza Atija-hanuma.
"Moja hanuma uživa slušati nešto što je zabavno", reče Sait-beg.
Pa, kao da je povjerovao da strijela nije pronašla metu, užurbano doda-
de:
"Zainteresirana je za zabavne, lijepe priče, razmetanja! Molim Vas, na¬stavite!"
"I ja sam zainteresiran", uzvrati Omer uzbuđeno. "Ja sam zainteresiran za sve, želim sve.
Maločas ste pitali. Želim postići sve! Lijepe žene, novac, slavu, ugled, položaj! Vidite,
želim to do bola, i to bez ikakvog ustezanja!"
"Pazite, sos na mesu je veoma ljut", u maniru zaštitnika, upozori Sait-beg okrećući se
prema supruzi i sestri. "Ovaj začin mi je poznat..."
Omer je skroz pocrvenio. "Zainteresiranost za razmetanje, uzbuđenje, težnja za
impresioniranjem žena...", mislio je. "Nikad neću moći sazriti, a već mi je dvadeset šest
godina!"
Odjednom se ubaci Atija-hanuma:
Page 54 / 366
"Ah, izgleda da sam Vas razumjela!", reče. "Vi ste savremeni Rastignac. Znate li ko je
to? Ma, onaj iz Balzacovog romana Starac Goriot... Jedan ta¬kav. Osvajač14. Fatih... Da,
tako bi to trebalo biti na mrskom, zar ne?"
"Pocrvenili ste, gospodine", reče Sait-beg. "Previše griju ovi radijatori... Da zatražimo još
jednu flašu?", kaza smješkajući se prijateljski i blagona¬klono.
"Zatražimo!"
"Da, da, osvajač, Rastignac", promrmlja Atija-hanuma uzbuđena svojim otkrićem.
"Želim biti koristan na turskom", reče Omer iznenada. "Odabrao sam da sam osvajač!"
"Veoma lijepo", uzvrati Atija-hanuma. "Hajde da se slikamo. Saite, hoće li uspjeti
ovdje?"
"Ali, iskreno rečeno, Vi baš i nemate držanje slično Turčinu", iznenada se Guler obrati
Omeru.
"Hajde, hajde, pustite sad to!", kaza Sait-beg. "Slušajte šta ću Vam ispri¬čati... Jednog
dana u šumi se sretnu kornjača i lisica. Lisica..."
Sait-beg je imao tanke i odnjegovane brkove. Dok je pričao, ta tamna linija je, skupa sa
gornjom usnom, poigravala gore-dolje.
"Sada se pripremamo za smijeh", pomisli Omer.
Svi su se smijali nakon što Sait-beg završi priču.
"Hajde, ispričaj i ono o zbunjenom slugi koji je miješao čaše...", reče Atija-hanuma.
Nakon što se nasmijao prije priče, Sait-beg je započeo. I njegova supruga se, poput njega,
tresla dok je pričao. Vagon-restoran je bio pun kao šibica. Za jednim stolom grohotom su
se smijala četverica vremešnih ljudi i na¬zdravljali. Duga sijeda brada jednog od njih
doticala je sto dok bi se smijao, presijavao se lanac koji je visio na njegovom prsluku. Za
drugim stolom smijala se žena sa šeširom i ljubila dijete koje joj je spavalo u krilu.
"Događalo se da se i ja mnogo smijem", pomisli Omer. Dok je bio u in-žinjerskoj školi,
po čitav dan je znao provoditi u zafrkavanju sa nekim. Igrao je poker sa Muhidinom i
Refikom, i sve su okretali na šalu... Osjeti dosadu prisjećajući se prošlosti. Uz to, i piće je
činilo svoje, pa je gubio raspoloženje. Zato odluči slušati prepričavanje priča.
Oko jedan poslije ponoći vagon-restoran se ispraznio. Ljuljajući se, priđe im konobar i
obrati im se prijatnim glasom:
"Uskoro zatvaramo, gospodo. Približavamo se Edirnama. Radi pasoške kontrole, pođite u
svoje kupee."
"Naravno, naravno. Odmah ćemo ustati", reče Sait-beg.
14 Ar„ fatih
Nastupi zatišje. Žene uzeše tašne. Sait-beg plati račun. Atija-hanuma pogledala je kroz
prozor.
"Evo, to je melanholija", pomisli Omer. "Nestaje veselog raspoloženja zato što smo stigli
u Tursku." Osjeti se usamljenim nakon što se oni pridigoše. "Možda će me pozvati u svoj
kupe", pomisli. "Tamo ćemo nastaviti sa sijelom!", a idući za njima promrmlja: "Ma,
nema veze. "Ja sam osvajač! Rastignac. Možda sam malo više popio, ali piće mi..."
"Vidimo se nakraju, ujutro!"
Rekla je to Atija-hanuma. Izgleda da je ona bila najpronicljivija. Omer pomisli da je
toliko pohlepan da neće obraćati pažnju na malu usamljenost i melanholiju.
Page 55 / 366
Uspio ih je vidjeti sljedećeg jutra dok je voz ulazio u Sirkedži. Nagnuti kroz prozor,
razgledali su lijevo-desno. Ušao je u njihov kupe i svima poje¬dinačno stisnuo ruke. Svi
su rekli poneku prijatnu riječ.
Sait-beg dobrodušno reče:
"Sinoć sam razmišljao o Vama. Upravu ste. Budite ambiciozni. Toga baš i nema u našoj
zemlji!"
Omer odmahnu rukom kao da je rekao: "Ah, i tebe, čovječe! Jesu li ove riječi dostojne
moga blebetanja?" Toj gesti se nasmješiše i žene koje su kra¬jem oka gledale one koji su
na peronu dočekivali putnike. Obje su imale upadljive šešire sa širokim porubom. Atija-
hanuma zatren oka uslika Ome-ra. On im objasni da je uzbuđen i iziđe iz kupea.
Nakon što je uzeo kofere, vidio ih je i idući prema carini. Šeširi na žen¬skim glavama
djelovali su poput grana s voćem. Atija-hanuma je mahnula rukom ovom simpatičnom
mladiću koji joj je bio interesantan. Sait-beg je još jednom ponovio želju da se vide u
Istanbulu. Kad se njegov glas ra-splinuo u brujanju perona, Omer pomisli da je ganut.
Idući prema carini, među onima koji dočekuju putnike, primijetio je i dijete koje je sinoć
vidio na fotografiji u mornarskom odijelu. Bilo je u naručju stare dadilje, koja je izgledala
tako kao da se žali, i isprazno mahalo rukom prema vozu.
"Sve ću prevazići", pomisli Omer.
Ušavši u zgradu carine, prvi put osjeti da je u Turskoj. U njemu se javi čudna ljubav, koju
već odavno nije osjećao, tako da se teško prisjetio i uspo¬mene na nju. Neko vrijeme je
tražio službenika kojem bi mogao pokazati svoje kofere. Potom stade u red ispred
vremešnog službenika. Dok je čekao, neki otmjeni gospodin u dugom mantilu zakači ga
ramenom i prođe ispred njega. Službenik im reče da tu uzaludno čekaju, jer kontrolu
obavlja drugi kolega. Dođe do gurkanja dok su ulazili u drugi red. Iz neke sobe neko poče
vikati nasav glas. A i čovjek sa šeširom, koji je čekao u redu, kaza da se ne¬potrebno
izlažu mukama. Kad dođe red na Omera, carinskom službeniku se približi stariji
službenik:
"Dušo moja, pusti neka momak prođe! Nema ništa!"
"Uredu, dobro, dobro!", uzvrati službenik prekoravajućim tonom i, bez otvaranja, obilježi
kofere.
Utom nosač, koji odnekud dotrča, zgrabi kofere iz Omerovih ruku. Na¬kon nekoliko
sekundi bio je na Sirkedžiju.
Na uglu se zaustavio tramvaj i izlazili putnici. Iza njega su čekala za¬prežna kola; kočijaš
je palio cigaretu. Četverica nosača su na šipkama nosili ogromno bure prema Babialiju.
Smetljar je ćaskao sa prosjakom koji je sje¬dio ukraj kaldrme. Otmjeni gospodin sa
kišobranom u ruci išao je prema Karakoju. Iz zaprežnih kola istovarane su velike limenke
i unošene u resto¬ran. Vozač taksija je u svome automobilu čitao novine. Žena je držala
dijete za ruku i gledala u izlog prodavnice obuće. Iznad je bilo žuto, kao pero lahko nebo.
Zrak je bio vlažan.
"Kuda?", upita nosač Omera koji je rasijano motrio.
"Na Karakoj."
Odluči most preći pješke. Krenuli su iza otmjenog gospodina sa kišo¬branom u ruci. "Ja
sam osvajač", pomisli Omer. Osjećao se lakšim; nakon mnogo godina, nebo ga prvi put
nije pritiskalo.
Page 56 / 366
2. Bajramski ručak
Nigan-hanuma je naslonila laktove na vezeni stolnjak i, podnimljena, gle¬dajući u
porcelanske tanjire ispred sebe, razmišljala:
"Dobro je što sam iznijela pozlaćeni komplet! Koliko godina stoji neupo-trebljavan u
vitrini! I popodnevni čaj ćemo piti iz šoljica sa plavim ružama, koje je nena po majci
pridodala mom ruhu. Šteta, razbile su se dvije šoljice iz kompleta. Zašto ne izvadim i ne
dam da se prebriše srebreni komplet? Ako ne u ovakvim prilikama, kad se može koristiti
srebreni komplet? Sve treba uputrijebiti što brže!"
I vezeni stolnjak iznijela je proteklog Kurban-bajrama. Pošto je i on dio njenog ruha,
znači da se pažljivo čuva trideset godina.
Nigan-hanuma zapazi da se u njoj pobudila čudna želja da potroši, da sve koristi, sve što
je skriveno u sanducima, dolarima, vitrinama, kutijama.
"Kao da želim vidjeti kako se sve upotrebljava, cijepaju i flekaju prekri-vači, razbijaju
tanjiri i šoljice, gube noževi i viljuške", pomisli. "Prošlo je tri¬deset godina otkako sam
se udala. Više od šezdeset bajrama provela sam sa Dževdet-begom. A ovo je Kurban-
bajram 1936. godine. Svi smo zajedno: moj muž, dva sina kao dva lava, kćerka, moje
dvije slatke snahe i dvoje male unučadi."
Sjedili su svi zajedno za stolom u kući na Nišantašu ispred prozora koji gleda na stabla
lipe i poznati kameni nišan na uglu i čekali da kuhar iznese ručak. Nigan-hanuma je
osjećala da se iz lustera, koji je upaljen zato što je tamno i kišovito, širi toplota.
Uskoro će Nuri ući na prstima u trpezariju, na dva kraja pridržavajući veliku servisnu
zdjelu, kako je to činio prilikom svakog bajrama. Svi su to očekivali i kao da ih je sve
zanimalo kako će kuhar opet hodati na prstima.
"Jeste li vidjeli? Iz jedne životinje, iz njenog stomaka, izišao je ogroman komad kamena,
ove veličine!?"
Refik, mlađi Nigan-hanumin sin, rukom je na stolnjaku nacrtao mali krug pokazajući
palcem i vrhom kažiprsta. "Moga mlađeg sina uvijek je svašta zanimalo. Radoznalost je
naslijedio od mene", pomisli Nigan-hanuma. Potom pogleda starijeg sina Osmana, koji
mu je odgovarao:
"Da, izišao je iz ovna, zar ne?"
Pričalo se o životinjama koje su jutros zaklane u bašči iza kuće. Nigan-hanuma ubrzano
zatrepta očima smatrajući da joj klanje dvoje janjadi i jed¬nog ovna prilikom svakog
kurban-bajrama daje osjećaj moći.
"E, a šta je sa ovim ručkom?"
Dževdet-beg je, kao i uvijek, bio nestrpljiv.
"Opet će jesti salatu", pomisli Nigan-hanuma i osjeti nelagodu vidjevši da njen muž, koji
je sjedio pokraj nje, umazanom rukom drži viljušku. Po¬tom pogleda malog unuka
Džemila, koji je pričao sa svojom starijom se¬strom. Šestogodišnji Džemil je
osmogodišnjoj sestri Lali objašnjavao kako je ovan drhtao nakon klanja, a sestra mu
govorila da je nju bilo strah gledati. Nigan-hanuma pomisli kako su joj oboje unučadi
ljupki i zdravi. Njena kćerka Ajša, kao i uvijek, bila je šutljiva i zamišljena.
Nuri iziđe iz kuhinje sa velikom zdjelom u rukama. Shvativši da ga je prije ostalih
vidjela, glasom sretne žene koja priča bajku, Nigan-hanuma reče da je sve uredu. Zatim,
iako mu nije gledala u noge, po pokretima nje¬govog tijela shvati da kuhar Nuri hoda na
vrhovima prstiju. Trepćući očima, posmatrala je spuštanje zdjele na sto. Nastupi
kratkotrajna tišina, pa poče veselje. Svi su gledali u zdjelu nasred sofre.
Page 57 / 366
U zdjeli su, ukrašene graškom, bile male kule od riže i meso isječeno na sitne komade.
Meso nije bilo kurbansko. Sa donošenjem friškog kurban-skog mesa na sofru prestalo se
kad je, prije devet-deset godina, opet nakon jednog ovakvog bajramskog ručka, a pomalo
i pod uticajem likera, kojeg je tog jutra previše popio, Dževdet-beg povratio u ala turka
zahodu na donjem spratu. Dževdet-beg je rekao da krivica nije do likera nego je to zato
što je meso friško. Dodao je i još nešto neprijatno, nakon čega je, sljedećeg dana, Nigan-
hanuma, u očevoj kući, u koju je sama otišla, plakala i grlila svoje se¬stre Turkan i
Nigan. Friško meso, kako to kaže Dževdet-beg, ima odvratan miris i nije dobro za
probavu.
Nigan-hanumi je bilo drago što su donijeli takvu odluku. Uze kašike i pogleda svoje
snahe. Obje su sjedile naspram njejedna do druge. Zadovolj¬no razmisli nekoliko
sekundi, pa kašike pruži mlađoj snahi Perihan:
"Hajde, sad ti podijeli".
Bio je to izuzetan trenutak: zarumenjela, Perihan je gledala kašike u ru¬kama, Dževdet-
beg je, kao što je i uobičavao, prvi gurao svoj tanjir, svi su se smijali, sretni što će početi
ručak. Nigan-hanuma se uznemiri. "Kako je lijepa", pomisli gledajući mlađu snahu. "To
što je kosu dotjerala u punđu potvrđuje da ima ukusa. Glas joj je sitan kao u miša. Ali,
neka. Refik je zadovoljan životom. I ja sam sa Dževdetom bila takva kad sam tek došla u
ovu kuću. Hvala Bogu, i sad sam takva. Tih dana smo nabavljali stvari za kuću. Bilo je
lijepo živjeti u novoj kući, među novim stvarima."
"Zar nema tanjira za salatu?!", progunđa Dževdet-beg.
"Aaa, nisu stavili tanjir za salatu", pomisli Nigan-hanuma. "I da to ni ja nisam uočila!"
Pozvala je slugu. Potom, krajem oka pogleda na mužev tanjir i rasrdi se vidjevši da je
napunjen do vrha. "Poslije će ga uhvatitit san, neu¬godno će se osjećati", pomisli.
Gledala je Dževdet-begovu sijedu kosu, koja se, prilikom svakog novog zalogaja,
približavala tanjim, u njegov tanki i dugi nos. Primjećujući da je ispunjena ljubavlju, vrati
se svome jelu, a nakon što uze nekoliko zalogaja zapazi da njen stariji sin Osman nešto
objašnjava:
"Za izbijanje rata u Evropi..."
Nigan-hanuma je izvjesno vrijeme posmatrala starijeg sina, pa mlađeg, koji mu je
odgovarao. Kao da je obuze neprijatan osjećaj usamljenosti zato što se, kao i obično,
pričalo o ratu. Svakih tri do pet godina neizostavno je izbijao neki rat i čvrstom
nepremostivom linijom odvajao muški svijet od njenog svijeta. Staviše, svi ratovi su,
poput svih muških rasprava, u dlaku isti. "Ne raspravljajte više! Ne mogu vas razumjeti!
Kad biste bar pričali o nečem drugom", pomisli.
Sinovi su raspravljali ne obraćajući baš pažnju na majčinu želju. Osman je nastupao na
način koji pokazuje da je svjestan da ono o čemu priča ne zanima nikoga, pa ni njega.
Boja njegovog glasa bila je poput njegovog po¬gleda. Kao da je govorio: "Eh, šta da se
radi? S vremena na vrijeme je po¬trebno nešto takvo!" A Refik, koji je, kao i njegov
stariji brat, sa kravatom i u kaputu, pogledava desno-lijevo, odgovarajući mu u nekoliko
riječi. Ponekad bi se našalio, kao da se svima želio izviniti zbog ovakve rasprave. Ali,
ipak, bila je to ozbiljna muška rasprava.
Nigan-hanumi se nikako nisu sviđale takve rasprave. Pomisli da ni ona, a ni ostali ne
mogu reći ono što žele dok se ovako raspravlja. U takvim ra¬spravama muškarci su još
više muškarci, a žene bivaju kao vaze.
Page 58 / 366
"Ali, ja vidim i razmišljam", promrmlja Nigan-hanuma i primijeti da se i njen muž
uključio u raspravu.
"Dobro, a šta ti, Nermin, kažeš o ovome?"
Mora da se Dževdet-beg oteo prvom uzbuđenju zbog ručka. Voli bocka¬ti svoje snahe,
zadirkivati ih.
Nermin, starija snaha, zbuni se i pocrvenje. Pogleda muža, potom poče nešto govoriti.
Ali, ne slušajući je, Dževdet-beg kaza:
"Bravo, meso je dobro."
Nermin ušuti. Nastade tišina.
"Da, dobro je", nadoveza se i Nigan-hanuma.
Opet nastupi tišina, dok se ne začu škripa escajga, smješkanje, kratke rečenice,
zveckanje, pa svako poče pričati o svemu i svačemu, kako to biva u ovako bitnim
prilikama. Trepćući, Nigan-hanuma punim plućima udahnu bajramski zrak. Zatim
pomisli: "Opet sam počela treptati".
Do iznošenja drugog jela, mladoga graha u maslinovom ulju, još se pri¬čalo o ratu, o
posljednjim zbivanjima u Njemačkoj, o Refikovom prijate¬lju Omeru, koji se upravo
vratio iz Evrope, o novoj slastičarnici u kvartu Osman-beg, o tramvaju na relaciji Mačka -
Tunel, o kome se govorilo da će ga Općina pustiti u promet. Dokje Emina-hanuma
postavljala na sto mladi grah u maslinovom ulju, Nigan-hanuma pogleda na tanjir svoje
kćerke Ajše i naljuti se; djevojka opet ništa nije jela.
"Sve iz tog tanjira će biti pojedeno!", izgovori brzo.
"Ali, mama", uzvrati Ajša. "Ovo... Ovo ovdje je masno!"
"Ne! Tom mesu ništa ne nedostaje! Kako svi jedu?"
Nigan-hanuma povuče pred sebe tanjir ispred kćerke, koja je sjedila po¬kraj nje, i poče
rezati i odvajati masnoću sa komada mesa te skupljati na jedno mjesto zrna riže raštrkana
po tanjiru. "Uvijek je to tako", pomišljala je. "Ova cura mi redovno zagorča dan!" Dokje
gurala tanjir pred kćerku, osjeti da joj je to dozlogrdilo. "Rodi je, šesnaest godina titraj
nad njom, čini sve od sebe, potom da bude nezdrava, tužna, namrštenog lica!" Progunđa:
"Misliš li da svako može dobiti ovakvo meso?"
"Pusti, draga. Ne miješaj se. Nek radi kako hoće. Zar danas nije Baj¬ram?!"
To je kazao Dževdet-beg, otac koji bi uvečer, nakon povratka sa posla, poljubio svoju
kćerku, koji je znao kako da ga kćerka zavoli, ali neodgovoran muškarac koji nije
razmišljao o tome kakve će to posljedice imati! Nigan-hanuma se zadovolji time da
namršti lice. "Ja odgajam, ti činiš razmaženom!" Svi su znali da taj mali pokret lica ima
to značenje. "Da nije bilo mene, ova cura čak ne bi naučila svirati na klaviru", pomisli
Nigan-hanuma.
"Hajde, neka Perihan servira i grah!"
Dok su jeli grah, pričali su o grahu, o snijegu koji je pao u neko doba sinoć i koga se za
dva dana nakupilo po ćoškovima bašče, o tome da prošle godine u ovo doba, dakle prvog
dana marta, vrijeme uopće nije bilo takvo, da je na sabah-namazu u džamiji Tešvikije
Dževdet-beg podobro ozebao.
"Opet nisam uspjela reći ono što sam namjeravala", pomisli Nigan-ha¬numa gledajući u
pun tanjir ispred Ajše. "Dobro, a o čemu sam htjela go¬voriti?"
Nije znala šta je to. Iznutra joj je dolazilo da kaže veselost. Ali, bili su veseli. Bajram je i
veselo raspoloženje dolazilo je samo od sebe. "Kao što je govorila moja rahmetli mati",
Page 59 / 366
pomisli Nigan-hanuma. "Nigan, nešto mi se jede, kćeri, ali ne znam šta je to", govorila bi
njena mati trepćući očima i sjedeći u fotelji u haremu konaka na Tešvikiji.
Emina-hanuma je na sto stavljala ekmek-kadaif sa narančom, izum ku¬hara Nurija.
"Završava se i ovaj ručak", mislila je Nigan-hanuma.
Završavao se i taj ručak na koji se dugo čekalo. Završit će se i današnji dan, proći će i
Bajram, a potom će se iščekivati drugi dani. S tugom će gledati kako se i oni završavaju.
Bilo je vrijeme koje je proricalo uz mala svjetlucanja, bio je život poput vode koja se nije
suprotstavljala. Slatko sa narančom bilo je veoma ukusno, kajmak je bio svjež, a i oni će,
možda i naj¬više ovako, ostati i za večeru. Nigan-hanuma još jednom pomisli da izvadi
komplete koje su skrivani u vitrinama i sanducima, ali se prepusti naslađi-vanju kadaifom
sa narančom.
Kao i uvijek, iza sofre se prvi podigao Dževdet-beg. A kad se, odmah za njim, pridiže i
Refik, Nigan-hanuma pogleda na preostali zalogaj kadaifa i kajmaka u njegovom tanjim i
pomisli: "Dobro, eto. Ali, da bar nauče da iza sofre ustaju zajedno sa ostalima!" Znala je
da Dževdet-bega ničemu više ne može podučiti, ali bi Refik možda još mogao učiti;
dvadeset šest mu je go¬dina. "Zašto da ja ostajem posljednja?", pomisli Nigan-hanuma
kad vidje da je i Perihan ustala. I ona, polahko, nježnim pokretima, ustade i krenu prema
Dževdet-begu. On je sjeo u fotelju ispred prozora, glavu naslonio unazad i prigušio oči.
"Hoće li spavati? Prejeo se, opteretio se i hoće spavati", pomisli Nigan-hanuma.
Gledajući Dževdet-begove oči kako se odupiru snu, njegovu sijedu kosu, primijeti da
osjeća ljubav prema njemu, ali se htjela naljutiti. "Zaspat će! A ne bi trebao spavati!
Popodne će doći Fuad-beg i njegovi..."
Sofra i bajramski ručak bili su iza nje. Sluša zveckanje tanjira, ide prema Dževdet-begu i
razmišlja: "Popodnevni čaj ćemo piti iz šoljica sa plavim ružama."
3. Popodne
Dževdet-beg je ugledao optuživačko lice Nigan-hanume koje mu se pribli¬žavalo.
"Dušo, malo ću ovdje otkunjati", pomisli kao da razgovara sa njom. "Ma, neću spavati...
Drijemat ću. Malo ću zatvoriti oči, sjediti nepomičan. A možda i malko utonuti u san..."
Sjedio je u fotelji u kojoj je uvijek sjedio, uživao u najvećem zadovolj¬stvu poslije
bajramskog ručka, ali je osjećao da mu nedostaje to što neće moći leći i prepustiti se
potpunom, čvrstom popodnevnom snu. "Uskoro ću zapaliti cigaretu", pomisli da bi se
utješio. Razmišljao je o mirisu cigareta, koje je mogao pušiti tri puta u toku dana,
kresanju šibice kojom će pripaliti. Potom shvati da su mu se oči zatvorile, jer su postojali
samo zvukovi, mirisi i toplota. Čuo je poznate zvukove koji su dopirali sa trpezarijskog
stola, od vrata koja se otvaraju prema uskim i malim stepenicama što se spuštaju pre¬ma
kuhinji i trpezarijskom stolu, iz unutrašnjih soba, sa stepenica, iz bašče, sa stabala.
Dolazili su i sa ulice i ispunjavali cijelu sobu, treskali su prozori, zveckao kristal. Čuo je
kako Nermin priča sa svojom djecom, kako Emi-na-hanuma vuče papuče po parketu,
kako Nuri u kuhinji otvara i zatvara česmu, kako Ajša, koja voli piti vodu poslije ručka,
nalijeva vodu iz boka¬la, kako Refik prevrće stranice novina, kako se tramvaj polahko
približava uglu. Sve poznate vibracije koje ulivaju povjerenje i mame čovjeka na san.
"Ali, neću moći spavati", mislio je Dževdet-beg. "Doći će Fuad! Sjest ću sa Fuadom,
pričat ćemo i sjećati se prošlosti... Prošlosti... Ove kuće... Historija čavrljanja ove kuće
koju sam ispunio životom... Znam svu tu historiju. Kuću sam kupio 1905. Oženio sam se,
Page 60 / 366
bacili su bombu na Abdulhamida. Zatim, ustavnost je bila dobra. Kupio sam i bašču. Sve
sam doveo u red novcem koji sam zaradio trgujući šećerom u ratu. Firma se razvila. Kad
je Osman odlu¬čio oženiti se, izišli smo na gornji sprat; četiri godine nakon
uspostavljanja Republike... Potom su došla unučad. Peć u koju se sad loži ćumur uzeli
smo prije šest godina. Znam historiju svega, jer sam je ja kreirao. Kad je pušten u promet
ovaj tramvaj što vozi za Mačku? Ovu kristalnu šećernicu otvorenog poklopca donijela je
Nigan u svome ruhu! Sta pričaju?"
"Hajde, popnite se nasprat i ležite", govorila je Nermin.
"Htjeli smo bombona", uzvrati jedno unuče.
"Beg-efendijina kahva. A Vi, mladi gospodine?"
Bila je to sluškinja Emina-hanuma.
"Šššš! Ne galamite!", šaputala je Nigan-hanuma.
Neko je hodao na vrhovima prstiju.
"Ideš li odmah u svoju sobu?"
Bila je to Perihan.
"Ne igrajte se gore!", reče Osman. "Odmah na spavanje!"
"Došli su čuvari, čekaju", govorio je kuhar Nuri.
"Sići ćeš kad dođe amidža Fuad. A sada, hajde, lijepo spavaj!"
"Preksutra ćemo ići teti Mebruri. Sutra idemo tetki Šukran."
"To... Eto, to", pomisli Dževdet-beg. "Sve je zbog toga: ova umirujuća toplina, peć koja
grgolji, zvukovi koji miluju uši, kuća koja funkcionira kao sat." Bila je uvijek privlačna i
široka kao san. "Sad su me još više zapazili", pomisli Dževdet-beg osluškujući
kratkotrajnu tišinu. Shvati da, kad to hoće, ne mora ni zaspati. Pretjerao je s jelom, pušilo
mu se, uskoro trebaju donijeti kahvu. Zatvorio je oči da bi ga mogli gledati i osjećati
poštovanje. "Setaju, zijevaju, pričaju, jedu bombone, pogledaju na mene koji sjedim u
fotelji... Potom će pozaspati, ići u bajramske obilaske... Aaaa! Ne želim sutra sa Ni¬gan
ići u stari pašin konak. Ne želim vidjeti ni pašine sinove... Ali, sad ne želim o tome
razmišljati. Želim osluškivati ove pokrete, zvukove, mirise..."
"Kahva!"
"Dževdet-beg, kahva!"
Eto, to nije uspio zapaziti! Otvori oči. Svjetlost mu zasmeta, ali brzo se priviknu. Pred
njim je bila Emina-hanuma. Spuštala je findžan na tronožac uz uzglavlje.
"Zapalit ću cigaretu", pomisli Dževdet-beg, pa sa tronošca, gdje ih je jutros ostavio, uze
kutiju Yake i šibicu; cigareta bila mu je najveće dnevno zadovoljstvo.
Porodični doktor Izak zabranio mu je da puši više od tri cigarete dnev¬no. Prije šest
mjeseci imao je srčani napad. Doktor smatra da je bio veoma ozbiljan, ali on ne misli da
treba pridavati posebnu pažnju. Cigarete su mu morale biti sasvim zabranjene, ali doktor
nije mogao izdržati Dževdet-be-govo navaljivanje, pa mu je, nakraju, dozvolio tri
cigarete dnevno. Džev¬det-beg puši po jednu poslije doručka, ručka i večere. Nigan-
hanuma mu prebrojava cigarete u kutiji. U početku je Dževdet-beg pokušao sa nekoliko
trikova, ali je uhvaćen, a Nigan-hanuma je plakala i urlala. Sad je pušio drugu današnju
cigaretu. "Smanjio sam pušenje, ali se ništa nije promijeni¬lo", mislio je. "Opet mi je loše
poslije penjanja uz stepenice, opet ponekad gubim dah, opet živim u strahu."Još jednom
se oneraspoloži time što neće moći spavati.
Završavajući s cigaretom, ču da je veliki sat sa klatnom na srednjem spra-tu označio dva
sata. Nigan-hanuma reče da kasne Fuad-beg i njegovi.
Page 61 / 366
"Samo što nisu... Samo što nisu...", uzvrati Dževdet-beg.
Nastupi duže zatišje. Prođe tramvaj. Refik smota novine i sa suprugom se pope na sprat.
Emina-hanuma pokupi prazne findžane. Nigan-hanuma pogleda kroz prozor. Dževdet-
beg osjeti kao da su mu se oči ponovo zatvo¬rile. Potom na kapiji zazveča zvonce sa
staklenim kuglicama.
"Došli su", reče Nigan-hanuma i ustade.
