Frederik Pohl

DOLAZE KVANTNE MAČKE

Tisak

"TISAK" - ZAGREB

16. kolovoza 1983.

8.30 popodne. Nicky DeSota
Kad mi je mobitel zazvonio, jedna mi je ruka bila na mjenjaču. spremna da ga
baci u drugu, a druga virila kroz prozor. najavljujući skretanje ulijevo. Svu
mi je pažnju zaokupljao prometnik koji je upravo mrcvario svojim oklijevanjem
da propusti promet s Meacham Roada. Glava mi je bĐa puna hipotekarnih zajmova
s promjenjivom ratom, ugovornih stavki, držanih obveznica prihvadjivih kao
jamstvo, baš kao i pitanjem hoću li poslije večere ipak još stići malo
zaplivati sa svojom curom. Bio je utorak. Što je zgodan čas za plivanje zato
što pokatkad, radnim danom uveče, nakon što se već smrači, spasitelj, sve ako
se netko i kupa bez gornjega dijela. zna okrenuti glavu na drugu stranu.
Mobitel je sve to raspršio.
Ne podnosim zvonjaw telefona. Odlučio sam riskirati. Skinuo sam ruku s
mjenjača i digao slušalicu.
"Daa Na telefonu Dominic DeSota", rekao sam baš u trenutku kad se prometnik
napokon sjetio da na Meachamu čeka i nekakav promet, pa mi odlučnim pokretom
mahnuo da obavim skretanje.
I tako se tada sve dogodilo odjednom.
Vozač je mecugradskog tramvaja vidio da oklijevam, pa je krenuo preko križanja
baš u trenutku kad sam ja nagazio na gas. Telefonistica je na drugom kraju
žice izrekla nešto što je izgledalo kao kineski, ili možda jezik indijanskoga
plemena Čokta. hako nisam pripadao ni jednoj od te dvije nacije, zacijelo je
okrenula krivi broj. Znate već kakve su pri kraju radnog vremena, kad se umore
i počnu prtljati, i naprosto lupe frekvenciju, ne brinući hqće li promašiti za
konjski nokat. Nisam je razumio ni slovca. Ali u tom trenutku to me baš i nije
jako zanimalo, jer mi se najednom pred nosom sworila dvadesettonska gromada
zglobnog tramvaja, za tri vraga preblizu da bih stigao zakočiti. Tramvaj nije
mogao skrenuti. Znači da sam to morao ja. A da izbjegnem sudar mogao sam poći
samo jednim putom, no baš je posred njega stajao taj nesretni prometnik.
Nisam ga lupio.
Što bi se, medutim. moglo pripisati u zaslugu više njemu nego meni- Skočio je
ustranu. Z dlalzu ustranu. Dovoljno da mu skinem pastu s cipela a ipak mu ne
zgazim prste.
Ne zamjeram mu što mi je dao tiket. I ja bih na njegom mjestu učinio isto.
Učinio bih i mnogo gore; ne bih mu zamjerio ni da me je na licu mjesta
ubuturio; no on to ipak nije učinio. Naprosto me ostavio da visim tako
tričeti-rt sata. parkiran u okuci ispred zaštićenog šumskog područja, na
pogled svim automobilistima što su u prolazu istezali vratove da vide tog
ubogog tikvana što je zaradio tiket. Potmdio se to i malo razwući. Prišao bi
mi. zatražio vozačku dozvolu i onda je neko vrijeme proučavao. Potom bi se
vratio da. duboko o njoj razmišljajući, razmrsi kakav prometni čvor. Onda bi
opet prišao i zatražio neki drugi dokument, ili zapitao čime sam se sve u
životu bavio. ili koliko sam već u Chicagu. i kako to da nisam znao da
automobil mora dati prednost pružnom vozilu.
U stankama sam se pokušavao javiti na mobitelov poziv. U mom poslu čovjek živi
od telefona; netko nazove i zatraži hipoteku. i ako ga smjesta ne uslužiš. on
odmah zove drugoga. A osim toga u tom je poziv.u bilo i nešto što me
zabrinulo. No bilo je beznadno. Nikad. naravno; ne možete dvaput dobiti istu
telefonisticu. One koje sam uspio dobiti strašno je zabavljala moja uvrnuta
ideja da nemaju pametnijega posla no provjeravati pozive što su već
proslijeđeni pretplatnicima. A onda, kad se ne bih dao, počele bi se
skandalizirati.
"Imate li vi uopće; gospodine Dominic", upitala je jedna od njih. "predodžbe o
tome koliko bih kartica morala poegledati da bih otkrila vašu?" Na što sam ja
odgovorio:
"Najmanje milijun, budete li tražili pod krivim imenom. Ja nisam gospodin
Dominic. Ja sam gospodin DeSota. Dominic DeSota."
Na ovaj napad nije uslijedio protunapad. Umjesto toga: "Niste sigurni čak ni
da je odabrala pravu frekvenciju", rekla je zgranuto, kao da sam izigrao
njezino povjerenje i
sam birao frenkvencije. "Poziv je mogao biti i na broj nekog totalno drugog
čoyeka."
"Ne vjerujem da je baš istog imena", pokušao sam joj objasniti. no u tom se
času prometnik već počeo vraćati da me priupita jesu li mi roditelji bili
državljani neke strane sile i bolujem li od kakve zarazne bolesti. Čini se da
ga je jako ozlovoljilo to što telefoniram umjesto da se duboko koncentriram na
okajavanje svojih grijeha. "Nije važno", rekao sam telefonistici. Uzeo sam
tiket. Polizao sam prometniku čizme Uu prenesenom značenju. Zakleo sam se da
se to neće ponoviti vrlo gorljivo. Odvezao sam se s poslušnih pedeset na sat
do svog momačkog stana i poželio da mi je dan prošao bolje. Ali nije. Niti je
pokazivao ikakve znakove da bi se mogao popraviti. Greta se nije javila na
telefon. Što je značilo da je pošla u kupovinu ili tko zna kamo. Dok se vrati,
bazen u zaštićenom šumskom kompleksu Mekhtab ibn Bawzi već će se zatvoriti. I
nisam sklopio nijedan hipotekarni posao. I nisam čak ni nazvao interesente da
ih zadržim na udici.
I pitao sam se, zaista sam se pitao, jesam li kroz hrapavo i škripavo krčanje
tog propalog mobitelova poziva zaista čuo ono što sam pomislio da sam čuo,
naime riječi "FBI-u".

Otkad znam za sebe oduvijek sam sanjao da postanem trgovac nekretninama... ma,
ne, reći ću istinu pa kud puklo da puklo. zapravo sam oduvijek želio postati
znanstvenikom na ovom ili onom području. Ali od toga se ne može živjeti. i
tako sam; u trenutku kad sam dorastao do koledža, počeo studirati nekretnine.
A onda me odvelo u hipoteke.
had bih nekom rekao da je razlog tom prebacivanju bilo to što hipotekarni
brokeri žive zanimljivije od preprodavača nekretnina, taj bi me samo bijelo
pogledao. Pa ipak je to istina. U hipotekama je toliko toga uzbudljivog. Mi,
shvaćate, ljudima ostvarujemo snove, a za druženje nema zanimljivijih ljudi od
sanjalica. Pokatkad rrie ti snovi malo brinu, zato što su sanjari ganutljivo
mladi parovi, netom vjenčani; i ne znam shvaćaju li oni uopće u što se
uvaljuju, uz kamatne stope sve do pet i pol, pokatkad i pet i pet osmina
posto. Ali oni plaćaju

rate. Posuduju tisuće dolara, pokatkad čitave svoje dvogodišnje i trogodišnje

plaće, da bi dobili bršljanom obraslu kućicu iz svojih snova. A ja sam taj
koji im je pomogao da se njihovi snovi i ostvare.
Još bi veće zadovoljstvo bilo, slutim, biti referent za zajmove u kakvoj
velikoj banci. Ali u Chicagu i okolici to se čovjeku ne dogada ukoliko nije u
rodu nekome tho je zaista moćan, a netko tko je zaista moćan nije; naravno,
Talijan. Kad je riječ o bankama, onda je Arapin. I nije to ništa tako neobično
- ta koliko je u Americi banaka iza kojih ne stoje Arapi? Sasvim sigumo ne
mnogo krupnih i prosperitetnih. I tako za mene u bankama nema velike
budućnosti, ali se Arapi ne vole gnjaviti uslužnim poslovima, takvima kakve.
recimo, obavlja agent za hipoteke.
Možda je razlog tome i to što oni i ne znaju što agent za hipoteke zapravo
jest. Baš kao što to ne zna ni većina ljudi. Ja sam taj koji razgovara sa
strankama; pomaže im da odaberu proizvod koji sebi mogu priuštiti - ili gotovo
priuštiti čovjek koji provjerava njihovu kreditnu sposobnost, pomaže im pri
ispunjavanju formulara i brine se za izjave o odricanju od prava i odabir
varijanata i dozvole potrebne svakome tko poželi imati kuću.
To mi je kruh. Ali je takoder i vrlo zanimljivo - znam da to stalno panavljam;
vjerojatno da samoga sebe uvjerim. A kad to sam ne govorim, onda mi to govori
moja djevojka Greta; ona čvrsto vjeruje da je prije sklapanja braka potrebno
steći solidan posao i račun na banci, i tako ćemo se u bliskoj budućnosti i
7enčati. To će nam omogućiti moj posao.
U bliskoj budućnosti.
U meciuvremenu je ipak zanimljivo, što velim najmanje po treći put, a tako
osim toga imam i vremena za sebe kad god poželim. A vrijeme što ga poželim
imati za sebe. obično je ono što ga mogu provesti s Gretom. Pravilo je
kompanije da svaki od nas agenata mora odvojiti pet sati tjedno za boravak
"kod kuće" - to jest ondje, u agenciji, zbog ljudi koji dolaze ili se javljaju
telefonom. Ali na terenu svoje radno vrijeme odreduje sam. I tako kad god
Greta odleprša-ona je, naime, stjuardesa - ja radim od jutra od sutra. Ali
izmedu dva njena putovanja pokušavam nekako stvoriti vrijeme da budem s njom.
Zaista mi je drago što radi taj posao... Ne, lažem. Nije
mi drago. Brinu me svi tipovi što ih upoznaje, putujući amo-tamo izmedu
Chicaga i New Yorka, a i tamo gdje odsjeda kad mora prespavati u New Yorku.
Razumije se da su sve stjuardese pod nadzorom Malih Fatima, ali se gardedamama
može i šmugnuti. O tome Greta i ja znamo sve što se može znati. Zaista se
gnušam pomisli da je ja učim kako da to radi tu u Chicagu, a onda ona to
znanje možda primjenjuje s nekim drugim u Ne Yorku. Gnusno mi je o tome i
misliti.
I zato se trudim o tome i ne misliti.
A na koncu sam te večeri ipak otišao na kupanje. Čim sam došao kući zgulio sam
se do donjega rublja, spustio rolete, zaključao vrata pa iz tajnoga kredenca
ispod stepenica izvadio bocu piva. Dok se ledenila u pretincu za duboko
smrzavanje, ponovno sam pokušao ući u trag onom tajanswenom telefonskom
pozivu, Ali do tada je, naravna, čitav slučaj zeć postao beznadan. Kartica je
s mojim pozivom bila već duboko zakopana pod nakupljenim satima drugih poziva.
No tad sam sjeo s tom slasnom hladnom bocom, koja se po bokovma prelijevala
znojem. Zazvonio je telefon. Greta.
"Nicky. ljubavi? Jesi raspoložen za noćno kupanje?"
Bio sam. naravno. Progutao sam pivo tako brzo da su mi ispucali zubi, odjenuo
se i, u času kad je prispjela i ona pa zaronila kraj mene, već bio u vodi.
U to doba na bazenu više nije bilo mnogo ljudi, no u trenutku kad je poletjela
s daske za skakanje, sve su se muške oči okrenule prema njoj. Kod Grete se
imalo što i vidjeti. Bila je visoka sto sedamdeset tri centimetra, zelenooka
plavuša, vrlo uska u struku. Muškarci mnogo u nju pilje. Kad je u kupaćem
kostimu; čak i onom sa suknjicom što se spušta do bedara, jedinom kakav
dopuštaju čuvari bazena, muškarci znadu početi sliniti. To mi je poznato. To
činim i sam.
Odveo sam je do mračnoga kraja bazena i poljubio je. Isključili su svjetla da
štede struju, i tako je osvijetljen bio još samo kupališni paviljon. Stajali
smo u vodi koja je meni dopirala otprilike do ramena, a Greti do brade, onako
skakućući na prstima, kako se to radi u vodi, i onda sam je temeljito
poljubio, pa je pfivukao sebi i poljubio je ponovno.
Ona mi je uzvratila poljubac. Uzvraćala mi ga, zapravo, jako dugo. A onda se
odgurnula i pustila mecu nas malo
9

hladne vode, i zahihotala. Kad sam ponovno posegnuo za njom, Greta je rekla:
"Uh-uh, milo. Zaista me pališ." ja sam počeo:
"Kako bih želio..." no ona me prekinula.
"Znam što bi ti želio. Možda bih i ja, ali kad ne možemo." "Na ovom dijelu
bazena nema baš nikoga..."
"O; Nicky, znaš i sam da to nije to. Što bi bilo kad bi me; ovaj. kako da
kažem, ubvatili?"
"To baš i nije jako vjerojatno." Na ovo nije bilo odgovora. "No molim, zato
postoji i nešto što bi se dalo izvesti." "Ne, ne bi se dalo. Nicky; ljubavi.
Ne ako pritom misliš na
riječ na"A". Nikad ne bih mogla uništiti život svog djeteta. A osim toga, one
koji to rade baš i nije lako pronaći; i onda; tko zna ne bi li te pritom možda
i ubili ili te upropastili za čitav život"
Nevolja je bila u tome što je imala pravo. i oboje smo to znali. Ne bi prošao
ni dan a da policija ne bi napravila raciju kod nekog tko je pra-io nezakonite
pobačaje; nakon čega bi zločinca naprosto odvukli, dok bi njegove pacijentice
skrivale lica pred kamerama. To nam zaista nije trebalo u životu.
Ali sad je u bazenu još jedva i bilo ikoga. Čini se da nitko nije opazio da
smo prestali pli-ati. Greta mi se ponovno polako primakla, i kad sam je
ponovno poljubio, nije se opirala.
"Nicky?" šapnula mi je u uho. "Što je, Ijuban?"
Tiho hihotanje, i potom šapat tako tih da sam jedva razabrao riječi:
"Da skinemo gornji dio?"
Ogledao sam se uokolo. Izuzmemo li dva vremešna muškarca u kupaćim kostimima i
ogrtačima, koji su upravo dowšavali partiju dame, jedini je čovje; na bazenu
bio spasilac. On je pod svjetlom ulaznih vrata čitao novine. "Zašto ne?" rekao
sam ja.
I tako sam pružio ruku izmedu nas dvoje pa polako, polako potegao patentni
zatvarač na gornjem dijelu svog kupaćeg kostima.
t i !
Mislim, nemojmo smetnuti s uma da hodanje bez gornjega dijela i nije neki
veliki zločin. U gradskom se statutu on naziva prekršajem trećeg razreda - što
znači da se zbog toga ne hapsi. nego ti samo odrape mandatnu kaznu, kao
primjerice za nedopušteno parkiranje. Globa nikad nije viša od pet do deset
dolara a suci skoro nikad ne osuduju na zatvorsku kaznu. Vrlo često muškarac
koji se šetao bez gornjega dijela prode samo s ukorom, napose ako mu je to
prvi put.
I zato ono što se dogodilo naprosto nisam očekivao. Nisam očekivao da će se
najednom upaliti sva svjetla na bazenu. Oni starci za damom samo su zatulili
od prepasti u trenutku kad je netko protrčao izmedu njih i hitnuo ploču u
zrak. Taj je bio samo jedan, no onda su tu bili i drugi što su dolazili sa
svih strana - kroz mušku svlačionicu, kroz žensku, čak i preko ograde; i s-i
su oni jurili ravno prema meni. Dva su krupna muškarca uskočila ravno u bazen;
onako odjeveni, pograbili me i izvukli iz vode.
Greta je stajala i zijala, do brade u vodi - uplašena i smućena. ali ne više
nego ja.
Čitav se svijet uskovitlao, i nije se prestao okretati sve dok me nisu
prebacili preko poklopca motora na automobilu što je stajao tik do ograde
bazena. Metal je bio vruć; automobil je netom prispio; i činilo se da su
vozili prilično žustro. Natjerali su me da se široko raskrečim, dok mi je
gnusna ruka neprijateljski nastrojena policajca prelazila preko mokre
stražnjice kupaćega kostima - traže li to oružje, koga vraga? l3ila su tu još
dva automobila. s upaljenim farovima uperenim ravno u mene, i najmanje šest
ljudi - a i njihovi su pogledi bili upereni ravno u mene; ja sam bio u
središtu svega.
I jedino što sam u tom trenutku mogao smisliti bilo je: "Iv9a slušajte! Pa
samo sam skinuo taj prokleti gornji dio!"
10 11

To nešto čudzzo što sepočelo stvarati- tolika neodgovorena pitanja!

Zašto su se stanotn ici LosAngelesa najednom počeli tužiti da su u rzjihov
blagi zrak, ispunjen nzirisonz rzaranača, najednorzz nahzupili zapzrsi
otrovnoga plirza
Što je natjeralo dvadeset tisuća mir-oljubitih car-evih podarzika da najednorz
krezzz.z kroz centar Kijeza uzviktcjtrći revolucior2ar r-ze parole.
ZaYto su u dušezrze bolnice rzajednonz strpani toliki ljudi s dijagrtozonz
paranoidrze sJizofrer7ije, okarakterizirarze užaszutirn uLjerezujerrz da ih
rnotre zzevidljite oči
Zaarto je sve ntajednonz postalo tako neobično?
17. kolovoza 1983.
1.18 u noći. Nicky DeSota
Autocestom Daley vozio sam se u grad najmanje tisuću puta. Ali još nikad
ovako. Nikad s uključenim sirenama i bljeskalicom što je sijevala na krovnom
uresu velikog Cadillaca. U to doba noći na cesti i nije bilo baš mnogo drugih
automobila, no i ti što su se tu bili zatekli hitro su nam se micali s puta
čim bi ugledali bljeskalice patrolnih automobila Policijske uprave grada
Chicaga što su pred nama čistili put. Stigli smo za dvadeset jednu minutu.
Brže nego vlakom; pa ipak mi je to bila najduža dvadeset jedna minuta u
životu.
Nitko mi nije htio reći baš ništa. "Zašto me hapsite?" "Zaveži. Dominic." "Što
sam to učinio?" "Već ćeš vidjeti." "Zar mi ne možete baš ništa reći?" "Sad me
slušaj, sinko, i po zadnji put, zaveži. Glavni agent Christophe reći će ti sve
što želiš doznati - pa i više od toga!"
"Sinko". tako me je bio nazvao. Taj gorila koji mi je sjedio zdesna - s kojeg
se upravo cijedilo nakon što se za mnom bio bacio u bazen, no koji je bio bar
dvije godine mladi od mene. Pa ipak su medu nama postojale vrlo krupne
razlike. Ja sam bio uhićenik, a on je znao odgovore koje mi nije želio reći.
Na uredskoj zgradi na Wabashu nije bilo nikakva natpisa, a noćni nas je
stražar smjesta pustio unutra. Na vratima apartmana na jedanaestom katu nije
bilo imena. U njegovu predsoblju nije bilo nikoga. I dalje mi nitko nije ništa
govorio, no ipak sam dobio odgovor bar na jedno pitanje. Vidio sam portret na
zidu recepcije. I smjesta prepoznao to posvećeno lice - a tko ne bi - strogo
poput lica morske kornjače, odlučno poput lavine.
Lice J. Edgara Hoovera.
Telefonska poruka na koncu konca i nije bila tako iskrivljena. Bio sam u
rukama FBI-a.
13 12

Ne znam da li čovjek kad se utapa zaista vidi kako mu pred očima protječe
čitav njegov život. Znam samo to da sam u sljedećih nekoliko minuta pregledao
sva kažnjiva djela što sam ih ikad počinio. I nisam vidio samo hodanje bez
gornjega dijela i to kako sam gotovo slupao čikaškog prometnika. Vratio sam se
mnogo dalje u prošlost. hrenuo sam od trenutka kad sam se popiškio na stražnji
zid prezbiterijanske crkve Olivet u Arlington Heightsu; jer me je. u devetoj
godini života, na putu na jeronauk. najednom pritjeralo. Nisam mimoišao ni
prepisivanje na prijemnom za koledž, ni lažno iskazivanje štete od požara u
spavaonici - krevet i jogi-madrac što sam ih nawo uopće nisu bili moji. nego
mog pajde iz Alpha happa Nua. Prisjećao sam se čak i onoga što sam inače
cenzorskim škarama izrezivao iz pr·ih misli pri budenju, jedne zgode kad sam
se zaista za dlaku uvaljao u grdnu nevolju s Arapima. Nije to bila uspomena
kojom bi se čo-jek baš mogao dičiti. nloj gimnazijski inumus Tim harasueritis
i ja slistili smo tri boce švercanoga piva. trenirajući muškost. Ali u svemu
najgore nije bilo to što sam povratio. "Inogo je gore bilo što sam to učinio
baš na uglu Randolpha i "ackera; ispred najeće i najbogauje džamije u čitavom
Chicagolandu. A kad sam ja na pločnik izlio sve iz sebe. došao je red i na
Tima. I dok sam mu tako držao glawn nad rubnikom; podigao sam pogled. I
ugledao hadija, bijele brade i zelena turbana, kako nas strijelja ljutitim i
prijekornim pogledom. Grdna li prizora! Pomislio sam sad smo gotovi. ali
mislim da čak i hadije imaju malodobnu djecu. Ali on nije rekao ni riječi.
Samo se zagledao u nas jedan dugi. dugi trenutak; pa se okrenuo i ušao u
džamiju. Možda je iz nje i izišao s nekakvim arapskim ekvivalentom policije;
no mi smo već odavna bili isparili, trčeći kad smo mogli i makar posrćući kad
nismo.
O, spustio sam olovnicu u najcrnje dubine svoje duše. Prevrnuo sam sve
kažnjive; i pokudne ili makar samo neugodne uspomene, no nisam našao niti
jednu koja bi opravdala da se FI3I usred noći baca na mene.
Nakon deset minuta skupio sam dovoljno hrabrosti da nekoga s tom činjenicom i
upoznam. Samo što nije bilo nikoga kome bih to mogao reći. Posjeli su me u
nekakw oskudno namještenu sobicu. Ne zaboravite pritom da sam na
14
sebi imao samo kupaći kostim. On se, naravno, već odavna bio osušio, ali su
prozori negdje bili oWOreni, pa je ispod vrata propuhivao studeni vjetar s
jezera liichigan-i to ispod vrata koja su. kako sam otkrio kad sam za to
skupio dovoljno hrabrosti. bila zaključana.
Smiješno je kazati. no unatoč tome što sam na sebi imao tako malo odjeće;
ustrajali su na tome da me pretraže. Nisu se željeli dovesti u opasnost da -
kako sam pretpostavljao - skrivenim oružjem napadnem njih ili možda u nastupu
kajanja nad gnusobom svojih zločinstava, pa ma kakva ona bila; dignem mku na
samoga sebe i tako im poremetim sve planove u vezi s mojom osobom.
No ja. na nesreću, u svojoj prošlosti nisam uspijevao otkriti ništa zbog čega
bi se valjalo ubijati. To što nisam znao zašto su me uhitili bilo je prilično
neugodno. ali tu se i tako nije ništa dalo pomoći. hao što se i uopće nije
dalo ni ništa dngo. Ne samo da su vrata bila zaključana, nego je u toj
sićušnoj izbici bilo malo stvari s kojima bi se išta dalo početi. Visoko je
gore hio zv.-učnik, smješten iza rešetke. i iz njega je surala glazba -
uglavnom violine; klasika. A bio je tu i pisaći stol. Na ploči nw nije bilo
baš ničega. a što je bilo u ladicama to, dakako, nisam ni mogao znati. had sam
skupio petlje da kao slučajno po-učem jednu od njih. otl:rio sam da je
zaključana baš kao i rata. Iza stola je stajao okretni naslonjač, a ispred
njega je bio dn-eni stolac s naslonom. Nije bilo nikoga da mi kaže na što da
sjednem; no ja sam se ipak odlučio za drveni stolac.
I tako sam sjedio, obgrlivi se rukama jer mi je bilo zima, i razmišljao.
I tada. bez ikakva upozorenja, otvorila su se vrata, i u sobu je ušao glavni
agent Christophe.
hoji je bio ženskoga spola.
...
Glavni agent Nyla Christophe nije bila jedini stvor koji je ušao kroz vrata,
ali nije bilo nimalo dvojbe tko je tu tko. Ona je bila šef. Ostali koji su
doli s njom, dva muškarca i punačka, sredovječna žena, iskazali su tu
činjenicu govorom tijela.
Potrajalo je trenutak dok sam uspio svladati iznenadenje.
15

Bilo je, naravno, općepoznato da je FBI prije nekog vremena počeo za agente
uzimati i žene. Pa ipak nitlco nije očekivao da će ih i sn-arno vidjeti. One
su bile baš poput žena-taksista ili doktorica; čovjek zna da postoje, jer kad
se neka od njih negdje pojavi, odmah je stave u filmski žurnal. pa je vidiš
čim prvi put odeš u kino. Ali to se. naravno. s agentima FBI-a ne dogada.
Nikad se reportaža o nijednom FBI-evv agentu. o njegow životu i radu. neće
pojaviti u tjednim filmskim novostima kako bi se potaklo zanimanje za druge
ljude. Svaki snimatelj koji bi se upustio u tako nešto začas bi se našao u
grdnomsosu-pod optužbom. vjerojatno. za bezobzirno ugrožavanje službenog
organa kojeg je time izložio mogućoj zločinačkoj odmazdi. I potom se našao u
sobi za ispitivanje. u strahu za vlastiti život...
Otprilike baš kao ja sada.
No bilo kako mu drago, u sobu je ušla. Pn:o se pojavio neki krupni momak koji
joj je oworio vrata. potom glavni agent Christophe, potom tusta dama. potom
još jedan krupnjak koji ih je zatvorio. had je ušla, samo me je preletjela
pogledom, nekako rastrešeno: O. da. tu je i taj komad namještaja koji toj sobi
i pripada. Ja sam joj uzvratio pogled s, u to sam siguran. mnogo dubljom
koncentracijom. Nyla Christophe je za svoj tip bila vrlo pristala žena. A tip
joj je bio atletski i teška kostura. hosa joj je bila vezana u konjski rep. a
oči su joj bile blijedoplave. Dok je koračala, držala je ruke prekrižene na
ledima, u stilu britanskog admirala iz doba jedrenjaka. A u istom su joj stilu
bile i zapovijedi. Onoj dvojici jakota: "Vežite ga." Punačkoj dami, koja je
zadihano sjela za stol i izvadila stenografski blok: "Pišite: Sedamnaesti
kolovoza 1983. Glavni agent N. Christophe vodi razgovor s Dominicom DeSotaom."
Meni:
"Nemojte sebi otežavati položaj. DeSota. Naprosto s istinom na sunce.
odgovorite na sva pitanja, pa smo gotovi za dvadeset minuta. Ali pwo se
zakunite."
Ovo nije slutilo dobro. To što sam se odmah morao zakleti značilo je da se
prema tome odnose jako ozbiljno. To što ću im kazati neće biti naprosto
informacije prikupljene u istrazi. Bit će to svjedočenje. Stenografkinja je
ustala i pružila mi knjige, i prozujala riječi koje sam morao za njom
ponoviti.
Raširio sam šaku od Biblije do Kurana, pričem mi je mezimac bio na jednoj. a
palac mi dodirivao korice druge knjige, pa se zakleo da ću reći istinu, čitaw
istinu i ništa drugo osim istine, tako mi pomogao Bog Milostivi. Bog
Svevideći. Bog Osvetnik.
"Odlično. Dominic". rekla je Christophe dok su mi jakote ponowo vezivale
desnicu. Pogledala je na sat kao da je zaista vjero-ala da bismo za dvadeset
minuta mogli van. "A sad mi samo recite zašto ste pokušali provaliti u
Daleylab."
Ja sam samo izdrečio oči. "L" što"
"Provaliti u Daleylab", rekla je strpljivim glasom. "Što ste to tražili"
"Nemam pojma o čemu to govorite."
Ali to nije bio odgovor koji je agent Christophe željela čuti. "O, sranje.
Dominik". rekla je prijekim glasom, "nadala sam se da ćete biti razumni.
Hinite li zaista da za Daleylab nikad niste ni čuli"
"Naravno da sam čuo." Ta svatko je znao što je Daleylab - ili su bar svi znali
da je to nekakva tajna pst-pst vojna institucija. podalje na jugozapad od
Chicaga. Desetke sam se puta provezao mimo. "Ali. gospodice Christophe..."
"a9oentice Christophe."
"Agentice Christophe. ja zaista ne znam što time želite reći. Nikad nisam bio
u Daleylabu. Pa onda sasvim sigurno nisam nikad ni pokušao provaliti."
"O. slatka Fatimo", rekla je i zastenjala; i po pwi put podigla obad-ije ruke.
Agentica Christophe bi imala problema kad bi netko od nje zatražio da se
zakune. Jer nije imala palčeva.
Razumije se da nije bilo ništa neobično vidjeti čovjeka bez palčeva. Bila je
to uobičajena kazna za lopove; kad je djelo bilo u povratu; i džepare, a
pokatkad i za preljubnike ili ljude koji bi izazvali smrtnu prometnu nesreću.
Pa ipak je vrlo neobično, pomislio sam, naletjeti na agenta FBI-a koji ih
nema.
Stajalo me je napora da skrenem misli s nestalih palaca agentice Christophe,
ali su mi se konopci zarezivali sve dublje u mišice.
16 17

"Agentice Christophe", rekao sam gotovo indignirano, "zaista ne znam odakle

vam to. ali o tome se naprosto ne može ni raspravljati. Za posljednji mjesec
dana, a možda ni duže, Daleylabu nisam prišao ni blizu. Ni slučajno."
Ona je pogledala ona dva razbijača. a onda ponovno mene.
"Ni slučajno". ponovila je ona zamišljeno. "Ni slučajno". rekao sam ja čvrstim
glasom.
"Ni slučajno". ponovila je ona kao jeka. Pa ispružila ruku. Jedan je od
snagatora u nju stavio fascikl. Na samom je vrhu bila fotografija. Letimice ju
je pogledala da vidi je li okrenuta na praw stranu. a onda mi je stavila pred
oči tako da je mogu jasno vidjeti. Na njoj je bio čojek na vratima zgrade.
Taj sam čovjek bio ja.
Bio sam to ja. ali sam nosio odijelo kak-o nikad n1S3111 imao. nekakav
jednodijelni kombinezon kakav je za dmgog svjetskog rata proslavio "inston
Churchill. Ali da sam to bio ja. to da.
"Ovo su preksinoć snimile"; rekla je Christophe bezbojnim glasom, "nadzorne
kamere u DaleS·labu. A isto tako i ove druge." Brzo je prolistala snimke. Nije
ih snimila ista kamera; jer je pozadina bila drukčija nego na pwoj. No i na
njoj je bilo isto poznato lice, u istoj nepoznatoj odjeći. "A ovo su". rekla
je vadeći iz fascikla kartonski formular. "vaši otisci prstiju. uzeti kad ste
vadili indeks za Northn·estern. A ovo dolje su otisci nadeni u laboratoriju."
Ispod punoga reda s deset otisaka na obrascu bila su samo četiri - sva četiri.
pretpostavljam; skinuta na poprištu. Pa ipak je i laik mogao vidjeti da su i
petlje i brazde desnoga palca i srednjaka. baš kao i kažiprsta obadvije ruke.
jako sličile na analogne elemente referentnih otisaka.
"Ali to nije istina!" glasno sam zavapio.
"Ostajete pri svojoj priči?" upitala je Christophe s nevjericom u glasu.
"had moram! Jer tu nisam bio! I nisam to učinio!"
"O, kvragu. Dominic", rekla je i uzdahnula, "mislila sam da ste pametniji."
Splela je šake bez palčeva i zapiljila se u pod. Nije dala znak pomoćnicima.
Nije ni trebala. Kad su krenuli prema meni, znali su što sad slijedi, a znao
sam i ja.
... Nisu me baš jako tukli. Znate i sami što se priča da rade
osumnjičenima. U odnosu na to jedva su me i pipnuli. Ali mislim da to nisu
samo priče. Jednom sam nekom pipničaru ispunjavao formular za hipoteku, a onda
su ga uhapsili pod sumnjom da je čovjeku mladem od dvadeset pet godina točio
žestoko piće. Nakon toga mu nikakva hipoteka više i nije bila potrebna. A od
onoga što mi je njegova udovica ispričala o tome u kakvom mu je stanju bilo
tijelo kad su joj ga vratili za ukop; čovjeku bi se lako mogao okrenuti
želudac.
Ja nisam dobio ni približno toliko.
."Ialo su me pljuskali sa svih strana. To, naravno. boli. A boli i dostruko
kad je čovjek vezan pa ne može uzvratiti iako mislim da to čovjek ne bi učinio
ni tada. bar ako zna što je za nj zdravo - ili bar udarac dočekati rukom a ne
sljepoočicom. Još mnogo prije nego što su bili gotovi, u glavi mi je sve
zvonilo; ali sve su to bili udarci ott-orenim dlanom, tako da nije bilo
masnica; niti pucanja kože, a osim toga bi i svakih nekoliko minuta zastajali
kako bi se agentica Christophe mogla ponovno prihvatiti ispitivanja:
"Na slikama si ti, nije li istina, Dominic?"
"Otkud da znam? A istina - jao! - sliči na mene. ponešto." "A otisci?"
"O tome ne znam ništa." "O kvragu, dečki. idemo."
Nakon nekog su se vremena -eć umorili od moje glave. Ili su možda opazili da
već imam teškoća sa sluhom; no bilo kako mu drago; sad su me počeli udarati
šakama u trbuh i lemati me po ledima. S obzirom na to da sam još bio u kupaćem
kostimu, protiv toga nisam imao nikakve zaštite. Boljelo je. Ali od tog
udaranja u leda morale su i njih pomalo zaboljeti ruke; što sudim po tome što
pritom nisu pokazivali baš neko veliko oduševljenje. Počešće bi zastajali.
"Onda. Dominic. jesi li se predomislio?"
"Sto mu vragova, nemam se što predomišljati!"
Tad su se ponovno prebacilina trbuh. E, to je boljelo. Istjeralo mi je dah ih
pluća. Presavio sam se pa sam jedva i čuo što mi govori agentica Christophe.
I tako mi je gotovo promaklo kad je rekla:
18 S 19

"Slušaj, mamlaze, zar još uvijek niječeš da si u subotu. trinaestoga kolovoza,

bio u Daleylabu?" Samo sam zinuo.
"Čekajte čas." Naravno da njima nije bilo do čekanja. nego su mi pokušavali
zadati pošten udarac u presavijeni trbuh. "Ne. molim vas". zavapio sam, i
Christophe ih je zaustavila. Dvaput sam duboko udahnuo pa uspio izgovoriti:
"Jeste li rekli prošle subote? Trinaestog?"
"Tako je, Dominic. had su te uhvatili u Daleylabu." ."Lalo sam se uspravio.
"Ali, agentice Christophe. to nisam mogao biti ja". rekoh. "jer sam prošle
subote bio na vikendu u Nen Yorku. Sa mnom je bila i moja zamčnica. Ona će to
posvjedočiti. Na časnu riječ. agentice Christophe! Ja ne znam tko je to bio.
ali to nisam mogao biti ja!"
Ali mislim, nije to išlo samo tako. Nakon toga sam dobio još nekoliko poštenih
udar3ca prije nego što su se uvjerili ili ne baš uvjerili. ali onda bar pomalo
zbunili. Izvukli su Gretu iz postelje da por-rdi moju priču. i ona im je rekla
da se mene sjeća čitava posada; i onda su ih sve potražili telefonom. I svi su
se sjećali. Ja baš ne idem često s Gretom kad ide za New York; i zbog toga
nisu nimalo dvojili koji je to bio datum.
Rz-ezali su me i pustili da ustanem. Jedan mi je od njih čak i posudio
trenčkot da ga ogrnem preko kupaćeg kostima dok se u ranu zoru budem -raćao
kući. Pritom, medutim, nisu bili baš jako prijazni. Agentica Christophe nije
mi se vise nijednom obratila. nego je samo spustila ruku na fascikl i ljutito
počela gristi usne. Onda nu je jedan od mlatiša rekao da mogu ići.
"Ali ne daleko. DeSota. Nikak-°ih izleta u Ne York, jasno Ostanite tamo gdje
vas. ako vas zatrebamo, možemo potražiti."
"Ali ja sam dokazao svoju nedužnost."
"DeSota", zarežao je mlatiša. "ništa vi niste dokazali. Mi imamo sve pou-ebne
doka.e. Fotografije nadzornih kamera. otiske prstiju. Samo nam je to dovoljno
da vas otpravimo na sto godina."
"Samo što ja nisam bio tamo", rekao sam; ali potom više ništa, jer je Nyla
Christophe podigla pogled s fascikla i zagledala mi se ravno u oči.
Bilo bi od njih pristojno bar se ponuditi da me odvezu kući, ali mi se učinilo
da se ne bi isplatilo takvim pitanjima odgadati odlazak. Pronašao sam taksista
koji me je odvezao, i pričekao vani dok sam ja prekapao po lisnici da mu
platim. Dvadeset dolara. Jednodnevna zarada. Ali nikad nisam neki račun platio
s većim veseljem.
20 21

Zamjenikglavr2oa irtspektorzt Williartr Brzolynh, Yećući se szojont kućont u

pzedgradu nanloga gtalića, s autonratskirrr pištoljenz kalibrn 0,4 u rzcci,
objasnio je dn je svoju žertu i petozo djece ustz-ijelio znto što src stahto,
iza leln, zurili ic rtj.
""aptosto nti nisu htjeli dati nzira"; objnsnio je oeporterintn.
Kupači na plažanta Sor.eth Siden tuže se rta pojnzu tnnrnosntetil.r,
nrasnihloptitopliznjupojezenc; nzhookojib kupnrtjeor.rbi clr-aži a ottesu
sanre moždn opnsrtepozlrntlje.
Ljetnu olzeju a"to je upredgnndinta "eu IorL Citlja za četiri satn ostazila
čak osnntdeset i tr-i milinretrn zodertoan tnloga alasrrogozorttik je Attrez-
ičkog meteot-oloaYkoo zazola opisno kao "nreteoroloeki hir". Ona nije bila
pozezauta ni s Izakzinr pozttatint sustnzonz fiotttoza ili podr-ttjn ttiskog
baronretarslzog tlalza. Procijerajerza ntnterijalrta srteta sanro u
kotnreuitata Qzceerts i Riclntortd penje se ta ntilijz.rne dolara.
18. kolovoza 1983.
11.15 ujutro. Nicky DeSota
Sutradan se više ništa od toga nije činilo tako ružno. "Naprosto su pobrkali
osobe". uvjeravao sam Grem kad
me je nazvala da se pozdrav.·i-upravo je kretala na još jedan put do Nen-
1"orka.
°Čak ; otiske"
"No daj. Greta". rekao sam i pogledao šefa. koji se zamišljeno zagledao u
mene. a potom i sat iza njega, koji mi je rekao da se za samo dva sata moram
pojaviti na prometnom sudu. "Pa ti bar znaš gdje sam bio te večeri!"
"Nara-no da znam", rekla je s uzdahom u tonu glasa; uzdahom koji je go-orio da
u to više ni sama nije sigurna. Pretpostavljao sam da je to posljedica FBI-eva
ispitivanja. Čuo sam kako je zijevnula. "O Bože". ispričala mi se. "nadam se
da se neću tako osjećati i na putu. Sve je to zbog one sinoćnje buke."
"Kak,·e buke?" Ja nisam čuo baš ništa. ali sam bio zaspao kao nikada.
"Takve buke, zar nisi čuo? Nešto kao grmljavina? Samo što nije bilo nikakve
grmljavine? Oprosti čas", rekla je. i onda sam je čuo kako nešto govori;
dlanom preklopivši mikrofon. I tada: "Oprosti. Ijubavi. ali se već ukrcavaju.
Moram ići. Vidimo se za dra dana..."
"Ljubim te", rekao sam, ali sam govorio u mrtw slušalicu. A pourln toga je i
gospodin Ruppert baš išao prema meni, pa sam zato žurno dodao, u isključeni
mikrofon: "O da nam je još deset takvih klijenata! Čekajte me, dolazim s
predračunom."
Spustio sam slušalicu i umiljato se zagledao u nj, a onda se brzo nagnuo nad
papire na pisaćem stolu. Uvijek sam ih ovdje spremao mnogo za dane što sam ih
provodio u uredu. Samo što je ovaj put bilo i stvarnoga posla, predračuna što
sam ih morao prirediti za klijente u šest različitih općina. Kako
22 3

je svaka od njih imala vlastita pravila o sigurnosti i protupožarnoj zaštiti -

pa stoga i svoje premije osiguranja - a kako je osim toga i svaki klijent i
tako bio drukčiji u pogledu kreditne sposobnosti i gotovinske uplate, imao sam
za strojem za zbrajanje dobrana dva sata posla. Nadao sam se poštenom ručku na
putu do Barringtona. ali sam bio sretan i s hot-dogom i kolom što sam ih kupio
uz autocestu. Stigao samo onamo dvije minute prije 1.30 popodne. označenih na
mom tiketu. što je značilo da sam zakasnio. Ne baš jako zakasnio. Sudac se još
nije ni pojavio. i vjerojatno se i neće pojaviti još najmanje čen-rt sata - ta
zbog toga i jest sudac. Ali zato su svi drugi ovdje bili vcć dovoljno dugo da
predaju tiket. dadu izjaw o tome osjećaju li se krivim i uzmu hroj. I ja sam
uzeo svoj. Na to je zasjedanje bilo pozvano četrdeset dvoje ljudi. Ja sam bio
čovjek broj čeu-deset dva.
Sjeo sam negdje u dno dvorane i stao računati najbolje kako sam znao i umio.
Broj četrdeset dva. Recimo; kao najoptimističnija mogućnost, prosječno minuta
i pol po slučaju. To bi onda značilo da će sudac do mene doći za malo više od
sata. Ipak to nije tako strašno, tješio sam se. jer llli je torba puna
kreditnih ugovora koje bih morao pregledati. Vlogao bih ostati sjediti u
zadnjem redu i nadoknaditi zaostatke u papirologiji.
Otvorio sam torbu pa izvadio pr-ih pet-šest fascikala; i onda se osvmuo.
prilično zadovoljan. Sve je bilo dosta zanimljivo za čovjeka koji nikad prije
nije bio na prometnom sudu. Sučev je stolbio kao nekakva dječja ogradica,
okružena s dvije zastave. Slijeva je bila dobra stara zastava s prugalna i
zvijezdama. s četrdeset osam blistavih zvijezda na plawoj pozadini; desno je
bila bijela zastava Illinoisa. A medu njima...
Afedu njima je bio natpis na zidu. hoji je glasio:
ZABRANJENO PLtŠENJE ZABRANJENO JEDENJE ZABRANJENO PIJENJE ZABRANJENO ČITANJE
ZABRANJENO PISANJE ZABRANJENO SPAVANJE
Popodne. znači. i neće biti tako produktivno kako sam se bio ponadao.
Podvrgao sam to provjeri owaranjem aktovke u krilu, i test je ispao negativan.
Prolazom je prema meni krenuo postariji debeljko u uniformi Policije grada
Barringtona da vidi što ja to radim. Čini se da nije bilo pravila koje bi
branilo da se na krilu drže materijali za čitanje ili pisanje; nije mi rekao
da ih sklonim. Ali se jasno vidjelo kako samo čeka da se obori na mene-jedan
mali potez perom, jedna riječ pročitana kutom oka. i paf`
Uputio sam mu patronizirajući smiješak i okrenuo se gradanu što je sjedio dva
sjedala od mene.
"I3aš je vmće. što velite" upitao sam. ".-logli su uključiti "C"IlLllatol-e.°
""entilatori ne rade", odgovorio je on. I to je bilo sve. Nije bilo nikakva
pravila koje bi branilo razgovor; ali se nije htio igrati. A neki je glas iza
mene objasnio:
"ltade oni, rade. problem je samo u tome što im je račun za suuju previsok."
Osvrnuo sam se. Neki mi se dotjerani mladić široko nasmiješio; na sebi je imao
bijeli sako, bijele hlače. a do njega je. na praznoj stolici, ležao bijeli
panamski šešir. Taj se -oli napadno odijevati, pomislio sam. "Ali je malo
teško ostati budan, zar ne" dodao je. "Napose ako zbog te buke čitave noći
nisi ni oka sklopio."
Opet ta buka. I opet sam rekao kako ja nisam ništa čuo. pa su mi on i momak u
mom redu rado ispričali i potankosti. "hao da dolazi s neba; shvaćate? Ne, ne
kao da je riječ o avionu - kod a,"iona se čuje rad motora; a to nije bio
motor, nego više kao nekakva tutnjara- iako, da; kad čovjek malo bolje
promisli, čini se da je dolazilo odnekud iz blizine aerodroma. ."iidaya Ne, ne
s 1-fidwaya - nego s onog malog pWaog uzletišta prema sjeverozapadu. Old
Orcharda, da. tako ga zovu. iako bi mu neki htjeli promijeniti ime u O"Hare.
I; dečko dragi!, to se zove buka." Oko toga su bile sporazumne sve stranke -
sve, naravno, osim mene, koji sam u raspravi mogao sudjelovati šamo ušima - i
vjerojatno bismo tako nastavili potvrdivati jedan drugome bar još pola sata da
sudski poslužit.elj nije uzviknuo:
Vjegovo blagorode Timothy P. Magrahan, svi ustanite!°
24 2

I tako smo svi ustali. Njegovo je blagorode ušlo. znojeći se u crnoj sudačkoj
halji, pa se zapiljio u nas poput glumca što ne baš jako veselo prebrojava
publiku u praznom gledalištu. had nam je bilo dopušteno ponovno sjesti. on je
duboko uzdahnuo pa nam održao mali govor:
"Dame i gospodo, većina od vas što ste se danas skupili ovdje. optužena je za
prometne prekršaje. Ja ne znam što vi o tome mislite; ali što se mene tiče. ja
to shv:aćam jako ozbiljno. Prometni prekršaj nije sitna tričarija, beznačajna
s koje je god strane pogledate. Ne. on to uopće nije. Prometni je prekršaj
djelo počinjeno protiv vožnje. A prekršaj protiv vožnje djelo je protiv dobrih
ljudi koji nam tu vožnju omogućuju - protiv naših prijatelja sa Srednjeg
istoka, pa i 531110 9akhtaba ibn Ba-zija. A prekršaj protiv naših prij;ttelja
sa Srednjeg istoka djelo je protiv načela vjerske snošljivosti i demokratskog
prijateljstva medu narodima..."
Nije me nimalo iznenadilo kad mi je skockana mušterija u bijelom šapnula na
uho da suca ."iagrahana u studenom čeka reizbor. U trenutku kad je sudac došao
do toga kako je prekršaj protiv hurana djelo protiv vjere općenito. znači i
protiv naše judaističke tradicije. počeo sam uvidati da bi taj prometni tiket
mogao postati vrlo ozbiljan. ioja se jedina šansa da se iz-včem krila u nadi
da se policajac koji me je prijavio neće pojaviti u sudnici. Ali to se nije
dogodilo. Sa strane je uza zid tekla klupa, i mecu petoricom ili šestoricom
što su na njoj sjedili - dvojica u državnim policijskim uniformama. dok su
ostali bili iz raznih općina - bio je i moj stari znanac s Meacham Roada. I on
je znao da sam ja tu. Nije mi se nasmiješio, niti mi kimnuo glavom; ali bih
povremeno na sebi osjetio njegov pogled.
Pred sudom se pojavio prvi slučaj. prestrašena mlada žena s djetetom u sklopi-
im kolicima; koja je vozila sto deset na sat u zoni gdje je brzina bila
ograničena na samo sto. Dvadeset pet dolara globe i uyetni rok od šest
mjeseci. Dmgi je slučaj bio gori, vožnja pod utjecajem alkohola, treći
prekršaj, zajedno s bezobzirnim ugrožavanjem prometa i neobaziranjem na znak
obaveznog zaustavljanja. Bio je to mladić ne stariji od dvadeset godina, a iz
sudnice nije izišao vlastitom voljom. Jedan ga je policajac izveo s lisičinama
na rukama, da ga zadrže do izricanja presude, i dok je odlazio,
vidio sam ga kako tužno gleda u palčeve, kao da se i ne nada da bi ih još dugo
mogao imati.
."falo sam se uspravio i sklonio torbu. Većina je Ijudi u sudnici učinila
isto. Čini se da je politička strategija suca ;Iagrahana već bila
artikulirana: gubitak glasova ljudi koje će osuditi bit će manji od dobitka
glasova što će ih steći gradeći reputaciju neustrašiva borca za sigurnost
prometa.
A tu je, slmatio sam. u obzir trebalo uzeti i činjenicu da je većina Ijudi što
su čekali na sucenje, a medu njima sam bio i ja. potjecala iz dmgih općina; pa
zbog toga nije brojačima sučevih glasova bila nimalo zanimljiva.
I tako sam pola sata gledao kako sudac svojim podanicima dijeli pravdu; s-e
edI10111 po jednom. Zaključio sam da mi ovaj mjesec nije sklon. Gla-na
agentica Nyla Christophe je bila baš gadna; ali sam se pred njom bar mogao
opravdati. No kod ovog suca nije bilo nikakve nade. Gledao sam kako se moj zna
nac u bijelom odijelu šetka sudnicom poput obiteljskog prijatelja na pikniku;
pa zastaje da bi popričao sad s ovim, sad s onim. had se nagnuo i šapnuo nešto
u uho policajcu koji me ovamo poslao. počeo sam na nj obraćati više pažnje.
Kad me je policajac pogledao i zatresao glavom, ispravio sam se u stolcu. A
kad su. nekoliko minuta potom; njih dvojica zajedno izišla iz sudnice. ne
prekidajući razgovor; zamalo sam ustao da podem za njima; ali sudski
poslužitelj koji je tako nepokolebljivo motrio što radim s torbom za spise
stajao je na kraju mog reda i odvagivao me pogledom. A ja ni makac. I3ar neko
vrijeme. had je nekoliko minuta potom radoznalost prevagnula nad oprezom. bilo
je već prekasno.
"Toalet" šapnuo sam poslužitelju; on je kimnuo glavom. Pošao sam kamo je
pokazao; nigdje u blizini na vidiku nije bilo ni policajca ni čovjeka u
bijelom.
A kada je. pola sata potom, pisar izviknuo moje ime. sudac se Šap[Olll
posavjetovao s još jednim sudskim činovnikom; a onda se namrgodio na mene.
"Gospodine DeSota", rekao je, "policajac koji vas je ovamo poslao morao je
otići hitnim službenim poslom, tako da ne može svjedočiti protiv vas. I zbog
toga mi, u skladu sa zakonom, nije druge no da odbacim optužbu. Sad ste
slobodni. gospodine DeSota i, ako smijem dodati, zaista ste imali sreće."
26 27

t i s
S čim se nisam mogao ne suglasiti.
To što sam se izvvkao toliko me razveselilo da sam tek na pola puta do kuće
shvatio da mi zvoni mobitel. Stao sam na pumpnoj stanici i dok mi se u
rezen·oar točio visokooktanski benzin, nazvao centar za poruke. Ovaj put su
točno namjestili frekvenciju i telefonistica je sačuvala pomku do zadnje
riječi. Tako da me ovaj put zapanjila sama pomka. A ona je; izgovorena s
pažljivim naglašavanjem svakog sloga; glasila ovako:
"Ne trebate mi znati ime i ne trebate znati zašto me je briga što će biti s
vama ni odakle znam tko ste vi niti išta slično tome. Ali ako vam je potrebna
pomoć zbog one dame bez palaca. onda se danas popodne u šest poslužite
sendvičem sa salatom od tunjevine u Scottovoj kafeteriji u Carsonu; I"irie."
"To je sve?" upitao sam.
"Da, gospodine", odgovorila je telefonistica; vrlo ljupko; vrlo kompetentno.
"Hoćete li da vam ponovim poiuku? Ne Onda mi samo. gospodine, dopustite da
kažem da je baš zbog takvih poruka. kakve se povremeno znadu pojaviti, ovaj
posao tako zaba-an! Hvala vam, gospodine DeSota. baš vam hva la ."
"Nema na čemu"; odgovorio sam i ostao sjediti tako. zapiljen kroz vjetrobran;
sve dok mi čovjek za pumpom nije pokucao na prozor. "Oprostite"; rekao sam;
upecao novac i dao mu ga - šezdeset devet centi po galonu! Da sam vidio cijene
nikad ne bih ovdje stao.
Ali u glavi mi nije bilo mjesta za takve misli; ona je imala i previše posla
razmišljajući o onoj poruci. I onoj priči sa zamjenom osoba u FBI-u. I time
što sam se tako lako izmkao na prometnom sudu. I S"1111 drugim uvrnutostima
koje su zarazile i moj život i čitav svijet. U normalnim bih okolnostima na tu
poruku samo odmahnuo rukom. Bila je to upravo situacija mača i ogrtača kakve
pametan čovjek obilazi u širokom luku. Ali ako ništa drugo. odlazak onamo
značio bi otkidanje vremena od mog glavnog posla u životu, to jest ugovaranja
hipoteka kupcima željnima svog doma. Gazdu to ne bi radovalo. I sve je to jako
sklisko. Odem li onamo to bi
me moglo uvaliti u nevolju iz koje se poslije možda i ne bih znao izv·ući.
I naravno da sam otišao.
Jednom smo Greta i ja čitali nekakav roman, i u njemu je jedan od likova
jednom zgodom rekao nešto poput: "Pošla je u robnu kuću. mjesto na koje žene
rado odlaze, ali je malo muškaraca koji bi rado pošli za njima." Greta je
rekla kako ta rečenica izražava omalovažavanje prema ženama. "Žene ne t ole
kupovati". rekla je. "Nego to naprosto momji.r.. One su te koje kupuju
namirnice i swari za kuću i sve ostalo što čovjek mora kupovati za obitelj."
"Ali ne kupuju automobile", ukazao sam joj na bitnu činjenicu.
"Narawo da ne. One; jasno. ne kupuju kad god je riječ o "ehkt111 kapitalnim
investicijama"; suglasila se ona. "Ali to se radi samo jednom u nekoliko
godina. Ali danas, i sutra. i preksutra; toliko je poU-ošnih dobara koja treba
kupiti. Ako žena troši toliko vremena na njihow kupovinu. to je onda samo zato
što joj je to posao. Usporedivanje cijena i vrijednosti. Eto kako ona čuva
obiteljski novac. I nije važno svida li se to njoj ili ne. Jer i tako mora."
"Imaš pravo. ljubavi", rekao sam i široko se nasmiješio. Ali joj se moj
smiješak nije dopao.
"Ne; Nick, govorim ozbiljno! hako smiješ reći da žene zole kupovati. Trebao si
reći da im je to naprosto posao. "
":la čuj, Greta"; rekao sam joj razložno; "daj malo polako promisli o tome.
može Zar to znači podcijeniti nekoga ako -elim da voli svoj posao I ja volim
svoj."
"To uopće nije isto". rekla je ona, ali to nije rekla ljutitim glasom, a potom
je promijenila temu. U tome je uvijek bila prava. Greta nije bila jedna od
onih sufražetkinja. Rekla mi je najmanje stotinu puta da. kad bi dobila pravo
glasa, naprosto ne bi znala što bi s njim počela. Ali je kod Grete swar bila u
tome da je našla dobar posao kao stjuardesa. i da je od toga postala pomalo-
kako da kažem-ne velim muškobanjasta i to. Niti neov-isna, ne baš. I sveje to,
naravno, bilo samo čavrljanje; i kad bih pokrenuo to pitanje uvijek bih znao
što će reći, a jednom kad se vjenčamo neće više biti tih čudnih ideja.
Pa ipak me pokatkad pomalo brine.
29

Ali u tom trenutku moje su brige imale mnogo neposrednije uzroke. Uzrok koji
me je natjerao da pomislim na sve to krio se u činjenici da sam, osvrnuvši se
po kafeteriji u Carsonu; pomislio kako je ta rečenica iz romana upravo na
tapetu. U dvorani je bilo razbacano stotinu gostiju - po zelenim vrtnim
garniturama stolova i stolaca. uz koje su posvuda visjele puzavice - no
devedeset pet od njih bili su žene. Nije bilo nijednoga samog muškarca. niti
jedan muški par. Tu i tamo bi se možda našao pokoji dvospolni par. no i tu su
muškarci u pravilu bili vremešni; s turobnim pogledom na licu koji je govorio:
"O Bože. opet sam zabasao u ženski zahod."
AllSlllll da sam baš zato pretpostavio da će moj Tajanstveni Glas biti
ženskoga roda. To samo pokazuje koliko su moje pretpostavke pouzdane.
Nakon dvadeset minuta; i nakon što mi je po treći put prišla postarija
konobarica i upitala me želim li što naručiti. ja sam to napokon i učinio.
Nakon još dvadeset minuta napokon je stigao i moj sendvič sa salatom od tune.
A dvadeset minuta potom - nakon što sam pojeo pola sendviča i pokušavao se
prisiliti da preostalu polovicu ostavim na tanjuru kao znak raspozna-anja -
osjetio sam kako mi je netko žurno prošao iza leda. A kad sam podigao pogled,
meni je nasuprot već sjedio muškarac.
Bio mi je poznat. Nije nosio bijelo odijelo. ali je bio onaj od prije ne
toliko sati.
"O, bok". rekao sam. "Iiogao sam i misliti da ste to vi." Konobarica je
lebdjela negdje u blizini; bacio je pogled na nju. a onda se značajno namrštio
prema meni.
"Živi bili". rekao je tonom kojim razgovaraju dva stara poslovna prijatelja,
nimalo iznenadena što su tako naletjeli jedan na drugog. Ali ako je i znao
kako se zovem. nije me nazvao imenom. Uslijedilo je "Dugo se nismo vidjeli" i
"Onda kako ide?" bez onog glupog čekanja na odgovor. Nakon što je konobarica
preuzela narudžbu i otišla s njom, rekao mi je ležernim, razgovornim tonom:
"Nisu vas slijedili dovde. Nitlco vas u restoranu ne motri. Možemo slobodno
razgovarati."
Tu se krio nekakav misterij koji sam svakako želio razriješiti. Dohvatio sam
preostalu polovicu sendviča i pogledao ga preko zalogaja. Mladahan momak,
dvije-tri godine
mladi od mene. Oworena lica, sa sunčanim pjegicama, kose boje sijena - dečko
iz susjedstva, čovjek za kojeg znaš da nikad neće napraviti nikakvu podlost
ili opačinu. Samo što je bio zmija.
"O čemu da razgovaramo?" upitao sam ga ustima punim tunje-ine i preprženca s
pšeničnim pahuljicama. "I s kim ja to; napokon, uopće razgovaram?"
Napravio je nesrlpljiv pokret.
"Zovi me Jimmy. Imena nisu važna. Važno je samo što si to htio u Daleylabu?"
"O, Jimmy-"; rekao sam tužnim glasom i spustio ostatak sendviča. "Ovo je bilo
jako glupo". rekoh. "A sad se lijepo vrati pa ja-i glavnoj agentici Christophe
da joj štos nije upalio."
"Zrštenjem mi je dao znak da mu se ne obraćam dok mu je konobarica donosila
sendvič od šunke i sira. A potom je rekao:
"Nije to nikakav štos."
"Ne; Jimmy-, nego je to baš najprozirniji štos. Daleylabu nikad nisam ni
prišao. i bolje bi bilo i tebi i Christophe da to napokon shvatite."
"Nemoj me vozati". odgovorio je on. "Imaju tvoju sliku." "Falsifikat."
"A otisci? I oni su krivoWOreni?"
Na što sam odgovorio smirenim glasom:
"Sve što god imaju, a što veli da sam prošle subote uveče bio u Daley-labu.
čista je paWorina; naprosto zato što nisam bio. °
Nastavio je žvakati sir i šunku, i sumnjičavo me proučavati pogledom.
Proučavao sam i ja njega. Ne samo što je od mene bio mladi. nego je bio i viši
i pristalija izgleda. I neusporedivo bolje odjeven. Bijelo odijelo što ga je
nosio danas popodne bilo je šminkersko. Ovo nije bilo šminkersko, ali je bilo
lijepo iskrojeno iz pravog engleskog sukna-stajalo je najmanje sedamdeset
petdolara, a uza nj je imao i pripadajuće cipele koje nisu došle ni s kakva
buvljaka. A onda je najednom rekao:
"Nyla misli da su svjedoci koji su ti potvrdili alibi naprosto lagali."
Počeo sam podizati ostatak sendviča. Pa ga spustio.
"A kako to da ti, ako nisi iz FBI-a, znaš što Nyla Christophe misli ili ne
misli?"
30 31

"Ona i ja smo prijatelji", objasnio je on. "Medu policajcima ih imam mnogo - i

ne samo u FBI-u. To si već mogao shvatiti."
"Jasno mi je što si učinio". rekoh. "Ali mi nije jasno zašto si to učinio."
"Zašto; ako mi se baš prohtije; ne bih nekom učinio uslugu?" upitao je on. "No
vratimo se tvojim svjedocima. Jesu li lagali?"
"Ne! A da i jesu; zar bih ti rekao? Ali nisu lagali."
U tišini je žvakao ostatak sira sa šunkom. ne skidajući s mene pogled, kao da
bi nekakva promjena izraza mog lica mogla razriješiti njegov problem. Pustio
sam ga da šuti. Dovršio sam svoj sendvič. popio zadnji ostatak kave i mahnuo
konobarici da mi ponovno napuni šalicu. I on je lupnuo šalicom, tražeći isto,
i kad se ona ponowno udaljila. rekao:
"Ja zapravo i ne mislim da jesu." "O. tako se veselim što to čujem."
"O. Dominic. samo mi nemoj sertirati te drzovite govnarije. Lr govnima si do
guše. to ti je jasno?"
Nije mi bilo jasno.
"Christophe mi je rekla da mogu kući!" usprotivio sam se. "A zašto ne? Iz
grada ne bi otišao sve da si i htio. Ona s tobom još nije gotova."
"A zašto ne. sto mu davola?"
"Zato što"; objasnio mi je on. "fotografije i otisci ne lažu." "Ali ja nisam
bio tamo!"
Na što je on rekao vrlo polako:
"Zakleo bih se da to zaista i misliš. A vjerujem da to misle i toji svjedoci.
a to bi zaista bilo teško progutati. 1"Mislim da biste se mogli podvrgnuti i
ispitivanju detektorom laži."
"Zašto ne? had ne lažemo."
"O, kvragu. Dominic!" najednom je prasnuo. "Zar ti nije jasno da ti je
potrebno pomoći?"
"Hoćeš li mi ti pomoći?" upitao sam.
"Ja? Ne". odgovorio je on. "Ali znam nekoga tko bi mogao. Plati račun;
Dominic, pa se idemo provozati."
a
U to doba kolovoza sunce ne zalazi prije osam, ali prije no što smo stigli na
odredište mrak je već bio potpun. Nakon što
smo izašli iz predgrada Chicaga i krenuli na jug. promet se prorijedio.
Prolazili smo kroz milje i milje kukuruznih polja i desetke gradića, no svaki
put kad bih upitao tu osobu zvanu jimmy kamo to idemo. on bi samo odmahnuo
glavom.
"5to manje znaš", odgovorio bi. "manje su šanse da nekoga uvališ u nevolju."
"No kad ćemo onda stići tamo? Jimmy, ja nisam noćna ptica; i imam svoj posao;
i ja ujutro moram raditi..."
"Ono što imaš". rekao je strpljivo, usporavajući pred semaforom. "to je
nevolja s FBI-em. Ako to ne raščistiš. nijedna ti nevolja više neće biti
važna."
"Da. naravno. Jinuny·. ali..."
"Ali neka te zbog toga ne boli glava", zapovjedio mi je. "Još malo pa smo tu.
To je malo izvan grada."
A taj se grad; sudeći po cestovnom natpisu, zvao Di:on; Illinois; 220
stanovnika. Rotary i Lions Club sastaju se svakog utorka i petka u Holiday
Innu. Skrenuli smo s glavne ulice na trg sa 7-milimetarskim topom iz drugog
svjetskog rata na krpici zelenila. provezli se nekoliko blokova. a onda je
Jimmy zaškripao gumama i nalijevo skrenuo na privatnu cestu.
O tome kome je pripadala, cesta se nije izjašnjavala. Nije bilo nikakva
dražesnog natpisa u stilu "Dobrodošli na Hiddenell Acres"; nikakva imena;
ničega što bi je identificiralo i zasigurno ničega što bi nam poželjelo
dobrodošlicu. Baš naprotiv. Posebitost koja je tu cestu razlikovala od svih
drugih bila je brklja što nam je iza prvog zavoja pregradila put. Kraj nje je
bila mala drvena stražarnica; a iz nje je provirio krupan, nimalo dmeni
stražar.
"Dokumente", zapovjedio je.
Jimmy mu je nešto predao. Ne znam što je to bilo, ali ga je zadovoljilo. No
dobro, gotovo zadovoljilo. Udubio se u to, ližući usne. Potom je podigao
slušalicu i raspravio o tome s nekim na drugom kraju žice. Potom je digao
brklju i mahnuo nam da prodemo.
Čenrrt milje dalje cesta se rascijepila u petlju oko tratine s vodoskokom.
Zakružili smo i stali ispred verande s golemim bijelim stupovima. Već sam je
bio vidio - mislim da je to bilo u filmu Pohujalos vihoronz. A i posluga je
bila iz istoga filma. S jedne nam je strane prišao veseli mladi crnac pa
zakimao glavom i odvezao Jimmyjev automobil do nevidljiva parkirališta
32 ilI 33

iza jabučnjaka već osuta plodom. S druge je strane prišla sredovječna punačka
crnkinja i uvela nas u kuću. Pi pozdravljanju nije Jimmyja zazvala imenom, dok
na mene nije obratila baš nikakvu pažnju. Nije postavljala pitanja. Nije
nudila nikakve odgovore. Popis svega što nije učinila zapravo je popriličan. A
ono što jest učinila. svelo se na to da nas je bez riječi provela kroz
dvokatno predvorje sa stepeništem što se; zavijeno, spuštalo do ulaza. pa
zatim kroz hodnik, i kroz nekakvv dnevnu sobu sitnije vrste. s ognjištem i
udobnim kaučem i naslonjačima. u kojima nije sjedio nitho. pa zatim kroz
staklena vrata u; naposljetku. nekakav križanac staklenika i gimnastičke
dvorane. Vani je bilo i pretoplo. L"nutra je bilo dvaput toplije. Prostoiija
je bila prepuna tropskoga bilja što se protezalo sve do staklenoga krova;
puzavice su se oplitale oko dreća a zrak je bio ispunjen tipičnim mirisom
džungle. sastavljenom od zadaha bilja u raspadanju i vlažnoga tla.
Usred svega bio je plivaći bazen, dug i uzak. A u njemu je bio postariji
muškarac; a na postarijem muškarcu nije bilo baš ničega. Iiupao se gol-golcat.
no to ga očito nije mnogo brinulo. Plivao je u skokovima. Zapljuskao je do
našega kraja bazena. dahnuo "Devedeset osam". zaplivao nekakvim nemarnim
australskim kraulom do drugoga kraja - "Devedeset devet" - pa zadnju dionicu
prevalio maksimalnom brzinom. graciozno ubacujući mke u vodu ispred sijedog
čuperka. dok je otiaga pjenio žustrim osmerotaktnim udarcima nogu. "Jedna
stotina"; rekao je zadihano i uhvatio se za rub bazena. Drugi jedan mladi
crnac, no ovaj više ozbiljan negoli weseo; pružio mu je ručnik. i on se njime
stao tapšati po obrazu i pritom nam se nasmiješio.
""Broveče, gospodo."
Proizveo sam nekakav šum njemu u čast. Nije baš bilo sasvim nalik na "Dobro
veče". ali je bilo sasvim uljudno. Jimmy je bio bolji. Čučnuo je uz rub
bazena. uhatio staroga plivača za vlažnu i sklisku ruku, pa oduševljeno njome
zapumpao.
"Ron", rekao je odsrca - ili je bar zvučilo tako - "ne mogu ti reći koliko sam
ti zahvalan što smo se večeras našli." "."tla ništa to", odgovorio je
sugovornik uljudno. "Na koncu
konca. Larry. i sam si rekao da je to važno pitanje iz područja gradanskih
sloboda."
"Da, mislim da zaista jest". rekao je "Jimmy" srčano, oprezno se sustežući da
me pogleda i vidi jesam li uočio novo ime. "Riječ je o ovom tu Dominicu. On
ima neobičan problem s FBI-em. Oni nrde da su ga detektirali kako provaljuje u
tajnu državnu istraživačku ustanovu. A imaju i slike i otiske kojima to
dokazuju. Ali on ima nepodmitljive svjedoke kojima dokazuje da je u tom
trenutku bio tisućama milja daleko."
Ron se već izwkao iz bazena i sad se trljao dosuha. Bio je to zacijelo čovjek
sedamdesetih godina; no kad sam mu vidio trokutasti torzo i uočio kako oko
snuka nema ni spomena od pojasa za spašavanje. mogao sam samo poželjeti da i
sam u njegovim godinama budem takav. Ali on nije izgledao samo dobro; već i
nekako poznato. A onda se prestao brisati. ispustio mčnik na keramikom
popločan pod. pa pustio crncu ga da zaogrne bijelim frotirskim haljetkom.
"Larn·, ne bavim se -iše detektivskim filmovima", rekao je široko se smiješeći
i sad S3m sh"atl0 23ŠI0 1111 lZgled3 L"k0 poznato. On je glumac. Ili je to bar
bio. Filinski. Nikad nije bio wlika zvijezda. no svakako jedno od lica koje
stalno susrećete sve dok ga podsvijest ne počine prepoznavati. iako to ostatk
svijesti ne čini. I tako se do nekakva skandala. Skandala? No bar nekakve
velike frke. Ne sjećam se pojedinosti, ali je dobio nogu. I to ne samo s
jednog posla. nego iz čitave stmke. Bilo je to, možda; baš nešto politički...
No što god to bilo, dogodilo se u dawoj prošlosti. I to odmah poslije drugog
svjetskog rata. baš nekako u doba kad sam se spremao roditi; i sad bi stari
Ron već lako mogao imati sedamdesetgodina i možda još pokoju. Lijep starac.
čak i ako na trenutak zanemarimo vitak struk i široka ramena, šarmantni
smiješak i uvojak sijede kose što mu je stalno padao na oči. "rako je
izgledao.
Stari Ron nije dangubio kraj bazena. Odveo nas je u sobu s kaučem i
naslonjačima. Za pet minuta otkako smo kroz nju prošli, netko je u ognjištu
zapalio vatru i na stolić postavio boce i čaše. Onda se odnekud stvorio i
treći mladi crnac, vjerojatno ložač i peharnik, da bi saslušao što bismo
izvoljeli od pića, dok je Ron sjedio u naslonjaču najbližem vatri, s bosim
nogama na tabureu, izlažući ih toplini. Sjećate se da je bio kolovoz? Mogu
shvatiti da mu je bilo zima za cape, ali
34 3

mislim da ih je mogao utopliti i bez zagrijavanja čitave proklete sobe.

iiad smo se svi poslužili pićem; on je nazdravio svojim. žustro trgnuo pola, i
potom ponovno "Jimmyju" i meni uputio šarmantni smiješak.
"No dobro. Larry"; rekao je. "da čujemo kakvog si mi to beznadnog
nesposobnjaka ovaj put doveo."
36 37

Teleforslztc centrnlzc tz-nnreže uiG." najedrrom sz.r.. z.vsred przoligake

utakmice bejzbola, preplazilipozivi. SuiszcpoziLi bilipritužbe, i
sveszzpritužbe bile iste. Dprrjeuos je kod trećea kazrzenoo idarca upao rzet;o
prenoseći utaknzicr.e uaghija.
Pritužbesuipalvhilenzanjeglasneociraciozrzalosti: tkojeikal na szijetu čuo za
profesiorzalui rngbi u kolozozz.c
19. kolovoza 1993.
9.15 popodne. Larry Douglas
Čovjek koji se bavi mojim poslom mora oči stalno držati otvorene. Vidite, mene
svakoga tjedna ne čeka plaća.1lnogo je tjedana kad dobijem samo debelu masnu
nulu, a ima i takvih kad odem u minus. I tako ja moram istjerati dolar iz čega
god mogu i kad god mi se ukaže prilika.
Kad mi je Nyla ispričala za onog ubogog tikvana što ga je sinoć bila pokupila,
onako kako mi često zna ispričati vrlo korisne priče, odlučio sam ga
promotriti malo izbližega. Nanjušio sam da bi tu moglo biti nešto, iako još
nisam bio siguran što.
Uvijek postoji način da se provjere šanse, samo ako se čovjek potrudi, a ovaj
je to put bilo lako. Nije mi bilo nimalo teško upasti. na raspravu prometnoga
suda -- i nije bila nikah-a velika mudrost navesti dobrog starog pozornika
Puppa da odustane od optužbe.
"Larry, ako ti veliš da je on u redu..." "Kad ti velim."
Onda ću samo reći pisam da se moram vratiti na dužnost. Ali reci svom milom i
dragom da drugi put malo pripazi." "Hoću". rekao sam. i dok smo se rukovali,
gurnuo mu
ivadeseticu. To je za mene naprosto normalni trošak poslovanja. U mom poslu
čovjek mora s policijom održavati prijateljske odnose. I`-Zožda ih i ne mogu
odgovoriti da te koji put ne ubuture, ali bar mogu na njih utjecati kad je
riječ o prekršaju.
Kao što je to mama uvijek govorila, vjerojatno sam se uvrgao u djeda Joea. On
je, prije nego što je stigao u Ameriku i promijenio ime, pljačkao banke
ftazumije se da je nosio pištolj. Ja to ne činim nikada, ali kad se uzme u
obzir koliko su ljudi lakovjerni kad im na uličnom uglu netko nudi
besprijekorni dijamantni prsten, ili kad treba ispod tezge investirati u
naftne dionice kojima će se zajamčeno podvos
38 39

tručiti vrijednost, onda za tim zapravo i nema potrebe. Ukoliko me ne zakače.