Misleći o svakom pokretu, Dževdet-beg siđe za suprugom u hodnik sa ogledalima. Dok
je Nigan-hanuma otvarala kućna vrata, Dževdet-beg se ogledao u velikom ogledalu sa
širokim ramovima. Tijelo mu je bilo poput jadikovanja iz slatke stare pjesme: kravata se
iskrivila, hlače visile, kosa raz¬barušena, a lice i kaput zgužvani. Krupne šake provuče
kroz kosu, kao da je miluje. U šezdeset osmoj je, ali su mu se oči još uvijek sjajile. "Malo
mi je izrasla grba, kao da sam se smanjio uvisinu, ali to je sve", pomisli. Na ulici bi ga svi
posmatrali sa osmijehom i ljubavlju. Najhitnije je bilo to što nije bio ružni i odvratni
starac.
Osjećajući se oraspoloženim, krenu prema vratima. Uzbudi se gledajući kako se Fuad-
beg, njegova supruga i sin brzim koracima približavaju ste¬penicama.
"Svaka čast, gospodine, svaka čast!", reče načinivši dva koraka prema nji¬ma.
Zagrli se sa Fuadom, stisnu ruku Lejla-hanumi, a Remziju, koji ga polju¬bi u ruku,
pomilova po glavi. Osjeti tugu milujući mladića po gustoj kosi.
Ceremonija susreta ne potraja dugo. Nakon što su se zagrlile, žene su se poljubile
povijajući gornje dijelove tijela. Dževdet-beg pomisli kako nije navikao na tu sklonost
ljubljenju. Izgleda da ni žene nisu navikle. Kao da su, gledajući se poslije ljubljenja,
mislile: "Uradile smo ono što trebamo uraditi. Kako li izgledamo dok se ljubimo?"
Veselje poče kad pređoše u prostoriju za dnevni boravak. Dževdet-beg s ljubavlju gleda
Fuad-bega:
"Eto, Bajram... Eto, još jedan bajram", promrmlja.
Nigan-hanuma i Lejla-hanuma pričale su o hladnoći. Dok je Lejla-ha-numa tumačila da
su došli pješke od Šišlija, od kuće njenog oca, i zdra¬vim pokretom zabacila ramena
unazad, Dževdet-begu naumpade da se nije mogao naspavati. Potom Nigan-hanuma kaza
da je ozebla jutros dok su klali kurbane. Dževdet-beg ispriča da je džamija bila hladna;
još uvijek je odlazio na bajram-namaz. Lejla-hanuma reče kako njen otac nije dobro sa
zdravljem. Kad Dževdet-beg upita šta je Mustafa-begu, Fuad-beg kaza da mu punac ima
problema sa bubrezima. Nigan-hanuma reče da se i muž tetke Mebrure žali na bubrege i
da je u Cirčiru. Dodade da je Remzija brzo porastao, da se odjednom razvio uvisinu.
Lejla-hanuma potvrdi da se njen sin brzo razvio i da su mu se zubi pokvarili. Utom
Nigan-hanuma zatraži da Emina-hanuma pozove njene sinove, snahe, kćerku i unučad.
"Svi su već pospali", pomisli Dževdet-beg. "Niko i ne obraća pažnju na goste! Ostarjeli
smo mi!"
Njegovi sinovi, snahe i unučad veselo su se spustili sa gornjeg sprata. Poput leblebija,
njihove glave promoliše se u sobu i izgrliše se sa gostima. Dževdet-beg još jednom tužno
pomisli: "Spava mi se... Svi su zdravi, ži¬vahni...", pa, zaključivši da mu kahva nije
razbila san, odluči slušati šta se priča.
Lejla-hanuma je govorila o svome sinu Remziji. Gledajući čas u njega, čas u domaćine,
pričala je da je dijete u posljednje vrijeme postalo nepo¬slušno. Svi su se smješkali i
blagonaklono to prihvatali zato što se smješkala dok je pričala, a njen debeljuškasti sin,
kao i ostala djeca vična tome, klatio se na nozi. Nigan-hanuma je s razumijevanjem
Page 62 / 366
odgovarala Lejla-hanumi. Govorila je da se svako dijete u toj dobi pomalo osili i navodila
primjere svojih sinova. Slušali su je veselo i s pažnjom. Nigan-hanuma zatraži da
sluškinja pozove Ajšu. Lejla reče da je dugo nije vidjela. Zato što je sad Ni¬gan-hanuma
bila na redu da jadikuje, Lejla-hanuma je strpljivo i, kao što su svi očekivali,
blagonaklono slušala kako se žali na svoju kćerku, te ona poče hvaliti Ajšu i reče da joj je
veoma draga. Potom su izvjesno vrijeme pričali o jučerašnjoj tramvajskoj nesreći na
uzbrdici Sišlija koja je odnijela četiri života i o čemu su opširno pisale sve novine. Nigan-
hanuma upita je li se čaj napario. Svi zabezeknuto poledaše u sat. Počeše pričati da je
vrijeme prošlo veoma brzo. Utom, pomislivši da je uhvatio novu priliku za osvježavanje
zajedničkih uspomena sa Fuad-begom, Dževdet-beg pogleda svoga starog prijatelja, ali
vidje da je on zauzet nečim drugim: Osman i Fuad-beg raz¬govarah o nečem što je toliko
ozbiljno da se tako ne može pričati prilikom bajramske posjete.
"Hoće da mene potisnu", pomisli Dževdet-beg. Znao je da je ono o čemu su govorili bilo
u vezi sa budućnošću uvozno-izvozne firme koju je osnovao zajedno sa Fuad-begom.
Firma, koja je osnovana nakon ustavnosti,15 kad se Fuad-beg iz Soluna preselio u
Istanbul, oslabila je poslije uspostavljanja Republike, a posljednjih godina izgledala je
kao da će ponovo stati na noge. Na njenom čelu bio je kicoš koji je u Evropi završio
ekonomiju. Osman je zastupao mišljenje da ga treba smijeniti i firmu direktno spojiti sa
svojom.
15 Misli se na period ustavnosti Osmanlijskog carstva, (op. prev.)
Što se tiče Dževdet-bega, on je smatrao da Osman nije upravu i da ta firma nije bitna. A
Fuad-beg je, kao i uvijek, bio raspoložen za promjene koje su u njegovu korist.
"Izostavljaju mene, ja sam ostario", pomisli Dževdet-beg. "Ni Fuad nije mlađi. Ali, on se
kasno oženio. Oženio se nakon ustavnosti, a napravio je i dobar posao", pa Dževdet-beg
krajem oka pogleda Lejla-hanumu. "Uza sve, nije se ni namučio kao ja... Zdrav je poput
vola!", te odluči pozabaviti se nečim drugim. Prisiljavao se misliti o nečem drugom da bi
zaboravio okus gorkog lijeka u ustima. Potom podiže glavu. Uperi pogled ka gipsanom
reljefu u uglu tavanice koji mu je privukao pažnju kad je obilazio ovu kuću prije nego što
je kupio. Debeljuškasti anđeli letjeli su među lovorovim gra¬nama, manjim i većim
ružama. "Rekoh, da zasnujem ala franga porodicu, ali, nakraju, svi su postali ala turka",
pomisli i osmjehnu se prisjećajući se šale koju je svojevremeno izveo njegov rahmetli
brat. "Nakraju, postadoše ala turka svi koji su željeli biti ala franga, a to je, opet, posebna
vrsta ala turka!" Pogled sa anđela spusti na ljude. I dalje razgovaraju. Fuad-beg priča,
Osman klima glavom. Gledajući ih oštro, želio im je pokazati da mu se ne sviđa takva
bliskost. "Kad bi se naučili da odvoje porodicu od trgovine." Opet podiže glavu. Kao da
mu se smješkao jedan od anđela. Onda usmjeri pogled ka stvarnom svijetu. "Još uvijek
pričaju", promrmlja. "Cijelo jutro su me ljubili u ruku, ali niko ne obraća pažnju na
mene." Cu se sviranje iz sobe u kojoj je bio klavir i sedefni komplet. Primijetio je da je
maločas Ajša otišla tamo. Muzika je bila piskava, neuravnotežena i hladna; ništa nije
mo¬gla prikriti. "Nekad je i Nigan svirala. Uzbudio sam se kad sam je čuo prvi put, s
ponosom sam to pričao drugima, ali nikad se nisam mogao navići na tandrkanje tog
klavira!"
Emina-hanuma je unijela čaj.
Dok su ispijah čaj, Nigan-hanuma je pričala da su porculanske šoljice sa plavim ružama
hedija rahmetli njene nene po majci. To je, u kontekstu us¬pomena, pričala i proteklih
Page 63 / 366
bajrama i u drugim prilikama, ali njena priča je i dalje nailazila na razumijevanje; svi su
je slušali sa pažnjom. Zatim Lejla-hanuma ispriča o svojoj uspomeni na šećernicu koja joj
je ostala od majke. Umiješa se i Perihan i kaza da takvu srebrenu šećernicu ima i njena
majka. Okrećući se prema svojoj kćerki, Nigan-hanuma joj reče da pojede još koji mali
burek. Dok se pričalo o tome kako kuhar Nuri pravi te bureke, baš se on pojavi i,
objasnivši da je poštaru dao bakšiš, Dževdet-begu pruži dvije kuverte.
Dževdet-beg prepozna rukopis na prvoj kuverti. Sadik, računovođa firme, imao je naviku
svakog bajrama poslati čestitku Turskog zrakoplovnog druš¬tva. Dževdet-beg otvori
kuvertu i pogleda sliku aviona koji se probija kroz oblake. "Uvijek isto", uzdahnu, ali ne
osjeti tugu. "Ne žalim se", promrmlja.
"Samo, već sam ostario!" Drugu kuvertu otvori polahko, bez zebnje. Uplaši se
prisjećajući se potpisa koji je izražavao poštovanje njemu i njegovoj porodici. "Ko li ono
bi?", prošapta. "Zija Električar. Naravno, Zija Električar!" I on je uzeo isto prezime kad
je, prije dvije godine, usvojen zakon o prezimenima. Primače pa odmače glavu, kao da ne
vidi i nastoji razabrati slova. "Poslao sam ga i otišao je da bude vojnik! Da, vojnik!" Zija
Električar bio je vojnik, ali nije predstavljao lijepu uspomenu. Dževdet-beg vrati papir u
kuvertu. "Zašto nas se odjednom sjetio poslije toliko godina?", pomisli. Više nije
pomjerao glavu naprijed-nazad, već lijevo-desno, kao kad više puta uzastopno razmišlja o
istome. Odluči misliti o nečem drugom, da ove gluposti smetne s očiju. "Od koga su
čestitke?", upita Fuad-beg.
"Od nekoliko odanih prijatelja",16 odgovori Dževdet-beg i namršti se. "Ooo, od Vaših
poznanika iz Vefe?"
"Ne, ne! I ti znaš da više nemam nikakve veze sa Vefom", uzvrati Džev¬det-beg i
namršti se ljuteći se na tu glupu igru riječi, pa potraži nešto ljepše za razgovor i izraz lica
mu se smekša: "Privodi se kraju izgradnja naše kuće na Hejbeliadi", reče.
To nije bila nova tema, ali je ipak bila tema.
"Krajem mjeseca, ako Bog da, bit će postavljen krov... Kažem, da odemo tamo
naproljeće. Naravno, doći ćete i vi! Uveli su novi brod. Od mosta se stiže za dva sata."
"Veoma me raduje", odgovori Fuad-beg.
"Da, tako smo riješili i pitanje ljetnikovca", nastavi Dževdet-beg i baci pogled na Nigan-
hanumu, stidljivo pogleda kroz prozor, na nišantaški trg.
Dok se spuštala noć, zvonce na avlijskoj kapiji javi se još jednom. Potom se, u hodniku
sa ogledalima, sa stepeništa začu vika. Jedno unuče grohotom se nasmija.
Ubrzo uđe zgodan mladić, krupan, širokih ramena.
"Ja sam prvi ugledao i prepoznao Omer-bega", reče kuhar koji je gledao kroz odškrinuta
vrata.
"Omer. Kako ga nisam prepoznao?", pomisli Dževdet-beg gledajući ži¬vahnog mladića.
Pružajući mu ruku da je poljubi, začudi ga sjaj mladićevih očiju. Dao mu je malo
vremena da se rukuje i bajramuje sa ostalima. Potom, želeći da mladić iz kojeg izbijaju
mladost i zdravlje sjedne do njega, pokaza na stolicu pokraj sebe.
"Hodi, ovamo. Hajde, da mi pričaš! Sta si radio tamo? Sta ćeš sad raditi, kako je tamo?
Hajde, pričaj!"
"Sada namjeravam raditi na relaciji Sivas - Erzurum", odgovori mladić.
16 Vefalidost, blizak prijatelj, ali, u isto vrijeme, može značiti i prijatelj iz Vefe. Vefa je
istanbulski kvart u kome je nekada živio Dževdet-beg (op. prev.)
Page 64 / 366
"Čak u Sivasu?", upita Dževdet-beg. Mladić potvrdi glavom.
"Bravo, bravo! Dobro, a šta si radio u Evropi? Kako je tamo? Pričaj da čujemo."
Omer poče pričati o tome kako je studirao, u kom gradu je boravio, o tamošnjem
svakodnevnom životu, ali Dževdet-beg ubrzo shvati da ga ne sluša, da mu pozornost ne
skreće ono što on priča već energija i mladost koje je širio prostorijom. Svi su slušali
zdravog i pametnog mladića koji je došao iz Evrope, koji je pričao o Evropi - kao da su
svi opčinjeni mladošću koja je ispunjavala sobu, a ne njegovim riječima. Kao da su,
gledajući njega, na vidjelo htjeli izvući neku skrivenu vrijednost koju oni nisu imali, a
koje je Omer imao u izobilju, ali za koju se, isto tako, nije znalo šta je to. Tu tajnovitu
vrijednost trebali su pronaći i njome se okoristiti.
"Mladost... Mladi su drukčiji...", promrmlja Dževdet-beg poslije nekog vremena.
"Poljubio me u ruku, ali me nije, kao ostali, pogledao kao staru sliku, kao stvar koja će se
razbiti ukoliko joj se ne iskaže poštovanje... Gdje je to naučio? Tamo?", uzdahnuo je
duboko.
Tamo je i sam jednom išao, zajedno sa Nigan-hanumom. Obišli su Evro¬pu druge godine
braka. Izvjesno vrijeme zadržali su se u Berlinu, ali poslije nisu išli. Uprkos tome što je
cijeli njegov život bio trgovina sa inozemstvom, Dževdet-beg je odlazak tamo smatrao
suvišnim troškom. Ukoliko treba trošiti novac, smatrao je da ga treba uložiti u firmu ili u
nešto trajno, kao što je to kuća na Hejbeliadi. Pomisli kako mu je sad prvi put poljuljano
to uvjerenje, ali se nije dugo zadržavao na toj misli, jer ostaci uspomena i nove ideje u
njemu više nisu budili ništa izuzev ispraznog i nepotrebnog umora. "Želim odspavati",
prošapta, pa ipak odluči ponovo slušati Omera, ali on više nije pričao ništa zabavno:
okrenuo se Nigan-hanumi, pričao o svojoj tetki i tetku, da je u vozu vidio Sait-bega, a
Nigan-hanuma je pričala da je njihova svadba bila tamo upriličena.
Kao da su žene shvatile da neće uspjeti pronaći skrivenu vrijednost koju su tražile, pa, da
bi suzbile čaroliju, odlučiše Omeru postavljati obična pita¬nja ne bi li ga izjednačile sa
sobom.
Dok su donosili novi čaj, Omer i Refik ustadoše govoreći da će se popeti u radnu sobu.
Dževdet-beg se naljuti na njih zato što su ga ostavili samog, što su odnijeli onu zdravu
energiju mladosti koja se širila prostorijom.
"Kako li me doživio?", pomisli gledajući za Omerom, a kad je sat na srednjem spratu
otkucao šest, osjeti umor.
Jutros je ustao rano, po navici još iz Akhisara, na bajram-namaz je otišao u džamiju
Tešvikije, ozebao, pred podne pio liker, pretjerao sa ručkom, nije mogao odspavati, nije
se pretjerano uključivao u bajramsko sijelo, slušao je sebe i druge. Sad je bilo ikindijsko
vrijeme na Bajram. Ništa nije nedostajalo, ali je imao osjećaj teške neprijatnosti koja se
za čovjek lijepi poput vlage. "Sada ne želim ništa drugo osim sna", pomisli Dževdet-beg,
zijevnu, s uži¬vanjem spuštajući vilicu, ali ne rastvarajući usne. Navriješe mu suze.
4. Stari prijatelji
Popeli su se u radnu sobu. Omer pažljivo pogleda okolo, kao da je u sobi bilo nešto što je
zaboravio prije četiri godine. "Eee, kako si sve zatekao?", upita Refik.
"Kad sam došao u pisarnicu, nisam mogao poznati tvoga oca", uzvrati Omer. "Veoma je
ostario!"
Page 65 / 366
"Da, veoma se promijenio posljednjih godina!"
"Prije četiri godine bio je energičan, zdrav", reče Omer. "Savio se, izbacio grbu. Postao je
ovakav. Zatim, veoma teško govori." "Loše, loše!"
"Da, žao mi je", reče Omer. "Knjige, knjige...", promrmlja približavajući se policama s
klizećim staklima, pa sage glavu i poče čitati sa hrbata. "Čitaš li sve ove knjige?"
"Kupujem, ali ih ne čitam!", nasmija se Refik. "Planiram čitati, ali, eto, ne da mi se...
Hoćeš li cigaretu?" "Zato što si se oženio?"
"Ako hoćeš otvoriti, gurni sa druge strane", uzvrati Refik, pa, želeći pro¬mijeniti temu,
priđe prijatelju i gurnu jedno od klizećih stakala. Omer uze knjigu sa jedne police. Pređe
za sto. "Muhidin čita", reče. "Šta je s njegovom poezijom?" "Uskoro će doći. Ostat ćeš na
večeri, zar ne?"
"Ne! Idem na Ajaz-pašu. Obećao sam jednom rođaku. Možda ga znaš... Muhtar Lačin,
narodni poslanik iz Manise..." "Sta ti je on?"
"Zamršeno, Boga mi. Ilije moja mati polusestra njegovoj rahmetli ženi, ili postoji neka
druga rodbinska veza između moje matere i njegove žene, sad se ne mogu sjetiti."
"Ti si sve zaboravio!", uzvrati Refik ljutito kao da se uvrijedio.
"Ne, prijatelju! Samo se ne mogu sjetiti tog rodbinstva. Inače, ništa dru¬go nisam
zaboravio."
"Dobro, kako si sve zatekao?"
"Ovo u ovoj sobi je isto", odgovori Omer zagledajući po sobi. "Ništa se posebno nije
promijenilo. Sve je isto! I ova kuća je cvrkutava kao što je bila svakog bajrama", pa
dodade osmjehujući se: "Cvrkutavija je. Broj vam se povećao!"
Kao da se nečega sjetio, Refik-beg se osmjehnu. "Da, eto, ja sam se oženio", dodade
zacrvenivši se. "Dobro si uradio."
"Eto, ja sam se oženio. Supruga mi je, vidiš, lijepa. Veoma je volim. Idem u kancelariju.
Umjesto inžinjerstvom, bavim se trgovinom zajedno sa ocem, ne stignem čitati knjige
koje kupujem. Oženio sam se, to je sve što sam učinio za četiri godine! Ali, ne žalim se",
nastavi Refik ne obraćajući pažnju na njega.
"Zašto bi se žalio?", uzvrati Omer i pogleda knjigu, pa ustade i vrati je na policu. "Ni ja
za to ne mogu odvojiti vrijeme. Prije sam uspijevao pomalo čitati. Ne razumijem kako to
sad rade. U meni ključa. Izdašno ću živjeti. Uradit ću mnogo toga."
Hodao je po sobi.
"Uradit ću mnogo toga!"
"Jesi li odlučio? Ideš li na željeznicu?"
"Da! Ali... Dolje sam tako rekao, zar ne? Još nisam donio odluku. Ali, nije toliko ni bitna
odluka. Bitna je želja da uradim mnogo toga. To sve više narasta u meni... Razumiješ li
me? Želim uraditi mnogo toga. Sve potpuno poremetiti, ovladati svime... Daj mi
cigaretu... Razumiješ li me?"
"Razumijem te vrlo dobro", odgovori Refik priključujući se prijatelje¬vom uzbuđenju.
Omer se zaustavi ispred prozora:
"Pogledaj ovo dvorište. Ne mijenja se. Ova stabla kestena i lipe bila su ista prije četiri
godine. A ja hoću da se sve promijeni, u brzom klokotanju, da sve prašti, želim da se sve
okreće! Ne, ni to nije ono što, zapravo, želim. Želim da to bude moje! Da na tome
ostavim svoj trag, da sve ispreturam...", i nastavi hodati po sobi.
Refik ga je slušao s uzbuđenjem. Osjećao je da se u njemu budi neka zapretena energija
te je povremeno izgovarao: "Da, da!"
Page 66 / 366
Odjednom se otvoriše vrata i uđe sluškinja sa poslužavnikom za čaj.
"Momci, donijela sam vam čaj! Omer-beže, prepoznala sam Vas čim sam Vas ugledala.
Nimalo se niste promijenili. Stavila sam i limun u čaj. Ooo, kako se sjećam!"
"Sjajno, iskreno govoreći!"
"Vidi, opet mi se smijete", reče žena. "Nimalo se niste promijenili! I mi smo takvi..."
Izlazila je iz sobe sa poslužavnikom. Pogleda Refika.
"Jedino se mladi gospodin oženio... Da vam donesem burečiće?"
"Ne treba", uzvrati Refik i stidljivo pogleda Omera. "Reći ću ti slijedeće o ovom braku",
reče nakon što se vrata zatvoriše. "Perihan mi se veoma..., veo¬ma dopada. Htio sam i
tebi reći da se oženiš. Odustao sam. Niti ti govorim da se ženiš, a niti da se ne ženiš!"
"Zašto to?"
"Ne znam, ne znam", prošapta Refik nabrzinu. "Rekao sam ti, eto, ali ne znam", reče
strahujući da ne izgleda kao da se žali. "Kako bi trebalo biti? Da... O tome možemo više
pričati... Ali, ne danas, zar ne? U ovoj vrevi se niočemu ne može razgovarati... Takav je
bajram! Pričali bismo večeras kad bi ostao na večeri. Znam, ne možeš ostati!", pa
nervozno zapucketa prstima.
"Razumijem te", reče Omer smješkajući se. "Razumiješ li i ti mene?"
"Naravno, naravno... Pričat ćemo o tome kasnije. Dolje ćemo nastaviti čajnik, kao što
smo to prije radili. Doći će i Muhidin. Razgovarat ćemo do zore!
"Zbilja, gdje se on zadrža?"
Utom se otvoriše vrata. Uđe Osman smješkajući se. "Merhaba, mladići, merhaba", reče.
Bio je nekoliko godina stariji od njih, ali je volio nastupati u dobroduš¬nom stilu. "Opet
ste pronašli jedan drugoga i povukli se iz društva... Pokera, ima li pokera?"
Vrtio je rukama kao da dijeli špil karata.
"To je bilo prije četiri godine", uzvrati Refik starijem bratu.
Osman prasnu usmijeh, kao da su to bile posebno smiješne riječi.
"Zašto da i sad ne bude ono čega je bilo prije četiri godine?"
"Naravno!", odgovori Omer. "Možda ćemo opet igrati."
Potom, da bi podsjetio na staru šalu, reče:
"Mi smo četiri godine ovdje igrali poker, a vaša majka je dolje sjedila. Mi smo postali
inžinjeri, a ona ništa!"
Osman se gromoglasno nasmija. Bila je to stara šala koju je Nigan-ha-numa neprestano
ponavljala, ali Osman se smijao kao da je čuje prvi put, pa potapša Omera po leđima.
Iako je to bilo neočekivano, bio je to odmjeren pokret.
"Da, četiri godine pokera... Izbacili biste sedmice i igrali utroje! Je li, a šta je sa trećim?"
"Muhidin je rekao da će doći", reče Omer. "Samo sam ga jednom uspio vidjeti!"
"Ostaješ na večeri, naravno", reče Osman. "Sta? Ali, može li to tako? Do¬bro, dobro.
Hajde, pričaj nam bar još malo. Sta si radio u Londonu? Daleko su ispred nas, zar ne?"
"Daleko ispred!"
"Da, ali i kod nas se nešto radi. Kako ti se čini sve ovo što si zatekao? Napredak, jesi li
uočio napredak?"
Otvoriše se vrata. Uobičajeno oštrim i nervoznim pokretima, uđe Muhi-din. Osmana
odmjeri pogledom kao da ga nije prepoznao.
"Ah, evo, dođe i treći", kaza Osman. "Upravo smo pričali o tebi."
Izgleda da Muhidin nije mogao prihvatiti tu ustreptalost, jer sa Osma-nom nije bio
pretjerano blizak.
Page 67 / 366
"Sta ste pričali?", upita uz podrugljiv osmijeh.
"Pričali smo o tebi", odgovori Refik. "Pričali smo o tome kako smo ne¬kad igrali poker!"
Muhidin se rukova sa Osmanom.
"Kako ste?", upita gledajući Refika i Omera.
Sjede u fotelju u uglu, uze novine i poče ih prelistavati.
"Da, da ja ostavim mladiće nasamo", reče Osman ali se neočekivano za¬ustavi baš kad je
izlazio i okrenu se Muhidinu: "Sta je s tvojom knjigom poezije?"
"Dobro, dobro", progunđa Muhidin.
"Da, mlade treba ostaviti nasamo. Oni su postali inžinjeri, a moja majka ništa", pa se još
jednom gromoglasno nasmija i pritvori vrata za sobom.
"Šta je to? Nešto si zlovoljan?", upita Omer Muhidina.
"Znaš da ga ne volim", odgovori Muhidin pokazujući glavom prema vra¬tima. "Ili si
možda zaboravio?", pa se okrenu Refiku: "Ne ljutiš se na mene zato što ne volim tvog
brata?"
"Ne, dušo draga!"
"Eee, šta ste pričali o meni?"
"Ništa, bolan! Opet stare šale", odgovori Omer.
Nastupi tišina. Nikome se nije pričalo. Čula se galama sa donjeg sprata i otkucavanje sata
ispred vrata.
"I porodično veselje u ovoj kući...", reče Muhidin, pa ustade, skide nao-čare i maramicom
poče brisati stakla.
"Ne voliš?", upita Omer.
"Iskreno, ne mogu se odlučiti. Treba li nešto takvo voljeti ili treba mrzi¬ti?"
Omer se osmjehnuto približi Muhidinu. "Shvatam te!", reče i stavi ruku na njegovo rame.
Postoje bio znatno visočiji od Muhidina, to je podsjećalo je na saosjećaj-nost živahnog
starijeg brata.
"Omer mi je malo pričao o sebi", reče Refik. Sjedajući u fotelju, Muhidin stavi naočare.
"Sta si rekao?!"
"Drugom prilikom ćemo o tome", odgovori Omer.
"Onda, dobro. Ni ja se, inače, neću dugo zadržati. Ići ću na Bejoglu. Obe¬ćao sam, došao
sam te vidjeti!"
"Još uvijek Bejoglu, hah!", reče Omer.
Kao što su i očekivali, Muhidin se nije nasmijao. Nije zauzeo ni stidljiv, a ni šarmerski
stav. Nabrao je obrve i bacio oštar pogled.
Vrata se opet otvoriše i ponovo uđe Emina-hanuma sa poslužavnikom. Na poslužavniku
su bile tri šoljice čaja.
"Tebe sam vidjela, tebe!", prijekorno se obrati Muhidinu. "Odmah si ovamo pobjegao!",
pa, vidjevši da je namršten, ne kaza više ništa; pokupi prazne šoljice i iziđe.
"Popeo sam se ovamo ne zagledajući po donjem spratu", reče Muhidin kao da se
izvinjava. "Vidim, imaju neki gosti..."
"Svratit ćemo zajedno pri odlasku", reče Omer.
Opet nastupi tišina. Slušali su žamor sa donjeg sprata.
"Dobro, o čemu ste maloprije pričali?", upita Muhidin.
"Dušo moja, ja sam malo pričao o svojim planovima i idejama. A on je meni spomenuo
svoju ženidbu. Ili..."
Page 68 / 366
"Da, da, o tome smo, eto, pričali", uključi se Refik, a na spominjanje že¬nidbe osmjehnu
se sasvim bezbrižno i spokojno.
"Brak je ovog načinio veoma poslušnim", reče Muhidin pokazujući na Refika.
"On je uvijek bio poslušan", uzvrati Omer i nasmija se. "Tako je, tako je. I to previše
poslušan", dodade Muhidin i prasnu u smijeh.
I Refik se nasmija, ali zapazi i neodređen osjećaj krivice. Potom je Mu¬hidin pričao o
nekom školskom kolegi s kojim se sreo na ulici. Kao da je to bio jedan od onih ljudi koji
žive da bi im se drugi uvijek podsmijavali. Još više se razveseliše sjećajući se uspomena
iz inžinjerske škole.
Omer otvori novine koje je prelistavao Muhidin.
"Pogledajte ovo!", reče i pročita: "Fijaker advokata Dženaba Sorara jučer se, na Taksim-
mejdanu, sudario sa tramvajem. Šteta nije velika. Nema ljud¬skih žrtava", pa podiže
pogled sa novina. "Eto, to je Turska", reče. "Ovakva vijest u engleskim novinama..."
"Jesi li to i ti postao jedan od onih koji Tursku doživljavaju kao provinci¬ju?", ubaci se
Muhidin. "Ta vijest je objavljena zato što se posljednjih dana često događaju tramvajske
nesreće!"
"On ne doživljava Tursku kao provinciju, nego kao čednu, neosvojenu zemlju", uzvrati
Refik.
"Ne, dušo moja! Šta i ti pričaš?", promrmlja Omer. "Hajde da idemo. I ti izlaziš, zar ne?"
Spuštajući se niz stepenište, sretoše Perihan. Refik uoči da se Perihan zacrvenjela, a
njegovi prijatelji kao da su se zastidjeli.
Fuad-beg i njegovi već su bili otišli, a Dževdet-beg je sjedio na svojoj fo¬telji. Uzbudio
se ugledavši mladiće. Oraspoloži se dok ga je Muhidin ljubio u ruku. Sjedoše, jer je on
navaljivao.
"Eee, kuda idete? Na zabavu?", upita Dževdet-beg.
"Oni idu, ja ostajem u kući", uzvrati Refik.
"Naravno da ti ostaješ. Ti si oženjen. Nego, kud vi idete? Izlazi li iko od vas na
Bejogluu?"