Ali dok sam god tako kao prst i nokat s Nylom Christophe; mala je vjerojatnost
da bi se to moglo dogoditi, ili se bar dogoditi bez prethodnog malog
upozorenja. I tako joj održavam dobro raspoloženje; na sve mile mi poznate
načine a neki su od njih, tako mi svega. zaista dobri.
A u dobrom raspoloženju održavam i Arape, iako ne baš na posve isti način.
Negdje ipak moram povući granicu; tako da to ne radim i s njima. Ne više...
llislim, druga je strana medalje da su njima draži mladi dečki, ili bar mladi
nego što sam ja sada.
Pokatkad pomišljam kako bi mi bilo draže da sam čovjek namjestu; ali nisam ja
birao ovaj svijet.
I tako; kad sam vidio u što se onaj trdjavac uvalio, puhnulo mi je da u sve to
upletem i Rona. I njega sam održavao u dobrom raspoloženju -- to je svojevrsno
ulaganje, jer sam računao da ću to prije ili kasnije uspjeti nekako naplatiti.
A kad je počeo vrijedati tog mutlješu, DeSotu. shvatio sam da sam dobro
proračunao. Vidite, Ronnie je zaista zločesto staro čangrizalo, ali ako znate
s njim, jest će vam iz ruke. A ja sam to znao.
"Ron". rekoh -- sumornim; ozbiljnim. otvorenim glasom - "imao si pravo. ;torao
sam to i sam vidjeti."
Namignuo mi je preko skoča. šaljivo zadigarši obrvm; sasvim u svom stilu.
"U čemu sam ja to. Larry, bio u pravu?" upitao je.
Bilo je to zaista krasno krivljenje obr:e. Tome su ga naučili još u davna doba
u studiju MGli-a, prije nego što se spleo sa sindikatima i svim tim. Ali se
nije jako pametno odveć oslanjati na dizanje obrva i smiješak, jer se i obre i
usta dižu poput kapaka na otvorima za topove admirala Nelsona. počem slijedi
buum i nema te.
"Imao si pravo"; rekoh, "kad si rekao da je ovaj tu Nicky· DeSota tukac koji
se uvalio u nevolju s FBI-em, i da nije bilo u redu dovoditi ga ovamo i
moljakati te da ga ti vadiš."
DeSotina čeljust, naravno, samo što nije udarila o pod. Ali je Ronova bila ta
koja se brojala. A ta je izletjela. Oči su mu se suzile. Čitavo mu je lice
poprimilo čelični izraz kakvo poprima lice šerifa u trenutku kad dočuje da
razbojnik na koncu konca ipak nije otišao iz grada.
"A ja mislim", rekao je čvrstim glasom, "da bi mi trebao reći o čemu je
zapravo riječ, pa odluku prepustiti meni."
"Ron, ne bih volio da zbog toga imaš problema." "problemi su, Larry, nešto na
što sam se već navikao". oštro je odrezao, i gotovo sam ga mogao vdjeti kako
pokušava uhvatiti svoj odraz u staklenim vratima.
I što sam mogao? Naravno, jedino to što sam upravo i htio. "Dobro. Ron, mislim
da si u pravu", rekao sam i počeo ga trpati. Ron baš nije; što bi se reklo,
imao brzo paljenje, a isto bi se moglo reći i za DeSotu. hutom sam ga oka
vidio kako pilji u pod; ali nije ni podigao pogled niti išta rekao.
A zapravo se nije ni imao na što požaliti, kad se u obzir uzme kako sam
ispričao njegovv priču. Objasnio sam kako je riječ o očitom slučaju zamjene,
iako je čovjek što su ga detektirali u Daleylabu, prema svemu sudeći, čisti
Dominicov blizanac. Potom sam zastao, i Ron dao znak za još jednu rundu pića,
pa onda trenutak ostao sjediti tako, čekajući da se sve slegne.
"Taj mu je drugi bio sličan kao jaje jajetu, je li tako?" upitao je Ron
odlučivši za svaki slučaj još jednom provjeriti.
"lla pljunuti. da."
"A isti su mu čak i otisci?" "Tako je; Ron."
"Ali to nije bio on", dovršio je. himnuo sam glavom.
"Tad je". rekao je Ron, bistro sve sažimajući, "očito riječ o zamjeni. bar ja
tako na to gledam."
Zadivljeno sam mrtru zakimao glavom, pa dobacio Dominicu pogled, ne bih li ga
potakao da učini isto. Čime se, medutim, on nije bavio. Nije rekao ništa, ali
pogled što mi ga je uputio bio je led ledeni. Mene baš nije jako ljubio, taj
Dominic DeSota, pa ipak naprosto nije mogao shvatiti kako ja to sa starim
Ronnieom uopće mogu izaći na kraj. Ronnie je ustao.
"Larry", rekao je, "ti i Nicky, naravno, ostajete na večeri." Naravno. Već je
prošlo deset uveče! Samo bivša filmska zvijezda može živjeti po takvom
rasporedu. "Samo se raskomotite dok ja nabacim nešto na sebe, u redu? Ako
biste poslušali malo glazbe, samo recite Hiramu da uključi stereo."
40 41

I tako se otišao dotjerati, obaviti posao, vjerujem, nimalo lak.

..
"lla na što ga to. kvragu, navodiš?" upitao je DeSota čim nas stari više nije
mogao čuti. Primirio sam ga.
"No daj. samo mirno. Zar zaista ne vidiš što mu radim?" "Samo se nadam da to
nije to!"
"Pokušavam ga dobiti na našu stranu, to je sve"; objasnio sam mu. "Vidi. Ron
je liberal do srži. Odan ideji. Nepokolebljiv. Prije mnogo godina u Holly-
·oodu su ga stavili na crnu listu zbog sindikalne djelatnosti i..."
Zastao sam jer se onaj mladi crnac vratio u sobu.
".-Talo glazbe uz gazdine najbolje želje; gospodo", promrmljao je i ponovno se
izgubio. Iz skrivenih je zwčnika doprla nekakva klasika. ne baš preglasna. Što
mi je bilo drago: tako je bilo manje vjerojatno da će nas netko prisluškivati.
"No bilo kako mu drago", dovršio sam. "nasmiješila mu se sreća. Novac što ga
je zaradio na filmu uložio je u nekretnine u Illinoisu, i tako se obogatio."
Dominic se namrstio. "Jesi li rekao liberal?"
"Aha, Nick, no u njegow je slučaju sve u redu. jer je bogat. hoga je briga ako
neki bogataš tvče malo na cmeno -jasno im je da taj neće učiniti ništa protiv
poretka."
"I za koje smo onda dobro ovdje?" upitao je on.
"Zato što bi ti Ron, ako se za tebe zainteresira; mogao mnogo pomoći. Možda
imaš još neku ponudu?" Mrzovoljno je slegnuo ramenima.
Pustio sam da na tome i ostane. Nisam mu rekao da se drugi razlog zbog kojega
nikog nije bilo briga što je Ron u svojim političkim stavovima pomalo lijev
krije u činjenici da nikoga nije briga za crtenoga koji samo puno priča. A Ron
je bio upravo takav.
Ali mi ne bi bilo drago da to Dominic DeSota otkrije već sada.
"A ovo je". rekao je Ron galantno, "moja draga žena Janie." "OČarana sam",
odgovorila je ona kad smo joj DeSota i ja
rekli koliko nam je drago što smo se upoznali, a onda su nas
ona i Ron poveli u blagovaonicu. Nije bila velika. Velika je prostorija u
kojoj može sjediti dvadesetak ljudi. A ova je mogla poslužiti kao blagovaonica
konfederalnoj vojsci. Bila je golenza. A oko nas je rasla glazba.
Doviknuo sam Dominicu preko stola: "Svida ti se glazba?"
On je samo vrtio glavom sad amo sad tamo. kao da još nikad nije čuo stereo.
"To je novi sistem", objasnio sam mu. "Daj poslušaj taj zvuk!
Čuješ kako se čini da ti je violina s jedne strane, a ostatak orkestra s
druge? Ron tu spravv ima već više od godinu dana." "L"skoro će to svatko moći
kupiti u dućanu"; rekao je Ron
smjerno. "Jedini je problem u tome što još nema mnogo stereo ploča -- a i na
tima je većinom glazba više po Janinom nego po mom ukusu." Papučarski se
široko nasmiješio ženi što je sjedila na drugom kraju. Prije nego što je
preuzela loptu razgo-ora; dala je znak još jednom crnom mladiću da počne
posluživati salatu.
"Ja slutim da gospodin DeSota i ja volimo istu vrstu glazbe", sladano se
obratila Dominicu. "Nemam li pravo. gospodine DeSota? I vi zacijelo uživate u
Beethoveno violinskom koncertu."
Ali Dominic nije igrao njihovu igru.
"A to je to?" upitao je. "Zapravo sam pomislio nije li to ona ista sttar koju
je agentica Christophe puštala dok me je ispitivala."
Ron je ispustio viljušku za salatu.
"Ny·la Christophe! Larry; ne misliš valjda reći da je u sve to upletena i Nyla
Christophe!"
":iislim da ću morati reći baš to", rekao sam, posve otvorena i skrušena
izraza na licu. "Zar je to važno?" "Važno! Isuse -- hoću reći, u smokve,
Larry, naravno da jest!"
"Ona ti više ne može nauditi", doviknula je njegova žena s dna stola. "
"Pa nije to ono što me brine! Ja bih želio nauditi njoj! Nyla Christophe",
rekao je i ponovno se okrenuo Dominicu, "jedan je od najgadnijih agenata FBI-
a. Jeste li opazili da nema palčeva?"
42 43"Možete se kladiti", odgovorio je Dominic. "Baš sam se pitao kako je
moguće..."
"Ja ću vam reći kako je moguće", rekao je Ron. "Krade po samoposluživanjima!
Potom droga! Do dvadeset je prve bila već tri puta osudivana -- a treća osuda
znači gubitak palčeva, pa je tako i bilo. Do tada je bila na glazbenoj
akademiji, ali se onda odala toj ubitačnoj trav, pa je morala krasti da bi
financirala svoju ovisnosd"
"I tal.-a je došla u FBI?" upitao je Dominic. a oči su mu iskočile što od
čuda, što od zgražanja.
"To joj je postala religija", zagrmio je Ron. "Još joj nisu ni skinuli zavoje
s palčeva. eć je bila u mjesnoj podružnici. Rekla je kako se ponovno rodila. i
kako želi prokazati sve poznate joj krijumčare i preprodavače marihuane u
Chicagu -- a ona ih je; vjerujte mi; poznavala zaista lijep broj! I tako je
čita-u godinu imala posla. pokazujući ih prstom i svjedočeći. a onda joj je
stari šef biroa, Federman, ponudio specijalni oprost ako se zaposli i
infiltrira medu sindikalne vode u Dallasu. Tu su dobili petnaest osuda. i to
je za Nylu bio početak puta!"
"Donekle je zaista impresivno, Ron". rekoh. "da netko takav može postati
glavnim agentom."
"Zato što je kriminalac? U smokwe; Larry! A odakle misliš da novače većinu
svojih ljudi?"
"Ne, nisam mislio na to, nego to što je žena". rekoh.
"A to", promrmljao je Ron. "Pa mislim..." Sad se. znam. našao u klinču. jer je
Janie bila i srcem i dušom za "ženska prava", a tko zna što je pritom
predmnijevala. "Pa mislim". nastaio je, "bit je svega. bez obzira na to što
ona inače bila. da je sada kotačić i šarafić te reakcionarne bande što vodi
FBI. One iste što mi je pred toliko godina namjestila pušk-u! One iste što je
kao prst i nokat i s Arapima i čitavim tim fundamentalističkim drušWOm u
Kongresu..."
Tu ga je Dominic prekinuo. Zbog toga bih ga najradije bio raspalio, jer je Ron
upravo dolazio na nešto što bih zaista rado čuo, ali Dominic se nije znao
strpjeti.
"Baš kako sam rekao!" uskliknuo je. "Otlcako su se Arapi udružili s Moralnom
silom; sat se počeo okretati natraške! Znate li, ovaj, da na mom mjesnom
plivaćem bazenu puštaju policiju da pravi racije? I svakom muškarcu uhvaćenom
bez
gornjega dijela kupaćeg kostima mogu rebnuti pet dolara globe!" Ron je ženi
dobacio nasmijan pogled.
"Trebao nas je vidjeti pred koju godinu u Hollywoodu, što veliš, Janie? I
muškarci i žene bez gornjega dijela -- a pokatkad i bez još mnogočega drugog."
"No daj. Ron", rekla je ona i pocrenjala. "Pokušajmo ne skretati s problema
gospodina DeSote."
Zahvalno sam joj rekao "Hvala." Potom sam se okrenuo Ronu i postavio pitanje:
"A što ti. Ron, o tome misliš? Ja znam da je to vrlo ozbiljna swar. pa makar
bila riječ i samo o načelu. Ne bih te volio uvaliti u pogibelj..."
Ron mi je uputio uzvišeni pogled.
"To jest ozbiljna stvar". izdeklamirao je, "i riječ je o načelu. Dominic; ja
ću vam pomoći."
"Hoćete zaista?" kliknuo je DeSota.
"Naravno". rekao je Ron dobrostivo. "Kao pno, napisat ću pismo T7e."ew Yozk
Tizzesu. A potom, da vidimo, što ti veliš, Janie? Da pokušamo pokrenuti
nekakwe demonstracije? Da pokušamo nagovoriti n·oje prijateljice da produ
ispred štaba FBI-a u Chicagu?"
"Ako baš tako želiš", odgovorila je ona. "iako su neke još pod uvjetnim
kaznama. Nisam baš sigurna da im se ide u zatvor."
Dominica su očito mučile dvojbe:
"Ni ja nisam baš siguran da bih želio da netko zbog mene završi u zan·om."
"Hm", glasno se zamislio Ron. "A što velite na ovo? Da naprarimo peticiju?
Dominic bi mogao uzeti kartaški stolić i stolicu na sklapanje, pa otići negdje
na Loop da mu ljudi potpišu zalUjev da FBI, ovaj, da oni... A što biste
zapravo željeli da učine?" upitao je.
"Pa mislim, to mi ni samome nije baš sasvim jasno", rekao je Dominic. "Hoću
reći, još me nizašto nisu ni optužili." "Ali su vas ispitivali! Brutalno uas
premlatili!"
"Da, istina, ali ih se zatabaš i ne može kriviti. Kad su imali sve te slike i
otiske."
Taj je čovjek zaista bio za moj ukus isuviše razložan -- a bome i za Ronov.
44 ; 45

"Vi njima držite štangu". rekao je Ron. "Što dokazuje da pokušavate biti
objektivni. To je lijepo -- ali ne idite u glupu krajnost! Oni su ipak
fašisti."
Mislim, ovo je već sličilo nečemu. Pročistio sam grlo. "Ron. kad si rekao
"fašisti"", rekoh. "pritom si mislio..." "Pritom sam mislio da se FBI
pretvorio u točnu kopiju
Gestapoa i hGB-a", izjavio je on. "I onda si ti protiv njih?"
On je samo zadigao obn·u.
"O; Larry-", rekao je i poslužio se pečenom janjetinom. "ja nisam samo
pootiLnjih, ja čak mislim da je dužnost svakog Amerikanca da im se opne."
"iisliš demonstracijama i peticijama?" nast3vio sam pritiskati.
°Da, ako je to dovoljno", rekao je smjelo; "a ukoIiko nije, onda svim nužnim
sredstvima. Ja mislim..."
Ali Janie nije željela da to što misli i izrekne.
"Ron, dušo". prijazno ga je prekorila. "zadržavaš Setha s krumpirima. Zašto se
ne poslužiš pa da produži?" "Naravno, ljubavi". odgovorio je Ron i tako se
promijenila
tema. Ali nije ni važno. Bio sam zadovoljan. Čim smo bili gotovi s glainim
jelom. otlcrio sam da je već prošlo jedanaest; pa sam počeo organizirati
DeSotin povratak.
"O; ne. Ron, ne bismo desert. Ne, čak ni kavu. hvala. Dominic; znaš; ujutro
mora na posao. O, da; večera je bila sjajna, baš vam hvala! I hvala ti; Ron,
na pomoći... i ako bi mi samo izvezli auto..."
"Da niste štogod zaboravili?" upitala je Janie gostoljubivo. ogledavajući se
za šeširima i aktovkama.
Odmahnuo sam glavom.
"Imam sve što mi je potrebno", w7erio sam je, i izrekao zapravo apsolutnu
istinu.

DeSotu sam izbacio na medugradskoj stanici. On je počeo nešto cviljakati, jer

u to doba voze samo svaki sat ali, kako sam mu objasnio, bilo je već kasno i
on zaista ne može od mene očekivati da baš čitavu noć posvetim spašavanju
njegove giupe guzice. had sam stigao do svog naselja na Lake
Shore Driveu bilo je već skoro dva u noći. Ostavio sam auto u podzemnoj
garaži, bljesnuo stražaru propusnicom pod nosom i ušao u dizalo. Razmišljao
sam o Ronu. Ubogi starkelja! Naprosto je izgubio doticaj s modernim političkim
strujanjima u Americi. On je imao nekakve šašave, sentimentalne pojmove o
Franklinu D. Rooseveltu ili kome već sve ne -vrag bi ga znao-no bilo kako mu
drago, on naprosto nije shvaćao što se to zapravo zbiva.
Uvijek sam se tudio ne smetnuti s uma da bih i sam lako mogao biti pomalo cm-
en da je djed. kad je stigao u Ameriku, ostao vjeran svojim načelima. Dok je
bio u Rusiji, bio je pljačkaš banaka i revolucionar. had mu je ondje postalo
prevruće. stigao je ovamo na Ellis Island. gdje je i dalje zadržao dio profita
od pljačke banaka. no revolucionarne je ideje ostavio kod kuće. Tako je
izgledao početak tvrtke j. Douglas Sinovi; a ta je tvrtka bila i izvor novca
koji me je proveo kroz 1"ale. Ali pretpostavimo da je djedica morao osta--iti
mblje i otperjati iz zemlje samo s napol kuhanim političkim idejama, poput
njegova pajde Lenjina? A i što bi ispalo iz mene da na Yaleu nije bilo tih
dobrih politoloških kolegija koji su me održali na liniji.
Ravnoj kao napeta žica. Lšao sam u v-eliki studio, prepravIjen u stan. na
trinaestom katu. Svjetla su bila pogašena, ali su rolete na velikom
panoramskom prozoru bile dignute i s ulice je prodiralo dovoljno svjetla da se
pri njemu skinem i kliznem u krevet. Zagrlio sam svoju curu; uhvatio je za
sisu, i šapnuo joj u uho:
"Nyla. milena"
Probudila se brzo i lako, kao i uvijek. Kad je upitala: "Onda, kako je bilo"
glas joj nije bio čak ni malo podbuhao.
"To ćeš". rekoh stavljajući i drugu ruku na njeno ležište, "ocijeniti sama kad
čuješ što imam na magnetofonu." Okrenula se prema meni pa mi zaronila nos u
pregib vrat3.
"Hoćeš li mi to odvrtjeti?" , Ja rekoh:"
Pa naravno, Ijubavi, sto posto da hoću. Ali prije toga moram obaviti još jedan
posao, ako ti nije teško prije malo trknuti do kupaonice.."
46 47

Ona je ležala posve opuštena u mom naručju.

"Neće biti potrebno", odgovorila je. "Na koncu konca, znala sam da dolaziš, i
tako se za sve unaprijed pobrinula... A vidim da si i ti već spreman." I bio
sam. Ako i nisam bio u trenutku kad sam ulazio pod poplun, bio sam sada.
Nedostatak palaca nikad nije hendikepirao Nylu Christophe. ni u krevetu
niizvan njega.
48
49

Za istočnu su lowu došla zla zremena. Far7rzezi koje je 7zevolja yzaučila na

poplave, szr.Ye, i zakoz7odavčeua prtljazzja oko prenzija, sad su se nali pred
novorn katastrofonz. Od Wuscatina pa sve do ruba Quad Cities, u dužizzi od
dzadeset i ziše nzilja, nebojeprekr-iozelerzkasto-sizi, uljeziti oblak. Kad se
oblak spzvstio, prekz-io je tri četznrt nzilijuna jutara przoklasrzih usjeza
kukuruza, soje i nzzwga sagonz skakavaca. Skakazaca!."itko ulozui
oblnkskakazaca zikad rzije zzi zidio.r A kad su se digli da zzastaze let,
ostala je sanzo stz-rzjika.
21. kolovoza 1983.
4.50 popodne. Nicky DeSota
had je čovjek hipotekarni broker, onda za nj nema nedjelje. Nedjelja je dan
kad mu mušterije nisu na poslu, pa ako čovjeka koji ga kruhom hrani želi
zateći kod kuće sa ženom. onda nedjeljom ima najdeblje šanse. Dan je bio
prekrasan; nebom su; nad drvećem Šumskoga parka ."Zekhtab ibn Bawazi letjele
ovčice oblaka a u prolazu je na mene zaljeskao bazen. U taj dan za mene nema
bazena. Ni crkve. Ni malo švindlanja da pogledam bejzbolsko prt·enstvo. Nema
ničega. postoji samo proračunavanje gotovinskog udjela i postotaka i
začkoljica pri prijenosu katastarskih čestica; nisam imao prilike čak ni
zirnuti u nedjeljne novine sve do skoro pet popodne, a to se dogodilo kad sam
se medugradskim vraćao u grad. Uhvatio sam onog od 4.38 baš kad je izlazio iz
Elk Grovea, zgrabio novine u času kad je vlak već kretao, i potrošio deset
minuta na zaista važne članke - znate već, one na sportskoj stranici, o Cubsu
i Soxu i koliko su se Brooklyn Dodgersi uspeli na ljestvici. Za igru je ostalo
još samo možda mjesec i pol dana. a u prvensUv Cubsa zaostajali su za deset i
pol poena. Ali situacija ipak nije bila nemoguća; ne. Pa ipak to nije moglo
poslužiti kao opravdanje da toliko vremena utrošim na proučavanje tablica. pa
sam tako nedugo potom okrenuo rubriku s glavnim vijestima.
I sad. mislim, naravno da nisam zaboravio na onu šašavv vožnju do Dixona. I
mislim da se sve do tada baš i nisam bio srtarno zabrinuo zbog svog položaja.
Uplašio se jesam, to da. Čovjek se zaista ne može ne uplašiti kad ga zgrabi
FBI. Ali se ne mora i zabrizzuti, jer sam, na koncu konca, ipak znao da ondje
nisam bio a imao sam i mnbštvo svjedoka koji su to mogli potvrditi.
I tako su, na neki način, moje stvarne brige započele od Ronovih velikih
praznih obećanja da će mi pomoći. Stalno sam čekao da zazvoni telefon pa da
me, ne znam, nazove
50 I 51

nekakav radio-reporter iz NBC-ova Plavog programa ili što ja znam otkuda, i

upita me što mislim o današnjim demonstracijama u Chicagu.
Ali molim, nije bilo nikakvih poziva. A nije bilo ni demonstracija, ili bar ne
takvih kakve bi dospjele na prve dvije stranice Tribunea. Najveći se članak
bavio predsjednikom Daleyom i njegovim povratkom u Chicago. gdje je trebao
položiti temeljac za svoju knjižnicu - specijalno za vas priredila vaša
Tribu2e. Sitna je vijest u okviru, na dnu stranice, govorila o obnavljanju
sukoba izmedu Rusije i Litve. i o tome kako Rusi u Društ-v naroda optužuju
Litvu za agresiju.j Bio je tu takoder i članak o užasno glasnoj tutnjavi i
zavijanju s neba oko Old Orchard Fielda u komandi su zrakoplovstva izjavili da
o njiho-v uzroku ne znaju baš ništa, i tako smo, sve u svemu. bili već gotovo
u Loopu kad sam stigao do sedme stranice i naslova koji je glasio:
BIVŠA FILMShA ZVIJEZDA UHIĆENA
POD OPTUŽBOM DA JE IiLEVETALA U.S. FBI
I tako se; dakle; stari Ron našao onkraj brae.
I ne samo da se stari Ron našao onkraj brave. nego sam. kad sam pažljiije
proćitao članak, shvatio da je sve ono za što je bio optužen - naime da je
rekao kako su u FBI-u "fašisti" i kako su mu se gradani dužni "oprijeti" -
bilo izrečeno baš dok sam ja sjedio s njim.
A tad je za stolom bilo samo četvero ljudi. Nisam baš mogao povjerovati da je
Ron prokazao samoga sebe niti da je to učinila njegova žena; a znao sam da to
nisam učinio ni ja.
Prstom je u nj upro moj tajanstveni druškan Larry Douglas. On me je, dakle.
onamo odvvkao s jasnim nakanama ne, namjere su postojale još i prije. Potražio
je i potrudio se da me nekako zaduži. I potom me odveo onamo s isključivim
ciljem da starog Rona uvali u sos. A zašto? To nisam mogao pogoditi. I nije me
bilo briga. Jedino u što sam bio siguran bilo je da je Larry Douglas loša
vijest.
I sad sam se zbog toga zaista zabrinuo; samo što je tada već bilo pomalo
prekasno.
s s a
Twentietb Centuy Linzitecf trebao je stići točno u šest popodne. Ostavio sam
sebi obilato vremena da onamo stignem. Pa ipak sam zamalo zakasnio, jer baš
kad sam stizao, iza mene su zatulile sirene i potom stale. a točno ispred
mojih kola šest je automobila pregradilo ulicu. Srce mi je poletjelo u grlo.
Ali nisu to progonili mene. Nisu, zapravo. progonili nikoga.
Naprosto su obavljali svoju dužnost prema bogatima i moćnima, prateći limuzinu
dugačku kao ragbijsko igralište i s poklopcima kotača od čistoga srebra. U
kojoj je, naravno, bio Arapin, Veliki Arapin. Na trenutak sam pomislio da bi
to mogao biti stari ltekhtab ibn Bazi glavom, iako se on u javnosti gotovo
više i nije pojavljivao. Ne, nije bio baš on, ali je zato bio njegov prenac;
Faisal ibn Wekhtab. Faisala nikad nije bilo teško prepoznati, jer ga u
javnosti nikad niste ni mogli vidjeti bez rubina, velika kao jaje; što ga je
nosio oko vrata i šest na kavgu spremnih tjelohranitelja koji s njega nisu ni
na trenutak skidali oči. Izmedu tjelohranitelja i Faisala nisu se usudisali
zaći čak ni gradski policajci. Njihov se posao ovdje svodio samo na to da
zadrže civile; što su na nj drečili oči, dok bi se Faisal, u bijelim haljama i
s fesom na glav, prenemagao na skrletnom ćilimu ulazeći u veliki novi APov
superpazar. On ga je službeno otvarao. Sad je to već imalo nekakva smisla; ta
on je, naposljetku. bio vlasnik čitavoga lanca. Radio-reporteri, s poštovanjem
skrenuvši pogled, pred preuzv.išena su mu usta stavili mikrofon; sijevnule su
fotografske bljeskalice; puna kola glazbenika otpočela su potpuri sretnih
pjesmica; i onda je Faisal zlatnim škarama presjekao skrletnu vrpcu na
vratima.
Sve je to bilo na svoj način zanimljivo, ali je prošlo dobranih dvadeset
minuta prije nego što se odšepirio u svoj Cadillac, a čitava procesija
isparila brzo kao što se i storila. I tako sam potražio parkiralište, i stigao
na kolodvor pet minuta prije dolaska vlaka, s glavom punom bogatih Arapa i
gnusnih FBI-evih ženturača i podmuklih Larryja Douglasa, pričem je za Gretu,
damu mog srca, jedva i ostalo mjesta. Nisam je uvijek čekao na stanici kad bi
se vraćala s puta za
2 j" 53

Ne 1"ork, ali sam se ipak tmdio kad god je to bilo moguće. Napose nedjeljom;
kao danas. kad bi vrijeme bilo lijepo, pa bismo se mogli prošetati obalom
jezera, ili otići u zoološki vrt. Ali naravno. stjuardese su svoj kruh morale
pošteno i odraditi. i kad bi čitavu noć provela s rasklimanim putnicima i
djecom kojima bi pozlilo od vlaka. tad bismo naprosto uskočili na medugradski
i pošli k meni...
O kako su se mirnima doimali ti minuli dani! Imao sam sve to sam ikada
poželio. a nisam to ni znao.
U velikoj kolodvorskoj auli otpremnici su imali pune mke posla umećući vremena
odlaska i dolaska. Na Lrnion Stationu uvijek je tako uzbudljivo, budući da
odavde čovjek može krenuti u gotovo sve krajeve svijeta - ili bar po čitavoj
Americi. Pristizali su o-amo vlakovi iz Los angelesa i Salt La ke City·ja i Ne
Orleansa i t"ashingtona. D.C.. i kretali za Boston i ;-linneapolis i Detroit i
Houston. Bili su tu i široko nasmiješeni nosači s cr,enim kapicama što su na
kolicima gurali putne torbe. dok bi kraj njih kaslali smotani putnici, i paroi
u medenom mjesecu što su se na rastanku ljubili s obiteljima; i ljudi što su
se vraćali s ljetovanja i wukli se preko teraco-poda s putnim torbama punim
školjaka izvadenih iz pijeska i slamnatih šešira i v·la?nih kupaćih kostima.
Zanemarim li pokoji izlet s Gretom. i tu i tamo pokoji službeni put do
Pitrsburgha ili I-lilewaukeeja, mogao bih reći da baš mnogo ne putujem. ,4ožda
mi se baš zato Union Station oduvijek činio tako egzotičnim. I tako - ne znam
kako da to kažem - konrpeterrtninr. Čo-jek prema vlakovima može namjestiti
sat; oni odlaze baš kad otkuca minuta, i dolaze baš u trenutku kad kazaljka
sata skoči s točke na točku.
I baš me zbog toga zapanjilo kad sam vidio otprainika kako na ploči reda
vožnje, kraj "I1"ENTIETH CENTURY LI:IITED stavlja riječ kasr2i.
Požurio sam u čekaonicu osoblja da otkrijem zašto, napol se nadajući da se
otpravnik zabunio i da će me Greta ondje već čekati. Ali nije. A nitko, čini
se; nije ni znao zašto. Priskočio sam stjuardesi što je upravo izlazila iz
ženske svlačionice. Ona je u nekoliko navrata radila s Gretom, ali se u
meduvremenu, čim je skupila dovoljno staža, prebacila na prestižni
Supeichiefiz Los Angelesa. Zapanjeno me pogledala.
"Tentieth Century kasni? Ne, Nicky·, to ne ne može biti; on nikada ne lasni."
Potom je otišla telefonirati i vratila se sa zabrinutim izrazom na licu.
"Čudno", rekla je. "Zaustavili su ga na ranžirnom. Ubacili novog strojovodu."
"To mi ne sluti na dobro"; rekao sam, osjetivši najednom k3ko mi se osušilo
grio - je li nešto pošlo po kriw? Da se nije dogodila kakva nesreća Da
strojovoda nije dobio srčani napad. ili poludio, ili... Nesrećama što ih je
mogla smisliti moja glava naprosto nije bilo kraja.
Pa ipak nisam smislio onu pra,v.
Čekao sam tako duadeset minuta, čekajući da se nešto dogodi. no kad se to
nešto i dogodilo. nije bilo nimalo dobro. A došlo je u stupnjevima. Pn-i je
bio kočničar što je dojurio; doimajući se vrlo uplašeno.
"Nećeš mi vjerovati"; doviknuo je kolegi čim je ušao. "Zaustavili su vlak na
ranžirnom. Skinuli su stjuardese. konduktera. portire. preostala d;a
kočničara, strojovodu. atrogasca - a mene. vjerujem. nisu samo zato što sam u
zamjeni. što to nije moja redovna tura. Temeljita čistka! Spominjali su
nekakvv zavjeru..."
Dmgi je stupanj bio kad sam se od swega toga povratio dovoljno da čujem kako
netko pita tko su to "oni"... a isto tako i odgovor. ali baš nimalo
neočekivan: "FBL"
A treći je stupanj bio kad sam krenuo iz čekaonice, a dva su uredna mladića
uhvatila korak sa mnom, svaki sa svoje strane; i Z:rlo me -ješto uhwatila za
mišice.
Nyla Christophe je stajala na vratima r"ezaposlenima 2claz zabrzrrtjen kroz
koja su me proveli, ruku spletenih za ledima, sa zadovotjnim izrazom na licu.
Za što je imala sve moguće razloge.
O budalasta mene.
Naprosto nisam shvatio koliko je taj problem s gledišta glavnog agenta Nyle
Christophe zapravo jednostavan. Svjedoci koji su mi pribavili nezgodan alibi?
Nema problema. Treba samo pohapsiti svjedoke. Svjedok u FBI-ew zatvom, u
svakom mogućem smislu i za svaku zamislivv svrhu, zapravo uopće više i ne
postoji kao svjedok. I tako se na temelju fotografija i otisaka mogao
izgraditi krasan i jednostavan skup
4 I 55

dokaza, i nije više bilo nikakva razloga za brigu zbog zbunjujućih detalja. Tu
više nije bilo baš nikakva problemabar ne za Ny·lu Christophe.
Ali za mene, o, da! Mnogo problema! A najgori se tek počinjao stvarati.
SG
e,i Mi
57

Pilot lulzsuzrzog linijaša Transcontirzental arzd Yiester-rz Airlinea, što se

s juga pr-ibližazao C.zicagu, rzazvao je aerodronz Meigs da bi rzavrjestio
svoj dolazak. Grzrd su zastirali oblaci, ali ga to rzije brirzzrlo. Chicago
rzije inzao nijednu od oozih stokatnih zgrada kakve je inzao ."ew I ork; to je
irrtalo zzekakve zeze s čizzjeniconz da je grad izgrnderz rza alztzijalnont
tlu, bez tzr-de stijerze rza zidiku, talzo da rzije bilo rzinzalo lakograditi
nebodere. Tojedorzekleolakavaložizotpilotinra zelikib honzotoraca... sanzo što
je ozaj pz.ct, podignzvi poglel rzajedrzonz ugledaogolenz torczrzj rra
ntjestztgdje ou rzaprosto rzije nrogao biti. OčajrzičJzi jezakrenuo daga
izhjegrze. Kadse okrertuo, zeć ga rtije bilo, a svih trideset osam ogatih i
pustolozvrzih putzilza iza njega, koji su se r-adije zozili
aziononzsedanzzzegoli zlalzonzpetrzaestsati, počelo rrtzejepsovati sve po
spisku.
58
lY,
21. kolovoza 1983.
7.20 popodne. Senator Dominic DeSota
Baš sam bio malo zadrijemao na kauču, čekajući da se Nyla pojavi s aerodroma.
A kad je stigla u hotel; očito me naprosto pustila da nastavim spavlati. Tome
sam se mogao i nadati. Uvijek je voljela, čim bi došla, odmah nabrzinu malo
vježbati. pokatkad još i prije nego što bi otišla do kupaonice. "hako se stiže
u Carnegie
Hall" upitala bi, a potom odmah i odgovorila: "Vježbanjem, vježbanjem,
vježbanjem! A kada to odgađam, Dom, ljubavi, onda mi je poslije samo još teže
početi." I tako me iz susjedne sobe probudio zvuk Guarnerijeve violine - jedna
od Bachovih passacagli bez pratnje. Prepoznao sam je bez muke. Pred godinu
dana to mi se ne bi dogodilo, jer je klasična glazba bila jedna od mnogih
shari za koju mi zbog političke karijere nije ostalo vremena; ali je ljubavna
veza s Nylom Boquist bila poučna na vrlo mnogo načina. Ovo je bio samo jedan
od njih.
Ustao sam i otišao do spavaonice. I tu je bila; stajala je pred ognjištem;
okrenuta mi ledima; i strugala po staroj violini zibajući se tijelom u ritmu
svirke. Prišao sam joj sleđa pa je ispod podignutih ruku uhvatio za desnu
sisu. Nije preskočila ni notu. Zatvorenih očiju. dok joj je gudalo poskakivalo
po žicama, samo je rekla:
"Ljubavi; daj mi još samo dvije minute."
"A što bih ja te dvije minute trebao raditi" upitao sam je. Odgovor mi je
otpjevala preko ramena, prema notama što ih je svirala:
"Naruči malo šampanjca... Ili makni pokrivače...
Ili se naprosto počni skidati." Poljubio sam je u šiju.
"Polušat ću s brojem tri", rekoh. Ali se ipak nisam počeo skidati. Jedna od
drugih stvari što sam ih bio naučio od Nyle
59

glasila je da je to mnogo ljepše raditi udvoje. Vratio sam se u dnevnu sobu -

ne, mislim da bi tome trebalo dati nekakvo otmjenije ime. salon, recimo. Znao
sam da neće biti gotova za dvje minute. Prije bi moglo biti riječi o četvrt
sata. Kad je na turneji. Nyla se uvijek boji da bi mogla zaboraviti nešto
važno - kako da prebire žice u nekom važnom pasažu. ili kako da na najbolji
način razbije akord od tri ili četiri note. I tako, kad vježba; mora sve to
obaviti, a za to se hoće vremena. Sjeo sam u golemi kauč i dohvatio telefon.
Dok sam okretao broj svog ureda osvrnuo sam se po sobi. Bilo mi je drago što
hotelski račun nisam ni pokušao ugurati medu troškove. Porezni to obveznici
nikad ne bi mogli progutati. A ne bi mogla ni porezna služba. ako bi ijedno
normalno ljudsko biće pokušalo tvrditi da je čewerosobni apartman nužan trošak
poslovanja. Ali to je jedna od Ijepših strana bivanja s koncertnom
violinisticom. Nyla uvijek tvrdi da joj za vježbanje prije koncerata treba
prostora. I zapravo ga manje-više i dobiva. A što se pak tiče strategije; njoj
to pitanje porezni inspektor nikad i ne postavlja; zato što njene apartmane
uvijek i rezervira i plaća uprava koncertne dvorane u kojoj svira; taj se
račun zapravo nikad niti ne pojavljuje medu njenim izdacima.
Kad mi se javio moj ured. zatražio sam Jocka .fcClenny-ja. On me je; dakako,
prepoznao po glasu. pa sam rekao samo: "Jock, ja sam gdje i obično. Ima li što
hitno"
"Baš ništa. gospodine senatore. Viknut ću ako bude." "Odlično". rekoh.
spremajući se spustiti slušalicu. Znao sam da će me, bude li potrebno,
nazvati; no znao sam i to da su izgledi da bi moglo iskrsnuti nešto tako važno
da bi me Jock nazvao u Nylin hotel. bili zapravo vrlo mršavi. A onda je
pročistio grlo i to tako da mi je zaustavio ruku. "Što je bilo" upitao sam.
"Samo to, gospodine senatore, što su me nazvali iz Pentagona.
Ovo je čudno. Rutinski poziv iz Sandije, samo provjeravaju jeste li tu."
Sandia je istraživačka ustanova u New Mexicu. Uspravio
sam se.
"Kao što vidiš, nisam."
60
"Baš tako. gospodine senatore", rekao je, i gotovo sam ga mogao vidjeti kako
žustro kima glavom, sretan što sam shvatio. I sretan što su u vojsci ponovno
zeznuli stvar, zato što se Jock uvijek veselio kad bi Pentagon napravio
sranje.
A da kažem istinu, veselilo je i mene. A veselilo bi me bilo i istražiti to
malo pobliže, no u tom se trenutku u susjednoj sobi prestala glasati violina.
"Ostani u toku. Jock". zapovjedio sam mu. "Čujemo se kasnije."
"U redu, gospodine senatore", rekao je - i to, rekao bih. pomalo zavidnim
glasom. Za što ga ne krivim. Nyla je spektakularna ljepotica, čime se može
opravdati izvjesna doza zavisti kod svakoga. no Jock je osim toga i lud za
glazbom. Nild ne propušta nijedan Nylin nastup. Pokatkad, doksjedim u loži što
ju je za mene rezervirala. znam pogledati dolje i vidjeti ga negdje u
dvadesetom redu, kako zuri u nju s izrazom bolesnog obožavanja na licu.
Kad sam on-orio wata spavaonice upitao sam kakav bi joj pogled uputio da ju je
sad mogao vidjeti - kako migolji kukovima svlačeći preko njih haljinu. i gore
posve golu, dok guarneri sigurno počiva u svojoj kutiji. Pogledala me s
visine.
"Još si obučen", rekla je prijekornim glasom.
"To se dade lako popraviti", rekao sam pa joj to bez pol muke i dokazao.

Pri normalnom tijeku zbivanja oženjenom čovjeku poput mene bilo bi naprosto
nemoguće stupiti u ljubavnu vezu s udanom ženom kakva je Ny·la Christophe
Bowquist. Naši s-7etovi naprosto nemaju dodirnih točaka. Ja sam propali
fizičar koji je prešao na pravo a potom i na politiku. Nyla je bila nešto
sasvim posebno. Izrasla je u ludu i divlju ženu to su njene riječi - i da joj
se nije nasmiješila sreća u liku audicije za stipendiju Juillard Schoola,
vjerojatno bi završila u zatvoru. Ili na kakwom još goremu mjestu.
Umjesto toga je završila ka0 NYLA CHRISTOPHE BOWQUIST, s dvokatnim stanom na
Lake Shore Driveu - i mužem koji se bavio investicijskim bankarstvom - dok sam
ja postao etažni vlasnik stana na Marineu - i žene.
G1
5

A4arilyn, opsjednute ambicijom. Da je bilo po njenu, završio bih kao

predsjednik. Da je bilo po mojemu. možda bih i tada završio kao predsjednik,
ali s drugom Pn-om damom. A u svemu je najsmješnije da nas je zapravo spojila
Marilyn. To joj, naravno, nije bila namjera. ali je ona bila ta koja je
pomislila kako bi za moju slik-u u javnosti bilo zaista korisno kad bih
pristao da me stave u Umjetničko vijeće Chicagolanda. I tu sam upoznao Nylu. U
srijedu smo sjedili jedno do dmgoga na večeri na kojoj su se skupljali
prilozi, u petak se ujutro zajedno pojavili u "1"erkelovoj radio-emisiji. i u
petak smo uveče -eć bili zajedno u krevetu. hemija? To je riječ kojom se
pritom obično služe, no što god da to bilo, medu nama je djelovalo.
had smo se ispuhali, i dok smo ležali naslonjeni na hrpu jastuka. i pušili
slavnu postkoitalnu cigaretu. najsladu od svih. opazio sam kako joj je pogled
odlutao; pa sam je upitao: "O čemu misliš?"
"O nama". odgovorila je ona.
"I ja", rekao sam. Posegnuo sam za pepeljarom. ne ispuštajući joj lijevu
dojku. i kad sam je žonglirajuc`i stavio na mjesto gdje nam je objema mogla
poslužiti. dodao: "Razmišljao sam koliko je sve moglo biti dmkčije da smo se
drukčije sreli."
"Ili u neko dmgo vrijeme". rekla je ona i kimnula glavom. Odvratio sam joj
kimanjem glave.
"Da smo se. recimo; sreli prije nego što si se ti udala za Freda - ili se ja
oženio nMarily·n. Da smo se nas dvoje slučajno sreli, no da nijedno nije u
braku s nekim dmgim. Što ti misliš"
"O čemu to. Dom?" upitala je i zgnječila čik. "Wisliš li da bismo se
-jenčali?" upitao sam.
Na trenutak je ostala ležati i prijateljski mi gurati vršak jezika u uho. A
onda je rekla: "Naravno." Pa ipak tu nije bilo nikakvog "naravno". Ne računamo
li ono u krevetu. mi i nismo imali toliko toga zajedničkog. Ja nisam znao
mnogo o glazbi - nisam išao dalje od countryja i resterna - a Nyla je aktivno
mrzila većinu onog što sam radio u politici. A osim toga, ako bi nas stvarno
tako lupilo da se ženimo, postoji valjda i nekakav razvod braka. Ni ona ni ja
nismo imali djece, ni ona ni ja nismo novčano ovisili o supružniku, a birači
vše ne brinu kao nekada o senatorovoj bračnoj povijesti, had bi drugi brak
poslije razvoda stajao izmeciu čovjeka i položaja; onda danas Reaganova ne bi
bila predsjednica Sjedinjenih Država.
Ne. ono što nas je priječilo da se vjenčamo bilo je zapravo to što ni ona ni
ja nismo željeli riskirati. Zbog toga je Nyla ponovila to "Naravno", i to vrlo
uvjereno, i uspravila se u krevetu.
"A sad moram početi razmišljati o odijevanju. Praviš mi društvo pod tušem?"
"Naravno". rekao sam, i učinio. "Naravno" je bila riječ koju smo često jedan
drugom ponavljali, kako bismo prikrili sumnje o stvarima koje uopće nisu bile
"naravne". Veselo smo se polijevali i sapunali pod tušem; ali ne baš dugo. jer
baš kad smo završili uzajamno sapunanje dijelova tijela na zadovoljavajući
način; na nas je zapijukao telefon u kupaonici.
"O, kvragu", rekla je Ny·la. "Ne, Dom, daj ga meni." Uslijedio je još jedan
"naravno". Naravno da sam ga prepustio njoj, zato što je lako mogao biti i
netko tko ne zna da se ja javljam na njen telefon - menadžer. ili muž. ili
kakav reporter. ili zaljubljenik voline koji je nekako uspio doći do broja
njezina aparrlnana - pa možda čak i žena njezina ljubavnika - ali smo oboje
znali da baš nije jako vjerojatno da bi to mogao biti itko od nabrojanih. I
nije bio. Nego je bio baš onaj na koga sam mislio, jer tko bi drugi u nedjelju
popodne još bio u uredu? Nyla mi je predala slušalicu i napra-ila grimasu;
Jocka baš nije obožavala. Ili bar nije obožavala činjenicu da zna za nas
dvoje. Od njene je nasapunane ruke i telefon ostao sapunjav. a onda sam ga i
zbog svoje sapunjavosti zamalo ispustio. No ipak sam uspio izgovoriti:
"Daa. Jock?"
A onda sam ga i zaista ispustio, ili bar u zadnji čas uhvatio za žicu kad je
već letio prema podu tuš-kabine.
"U vezi upita iz Sandije", rekao je. "Iz IVtacišta, gospodine senatore."
Da, tad su počele moje nevolje s telefonom, jer Macište nije bilo nešto o čemu
bismo u normalnim prilikama razgovarali preko neosigurana telefona.
"Da?" dreknuo sam.
"Opet su nas nazvali, gospodine senatore. Vele da su provjerili otiske,
spektar glasa, sliku u dokumentima - sve se slaže, Drže tog čovjeka zatvorena,
i on veli da je on vi. A to, gospodine senatore, vele i oni."
G2 G3
"edavzto obudovjela žena, što je loše spavala u praznirti; na koju se još
l2lje bila zzavik.la, svoo brcrčnog kirrg-size kreveta, rtapol je čula a napol
prosanjala nekakvo vrištartje. Kad se posve razbudila, zriaYtcTZtje se nije
izgubilo. Posve zbunjerta, prila jeprozorze. 6"arti, ntedzetint, rtrje bilo
rtičega do rrtinzih tratina zzjezita ladarzjskog zraselja. Otiorila je prozore
-- što n e bilo la,Uo; ljz.tdi r. startoLinta od sto pedeset tiszrća dolmn
rijetko kada požele sz ježi zrnk -- i kuikozi su se snrjestapojačali,
rrrijea"ajućisesasmmdomtrz.clogasnteća.Da tekoo rte siheju.Ili zcbijajuAli
ztišta od toga rtije ntogla rzi zamisliti u tiboj otmjertosti Cabrirzi
Gardensa.
22. kolovoza 1983.
2.50 ujutro. Senator Dominic DeSota
U nedjelju uveče baš nema mnogo letova iz Washingtona za Albuquerque. i
nijedan nije bez slijetanja. Na trenutak sam već bio pomislio da nazovem Air
Force i zatražim njegovu pOtIlOĆ. ock me napokon uspio ukrcati na TYA, što je
u devet kretao s Nationala. Put je bio dug četiri sata i dvije -remenske zone.
a nasreću sam uspio i malo odspavati izmedu hansas Cityja i Albuquerquea. No
tu je ujedno bio i kraj civilističkim ugodnostima. Nakon toga je sve, do kraja
puta; bilo vojno. Izgledalo je kao da nitko iz Yar Departmenta nikada ne
spava. Ispred pospane su me pristanišne zgrade strpali u štabni automobil pa
pojurili pustinjskim cestama i autocestama sve do ulaza u bazu Sandia. Vozila
je poručnica vojne policije iz ženskih jedinica. Stražari su joj odsalutirali
čim su je ugledali. Nisu tražili dokumente. no čim smo se odmakli od
stražarnice. za nama je krenuo oklopljeni transporter vojne policije. On nas
je slijedio kroz čitavu bazu, kraj instalacija za sunčanu energiju, kroz
nuklearno područje, sve do zgrade A-440.
U zgradi A-440 sam već bio. To je bilo ono što smo zvali Macištem. A hralj
IMačaka bio je aktivni pukovnik koji se zvao Wartineau. had bismo se našli na
razgovorima, bili smo u prilično prijateljskim odnosima, i zato me je pomalo
iznenadilo što me nije nazvao osobno. Bio bi to posve razložno ležeran i
neformalan postupak.
had sam izišao iz automobila, iz oklopljenog su transportera ispala tri vojna
policajca i pošla za mnom. I sad sam počeo opažati da u tom posjetu nema ničeg
ni ležernog ni neformalnog. Policajci nisu stupali ukorak, nisu me ni pokušali
okružiti, a još me manje dodirnuti. Ali nisu s mene ni na trenutak skinuli
pogled, čitavim putem od vrata, pa kroz hodnike i sve do ureda pukovnika
Martineaua.
64 65

"Gospodine pukovniče", rekao sam i kimnuo mu glavom. On mi je uzvratio na isti

način.
"Gospodine senatore", prepoznao me je i potom dodao: "Mogu li, molim vas,
vidjeti vaše dokumente?"
Ne; nije to bilo ni najmanje neformalno. Martineau je prešao moju vozačku
dozvolu iz Illinoisa, moju senatorsku počasnu propusnicu, a onda i crvenim
obrubljenu plastičnu karticu s mojim otiscima prstiju i magnetskom šifrom
kakvu ar Department daje gnjavatorima poput mene. ljudima koji nemaju nikakav
vojni čin ali imaju pokatkad pravo posjetiti tajne vojne instalacije.
Nije se zadovoljio time da ih proyeri sve točku po točku. Stawio je karticu
War Departmenta u mali stolni terminal, jedan od onih kakve imaju u otmjenim
restoranima za slučaj da račun od dvije stotine dolara želite staviti na
karticu American Ehpressa, no ni kad je to provjerio. još nije bio zadovoljan.
"Gospodine senatore", rekao je, "molio bih vas da mi kažete gdje smo se zadnji
put vidjeli. Je li to bilo u Pentagonu ili ovdje?"
"Jacob"; rekao sam smirenim glasom. "kao što to i sam jako dobro znaš, nije to
bilo ni na jednom od ta dva mjesta. Nego smo se sreli u Boca Ratonu, na
konferenciji o spekulativnoj tehnologiji. Obojica smo bili promatrači."
On se široko nasmiješio. Malo se opustivši,, gurnuo mi je moju lisnicu.
"Dom. čini se da si ti ipak tl", rekao je. "Onaj se drugi ne sjeća Boca
Ratona."Već sam htio upitati za tog "drugog". no pukovnik je bio brži.
"Čekaj čas, molim te. Naredniče! Neka mi. molim vas; zarobljenika dovedu u
sobu za razgovore. Senator i ja malo bismo s njim porazgovarali."
Ispratio je narednika pogledom i tek tada rekao: "Dominic, mi ovdje imamo
velikih problema." "Zato što taj tip tvrdi da je on ja?"
"On ne tvrdi baš to", rekao je pukovnik i namrštio se. "Nevolja je što ne
govori mnogo baš ni o čemu. Spočetka smo mislili da je on ti. A sad..."
"A sad više ne?" Pukovnik je oklijevao.
66
"A sad", rekao je, "teško mi je reći to što mislim, ali naprosto ne postoji
drugi valjani način da se to objasni. Senatore. ja mislim da je taj drugi
zapravo Mačka."
67

Farnzera zzanog 11"ayrze Sochsteiffer probzzlio je zvzzk rarzih jutarrzjih

vijesti raa stanici llG:"-a, pa je ztjevrzr.zo; pzotegao se, zatrapao do
prozora, pitajući se hoće li na sjezez-zzoj broj čehzleset nr.orati grnbu
rlodati joax malo vode. Ali kad jesttgao cloprozora sanzo je cikrzuo olpz-
epasti. Sjezer7ze bzoj četr-leset ziše rzije rzi bilo. Bila je sanro ograda
ocl čelične nrreže, parkirahte za tisućzc autorrzohila i dzzgačka; rziska
zoradas rratpisonz.YIOTORI 7SSA.V-AKO TRAŽITEAJi-IŠC" KV:4LITETC".
Taj Viarze Sochster ffer strahozito se zaprepastio.
Ali taj Viayne Sochsteiffer rzije se zaprepastio rzi izbliza toliko kao
izzjesrti,"arnzez- ttUayneSochste fferkoji seprobzr.dio ršto tako, pogledao
kroz isti prozor; i ugledao sanzo orzo aeto se i rzadao zidjeti: sz"OjrG
sjez"e72rr broj čehzleset, rrraslirrastozelerzu 2c zarzonz jutamzjenr.
szjetlu. .jegoza je far-nra bila tu. Zaprepatenje je rzastupilo tek kad se
ponozrzo okrenrco dvosh-ukonr krezetr.z i zrgledao kakoga, sa szog
kznjapopluna, srrerro pronzatrn saszirrr dr-rckčija ena.
22. kolovoza 1983.
4.20 ujutro. Senator Dominic DeSota
Osoblje 1-lacišta kao da nije ni opažalo da su već sitni sati. Ali zarobljenik
jest. Spavao je kao zaklan. Narednik je nazvao iz zatvorskog odjela i rekao da
zarobljenik moli dopuštenje da se. prije nego što dode na razgovor, istušira i
isprazni mjehur.
"Zašto ne" odgovorio sam pukovniku ."-fartineauu na postavljeno pitanje. "Rado
ću pokazati malo obzira. Napose prema samome sebi."
Otvorio je usta i bezglasno se nasmijao. To je smijeh kakvim se čovjek smije
nesklapnosti. a ne vicu. Dao je dopuštenje i naručio kavu, kako za nas tako i
za zarobljenika, i potom smo, čekajući ga, samo sjedili i gledali se.
had da se i nije imalo o čemu pričati.
.logli smo čavrljati o tom čovjeku koji je, po svemu sudeći, bio ja. ali smo
obojica razvili naviku da o Vlačkama ne čavrljamo. Tim se izrazom zapravo
nikad nismo ni služili izvan granica povjerljiva sastanka. Barkoliko je meni
poznato, taj se izraz nikad nigdje i nije pojavio napisan. Bila je to najeća
tajna u najwećoj američkoj tajnoj istraživačkoj ustanovi. Bila je to tajna
tako velika da niti na trenutak nisam povjerovao da je istina.
Sandia nije bila isključivo tajna. Bio je tu i odjel za istraživanje sunčeve
energije, i taj nije bio ni najmanje tajan; on je sam zauzimao više od pola
tisuće razwčenih jutara baze. Ni odjel za nuklearna oružja nije bio baš sasvim
tajan - tajno je bilo samo ono što se u njemu zbivalo. Čitav je svijet znao da
iz tog dijela dolazi čitava bujica pametnih bombi i autopilotirajućih
projektila. "
Više od toga nije znao nitko. Ili bar nitko nije trebao znati da postoje i
dijelovi Sandije mnogo uvrnutiji od svega nabrojenog. Bio je tu jedan mali
odjel posvećen modificiranju klime, kako bi se podsjeklo neprijateljevo
poljodjeLstvo, i
Gg G9

potom još jedan na kome su se ispitivale mogućnosti genetskog ratovanja.