"Ja ponekad iziđem", odgovori Muhidin.
"Aha! Ah, ti... Ali, ne pretjeruj... Ja to uopće nisam radio u mladosti. Sad kažem: Kamo
sreće da sam još malo živio, da sam se zabavljao! Ali, bitna je porodica, posao. Zar nije
tako? Gdje ti radiš?"
"U građevinskoj firmi."
"Lijepo, lijepo", pa se okrenu prema Omeru: "A ti se ostavi besposli-čarenja i što prije se
lati nekog posla. Vidi, ovo ne sliči Evropi. Ovdje je drukčije."
"Znam, gospodine", uzvrati Omer, ustade i nagnu se prema Dževdet-begovoj ruci.
"Vidi ti njih", komentirao je Dževdet-beg dok su ga ljubili u ruku. "Od¬mah bježe! Ima
mnogo toga što biste naučili od mene, još mnogo!"
"Veoma su lijepi", reče Nigan-hanuma uzdahnuvši. "Veoma su mladi", dodade nastojeći
ispraviti svoje riječi koje nisu odgovarale Muhidinu. "Oče¬kujem vas jedan dan na ručku.
Obećajte! Je li dogovoreno?"
Osman se smijao prisjećajući se one stare šale.
"Tras ovdje, tras iza vrata! Šta je to?", reče jedno unuče privijajući se uz Omera dok su
izlazili iz sobe.
"Je li limun?", odgovori Omer smješkajući se. "Ili je, možda, ono bure turšije?"
Page 69 / 366
Dok su bili na pragu, Refik ugleda Perihan da silazi sa sprata. Namjesti se tako da njegovi
prijatelji ne budu primorani da se još jednom s njom pozdrave.
"Zašto sam to uradio?", pomisli i isprati ih do avlijske kapije.
Dobio je obećanje da se jedne večeri ponovo ovdje sastanu. Pratio ih je pogledom sve
dok se nisu umiješali u bajramski vrevu na trgu Nišantaš.
"Sa njima sam proveo mladost, godine studija", promrmlja, pa se okrenu i krenu prema
kući.
Još uvijek se nije otopio snijeg koji je padao prije dva dana. Bilo ga je ponegdje u avliji i
na granama stabala. Zapuha vjetar hladan kao nož. Sa grana se prosuše pahuljice. Refik
trkom uđe u toplu kuću. Priđe peći, ogrija se i uključi se u razgovor.
Page 70 / 366
Do iznošenja jela na maslinovom ulju Džemila-hanuma je spominjala rodbinu, a narodni
poslanici pričali su o politici. Kad su postavljena ova jela, Muhtar-beg se okrenu Omeru:
"Vi ste bili u Engleskoj, zar ne?", reče, pa se okrenu i pogleda svog pri¬jatelja narodnog
poslanika; njegov pogled je govorio: "Hajde da zajedno ispitamo ovog zanimljivog
mladića!"
"Bili ste u Engleskoj. Kako je tamo?"
"Dobro, gospodine!"
"Veoma lijepo! Politička situacija, naime? Sta kažu za ovaj rat između Italije i
Abesinije?"
"Gospodine, nisam se mogao pobliže baviti politikom."
"Ah, eto kakav je mladi naraštaj. I moja kćerka je takva."
"Ja, oče, pratim politiku onoliko koliko mogu", odgovori Nazli.
"Da, sviđaš mi se", reče narodni poslanik i klimnu glavom kao da želi zaboraviti svoje
riječi, pa se okrenu Omeru:
"Dobro, kako tamo gledaju na nas?"
"Na koga?"
"Aaa, Vi još niste prihvatili Tursku! Nas, Tursku, nas, kažem."
"Još uvijek nas vide kao zemlju fesova, harema i žarova..."
"Tako, dakle... Šteta, šteta! Premda je toliko toga učinjeno...", prošapta narodni poslanik;
izgledao je kao da mu je načinjena neka nepravda. "Tome ne pridajemo važnost, ali to je
veoma važno. Mi smo se oporavili. Sad to cijelome svijetu moramo staviti do znanja!"
"Ali, i cijeli svijet je bolestan, dragi moj", reče Muhtar-beg. "Hoće li iz¬biti rat?", pitao je
gledajući Omera, ali od njega nije očekivao odgovor ili je stavljao do znanja da tome
neće pridavati važnost.
Dva narodna poslanika dala su se u priču o mogućnosti rata, o stanju u Spaniji, o ratu u
Abesiniji. Džemila-hanuma je izgledala tako kao da kaže: "Ah, ova njihova nepresušna
politika!", a Omer i Nazli su dva puta započi¬njali razgovor.
Omer je pitao Nazli šta je studirala, a kad je saznao da je to književnost, podsjetio je na
rođaka koji je studirao književnost. Ali, Nazli ga nije pozna¬vala, jer je to bio Omerov
rođak po ocu. Nakon kratkog razgovora, oboje su pocrvenjeli kao da su počinili nešto
sramno. Nazli pocrvenje još jednom zato što se Omer crvenio, ili se to Omeru samo tako
učinilo.
Pretkraj ručka u sobu uđe pepeljasta mačka. Nazli je pozva, uze je u krilo i pomilova.
Tetka Džemila se naljuti, reče kako svoju bratičnu, koju oslovljava sa moja kćeri, nije
ničemu naučila te da je mačija dlaka veoma opasna. Sa vidnim žalom ispričala je ono što
je zadesilo nekog bogataša kojemu se život okrenuo naopačke zato što mu je mačija dlaka
došla u pluća. Omer je u međuvremenu uspio pažljivo osmotriti Nazli. Lice joj nije
lijepo, ali nije ni ružno. Ima široko čelo, krupne oči, nos kao u oca, mali, a usne su joj
osmjehnute. Na licu joj se očitavao izraz kao da se stalno nečega prisjeća. Na nju je Omer
obratio pažnju kad je, nakon što je ustala iza stola, sastavila ruke na prsima. Shvatio je da
je uznemiren zbog te djevojke koja je sjedila u ćošku divana. Sjedeći sastavljenih ruku,
Nazli je Omera podjećala na učiteljicu iz osnovne škole kojom je bio zadivljen, a i na
jednu izuzetno lijepu Njemicu, koja je, kad je on bio dijete, posjećivala njegovu majku. I
ta učiteljica, a i ugledna Njemica, čiji je muž bio general, bile su veoma pametne i obje
su, kao što to sad čini Nazli, sastavljale ruke na prsima.
Page 71 / 366
Prije nego što je poslužena kahva, Džemila-hanuma je, mašući ugovorom i kuvertom,
davala Omeru informacije o izdatoj kući i kiridžiji. Ne obraćajući pažnju na to sluša li je
Omer i što se pretvara kao da je zauzet nečim drugim, predala mu je kuvertu i govorila
sve što mu je trebala razjasniti. Omer je na-stojao usmjeriti pažnju na narodne poslanike
kako ne bi gledao Nazli, koja je i dalje milovala svoju mačku, te da ne bi izgledalo da
pažljivo ne sluša Dže-mila-hanumu. Kao da govori o nečem nebitnom, Muhtar-beg je
prijatelju prepričavao neku svoju uspomenu na Ismet-pašu.
Muhtar-beg poče hvaliti Ismet-pašinu Vladu, koja je sad na vlasti. Dok je najžustrije
izricao pohvale, okrenu se i pogleda Omera; kao da mu je nje¬gov pogled govorio:
"Pričajte, molim Vas, svojim prijateljima u Engleskoj o ovoj vladi, neka znaju o kakvoj
Vladi je riječ!" Njegovo lice je opet izgledalo kao da je doživio neku nepravdu. Onda
uzbuđeno upita: "Dobro, šta Vi mislite?"
"O čemu, gospodine?"
"O reformama, o Turskoj, o nama...?"
"Da, i ja se slažem sa njima, gospodine", odgovori Omer, pa, smješkajući se, pogleda
Nazli; smatrao je glupom tu gestu, a zapazi kako Muhtar-beg gnjevnim pokretom isteže
rukave na žaketu.
"Naime, s kime se slažete?", upita Muhtar-beg, pa nabra usne: "Uosta¬lom, nije važno!
Šta ćete Vi sad raditi?"
"Zarađivat ću novac! Radit ću na relaciji Sivas - Erzurum."
"Znači, prvo ćete služiti reformama. Ta željeznička pruga veoma je bitna. Istok vri. Ta
pruga će ujediniti Tursku, a reforme će se prenijeti i na istok. Vi, prvo, dakle, služite
reformama. Tako recite... Pare će kasnije doći!", pa završi gledajući u Nazli, pogledom
tražeći njenu potvrdu da je upravu. "Zar nije tako?"
"Danas je tvoj dan, dragi moj Muhtare!", reče drugi narodni poslanik.
"Ali, zar nisam upravu?", uzvrati Muhtar-beg okrećući se njemu i ponovo sjede na
fotelju, iz koje je, uzbuđen, bio ustao.
Omer se malo zbuni. Pogleda u Nazli i mačku u njenom krilu. Raz¬mišljao je o onome
što je rekao i očekivao razumijevanje. Ubzo se zastidi shvativši da krajnje bezizražajno
gleda u djevojku. Utom Džemila-hanuma sve ublaži vraćajući se uspomenama: "Bilo je
to one godine kad je u Evropi objavljen rat. Tvoja rahmetli mati, otac, tvoj rahmetli
amidža Teufik, ja, svi skupa smo otišli na Bejoglu... Ne, ne... U novootvoreni restoran na
Tunelu. Bilo je to prijatno mjesto. Inače, bilo je tada malo mjesta u koja su mogle zalaziti
žene poput nas. Ti si malo bio nestašan, ugnjavio si rahmetli mater, pa, rekoh, da te ja
malo uzmem u naručje. Uzela sam te u naručje i njihala, a na sebi sam imala svilenu
haljinu. Ti, beštija, ne ukaki li mi, šta sam ono htjela reći, tu novu haljinu? S jedne strane,
pritišćem te u naručju, na onu fleku, da tvoja mati ne bi vidjela i da ne bi osjećala
nelagodu, a sa druge strane...", pa se kikotom nasmija.
I Omer se nasmija. Krajem oka pogleda Nazli. Vidjevši kako se namršti-la, kao da sluša
ružnu priču, naljuti se na Džemila-hanumu što je prepričala tu uspomenu. Potom, kao da
se nečega sjetio, namrgodi lice i ustade.
"Da ja najzad ustanem", reče.
Kao što je i očekivao, prvo su me se suprotstavljali, a zatim su pošli za njim. Oglasio se
narodni poslanik, koji se vratio sa vrata salona:
"Ne zaboravite reforme! Nikad ne zaboravite na reforme. Prvo država, onda lični
prohtjevi! Zar nije tako? Moje selame uručite svojoj tetki i tet¬ku!"
Page 72 / 366
Džemila-hanuma je također poselamila tetku i tetka, koji su stanovali na Bakirkoju.
"Dođi opet. Vidi, naljutit ću se ako opet ne dođeš. Danas si ionako došao radi ovoga!",
pokazivala je na kuverte u Omerovoj ruci, ali se pokaja: "Ne, ne, šalila sam se!"
Omer je nešto odgovorio, ali je pažnju usredsredio na Nazli. Ona se meš-koljila ispred
vrata i milovala mačku u naručju. "Ja sam trebao biti osvajač", promrmlja neočekivano,
stisnu ruku i Nazli, te mačku pomilova po čelu. "Da, ja ću biti osvajač", promrmlja još
jednom dok se spuštao stepenicama.
Džemila-hanuma je dovikivala da obuče kaput kako ne bi nazebao. Vani je puhao hladan
vjetar. Pred bolnicom Gumušsuju zaustavilo se vojno vozi¬lo. Hramajući, uz stepenice se
penjao vojnik, a ispod ramena su ga pridrža¬vala dvojica vojnika. Omer sjede u taksi i
reče da ide u Bakirkoj.
Putem je razmišljao o ovom dugom danu. Jutros je sjedio sa tetkom i tetkom, posmatrao
klanje kurbana, ručao je kod rođaka, a popodne vidio Refika. U Istanbulu, koji je
bajramovao, postojalo je nešto u živahnim ve¬likim porodicama, u toplim prostranim
salonima, čega se treba kloniti, od čega se treba držati daleko. Prisjećajući se dana, u
njemu se budila želja da nešto razbije, da ispretura sistem za koji nije mogao razabrati
šta, zapravo, predstavlja.
"Neću se predati ovoj učmaloj, lagodnoj, lijenoj pomirljivosti, ovom po¬rodičnom životu
bez strasti. Sta ću raditi umjesto toga?" Zijevnuo je protežući se.
Page 73 / 366
"Znaš da ni ovom kućom nisam previše oduševljen", odgovori Muhidin. Refik konačno
shvati da je sve počelo onako kako želi.
"Da, znam da ti se ova kuća ne sviđa", kaza smješkajući se. "Šta te, inače, oduševljava
osim poezije?", dodade tek da bi rekao nešto drugo. "Žene, zabava, pamet...", odgovori
Muhidin. Omer sjede naspram njega: "A i da pokazuješ pamet. Kad ti izlazi knjiga?" "A
ti stalno to pitaš! Uskoro... Čekam!" "Dobro, čime se još baviš?"
"Inžinjerstvom. Kancelarija mi uzima mnogo vremena! Kući se vraćam umoran. Ponekad
izlazim na Bejoglu. Imam poznanika i u kafanama u Be-šiktašu! Kod kuće pišem poeziju.
To je dovoljno!"
"Da vidim hoću li ja uspjeti naći nešto što će mi biti dovoljno", neočeki¬vano reče Omer.
"Eto, Muhidin, pjesnik i inžinjer", reče Refik. "Sjećaš li se, ti si se jedno vrijeme
poistovjećivao sa Dostojevskim? Zato što je i on bio inžinjer?"
"Ne, on se, izgleda, poistovjećivao sa njim zato što je i on bio vragolan poput njega", reče
Omer.
Muhidin se nasmija. Volio je da se priča o njemu, da se raspravlja o nje¬govim odlikama.
"Zatim, ti si, Muhidine, jedno vrijeme govorio i da ćeš oslijepiti", reče Refik nastojeći da
ga razveseliti. "Naravno, najvažnije je što si rekao da ćeš se ubiti ako u tridesetoj godini
ne budeš dobar pjesnik!"
"Da, tada sam govorio sve što bi mi dolazilo na jezik, ali je tačno to što sam rekao o
pjesništvu i da ću se ubiti!"
"Breh, breh, breh!", izreče Omer kroz smijeh.
Muhidin mu uputi pogled koji je govorio: "Nisi dužan povjerovati!", a samouvjereno, kao
da je uz svoju tvrdnju bio toliko vezan da ne pomisle da se neće usuditi da je dokaže,
reče: "Samo se ti smij!"
Refik je bio zadovoljan što sve ide kako treba. Ne želi da bilo šta nedo¬staje: vadi čaše iz
dolafa, stavlja šećernicu na poslužavnik, nadgleda ispara-vanje čaja.
"Piće! Donesi i piće!", kaza Omer.
"Pa, kod nas nema ništa! Imaju očevi likeri od jagoda. Popije malo na bajram..."
"Nije važno, nema veze!", reče Omer pa se okrenu prema Muhidinu: "Piješ li ti?"
"S vremena na vrijeme."
"Došao mi je jednom... U septembru, čini mi se, zar ne? Bio je podobro pijan!"
"Treba piti, dušo draga! Treba piti", reče Omer. "Zašto?"
"Treba piti, jer piće...", nastavi Omer okrećući se prema Refiku. "Kako čaj lijepo
miriše!", kaza i ponovo se okrenu Muhidinu: "Jer je to nešto dobro!"
"Zašto je to nešto dobro?" "Dobro, reći ću ti."
Izraz Omerovog lica govorio je: Grijeh je spao s mene!
"Zato što piće čovjeka odnosi s onu stranu svakodnevnog života. Pomaže u nadilaženju
površnosti!", pa se uzbuđeno pridiže. "Čovjek uspijeva shvatiti užase jednostavnog,
prosječnog života!"
"Čega sve to, čovječe, ima u tebi?", reče Muhidin. "Sjedi!"
"Na Bajram sam ti rekao da je on takav", reče Refik.
"E, u meni ima mnogo štošta! Dosta sam naučio u Evropi. Ovdje više ne mogu biti lijen
čovjek. Ne mogu se zadovoljiti malim. U Evropi sam nau¬čio... Naučio sam da imam
jedan život i da ću, potom, umrijeti!"
"Zar to nisi znao?", osmjehnu se Muhidin.
Omer je išao prema trpezarijskom stolu i odjednom zastade.
Page 74 / 366
"To sam naučio. Naučio sam šta znači to što ti ne znaš, a što ismijavaš. U ovom životu
treba nešto učiniti. Treba ga ispuniti. Treba preći iza svega... Mora se nešto uraditi. To što
uradi, čovjek treba obznaniti drugima... Ja ne želim prosječan život!"
"Ali, maloprije si meni podvikivao sa breh, breh, breh!"
"Tačno! Ali, nemoj me pogrešno shvatiti. Vrijedi li to za poeziju? Tako sam mislio..."
"Ne vrijedi, znači, ha?", uzvrati Muhidin.
Omer odvrnu malu česmu na čajniku.
"Ne vrijedi", reče. "Ili, prema mome mišljenju..."
"Dobro, želim saznati šta ćeš ti raditi", uzvrati Muhidin nastavljajući rukama svirati
trampet na ivici fotelje.
"Otići ću u Sivas i zaraditi novac!", gotovo se derao. "Zaradit ću pare! S tim parama ću
sve postići! Sve...", pa prestade, kao da ga se uplašio: "Gledaš me sa podsmijehom.
Doživljavaš me kao veoma vatrenog, zar ne? Ili... Da, da, veoma sam vatren."
Spusti šoljicu čaja na tronožac. Načini nekoliko čudnih pokreta rukama, kao da bez
mlataranja rukama ne može istjerati ono što se nalazi u njemu. Zapazivši to, osmjehnu se.
"Nervozan sam ovih dana", reče. "Zato što se bojim da ne podlegnem ovoj učmahloj
bešumnoj porodičnoj atmosferi koju sam zatekao u Istanbu¬lu!"
Okrenu se Refiku:
"Ni slučajno mi nemoj zamjeriti! Ako podlegnem tome, onda ću, ne ura-divši ono što
trebam uraditi, navući papuče i otpočeti prosječan život."
Dok je to govorio, krajem oka je pogledao u Refikove noge. Kao da se smirio kad je
vidio da je obuo cipele.
"Međutim, ja mnogo toga želim postići! Želim živjeti bogato i ispunje¬no. Ko je to
rekao? Živjeti bogato, potom biti doista bogat, postići sve!", pa, kao da je s mukom
ponavljao nešto što je naučeno napamet, promrmlja: "Želim osvojiti žene, novac,
divljenje svih..."
Sjeti se šoljice čaja i uze je. Sjede na mjesto na kome je prije sjedio Ga-
lib.
"Dobro, zašto omalovažavaš poeziju?"
"Zato što je to nečujan posao. Pa, šta možeš razoriti, šta postići s pje¬smom? Čekat ćeš
strpljivo... Hah? Prije su tako govorili. U strpljenju je spas. Ja sam, eto, naučio da ne
vjerujem u to! Ne vjeruj onima koji te podučavaju da budeš strpljiv! Ja imam povjerenja
samo u sebe!"
"To nisu nove ideje...", uzvrati Muhidin.
"Da, moguće je da si to pročitao u knjigama! Ja možda nisam čitao koli¬ko ti, ali znam
to. Da sam to, kao i ti, pročitao u knjigama, rekao bih da su to ideje i prešao preko toga.
Ali, to meni nije tako. Meni je to nešto što se živi! To je meni sve!"
"Da, mislim da te razumijem", odjednom kaza Muhidin. "Ali, ja to ne smatram
ispravnim! Kud će te odvesti tolika pohlepa?"
"Nisam razmišljao. Ali, želim se usmjeriti na ono što rekoh", pa se Omer usmjeri na
Refika: "Ne razumijem zašto, umjesto pića, pijemo ovaj čaj?"
"Da, nervozan si. Postao si nervozniji od mene", reče Muhidin. "Ali, ova pohlepa će te
nakraju razoriti, upropastiti!"
"Da ti donesem liker?", upita Refik.
"Ne, ne, nemoj... Upropastit ću se! Tako misliš?", Omer ustade i sasvim smireno poče
hodati po sobi.
Page 75 / 366
"Da", odgovori Muhidin, ali, ugledavši Omera kako se šeta između na¬mještaja, dodade:
"Ne znam..."
Omerovo tijelo kao da je govorilo: "Pogledajte koliko sam zgodan i pa¬metan! Zar se
uopće može razoriti neko ovakav?"
Nastupi tišina. Muhidin ustade i nali novi čaj. Omer upita Refika za knjižare koje su
otvorene posljednjih godina. Refik se dao na objašnjavanje nečega. U riječ se umiješa i
Muhidin. Pričao je o nekom pjesniku, Džahitu Sitkiju. Poznavao ga je iz Galatasaraja i
bešiktaških kafana. Imao je ružno lice i bio je stidljiv. Kaza da je zablistao pohvalama
Pejami Safau. Reče i to da ne poznaje ostale mlade pjesnike, jer ne voli pretjerano kafane
Bejoglua... Počeše pričati o Bejogluu, o tome kako se ova ulica izmijenila u posljednje
četiri godine, ali iz njihovih riječi - koje ništa nisu mogle sakriti - i pokreta bivalo je jasno
da su svi zaokupljeni onim o čemu su maločas razgovarali, a ne ovim pitanjima.
Razgovor o Bejogluu, dućanima i promijenjenom Ista¬nbulu potraja dugo, ali nije
ostavio nikakav trag.
"Dakle, tako misliš, ha...?", kaza Muhidin kad je opet bila nastala tišina gledajući u dim
cigarete koji je ispuhnuo.
"Da, to je ono što treba uraditi", uzvrati Omer. "Uvijek bi se trebalo opi¬rati prosječnim
stvarima, prosječnom životu. Ali, to nije dovoljno. Treba izazvati tutnjavu, metež! Treba
se domoći svega... Govorim isto!", pa na¬čini gestu kao da se izvinjava što iznosi ideje
koje se ne mogu opovrgnuti. "Čovjek bi trebao izbjegavati mala zadovoljstva,
privlačnosti svakodnevnog života!"
Ustao je i nalio čaj, kao da je samom pojavom, svojim tijelom, ponovo želio izazivati
raspravu, dati potporu onome što govori. "Da, da, ovo su krupne riječi...!", reče Muhidin.
Omer iz ruku spusti šoljicu na tacnu.
"Hoćeš li da ti nešto kažem? Ali, nemoj se uplašiti. Ja..., ja ne želim biti šonjavi Turčin!"
"Daa...?", uzvrati Muhidin. Kao da je pištolj pukao.
Muhidin je gledao sad u Refika, sad u Omera. "Jesi li ti, čovječe, svjestan šta si rekao?",
upita.
Izgleda da se i sam Omer prepao svojih riječi. Igrao se česmom na čajni-ku i šoljicom
čaja, koju nikako nije uspijevao napuniti. Okrenu se i pogleda Muhidina. Kao da su
njihovi pogledi govorili: "Dušo moja, šalim se!" i po¬novo se usredsredi na šoljicu.
"Nešto slično rekla mi je Atija-hanuma, supruga Sait Nedim-bega. Bili smo skupa u vozu
na povratku u Tursku. Jesam li ti pričao o tome?", obrati se Refiku.
"De ti pojasni svoje riječi! Objasni šta si htio reći...", povika Muhidin. "Muhidine, zar mi
nismo prijatelji, dragi Muhidine?", reče Omer. "Ti si moj dugogodišnji prijatelj!"
"Da, ali od tebe nisam očekivao toliko!"
Omer spusti šoljicu čaja na tronožac. Sjede pokraj Muhidina. Poput sa-osjećajnog,
tolerantnog starijeg brata, ruku prebaci Muhidinu preko rame¬na:
"Ja ne kažem ništa, Muhidine! Kako ovaj život mogu najbolje ispuniti, to istražujem", pa
se, povlačeći ruku sa njegovog ramena, okrenu prema Reflku. "Ah, u Turskoj nema
tolerancije. Tolerancija je veoma bitna! Sta ti veliš?"
"Zašto da bude površno i prosto to što nazivaš svakodnevnim životom?", Refik odgovori
osjećajući da treba nešto reći. "Zašto da čovjek izbjegava ta mala zadovoljstva koja
omalovažavaš? I svakodnevni život, po sebi, ima ne¬čega neizvještačenog..., ima svoju
pjesmu", ali se zastidio toga što je rekao.
Page 76 / 366
"Ti misliš na Perihan, zar ne? Na Perihan", reče uzbuđeno Omer. "Upra¬vu si, Perihan je
veoma..."
Refik se zacrveni.
"Ne, nisam mislio na nju."
"Shvatam te. Ne nalazi se lahko žena poput Perihan", reče Omer upavši mu u riječ.
"Ne, ne govorim o njoj. Ja kažem da se može biti skroman!" Muhidin prasnu u smijeh:
"Skromnost? Dobro, a ovaj salon? Ili ovaj namještaj?", rukom je poka¬zivao po cijelom
salonu, sobi za klavir, sedefnim kompletima, namještaju. "Kako čovjek može biti takav
medu ovim stvarima? Kako među ovim stva¬rima i, nemoj se ljutiti, sa onom tvojom
lijepom ženom, kako čovjek može biti skroman? Kah, kah... Ne ljutiš se, zar ne? Ako je
skromnost ono što ti želiš, onda to možeš postići u okolini u kojoj ja živim. Ja to mogu
uraditi."
Ustao je kao da misli da je na njega došao red da demonstrira silu.
"Ali, meni se ne dopada skomnost. Želim pokazati koliko sam pametan i u tom kontekstu
se slažem sa Omerom! Ali, u tom kontekstu!"
"Dobro, a zašto ti ne želiš biti Rastignac kao što ja to želim?"
"Šta, šta, šta reče...?! Rastignac! Haaa, Čitaš Balzaca?! Podražavaš tog tipa?!"
"Ne, to nije moje otkriće", odgovori Omer; izgledao je kao da se izvinja-va. "To su,
također, riječi Sait-begove supruge Atija-hanume..."
"Kakva porodica, bolan?!", srdito će Muhidin. "Podučili su te mnogo čemu!"
Omer uzbuđeno ustade.
"Prijatelji, razumijete li me? Ja kažem da ovaj život treba ispuniti, živjeti bogato, da treba
sve postići! Shvatate li me? Ja sam vaš desetogodišnji pri¬jatelj! Ne gledajte me tako.
Znam, u ovome mom stanju možda ima malo nastranosti. Da, ali znam šta želim! Imamo
jedan život. Promislimo kako da ga proživimo! O tome niko ne razmišlja!", pa pogleda
Muhidina: "Ti sve želiš kazati poezijom. Je li to dovoljno? Strpljenje i poezija... Je li sve
u tome? Pokazat ćeš svoju inteligenciju... Čekat ćeš. Dobro, a zašto?", pa se okrenu
Refiku: "A ti si pred prepuštanjem ovom udobnom domu i svakodnevnom životu. Ne
kažem ništa. Ne kažem ni da to promijeniš. Ali, razumijete li me? Ponekad me plaše vaši
pogledi."
"Ne boj se! Ne plaši se nas, dušo draga", reče Muhidin.
"Koliko godina smo mi prijatelji?", nastavi Omer i krenu prema Muhi-dinu, pa se
zaustavi pred njim: "Dođi da te poljubim", reče.
"Kao da si pijan, čovječe!", uzvrati Muhidin, ali ustade kao da je ganut.
Zagrliše se i poljubiše, uzajamno se smiješeći.
I Refiku se učini da je ganut. Dođe mu da im se priključi, njihovoj šali, ali se ne podiže sa
mjesta. Razmišljao je o riječima koje je izgovorio, o Perihan, o tome kako njegovi
prijatelji doživljavaju Perihan. Postidi se.
"Kao što smo radili u godinama školovanja!", povika Omer.
I Refik je bio ustao:
"Sjećate li se, jednom na nastavi otpora...", pa se okrenu primjetivši da su njegovi
prijatelji gledali prema vratima. "Aa, otac", promrmlja.
Dževdet-beg se također iznenadi ugledavši ih. Na sebi je imao pidžamu sa plavim i
bijelim prugama i dugi deblji džemper na kopčanje. Stajao je pred vratima. Prvo kao da
se htio sakriti, zatim je shvatio da mu to neće uspjeti. Bio je radostan što je u ovo doba
noći našao zabavu. Išao je teškim i napamet naučenim koracima prema svojoj fotelji.
Page 77 / 366
"Dobra večer! Momci, nisam mogao zaspati. Dobra večer..."
"Ili mi previše pravimo buku, gospodine?", upita Omer.
"Ne, ne! Starost! A i stomak mi je nešto čudan. Izgleda da sam previše jeo večeras", ali se
postidi i dodade: "Pidžama mi je lijepa, zar ne?"
"Jaa, vrlo lijepa", uzvrati Muhidin; na licu mu se očitavala posprdnost.
"O čemu ste razgovarali?", upita Dževdet-beg dok je svoje tijelo pažljivo smještao u
omiljenu fotelju. "Hajde, recite o čemu ste pričali!"
"O tome šta u životu treba raditi", odgovori Omer.
"Vidi ti ovo! I? Šta bi to, kao, trebalo raditi?"
"Još nismo došli do potpunog zaključka", uzvrati Omer.
"Šta ima jednostavnije od toga? U životu treba raditi, voljeti, jesti, piti, smijati se..."
"Ali, šta bi trebao biti cilj? Mi smo o tome raspravljali." Dževdet-beg prinese ruku uhu:
"Rekoste li cilj?"
"Šta je, dakle, istinski cilj, to kažu, oče?", reče Refik.
"Oni govore. Ali, ti? Ti se ne miješaj pretjerano u ove poslove. Ti si se oženio. Tvoj
stvarni cilj je već poznat. Dom i posao... Dobro, šta ste još go¬vorili? Da čujem", nastavi
Dževdet-beg obješenjački.
Omer se odjednom prisjeti:
"Ja sam još govorio o Sait Nedim-begu. Vi, kao, poznajete njegovog oca, Nedim-pašu.
Štaviše, Vaša svadba je, izgleda, bila u Nedim-pašinom kona-ku..."
"Da, da", uzvrati Dževdet-beg. "Bila je u njegovom konaku." Osjetio je potištenost.