Genetskog. Maze koje su oni podjarivali nisu bili ni virusi ni kemikalije koji
napadaju današnje stanovništvo neprijateljske države. Bila su to sredstva za
kvarenje DNA. Ona su trebala osigurati da neprijateljeva djeca odrastu u
nesposobne ljude koje nije teško pobijediti.
U svoju ću obranu reći samo to da mi je čitava ta zamisao, iako mi se činila
posve nemoralnom, i tako izgledala posve neostvarljivom.
A onda je tu bio i psi-rat. Još dvojbeniji. još neobičniji. U zgradi psi-rata
držali smo stado od prosječno osamnaest do dvadeset udarenih i opaljenih - od
osam sve do osamdeset godina starosti - i zaista sasvim na svoju ruku. Svaki
je od njih nrdio da posjeduje neku posebnu sposobnost. Bilo je tu momaka s
"izvantjelesnim" sposobnostima; twdili su da mogu izaći iz svojih tijela i ući
u tuđe, čak i kad je tisućama milja daleko, pa gledati tucfim očima i slušati
tudim ušima. Prekrasno! "fogli bi ući u neprijateljsku bazu pa iznjušiti sve
tajne! Neki su od njih nrdili da su to već i učinili. iako smo na tajnu koju
bismo mogli iskoristiti za sebe još trebali pričekati; ili na takav dokaz koji
bi mogao poslužiti i za nešto drugo.
Ali što se tiče čitae te pripovijesti, ja sam bio jako. jako skeptičan. Jedan
je od razloga bio naprosto cinizam. Ti munjeni su bili zaista munjeni; a osim
toga su imali ružnu sitnu naviku da podvaljuju na testovima. Ako bi ih se
jednom uhvatilo na djelu; kažnjavali bi se opomenom; drugi put bi slijedila
noga. No prije ili kasnije; sv bi dobili nogu. To, međutim. ljude koji su
vodili psi-rat nije baš nimalo smetalo. Čim bi zaključili da je jedan blesavac
čista podvala i poslali ga njegovim putem; lovci na talente pronašli bi novog
u kakvoj vukojebini u Idahu ili Alabami pa nam ga ekspresno poslali na
provjeru... i tako dalje; i tako dalje.
Drugi razlog zbog kojeg sam bio skeptičan nije bio nimalo ciničan. Baš
naprotiv. Bilo je to baš nešto suprotno od cinizma; kad sam na nj aludirao,
moji kolege iz odbora zamalo su me optužili za idealizam.
Ja zapravo ne vjerujem da mi imamo ikakve stvanze neprijatelje.
O, Japanci i Nijemci, to da. Bili su zaista žilavi konkurenti, i naša ih je
poslovna zajednica mrzila kao stari ICaton hartagu.
Oni su nas zaista izmrdali u vanjskoj trgovini; no je li nam doista bilo do
ratovanja s njima? Pod "neprijateljima" ja predmnijevam nepomirljive krvne
dušmane, kakvi su primjerice svojedobno bili Adolf Hitler i Josif Staljin. Ali
njih već odavna nema - danas čak u ruskoj diplomatskoj službi imamo i
Staljinova unuka s kojim igram poker kad god mi se ukaže prilika. Fin čovjek.
Takvi smrtni, ratoborni dušmani naprosto ne postoje. I to, naravno. nije
toliko posljedica mudrosti i snošljivosti s naše strane koliko čiste sreće -
da se hladni rat pred koju godinu zagrijao samo za još nekoliko stupnje-a.
moglo je postati jako gadno. Ali smo se svega toga spasili kad su rusko-
kineski pogranični sporovi eskalirali u pravi nuklearni sukob. Prestali su;
istina, već nakon nekoliko bombi. ali potom više nijedan od njih nije bio
zaista zabrinjavajući -ojni protivnik. Njihov je najveći problem sad bio kako
da se spase od potpunog rasula.
had se sve to uzme u obzir; zaista se čini neobičnim da naš :Iješoviti odbor
za analizu borbenih sustava nikad nije ni pokušao srezati proračun čak ni za
psi-rat. Za što su postojali i razlozi. r1 glani je bio što su ti projekti
bili tako jeftini da naprosto nisu bili spomena vrijedni. Uzimajući u obzir da
je američka nacionalna politika bila održavanje snažne obrane - a dok je u
Bijeloj kući bila predsjednica Reagan, oko te politike nije moglo biti nikakve
dvojbe - naprosto je moralo postojati nešto kao Sandia. Ako su psi-rat i
genetika i facište i bili bacanje novca. kao što sam ja zaista mislio da jesu.
svote o kojima je bila riječ bile su tako jadne i bijedne da ih se naprosto
nije isplatilo ukidati. Psi-rat i "facište zajedno godišnje su stajali manje
od održavanja jednog jedinog balističkog silosa.
A ako bi se i iz jednoga iznjedrio djelatni borbeni sustav... 1flSllnl,
potencijal je bio naprosto strahovit. Što se napose odnosilo na facište.
Macište je ime dobilo po nečemu što se zvalo Schridingerova mačka. A što je to
Shridingerova mačka? Pa mislim, kao što je to rekao fizičar koji je pred nama
dvao iskaz kad se to prvi put pojavilo, Shridinger je bio čovjek koji je
otkrio nešto što se zove kvantna mehanika. O, da, no što je to kvantna
mehanika? Pa mislim, odgovorio je fizičar, to je novi način gledanja na
fiziku. Iaad to objašnjenje, po svemu sudeći, nije
70 71

baš posve zadovoljilo nijednog od nas tvrdokornih političara u ntješovtom

odboru, pokušao je ponovno. Kvantna je mehanika, objasnio je on, ime dobila po
Shridingerovu otkriću da energija; primjerice, ne dolazi u obliku jednolikog
beskonačnog tijeka, onako kako voda izlazi iz pipe iako čak i voda, požurio se
ispraviti, što izlazi iz pipe samo izgleda jednolična i beskonačna, dok je
ustvari sastavljena od molekula i atoma i još manjih česuca - ne izlazi,
dakle, kao beskonačni tijek, već u pojedinačnim paketićima zvanima kvanu.
Osnovni se h--ant svjetla zove foton. ."iislim, sad smo već počeli osjećati
nrdo tlo pod nogama; jer su čak i senatori i kongresmeni čuli za fotone. Ali
se onda wratio na mačku i razbio nam sie nade. Kakve veze ima mačka sa svime
time Pa mislim. rekao je fizičar. smjelo ustrajavajući pred izrazima naših
lica, to je svojevrsni zamišljeni eksperiment što ga je Shridinger bio
smislio. Vidite, postoji tu još nešto. što se zove I ieisenbergov princip
neodredenosti. No što je Heisenbergov princip neodredenosti, ali onako za
kućnu upotrebu Pa mislim. rekao je on, nelagodno se meškoljeći u stolici za s-
jedoke; to je malo teže objasniti...
U čemu je imao sasvim krivo. To uopće nije bilo teško objasniti. To je bilo
teško shvatiu. Prema Heisenbergu, nikad ne možemo istodobno znati i položnj i
oibanje čestice. .-ložemo znau ili gdje ona jest ili kamo ide. Ali ne možemo i
jedno i drugo.
I što je još gore. na svijetu postoje i pitanja na koja ne samo što ne možemo
naći odgovor, već i takva na koja odgovor naprosto zepostoji, i tu sad dolazi
ona mačka. Pretpostavimo. rekao je Shridinger; da imamo kutiju i u njoj mačku.
I pretpostavimo da s mačkom u kutiju stavimo i radioaktivnu jezgru, koja ima
šansu točno jedan naprema jedan da će se raspasti. Pretpostavimo dalje da smo
s mačkom i radionuklidom unutra st vili i limenku otrovnoga plina s ventilom
koji se onara radioaktivnim raspadom. I onda gledamo kutiju izvana i pitamo se
je li mačka živa ili mrtva. Ako se jezgra rascijepila, mačka je mrtva. Ako se
jezgra nije rascijepila, plin nije izišao, i mačka je živa.
Izvana se, medutim, ne vidi što je od to d·oje istina. Gledano izvana, postoji
pedeset posto izgleda da je mačka živa. Ali mačka ne može biti pet desetina
živa.
72
I tako, rekao je fizičar trijumfalno, presijavajući se od radosti što je to
tako lijepo razjasnio, poanta je da su obadvije tvrdnje istinite. hlačka je
živa. Mačka je mrtva. No svaka je od ovih tvrdnji istinita u nekom svom
svemiru. U točki odluke svemiri se rascjepljuju - i od sad će pa zauvijek,
postojati paralelni svemiri. Jedan u kojem je mačka živa i drugi u kojem je
mrtva. Različiti svemiri koji se stvaraju svaki put kad dode do subnuklearne
reakcije koja može poći i ovako i onako zato što ona ide i ovako i onako, na
oba načina, i tako se svemiri beskonačno umnožavaju.
U tom je trenutku senator Kennedy pročistio grlo.
"Uh. doktore Fass", rekao je; "sve je to vrlo zanimljivo kao nekakva vježba
spekuliranja. Ali u starnom svemiru mi možemo oWOriti kutiju i vidjeli je li
mačka živa."
"Ne. ne. gospodine senatore!" uskliknuo je fizičar. "Ne, to je sasim krivo.
Sve su one stvarne."
Samo smo se pogledali.
"1`islite u matematičkom smislu" pokušao je Kennedy. "Li szal,onz smislu",
uzviknuo je Fass i žustro zavrtio glavom. "Ti paralelni svemiri, što se
snaraju brzinom od mnogo milijuna u svakoj mikrosekundi. stzanri su baš kao i
ovaj ii kojem svjedočim pred vama. Ili, da to stavimo u drukčiji kontekst,
svenur u kojemu živimo"imaginaran" je baš kao i svaki od njih."
I tako smo sjedili kao kipovi, nas osamnaestorica, kongresmeni i senatori iz
cijelih Sjedinjenih Država, pitajući se da li nas zeza - i što sve to znači
ako ne zeza. Kongresmen iz New Jerseya prignuo se do mene i šapnuo mi u uho:
"Dom, vidiš li ti u tome kakvu moguću vojnu primjenu" "To pitaj njega. Jim".
odgovorio sam mu šaptom, i kad je to kongresmen i učinio, fizičar se očito
zapanjio.
"Oh, molim da mi oprostite, gospodo", odgovorio je on. "I dame, mislim,
dakako", rekao je i kimnuo prema senatorici Byrne. "ltislio sam da sam sve to
već objasnio. Dakle ovako. Pretpostavimo da namjeravate baciti vodikovu bombu
na neki grad, ili vojnu instalaciju, ili bilo što,-bilo gdje na svijetu.
Napravite, dakle, svoju bombu. Prebacite je u koji od paralelnih svemira.
Odletite s njom do zemljopisne dužine i širine Tokija - hoću reći, gdje taj
grad već jest - i onda je gurnete opet u naš svijet i detonirate je. BuuniI
što god to
73

bilo da bilo; više ga nema. Ako imate deset tisuća ciljea recimo da je riječ o
svim projektilima neke druge zemlje naprosto napravite deset tisuća bombi i
sve ih odjednom prebacite. Protiv toga nema obrane. Ti drugi ih ne mogu
vidjeti kako dolaze. Jer. u tom dmgom svijem. one i ne dolaze... sve dok se
najednom ne pojave."
I potom se zavalio u naslon. očito zadovoljan sobom.
A i mi smo se zavalili. I samo se pogledali. Ali ne mislim da se na ičijem
licu čitalo zadovoljstvo.
No čak nam ni to ne bi prodalo ideju; da nije bilo jedne druge krupne
činjenice. A tu sam već spomenuo: Ako taj program ne bi urodio plodom. baš
kako smo vjerovali. a većinom se i nadali. gubitak bi bio rlo malen. Jer je.
baš kao i psi-rat; bio vrlo. vrlo jeftin.

Na koncu su ga; mislim, uveli. i moram reći da mi je to bio jedan od

najneugodnijih doživljaja u životu. Ne bolan. Ne nepodnošljiv. Ali bezugodan.
potpuno lišen zadovoljsn-a u svakom smislu te riječi.
Poput -ećine mukaraca; i ja zaista mrzim kupovanje. Napose odjeće. A jedan su
od gla-nih razloga tome ona trostrana zrcala što ih imaju u trgov·inama
odjeće. Naprosto nisu fer. L"hvate te na prepad. Probaš odijelo; prodavač ti
laže da ti pristaje kao saliveno; vodi te dućanom do mjesta na kojem su
povezana tri zrcala; nalik na srednjo jekovni triptih. Pogledaš u njih sasvim
nespremno; i najednom shvatiš da gledaš u vlastiti profil. Ja nikad namjerno
ne gledam u soj profil. Već mi se i sama misao čini gotovo skarednom. Nije
Božja volja bila da sebe tako vidim, a dokaz je tome baš činjenica da. kad se
tako pogledam; samom sebi izgledam savršeno grozno. Ne uspijevam čak ni
prepoznati to budalasto čeljade sa smiješnim nosom i izbačenom bradom. hako je
on dospio u zrcalo koje bi trebalo odražavati mene. oduvijek je za mene bila
velika misterija... pa ipak pritom ne gubim posve smisao za stvarnost. Ja znam
da sam taj čovjek zaista ja. Samo što to yze žetinz shvatiti.
A baš je tako bilo i u Macištu u Sandiji.
74
had su ga uveli; on me nije ni pogledao. Nije, zapravo; pogledao nikoga.
Dopustili su mu bar da se umije, no onda su mu opet lisičinama sputali ruke
iza leda. ."-iožda je jedan od razloga zbog kojih je pogled upirao u pod bio
strah od pada. Ali ne mislim da je riječ o tome. liislim da je postojao samo
jedan razlog: znao je da će, podigne li pogled. oči koje će ugledati biti
njegove. Ili noje. Naše oči.
Gnusno mi je bilo.
Bilo je tisuću puta gore od trosti-anih zrcala u trgovini odjeće. Bilo je tako
loše da nije ni moglo biti gore.
Taj drugi je imao moje lice, moju boju kose. čak i moju prorijedenu krpicu na
tjemenu. Sve moje. Ili gotovo sve; jer su postojale i male razlike -bio je
možda tri-četiri kile lakši od mene; a odjeća što ju je imao na sebi nikad
nije bila moja. Bio je to nekakav jednodijelni kombinezon od nekakve sjajne
šumskizelene tkanine; s džepovima posvuda po prsima. kao i ondje gdje bi bili
džepovi hlača da su bile odvojene od ostatka. Džepove je imao čak i na
rukavima i na desnome bedru. .vfožda su nekad po tim džepovima bile dragocjene
st-ari tog mog drugog ja. Ali iiše ne. Jer su biii ispražnjeni i poharani.
Nema dvojbe da su to učinili pukowikovi vojnici.
Natjerao sam se da mu kažem: "Dominic, daj me pogledaj."
Šutnja. "I"aj dmgi Dominic nije odgovorio. nije podigao pogled. nije uopće
odgovorio - iako sam iz tvrdoglava položaja njegove glave zaključio da me čuo
sasvim dobro. Ali šutjeli su i svi dmgi u sobi. Pukovnik ga je promatrao vrlo
pažljivo; ali nije govorio; a dok pukonik 1Iartineau šuti. malo je vjerojatno
da bi koji od njegovih ljudi progovorio. Pokušao sam još jednom.
"Dominic! Za ime Božje. reci mi što se dogodilo."
Taj drugi je još na trenutak zadržao pogled na podu. Potom ga je podigao. ali
ne na mene. Zapiljio se preko M9artineauove glave u sat na zidu, i počeo nešto
računati. Potom se okrenuo prema meni i progovorio.
"Dominic", rekao je, "za ima Božje, ne mogu."
To baš i nije bio zadovoljavajući odgovor. Pukovnik Martineau je otvorio usta
da nešto kaže, ali je odmahnuo rukom i ponovno ih zatvorio.
"Molim te", rekoh ja.
7
r."r

Drugi je ja rekao sa žaljenjem u glasu:

"."-fislim, Dom, stari moj, ovdje sam se našao zato što sam ti nešto želio
reći. Ali pod tim "ti"", objasnio je, "ja ne mislim na prvo lice jednine ili
bar neodreceni oblik. lislim na tebe; Dominica DeSotau, koji si, kao što i sam
znaš; takoder i ja."
Pukovnik se najednom očito razljutio. Na mene je to, medutim; djelovalo posve
drukčije.
"O. Dom", rekao sam samilosno samome sebi; "koliko sam puta u sebi poželio da
sam već prerastao take igre. Daj ispljuni to što mi želiš reći; zašto ne"
"Zato; Dom, što je već prekasno"; odgovorio je on. "Prekasno za koga vraga?"
"Ono na što sam te htio upozoriti. znaš o čemu govorim" "Ne. ne znam o čemu to
govoriš!"
"Ali ćeš doznati. Jer se dogada. A kad se sljedeći put nademo" - pokušao se
nasmiješiti, no to je bilo sličnije plačnoj grimasi - "ti nećeš više sresti
mene." Tu je zastao. zamalo još nešto izrekao; počeo se premišljati, pogledao
na sat...
I nestao.
had kažem "nestao" to je prava i točna riječ, ali možda snara kri-v sliku. Taj
drugi Dominic DeSota nije "nestao" tako što se sakrio iz vida u kakav ormar
ili tko bi ga znao. Niti je naprosto postao proziran kao glumac u kakvoj TV SF
seriji. Naprosto je zestao. O jednom je trenutku bio ovdje. U drugom ga već
nije bilo.
A par je lisičina, koje više nisu bilo ovijene ni oko kakvih zglavaka.
zazveketalo po podu na mjestu gdje je on maločas bio.
...
Takve se stvari u mom životu naprosto ne dogacaju. U meni nije preprogramirana
nikakva reakcija na flagrantno kršenje prirodnih zakona, a isto bi se moglo
reći i za pukovnika Martineaua. On me je pogledao. I ja sam pogledao njega.
Nitko o tom nestanku nije rekao ni riječi, ukoliko "Sveto sranje!" ne smatramo
riječju. Čini mi se naime da je pukovnik prošaptao baš to.
"Imaš li pojma o čemu on to govori?" upitao sam - čisto onako, za svaki
slučaj. "Ne Tako sam i mislio. No dobro, i što sad"
"Da me ubiješ; pojma nemam". odgovorio je on. No iako je vojnom komandantu to
dopušteno reći. nije mu dopušteno tako i misliti. Pozvao je narednika i izdao
narecenje da se pošalju patrole u potragu za nestalim mojim drugim ja;
narednik se doimao zbunjeno a pukovnik rezignirano, zato što smo sii znali
koliko će to biti jalov posao.
"Na zadatak", rekao je gledajući kako dočasnik kreće u izvršenje. "Pa ipak",
obratio se napokon i meni, "ima tu i nečeg dobrog. Rekao nam je da se to što
smo vdjeli već zbiva; pa je tako izvjesno da ćemo doskora otkriti o čemu je tu
zapravo riječ."
"Zaista bih volio da je to nešto dobro"; odgovorio sam ja. A kad se to. deset
minuta potom. i obistinilo, pokazalo se takoder da to nije ništa ni na koji
način dobro. Pošli smo iz sobe pa niz hodnik; a za nama pukovnikovo malo
odjeljenje, u koloni po jedan; vukući se kao prebijeno pseto i pitajući se
gdje im je i kako otperjala ptičica. A prema nama je išlo još jedno
odjeljenje, takoder u koloni po jedan, ali ni najmanje kao prebijeno pseto. I
umjesto ljetne okerne uniforme nosili su maskirne odore; a preko ramena su im
bile prebačene nekakve smiješne kratkocijevne karabinke. Ali im puške nisu i
ostale tako.
"Zaliježi!" rekao je podoficir kad su se našli pet-šest metara od nas.
Odjeljenje je stalo. Vojnici su se bacili na koljeno. Iiarabinke su im se
okrenule na remenju i sad su bile uperene ravno u nas.
Iz središta je odjeljenja iskoračio časnik.
"Sveto sranje", rekao je pukovnik Martineau ponovno, a ja nisam morao ni
pitati zašto.
Časnik je nosio istu ratnu odjeću kao i vojnici, samo što se odmah vidjelo da
je časnik po tome što je umjesto karabinke imao pištolj. A bilo je tu još i
nešto drugo što sam odmah opazio, a što se potvTdilo čim je progovorio.
"Ja sam DeŠota, major Američke vojske", rekao je dobro mi poznatim glasom, "a
vi ste svi moji zarobljenici." Izrekao je to prilično jasno; ali mu je glas
bio napet. A znao
sam i zašto. I2iječi su mu bile upućene pukovniku, no oči su
76 I 77

mu se prilijepile za mene. a izraz mi je na njegou licu ta koder ; bio dobro

poznat. Bio je to isti onaj izraz koji je bio i na mom.
I zato rekoh: "Bok, ja."
Izraz je na njegovu licu odjednom otvrdnuo.
","lislio sam da si nestao". nastaio sam. "1e li to bio nekakac ic"
On je mahnuo glavom ojniku. koji mi je prišao sleda i uhatio me za mke. Nešto
me je hladno i gubo ujelo za zapešća. iza leda, i sh-atio sam da su mi stavili
lisičine. ;:
"Ne znam što mislite pod tim nestajanjem", relcao je taj dmgi ja. "ali to nije
nikaka vic. Svi ste sta ljeni u pritvor." "A zbog čega" upitao je pukonik
primajući s-oje lisičine. "Samo dok raščistimo stvari s -ašom vladom",
uvjeravao
nas je "ja". "iloramo im objasniti što da učine. a ·i ste naši zarobljenici
sve dok ne pristanu. To vam je najbolja mogućnost. slmaćate? lko vam se ne
dopada. ostaje sam još jedna. fožete pružiti otpor. L" kom slučaju iše nećete
biti zarobljeniii. nego samo mrwaci."
78 79 i

vozač kozrzbajrza, zgrbljen. zisoko u kabizi svog velikog johrza Deerea,

polako je vozio kzoz redove razzogagrcrla, rze nzisleći pritorz rzi o čenzu
ozbiljrzrjem od hladnoga piva i utaknzice Soxa rto ju je propustio na TV u,
kad je rzajedrzom iza sebe začz.co zap-zap-zap autonzobila s"to su prolazili
zelikonz brzinorrz a orzda i rrrrrm-rrrrrni tegljača sa šesrtaest kotača.
Kutonz je oka ugledao kako se rza nj obarzr golemi dizel. Parzično je trgzzuo
zolarzorzz konzbajrza. Cpzopastio je desetak redoza, ali kad se oszmzuo, nrje
viee bilo rzičega.
23. kolovoza 1983.
9.10 popodne. Gospoda Nyla Christophe Bowquist
Zaista je žalosno biti u Domovu gradu, a bez njega, ali sam zato uronila u
posao. Kad se spremam za koncert, posla je uvijek i tako preko glave. Tu su
novnski intervjui. Tu su kokteli prije nastupa; druženje s teškim donatorima
National Symphonyja. A prije svega, tu su i probe. Deset minuta probanja s
orkestrom zna mi oduzeti i po sat vremena - zbog svih briga prije toga, dok se
pokušavam prisjetiti svih rezova i tempa i intonacija koje smo prije
dogovorili. Čovjek bi pomislio da su probe s Ifstislavom Rostropovichom
zacijelo lakše od većine drugih, samo zato što je Slavi i sam počeo kao
čelist. Ali ni slučajno. On je neumorni pedant. Taj te može dovesti do ludila
prtljanjem oko dinamike jedne oboe, ili točnog broja mikrosekundi kad treba
sinkopirati neku notu. Ne mislim time reći da ne volim raditi s njim. On,
primjerice. ima prekrasan osjećaj za humor. Ja ga zapravo volim.
Dat ću vam jedan primjer; da shvatite kakve mi nježne šale upućuje Slavi
Rostropovich. Kad sam potpisala i vratila ugovor za ovu izvedbu, njegova me
prva violina nazvala i rekla:
Slavi veli. Nyla. da možeš birati. Sibelius ili Mendelssohn; koga ćeš?" Nisam
se mogla ne nasmijati.
Da bi se čovjek takvoj šali nasmijao, morao se neko ,vrijeme kretati u tim
krugovima. Jer ona ima i svoju povijest. Kad sam prošli put svrala za National
Symphony, neka me noinarka što je pisala reportaže o poznatim ljudima uhvatila
na prepad. Valjda sam bila umorna. No bilo kako mu drago, rekla sam joj ono o
čemu violinisti ne govore, no što je svaki od njih znao još od Paganinija. ima
koncerata kojima se podilazi mnoštvu zato što se čini da ih je mnogo teže
svirati nego što to stvarno jest - primjer je Mendelssohn - baš kao i
koncerata na kojima se stvarno mjeri vještina, zato što su mnogo teži nego što
se čini - kao, primjerice, u slučaju
80 81

Sibeliusa. I tako sam toj ženi rekla, kad želim zaraditi jeftine ovacije ne
baš odveć profinjene publike, da tada sviram Mendelsohna, a kad se želim
pokazati pred kolegama; onda se odlučujem za Sibeliusa.
"Reci Slaviju da ću onda radije svirati Mendelssohna". rekla sam prt-oj
violini i nasmiješila se u telefon. Zato što sam. napokon, ipak znala da neće
biti niti jedan od njih. I naravno; dva dana potom; dobila sam kitu cvijeća s
pisamcem pisanim rukom Elene Rostropovich, a koja je glasila:
"Ne samo nadarena - ne samo lijepa - već i vrlo razborita!
Slavi šalje izraze svog najdubljeg divljenja i moli vas da zapravo s-irate
Gershrina. jer će na koncertu biti i predsjednik."
Odgovorila sam joj brzojavom da će mi biti jako drago. I bilo je. Gersh·in je
jedan od najwećih, a kako je to ujedno i jedini violinski koncert sto ga je
skladao jedan Amerikanac, to je prava stvar za vabiti publiku. No bez obzira
na sve to. predsjednica Reagan zacijelo ne bi željela slušati djela nekakvoga
stranca.
Elena Rostropovich vrlo je draga dama; iako ne znam baš uvijek što zapravo
misli. Tako zapravo ne znam zna li ona za Doma i mene. A jako smo pazili da
izbjegnemo ogovaranja. Ona mi, medutim; nikad o tome nije rekla ni riječi.
niti mi uputila ijedan mig. Ali kad sam primila poziv na kasnu večeru poslije
koncerta, znala sam da je isti takav otišao i Dominicovoj kući u Virginiji.
Moj je uvijek glasio na gospodina i gospodu Bowquist. Domov je uvijek bio za
senatora i gospodu DeSota. Pritom nije bilo nimalo važno ako su naši
supružnici bili u Chicagu; što je to Ferdie bio gotowo uvijek a Marilyn DeSota
više da nego ne. I tako bi Dom noć prije toga proveo u mom hotelskom
apartmanu. Oboje bismo na dan održavanja koncerta odradili poštenu nadnicu, no
uveče u jedanaest najednom bismo "otkrili" jedno drugo, poprativši to izrazima
srdačnog iznenadenja, na Eleninu prijemu. Potom bi nam ona predložila da me,
zato što ni on ni ja ne moramo ostati čitavo veče, Dom odveze kući.
Što bi on beziznimno i učinio.
Te su večeri bile najljepši trenuci što bismo ih Dom i ja provodili zajedno.
Tako bismo se zapravo mogli javmo
pojavljivati zajedno. A poslije, kad bismo ostali sami, bilo je vrlo malo
opasnosti da bi nas naši supružnici mogli uhvatiti. Štogod takva da učinili u
Chicagu, uvijek je to bilo prilično opasno. Postojala je uvijek opasnost da se
netko poznati slučajno pojavi u krivo vrijeme - u auli hotela, ili liftu, ili
u restoranu gdje bismo se sastali. Ni u drugim gradovima nije bilo mnogo
bolje. Pokatkad bi se Domu nasmiješila sreća pa bi uspio izmisliti razlog da
odleti do Bostona ili New Yorka ili gdje bih već bila na turneji, ali smo
uvijek bili u stisci s vremenom. Ne. Vashington je bio najbolji... ili bar
najbolji od svih za koje sam se mogla nadati da ćemo ih ikad imati.
Ali čak ni on nije bio savTšen. Jer smo i u `Uashingtonu imali poznatih. Prije
ili kasnije ili Ferdie ili blarilyn morat će dočuti što se šuška. ili će
naprosto osjetiti nešto sumnjivo. Od tada pa nadalje sve će biti samo pitanje
vremena. Privatni detektivi? IMožda. A zašto ne? Iznevjereni supružnici ne
moraju baš uvijek igrati fer.
A onda će nam se sve to naprosto srušiti na gla", a ono što će potom
uslijediti bit će zaista gadno...
Ali, molim te, Bože; ne još, ne još, još malo.
"Niti nikada". rekao je Dom čvrstim glasom, navlačeći čarape jedne noći u dsa
sata, baš kad sam mu to bila rekla. "Ljubavi. to će se prije ili kasnije
morati dogoditi"; rekla sam mu razložno.
"Neće se dogoditi. Ne moraju nas uhvatiti." Zastao je u oblačenju hlača. pa se
sagnuo i poljubio me u pupak. "Ne možemo tako nastaviti vječno. Čak i ako nas
uhvate..."
Spriječila sam ga da kaže to što je naumio. Ili to bar pokušala učiniti.
"Na koncertu će biti i predsjednica Reagan", rekla sam mu. "Da? I što sad s
tim? O", rekao je i, zaWarajući šlic, mudro kimnuo glavom. "Vidim vezu. Ne bi
željela šokirati predsjednicu, je li tako? Ali ako nas ne uhvate, onda se ona
neće ni šokirati, zar ne? No čak i ako nas uhvate, uvijek postoji i
alternativa, naime..."
"Ne, nema alternative", rekla sam prije nego što je on i mogao završiti s "da
se vjenčamo". Zato što je to bila jedna od tema o kojoj nikad nisam
raspravljala sa senatorom Dominicom DeSotom. Nisam mogla podnijeti pomisao da
ga izbacim iz svog života, izložim javnom poniženju.
8z I 83

I zato mi i nije bilo baš jako žao kad je Dom morao otići u New Me·ico, zato
što je na tome sve više ustrajavao, a ja sam već potrošila sve lake metode
odbijanja te pomisli. A te večeri, kad se održavao taj koncert; i kad sam ga
započela onim brzim, sinkopiranim pwim stavkom "allegro Luzće", njegovo je
sjedalo u sredini trećeg reda bilo prazno.
Ono što se potom dogodilo bilo je posve neočekivano, i da bih objasnila to što
je bilo morala bih najprije reći nekoliko riječi o koncertu.
Gershwin je umro mlad. On je violinsku glazbu. ikakvu. počeo skladati samo
dvije godine prije nego što ga je, dok je prelazio Pedeset drugu ulicu.
zakačio taksi. I tada je. gotovo bez ikakva iskusna; snorio ovo čudo. A taj
koncert je; osim toga; bio i sasvim njegov. Ranijih je dana Gershwin morao
angažirati Ferdea Grofea da mu on pravi orkestraciju, ali u doba kad je snarao
ovaj violinski koncert, već je svladao umijeće. Drt-eni puhači i udaraljke
postali su već toliko idisinkratično njegovi baš koliko i violinske teme od
kojih se topilo srce.
A u njemu je bilo i još nešto Sto mi se dopadalo; a to je trik što ga je
posudio od "-lendelssohna. lendelssohn se nije htio upustiti u rizik da neki
mamlaz u publici u stanci iza prJog stavka pomisli da je gotov i čitav
koncert. pa počne pljeskati. To samo po sebi i nije tako strašno; ali strašnim
postaje zato što se pola publike smete zato što je pljeskala na krivome
mjestu. dok se druga polovica počinje na nju ljutiti zato što je prekinula
izvedbu. I tako se Mendelssohn pobrinuo da nitko ne napravi tu pogrešku. Zato
je ostavio produženu notu koja se na kraju pr-oga stavka nastavlja sve do
početka drugoga. Tako da tu nikad i ne nastupa onaj trenutak tišine kad se
publika počinje vrpoljiti. a muškarci koji su se ovdje našli samo na
inzistiranje svojih žena, počinju nertozno pogledavati na susjede da vide što
se od njih očekuje, tako da se sve do pozornice čuju šuškanje i šaptanje i
prigušeni kašalj. Počesto bih znala poželjeti da su i Čajkovski i Bruch i
Beethoven bili tako promišljeni, i bila sam zbog toga zahvalna i Mendelssohnu
i Gershwinu.
Pa ipak. dogodilo se čudo. Ovaj put tiho lupanje bubnjeva, gotovo ispod
granice svjesnog opažanja, nije spriječilo publiku da se počne meškoljiti.
Vidjela sam kako se razvodnica naginje kraj Dominicova prazna sjedala i šapće
nešto u uho senatoru ICennedyju. Sla4i je već bio podigao štapić, spremajući
se početi drugi stavak, ali to ipak nije spriječilo Jacka hennedyja da ustane
i odšulja se prolazom. Dok sam brojala taktove do početlca svoje dionice,
vidjela sam kako mi se Jackie smiješi i ispričava se slijeganjem ramena i
sićušnim širenjem ruku. Da je riječ o skoro svakoj drugoj senatorskoj ženi,
pomislila bih da je riječ naprosto o konvencionalnosti. ali u njenom sam
slučaju znala da se zaista i osobno kaje. Ona je bila jedina kulW rna u
čitavoj galeriji senatorskih žena. Oduvijek sam smatrala da bi bila baš krasna
Prva dama; samo da joj muž 1960. u Chicagu nije ostao kratak na glasovima.
Ali nered nije s tim i prestao.
Uz podršku ljudi kao što su Jackie i Slav Rostropovich i naravno, Domovu -
postala sam u priličnoj mjeri najomiljeniji violinist vošingtonskog visokog
društva. I zato je publika bila, što bi se reklo. "drušn-ena". Što je u
Washingtonu značilo državna - bili su to diplomati. zastupnici, naj-iši ljudi
državne uprave. Čak je tu, u svojoj loži, bila i predsjednica Nancy, dok je
kraj nje sjedio Pri gospodin, uljudan i samouvjeren kao i uvijek. S takvom
publikom postoje i specijalni problemi. A najgori nastaje zbog toga što se,
ako što u svijetu pocie užasno ukrivo. o tome mora odjednom obavjestiti pola
auditorija.
I pošlo je. I moralo se.
Na sredini polaganoga stavka već su posvvda po gledalištu zjapila prazna
sjedala. nalik na izbijene zube. Kad sam dovršila škakljivi, i lijepi,
krešendo u trećem stavku, pljesak je bio nekako mršav. Ali tome nije,
pomislila sam, krivac bio manjak oduševljenja. hrivac je bio manjak ljudi.
Slavi me pogledao. Ja sam pogledala Slavija. Oboje smo slegnuli ramenima u
zbunjenoj rezignaciji.
Pristojnosti radi dvaput smo se riaklonili. Potom smo se powkli s pozornice i
nismo se vratili, dajući publici priliku da pobjegne - što je većina od njih
jedva i dočekala.
Baš kao što je radoznalost i mnoge od nas s pozornice natjerala da učinimo
isto.
84 8

s t rt
Za Slavija je to bilo gore nego za mene. Za mene je veče bilo gotovo, i zbog
toga sam bila sretna, dok se on nakon stanke trebao vratiti na drugu polovicu
programa. Na redu je bio Mahler; i oboje smo znali da na beskonačnoj Prvoj
simfoniji neće ostati baš mnogo Ijudi.
had smo otkrili što se zbiva, to je postalo posve izvjesno. Prt-i koji nam je
pristupio da nam to kaže bila je moja kostimerka Amy. Ona me baš nije
"kostimirala", iako vjerujem da bi, da je morala, znala i to. A posao joj je
zapravo bio da se brine o meni. Ona se brine za guarnerija kad ga na trenutak
spustim; ona provjerava imam li za koncert spremnu haljinu bez nabora i mrlja.
i zatim još jednu za prijem poslije njega; ona se skrbi za to da u džepovima
glazbene torbe uvijek imam tampone. Ona čini sve to; i još nešto vrlo važno i
eliko. Brine se da. kad odem nekamo s Domom. moj muž ništa ne posumnja.
A ona mi takoder kaže i sve što moram znati. pa makar mi se i ne dopadalo.
Napose ako zna da mi se neće dopasti. Te večeri od svih šokiranih; uplašenih i
zabrinutih lica iza kulisa, njeno je bilo najuzmjanije; ipak se; medutim,
probila kroz mrmljanje i šaptanje scenskih tehničara i glazbenika i došla do
nas.
"Nyla", zajaukala je, "Albuquerque je poludio!" Albuquerque je, naravno,
mjesto u kojem je baza Sandia. U kojoj je Dominic. Zastala sam kao ukopana.
holjena su mi počela popuštati. Slavi me sleda uhvatio za mišicu. Amy je
uhvatila violinu i potom dmgu mišieu, tim redom.
"A Dom" upitala sam kreštavim glasom.
"O, Nyla", odgovorila je Amy i zajecala. "on je najgori od sviju!"
8G
i
87

Čozjek inzenonz Domizzic DeSota; dok se kretao kroz tzstik oko starog
kaptažnog jezeza, digao je glavzc s posla. Učirzilo nzu se da "e rza nebu,
negdje rza jugoistoku, ugledao nagli blesak narczrtčastog svjetla, baaY na
mjestu gdje je nekoć bio Cbicago. Ali to ztije bila iluzija. Bilo je to
stvanzo žarezzje niskihoblaka, kaodajeplanuogolenzi, dalekipožar. Uspravio se
i zagledao. Što su ta svjetla rza obzozju. Pncge su bijeloo i crvezzog
ialeprenza rzjenzu a cmene se udaljazale. Izgledalo je skozo kao da su se
ponozzto pojavili autonuobili! Ali su potonzponovno rzestali u treptaju oka; i
oz sepouovrz.o rzašao sarrt u spar7zoj noći. Li-atio se svonz poslu pa izvadio
plijezz i iz posljednje stupice u rzizu, u kojoj je fi;tala rzeć`ija nekoć
obljubljena arzgora. Vije više izzala sjajrzu dlakzc, n e zie bila rzi debela
rzi lijepa, rzo DeSotu je ipak obmdozao pogled zza nju. To mu je bila večera.
88
23. kolovoza 1983.
10.30 popodne. Major DeSOTA, Dominic P.
Bila je čista slučajnost da je prvi zarobljenik što su ga doveli bio ja.
Sebe bih. naravno, vidio prije ili kasnije. Znali smo da sam tu. "ložda bi taj
"ja" - onaj "ja" koji je sada moj zarobljenik - "meni" -to jest čovjeku koji
ga je ščepao-učinio uslugu, zato što se jedan od razloga zbog kojih sam
preuzeo zapovjednišho nad prvim udarnim odredom što je prošao kroz portal krio
baš u činjenici da je ondje bio senator Dominic DeSota. Senator! Što je to
bilo? Iiako sam se u njegowu vremenskom slijedu mogao uzdići tako visoko, a u
svome samo do prokletog glupog višeg časnika, i to još pričuvnog? Ali položaj
tog drugog DeSote pomoći će mi da povisim svoj...
"Spremni su, gospodine majore", rekla je narednica Sambok.
"Bra-avo". rekao sam joj i uspeo se za njom do ureda glavnog znansnenika.
Nisam imao vremena razmišljati o gramatičkim igrama što smo ih učili igrati -
o "meni" koji motrim "sebe" kroz špijunku, o "njima" koji su "mi". Nisam se
imao vremena ni čuditi onome čemu sam se prije, u jedan ili dva navrata; bio
čudio - naime čudnim koincidencijama izmedu života tog DeSote i mojega. Naši
su se životi razlikovali upravo strahovito. Ali smo se obojica na koncu našli
upleteni u tu situaciju s paralelnim vremenima - i to, naravno, ne samo nas
"obojica", jer su postojali i svi ti drugi Dominici DeSote u svim drugim
vremenima. Tehnički savjetnici nisu imali vremena za takva pitanja. Znao sam
da je tako zato što sam ih pitao. Sve što su mi znali reći, ne računamo, li
matematiku, bilo je prdjanje: mi Dominici DeSote imamo iste gene, zajednička
su nam i djetinjstva, sve do točke razdvajanja, pa ma gdje da ona bila;
pročitali smo iste knjige i gledali iste filmove. I tako smo, prirodno,
izliveni u slične kalupe...
89

"Evo tu. gospodine majore", rekla je narednica, pa sam kroz vrata što mi ih je
otvorila ušao u sobu operativnog šefa lacišta, kako su ti ljudi iz vica
nazvali svoj projekt paralelnog vremena.
Poručnik mi je vezista rekao:
"Imate vezu za trideset sekundi, gospodine majore." "Bravo"; rekao sam i sjeo
za stol. Na njemu nije bilo ničega - glavni je znanstvenik zacijelo bio jedan
od onih koji jako paze na zahtjeve sigurnosti. Jedina je stvar na njemu bio
vezistički mikrofon sa žicama što su vodile do odašiljača u naprtnjači
poručnikova pomoćnika. Provjerio sam ladice. Zaključane, no za to ćemo se
pobrinuti za minutu.
"hrenimo; gospodine majore", rekla je narednica Sambok. nasmiješila mi se kroz
kamuflažnu šminku. i već sam bio u eteru.
"Dame i gospodo", rekao sam u mikrofon. "govori Dominic DeSota. Hitne su
okolnosti stvorile potrebu za preventiwim napadom na bazu Sandia i okolicu.
Nemate se čega bojati. Za jedan sat imat ćemo televizijsku emisiju preko svih
mjesnih postaja. Od svih je mreža zatraženo da je prenesu uživo; i tad će
nužnost ove akcije svima postati jasnom."
Pogledao sam poručnika. i on je prešao prstom preko grla. Desetar s
naprtnjačom pomaknuo je sklopku, i tako sam izišao iz programa.
"Vidimo se, gospodine majore". rekao je poručnik pa izišao za svojom ekipom iz
sobe.
Zavalio sam se. iskušavajući kožni naslonjač. Ti su si Ijudi znali
organizirati život; na zidu su bile slike a na podu sag. "hako je bilo; Nyla?"
upitao sam.
Ona se široko nasmiješila.
"Zaista dobro, gospodine majore. Ako ikad odete iz vojne službe, morali biste
se prebaciti na radio."
"Prevelik sam ja da uciem u te majušne aparate", rekoh joj. "Jeste li javili
Taktičkoj pet da je ova zgrada sigurna?" "Da, gospodine majore. Taktička pet
veli: "Odlično, ma
jore DeSota," Prateći ešaloni zauzeli su i šest susjednih zgrada. Čitava je
zona osigurana."
"Zarobljenici?" "Napravili smo ogradu na parkiralištu. Čuva ih desetar Harris
s tri čovjeka."
90
"Odlično, odlično", rekao sam i još jednom powkao zaključane ladice. Preuzeo
sam sobu glavnog znanstvenika, ali njega, na nesreću. u tom času nije bilo u
bazi. A sa sobom je odnio i ključeve. Malo gnjavaže, ali ništa strašno.
"Otvorite mi to. naredniče". rekao sam, i onda se narednica Sambok na trenutak
zagledala u brave. procijenila kut mogućeg rikošeta. pa stavila. grlo
karabinke pol pedlja od ključanice. iaad je zapucala, zrna kalibra 6,35 mm
zazviždala su po prostoriji.
Ladice su se otvorile bez daljnjih teškoća. Unutra je bila uobičajena zbrka
izneredenih snari kakva se nalazi u ladicama urednih Ljudi, no u svoj su toj
zbrci bile i dvije bilježnice i čitava ladica fascikala. Razumije se da smo,
prije nego što smo otvorili portal; sve te Ijude motrili vrlo pažljivo. ali će
doktor Douglas zacijelo željeti pregledati papire.
"posilni", rekao sam. Narednica Sambok je kimnula glavom. pa je iz hodnika
iskočio vojnik. "Odnesite te stvari do jurišnog izlaza". zapovjedio sam
žonglirajući tankim, naizgled irlo skupim. zlatnim upaljačem u koji je bilo
ugravirano Har-r-h"s Club, Lake Tahoe. Bio bi to krasan suvenir, ali sam ga
ipak v-ratio i zalupio ladicom.
Na koncu konca, mi nismo lopo--i.
Narednica Sambok je stajala kraj vrata, i nešto u izrazu njezina lica
natjeralo me je da je upitam:
"još nešto; narednice?"
"Vojnik Dormeyer je preskočio preko žice"; rekla je ona. "Sranje." Izraz
njezina lica iskazao je posvemašnje slaganje s mojim mišljenjem. "U ratnim
uvjetima nema preskakanja preko žice. Ako ga policija uhvati; to će nazvati
dezertersriom." Nastavak slaganja. "Do sto davola, narednice, netko mora znati
kamo je otišao! Pronadite ga. I želio bih da to ostane unutar čete."
"Razumijem, gospodine majore. Za to ću se osobno pobrinuti."
"Da, i hoćete", rekao sam joj. "Imate deset minuta da otkrijete gdje je. Potom
se vidimo na polaznoj točki."
t t t
Moja je jurišna grupa bila prva koja je prošla, ali smo dosegli postavljeni
cilj. U bazi je sad bilo još tri stotine vojnika
91
r

- naših, mislim, ne računajući one što smo ih zarobili-i sad više nisam imao
nikakva posla sve do televizijske emisije. Ali toga neće biti sve dok TV
postaja u Albuquerqueu ne bude osigurana; tako da se možemo ubaciti u program.
hrenuo sam prema polaznoj točki u podrumu zgrade. Jednom je to bila pištoljska
streljana, ali kad su je pronašle naše špijunke. služila je uglavnom za ništa.
Zbog čega je za nas bila upravo savršena. Prebacili smo čitavu jedinicu prije
nego što je itko i shvatio da smo tu. Sandia je bila stara vojna baza, u našem
vremenu koliko
i u njihoai. Razlika je bila jedino u tome što je u našem vremenu ostala
malena. U njihovu je izrasla pogolema. Unutar tljenih granica od bodljikave
žice bile su mnoge kvadratne milje pustinje i brda.
Pa ipak. nigdje u bazi nije bilo postavljeno baš jako mnogo njihovih vojnika.
Obrub joj je štitila vše elektronika negoli ljudi, a stražara bi postavili
možda na svakih čenrt milje ograde. Razumije se da se to zapovjedniku baze
moglo učiniti obilnom zaštitom. Izuzmemo li padobranski desant, no na koji bi
mnogo prije upozorili radari, naprosto nije bilo načina da spomena vrijedan
broj neprijateljskih vojnika dopre do žice prije nego što ih se opazi, i to
toliko unaprijed; da bi ostalo obilno vremena da se pozivanje pojača...
ukoliko, dakako, ne bi; poput nas. došli iznutra. had sam stigao do jurišnog
izlaza, na zid je već bio pričršćen plan baze; i osigurane su točke na njemu
bile označene crvenom olovkom. hljučni su dijelovi bili Macište i njegovi
neposredni susjedi: vojarna vojne policije, štab, centar veza i radio-postaja.
Sad je sve to bilo u našim rukama. Onih nekoliko vojnika koji su mislili da ih
čuvaju, sad su, u našoj ogradi, počeli shvaćati koliko su se prevarili.
Vojnici su nastavili dolaziti. Nisu bili potrebni, ali nisu mogli ni štetiti -
što ako se prijašnji stanovnici, protiv svake logike, odluče za borbu? Jarki
reflektori postavljeni uza zid pokazali su dvored što je izvirao ni iz čega.
Prekinuli su korak, otišli do zida, razbili formaciju, pa se ponovno skupili
pod komandom časnika i dočasnika, te odmarširali da pojačaju jedinice koje su
već bile na položajima.
Bio je to sablasan prizor. Ako bi se čovjek postavio odmah do jurišnog izlaza,
u istoj ravnini s njim, prizor bi postajao još
92
sablasniji. Nožni prsti, stopala, šake, trbusi, glave, pojavljivali su se baš
tim redom. A kad bi se čovjek postavio iza portalne ravnine, što mislite da bi
ugledao? Sirovo meso i crijeva? Nutrinu tih prebačenih vojnika? Ne, ništa ni
slično. Ne bi vidio baš ništa. Zato što je odstraga čitav pravokutnik jurišnih
vrata bio samo bezlično crnilo, bez traga svjetla i ničim ublaženo. A ni
sprijeda se baš nije moglo vidjeti mnogo toga. Samo vojnike što su izranjali
iz portala, a iza njih prašnjavi zidovi stare pištoljske streljane.
"Majore" Bila je to opet narednica Sambok. Osvrnula se i potom spustila glas:
"Mislim da znam kamo je otišao Dormeyer."
"Vrlo dobro. narednice", rekoh ja. Ona je odmahnula glavom.
"Ali nije u bazi. Nekako se izvukao. Otišao je u Albuquerque.
Stvar je u tome što je on tu živio - mislim, živi. U Albuquerqueu. mislim."
Ovo baš i nije bilo tako dobro. Ali za to ona nije bila kriva. "Postupili ste
ispravno", rekoh, a doista i jest. Za jednog rezewista. Nyla Sambok je bila
zaista pn-oklasan vojnik. Najsmješnije je pritom bilo da je u gradanskom
životu bila učiteljica glazbe, udana za čembalista. Oboje je dobilo stipendije
zato što je stupilo u pričuvni sastav i sad su ih oboje aktivirali; mnogi su
rezert-isti puni gorčine, ali je Sambokova dovoljno valjala i kao čovjek i kao
vojnik; da od nje zatražim da pode sa mnom iz Chicaga i preuzme svoju
jedinicu. Činjenica da je žena velebnog izgleda nije mi nimalo smetala. Ali se
nikad nisam pleo s rezervnim sastavom. Što ne znači da na to tu i tamo ne bih
ni pomislio.
"Za pet minuta imat ćete na vezi Taktičku pet", nastavla je ona. "Čula sam čim
sam došla."
"Odlično", rekoh, "ali imam ideju. Otidite dolje u zarobljenički logor i
donesite mi odjeću senatora DeSote."
Čak se i narednica Sambok može vidno iznenaditi. "Njegovu odjeću?"
"To što sam rekao, narednice. Možete mu ostaviti donje rublje, ali hoću sve
ostalo. Sve do čarapa."
Licem joj je prešao brzi bljesak shvaćanja.
93
y.. i

"Razumijem, gospodine majore", rekla je. široko se nasmiješila i otišla,

ostavivsi me da čekam poziv Taktičke pet.
Dtostruko komuniciranje kroz opnu što dijeli paralelna vremena teže je od
jednostrukog. Pritom moraju zanoriti portal i maknuti polje kako bi dobili
energiju, ali kad je portalni časnik kimnuo glavom a ja dohvatio slušalicu;
general IMagruder nije me pustio da čekam.
"Vrlo dobro. majore", dreknuo je on. "Predsjednik veli isto.
On je sve to. naravno, pratio vrlo pažljivo." "Hvala, gospodine generale."
"A sad prelazimo na fazu dva. Jeste li spremni za televizijsku emisiju?"
"Da. gospodine." Što je značilo da baš i nisam bio. ali da ću biti čim se Nyla
Sambok vrati s odjećom.
"TV postaja i mikrovalni releji su osigurani; sri če za pola sata otoriti
strujne krugove. Svi već imaju predsjednikoru vrpcu i spremni su krenuti čim
vi dow-šite s uvodom."
"Da; gospodine generale."
"Bravo." A onda je promijenio ton. "I još nešto, majore. Ima li kakvih
predznaka odskoka?"
"Ništa nova, gospodine generale. Ali mislim da još ispitujemo mještane."
"Hm. Ima li još neželjenih posjetitelja?" "Ni traga ni glasa. gospodine
generale."
"Dobro oWOrite oči". rekao je grubo i prekinuo. Poznat mi je bio taj ton. Bio
je to glas straha.
...
Pola sata kasnije, dok sam kroz toplu pustinjsku noć hodao prema televizijskom
studiju baze. i dok su nada mnom blistale iste one zvijezde što su blistale i
nad mojom Amerikom. nešto sam od tog straha osjetio i sam. Kraj mene je prošao
džip policijske patrole, pa farovima zakrenuo preko ceste. Zastali su dovoljno
dugo da dobrano pogledaju i mene i traku na mišici koja je odavala pripadnost
jurišnoj jedinici, pa potom ubrzali i nastavili svojim putom. Nisu me
ispitivali. Nisu tražili dokumente.
94
I ja sam mogao biti jedan od tih neželjenih posjetitelja. I ja sam mogao biti
taj drugi ja koji je, čini se, bio poswda. A da sam bio, trebao bih samo naći
zelenu krpicu i omotati je oko rukava, i oni nikad ne bi ni uočili razliku. I
tada...
I što bi tada učinio onaj drugi ja?
Bilo je to jezivo pitanje. Dosad su samo gledali i vrebali. Ali učinili nisu
baš ništa.
Ali nisam mogao i sharno kriviti vojnu policiju za traljavo osiguravanje, jer
oni očito nisu vidjeli potrebu da u tom budu čvršći. Zauzeli smo bazu ne
ispalivši ni metka, a protivnici su nam bili gotovo jedino stražari snenih
očiju, zanijemjeli od zaprepaštenja dok su ih naši Ijudi dovodili. Kako vode
tu Ameriku! Pitao sam se kako bi izgledao život u zemlji u kojoj važne baze
čuva tek šačica vojnika regularne vojske, u kojoj nema ni obavezne vojne
službe ni dizanja rezervista. Da su mene tako pustili da dovršim postdiplomski
studij na Loyoli umjesto što su me aktivirali iz pričuve, što bih danas bio?
-fožda senator?
Ali to nije bila spekulacija kakvu sam sebi mogao priuštiti dok je preda mnom
stajao još tako važan dio posla. Narednica Sambok me je čekala u studiju s
odjećom
senatora DeSote, baš kao što je i bila obećala. Pronašao sam svlačionicu i
skinuo kombinezon. Lijepo se odijevao taj drugi DOIIl DeSota; bila je tu
košulja, pa kravata, čarape, cipele, hlače, sportski sako - sve od dobre
thanine ili dobre kože. hroj je bio neobičan-njihova moda nije bila kao naša-
ali mi je godio dodir svilene košulje i mekih hlača s jasno ispeglanim
pregibom. Ali mi sve to i nije baš sasvim pristajalo. Taj je drugi Dom bio za
dobar broj deblji od mene, što me je ispunjalo zadovoljstvom, iako je to
pomalo kvarilo dobar kroj odijela.
had sam izišao iz svlačionice, narednica nije bila raspoložena baš
kritizerski.
"Izgledate kao puška, gospodine majore", počastila me komplimentom.
"A u čemu ste ga to ostavili?" upitao sam je gledajući se u zrcalo, a kad se
široko nasmiješila doznao sam i odgovor. Na toj se kolovoškoj vrućini nije
mogao prehladiti ni u donjem rublju, no ipak... "Dajte mu moju rezervnu
terensku uniformu", zapovjedio sam joj. "To vam je u torbi B-4." Na njegovu
95

sreću, volio sam da mi terenska uniforma bude malo komotnija, tako da će u nju
ući bez teškoća.
"Razumijem, gospodine majore", rekla je narednica Sambok.
"Gospodine?" "Što je bilo?"
"Mislim... ako vi budete nosili njegow odjeću i on vašu, neće li to stvoriti
malu zabunu Hoću reći; zamislite da je on došao, nokautirao vas i presvukao
se. hako bih onda znala koji je koji?"
Već sam počeo otvarati usta da joj velim da je glupača. A onda sam ih opet
zatvorio. Imala je pravo.
"Dobro mislite", rekoh. "Ali da -am nešto kažem. Ja sam onaj koji zna vaše
puno ime. u redu"
"Da. gospodine majore. A osim toga; dok je on iza žice a vi niste..."
"Tako je"; suglasio sam se, no tada sam osjetio i ono što posljednjih nekoliko
sati sebi nisam dopustio da osjetim. Želio sam se suočiti s tim svojim drugim
ja. Poželio sam
sjesti s njim i porazgovarati, čuti mu glas, otkriti gdje su nam životi bili
isti a gdje različiti. Bila je to škakljiva. drhtava misao. nalik onoj što
prati pripreme da se pr,-i put uzme droga ili prvi put pode sa ženom u krevet:
pa ipak sam to želio.
U tom času, medutim. nije bilo vremena za takva razmišljanja, jer sam već bio
u programu. Snimatelj je samo zinuo na moje skockano civilno odijelo. kapetan
veze otvoreno se nacerio, ali već je nastupio trenutak za moj televizijski
debi. pa bili oni spremni ili ne.
Više nespremni nego spremni. Jer uvijek moraju u zadnji čas zavrtjeti mikrofon
i dovesti ga u pravi položaj, ili uključiti kameru ili poslati nekoga iz
dvorane da stiša nečije kleptanje, no već je trenutak potom desetar koji je
glumio režisera povikao:
"hrećemo, gospodine majore!" Na trenutak je poslušao glas iz slušalica, pa
otpočeo odbrojavanje: "Deset... devet... osam... sedam... šest... pet...
četiri... tri..." Pri zadnjim je brojevima podigao prste, dva prsta, pa jedan
prst. pa pokazao prstom na mene, kao da me hoće ubosti, i onda se nad kamerom
upalilo zeleno svjetlo i otpočela je recitacija pripremljenoga govora.
96
"Dame i gospodo", rekao sam u kameru, "ja sam Dominic DeSota." I nisam lagao;
zaista sam bio. Nisam rekao da sam senator DeSota; iako je činjenica da sam
nosio njegovu odjeću to svakako mogla implicirati. Ali u mom govoru, osim
ovoga, baš i nije bilo još mnogo toga: "hrizna je situacija iziskivala da
učinimo to što smo učinili. Pozivam sve Amerikance da ovu emisiju saslušaju
bez ikakvih predrasuda, i s plemenitim srcem kakvo resi sve nas Amerikance.
Dame i gospodo; sad ću vam dati predsjednika Sjedinjenih Država."
I tad su fotoni mog lica i vrata i odijela tog drugog Dominica i njegove
kravate i košulje nagrnuli poput krda u kameru da bi iz nje izišli kao
elektroni; potom su elektroni zapuzali kroz kablove studija baze do
mikrovalnoga tanjura na kro-v. da bi se tu ponovno pretvorili u fotone, no
ovaj put druge frek- encije, i potom, kao radio-signali, poletjeli, ispaljeni.
preko doline do odašiljačkih tornjeva IiABQ-a, skakutali u zrak i kroz njega,
sve do satelita tisuće milja daleko u prostoru, i na koncu se stuštili na
televizijske prijemnike Sjedinjenih Država. Otih Sjedinjenih Država. A što će
svi oni od svega toga shvatiti, i primiti od predsjednika koji nije njihov
predsjednik, to sam se mogao samo pitati.

Čitav je odred vezista bio u uniformi, ali im je u kni ipak zaostalo još mnogo
toga civilističkog. Bili su to rezervisti. dignuti zbog iznikle krize, i
gotovo svi televizijski veterani. Sad su si pribavili neke civilističke
udobnosti. U salonu kraj studija kuhao se lonac kave, a kraj njega je bio
pladanj s kupovnim keksima i kojekakvim grickalicama - netko je očito
oslobodio i lokalnu kantinu.
Natočio sam si šalicu, slušajući glas predsjednika Browna što je dolazio s
monitora: "... kao predsjednik Sjedinjenih Država. obraćajući se vama, koji
ste takoder predsjednik Sjedinjenih Država, kao i čitavom američkom narodu..."
Dok je čitao rečenice što su mu ih bili pripravili, doimao se pomalo nervozno,
ali je bilo očito da je sve dobro uvježbao. "... u ovom trenutku naše
povijesti suočeni smo s užasnim despotizmom koji želi osvojiti svijet..." i
"... veze što ih stvara krv i zajednička odanost načelima slobode i
demokracije..." i tako
97
r

dalje i tako dalje. Bio je to prilično dobar govor; s tekstom sam se već
upoznao. Ali ono najvažnije i nije bilo u govoru. Činjenica da smo preuzeli
vlast.
Isti je glas dolazio i iz režijske sobe. dolje niz hodnil:. kroz otvorena
vrata. Ponio sam šalicu i zirnuo unutra. Tu nije bio jedan, nego tucet
monitora, i gotovo je na svima bilo gorljivo predsjednikovo lice, i sva su
govorila isto. No bilo je tu i nekoliko monitora što su pokazivali druga lica,
što su se doimala ozbiljno pa čak i mnogo gorlji-je: lica Johna Chancellora,
Valtera Cronkitea. i još nekoliko njih koje nisam prepoznao. Oni su već počeli
komentirati. To me iznenadilo; no onda sam se prisjetio da je predsjednikov
govor potrajao samo četiri minute. Odvrtili su ga jedanput, i sad su ga
ponavljale postaje uhvaćene na spavanju koje nisu imale spreman časovit
odgovor; druge su već počele reagirati.
Pogledao sam na sat. Ponoć po mjesnom vremenu. U velikim bi gradovima na
Istočnoj obali sad trebala biti dva u noći, ali sam čisto sumnjao da bi
njihovi stanovnici u ovom trenutku mogli spavati. A u Californiji gradani
zacijelo hvataju kasne vijesti i dobivaju ono što su najmanje očekivali.
Pravo im i budi. Zašto bi se oni valjali u slasti i masti dok mi vodimo taj
užasni boj za slobodu svijeta?
.x.
Čak i zapovjednik jurišne jedinice mora pokatkad spavati. Odrapio sam skoro
pet sati. Kad sam se probudio, bilo je to zato što sam osjetio miris slanine i
kave. Bio sam u sobi glavnog znanstvenika, ispružen na njegovu dva i pol metra
dugom kauču, a desetar je Harris spuštao poslužavnik tik do moje glave.
"Pozdrav od narednice Sambok, gospodine majore." Široko se nasmiješio. "Sinoć
smo zaposjeli časnički klub."
Jaja su se bila već skoro ohladila, jer su ih morali donijeti, no kava je bila
vruća i jaka. Baš mi je to trebalo da se pokrenem.
Prva je postaja ponovno bila studio. Vojnicima-tehničarima sad su se
pridružila još tri civila, jedna starica, jedna mlada žena, i nekakav bradonja
neodredenih godina. Zaustavio sam
98
kapetana vezista, mahnuo palcem prema civilima zbijenim pred monitorima i
podigao obnv.
"Oni?" odgovorio je on. "To su znanstvenici, gospodine majore. Ili bar, to
vele da jesu, i njihova su naredenja u redu." "I što to rade?"
On je samo slegnuo ramenima.
"Promatraju reakcije na predsjednikovu poruku, tako bar vele. To je, znate,
nekakvo političko istraživanje." Nisam znao. "No bilo kako mu drago", dodao je
kiselo, "tu se nema što ni istraživati, jer iz te njihove predsjednice nije
izišao ni prdac."
To baš nisu bile vijesti koje bi me obradovale.
":-iožete provjeriti kod Taktičke pet", dodao je nakon kraćeg razmišljanja, no
ja sam već bio na povratku u A-tacište. Baza je, u vruće pustinjsko jutro,
bila lijepa i mirna. Ja nisam. Bez obzira koliko zrak bio suh, počeo sam se
znojiti u terenskoj uniformi što sam je nosio već drugi dan možda i nisam
trebao biti tako velikodušan s pričuvnom!, a počeo sam osjećati i zabrinutost.
General Ratface Magruder bio je gdje biste i očekivali da ćete u sedam sati
ujutro zateći jednog generala, to jest usnuo u krevetu; ali sam zato dobio
pukovnika Harlecha. On baš nije bio prijazna dušica. Kad sam ga upitao za te
civile; on me je srezao do korijena s niti pol tuceta riječi.
"Imaju propusnice i to se vas ne tiče", kratko je odrezao. "Kakvo je stanje u
vašoj bazi?"
"Sve je osigurano. gospodine pukovniče." I nadao sam se da je tako. zato što
zapravo i nisam provjerio što je s mojim vojnicima. "I dalje ni traga ni glasa
od odskoka."
"Neželjeni posjetitelji?"
""Nema izvještaja." Ili ih bar ja nisam primio. "Gospodine pukovniče? Smijem
li pitati za doktora Douglasa?"
Zarđalo smijuljenje.
"On je u svom šatoru pod stražom i punih gaća. Kakvo je najnovije stanje na
području hvatanja neprijateljevih signala?" Pritom je mislio na slušanje
radija i televizije.
"Nemamo jasnu sliku, gospodine pukovniče. Samo ponavljaju predsjednikovu
izjaw. To primamo glasno i jasno." Pukovnik Harlech zapravo i nije izgovorio
sranje. On je
naprosto proizveo šum dovoljno blizak toj riječi da bi se dala
99

razaznati. a dovoljno zamućen da bi je mogao zanijekati. Harlech je bio jedan

od D-lagruderovih osobnihvrućih ratnika, i svi su znali što oni misle o
predsjedniku. hoji se žestoko opirao preventivnom udarcu... sve dok mu ljudi
iz generalštaba nisu jasno stavili do znanja da u vojnim zatvorima ima obilato
mjesta za političare što stoje na putu onome što su oni smatali ključnim za
obranu Sjedinjenih Država.
Kad sam dovršio meduvremenski telefonski razgovor s pukovnikom. počeo sam sam
sa sobom raspravljati da li da se vratim u studio na nekoliko riječi s
politolozima. Bilo bi zanimljivo čuti njihove teorije zašto jedno vojnički
tako aktivno američko drušWo poput našeg ima predsjednika gumene kičme. lo što
je to Jen-y Brown. dok je ono dmgo. tusto i miroljubivo. izabralo gutačicu
vatre. tu Reaganovu?. Ali ja sam vojnik. ne učenjak; i bilo je toliko toga što
me zanimalo -iše od toga. Dreknuo sam da mi pošalju posilnog. i kad je desetar
Harris gurnuo gla--u kroz vrata, zapovjedio sam mu da ode do logora i dovede
zarobljenika. senatora Dominica DeSotu.