"Refik, molim te, donesi mi voća. Oguli mi naranču i donesi." "Vidio sam Sait Nedim-
bega u vozu."
"Pusti ti njega. Reci ti meni jesi li sebi našao posao", uzvrati Dževdet-beg. "Što prije nađi
neki posao. Još i djevojku. Lijep si, hvala Bogu, a i dobru si školu izučio. Da, dobar
posao, dobru djevojku! Eto mog odgovora na vaše pitanje. To je ono što je bitno u
životu."
Refik ode u kuhinju.
Page 78 / 366
"Ne treba se ulijeniti", pomisli i zijevnu. "Ne smije se predavati apatiji. O tome ozbiljno
treba voditi računa!"
"Džemila-hanumi?", upita tetka.
"Da. Želim s njom razgovarati o toj kući i parcelama."
"I tetak ti je mogao obaviti te poslove", reče tetka. "Nije važno, poselami. Kako je
Džemila-hanumina bratična? Kako se, ono, ona zove?"
"Nazli! Hajde, tetka, kasnim. Vraćam se uvečer!"
Radujući se što joj se pružila prilika, tetka ga poljubi u obraz, na mjesto gdje ga je nekad
ljubila i njegova rahmetli majka. Omer zaključi da vrijeme protiče. Preko avlije pređe
ubrzanim korakom. Pope se u autubus. Zatim, kod stanice, zaustavi taksi. Putem ga obuze
tuga što napušta Istanbul, ali se oraspoloži ponavljajući sam sebi svoje planove. "Ne treba
biti kao što su oni", promrmlja razmišljajući o tetku, koji, ne samo za vrijeme praznika
nego svaki dan igra darda sa komšijom, i o tetići, koja neprestano plete. "Ne treba biti ni
kao Refik. S obzirom na to da neću moći biti ni strpljiv kao Muhidin..." Pomisli na Nazli
dok su prelazili preko mosta. Sjeti se onoga šta su pričali kad je vidio prije mjesec. "Zašto
se ponekad onako zacrveni?", pomisli. "Kćer¬ka narodnog poslanika. Šta narodni
poslanik može osigurati čovjeku koji je na putu da postane osvajač?" Pomisli na sebe kao
Nazlinog muža i zeta tog narodnog poslanika. Zaima nove i nove tendere u Ankari,
zarađuje mnogo para, dive se njemu i njegovoj supruzi, a iza leđa mu govore: "Ovaj
Omer-beg ničim se ne zadovoljava!" Odjednom, stideći se svojih misli, promrmlja:
"Kakva sramota! Kakva glupost!", i nasmija se. Potom poče planirati šta će reći Džemila-
hanumi za dućane i parcele.
Džemila-hanuma otvori vrata. Opet vesela dočeka Omera. Ukorivši ga što nije došao
prije, pitala ga je za tetku i tetka, je li ozebao, iako je vrijeme bilo sunčano i vedro, kakvu
će kahvu popiti... Pažljivo je odslušala Omerove odgovore, pa reče da je sluškinja na
odmoru te se, prije nego što ode u ku¬hinju da skuha kahvu, malo potuži na sluškinju.
"Eee, zar nema Nazli?", prošapta Omer gledajući za ženom.
Dok su ispijali kahvu, pričali su o beznačajnim pojedinostima. Na Dže-mila-hanumino
pitanje, Omer ispriča o zdravstvenom stanju svoje tetke i tetka, o njihovom
svakodnevnom životu. Džemila-hanuma se požali na zdravlje. Pokazujući zadebljale
ruke, ispriča kako trpi od reume. Potom, kao što je to Omer očekivao, nastade tišina.
Džemila-hanuma duboko uzdah¬nu.
Omer nabrzinu ispriča. Ide u Kemah i da će mu za nepunu godinu biti potrebna
pozamašna suma novca. Zamoli Džemila-hanumu da mu pomo¬gne u nalaženju kupca za
dućan, njihovu ortačku kuću i parcele.
"Ne prodaješ zar sve tako?", uzvrati žena.
"Neću sad prodati, draga tetka. Kasnije će trebati prodati!"
"Prodaja nije nešto što je pohvalno. Tvoj rahmetli otac imao je običaj reći da nema kraja
počneš li jednom prodavati imetak."
"Ja to neću prodati da bih proćerdao", uzvrati Omer. "Prodat ću da bih stvorio kapital."
"Nije dobro, nije dobro", promrmlja žena, ali reče da će pomoći koliko može.
"Zašto sam došao ovamo?", pomisli Omer. "Ova žena mi nikad neće moći pomoći. Ja
sam ovamo... Neee, zašto da ne? Dobro poznaje Erenkoj..." "Gdje je Kemah, sinko?" "U
Erzindžanu." "Tamo bude hladno." "Pred nama je ljeto!"
"Opet, nemoj biti nehatan, pa da ne poneseš nešto toplo", reče Džemila-hanuma i nastavi
govoriti o nekoj dalekoj rodbini iz Erzindžana.
Page 79 / 366
Kazala je da tamo čaj piju ližući veliki komad šećera koji prenose iz ruke u ruku. Potom
ode pristaviti čaj.
Omer vidje sivu mačku koja je ušla u sobu i ustade. "Idem iz Istanbula", pomisli, ali se u
njemu ne javi tuga koja se budila dok se vozio. Oslobodio se mučnine sna i pronašao
svoju požudu. Definitivno je shvatio da mora posta¬ti osvajač. "U ovom životu se mnogo
može napraviti", promrmlja. Proma¬trajući ga, mačka se približi, skoči u fotelju,
pomirisa jastuk, smota se i leže. "Ali, i iz Istanbula odlazim prije nego što sam se
nauživao njegove slasti!" Hodao je po sobi. "Koje slasti?", prošapta osjećajući želju da
nešto razbije. "Dok sam bio u Londonu, uopće nisam lijepo mislio o Istanbulu!" Kroz
prozor je gledao na Bosfor. "Da, nisam s ljubavlju razmišljao o Istanbulu, ali sad vidim
da ovdje ima prijateljstva, nekih ljudi, bližnjih, poznati miris, topli zrak koji mi obavija
tijelo!" Bilo je to tačno.
Idući od prozora prema suprotnom zidu, ugleda biblioteku i nabacane knjige. "Ima ova
djevojka, naprimjer! Šta li čita?", pa vidje mačku. "Ali, mogu se i ulijeniti ukoliko
ostanem ovdje. Meni trebaju pare!" I to je bilo tačno. Okrenu se i krenu prema prozoru.
"Bježim iz Istanbula da bih zaradio pare, ali osvojit ću Istanbul!" Nad Uskudarom su se
nadvile dvije skupine oblaka. "A možda i pretjerujem s time što se naziva osvajanjem,
stremim tome. Da slučajno ne bude glupost to što kažem da sam naučio u Evropi?!"
Okrenuo se i pošao prema zidu. "Ali, ne! Ja imam svoje strasti! Ne sličim drugima! Imam
hrabrost! Gdje se zadržala ta žena?" Vrati se čuvši bat koraka. "Dono¬si čaj!" Okrenu se
prema vratima i odsutno pogleda: "Aaa, ovo je Nazli!"
"Ne zamjeri. Nisam mogla izići, podučavam engleski jezik dijete iz ko-mšiluka", reče
Nazli.
Omer se osmjehnu kad primijeti iznenađenje na njenom licu:
"Naravno, naravno. Znači, podučavaš engleski..."
"Izgleda da si se ushodao po sobi", reče Nazli.
"Za tri dana se rastajem od Istanbula", reče Omer zbunjen dužinom dje¬vojačkog vrata. "
Da! Kuda ćeš?" "U Kemah!"
Nazli je sjela u fotelju u kojoj je ležala mačka. Mačku je uzela u naručje. "Ideš, dakle, na
istok."
"Da ti, poput Montesquieua, pišem pisma sa Istoka", reče. Oboje su se doimali
zbunjenim.
"Ne, ne. To su bila pisma iz Irana, zar ne? Ne, nije ni to. Pisma jednog Iranca... Jesi li to
čitala?"
"Da, pročitala sam", uzvrati Nazli.
Sa njenog lica se ništa nije očitavalo.
"Izgleda da mnogo čitaš", reče Omer ustajući, pa, kao da se nečega pri¬sjetio, dodade:
"Ja vjerujem u to da treba živjeti", ali osjeti da je to rekao veoma glupo.
"Da, ali ti si muškarac", uzvrati Nazli.
Utom ude tetka. Izgleda da je u razgovoru dvoje mladih odmah našla nešto čemu će se
diviti. Poput sjene, nastojeći da ne obznani svoje postoja¬nje, nečujno je sjela u ćošak, ali
Omer je primijetio. Shvatio je da s pažnjom sluša njegove riječi.
"Tačno! Svjestan sam koliko je težak tvoj posao. Ženama je ovdje svijet pravi pakao.
Zatvaraju vas u kuće!", rekao je to ne gledajući u Džemila-ha-numu.
"Nije baš toliko. Zatim, čovjek može forsirati te granice", reče Nazli.
Page 80 / 366
"Bože, kako je pametna", pomisli Omer. "Posjeduje karakter... Te riječi: "Može forsirati
granice... "To je nešto što ne može svako reći. Povrh svega, i simpatična je."
Osjećao se kao da je prostak.
"Zatim, kod nas se poduzimaju reforme", nastavi Nazli. "Veoma smo napredni u nekim
pogledima!" "Da", odgovori Omer. "Ali ti, izgleda, omalovažavaš reforme." "Ne, ne!
Nemoj slučajno misliti. Ja svoje prohtjeve..." "Aaa, kako to govoriš sa gostom?",
Džemila-hanuma prekori Nazli. "Ja sebe doživljavam kao svojevrsnog osvajača", reče
Omer iznenada. Opet odgovori Džemila-hanuma:
"Ali, Fatih je bio mlađi kad je osvojio Istanbul. Kako je bio zgodan, zar ne? Zgodan si i
ti, hvala Bogu!", pa je rukom kucnula u drvo.
Omer se uplaši da će razgovor postati još banalniji. "Da, pametna i sim¬patična",
pomisli. Nije htio više govoriti; dođe mu da popije čaj i da pobje¬gne.
"Odrasli ste, pričate veoma ozbiljno, ali ja vas znam i kad ste bili ovo-licni", reče
Džemila-hanuma i nasmiješi se, pa ispriča uspomenu iz Nazli-nog djetinjstva.
Nazli se naljuti kad je započela sa sjećanjem.
"Draga tetka, Vi to pričate svakome".
"Pa, Omer nije svako... Dobro, dobro, da ja vama donesem čaj."
"Izgleda da te drži pod velikim pritiskom", reče Omer kad tetka iziđe.
"Da", uzvrati Nazli. "To je baš previše!" i načini nervozan pokret rukom, pa mačka, koja
je drijemala u njenom naručju, podiže glavu.
"Eto, vidiš, reforme nisu uspjele ući čak ni u kuću narodnog poslanika", reče Omer.
"Ne! Moj otac živi u Ankari", uzvrati Nazli. Nastade tišina.
Uspirlitano vesela, Džemila-hanuma se ubrzo vrati sa čajnim poslužav-nikom. Reče da je
pripremila štrudlu sa džemom, razdragano se prisjeti svo¬je mladosti, zatim prekori Nazli
što nije probala štrudlu i okrenu se prema Omeru:
"Ova ništa ne jede. Ne znam šta će biti. Veoma je suhonjava, zar ne?"
"Ne, dušo moja", odgovori Omer. "Onakva je kakva treba biti!"
Pomisli da je opet rekao nešto pogrešno.
"Jedi i ti! Pripremila sam i za tebe", reče Džemila-hanuma.
Tek toliko da bi nešto učinio, Omer uze krišku i zagrize. Ovdje se osjećao poput
netaktičnog stranca, gotovo kao budala. "U ovoj kući ima nešto što me čini nesposobnim
i nespretnim", pomisli. "I u cijelom Istanbulu je takva atmosfera! I, zašto ja ovdje sjedim?
Da ustanem?" Ali, ne ustade. Sjedio je kao da želi ispoljiti još više nespretnosti. Kao da je
nešto čekao, ali nije znao šta je to, pa je sjedio da bi saznao. "Preostala su mi tri dana u
Istanbulu, a još uvijek besposličarim u ovoj kući", pomisli. "Mogao bih izići na Bejoglu,
zabavljati se, mogao bih se bar malo razveseliti." Ali, sjedio je osjećajući da je pronašao
nešto što ne bi mogao naći na zabavama Bejoglua. Slušao je Džemila-hanu-mu koja je
pričala preskačući sa teme na temu. "Ja sam trebao biti osvajač", promrmlja odjednom i
ustade.
"Da, ja napokon idem!"
"Ideš? Ideš, ha?", upita Džemila-hanuma. "Čak u Kemah. Kad se vraćaš?“
"Ko zna kad", odgovori Omer te se zastidi shvatajući da očekuje razumi¬jevanje i da ga
opet obuzima raspoloženje neoženjenog muškarca koji je bez ikoga svoga. U ovoj kući se
neprestano stidio.
"Poselamit ćeš tetku i tetka."
Page 81 / 366
Već su bili stigli do vrata. Omer gleda Nazli, nastoji joj pročitati s lica, ali ne nalazi ono
što traži, ili misli da ne nalazi. U poslijednjem trenutku se dosjeti šale:
"Da ti pišem iz Irana?", upita.
"Piši, piši", uzvrati Nazli i kao da se natrenutak na njenom licu pojavi ono što je tražio.
"Ideš li to i u Iran?", upita Džemila-hanuma.
"Ne, šalim se", uzvrati Omer. "Inače, knjiga se i ne zove tako."
Uspokoji se kao da je izišao na svjež zrak.
"Kud čak ideš!?", reče žena glasom kojim ga je htjela utješiti. "Sretan ti put. Neka ti je
Allah na pomoći!"
"Pisat ću vam, izvještavat ću vas", kaza Omer.
Osjećao se zdravim i pametnim dok je silazio niza stepenice.
8. Žene na Bejogluu
Nigan-hanuma se oznojila penjući se uz stepenice. "Kao da je ljeto, a ne oktobar",
prošapta osjećajući otkucaje srca i žiganje ispod nosa. Premda je prošao mjesec od kraja
ljeta, kad su se iz nove kuće na Hejbeliadi preselili na Nišantaš, i sada, početkom oktobra,
nad Bejogluom je nebo bilo žarko.
"Ovo je, zar ne?", upita Nigan-hanuma gledajući Perihan.
Perihan klimnu glavom i dodirnu zvonce. To je bio stan Ajšinog novog učitelja klavira.
Cijelu zimu će, dva puta u sedmici, dolaziti ovamo. Nigan-hanumi uopće nije bilo teško
cijelu zimu iz Tunela dolaziti u ovaj han, četiri sprata se penjati uz stepenice, stajati na
trijemu koji smrdi na buđ i prašinu i čekati da se otvore vrata, ali je htjela i da njena
kćerka zna cijeniti ono što joj majka za nju čini.
Vrata je otvorila spremačica koju su vidjele kad su bile prošli put. Ušle su i sjele u sobi
po čijim zidovima su bile izvješane slike ugledne gospode s njegovanim bradama. Iznutra
je dopirao zvuk klavira. Nigan-hanuma po¬gleda na sat. Bilo je pet minuta do četiri.
Perihan je sjela naspram nje i pre¬listavala neki časopis. Onda joj to dosadi te ustade i
zagleda se kroz prozor. Nigan-hanumu obuze osjećaj kao da čeka u ljekarskoj ordinaciji.
Melodija koja je iznutra dopirala nikako nije nagovještavala da će se uskoro završiti. "Na
koliki trud pristajemo da bismo ovu djevojku naučili da svira klavir", pomisli. Kroz glavu
joj prođe da u današnje vrijeme niko, a pogotovo mladi, ne zna ništa cijeniti.
Oktobra 1936. godine imala je četrdeset šest godina. Sjedila je na škri-pavoj stolici i
mjerkala svoju snahu. "Ova žena je još dijete!" Perihan je na¬slonila čelo na džam i
gledala napolje. "Ja sam u njenim godinama...", po¬misli Nigan-hanuma i poče računati.
"Perihan ima dvadeset dvije godine. Ja sam u njenim godinama, dakle, 1910. po novom
kalendaru, rodila drugo dijete!" Zatrepta očima osjetivši ponos. Ponekad se osjećala kao
paćenica, a ponekad i da je obespravljena. A sad se muči zbog trećeg djeteta, radi ove
naprašite cure. Čekala je s nespokojstvom. "Ići ćemo u Lebon kad uzmemo Ajšu",
pomisli tješeći samu sebe. Sa Lejla-hanumom se dogovorila da se tamo sastanu u četiri i
petnaest.
Klavir umuknu. Izgledalo je kao da u jednom trenutku zaškripi violina; nastupi kratko
zatišje. Potom se ču bat koraka nastavnika Mađara i njegov nepravilni turski. Prvo iziđe
lijep mladić blijedog lica koji je u rukama nosio violinsku kutiju. Dok je razmišljala o
tome ko bi to mogao biti, Nigan-hanuma ugleda Ajšu. A iza nje se, zamišljenog izgleda,
Page 82 / 366
smješkao gospodin Balatzs. I njegova brada bila je njegovana, kao ove sa slika na
zidovima. Zivnu ugledavši Nigan-hanumu i Perihan. Promrmlja nešto dok se rukovao sa
njima. Bio je podebeo, niskog rasta. Nije podsjećao na nastavnika klavira, ali se znao
prefinjeno izražavati. "Pristojan čovjek", pomisli Nigan-hanuma dok su izlazili iz sobe.
"Ipak je on Evropljanin!" Silazila je niz stepenište, a kroz glavu joj prođoše čudne misli.
"Ali, šteta!" Bio je učitelj klavira.
Opet su izišle na Bejoglu. Više iznad njih nije bilo žarko nebo, već užur¬bani, nestrpljivi
oblaci. Lica im je pržio vruć i beživotan vjetar, koji kao da je izlazio iz pećnice. "Dolazi
oluja", pomisli Nigan-hanuma. Kad se okrenula prema Taksimu, Ajša povika:
"Ne tamo. Uzet ćemo bombone!"
"Zar ne idemo kući?"
Nigan-hanuma kao da se naljuti. Bila je popustljiva prema djetinjarija¬ma, ali ne prema
razmaženosti!
"Prvo idemo u Lebon!", reče oštrim glasom. "Obećale smo teti Lejli. Zatim ćemo kući..."
Ajša se namršti. Perihan joj stade objašnjavati. Nigan-hanumu kao da ponovo obuze isti
osjećaj: djeca ne znaju ništa cijeniti. Stade razgledati izlo¬ge. U njima nije bilo ništa
posebno. Nakon povratka sa ostrva, tražila je materijal za zavjese u spavaćoj sobi, ali nije
uspjela pronaći ništa lijepo. I danas, nakon što je sa Perihan ušla i izišla iz tolikih dućana,
uspjela je naći samo to amerikan platno sa plavim cvjetovima. U dućanima nema ništa.
Eto, naprimjer, ta radnja poznatog Hristodiadisa. Šta u ovim izlozima ima što plijeni oči
na prvi pogled? Loše basme, tu i tamo istegnute kanafama, domaća roba čija će boja brzo
izblijediti, gotova odjeća navučena na lut¬ku bezizražajnog lica. Nema ništa. Nigan-
hanuma osjeti da se razbjesnila. Udalji se od izloga. Osvrnula se okolo. Nije vidjela Ajšu
i Perihan. "Nestale su", pomisli. Zaustavi se. Na trotoaru koji je vodio prema Tunelu nije
uspjela naći to što traži. Fleke koje su dolazile i prolazile bili su drugi ljudi. Pogleda i na
suprotni trotoar; i tamo je isto. Potom na trotoaru na kom je stajala, čak tamo daleko,
ugleda Ajšinu spletenu kosu. Perihan se naslonila na nju; razgovarale su zaboravivši na
Nigan-hanumu, koja osjeti kao da je prema njoj počinjena nepravda. Pomisli da se ne
treba predavati takvom osjećanju, ali dok je išla gledajući u njih, u njoj se nije budio
drugi osjećaj... Kad su njih dvije zapazile da nje nema, stadoše, osvrnuše se. Tražile su
nekoliko sekundi, ugledale Nigan-hanumu i čekale.
"Da čujem o čemu ste pričale?", upita Nigan-hanuma kad dođe do njih. Svom glasu
pridodala je nešto optužujuće, oštro.
"Ništa", odgovori Perihan.
Nigan-hanuma pogleda sabranih obrva. Ajša je izgledala nervozno i osjećala se
okrivljenom. Nigan-hanuma je navaljivala. "Tako ste se zanijele! Šta ste pričale?"
"Zašto dolazite po mene? Mogu se ja i sama vratiti kući. Ionako ovamo dolazim sama iz
škole", reče Ajša odlučno.
To je, dakle! Nije joj, znači, drago što mati dolazi po nju! Nigan-hanuma osjeti srdžbu;
primijeti da joj titraju krajevi usana. To je, dakle! Trotoarom je prolazio svijet. Došlo joj
je da se prodere, da viče, da ovoj bezobzirnoj nepristojnoj djevojci uradi nešto što neće
moći zaboraviti. Iznad njih je bilo oblačno i žuto nebo. Razletjeli su se golubovi ispod
prozora. Bile su ispred slastičarnice. Puhnu vjetar. Oštrim pokretima, Nigan-hanuma ude
u slasti¬čarnicu. Njena snaha i kćerka uđoše za njom.
Page 83 / 366
Sjele su za mali sto. Lejla još nije stigla. Od konobarice zatražiše kolače i čaj. Potom
nastupi duga tišina. Nigan-hanuma shvati da neće moći uživati u slastičarnici. "Znači, ne
voli što dolazimo po nju", pomisli.
"Zašto ne želiš da dolazimo po tebe?"
Ajše šuti i kao okrivljena gleda preda se. Svjesna je, dakle, svoje krivice. "Zašto ne želiš?
Zašto?"
Da bi ova djevojka mogla odgovoriti, pitanje joj se mora ponoviti pet-šest puta; mora joj
se dobro ukljucati u glavu.
"Zašto ne želiš, zašto, reci? Stidiš se ići ulicom sa majkom? Reci, zašto? "Ne stidim se",
promrmlja Ajša hirovitim glasom.
"Onda, zašto? Zašto da ne dolazim po tebe? Nedovoljno sam se trudila da pronađem tog
učitelja klavira? Sve se čini za tebe! Hajde, reci zašto, zašto ne želiš? Reci, zašto?"
Ajša poče plakati.
"Ah, još je samo to falilo", pomisli Nigan-hanuma. "I to još pred svima!" Osvrnu se oko
sebe. Za jednim od stolova pokraj prozora elegantno odje¬veni gospodin čita novine. Za
stolom lijevo dvije žene piju čaj smijući se. Nigan-hanuma ih uznemireno osmotri; nisu
primijetili. "Jesam li je previše izgrdila?", pomisli. Potom osjeti mrzovolju. "Ovu bi
djevojku trebalo udati", prošapta. "Svakako je treba udati, i to što prije. Ne uda li se,
postat će ner¬vozna i čangrizava cmizdra. Vidi ti ponašanja! Kao, šesnaest joj je godina...
Treba je udati!"
Ajšina glava se primakla grudima, uvukla se među ramena.
"Hajde, obriši suze. Vidi, dolazi čaj!"
S čajem su došli i kolači. Ali, neprijatnost se uvukla za njihov sto. Nisu se mogle zabaviti
gledajući lijepe šoljice. Šuteći, jele su kolače. "Počele smo jesti ne čekajući Lejlu",
pomisli, ali na to nije posebno obraćala pažnju. Raz¬mišljala je o Ajši. "Dobro, a za koga
udati ovu djevojku?" Odluči o tome po-razgovarati sa Džcvdet-begom. Potom odustade.
Ova razmažena cura bila je jedina u Dževdet-bega. Čim se započne razgovor o udaji,
sigurno će se namrštiti, snuždit će se i reći da još nije vrijeme za to. Ne vadeći maramicu,
Ajša golim rukama protrlja oči. Perihan je izgledala tužna. "Za koga mo¬žemo udati ovu
djevojku? Kome je možemo dati?" Napamet su joj padala odrasla djeca prijatelja i
poznanika, dobro obrazovani mladići... "Kakav je Refikov prijatelj Omer? Ili Rezanin
stariji sin?" Sitno je sjeckala čokolad¬ni kolač ispred sebe, pijuckala čaj i, kao da pjevuši,
mrmljala: "Za koga je možemo udati? Za koga? Za mlađeg Nusret-begovog? Šta u Parizu
studira Sabihin sin?" Zaboravljala je, izgleda, na svoju srdžbu; uživala je i u kolaču, a i u
onome što joj je prolazilo kroz glavu. Gledajući pokunjenu Ajšu, poje-dinačno je vagala
svakog kandidata za zeta, igrala laganu, prijatnu igru.
Otvoriše se vrata slastičarnice. Lejla uđe brzim i žustrim pokretima. "Aa, za Lejlinog,
naravno", pomisli Nigan-hanuma. "Remziju..." Pokušavala se prisjetiti djeteta koje je
vidjela čak na Bajram. Potom, smiješeći se, priđe Lejla. "Poljubit ćemo se", pomisli
Nigan-hanuma. Isturi glavu naprijed. Lejlini obrazi bili su topli; blago se namirisala.
Posmatrala ju je dok se lju¬bila sa Ajšom i Perihan. Remzija je najpodesniji... Lejla se
smjesti za sto. Bila je, kao i uvijek, vesela i poletna. Naruči kolač i čaj i poče pričati.
Lejla je imala mnogo toga ispričati. Tek su se preselili iz Suadije, iz vi¬kendice na Šišli.
Mnogo toga se nakupilo, jer se nisu uspjeli ni vidjeti preko ljeta. Prvo je pričala o dvije
svadbe koje su bile pred kraj ljeta. Nigan-ha¬numa zažali što nije mogla otići na te
svadbe. Slušajući priče, obradova se shvativši da nije propustila baš nešto posebno.
Page 84 / 366
Potom joj naumpade en¬gleski kralj, koji je došao početkom septembra. Lejla reče da je
kralj, koji je zajedno sa Gazijom1' na Modi posmatrao takmičenje jedrenjaka, bio u
svijetlom sportskom odijelu. Bila je i neka žena koju je kralj vodio sa sobom. Nije mu
bila supruga te su kolali tračevi koje je ona prepričala. Nigan-hanu¬ma je, također,
vidjela kralja te je i ona imala nešto dodati. Kad je prvi dan sa Gazijom i Dolmabahče
izlazio na Bejoglu, išli su preko Nišantaša i prošli ispred njihove kuće. Kralj je imao
tamnosivo odijelo sa bijelim prugama, svijetlosivu košulju i crnu kravatu. Izišli u bašču i
čekali, a pljeskali kad su prolazili. Lejla-hanuma reče da je kralj ljepši nego na
fotografijama koje je vidjela u novinama, ali da je Gazija ljepši i od njega. Potom
odlučiše popiti po još jedan čaj. Leja spomenu kupovinu koju je obavila na Bejogluu; ni
ona nije uspjela naći ništa dobro. Nigan-hanuma uzdahnu uz pompezan pokret.
17 Gazi - Ovdje se misli na Mustafa Kemala Ataturka. (0p. prev.)
Razgovarale su o tome kako već podugo ništa nema u Turskoj. Zatim je Lejla-hanuma
rekla da krajem zime namjeravaju ići u Evropu. Nigan-ha-numa se oneraspoloži. Uprkos
tome što godinama kupuje i prodaje robu iz Evrope, Dževdet-beg ne voli putovati. Osim
onog putovanja u Berlin prije nekoliko godina, nigdje nisu bili. Konobarica donese nove
čajeve. Nigan-hanuma krajem oka pogleda Ajšu; nije pojela svoj kolač, šoljica ispred nje
bila je puna. Nije se mogla suzdržati: "Ohladit će ti se čaj", reče. "Hajde, pij!"
"Upala sam Lejli u riječ", pomisli potom, a Lejla se okrenu i nasmiješi Ajši. "Ovu
djevojku treba udati", pomisli Nigan-hanuma. Primijeti da je željela kazniti Ajšu.
Poprimivši izgled nesretnice, očima pokaza na Ajšu:
"Znaš li šta mi maločas reče? Ne želi, kao, da dolazimo po nju nakon časova klavira!"
"Ah, ma nije to rekla, nije rekla", uzvrati Lejla kroz smijeh.
Nigan-hanuma kao da osjeti da joj je dosadno. Niko nikoga ne uzima za¬ozbiljno. Riječi
nisu imale nikakvu važnost. Primijeti da želi nešto učiniti.
"Rekla je, rekla", reče. "I Perihan je svjedok."
Dok su joj riječi izlazile iz usta, osjeti se veoma prostodušnom. "Čak ni vlastitu kćerku ne
mogu izgrditi onako kako želim", pomisli. Ali, isto tako, bila je svjesna da čini i
nesmotrenost. "Treba Ajšu dati za Remziju." Ne, ni to joj sad ne odgovara.
U slastičarnici je svjetlost bila prigušena. Neko vrijeme nastojala se zaba¬viti
razmišljajući o tome. Potom odluči kupiti voćne šećerleme. Kojih šećer-lema da uzme?
Sa svojom rahmetli majkom u konaku bi na Tešvikiji cijelu zimu jela šećerleme od
krušaka. Godilo joj je prisjećanje na to, kao da je u tome nalazila utjehu... Sijevnu, sve
ispuni neka plava svjetlost. Kiša poče dobovati o stakla slastičarnice. "Vratit ćemo se
taksijem", pomisli Nigan-hanuma i zapazi da trepće.
Page 85 / 366
Izišao je iz tramvaja, požurio, a potom i potrčao. "Idem u kancelariju, da ne bude
sramota. Dok se vraćam iz kancelarije, iz koje sam rano izišao, zadesio me pljusak i sad
trčim", pomisli. Uporedo je trčao i ljutio se. I to je bilo zato što se zadovoljavao
svakodnevnim životom. Nije želio da mu život pokvari nešto neobično, neka neočekivana
neprijatnost; sklanjao se od kiše. Praćen pogledima ljudi sakupljenih ispod prozora i
nastrešnica, trč¬kara tamo-ovamo po trotoaru izbjegavajući stati u lokvice i pazeći na
blato da ne bi zaprljao pantalone. Potom se zaustavi kao da se iznenada nečega sjetio.