Sjedio je tako. u mojoj terenskoj uniformi. i tako sličan meni da Illl je

postalo neugodno. Nisam s njega mogao skinuti oči; a i on je proučavao mene
podjednako napeto. Nije se bojao. Ili se to bar na njemu nije vidjelo. A ono
što se vidjelo bilo je ponešto žaljenje i većinom zanimanje-svojsn-o koje sam
u sebi oduvijek visoko cijenio.
"Bome imaš muda. Dominic". rekao sam mu. "A sad mi reci. hako će to dalje
ići?"
Prije no što će odgovoriti najprije se pošteno protegnuo; i on se bio tek
probudio, iako nema dvojbe da nije spavao ni na čemu niti izdaleka tako
udobnom kao što je to kauč glamog znanst enila.
"lislite kako će predsjednica Reagan reagirati na oružanu invaziju?" upitao
je.
"To je pomalo grub način gledanja."
"To je pomalo grub način postupanja. Što se time nadate postići?"
"."lir". rekao sam i široko se nasmiješio. "Pobjedu. Trijumf demokracije nad
tiranijom. Pritom, naravno. ne mislim na zaarzc tiraniju. Govorim o našem
zajedničkom neprijatelju; Rusima."
On je na ovo odgovorio vrlo strpljivim glasom:
"Dom, ja medu Rusima nemam neprijatelja. Rusi naprosto ne znače više ništa u
svijetu - mojemu svijetu. Pomrli bi od gladi da ih mi ne hranimo nakon one
pucnjave s Iiinom."
"Trebali ste ih pustiti da pomm od gladi!"
On je duboko uzdahnuo, očito me ne podnoseći.
"I tako ste krenuli i napali nas. Bez upozorenja." Slegnuo je ramenima. "Ti
reci meni što će sad dalje biti. Ti vodiš igru." "Dalje će biti onako kako mi
to želimo". rekao sam i široko
se nasmiješio. "I što to prije shvatite. utoliko će vam biti lakše." Na ovo
nije odgovorio. Ne bih ni ja. Pokušao sam biti prijazan. °To je naša zemlja,
bez obzira s koje strane barijere bili". rekao sam uvjerljivim tonom. "I vi
morate suradivati, zato što su nam osnovni interesi isti. a to je dobrobit
Sjedinjenih Američkih Država. Jasno"
"Je mi jasno u crnoga vraga. Dom". odgovorio je on. "Jao. Dom, daj, daj, Tu mi
zaista možeš vjerovati na riječ, jer ti tu, naposljetku. i nemaš baš što za
reći. jasno? Jer smo vas uhvatili za jaja... no kad smo već kod toga". dodao
sam. "kako t-oja prostata?"
To ga je iznenadilo.
"O čemu ti to Premlad sam da bih s njom već mogao imati problema."
"Aha". odgovorio sam mu. "To sam i ja mislio kad su mi rekli. Ali ti je bolje
da se daš pregledati."
On je sarno odmahnuo glavom.
"DeSota"; rekao je; doimajući se mnogo i hrabrijim i odlučnijim no što bih ja,
u to sam uvjeren. bio na njegovv mjestu - što me obradovalo, jer me je navelo
na misao da bih možda ipak bio - "daj dosta sranja. Napali ste nas bez
upozorenja, i to je zaista gnusno. Zašto ste to učinili?"
Nasmiješio sam se.
"Zato što ste tu. Zar ne znaš kako to već ide? Pred sobom smo imali problem, i
vidjeli mu tehnološko rješenje. A kad čovjek ima tehnologiju, onda se njome i
posluži, a mi smo je imali." Nisam sad htio potezati pitanje kako smo do nje
došli,
100 101

jer to, naposljetku, i nije bilo tako relevantno. "Vidi, stari moj. vi ste sad
suočeni s onim što mi nazivamo bespogovornom situacijom. Naš predsjednik veli
vašem predsjedniku što mi želimo učiniti. Vi nam dopustite da to učinimo.
Potom se mi mičemo; i to je kraj priče."
Uputio mi je vrlo ozbiljan pogled.
"U to ni sam ne vjeruješ; zar ne?" upitao me je.
Slegnuo sam ramenima. Poznavali smo se dovoljno da bismo znali da nijedan od
nas neće u to povjerovati. Ni ja nisam razmišljao dalje od cilja ove vježbe -
jer službeno je to bila vježba - ali sam isto tako dobro znao i to da nije baš
jako vjerojatno da ćemo, nakon što se jednom poslužimo njihovom vremenskom
linijom da bismo se pobrinuli za glavne neprijatelje u našoj, naprosto samo
tako otići. Uvijek će tu biti i drugih poslića za koje nam oni mogu poslužiti.
No sve je to bilo predaleko u budućnosti da bih time razbijao glawu - iako mi
je bilo prilično jasno zašto bi taj drugi ja mogao brinuti, i to jako. Zato
rekoh:
"No vratimo se našem pitanju. floće li vaš predsjednik poslušati našega bez
borbe? U moje doba Reaganovi i Jerry Brom baš i nisu bili pajdaši."
"hakve to ima veze s tim? Učinit će ono što bude morala. Ona se zaklela da će
braniti i štititi Sjedinjene Države..." "Da. ali koje?" upitao sam ga ja. "Naš
je predsjednik
položio istu zaklet-v; i sad je izvršava." S oklijevanjem - jer je mlakonja;
ali to nisam rekao. "A stara će Nancy najbolje zaštititi vaš narod ako nam
pusti da učinimo što smo naumili. Imaš li ti uopće predodžbe što je
alternativa? Sva je snaga na našoj strani! Hoćete da vam pustimo crni prišt u
Bijelu kuću? lale boginje B na Times Square?" Nasmijao sam se izrazu njegova
lica. "Što je bilo, misliš da samo pričamo o vodikovim bombama? ltogli bismo
vam smrdati hrpu lijepih nekretnina."
"Ali biološko oružje je..." Zastao je; i zamislio se. Očito se sprema reći da
je to protiv mecunarodnog prava ili tako nešto.
No ja sam mu objasnio:
"Nakon Salta II morali smo nešto učiniti. Gotovo smo se sasvim odrekli
atomskih bombi. Ali smo zato razradili druge stvari."
102
"Kakav"Salt II"?" upitao je, i potom smjesta dodao: "Ne, ne, dodavola s tim,
nemoj mi sad držati predavanja iz povijesti. Od tebe hoću samo jedno: da se
svi vi, koliko vas je god crni vrag donio, vratite odakle ste i došli i date
nam mira, ali čisto sumnjam da ćete to učiniti. Ako te baš jako zanima, od
tebe mi se bljuje!"
Ljutog li vražića! Zbog njega sam se gotovo osjetio gordo... ali i pobjesnio.
"Iia sranje. Dom!" uskliknuo sam. "I ti bi učinio isto! I vi ste se spremali,
na ovaj ili onaj način - zašto bi inače radili na projektu Macišta?"
"Zato što..." otpočeo je, pa stao. Izraz mi je njegova lica bio sasvim
dostatan odgovor. Promijenili smo temu. "Imaš li cigaretu?" upitao me on.
"Prestao sam pušiti", odgovorio sam mu sa zadovoljstvom. On je kimnuo glavom i
zamislio se.
"Ja zaprano nikad nisam ni vjerovao da bi iz toga moglo nešto biti", rekao je
polagano.
"Ali ste ipak pokušavali, dečko dragi, zar ne? I u čemu je onda razlika? Ne
činimo ništa što i vi ne biste činili da ste svoja istraživanja završili prije
nas."
"To - to je prilično dvojbeno", odgovorio je on. Pošteno od njega. Nije rekao:
"Nije istina."
"Hoćeš li nam onda pomoći da nagovorimo tvog predsjednika?" nastavio sam
pritiskati.
Ovaj put nije bilo oklijevanja. "Ne,"
"Čak ni ako bi to možda spasilo mnoge živote?" Na što je on odgovorio:
"Čak ni u tom slučaju. Nema predavanja, Dom... I nisam baš siguran ni da bih
bio spreman kupiti nekoliko američkih života životima nekoliko milijuna Rusa."
Pogledao sam ga zapanjeno. Je li moguće da ja -u ijednoj inkarnaciji - mogu
biti takva šupljoglava luda? Ali se uopće nije doimao šupljoglavo. Zavalio se
u naslonjač i stao me proučavati pogledom, i najedndm se doimao mnogo višim i
mnogo sigurnijim u sebe.
"I što te onda plaši, Dominic?" upitao je. "Kako to misliš?" odbio sam njegov
udarac. Na što je on odgovorio, razumno to razlažući:
103

"Zvuči mi kao da vas muče brige o kojima mi ne želiš govoriti. Možda i ne mogu
pogoditi što bi to moglo biti. Ali s druge pak strane, možda i mogu. Razlog
zbog kojeg sam došao ovamo krije se u činjenici da je tu još jedan od nas; i
da njuška okolo. I čini se da zna što se spremaš učiniti. Da sam ja ti, to bi
me zaista zabrinulo. Zašto? Tko je on? Što se to zbiva?"
Trebao sam znati da je teško skrivati tajne od samoga sebe.
Ja nikad nisam bio blesan. čak ni utjelovljen u senatora. On je spojio ono što
mi je bilo najviše na pameti - ili barem nešto od toga.
Odgovorio sam mu vrlo polako:
"On je iz još jednog paralelnog vremena. Dom." "Toliko valjda znam i sam",
odgovorio je on nestrpljivo. "Je li vas i ranije posjećivao?"
"Ne. Ne baš. I ne on." Nisam mu o našem posjetitelju želio reći ništa više - o
onom kojeg smo uspjeli uhvatiti i zadržati, i koji je sada sjedio u šatoru i
pod stražom s druge strane portala, znojeći se od straha da bi ga njegovi
mogli naći i napraviti mu nešto gadno zato što nam je pomogao pri razvijanju
portala. "Ali smo imali posjetitelja. I možda ne samo jednog."
"Nastavi." Na što rekoh:
"Jesi li ikad čuo za "odskok"?" "Što znači?"
"Što znači "skočiti natrag". had prodeš kroz opnu, ili što li to već je. što
jedno vrijeme dijeli od drugoga, pojavljuje se svojevrsni konzervativni efekt.
Onda počinju i zbivanja u suprotnom smjeru."
On se namrštio.
"1-9isliš reći da i druge ljude baca amo-tamo?"
"I ne samo ljude. To je prilično komplicirano. Sve ovisi o tome koliko se opna
proderala. Ponekad je to samo energija - svjetlost, ili zvuk. Ponekad su opet
samo plinovi što teku amo-tamo, ili samo mali predmeti - ptice u letu, recimo.
Ali ponekad je to i nešto mnogo više."
"I to se sad događa i tu?"
Odgovorio sam mu nekako nevoljko:
"Čini se da da. I ne samo tu."
Ustao je i pošao do prozora. Pustio sam ga da o tome duboko razmisli. Onda mi
je rekao preko ramena:
"Dom, Dom; čini mi se zaista kao da ste jebali ježu leđa." Na ovo mu nisam
ništa odgovorio. On se okrenuo, i zagledao u mene. "Volio bih da mi negdje
nadeš cigaretu", rekao je razdražljivo. "Ovo je teško hladno probaviti."
Jedan sam trenutak raspravljao sam sa sobom da li da se prema tome postavim
oštro, ali sam zaključio da je bolje ne. "Zašto ne? Tvoja pluća tvoja stvar."
Prešao sam prstom po
internom teleFonu dok nisam smislio koje će me dugme povezati sa sobom
posilnog, pa rekao narednici Sambok da donese nešto za pušiti. "I tako",
rekoh, "htio bih da to raščistimo. Hoćeš li nam pomoći?"
On je odgovorio naprosto: "Ne."
"Nećeš čak ni ako je opasno kako sam ti rekao? Nećeš čak ni ako toja zemlja
protiv nas i tako nema obrane?" "Dominic, u to si se sam uvalio. Iz toga se
sam i izvuci",
rekao je bespogovorno i okrenuo se vratima baš u trenutku kad se u njima
pojavila Nyla Sambok s kutijom vojničkih cigareta oslobodenih od poreza.
I tada se u jednom času moj prijazni drugi ja, iz samouvjerenog zarobljenika
voljnog da kaže samo ime, čin i broj pretvorio u nešto sasvim novo.
Što se to docavola dogodilo s njim? Zapiljio se u narednicu kao da je ugledao
duha. Nikad u životu nisam vidio takav izraz zaprepaštenja; i bijesa, i
zabrinutosti na ijednom ljudskom licu - najmanje pak na vlastitom!
104 105 2` ;I

Čovjek zvan Donzinic DeSota sjedio je pred ekranom, dok su mu prsti marljivo
letjeli preko tastatuze, analiziali i bilježili. A onda je, ne podižući prste,
pzoaozorio u sićušni nzikzofon savijen oko obraza: "Šefe. Ovo je dosad
najdalje. Čini se da još` nena ni kralježozjaka."
;J`
24. kolovo2a 1983.
9.20 ujutro. Senator Dominic DeSota
had sam se vratio u svoj dom daleko od doma, ogradeni prostor na parkiralištu
J-3, otlcrio sam da za mene više nema doručka. A otl:rio sam da nema ni šest
zarobljenika. Preostalo je još desetak vojnika iz stalne posade baze,
uključujući i nekolicinu što su, posramljeno na ledima noseći šablonom
ispisani "PW". oznaku ratnog zarobljenika. skupljali preostale poslužavnike iz
menze što su ih drugi bili ostavili. Sasvim drukčiji vojnik, sa zelenom vrpcom
oko mišice, motrio ih je dok je pred sobom opušteno držao automatski pištolj.
Jedan, nesumnjivo, od vojnika majora DeSote.
Ali od nekoliko civila što su noćas sa mnom spavali na platnenim poljskim
krevetima, nije više bilo nijednog. To je smelo desetara koji me je vratio.
Dao mi je da udem u ogradu pa počeo zabrinut razgovor s drugim stražarom. Ali
mene to nije brinulo. Jer su mi se po glavi vrzmale druge sWari.
Ili jedna druga stvar: Nyla Bonquist!
Ne znam kako da uopće kažem koliko me razbucao pogled na moju dragu ljubav u
vojničkoj odori, još s tragovima maskirnog crnila na licu, s puškom prebačenom
preko ramena, dok me je tako gledala uopće me ne prepoznajući.
Sad kad sam imao vremena razmisliti o tome, shvatio sam kako je zapravo bilo
vrlo yerojatno da će i u njihow vremenu biti još jedna Nyla, baš lao što je u
njemu bio i još jedan Dominic DeSota - i, nesumnjivo, još jedna Marilyn no za
koga se ona ovdje udala? baš kao i još jedan Ferdie Bowquist i čitava postava
svih drugih likova. Taj drugi Dom DeSota nije uopće bio jednak meni. Nije bilQ
razloga da to bude ru Nyla. Ova nije bila slavna koncertna volinistica. Nosila
je kraću kosu i na očima manje šminke. A odijevala se - no dobro, to je,
napokon, i tako bila samo vojničlca uniforma. Moja se Nyla odijevala lijepo,
no ova nije imala slobodu izbora.
lOC 107

Ali tako srcelomno slične! I nije me uopće prepoznala! Ili bolje - jer ovo baš
nije bilo sasvim točno - u meni je vidjela samo kopiju tog drugog Dominica,
kojeg je poznavala ali ne, bar sam se nadao, u biblijskom smislu riječi. Pitao
sam se hoću li je ikad više vidjeti...
A onda sam se istog časa upitao i hoću li ikad više vidjeti i moju Nylu. A
pitao sam se i u vezi sebe! Našao sam se usred golemih; fantastičnih i
zastrašujućih zbivanja; a misli su mi bile ispunjene samo ženom s kojom sam
bio u ljubavnoj vezi...
"Ti! Zarobljeniče DeSota!" progundao je desetar. i ja sam shvatio da je mahnuo
prema meni. "Idemo; tvoje su premjestili. Vodim te do sabirne točke."
Pogledao sam druge zarobljenike, no oni su mi odgovorili samo neprozirnim
pogledom regrutiranih vojnika koji su se našli u situaciji o kakvoj zapovijedi
šute; neprozirnim pogledom tipa "ja-sam-ovdje-samo-službenik".
"A gdje je to" upitao sam. Ali je jedini odgovor na ovo bilo gnusno trzanje
strojnoga pištolja.

To nije bilo pošteno. Išli smo upravo onim putem kojim smo bili i došli. do
časničkoga kluba prekoputa Ilacišta.
Tu sam već bio. I to mnogo puta. To je svojevrsni salon u kojem su ljudi što
su tu radili mogli posjediti uz šalicu kave i malo popričati podalje od svojih
pisaćih stolova. ili ovamo donijeti najnoviji tovar informativnih memoranduma
da ih pročitaju u miru. Sad je tu izgledao kao i uijek; samo što su sad u
njemu bila devetorica koja tu očito nisu željela biti. Dva su civilna
znanswenika hodala gore-dolje, sijevajući pogledom kroz prozore. Pukovmik
Martineau je sjedio i pričao s nekom ženom, u kojoj sam prepoznao
matematičarku što su je doveli s ITT-a, i stoga jednog od svojih birača.
"Edna", rekao sam i kimnuo glavom. "Pukovniče." Baš kao da sam slučajno
svratio na kolu i kao da se ne dogada baš ništa neobično.
"Pitali smo se gdje ste", rekao je pukovnik.
"Ispitivao me taj gnusni drugi Dominic DeSota. Zbog njega sam ostao bez
doručka."
108
"Ako imate četvrt dolara", rekao je on, "u hodniku vam je automat, i čuvar će
vam dati da se poslužite."Ja ih nisam imao, ali ih je zato imala doktorica
Edna Valeska - bili su kao i naši, samo što je na njima bilo lice Herberta
Hoovera. Bezalkoholni napitak i nekoliko piroški baš i nisu neko jelo, ali su
bar želucu prenijeli moje najbolje namjere. Čisto iz navike, dok sam ja to
jeo, pukovnik Martineau je napravio krug po sobi, pa pregledao prozore
odmahivanje glavom; vani naoružana straža. pa provjerio druga vrata
zaključana. pa poslušao telefon prekinuto. A onda je sjeo i gledao me kako
jedem. "Sve su nas preispitali", rekao je. "Čini se da si ih od svega najviše
zanimao ti, Dom-ili bar onaj prv koji ti je tako sličio. Ollal nestali.°
"I mene su pitali isto", rekao sam ustima punih zašećerena loja. "Ne vidim
nikakva zla u tome što sam im rekao sve što znam - čega, naravno, nema puno.
Jesam li trebao ostati samo na imenu, činu i serijskom broju. koji, uostalom,
ni nemam"
On me iznenadeno pogledao. I ja sam se iznenadio; ni sam nisam shvatio koliko
sam nenozan.
""iislim; senatore, da ćemo ovo morati odsvirati bez nota", rekao je da me
umiri. Nasmiješio sam se da mu pokažem koliko mi je žao; a Edna Valeslca se
uspravla na kauču do mene. spremajući se uplesti u raspraw.
"Dobre su vijesti", rekla je smrknuto, "da sad imamo dokaz da je projekt
Macište ostvarljiv. Loše su vijesti da su ga oni oswarili prije nas, i da se
time već i služe; a najgore su vijesti da je tu, po svemu sudeći. riječ o ne
samo jednoj vremenskoj liniji. Ne postoji nijedno drugo objašnjenje koje se
slaže s činjenicama."
"Tako se to i meni čini", suglasio sam se, "no tko su ti drugi" Odmahivanje
glavom. "hriste. Na ovo baš nisam navikao."
hratl:i bljesak smiješka s Ednine strane. "A tko jest"
"Ali mislim, to je vaš projekt!" pobunio sam se. "Ako vi ne shvaćate što se
zbiva, tko onda shvaća?"
"Rekla sam da na to nisam navikla, senatore. Nisam rekla da to ne razumijem -
bar djelomice." Vidjela je moj pogled na svojim cigaretama pa mi izvadila
jednu. "Tako mi primjerice",
109

rekla je pa pripalila i sebi i meni, "o vremenskoj liniji naših posjetitelja

znamo poprilično - mislim reći o ovima koji su izvršili invaziju; o ovima kod
kojih ste vi major u njihovoj vojsci."
"Znamo li doista?"
"Sasvim sigurno. Oni su nas napali zato što neprijatelja u svom vremenu žele
napasti kroz stražnja vrata- znači učiniti isto što smo se i mi spremali
učiniti."
"Doktorice Valeska", odgovorio sam. "mise nismoaprencali. Cilj je lacišta bio
ispitivanje ostzarljizost:. Nisu postojali nikakvi operativni planovi."
Ona je samo slegnula ramenima. odbacujući t3ko tu razliku kao premalenu da bi
bila i od kakva značenja. "postoji još jedan solidan logični izvod, i još
jedna
činjenica. Zaključak glasi: Iako su oni otišli prilično daleko u prolaženju
kroz vrijeme, postoji bar još jedna vremenska linija u kojoj su otišli još
dalje. A ta je proizvela onog pr-og Dominica DeSotu."
Opazio sam da su se ne samo oko nas počeli skupljati drugi ljudi u prostoriji,
već da je prema nama naćulio uši čak i stražar na vratima. Pa mislim, zašto
ne? :-fožda mu uspijem pročitati štogod iz izraza lica.
"Kako to možete znati?" upitao sam, motreći na stražara kutlcom oka.
"Zato što ti drugi ljudi - nazovimo ih Populacijom jedan - mogu odjednom
prowći jednog čovjeka pa ga vratiti s te druge strane. Ja baš ne mislim da to
može učiniti i Populacija dva - mislim pritom na zavojevače." Pomislio sam
kako mrštenje stražareva lica tu misao čini posve uvjerljivom. A opazila ga je
i Edna Valeska, u to sam bio uvjeren. "I tako". rekla je ona. "u toj je igri
još jedan igrač."
"Tako možda imamo i saveznika". rekao sam s puno nade. "Ljudi Populacije jedan
možda su podjednako ranjivi kao i mi, samo što njih ugrožava Populacija dva."
Stražar je sad već na nas drečio oči, i izraz zabrinutosti na njegovu licu
upravo je blažio. Mi smo govorili o onom o čemu on nije htio ni misliti.
Okrenuo sam mu se i nasmiješio. Što je bila pogreška. Sijevnuo je očima na
mene i odmaknuo se, s oružjem dijagonalno pritisnutim na prsima, i sad već bez
ikakva izraza na licu. Ali i to je bila nekakva potvrda.
"S druge pak strane", rekla je Edna Valeska, "da su ljudi Populacije jedan
htjeli za nas išta učiniti, imali su obilato prilike da tako i postupe. Ali to
nisu učinili."
To je bilo prilično istinito, pa sam se počeo osjećati smeteno kao i taj
stražar.
"A kako glasi ona druga činjenica što je znamo o ljudima Populacije dva -
našim zavojevačima?" upitao sam. "Njihov je glavni protivnik Sovjetski Savez."
Na što sam ja rekao:
"Da; čini se da je zaista tako. Ali je u to teško povjerovati! Nakon atomskoga
rata, kad su im Kinezi 1960. odsjekli obadvije glave, udarivši i po Moskvi i
po Lenjingradu..."
"Istina je. Dom", ubacio se pukovnik Martineau, "ali, shvaćaš. u njihow se
vremenu to nije dogodilo. Mi smo to nekako uspjeli složiti, prema svemu što
smo otkrili dok su nas ispitivali. Sovjeti su imali samo jedan veliki vanjski
rat. Mislim da je to bilo oko 1940. Zaratili su se s Finskom, i onda su se
upleli Nijemci..."
"Nijemci!" nlartineau je kimnuo glavom.
"Nijemci nisu proveli svoju revoluciju. Vlast je preuzeo neki Hitler, i rat je
bio prilično gadan. Rusi su pobijedili, a poslije rata su pod svojim vodom,
Josifom Staljinom, zaposjeli najveći dio Istočne Europe."
Ovo je bilo najteže progutati.
"Hej. čekaj čas! Znam tho je bio Staljin! Neko je vrijeme upravljao zemljom,
dok nije stradao u atentatu. A njegov mi je unuk zapravo prijatelj. On je
ruski ambasadoru Sjedinjenim Državama. Znamo igrati bridž. On je dobar
prijatelj - jedne moje prijateljice." I tu sam stao, ne htijući spomenuti Nylu
Bowquist. Ponovno sam bacio pogled na stražara, koji je ovaj put bio mnogo
oprezniji, no nedvojbeno je ponovno naćulio uši. "Starog je Joea", nastavio
sam predavanje, "ubilo nekakvo gruzijsko separatističko podzemlje. A Englezi
su otpočeli opći štrajk koji je prerastao u revoluciju. Postali su
socijalisti, što su i danas, a Rus je Litvinov pbstao šef SSSR-a zbog svojih
dobrih engleskih veza. Usto mu je i žena bila Engleskinja. I tada, nakon 1960,
kod Nijemaca je izbila kontrarevolucija i carica se vratila, i sad su oni i
Japan veliki konkurenti..."
110 ;, 111

Prekinuo sam usred rečenice. Nisam vše plašio stražara. To mu je naprosto bilo
dosadno. A da i ne spominjemo što sam time radio Edni i pukovniku A-
fartineauu.
Pukowik je odmahnuo glavom.
"Ništa se od svega toga nije dogodilo u njiho-v vremenu". rekao je. "Za
posljednjih su tridesetak godina imali samo dvije swarne supersile, Ruse i
Amerikance. I sad žele zbaciti konkurente."
Stražaru to nije bilo samo dosadno. Nije nas više čak ni slušao. Ispred
časničkoga kluba došlo je do laganoga komešanja; i sad je gledao što se to
zbiva. U tom smo trenutl:u već svi mi u prostoriji bacali postrane poglede na
naš živi lakmus-papir, želeći vidjeti što je to uzrokovalo takvu reakciju, i
kad je on prestao reagirati, zamro je i razgovor.
"O. kvragu", rekao je neki mladi znanstvenik, pa slegnuo ramenima, kao da je
htio reći da je to samo opći komentar iza kojega ne planira dati nikako
naknadno specifično objašnjenje.
Edna Valeska se, medutim, počela srditi:
"Kv.a-agu i dodavola. ioj će se muž razboljeti od brige. Nikad nije htio da
radim u noćnoj smjeni. hako bih mu voljela javiti da je sa mnom sve u redu."
"I ja bih volio isto". rekao sam ja. Pukovnik je kimnuo glavom.
"U mom poslu žene se moraju naiknuti na takve sn-ari- no dobro, ne baš na
takze, ali hoću reći; na to da ih ne možemo svaki čas ziikati. Znam da je to
kod civila drukčije. Dom; kladim se da ti jako brineš zbog svoje žene."
"Što? O. naravno", suglasio sam se. ali nisam dodao; i 1 je takodeo.

Ponovno su nas nahranili nekako pred samo podne. Dobili smo špagete iz
konzerte i polpete iz ostataka zaliha k-uhinje časničkoga kluba, ali je zato
bilo u izobilju mlijeka i pristojne kave.
"Tove nas za klanje", rekao je smrknuto jedan od mladih znanstvenika, i tada
je, kao na dani znak, u prostoriju ušao
nov-i čuvar s pištoljem na gotovs, a za njim Nyla. Hoću reći narednica Nyla
Sambok, s po jednim naoružanim redovom sa s-ake strane.
Sve nas je uljudno prešla pogledom.
"Ako ste gotovi s kavom", rekla je. "spremni smo odvesti vas u udobnije
prostorije."
"A gdje to?" upitao je pukovnik Martineau.
"Ne jako daleko; gospodine pukovniče. A sad bih vas zamolila da podete za
mnom." Glas je bio baš Nylin. Njen je bio i onaj "zamolila" - lijepa gesta, s
obzirom na okolnosti. Ali način na koji su njeni vojnici zbacili oružje da nas
drže na nišanu. nije to bio ni najmanje. I tad smo krenuli, bez obzira jesmo
li bili gotovi s kavom ili ne.
Ali nismo morali daleko. had smo se našli izvan klimatiziranoga kluba,
pustinjska nas je jara sve udarila medu oči. ali ni to nije potrajalo dugo.
Iiroz vrata van. Preko široke i prazne ulice u bazi. hroz ulazna vrata
Macišta, pa klaparajući nogama niza stepenice, do velike, pretrpane podrumske
prostorije. Nekad je to bila pištoljska streljana. Sad je bila puna Ijudi sa
zelenim vrpcama zavojevača na mišicama, a bilo je tu i nekoliko SIiB sprava
nalik na generatore, ali iz kojih su vodili debeli kablovi, nalik na zmije; i
odlazili van, odakle se čulo bubanje dizela... i visoki, pravokutni zaslon
bezlične antracitne crnine.
Tad sam po pwi put u životu ugledao portal. Nitko mi nije morao reći što je
to. Bila je to naprosto crnina što je visjela u zraku. zamalo dovoljno velika
da ispuni prostoriju od zida do zida; i bila je sablasna. Pukomik Martineau je
dreknuo:
"Narednice! Zahtijevam da mi kažete kakve su vaše namjere!"
"Da, gospodine pukovniče", suglasila se ona. "O tome će vas obavijestiti
časnik. Ovo je samo zbog vaše sigurnosti i udobnosti, gospodine pukovniče."
"Gluposti, naredniče!"
Ona se, mecutim, naprosta suglasila:
"Da, gospodine pukovniče", i otišla od nas. Ona nam više nije stajala na
raspolaganju da odgovara na naša pitanja, a naoružani su stražari očito sve
odgovore držali u magazinima s mecima.
112 113

Gledao sam je kako odlazi na drugi kraj sobe, gdje je moj dobri stari dvojnik-
Dominic stajao s čovjekom koji se doimao nekako čudno. I to čudno na dva
načina. Lice mu je bilo na nekakav maglovit način poznato; a činilo se i da
je, baš kao i ja. bio civil u posudenoj terenskoj uniformi. Nije nosio oznake
čina, baš kao ni ja; i baš kao ni ja nije imao zelenu vrpcu na rukavu. Pa ipak
nije bio zarobljenik, jer je stajao kraj visoka pulta, i namještao nekak-ve
instrumente. Major Dominic ga je pažljivo motrio; isto ga je tako motrio i
redov s karabinkom. Njegov čuvar? I ako mu je potreban čuvar, a on nije jedan
od nas, tko je onda on?
N5-la-narednica je primala naredenja od majora-mene. Kimnula mu je glavom i
vratila se do nas.
"Prolazite za manje od minute". informirala nas je. "Dajte, naredniče, čekajte
čas!" odrezao je pukovnik. "Zahtijevam da nam kažete kamo nas to vodite!"
"Da, gospodine pukovniče", odgovorila je ona. "Časnik će vam sve objasniti."
Martineau se povukao, pjeneći se od bijesa. Ali sad sam ja bio na redu.
"Vi ste Nyla Christophe?" upitao sam vedro.
Iznenadeni treptaj. I sad me po pwi put pogledala kao ljudsko biće; a ne
naprosto komadinu zarobljeničkoga mesa koju je mogla seliti po vlastitoj
volji. Karabinka joj je nastavila čvrsto stajati u ruci. Nije baš bila uperena
točno u mene, ali je bio dovoljan i čewrtokret tijela da mi ga nanišani ravno
u trbuh.
"To mi je djevojačko prezime"; priznala je oprezno. "nMi se poznajemo?"
"Poznavao sam jednu od -as koja je u mom vremenu". rekao sam i nasmiješio se.
"Ona mi je... prijateljica. A takocier i jedna od najvećih svjetskih
violinista."
Kad sam spomenuo "prijateljicu" pogledala me je radoznalo; ali sam njenu punu
pažnju priwkao tek kad sam rekao "violinist". Na trenutak me pogledala
ispitivački. Uputila je brz pogled majoru, pa ga vratila na mene.
"O čemu vi to?" upitala je. A ja sam rekao:
"Zuckerman, Ricci, Christophe. To su danas tri najveća svjetska violinista. U
ovom svijetu. Sinoć je Ny·la svirala s National Symphony pred predsjednicom
Sjedinjenih Država."
"National Synzphorzy" Kimnuo sam glavom. "O, Bože", rekla je ona, "oduvijek
sam željela... Ma jel vi to mene zezate, gospodine DeSota?"
Odmahnuo sam glavom.
"U mom ste se vremenu udali za gradevinskog poduzetnika u Chicagu. Sinoć ste
svirali Gershwinov violinski koncert, a ravnao je Rostropovich. A prije dva
mjeseca vaša se slika pojawila na ovitku Peoplea. "
Lputila mi je pogled ispunjen što smetenošću, što skepticizmom.
"Gershwin nikad nije skladao violinski koncert", rekla je. "i što je to
People." "To je revija, Ny·la. Vi ste slavni."
"To je istina, narednice", ubacio se i pukovnik, koji je sve to pažljivo
slušao. "I sam sam je slušao kako svira."
"Daa?" I dalje je bila skeptična, ali i zadivljena. Iskreno sam zakimao
glavom.
"A što je s vama, Nyla?" upitao sam. "Svirate li violinu?" "Učim druge da je
sviraju", rekla je ona. "Ili sam to bar radila dok me nisu digli."
"Dakle vidite?" uzviknuo sam ozarena lica. "I onda..." I onda je to bilo
zadnje što sam rekao.
"Narednice Sambok!" zazvao je kapetan što je stajao kraj zaslona. "Niičite ih
van!"
I to je bio kraj. Najednom je bila sva obuzeta poslom; moja Nyla. Aho me je
uopće više i pogledala, onda je to učinila s onim neosobnim zanimanjem s kojim
u klaonici čovjek s pneumatskim pištoljem gleda govedo kako se uspinje rampom.
"Idemo. molim vas", rekla nam je svima, no ovaj put to "molim" nije značilo
baš ništa.
"A sad me čujte, narednice", otpočeo je pukovnik Martineau, ali se njoj nije
dalo više. Dala mu je znak karabinkom. Pukovnik me je pogledao i slegnuo
ramenima. Krenuli smo. Složili smo se u red po jedan, duž žutih crta što su na
pod bile nabojane tako nedavno da su se neki dijelovi još lijepili. Tik pred
zloslutnom crninom bila je široka žuta traka, nalik na crtu pred kojom treba
pričekati u aerodromskoj carinarnici. Novi nas je kapetan tu zaustavio, držeći
jedno oko na nama a drugo na maglovito poznatom civilu.
114 ".I 115

"Kad vam kažem". rekao je. "naprosto ćete krenuti ravno naprijed kroz portal,
jedan po jedan. Čekajte dok vas ne pozovu; to je važno. Na drugoj je strani
pod u istom nivou kao na ovom, ne morate se brinuti da ćete posrnuti ili ne
znam što. Pa ipak, s druge je strane osoblje koje će vam, bude li potrebno.
priskočiti u pomoć. Ne zaboravite, samo jedan po jedan..."
"Kapetane!" oštro je izrekao pukovnik Martineau; skupivši sve snage za
posljednji pokušaj. "Ja zahtijevam..."
"Ništa vi ne zahtijevate", odgovorio mu je kapetan; ali ne grubo. nego onako
kako bi svatko koji se upravo bavi nekak-,im škakljivim poslom rekao nekome
tko mu smeta; sugerirajući mu da se suzdrži dok ne bude gotov. "Svoje ćete
prigovore imati prilike iznijeti kad se nadete s druge strane... gospodine
pukovniče." Ovo je "gospodine pukovniče" bio dodao tek nakon kraćeg
razmišljanja. A po tonu je bilo jasno da to ne treba shvatiti baš jako
ozbiljno. Kapetana je mnogo više od svega što je itko od nas mogao reći,
zanimao civil za pultom.
A taj je civil bio zaista jako zanimljiv. On je očito izvodio nekakvo složeno
balansno ugadanje. Čini se da je cr-,enu točku na jednoj Ijesttici pokušavao
zadržati sučelice zelenoj na drugoj. Kad bi crena točke otplovila; zavrtio bi
dugmad sve dok je ne bi vratio. Kad su se našle zajedno, viknuo je preko
ramena:
"Dajte ih van!"
I tada nam je doktorica Edna Valeska. s izrazom lica kao da se moli, dobacila
preko ramena molećiv pogled, stresla se. zakoračila u crninu i u njoj naprosto
nestala.
Svih nas preostalih osam samo je odjednom duboko uzdahnulo.
"Sljedeći", odrezao je kapetan, pa je za njom krenuo i pukovnik Martineau.
Crno ga je progutalo, a da za njim nije ostalo ni traga, kao ni iza Edne
Valeske.
Ja sam bio sljedeći u redu.
Stajao sam niti dva metra od tajanstvenog civila. On mi je preko ramena
dobacio brz pogled.
A ja sam se trznuo. Mršav, mnogo iscrpljenijeg izgleda, ali baš on. O tome
nije moglo biti sumnje.
"Lavrenti!" uskliknuo sam. "Vi ste ambasador Lavrenti Djugashvili!"
Stražar je samo dreknuo:
"Jeste li poludjeli? Ne gnjavite doktora Douglasa!" "Kvragu, čekajte čas",
usprotivio se civil. "Vi! Kako ste me to nazvali?"
"Djugashvili", rekoh. "Vi ste ambasador Sovjetskog Saveza, Lavrenti
Djugashvili."
Jedan me trenutak gledao vrlo razdraženo.
"Ne zovem se Djugashvili", rekao je i vratio se svojoj ploči. Trenutak je
ponovno žonglirao brojčanicima; i onda kimnuo kapetanu da me hitne kroz
portal. "Ali se moj djed zvao", doiknuo je baš u trenutku kad sam zakoračio u
crninu.
f i
Kad sam bio mali, vodio sam aktivan Fantazijski život, koncentriran na dvije
teme. Jedna je bila put u svemir. Druga je bila seks. Glavni razlog zbog kojeg
sam želio postati znanstvenikom. još kao brucoš na Lane Techu, svodio se na
želju da posjetim druge syetove. Ta se maštarija zapravo nikad nije ni
izgubila. nego je godinama naprosto polako isparila.
Druga se nije izgubila uopće. Imao sam najbogatiju zbirku prljavih knjiga na
Near North Sideu. Prodavači pornografije još nisu izišli na otvoreno. ali je
bilo mjesta gdje si mogao platiti dva dolara pa ući u stražnju prostoriju
automatske igraonice ili musave knjižare i gledati krupnozrnate crno-bijele
filmove iz Tijuane i Havane. Još jako dugo nisam bio baš posve siguran da
muškarac može voditi Ijubav sa ženom a da pritom ne nosi duge čarape i maskuJ
Razmjenjivao sam laži sa svim drugim momcima u šahovskom klubu i teniskoj
momčadi, i svake bih se večeri uspavljivao na dobar stari tinejdžerski način,
dok bi mi mašta brižljivo pisala scenarij savršenog zavodenja: paučinasti
-negliže, ledeno vino kraj kreveta, svilene plahte...
A onda je došao Četvrti srpnja. Peggy Hofstader. Njezina je stambena zgrada
bila dovoljno blizu jezera da bismo s nje mogli gledati vatromet. Na terasi
osim nas nije bilo
11G " I 117

nikoga, a ja sam, osim toga, uspio maznuti dva topla piva prilično odvratna
okusa. I dok je vatromet klepetao svoj finalni tras-bum-tras preko čitavoga
neba. a ja osjećao kako Peggyna ruka ide prema mjestu gdje još, osim moje:
nikad nije bila nijedna; shvatio sam da se od mene tra ži da pokažem karte.
Mašta se najednom preWorila u stvarnost. I tako posve nespreman. otpočeo sam
svoj debi, i što da čo-jek radi sa svim tim mkama i nogama i dijelovima i
mjestima?
Za mene je sretna okolnost bila što je Peggy moju ulogu znala bolje od mene.
Jer je bilo pomagajte; ljudi!
Ali sad nije bilo nikoga da mi pomogne.
Na posve različit način. ponovno sam se našao sučeljen s nečim uzdrhtalim.
sablasnim, uzbudljivim. S druge je strane crnine bio dmgi s-ijet.
Duboko sam udahnuo. I zatvorio oči. I zakoračio. I kakav je to osjećaj
Lglavnom nikakav. Bio sam na nekoliko znanstvenih sajmova gdje je bilo zračnih
vrata što su stajala izmeciu prostorija, i gdje su se uzlazne struje zraka
miješale s vodenom parom tako da se činilo da u doaTatlcu visi oblak; na njih
su projicirali slike ili reklamne poruke; a prolazilo se ravno kroz njih. Ali
oi-o što se sada dogodilo, osjetio sam još manje kao prelaženje izmedu
svjetova. Sve se svelo na to da sam u jednom trenutku bio u streljani u
podrumu zgrade. prostoriji punoj ljudi i os,ijetljenoj baterijama
fluorescentnih cijevi...
A onda sam napravio korak. i najednom se našao na dnu nekakve iskopane mpe.
Stajao sam na daskama. na najžarkijem kolovoškom suncu što ga Ne Meico može
proizvesti. Oko mene su se dizale skele na kojima su bili čudni strojevi nalik
na TV kamere, s okruglim žičanim štitnicima na mjestu objektiva. Kraj jedne je
od njih besposleno stajala teleskopska platforma, i u njemu je stajao čovjek i
besposleno me gledao odozgo. Okruživali su me bagerom izgrabljani pješčani
zido-i. Bubnjiće mi je probijala grmljavina motora kamiona. niti metar daleko
od mene.
Nisam imao vremena za proučavanje prizora. Tu su već stajala dva vojnika,
dohvatila me pod mišice i povukla naprijed.
"U kamion", zapovjedio je jedan od njih, pa se okrenuo da prihvati sljedećeg
zarobljenika koji je zateturao kroz portal. Popeo sam se na kamion -
najobičniji vojni kamion s klupama od dasaka. kojemu je na kro-v čučao vojnik,
uperivši u nas laki mirlaljez. Kad smo se svo devetero našli u kamionu. njegov
je motor zagrmio još glasnije; vozilo je poskočilo naprijed, pa smo se iz mpe
uspeli na mjestu gdje su već stajala dva vojna helikoptera; s rotorima koji su
se polako okretali.
"Van". zapovjedio je sri-ažar koji nas je dopratio u kamion; pa smo iskočili
jedan po jedan. a kamion se uz tutnjaw udaljio. Stražar koji je na sebe
preuzeo svo pripovijedanje. pažljivo nas motreći. odstupio je da izmijeni
nekoliko riječi s pilotom jednog od helikoptera. Wi smo se svi samo pogledali.
Bili smo u golim. pjeskovitim brdima. Vidio sam zgrade, nalik na vojarne. a
koje su očito pripadale stvarnoj vojnoj bazi možda milju daleko, na drugoj
strani mese - bila je to. kako sam pretpostavljao. ona početna Sandia. Bliže
nama bila je SIB kamionska prikolica, na kojoj su prozori pokazivali da je
riječ o nekakom uredu; i ta je stajala na mbu prokopa. A s druge su strane
prokopa bile još dvije-a-i poluprikolice. ali u njima nisu bile kancelarije:
one su nosile generatore. što su bubali svoje. i iz njih su kablovi tekli
ravno do strojeva na dnu jame.
Za minutu sam već dahtao od jare; kao i svi ostali, ali smo si bili isuviše
napeti da bismo brinuli o srčanom udaru. idna "aleska me povvkla za rukav.
":iorali su kopati da bi došli do podrumskog nivoa", rekla je i pokazala
prstom.
°Kako" "Htjeli su izaći u podrumu zgrade". objasnila je. "no ovdje nije bilo
nikakve zgrade. Zato su morali kopati."
"O. da." To mi se baš i nije činilo tako važnim. Da velim istinu, bilo je
toliko toga na što sam mogao reagirati, da više nisam ni znao što je važno a
što ne. Vidio sam kako se u crnom pravokutniku pojavljuju još dva lika: Nyla-
narednik i čovjek koji je izgledao kao Djugashvili, iako je rekao da nije.
Razmijenili su nekoliko riječi, a onda se Nyla okrenula i ušla u džip. "A što
je sa skelama?"
118 ,g - 119

"Pokušat ću pogoditi", rekla je doktorica Valeska. "I to je bilo zbog

pozicioniranja. Htjeli su nas špijunirati. Poviriti u laboratorije. A neki su
na najvišem katu."
To se činilo prilično razumnim, iako zaprawo više nisam bio siguran ni u to
što se sve može smatrati razumnim. Jedan je od mladih znansnenika pokazao
prstom na središnje pitanje.
"Što mislite; što će sad s nama" upitao je. a glas mu je zadrluao.
Na to nitko nije imao valjana odgovora. Pukovnik:lartineau mu se ipak najviše
približio.
".Iislim da će nam to reći narednica". rekao je u trenutlcu kad je džip Nyle
Sambok izvrcao pijesak s kotača i parkirao se iza nas.
Ona nam to; medutim. nije rekla - ili bar ne odmah. Nju je; naime. namrtenu,
priv.vkao razgo:or izmedu stražara i pilota helikoptera. "lta zgovor" je
preblaga riječ; to se prenorilo u pravu svaciu, i nisu spuštali glasove.
Nismo se trebali dugo pitati što je predmet njihova spora. Bilo je to nešto
nalik na stam zagonetku o misionarima i ljudožderima koji moraju prijeći
rijeku. U swakom je helikoptem. uz pilota, bilo mjesta za još pet ljudi. Nas
je bilo devet-devet zarobljenik -što je s jednim str,žarom činilo deset. Dva
towara. Samo što se nijedan od pilota nije želio upustiti u rizik da bez
omžane straže vozi pet neprijateljskih manijaka i desperadosa.
"O, srrnje"; rekla je napokon narednica Sambok. "Dosta s tim.
Vi uzmite četiri. vi četiri, a ja ću zadržati prekobrojnog dok se jedan ne
vrati." A kad su nas gundajući počeli trpati u helikoptere; ona se okrenula i
pokazala na mene. "Ostavite ovog". rekla je. "Ja ću ga čuvati do sljedeće
ture."
"Naravno, narednice". zacvilio je jedan od stražara. "ali je major rekao..."
"Mičite se", zapovjedila je Nyla. I tako je i bilo. had su helikopteri
uzletjeli ona se okrenula i analitički me pogledala. Pretpostavljam da baš
nisam izgledao kao problem koji ne bi znala riješiti zdrava žena s karabinkom.
Iiratko mi je kimnula glavom. "Nema smisla pohati mozak na takvom suncu",
rekla je. "Idemo u prikolicu."
...
I3lažena je prikolica bila klimatizirana.
I u njoj nije bilo nikoga. Očito je služila helikopterašima. a sad više od
njih nije bilo nikoga. Pustila me da prvi udem i. prije nego što će i sama
ući, pustila me da se dobrano odmaknem od vrata. Prebacila se u kut i stručno
eni iz džepa terenske uniforme dobacila dvije četvrtine dolara.
"Tamo je automat za kolu", rekla je. "Ja častim... On-orite ih i spustite na
stol". dodala je, a potom dodala još nešto, "molim lijepo."
Za-alila se i potegla dugi gutljaj Coca-Cole. pažljivo me promatrajući. Ja sam
postupio kao njen zrcalni odraz. Tako izbliza. dok smo bili sami u sobi, bil3
je sličnija Nyli no ikada. O. naravno, odjevena u nekakav kostim s proslave
Noći vještica. No ipak je to bila Ny-la Christophe Boquist; žia žiwca ta .
Što, naravno, nije bila. Bila je to Ny-la Neka Druga. No bez obzira koje ime
nosila, ni Nyla nikad nije izgledala ljepše i poželjnije; a to znači da je
izgledala jako dobro. Ne mislim pritom samo na seksualnost; iako je bilo svega
toga; ali je bilo i više od toga. Bila mi je rlrngn. Drag mi je bio napol
šaljivi smeteni pogled što mi ga je bila uputila. Drag mi je bio način na koji
se naslonila, zbog čega su joj grudi bluzu unifonne pretvorile u kreaciju
modnoga krojača. A kad je progovorila. drag mi je bio zv-uk njezina glasa.
"Što je to bilo. DeSota hakve su to priče koje ste mi ispričali"
""i ste koncertna violinistica, i to jedna od najvećih što je ik3d živjela".
rekoh joj.
"Lijepe želje! Ja sam učiteljica glazbe, gospodine DeSota. Priznajem da sam se
oduvijek željela uspeti do orkestra. Ali nikad nisam uspjela."
Slegnuo sam ramenima.
"Ali imate sve potrebne sposobnosti", rekoh, "jer ste u mom svijetu baš to
uspjeli postići. A nisam vam rekao još nešto o vama u mojoj vremenskoj
liniji... i sebi."
Uputila mi je čudan pogled. Nije izgovorila riječ kako Pustila je da to
umjesto nje izgovore njene obrve.
120 y 121

"Bili smo ljubavnici", odgovorio sam. "Jako sam vas volio. I još vas volim."
Sad mi je uputila sasvim drukčije čudan pogled. Sad je u njemu bila
iznenadenost, i sumnja. Ali je on takoder bio i zavodljivo topao. Bio je to
gotovo pogled iz bara za samce. iako ne mislim da je Nyla u njih zalazila išta
češće od mene. Znam kakav je to pogled bio. Bio je to pogled kakav je Roxana
zacijelo uputila Cyranou de Bergeracu kad je otkrila da joj je on, a ne ta
tupa govedina Cliristian, napisao sva ona prekrasna pisma. A potom je rekla:
"Ovo je neki novi štos. DeSota." "Nyla, nije to nikakav štos."
Zamislila se na trenutak. a onda se osvrnula i široko nasmiješila.
"S obzirom na okolnosti", rekla je; "mogao bi biti. Ali da promijenimo temu.
Što je ono bilo s Gersh inovim koncertom On je umro mlad, to znate i sami."
Slegnuo sam ramenima; o njemu zaista nisam znao mnogo. "Ostavio je mnogo
dobrih swari", nastawila je. gledajući me kako ustajem i odlazim do prozora.
"Sve sami pop, naravno. I onda Rapsoliju uplaronr, honcert u F-duru. .
4merikanca zc Par-izu... ali na časnu riječ. on nikad nije napisao baš ništa
za violinu."
Spustio sam pogled na portal. gdje se ne-baš-Djugaslmili igrao istim pultom
kakav je imao i na drugoj strani. Odlučno sam odmahnuo glavom.
"pogrešno; Nyla. Posve krivo. Ja nisam nikakav stručnjak za klasičnu glazbu,
to je sigurno. Ali nešto je zaostalo zbog druženja s vama-s tom drugom Ny·lom.
Gershn·ina sam čuo bezbroj puta. On je pun melodija. što olakšava posao
čovjeku kakav sam ja. Vjemjem da bih to čak znao i odzviždati čekajte čas."
Lshodao sam se. pokušavajući se prisjetiti krasne, valoite početne teme koju
je Ny·la tako lijepo svirala na violini solo. Kad sam napokon nekako uspio.
znao sam da joj činim nepravdu - no to je zaista prekrasna glazba, pa poput
nekih djela Mendelssohna i Čajkovskog, zvuči dobro čak i tako izmrcvarena.
Ona se namrštila.
"To još nikad nisam čula. Ali je vrlo lijepo." Pa je naškubila usne da pokuša
i sama.
Pa sam i ja naškubio svoje, nagnuo se prema njoj i poljubio je.
Ona mi je uzvratila poljubac.
Gotovo sam siguran da mi je uzvratila poljubac. Osjetio sam kako se te lijepe,
suhe; meke, tople usne oWaraju pod mojima, ali nisam čekao da to provjerim.
Udario sam je rubom dlana po šiji, najžešće što sam to ikad učinio u školi
juda. Pala je kao klada.
Taj je oblik borbe prsa o prsa za mene bio čista teorija. Nikad prije nisam
učinio ništa slično. osim u ritualiziranoj vježbi. Nisam to namjeravao učiniti
ni sada; iako mi je jedan dio mozga stalno -rištao da se Ny-lina i moja
terenska uniforma savršeno ničim ne razlikuju, izuzmemo li činjenicu da je ona
nosila zelenu vrpcu na ruci i karabinku. a ja ni jedno ni drugo.
had je pala nisam bio nimalo siguran da je možda nisam lupio prejako.
Ali kad sam stai-io ruku na te poznate dojke pod vrlo nepoznatom vojničkom
bluzom. osjetio sam kako joj srce i pluća rade punom snagom.
"Oprosti mi; ljubavi", rekao sam. Stavio sam njenu vrpcu na svoju mišicu.
Podigao sam njenu karabinku s poda i prebacio je preko ramena. Pa izišao ne
osvrnuvši se.
122 123

Csedanldeset tlećoj godilti žirotrz, Tinothy IYIcGarreu je tio zratar u

Lnkeshore Towesinzc, sYto je hio od daua kad su 0171 OlUO"ll2 L"1-Citld Q OJl
Uplnvi gl-ndskoo prolrretcl podnio znhtjevzr nliroiilllc. Obojesedooodilo u
isti drln, i obasu zeć biln deset godina u prosrlosti. Put od lzlhllikr do
dizcrla pl-eralio je Leć toliko puta da bi to llloro llčiniti u sllu i
natlnške. Pokatkcrd, kuo sadn, dok je dlžao zrntcl aospodi Spieoel iz 26-A,
olz bi tako doistn i iao, ncrpipntnjlći llooonl unjdonju stepellicl.t. Snrllo
to 3e sad izaledcr lZije bilo. IzguUioje uatwotež u, pokl.lšnose uhtntiti zrr
ogrcldu; plolncl io, i puo u deset nletara duhoizu rodu, dok sl.c sty"etlu
glndske siluete Chicagn žlllirkalcr llcr llj pleko stotillu nletaua zode Jezen
Michipan.
24. kolovoza 1983.
12.30 popodne. Major DeSOTA, Dominic R.
I3aza što smo je osvojili bila je nabijenija darovima od božićne čarape. A
meni najmiliji darovi bili su u uredu zapovjednika baze. On je imao vlastitu
privatnu blagovaonicu zapovjednika baze, s pripadajućom kuhinjom; a u
privatnom frizeru zapovjednika baze kuhari su pronašli pol tuceta najdebljih.
najsočnijih i mašću najprošaranijih stejkova što su mi ikad došli pod zub.
Ispalo je taman. F3ilo nas je šest za stolom: potpukovnik Tempe, glava odjela
za atomska istraživanja; major vojne policije 13i11 Selikowitz; kapetan
vezista; jo.š dva kapetana; Tempeovih adutanata; i nara-°no, ja. "-Ii smo
imali najviše činove u čitavoj bazi - bar na našoj strani - a čin donosi i
neke povlastice. Jeli smo s platnenog stolnjaka s platnenim ubrusima i
priborom od čistoga srebra, a ako je u čašama i bila samo voda. bar su bile od
danskoga kristala. hro-r_ veliki panoramski prozor blagovaonice na čen-rtom
katu štabne zgrade vidjelo se šezdesetak zgrada što smo ih os,ojili i
Selikowitzevi vojni policajci što su patrolirali u džipovima. Vani je bilo
vruće, ali u našem malom dvorcu klimatizacija je radila kao urica.
Ešili smo šestorica sretnih i zadovoljnih.
Jedan se od adutanata pukovnika Tempea cerekaoblesavim projektima što su ga
otkrili - šačici munjenih tipova koji su pokušavali čitati neprijatelje·e
misli; binarnim bojnim otrovima koje smo iskušali, i odbacili, još prije pet
godina; laserskim puškama što su mogle spaliti neprijateljskog vojnika na
udaljenosti od tri milje, pod uvjetom da mirno stoji najmanje deset minuta i
ne izade iz zrake.
Eila je to komična utjeha. Ti su ljudi na bedaste ideje rasuli više novca od
nas. Pa ipak im nisu baš sve ideje bile takve! U trenutku kad smo stigli do
pite od jabuka i sladoleda, pukovnik nam je Tempe već pričao ozbiljne
stvari. ."-9i smo ga ostali napeto slušali; za četrdeset osam sati to će
nedvojbeno
124 125

biti proglašeno tajnim do šapta, ali sad smo to slušali izrawo iz izvora. Na
podmčju nuklearnog oružja ovi su nas ljudi prepišali devet kopalja.
"hrstareći projektili". rekao je pukovnik. "Nešto kao mali mlaznjaci što se
provlače ispod radara. prebrzi da bi se mogli presresti. s ugradenim kartama
tako da uvijek znaju kamo idu. Višestruke bojne glave; lansirate ih u komadu i
potom se one razdvoje; deset milja iznad zemlje, u šest odvojenih projektila
koji pogadaju šest odvojenih ciljeva. A onda su tu i podmorrzice."
To me je zaista uhvatilo na prepad.
"podmornice Što je dodavola u njima tako posebno" "To; DeSota. što su na
atomski pogon"; rekao je smrknuto. "hrupne mrcine. Deset tisuća tona i više.
"-logu pod mo
rem ostati i po mjesec dana. i tu ih neprijatelj ne može naći; i svaka od njih
nosi dvadeset nuklearnih projektila dometa deset tisuća milja. Isuse! hvragu i
vaše prokleto biološko omžje za podmukli napad! had bismo kroz portal uspjeli
provući samo jednu od tih vražjih podmornica. Rusi bi se zavvkli u mišje rupe
i ne bi ni pisnuli!"
Pita najednom više nije bila onako ukusna.
"Ali smo ih pregazili da je bila milina", usproti-io se Selikoitz.
Pukovnik je kimnuo glavom.
"Nisu nas očekivali", rekao je. "A sad znaju gdje smo." "No dajte, pukovniče".
ubacio sam se ja u razgovor. "Pa neće valjda baciti atomsku bombu na vlastitu
ba zu" To je bilo zamišljeno kao argument; ali se na pol puta prometnulo u
pitanje.
Na ovo nije nitko želio odgovoriti.čak ni pukovnik. Na trenutak je šutke
napadao svoju pitu, a onda planuo:
"Sve radimo kako ne alja, sto mu davola! lorali smo odmah udariti u glavu!
Lupiti po Bijeloj kući. Ščepati predsjednicu. Reći joj što kanimo učiniti. i
onda bi sve bilo gotovo prije nego što bi Ruse i njihove proklete satelite
počela mučiti radoznalost zbog tog prokletog"arheološkog iskopišta" usred
pustinje!"
Sad su se svi zagledali u mene; počeo sam se kajati što sam uopće olvarao
usta. Tko sam ja da branim odluke Generalštaba? Svi smo znali kako je divlje
bjesnila debata, a nitko od nas,
a napose ne ja, kad se napokon prišlo glasovanju, nije imao pravo glasa.
I"a ipak...
"Gospodine pukovniče". rekoh, "dajte da pogledamo činjenice. Činjenica piva.
Bez obzira kakvo oružje ti ljudi posjedovali. ne mogu se njime poslužiti
protiv naše unutrašnjosti, jer nas ne mogu dosegnuti. To bi mogli učiniti
jedino preko portala. a ovdje smo došli prije svega zbog toga da ih spriječimo
da ih naprae."
"Ia nisu ni blizu". uzvratio je jedan od adutanata.
"11i mogli bi biti, i to vrlo brzo", rekao sam. "Kad jednom shvate da je to
moguće, već imaju odgovor na mnoga pitanja. ":e možemo sebi dopustiti toliki
rizik. Sad kad smo osvojili bazu. naprosto nema načina da nam uzvrate -bez
obzira što mi učinili."
Pukovnik me oštro pogledao, pa mi uputio mrazni smiješak.
"Vi ste. DeSota, zaista odani onom tko vas hrani", rekao je i kucnuo noktom po
praznoj šahci. Zazvonila je poput zvona na kraju zvonjave. Bila je zaista od
najboljeg porculana.
Ja sam bio spreman na tome mjestu prekinuti raspravu. 1"ukovnik je bio u praw.
Ali je bio i u krivu: zauzeli smo Sandiju bez ikak-vih gubitaka, ne brojimo li
jednog stražara koji je slomio mku zato što je jedan od Selikowitzevih
policajaca bio pregrub u borbi prsa o prsa. Da smo jurišali na Bijelu kuću,
bilo bi mrWih. Ali s druge strane...
S dmge je strane bilo isuviše mogućnosti da bi ih sve mogao smisliti. To
oružje što su ga imali! had bismo samo mogli odnijeti koju od tih podmornica -
ili koji od tih krstarećih projektila ili projektila s višestrukim glavama...
Ali s o-e strane portala nismo imali dovoljno snage nizašto tako veliko. l-
logli bismo uzeti nacrte, to da. Pa čak i svako od tih oružja. S3n10 dio po
dio. No prije ili kasnije Rusi će ipak malo pažljivije pogledati tu veliku
rupu u pustinji, što smo je nazvali arheološkim nalazištem, i ako ugledaju
oružje...
"Gospodine majore?" Lijepa redovka što nam je punila šalice takoder je nekima
od nas podijelila i brzojave. "To je stiglo dok ste jeli", rekla je.
126 I 127

"Hvala", rekoh, ali se nisam mogao ne nasmiješiti. Samo je jedan bio za mene,
no to je bio teleks od samog predsjednika Sjedinjenih Država!
A glasio je:
U ime američkog naroda pohvaljujem vas, časnike i pričuvni sastav Specijalnog
odreda 46 Američke vojske za valjanu službu koja nadilazi granice dužnosti i
obaveza.
Osvrnuo sam se ukmg stola; široko se smiješeći i protiv volje. Nije važno što
su se i svi drugi smiješili - jer su zacijelo i sami dobili pohvale. Nije
važno što ih predsjednik vjerojatno - ne, zacijelo! - nije napisao osobno. i
što nedvojbeno ne zna ni kako se zovem; i što je to šablonska pohvala Var
Departmenta. Nije važno ni što je predsjednik klecavi mlitavac - ja nikad
nisam glasao za tog jebivjetra. No ipak! Pohvala. i to pojedinačna, samog
predsjednika; izgledat će vrlo lijepo u mom dosjeu. A ima toga još. Šest
medalja! Legija zaslužnih za mene. Brončana zvijezda za narednicu Sambok. I
još četiri da podijelim po svom izboru.
Za jedno juu-o to nije bila loša lovina; i u tome nije valjalo samo to što je
Bill Selikoitz dobio više od nas ostalih. Namrštio se zbog nečega što mu je
posilni šapnuo u uho, a kad je podigao pogled. uperio ga je u mene:
"Dom? ."Ioje su patrole upravo skupile jednoga od Ltojih, što je ukradenim
automobilom jurio prema bazi brzinom od sto pedeset na sat; s policajcem iz
Albuquerquea za petama. Redov Dormeyer. Otišao je u grad bez dozvole, i čini
se da je pokušao ubiti nekog civila."

Od svega mi je najpotrebnija bila narednica Sambok, jer je ona poznavala čitav

odred. Ali je nisam mogao dobiti. Bila je s druge strane portala. gdje je
sprovodila zarobljenike; a došlo je do nekakva tehničkog kvara, pa portal nije
radio.
Umjesto nje imao sam adutanticu, poručnicu Mariel, tek prispjelu s akademije,
koja mi je bila od koristi koliko i kravi drugi rep. Čekala me u mom uredu.
"Što- što da učinimo?" uspjela je iscijediti iz sebe, i potom se sjetila
dodati: "Gospodine majore?"
"Želim da se to raščisti", rekao sam joj. "Do sto davola, poručnice! Htio sam
da Dormeyera vratite bez buke!"
°isu ga mogli naći", odgovorila je ona puzavo. "Poslala sam redove Veimara i
A-liltona na njegovu kućnu adresu, no ondje ga nije bilo - a znate i sami;
gospodine majore, da je čitav grad u rasulu, dok naši vojnici čuvaju
komunikacijske čvorove i nitko ne zna hoće li neprijatelj reagirati..."
"Nemojte se vaditi, poručnice"; zapovjedio sam. Sasvim sam bio zaboravio da je
Dormeyer lokalno momče - bar u našem vremenu. To baš nije bio san snova;
zapovjednik bi morao poznavati svoje vojnike. "Adutant bi morao poznavati
vojnike". rekoh joj. "Je li se Dormeyer, prije nego što je odlepršao. ponašao
imalo sumnjivo?"
°,e, gospodine majore! Ili mi bar nije poznato, gospodine majore. Prije
otprilike mjesec dana dobio je sedam dana izvanrednog. gospodine majore - žena
mu je poginula u prometnoj nesreći. Bila sam vam predložila da ga ne uzimamo u
jedinicu zato što nije prošao sru obuku, ali ste vi rekli da ga zadržim..."
"Dajte ga ovamo", rekoh. "Malo ćemo popričati. Ne; čekajte čas - dajte da prt-
o razgovaram s policajcem."

To mi zaista nije trebalo u životu. Nisam želio pokvariti pohvalu. Nisam želio
da se stari general Ratface Magruder počne baviti mojim slučajem samo zato što
se nekakva vojnička šupčina uvalila u nevolju. Jedino je dobro u svemu bilo
što je Bill Selikoaitz sve to prepustio meni; tako neće biti nikakvih
papira...
Pod uvjetom da s tim mogu sam izaći na kraj. A kad sam ugledao pozornika
Ortiza to mi se počelo činiti mogućim. Bio je to veliki, nabiti policajac
staroga.kova, koji je nosio šešir u stilu Medvjeda Smokeya, kao da mu je
izrastao iz glave i ogledao se po mojoj sobi kao da je tu kod kuće.
"Tu još nikad nisam bio, majore", rekao je. "Mislim da znate da ljudi puno
pitaju tko ste vi i što tu radite."
128 129

Ako ništa drugo, bar nije uletio rigajući vatru i tražeći da mu izručim
počinitelja. Zato rekoh, ležernim tonom, kao čovjek čoyeku:
"A ja mislim da ljudi poput vas i mene trebaju samo izvršavati zapovijedi, a
onima gore prepustiti brigu o tome kako i zašto. u redu? Jeste za cigaretu?"
had je uzeo dvije, shvatio sam da je razgovor pošao u dobrom smjeru. "iše sam
nego napola očekivao da će se početi s nama natezati polazeći od mjesnog
zakona. ili jurisdikcije; pa da zbog problema s njim ne mogu rješavati problem
s tim jadnim seronjom Dormeyerom. S tim nisam trebao razbijati glaw. Ortiz je
bio navikao na nalažcnje zajedničkog jezika sa svakim tko je držao uzde
-lasti. vlogao je imati četrdesetak godina i već je dvadesetbio u polieiji;
idio je sve što se moglo vidjeti i ništa ga od svega nije smutilo. Dok je
patrolirao svojim kolima po dijelu Albuquerquea kojim se naši ojnici nisu
lUjeli gnjaviti. primio je radio-pozis. pa jc došao u kuću gospodina Herberta
Dingmana i njegove gospode. Tu je otkrio da stariji Dingman nije kod kće, da
im kći Gloria Dingman ima histerični napad. dok je gospodin "illiam Penderby
ošamućeno dolazio k sijesti na njezinu krevetu. gdje ga je maločas zamalo
zadavio baš naš redov Dormeyer. Što baš i nije bilo nešto. Situacija je za
pozornika Ortiza postala škakljivom zato što je ulazeći prošao kraj redova
Dormeyera. koji je sjedio ošamućen za volanom automobila te cure Dingmanovih,
a u trenutku kad je Ortiz napokon zaključio da je to čovjek kojeg treba
hapsiti, Dormey-er je već uključio paljenje i krenuo prema bazi. I. naravno.
nema frke. pričekat će dok ne porazgovaram s počiniteljem. no bih li imao što
protiv da nazove. kako bi u stanici znali gdje je?
Naravno da ne bih imao. Nisam ga haš potapšao po ramenu. ali sam ga otpratio
do rata, i zapovjedio pomčnici Dfariel da ga odvede do telefona čim uvede
redova Dormey-era.
Priznajmo mu bar toliko da nije bio loš vojnik. Polako je izlazio iz ludila
koje ga je potjeralo preko žice. Skupio je snagu i na sva moja pitanja
odgovorio kratko i jasno. Da, pobjegao je preko žice. Razlog? Pa mislim.
ženina ga je smrt zaista zdrmala a netko mu je rekao da svatko od nas u ovom
vremenu ima svoju savršenu kopiju - i tako je pošao potražiti njenu kopiju...
i onda je našao. i to žinv - i s dmgim
u krevetu! - što naprosto nije mogao podnijeti. Ne, nije ga ubio. Gloria ga je
odwkla, a on je izišao, sjeo u auto i zaplakao. A kad je pozornik Ortiz javio
da je žrtva prošla samo s masnicama. u očima sam mu vidio radost.
Vratio sam Dormeyera na dužnosts opomenom. I ovaj put sam zaista pozornika
Ortiza potapšao po ramenu; pa ga predao Selikowitzew policijskom desetaru.
"Otpratite pozornika Ortiza do automobila i pustite ga neka ide". zapovjedio
sam. "Pobrinite se da shvati da smo mi o-dje prijatelji; a ne zasojevači." A
Ortizu sam rekao. uputivši mu pola miga: "Dopuštate da vam nešto savjetujem?
Vi ste prvi s vaše sti-ane koji je došao iz okupiranog područja. pa ćete zbog
toga priwći mnogo pažnje televizijskih no inara. e dajte im niši badava!" I
potom sam ga sa zado·oljstvom gledao kako odlazi; pa se vratio u starni
svijet.
l3ilo je to kao pljesak ledene vode u lice.
Portal je ponomo radio. hroz njega su prolazile poruke. Ona najvrelija bila je
za mene: Zapovjedeno mi je da se javim u Taktičku pet u roku odmah. Jedan od
naših zarobljenika. onaj dmgi Dom DeSota, pobjegao je u neku drugu vremensku
liniju. nisu znali čak ni u koju; a sa sobom je poveo i našu znansnenu
maskotu; doktora Douglasa.
.
had sam posljednji put bio na domaćoj strani portala. bila je mrkla noć.
Slijedili smo vrpce duž pijeskom posutih dasaka; a jedino su svjetlo bili
plawi maskirni farovi kamiona što su nas doveli. Posrtali smo, gušili se od
prašine. tresli se od pustinjske noćne studeni - i jako se bojali. Gore na
mesu slijetali su veliki helikopteri za prijevoz trupa sa svjetlima ništa
jačim od onih na kamionima. Navodile su ih ručne svjetiljke i oni su dovozili
vojnike drugog ešalona i specijaliste koji će poći za nama i postaviti
generator portala, a nitko od nas nije mogao znati što ćemo zateći.
Sad je sve bilo drukčije. Vruće je sunce upeklo u daske. Pustinjski je vjetar
s ruba rupe gulio perjanice pijeska i bacao mi ih ravno u oči. Iiatface l-
fagruder je, čekajući me, koračao gore-dolje ispred štabnih kola. Pokazao mi
je palcem da uciem, pa smo počeli kotačima razbacivati pijesak uspinjući
130 131

se prema mesi. Tu sam vidio da su buldožeri poravnali čak i kočne tragove

helikoptera, tako da ruski sateliti, kad se nadu nad nama, ne uzmognu otkriti
ništa što bi utjeralo u laž našu priču o arheološkom nalazištu.
Samo je jedno ostalo isto. Jako sam se bojao.
Bojao sam se i to na još nikad oćućen način, jer je strah da će netho na tebe
pucati. ili da ćeš ti morati pucati u nekoga. naprosto fizički strah od kojega
čovjek može odvratiti misli, pa makar i samo načas. Ali ono čega sam se sada
bojao nije bila spekulacija. Bila je to činjenica. Ako je senator pobjegao. u
bijegu mu je bar pomoglo to što je bio u vojnoj terenskoj uniformi. A nju je
dobio od mene.
Dok smo se uspinjali; .Iagmder nije progovorio ni riječi. Nije me čak ni
pogledao. Sijevao je pogledom kroz prozor. čvrsto stisnuvši usne. Za što ga
zapravo i nisam mogao kriviti; i njemu su jaja bila u škripcu kao i svima nama
ostalima. Ukrutio sam se kao kip i svom se snagom držao za pojas koji se nisam
usudivao zakopčati. i trudio se da me udarac ne baci na generala.
Sve u nadi da će zaboraviti da sam tu.
Stali smo još jednom izbacivši mlaz pijeska. i l-fagruder je iskočio iz džipa.
Ostao je stajati tako, ljutito gledajući. Samo što je ovaj put ljutito gledao
u narednicu Sambok i civilnog tehničara, doktora "illarda. asistenta nestalog
doktora Douglasa. Ostavio ih je da stoje u stavu mirno svo vrijeme dok se on
spuštao da me osobno doveze. Sunčanica? Nije mi jasno kako ih nije pogodila.
Ali to nije bilo nešto čime bi general "9agruder razbijao gla-m, jer ga sunce
nikad nije brinulo. I jer je bio opakiji od njega. Šutnuo je busen trave.
pljunuo i zabacio palac prema poluprikolici.
"Unutra. svi troje", zapovjedio je.
U prikolici nije bilo ništa bolje. Bilo je hladnije; ali ne toliko zbog
klimatizacije koliko od leda što je dolazio od IVlagrudera. Kad bi te pogledao
u oči. smrznula bi ti se očna jabučica. hraj svih briga što sam ih imao. malo
ih je ostalo na narednicu Sambok. Pa možda i za doktora "illarda, jer on nije
čak ni bio u službi. On je samo slučajno stajao na skelama s Larry·jem
Douglasom kad je kobajagi-ja dotrčao zapuhan i s karabinkom prebačenom preko
ramena, pa gurnuo Douglasa kroz gornji portal i skočio za njim. Tu "illard
nije mogao
učiniti baš ništa - iako to, po svemu sudeći, generala lagrudera nije ni
najmanje zanimalo- zato što je bio malen rastom i; baš kao i svi civili što su
radili na projektu, nenaoružan.
S Nylom Sambok bila je druga priča. Ona je na liagmderova pitanja odgovarala
odrešito i potpuno. "Da; gospodine generale, senator je bio moj zarobljenik.
Da, gospodine generale. dopustila sam mu da me svlada i uzme mi oružje. Da.
gospodine generale. bila sam nemarna u obavljanju dužnosti. Ne, gospodine
generale, nemam nikakv.v ispriku." - o "potpuno" je očito kriva riječ. jer je
bilo nešto i u njezinu tonu i u njezinu pogledu, što je govorilo da je tu bilo
još nešto. Jednom sam tako sjedio kad je vojni sud zasjedao zbog silovanja
kapeinice saniteta, koju je neki zeleni regrut jedne večeri uhvatio na stazi s
preprekama i pomislio kako sve žene to zapravo vole, bez obzira koliko se
opirale. hapetanica je gledala baš na takav način. Puna i žaljenja i bijesa, i
to koliko na regruta toliko i na samu sebe.
aravno da se s tim drugim DeSotom nije moglo dogoditi ništa slično? - A onda
se A-tagruder okrenuo prema meni, pa sam posve zaboravio n.a probleme
narednice Sambok; jer sam i svojih imao previše.
Prije jedva sat i pol sjedio sam i sudio redowu Dormeyeru. Iiolo sreće se
okreće.
Generala 1-tagrudera nisu bez razloga zvali Ratface, Štakorska Njuška. Brada
mu je bila jedva spomena vrijedna a gornja vilica izbačena davolski daleko; a
da stvar bude još i gora, imao je i nakostriješene brkove s više voska nego
dlaka, i to ispod duga; ušiljena nosa. Gotovo sam vidio kako mu nos podrhtava,
dok je sjedio tako, razmišljajući, ledeći nas pogledom kojim je kružio po nama
i lupkajući prstima po kožnom jastuku kauča. Puštao nas je da čekamo dok se on
premišljao i domišljao.
A onda je rekao:
"Trebao bih vam reći neke stvari." Čekali smo.
"Pwo je". rekao je, "što ta njihova jebena predsjednica poruku našeg
predsjednika nije udostojila odgovora, što znači da ćemo morati prijeći na
fazu dva."
Počekali smo još malo.
132 133

"Drugo je da sam zatražio da mi pošalju helikopter HU-70 za transport trupa.

da njime prebacimo zarobljenike. Sto je odbačeno. jer se netko zabrinuo da bi
ga mski satelit mogao vidjeti; pa su zato umjesto njega poslali ona govanca od
helikoptera."
Počelcali smo još malo. samo s nešto manje zlih slutnji -želi li on time reči
da zapravo ipak postoji nelakva isprika? Jer da su poslali pravi helikopter,
svi bi zarobljenici otišli odjednom; i tako problem nikad ne bi ni nastao.
Nije to bila baš neka nada. ali bolje u tom trenutku nisam ni imao - no bila
je to šugava nada. jer sve to nije govorio zato da nas opravda; nego je samo
uvježbavao priču kojom će spašavati vlastitu guzicu. Jer je rekao:
"Nemojte se zavaravati. Svo ste troje do grla u gowima. Vi; DeSota; zato što
ste mu dali uniformu. 1"išina". rekao je kad sam pokušao objasniti. "Vi.
narednice; zato što ste mu dopustili da -am oUne oružje. Awi; "illarde. prije
svega zato što ste dali tom jebivjetiu Douglasu da se igra portalom bez
nazočnosti višeg časnika. A da i ne spominjemo da ste ih obojicu pustili da
produ."
"Generale :-Iagmder", rekao je iilard očajničkim glasom. "ja sam ovdje u
svojsnli civilnog konzultanta. i ako protiv mene postoji kakva optužba; imam
pravo na svog adokata. Stoga zahtijevam..."
"Ništa vi ne zahtijevate". ispravio ga je AMagruder. "A evo što vi radite;
illarde. vi se dobrovoljno javljate da podete s ovo dvoje. kojima je
zapojedeno da odu na Bolling Field,"
"Bolling Field" uskliknuo je `illard. "Pa to je u "ashington D.C.-u. zar ne
Ali..."
.Iagruder mu nije rekao da zašuti. Nije ni morao; samo ga je pogledao i
prigovor se sledio na "illardow jeziku. Izvana sam začuo lepet helikopterskog
rotora. had je
fagruder otvorio vrata. vidio sam helikopter hako već leži na zemlji. dok mu
se krakovi polako okreću a pilot zuri u nas. "Ovaj je vaš". rekao je Magruder.
"On će vas odvesti do
aerodroma gdje na vas već čeka WATS C-111. Faza dva tek što nije počela."
134 13

Kal starac, što je provirio kroz vzczta svojega starza, nije više uo zvukove
oza stubiaYtu, synzzcgrzuo je clo poaYtanskog sanrlučića. Dragocjezza je
snzela kzzvezza soctjalne ponzoći
bilatu.lzzacliojuje.,uzrzosezratiogolinzstepenicanza, ušao u starz pa za sohom
k jocrzzco szirtz tr-ivna bz-avnnzn. Kazl bi sanzo uspio stići rloSeuerz-
Elererza, inzao bi i hrarze i novca za sljelećih nekoliko tjeclana. "ije čak
ni osjetio slabaart laaYa - rtećega- štooa je dotaklo; ali lzacl se okreuz.ro,
opazio je cia nru je Z`itazstarz isprezrrarz!Baaze toj nrinzeti nestaojestari
Tf prijenuzik,policerzadštednjalzonzulzul_injskojnia"iprosule sic
svojskronzrzi sadzžaj, tzoaXrzi jastz.zci kauča bili su bačeu i na pol.
jećeći, otzorio je vrata spauaora ice la r icl i je li Iragocjena hzpa starih
novirza ostala rzetakrtzeta... ."etko je bio u njeaovu hrezetu. -Tukarac.
Prerezazzagrkljarza istaklastih očiju, lice je bilo tzoblić`erzo ol straba i
hola... lice koje je bilo njegovo vlastito.
24. kolovoza 1983.
4.20 popodne. Gospoda Nyla Christophe Bowquist
:9orala sam već biti na putu za Rochester zbog pretkoncertnih reklamnih
spotova. Ali nisam uspjela krenuti iz ashingtona.Čitav je dan prozujao u
rasplinutom treptaju. i avion mi je odletio, i Amy mi je ponovno rezertirala
karte za večernji let; i ja sam rekla da poništi i to. Uradila sam ono što sam
uvijek radila kad bih bila beznadno zbunjena i uzdrmana i zabrinuta. Vježbala
sam. Ispred televizora sam obnavljala klavirsku adaptaciju orkestralnog stavka
Čajkovskoga, a svirala sam i koncert. Svirala sam i svirala, a svo to vTijeme
oči su mi stalno letjele na ekran, na kojem se svakih dvadesetak minuta
ponavljala ona luda sinoćnja emisija, i na kojem je Dom - moj dragi Dom, moja
Ijubav, moj suložnik, i moj sukrivac u preljubu - sjedio s tim ljigavim
smiješkom na licu, najavljivao nam imitaciju predsjednika Sjedinjenih Država i
govorio sve te nevjerojatnosti. Normalni se program prekinuo, ali nije bilo ni
stvarnih vijesti. Strane trupe u New Mexicu ostale su u granicama okupiranog
podmčja, naši ih nisu napadali. a nitko u V"ashingtonu nije želio reći nista
suvislo.
Ja taj dan nisam u Washingtonu bila jedina koju je to zbrkalo i smelo. Čak je
i vrijeme bio grozno; nekakav se uragan uspinjao obalom, i njegova je
posljedica bilo sparno vrijeme s teškim kapima sapunjave kiše.
Telefon nije prestajao zvoniti. Jackie me je nazvala dvaput. Nazvali su me
Rostropovichi, i ona i on; učinila je to i Slavijeva pwa violina i stara
gospocia Javits -učinili su to svi koji su slutili da me senator Dom DeSota
zanima i čisto osobno, i nitko nije rekao ništa neugodno, i svi su bili vrlo
prijazni. Deset minuta nakon što bih spustila slušalicu, niti od jednog
razgovora nisam se više sjećala ničega. U svemu je jedino dobro bilo što nisu
zvali iz novina. Naša je, moja i Domova, tajna bar utoliko bila sigurna.
136 137

Odvojila sam trenutak da osjetim sućut za ubogu gospodu :tarily·n DeSota, što
je sad sjedila u svom penthausu, dok su oko nje svake minute zvonili telefoni,
i pitala se što se to kvragu zbiva s čovjekom za kojeg se udala.
Da. odvojila sam trenutak da osjetim sućut za ženu svog Ijuba·nika. I to mi
nije bilo pmi put. Samo što je to bilo prvi put da sam sebi dopustila da se
time bavim duže od pola sekunde-koliko mi je zapravo tsebalo da samoj sebi
kažem da je za Domovo nevjerstvo. na koncu konca. odgovoran on a ne ja.
Obično bih se natjerala da u to i povjemjem.
A Amy je nastaila dolaziti,.. s čajem; s pripremljenim pitanjima o tome kakv-u
bih haljinu željela nositi u Rochesteru, i nisa m li zaborav°ila da za sutra u
Rochestem imam dogovoren intewju za ."ercstceek, i pričama o tome što je
koncertni menadžer iz Rochestera rekao kad je nazvao a ja nisam htjela
razgovarati.
Narawo da nisam zaboravila na koncert.
Radila sacn, na neki način, žešće no što bih radila i na sceni. Za dirigenta
su doveli Riccarda :lutija. a naša su se mišljenja razilazila. Ja sam željela
svirati Čajkovskoga, i on se s tim suglasio, ali sam ga ja željela igrati bez
uobičajenih kraćenja. -Iuti se opirao. Dirigent do srži. IIiči prokleti
koncert s puta. tako da možeš čitav orkestar imati u šakama, a ne da ga moraš
dijeliti s nekakvim prokletim insuumentalistom. Slična sam natezanja imala
svaki put kad bih svirala Čajkovskog; i tako već dugo. i obično bih popustila.
Ali ovaj put nisam htjela .
I tako sam ga odsvirala čitavog, i to dvaput. a onda sam popila dvije šalice
već ohladena čaja. pa ga onda još malo sira la .
Nevolja je bila u tome što su mi prsti mislili na glazbu; ali su mi misli
letjele na sve strane. Što sad Dom radi Zar mi ne bi mogao bar telefonirati?
Zar je moguće da je taj šašavi projekt Ilacište, na račun kojeg se sa mnom
zezao; ipak na neki način stcaratI što ja to ćinim sa svojim životom? Svako
malo padalo bi mi na um da mi je, ukoliko želim početi s racianjem, sad skoro
zadnji ćas...
Ali ćije ja to dijete zapravo želim?
Pokušala sam se natjerati da mislim na glazbu, dok su iz guarnerija izvirale
te mile, soČne romantične teme od kojih je trnula utroba. I čajkovski se
nauživao nevolja. S tim koncertom, primjerice. "Sad čovjek po pwi put mora
povjerovati da može postojati i glazba koja smrdi u uhu", rekao je jedan
kritičar poslije praizvedbe. Iiako da čojek preživi takav prikaz? A sad je to
jedan od najobljubljenijih koncerata na repertoaru. A i njegov je život bio
zeznut gore od mojeg; u neglazbenom smislu - z.me mar imo li politiku- akoje
možemo za nemariti, jer je u tom skakutanju po carevv d-oru zacijelo bila
nekakva bizanunska aroma. U braku je prošao gore od mene: pokušao je jedanput.
a posljedica je bila živčani slom. Proživio je dv :desetgodišnju žarku romansu
s Nadeždom von Ieck, s-e preko pisama, a da se sa sirotom ženom nikad nije ni
sastao. a kad se ona jednom neočekivano pojavila na ulazu kuće, on je pobjegao
kroz stražnja vrata. Šašavi Petar Iljič! Vele da je pno namjeravao postati
dirigentom. Ali to nikako nije išlo, jer je počeo ravnati orkestrom sa
štapićem u desnoj a bradom. ćvrsto stismitom, u lijevoj ruci. zato što je
nekako došao do u°jerenja da će mu, ako ispusti bradu, naprosto otpasti glava.
Šašavi Petar Iljič...
Polrtk. napravila je E-žica, druga koja mi je pukla tog jutra. Nasmiješila sam
se i prouv -olje. sjetivši se nečega što mi je Kuggiero Ricci jednom zgodom
bio rekao: "Stradivari se za-odi. no guarneria treba silovati." Samo što sam
je silovala malo pregubo.
Najednom je iz vrata iskočila Amy. Nisam se pitala je li prisluškivala.
Naravno da jest. Predala sam joj ·iolinu, i ona ju je pažljivo pregledala i
tek tada počela skidati slomljenu žicu.
""tožda bi bilo bolje odmah staviti čitav novi komplet", predložila sam joj, i
ona je kimnula glavom. Dok je ona otvarala novi omot, ja sam nastavila
sanjariti. Šašav·i stari Petar Iljič, pomiclila sam ponovno - samo što se to
najednom pretorilo u: "Sašava Nyla Bowquist, što to činiš iz svog života?" "
Zasisala sam prste i zamislila se. Boljeli su me. Nisu krvarili - jagodice mi
se na lijevoj ruci ne bi dale posjeći ničim slabijim od dlijeta - ali su
boljeli. Boljelo me na mnogo mjesta.
138 139

I rekoh:
"Amy. što misliš gdje je sada moj muž?" Pogledala je na sat.
"Još malo pa će ovdje biti pet - znači skoro četiri kod kuće - pretpostavljam
da je još u uredu. Hoćete li da vam ga nazovem?"
"A,tolim te." Ferdie nije volio da nabijam goleme medugradske telefonske
račune čak ni kad ih je plaćao netko dmgi, zato smo se služili tom specijalnom
linijom-samo što se Amy znala bolje sjetiti svih tih brojaka što ih je trebalo
okrenuti. Potrajalo je minutu-dvije.
"Baš je na putu za klub". objasnila mi je i predala slušalicu. "Dobila sam ga
na mobitel."
Pogledala sam je na način koji je smjesta ispravno protumačila.
"Dowršit ću to vani", rekla je pa uzela guarnerija i žice i kamfor, a ja sam
rekla u slušalicu: "Ljubavi To sam ja. Ny·la." "Baš ti hvala što si nazvala",
odgovorio je topli; meki stari
glas. "Bio sam se zabrinuo za tebe. zbog svega što se zbiva..." "O, sa mnom je
sve u redu". slagala sam mu. "Ferdie?" "Da, draga"
"Ja... ovaj... odje je danas poprilična ludnica."
"To mi je jasno. iislio sam da bi mogla imati problema da dobiješ avion za
Rochester. Pretpostavljam da je na zračnim linijama nastao pravi krkljanac.
Hoćeš da ti pošaljem kompanijin mlaznjak"
"O, ne". rekla sam brzo. Što sam zapravo željela ni samoj mi nije bilo jasno.
ali sam znala da to nije to. "Ne; Amy· će se to dovesti u red. Nego je sWar u
tome. Ferdie. ljubavi; što bih ti nešto željela reći." Duboko sam udahnula,
pripremajući se za riječi što su slijedile.
Ali one nisu htjele iz mene.
"Da. ljubavi" upitao je Ferdie uljudno.
Još sam jedanput duboko udahnula pa pokušala na drugi način.
"Ferdie, sjećaš li se Doma DeSotae?"
"Naravno, ljubavi." Kao da mu je gotovo bilo smiješno. Pa mislim. glupog li
pitanja! Danas u čitavoj zemlji nije bilo nikoga tko nije znao tko je Dom
DeSota, a osim toga je Ferdie smatrao dijelom svog posla da dozna za svakoga
tlco u
Illinoisu ima ikakwu moć. "To s njim je upravo strašno". pokušao je nastaviti.
"Shvaćam da ti je grozno i pomisliti u što se to uvalio."
Progutala sam slinu. Naravno da pritom nije ni na što aludirao-ali kad čovjeka
muči savjest. onda čak i "bok" ima dvostruko značenje. Pokušala sam zamisliti
kako Ferdie čuje ono što govorim. Vleni se činilo da izvrsno glumim ženu koja
želi nešto hriznati ali su joj se riječi zalijepile za jezik, a možda je
negdje u dubini moje glave i bila želja da se baš to dogodi - da navedem
Ferdija da postane bar toliko sumnjičav da nastupi izravno i postavi mi
pitanja na koja moram odgovoriti.
Samo što Ferdie nije postao sumnjičav. Njega je, prije svega. počela na nježan
i blagonaklon način zabavljati njegova žena mucavih misli, koja se; eto,
nikako nije mogla sjetiti o čemu to govori.
"Ferdie", rekla sam, "željela bih s tobom o nečem porazgovarati. Vidiš, ja
sam... O, Amy·, što je to bilo" upitala sam Ijutito kad se pojavila na
vratima.
"Tu je gospoda hennedy, i željela bi vas vidjeti", rekla je ona.
"Oh. kvragu". rekla sam. Na telefonu sam čula Ferdijevo prijazno smijuljenje.
"Sve sam čuo". rekao je. "Dobila si drušno. No dobro, ljubavi. u ovom trenutku
parkirali smo se nasred ceste pred klubom; i možda čuješ i trube. A da
popričamo kasnije, može"
"Što se mene tiče, može. ljubavi". rekla sam sva smetena. uplašena... i gotovo
osjećajući nekakvo olakšanje. Jednog ću mu dana sve to morati kazati, svaku
riječ, čitavu istinu... ali, hvaljen budi Bog, taj dan još nije došao. A kad
je Jackie ušla i rekla da me vodi na večeru - "Samo obitelj, zapravo, ali bi
nam bilo drago da si s nama" - ja sam to prihvatila sa zahvalnošću.
...
To zapravo i nije bila obiteljska večera - jer nije bilo nikoga od djece - pa
čak ni od obitelji u političkom smislu riječi, iako je za stolom bio prvi
pomoćnik Jacka Kennedyja u pratnji supruge, jer je još jedini gost bio naš
stari prijatelj
140 141

Lavrenti Djugashvili. Valjan domaćin i dragi gost, to je istina, ali sam se

ipak iznenadila kad sam ga ugledala. To je moju nazočnost učinilo malenkost
razumljivijom, jer je Lavi te večeri bio bez pratilice, a Jackie nije voljela
neuravnotežen stol.
"Ne. draga Nyla". rekao je on i poljubio mi ruk-u. "večeras sam stari momak,
zato što se Nenia vratila u :Ioskwu da vidi uzima li nam kćer u internatu
prave vitaminske pilule."
"Imat ćemo dakle", rekao je senator. "naprosto normalnu neformalnu ečem, zato
što nam je za danas već svima dosta uzbudenja. Alberte! Pitajte gospodu
Bowquist što bi željela piu."
Nije tu riječ samo o bogatst-u. Ferdie je bogat otprilike koliko i Jack
hennedy; pa ipak, kad jedemo normalnu. neformalnu obiteljsku večeru. obično se
to ne zbiva u blagovaonici niti jela poslužuje batler. Tad jedemo u sobi za
doručkoanje, i tad obično jela pred nas stavlja kuharica Hannah. Iaennedyjevi
nisu nikad tako neformalni. Najprije smo u salonu - s čijih su nas zidova
odozgo gledali portreti tri senatoroia pokojna brar3 -popili koktele. a kad
smo ušli u blagovaonicu. s njezina su nas zida odozgo gledali Joe i Kose u
ulju. Vina su sva bila najuže kontroliranog porijekla. a srebrnina nije bila
srebrna. Bila je zlatna.
I zapravo je sve to djelo-alo baš onako kako je Jack hennedy želio da djeluje.
Učinilo je svijet ponovno stvarnim. Bila je to baš onah-a dmšwena večera kakva
mi je svake godine obilježaiala stotinu večeri. i na njoj je bilo svega. čak i
razgovora o vremenu yragan napreduje. oček-uje se da će se kiša još i pojačati
i o školskim ocjenama Lavijeve kćeri, i o tome kako sam zaista prekrasno c
ponovno mi je rekla Jackie svirala Gersh·ina. i kako je prava šteta što je
publika bila rastresena.
Ambasador me zaista šarmirao svojim lijepim okruglim ruskim licem; radosnim i
zadivljenim mojom haljinom; cvjećem na stolu; vinom i jelom. Lavrenti mi je
oduvijek bio drag, ponešto i stoga što je zaista uživao u glazbi. Ali to nije
uvijek bila glazba kakwu ja razumijem. Jednom sam zgodom pošla s njim
poslušati nekakvu putujuću družinu iz Sovjetske Gruzije, u kojoj je pedeset
nabitih, crnih, lijepih muškaraca gotovo urlalo a-capella pjesme složene
naizgled većinom od
urlanja. s poklicima Hcjii Hejsvakih nekoliko sekundi. To nije bilo za moju
kuću, ali kad smo odlazili Laviju su se maglile oči; a jednako sam ga ganuta
vidjela i s pozornice, kad sam iziodila Prokofjev Drugi. Što ipak nešto
govori; jer u tom se koncertu krije zaista čudesno majstorsWO, ali dio publike
kojega on dira u srce strahovito je mali.
I tako smo se gotovo čitav sat držali podalje razgovora o najezdi tih drugih
Sjedinjenih Država, a napose o mom Domu.
Jackie je nastavila voditi igru. Ona i gospoda Hart pomagale su u skupljanju
priloga za Constitution Hall, i obadvije su znale zabawih pričica o tome kako
se Pat Nixon htjela ubaciti u country-and-w·estern grupu, a gospoda Helms je
imala i svog miljenika tenora s Južnog metodističkog sveučilišta kojeg je
željela prikazati javnosti. Dok smo načimali biserku s divljom rižom, Jackie
me pogledala preko stola i rekla:
"A da ih. Ny-la, stvarno malo prodrmamo? Što veliš da se poja-iš pa im izvedeš
recimo jednoga Berga?"
Senator se nelagodno promeškoljio - očito su ga opet počela mučiti leda - pa
zatužio:
"Berg? Je li to onaj mili-cvili? Zaista vam se dopada?"
Pa mislim. nikom se Bergov koncert zaista ne "dopada" hoću reći. to je kao da
vam se "dopada" rabijatni slon. Na nj naprosto morate obratiti pažnju, bez
obzira što inače o njemu mislili. Ali je to bila egzibicijska skladba, tako da
sam je morala povremeno izvoditi da bih na konkurenciju napravila dojam. A kod
kuće ga ne mogu izvoditi baš bogzna kako, jer mu Chicago"s Orchestra Hall nije
dorastao. Sasvim je u redu. mislim. za Beethovena ili kojeg od Bruchova, koji
su toliko melodični i ritmični da orkestar zapravo i ne mora sebe slušati. Ali
se mora slušati kad izvodi nešto poput Berga, a akustika Orchestra Halla nije
za to dovoljno dobra.
Dok sam sve to objašnjavala Jacku hennedyju, opazila sam da me sasvim ne
prati. Pogled mu je bio na meni, ali je gledao ravno kroz mene, a viljuškom je
samo miješao divlju rižu; umjesto da je jede. Pretpostavila sam da je to zbog
lecia. A to je pomislio i Lavi.
"Oh, gospodine senatore", rekao je s dobrim raspoloženjem mskog medvjeda kojim
se služio kad je želio izraziti sućut, °zašto ne dodete u n-loskvu našim
doktorima? U našem su
142 ;. 143
Zdravstvenom institutu Đugašvili, koji je dobio ime ne po meni nego po mom
djedu, najbolji kirurzi na svijetu, o tome nema zbora!"
"Hoće li mi oni staviti nova leda?" progundao je hennedy. "Transplantacija
kičme; zašto ne? Hodite doktoru Azimovu, najboljem svjetskom stručnjaku za
presadivanja. Presadio je samo srca tri stotine osamdeset pet komada, a da i
ne spominjemo jetra; testise. i što li sve već ne. U Moskvi postoji izreka.
kad se izvrši pwo uspješno presadivanje hemeroida, to će biti Izakovo djelo!"
Nasmijala sam se. I Jackie se nasmijala. Svi su se za stolom nasmijali. osim
senatora. On se nasmiješio, ali se smiješak nije održao.
"Žao mi je. Lavi", rekao je. "no bojim se da mi osjećaj za humor večeras baš
ne radi." Spustio je viljušku i nagnuo se preko stola. "Garry? Jesi rekao da
će avionom dovesti Jerryja Bronma - mislim, naeg Jerryja?"
"Tako je. gospodine senatore. Pronašli su ga u I-faine, ali je let odgoen zbog
vremenskih prilika."
Senator je naprav·io grimasu i protrljao leda.
"Sad mi malo pričaj o vremenu". rekao je i mahnuo batleru da mu odnese tanjur.
"Sam Bog zna od kakve će koristi biti Brown", prokomentirao je. "ali jerujem
da bi nam ono mogao dati bar nekaksv sliku o svom parnjaku s druge strane."
Sad se ubacio i Hart:
"Volio bih da o tim drugima doznamo još ponešto. vložda bismo mogli naći još
njihovih dvojnika i uključiti ih u ovo." Nijedan od njih nije me pogledao, ali
je to zato učinila Jackie.
"Nyla". rekla je. "Doma DeSotau, naravno, poznaješ." Sad sam napokon shvatila
zašto su me pozvali. Bez ijedne otvorene aluzije, Jackie mi je dala počasni
status supruge ili bar onog što bismo mogli nazvati zaručnicom. Odnosila se
prema meni da ne bi mogla bolje sve da smo Dom i ja bili vjenčani. Možda se,
da smo bili vjenčani, prema meni i ne bi odnosila tako lijepo, jer je Domov
ugled bio potpuno pomračen...
A možda i nije bio, jer je nastavila:
""jemjem da si razgovarala s njim nedugo prije no što je otišao u :te:ico."
Obazrivo! Ali im je to zacijelo rekao Domov glavni adutant. "Pitam se je li
išta govorio o razlozima?" Oklijevala sam.
"Ja zapravo ne znam je li vam svima jasno što se zapravo zbiva u Sandiji..."
Našto je Lavrenti rekao:
"O. da. mislim da znamo. draga gospodo Bonquist. Čak 53111 1 ja nešto dočuo."
°Goorite slobodno", rekao je senator. "Ako je to nekad i bila tajna. sad nše
nije."
"Pa ovaj... senator je spominjao nekakvog svog dvojnika. Sa-ršenog. Hoću reći,
jednaki su im čak i otisci prstiju. Želio se suočiti s tim drugim."
"L"pravo tako", rekao je Gary Hart trijumfalno. "Baš smo to i mislili,
gospodine senatore. Onaj na televiziji uopće nije bio naš DeSota."
Senator je kimnuo glavom. Potom je dao znak batleru. "Alberte. kawu ćemo
popiti u mom studiju", rekao je njemu, i zatim nama: "Daj da još jednom
pogledamo tog momka na 1"V-u."
1 · f
Pa čak je i tako potrajalo dok sam shvatila što to govore. Bili smo u studiju
- iako ne takvom kahwog bih ja nazvala studijem. jer je bio -eći od moje
dnevne sobe u Chicagu; dovoljno velik za sastanke ratnog savjeta i neslužbene
konferencije desetak i više sudionila. Imao je četiri televizijska monitora pa
još i veliki ekran; imao je teletekstove INS-a i APa i, kao krunu svega;
video-rekorder. Jack hennedy je sjedio s cigarom u kutu sobe, kraj samog
ispuha klimatizacije, i grizao zglavke dok je tako gledao video-zapis Domova
lica, koje je Domovim glasom govorilo riječi za koje nisam mogla povjerovati
da bi ih Dom ikada izrekao.
Što nije mogao ni Jack Kennedy.
"Što vi mislite?" upitao je sobu kao cjelinu. Nitko nije odgovorio, a onda sam
shvatila da Hartovi gledaju u mene. Na trenutak sam se upitala da me ipak ne
krive za Domov
nevjerojatni preokret. To je, naravno, ponovno progovorila zla savjest.
144 ,, 14

A onda mi je na um palo nešto drugo.

"Dajte to još jednom, može?" upitala sam glasom koji je počeo podrhtavati, pa
sam počela prekapati po torbi, tražeći naočale što ih nikad ne nosim u
javnosti. Pomnije sam se zagledala u lice svoje ljubavi i stala proučavati
svaku crtu, osluškivati svaki preljev glasa, motriti svaki pokret.
I rekla sa sumnjom u glasu:
"Izgleda jako mrsavo, zar ne? hao da je pod nekakvim pilt1Sk0111 - 111
I110Žda...°
"Ili smo možda". rekao je Hart. "i tu bili u pram. gospodine senatore. 1"o
nije naš Dom DeSota. Nego njihov."
"Znala sam", zapiskutala je Jackie koja se premjestila na oslon za ruku mog
naslonjača. Osjetila sam njenu ruku na ramenu, kojoln me tješila kao majka
dijete. L" tom sam je trenutku poželjela poljubiti. Nekakvo nepoznato stezanje
u grudima palo mi je sa srca. O. Dom! ."ložda i jesi preljubnik, ali bar nisi
izdajica!
"A sad mislinl. Gary", izgovorio je senator. "da bismo mogli i malo pogledati
CIA-in sažetak." Uzeo je od pomoćnika presavijeni snop papira; sr`3vio naočale
i bacio pogled na prvi list.
Nisam slušala. Bila sam prepunjena osjećajem olakšanja. To; istina, ipak nije
sve dovodilo na svoje mjesto. Jer je i dalje ostajao Ferdie. A ."Marily·n
DeSota da i ne spominjemo. rlli je ublažen bar jedan oštar, šokantan bol.
Pitala sam se koliko je sati. had bih se mogla uskoro ispričati i vratiti u
hotel - kad bih još večeras stigla nazvati Ferdija; prije no što pode na
spavanje - možda bih to sad mogla obaviti i reći mu sve ono što sam se tako
bojala izgovoriti. Ali naravno, tu i dalje ostaje Marilyn...
Naravno da i dalje ostaje Mar-ilyn! AMa kako sam ja to sebi zamislila? hako
bih mogla odati svoju tajnu, a da ne odam i Domovv? A kako bih to smjela
učiniti a da Doma bar unaprijed ne upozorim?
Ponovno sam se rasplinula u dvojbama, pa sam se pokušala sabrati na ono što je
upravo govorio Jack Kennedy. "... dvoje ljudi", rekao je. "Jedan je od njih
lukavi policajac
iz Albuquerquea. Drugi je lukava cura iz FBI-a koju su u kratkim hlačicama
stavili na bicikl, pa je poslali na brdo gdje su ti drugi zaposjeli
televizijski odašiljač. Ni ona ni on nisu se
morali nimalo mučiti da neprijateljske vojnike navedu na priču."
"Traljavo osiguranje". rekao je Hart i namrštio se. "Traljavo za njih. Dobro
za nas", rekao je Jack. "No bilo lako mu drago; ipak nisu rekli ništa - ili
bar ne mnogo o vojnim pitanjima. Ali su ih policajac i ona efbiajka naveli da
pričaju o razlikama izmedu našeg i njihovog svijeta. Mislim da s.zd već imamo
poprilično jasne pojmove o tome u čemu se njihova povijest razlikuje od naše."
Pokušala sam s razumijevanjem saslušati i ostatakJackova izlaganja. Što nije
bilo nimalo lako. Glazba je jedino o čemu nešto znsm; kad sam bila u Juillardu
nismo imali baš jako mnogo stova iz povijesti. U svjetlu toga bilo mi je jako
teŠko shvatiti što se to predmnijeva pod "paralelnim vremenima", iako mi je
Dom sve bio objasnio. U teoriji. Ali je u praksi to bilo neusporedivo teže
prihvatiti.
"Čini se da su njillovi glavni neprijatelji", rekao je Jack, "Sojetski Savez i
Narodna Republika hina."
Zastao je i bacio brz pogled na ambasadora; koji je na ovo samo bez komentara
utonuo u naslonjač i nanlrštio se. "hoja hina?" upitala sam. kao što bi to
učinio i svatko drugi
na mojemu nljestu - je li mislio na lfandatnu horeju, ili Hanski Peking, ili
Neoisnu Držaw Hong Iong, ili:-fandžukuo ili Tajoansko Carsn-o ili koji od
možda petnaest dijelova u koje se hina razbila nakon kulturne revolucije?
"Naprosto jedina hina"; rekao je Jack. "Uspjeli su se nekako održati zajedno,
i sad su - kod njih-najveća nacija svijeta.°
Svi smo se pogledali. Ovo je bilo teško progutati. A pomisao na nekakav
Sovjetski Savez koji je prijemja svima ostalima bila je još luda. Pokušala sam
pročitati izraz na Lavijewu licu. ali na njenlu nije nikakav. Samo je slušao,
a nakon nekog vremena samo je ispružio ruku i dohvatio jednu od senatorovih
cigara, iako sam znala da u normalnim prilikama ne puši. Pogled mu je ostao
spušten na nju, dok je polako skidao omot, ne progovorivši ni riječi.
Shvaćala sam zašto ga sve to muči koliko i mene, pa makar i zbog dnlkčijih
razloga. Na koncu konca, baš je izmjena nuklearnih plotuna sa SSSR-om bilo ono
što je u hini pokrenulo kulturnu revoluciju. Ono što je izazvala u Sovjetskom
146 147

Savezu bilo je još gore. A-ioskva je nestala, Lenjingrad je nestao, praktički

je čitavoj zemlji odsječena glava.
Pokušala sam se prisjetiti ruske povijesti. Tu su bili carei. Potom Lenjin,
koji je poginuo u atentatu, tako nešto. Potom Trocki, koji je otpočeo niz
pograničnih ratova sa zemljama poput Finske i Estonije. i od kojih je većinu
izgubio. Potom neko vrijeme Lavrentijev djed- što je bilo popraćeno gladu i
ustancima - i koji je i otpočeo nuklearni projekt, što nas je sve dovelo do
utrke u atomskom naoružanju. utrke koja je završila tek kad su Kinezi otpirili
i 1loskvu i nuklearni projekt, sve odjednom...
Ali u njihow vremenu. po svemu sudeći. Trocki nikad nije preuzeo vlast u SSSR-
u, iako Lavrentijev djed jest. irije bilo čitavog niza pograničnih ratova. Bio
je samo jedan. i to veliki. Oni ga zowu drugim svjetskim ratom. i vodio se
protiv nekog Hitlera. Nijemca, koji je krenuo u osvajanje svijeta, i u tome
zamalo i uspio prije no što se ostatak svijeta ujedinio protiv njega.
To je bio šok. Njemačka je bila naprosto jedna mecu mnogim zemljama! U njoj
sam svirala! Ona nije bila ni približno dovoljno velika da ugrozi čitav
svijet!
A osim toga -tu je bio i Lavrenti. što je sjedio na drugom kraju sobe. meni
sučelice, i polako pripaljivao kubanski Claro. Razumije se da je on nominalno
bio komunist. Ali Rusi nisu bili ni blizu tako militantni kao. recimo;
engleski boljševici, sa svojim agresivnim središtima u svim svojim takozvanim
Federalnim Republikama Commonealtha. Hvala nebesima što su se odcijepile bar
Kanada i Australija... Zavrtjela sam glavom. Sve to za mene baš nije imalo
puno logike.
Ali je. na nesreću; imalo za Lanentija Djugashvilija. U trenutku kad je
Kennedy bio gotov s CIA-inim izvještajem, on je već bio popušio prih pola
palca svoje cigare, i kad je senator stao i upitno pogledao ravno u nj, on je
to dočekao spremno.
"Shvatio sam što želite reći", kazao je Lavi. "To bi trebalo izazvati našu
zabrinutost. Ako je ta najezda na vašu zemlju u krajnjem izvodu usmjerena
protiv moje..."
"Ne, mislim ne protiv vaše, u pravom smislu riječi", odgovorio je Jack žurno.
"Rekao bih prije protiv Sovjetskog Saveza kakav postoji u njihovu vremenu."
"Ali njihov narod". rekao je Lavi s nekakvom težinom u glasu, "ipak je i moj,
zar ne?"
Kennedy mu na ovo nije odgovorio ništa. Samo je djelimice kimnuo glavom.
Lavi je ustao.
°Uz vaše dopuštenje, draga gospodo Kennedy", rekao je sumorno. "mislim da bih
sad morao poći u svoju ambasadu. A vama. gospodine senatore. zahvaljujem na
informaciji. 1"-ložda bi se nešto i dalo učiniti, iako u ovom času zaista ne
idim što."
Svi smo ustali. čak i mi žene. To nije bio toliko znak poštovanja koliko
svojevrsna deklaracija sućuti. Kad je otišao; senator je Kennedy pozvonio
batleru da nam posluži piće za laku noć.
"Ubogi Lavrenti", rekao je. I potom: "Ubogi i mi. kad smo već kod toga, jer to
u ovom času ne vidim ni ja."
...
Iako su ga boljela leda, senator me odlučio osobno odvesti do hotela.
Pridružila nam se i Jackie, da se malo provoza. To nije bilo ugodno vozikanje.
Kiša je padala u zastorima i ulice su bile klizave od emulgiranoga ulja.
Svo smo se troje lako smjestili na veliko prednje sjedalo. Nismo puno pričali.
čak ni Jackie, koja je pomagala mužu; nernozno prelijećući cestu pogledom -
zato što su oba njegova mlada brata poginula u automobilskoj nesreći, jedan se
utopio, drugi izgorio, prema automobilima je osjećala nelagodu. Ja sam pak
utonula u svoje misli. Bilo je deset sati i još nešto malo. U Chicagu je
devet. Ferdie sigurno još ne spava. Da li da ga nazovem? Imam li prava to
učiniti vis-Ovis Doma? Imam li to prava ne učiniti, vis-O-uis Ferdija?
Tako sam jedva i opazila kad smo usporili zbog neočekivanoga krkljanca ispred
nas, sve dok se senator nije nervozno nagnuo.
"Što je to, kvragu?" promrmljao je i pokušavao se provući kraj automobila
zastalih ravno pred nama.
"Što je bilo?" upitala je Jackie. "Nekakva nesreća?" Ali nije bila nikakva
nesreća.
148 149

hennedy je opsovao. hroz prozore automobila pred nama ugledala sam kako nam
onom drugom trakom nešto dolazi ususret. Bilo je to nešto brzo i veliko, ali
nije imalo bljeskalicu kao policijski ili bolnički automobil. To uopće i nije
imalo propisanih svjetala; već samo jedan jedini jarki reflektor što je
išao,flik-flikamo tamo po cesti, poput brisača vjetrobrana, i to je svjetlo
osvjetljavalo nešto što je virilo iz samog vozila.
Izgledalo je skoro kao nekakav top.
"Isuse bože svemogući", rekao je senator. "jebemti; pa to je tert!"
Jackie je vrisnula - a vrisnula sam i ja, u to sam sigurna. Senator nije
čekao. Krernio je velikim Chry·slerom natrag, i u velikoj brzini opisao
čenrtkrug. lupio ispušnikom u rubnik na drugoj strani ceste, zakrenuo volan
dokle je god mogao, pa nagazio do daske. Poklizavajući kotačima, izletio je na
autocestu možda deset metara ispred tenka. ne prekidajući ubrzavanje sve dok
nije stigao do sto pedeset na sat na toj vijugavoj riječnoj cesti, a ja nisam
skidala očiju s tog golemog topa 5to je virio iz lica tenka. Ciljajući ravno u
nas. To je osjetio i senator. jer je na pnom križanju nagazio na kočnicu.
Zavrtio je stražnjim krajem i stao - gotovo stao. pri. recimo. sedamdeset na
sat - pa gmbo zaokrenuo za ugao.
Iz drugog je smjera dolazio taksi.
Nikad nisam osjetila toliku blizinu smrti. Stali smo. Stao je i onaj drugi
automobil. ali medu nama više nije bilo nikakve rezewe. Naš je prednji
odbojnik gotovo doticao vozačeva vrata na taksiju. i čojek u njemu već je
spuštao prozor i počinjao sliniti i vrištati na Jacka.
iioji na to nije obraćao nikakvu pažnju.
Motor je crkao. Jack ga nije čak ni pokušao ponomo pokrenuti. OWOrio je svoja
vrata i nagnuo se van. gundajući zbog izvijanja što su mu pretrpjela leda, pa
se zapiljio u tenk što je prolazio. brz i ozbiljan, u pratnji pola tuceta
kamiona krcatih vojnicima. Dok su prolazili, na njihovim sam kacigama opazila
odbljesak uličnih svjetiljaka, a iza njih je išao još jedan tenk.
"Zaista vrlo zanimljivo", rekao je Jack hennedy.
"Zašto samo tako puštamo tenkove na ulicu?" upitala sam. On se okrenuo i
pogledao me. Jack je već gospodin u
godinama, ali mi nikad nije izgledao tako star. Zaštitnički je zagrlio Jackie.
"Pa i ne puštamo ih", rekao je. "To nisu naši. Mi nemamo ništa slično."
150 . 151
L"eterinarlza je irtaala clzadeset četiri goine i bila je polurrzrtza
octstraha. "asapmzalase i isprczlaarestputa, prenia rzardenju, pa izila gola i
rtzokrzz zz spazaorzicu farme, gclje ju je z.eć čekao kapetan koprzene zojske.
Dok joj je tapićem brojčanika polako prelazio preko szcrkog ceratimehct ko,e,
oslzraxkujz.ćisporadičrzokrčanjeraclrjacije, rtrječakrziponzislila nza to kako
jegola. ".-tislinr cla ste s,:inz.rli szu.z prnim.c"; relzao je časuik
uapokozz. "i-"elite cla ste stolzzr zatelzli baY tako.1 a je ta prairta bilapo
szemu"Orta je kimuzclaglazonz, a očisu joj blle krupne i uplaaYeue. ".Iožete
se obući"; rekao je rzaposljetkz.z. "Vislirn da je sze ze reclu. "Ali dok je
odlnzio, gleclao ju je ispzr.njen zlastitina stra.hozinza. Raclioaktizne
padalirze! ."ekalzo se clogod ilo da sepola kz.aclr atn e m ilje rt
alopokriveno visokoaktizrzinz rzrcliortuklidirua - i to tu, rziti
seclanzcleset kilometara ocl Dallasa, i u trerztctlzu kad se rzigclje ne
rcrtuje i kacl rti od kuda nerrza rzilzakzih zijesti o ikakzom izzorzc r-
adioaktizuih obori rta. Bila je to zagorzetka bezodgovora. Ito je izazzalo taj
strnh "toga je protresao do kostrju- što da se to clogodilo sedanzcleset
kilornetara clalje, zr sarnonz srcu gr-ada
26. kolovoza 1983.
6.40 ujutro. Nicky DeSota
Sanjao sam da me gospoda Laurence Rockefeller zamolila da joj uredim hipoteku
za stambeni kompleks na obali jezera, vrijedan šest stotina milijuna dolara,
samo što je htjela početi s goto-inskim ulogom od sto pedeset dolara, jer joj
je sav novac -ezan u novčićima od deset centi... i kad sam napokon priredio s-
e papire. ona ih nije mogla potpisati jer nije imala palčeve. I tada, kad su
me probudili udarci slijetanja, prvo pitanje koje mi se pojavilo u glavi nije
bilo gdje sam to ja, ili
j što će biti sa mnom, no je li gospodin Blakesell na vrijeme doznao da sam
uhićen, kako bi poslao nekoga da dovrši tri moje hipoteke. Ali ja tu, naravno,
nisam mogao učiniti baš ništa .
hao što nisam mogao učiniti baš ništa ni u kojem drugom pogledu. jer sam bio
privezan lisičinama na sjedalo ispred sebe. :-foj pwi daleki let u jednom od
tih novih velikih Boeingovih četveromotornih mrcina trebao je biti pravo
zadovoljswo. A bio je bol. Hoću reći. zaista bol. Patio sam što sam u istom
sjedalu već jedanaest sati, uz dva usputna slijetanja. i sam Bog zna koliko
stotina, ako ne i tisuća milja; ali je najbolnije bilo ono što je uslijedilo
prije nego što su me i stavili u avion, potjeravši me klecavih koljena uz te
ljestve, s rukama lisičinama zavezanim za ledima, dok mi je ta rugoba iz FBI-
a. ioe Tkobigaznao, prijetio čitavim asortimanom zlih
" sudbina ako i zucnem, ili pokušam skinuti šešir i koprenu što sam ih morao
nositi da me ne prepoznaju. A svi ti bolovi i njemu su bili dobro poznati.
Zato što se sam pobrinuo za većinu njih.
I reći ću nešto u pohvalu curlca i dečkih iz FBI-a: zaista r_naju kako da
zaboli a bez ikakva traga.
S druge strane prolaza još je jedan zarobljenik bio budan pod svojim šeširom i
koprenom. Vidio sam kako miče glavom. Njegov je čuvar hrkao pohotno kao i moj
dok smo
152 153

beskonačno poskakivali pistom za koju se činilo da ne vodi baš nikamo.

Ali sam se bar bio izwkao iz priručne prdekane u čikaškoj centrali gdje sam
proveo najveći dio proteklih - što? Dana, naravno; iako mi nitko nije htio
reći koliko. Bilo je prilično gadno, u društvu s hrpom drušn-eno nepoželjnih
osoba uličnih pljačkaša na putu za koncentracijski logor; špekulanata valutom
što su čekali na sudenje - ali je ipak bilo mnogo bolje nego kad bi me vadili
da nu postave još pokoje pitanje. Jasno da im ništa nisam rekao. Jer ništa
nisam ni mogao reći - ali, o Bože; kako bih volio da jesam!
A onda je ušao ioe, probudio me pa izvukao iz ćelije. I onda smo se našli u
tom avionu; i sam Bog zna gdje.
Ne. I ja i Bog znali smo gdje smo. bar sada, jer sam kroz koprenu i sićušni
prozor vidio veseli tenninal; naizgled u stranoj zemlji, i s velikim natpisom
na kojem je pisalo:
DOBRODOŠLI U ALBUQUERQUE. NE ."TECO
NADMORShA VISINA 1 84 m
Ne· nMeico; za ime Božje! Za što me, za ime svijeta, trebaju u New .veicu
ILloe mi to; naravno, neće reći. Došla je stjuardesa. potegla ga za rame i
probudila. a on se pak nagnuo preko prolaza da probudi drugog čuvara, no meni
je rekao samo:
"Pamti što sam ti rekao!"
I pamtio sam. Ostavili su nas da čekamo dok svi dmgi putnici nisu izišli iz
aviona. A onda su nas pustili da čekamo još malo; da mehaničari izadu i okrenu
velike elise nekoliko okretaja i da nam kamion natovaren stooktanskim benzinom
napuni rezewoare.
A onda nam je netho mahnuo s vrata pristanišne zgrade. Moe mi je otključao
lisičine pa smo pošli. najprije kroz prolaz, gdje sam se trudio ne posrnuti,
pa potom niza stepenice. Drugi je zarobljenik išao za nama sa svojim čuvarom;
a onda su s nama projurili kroz pristanišnu zgradu koja je izgledala kao da je
izgradena kao kulisa za neku latinskoameričku glazbenu komediju. Ljudi su
buljili u nas. One otvoreno radoznale grubo su gurnuli s puta - nije ih
I 54
:I ;"Tr
bilo baš previše, zato što grubijane iz FBI-a i nije bilo teško prepoznati, pa
se većina ljudi brzo okrenula na drugu stranu. Potom u auto. ja i ."Ioe u
pomoćna sklopiva sjedala, a drugi zaworenik i njegov čuvar iza nas. Automobil
gradske policije ubacio se ispred nas; pa smo divlje jurnuli, sam Bog zna
kojom brzinom. najprije kroz gradske ulice pa potom na dvotračnu autocestu što
se vijugavo uspinjala u brda.
Vozili smo se skoro sat vremena. Na kraju smo se našli na križanju. iz kojeg
su se dvije prazne autoceste protezale na četiri strane svijeta. a iza svega
je bila benzinska stanica i motel. Na ploči je iznad ureda pisalo "Svratište
La Cucaracha". što nije bilo ime koje bih ja dao motelu.
Iiao što ne bih ni na prilaznu cestu postavio naoružane stražare.
Stražari su, medutim, bili mali dekorativni štiklec na koji sam se već počeo
privikavati. Bilo je; dakle. i dobrih i loših predznaka. Loš je predznak bio
što sam još bio u pritvoru. Dobar je predznak bio što me nisu odveli u
Leaven·orth ili koji od logora, gdje bi mi se izgubio svaki trag, dok se ne bi
udobrovoijili pa me pustili -ukoliko bi se udobrovoljili. Bio je to otok
stalnosti u FBI-evu arhipelagu. A što se ovoga tiče. tu nisu mogli ni
pomišljati da me duže zadrže. A možda me čak i puste.
rllternativa je bila da dio mene koji vrate kući bude upotrebljiv samo za
sprovod.
Ali nisam imao vremena za brigu. Mog nijemog kolegu i mene ugurali su u kabinu
i naredili nam da ostanemo sjediti na rubu kreeta i držimo jezik za zubima,
dok je ."-1oe stajao s unutrašnje strane vrata, paleći nas očima. a drugi baš
pred njima. Ipak nismo morali dugo čekati. Vrata su se ort-orila iz-ana. loe
se maknuo s puta, a da nije ni pogledao tlco je to.
U kabinu je kmpnim korakom ušla Nyla Christophe; s ntkama sklopljenim na
ledima.
Nosila je šešir za sunce i tamne naočale. Nisam joj vidio izraz lica, ali sam
mogao uočiti dav zamišljeno zuri u nas jasno sam osjetio kako su me njene oči,
gdje su mi zagrabljale preko lica. zapekle poput kiseline. had je, medutim,
progovorila; glas joj je bio samo standardno neljubazan.
"U redu, momci, sad možete skinuti te glupe koprene."
15
Bio sam sretan da to mogu učiniti. jer sam se pod tim, u pustinjskoj vrućini,
upravo gušio. Onaj drugi se pokrenuo i sporije i nevoljkije; a kad je koprena
pala. izraz mu je lica bio uplaen, kivan, nezadovoljan - sve kako sam i mogao
očekivati; ali svakako nisam mogao očekivati da će lice na kome su bili svi ti
izrazi pripadati Larryju Douglasu.
...
U jedno sam bio posve sieuran: da je Larry- Douglas bar donekle kriv za sav
jad i bijedu proteklih četiri-pet dana. hako. to nisam znao. Zašto. o tome
nisam mogao čak ni nagadati. I tako nisam osjetio nimalo žaljenja što se i sam
uhvatio u stupicu u koju je mene nawkao... samo što je od toga zbrka u svemu
ovom postala još veća! Ako je on prenio Nyli Christophe sve što sam mu rekao
dok me vozio u zabit, u goste nekakvom izraubanom starom filmskom glumcu;
zasto je onda i on zaworen? I što uopce radimo u New ,"Iexicu?
Dobra je strana svega bila da je Douglas, po svemu sudeći. hio smućen koliko i
a.
"Nyla", rekao je on glasom sto se uesao od gnjeva koji je pokušao ne pokazati;
"kake ;u to kvragu gluposti Ti tvoji tipovi dolaze i zgrabe me. odwku iz
kreveta; nece mi reći ni riječi..."
"Tandarabroc". rekla je veselim glasom. "hus." Cak je i kroz crne naočale iz
njezina izraza mogao pročitati dovoljno da proguta knedlu. I tako je usutio.
"Tako je -eć bolje". rekla je ona. a potom preko ramena: "1`loe?"
Nekakvo mumljanje od čovjeka-orangutana: "Izvolite, gospodice Christophe?"
"Je li pokretni laboratorij još tu"
"Parkiran odmah iza kabina. sve spremno za polazak." himnula je glavom.
Skinula je šešir i naočale pa sjela u jedini; i to kvrgavi, naslonjač u sobi;
pa i ne gledajući ispružila ruku. Moe je u nju stavio cigaretu, a potom je
slijedio i upaljač.
"Posve je moguće", rekla je ona. "da ste u ovom obojica nevini. Morali smo
provjeriti neke stvari."
"O, hvala l3ogu, Nyla", uskliknuo je Douglas. "Znao sam da je to nekakva
zabuna!"
I tada sam ja uspio izgovoriti nešto o čemu, stid me je
priznati, nisam razmišljao već poduže vremena.
"A, gospodice Christophe. što je s mojom zaručnicom i
osta lima"
; "Vidjet ćemo, DeSota. Ako testovi produ kako očekujem;
svi će biti pušteni."
°Hvala nebesima! A ovaj-o kakvim je to testovima riječ?"
;,:
"O testoima kroz koje ćete i sami uskoro proći", rekla je
"t:: ona. "Prillvati se posla. Moe." Potom je izišla iz kabine, dok
;" je onaj dugi snagator ušao s naramkom nekakvih sprava; a
za njim nnukarac u bijelom sakou s još jednim naramkom.
I protiwolje sam se počeo kutriti; ali se ispostavilo da me
vie neće tući čak ni .9oe. "fo što im je bilo na pameti, nije bilo
ni izbli-r.a ako neugodno - no, dobro, nije baš bilo ni jako
zabavno. iJzeli su mi otiske prstiju na rukama i nogama.
Izmjerili su mi uške i razmak zjenica. L"zeli su uzorke krvi i
sline i kože; a onda su me natjerali da piškim u bocu i istisnem
crijeva u papirnu šalicu. Sve je to potrajalo. Jedino što je
smanjilo odvratnost toga bila je cinjenica da je moj odvratni
brat u ropsn u - misteriozni Larry Douglas, moj suurotnik iz
Carsonove kafeterije i suputnik iz Reagano a doma u Dixonu;
Illinois - morao učiniti isto.
;x I da je u tome uživao još i manje od mene. A ni ,"loe i onaj
drugi straž.ar nisu se tome radovali baš sasvim odsrca. Dok je
laboratorijski tehničar uzimao uzorke i mjere, izišli su iz
 prostorije i motrili nas kroz prozorčić. tako da smo Douglas
i ja mogli malo popricati. Pn o pitanje koje sam mu postavio
bilo je ono koje mi se već dugo motalo po glavi:
":1 koji si ti vrag zapravo? Nekakav preruŠeni federalac?"
Na licu mu je bio izraz prebitoga pseta; no ćak i prebiti pas
zna zarežati.
" "A što to tebe briga, DeSota", obrecnuo se. Gledao je kako
mi siringom sišu krv, dok se držao za mjesto na kojem je
r nijemi laborant njemu već učinio isto.
"No dobro, što si ti? Nylin momak, otkucač ili zatvorenik?"
v"" Na ovu je on odgovorio naprosto:
"Da."
Potom je spustio hlaće kako bi mu laborants bedra mogao
otkinuti komadić mesa.
16 157

"Da sam na tvome mjestu, DeSota", rekao je mrgodno, "brinuo bih svoje, a ne
tude brige. Imaš li uopće predodžbe u kak4lm si govnima?"
Nasmijao sam mu se u lice. Svi ti jadovi i bolovi mog tijela jasno su mi rekli
u što sam se uvalio.
"Svejedno", ukazao sam mu na bitnu činjenicu, "rekla da je smo možda u tome
nevini, i zbog čega bih onda morao brinuti?"
Pogledao me sa smjesom samilosti i prezira.
"Da. tako je rekla", suglasio se. "No jesi li je ikad čuo je da rekla nešto o
puštanju na slobodu?"
Prije nego što sam odgovoiio; morao sam najprije progutati slinu.
"O čemu ti to; Douglas. dodavola?" On je slegnuo ramenima i zagledao se u
bolničara. Pustio je da se još malo kuham dok ovaj nije uzeo sve željene kapi
i komadiće i mjere i otišao s njima. Nakon toga unutra nisu ušli ni stražari,
iako smo ih vidjeli kako sjede na ogradi. hlade se i gledaju preko ceste.
Prugom odmah s druge strane ceste poput strijele je proletio aerodinamični
vlak, i onda me probola bolna misao na Gretu. Ponovio sam: "O čemu ti to
pričaš? Rekla je da će nas vjerojatno pustiti..."
"Ne "nas". DeSota. "Njih." Svjedoke. koji ništa ne znaju. A ti si posve
drukčija zvjerka. Ti puno toga znaš."
"Zaista?" Pretražio sam čitavu glavu i vratio se praznih ruku. "Blagi Bože,-
čovječe, pa ja ne znam čak ni što ona zapravo hoće od mene!"
On mi je odgovorio mrgodnim glasom:
"Znaš jednu veliku srtar, a to je da postoji nešto što se može znati. i to je
najweće što se može znati. Kako ti je uspjelo odjednom se naći na dva mjesta?"
"Kako da to dodavola znam?" uzviknuo sam.
"Ali ipak znaš da se to dogodilo". nastavio je on uporno. "Pa prema tome znaš
da je to moguće. Pa prema tome znaš da netko - recimo zločinac - može nešto
počiniti, recimo izvršiti umorstvo, na jednome mjestu, i naći stotinu valjanih
svjedoka koji će se zakleti da je on zapravo netko drugi. Isus Krist, dečko
moj! Znaš li što to može značiti za čovjeka kakav sam ja? Hoću reći, nekome
kome je potreban takav alibi?" brzo se ispravio.
"Ali ja ne znam kako se to radi!" zajaukao sam.
"Znači da sam okrio", rekao je kiselo. "Osvijesti se, čevječe! Zaista misliš
da će te Nyla pustiti kući da pričaš ljudima kako je tako nešto moguće?"
Sjeo sam, sav uzdrman.
U tome što je govorio bilo je jasne logike. Kružile su priče da su logori FBI-
a puni ljudi koji su na svoju nesreću došli do neke informacije koja nije
smjela postati javnom. Ako sam ja jedan od takvih...
Ako sam ja jedan od takvih, onda moja sljedeća postaja neće biti Chicago. Onda
će ona biti medu cestovnim radnicima u floridskoj močvari Everglades, gdje ću
kopati jarke i makljati se s aligatorima - ili sjeći dneće na trasi one
beskonačne ceste na Aljasci. Tko zna gdje. Bilo gdje. Oko točnog odredišta još
bi moglo biti dvojbe, no ipak je bilo sigurno da će to, pa gdje god da bilo,
postati mojom stalnom adresom, bar dok moje tajne ne prestanu biti tajnama.
Ili dok ne umrem. Pa što prije nastupi. A bio sam prilično siguran da mi to
nakon godine ili dvije provedene u logorima, neće riše biti ni jako važno.
...
Kad je sjena jarbola za zastavu pred motelom gotovo sasvim nestala. zato što
je Sunce bilo ravno iznad nas, donijeli su nam sendviče od sira i šunke
umotane u uvošteni papir i užasnu mlaku kav.u iz automata - oboje je potjecalo
s benzinske stanice ispred kabina. Umirao sam od gladi, ali mi nije nimalo
prijalo. Polako sam ih likvidirao, i kad su se vrata otvorila da odnesu smeće,
već sam imao pripremljenu praznu čašu i omot.
Samo što po to nisu došli ni Moe ni onaj drugi čuvar. Moe se pojavio. to da,
ali se odmah odmaknuo ustranu, i za njim je ušla Nyla Christophe. Na licu joj
je bio mlitavi smiješak. U šaci bez palca držala je bocu šampanjea, privijenu
uz prsa da ne padne.
"Čestitam, dečki", rekla je. "Prošli ste. Savršeno ste isti." Ni ja ni Douglas
nismo rekli ni riječi. Ona je naškubila usne.
158 ; 159

"Au, šećeru", rekla je Douglasu i rnalo zahihotala - iako to hihotanje baš i

nije bilo jako umirujuće, "zar ne vidiš da d ja to na svoj način želim reći da
mi je žao. Čaše", rekla je posve drukčijim tonom. i onda se drugi snagator sav
sapleo žurno pokušavajući ući u sobu s poslužavnikom na kojem su bile debele
hotelske čaše. Oštro je mahnula glavom. Obojica su otišla, našto je ona
predala bocu Douglasu. "Samo tako, sladani", rekla je dok je on. gledajući
više u nju nego u ono što radi, gulio staniol i palcem pritiskao čep. "Drago
mi je što nisi izgubio osjećaj."
U zabrinutu je iako ponešto ratobornomj izrazu njegova i nježnu iako ne tek
ponešto posprdnomj izrazu njezina lica bilo nešto što mi je govorilo da ja
zapravo ne shvaćam što se tu zbiva. Kakvi god da bili njihovi medusobni
odnosi. oni se očito nisu svodili na odnos federalnog agenta i njegova
informatora.
A onda je čep učinio pop.
Douglas je natočio. Ny·la Christophe je prihvatila prvu čašu i sasvim je
sigurno stegla s četiri prsta.
"Znaš li o čemu govorim?" upitala je, poprativši to štucajem - ta boca
šampanjca, pomislio sam, zacijelo joj danas nije pn-a. Odmahnuo sam glavom.
Ona je nastavila: "Tako sam i mislila. Testovi su savršeni. Ista kw. iste
kosti. isti otisci. i ste dva ista čovjeka - a moj je izvještaj već na putu za
centralu, a tamo ću doskora biti i sama. Pijmo dakle za Nylu Christophe,
uskoro možda zamjenicu čitavog prokletog Biroa!"
Popio sam njen prokleti šampanjac. Popio sam ga zato što baš nisam izgarao od
želje da je naljutim, a ponešto i stoga što ljudi poput mene nemaju baš svaki
dan prilike piti uvozni francuski šampanjac, no ipak najviše zato što i nisam
znao što bih drugo. 1Iožda je Douglas imao pravo! Možda je to bilo nešto tako
krupno da je Nyla Christophe na tome mogla zaraditi veliko promaknuće... no u
tom je slučaju možda imao pravo i u ostalom dijelu svojih gadnih predvidanja.
Upitao sam što će Greta učiniti kad se ja naprosto zauvijek prestanem
pojavljivati. Možda ću joj smjeti pisati Bar da joj velim zbogom?
To što je Nyla Christophe izrekla za mene baš nisu bile dobre vijesti, ali je
Larry Douglas pomislio da za nj jesu.
"Pa to je bomba, Ijubavi!" vrisnuo je u nastupu oduševljenja. "Curo! Pokazat
ćeš ti njima u WasMngtonu. I čuj me, imam
za tebe hrpu ideja! Taj posao s pravljenjem dva identična identiteta - jesi li
ikad pomislila što bi to moglo značiti za Biro? Hoću reći, infiltriranje;
recimo, u subverzivne organizacije? Ja baš točno ne znam kako se to radi
naramo, ali..."
Christophe ga je pustila da nastavi, dok joj je na licu lebdio sneni smiješak.
Još dok je govorio prišla mu je i prijateljski mu prešla rukom niz leda.
"Ljubavi". rekla je nježno, "zbilja si bilmez." On je progutao slinu.
"Ti... ti zaista ne bi htjela da podem s tobom?" promucao je.
"Sa mnom? Larry·, ljubavi, to je zaista najjebenija glupa srtar koju bih
poželjela."
On je planuo.
"Onda me pusti, sto mu davola! Kog me vraga onda tako preznojavaš!"
Pustila je da joj se smiješak još produbi. Ona je zapravo, kad je htjela,
mogla biti i prilično zgodna. Mislim da sam joj nad kutovima usana vidio i
prave jamice.
"Larry". rekla je sladahnim glasom, "možda i postoje muškarci koji bi mi se
mogli popeti na grbaču zato što sam s njima ne misleći ljubovala, ali ti
sigurno nisi jedan od njih."
Nisam imao pojma o čemu ona to. Ali on očito jest. Lice mu je posivilo.
"Ti o semu tome ne znaš ni golo govno", rekla mu je ona. "Ovo je tako veliko
da ti to ne možeš ni zamisliti." Dobacila mi je pogled. "Želiš doznati što se
to zbiva?" upitala me.
O ljudi. želim li! Nisam ni morao odgovoriti. Ona je znala odgovor, pa je
smjesta nastavila:
"No, da počnemo od početka. Pretpostavimo..."
Zastala je. A onda je slegnula ramenima i smrknuto podigla desnicu, raširila
četiri prsta i tako nedostatak palca učinila neskriveno, šokantno očitim.
"pretpostavimo da sa sedamnaest godina nisam došla u sukob sa zakonom.
Pretpostavimo da sam odrasla normalno. Moj život bi, zar ne, bio mnogo
drukčiji?" Kimnuo sam glavom, misleći time reći da tako i ja mislim, ali da me
sve to isuviše smelo da bih mogao izreći nekakvo upotrebljivo
160 I 161

mišljenje; Douglas je samo nastavio stvarati dojam šokiranosti i smrknutosti.