Krenu sporije. Kiša pojača. Prošapta: "Ali, ovo je glupost." Odluči se skloniti pod
nastrešnicu, ali u blizini nije bilo nikakve nastrešnice pod koju bi se moglo skloniti.
Opružili su se niski avlijski zidovi. Slušajući šapat kiše, pogleda na sasvim opustjelu
ulicu.
Trotoaru se primaknu taksi. "Da sam barem uspio naći kakav taksi", po¬misli Refik.
Potom, kao da ču neki poznat glas, okrenu se, pogleda i zbuni: Perihan se promolila iz
taksija i viče. Potrča i uđe u automobil.
"Kako si pokisao", reče Perihan.
U razgovor se uplete i njegova majka, koja stade objašnjavati: išle su na Bejoglu po Ajšu,
sastale su se sa Lejlom u Lebonu, uzele su taksi kad je kiša navalila, na Taksimu su
ostavile Lejlu, a kad su ugledale njega - veoma su se iznenadile... Pričaju, šale se,
povremeno govore kako je Refik mokar, smiju se. Bila je to sretna porodica. Refik osjeća
da ga, poput suhog i mehkog jor¬gana, sreća obavija po cijelom tijelu, i to ga raduje. I on
se poče šaliti.
Kad su stigli kući i popeli se u svoje sobe, primijeti da želi praviti djeti¬njarije. Dok mu
je Perihan peškirom sušila kosu, pravio je zvukove na način razmaženog djeteta, malo se
žalio, uzdisao je i stenjao. Pravio je šale dok je mijenjao veš. Oduševio se kad je vidio da
se Perihan razdragano smije. Povuče prekrivač sa kreveta, omota ga oko sebe i poče
oponašali uspaničene rimske senatore koje je pritisnuo Hanibal. Dok je to radio, pogleda
Perihan. Sjedila je ispred komode. Opazi da se ona smije. "Pravim šale, smijemo se. Malo
prije sam važno trčao na kiši", pomisli. Bio je svjestan svoga raspo-loženja. "Gotovo je",
promrmlja kad je Emina-hanuma unijela čaj,. "Sada će prestati ushićenje. Pit ću čaj.
Nastupit će smirena ozbiljnost i nadmoć razuma!"
Sjedio je nasuprot Perihan u fotelji pokraj prozora. Perihan je naslonila laktove na
komodu i povremeno bacala pogled na ogledalo. Refik se osjećao poput poslušne mačke.
"Sjetio sam se da sam državljanin", pomisli. "Građa¬nin koji radi u firmi koju je osnovao
njegov otac, građanin koji baš ne voli sjediti u kancelariji, koji prije svih ostalih izlazi
odatle i bježi svojoj kući. Sad sa svojom suprugom sjedi u art nouveau spavaće sobe!"
Gledao je veliki krevet, ormar s blagim krivuljama, koji ga je oblinom podsjećao na
palubu, na otvore za svjetlost na potpalublju. "Ja sam državljanin..., neko imućan, zdrav.
A neću ni jadikovati. Živjet ću krajnje ozbiljno!" Utom u blizini puče grom. Zajedno
pogledaše kroz prozor: visoka stabla kestenova u bašči po¬drhtavala su zajedno sa
vjetrom.
"Šta si danas radio?", upita Perihan.
"Svake večeri to pita, kao da se ismijava", pomisli Refik. Ali, znao je da ne može olahko
osjetiti gnjev prema Perihan. "Ništa! Kao i obično."
Nastade tišina. "Kao i obično", pomisli Refik. "Izišao sam jutros zajedno sa ocem i
bratom. Čitao sam novine u kancelariji. Do podne sam pregledao nekoliko papira.
Sastavio sam narudžbenicu za Njemačku. Zatim smo za¬jedno otišli u restoran na
Page 86 / 366
Sirkedži. Poslije ručka sam sa bratom malo pričao o poslu. Sa računovođom Sadikom
sam, uz kahvu, pogledao neke bilješke. Zatim sam izišao, pješke sam prešao most. Ušao
sam u tramvaj. Zatekla me kiša."
Gledao je Perihan, pokušavao nešto doznati. Kao da će sa lica svoje su¬pruge pročitati ko
je on! Dođe sebi nakon što Perihan, oštrim pokretom ruke, odgurnu natrag pramen kose
koji joj je pao na čelo.
"Dobro, a šta si ti radila?"
"Ja?", upita Perihan.
Izgledala je zbunjena. Refik to nije baš često pitao.
-"Hajde, pričaj mi."
"Jutros smo izišle u šetnju. Kako je jutros bilo lijepo vrijeme! Udisale smo čist zrak.
Šetale smo čak do kafane tamo na Topagadžu!"
Ušutila je pogledavši u lice svoga muža. Refik primijeti da Perihan želi pričati, a njemu
bi se trebalo dopasti slušanje.
"Pričaj detaljno, nadugo i naširoko."
"Nakon što si ti izišao, sjedile smo u unutrašnjoj avliji ", reče Perihan. "Nastavila sam
doručkovati sa mamom i Nermin. Pričale smo o svemu i svačemu."
"O čemu ste pričale?"
"Aaa, o uobičajenim stvarima. Prvo smo pričale o bašči. Stabla kestena su veoma porasla.
Mama je pričala o tome kolika su bila kad su tek došli ova¬mo. Prije trideset godina.
Stvarno, koliko godina živi stablo kestena? Eto, pričale smo o nečemu sličnom. O
zapuštenosti bašče i slično... I onaj vrtlar Aziz nikako ne navraća. Mama je ogovarala
Aziza. Rekla je da on bašču neće moći dovesti u red, da se, umjesto baščom, više bavi
piljarnicom koju je otvorio, da trebamo naći nekog drugog, ali smo nakraju zaključile da
je ipak on najbolji. Dok se ispijao čaj, mama je plela. Nermin je čitala novine. Ja sam
pomagala mami u pletenju; brojala sam čvorove, probala na sebi i tako... Odlučile smo da
u jedanaest sati iziđemo u šetnju do Topagadža. Ušle smo u kuću. Ja sam izišla u sobu i
pospremila. Namjestila sam krevete. Osjetila sam da mije dosadno. Gledala sam kroz
prozor, na avliju. Nermin je telefo¬nirala nekoj svojoj prijateljici. Mislila sam da i ja
nekom telefoniram, ali me želja nije povukla nizakim. Da još pričam?"
"Pričaj, pričaj!"
"Dok je Nermin razgovarala telefonom, sišla sam. Prešla sam u sedefnu sobu i sjedila.
Tandrkala sam malo po Ajšinom klaviru. Znaš da se kajem što sam ostavila klavir. Nema
veze, poslije sam se, eto, još malo zabavila. Izišla sam i šetala se prednjom avlijom. U
jedanaest smo se sastale pred vratima... A izlazak tvoje mame iz kuće posebna je
ceremonija! Zaglavi se ispred ve¬likog ogledala u hodniku. Nermin reče da se veoma
toplo obukla. Mama nije obraćala pažnju. Inače se uvijek toplo odijeva. Krenule smo.
Mama je opet pričala o starom Nišantašu. Ko je tu stanovao, ko je stari vlasnik bašče i
nešto slično tome, ali zabavno. I Nermin je ponešto ispričala. Kao dijete se igrala u
džamijskom haremu, dolje, u nekoj bašči. Spustile smo se preko puta policijske stanice.
Išle smo pričajući eto tako. U kafani smo sjele za mali sto, na naše uobičajeno mjesto.
One su pile čaj, a ja sam tražila gazoz. Naručile smo leblebije. U kafani nismo nešto
posebno razgovarale. Više sa šutilo. Gledale smo dolje, tamo pokraj potočića. U povratku
je mama pričala o tome kako je poludio Ibrahim-paša. Prolazile smo ispred njegovog
kona-ka. Nisam znala..., dogodilo se, kao, nešto veoma komično, a jedan od pašinih
unuka otišao je u Ameriku i postao kršćanin. Potom smo susrele starca koji je šetao sa
Page 87 / 366
svojim slugom. Bio je to Sejfi-paša. Mama ga je poljubila u ruku. Malo su porazgovarali.
Počeli su sa gradnjom nečega na Tešvikiju, ispod džamije. Mamu to zainteresira i otišle
smo vidjeti. Za ručkom smo jele ćufte i paprikaš od patlidžana. I za večeru ima
patlidžana. Nakon ručka je telefonirala Lejla. Pričala je sa mamom... Ali, ti ne slušaš..."
"Ne! Slušam!"
"Nije, inače, ni ostalo ništa za priču. Nakon ručka sam prilegla. U tri sata izišle smo na
Bejoglu. Sa mamom sam razgledala dućane. Ništa nismo uspjele naći. Potom smo uzele
Ajšu. Sjele smo u Lebon sa Lejlom. U to je počela ova kiša..."
Pognula je glavu naprijed i uperila oči u škrinju koju je otvorila dok je pričala. Refik se,
isto tako, ustručavao gledati u nju. Izvalio se u fotelji i posmatrao drveće koje je
podrhtavalo na kiši. Niočemu nije razmišljao. Osjećao je laganu napetost, a i strahovao je
razmišljati o sebi.
Nastupila je tišina. Ponovo navali kiša, koja kao da je u jednom trenutku bila prestala.
Zajedno su gledali kroz prozor.
"Da večeras odemo u kino?", upita Refik.
Perihan poprimi stidljiv izgled.
"Može!", odgovori.
Opet nastupi tišina.
"Gdje ćemo?", upita Refik.
Perihan ne odgovori; samo slegnu ramenima.
"Izgleda da joj se baš i ne ide", pomisli Refik.
"Jesu li novine dolje?", upita potom. "Igra nešto u Ipeku..."
Perihan je klimala glavom.
"Da bar vidimo u novinama", reče Refik, ali se ne pomjeri s mjesta.
Osjećao se tromo, nije mu se dalo ni pomjeriti se. Bio je obuzet be-zvoljnošću koja mu je
govorila: "Isto je išao u kino ili ne išao!" Nije previše djelovalo ni ono što je Perihan
ispričala. Snebivao se razmišljanja o sebi, a ni to mu se nije činilo strašnim. U ovoj kući
se lahko pronalazilo nešto što bi čovjeka moglo osloboditi male utučenosti. Ako mu dođe
da bude toliko tužan da razmišlja o sebi, o Perihan, o svome braku, o životu - može se
šaliti sa mamom, igrati se sa bratićem. U najmanju ruku, može sići na donji sprat i
priključiti se torokanju.
Pričao je nešto Osmanu. Kad je počeo slušati ostale, shvati da će se lišiti nemira.
Page 88 / 366
"I jutros je malo nedostajalo da obučeš onaj svoj tanki kišni mantil!"
Nazli ne reče ništa. Mijenjala je odjeću, a u mislima se vraćala na pola dana koji je
provela na nastavi. Fakultet književnosti bio je na Veznedžileru, u Zejneb-hanuminom
konaku. Dva časa su protekla prazno. Najednom se vodio razgovor, a na drugom se
prevodilo. Potom je izišla iz konaka i, skupa sa studentima koji vole nastupati u maniru
starije braće, pješačila do bazena na Bajazitu, popela se u tramvaj, a u tramvaju je,
truckajući se, razmišljala.
Nakon što se oprala i presvukla, pređe u salon. Za njom dođe i tetka Džemila. Dok su
ispijale čaj, tetka joj je ukratko prepričala dnevne dogo¬dovštine. Mačka je ušla u dolaf
sa obućom, niko nije ni primijetio i tu je, jadnica, satima ostala zatvorena. U novinama
kao da spominju njenog oca. Od Omera je stiglo još jedno pismo. Izgovarajući to
posljednje, Džemila-hanumin glas i lice živnuše.
Nazli otvori novine i pročita: "Kulturne aktivnosti u Manisi... Okolina Narodnog doma
Manise dostigla je stepen kulturnog rejona. Pokraj kino-dvorane, u kojoj su se prošle
godine davale pozorišne predstave, u proljeće priređivale večernje zabave i sastanci,
otvorena je biblioteka. Biblioteku je otvorio Muhtar Lačin, poslanik iz Manise".
"Jesi li pročitala?", upita tetka.
"Pročitala sam!"
"Jaa! Vidiš li?"
Džemila-hanuma je klimala glavom kao da se nečemu iščudava. Izgleda da je htjela da se
zapodjene mali razgovor o novinskoj vijesti. A možda je mislila da će, kao što budu
pričale o vijesti, moći pričati i o Omerovom pismu.
"Na kraju ćemo vidjeti i fotografije kad stigne Manisanska pošta", reče Nazli.
"I onaj trg je vidno živnuo. Šteta, već godinama nikako ne uspjevam otići!"
"Išli biste da ste htjeli, draga tetka", reče Nazli, pa, pazeći na boju glasa, upita: "Gdje je
pismo?"
"Odnijela sam ga u tvoju sobu. Stani, ja ću ti donijeti..."
"Otići ću ja i pogledati", uzvrati Nazli, ali ne ustade.
Nije htjela da je tetka posmatra dok bude čitala pismo. Pila je čaj i pre¬listavala novine.
Tetka Džemila je pričala o mačkinim nestašlucima, ali to nije bilo uz¬budljivo. Veselo
raspoloženje se izgubilo. Kao da se dogodilo nešto neprijat¬no i čekaju nečije izvinjenje
kako bi se povratili u veselje. Nazli prođe kroz misli da i tetka razmišlja o pismu.
Od početka aprila, sedam mjeseci, dakle, Omer je stalno pisao Nazli. Pred sami kraj ljeta
pisao je da će najesen doći u Istanbul, ali je u drugom pi¬smu pisao da neće moći doći
pošto uopće nema vremena, jer će cijelu zimu provesti na radu u tunelu. U prvim svojim
pismima je, na podrugljiv način, više pisao o mjestu u kome je živio i radio, o ljudima, o
onome šta je vidio. Sredinom ljeta je, u jednom od pisama koja je slao u Ankaru,
objašnjavao svoje ideje o tome da postane osvajač, što je i ranije spominjao. Ponekad joj
je spominjao da odlazi u goste, pisao joj o njemačkom inžinjeru koji radi na obližnjem
gradilištu. Osim toga, Džemila-hanumi poslao je posebno pi¬smo da mu pomogne u
prodaji dućana i parcela koje je spominjao prilikom odlaska iz Istanbula. Sav imetak je
rasprodan uz pomoć tetka iz Bakirkoja. Tetka Džemila nije mogla sakriti svoj strah i
čuđenje - sve je pretvoreno u gotov novac.
Nakon što popi čaj, Nazli pređe u svoju sobu. Uze pismo sa stola. Sjede na ivicu kreveta.
Pismo je bilo lakše od onih koje je primala u posljednje vri¬jeme. Mora da je unutra
samo jedan mali papir. Naježi se zabrinuta onime što joj je padalo napamet.
Page 89 / 366
U posljednjim pismima Omer je više pisao o sebi, možda zato što je u zimskim
mjesecima radio samo u tunelima, što je u njegovoj okolini nestalo gužve i što se nije
susretao sa nečim novim, ali u načinu pisanja o sebi po¬stojalo je nešto što je
uznemiravalo Nazli. Pisao je da se osjeća usamljeno, da mu nije dovoljno prijateljstvo sa
njemačkim inžinjerom. Kao da hoće da otvori srce, ali se pripremao zato što je znao da
će, ukoliko to uradi, na vidjelo izići nešto veoma ružno, ili čak užasno. Plašeći se ove
pripreme, Nazli mu je oprezno odgovarala u svojim posljednjim pismima. Savjetovala
mu je da se ne počne opijati. Kasnije se, zbog toga što je to uspjela napisati, i ponosila sa
sobom, a i osjećala se posramljenom. Zato što je makar malo bila upućena u književnost i
život, mogla je pretpostaviti da će usamljeni inžinjer koji se vratio iz Evrope u
provincijskim noćima utjehu tražiti u piću.
Vrhom olovke otvorila je kuvertu i pročitala:
30. oktobar 1936.
Draga Nazli,
Ovo pišem odmah, prije nego što sam i dobio odgovor na moje prošlo pismo. Vjerovat no
ćeš se veoma začuditi onim što ćeš pročitati. Dozlogrdilo mi je da pišem i derem papir.
Ovo ću poslati kako god ispalo. Raspoložen sam, a sad sam popio i malo vina. U sobi
gori plinska lampa. Peć pucketa. U sporednoj sobi neko hrče. Bilo kako bilo, napisat ču ti
slijedeće. Dobro sam razmislio i odlučio da se oženim s tobom. Kako? Ja mislim da bi to
bilo dobro! Čini mi se da to nije u pro¬turječnosti sa mojim velikim planovima! Napiši
mi svoj odgovor. Nemoj žuriti, ali nemoj ni previše oklijevati. Više ti neću pisati dok ne
dobijem tvoj odgovor, čekat ću. Možeš pomisliti da je to nešto dosadno i loše! Ali, eto,
opet nastojim izazvati tvoje sažaljenje prema meni. Ovo pismo ispade veoma loše i
ružno. Ali, šta da radim, poslat ću ga pošto sam se zakleo da ću ga poslati. Ko zna koliko
sam puta ponovio da je glupo pisati, pisati i bacati. Nije važno! Postupi onako kako želiš,
ali, molim te, brzo piši. Molim te, nemoj, kao i obično, zaboraviti tetki izraziti moje
poštovanje.
Omer
Još jednom je pročitala pismo pokušavajući zamisliti kako je Omer izgle¬dao dok je
pisao. "Šta ću sada?", pomisli. Nije je obuzeo strah, kako je oče¬kivala. Naslonila se na
jastuk. "Vjerovatno ću se udati za njega", promrmlja. Zabrinu se kad ne osjeti strah ni od
te pomisli. Poče istraživati zašto će se to dogoditi ubrzo.
"Odmah sam shvatila da se će se to dogoditi zato što mi se on sviđa", pomisli. "Shvatila
sam to još na Kurban-bajram, onog dana kad je bio kod nas." Ali, bile su to veoma
prosječne, često upotrebljavane misli. Smatrala je to nedoličnim. Poče nabrajati:
"Inteligentan, perspektivan, komunikativan, zgodan..." Uzbudi se razmišljajući
pojedinačno o tome. Osjeti ponos što se svidjela nekome sa takvim kvalitetima. "Šta će
reći otac?", pomisli odjednom. Njen otac nije progovorio nijednu riječ o Omeru. Samo je
jednom jedno pi¬smo, koje je Omer adresirao na Ankaru, ispod vrata sa prvog sprata
uznio gore, a na licu mu se očitavala sumnja dok je kćerki pružao kuvertu. A šta li bi
rekla mama da je živa? Kroz misli joj prođe da bi joj se mama nasmiješila, da bi joj
savjetovala da dobro razmisli. Mama bi joj rekla i to da je sretna što nije bila primorana
da se uda posredovanjem provodadžije. Njen otac, ta¬kođer, ne bi ispuštao priliku u
ovakvim situacijama: hvalio bi reformatore, a zatim bi prepričavao ono što je radio u
vrijeme dok je bio valija u Manisi. "O čemu razmišljam?", prošapta. Povlačeći noge
prema stomaku, šćućurila se na krevetu poput curice. "Ljubav", promrmlja. Bila je to
Page 90 / 366
sramna riječ, koja se nije izgovarala u krugu porodice, a kad bi to neko i izgovorio, neki
stranac, prelazilo bi se preko toga. U porodici su se međusobno voljeli, ali su se svi
ustručavali ružnog prizvuka riječi ljubav. Taj prizvuk tajanstvenosti Nazli je podsjećao na
romane koji se čitaju u osami, na filmske scene ljubljenja, za koje je željela da se što brže
završe, i na one žene koje su svi omalovažavali. Odjednom, odbacujući te misli, ponovi
onu riječ i iznenadi se. Pred očima joj oživje svadba. Pomisli kako će Manisanska pošta
ovoj za to odvojiti do¬sta prostora. "Kako će spominjati Omera!", prošapta. "Mladi
inžinjer koji se školovao u Evropi..." Zastidje se svojih razmišljanja. Pomisli šta će reći
njeno društvo sa fakulteta... "Prijatan momak, zgodan inžinjer", reći će. Još jednom
zaključi da su svi oni praznoglavci. "Neću više ići ni na fakultet. Ne sviđaju mi se svi ti
protraćeni sati, ona banalna atmosfera. Dobro, a šta se meni sviđa?", prošapta. "Da svi
budu sretni, da svi budu dobro, da se smiju i budu pametni. To je tako. Vjerujem da će mi
on pružiti takav život. Da mu barem odmah napišem kako se ne bi navikavao na piće!"
Ustade iz kreveta. Dođe joj da otvori dolaf i pogleda se u ogledalu. Ne shvativši zašto to
želi, otvori dolaf, osjeti se zdravom i veselom. "Kako je jednostavno", pomisli.
Page 91 / 366
"Ja ovo neću jednostavno okončati!"
"Dokle si stigao sa svojom knjigom poezije?"
"Dobro je, napokon se štampa."
"Da te opet ne zavuče onaj tip?!"
"Ne, ne!"
Opet su ušutjeli. Okrenuše se i pogledaše u more. Nisu žurili putnici koji su izlazili iz
čamca. Šire noge na dvije strane i, praveći male korake, osjećaju zemlju ispod tabana.
Lagano ih prži blistavo zimsko sunce. Nikom se ne žuri. Cijela priroda i ljudi žive
naslađujući se, bez razuzdanosti, bez pretje¬ranog razmišljanja o vrijednosti onoga što im
je dato; čekaju smrt i polahko troše svoje vrijeme. "Omer je upravu: nešto treba raditi",
pomisli Muhidin. Ali, zaključi da u Omerovom pohlepnom držanju ima nečega ružnog.
"Ne znam, ne znam", prošapta ponovo zapadajući u sumnju. "Ja samo želim biti dobar
pjesnik. Moja mahana je što ljenčarim ovdje umjesto da sjedim kod kuće i radim."Jutros
je pisao pjesmu. Opet ga je iznervirala razlika između riječi i gnjeva; pisao je i pisao,
precrtavao. A kad je, nakraju, prestavši pre¬crtavati, počeo derati papir, izišao je iz kuće
praćen pogledima zabrinute majke. Telefonirao je Refiku. "A Perihan i ja mislimo izići u
šetnju", rekao mu je Refik. Muhidin nije volio ni ove riječi koje mu smrde na porodicu i
ustaljeni svakodnevni sistem, kao što je to izići u šetnju. Na Bešiktaš su došli pješke, a
Muhidin ih je čekao na pristaništu. "Trebao sam biti strpljiviji, sjediti i pisati poeziju",
pomisli ponovo se ljuteći na samog sebe.
Perihan zijevnu pokrivajući usta u posljednji tren. Refik se okrenu prema njoj i nasmija
sa. Potom su se oboje okrenuli i gledali more.
"Eee, šta ste radili za Novu godinu?", pitao je Muhidin, tek toliko da nešto kaže.
"Bili smo kod kuće, zabavljali smo se porodično", odgovori Refik. "Da čujem šta ste
radili."
"Jeli smo i igrali tombolu", reče Refik i pogleda Perihan. "Perihan je do¬bila ogledalo!",
smijao se. "Mama je pokupovala darove za tombolu. Veoma voli novogodišnju zabavu.
Otac je također pravio šale. Je li ti tu ogledalo?"
"Bilo mije u tašni!", i Perihan razdragano otvori tašnu.
"Šta li se nalazi u njenoj tašni?", pomisli Muhidin. "Cešalj, novčanik, možda ključevi,
maramica...?'Tnteresiralo ga je to, ali mu je i dolazilo da se sprda sa nečim takvim.
"Nešto veoma simpatično, zar ne?", Perihan je pružala ogledalo i smješ¬kala se.
"Ja ne mogu biti prostodušan poput njih", pomisli Muhidin. "Želim po¬tonuti u grijeh!
Zašto sam došao ovamo?" Uzeo je ogledalo. Ram mu je srebren, na sredini je slika
gazele. Okrenu drugu stranu i ugleda sebe. "Ru¬žan sam", pomisli. "Ali, dobro je što sam
takav! Inače bih se veoma brzo zadovoljio onim što imam. Ne bih mogao ni postati
pjesnik!"
"O čemu razmišljaš?", upita Refik.
"Hah!"
"Odlutao si! O čemu razmišljaš?"
"Razmišljam o sebi!"
Refik klimnu glavom i osmjehnu se.
"Ah, ti si pjesnik", govorili su njegovi pogledi. "Ti razmišljaš o zanimlji¬vim stvarima,
ne sličiš nama!"
"Pogledajte šešir na onome čovjeku!", uzviknu Perihan.
Page 92 / 366
Okrenuše se sve troje. Muhidin nije vidio ništa interesantno. Sa strane pogleda u Perihan.
"Lijepa žena", pomisli. Vidio je njen mali nos i nježni ten. Osam do deset sekundi, toliko
je posmatrao. "Lijepa žena", pomisli ponovo i uplaši se. "Šta ja radim? Izgleda da malo
skrećem! Ne bih se želio vidjeti dok je posmatram. Lijepa žena ubija čovjeka!" Pronašao
je novu i zabavnu ideju. Maloprije se radovao zato što je ružan. "Ne bih mogao pisati
poeziju da sam lijep ili da imam lijepu ženu. Nedjeljom bih, kao Refik, izla¬zio u šetnju,
igrao tombolu u salonima!" Pred očima mu oživi spokojna kuća porodice Išikči, bučni i
čavrljavi trpezarijski sto. "Ne sviđa mi se njihova blistava i vedra atmosfera,
nezainteresirani, smireni, spokojni duhovi, urav¬noteženi ljudi", pomisli. "I Refik je
jedan od njih. Premda je Refik ranije..."
"Da uzmemo sjemenke?"
Mahnuše i priđe im pogrbljen starac sa bisagama obješenim o rame. Pruža im sjemenke,
gleda mlade i veseli se.
"Međutim, zar je Refik ranije bio takav...? Bio je takav, naravno... Ili se možda
promijenio? Mogu li se i ja promijeniti kao on?" Pokušavao se prisjetiti Refika kakav je
bio prije pet-šest godina. "Uvijek se smijao po hodnicima inžinjerske škole, volio je
svakojake šale. Do zore je s nama igrao poker, potom bi se malo posramio. Jednom je
otišao u javnu kuću, a onda je preživljavao napade pokajanja. Inače, više sliči kršćaninu!
Ali, isto tako, i dobrog je srca... Moj dugogodišnji prijatelj..."
"Kako me to gledaš?!"
"Kako te gledam?"
"Ovako!", Refik je oponašao Muhidina zaškiljivši očima i ispružajući vrat naprijed.
Perihan prvi put prasnu u smijeh. Muhidin se ne naljuti, razveseli se. Saznavao je kako
izgleda u očima drugih. "Poboljšavaju li ti se oči?" "Ne!"
Refik se okrenu Perihan.
"Znaš li da je, dok smo bili u školi, Muhidin umislio da će nakon pet-šest godina
oslijepiti? To mu je osiguravalo neke privilegije. 'De ti završi ovaj moj crtež, a da ja malo
posmatram svijet', govorio bi."
"Ali, moja kratkovidost je brzo napredovala...", reče Muhidin.
"Tadašnje moje lakrdije sad se čine veselim", pomisli Muhidin. Naljuti se na sebe. "Ali,
sad sam dobro", reče primijetivši da Perihan gleda u debela stakla njegovih naočara.
Htjede pokazati kakve su mu oči i osvrnu se oko¬lo.
Ćelavi čovjek još uvijek je čitao novine. Muhidin iz njih poče čitati naslo¬ve: "Haraj se
ne može prepustiti sirijskoj dominaciji... Predsjednik Ataturk je sinoć u Perapalasu...
Madridsko bombardiranje... Pjesnik Nazim Hikmet i dvanaest njegovih prijatelja... U
Artvinu snijeg metar i po... Fenerbahče (B) 5 : Guneš (B) 2."
"Bravo, čovječe! Ja ne mogu pročitati", kaza Refik.
Ćelavi čovjek na kraju shvati da čitaju njegove novine, osmjehnu se po¬gledavši ih i
ponovo se zadubi u čitanje.
"A šta li je sa utakmicom?", upita Refik i zijevnu.
"Fener pobjeđuje, Fener pobjeđuje", reče ćelavi čovjek spuštajući novine.
Smijali su se umireni atmosferom prijateljstva, bliskosti i praznika. Refik pruži sjemenke
Muhidinu. Muhidin ostavi sjemenke na sto. "Oni su tako veseli, smireni i spokojni zato
što ne znaju da će umrijeti", pomisli. "Znaju, naravno, ali ne razmišljaju o tome. Niko ne
razmišlja o smrti. Kad čovjek ne razmišlja o smrti, može biti opušten, ne strahuje, nije
zabrinut, sve pri¬hvata kao normalno, ne razmišlja o tome da nešto treba uraditi!" Gledao
Page 93 / 366
je sjemenke koje su stajale ispred njega. "Sjemenke, na prvi pogled, izgledaju iste, ali
kasnije čovjek uočava male različitosti. Dobro, a kako sam ja postao ovakav?" Smrt i
strah od smrti zauzimali su veliko mjesto u njegovoj poe¬ziji. "Ja sam od Baudelairea
saznao da ću umrijeti. Saznao sam i od drugih Francuza, a nakon što sam saznao - postao
sam, eto, ovakav! Ali, bolje je da se dignem i idem kući umjesto da se zavaravam
ispraznim razmišljanjima!"
"Sta ti piše Omer?", upita Refik.
"Ništa! Prorijedila su se i njegova pisma otkako je donio odluku o že¬nidbi. Možda se
ustručava mene. Ne, dragi, šalim se... Ali, iskreno rečeno, i ne piše ništa značajno. Tek
sam saznao da je pismom zaprosio djevojku! Ko je ta?"
"Rodica mu je. Neka daleka rodbina... Znaš li da joj je otac narodni po¬slanik iz
Manise?"
"Ma, vidi!", uzviknu Muhidin." Naš Rastignac pogodio usred mete! Ni¬sam to znao!"
"Ah, koji si ti! Ali, šta je narodni poslanik?!"
"Pobjeda ili ništa!"
"Ovih dana njegov tetak i tetka idu u Ankaru. Mladi su odlučili da se uzmu. Ali, naravno,
ima još i ona zvanična strana. Napravit će dogovor o sklapanju braka..."
"Dobro, a zar ti to ne izgleda komično?"
"Zašto? I naši su išli prositi Perihan. Vidi kako je na kraju lijepo ispalo." Okrenu se
prema Perihan i nasmiješi se. "Zašto bi nešto takvo bilo komič¬no? Majke i očevi se žele
upoznati. Bit će im zabavno kad se vide..."
"Ne, ne! Ne mogu mu više to objasniti", pomisli Muhidin. "Šteta, ali... Umire i
prijateljstvo..." Pomisli i na Omera. "Sviđao mi se onaj njegov po¬drugljivi nastup, ali,
znam, i on će postati drukčiji. Čak se uživio u ulogu lijepog bogatog inžinjera. Ne volim
omiljene, razmetljive ljude. Volim one što ostaju na marginama, one koje mrze.
Naprimjer, ova naša dva vojnika!" Bila su to dva učenika vojne akademije koji su, prije
povratka u školu na Jildizu, povremeno pili u bešiktaškoj čaršiji. Interesirali su se za
književnost. Muhidin je mislio da je uticao na njih. "Zašto još uvijek sjedim ovdje? Da se
podignem i odem... Ako ništa, čavrljat ću sa onim vojnicima. Sa njima imam zajedničkih
crta. Oštrit ćemo svoju mržnju..."
Stigao je parobrod iz pravca Karakoja i pristajao je u luci. Svi su gledali na more i u
parobrod koji se kretao naprijed-natrag. Muhidin mu je, na prvi pogled, dao ime i broj:
Ha/as, 47!
"Kako ti je mati, čovječe, nikad ni da je spomeneš?!", upita Refik.
"Ma, dobro je. Sjedi u kući. Ide u goste, dočekuje goste, jede, smije se, spava, diše.
Uzgaja cvijeće u saksijama..."
"Je li dobrog zdravlja?"
"Jest!"
"Izgleda da se jedno vrijeme tužila na bubrege!" "Čega se ti sve nećeš sjećati!?"
"A moj otac nije dobro", reče Refik i ušuti, a lice mu poprimi zamišljen i tužan izraz. "Šta
mu je?"
"Znaš da je imao srčani napad. Izgleda da mu ni pluća nisu dobra. Veoma ružno kašlje. I
sve slabije i slabije čuje. U kancelariji je postao totalno be-skoristan. Ovih dana mu je još
gore. Nervira se, ljuti se na srce, u to počinju pluća... I s glavom mu je kao i s tijelom.
Javljaju mu se praznine u pamćenju. Zaboravlja. Ljuti se što zaboravlja... Nakraju, ne
može ni poslovima upravljati. Osman je bio primoran ograničiti mu pravo na donošenje
Page 94 / 366
odluka. Naj¬gore je što je Osman počeo nadgledati i njegove privatne troškove. Pričam ti
to, jer mi je veoma žao! A i ti, pazi na svoju majku!" "Starost, eto", reče Perihan.
"Veoma loše, veoma loše", prošapta Muhidin. "I ja ću, nakraju, biti ta¬kav", pomisli. "I
sa mojim ocem je bilo isto, zatim: tup i ode! Svi ćemo umri¬jeti. Ako ne uspijem biti
dobar pjesnik, ubit ću se u tridesetoj. To je dobra odluka. Namjesto da živim koprcajući
se u strahu od smrti, pateći se da mi iz usta ne ispadne zubna proteza, ja ću stati naspram
smrti. Padoh u zanos! Došlo je vrijeme za pjesmu, a još uvijek sjedim ovdje!"
"Aaa, pogledajte dijete!", reče Perihan.
Okrenuše se i pogledaše.
Page 95 / 366
visokoj cijeni, a neću ni prodavati! Ja sam svoju robu prodavao po tržišnim cijenama. Šta
drugo može uraditi trgovac? Ali, ti to ne možeš shvatiti. Ti samo znaš biti neuljudan!"
Zija ništa ne odgovori. Gledao je Galata-ćupriju, koja se vidjela preko niskih krovova, i
brod koji je pristajao uz most. Iako je popušio svoju po¬podnevnu cigaretu, Dževdet-beg
se još jednom maši kutije s cigaretama.
Zija se odjednom okrenu.
"Nemojte više pušiti, amidža. Osman mi je rekao, i Vi znate da vam šteti."
Osjećajući se krivim, Dževdet-beg povuče ruku. "Ali, dobro, kakvom trgovinom se želiš
baviti?"
"O tome još nisam razmišljao. Kad se imaju pare, onda se uvijek može naći nešto čime će
se trgovati."
"To je, dakle, tvoje mišljenje o trgovini?!"
"Naravno... Uvest ću željezo iz Njemačke. Ako ne, dopremit ću odnekud šećer!"
Smijao se. Bio je bezobrazan i antipatičan. Nije izgledao kao bratić koji od amidže
očekuje pomoć.
"Ako ne mogne šećer, može štof, ako ni to, onda kola... U Turskoj ionako uvijek vlada
kriza nečega. Ne brinite se Vi!"
"Imam pravo da se brinem!", odbrusi oštro Dževdet-beg.
"Aaaa, stvarno! To sam zaboravio", odgovori Zija kroz smijeh.
"Kako možeš zaboraviti?! Tvoj otac te meni ostavio u amanet!"
Dževdet-beg shvati da je rekao nešto pogrešno, da se njegov bratić sprda sa njim. "Ja sam
svoje završio", pomisli. "On prema meni čini najbanalnije drskosti, nabraja najbanalnije
tračeve, a ja mu nastojim uzvratiti istom mje¬rom. Šta da radim, šta da radim?",
promrmlja osluškujući otkucaje svoga srca.
"Da, otac me ostavio Vama. Sjećam se onih strašnih dana, onog dana kad ste me
fijakerom odvezli od Zejncb-hanume i odveli u pansion. Inače, došao sam ovamo
uzdajući se u očevu oporuku i u Vašu dobronamjernost!"
"Jaa! Jesi li vidio? Jesi li, osim mene, imao neku podršku u životu?"
Malo se naljutio, a malo je bio i ganut Dževdet-beg.
"Nikoga nisam imao!"
"Onda znaj cijeniti svog amidžu! Vidi u kakvom je stanju tvoj amidža...
Pritisnuo je ruku na srce.
"Da samo znaš kako ovdje boli! Ništa nećeš postići bezobraznim pona¬šanjem prema
svome amidži!"
"Da, nisam razmišljao o tome! Nema veze, i ja mislim isto kao i Vi. Znam da ste mi
jedina podrška i, hrabreći se time, tražim od Vas novac. Htio sam, naime, reći:
pozajmicu. Pozajmicu koju ću vratiti kad zaradim!"
Dževdet-beg se uzbudi novom idejom koja mu pade napamet.
"Zašto ne čekaš penziju?"
"Dozlogrdilo mi je nositi ovu uniformu!"
"Aaaa, kakve su to riječi?! Povrh svega, ti još imaš i orden! Godinama si se borio da bi
bio dostojan te uniforme. Zatim, u..., ovaj, gdje ono bi, u Sa-kariji si i ranjen! Ti si i
heroj. Priliče li heroju riječi koje si izgovorio? Čekaj penziju!"
"Toliko ne mogu čekati", uzvrati Zija beznadežano. "Meni treba novac!" "Kako ti to,
sinko, lahko kažeš! Misliš li da se novac lahko zarađuje?" Zija se odjednom podiže.
Page 96 / 366
"Ne znam ja kako se novac zarađuje! Kako bih znao? Nisam mogao ništa drugo raditi
mimo vojnikovanja", povika. "Ali, želim svoje pravo! A znam kako ću uzeti ono što je
moje pravo!"
"Kakvo pravo? Čije to pravo?!"
"Ne znam ni čije jc pravo! Ne! Znam! Onoga što ste zaradili zbog smrti moga rahmetli
oca..."
"Da tvoj rahmetli otac vidi ovu tvoju drskost, veoma bi se ražalostio. Zar da ovakav bude
njegov sin?! On je bio idealist! Nije razmišljao o novcu. Šteta, šteta...! Kosti ga bole!"
"I ja sam, eto, došao uzeti ovo njegovo pravo!"
"Zašto? Zašto sve ovo? Zašto sada?"
"Sada! Sada, zato što sam dobro razmislio. Četrdeset i dvije su mi godine. U penziju ću
za dvanaest godina. Zatim ću uzgajati cvijeće na balkonu u stanu koji ću uzeti pod kiriju.
Shvatio sam da želim živjeti. Odlučio sam se nastaniti u Istanbulu."
"Ali, ti živiš, ovaj, u ženinom stanu u Ankari!"
Dževdet-beg pomisli: "Zaboravljam imena, riječi."
"Rastavit ću se i od nje...", kaza Zija i ponovo sjede u fotelju.
"Zašto? Zašto, sinko? Osim toga, ta žena je, izgleda, i bolesna."
"Bolesna!"
"Ostavljaš svoju bolesnu ženu?", upita Dževdet-beg.
Pomisli da je opet rekao nešto pogrešno. Nije se više mogao pouzdati u svoju
pronicljivost.
"Mislim da Vas uopće ne zanima moja porodica, moja žena", odgovori Zija. "Da Vas
zanima, pomogli biste joj dok sam ja bio na ratištu."
"Zar nisam? Ima Boga, zar nisam?!"
"Niste! Izuzev, naravno, nekoliko kuruša koje ste dali da biste umirli sa¬vjest!"
Dževdet-beg bi poravnao račune tih nekoliko kuruša, ali se zastidje; nije bio kadar.
"Šteta... Šteta...", promrmlja. Onda poče kašljati. Kašljao je i raz¬mišljao: "Kakvo pravo?
Otkud mu to...? Izdržavao sam ga dok je bio dijete. Dao sam mu novac kad je bio u
vojnoj školi. Na raspustu je povremeno do¬lazio i boravio kod nas... Veoma ružno
kašljem!" Nastojao je ugušiti kašalj; zastidje se misleći da bi bratić mogao zaključiti kako
namjerno kašlje. Rije¬šio se ovog napada kašlja nakon što se izvjesno vrijeme grčio, ali
je shvatio da mu je lice sasvim crveno. Osjećao se iscrpljenim, a i krivim. Nije baš bio u
stanju razmišljati. Interesiralo ga je čemu ovo vodi.
Nastupi duga šutnja. Dževdet-beg se ustručavao započeti priču, a mislio je da je i njegov
bratić obuzet istim osjećanjem.
Nakon izvjesnog vremena Zija ustade. Ispruži glavu naprijed i nasloni šake na ivicu
velikog pisaćeg stola za kojim je sjedio Dževdet-beg. Dževdet-beg se zabrinu.
"Sada mi recite, amidža, hoćete li mi dati novac ili ćete me vući za nos? Niste mi
dovoljno pomagali dok sam bio dijete. Sad ste dužni!"
"Mislio sam da sam uvijek izvršavao svoje dužnosti prema tebi. Ne osje¬ćam nikakav
dug. Učinio sam i više nego što je trebalo", reče Dževdet-beg polahko rastavljajući riječi
na slogove.
"Uradili ste?! Tako, dakle! Baš me zanima, ako ćete pravo, kako biste osnovali ovaj
posao da nije bilo moga oca?"
"Kakvog je udjela mogao imati tvoj otac?"
"Da nije bilo njega i njemu sličnih ne bi bilo ni ustavnosti, a ni Repu¬blike!"
Page 97 / 366
"Šta to ti govoriš? Ko ti je napunio glavu tim glupostima?! Jesi li zabora¬vio da je tvoj
otac umro tri godine prije ustavnosti? Saberi se! Zatim, lijepo te molim, ne petljaj se u
ono što se prije dogodilo. Tvom ocu sam uvijek po¬magao. Ne zaboravi ni to da je on i
previše bio sklon provodu. Piće je i bilo razlog njegove rane smrti. Onda, znaš li ti šta
sam ja radio dok iz dućana u kome sam trgovao drvetom nisam prešao ovamo? Šutiš, zar
ne? A to je zato što si nešto utufio u glavu i spreman si na sve da bi to postigao."
Brzo govorenje bilo mu je zamorno. Odjednom Dževdet-beg upita:
"Čemu sve to? Jesi li se zaljubio u drugu ženu?"
"Da", odgovori Zija zbunjeno.
Zastidio se, izgleda. Bilo je to nešto neočekivano. Zija sjede i ušuti.
Zbuni se i Dževdet-beg. "Izgleda da ću na kraju reći da mu daju pare koje traži", pomisli.
Gledao je mladog čovjeka koji se zasitio vojske, života kojim je živio i koji se usudio
izmamljivati novac od svoga amidže. Mislio je kako se više ne vodi računa o normama
ponašanja i starim navikama. Ali je, isto tako, sasvim jasno osjećao da razmišlja sa
melanholijom i pakošću, što je svojstveno starim ljudima.
"Hoćete li mi sad dati novac?", upita Zija; nestade onog nastupa krivice.
Dževdet-beg se opet uznemiri.
"Ne znam koliko hoćeš. Zatim, ni ja više nisam ustanju nešto davati."
"Ne zavitlavajte me opet! Ne mislite da ćete me se lahko osloboditi!", povika Zija
ustajući.
"Ne deri se! Ne viči, lijepo te molim", reče Dževdet-beg.
"Uvijek ste tražili način da me se riješite! Zato ste me, uostalom, i poslali u vojnu školu!"
"Ali, ti si sam htio biti vojnik!"
"A to Vam je, naravno, veoma odgovaralo. Htjeli ste me se osloboditi. Bio sam
neprikladan pokraj one pašine kćerke koju ste našli, zar ne? Mene ste otjerali u vojnu
školu. Stanite! Stanite, da bar jednom dovršim ono što hoću reći! Ako bi mi jednom u
mjesecu palo napamet da iz Kuleli dođem na Nišantaš, namrštenog lica biste mi tutnuli
nekoliko kuruša u džep. Uvijek sam se osjećao kao da tanjim postavljenom na kraju stola
prilazim kao neki nadničar. Zatim sam se zaldeo i nisam više zakoračio kod vas."
"Nikad te nisam držao mimo svoje djece", promrmlja Dževdet-beg mla¬ko.
"Laž! Zašto me, onda, niste poslali u Galatasaraj, kao što ste njih poslali? I ja sam itekako
mogao ići u školu onih uglednih plemića! Mene ste otjerali u vojnu školu!"
"Nisam znao da tako misliš o vojsci", odgovori Dževdet-beg.
"Dobro, a kako da mislim? Dok su se meni nožni prsti mrzli u Sarika-mišu, vi ste ovdje
trgovali šećerom. Umalo nisam umro u Sakariji. Vi ste razvijali firmu!", kazivao je Zija i
svoje lice primaknuo Dževdet-begu. "Sada se preda mnom pojavila ta žena. To je moja
zadnja sudbina, amidža. Razu¬mijete li? Više mi se neće dogoditi tako nešto."
Dževdet-beg primijeti da se uzrujao. Iz usta njegovog bratića zaudarao je alkohol. "Popio
je da bi se ohrabrio", pomisli. "Sve je to, dakle, da bi pare potrošio na ženu! Mene je
odabrao!" Pomisli da ga treba žaliti, ali to nije mogao. Štaviše, osjećao je neodređeno
gnušanje. Pred njim se nalazio neko ko je, bez ikakvog stida, govorio da će ostaviti svoju
porodicu, svoje dijete. "Alija nisam u prilici ni da mu bilo šta kažem!"
Zija se opet prodera:
"Ako mi ne dadnete nešto, neću Vas ostavljati na miru!" "Sjedi tu, dijete! Sjedi tu", reče
Dževdet-beg Zija se, sa svojim izobličenim licem, još uvijek klatio pred njim. "Dat ću ti
što želiš. Ali se i ti malo priberi. Zar tako, nakon toliko godina, misliš o svom amidži?"
Page 98 / 366
Kao da je i Zija bio zbunjen.
"Dozvoljavate li da pripalim jednu cigaretu?", upita.
Ne čekujući odgovor, uze sa stola kutiju s cigaretama. Ruke su mu drh¬tale. Izgedao je
rasijano.
I Dževdet-beg se osjećao iscrpljeno. Posmatrajući bratića kako puši, nije nalazio snage ni
da razmišlja, a niti da šta kaže. Poželio je dug i dubok san. Ubrzo upita:
"Koliko želiš?"
"Ne želim mnogo. Toliko da otvorim dućan na Karakoju i da otpočnem sa poslom... Ili
toliko da kupim stan na Taksimu."
Nastojao je izgledati odlučno; nervoznim pokretima pušio je cigaretu.
"Ooo..., kako ću naći toliko?", reče Dževdet-beg. "Ja sam mislio da..."
Zija je nešta bijesno govorio. Da bi pokazao da ne čuje, Dževdet-beg prinese ruku uhu.
"Neću Vas ostavljati na miru! U stopu ću vas pratiti, kao utvara!"
Zija je opet ustao i Džcvdet-begu primaknuo svoje nimalo lijepo lice i usta, iz kojih je
zaudaralo na alkohol.
Dževdet-bega je opet spopao napad kašlja. Nekoliko minuta je snažno je kašljao, klateći
se i savijajući naprijed. Potom se primiri nekoliko sekundi. Poslije toga se ponovo
žestoko zakašlja. Dok je kašljao, toliko se povijao na¬prijed da samo što bradom nije
udario o sto; krv je nadirala u lice, a u očima je osjećao toliku bol kao da će iskočiti iz
svojih duplji. "Izgleda da umirem", pomisli osluškujući svoje srce. Potom shvati da mu
ništa neće biti, ali toliko mu je, dok se grčio, teško pala pomisao na smrt da nije uspijevao
vladati sobom pred bratićem koji je od njega nastojao izmamiti novac. Pokazao je na
vrata Ziji, koji je uplašeno gledao.
"Izlazi napolje! Izlazi napolje", zastenjao je između dva zakašljaja i po¬gledao ga: "Pričat
ćemo drugi put!"
Njegov bratić je drhteći stajao pokraj stola. Kao da je nešto pokušavao reći, ali Dževdet-
beg nije bio ustanju ništa više pojmiti osim pomjeranja njegovih usana. Zija pokuša
sakriti cigaretu u rukama; kao da je ukoravan zato što se odvažio pušiti pred amidžom, a
ne zbog drskosti koju je iskazao prema njemu.
Dževdet-beg jeknu, sad još oštrijim tonom:
"Hajde! Izlazi napolje, rekoh, bezobrazniče!"
Postade mu jasno da se uzaludno trudi obuzdati kašalj. Vidje da je Zija izišao iz sobe.
Poželje nešto reći, ali nije uspio skupiti snagu. Kao da mu u plućima i u dušniku gori
vatra, koju je kašljem i jecajima trebao izbljuvati. Kad je došao sebi, iz džepa izvadi
maramicu i obrisa kapi znoja sa čela. U sobi je bio sam; osjećao se ostarjelim i
iznemoglim. "Utvara", promrmlja. "I sam dobro zna šta je... Utvara!" Potom se pribra.
"Bila je to utvara!" Mozak mu se dao na ponovo uspostavljanje onoga što se u ovih pola
sata srušilo i ispreturalo naglavačke.
13. Prosidba
Ispunjen mirisom tetkove lule i tetkinog parfema, taksi je skrenuo u jednu od sporednih
ulica Jenišehira, prošao između jednoobraznih kuća i zausta¬vio se pred jednom od njih,
na koju je pokazao Omer. Ugledavši između dr¬veća svjetlo u dnevnom boravku, Omer
Page 99 / 366
se uzbudi. I jučer je dolazio ovamo, vidio se sa Nazli. Danas će, kao što je dogovoreno,
biti obavljeno ono što se zove prošnja. Vrata se otvoriše odmah nakon kucanja.
"Ja sam Džunejt, moja supruga Madžide", reče tetak čineći prvi potez, ali taj što otvori
vrata nije bio Muhtar-beg, nego neki mršav i visok čovjek.
"Ja sam Refet-beg, gospodine! Da, znaju da ćete doći. Gore su. Ja sam sišao zašto što se
danas dogodila slučajnost... Vi ste, izgleda, Omer-beg. Drago mi je, ja sam, može se reći,
Nazlin amidža. Izvolite, izvolite..."
Tetka nabra lice kao da misli: "Nepristojan i blebetalo!" Krenuše prema stepenicama. Na
vrhu stepenica pojavi se Muhtar-beg. Spusti se nekoliko basamaka niže. Potom se, kao da
je pomislio da će zapriječiti prolaz, vrati idući natrag. Okrenu se oko sebe. Vidjevši
Nazli, umiri se.
"Izvolite, izvolite, molim vas!", povika.
"Tetak, eto, to je Nazli", reče Omer... Ovo je moja tetka Madžide." "Sjećaš li me se?",
upita tetka. "Kao da se sjećam?", uzvrati Nazli.
Rukovali su se i Muhtar-beg i tetak. I oni su bili zbunjeni. Kao da niko nije uspijevao biti
ono što jest.
"Izvolite, gospodine, izvolite. Prvo Vi, molim vas...", reče Muhtar-beg, zasipajući
naređenjima sluškinju koja je prihvatala kapute.
I Nazli pruži ruke prema kaputu Madžida-hanume, ali se ona opirala. Ubjeđivale su se
ispod čiviluka.
"Nismo zakasnili, zar ne?", upita Madžida-hanuma dok su ulazili u dnevni boravak.
"Ne! Niste, niste", odgovori Muhtar-beg. "Vi zapadoste baš u ćošak. Da pređete ovamo?"
"Ne, molim vas", promrmlja tetka.
Fotelja u kojoj je sjedila bila je u ćošku, ali to je bilo najbolje mjesto oda¬kle je izbliza
mogla mjerkati Nazli. Nakon što to nasluti, Omer sa zebnjom primijeti da je Muhtar-beg
sjeo blizu njega. Nastade tišina. Potom Refet-beg dovrši svoju rečenicu, a djelovalo je
kao da se izvinjava:
"Dogodila se slučajnost. Rekoh, u prolazu da svratim kod Muhtar-bega. Nisam znao da
ćete doći".
"Molim vas", reče tetak. "Niste nas dugo čekali, zar ne?"
"Ne, ne", uzvrati Muhtar-beg. "To je rekla i gospoda. Štaviše, rekao sam Nazli da..."
Primijetivši da se govori o njoj, tetka uspaničeno smaknu pogled sa Nazli, koju je
pažljivo mjerila.
"Jaa..., a mi se uspaničili misleći da smo zakasnili", reče i nastavi mjerkati Nazli.
Nazli se zarumeni. Omer se ustručavao pogledati je. Kao da se naljuti na tetku što više
nego uočljivo zagleda Nazli. "Šta li sad misli?", prođe mu kroz glavu. Osjeti da ga
zanima tetkin sud o snahi.
"Kakvu kahvu pijete?", upita Muhtar-beg kad sluškinja uđe.
Rekli su kakve će kahve, pa opet nastupi tišina.
Sjedili su u sobi s niskim plafonom i malim ispupčenjem u zidu, što je podsjećalo na
zatvoreni balkon. Na suprotnom zidu, sa širokim ramovi-ma, obješena je panorama
Venecije, slikana u ulju. Sa mjesta na kome sjedi, Omer je, na zidu iza trpezarijskog
stola, vidio i pozlaćenu levhu, a u uglu koji rastavlja dvije sobe bila je polica za kape sa
sedefnim gravurama. Sve je bilo na svome mjestu, baš kao kad da se nešto očekuje. Čuje
se odlučno i duboko kucanje zidnog sata. Tetka pažljivo mjerka Nazli. "Miran kao janje
sjedim ovdje", pomisli Omer, ali zapazi da neprikladno sjedi u fotelji.
18. Dženaza
"Najzad je uredu! Najzad, sve je spremno za dženazu", reče Osman, pa, popuštajući
kravatu koja mu je stezala vrat, potraži gdje će sjesti. "Da se odmorim bar nekoliko
minuta!" Procijedi još nekoliko riječi kojima se žalio na nešto nedefinirano i spusti se u
fotelju. Nasloni se pogete glave, a potom nešto primijeti: "Aaa, gdje sjedoh", reče.
Pogleda Refika sa osjećajem krivi¬ce, što mu uopće nije bilo svojstveno. Nasmija se uz
glup i zbunjen pogled. Izgleda da je odmah pomislio da se nasmijao ni dan nakon očeve
smrti, da je to nešto nepristojno.
"Kako sam se umorio", kaza sa prizvukom izvinjenja. "Sjedim u očevoj fotelji, a da
nisam ni svjestan toga!"
"Da, vrlo si umoran", reče Refik.
On je sjedio naspram brata. Obojica su se maloprije odvojili od Dževdet-bega. Morali su
izvesti Nigan-hanumu, koja je proplakala cijelu noć, zato što je tijelo trebalo spremiti,
okupati i položiti na tabut.
Kad je, jučer predvečer, došao kući, Refik je shvatio da se dogodilo ne¬što neobično,
potom se uspaničio. Ljut na sluškinju koja mu nije odgovarala iako je pitao nekoliko
puta, ustrčao je uz stepenice, uplašio se ugledavši Ajšu, koja je, uplakana, gledala kroz
otvorena vrata biblioteke, osjećajući da se ocu nešto dogodilo. Onda uoči oca u stolici.
Ugledavši očevo tijelo sklupčano i naslonjeno unatrag, prvo se sažali na njega, a potom
primijeti da je njegovo tijelo malo, skupljeno i suhonjavo. Natrenutak pomisli da njegov
otac nije bio takav, da ga je smrt smanjila i sasušila za nekoliko sati, potom poče
razmišljati o onome što je trebalo uraditi.
Obavili su ono što je trebalo. Odlučili su, ne čekajući da prođe praznik, obaviti dženazu.
Telefonirali su novinama i izdiktirali posmrtni oglas. Sa Osmanom je obavijestio rodbinu.
Nastojali su ublažiti strah i paniku, koji su se, poput prestravljene mačke, kretali po kući.
Tješili su Nigan-hanumu i Ajšu, djecu poslali na spavanje. Zajedno sa snahama,
dočekivali su posjetioce koji su, jedni iza drugih, navaljivali cijelu noć. Sa cigaretama u
rukama, trčkarali su gore-dolje. U satima ove duge i napete noći i jutra, kad se povećao
broj posjetilaca koji su izražavali saučešće, Refik je prvi put ostao sam sa sobom; pušio je
i nije razmišljao o ocu već o proteklom danu. I Osman je pušio. Sa¬svim se izvalio u
fotelji.
"Nisi zaboravio telefonirati Sadi-begovima,zar ne? Neslihan-hanuma će se naljutiti", reče
ispravljajući pognutu glavu.
"Dobro je što sam mu rekao da se ovdje sastanemo", pomisli Muhidin. "Neka malo
zapjeva i na mome bunjištu! Meni su dojadili njegovi saloni", pa mahnu svom prijatelju.
22. Dnevnik I.
13. septembar 1937, ponedjeljak
Jučer sam išao na Bešiktaš. Vidio sam se sa Muhidinom. Sjedili smo u kafani i
razgovarali. Nije mi rekao ništa posebno, a, osim toga, bio je u svom podrugljivom
maniru. Nakon susreta sa njim, svakidašnji život mi je počeo izgledati kao nešto što mi je
zabranjeno, kao grijeh koji se čini svake sekunde.
Danas sam išao u kancelariju. Tamo sam presjedio cijeli dan. Navečer sam kod kuće
slušao radio. Čitao sam Rousseauove Ispovijesti, ali mi se nisu svidjele onoliko koliko
5. Rastignacova soba
"Da si još malo zakasnio, zatekla bi te noć", reče Omer. "Da", uzvrati Refik.
Na njemu se još osjećalo uzbuđenje putovanja. "Uopće nisam pretpo¬stavljao da će
toliko trajati četrdeset kilometara." Potom poče prepričavati svoje trodnevno putovanje.
Iz Ankare je u Sivas došao vozom. U Sivasu je ušao u erzindžanski autobus; nakon ovog
avanturističkog putovanja, koji je trajao čitav dan, sinoć je prenoćio u Erzindžanu, a
jutros je krenuo na ovo četrdesetkilometarsko putovanje od Erzindžana do Alpa, koje je
trajalo pola dana. Prošlo je pola sata otkako je stigao, skinuo je sniježni kaput, sjeo pokraj
velike peći u baraci, ali je Omer osjećao da iz njegovog mršavog tijela još uvijek izbija
studen. Mora da se istočna studen prilično dobro uvukla u ovo krhko nišantaško tijelo.
"Izgleda da ti je hladno", reče Omer.
"Hladno mi je, ali nije previše."
"Uskoro ćemo jesti. Pojest ćeš čorbu i to će te zgrijati. Ali, da ti prvo pokažem ovo
ovdje."
Ustadoše zajedno. Omer otvori prva vrata,.
"Ovdje je zahod", reče mijenjajući glas i govoreći poput stanodavca koji svoju kuću
kiridžiji želi prikazati lijepom. "Ala turka je, ali već ćeš se snaći; ala turka zahod ima i na
donjem spratu vaše kuće na Nišantašu... za sluge i kućne pomoćnice."
"Ali, i moj otac je koristio taj zahod", reče Refik kao da se izvinjavao. "Osim toga, kad su
uzeli kuću, tamo je bio ala franga zahod. Otac ga je kasnije preuredio."
"Bila mi je to neumjesna šala ", pomisli Omer, pa se prisjeti: "Veoma mi je žao zbog tvog
oca", reče.
Nastade tišina. Kao da se tamo ima nešto vidjeti, i dalje su gledali u hlad¬no zahodsko
kamenje.
"Bašun sagolsun", reče Omer i zagrli Refika. "Drago mi je što si došao. Obradovao sam
se kad sam dobio tvoj telegraf, nisam mogao povjerova¬ti. Veoma sam se obradovao", ali
31. Preporod?
Opet je sjedio na Bejogluu, u onoj bijednoj kafani, među ljudima i u galami, sa čašom
rakije i malom bijelom zdjelicom leblebija ispred sebe; mislio je kako će ubrzo ići u
javnu kuću, zatim u kino, a nakon dvije godine u smrt, jer je prošla duga zima, došao je
maj, ali njegova knjiga, za koju je vezao cije¬li svoj život, ode u zaborav, ne pobudivši
ozbiljnije reagiranje. "Poput kame¬na bačenog u okean", pomisli Muhidin, te se
razbijesni nalazeći u toj misli tragove poezije. Kroz glavu mu prođe da će i njegov život,
poput kamena bačenog u okean, bez ikakvog odjeka, ne promijenivši ništa, biti
zaboravljen nakon dvije godine. Baš kad, dok je još sasvim mlad, sebi htjede priskrbiti
herojsko odupiranje pomisli na zaborav i nestanak, zaključujući da to svoj¬stvo ne
posjeduju drugi, ugleda da ga, pažljivo i prijateljski iza jednog od suprotnih stolova,
uporno posmatra starčić, neki čovjek koji bi mogao imati četrdeset pet-pedeset godina.