"I tako možda postoji jedan život u kojem sam odrasla baš tako kako sam
odrasla - i postala takvom kakva sam sada, jasno? A možda postoji i neki drugi
u kojem sam postala, ovaj, što ja znam. Glazbenik. Možda koncertni violinist."
Izraz joj se lica nije stvarno promijenio, ali mi je nešto u njezinim očima
reklo da čeka hoću li se na tu misao nasmijati. Nisam se nasmijao.
"Vidite, pokatkad bih voljela da se dogodilo baš to", rekla je. "A poanta je
da se ne može kazati da je jedna od tih mogućnosti realna a druga naprosto
imaginarna. Ne više. Zato što su obadvije realne. Možda su sve mogućnosti
realne. I sve je zapravo tako kao što jest zato što živimo samo u jednoj od
mogućnosti. i ne možemo vidjeti ostale."
Bacio sam brz pogled na Douglasa. I on je bio smeten koliko i ja, samo mnogo
uplašeniji - možda i zato, pomislio sam osjećajući kako mi tone srce, zato što
je znao bolje od mene što će se s nama vjerojatno dogoditi.
"No kvragu i sve to". rekla je najednom. "Dajte, sad ću vam pokazati. Moe!"
Vrata su se oWorila kao na oprugu, i njihov je otvor ispunio onaj veći
snagator. Ny·la se progurala mimo njega i dala nam znak da podemo za njom.
Vani je na suncu bilo nevjerojatno vruće. horaci su joj bili nesigurni -
ponešto zbog sunca; ponešto zbog visokih potpetica i pijeska; a najviše,
pomislio sam, zbog šampanjca ili čiste radosti zbog vjerojatne budućnosti.
Povela nas je do druge kolibe, pred kojom je nezgrapno stajala gromada
efbiajevca kojeg još nismo opazili. Nyla Christophe mu je kimnula glavom i on
je gurnuo vrata. Zirnula je unutra, pa kimnula Douglasu i meni.
"Samo pogledajte". pozvala nas je. "Tu su za vas dvije dobre mogućnosti."
Ja i dalje nisam imao ni blagoga pojma o čemu to ona govori, ali sam učinio
kako mi je rekla. U sobi su bila dva muškarca. Jedan je bio s druge strane, u
kutu, nježno upljeskavajući kremu u opekotine od sunca, od kojih nisam vidio
mnogo gorih. Nije imao košulje, i bio je crven kao rak sve do malo iznad
zapešća, i sve do V-izreza za vrat. Lice je prekrio šakama, pa ga nisam mogao
dobro promotriti.
Dmgi je bio bliže, i nije se micao. Ležao je ispružen na ledima na drugom
krevetu, a oči su mu bile zatvorene. Hrkao je. Očito je proživio teške časove.
Pritom ne mislim na rutinske teške časove koje može očekivati svaki zatvorenik
FBI-a. nego mislim da je izgledao više mrtav nego živ. I izgledao je...
°Douglasl" uskliknuo sam. "Pa to si til°
Douglas nije progovorio ni riječi. To ga je pogodilo gore nego mene. Počeo se
gušiti, a oči su mu izlijetale iz glave. Vidio sam da pokušava nešto upitati.
pa sam upitao umjesto njega.
"Što je to s njim"
Nyla Christophe je samo slegnula ramenima.
"Sve će biti u redu. Sunčanica i opekotine, a osim toga ga je ujela i
zvečarka. Ali je dobio sve potsebne injekcije, i liječnik kaže da će sutra
biti kao nov. Ali zašto ne pogledate i tog drugog momka?"
Što sam i učinio. On se okrenuo i pogledao me.1 lice mu je bilo opaljeno
suncem i grubo; i izraz je na njemu bio smrknut. ali je lice bilo lice koje mi
je bilo zaista jako dobro poznato.
"O. Bože", rekoh. "To je sigurno onaj iz Daleylaba!" "Skoro", odgovorila je
Nyla Christophe veselo, "ali on veli da nije. On priča mnogo toga, DeSota,
mnogo toga što ne biste povjerovali; pričao je bez prestanka sve otlcako ih je
sinoć u pustinji pokupila posada vlaka. On veli kako su sve te mogućnosti
swarno sWarne i da postoje još mnoštvo tak-ih kakav je on - u ovoj ili onoj
mogućnosti. Ali v·am je. čini se. DeSota, promaklo ono najvažnije. Ono što on
uglavnom govori - a što govore i svi testovi, svi do posljednjega - jest da je
on zapravo vi."
1G2 1G3

Uto loba noći zelikojepolzenzrzoparkiralište bilopusto, iod:.y"etrZikje,

doksepokuaavaosjetitigrljejeostavioautonzobil, već poeo žaliti što je rczdio
tako clokasrza. Kal čoz jeku treba pol icajac, n ikad g a raenr a!A osjećao je
la hi nzu sad ba` clobr o došao - clva silovanja, jeclno unzorstzo i tko zna
koliko prepada u garaži za sanzo rnekoliko zarlrzjib mjeseci. A onda je za"ao
iza uola i uoledao clva zcnifornzirana nzukarca u patr-oli, sa stzojrz.ican:a
prebać`ezinz preko rnmerza. "Dobro zeče"; rekao je i naglo se osjetio bolje-
lok nije opazio da su inz olor-e sizo-zelerZe, s epoletanza, a ciokejske kape
posve drukčije ol karirnnih kapa cikaarke policije. I što je jošgore, kad su
nru se obratili, prepoznao je jezik. Ruski!lustirzktizno se okrerzuo ipotrčao,
osjećajući tmzce u lopaticanza. Začuo je rcrfal, ali ga rzijedaz nzetak
nijepogodio. A kada se, stjemn u kut, okrerZZ.co, jecajući, da se suoči s
zjinz.a, više ih rzije bilo.
26. kolovoza 1983.
7.40 popodne. Senator Dominic DeSota
Svo sam popodne čeznutljivo kroz prozor zurio u džepni plivaći bazen u
dvorištu, lijući kante znoja i na stalnitn mukama od sunčevih opekotina. Ali
me nisu mučile samo opekotine i vrućina. Negdje nedaleko odavde-no beznadno
zagradeno onim što jednu vremensku liniju dijeli od druge na moju je domovinu
izvršena najezda, i netko s mojim licem pojavio se na televiziji da
zavojevačima pruži pomoć i utjehu. Nisam se mogao sjetiti nijednoga slučaja u
povijesti Sjedinjenih Država, sve od gracanskoga rata, da bi neki američki
senator učinio išta i slično tome. Što sad o meni misle moji kolege?
Što o meni misli Nyla Bowquist?
Čak ni ja nisam više znao što da o sebi mislim. Proteklih je četrdeset osam
sati bilo najgore razdoblje mog života. Doživio sam strahovit šok kad sam
otkrio da Macište zaista predstavlja nekakvu stvarnost. i da postoji
beskonačan broj s-etova posve nalik na moj; i da su u mnogima od njih Dominici
DeSote; koji se od mene ne mogu razlučiti nikakvim testom. Jedan me od njih
zarobio. Nokautirao sam ženu koja je bila egzaktna kopija žene koju ljubim, i
potom me je u zarobljeništ--u držala još jedna njena kopija. no ova ne baš
egzaktna jer su joj šake bile osakaćene. Oteo sam čovjeka. Preu-pio sam šok
što ga je izazvala najezda moje zemlje na moju zemlju. A osim toga sam
prepatio i prokleto najgore sunčeve opekotine u životu, zaradene klipsanjem
kroz pustu pustinju bez vode, hrane - o, kako su boljele!
No na ovaj ili onaj način; sve je to boljelo... a nisu mi čak ni dopuštali da
odem u taj bazen da se malo ohladim.
To; precizno govoreći, i nije bilo zabranjeno. To je naprosto bilo nešto što
je odobriti mogla samo Nyla. a ona je otišla za nekim svojim poslom. Umivaonik
u kutu nije bio nikakva valjana zamjena. Svakih otprilike pola sata pljusnuo
bih se vodom po goloj koži; poslije četvrt sata pokušao bih
1C "I 1C5

pa žljivo nanijeti tu beskorisnu kremu protiv sunčevih opekotina što su je

negdje iskopali za mene. Tako sam se bar imao čime zabaviti. Ali od toga nije
bilo velike pomoći.
A od velike mi pomoći nije bila ni nazočnost mog neželjenog suputnika, doktora
Lawrencea Douglasa. Većinu je tog dugog dana proveo nepomičan u krevetu. Što
mi je bilo sasvim razumljivo. On je prošao kroz većinu onoga kroz što sam
prošao i sam: imao je iste sunčane opekotine; proveo je iste beskonačne sate
vmćine i žedi, dok smo lutali kroz praznu pustinju. I gore. Ne samo što je
uspio postići da ga ujede zmija. nakon čega su uslijedile injekcije protiv
zmijskoga ujeda, gotovo jednako gadne kao i sam ujed, nego su ga još i
napunili nekakvim žestokim stimulansom kako bi ga Nyla Bespalčana mogla
ispitati. Ja nisam u tome sudjelovao. no kad su ga vratili u našu sobu, tad
već ponovno u nesvijesti, on je uz opekotine imao još i masnice.
Nisam ga ni pokušao probuditi.
A nisam ga ni morao. Kad sam se nenajavljeno okrenuo od umivaonika, uhvatio
sam na sebi njegov pogled. On je oči smjesta zaWorio. ali ne na vrijeme.
"O. kvragu. Douglas", rekao sam umorno. "ako hoćeš spanati, spavaj; ako se
želiš probuditi. probudi se; ali kakva korist od pretvaranja?"
Još je jednu tvrdoglavu minutu držao oči zaWOrenima, ali ih nije mogao tako
držati dovijeka. Iz-vkao se iz kreveta, pogledom potražio nužnik kojeg nije
bilo pa se, ne progovorisši ni riječi. pomokrio u umivaonik.
Kad je bio gotov, obrecnuo sam se: "I,Zogao bi to sranje bar oplahnuti!"
Ja sam to bio učinio. Nije se osvrnuo, ali je odvrnuo slavine dokraja.
opljuskao vodom. popio malo vode, kao pas, ližući je iz pregršti pod pipom. no
sve to bez riječi.
"Smoči kosu; to će ti malo pomoći", rekao sam mu. "A imam i nešto kreme protiv
sunčevih opekotina."
Polako se uspravio, pa se ponovno pognuo da učini s kosom što sam mu bio
predložio. Promrmljao je nešto preko ramena. Moglo je to biti i "Hvala."
Odlučio sam pretpostaviti da je tako, a kad se okrenuo da potraži kremu protiv
opekotina, natjerao sam se na smiješak.
Ali mi on nije odgovorio smiješkom. Čak i kad se sve uzme u obzir, nikad nisam
vidio čovjeka tako obeznaciena, ogorčena 1 potištena.
Razumije se da ni sam nisam bio u posebno dobrom raspoloženju. Uz sve što sam
proživio, počeo sam osjećati i nekakve trnce i svrabove koji mi se nisu ni
najmanje dopadali. Osjećao sam da sam pod stalnom paskom, iako nikad nisam
uspio uhvatiti stražara kako viri kroz prozorčić. A osjetio sam i još jedan
svrab, koji mi se dopadao još manje.
"Vidi"; rekoh. "nikakva ti korist od durenja."
On je na trenutak prestao stavljati kremu na lice boje rajčice i kiselo me
pogledao.
"A od čega onda ima koristi, ako smijem znati?"
"Pa mislim; mogao bi zadovoljiti moju radoznalost u vezi s nečim. jer baš
razmišljam o tome. Kad sam se popeo na one skele; na kojima si ti radio nešto
s portalom, i kad si prošao sa mnom..."
Oštro se i gadno nasmijao.
"Kad si me ti na to natjerao puškom u leda", ispravio me. "Tako je, neka ti
bude. Kad smo se s druge strane našli tri metra u zraku, zato što mi nisi
rekao da će se teren spustiti", malo sam razvezao, ako ni zbog čega drugog, a
ono stoga da nešto krivice prebacim i na nj, "pomislio sam da ćemo se vratiti
u moje vrijeme. I sad sam, dok si ti spavao, ponovno o tome razmišljao."
On je zastenjao.
"DeSota, ako uopće nešto želiš reći, bi li bio tako dobar pa to i rekao?"
"Hoću reći, što si to radio?"
"Pokušavao pobjeći", rekao je on kratko. "Kamo to? Ali ovo nije tvoje vrijeme,
zar ne?" "Ovaj primitivni pakao?" frknuo je. "Ne!"
"I onda..."
"I onda, zašto se nisam pokušao vratiti u svoje? Zato što ga nemam, DeSota!
Zato što ga više nemam! I sad želim samo jedno, a to je otići." . "
Bacio se natrag na krevet.
"Ali čuj..." otpočeo sam razložno. On je odmahnuo glavom. "Zaboravi."
166 167

I tada, baš nekako u tom času, to sam i učinio. I to ne zbog onog što je
rekao. Nego zato što je na prilaznu stazu brujeći stigao automobil i zatim
stao negdje izvan vidokruga. Izvio sam vrat da -idim što se to zbiva. Nisam
imao sreće. Čuo sam kako se zalupljuju vrata automobila, i potom daleke
glasove - brujanje muškoga i viši, veseli ton ženskoga glasa. Glasa toliko mi
poznata. I trenutak kasnije pojavila se Nyla i pošla prema bazenu odbacujući
odjeću. Nije se potrudila pogledati prema našem prozoru. Stigla je na rub
bazena. pipnula vodu golim nožnim prstima, spuznula sa sebe zadnje ostatke
donjega rublja; i elegantno kliznula u bazen; sklopivši nad glavom dlanove bez
palaca.
I taj drugi svrab što ga nisam želio osjetiti sad je nahrupio i ispunio mi
živčane završetke čežnjom.
..
Ako Nyla Bespalčana nije gledala nas. mi smo sasvim sigurno gledali nju. Vidio
sam jednog od stražara, napola skrivena iza stupa nadstrešnice pred uredom
motela; kojemu oči nisu propuštale ništa od tog lijepog, tako poznatog tijela.
Čak se i Douglas digao iz kreveta pa mi se pridružio na prozoru.
"U, kako dobra kurnica"; promrmljao je. Došlo mi je da ga ubijem.
Osjetiti nešto takva bilo je, dakako, čista ludost. Rekao sam to samome sebi.
Pa ipak; protiv toga nisam mogao ništa. I to zato što mi je već neko vrijeme
pukotine svijesti; dijelove koje nisam želio istraživati, punila baš ona.
Nyla. Svaka Nyla. Sve Nyle. Nyla Bowquist, moja vjerna ljubovca i violinski
viriuoz; Nyla Sambok, cura padobranac; Nyla Bespalčana. Nyla Christophe koja
je - očito se nikad nije udavala. jer tko bi se njome oženio? - bila gorljivi
pobornik zakona, zapoyednik snagatora i gumenih cijevi i tajnih zatvora.
A sve su one bile jedna te ista. Da bih to shvatio nisu mi bili potrebni ni
otisci prstiju ni analiza urina. Osjećao sam to u preponama, sa žestinom koju
sam osjećao rijetko kada sve od četrnaeste godine života, kad sam kroz
pukotinu u pregradnom zidu gledao u žensku svlačionicu na Y-u.
Bilo je tu toliko nesklapnosti da nisam ni znao gdje da počnem tražiti nešto
za što bih se mogao uhvatiti. Ona prva, narednica - bila je prilično gadna,
pravi šok za moj živčani sustav. Pa ipak, nakon pnog zapanjenog prepoznavanja,
u svemu je tome bilo bar nekakve logike. Ako nije bila koncertna -iolinistica,
bila je bar učiteljica glazbe; ako nije bila civil, bila je bar rezervist. I
moja je ljubljena mogla poći istim putom, da su neka djela Božja u njenoj
mladosti bila drukčija.
Ali ova!
Ta bez palčeva... bez imalo blagosti, sasvim bez ljubavi... i; kao knma svemu;
bez palčeva! U njoj nisam mogao prepoznati ni najmanji dio svoje dragane.
Ali sam zato prepoznao njeno tijelo. Moje ga je smjesta prepoznalo.
Gotovo da sam i shvaćao taj strahoviti swab, jer sam o tome već slušao - ne,
ne baš o tome, ali svakako o nečem sličnom. Jedan mi je od mojih starih
političkih drugova pri piću jednom zgodom ispričao nešto takvo, na jednoj od
onih pivskih sjednica u četiri sata izjutra, dok smo sjedili iscrpljeni od
govorancija i rukovanja i praćenja izbornih rezultata što su polako
prispijevali; i nakon što su se svi već napokon razišli kućama. Pričao mi je
kako je uhvatio svoju ženu u vezi s dmgim muškarcem. Kad o tome više nije
moglo biti dvojbe, osjetio se bolno i bijesno - no bilo je tu i još nešto.
Nevjerojatno se uspalio. hroz sve svace i scene i sukobe, u njegovoj je glavi
ipak najkrupnija od svega bila želja da obljubi. i to najsilovitije i
najučestalije što može. Želja da tog poznatog stranca, tu neprijateljsku
ljubavnicu, tu osobu za koju je najednom otlcrio da je, iako je mislio da je
poznaje prisno i potpuno, zapravo jedva i poznaje - da je od-vče u krevet,
zato što su plamen i čežnja u mošnjama pretezali pred svakim dmgim osjećajem.
Dok sam tako zurio kroz prozor, zaista sam gadno poželio Nylu.
Bilo koju Nylu. "
Groteskno? Naravno da jest! Znao sam koliko je to groteskno.
Pa ipak nisam mogao iz glave istjerati misao-kako bi to izgledalo bez palaca?
hako bi to izmijenilo našu obljubu?
168 169

Tako je ona, primjerice, pokatkad znala zločesto vrtjeti moje jalove bradavice
dok bih ja to isto radio njoj; znala bi se smijuljiti razlici izmedu svojih i
mojih. i tome kako nikad neće doznati je li ono sitno škakljikanje što sam ga
osjećao dok bi štipkala moje imalo slično osjećaju koji bi je obuzimao dok bih
ja to radio s njenima. Ali bez palaca ona to nije mogla učiniti - ili to bar
nije mogla učiniti sasvim tako - i kako bi to onda zapravo izgledalo?
Naprosto ne mogu izraziti riječima koliko sam to žarko želio doznati.
Pljas, začulo se na prozoru kad je krupni stražar Moe prišao sa strane i
zatekao me kako zurim. Pljesnuo je po njemu dlanom, i ja sam se odmaknuo, dok
su me u očima pekle sitne pahuljice rde.
"Bude se nade. ha?" posprdno se zacerio. "Zaboravi! Nije to za robijaše. makar
prema tebi bila i bolja nego što zaslužuješ." Potom je iščezao pa sam ga začuo
kako otključava vrata. "Sam Bog zna zašto misli da ste to zaslužili",
progundao je i dao nam znak da izidemo. "ali vam je poslala nešto za jelo. I
veli da ga možete pojesti u vlasniko.u stanu; a tu postoji i klimatizacija."

Hrana je bila meksička; na kartonskim tanjurima i skoro već hladna - no dobro,

baš ništa nije bilo hladno. onako snarno, u tom dijelu Ne Meica, no svakako
nije bila iznad sobne temperature. A soba je. kako su nam i obećali, bila
ohladena do temperature koja je bila samo neugodna, i to zahvaljujući zujavoj
i čegrtavoj kutiji što je stajala u prozoru velike dnevne sobe. To nije bilo
dovoljno. S nama su tu bila i naša dva dvojnika, zajedno s čuvarom; Moeom, i
tjelesna je toplina bila dovoljna da temperaturu odmah digne na staru
vrijednost.
Sjedio sam preko puta onom drugom DeSoti, i sad smo se gledali.
"Bok, Dom", obratio sam mu se. On je napravio začudeno lice.
"Obično me zow Nicky", odgovorio je on. "Ali mislim, jesi li je vidio tamo
vani? A mene su ubuturili samo zato što sam
se kupao bez gornjeg dijela!" Već sam otvorio usta da ga upitam što time
misli, no kad;.e jednom započeo, on je odmah i nastavio. "Jesi li ti zbilja
američki senator?"
"Od 1978.. da. Iz Illinoisa."
"Nikad još nisam razgovarao sa senatorom"; rekao je on i široko se nasmiješio.
"A napose ne s takvim koji je ja. Kako da te zovem?"
"S obzirom na okolnosti, Dom bi bilo sasvim u redu. A ja tebe? Nicky? To je
smiješno - hoću reći; ne znam zašto. Čak i dok sam još bio mali; mama me nije
zvala Nicky."
"Nije ni mene moja, ali kad sam se pripremao za posao; moj mi je savjetnik
predložio da ga promijenim. "Dominic" isuviše sliči riječi"dominirati", rekao
je, i to može odbiti kupce. Ja se baim hipotekama." Zastao je, s ustima punim
preprženoga graha. "Dom? isako to da si postao senator?"
Što je. naravno, značilo clok sanz ja ostao ytitko. Ali kako odgo-oriti na
takvo pitanje? Nisam mogao reći naprosto "Zato što sam ja dasa a ti šmokljan."
To bi bilo neoprostivo i, što je još gore. neistinito. jer smo obojica isti
čovjek. Što se dogodilo u tom svijetu da je moja nježna violinistica postala
nemilosrdni louac na ljude. a ja nevinašce što kroz svijet ide širom
razrogačenih očiju?
Ali nisam imao ni prilike da to otkrijem. Ušao je n-loe. -vkući kartonsku
kutiju kao da je u njoj nešto teško, a za njim Nyla Christophe. Ponovno je
bila u odjeći; u suknji i čednoj bluzi dugih rukava. iako se; sudeći po tome
kako joj se pripijala uz tijelo, nisam mogao zakleti da je ispod toga imala
išta.
"Dečki, prija li vam večera?" upitala je veselo. "A sad ćete za tu večem
morati malo i pjevati. Otišla sam u ured u Albuquerqueu, i preko sigurne
linije razgovarala s "ashingtonom, i sve ide baš kako sam i mislila. Večeras
svi možemo očekivati naredenja!"
himnula je lioeu, i on je položio kutiju na pod i počeo iz nje vaditi swari.
Nešto veliko s dvije okretne ploče, što je ukopčao u zidnu utičnicu, dva
velika koluta magnetske žice i mikrofon velik kao dlan na dugom kablu.
Onaj drugi Larry Douglas, onaj koji nije prošao sa mnom kroz portal, rekao je
zabrinutim glasom:
170 . 171

"Nyla? O kakvim to naredenjima govoriš?" Ona se samo nacerila i kažiprstom

pokazala u nebo. "Iz Washirrgtorza" zacvilio je glasom promijenjenim od
najednom nadošle napetosti. "Ali poslušaj me, Nyla, ja o svemu tome ne znam ni
pačje govno..."
"Ali sad znaš, veliki moj ljubavniče", rekla je umilnim glasom. "Zoe? Spreman
za snimanje?"
"Sad jesam, šefe". izvijestio je on, nakon što je premotao vrpcu. Prebacio je
sklopku i sad sam kroz metalnu rešetl;u s prednje strane kutije vidio
vakuumske cijevi - vakuu.rrzske cijezi!- kako se počinju žariti.
"I evo što ćemo sada", rekla je ta žena u ljubljenom, priželjkivanom tijelu.
"Ponovno ćemo uzeti sve vaše izjave. Nemojte samoinicijativno iznositi dodatne
informacije"; rekla je mračno; izravno se obraćajući Douglasu. "Samo
odgovarajte na pitanja. Ramatelja uopće ne zanima što ste radili u Chicagu.
niti što mislite o tretmanu. Samo najbitnije; zato što, prije nego što se
ukrcamo u avion, ja sve to moram imati gotovo i spakirano!"

had se uzme u obzir što me je sve pitala, i kad se u obzir uzme okolnost da
smo svi trebali govoriti, nisam mogao ni zamisliti da bi taj neobičan niz
razgovora mogao završiti prije zore. I prevario se. Nyla Christophe je točno
znala što želi imati na vrpci, i zato je pitala samo što je željela doznati.
Nicky DeSota je bio pr,·i na redu. Na njen je zahtjev rekao svoje ime. adresu
i nešto što se zove matični broj. Nakon toga su uslijedila samo dva pitanja:
"Jeste li ikad bili u Daleylabu?" "Ne."
"Jeste li ikad prije današnjega dana vidjeli ovdje nazočnog, vama sličnog
čovjeka koji se predstavlja kao senator Dominic DeSota?"
"Ne." Nyla ga je trzajem glave maknula ustranu, pa je njegovo mjesto zauzeo
lokalni Larry Douglas. Da bi prošao kroz ništa sofisticiranije ispitivanje.
Uslijedila su ista dva pitanja, s tom razlikom što je sada ovdje nazočni,
njemu slični čovjek bio
"doktor La·rence Douglas". On je odgovorio na isti način, i onda sam se na
sceni pojavio ja.
hod mene je potrajalo duže.
"Počnite od toga kako su vam javili da je u tajnom vojnom objektu u Ner Mehicu
uhvaćen netko sličan vama, pa nam ispričajte svoju priču." I potom me je samo
slušala, potičući me samo pitanjima tipa "što je bilo dalje", samo što je, kad
sam došao do samozvanog majora-mene koji me je zarobio. ubacila: "Je li to bio
onaj isti koji je navodno nestao iz pritvora? Ne? Ili ovaj koji je tu nazočan?
Ne? Znači velite da su vas najmanje čenorica? Da? Onda nastavimo."
I tako sam prošao kroz čitav.u priču, pa ispričao čak i to kako sam nokautirao
onu drugu Nylu, samo što nisam spomenuo poljubac, a najmanje sam od svega
spominjao da je ona zaista bila Ny·la. "Narednica Sambok" je bio sasvim
dovoljan opis. Više me nije ni pitala.
°A onda smo pali u duboki pijesak, i na vidiku nije bilo ničeg osim pijeska. U
blizini nije bilo nikoga. I bilo je kao u peći. ."torali smo se što prije
maknuti s vida. pa smo pomislili da smo u tome i uspjeli. Krenuli smo na
jugoistok, koliko god smo to mogli odrediti prema suncu. Hodali smo tako
satima, iz časa u čas sve žedniji. A onda je Douglas rekao kako je čuo da u
nekim kaktusima ima vode, pa ga je pokušao iščupati iz pijeska, no ispod je
bila zmija." Zastao sam, pitajući se koliko bi detalja željela. Čegrtanje sam
začuo još prije nego što je Douglas odskočio, a s rukava mu otpala zmija. Nije
bila baš jako velika. i platno je uniforme bilo debelo, tako da nije dobio
mnogo otrova. Najčudnije je u svemu tome bilo da nije pustio ni glasa. nego je
samo izgledao začudenije no ijedan ljudski stvor što sam ga ikad vidio. "Tad
smo već stigli do željezničke pruge. I tu smo naprosto ostali dok nas nije
opazila posada vlaka."
"Bravo", rekla je Nyla Bespalčana i kimnula glavom onom orangutanu. On je
isključio magnetofon i otpočeo mučnu zadaću promjene kolutova. Ako Nyla nije
imala palaca, kod ovog su svi prsti bili palci, no ona je bila strpljiva. Na
mene e posve zaboravila. Sad je svu pažnju posvetila mom nedobrovoljnom
suputniku, koji se očito osjećao nelagodno. Iiogao sam i shvatiti zašto, jer
je u pogledu što ga je spustila na nj bilo nešto što baš nisam mogao sasvim
identificirati.
172 : I 173

Pogled je bio gotovo - no kako je to moguće? - zavodljiv; a istodobno je u

njemu bila i nedvojbena prijetnja. Uputila mu je topao, mileni smiješak.
"Ljubavi, sad si ti na redu"; rekla je.
Ako smo nas trojica uspjeli napuniti samo jedan kolut,
činilo se da će doktor Lawrence Douglas napuniti svh šest rezenmih što ih je
Moe bio donio. Ny-lina su pitanja bila oštra i dobro usmjerena; povremeno bi
pogledavala u notes da vidi da nije što ispustila.
On je svoj iskaz otpočeo malim iznenadenjem.
"hao pno"; rekao je i pogledao me s pliličnom antipatijom, "vremenska linija u
kojoj sam otet je paravrijeme Gama. Ona nije moja početna, ali..."
"Čekaj čas. ljubavi. Što je to "Gama"?"
"Tako ga mi zovemo"; rekao je on umorno, "zato što se moraju na neki način
identificirati. Woje je Alfa. A ovo je Tau. Senatorovo je Epsilon - to je ono
vrijeme na koje je izvršena najezda - a ovo u kojemu sam sada, ono je koje je
izvršilo najezdu. to je paravrijeme Gama."
"Dalje." "portal nije izumilo paravrijeme Gama. To smo učinili mi, : u rllfi."
`
"Tko to "mi". Ijubavi? Jesi li tl 1ZU11110?"
"Nitko nešto takvo ne može izumiti sam. nešto tako komplicirano kao portal -
to je kao da pitate tko je izumio atomsku bombu. Ja sam bio dio tima, ali kad
se to dogodilo, bio sam samo postdoktorant. A teoretski su proboj napravili
Haakings i Gribbin u Engleskoj i doktor DeSota u Sjedinjenim Državama. Je li
dovde sve jasno?"
To nije bio čisti sarkazam. nego se samo želio uvjeriti da je sve razumjela,
ali je Ifoe, u svom kutu, nekako prijeteći zarežao iz dubine grla. Nyla je
zatresla glavom niti ne pogledavši snagatora.
"Idemo dalje", rekla je, no ovog puta nije bilo onog "ljubavi".
On je poslušno nastavio:
,,, 174
"Spočetha smo mogli samo viriti. Hoću reći, kroz barijeru smo mogli samo
gledati. Mogli smo, shvaćate, detektirati zračenja, no nakon nekog vremena
dobili smo i pravu sliku. Ali ne svih paravremena. Neka su dostupna, no većina
nije. Doktor DeSota veli da je to zbog rezonantnih efekata - mi naprosto ne
radimo "na istoj frekvenciji" s većinom linija. U stcarnosti je njih, naravno,
beskonačno mnogo. had sam ovaj - otišao, zabilježili smo ih već oko dvjesto
pedeset, no kod većine nismo mogli detektirati ništa bolje od nekakvog
razmrljanog zamućenja. To vas zanima?"
"Dušo draga", odgovorila je Nyla, "nas sve zanima. Ako ste mogli samo viriti,
kako to da si ovdje?"
"Ne. ne". rekao je on prilično strpljivo, "tako je to bilo samo na početlcu.
Bilo je to kad sam se pridružio ekipi, negdje početkom kolovoza 1980. U
listopadu smo već mogli slati predmete, ali ih nismo mogli i vratiti. A u
siječnju 1981. poslali smo i prvog čovjeka. Mene." Potom je dodao sa žaljenjem
u glasu: "Javio sam se dobrovoljno."
"I kako vam je to uspjelo?" upitala je Nyla.
On je na ovo odgovorio i dalje strpljivm glasom - iako tek jedvice strpljivim.
"had bih vam rekao, baš nitko u ovoj sobi ne bi imao ni najblažeg pojma o čemu
ja to govorim."
Nyla se vrlo dobro svladavala, no da sam bio na mjestu Douglasa-Alfe, vraški
bih pripazio što radim.
"Pokušajte", odgovorila je ona kratko.
Douglasu se zacijelo nije dopao izraz što ga je ugledao na njezinu licu, jer
je progutao slinu i žurno nastavio.
"Nisam mislio reći da ne biste razumjeli zato što ste glupi. Wislio sam reći
da se to može opisati samo na dva načina. Jedan je da to učinimo usput
skovanim riječima - taj portalni uredaj generira fluks zeleno obojenih kronona
koji stupa u heterodinsku interakciju s prirodnim fluksom kronona cn,enoga
toka. Shvaćate sad što sam mislio reći? Galimatijaš, zar ne? A drugi je način
matematički i, molim lijepo, da bi bilo ikakve nade da ga možete slijediti;
morali biste poznavati bar temelje kvantne mehanike."
Shvatio sam što je time mislio. Shvatila je i Nyla, ali je rekla
samo: "Recite nam samo datume."
17

Douglas je slegnuo ramenima.

"Disertacija je doktora DeSote, rekao bih, bio prti rigorozni dokaz da postoje
1,-antni efekti kakve je pretpostavio Schridinger. To se dogodilo oko 1977. To
me je i natjeralo da se -Tatim struci i doktoriram. Onda su on i Elbert
Gillespie 1979. uspjeli kronone i detektirati, a nekoliko mjeseci potom
razvili i zurilo. I tada sam, kao što rekoh, prošao do Game."
Zastao je i počekao. Nyla se zamislila. "Znači da ste prebjegli". rekla je.
"Ja sam im pomogao", ispravio ju je on. "Ali nisam ni mogao birati; nije li
tako?"
"Ali onda možete pomoći i nama". rekla je i nasmiješila se. sva zračeći seks i
sunčev sjaj.
"Hej, čekajte čas!" usprotivio se on. "Ja..! ."-ložda bih i mogao pokušati;
ali... Pogledajte taj magnetofon! Ako je to najdalje do čega ste došli. to
znači da još nemate ni poluvodičku tehnologiju. Znate što, ja moram imati
nešto od čega da počnem!"
Ona mu je odgovorila blago:
"A što velite da počnete od svih sredstava vlade Sjedinjenih Država?" A kad se
on namrštio: "Učinili ste to za - kako ste ih ono nazvali? Narod Gama..."
"Ali oni su prijetili da će ubiti boga u meni..." Zastao je usred rečenice i
zagledao se u nju.
Ona se nasmiješila. Pričekala je trenutak da mu dopre do svjesti. A onda je
učinila nešto što nisam ni mojao očekivati. Ustala je, i dalje se smiješeći,
prišla mu i sjela na oslon njegova naslonjača, stavila mu ruku na ono dalje
rame i pritisnula mu glaw na svoje tijelo. Ako sam prije samo slutio da ispod
bluze nema ništa, sad sam se u to i u_vjerio. Počela mu se igrati uhom.
"Mi ne prijetimo". rekla je svilenim glasom. Uslijedila je još jedna stanka,
dok je Douglas divlje kružio pogledom: bila je to životinja u stupici kojoj su
ponudili mamac. "S druge pak strane", nastavila je ona još mekšim i
promuklijim glasom, "mi nagradujemo. O, da, ljubavi, mi nagradujemo. Ja ću te
osobno nagraditi kako god budem mogla."
Upravo sam nanjušio kako se s nje cijede feromoni. Što je osjetio i lokalni
Larry Douglas.
176
,..; 4
"huja". prošaptao je tako tiho da sam ga jedva i čuo, iako je sjedio tik do
mene, na rubu kreveta. "Znaš što joj je na pameti? Ona je častohlepna, ta
stara Nyla. Ovo će joj poslužiti da izide iz FBI-a, da se uspne ravno na vrh.
A kad tog jadnog jebivjetra odwče u krevet, on će učiniti sve što zatraži...
vjeruj ti meni; ja to znam!"
Tu je stao, jer nas je Moe propalio pogledom.
Ali nije stao na vrijeme. Progutao sam slinu, i u njoj osjetio nenadani gorki
okus gnjeva. Iiakva je ovo ludnica! Bio sam lj:.vbomorrrn! Bio sam Ijubomoran
na tu štakorčinu što je sjedila do mene, tako vruć od ljubomore da sam jedva
zadržavao ruke, a zašto i zbog čega? Zato što je gnječio tu drugu Nylu!
Ludnica. I gore od ludnice. To mi je bilo jasno. Ali me nije bilo briga. Da
sam mogao samo pritisnuti dugme i anihilirati tog gada, učinio bih to u toj
vrućoj sekundi. I ne samo njega. I onoga kome je šaptala na drugom kraju sobe
- njega pogotovo! Ali ne samo njega. Bio sam spreman svoje gnušanje proširiti
na se Larryje Douglase, pa čak i sve njima slične, poput mog starog znanca i
druga pri piću, njegovu ekscelenciju sovjetskog ambasadora, veleuvaženog
Lavrentija Yosifovitcha Djugashvilija.
Za mene je oduvijek bilo pravo čudo koliko lud može postati savršeno normalan
čovjek.
Glava mi je bila toliko ispunjena bijesom i Ijubomorom da sam jedva i opazio
kako se Nyla uspravila i namrštila. Planula je očima na prozor.
"Moe", zapovjedila je; "spusti te proklete rolete! Neću da mi čitav svijet
zija u sobu!"
"Šefe". usproti-io se on, "nitko ne gleda u..."
"Spusti ih!" I potom se ponovno okrenula, sva ponowo pretvorena u smiješak,
čovjeku koji je očito reagirao na ono što mu je šaptala.
A ja sam se pekao na tihoj vatri.
Bilo je to nešto upravo opsesino. Želio sam imati tu ženu, baš tada, i bio
spreman ubiti svakoga koji bi se usudio takmiti za nju. Toliko sam malo pažnje
obraćao na sve drugo da sam jedva i opazio slabašni tvik što je došao
niotkuda, i da mi je pažnja bila odvučena samo na površinu svijesti u trenutku
177

kad se Moe okrenuo od prozora, naizgled se spotakao, pao na prsa i sudario se

s magnetofonom. Nisam se posve vratio u stvarnost sve dok Nyla nije poskočila,
lica najednom ispunjena šokiranošću i gnjevom, i otvorila usta da krikne...
Začuo se još jedan tvik.
I Nyla je pala poput jelena pogodena u mozak. Vidio sam kako joj iz tanke
tkanine na ramenu viri rep sićušne srelice. Zaprepašteno smo se pogledali. A
onda su, bar za mene.
sva pitanja dobila odgovor, u trenutku kad se začulo brzo puhanje pri
izjednačavanju tlakova; kao kad se na sitnoj, hermetičkoj sobi zatvaraju
vrata, i onda je, široko se smiješeći, preda mnom bio ja. Onaj drugi ja u onom
čudnom kombinezonu.
"Bok, još jednom", rekao je i kimnuo glavom. "Idemo, pomozite malo. sklonimo
je s puta."
Douglasi su bili hitriji od mene u izvršavanju naredenja; poskočili su, makar
i smeteno, pa od-vkli uspavanu ženu sa sredine sobe. U zadnji čas. Još jedan
brzi, tihi oth-ucaj tlaka, i na podu se pojavio visoki, valjkasti metalni
predmet.
"Samo tiho, molim lijepo". zapovjedio je novi Douglas. Povukao je panel na
valjku. proprčkao nešto po njegovoj unutrašnjosti pa podigao pogled i počekao.
Pred nama se rasprostro Ijeskavi oval crnine.
"Čini se da radi", rekao je i slegnuo ramenima. Smiješio se. Otkrio sam da mu
uzvraćan smiješak - tko god da on bio, i što god da predstavljao, teško je
bilo vjerovati da će mi biti gore nego ovdje. Brzo je preletio pogledom po
sobi. "Bolje da se tu ne motamo", rekao je. "ali mislim da bismo morali sa
sobom povesti i ovo dvoje. Dajte da prvo prebacimo ženu."
Do tada sam već toliko profunkcionirao da sam mogao biti od nekakve pomoći,
iako nam nije bilo nimalo teško, onako učeriero, podići Nylino usnulo tijelo i
prowći ga kroz crni oval. Ipak je to bilo zaista sablasno - ne samo gledati je
kako nestaje, centimetar po centimetar, nego i osjećati kako je s druge strane
prihvaćaju i provlače nevidljive ruke.
Onaj orangutan je bio mnogo teži. Ali smo zato bili četvorica, ako i ne
računamo pomoć s druge strane.
"A sad svi vi", zapovjedio je glavnokomandujući Douglas. Poslušali smo ga:
onaj šmokljo Douglas u čudu, ona štakorčina Douglas sa žaljenjem, onaj Douglas
kojeg je ujela
178
zmija uplašeno - a i ja sam poprilično plašljivo pošao za njima.
Vruća tamna noć, zanemarimo li reflektore. Izišao sam na grubu drtenu
platformu, i dva su me muškarca u civilnoj odjeći zgrabila za mišice.
"Samo naprijed, molim lijepo", rekao je jedan od njih, dok su mu oči počivale
na točki iz koje sam izišao.
Trenutak potom pojavio se i crni valjak.
A trenutak iza njega na vidjelo je iskočio doktor Dominic DeSota iz
paravremena Alfa.
"Imam ih sve" , rekao je kreštavm glasom, očito zadovoljan samim sobom.
"Ljudi, dobrodošli u paravrijeme Alfa - a ti, Doug". rekao je okrenuvši se
onom uplašenom, "dobrodošao kući."
Ali se nije činilo da se Douglas-Alfa tome baš imalo raduje.
179

Izva n g r czda u sjever ozapadnonz predgr ctdu kućegazda je ispio druou

ralicu kave, protegao se, pronašao svoju kapicu lilhite Sow pa je stavio na
glavu da nzu sunce ne pada u oči. Praznici stz bili r`rijeme da se rzadokrZade
zaostaci u kućnint posloz`inza, a hebalo je pokositi shczžrtju hzztirzu. Ali
in2 je otzorio posnzičraa vrata rza verandu stao je kao ukopan, sav zadirljen.
`Nlarcia ; uzvikrzuo je, `"dodi cidjeti! G"rzetezu su k.olibr-lći.rNikad ihpr-
ije nijebilo.r"A orzjealedaolicesuoježeue dok je dolazila pogledati; Taajprije
uljudm-c r-adoznalost, potonz snzijes"ak zadozo jstra... a orzda dr-ugi izr-
az. koji je potonz uslijedio, i zbrisaosnziješak. Izrzenadrri šok na njezirzzc
licu rtfje razuntio sve dok se r2ije okr-enuo i r.roledao što to jede kolibr-
iće.
180
27. kolovoza 1983.
12.30 popodne. Major DeSOTA, Dominic P.
hroz prozor se vojnog mlaznog transportera baš ne može " puno vidjeti. no kad
se on oštro nagnuo negdje iznad Capi
tola. -idio sam kako se pod nama rasprostire čitav District. Nije se doimao
ratoborno. Bijela kuća i Lincolnov mauzolej bili su osvijetljeni reflektorima,
a bili su tu i dugi redovi automobilskih farova i stražnjih s--jetala, jer su
sv u ashingtonu izašli na ulice da proslave kraj radnog tjedna.., Ne! Duž
" Potomaca bilo je tek nekoliko svjetala na cestama, no i to se ; nije doimalo
kao uobičajeni automobilski promet. Neka su bila pojedinačni jarki reflektori.
Neka su bila slabašni odsjaj što dolazi od proreza na farovima vojnih vozila.
Nagnuo sam se preko prolaza prema zadrijemalu pješadijskom pukovniku i
potapšao ga po ramenu.
"Ako su to oni za koje mislim da jesu"", vknuo sam, "zar ih neće opaziti ruski
sateliti?"
Zirnuo je kraj mene da vidi o čemu ja to.
"O, da." Široko se nasmiješio. °Vježbaju se za paradu na " Dan rada. Što vi
mislite?"
"Dan rada?" zinuo sam na nj, a on je raskopčao pojas i sjeo do mene pa se
nagnuo k prozoru.
"Vidite li bataljun na zemljištu Bijele 1.-uće?"" upitao je razočarano jer smo
gledali na krivv stranu. Odmahnuo sam glavom. ``To su čuvari reda na paradi",
izjavio je i namignuo.
"Isuse! Do Dana rada još je deset dana. Zaista mislite da su Rusi tako glupi
da će to popušiti?"
Slegnuo je ramenima.
"`Da nisu glupi, ne bi bili Rusi",. izvalio je pa se ponovno zakopčao zato što
je prolazom krenuo stjuard s činom narednika i namrštio se na nj.
Pa ipak, izuzme li se ta mala krpica, bio je to isti onaj stari District, sav
miran i preposlen i sretan. Sve su druge ceste bile
181

baš kako treba. Čak se i iz zraka jasno vdjelo da ljudi baš nimalo ne brinu
zbog najezde...
A s druge strane barijere, znao sam, još je jedan Washington; gdje se probio
naš prvi jurišni val i zauzeo sve mostove na Potomacu.
A što su tog petka uveče radili ljudi u tom Washingtonu, to nisam mogao ni
zamisliti.

Kad smo izišli na Bollingu i pokazali svoja naređenja; šef voznoga parka
ponudio je pukovniku štabna kola. pod uvjetom da me odbaci na putu prema
Bijeloj kući. Za obojicu je to bila povoljna pogodba. Dok smo se vozili
pukovnik samo što nije skakao po sjedalu od veselja i radosna očekivanja. Već
mi je bio stario do znanja da je diplomirao na West Pointu, a ja sam mu na
prsima vidio lente spomenica na Čile i Tajland.
"Ovo će biti nešto najveće do sada", obećao mi je. "Iz ovog ćete, majore,
izvući srebmi list, zato se veselite! Do promaknuća se ne dolazi sjedenjem u
sigurnoj zoni dok je invazija na djelu!"
"Jest; jest", rekao sam gledajući kroz prozor na virdžinijski krajolik. To što
je rekao bilo je prilično na mjestu. Ali pritom nije znao da me general
Ratface neće zaboravti. Nije me mogao poslati na vojni sud samo dva sata nakon
što mi je dao medalju. Ali će me zapamtiti. Jednoga dana; prije ili kasnije;
uhvatit će me kako se nalijevam pivom u časničkom klubu ili pljujem na pločnik
u bazi, i onda će mi zabiti zube u grkljan s vrlo jasnim i vrlo smrtonosnim
namjerama.
Ukoliko, naravno, u ovoj operaciji ne skupim još koju medalju. Ja sam prilično
oprezan čovjek, ali mi se sad činilo da bi najopreznije bilo postati herojem.
i to prvom zgodom koja se ukaže...
Prešli smo most odmah kod Arlingtonskog groblja, dok je na brdu iza nas
treperilo vječno svjetlo. Promet je bio gust i civilan, iako sam znao da baš
tu, baš u tom kompleksu, naši vojnici zadržavaju neprijatelja, kojeg od nas
dijeli samo jedan mali pregib u vremenu. A ispred nas...
182
t -.,,.
"A koji je vrag ovo" upitao sam i pokazao na nešto što je žmirkalo na nebu,
nalik reflektoru od milijun svijeća...
"Zacijelo je došlo vrijeme prelaska ruskih satelita", rekao je pukovnik. "`Ti
stroboskopi su na vrhu Bijele kuće i homandnog centra Sheraton, i ako Rusi
prepečenom optikom uspiju razlučiti ijedan detalj, uzdravlje im bilo. Pa
ipak", rekao je i ponovno se nacerio, "i to su samo pripreme za vatromet u
povodu proslave Dana rada."
Izbacio me na prilazu Sheraton Hotela, rekviriranog za potrebe štaba. had sam
pokazao svoja naredenja otkrio sam da je glavni ulaz samo za činove od
pukovnika pa naviše; ljudi poput mene morali su okolo, kroz vrata plesne
dvorane; preko parkirališta. A ona su bila puna. I to ne uobičajenih
turističkih automobila i limuzina kojekakvih glavonja; u urednim su redovima
stajali tenkoi i oklopni transporteri u dovoljnom broju da se opremi divizija-
a bilo je tu i nekoliko vozila u ne baš posve voznom stanju što su ih izvukli
nakon pr og napada. Neka su od njih prošla kroz zaista žestoku vatru. A dva-
tri su predstavljala pravo iznenadenje, jer nisam mogao shvatiti kako su se
uopće mogla vratiti - s jednog srednjeteškog tenka odletjela je IL-upola,
nekoliko je naoružanih transportera izgledalo kao da su gorjeli; četiri ili
pet drugih vozila imalo je po sebi rupe koje očito nisu progrizli moljci. Sva
su ta vozila bila pod ceradama kako bi odbili orbitalne ruske oči; a tim su
dijelom zemljišta patrolirali naoružani sU-ažari.
A odmah iza živice od šimšironne bile su žurne ulice Districta, gdje je zujalo
milijun ljudi ne brinući ni zbog čega pod kapom nebeskom.

Što se sve zbivalo po aulama i barovima i restoranima hotela, to su ljudi

poput mene teško mogli doznati. Naš su dio hotela bile konferencijske dvorane,
a one su bile tako slične vojničkimspavaonicama da sličnije nisu mogle biti. U
zamjenu za primjerak svojih naredenja dobio sam značku, da je prikačim na
bluzu, i onda su me poslali u sobu Williama n9cKinleya i tu stavili na
raspolaganje. Na putu onamo prošao sam kraj prepune plesne dvorane. No nije se
tu održavala ni
183

svadba ni židovski bar mitzhvah; umjesto toga bila je puna vojnika, većinom u
donjem rublju, koji su se presvlačili iz uniformi svoje strane, u kojima su
bili zarobljeni, u uniforme naše vojske, u kojima će biti bez velike buke
prebačeni u zarobljenički logor u brdima Marylanda.
Zarobljenici. Zastao sam i izdužio vrat. To nisu bili stražari Air Forcea što
smo ih zarobili u Sandiji. Bili su to borci, i to su svojim zavojima
dokazivali i ranjenici medu njima. Razlike izmedu njihovih i naših uniformi
bile su mnogostruke, ali na pni pogled i ne baš jako upadljive. Osnovna je
boja obadviju uniforma bila ista sivomaslinasta. Njihovi su širiti bili manji
od naših; i srebrno obrubljeni dok su naši bili sasvim crni. Vrpce su im bile
sasvim drukčije - nisam ih vidio dovoljno dobro da bih o tome mogao mnogo
kazati, a policijski kapetan, zapovjednik njihovih stražara počeo me gledati
ponešto neprijateljski. Osim toga, moja su naredenja glasila da se smjesta
javim u sobu Williama McKinleya, a tko zna jesu li me stražari s vrata već
bili telefonski najavili?
Ako i jesu; to nije ništa izmijenilo. Narednica tehničke službe za stolom kraj
vrata nikad za mene nije ni čula. Trapavo je prekopala papire, promrmljala
nešto u slušalicu, preokrenula dokumente i pogledala im poledinu, te napokon
rekla:
"Izvolite sjesti, gospodine majore. Doći ćemo po vas čim to bude moguće."
To sam preveo bez imalo teškoća. "Čim to bude moguće" značilo je "čim
otkrijemo tko ste vi zapravo i što uopće radite tu". Pomirio sam se s mišlju
da ću sljedeći; i to popriličan komad svog života provesti u jednoj od
banketnih stolica pozlaćena naslona što su bile poredane uza zid.
Pa ipak nije bilo baš tako gadno. Možda pedeset do sto ljudi stalno je ulazilo
i izlazilo iz sobe. Jedva da je ijedan od njih na mene obratio ikakvu pažnju.
Pa ipak nije prošlo ni dvadeset minuta - za kojih su mi ljudi što su u brzini
prolazili samo dvaput stali na nogu - prije no što se narednica vratila.
"Ovamo, gospodine majore", rekla je ona. "Poručnik Kauffmann vas može
primiti."
Poručnik Kauffmann ne samo da me je bio spreman primiti, nego je prvo što mu
je došlo na jezik bilo:
184
"Ta gdje ste vi, dodavola, majore? Trebali ste već biti u Bijeloj kući."
" "U Bijeloj..." otpočeo sam, no on me prekinuo.
"Tako je, i trebali biste, osim toga, biti u civilnoj odjeći. Ovdje piše" - i
tu je iz hrpe na svom stolu izbacio fascikl ``da ste vrlo slični američkom
senatoru na drugoj strani..."
``Sličan sam mu vraga. Ja sam on."
Poručnik je na ovo samo slegnuo ramenima.
"No bilo kako mu drago, vi biste trebali preuzeti njegov identitet. Nakon što
je prvi val osigurao Bijelu kuću..."
Sad je na meni bio red da prekinem njega. "Mi smo napali Bijelu kuću?"
``Pa gdje vi živte?" Ponovno je groknuo, no ovaj put s posve drukčijom
intonacijom. "Nisu odgovorili na našu poruku; sad pokušavamo silom. Otići ćete
u civilnoj odjeći, kao što sam rekao, i sa sobom povesti dva stražara u
njihovim uniformama. Zapovijedi ćete dobiti od šefa portala, no čini se da bi
htjeli da pronadete predsjednicu, zarobite je i dovedete je ovamo."
"Sveto sranje", rekao sam, i potom: "Čekajte čas. Što ako ondje bude pravi
senator DeSota?"
"Neće biti"; odgovorio je ovaj uvjereno. "Ta niste li ga osobno zarobili?"
`Ali on je... Hoću reći, mislio sam da se vratio u svoje vrijeme. "
Slijeganje ramenima. Prijevod: Nije u opisu radnog mjesta. "I prema tome",
nastavio je. "nadite putnu torbu i presvucite se u civilizaciju, pa ćemo vas
prebaciti do..."
"Nisam donio nikakvu prtljagu", rekoh. "I nemam sa sobom nikakvu civilnu
odjeću."
Pogled kao da ga je grom ošinuo.
"Ma što vi to? Ta zaboga, majore! Pa kako da vas ja kvragu opremim u civilnu
odjeću? Gdje da je nadem? Do sto ciavola..." A onda se okrenuo narednici.
Prisjetio se kako se rješavaju veliki problemi. "Narednice! Odjenite ovog u
civilnu odjeću!" v
...
I tako se dogodilo da smo dvadeset minuta potom narednica i ja izašli iz
rekvirirane Cadillacove limuzine malo
185

manje od kuće na kotačima, pred dućanom čiji je neonski ` a naš

nrs je šofer odveo do male verande koju još nikad nisam
natpis govorio: IZNAJI1LJIVANJE SVEČANE ODJEĆE ZA SVE vidio
.
 PRILIKE. Neon je bio isključen, ali je gazda otvorio samo za , !
`Sretno vam bilo", rekla je narednica, na trenutak zastala,
nas. I četrdeset minuta potom već smo bili na putu prema a a onda
se nagnula prema meni i poljubila me da mi pokaže
Bijeloj kući; dok je iza nas vlasnik čangrizavo ponovno : , kako
je to mislila ozbiljno.
zatvarao dućan.
, I"ot"ajat će još dugo dok itko prema meni pokaže ikakvu
:
"Dobro smo to obavili", rekao sam i protegao se na "` dragost.
stražnjem sjedalu. velikom otprilike kao igraliste za ragbi.
Dosad sam u Bijeloj kući bio samo jednom. i to za
L"živao sam u sjaju unajmljenih cipela od lakirane kože, -
Stevensonova drugog mandata. no tad je sve bilo drukčije.
zagladio unajmljeni satenski široki pojas, namjestio unajmljenu ;
Sad nije bilo uniformiranih paževa koji su me vodali okolo niti
crnu leptir-cnašnu. Bio sam; bar sam tako vjerovao, slika i `"
baršunastih konopaca da priječe pristup barbarima u
, prilika američkog senatora koji se vraća s neke kasne v ; I
poszećene odaje. Jer sad nije bilo nikakvih posvećenih odaja.
` službene većere s predsjednicom. ``Vjerujem da je smoking L"
pola je prostorija bila vojska. a u većini ostalih mašinerija
bio najbolja ideja"; zamijetio sam, "jer tko zna kakva je i
oružje. Desetar me hitno proveo senisnim hodnikom i
trenutna muška moda u njihouu dobu Ali se formalna odjeća i potom
sirokim stepenicama, nicim me ne ohrabrujući na
, ne mijenja. zar ne" `" zijanje. Našao sam se u zeleno tapeciranoj
sobi s portxetima
Ona je na oro odgovorila kratko: ;; " predsjednika liadisona i Tafta
na zidu. Bila je to zadivljujuće
``Nadajmo se." I lijepa soba. čak i ako zanemarimo posudu s kavom
i papirne
` I već smo bili na vratima za ugledne goste. i ona je čaše
što su stajali na stoliću za kartanje kraj vrata. Tapecirane
pokazivala dokumente vrlo temeljitom i skeptičnom vojnom su
stolice bile jedva i zauzete - na njima je sjedilo nekoliko
policajcu, iza kojeg su stajala još dva vojna policajca i virila
civila. pričem je jedan od njih bila žena koja mi se cinila
"
mu preko ramena. Bili su naoružani do zuba. što uopće nije
poznatom. ba5 kao i dv·a muskarca, napose onaj crni u kome
" bilo potrebno. Iza njih, nasred uske prilazne staze. stajao je
sam prepoznao negdasnjeg profesionalnog boksača teske
oklopni tran.,poiter kojen je ne stražnjem dijelu bila postavljena
kategorije - i možda osam vojnika u paradnim uniformama

; teška strojnica. i ta je bila uperena ravno u nas. ;. druge

strane, s osobnim naoružanjem koje je stvaralo dojam
Potsajalo je trenutak dok sam shvatio da se Bijela kuća " ` da
misle ozbiljno.
prilično izmijenila. Stroboskopi! Više ih nije bilo - očito je : i
Dua su vojnika ustala i pošla prema meni. Obojica su bila
, niski satelit prošao pa više nisu bili potrebni. No to nije bilo
j glomazni, golemi padobranski tipovi. i obojica su imala
jedino. ` desetarske trake.
čak i u t"ashingtonu ljudi što u petak uveče izadu na ulicu -
"Gospodine, major DeSota", rekao je moj desetar,
 odlaze jednom u krevet. pa je promet stalno kopnio. Pa ipak
odsalutirao i otišao.
`
ne i ovdje. Poswda oko nas bio je krkljanac, vozila su bila To što
mi nije palo na um da desetari ne salutiraju
parkirana u travi i gnječila mže. Tratina Bijele kuće pet će se
desetarima svakako je mjera brzine kojom su se dogadaji
godina oporavljati od tenkova i gusjeničara i oklopljenih počeli
odvijati.
transportera što su je žvakali-"`pripremajući se", narawo, " A ja
sam rekao:
"za paradu". ; W`Ali prije svega bih, desetaru`, htio malo one
kave."
Shvatio sam zašto nisu puštali obične civile. On je podigao obn-
u debelu kao širit, a onda se široko
Ali ja nisam bio običan civil. Napokon su nam mahnuli da ? "
nasmiješio.
prodemo. Borna su se kola pokrenula i maknula na traw da j "Dajte
mu malo kave kapetane Bagget", rekao je. I dok
nas propuste - još je za sto dolara trave otišlo niz vodu - " je
desetar broj dva odlazio da mi natoči čašu, desetar broj
- 1 . I87

jedan je rekao: "Ifajore, ja sam pukovnik Frankenhurst. Jeste li upoznati s

vašom misijom?"
Trebalo mi je nekoliko sekundi da se orijentiram. "Oprostite, gospodine
pukovniče", ispričao samse. "Ovaj... da, u općim crtama. Hoću reći, znam da
bih morao pronaći tu predsjednicu Reaganow, i kad to učinim, vas biste je
dvojica trebala zarobiti i odvesti."
"Iia sranje", rekao je nimalo Ijutito. ``No dobro, nije ni važno. Kapetan i ja
uvježbavamo to već četrdeset osam sati. Ako nas zaustave, ja preuzimam priču;
od vas se samo traži da izgledate kao senator. Jeste li tome dorasli?" Široko
se nasmijeio, da pokaže da čvrsto drži situaciju u rukama. "I ne brinite o
tome, majore. Kao pwo, možda uopće i ne prodemo. Došlo je do nekih problema sa
špijunkama; oni s druge strane sele se tako brzo da ih nikako ne mogu uhvatiti
za rep. Prema onom što sam zadnje čuo, portal i tako neće otvoriti prije tri
nula nula."
"To je glupo", zamijetio je kapetan-desetar. koji se upravo vratio s mojom
kavom. "Morali bi pričekati do jutra, tako bismo bili manje sumnjivi."
Pukovnik je samo slegnuo ramenima.
"I naravno", rekao je kapetan i uzdahnuo, pa me premjerio pogledom, "u osam
ujutro ni smoking neće izgledati baš sasvim nornialrzo. "
"Ma luk ti vadim, kapulu ti sadim", rekao je pukovnik. "No dobro, DeSota,
želite upoznati druge dvojnike? Ovo je Nancy Davis - sigurno ste je već
vidjeli na televiziji." Sigurno da jesam; ona je bila zvijezda nove verzije
serije Kakva je bila moja nzanra, no kako su je uspjeli odwći od njezina
studija " i široko reklamiranih aktivnosti skupljanja priloga za sve, od skrbi
za životinje do prava na život, o tome sam mogao samo nagadati. "Ona je
predsjednica." Tu se pukovnik Frankenhurst široko nasmiješio. "A ovaj tu John
je kapetan vošingtonske policije na specijalnom zadatku u Bijeloj kući - u
stvarnom je životu civilni pilot iz Ohija. "A šampion je senator kao i vi."
Gledao me je kako se rukujem. "Bilo je priličnog posla dok sam vas sve
skupio", rekao je zadovoljno. "Nekoliko nam Ijudi, naravno, ipak nedostaje.
Pronašli smo predsjedničinu osobnu sluškinju, no ona je već u osmom mjesecu -
pa smo mislili da na nju nitko ne bi nasjeo. A sreća nas je nanijela i
188
na generala Porteca, njenog osobnog vojnog savjetnika. No on se, na nesreću,
baš oporavlja od delirium tremensa, i ne mogu se u nj pouzdati da će zapamtiti
svoju ulogu."
Pred mene je stupio još jedan civil.
"Ja nisam ničiji dvojnik", rekao je kao da se ispričava. "Ja sam profesor
Greenberg - politolog. Ubacili su me u sve to da pokušam steći nekakw
predodžbu o tome kako izgleda swktura tog drugog društva, i zato sam
razgovarao s vašim dvojnicima da vidim mogu li bar naslutiti gdje počinju te
razlike. Ali prije nego što predem k vama, gospodine majore - vi ste već
jednom bili prijeko, zar ne? I kako to izgleda?"
...
I tako sam se sljedećih pola sata bavo pričanjem. Iako se pričati baš i nije
imalo što - što sam, uostalom, i poznavao na drugoj strani osim otprilike
četvrt kvadratne milje pustinje u Nen· ."lehicu? Pa ipak je i to bilo više no
što je znao itko od nazočnih, a svi su imali pitanja. Profesor Greenberg je
želio znati koliko stoji kola na njihovim automatima. "Senator" Clay je želio
doznati koliko je medu njihovim vojnicima crnaca. "Predsjednica"" Nancy Davis
željela je znati što im je sad na telewiziji hit, i je li kod njih pobačaj
dopušten. Pukovnik-desetar Frankenhurst želio je doznati, i to vrlo žarko,
kako su se ti dmgi ponijeli u borbi prsa o prsa, ako je do nje, prilikom
zauzimanja baze Sandia, uopće i došlo.
Dao sam sve od sebe. No dok sam se još za Nancy Davis pokušavao sjetiti tko je
voditelj emisije Todaytih momaka s druge strane. iz hodnika se začula buka,
vrata su se naglo otvorila i unutra je ušao predsjednik Brown s pratnjom. Nije
baš izgledao jako sretno.
Nisam ni očekivao da će biti, zato što sam već čuo koliko je sjeban zbog tog
narušavanja svog kućnog mira vojnicima i opremom, a da i ne spominjemo brkanje
svih planova jer je morao otkazati sve sastanke sa svima koji nisu bili
dovoljno provjereni da mogu doznati što. se to zbiva... što je značilo skoro
sa svima.
"A tu ste", dreknuo je na Nancy Davis miloga lica i prijaznoga smiješka.
"Moram razgovarati s vama, i to smjesta!" To je nije ni najmanje smelo.
Ljubazno je rekla:
189

"Naravno, gospodine predsjedniče. Što mogu učiniti za vas?"