U prvom trenutku, Muhidinu je izgledao kao starac, jer je na licu imao onaj iskusan,
tolerantan osmijeh svojstven starcima. Ali, kao da sad gleda drukčije, kao da govori: "Ja
tebe znam. Ja te vrlo dobro znam, dopadaš mi se i žalim za tobom". Tako odlučan, čvrst
pogled, koji je prodirao u dubinu, bilo je nešto uznemiravajuće, sa čime se Muhidin
rijetko susretao. Uz to, pogled se i po treći put sasvim mirno šeta po njemu; dugo, kao da
provjerava je li i dalje tu. Muhidin ga pogleda oštrim, neprijateljskim pogledom, kojim
gleda u ovoj kafani. Ali, kad kod njega ponovo naiđe na blagi i popustljivi osmijeh, pa se
i sam se osmjehnu. Nato se čovjek pridiže te, kao da je htio pokazati koliko je mlad i
pokretljiv, u nekoliko poput pera neprimijetnih koraka priđe i sjede naspram njega.
Potom tolerantni osmijeh ustupi mjesto dostojanstvu.
"Vi ste Muhidin Nišandži, zar ne?", reče čovjek. "Ja vas znam..."
Muhidin nabrzinu i uspaničeno, kao da rovi po džepovima, pretraži po sjećanjima, ali se
lice naspram njega, ne načinivši nikakvu gestikulaciju, iz¬gubilo među slikama koje je
izmaglila rakija.
"Naravno, niste me uspjeli prepoznati", reče čovjek. "Vi mene ne po¬znajete, ali ja Vas
znam, jer znam Vašeg oca. A i Vas sam jednom vidio u izdavačkoj kući Halita Jašara. Vi
ste izlazili. Izdavač Halit Jašar mi je poslije pričao o Vama. Dao mi je jednu Vašu knjigu.
Da, pročitao sam Vašu knjigu. Ali, nisam se predstavio: Mahir Asaf. Ili Mahir Altajli...",
pa je skromno pružio ruku.
"Veoma mi je drago", reče Muhidin i stisnu njegovu veliku i čvrstu ruku.
"Rekao sam da sam poznavao Vašeg rahmetli oca", reče čovjek. "Pozna¬jem ga iz Sedme
armije. Bili smo zajedno u Palestini. Imate pravo što ste uzeli prezime Nišandži!"
"A možda je trebalo biti Nišandžioglu19", reče Muhidin; rekao je to tek da bi nešto rekao
i prisjetio se jedne male, stare i glupe nevolje.
Htjede reći da nije, jer ga je ljutio njegov samouvjereni nastup, ali ne reče; prešuti.
"Da, nesretni ste, znam", reče Mahir Altajli smješkajući se, ali kao da shvati da je
neumjesno smješkati uz takve riječi, lice mu poprimi ozbiljan i zabrinut izraz. "Dobro,
zašto jedan tako mlad čovjek, zašto da bude takav?", zapomaga plačljivim glasom, ali
nije izgledao ni komično.
Muhidin se odjednom uznemiri. Pomisli da će izgubiti samouvjerenost ukoliko dopusti da
mu ovdje ovaj čovjek priča tonom učitelja moraliste. Htjede reći da se treba sa nekim
sastati ili izmisliti neku drugu laž i izići iz ove kafane, ali ga spriječi neka obamrlost i
radoznalost, a razloge nije jasno shvatao.
"Pročitao sam Vaše pjesme. Čitajući ih i prisjećajući se Vašeg lica, koje sam vidio u
knjižari, shvatio sam da ste nesretni. Darovit i nesretan pje¬snik... Na prvi pogled, kao da
posjedujete sve da biste pisali dobru poeziju, ali nešto nedostaje. To je ideal! U vašem
životu ne postoji ideal."
"Ideal?", pomisli Muhidin. Premetnu u mislima na što ga podsjeća ta riječ: "Zija
Gokalp... Pojedine stare pjesme turskih nacionalista... Čitanka tetkinog sina koji ide u
mojoj trgovini može biti od toga što će Hataj biti naš? Šta možemo prodati Haraju?
Nakraju, i to je tržište i veoma je dobro da pripadne nama". Postidi se ovakvog
razmišljanja, pa, trudeći se da ne razmišlja ni o čemu, pažljivo pročita novine: "Vapaj
jednog Turčina iz Hataja... Svoje pravo ćemo sigurno uzeti..."
Upravo u tom trenutku se otvoriše vrata i, izvinjavajući zbog zakašnjenja, uđe Emina-
hanuma sa čajem. Iza nje uđe Lala. Osman podiže glavu, pogle¬da svoju desetogodišnju
kćerku i nasmiješi joj se s ljubavlju oca koji se vratio sa posla i koji voli svoju kćerku.
"Ee, da čujem: Šta si danas radila?", upita i pogled vrati na novine.
"Ništa", odgovori Lala.
Osman se sjeti da nije pomazio kćerku. Dođe mu da je primakne sebi i poljubi.
"Hanumica je dobila peticu iz zadaće", reče Emina-hanuma.
Emina-hanuma nije izišla sa poslužavnikom. S radošću je bila svjedok sreće; stajala je na
pragu da bi posmatrala dirljivu scenu između oca i kćer¬ke.
"Zašto ne govoriš? Da čujem iz koje zadaće si dobila peticu?", upita Osman, pa namršti
obrve saznavši da je to likovno: "Likovno je bitno, ali matematika je bitnija", uzvrati.
"Matematika je glava svega. Koliko si dobila iz matematike?"
vanjem i strahom, te od pijanog mladog inžinjera, koji je ionako bio izvan mreže svih
ovih veza. Herr Rudolph nije mnogo pričao, a Refik je izgledao zauzet jedino nasladama
očiju i tijela.
Omer je, kao i Refik, mnogo pio. Želio je da ga ne ugnjetava taj poznati narodni poslanik,
aga, zemljoposjednik i poduzetnik Kerim Nadži-beg. Da bi se tome oteo, morao je,
prisiljavajući se i vičući, razgovarati, kao što je to maločas činio, ili je trebao uraditi nešto
ekstremno, uznemiravati svoje tijelo, neprestano se nečim baviti, trebao bi jesti, piti.
Mislio je o tome dok je po drugi put stavljao dolmu na tanjir, dok je dozivao aščiju da
ponovo napuni testiju rakije i odjednom mu opet dođe da ustane i napusti sofru. Upravo
kad je to namjeravao, pomisli da je pijan. Potom se sjeti utjehe, koja mu je na pamet
padala uvijek zajedno sa tom mišlju: "Piće mi samo šteti stoma¬ku!" Pridiže se. Dok je
ustajao, našao se oči u oči sa herr Rudolphom i, ne razmišljajući, promrmljao:
"Ja odoh u zahod!"
Herr Rudolph se popustljivo nasmiješi. Osmjehnuo se i inžinjer koji je sjedio pokraj
njega. Omer krenu prema zahodu. Znao je, zato što je i prošle godine bio na ručku kod
Ustali su i krenuli prema radničkoj baraci. Muzika je bivala veselija kako su prilazili. Bila
je u ovoj mirnoj noći nešto strano, daleko, nešto na šta se Refik nije mogao navići. Omer
je znao ovu cigansku grupu, jer ih je i ranije viđao. Ispričao je da obilaze sva gradilišta od
Sivasa do Erzuruma, da idu od jednog do drugog gradilišta i sviraju, pjevaju, igraju, da
potom prespavaju kod žena, podizvođača ili kod majstora, da godinama, od proljeća do
jeseni, tumaraju tako konačeći. Potom da su se, prilikom njihovog prošlogodiš¬njeg
dolaska, na Kerim-begovom gradilištu zbog neke djevojke posvađala dvojica vremešnih
podizvođača te gunđajući dodade da je ta djevojka nešto veoma lijepo. Dok su se
približavali kafani, odjednom se okrenu Refiku:
"Šta misliš o meni?", upita, ali kao da se odmah pokaja zbog pitanja i, pokazujući na
jednu od djevojaka usred mase, reče: "Eto, to je djevojka koju sam spomenuo. Kakva je?
Je li lijepa?"
Ispred kafane je bilo pedeset-šezdeset radnika. Violinist i tarabugdžija23 povukli su se
ustranu i svirali, a na sredini su igrale dvije djevojke. Nijedna nije bila lijepa. Izgledale su
umorne, gledale su okolo smiješeći se s mukom. Ni radnici oko njih nisu izgledali
pretjerano veseli. Desetak ih je pljeskalo, s vremena na vrijeme bi se neko proderao, a
većina je zijevala kao da svojim umornim, pospanim očima govore: "Da i ovo prođe, pa
da idemo spavati". Jednako su stajali očekujući nešto, poput iscrpljenih vojnika koji,
nakon du-gotajne borbe i krvave pobjede, koja je skupo koštala, čekaju povratak kući, ali
napamet da se nikad nije tukao, te shvati da ni Enver ne želi kavgu. "Tuča bi bila nešto
veoma glupo", pomisli. "Udarat ćemo se nogama... Obojica ćemo udarati jedan drugoga...
Ne može se znati ko će pobijediti... Lomit će se flaše i čaše... A kad i Refik sazna da sam
zbog njega zametnuo kavgu..."
"Sa tobom se ja čak neću ni tući", reče Enver i sjede na svoje mjesto.
Omer uze svoju flašu i iziđe na čist zrak. "Piće mi samo stvara tegobu u stomaku",
promrmlja. Sjede za sto napolju. Isprazni i posljednje kapi koje su ostale na dnu flaše.
Pažljivo je osluškivao noć Tarabuka se čula umorno, violina je cijukala. "Gotovo je",
pomisli. "Šta sad da radim?" Pomisli na brak sa Nazli. "Kćerka narodnog poslanika! Eh, i
mi ćemo imati svoju kuhinju!" Oslušnu prema baraci. Iz nje više nisu dopirali glasovi.
"Da sačekam Refi-ka", pomisli. "Neka dođe. Malo ćemo popričati. Kasnije ćemo ići u
Ankaru. Zatim ću se ja oženiti kćerkom narodnog poslanika. Dobro, a šta se još može
raditi? Kako se može živjeti? Iznosio sam neke opaske o tome da se treba suprotstaviti
običnom životu! Mogao bih, naprimjer, ovdje kupiti imanje. Imanje koje je Hadžija
pokazao. Pošto li je? Koliko sam zaradio od svih ovih poslova? Stani da vidim: po koliko
se kuruša,25 prve godine, računao kubik zemlje?" Iznenadi se, shvativši da je zaboravio
tu cifru, koju je stotinama puta koristio u računima koje nikad neće moći zaboraviti. Iz
tog zaborava izvede zaključak kako parama ne pridaje važnost i, upravo kad mu je
nadolazio osjećaj ponosa, sjeti se cifre. Pomisli na Nazli. Mislio je na svoj povratak iz
Engleske. Potom ugleda Refika, polahko se primicao, ali u njemu ne oživi ona ljubav,
koja je, dok se u baraci pričalo o njemu, maločas oživjela. Zijevnu protežući se i
prisjećajući se da je veoma pospan i da dani¬ma nije mogao spavati kako treba.
25 stoti dio turske lire
39. jesen
"Ubili su i cvijeće koje je Dževdet-beg posadio svojim ručicama", reče Ni-gan-hanuma
ne pomjerajući se s mjesta na kome sjedi. Glavom je upirala na ugao gdje se nekada
nalazilo cvijeće čija je latinska imena napramet naučio njen rahmetli muž.
Nigan-hanuma, Perihan i Nermin sjedile su na pletenim stolicama pod drvetom u bašči
iza kuće. Uprkos tome što je protekao sat otkako je Osman izišao iz kuće, jutarnja rosa se
još uvijek nije podigla sa listova i trave; slabo jesenje sunce nije uspijevalo izvući
jutarnju svježinu iz bašče. Bio je zadnji dan septembra. Navršavala su se dvije sedmice
od njihovog povratka sa ostr-va. Kućom na Nišantašu već dvije sedmice vlada povećano
neraspoloženje i jesenja atmosfera - kuhar Nuri umro je prije dvije sedmice, tačno ujutro
na dan njihovog povratka.
"Cvijeće koje je svojim ručicama sadio...", reče Nigan-hanuma ponovno. Ušuti, ne dovrši
rečenicu, a na licu joj se javi poznati nesretni i potišteni izraz. Pogledom koji je
okrivljavao sve, svakoga, cijeli svijet, osim Dževdet-bega, odmjeri svoje snahe.
"Nuri se povuče i ode baš onda kad nam je bio potreban", reče. "Ako ni¬šta, osjećao je
poštovanje prema Dževdet-begu, zalijevao je cvijeće."
40. Ankara
Muhtar-beg srdito poskoči i ushoda se hodnikom Ministarstva koji je imao visok plafon.
"Obećao je, ali pola sata čekamo ovdje!", prošapta. "Smračilo se. O čemu još uvijek
pričaju unutra?" Upitao je gledajući Refika kao da on može dati odgovor. Stideći se,
43. Država
Po navici, Refik upita sluškinju za zdravlje. Kao što je to uvijek radio kad je vidi, sjeti se
kuće na Nišantašu, Emina-hanume, majke, Perihan i još koječe¬ga. "Sad ću im pokvariti
raspoloženje", pomisli dok se penjao uz stepenice i slušao gromoglasni smijeh koji je
dopirao odozgo. Prilikom svakog dolaska u ovu kuću, osjećao se kao neko ko kvari
raspoloženje, ko kod ljudi budi melanholiju. Prisjeti se ručka koji je Muhtar-beg upriličio
da bi ga upoznao sa drugim narodnim poslanicima. Njima je Refik govorio o svojim
projek¬tima, a oni su rekli da su im se projekti veoma svidjeli, ali su se zadubili u
političke tračeve, u nešto što je, u suštini, bitno njima. "Da, ja sam za njih neko koga
treba sažalijevati zato što pomoć nije bila uspješna, a i neko ko naspram njih treba malo
osjećati krivnju... Eto, zbog toga im se kvari raspo¬loženje kad me ugledaju!" O tome je i
ranije razmišljao, napravio je projekte kako im se raspoloženje ne bi pokvarilo, ali tada je
vidio da im je pokvario raspoloženje. Prešao je i posljednji basamak i ugledao Muhtar-
bega u ele¬gantnom fraku kako ga blagonaklono gleda.
"Eto, na kraju je došao", reče Muhtar-beg. "Mladi reformist je među nama."
Čvrsto stisnu ruku koju mu je Refik ispružio.
"Gdje se zadrža? Šetao si i razgledao, zar ne? Kako ti sve izgleda? Je li dobro? Dobro, a
da čujem kakvim ti se ja činim?"
"I Vi ste dobro, gospodine", uzvrati Refik i osvrnu se uokolo osjećajući neobičnu
atmosferu u sobi.
Refet-beg i Nazli su se smješkali. Na Nazlinom licu ima nešto neobično. Smijao se i
Omer, ali kao da je bio na nekom drugom mjestu, a ne u sobi.
"Jeste li vidjeli, mladiću se činim dobar kao dobro vino?", reče Muhtar-beg. "Hajde
sjedimo za sofru, pa da mi ispričate šta ste vidjeli. Ma, što sam ja cijeli dan presjedio u
kući? Ti prođi ovamo, a ti tako... Šta je s jelom? Hatidža-hanuma, jelo!"
47. Nespokojstvo
51. Putovanje
Odmah nakon što se probudio, Omer ustade iz kreveta, krenu brzim ko¬racima po
hotelskoj sobi. Osjećao se vitalnim i veselim kao da se - iaako je zaspao sa kravatom i u
kaputu - tek odjenuo, a lice umio hladnom vodom. Pogleda na sat: pola šest. "Nedjeljno
popodne... Eh, zašto da ne odem da¬nas?", pomisli. "Ali, možda je telefonirala!"Telefon
u njegovoj sobi nije zvo¬nio, ali je opet sišao dolje i pitao mladića je li imao telefonski
poziv. Saznavši da ga niko nije zvao, ponovo se pope u sobu i, osjećajući da ga je
pokrenula ista snaga, nabrzinu zatvori kofer. Siđe, momku reče da će na izvjesno vrijeme
otići do Kemaha te da želi platiti račun. Iz pozadine se pojavi stariji hotelski rukovodilac
i, govoreći da njegovu sobu žele držati praznom, upita Omera kuda ide i kad će se vratiti.
Omer mu odgovori da će, dok se sezona primiče, prodati neka vozila i mašine koje su
ostale na gradilištu na kom je radio te da će ubrzo vratiti. Plati račun, uđe u taksi i spusti
se na stanicu. Jutros je pitao i saznao da voz kreće u sedam. Nakon što je uzeo kartu, sjeo
je u restoran nove stanične zgrade. Od konobara zatraži teleće bonflle.
I za ručak je jeo bonfile. Sad je opet tražio isto, jer je mislio da su te bonfile blagodat koja
upotpunjuje ovo lijepo jutro. Nakon što je izišao iz Muhtar-begove kuće, vratio se u
hotel, odlučio ostaviti alkohol, legao i zaspao. Kad se probudio iz čvrstog sna, osjećajući
se, kao što se probudio prije sat, opet vitalnim, obukao se, stavio kravatu i, odlučivši da
tako treba postupiti, da bi se, u sličnim situacijama, svi izvinili, uputio se prema Muhtar-
begovoj kući. Vrijeme je jutros bilo tako lijepo da je odmah nakon izlaska odlučio da do
53. Sa mladićima
Muhidin naprijed, dva pitomca nazad, ne ukazujući se Ferida-hanumi, ušli su u sobu
otpozadi kuće na Serendžebegu. Čim uđoše u Muhidinovu sobu, pitomci se iznenadiše.
Muhidin je pretpostavljao da oni već dugo razmišljaju o ovoj sobi, da ih zanima šta je u
njoj i kako je namještena. Sjede na stolicu iza stola, ruka mu, sama od sebe, poseže za
"Koliko li sam spavao", zapita se. "Deset minuta ili sat?""Zar je uopće bit¬no", reče sam
sebi. "Spavao sam. Prijalo mi je. Sakupio sam potrebnu snagu da bih se latio posla."
Zijevnu. "Da, poslovi... Koji poslovi? Upalit će se agre¬gat...Treba uzeti mazut za
agregat... Zatim ću pisati odgovore na nagomilana pisma. Odnosno, ono što sam planirao
pisati... Treba ići i u Erzindžan..." Krava još jednom muknu. Potom zagunđa neka stara
žena. Omer shvati da je to Hadžijina žena, da njen glas dopire kroz otvorena vrata na
štali, koja je sastavljena sa zidom konaka, i da se ljuti na kravu koja se pomjerala dok je
muzla. "Veoma lijepo! Muze mlijeko", pomisli. Jednom se, radi zabave i promjene,
usudio da to i sam oproba. Usprotivili su mu se Hadžija i njegova žena, ali kad je
ustrajao, odmaldi su se ustranu i, zabrinuti kako će to obavljati gospodin, pažljivo gledali.
Ali, kad su nakon izvjesnog vremena opazili da se Omer na nešto naljutio, pomogli su
mu; jedno je držalo kravu, a drugo kofu, koja nikako nije stajala ispod vimena. "Oni me
vole, osjećaju poštovanje pre¬ma meni", pomisli prisjećajući se tog neuspjelog pokušaja,
ali ne povjerova u to. Spavao je tu, a, zato što ga je dobro plaćao, Hadžija mu je
svakodnevno donosio tri obroka. Osjećajući se nelagodno od te pomisli, prošapta: "Ah,
ako ništa drugo, ne pokazuje da to radi zbog novca. Ja razmišljanjem dolazim do toga.
Nije uzaludno to što sam, nakon toliko toga, sedmicama ostao tu, u prirodi... Živim i
vidim!" Uzbuđeno promrmlja: "Živim i vidim", ustade iz toplog kreveta i, bosih nogu,
krenu do prozora. Nastojeći ne praviti buku, otvori rezu na prozoru i duboko udahnu.
55. Sunetluk
"Reci sada, sine, staje u ovoj čaši?", reče mađioničar. "Voda, gospodine", reče njegov sin.
Doista mu je bio sin.
"Gdje smo mi natočili ovu vodu? U Crnom moru, Kaspijskom moru ili u Indijskom
okeanu, ili tu, iz ovog bunara?"
"Tamo, iz onog bunara, toče koči jaši", reče Osman.
Nisu se mogli nasmijati mađioničarevim nerazumljivim šalama, ali, zato što su bili
spremni na smijeh, počeli su se smijati svi koji su sjedili na bal¬konu. Nikako nisu
uspijevali izići nakraj sa kočijašima koji su se navadili na bunar uz kuću, dovodili konje
do ivice bašče i napajali ih. Zbog toga što se otvorila ova dosadna tema, Nigan-hanuma
se, kao po navici, namršti, ali se potom priključi veselju. Danas je trebala biti vesela,
pošto je njen unuk, Džemil, jutros osunećen.
"Nasuli smo tu, iz ovog bunara", odgovori dijete.
Mađioničar se nervirao zato što se ne smiju njegovim, već drugim šala¬ma, koje je
shvatao, a nije mogao kontrolirati, štapom pucnuo je dva puta sina po leđima:
"Sto se smiješ!? Ne smiji se, slušaj", reče.
"Vidi, da ti još jednom kažem da mi se nisu svidjele ove tvoje šale ", reče Muhidin s
hladnim izgledom. "Molim te, nemoj me prisiljavati na kajanje što sam došao ovamo.
Važi? Inače, nisam mislio doći. Predomislio sam se u posljednjem trenutku!"
"Jaa, nisi, dakle, mislio doći", uzvrati Omer. "Sta si mislio raditi, da ču¬jem? Uzeo sam
jedan broj tvog časopisa i pročitao."
"Ne započinji tu temu, čovječe", reče Muhidin i poče hodati po sobi. "Ne bih došao,
naravno, da Refik nije pozvao..."
"Ni sa Refikom se ne viđaš često... Zašto se ne viđate?"
"Vjerovatno nemamo o čemu razgovarati. Zatim, nemam vremena. A i Refik je postao
čudan..."
"Kako?"
"Ne znam, Boga mi, ali na onu njegovu dobronamjernost, koja dostiže nivo gluposti,
dodaj i napade na način Sta se treba uraditi u životu? i shvatit ćeš šta ti hoću reći... Prije
je bio više kao jedan od nas, ali sad sliči strancu... Rekao sam mu da se evropeizira...", pa
se okrenu. "U tom smislu sliči tebi!"
"Uopće se nisi promijenio, dragi Muhidine", reče Omer mirno.
"Eto, jedno od tvojih površnih opažanja... Ja sam se veoma promijenio! Ja sam čovjek
misije!"
"Tako misliš?", uzvrati Omer krajnje nervozno. "Ti si uvijek volio izgo¬varati krupne
riječi! Stvarno, vjeruješ li u ono što vjeruješ?"
"Pusti se tih sitnih profinjenosti", uzvrati Muhidin. "Zar je bitno to vje¬rujem lija ili ne
vjerujem? Radim nešto na tom putu. Ta misija ima koristi od mene... Zar je bitno radim li
to iskreno ili neiskreno? Nešto radi i koristi nečemu..."
"Možemo li to shvatiti kao svojevrsno priznanje?", upita Omer.
"Rekao sam ti da se okaniš tih prefinjenosti! Tebi još uvijek nema ništa bitnije od tvoje
inteligencije, zar ne?"
Zavukao je ruke u džepove i gledao u namještaj, a ne u Omera.
Omer shvati da se zbunio. "Ne volim ništa stoje slično meni", pomisli. "Staja radim
ovdje? Tamo sam imao miran, bogat, uravnotežen život! Ne! Ili ne znam... Gdje bih
trebao živjeti?"
Muhidin se šetao ne vadeći ruke iz džepova. Uđe u drugu sobu i oglasi se iz nje:
"Sta misliš o ovoj kući? Koliko godina smo ulazili i izlazili iz nje, ali je nijednom nismo
zatekli ovako praznu kao sad..."
Omer je također razgledao po stvarima. Odjednom iz druge sobe začu zvuk klavira.
Muhidin je nasumce pritiskao tipke. Nakon što je neko vrije¬me tandarao po klaviru,
bučno je zatvorio poldopac.
"Kakav je odnos između tebe i one djevojke?"
"Više nikakav", odgovori Omer.
"Je li ona svirala na klaviru? Nije, dakle... Ja sam uvijek mislio da ćeš se ti oženiti nekom
koja svira na klaviru... Refikova sestra je, zapravo, bila za tebe!", nasmija se. "Bilo bi im
veoma drago, ha... Ljubio bi Dževdet-begovu ruku, a danas bi s poštovanjem gledao
njegove slike. Veliki čovjek, osnivač naše kuće, neuporedivi čovjek Dževdet-beg, naša
porodica osjeća zahval¬nost prema tebi!", pa uđe u sobu.
"Dobro se zabavljaš sam sa sobom..."
57. Meduze
"...Vremenima poznaje!"
"Zašto rekoh da ću piti?", pomisli Muhidin; zabranio je sebi alkohol, ali sad ne može
misliti da će biti neke štete; bojao se da će doživjeti besmisle¬nom svoju vjeru, koja to
zabranjuje.
"Hajde, hajde, već si odlučio... Uzmi tu čašu..."
Muhidin uze čašu koju mu je Omer pružio.
"Ali, nemoj misliti da pijem zato što si me ti prevario", reče.
"Znam, ti se ne daš prevariti, ti se daš nagovoriti. Ti si đavo! Znamo to... Ali, ne znamo
ovo: Koji te đavo napravi panturanistom?", Omer iskapi čašu prasnuvši u smijeh.
"Zatrovan si ti. Ti si kulturom zatrovana jedna..., jedna..., jedna..., me¬duza, razumiješ
li?!", povika Muhidin.
u drugim sobama", promrmlja. Otvori prva vrata pred sobom. To bi trebala biti
Osmanova i Nerminina soba... Zato što su bili zatvoreni kapci, unutra je, kao i u drugim
sobama, bilo mračno. "Veliki krevet... Trgovac i njegova supruga... Miris sapuna i
parfema... Kadife, fotelje... Ovdje žive..." Došlo mu je da sve porazbija. Želio se i smijati,
ali nije bio ustanju. Podigao je prekrivač sa kreveta, ispod jastuka je izvukao Osmanovu
pidžamu, razmotao je, pogledao... Bila je plava sa bijelim prugama, ali se po kragni
vidjelo daje to ipak pidžama bogataša... "Neću više oblačiti pidžamu", pomisli. Nastojao
je zamisliti Osmana dok u pidžami razmišlja o trgovini ili dok, glasom koji miriše na
sapun priča sa Nermin. Potom sve ostavi na svoje mjesto i uđe u sobu na drugoj strani.
"Dževdet-begova soba, njegov krevet", reče, razgle¬dajući. Na zidu je opet bio Dževdet-
beg, opet je, izgleda, gledao govoreći: Zaboga, pazi! Muhidin pogleda na krevet misleći
kako je tu godinama ležao Dževdet-beg. "Dževdet-beg, Dževdet-beg", promrmlja. Kao da
začu neko bajramsko veselje. Kao da su se vrata otvarala, zatvarala, dolazi masa gostiju,
druga masa izlazi, pričaju, smiju se, prepričavaju dosjetke, žive, a Muhidinu je preostalo
da izdaleka sluša glasove. "Pijan sam", pomisli. U uglu, koji je bio u priličnoj tami,
ugleda ormar; potrča i otvori ga. Na jednoj strani bile su povješane Nigan-hanumine
haljine. One ga nisu zanimale. Poče otvarati ladice na drugoj strani. Peškiri, stolnjaci,
svileni štofovi, nekoliko porce-lanskih findžana... Odjednom osjeti vrtoglavicu. "To
koriste... Koristeći to, žive vjerujući životu!" Strahujući da se ne svali na pod, pomisli da
se baci na krevet. "Da barem ovdje malo prilegnem. Ustat ću ako neko dođe. Otići ću kod
Gijasettina Kagana, reći ću da su ostali ostavili nacionalizam. Sta će mi reći? Čitam Vaše
tekstove... Krevet je mehak... Čujem sat! Mahir i Hajdar! Čujem li korake? Sad ionako
ustajem. Da ustanem da ne bi pomislih da sam pijan... Da ustanem i da Refiku kažem da
sam dobro... Došao je! Malo sam, eto, prilegao. Takav je čovjek, kad, naravno, malo
popije! Nekoliko go¬dina..."
"Hah, tu si? Sta radiš, čovječe? Legao!" Bio je to Omer. "Je li ti loše? Da povratiš?"
"Nije mi ništa", odgovori Muhidin ustajući. "Aa, otvorio si ormare. Pregledao si, zar ne?"
"Da pogledam, rekoh. Da vidim šta imaju. Kakve su stvari", odgovori Muhidin nastojeći
se smješkati.
"Veoma si nesretan, zar ne? Stvari! Nešto Nigan-hanumino?"
"Zatvori, zatvori! Ide, izgleda, Refik", reče Muhidin.
"Ne znaš šta ćeš uraditi sa ovom kulturom, zar ne?", upita Omer gleda¬jući ladice, stvari,
izuzetno čistu sobu.
"Dževdet-beg je opet dobar", zapomaga Muhidin. "Druga, Osmanova soba je još gora."
"Niti možeš biti sa ovom kulturom i stvarima, a niti bez njih... Ljutiš li se na ovu kulturu
ili na sebe? Srdiš li se na ove stvari ili na svoju neodlučnost?", upita Omer popustljivo
klimajući glavom.
"Kamo sreće da možemo biti kao Refik!", uzvrati Muhidin.
"Ručkovi, izmjenjivanje osmijeha, zabave...", reče Omer zatvarajući la¬dice. "A ti ovo..."
58. Nedjelja
"Pobogu, dragi Osmane, polahko vozi!", reče Nigan-hanuma
"Kako ću voziti, mamice? Ne prelazim pedeset", uzvrati Osman.
"Ne mene, ne mene, gledaj kud voziš!", reče Nigan-hanuma.
"Gledam kud vozim, ali me vi...", prošapta Osman i poprimi izgled kao da zbog srdžbe
nije uspio dovršiti rečenicu, ali nije bio ljut.
"Keriman! Poslije podne ću se vidjeti sa Keriman", pomisli i smiri se. Nedjeljom
popodne su se sastajali u stanu koji joj je Osman zakupio.
"Aa, pustite se više te igre. Razgledajte okolo", reče Nigan-hanuma.
Kao što su to radili prilikom svake vožnje autom, Džemil i Lal su se opet igrali žmire.