``Možete mi reći kakav ste vi to ražji čovjek", povikao je on. °Zašto ne
odgovarate na moje jav-ne poruke! Što bi vam trebalo učiniti da se mrdnete"
"`Vjerojatno mislite na onu drugu mene; gospodine predsjedniče". rekla je ona
i nasmiješila se. I zaista je imala jamicu na obrazu kad god bi je zaželjela-
što je. siguran sam. bio trijumf estetskog kimrškog umijeća. wI ne znam bih li
vam to znala reći. Na koncu konca. ja zaprawo i nisam predsjednik - ovdje. `"
`Uvjerite ih da jeste. za ime Božje!" zaurlao je. ``Imate li uopće pojma
koliko o tome ovisi I ne govorim o tom idi-mi-dodi-mi drugom s-ijetu. nego go-
orim o ovome otdje. Rusi zbog tih"priprema za paradu" i"arheološkog nalazišta"
u New lexicu postaju vrlo neugodni, i previše je ljudi u sve to upleteno. Samo
je pitanje wremena kad će puknuti bruka. i gdje smo onda" Iiad je ona oworila
usta. on je rekao: "`Ne, to -as nisam pitao - kog biste i vraga o tome mogli
znati Ja vas pitam o zrnia. O onoj dmgoj vama. Što mislite. bi li bilo dobro
da obustavim čitaw operaciju i pokušam vas; mislim drugu vas. dobiti preko
telefona Tako, predsjednik s predsjednikom? U četiri oka"
"`Pa ovaj. gospodine predsjedniče. mislim da to ovisi o tome što biste rekli°,
odgovorila je ona promišljeno. "Rekao bih istinu!" dreknuo je on. "`141og1a bi
to biti zanimljiva promjena."
"Pa ovaj". rekla je ona polako; "gospodine predsjedniče; ., mislim da bih se
radije prisjetila svoje zaklert, e. Pretpostavljam da je to ona ista koju ste
i vi položili. Da ćete braniti Sjedinjene Države proti- sih neprijatelja.
domaćih i stranih - pa čak i ako su oni; da tako kažem, istodobno i jedni i
drugi. Ali mislim da nikako ne bih dopustila da moju zemlju itho napadne a da
mu ne odgovorim svim raspoloživim sredstt-ima - pa čak i da je napadač moja
vlastita zemlja."
Zapiljio se u nju, posve zbunjen. Potom je pogledom obišao sobu, a napose
uniformirane. wiislim da mi je tada pwi put u životu bilo drago što sam jadni
skromni niži časnik, koji ne snosi nikakv.u odgovornost za planiranja na
najvišem
nivou. U tom mi trenutku uopće ne bi bilo drago biti u generalštabu.
Potom je polako utonuo u naslonjač i zagledao se u prazno.
Jedan mu je od njegovih ulizica uzbuđeno nešto prošaptao u uho, ali ga se
predsjednik otresao.
``I tako na koncu ipak imamo rat", rekao je. Na ovo nitko nije odgovorio.
U prostoriji je tišine bilo u izobilju. Nestrpljivi je ulizica pogledao na
ručni sat. a potom na Jerryja Browna. A predsjednik je, i ne pogledavši ga,
rekao:
"Znam. znam. To je sad već vjerojatno akademsko pitanje. Pogledajte kroz
prozor i vidite jesu li krenuli.""
Adutant je bio mladi muškarac, ne stariji od trideset pet godina; ali kad je
ukočeno krenuo prema dugim zelenim zavjesama činilo se kao da ih ima bar
stotinu.
Iako zapravo i nije morao. jer smo do tada svi već začuli halabuk kamionskih
motora i tenkovskih dizela.
A onda smo svi već bili na prozorima. Bila su tri, i onaj smo u sredini
mahinalno prepustili predsjedniku za ekskluzivnu upotrebu. Polako mu je prišao
i zastao tako; zamišljeno i šutke zagledan u vruću kolovošku noć, dok smo se
svi mi ostali sjatili oko preostala dva.
A mi smo gledali na Južnu tratinu, obično rezerviranu za fotografiranja sa
šefovima država u službenim posjetama ili tucanje pisanica s vošingtonskom
djecom. Netko je izgradio golemu. traljavv gradevinu od cerada, koja je
skrivala ponešto pogledu odozgo i s ulice, ali s našeg smo prozora jasno
vidjeli što je u njoj: golemi crni pravokutnik portala, nalik na filmski ekran
prije početka prikazivanja, samo što je bio crn. Iako sam to već bio učinio,
ipak je bilo enervantno gledati i zamišljati uranjanje u to.
A bilo je još enervatnije kad je zagrmio prvi eskadron od šest lakih tenkova i
nestao, raskopavajući već ionako izubijanu travu... a iza njih tucet
oklopljerih transportera s Rangerima i za boj spremnim mitraljescima... a
potom još i pješice četa padobranaca u maskirnim uniformama...
Predsjednik je uzdahnuo i okrenuo se od prozora. Izišao je iz sobe, a za njim
su se zagegali i njegov pačići, u hodnike
190 . 191

koji su takoder postali bučni zbog interijerskog dijela operacije. j

wImate voljno. Prije nego što se srušilo, uspjeii smo

A mi koji smo još ostali u sobi samo smo se pogledali.

I prcbaciti samo osam Ijudi, i možda se operacija otkaže.
Zato što smo znali da smo sad vjerojatno mi na redu. "Iaknite se s
puta."

_ · · "" pukovnik-desetar mahnuo nam je glavom, što je značilo

u.irzite tao, ali je zastao da je upita:
Nakon toga je sve krenulo prilično brzo -kako se moglo hako je na
drugoj strani"
i očekivati; jer se pošlo nizbrdo. Ljudi su se uzmuvali; -ii smo
zastali da čujemo odgovor. Nepotrebno. Bilo je to
razbacujući zapovijedi u svim smjerovima; frcale su iskre. glupo
pitanje. Šefica portala nije na nj ni pokušala odgovoriti.
 Osjetio sam trnce. Dotjerao sam se do teškog slučaja žmaraca,
Naprosto se okrenula i odgegala; jer ni ona. naravno, to nije
uglavnom pokušavajući odgovoriti na pitanje gdje bih mogao a znala.
A nije ni mogla znati. had su vojnici jednom prošli kroz
naći nešto tako herojsko da bi to umirilo čak i starog generala ,z
portal, onda su naprosto nestali. Nije ih više bilo moguće ni
Ratfacea vlagrudera. A onda su nas izgurali iz Zelene sobe, čuti ni
vidjeti. Nisu se mogli ni vratiti da podnesu izvještaj.
pa uza stube. pa hodnikom. pa kraj stražara s automatskim Nisu mogli
poslati čak ni poruku, sve dok za njima ne prode
" oružjem na goto-s... i e`o nas. U samom Ovalnom uredu.
generator portala i uključi se na drugoj strani. had bi bar
Zaposjeli smo samo sjedište veličanswa. radile špijunke... ali u ovom
je uredaju polje zurila bilo
Samo što ono nije izgledalo kako bi ijedno sjedište povezano sa samim
portalom, i sad nije radilo ni jedno ni
veličanstva moglo izgledati. Sve je izgledalo kao selidba, s drugo.
Nismo znali baš ništa...
, trunkom laboratorija ludog znanstvenika za desert. Veliki je A onda
smo doznali, i to što smo doznali bilo je loše.
predsjednički pisaći stol bio zguran do zida. Naslonjači od Operacija je
bila uspjelo taktičko iznenadenje, i uspjeh je
tisuću i lcauči od pet tisuća dolara bili su shrpani uz drugi. A bio
potpun u s-emu osim u jednom. Nismo obavili to što smo
usredištujeprostorijepravokutriikodbakrenihcijeviokruživao namjeravali.
Gospodu predsjednicu izveli su kroz izlaz koji
baš ništa. nalik na prazan okwir za slike. On je ispunjao nije
postojao ni na jednoj karti.
j, središte prostorije od poda do stropa. S jedne strane su mu " U roku
oddeseUninuta dvostranije prometbiouspostavljen
stajale zdepaste kutije generatora portalnoga polja. dok su na na
svim katovima, no tada to više nije ni bilo važno.
j drugoj bile komandne ploče. Zarobljivali samo ih na buljuke. Puljkali
smo stražare i
Polje je bilo isključeno. .; pripadnike tajnih službi iz svih smočnica,
ostava i ormara.
Nije se dogadalo ništa. nego samo zbrka i vika. jer to Vidio sam
osobnog vojnog atašea predsjednice Reagan.
sablasno. baršunasto crnilo nije ispunjavalo pravokutnik. brigadnoga
generala u punoj svečanoj odori. koji je na licu
"
kroz njega se sve vidjelo. a to što se vidjelo, bio je pješadijski
nosio izraz srdžbe i negodovanja - `"zašto baš ja"" Skupili
pukovnik koji je cvilio od srdžbe i jada. dok su tehničari smo čak i
Prvoga gospodina, koga smo uhvatili dok je išao
rastavljali ploče; pokušavajući naći pregorjeli osigurač zbog po
videokazete svojih starih filmova, ali nismo uhvatili i onu
. kojeg se portal srušio. Tri četvrtine voda mrgodilo se stojeći zbog
koje je sve to i počelo.
pred panelom. dok je njihov kapetan pomagao da se sWari Gospoda
predsjednica naprosto se pok-upila.
riješe tako što je vikao pukovniku u tjeme. A jedan se kapetan ` U
prvom vrućem odsjaju zore utrpao sam se u furgon
ipak ne bi smio tako obraćati jednom pukovniku. Pukovnik Bijele kuće.
da me prebaci do Sheratona. Fiio sam nesklapan
,
je pak bio isu7še utonuo u vlastite jade a da bi to uopće čuo. onako
u unajmljenom smokingu, meciu svim tim zarobljenicima
To nije bio nimalo miroljubiv prizor. i čuvarima.
Šefica portala krenula je prema nama. Imala je čin majora. Čini se da
nas je čekao ljuti boj.
Ona nije vikala ni na koga. Na licu joj, osim predsmrtna
umora, nije bilo nikakva izraza. Sad je rekla desetarima:
192 193

Podetotinajeuzaslonubilasićušna. 7prvijeaspropustila samozrak, obojen vinskim

vortjent uajčica islatkim, travnatint mirisom nedozrela kukuruza. To su ispwa
uočili samo kao kuiozitet, u golentorrt kompleksu Levitt-Chicaga, gdje već
dvadesetgodina rt.ije csla nikakva kttltura. A onda jeptnletjela iptiica,
neopaženo. SantojezalepzYala, uzaludtražećisvoje ptiće. Nikad lh raije našla.
Kakopticanta i dolikuje, rtastavila je svoj posao jedenja i l:cL`ezja
otpadaka. Što u szijetu nije izazLalonikakL`zcpzontjetzu...santoš`toje,
jošusvonzvtettenu, pojela sjenzenke puzavice kudzic. Kad ib je izbacila za
neobradenu htpicu koroza, ote su izukle, i čitavo stoljeće potortt čitav je
taj dio Illittoisa bio žzva nesatladive rtajezde žilava i tako lako prenosiva
kudzua.
27. kolovoza 1983.
0940 Doktor Dominic DeSota-Arbenz
l Čim se pulser digao u zrak i ugasilo se svjetlo sigurnosnih pojasa. ustao
sam i pojurio. Neka je žena u purpurnoj hai
;+, ćanskoj haljini kliznula u prolaz korak ispred mene. pa mi preko ramena
dobacila brz bljesak trijumfalnog pogleda. No ipak je sve bilo u redu; ona je
samo išla na WC. Ja sam bio prni u redu za telefon.
· Zapravo sam došao prerano. had sam nazvao kući, začuo sam znak da je
zauzeto, zato što još nismo dosegli visinu r krstarenja i jer pilot još nije
oslobodio radio-kanale što su nam
stajali na raspolaganju. Nastaio sam okretati brojeve. Bio sam nestrpljiv.
Predugo me nije bilo. had sam pni put prešao ` u drugo vrijeme, žena mi čitam
noć prije toga ruje dala zaspati
gnjaveći me svojim brigama - i predobro se sjećala što se dogodilo Larryju
Douglasu. Ali je taj skok bio bar u fizičkom smislu blizu - Sklodo·ska-Curie
bila je niti šest kilometara od moje kuće. i u tom prvom izletu, ovaj put u
Ro-vrijeme, samo sam uskočio i iskočio, uglavnom zato da ish-ušam novo
odijelo.
"" Ovako kako to pričam čini se jednostavnije no što je uistinu bilo. I ja sam
se bio uplašio. Ali tada, lad smo se u svom traganju počeli primicati
vremenima koja su u svom ;
a istraživanju paravremena ili bar u teorijskoj fizici kvarka došla do nečeg
stvarnog, područje se istraživanja počelo širiti i u zemljopisnom smislu. Beta
je svoj pogon imalo malo južnije od San Francisca. Fi je bila u Red Banku, New
Jersey. Sve se svodilo na skok kroz portal, pa skok van, pa skoči na pulser,
leti nekoliko sati, skoči kroz drugi portal... a imao sam ženu i dijete koje
sam zaista želio vidjeti.
had sam i po treći put nazvao svoj broj čuo sam kako su " me signali
propustili, a Dorothy je bila kod kuće. Podigla je slušalicu čim je prvi put
zazvorulo. Nikad se u životu nisam
194 195

toliko razveselio kao kad sam ugledao njeno drago, mirno lice kako me gleda iz
telefona.
wDo. izgledaš zaista prekrasno"; rekao sam joj. Ona je na drugom kraju
pažljivo pogledala moju sliku. Objektiv je na našem kućnom telefonu smješten
iznad ekrana, pa je zato izgledala malo nefokusirano, kao da je zaboravila
naočale. no zato je ona mene vidjela sasvim jasno.
"Voljela bih, Ijubavi. da i ja to mogu reči za tebe", odgovorila je ona. ``Zar
je zaista tako gadno"
Nisam joj preko oworenog telefona mogao reći koliko gadno. ali joj nisam ni
trebao reći. Vidjela mi je to na licu. A ja sam rekao:
"Srednje strašno. haku je I3arney"
"Tuguje za taticom inače sasvim u redu. Izbio mu je zub." Uhvatio sam je s
šalicom kave u ruci. i sad je otpila gutljaj, ne skidajući pogled s mene. "Ali
nije riječ samo o tom, ovaj, roblemu". zaključila je napokon. "Još ti je nešto
na pameti. Sto to, Dominic""
Na što sam joj ja odgovorio. pomalo iznenadeno:
`Imaš pravo, Do. Osjećam se - čudno. Ne znam zašto." himnula je glavom. Samo
sam potvrdio što je već i otprije znala. had je Dorothy Arbenz došla u
institut kao psiholog postdoktorand odmah sam opazio da je lijepa, a vrlo brzo
shvatio i da vrlo brzo shvaća. Tek mi je kasnije palo na um da će mi do
smrtnoga časa čitati misli, ili činiti nešto jako blizu tome. no ipak sam se
njome oženio. Prepustila je mojoj podsvijesti da se brine zbog onog zbog čega
se brinem, pa promijenila temu.
"Dolaziš kući"
"Volio bih. Ali to. ljubavi, više nije ono u vezi sa Sklodoskom."
"Ideš u `ashington?" "Bojim se da da."
Potegla je duži gutljaj kave. I ja sam već počeo stjecati sposobnost da joj
pomalo čitam misli, pa sam tako znao što sad dolazi.
"Ponovno prolaziš" upitala je. Nisam joj odgovorio izravno.
"To više ne ovisi o meni", podsjetio sam. Znala je da to i nije odgovor, a
znala je, baš kao i ja, da ću, ako ponovno
prodem, krenuu u nešto što neće biti samo malo njuškanje da vidim što se
zbiva.
I tako sam joj otpuhnuo pusu, i ona je meni uzvratila na isti način, i onda
sam; nakon što sam prekinuo, još trenutak ostao sjediti kraj telefona,
razmišljajući što je to što me toliko brine.
znao sam što je. Shvatio sam to odmah, samo što nisam želio o tome misliu.
Bilo nas je previše.
Dok sam se unjao po Tauu i Epsilonu, vidio sam i druge Dominice DeSote. no sve
dok se sva trojica nismo našli u istoj sobi. ono me čudenje - ona jezovita
zapanjenost i užas od kojili mi se trzala kičma - nije još zapravo zahvatilo.
Hoću reći. oni su bili jn. I to ne onaj ja s kojim sam proživio ćitav život.
nego oni ja kakvima sam mogao postati - zapravo onalav kakav sam, u njihovim
vremenima, i bio. Mogao sam se roditi u vremenu u kojem je znanost ružna
riječ; ili postati tridesetpetgodinji malodobnik koji se potajno grlim sa s-
ojom ljubljenom jer si ne mogu priuštiti da se njome oženim; čovjek kojega
terorizira njegova država, a tlačiteljski društveni sustav, koji me je
natjerao da se stidim vlastite golounje, mogao me batinom učiti redu. `"-togao
sam, zapravo, biti i Nicky DeSota, kome potiljak vidim deset redova ispred
sebe; a u izvjesnom smislu ja i jesam on. Ili sam se mogao odreći znanosti za
volju politike i postati senatorom. No dobro. to i ne bi bilo tako strašno. To
je prilično lijep život bogatswo; moć. uvažavanje svih koje poznajem-ali tu je
i gnusoba. Lvo ga - ili evo me - kako se krišom ulačim u mišju rupu
preljubničkog odnosa s drugom ženom, zato što swoju ženu više ne volim a ne
mogu je skinuti s vrata bez užasnih slamanja srca i predbacivanja, a političku
i novčanu propast da i ne spominjemo.
Ili sam mogao poći vojnim stazama, poput mog avatara majora, koji se gordio
obmanama i osvajanjima ostvarenima bmtalnom silom... ili sam mogao umrijeti
mlad, zbog ovog ili onog razloga, l:ao što se, po svemu sudeći, dogodilo
Dominicu DeSoti u Rou.
A si su ti ja bili ja.
Bilo je to sablasno. To je ugrožavalo stabilnost mog života na nikad prije
oćućen način. Svatko je od nas oduvijek znao
1 197

zatvorenika. Bila su tu dva efbiajevca iz Taua i njihov Larry Douglas, koji

nije počinio nikakav zločin za koji bi kod nas ikoga bilo briga. A bio je tu i
naš Larry Douglas. Čiji je status bio prilično mutan; i čije će sudenje, ako
ga ikad bude, stvoriti otprilike milijun presedana- već sam čuo pravnike kako
se prepiru što bi u njegovu slučaju značila riječ "jurisdikcija". Nije bilo
zatvorenika. Flic-de-ozatioz koji je sjedio sam samcat i čitao magazin što su
ga dijelili putnicima, nije bio čuvar. Nego samo mjera opreza.
Izišao sam negdje pri čelu odjeljka. U njemu je bilo mjesta za tridesetak
ljudi, i mi što smo bili tu nismo uopće u njemu st-arali gužvu. Ona ženska iz
FBI-a i njen antropoid sjedili su na kraju jednoga reda i nešto se
došaptavali. Ili, da budem točniji, ženska je šaptala; a kostolomac ju je
slušao pokorno
; i s poštovanjem. Ni ona ni on nisu podigli pogled. Njihov Larry· Douglas
sjedio je s druge strane prolaza, čeznutljivo se pokušavajući ubaciti u
razgovor. Oni nisu bili zainteresirani. A naš je Larry sjedio oborene glave u
prvom redu, zamišljajući
` beznacie. Ni on nije podigao pogled, ali sam znao da me je "" vidio kako
izlazim iz lifta.
4j Na trenutak sam ga pogledao. hakav je pakao taj čovjek pustio u svijet! had
zasigurno ustanovimo što je učinio-kad ljudi za koje je radio izvrše kvantni
skok s riječi na djela morat ćemo odlučiti što ćemo s njim. Ja sam glasao da
se bacimo na nj. Glasanje je bilo tijesno. lioj je prt· i impuls bio da mu
pošaljemo mali znak našeg uvažavanja. recimo čopor
" bijesnih vukova. To, naravno. nisam govorio, no ta mi se ideja još činila
privlačnom.
I mada je nisam izrekao; on je podigao glavu i zacvilio: "Ali. Dom, što sam
mogao! Podvrgli bi me torturi!" Iznenadio me smijeh u kontraaltu iz dna
odjeljka. Ženska
iz FBI-a na trenutak je prestala kovati urote i poslušala; čini se da je tu
pjesmu već čula.
``To je istina", rekao je očajničkim glasom. ``I za to si, napokon, ti kriv."
To me je bocnulo. Već sam otvorio usta da ga upitam što je time mislio reći,
no on je bio brži.
"Ti si to mogao spriječiti! Mogao si poći za mnom. Zašto me niste svo vrijeme
nadzirali?"
"". 200
Taj je imao obraza! Sve se to dogadalo još u prvim danima projekta kad nismo
imali sredstva da istodobno postavimo i portal i špijunku.
"Nismo jer nismo mogli"; oštro sam mu odbrusio. On mi je uputio svadljiv
pogled.
Sad je razgovoru odlučio pripomoći i onaj kostolomac. "`Što namjeravate s
nama?" progunđao je.
Žena je nastavila gledati bez riječi. Bilo je to kao da marioneta govori. a
lutkara nema; gotovo sam se zapanjio videći da je taj orangutan uopće sposoban
za artikulirani govor.
``Kao advokat". prasnuo je - još jedno i još veće iznenadenje - "`moram vam
reći, Charlie, da kršite naša gradanska prava na otprilike milijun raznih
načina. Držali ste nas incommunicando, što znači da ste nam uskratili habeas
corpus; niste nam pročitali naša prava niti nas optužili i za jedno kažnjivo
djelo ili čin; uskratili ste nam pravo savjetovanja s odvjetnikom..."
"`Sad ste rekli da ste i sami odvjetnik", pobunio sam se. "Čak i odvjetnik ima
pravo na odvjetnika", rekao je on glasom pravednika, "i koji je onda -Tag sve
ovo?"
Beznadno sam pogledao onu ženu. "Je li taj snagator zaista odvjetnik?" Ona je
slegnula ramenima i nacerila se.
vVeli da jest. Tako je i dospio u Biro. Osobno mislim da je diplomu kupio
ispod tezge. No što to ima veze s tim?" ``Veze s čim?"
``Što ćete učiniti s nama?"" upitala je uljudno. "Jer, iskreno govoreći. !Ioe
je sasvim u pravu. I ovdje morate imati nekakve zakone, i spremna sam se
okladiti da ste ih prekršili na klaftre."
Sad je došla prokleto preblizu granici onoga što smatram ugodnom temom
razgovora. Zato sam je pokušao malo skrenuti.
"Što biste vi učinili na mome mjestu?" upitao sam.
"Pa mislim", rekla je ona i dalje se cereći, "štedjela bih novac da mogu
platiti vraški veliku odštetu, koja me čeka kad sIV°ar docie na sud, i
vjerojatno bih počela sredivati poslove pred desetgodišnji odlazak u
prdekanu."
201

"
A ni ovo baš nije izgledalo sasvim nerealistički. Hoću reći, uz pretpostavku
da na njihovoj strani bude dobar odvjetnik, i da na mojoj dode do nekoliko
nepovoljnih obrata. A ovako nešto nije bilo nipošto ono u što sam se bio
spreman upustiti kad sam potpisao pristanak da sudjelujem u projektu.
I sve je to bilo tako nepošteno! Vidio sam masnice na tijelu Nicky7a DeSote.
Čuo sam ga kad je rekao što su mu ovo dvoje učinili. Gradanska prava? Kakva su
gradanska prava oni priznali njemu?
Pa ipak, u svom vremenu oni nisu bili prekršitelji. Oni su bili izvršitelji
zakona!
Zato sam izrekao vrlo polako:
"1-lislim da vi zapravo i ne znate na što ste naletjeli." ``Onda nam vi
recite", pozvala me ona.
Zastao sam. A onda sam posegnuo za leda i dohvatio telefon.
had mi se javio glavni stjuard, rekao sam:
"Hoćete li zamoliti gospodu na 22-A i 22-F da malo dođu dolje? I, da, može li
doručak za sve koliko nas ima?"

lIučan je to osjećaj gledati tako samoga sebe. Ako me je to i prije znalo

počesto obuzimati; dok bih kroz špijunke gledao sad ovog sad onog Dominica
DeSotu u ovoj ili onoj vremenskoj liniji - bilo je još mučnije kad ne bih
uspijevao naći uopće nikakvog Dominica DeSotu. A pokatkad ni uopće nikoga. ali
o takvim vremenskim linijama nisam volio ni razmišljati.
Najgore je ipak bilo pitati se gdje sam pogriješio, Ili pokatkad gdje sam
učinio dobro- ali uvijek na drugi način. Ne mogu reći da je senator Dom
pogriješio u životu. Čak i u terenskoj uniformi, krivoga broja i musavoj, dok
je kusao ne baš jako dobar gulaš, doimao se kao netho tko je u životu ipak
nešto učinio.
Ali što je s onim drugim?
On se sasvim sigurno nije doimao čovjekom uspjelim u životu. Zgužvano poslovno
odijelo - i povrh toga još i duge hlače! Zamislite, duge hlače u kolovozu! A
nije tako ni govorio. Jer kad bi govorio, bio bi to govor čovjeka za kojeg
202
svijet od samog početka nije bio bogzna što, a poslije se još i dokraja
usmrdio.
Pa ipak, vidio sam ga kako mi naoči oživljava. Kad se pulser bio digao, to ga
je zaista uzdrmalo - zaWOrio je oči i pritisnuo se čitavim tijelom u naslon
kao da pokušava u njemu nestati. Dok smo stajali tako na repu. gibajući se
osamsto na sat. potmdio sam se pripremiti papirnatu vrećicu. Nisam mu to mogao
zamjeriti. Nikad još nije bio u pulseru, a odviše često čak ni u trapavim
starim morže--ima s klipnim motorima. kakvi su letjeli u njegovom vremenu.
Nisam siguran da bih na njegovu mjestu bio išta bolji. Ne, griješim. Znam da
ne bih bio.
Nisam bio siguran ni da bih u životu uspio poput senatora, iako je činjenica
da je njemu uspjelo svakako bila ohrabrujuća. On je sjedio do Nickyja i
pomagao mu da skine plastiku s kajgane, i gledao me da vidi što ću ja reći.
iiad ja na trenutak nisam rekao ništa, pokušavajući smisliti kako da počnem,
počeo je on.
"Dom", rekao je; "`baš ti hvala što si me spasio, ali me čekaju dužnosti u mom
vremenu. Bi li me nekako mogao vratiti?"
"Nadam se. Dom", odgovorio sam. Pogledao me procjenjivački.
``llogao si mi prištedjeti mnogo nevolje da si mi, kad smo se prt:i put sreli.
rekao što se to zbiva", izjavio je on. ``L"činio sam ono što su mi rekli",
rekoh. "lMnogo je toga
na kocki." Žena se zasmijuljila; imala je mnogo prakse u slušanju ljudi koji
su, kad bi konkretne sWari bile neugodne; počinjali govorili općenitosti.
Pocrvenio sam. "Reći ću ti sve što želiš znati", rekoh, "jer svi imate prava
bar na to, no dopusti mi da počnem od osnovnog. Suglasan? Sad već svi znate da
postoje paralelna vremena. Bezbroj njih. Mi ih ne možemo sve doseći, ne, čak
ni kroz špijunke - hoću reći, da to, naposljetlcu, i jest značenje riječi
"bezbroj". Jedina vremena do kojih smo dosad uspjeli, doprijeti odcijepila su
se od našega za posljednjih devedeset do devedeset pet godina. I to zapravo
samo do nekoliko stotina njih, ali tu ima i vrlo zanimljivih. U nekima od njih
komunisti su 1933. zaposjeli čitavu Europu, zato što je zemlju vodio onaj
vrhunski vojni
203

genij Trocki. A onda postoji i čitav skup takvih u kojima je Franklin D.

Roosevelt izbjegao atentat i doživio da postane predsjednikom. Tako je zemlja
bila poštedena vojnoga puča i bezvlašća, kad se otkrilo da Konstitucija ništa
ne govori o tome tko postaje predsjednikom kad izabrani predsjednik umre prije
preuzimanja dužnosti, nakon čega su i Garner i Hoover počeli svojatati taj
položaj -sve dok se nije umiješala vojska i uvela ratne zakone. A potom je..."
"DOIll", rekao je senator strpljivo, "znam da, dok smo u avionu, ionako nemamo
pametnijega posla. ali nisam baš siguran da nam je povijest najzanimljivija
sn:ar na svijetu."
``Htio sam vam samo dati nekoliko ilustracija." "Naravno. Ali shvatili smo to
o paralelnim vremenima no dobro, lažem. Ja to ne znzunzijenz. Ali ipak
dovoljno da možete nastaviti: svaki put kad se neki, što ja znam. gufatron u
vragbigaznao rascijepi, swori se čitav novi svemir. istina? Nešto tako? No
dobro, zašto niste najprije došli do najbližega umjesto do nekog svijeta koji
je zaista jako različit, i to na zaista jako mnogo načina?"
``Ah"; rekao sam i kimnuo glavom; "to je zaista dobro pitanje." Sad sam
osjetio čvrsto tlo pod nogama; kroz to sam prošao već toliko puta po senatskim
odborima i medu sastavljačima proračuna. "`Najprije ću vam dati tehnički
odgovor: to je zbog onog što Steve Hacking zove, ako vam to može što pomoći.
"permeabilno-fiksiranim n-dimenzijalnim prostornim kontigvitetom"." Znao sam
da neće. Moe je samo posprdno otpuhnuo; taj antropoid, kojem je na licu bio
izraz uljudne distanciranosti od ostalih. Jedino je Nyla Christophe pokazivala
nekakvu prijateljsku brigu, što je bilo zaista vrlo zanimljivo. Ohrabrujuće mi
je kimnula glavom dok je marljivo grabila kajganu. Nije gledala što radi, pa
ipak joj nije pala ni mrica, bez obzira na to imala palce ili ne. I nije
propustila ni jednu riječ. "`Prikazat ću vam to jednom usporedbom. Zamislimo
da je odnos izmedu vremenskih domena nalik na smotanu oprugu, i da su sva
vremena nanizana na nju jedno za drugom, poput niske. Ako svakoj kuglici
pridružimo broj," jasno da se kuglica broj pet nalazi odmah ispred kuglice
broj šest, i odmah iza kuglice broj četiri - one su susjedi. Ali opruga je
smotana. I tako vrijeme broj pet može zapravo doticati vrijeme broj šesto
pedeset dva, a s druge strane toga
204
možda je vrijeme broj tisuću petsto i tako dalje, ovisno o tome koliki je
radijus zakrivljenosti. Jeste li me dovde mogli slijediti?"
"Možda", doviknula je Christophe, govoreći u ime sviju. ``Bravo. I onda -
mrsko mi je to reći - ali, vidite, ta opruga nije zakrivljena u normalnom
trodimenzionalnom prostoru. Taj prostor ima n dimenzija, a ja ne znam koliki
je taj n. I tako blizina postaje nešto sasvim drugo - eto zašto nismo uspjeli
dosegnuti vremena kod kojih se rascjep dogodio prije više od devedeset do
devedeset pet godina, ukoliko u to ne račmamo pokoji kratkotrajni pogled. Ali
"najbliže" ne znači i "najdohwatljivije", ili bar ne uvijek. Jesmo li se
izgubili?"
"Skoro pa jesmo"", rekao je Nicky i po pri se put nasmiješio.
``Ali je baš zabavno toliko se truditi da razumijemo!" Na što sam mu ja
susretljivo rekao:
"Ako -am se ukaže prilika, potražite Asimova i njegov vodič kroz kzcznxzu
nzelaniku za intelige2tne. "
"Ne, hvala". rekao je Nicky. "Ali nastavite, molim lijepo." "Pa mislim; to bi
bilo sasvm dosta teorije. Koja je nekima od vas, naravno. već dobro poznata."
Neutralno sam pogledao našeg renegata Larry-ja Douglasa, i on se namrštio i
vratio svom soku od naranče i roladi. "I tako smo razvili špijunku, a potom i
portal. Ne bih sad želio ulaziti u tehnologiju svega toga. Kao pno zbog toga
što ne znam..."
"Ta vi ste ih izmislili!" doviknula je Christophe. Slegnuo sam ramenima.
``Ako mi to pripisujete u zaslugu-ne, mislim, ne. I sasvim sigurno ne sam
samcat. Imali smo Gribbina i Hawkinga iz Engleske. Sverdlicha iz Smolenska -
i, naravno, imali smo i sve francuske znanstvenike koji su emigrirali nakon
bartolomejske noći dva, i tako nam je na raspolaganju stajao solidan temelj
matematičara i nuklearnih fizičara. No ako me krivite za... No dobro to
preuzimam." Duboko sam udahnuo. "`Jer onda se pojavilo nešto s čim nismo
računali: balistički odskok." .
...
Ne znam kakvu sam reakciju očekivao. Dobio sam tri različite - ili četiri, ako
ubrojite i žbira, koji se doimao vrlo
205

zabrinuto. Larry se doimao malodušno. Onaj drugi Larry i dva efbiajevca bili
su posve neprozirni: otkrio sam da je sfingino lice u Tauu opća pojava, jer je
to očito bilo vrijeme u kojemu Ijudi baš nisu često željeli da drugi doznaju
što misle. A dva su se Dominica doimala zainteresirano. Popio sam gutljaj već
ohladene kave - dosad krutu hranu nisam ni dotakao - pa pokušao objasniti:
"Izmedu svjetova postoji izvjestan napon. Nazovmo to opnom. Iiad je jednom
probijemo na jednom mjestu, ona oslabi poswuda. To je, poput onih plastičnih
omota. zavarenih toplinom; znate; u kojima meso dolazi u supermarkete?"" Nisu
znali. "`hao ono u što vam je bila umotana kajgana", rekao sam. "`Sve se to
nalazi u stanju napetosti. Da to probušimo i na jednome mjestu; potrebno je
mnogo energije. no tada ta opna oslabi - stanji se - i na drugim mjestima.
Teško je predvidjeti gdje će biti druga mjesta, zato što je tu riječ o
fraktalnoj geometriji - no, dobro, pustimo sad to; opna je naprosto Wrda. Ali
se stanjuje. Isprva kroz nju mogu proći samo zračenja; potom plinovi. I potom
- i više od plinova." Pogledao sam našeg Larryja. "Otkako si ti, ovaj,
otišao"; rekao sam mu. "naišli smo na nekoliko gadnih otvora. Otvorile su se
velike površine, što je izazvalo divlje oluje. I - mislim, bio je tu i jedan
koji je pobio mnošWo ljudi. U vremenu Eta izgradili su stanove na napuštenoj
pruzi. Prije nego što se opna zatvorila, kroz nju su, brzinom od osamdeset na
sat, doletjele dvije dizelice s pet otvorenih vagona i zaletjele se ravno u
predvorje.
Nicky je podigao ruku.
"Doktore? Kruže i nekakve priče o glasnoj buci oko malog uzletišta-bi li to
moglo biti nešto takvo? Iz vremena u kojem postoje raketni brodoi. poput
ovog?"
Već sam mu htio početi objašnjavati kako pulser nije raketni brod nego
mlaznjak, ali sam se na vrijeme zaustavio. "Rekao bih da je najvjerojatnije
tako", suglasio sam se. "I
čini se da to ne možemo spriječiti. Isprva smo mislili da to dolazi zbog
curenja energije iz naših generatora portala, i da bismo, boljom kontrolom tih
uredaja, mogli eliminirati balistički odskok. Ali sad mislimo da je doista
riječ o odskoku, i da je to povezano sa zakonima očuvanja. Ako x energije ili
mase prijede iz mog vremena u vaše, onda ista količina mora iz
njega i izaći. Ne nužno u moje. To može otići i u neko posve treće vrijeme.
Ili može otići u dijelovima u nekoliko različitih."
"I mi to ne možemo spriječiti."
"Isuse", rekla je Nyla Christophe prezrivo. "Vi se zaista igrate dinamitom. I
vi govorite o neodgovornosti!"
Sad se ubacio i senator Dom. Njegov ton nije bio toliko prijekoran, ali je bio
vrlo daleko od zaista prijateljskog. "Ne bi li bilo pametnije sa svim tim malo
stati dok ne
shvatite kako se to kontrolira?" upitao je.
``To bi bilo baš vraški pametno", rekao sam gorljivo. "Samo što nam se to, kad
su Larryja uhvatili u Gami, istrglo iz ruku. Mogli smo stati. Ali nismo mogli
i stati i držati ih na oku - a da i ne spominjemo ona druga vremena što su se,
poput vašeg, našla na pragu rješenja, ili pak ona što su se, poput vašega,
gospodo Christophe, doimala vrlo opasnima čak i pod uvjetom da nikad ne
dospiju ni do čega."
Na ovo je senator odgovorio temperamentnim glasom: "Ja zaista, Dom, nemam
prava da vas nizašto krivim. Da smo mi bili malo brži, moglo se dogodili da
moje vrijeme bude prvo koje je izvršilo proboj, i nemam razloga povjerovati da
bismo mi bili išta bolji. Pa ipak, Dom - to me plaši. Bilo bi mi drago da smo,
prije no što smo i počeli, malo više razmišljali o posljedicama. Preveliki su
to rizici koje smo preuzeli samo zato da bismo razvili novo oružje."
Izgubio sam strpljenje. Ne zbog njega. Zbog sebe, najviše, jer on, naravno.
nije govorio ništa što proteklih mjeseci nisam i sam sebi toliko puta rekao.
"Pa ne mogu se znanstvena istraživanja prekinuti samo zato što to negdje može
izazvati nekakvu opasnost!" oštro sam odrezao. "A osim toga, tko je spomenuo
oružje?" Doimao se iznenadeno.
"Samo sam mislio da je to očito..."
"Možda je divljacima vojna primjena sama po sebi očita! A imaš li ti uopće
pojma što to paravrijeme znači za znanost općenito? Napose za nauke koje ne
mogu izvoditi pokuse?"
"Nije mi baš sasvim jasno što time želiš reći." Namrštio se. "Daj malo
razmisli! Sociologija, primjerice. Društva ne možeš izolirati i na njima
vršiti eksperimente. Ali ovdje imamo beskonačan broj društava, slična našemu
ili različita od našega koliko nam srce poželi: mogli bismo razviti poredbenu
206 207

sociologiju! Ili ekonomiju, ili politologiju. ili bilo koju drugu društvenu
nauku. I nije tu riječ samo o "mekim" naukama. U našu je ekipu kao istraživač
ušao i meteorolog. On je skoro sišao s uma kad je otkrio. Nicky, da u vašem
vremenu atlantski uragan nije pustošio obalu već trideset godina. Mi ih imamo
svake ili bar syake druge godine, i štete su užasne. Sad misle da bi to moglo
stajati u nekakvoj veze s urbanizacijom i širenjem gradova; ako bismo to
shvatili; možda bismo mogli učiniti i nešto da to spriječimo. A tu je, osim
toga. i trgovina."
Tauanski je Larry Douglas naćulio uši.
"Nije mi baš jasno o čemu ti to, DeSota", rekao je. ``hakva trgovina izmedu
dva skupa istih ljudi?"
"Dva skupa sa za nijansu različitim povijestima. I s. primjerice, za nijansu
različitim modnim ludostima - lani se iz našeg zurenja rodio posao s hula-
hupom vrijedan dvadeset milijuna dolara."
Jednom je i medu mojim gostima zavladala potpuna jednodušnost. Svi su se
najednom zagledali bijelo.
``Što je to hula-hup?" upitao je Larry Tau.
"Nekakva igračka; to je sve. Ali nije tu riječ samo 0 igračkama; nego i o
mnogo vrednijim sttarima. Pokušajte o tome razmišljati ovako. Ako svako
paravrijeme troši recimo milijardu dolara godišnje za istraživanje i razvoj-i
ako onda uspijemo s toga skupiti vrhnje za pedeset različitih paravremena -
onda ćemo izračunati da ćemo, bez obzira na sva dupliciranja. ipak uspjeti
umnožiti rezultate za popriličan broj puta!"
Na trenutak je zavladala tišina, dok su sve to probavljali. A onda je Nicky
rekao polako:
"Mislim; Dom, da mi je jasno što to želiš reći. Ništa se ne može otkriti dok
se ne pokuša. i zbog toga u svakoj nauci postoje rizici; jasno. I mislim da bi
nam, ako istraživanja drugih ljudi pribrojimo svojim, to moglo biti od velike
pomoći, i to je jasno. Pa ipak - iskreno govoreći. Dom, nikako ne shvaćam
zašto ti misliš da bi to moglo biti od nekakve velike koristi i običnom tupanu
s ceste. Recimo meni."
"To bi, kao prvo, moglo spasiti milijune života", rekoh. "No daj! Misliš tako
da porazimo neprijatelja prije nego što on porazi nas, tako nešto?°
"Ne, nisam mislio to. Možda bi i to koji put moglo biti tako, ali nisam mislio
na to. Znate li što je to nuklearna zima? Smrt svega živog zato što je atomski
rat u zrak izbacio toliko toga da je to zakrilo sunce. i to dovoljno dugo da
izgine svo raslinje i najveći dio velikih životinja - uključujući tu i ljudska
bića!"
Nisu znali; pa ipak su shvatili vrlo brzo.
"To je vama blagodat?"" rekla je Christophe uz posprdni smiješak. "Sve
pobiti?"
"Naravno da nije. Ali postoje vremena u kojima se to dogodilo. U nekim
vremenima koja smo dosegli ne postoji živi sisavac veći od štakora - zato što
je došlo do rata, i to prije pet, deset ili više godina, i ljudska se rasa
naprosto istrijebila."
"Prekrasno!"" Pokušao sam zadržati vlast nad sobom. Što nije bilo lako. Ta mi
se žena zavlačila pod kožu - a isto je tako djelovala, ili još prodornije, na
senatora, zato što ju je on gledao s izrazom lica koji bih znao opisati samo
riječju fasciniran.
"Ne"; rekao sam kroz stisnute zube, "to uopće nije prekrasno.
To je naprosto tako. Neke vremenske linije imaju djevičanske planete. Zemlja
je tu, pokatkad su tu čak i gradovi, iako oštećeni. Ali ne postoje ljudi koji
bi u njima živjeli."
"A postoje i druga vremena, u kakve se broji i naše, gdje ljudi umiru i
gladuju jer nema dovoljno kuća i zemlje. Naša je Afrika proteklog desetljeća
išla iz suše u sušu. Dijelovi su Azije u gotovo jednako jadnom stanju. U
drugim vremenima glad vlada u Latinskoj Americi."
"Pretpostavimo da uzmemo te izgladnjele bez zemlje, i pustimo ih da se isele
na te prazne planete bez Ijudi?" Na ovo je Nicky DeSota povikao:
"Pa to je piekrasno, Dom! Dali ste novi život milijunima ljudi! Ali kako će se
snaći u tom novom svijetu?"
Bio je oduševljen. Savršeno sam shvaćao kako se osjeća. I ja sam osjećao tako
- jednom davno. Zato sam rekao vrlo oprezno:
"Njima će, naravno, biti potrebna potpora. Nije dovoljno prebaciti ljude. Jer
im je potrebna stoka, pokatkad i strojev, gotovo uvijek im trebaju liječnici i
ljudi koji će im pokazati
208 209
, z
kako se obraduje nova vrsta tla... ili će im bar trebati. Jer to još nismo
učinili."
Nickyjev je ushit naglo splasnuo. A umišljeni prezir Nyle Christophe naglo se
napuhao.
"Dobročinitelji", rekla je i zavrtjela glavom. "Zašto ne?" zaiskao je Nicky
odgovor.
"Tri razloga", rekoh "Kao prvo, naletjeli smo na problem balističkog odskoka.
Ako to ne uspijemo spriječiti. ili bar nekako obuzdati. ne smijemo se upuštati
u rizik velikih prebacivanja. A možda čak budemo prisiljeni sasvim odustati od
portala. A drugo..." Pogledao sam starog prijatelja Larryja Douglasa. "Tu je
ta situacija u Gami."
Mrgodno se promeškoljio, ali nije rekao ni riječi. Već nam je bio rekao da su
ga naprosto prisilili da im dade portal. Tom nije imao što dodati.
Senator se namrštio.
"Mislite na Ijude koji su preuzeli Sandiju." Na što sam ja odgovorio:
"Dom, nije tu više riječ samo o Sandiji. Tu se sad već vodi pravi rat. Ne
velik. I samo u VUashingtonu. Ali su Gamanci zaposjeli sve mostove na
Potomacu, samu Bijelu kuću, i National Airport - ono što vi zovete Hoover
Field. I došlo je do gadne pucnjave. Držimo da je poginulo najmanje pet
stotina ljudi. I stoga hao prtlo, jer smo za to u neku ruku odgovorni, moramo
ugasiti taj požar... ako možemo."
Sad sam privukao punu senatorow pažnju. "O, moj Bože"", rekao je.
Pokušao sam ga umiriti.
"Borbe su dosad već zamrle", rekao sam. "Od prije otprilike pola sata, pucaju
još pomalo samo snajperisti pričem, naravno, i dalje zna poginuti pokoji
civil..."
Ali to ga, po svemu sudeći, nije umirilo baš ni najmanje. "Civili!" uzviknuo
je. "Ali zašto nisu... Hoću reći, bar su mogli... Ta zar ne evakuiraju
neboračko stanovništvo, za ime Boga?"
"Vjerujem da se i na tome radi", rekao sam, pomalo zbunjen njegovim
reagiranjem; već mi je bio rekao da su njegovi tisuću milja daleko, kod kuće u
Chicagu.
"Moram se vratiti", rekao je odlučnim glasom.
"Dom, za to ćemo se mi pobrinuti", rekoh. "Mislim da hoćemo.
Shvaćaš da to nije do mene. Ali sam baš to preporučio. Zapravo sam savjetovao
da sv odemo do Washingtona. D.C., Epsilon - to je tvoje vrijeme, senatore - da
im pokažemo što se zbiva, i ponudimo se da im pomognemo koliko je god to u
našoj moći. Ili gotovo koliko je u našoj moći", dodao sam i bacio brz pogled
na našeg Larryja Douglasa, koji je na ovo samo slegnuo ramenima, nimalo
iznenaden.
Potom me je prekinuo drugi Larry Douglas. "Ja se ne želim nikamo vraćati",
rekao je. "Kako molim?"
"Tražim azil!"" rekao je vrlo odlučno. "Ne želim se vraćati u svoje nijeme
zbog, ovaj, političkog progona, i ne želim se motati okolo i plesti se u sve
proklete ratove što se igdje ratuju. Ti si me uvalio u sve ovo. I sad mi nešto
i duguješ. Želim ostati tu gdje jesam."
Veliki je snagator prijeteći ustao iz sjedala. Istog je časa isto učinio i
flic-de-nation, pa posegnuo za pištoljem na strelice što mu je visio u
koricama o boku. Christophe je stavila ruku na Moeovo rame, i krupna se
muškarčina u trenutku slegla, iako je pogled što ga je uputio Douglasu-Tau bio
ubilački.
"O tome možemo i kasnije", rekla je Christophe ljubezno. "Dajte; ljudi. idemo
jedno po jedno. Rekli ste da postoje tri problema. A rekli ste nam samo za
jedan."
"O, da"", rekao sam trezveno. "Sljedeći novi element jednadžbe. I nas netko
špijunira. Ne znamo ni tko ni s kakvim ciljem. Ali to je tako."
Christophe se zagrcnula. "Pridružite se društvu!"
Naš je Larry na ovo odgovorio svadljivo - vrlo junačan sada, kad se izmedu
njega i nje našao pajkan:
"O, daj ušuti. Dom? Tu se dogodilo nešto novo otkako sam ja, ovaj, otišao?"
Kimnuo sam glavom.
"Izvor nam je nepoznat. Ne možemo ga slijediti obratnim tragom - postoje
indicije da se služe tehnologijom mnogo boljom od svega što mi imamo. Ali su
instrumenti reagirali na najmanje pedeset mjesta. Netlco nas promatra i to, do
sada, čini već tri mjeseca."
210 211

i li
I", "Onda ste u istom položaju u kojem smo i mi bili prije nekoliko dana",
rekao je senator neutralnim glasom. "Bojim se da je tako", odgovorio sam ja.
On je naškubio usne i počeo o svemu temeljito razmišljati. " , -`I što ćete
sada. Dom?" upitao je. "Hoćete li me vratiti u moje vrijeme?"" .
"-lislim da baš to namjeravaju s tobom", odgovorio sam. ``Zapravo mislim da
ćemo svi poći. Ti zato što u njemu živiš. Ja i Larry zato što znamo ono što
moraju doznati da bi
" se obranili. A drugi zato što su - no dobro. zato što su živi dokaz
postojanja drugih svjeto-a." I zato što su živa gnjavaža. pomislio sam ali ne
i glasno izrekao: dvojica iz FBI-a i hipotekarni broker. kome su oni u našem
vremenu potrebni?
I Napokon sam viljuškom zagrabio zalogaj kajgane. Bila je hladna i odvratna,
ali i tako baš nisam imao teka.
212 213

Kad su čistai ušli ic gledalište McCoz7zzick Placea da ga prizedeza

WinterSports Show, svjetla su uznemirila šišmiša. "Otkud sad taj vrag?"zakukao
je nadzornik; ali je onopravo pitanjezapravo bilo kakoga se otarasiti
pzijepočetkapr edstave. To se pitanje, medutinz, riješilo sarZO od sebe.
Šišrrziš je sanzo divlje, bezglavo lijetao. 1 tako je bezglavo proletio kroz
velika sezisna vrata, baš kad su unutra urz.osili srzownzobile. Nitko više rza
nj nije ni ponzislio. l"itko nije ponzislio rzi da bi on rrzogao biti inzalo
važarz - rtije to pozzislio ćak ni kad su podivljale maćke, psi-lutalice iz
pzedgrada a zzaposljetku i ljudi počeli umirati od virzcsa bjesnoće što ga je
išnziš donio sa soborn.
27. kolovoza 1983.
8.40 popodne. Gospoda Nyla Christophe Bowquist
Najurili su me iz mog prekrasnog hotelskog apartmana. To nije mogao spriječiti
čak ni Slavi, jer je čitav gornji dio hotela preuzela predsjednica sa svojom
ekipom nakon što je okupirana Bijela kuća; ali je postigao bar to da mi
upravitelj dade sobu na četvrtom katu. Bila je sas-im u redu. Jedan krevet za
mene, i drugi za Amy. Nju nije smetalo moje vježbanje, a na čitavom svijetu
sasvm sigurno nije postojao nijedan drugi razlog zbog kojeg bi ijednoj od nas
trebala samoća. Sasvim sigurno ne zbog dolazaka mog dragog Doma, jer on nije
bio tu. Sasvim sigurno ni zbog poziva mog muža iz Chicaga, zato što su oni
bili vrlo rijetki. Najčešće se čak ni Ferdie nije mogao probiti kroz
začepljene linije za Washington.
Što je bila prava milost, jer još nisam došla ni do kakve pametne odluke o
tome što da mu kažem.
A nisam donijela baš ni jako mnogo drugih pametnih odluka, tako mi se bar
činilo. Kao prvo, ostajanje u ratnoj zoni baš i nije bilo jako pametno.
Ustvari sam bila u stupici. Aerodrom je bio u neprijateljskim rukama, a isto
se"moglo reći i za sve mostove preko Potomaca, a vjerojatno i za skoro sve
ceste što su vodile iz glavnoga grada, jer su se vojnici tih drugih
pojavljivali gotovo posvuda, i to u odredima bar veličine patrole. U trenutlcu
kad sam se prestala tresti u dilemi da li da pokušam uhvatiti sljedeći let za
Rochester, nikakvog više leta za Rochester nije ni bilo, a poswda po gradu
čuli su se praskovi nalik na žabice, koji su u meni izazivali jezu.
Radio je rekao da puškaranje nije ozbiljno. S tim se nisam složila. Kad sam
pogledala kroz prozor i vidjela kako se iz Anacostije diže dim, ili opazila
kako su Washington Monumentu odbili šiljak, zato što su oni drugi mislili da
su naši gore postavili artiljerijskog izvidača, meni je to izgledalo itekako
ozbiljno.
214 215

I tako, kad je Jock McClenty pokucao na moja vrata, otvorila sam ih sa

zebnjom.
Nisam se nadala dobrim vijestima. Nisam mogla ni zamisliti odakle bi dobre
vijesti uopće i mogle doći, u to gnusno i kišovito subotnje veče. Ali kad sam
ugledala Domova pomoćnika. i uz njega čoyjeka iz tajne službe, pna mi je misao
bila da će nas sve pohapsiti.
"Gospođo Bowquist", rekao je Jock, "dolazim zbog senatora.
Vratio se. Tu je; u hotelu, i poslao nas je po vas." Mislim, to je dakle to.
Zaplakala sam. Potolzonz. Nisam zapravo ni znala zašto; ali mislim da je to
bilo najvjerojatnije stoga što sam imala spremljene suze neprolivene zbog
tolikih razloga, i sad je bio dovoljan i najsitniji udarac da se preliju. I
tako na oči izbiše. Kad smo stigli do penthausa, još sam plakala, iako je to
potrajalo poprilično - morali smo se spustiti skroz dolje do aule, proći
provjeru najprije kod gradske policije a potom i kod ljudi iz tajne službe, i
tek smo tada smjeli ući u lift u drugoj bateriji okana.
Šmrčući u peti ili šesti Kleenex koji mi je dao čovjek iz tajne službe zaista
ih lijepo odgajaju!; izišla sam i osvrnula se. Bio je to apartman prema kojem
je moj bivši izgledao poput seoske kolibe u Kambodži. Na dva kata. Sag do
gležnja. Katedralski prozori u salonu s pet metara visokim stropom. Prvi
čovjek koga sam ugledala bila je Jackie Kennedy, koja je stajala kraj pozora i
s nekim razgovarala, a drugi čovjek kojeg sam vidjela bio je taj neki s kim je
razgovarala.
Bio je to Dom DeSota.
"Dom!" kriknula sam i bacila se na nj i dalje šmrcajući. Bio je to Dom, da,
ali me nije zagrlio kako bi to on učinio. niti je rekao što bi on rekao. čak
mu ni miris nije bio isti. Mirisao je po duhanu za lule i posve drugom tipu
vodice za brijanje. a što je bilo najvažnije, učinio je ono što Dom nikada ne
bi.
Odgurnuo me od sebe.
Učinio je to blago - čak nježno - ali me ipak odgurnuo; i zato se nisam ni
najmanje iznenadila kad mi je Jackie stavila ruku na podlakticu i rekla:
"Nyla, dušo? To je krivi."
...
No mislim, sve je, kako se ispostavilo. bilo u redu, jer je i pravi bio tu.
Bio je na pol kružnih stepenica što su vodile do predsjedničinih privatnih
odaja na gornjem nivou, ali kad me je ugledao, zaletio se niza stepenice
zavijajući i skačući, pa sam tako napokon dobila svoj zagrljaj. Isprva nije
rekao baš ništa. Samo me grlio. Ja sam mu uzvratila istom mjerom, i to sasvim
ozbiljno - tako ozbiljno da se ne bih odrekla nijednoga ni stiska ni trenutka
sve da su tu bili i Marilyn i Ferdie glavom; sa snimateljem s jedne i
advokatima angažiranima za razvod s druge strane. A onda je on na trenutak
popustio stisak; i pogledao me, i poljubio; i rekao: "O, ljubavi!" i bacio
hitar pogled na stepenice.
Na vrhu je stajao predsjedničin referent za sastanke i lupkao nogom.
"Samo idi, Dom", rekla sam, shvaćajući ga. "Čekat ću dok se vratiš."
I tako, kad je on ponovno otišao. i Jackie mi s jedne strane pokušavala
objasniti što se to zbiva, i dok je to i Jock McClenty pokušavao učiniti s
druge, jedva sam ih napokon natjerala da shvate da mi je od svih objašnjenja
potrebnija prilika da se malo osvježim. I tako su me minutu kasnije proveli
kroz spavaonicu koja je zacijelo bila uredena za iranskoga šaha sa zrcalima na
stropu i, tako mi neba, originalnim Picassom na zidu - sve do kupaonice sa
zlatnim pipama.
Baš dobro što sam se imala prilike malo sabrati, jer kad sam iz carske
kupaonice ušla u šahovu spavaonicu. otkrila sam da su je pretvorili u obor za
sve nas.
Kad velim "sve nas" ne mislim pritom samo na "sve nas". Mislim pritom na šire
"sve" i više "nas" no što sam ikad u životu pomislila da bi nas moglo biti.
Moj Dom se vratio predsjednica ga je bila najurila zbog nekog svog tajnog
došaptavanja sa šačicom generala - a Dom i ja smo bili, naravno, onaj veliki
"mi" mojeg života. Ali su tu bila ravno tri Doma. Pribrojimo li tome i lice
što smo ga vidjeli na TV-u, bila su četvorica.
A bile su tu i dvije ja.
Stajalo me mnogo muka dok sam prihvatila činjenicu da ne postoji samo jedan
čovjek kojeg volim, ali, ljudi, nisam
216 217

znala što su muke teške sve dok se nisam morala suočiti s jednom dngom ja. To
me podsjetilo na doba kad smo, prije dvije-tri godine, Ferdie i ja otišli na
vikend u Wisconsin Dells u pokušaju da spasimo svoj brak. Odnijela sam svog
kastriranog sijamskog mačka Panthera na čuvanje Amy; u njen mali stan, da tamo
bude s njenom steriliziranom mačkom s bijelim pjegama, Poo-Bearom. To baš nije
bio radostan susret. Prvo što je Poo-Bear učinila bilo je da skoči na vrh
sklopive stelaže i pobaca na pod sve Amyne rezbarene životinje, a prto što je
Panther učinio bilo je da se baci pod stelažu za knjige. Nisu ni siktali ni
frktali ni režali. Naprosto su se gledali preko sobe. sve dok sam ja bila tu -
iako mi je Amy kasnije rekla da su se pola sata potom već lizali.
Baš je tako bilo i sa mnom i tom drugom Nylom, iako baš nisam vidjela da bismo
se ikad mogle lizati. Ona je sjedila u kutu, pogledavala na mene i povremeno
se nešto došaptavala s muškarcem što je sjedio do nje, a koji je, po svemu
sudeći, imao bar dva i deset u visinu i pola od toga u širinu. Sve je na njemu
govorilo da je s njim bolje nemati posla. Sjedila sam na dvostrukoj stolici,
stil Queen Anne; s Domom. nrojini Domom. koji me držao za ruku dok mu je moja
glava počivala na ramenu; i on mi je pokušavao kazati što je sve; i to tako
zapanjujuće, radio otkako smo se zadnji put vidjeli. A nas dvije, ona Ny la i
ja-Nyla, gledale smo se i nismo znale prestati.
Iako sam je gledala pomnjivije no ikad ijednu drugu ženu. ipak nisam opazila
da nema palaca sve dok mi to Dom nije šapnuo u uho. Ali to nije bila jedina
razlika. Izraz joj je na licu bio različit od ijednog što se, bar sam tako
vjerovala, ikad pojavio na mom. Ciničan? Uvrnut? Možda čak i zavidan? Ali vrlo
važno, jer je bila ja.
Bila sam vrlo, vrlo sretna što me grli Domova ruka.
S obzirom na sve što se zbivalo, nije me iznenadilo da nisam opazila nešto
vrlo čudno. Činjenica da su u sobi tri Doma bila je već po sebi gadna;
nazočnost još jedne Nyle uz mene bila je gora. Mi nismo bile samo duplikati.
had sam napokon skinula pogled s te druge Nyle dovoljno dugo da bih i na druge
mogla obratiti pažnju, opazila sam da Kennedyjevi razgovaraju s dvojicom nalik
na mog starog prijatelja Lavrentija Djugashvilija, a ova dvojica gledaju u
mene.
"Što eta, Lavi?" doviknula sam preko prostorije, nepristrano obojici. Obojica
su izgledala zbunjeno.
Dom se nasmijao i pojačao stisak.
"Oni nisu ambasador", rekao je. "On je otišao na aerodrom, da dočeka ruske
znansn·enike koji dolaze da se sastanu s nama."
"O, Bože", rekla sam i nasmijala se, jer je to bilo bolje nego da zaplačem,
"zar postoje po dvojica od svakoaa?"
"I ne samo dvojica", rekao je on turobno. "Nego, bojim se. bezbroj njih. Ali
što se tiče mene i tebe; od svih je važno samo po jedno, i to je dvoje
zajedno. Pa neka tako i ostane."
A onda se u sobi najednom pojavilo još dvoje "nas", iako je to novo dvoje bilo
samo zamišljeno. Pa ipak sam oboje vidjela sasvim jasno, Marily n s jedne i
Ferdija s druge strane, a izrazi na njihovim licima bili su puni ljutnje i
povrijedenosti i optužbi.
Sva je sreća da su bili samo zamišljeni, bar u tom trenutku, koliko god da
snarni mogli postati kasnije. Zatvorila sam svijest prema njima.
"Ako je to bračna ponuda", rekla sam, "ja je prihvaćam. Ne bih željela da se
ikad više rastanemo - pričem se, naravno, ne računaju moje turneje."
"I ako se ne računaju moje izborne kampanje". rekao je on i široko se
nasmiješio. "Obećavam."
Zapravo je jako čudno kako ljudi lako daju obećanja koja im neče biti
dopušteno održati.
...
Pa ipak, postojali su i sWarna Marilyn i stvarni Ferdie, i dugovali smo im bar
malo diskrecije prije nego što im kažemo što se dogodilo. Usprkos svemu -
usprkos svim čudima što su se dogaciala, a da i ne spominjemo činjenicu da se
pod prozorom upravo zbivala najezda na domovinu - ipak sam morala paziti na
priličnost. Napose kad sam opazila kako nas Jack Kennedy, razgovarajući s
Lavjevim duplikatima, procjenjivački motri kutom oka.
Pocrvenjela sam i uspravila se u stolici. Nisam Domu odgumula ruku, ali sam se
malo izmaknula. Dom je u istom času došao do iste spoznaje. Osjetila sam kako
se odmiče.
218 219

rzz
epes sen a eyupafspay" 8o8rup op earywoQ oupaf po mopaj8od onua.r ed `aamnseu
af oeya. "eoSaQ ioeuaS, ojtq omefoiat. af oye e `mopaiez tou tpli afinp an
oe.eds attu ep oe af oepaj8zy `.op:, wesy o neyes iomn otq ewio n af nuyop
`asoy auefpaod oupam `uefpqo azafns nqos n af oeyeuawe. s efafso, af nm oy
woUomuouyz es .ofew otseds afueyd nesod ep azaneqo af e fe :ousef ojiq af o
`osi af otlsmod uuo.,cj8 onuwiy oulnspo af aef nuist ao,,og ep oenoiaL eq
uicsfu eaau 8oqz e `e,,euds as ep oe woa a oeyai `"ouo ceq as weafs au `feno
`ej"
";eainopn oe ejrq a ene `eoSaQ aiolop `j aeu2" aru od aiaejoedeod t as
oyafyseu `af oeyaW"euaz efom oiis" "ocsans aeas epuo yelono8zei zal 01 af oag
o8rup eytu ya oeuz aftu i t8rup otu ep as iuy.pauuag ye[ af oeyal
`"anfnfuede2"
""uo eg" ";ese·caZ eiauia:n3 orqn aUfoy ewor.u `meats as pes `ep - oyj af - se
afea ;pje.us0 aa:ueH aaZ"
nnu8als rfiq psnya tilur nu ns ye `nsojeuzopei aBelq po alinez as nus ns a:uqo
eij njafip wafu.o e wfnsndso euo a e8 0" n.az t oey uafjdafiasei otq eg zciza
af :oafyemoQ eu onein epuo as ed `oepajod omuiiqez af nf ye eo npaurzi oau oiq
a nnz - enuz ij nutjs ejenoid rji af autjanbaej
"Plens0 aueN aaZ oenz as loeW ae yeepueus efuefe.n ez sof ruafiqn ijtq
`aJOeuas aurpodso "nuaman wo1 n as oy omes" paz oya oyq o af nur ep oeyaf
oese2 "wowcg u,paq o a1s eo aft.rd e `uosuyojuopu.4Z oiq af yrupafspaid eypo8
asapenp aftzd etuehuy uy n t `eQ"
";aruuo" "ue8eag atuuog iupafspaid af emfo n oyrfoyau q1 em `wiisim ed"
. .. "efiurl tuiysuamai: wnnip mn o ayneseu `o" ouyuom yaej a oeya. `"omeidod
ooum eu as ep oeyai eq yq a"
"eo,nz nonye nfenejoqod aoy ue.s auzeytneu omazom oc "aeenqs `euamalneed
soupasd eupaf of af oyrypanid enyod oyn ep egoau rnzeiJOd n eour `yny wneie as
peyoqop oyef a o.," :oeap efaefe nynfyn nund oedtpod woQ a tni4 "oye1 yedt af
rjd"
i ,,
ozz ""nenoiafnod azaUeu Eans po at oy" "yaef af oeya "iunolg .i.aj"
"u,vo.sg .ia[ enezlQ qtuafutpafs af yiupafspaid `epedeu sen . I o" wouo n
aytjzei aau t aosod`ouneaeu `edi tfe" `uo as
oiselns `"mafop naen eeupaf onolo8 euamain ns eZ"
wuys oeln8oid moo af iru , ,, ""E OaU alr1 T7eIJd OCUZ WE:1 lq aU.101 O" -
CJI:lOd
8oueqod po aail8n.iyo asdeic `jaefe3 oeau3 ouzoiqnp epes af tfo e fefflez n
elaeq as uces awoy tuouo ewaid onuut a ysfjaleiid - "moQ ioyop `on" "u.oQ af
oeai `"nzifq
ouijiidocJ uieu ns efo euo oiues omazoui tnuBasop iltr" I " i" omzaid o1 a,s
`as y `eiq af nouifu
ou `cuipo ooucu oouiii aftld `euaz orloy oeuz e tq ei:
ycj o atid a ans n ns aefosod ol "naod moyyu I -qnflaid o wao e7ssez soydsn
`iuajqnfjez oye omapnq I, I", emeuipo ui:outfu n m o cp wes elaflazoyauam
oezip
moQ af oye oyeuo nyru ez atyej oezp ! `emd oyaid af ulcu oipafs "ewfod oew
mes" "aef af oeyai ""anfnfl:tpe2"
. . " "foqzac afi. eneid af ep wisi; I I "ouefoiaf: `eunfyu eunfyiuz
unfijiyunym au `a" I i ,Ili woQ af oeai `"ael `efiusj qysuawai-yn unfrhw
tfo7sod"
efueyd ez onuuqod .pauuaX yac ii , I as yop `woQ oaznaid aqas eu efuenefuefqo
af nuzan "i !II"!, cntqz one.dez I I"i
as oy nezqezea ynfenesnyod `efuesnls oo elsod ound ejcuy ;, I ,III ures oy oez
`oun pye oef eqefc:ojafpns mcsiu nonozei
mo1 n e as ojele:oze. i t "npeuopeu iafjaz o ns pcs
pafeu nsy onp an as on0 awafnne.ed zo.iy iy.nnd i oy ,, ns ilupo yya7 iI:.ej
wewyep uies eltiy "yaf oms oye I
TycTd yiuza,qo yzaiod oW,i",,, a an S" woQ focu - woQ af oeyaW"as aopafeu r
aopa"
vcqouoy `iuafmez,o8afu t ueqnyunej ysalou i, tmqn e `efutqny i euepop epq a
nuciuiedd "iuoedn
n adid auefz eu elenetuezBo as aUu"euewliede oyseg I"I . eufel enetu afiu ain
""" eufel eeu `eue eyq pcy eza. ecu af o "afmaistp nmueiR , i",, j yad an oms
iw `iues efrlsnuod `nBein `younozezt onoo
ousouod nuawei wou.c Pu eeu ou:ouod as nw eyn.W `elearlop eay eeu as ns fofo
n to7 oneln as epuo r