Osman nije znao pravila igre, ali je znao da djeca zatvaraju oči i da ne gledaju kroz
prozor.
"Hajde, djeco, ostavite igru, vidite, prolazi parobrod!", reče Nermin. "Lju¬tite svoju
nenu. Ovaj izlet je radi vas, a vi zatvarate oči!"
"Vidjeli smo sve to idući tamo", odgovori Džemil
Nigan-hanuma prasnu u smijeh. Nasmija se i Nermin. Vraćali su se iz uobičajene vožnje
nedjeljom ujutru. Bio je početak septembra, ali je bilo toplo. Ove godine su se ranije
vratili sa ostrva. Kad izbi rat, Nigan-hanuma reče da se stalno seldra i da želi biti kod
kuće. Mrštila se na one koji su govorili da nećemo ući u rat, da će, ako i uđemo, biti
sigurnije da ostanemo na ostrvu, a govorila je i da želi obaviti pripreme za Ajšinu
vjeridbu. Do vjeridbe je bilo najmanje još tri mjeseca, a rat je bio veoma daleko. Ali, zato
što je namršteno Nigan-hanumino lice bilo važnije od svega, preseljeno je na Nišantaš.
"Eto, još jedna nova godina", pomisli Osman. "Opet ćemo ne¬djeljom ujutro autom ići na
Bosfor, opet ćemo uzeti ribu, opet firma..." Po-mislivši da će rat otežati trgovinu sa
Njemačkom, obuze ga panika koja ga je posljednjih dana često obuzimala.
"Da se od vrućine riba ne usmrdi?", reče Nigan-hanuma.
"Bila je veoma svježa", reče Nermin.
"Opet ti, Ajša, kćeri, uzmi ovaj paket u krilo", reče Nigan-hanuma. "Dat ćemo da se to
ispeče na roštilju, zar ne? Da bar Refikovi ne zakasne na ru¬čak."
"Neće, neće", kaza Osman.
Nastupi tišina. Refik je prije tri dana za ručkom saopćio da žele stanovati u drugoj kući.
Nigan-hanuma se prvo rasrdila, potom plakala, te je, zato što od sina nije uspjela dobiti
zadovoljavajući odgovor, kao i sve druge neprijat¬nosti, i to povezala sa Dževdet-
begovom odsutnošću. Ali, tražila je, izgleda, i druge razloge.
59. Krah?
Naravno da je veoma interesantno to što ste inžinjer", reče Gijasettin Ka¬gan.
"Zašto, gospodine?"
"Inžinjer koji se zanima nacijom, koji, prije svega drugoga, misli na svoju naciju", ponovi
stari profesor; izgleda daje mislio na sebe.
"Želite li reći da se inžinjeri ne bave pitanjima koja nisu kategorična?", upita Muhidin.
"Da, kategoričnost, kategoričnost", promrmlja Gijasettin Kagan, ali se zastidje: "Izgleda
da u mojoj teoriji rase pronalaze fiksnu ideju kategorič¬nosti i nauke?"
"Ko?"
"Pa, oni, eto... Vaši bivši prijatelji... Mahir Altajli i njegova okolina. Oni što,
naglabanjem Rassen Psychologie, razvodnjavaju nacionalizam." "A, da", kaza Muhidin
kimajući glavom.
Muhidin podiže obrve kao daje iznenađujuće to stoje tek saznao. Malo prije je stigao
kuću Gijasettina Kagana na Uskudaru. Ponovio je ono što mu je prethodno indirektno
rekao telefonom: Napokon je shvatio da više neće moći biti zajedno sa Mahirom
61. Larma
Ajša otvori vrata, uđe u kuhinju i pomisli: "Opet, kao i uvijek, drage sluge vidim u poslu i
smješkam im se".
"Ajša-hanuma, danas Vi ne ulazite u kuhinju", reče Emina-hanuma.
"Zašto? Možda Vam mogu šta pomoći. Da ti ogulim malo naranči? Za kadaifl"
"Danas, danas se pogotovo ne miješajte. Ah, da se ja vjerim!... Haljina bi se zaprljala...
Kako ti samo lijepo pristaje", a okrenuvši se prema aščiji Jilmazu, Emina-hanuma reče:
"Vidi, vidi je".
Kao da se plaši da mu oko ne zapne na nekom mjestu, Jilmaz natrenutak pogleda Ajšu i
obori pogled preda se.
Ajši dođe da mu kaže:
"Gledaj, gledaj, danas možeš gledati!", ali se samo osmjehnu. "Vole me, svi me vole",
pomisli. "Rade u našoj kuhinji. Pripremaju lijepa jela gostima. Naša kuhinja je topla...
Kroz prozor se vidi bašča, naša bašča... Ostavljam ih ovdje i odlazim!" Pope se uz
stepenice i uđe u salon. "Kakva gužva, kakvo veselje, koji žagor, kako je lijepo, koje
raspoloženje!", promrmlja. "Kuda ću? Mogu svugdje ići, mogu sa svakim progovoriti po
nekoliko riječi, inogu se odmah nasmijati... Tamo se, eto, fotografira. Da i ja pokraj
Atija-hanu-me...
"Sačekajte, sačekajte, ide i ona", oglasi se Guler-hanuma i kraj sebe na¬pravi mjesto
Ajši.
"Fotografiranje. Na kauču će nas biti tri: Lejla-hanuma, Guler-hanuma i ja", pomisli Ajša
idući prema njima. "Iza nas, brat Osman, Fuad-beg i Sait-amidža. To ću godinama
kasnije gledati.
Sijevnu blic. "Da se, ovaj, još jednom...", reče Atija-hanuma. "Prođite i Vi, Remzi-beg."
"Da, da, on je pravi gospodin", pomisli Ajša.
Nakon što su se još jednom fotografirali, Ajša ustade. Ispred sedefne sobe pričali su
Fuad-beg i njegov bliski prijatelj Semih-beg. Pogledom im Ajša reče: "Ako mi želite
nešto reći, zadirkivati, ako se želite šaliti, uradite to, eto", i prođe. Oni su se samo
osmjehnuli na način koji je pokazivao da su je vidjeli, da su se, vidjevši nju, obradovali.
"Osmjehnuli su mi se", pomisli Ajša. "Fuad-beg, moj budući svekar, i Semih-beg,
trgovac sapunima." "Jesi li se navikla na prsten?"
Bila je to tetka Sukran. Sjedila je na stolici pokraj klavira. "Navikla sam se, draga tetka!"
"Duša moja! Kako je slatka, zar ne?", tetka Sukran se osmjehnu okrećući se Semih-
bcgovoj supruzi.
"A oni se, dakle, poznaju", pomisli Ajša. "Svi se poznaju. Svi se smiju. Svi su zajedno. I
ja ću biti kao oni, uživat ću!"
"Sviraš li još uvijek na klaviru?"
"Kada poželim!"
"Nemoj slučajno prestati kad se udaš! Voli li Remzi klavir?"
TREĆI DIO:
POGOVOR
1. Početak dana
Čim se probudi, Ahmet pogleda na sat: pola jedan. "Legao sam jutros u pet. To je sedam i
po sati", pomisli. "To je i previše sna!" Hitro ustade, skide pid¬žamu i protegnu se. "Opet
sam zaboravio zatvoriti vrata", pomisli navlačeći odjeću. Soba se osjećala na laneno ulje i
petrolej. Negdje je pročitao da lane-no ulje prouzrokuje rak. Otkako mu je, prije pet
godina, otac umro od raka, i sam je počeo paziti na to. "Da negdje zapišem da ne
zaboravljam zatvarati vrata kaci liježem?", pomisli. Potom mu se učini da je previše
oprezan. "Ne sviđaju mi se oprezni ljudi, ali kad se pojavila epidemija kolere, potrčao
sam u bolnicu prije ostalih", promrmlja. "Ali, želio bih dugo živjeti. Željene slike mogu
naslikati tek poslije pedesete. Goya je živio osamdeset i dvije godine. Picasso još uvijek
slika. A Russell je tek ove godine umro. Shaw je, izgleda, također savjetovao dug život."
U glavi je imao još mnogo toga šta je čuo, pročitao i mislio o koristima dugog života i
koliko umjetnik treba živjeti, ali nije ponavljao. Iziđe iz sobe. Zastade idući prema
zahodu, približi se slici naslonjenoj na zid velike sobe. Prethodnog dana je na tome radio,
danas je, isto tako, želio raditi. Prstom dodirnu platno. Kad se uvjeri da se boja osušila
onako kako je želio, veselo uđe u zahod.
U zahodu se, prvo, kao što je to radio svako jutro, naljuti na samog sebe zato što je ušao
bos, a potom poče razmatrati svoj dnevni plan. Zato što subotom niko nije htio uzimati
sti stare nane nalazili nešto zabavno, djeci Nigan-hanuminih unučadi, koja su stanovala
na donjim spratovima, posljednih sedmica je bilo zabranjeno izlaziti gore. Zabrinut za
nenino zdravlje, Ahmet svojim ključevima otvori vrata i uđe.
Čim uđe, ču otkucaje velikog sata sa klatnom nakraju hodnika. Da bi ku¬haru Jilmazu
rekao daje stigao i da želi nešto jesti, odmah je ušao u kuhinju, ali kuhinja je bila prazna.
Dok je išao prema vratima koja iz kuhinje vode u salon, zastade čuvši gromoglasni
smijeh koji je dopirao iznutra. Kad ču i smijeh kahara Jilmaza, progleda kroz odškrinuta
vrata i gotovo da se uplaši: na kosi njegove nene bilo je nešto čudno. Kad pažljivije
2. Apartman na Nišantašu
"Kako ste, mamice", povika Osman čim ude; i on je, kao i majka, slabo čuo.
"Gdje si bio?", upita Nigan-hanuma.
"Bio sam u fabrici", odgovori Osman, ali shvati da majka ne čuje: "Bio sam u fabrici,
rekoh. Danas sam sa Džemilom išao u fabriku."
Lice Nigan-hanume se namršti. Potom zabrinuto pogleda Nermin, koja joj je prilazila.
"Ja sam, ja sam!", reče Nermin. "Niste me prepoznali?"
"Ko je ovo?", upita Nigan-hanuma okrećući se Ahmetu.
"Strina Nermin, neno, strina Nermin", uzvrati Ahmet.
"Opet me nije prepoznala", reče Nermin.
Posljednjih jedanaest sedmica pogoršanja bolesti, Nigan-hanuma je pre¬stala
prepoznavati neke osobe. Izgleda da to što ni nju nije prepoznavala u Nermin budilo
osjećaj nepravde.
"Perihan?", promrmlja sumnjičavo Nigan-hanuma.
"Pa, Perihan se udala za drugoga. Ja sam vaša snaha. Zar me ne po¬znajete?", povika
Nermin. "Boga mi, namjerno to radi!", dodade, srdito se okrećući Osmanu.
3. Starija sestra
Kada zazvoni na vratima, Ahmet pogleda na sat: nekoliko minuta do pola četiri. "Ilknur",
pomisli. Ali, dok je stigao do vrata, shvati da nije ona, pošto je, kao da se šali, kao da
pjeva pjesmu, zvonce još nekoliko puta zazvonilo. Kad otvori vrata, iz polutame, poput
lopte, iskoči krupno tijelo. Potom mu mirisni i mehki ženski ten dodirnu obraz. "Sestra",
pomisli Ahmet te ispru¬ži i drugi obraz.
"Šta ima", reče Melek. "Kako si? Ne izgledaš veselo!"
Poput vjetra uđe u sobu, načini krug i već je sve bila pažljivo pregledala.
"Ne, dušo, dobro sam..."
"Tako? A što ti je lijepa ta košulja na tebi! Gdje sije kupio?" "Stara košulja koju stalno
nosim..." "Kako ti se čine ove čizme?" "Nove?"
"Da! Donio mi tvoj zet..." "Je li to on bio vani?"
"Kako si zaboravan, dragi Ahmete", reče Melek, a leđima okrenuta Ahmetu, razgledala je
slike. "Pa, htio ti je donijeti boje, ali ti ne htjede..." "Stvarno, kako brzo ode i vrati se",
uzvrati Ahmet. "Ti još ovdje drijemaj... Aaa, kako je ovo lijepo!"
Ahmet znatiželjno pogleda. Bila je to slika kojoj uopće nije pridavao značaj i koju je
mislio ostrugati i naslikati drugu. "Sta joj se svidjelo na tome?", pomisli, ali se nije
zadržavao na tome, jer je bio vičan takvom raz¬mišljanju.
"Kako si pronašao lijepe boje! Pravi malo i one čudne slike... Kako se kaže na turskom?
Bezoblične; nije kao slika, a..." "Apstraktne", uzvrati Ahmet.
"Hah, apstraktne! Nemoj zamjeriti, ja nove riječi ne uspijevam naučiti. Stjuardesa,
gostoljubiva nebeska cura", zakikota se. "Apstraktnost! Stvarno, radi malo i apstraktne!
Tvoj zet kaže da u Evropi sad svi rade apstraktne... Šta još radiš? Je li to i sad radiš?"
"Da."
Po navici da bez ikakvog ustručavanja dodiruje stvari, Melek podiže sli¬ku sa stola,
približi je licu, potom, kao što je to običavala, pomirisa, odvaga rukom, kao da želi
izmjeriti težinu, okrenu je desno-lijevo i prema svjetlu.
Ahmet ponekad misli da instiktivno, više od svih drugih, njegova sestra shvata da je slika
predmet. Gledao je u tijelo svoje sestre, koje je, može se reći, zastrašujuće krupno.
"Da", reče Melek. "Ja ovo nisam upotpunosti razumjela. Nije apstraktna, ali je opet ne
razumijem. Šta, dalde, želiš reći ovime?"
"Još nije završena."
"Ne znam kakva će biti kad je završiš... Božeeee!, uskliknu Melek, smi¬jući se poput
razmaženog djeteta koje sa pametnim ocem rješava zagonetke i uzbuđeno pokaza na
drugu sliku: "Dobro, ova je završena. Kaži mi šta njome želiš reći. Otmjen čovjek sa
kravatom sjedi sa ženom sa naočarima... Šta to znači? Šta želiš reći?"
"Kažem ono što slika kaže!"
"Uvijek tako bježiš", reče Melek, pa se, kao da misli da se malo primirila i kao daje pred
donošenjem prve presude, opet znatiželjno osvrnu oko sebe i nabra obrve. "Nena je,
izgleda, loše...", reče. Da.
"Brinem se, zapravo..." "Za šta?"
4. Drug
Zvonce jednom zazvoni. Ahmet pogleda na sat. "Šest. Ilknur! Već je šest!", promrmlja
trčeći. "Gdje si, bubice, gdje si?", gunđajući otvori vrata i zanije¬mi. Pred njim je bio
Hasan.
"Ko je, čovječe, ta bubica?", upita Hasan, zagrli Ahmeta i poljubi ga u obraze.
"U prolazu sam, pa, rekoh, da navratim", Hasan zastade. "Imam još nešto napameti", reče
smješkajući se.
"Čestit momak", pomisli Ahmet. "Ipak je to revolucionar." "Sjedi, sjedi!"
"Ti nekog očekuješ, da ne sjedam ako imaš posla?" "Ne, ne, sjedi", odgovori Ahmet. "Da
malo popričamo. Nema te na trgu!"
"Upravo sam isto to htio reći!" "Jesi li za čaj?"
"Hajde, napravi", uzvrati Hasan, pa snažno udari Ahmeta po leđima. "Jesi li dobro,
bitango?"
Ahmet se zatetura, ali to nastoja sakriti. Dok je pripaljivao mali plinski rešo, osjeti da su
mu leda utrnula.
"Još uvijek slikanje? Stalno slikanje", oglasi se Hasan.
"Jaa!"
"Ah, ah, ah! Napravi brzo čaj!
Ahmet je potpalio rešo, nastavio vodu i vratio se. Hasan je sjeo na tabure nasred sobe,
ispružio noge, puši i razgleda slike. Odjednom Ahmetu dođe misao da mu nanese bol.
"Sinko, primaknuo si se tridesetim, ali još uvijek, poput osamnaestogo¬dišnjeg
revolucionara, nosiš bluze, postole i uvijaš brkove. Dolikuje li to nekome ko je završio
Galatasaraj?"
"Ja sam galatasarajlija, ali sam narodno dijete", uzvrati Hasan. "Poput tebe...", pa
nakratko u šuti. "Prilikom svakog dolaska u ovaj Nišantaš, u meni se budi mržnja", reče.
"Kad vidim ove dućane, butike, žene, u meni se oštri mržnja prema buržoaziji!"
"Eh, onda dođi češće, bit će korisno", uzvrati Ahmet.
"Ja nemam potrebe za time. Ti vjerovatno imaš, ali ti si postao bezosje-ćajan!
Uzajamno su se smijali. "Dobro je. Onakvi smo kakvi smo i bili", pomisli Ahmet. "Ne
doživljava me dovoljno energičnim, ali mc i opet voli. I ranije smo bili takvi... Ranije!"
Kao da ga obuze melanholija. Hasana je poznavao iz Galatasaraja, ali njihovo
prijateljstvo je uznapredovalo kasnije, nakon što se Ahmet vratio iz Francuske... Hasan je
tri godine mlađi od Ahmeta... Baš kad jc Ahmet počeo razmišljati o tome kakve su to bile
5. Telefon
Ahmet prošeta po sobi. Pogleda slike. "Ovim se, navodno, ne može izvršiti revolucija",
promrmlja. Razbijesni se na Hasana. "Kako mu nisam odgovo¬rio!? Ovim!" Gledao je
slike. Na njima su stari trgovci, domaćice, pristojne djevojke, mladići, gospodari, sluge,
stoje uvijek među istim stvarima i u istoj trošnoj i prigušenoj svjetlosti, u uvehlim
baščama, na stepenicama, u saloni¬ma; razgovaraju, kao da nešto čekaju, ali i kao da žele
obaviti svoje poslove prije nego što dođe ono što treba doći, stoje neodlučni,
poluuspaničeni, po-luučmali, a pomalo i nestrpljivi, ponavljajući uvijek isto. "Nijedna
ničemu ne vrijedi", pomisli Ahmet. "Zašto toliko radim ako ono što napravim ni Hasa-nu
ništa ne govori?" Za utjehu, pogleda seriju Nogometna utakmica. Naslikao je one koji
čekaju u redu da odu na utakmicu, ulične prodavače ćevapčića, vatrene navijače, one koji
viču, nogometaše bezizražajnih lica. Odjednom, obuzet beznadežnošću, pomisli:."Ni to
nema nikakvog značaja. Staje, dalde, sad ovo? Čemu ovo koristi? Za koga ovo radim?
Sve je loše! Sve je sirovo, površno, izvještačeno, neiskreno, otrcano! Bajato ponavljanje
onoga što su, poslije Goye i Bonnarda, toliko puta radili svi impresionisti!" Uplaši se i,
kao što je to uvijek činio u ovakvim trenucima beznadežnosti, pokuša da se pri¬sjeti suda
koji je donio prije nego što je počeo raditi. "Da, tada mi se dopada¬lo! Nisam loše
govorio o svima njima zajedno, vidio sam njihove nedostatke i uspjehe", pomisli. "Sad
bih, također, trebao pokušati da ih gledam na isti način!" U nadi da će opet uspjeti dati
iskren sud koji je dao oko podne, još jednom pogleda slike. Međutim, sve su mu se
učinile banalnim. Dade pra¬vo Hasanovoj nezainteresiranosti. Uplaši se kajanja što je
ovim slikama dao svoje vrijeme i svoj život. Veoma rijetko je zapadao u ovakvo kajanje,
ali je i opet kolebljvo odlučio misliti na nešto drugo te promrmlja: "Gdje se Ilknur
zadrža?" Pogleda na sat. Prošlo je sedam. "Neće doći", pomisli. "Zašto neće doći? A
danas je želim vidjeti!" Srdito odluči da siđe i da joj telefonira.
Vrata je opet otvorio svojim ključevima i pređe u salon, pokraj Nigan-hanume bili su
bolničarka i Osman. Osman je čitao novine, a bolničarka je veselim tonom nešto pričala
Nigan-hatuuni i povremeno bi ruku bolesnice, koja je potezala deku, uzimala odatle i
stavljala ustranu.
"I novine pišu", reče Osman kad je vidio Ahmeta.
"Molim?"
"Vojska, kažem. Zija je, dakle, tu pročitao!"
6. Večera
U petnaest do osam Ahmet siđe niz troje stepenice. Pozvoni na Džemilova vrata.
Djevojka sluškinja, koja je otvorila vrata kuhinje, nije otrčala i, kao što je to činila
ostalima, otvorila glavna vrata. Smiješeći se, kao da vidi nešto zabavno i veselo, uvede ga
na kuhinjska vrata. Da bi malo osjetio kuhinjski miris, osmotrio užurbanost, saznao šta je
za večeru, a pomalo i da bi se pri¬premio za gužvu unutra, Ahmet u kuhinji popi čašu
vode. Dok je zatvarao frižider, koji je podsjećao na reklame iz novina, pomisli: "Da, ja
sam slikar. Uvijek ću se baviti slikanjem", i uđe u salon.
Čim je ušao, priđe tetki Ajši. Ugledavši ga, tetka zabaci glavu natrag, kao da se nabrzinu
sjeti nečega što je zaboravila: "Hah", reče. "Htjela sam ti doći gore! Udaje se kćerka
jednog našeg prijatelja. Da joj, rekosmo, kao dar odnesemo tvoju sliku."
"Kako da ne, draga tetka. Dođite da Vam poldonim jednu", uzvrati Ahmet.
"Ne, za pare", reče tetka Ajša. "Onda nećemo uzeti", dodade i obrati se svome mužu, koji
je pio neko piće: "Remzi, hoće da pokloni!"
U jednom uglu pila su trojica muškarca: Remzi, domaćin Džemil i Lalin muž Nedždet.
Ugledavši Ahmeta, javiše mu se. Ahmet im priđe. U sobi se osjećao težak dim. Na
tronožac su stale čaše pića, zdjelice kikirikija i lješ-nika. Sva trojica zamišljeno pogledaše
u Ahmeta. Nedždet Ahmetu pokaza mjesto pokraj sebe.
"Hoćeš li neko piće?", upita Džemil. "Viski, džin-tonik?"
"Zahvaljujem se, ne bih ništa ", odgovori Ahmet.
"Dobro, vino, rakiju", dodade Džemil pogledom koji je govorio da prije jela treba nešto
uzeti. "Sok od naranče? Dobro, sok od naranče!", viknu,. "Kako si, da čujem, amidžiću,
nikako ne navraćaš?", reče okrećući se Ahme¬tu; veoma često je podsjećao na motiv
njihove bliskosti.
7. Zajedno
Ubrzo se upali sijalica iza ulaznih vrata na apartmanu i pojavi se Ilknur. Ahmet pređe na
drugu stranu. "Merhaba! Jesi li dugo čekao?"
"Ne, sad sam stigao", odgovori Ahmet i htjede se našaliti. "A ti ne izlaziš bez svojih
bisaga! I ti bisage, kao bluzu..."
"Zar nisi rekao da donesem bilježnicu?", upita Ilknur oštro. Ahmet se zbuni.
"Stvarno, izvinjavam se!", promrmlja.
Krenuše. "Ljuta je", pomisli Ahmet. Ništa nisu pričali. "A gdje je ono da ću sve
ispričati?" Osjeti da je zapao u beznadežnost: "Meni ne gine ni¬šta drugo osim rada i
slikanja", pomisli. "Mali sastanci i ćaskanje nisu čak ni utjeha. Varam se čekajući to da
bih pronašao snagu za rad!" Odjednom razmisli i uplaši se: "Ionako svaki put želim da
ode i da počnem raditi... Ne, ne", promrmlja zabrinuto. "Koliko ja nju poželim!"
Krajičkom oka pogleda Ilknur. "Nije lijepa, ali simpatična je", pomisli. "Da nije nje, više
ne bih ni mogao živjeti! Ee, dobro, a zašto još uvijek šuti?" Prolazili su ispred džamije.
"Pogledaj ovo. Detalji na odjeći, kvadrati, nabori na maramici. Zašto se zadržavaš na tim
glupim pojedinostima?"
8. Stare bilježnice
"Vidi, danas sam našao još i ovu bilježnicu", reče Ahmet. "Pročitaj da zna¬mo staje
unutra."
Ilknur uze i otvori, ne nade ništa, okrenu natrag, opet ne nade.
"Izgleda da na početku ima nekoliko stranica", reče Ahmet.
"Tako je uradio i tvoj otac", reče Ilknur. "Pismo ide zdesna nalijevo, ali bilježnica ide ala
franga, s lijeva na desno!"
"Molim te lijepo, mentalitet je ala franga", reče Ahmet smijući se.
"Ali, stvarno je tako...", uzvrati Ilknur. "Ja sam mislila da smo mi više ala franga. Tvoj
otac je mnogo dalje od ovog naroda nego što smo mi."
"Doživljavati prošlost kao jednu cjelinu, zabluda jc stara koliko i proš¬lost", reče Ahmet.
"Tako razmišljaju oni koji prošlost smatraju rajem!" Sne-bivljivo dodade: "Ja sam učio
marksizam!"
"Znaš li da ga je učio i tvoj otac?"
"Stvarno? E, u njegovoj biblioteci nema nijedne knjige o tome." "Piše da je uzimao od
nekog svog prijatelja!"
"Zašto nije kupovao kad je išao u Evropu? Dok je bio u Francuskoj...?" "Ali, je li on
kasnije išao u Francusku?", upita Ilknur uzbuđeno. "Kad je, navodno, išao?"
"Nije navodno išao, već je išao, pošto sam ja bio svjedok njegovog od¬laska", a
pokazujući na bilježnice, Ahmet reče: "Da, i ja sam, eto, junak tih bajki koje si pročitala.
Još uvijek nisi zavirila u onu bilježnicu."
Ilknur okrenu nekoliko stranica i, ugledavši nešto, nasmija se: Moj polu-stoljetni
trgovački život."
"Čitaj dalje! To je, eto, mog djeda!"
"Nema ništa posebno! Ista rečenica je napisana deset puta. I nečitko je! rukopis tvog oca
bliži je štampanim slovima. Pisano je rukom. Veoma je teško čitati arapsko pismo."
"Jasno. Ti ćeš vani doktorirati."
"Eee, ne otvaraj to pitanje", reče Ilknur; gledajući bilježnicu, polahko je pročitala: "Ovdje
sam zajedno sa Nigan... Berlin... Bilo je poučno... Fotografije su nešto lijepo... Ovdje
nema ništa. Ako ćemo gledati, da onda gledamo onu drugu... Zašto je tvoj otac išao u
Francusku?"
"Ne znam. Vjerovatno mu duhnulo uglavu i otišao. Šta još ima, pričaj!"
"Pisao je o svojim razmišljanjima i problemima. Tvoj otac je bio pomalo budala, a
pomalo i zabavan čovjek."
"Ma, pusti, bona, kritiku, pričaj! Čitaj!"
Ilknur poče čitati:
9. Život-umjetnost
Ahmet nali čaj u čiste šoljice, a šoljice na malu tacnu. Uđe u sobu. "Aaa, sad će jedanaest
sati", reče Ilknur. "Ja uskoro idem!" "Kuda? Pa, ništa nismo ni pričali!" "Nismo pričali",
uzvrati Ilknur; izgledala je zamišljeno. "Tek si stigla. Trebao sam ti pričati..." "Šta?"
"Sve", promrmlja Ahmet. "Rekao si, umjetnost."
"Da! Ponekad se bojim nevjerovanja u umjetnost." Ahmet pažljivo pogleda Ilknur da bi
razumio njenu reakciju. "Šta ako ne budem mogao vjerovati u umjetnost?" Ilknur je
izgledala opušteno i spokojno. Kao da je mislila: "Uskoro ću ispiti čaj, prošetat ću
desetak minuta, obući spavaćicu i spavati".
"Ako, rekoh, ne budem mogao vjerovati u umjetnost", ponovi Ahmet.
"Da, slušam te!"
"Slušaš, ali kao da slušaš bajku"
"Zapalimo, onda, cigaretu", reče Ilknur. "Bajka se ne sluša dok se puši cigareta, zar ne?"
"Bit će užasno ako ne mognem vjerovati u umjetnost", reče Ahmet.
"Da, to bi umjetniku trebalo biti nešto veoma loše."
"Ne razumiješ. Šta znači loše!? To bi bila katastrofa! A sad se toga bojim. Bojim se pošto
je, izgleda, Hasan upravu kad kaže da se sa tim, sa ovim sli¬kama, ne pravi revolucija."
Ahmet zašuti čekajući Ilknurin odgovor. Potom nervozno ustade.
"Hajde reci, šta misliš? Hasan je upravu, zar ne? Reci mi da on nije u pravu!
"Reći ću ti, ako želiš", reče Ilknur. "Hasan nije upravu!" Ahmet poče šetati po sobi.
Potom stade i pogleda svoje slike: "Koji je sad smisao ovoga?", prošapta.
"Dobro, šta bi sa tvojim teorijama umjetnosti?", upita Ilknur.
"Ja sam mislio da su one teorije i tvoje isto koliko i moje. Doktoriraš na povijesti
umjetnosti!"
"Povijest umjetnosti, ali u arhitekturi. Arhitektonska zdanja nemaju pro¬blema u
pronalaženju svoje nužnosti. Osobito osmanlijska zdanja. Nijedan arhitekt vjerovatno
neće pasti u sumnju nužnosti ove džamije. Ako slučajno i padne, bit će to sumnja u njenu
formu. Ali, to nije tvoj problem. Ti ne možeš povjerovati da su tvoje slike nužne!"
"Da", reče Ahmet beznadežno. "Šta da radim?"
"Jaaa! A gdje je ono daje stara zabluda da je starina jedna cjelina?", reče Ilknur. "Može li
se, kao, ismijavati sa brigom o kompaktnosti u Osmanlij-skoj arhitekturi?!"
"Hoćeš li se svetiti ili biti prijatelj?", upita Ahmet.
"Reći ću svoje mišljenje."
"Hajde, reci!"
"Kad osjetiš ovakvo nespokojstvo, tada ili ne razmišljaj o toj temi ili raz¬mišljaj i idi
dokraja!"
"Šta će biti ako idem dokraja?"
"Ostavit ćeš slikanje. Ili nećeš slikati ovakve slike. A možda ćeš se dati na slikanje
seljaka, kao što si to jednom pokušao."
"Bolje da se bavim politikom nego time. Efikasnije je."
1974.-1978.