ZZ
"enTft e`IIIan eIIOSpO eAOPIZ qTnoBafu s nfuand aq uioens ud i `Ioatde eu
Ileand ns oau `auenlz -eod ez oums Thq nstu Tnodo p .iaj "ipe8 eatqaq el o
rpfn `asnsI aaaafp odelq O ias uypel `rueinutpala,L"
.4pauuaX aej af oeai `"tauau n im tu oa oumua" "epef as ep o r:eT af oai
`"atuoa ouijs tu e7IU ou.emau IfnafnoS n"
eda.i enouoTd.io ndod ousap-onafti oeqcz as o" do yrjan oeurt qas eu af ie:s r
`ey peuzi ilnu3tpzn euafio op omes `ellam Iod T enp op e:p po rznp au - iunrs
iliq ns Il; youa iliq nsaf oZ pa.i n rla:op T.iafuzzei Ins as ns epuo
"iatzruo onou af oa ed `arutmoQ" :oeai I tsalua eu oiaeqa.id as epuo wosru eu
ohq af .iaf `olcq o af o" I]IpalpO eIOUI uIESiLI TIE `onefyd T opnfl af ohnnz
- onunfldstoyau aftu IneT op a:s ouiqoau oe1 rjepalgzt ns olez elafmnze.i eq
mesi qTUcqoau ot.in eaoua pa.i n Iepal8 ouis Luoupafeu i `eiame en.p ed zag
aftu ep azeip im tq ojiq ou aztjqod azeod qt u.ieu ep efe.ciuinz af e.ame
"iae:1].suT Tliq ns ojo eaafTl n ijazn auells afr:peqo s IolTde iq oe as
ijefr:ze.i i epns eounouy ape.sz ezi ns iyzelop ual.odsuen ruafidojo t inouaZ
"elolide oo epnnsod `eljeyu nfei uiorup eu `seu po emtn otloau a o as ojeniqz
yflmaz foalep toau n orq o atiu I efoq eoaa ontzn eeculus pa.sn as oms thnfllZ
"e.iqop ejiq afiu eupafi "nsafi: onoum ohq seu ez af fofu n `ep `i eauapa.i
osftuo8eqeui oua.ieqzaizi eae: ezi euanT.is eyq af OeI `elefosod c easiop
ene.rds a e:ea d
f s a
"iomapeu af ep aafep `ousapi iene.deu e.yea 1 ifosod nus mosnafie. uiono n
epflen ed ipatpin nous .,s afo asafrn ifTZinaja eu i ns e o tlpsafrneqo sen
nsi" seu n as oepaiez t af osez "wnouniae uionou mo prneq rlaod enafonez as ns
pey asodeN" rua.neZ as otsefns `"oune.ieu `ep `"
"pei runej oemdno flaeudau af amo[ Zi8i afllsod rupafspaid t.zamei.d yrq Iaz
au e8ans po
r,, ,.,..... ....., , ,,"Illil ZZZ
ainfeu e `eumnze. taiq tlaz au euo nse mono n "nn njaftg ! nuafu ns tjaznez
EZnu fof ns iliqoieZ "euitald uiiuafu eu eo7
af oouuz `rneZ `edt ed pue.is fonu n af o1 olez" `af oeya.i i `"o.qop oef eq
muono au imep fo1 0 ouqoso ef y" I II ,I II wela.ioy af otlo oezeod ioaeuas t
a pes
"auam i rEo.qn eqarJ oeens yifu n e `ijon au eq asiunmo
ep ousef af yie" `oysiui oiqop af oyloy azeod ep aru onie.i ,
ed af oea. `"aoj eyru oea. Luesiu iatupafspaid foEn " i ,; eunuaum.i onu8as
af l:eZ
wafuenafi I i l ,, le -mnze.i s pauua zoaeuas af oeudn ";ejinmzr af sen eg"
I wiosej uiiuapafunod af oEpop
`euflazod ain afiu souozeu eom ep ijrsafinEqo aLU ns
epuo tT "efLILAIZI;l]SI e`lS]aioal ez elnlTlsui eAOLIIIua" ZI E3eiZT " " II
euaueflr.iq e:p `osnoza.ia i eutdnz ounE.seu `ep `O" vpauuaX aej af oeodn
";aap janop aasaj"
"iueP `tezal neEI" "iuijanbaej a epuo , II lil," e iuam afi.idfeu nru oqnttod
ed `af oeyai "ieiqz e:e" li oetid epel Tui a t nL4 n8n.ip n1 n oepalez "
ouapnez as epuo i `ola oe.no `as oyafiuzseu `meid feuo `ijt:ysenfQ pua.meZ af
oESn `uiapi.id fof ep elrnipo ejiq mes
pe seq iaf `nseid n ejanoid edt mesiu nnjpo nfons n, " i I," peiidod aje.ioui
afcnp seu ouistq ep uies ehnflez "ii I "I Ujta fea af neey pysuiez ej8our
uiesiu Eq oei `mafiia uzineau s oa ysoleuzopel auoyop
and zi au enELUO.sd acu eQ wieu ifrrup eu zuemtuez II" II i .ieq as ep Ih
`auauz euo oau nfu meuiiuez at: ef ep oitui as
IIIT Or1010 "OaSi ejipe.I eLnES I LuES OS olez `elefuuzns ojeuyu seq uzestu
uiefop fons fe n wueisn ejepajBod o7so.ideu euo `fofu eusa.d ejepalod qiq pe
and ie:s af ep eu.in8is uies eliq
`pajod uafu ejpenqn iqas eu uiescu oyel eaope.id oupiodoi I -ue ons i aqas ez
e.zrs aipeuio ejeaafispo `eaeled zaq r
.ieeui `oyafn ed mosnez es ejols fe.iy elefes af eu "afueuz i I -iuez ayqnzi
ou.su edi `euiipalod fbqonp eu alnua.sd " ouas oei "aLi a8rup a7 I ed eundad
eyq enej af y
oy olez `IIel3d oa ours nma o eu.inis eq uzesy "ilezeno8ze.
ows ep uieflneasodaa.id euii:af:pauua s uies eypafS i!,I,!"H aua oi:eso i oesn
`ze.qo n otqnfjod `am oy.8ez
`moQ fou. `uioQ d "af oepop `"autpodso8 `nyfosJ nnS "TaluTiid
r

szz
"nyyod oyiq o a Ep aia wp jE" `inid a ouono8po `"npunos aqoH n as olTpoop t
`Elutz a ehq i `paI Ez yeyc orq afl"
"nueoqsfr n nanoTUay nno8au n di1 iau otqn pai Ez moyjy Egau i ij ajuiEU isi
Eu otinz en t ti aj" TBcup a onuyinzn `"EIld Esi a auam poX"
"oTaEBoqo as siEz I w.o nna n urohasal nuino8.sajan n oTZOin EUeq o -eyd
uapeiez aEnou t nyuau n a oEop `arunaid olEsod 1tsng n a nur p aiid aa ans
`uI0IJIyod s as oenupnm -pEU `ruiqis od ayueq a oeejd - autom arun siez otq
Euipo asapanap op aasapumso and af uo yaEUZOd tEUo oums a aojpaQ" yn.td a
oEa. `"uifuans Eu uysty,"wone onuuily t8rup feuo af oEaz ";eaoj epap Eu
alilsiy"
. "ayeq a anopap alsi c ajarpoi a7si omtuI pipel aazom as o1 n `tupols isyonp
im oms ins wtEU 7nu.nn u clai slez as ono `aano `nE.cnX"
oetmseu earutmoQ EieZ po as uEpaj ";n.spo.rs monyEyau n oms Ep an8our Iy aj
yutls oLtn ts oms ep" `IAe"I a OL"a.I `"LiILS OIZed"
yfo ptpa.po EjBom umstu oso.deu e E `qu po uEpa a oeai ";au oyEz" "anoui a oe
`CIIOJIOq0 S TII - ilE.sEn
-oze.od oyEtu eucEn s oeom ry qag ;aiulmoQ autpodso" ouo -nooid uoodEU aa
`monElB onuueuzpo `EaTI zE.zt uaaaurs oi -nEideu `nCpauuay naEjo7au a onudEoQ
wtulmoQ iEy nuenz naionp peiaeuio.d onrjzed af oels ye:aclyo oaod a pes ou
`apo p oesn otq af an lh:ysenQ ineZ atnp sea omes ocuepaj au oea as Ep ouse
oleasod a rm oudnsod
pEeys ouilPo one.dez ajom `aInEIs olem ouyne.deu ep molayo uy2ul uyupa epzouz
s `aeles uzoutan o rq ahq aTnp seu ouzES ez ruaan nnyey ez aIas omstq oE `peud
alaod omsiq oe `as omsrq ep raeaso Ejaod ums oet `ofu Ejuono mesru ef c;
8osIaet.dau atu oilq au Eail om nuenenoid nurzau n ou `elpiqo as tuz afc
wuencznjsodomes n alei ns oa oEZ aajEd nzas Etueonap mao n naftns n eise.po
uTESru e, iyd yeis iusayaa penzeza ElBoui peyl eOyi po utq ep prisrumz E8om ru
uresru `. e8oy poy Tu i pEtu `au `mesru peyTu
zz
01 ej "qe7s EjemzezT af zp uzES EeuZ wlEaiz zi ejEpalB e.lnf goEns a auz EnyEy
uaz oa a Erq- Way nutzayu Eu oitq atu oyyEns oa ijE `auaur po Eej ah upa-isJ
Ejlq a pzom `au `oiqop eus - Eiafp 8om `eati gom `EUtpo uifom nuaz ejapin oaez
ums iId wjaptn uTesiu qi ep oe1 `ulnouEjp Eu a EjipaS w oe a Eyepajzl oea
Ejepai8zt am euo ijd y.EH a7eyi i eanodesa ntaeyqmo nneyau `uTeuz au `mES
elentao pnudEop otdsn moQ a tus oa oteuT ouo Emaid palod eIrlE.nzn yd eno a tm
Euo i `audoasuu nji n ejepal wes .a j ou:ouod elnmesm e8 pES I ejn ejiq E ums
an
" epuEja.ounsa, Eje.aua Esey ong wzouo3ala auelsepo ayjsod ns ao aruod
auiono auyus ep ouaindop olrq `epEle seu eyEnzeu a qi oE `euyaoea a uy:s uEeag
plEUOg uies 1 af uajqo.ez aftae.asutuzpe enoueh qiTUdcu qirup i euamsai8uo
`e.zoeuas oytioau i oym oasi e `maIqoso tutnfepedi.d s eqEljmaua aup.i.ala ii1
auetufEU i eaauiqey euEii. aueuOeu tjiqo.ez iepedeu ns ep as euz oye7uo
ysuo3alaa culEs af uajnelsodsn `naausiQ n apau icaeyol ouanuyoau eu `aeu i `cn
ojacg n ee:ao:ezEqels npacuzt ou" `af oEa.z `"oudejsau tn.-z" wi -aelrutdeyai
oaodo ed`nupaf od nupa ans `oe:ouaurt a uc moo "wui:ouifu s nEapop n aEUS aeu
ns ap8 Eu.myo ua:s o:0l0 Eu aq.oq aiiqzt ns ouqopolsy woprunsuo atua:y r aatin
a.ud nln eu elnurm ad lasapna ouses paid aneeu zaq oaodao" `uo a oea. `"oqo.zd
a itnouE"
yoyde eu oevize:yod af ,Eog Uoq ipo: o:E.dn apuo as ep Ejej:e, ns oz epa:s
eua:ua ns Elesalq E.naumad miznp fo:ElT od o:oo y wlai.lslQ uoneay od ao
ampaod t ayat. znp epez pemoy yiian `euauznuoy uoluiqsE, oo e.oso.d oip yaneu
t `nsdilg `nn.y njafig `ijepaj seoleuz oms afoy eI0llde oo arupod ejEenqnqo t
- aeus asftaEdno ole:eeuzo a 01 - ouan.m eueuaso eIq epe. Eunlnaa oios an a
pes ans alyai ns aijs pt.ono oouui ijeqao nsu ij
" entqz ans as o" yEnEueqo umu ns cuo i `aiqmnjo ISSIQ `piz op epiz po
eanualo.zd `enE EsIaEnais a Elrq EiojjaauEq euqol i e,veo.g Euo, Ezi
yjcsoua.cd oyLem auipo8 aEns a iq oy `ou nuoqzt nmes n nql urou.oqzi nuTis
ol.zn `E-g nqos nupueuco n Tyepa8 otus pEs eicuacmo.d as Euaas

LZZ
"auatu n ounei eua.Tadn `uTOsnez Es ejos es cou et.Tao euafjqnzeu `eso eft.Ttn
af qifu npamzr e `esefod iuTZei n ouoa `auafldns elezsp eaafed zaq am at afoag
"paiod uzrasnds ep ole.Tafeu af auz o oau oliq nsaftuzs af mo 1-
"elraftms as eu no n aqas nums mepalod ep as Elnuaio t uTes ai `"eli `ouneieu
" "ine.r
-e:lOZelOd ajeqan aynp seu r1 oursTq au iIe" yeuzod oiqop ILII Oe] sel `auauz
ezt sej af oeai `"el `apso.Td"
eu pnu Tnnd o eu ale.zour as e n. et P on nua[u ond I. I P I `I . I I .. q q
nfeaaand afo po eultl enea wzouir ne:zeu olocu o as Tq ep iIIIISTLII - paI
neeau oi:efod nelz n as epuo
"elepalod usesTU rje `oieqao Tq o" ou Tpnfl afueuz izelrs eweatuadaas usoupaeu
oe uzes elclsimod ouo1 au leq Ih - olTq oa af oa eleuz uTesi "al.Tq c
iasouaasedaidez anonnz oe tnf -e:llli3d `qep oefsez af ecuipnfl `afueflus.zm
ojnez uzoupafeu as tqos n ef I cueS eleas eqnas nup eu a., oaoao8 ns ifeaS
woiupafspa.Td s tleses usoaau ilrq as ns oa eyuapsueuz ouaqonpau orloau of r
`esng e.p s oupafez `emoQ na e:lS 0:le,IdeZ `moQ ihq ns nuzau n :ei -euzodaid
esafuss.odo ryian mes uepaf npis ep oua"ndop olTq usoatupafspa.Td s yrq ns rfo
euypnfl 1 af pes t ` -eunede niafip mafuio eura.Td o"au onutnop aqznjs aufel
zt aLo af ljsoa.Td `nleztp n eleu eyupafspa.Td as uy
"nfuaejnod l.Td t e `oujeauaplsa.Td eleLUiop esiop as iIe `npriod nu.4a -ue
oene.qopo uzesm peiN wnonopo eiezps af moyens I "npe.go ez usoru as razlp
`euseauadas eltzEhs af op
., I ." ."II,
;: yai oyau tlenenod ITUfeo fof ns ifo adia auafu enouej
ad op;ina I eZIl.TO osmoW a.T Tasou `erunond uTOUi s nzan ez eatusE `.EUUaj
euade uzonaspon pod eJyii7sQ
efiaijod t :auaz u1 I L"LUII03I npaus `aqznjs aufel zT Ipnff Or I woT."s i ,
I ; mofons es eatupafspaid eiis aaTUadas ziu af epuo I.
""auipodso8" `efuEflimzei uoeu oe `mo7od i `af oepop `"sen uyloy "rusafuT
auzons
eu auueaso `npo au Efue.Td t euo op ijd "nze.TeB numazpod i I I zoi ZeIZT
IO]SOd "tuouints eu apnq Eatupafspaid uy iacuTn
oa a7azom `cpo attaz oft "autpodso `ouefoiafn oj.TA" I li i ";psousedo n tf
omsaf n.zauuaf `malqo.Td I i " II
af nuca 1Z" "pauua soeuas al onurnzn "iocueicneng" II ",I,I : I, I
"watupafspaid OTUe.TIne.-1g eqznls eufe,I, `iauuajmes er I,I,
:af oey:od " `oetid uepaf af im pe "prz ezn aus ep moens ijepay
-nodez T mouojes uTitia: ns ilEeio "risousedo yeuz te:s eu znfeqa.T: i seu
cailouT `a]eeas owes ai: nsu nup nnouifu eu aqznls aufe zt t.eze.ns "seu peuzi
e afepo auennd auyu -pafspaid n alrpon ns oa amuadaas n ouzepaj `tqos n oliq
af
seu oyijo `ins ep mes eipe:qs "auam n oepaj atu o7ti ! "moiozo.Td pod aaTjn s
af oje.TIdoQ "oalep iu i I,I ,lil oufnau m ohq azn afiu afue.Tend oalep oufnau
ou "uo "
T oa eln utes .Taf `ejrl.uzeu Ef i as mes ep mes eu.nrs
"..TT uze.TOUS pes" i"I,I,!"; :oeya. i `nyu iuz
oTqnfjod `ole.opo `opsnd auz epuo d "eJnuaz uepaf tieaso I, i u,", oms oea 1
`auam oyaez uo r af epuo "iapoea Ef I "olpeuauzi i II " as u "e ehLTez yes
elesl- "pezpzns ej8om as uzesy
wzo:ej8 on.:ez i af oelsez "..Ijne.Tdsez odaftj aq oyq
""efmenis eno ""eyfo.p sen `opodso iIe `npesequm nfons n I ii i, ppe.Tn nfenjs
moe:s n as umoy "aaeiTdsr am ep sen uzyoy " I !i "afruicuauzn oLTn" `af oeai
`"oa aus aas" "eJij oad moyru
af oeaid ""uTlels uTOUauzi uzysfpiedpod `euzod ouyh.zd
oeJsod uTOUama.Tn T oeaso af aoj pafQ aftsng zo ijto nsW peiu aeq t inopafp
ifous oa ouzes "ep `aoa aau op ans"
:mose 8 wt. a oe ai af E uo " Uu n oif idez as Tne i `l }I . P d u.. .I. . "I
";a.TOpeseqme auipodso8 `eud een af eng1 d ".Tens
nysynmo ez ipo oeqa.ta af Ifo aEnou `aaeuz `af oazl

GZZ
ejenlao r wes oe `eW eZ Enp woqos pa.d sauoE `aoW oen af yrfu zol yejenrao t
mes oyeein as ns euon0
""!nPnsod ojeiu aUueu a owes wqos ewt njaoq wono n ep wes ejn nneqnfj `ojem
ojiA" :E130AOp0 O LUBS EI t!
"aI jE]Idn "iTllUin LUOUIii ES SEAEIaiIIEU OJn
ojoyo neleod oew ouawa.mod pse podsr ayu tuaz foupal8n `odaftt oz ep pafprn
oBEip oyq e8aau 8oqz ayuye `ef ru pq au `uzysy ed wjro:o8po atu ono eN
"woioeuas wr s esns ay,aid olEw as ep oputn as ruymejysruy wes oeZ" "u!q f
"ITq omeoiat. o af oei `ouaejdn ejez.rp
as afyeuo af ejai `"znw om afsnbnog pueucpia3" "ILIES
eleidn ";syb`uog af oyZ" ewLaoje, uyaur n as ejends yaom po eznp eeamnuaa asap
uiue.qop af ejrg einzu euafu ey ru a epq e :afrujeunoufeu oyau oe ejisou o1 af
euo tj yuaw eu a,,s alo.."a.aiy n owapod pey `,asynw Ep wijo., ef e `ajon
oyaieynW ;au oyeyna3ied menejqanodn ouamaz,od ej ytyup orq af fof stiiuy
`e8ans qlnod yauam po eft8zuo owes `ejaqap ojemm epq afi`yoiqop aepal8zr ns
ofu eu ye `opnf ez eweefurWs a ewe:cJds uynseu -IUiH eu eynw o3ouw s ejouz et
ures aoy una auo `tirla of EjeuJr a a! afow e euaz ejesiid o a eg a ejepaj8od
t mes elaJ `"enoynb,uog `nmutm apno ousayeyaud"
ysold qifu zo.cy oms pey oipin afiu seu o7!N ayqrus eu ejipo; ns oy e, ayuoedn
op e `etuoedn al ejq aneso op qewp0 "elaod o as nyaIws ynisalyrs auod as ep
eaJ fof wes tje `afutd anesod ep oa.eu ur iq oy oyau iapin ncuafu u Iq epzom
`ay n yEpajBEZ ontfzed as fo,f ns ea y,eso eula.cd ajnuay ows pe auac.u r
nolsyb,bog eu nfuzed nneu oneiqo afru otu `oepqz as oy o1 ans ezn
aydolsr.ry eiN;uayoinln I"ZI "@8GT zonoioysZ
8ZZ
"uu2v.cnodarr yrcndod r rrc ou,zrzafa rCvazcra.codrrisartpoo azrp_enpmvls
accpaC vcuv!nv.r n `lanay zanap n,ozcwfo.zalz s `a vy vfiozafo_cdalvCozcr"
`zezosvjWururyu atovaaa ;,`zvlsvu ozv as oz" ojry alru gy "vltcvovsazc anozvuz
?azv.u vor vnrczp ovpajood? aloWSV2""vlnysvtc as vfiavzvdo.rd v `vpa.e o°osa
op ans az7uozcczvq icrvs occafiuzyuuajqo.cdna,vu nzra,ja`ylvyavs o2uazozu
vyccapstm" `orpals a! alo alzo, aCovzac ;,yuyzrrcocaysasoruspvpvs"
"aav,rzuazau `afjr7ap azau `apafilq aazc r apnuvjda-rd alrq ns aza,mnsoz
rzfiicpnzso y nv.zz ry nzny ajvrur arjs ns aza,yvjva.cz vj?q nsru ol oy orcr
vs -aar j o1n u ccq vz o`:ozafzo, own vzt7 zpo aCol `vlva.cz mr zrjvcc voaacr
ya.c orq af zero.rafs pvy "auvu auazvuvz ozo arra.rorcdn azca alsvaucz vzr
2jrjvzc `oozrarua r zjv `ootsdunrvzc `nonz `noccaaz :aov.u iu, znlT l ns rlrr?
aaaf amcvrnccn :w `v`zvjdopaCrjq vjrrT vyalzs vzw,o1 dr2 aCvicrayvruvpzafi`zz
vtcvdovn osnn oiclo;zop vjrg rr? pvz `vuv,zzr vzcvpalo `vf svjvo vwpaj:zr ozw
rq outvfo.raln ysoTaalas vzw,or po r.ratjrzmsvs aCotg nzvjd vz mdol ovz
azajudo z:arz - urozrjs zvazvu oyqafjoq om rji-azupa.cdoiq7uonvjafiuoaoaCzo
pa.rd

IZ
n uran s earuoedn r :euiezniq ycueejc `ecuEUtfi s eaijeafn und `ieuno uaiono
oedop as im anfEU ejafpin mEs oy ouo po rId yuld nlpo ez e8uq ound opq Eq alu
afi rfu d
;o.c yop ays p as ucrpbN wba, snn n i bCCpauuaX n.onuas anz op lqod as n bnod
vlaoy zi ueapo np aui ns iJn.afjbu`rCoui 2r.p `nlC,V
:aaumsd ouainud olTq a! cuoepeqt.sd rqos louiii n nyrusef e
i
TUafuze i niq IBom eatu 8oqz ousiq mafo n naafLts moupaf n oejo eq prsoupo aau
t epzoui as uiafo eluaid olafp ouauze ihuiod ous laf `malqozd rylan uiepaf T
iIi3EA0]L"CI JEIn Eu IS OLIIS pEs `aruzenEU oyq EBans po af o1 `ye ".tezruoeu
as oms.apo E :anosybneog aqos op md si ooq pes aG useu oea I
" ayn onnod T qnq. n ou oiqez `prafuds Elps e utes o8au aud `aol a nm pE
npnua.1 n `oeai af omes `31 oiatu8od oyef af n I `e8azrtqzr af t.zomoid auuud
as ep `dnj8 outjonop t `pejm ouflonop ooq af ufon t `.olrq a af oe d
"..oxEl ojzn esez o n iuin T `af pEZeod a neuz innzi Edazp zI n pes "e-Igd zt
uies e[ anEuand zi cnnzt uieiour afo auonej auzen olrn ns oa" olEdos opsnds T
·EaIUZS IOn zn af oeai `"cuond uloa s aEI oietu `nflaefcad `feQ"
wputuo oazna.d ounpefiatmoucES af aoy `rzojze.z moafu yTq tne EIZqo zaq ou
`euirjelso emeu ou eqep aTa oleaso af nur oy wez oitq o af epzom `nfuazruo
mouE.as n Ileu as oms o oez oTeunfzei as epzoy ousef uynsES oirq eq im aftu
fez Eu urapezc uya s Ep oe
af ordn ";in elonepop a1s o7 "
"ef oe otloa au ije `ouaeldn as oeunop a nnd nsaemone seu n af ouadn yunoiun
osuaiaa fouaiazoseutiseuc n rufon oefes a ecuifu n eluono emes as ns ein
`I]IAi]0ldsn .Ieq aS ijI I]ILIIn oEBom oa af oa ou alud ou `uies ela. `"ado
fesnod"
i,,,", ,I
, r , 0@Z
I euziuame. Lues ejnuals oepal am ojast ,
o nrup oefj.sl `TZOU foupaf eu OEnIeSOd af aoy ynEru
peajnza. iIe `eylan iq af eyng "ejecuod tu as nsil I welc oyoy euz o i nupos
uifons moutzal uioneh `nne.q n oune. uoou elE.-t onuln ed `pai.deu as ocaeq
`nyuozupo eu as oeeuip woo.opo otueslems au feyoi ypeuzaq oyloyn `oi.so:opn af
u u
"utes elelldn "puo:lo oeotu o aq ep ysaL"
euyo n uioqfo:p s eao mes elepalBod I , , I wa.elalaod moud eu ajidosex zq au
eq as afo eiueye
Lutul2a eu eunl ouila Bolaqap po `elEin euzezod
oz ns ejiq `aio sof oq af o1 I "auesls aupa s omes eleze.-7o i i I as ns o
qluo po ns ehq nycqnls eu eaezn eleuiLyry. modols
Luoosl: s afrupod oiq olafiaez nuamau uio n uoluiys j" i,i -e1 af Ep mp s
eleunel tuESlu oa oLUes `ohq 1 af oe,
"wey is1 otues of OuIeLLn ot 1 oi" oeand nfu n cq oa ou :Iqas n mes elepop
`sinb.og aL1 moaznzt s "au..ez `forup fouo eu atiu seu po oyu
`yiq IueiJS fofoyeu emzqo zag ioa epuo t `rleardn o tEpalod i II ii il I seu a
o8a" wn tues eja.s `"ouidn `tpe au oyu oZ"
yjeas yelnual eu ocus o1 oe.p ajauop oitq af cu ed `azed zaq ejeaso an mes e I
ineyd epuo e `nfeand afydfeu ipnfl iZ ;siel:n o ii i Ilq seu o1 1 "auam ezt
uo a onuqep `"afzog aurc sz `ej.4"
. e! I .ineT r e 07 oms Ieasod
wezo:uau I " " i, oecuod aueasod af,o ep ouIo.oop uir-ises o af ohff ii,"
eae.. uimezod auess an.cp s eupou z1 i
e ouce i n7 e `ayn s n.ae,fund rlnez omsy nuo moslaaoq
tuafusipas mo n i e op - muadaas umso lasapenp "," ii , I - enolej 7saeu1la
oye7 i `amuada7s Ezm afuesdyy ejrq af " y oa wuas lu ejlq ya.ono8 oons `afcu
e `ojem ojiq aft I I I
"pelao.d ojecu as ouzapI "nEqnfl pzanez feQ" ,iđ,j
:ejiionopo ef nm tues oa E "woso.deu azouc au yE `ejnuneu o is oa useuz al
elafpnlod j asaf" `af oEaz "etilI"
:uantus iutnses otq ie iuzoins a.zeas foui a tle `nftsa.dap n onuo7n a oaq eZ
iue.ns eu "

@@Z
"aatefq a1 ejpop ruz rI Tq `eno]sybeog ...eue oi aaf]si euEp qTno eq `oasam
atom o]eIs `I] ep IuI as nu ans n]t]ez i]ezrud eafrnop ef p n ep Epflen ilstui
au ed"
:oufeqau i oua]ndo ouiiud uiES elponop0 "psounpnq emau p `eITIsicu o] ts oeX"
omuuqez n o]pnll zT oiuafrmoid EJII aS nLU Ze3Z1 1 `Ial.l aII]SIlS 1ISILLI nLU
nS epuo t "..uo]ei s nud ru nne]I apei8ez ucoupaf peyI iouE.s oe aftu i eq apn
euaflo peuzi Easid u] aatelq isou o] o]ez omes .on]ez n iaiuca.ds nom a] afp ]
afins n T]pe,in taz as g]sfez" wo af oEpunBoid `"elonep o]s op `efN `nd"
uy n 01 d nnao t olau auam po iuo i `o.rgezunpe3 ef T y]sounpnq Euzau oe] t
aqa] ez ang po `nupst mTian ep `O] O]eZ" `IO`Ia3 `"ILIEpeIS `I]IAe.IOqEZ
SaZOUI T ij e epZOj"
wzonel mes einuqeutp0 "iE]e.nod eu Ine.oqez iafpno iuE]s0 olqop af 11 afp iprn
au e]srez i] iez `eL4 `afzog auy eZ"
:oezaiez i.neZ af fom oruamEs .ieZ Tgn.p as feu npaaap oe o] ope:qud r `monE8
onuuy af aoy nfuzed t]nuays Eo] s ut1 oz.q ehpn.rJod as mes t nzemez T
afouzoid au ounouod e8 ep peaop n8om au o]soideu ".ontflpnqzn ouunuzi o]au
azejeu adn po olserzru t ouzeL ons a afo nlafp n `o:yfluzruez afT:w ojafta oio
a uo oei :przedo o]au elafdsn an utes qtnuz po "euynm asode euyal uyns eu
zeizi ohuaUurzl af oy
"Tn omapyepuo I ye].lod oma ]sein" ures elai `,"tuin oma oy o]g" cnfeienoze.
as elnuafpo T ah:s atafrq po laldmo
ynfeienopo uies ele.rqep wolsoelq .ae.d ellq olaf ia ez af.un ".ouazojs oupa.n
ohq o] af ans - Taefupru "ade.Ie `aaie "Eafims ranuspod uafu mes ejafptA
nacpej elynAOd mes pe ye `nfuT]olo nfoul ele.puautooid iulI Iq ep euafo8po
oiqop anpo af elrg wro]sld elezeyod T euo af ea. `"Ialpef 1"
fof mes e . ai ` ef ru afuo o euT i]r nsod uPne a a aiii3d I`I " .Iq P I .P
u.q I .I Z" "fono]sinbog eineiqo as ed `epalod Eefznur EaadEu
u] mes elnnud elEiA einuin8 Ed `aqoso atons mo]E]so s as taneu au `aso aioui
oo yuru ures ee]ow0 wefd uepeiud neeau i]ipe.rzei eiafdsn aA wes ep ums
ejeno.zafnod aso aueiidsi eh.nop cues pe nnua.n n
Z@Z
wo] otio] of ptneqo eleiocu qempo pes ures o1 o]ez o] I :qeuipo pes au i
euacuain ooum yoid aa
oyin af o] ouo oqz yezez ao ep pnuuqod as n lEiom t euama.n o8oum toid aau i
`ouqa.c]od ouzafqztau o] af pe usiso nfeyqn auam ez apei ito ipnfj ep iu
utilon au d eleftqn oeio mesiu perI "ojepedop attu o as yc edl l:d enaaj
oA]oum ohq `anefuand a] ans fei `af ojoo - ouflrqzo oye] ohq afiu I epzom o1
nlsims moune.d 11
yai fea I I]ILISeqO IIeIOLLI pes oms o1 oupe8 af oIg ousnu8 olsoideu olTq
ilsou.e:s a] po af oouuz ou `]souien]s n E.leu olnn af nf o1 Eo ainpo af olTg
"oajep oef EIe]nlpo afiu eq ]nd feno rI
eIon af nf afp e]nt ep IAEj uzelnd op `ezoui utolafip unusafns unuedost jodEU
s `ucan uyn.n pod uzcfols op mefjimzei nma o ouo af oy "emau adon ui ep oey
euepad]od mTosin eu epou e `afiAsyq nfe]sod io fof afo po autuy Esueru eu]as
`EqaxJ oe eq e.nzu osmb.og ei.4 af e.e ouo e o8rup mc:vses o]au eu mo]ud
mclsy. yrl foe:s n esef en.zd euaz oey mes ep piopaf.sod a io eaeieynm aaru
afuemeu Iledosi elot.u qiq o] o]ez `aue:oqnfi eu uco]ud iuysiur a
wuaz uiES Ep naiuafui eu meii.rluauoy as ep euamal: ound elemT mestu oye] i
n]oniz n ef iIE `eui.ze eosuaz otp iu:e]ses aftu t Eq oy
ye]am aatlzr arup s e ]n.ieq eiipofdsa yafm aue.ns aupaf s ep oe1 ouaflne.deu
o8rup a:s o.oo tpe. oe ppenqs aleAenod pe euiajqo.sd ound pecuc eq a]azom au
`tmuieznzo foea-Ig3 n eans zt rleand a]s o1 uoE o]auodo i oiqnzi ea.ou uitso
af rauod e `titpejy o] n as ns pe ea.ou e]sopod ojiqnzt af qo Esopod e:ajed
zaq `e.-ye1 utes o] o]ez `]eand n8om au ef Ep alstus lpnfl Igou peae.eq aurofu
]euz n ep ejifonp mestu t `uizeem 1 euod]o r aueiu 1 E.nBrso a Ejeuh af ye
`nnd rLye1 elafpin mescu pei yezruoeu as oms ep oiqop af olTg
wioo] cmue.ruefdau elnua. af aftaen]is ojeqa.z eq af y o] wefimze. afioqfeu
afinn man] pod e `oypo8 af ruT eg
yn1 pod ejpo t aopatns auasasod ez ay.sq as ep naot ures eji]snda.d nuo8od

sz
po oalo ocq af n o1c rLnd t `lozo.zd ums eIaptn y otiq adon ayn E8 alu I u
ezoiy Epuo d `fu n urES Elepal
°`h g "piq olour e8 Iq mao eu eatl ru e °hq ail wzeizi nEiu ohq ai,s atru natl
nnoau eu epuo
"wafunqz oiq ecl enoaoy a zeizi weuz e o" ih anal pods epal Ep uylan nm ep lsn
ele.ren7o i `e.cozo.rd feiy `ne.r Luorup eu oees as to `naot as mes Ejnuary_
wljejdn sa `euaura.rn onp ohn uoEU and t-ud od `as mes epe I
"olcq aru E il w"eu to Eu cu lezi oEour atu oaso.sdEU apnep eau m otiq ay tId
eoiu Emau ofu n Ep pi: as ep EII:IeSO I elTq af ums o oeuo Eq euannod ehq
esanez a oo Eu `nutqe-ni n rtu `uoenrum pod ranr `yi.res afp8 oEUy afru ·lano
as ny
sya noi n eE.rn op tues EInS ".neZ :eeru oezT aru au z ou `euauTa.rn 8oau
ai.rd ns yeisaid raiuoEdn n t:on:Z w.ae.rd n a ep EIrlEnqs I "t.rono8 0 nura o
elpenus uies op npunas a oIee.raod
"aaruoEdn eE.cn n a epaj "oypoop oaau nap mo:1 as ep iur as rm oe" `euo a
elrnouod `"uses ag" "°`IeI"
""euo etrq ZubsaC e `Eauo nauo Eu `.ra `atn.ip olem ajtq nlontz mouT n psoujoo
ns ep `vyq T EAe] qiq os `tyq EtOUI EnL"] mes oas oepe o.ro auam as orp .Eruts
mapnq o ep otlaz auauc a orQ nlnlp as o uzes ele30l waatns nurzau yepedl.rd
nsm Taolsod t,esnu.r ay "eatep oLr. r eupelq oLr. `euo af ela.r `"EUrod weuca"
";o`rle.zEU ouses lejtu `motel.rod ourrznlsod as p pep oeou uo urtz rl tq
`usoap uzrtoas es e.re:ozeiod odatri L]SIEZ 02: `sclstm oy" qoa.r ""rur n
epedn ra ru epzor" vsTnb,og as mes enua.r "eieyod op omapop ep oE atuelld a
tId" ysounoul ures etpsndop `"atunysoupa ohq 1 uTEU yau eu oa rq epzoy"
amol o ums ystmzeg "inoq ep as uzaunx `n.zcus op sen Ez as n yn iuyneu sen ep
llajaz in c as oe ianrp t otneu ures oye oeuo Eq `a:e.rd as o sEn n ayne ausam
aEn n as oma tler "t11[siurs oau aa oma tle `oe Eq meuz au - pzow `Ieaiod oua
arpnsod"
n P , ; yaafturs as alep i Euo a Ela.r `"urEnIS"
. yaIoq oyau ures oclsmsS iayn.t n mru aus alfep au `a1n" "uo af ornod `"au`"
.. I ...°upa opn se: alaz `elpnus ures otjo ymuroQ aioaop `rn alep aaas "Ieood
urau `naisau Eu `uo o oil.r oap uafu a nf o auco od iEq iapns" `qoyai `"tltdno
itlucuaidseu yiq oueto.ran `umjnesodaazd `a n.aosrnb,oQ" "n..rEZ worup 1 1L4
fo8rup haTUCSeu as mes ouzaqn "aaoE1 uieuy ej "jelod neuy tu"
" euipdaauo I h i uTrlaa uW peu as o"muEU t aoy a oEruqez "o o r"
. "nueqasl ef I 01 o7au nfEwT ru wqa.rl eutfu o oaau omeuy ty "penoia
oma olecu :ocua oy o:a "pES " "eculi.ruil0 Od easoi oe i , , I ejn E ums puo i
`ocqnzr as oIona w.z.zeZ uzouqoso " ,I "i
mo.s mes ejai `"edojn Isauop p af Im ep `t.reZ" , il,l wjLEasnez e
a ures ye W u od apod ep eleasn i a ela.r `"iaiuoedn i1" i . . ";nso ez
nacttns plpnsod ejow j
tux ij iq `enolsinb,vog" "euzEjn sop tq at oj"nso Elnudtd l i t anel s yuru
tues elnuyS ,"isa t o oeg "pEnUInefop
m a p PjEUZ uies eoa uyso e `ejuzodn pt urt;s ol
aaiEnm a.s ianEUnei `apsrlana.r nfrupod u nauoasap I I "I Ii II n.ud npaui
efuenatjo zaq a1 qtq ejlnelS " ejayyES oa ejrqop
ums ef 1 `EUZ I" "nuaum.r od e mes eledeJOd "nfuzed iry.rd au e `yaqzt ejalaz
mes pes tle `e1alon uzES oe oeuo ausap ajiq nsi "nlea.rz n pE,epajze.s as
elaod r eureelq
EiI Jele:1]EZ Eln.-10d `mes ela.r `"eue:yaeqpa.rd zaq oumS" , , i,!, vo ans
c `iz.rs op cua.rel.od I E.rnuzT e nuuem.rE nupo8z oneiI - eno Eosc ellq ns
eaToq aIo:au amsel. ajut au:nsaido aueuz as nur ns o 1i j `uTOrup moau oti
a.ro a oa :ayasaa ans rEUIiOp oaod
:eZ ed as nruQ "pEnEouza.zd oaod as pS "iETII, ""elal umsiu o E r1 oas owES
y.EqnI `ihq oLUS i eusead ez p y i omsa ai.lo Ep epolacu Euse.ra.cd u1s?ez a
ojiq eonq ca
Ena-Ig3 auajna yiame n earuayazd otq uzouuz es aisns a p ep otlsim rs oy a
WT:1I3`I a "oute7 ad.rp `oure mzaz `anm
ajem atons oieid ts ty ipEZaz ojeuz as omap `r.reZ `n" I ", I "" "ioliq o"au
Edt a sureu npayI iEh IId"
vojnika kojeg je ubio, položenu na prozorsku dasku, ali od čovjeka koji je
stajao ispred te puške i tog prozora nije bilo ni traga ni glasa.
Najednom sam se osjetila golom; baš koliko i uplašenom. I ne mislim time samo
golom do kože, onako kako sam se osjetila kad sam izišla ispod tuša; mislim na
to da sam se osjećata bespomoćno i bez ikakve obrane. Skočila sam prema pušci
čisto refleksno.
Nikad je nisam dohvatila. Soba je trepnula i nestala... A s njom i ja.
23 237

6Z
"E3EIq0 ECUEJId3
ijEsatiq oE1 ns op ilEpaj odafii OIIq EdI af qi TIE `aylaEs asru anuEmqo IIBom
ain iuo ns Ep eq uyism a yitu EEJasap an pES `Edosoqoss qiEU dvz-dvz TuIEs
oaEZ a oiq `epzafinz ohq aftu nqau Eu .ceem r `onifjoupodau au ijE `ou.reds af
olTg ;nzonojo n Euo1utqsE, po iaEntao oloui 1 oHrup as o1 ou `arun af ofig
wazelq nes as infEafso i `runa ndafti nnE IAILrLZ `natt.r zn urEa oe IJIISTUmZ
aS . ures oEoW you Edafil T piq o af ej8our `ap EBoIeso as oy
"l.rurs Eu a oje.repnEZ "Elazcp ursnoua pE.rurs as oeafso `EmeuE.t uris.odo1
foua.rodsei Ifiezileuey od af oeiepnEz wnqz nuafln.crus t nurE.rd i nuinaffed
Eu at oe.rEpnez af oezepnez 1 `nuaura.rn uzaEU n o8au zonolo yarzein `rfTtdOa
rau o af oig wElsaloq oEau otq fu Ezoi orzElop af o1 Eiz r af e eaeue.t8 I
eEaEq tunnq i anefuand anonnz on IE.rod mes rulei:od zoi wjsod an.r aund
Tjeuzt ns taiuafij Ileei: as ns o1 ELUIa S
...rIEEn as ns rfo iuo ye.rpEn ou.ra oiian op ijn.-op tafr.r aupafi zaq 1
onuod as iq ourEg wq.roq Ez ruusa.rds T enel qtueftsn `nfro utuaiezez aatfoqn
ytq nscu Elsour po ouznf Ii.rod zo.r ijlzelo.rd ns oa raTUfon inoi ousaloq
ousououurs i e Epzoy ousajoq olau rtan olaod rfraeiado as fonell C1
wapod Ep ome i ulur Ep oa aze oYJau rur Ep oea I EfjOaId nepun erz uiaaled s
oEJOUc as ures oures oenolafpns oleu.rru ucestu aurol n ef 1 wnEltz ee.reod
olpin r `esour podsc jel.rod ruminod oc.raotu utes oa oez oa meuz ane.u ahq ns
aqiog nuaEe oji.co.o se af rlsy n IE.rod zoi ilnno.rd e ouzs o1 atzruo ons
saeuepaf .eaa 1 ajefneaseu as ns aq.rog ylaznpo afom ns ruam e pepafinodEz a
eurfo etufon eurau pE .roferu tau aftu a eq .rofe
"d aT.oQ `d.LOSaQ -olLt "aupodod 05"OI "@8GI ZOnoIox "LZ
8Z
"ivpqq_y vtcqorv.cotzop tClaarqo otuazv vp o;, `arlaz t,z oz, yd rjvlo.eq
o;zi.y ouceyc vp ozuvccz.mq pvs" `ucouoa yspoaq aCova.v ;,ocqop o;, atui
olvuz_cvq as yv :eoaoDpo ovuz aCru asoC `v.colso_cd crltcvllcd a`zap i
vciczntc savtctuvso vzc yc oicafjztzcoqvz aln.c tuayd `nsrdsr tuoscanCdtuo
vtua.rd vzca.ra,lrzo.cd vp!q vTvlafpo psa,c qns aqnlvd aCr`zpvqo vtc vlvpas
v,zs ns pvX aDnrp s ov,F,izt aCru pvyu r aubcs atcpaCs vvaz vzca.czlod vu ov,n
ozlvzlau aloa yutclnd 69 va`zs oyq aCnuoyzv n y wlv.rv 09 otraCldnsalnzvln
v,V"vpusndord0r9 o2.cvpzr afoyg"yurn olv.rouc zlvdl asoa lld"azcv
rczvzodZCrolcpaCxoCizs `vluva,C:lod trovcc `vp aa,Caqvz ltryqoatc Cv oyzvl"od
as vpuo v `atcqv ayyccnd zccaClqoso npanc vfuvzvadvop op `vfosvz vzr!"ucvCq
-oatc op aColop vnorqavaH s zlaCaalod yzs o1 oDau alr.cd wqa.c
ozlvzlaCrzcoaxauvpnslvtcz yziClpv`zsituzorzcatclpnsyulnd waCnzs vzc
ovsodlGuavqvzfvu oq aCmvq o, vzv.rv palna.cd uaxccavz icozlodvtv aC pvz
tuozaauvlad pvu vlr2u atcyos alnzp az as yzvtvtc i azlsal vClod vualaz
vzczvj, Llx o.cd az ns 1 pg

Pa ipak, prilike su bile vrlo loše. Ja sam bio vrlo dalek od svakog heroizma.
Ali su mi barem našli nekakvu drugu odjeću - kratke hlače i sportsku košulju,
vjerojatno iz najbližeg K-Marta-tako da više nisam morao glumiti budalu u onom
unajmljenom smokingu. Što me ipak nije odvratilo od toga da se i dalje osjećam
tako. Ali sam prije svega stajao na putu. Otkoračio sam da izbjegnem
gusjeničar što se vukao
i kroz portal s tovarom nosila. pa se sudario s još jednim i škicerom, dokonim
kao i ja.
"Oprostite", rekao sam, i onda mu na ovratniku ugledao generalske zvjezdice.
"O; Bože"; rekao sam.
"Ne"; rekao je general Magruder tužnim glasom. "to sam ;!, i samo ja; majore
DeSota."
...
Nije lako osjetiti sućut prema generalu, napose ne prema generalu kakav je
Ratface Magruder. Ali to je bio sas-im drugi čovjek od onog koji me je u
New.Mexicu grizao za guzicu kao bijesno pseto. Na licu mu je bio izraz
izgubljena čovjeka. i nije mi trebalo dugo da otkrijem i zašto. Bilo je
dovoljno da ga samo upitam, najuljudnije što sam mogao, kojim dijelom
operacije on upravlja. i da mi on na to kratlco odgovori:
"Nijednim, DeSota. Dobio sam prekomandu. Fort Leonard V"ood.
Letim ujutro."
"Oh", rekao sam. I tu se zaista ništa drugo nije ni moglo reći. Kad generala
izvuku iz operacije koja je upravo u toku i prebace ga da vodi vježbalište,
onda je tu suvišna svaka daljnja riječ. n-tislim da mu je moje lice reklo što
mislim. Široko mi se nasmiješio. Ali taj smiješak nije bio nimalo
prijateljski.
"Ako još brinete zbog vojnoga suda", rekao je, "možete to slobodno zaboraviti.
Pred vama je u redu bar još stotinu ljudi." "To mi je drago čuti, gospodine
generale", izjavio sam. On me pogledao s iznenadenjem i prezirom.
"Drago?" Zavrtio je riječ po ustima. "Meni u svemu ovom baš ništa ne bi moglo
biti"drago"." Planuo je pogledom prema portalu, gdje je šepavi narednik vodio
ženu s potporučničkim crtama ušivenim u terensku uniformu i glavom umotanom u
krvave zavoje. A onda je prasnuo: "Ta glupa kuja predsjednica! Zašto nas tjera
u sve to?"
"Zato što je luda, gospodine generale", rekao sam, želeći mu se umiliti.
"Pa jasno da je luda! Ali", rekao je smrknuto, "ali za nju bar shvaćam kako je
to luda. I nije izdajica. Ali taj prokleti jajoglavac..."
"Daa?" "Onaj znanstvenik!" zarežao je. "Ne mislim na Dominica. mislim na onog
našeg. Znaš što nam sada veli? Da smo si mogli prištedjeti čitaru ovu jebadu!
Da smo se mogli poslužiti svjetovima na kojima uopće nema nikoga!"
"Nikoga, gospodine generale?"
"Na kojima je čitava prokleta ljudska rasa otpirila samu sebe pred mnogo,
mnogo godina", rekao je mrzovoljno. "On je malo povirio u njih. Čni se da su
sedamdesetih imali totalni atomski rat. Naravno, neki su odveć radioaktivni,
od njih nikakva korist. Ali ima i takvih koji nisu. Mogli smo ući u koji od
njih. Bez otpora. Nema nikoga da nam ga pruži. Mogli smo poslati flotu
transportera, odletjeti njima do Rusije, postaviti portale gdje god poželimo.
Sranje! Ne bi nam trebale čak ni bombe! Naprosto smo trebali probaciti bojne
glave, tisuću ako je potrebno. po čitavoj prokletoj zemlji - ili onom što je
nekad bila njihova zemlja. Jeste za šalicu kave?" naglo je završio.
"Ali zašto..."
"No idemo", rekao je i zatrapao preko ulice prema štabnoj zgradi. "Naprosto ne
znamo", rehao je smrknuto preko ramena. "A sad smo sve sjebali."
Generali, čak i kad ih liše komande, obično dobiju što žele.
Pukovnik s papirima u ruci prostrijelio me pogledom, no ja sam se zaklonio za
zvjezdice. Kad je Ratface iz automata iscijedio dvije šalice i jednu dao meni,
pukovnik nije rekao baš ništa.
"Ta nova operacija, generale..." otpočeo sam.
"Je, je. Mislim da smo je prikovali. Samo je pitanje koliko nam je još vremena
preostalo?"
"Vremena, generale?"
240 241
uz mene bude i Nyla, pa da šetamo, držeći se za ruke, tim ulicama čudesnog
novog svijeta, ali čak i bez nje osjećao sam se radosno. U trenutku kad sam
ušao u atrij Pierrea već sam gotovo blistao, a prvo lice što sam ga ugledao
bilo mi je poznato. Sjedio je za starim recepcijskim pultom, i svadljivo
razgovarao preko starog dvodijelnog telefona.
"A koji si ti?" upitao sam i zgulio masku. On me mrgodno pogledao.
"Ja sam onaj; gade, kojeg si ti uvalio u sw tu nevolju", rekao je ogorčeno.
Znači da to nije bio ni Lavrenti Djugashvili ni znansnenik; znači da je to
onaj žmukler iz vremena Tau.
"Ja nisam onaj koji misliš". rekao sam mu. "Ja sam senator; a Nicky mi je
cimer. u Plazi."
"Dabogda tamo i istrunuo". odgovorio je on. A onda je spustio slušalicu i
slegnuo ramenima. "Kvragu. nisam to mislio ozbiljno. Nema smisla kopati po
starim ranama. jasno? Jesi za šalicu kave?"
Pa mislim. trudio se biti ljubezan. I imao je ka--u! Ponekad se. shvatio sam.
nije loše poznavati ni sa žmuklerom. I tako smo sjeli i malo pročavrljali. Ja
sam njemu ispričao ono malo što se dalo reći o Nickyju i meni. On je meni
isprčao o sebi i više no što sam želio čuti. Prtvu je noć sobu dijelio
s :"toeom -efbiajevcem! Opazio je izraz mog lica i slegnuo ramenima.
"Kao što već rekoh, od zlopamćenja nikakve korsti." Ali je "-foe našao drugog
n-toea -svoju identičnu kopiju. i potom su obojica odlučila da stanuju
zajedno. A povrh toga su otkrili da je tu još i treći; i sad su kovali planove
kako će, kad izadu iz karantene, krenuti zajedno u život - možda da uciu u
ekipu što će graditi novi plinovod iz Teasa do nekog mjesta u južnoj
Californiji. ili se možda pridružiti pionirskim grupama u kojem od gradova što
još nisu obnovljeni za život, a možda se prihvatiti i gradenja brane u
Alabami; na mjestu zvanom Muscle Shoals. Za krupnjake s gomilom mišića
oduvijek je bilo naodmet posla. A znam li da je Nyla u hotelu?
Nagli izboj nade i šok. Ali. jasno, Nyla o kojoj je govorio nije bila moja
Nyla. Bila je to ona efbiajevka.
Popio sam kavu dokraja, ne osjetivši joj okus, i saslušao ostatak tračeva
Larryja Douglasa a da ga nisam ni čuo. Jer u glavi mi je bilo jedno moralno
pitanje; i to mi je ispunilo čitavu svijest. Nyla koju sam ljubio postala je
beznadno nedostižna.
Bih li se zadovoljio i drugom Nylom?
Nisam čak ni razmišljao o pitanju bi li se ta druga Ny·la, ta tv"dokorna
policajka zadovoljila mnome. To zapravo i nije bilo važno. Odgovor što sam ga
tražio bio je u mojoj. ne u njenoj glavi. Što sam ja to zapravo volio? Je li
to bilo fizičko, tjelesno ljudsko biće ženskoga spola u čijem je tijelu moje
tijelo nalazilo toliki užitak? Ili su to bile geste i gracioznost one Nyle
koja je tako lijepo svirala violinu i ponašala se tako toplo i Ijubezno u svim
ljudskim odnosima? Bih li ja manje volio Nylu Bowquist kad mi ne bi znala tako
lijepo objasniti razliku izmedu Brahmsa i Beetiovena - ili kad bi bila manje
naviknuta na sjaj i uzbudenja elitnoga svijeta u kojem smo se oboje kretali?
Bih li je ja, ukratko. volio i da nije slavna?
Ili - polako sam se približavao biti. jednom od onih pitanja na koje se nikad
ne može dati smislen odgovor-što ja zapravo predmnijevam pod "ljubavlju"?
Kad se čovjek tako zagleda u vlastiti pupak i dade se na istraživanje svoje
duše. nije mu nimalo lako pratiti slijed zbivanja u realnom svijetu. I zato
nije bilo nimalo neobično da se klepetanje Larryja Douglasa najprije usporilo
a potom i sasvim stalo.
Vratio sam se u swarnost. On me gledao s negodovanjem. "Oprosti", rekao sam,
"malo sam se zamislio."
On je samo njušnuo.
"A bi li mi rekao zbog čega si došao ovamo?" upitao je. "Tražim Dominica
DeSotau".-onog drugog; znanstvenika."
"O, njil. Tu ih je čitava hrpa koja trati vrijeme na priče o paravremenu i
svemu tome. A ovdje je još i nekoliko mene. Naći ćeš ih u baru,
najvjerojatnije."
...
I našao sam ih. Sve je bilo kako je rekao. U baru je bilo deset-jedanaest
ljudi; tetošili su svoja piva i živahno razgovarali. Dvojica su bila Larryji
Douglasi, četvorica Stephani Hakinzi u ovom ili onom zdravstenom stanju;
dvojica su bili Johnovi Gribbini, od kojih sam dva primjerka bio sreo na
Uzletištu Floyd Bennett. Kad sam ušao nisu se ni osvrnuli. Oni su, kao što je
to rekao onaj žmukler, usporedivali bilješke.
266 267

" Zašao sam za šank pa i sam uzeo limenku piva, slušajući I ih tek napola,
zamišljen nad vlastitim problemima. Uopće mi ,I nije bilo teško razmišljati,
zato što me njihov razgovor nije
nimalo smetao. Iz njega nisam shvatio ni riječi.
"Počeli smo s cijepanjem oltrona"; rekao bi jedan, a drugi bi odmah upao:
"Čekaj čas. Što je to oltron?" Na što bi prvi rekao nešto " poput:
;, "On, ovaj. ima naboj, lagan je. varijantnost mu je nula ,,,!, , pet..." A
drugi bi rekao:
"i I
"Varijantnost?" II"I Nato bi svi počeli crtati sheme reakcija izmedu čestica.
sve dok netko od njih ne bi rekao:
I",il,j , "O. mislite na Neumannovo tijelo! Tako je. A ono se. naravno, cijepa
na alef-A i gimel." I onda bi svi ponovno
,II!, ! krenuli. Pustio sam da sve to samo struji mimo mene, sve dok se
Dominic DeSota nije okrenuo da dohvati pivo i ugledao
I"lli,il" " me.
il"I
"O, bok; Dom"; rekao je. "Već si se vratio? Čuj; Gribbin veli
i da se u akceleratoru poslužio vanadijskim metama i tako
"ji

dobio dvostruki sjaj. Što ti veliš?"

l
il
lllli , "
, Široko sam se nasmiješio.
i
,

i ,li "Ništa posebno", priznao sam. "Dom. ja sam onaj koji je

i
,l I
I kod kuće bio senator. Onaj s kojim si bio u ·ashingtonu kad
l
su nas ćopili."

"I "O. taj". rekao je on veselo. "Ali molim; ni ja nisam onaj

Ili il, ,
Dom. Otišao je pogledati što mu radi žena."

, I I""i I ! "No dobro, reci mu da sam ga tražio"; rekao sam i

okrenuo
I
 IIIIIII se, pa poželio da sam njegove sreće. Da su samo u raciji
,I"I,
I
," l umjesto te Bespalčane pokupili moju Nylu... i tada...
ill
Zastao sam i progutao knedlu.
I
"Hej", rekoh. "Pa oni nisu skupili i njegovu ženu? Ona je
ji
,I
4 bila u svom vremenu, i ona nije radila na paravremenu!
i i " i ,l II I " "
I , rekao je drugi Dom. Zbunjeno me
"Ne, naravno da nije
I J
I pogledao. "Napisao je molbu da mu se pridruži i ona, to je sve.
Sad ju je samo otišao dočekati."
"Napisao molbu... da se pridruži... Misliš reći..."
Ali on nije mislio samo ono što sam mislio da misli. Takva
je bila politika. Otmičari nisu bili nehumani. Bili su spremni
268
`"i
a ,
° I lill
prebaciti i naše obitelji, pod uvjetom da su obitelji željele doći.
Trebalo je samo napisati molbu.
Četrdeset minuta kasnije bio sam u Hotelu Biltmore. čekajući na red da - da,
mislim da je zaprositi prava riječ. Nisam bio sam. Sa mnom je u redu bilo
pedeset muškaraca koji su tu došli istim poslom. Nismo puno pričali, jer smo
svi vježbali govore što smo ih se spremali izreći. Osjetio sam tapšanje po
ramenu i trznuo se.
Bio je to, medutim. samo Nicky,
"I ti. Dom?" rekao je i široko se nasmiješio. "Sad sam to obav-io. I još kad
bi samo Greta rekla da..."
Najednom smo se našli u središtu zanimanja, jer su se i onaj ispred i onaj iza
mene okrenuli da čuju što im može kazati čovjek koji je to već prošao.
"Nije ti odgovorila?" upitao sam.
"Odgovorila? Ne! Nećeš s njom razgovarati izravno". objasnio je.
"Pretpostavljam da za to nemaju dovoljno kanala. Ali evo kako to izgleda.
Ulaziš u sobu i tako te snime na nekakav film - iako mislim da to i nije pravi
film - no; bilo kako bilo, ti veliš sve što misliš reći. Potom ti oni potraže
ženu; ili što već je, pa joj to pošalju. hako su to ono nazvali? Hologrami? To
će biti kao nekakav Woj hologram, i možeš govoriti jednu minutu. I dalje ovisi
samo o njoj..."
I dalje ovisi samo o njoj.
Što reći ženi da je privoliš da se odrekne svijeta koji je voli za ljubav
nekakve vratolomne pustolovine u progonstw? I svo sam to vrijeme polako
napredovao u redu i svo vrijeme davao informacije o Nyli Bo·quist pomoćniku
koji ju je trebao naći. Izmišljao sam razloge. Ne razloge. Mita. Kule u zraku
o tome kako ćemo živjeti... Hao da sam ja o tome znao išta!
A kad sam se napokon našao pred objektivom, dok su mi blistavi reflektori
tukli u oči, odbacio sam sve razloge i mita. Sve što sam uspio reći bilo je:
"Nyla; ljuba-i, volim te. l9olim te dodi i udaj se za mene."
...
Do subote smo već bili posve očišćeni od mikroba i spremni otpočeti novi
život. Do subote je recepcionistica
269
LLZ
:afuE.EnoBzi oIEEIo as iq Ep olEZ ousES oxE] a o] ou `aEnod EZI III aI3d as ti
IZejEU am0] 0 ousrno `atrup oIELU Elelenozr EciruB E]sEuaureuzoi] as Eens
wltunE]soupa oiin olcurn `narlqE] oinoid oleui mEs pE `afrlsod as TIE `ouanus
oieunop En.dst as aoy mohnE.d mpnualds uynau s npes n iE.zEnozT EEUaurEUZ ]sa
po nutdns nEns ns Ep OI1]O `1E1 nlnE]sEU `usES epuo I
odni8 outlzzd oiEpajzt a tm o]
L L L-LIO` Ii I-I
:EIE]sod oE1 a ygi r `po tuiEUiq n oaaa.d nurpo nno mES ou.zey 000-000`000-000
aunf im ansi] t]ESid eqa.] pE omrznls tauEt.rau rm as o]s oE seq `Emza.tEZ as
rq yiznlsod `]sa po an oicq qt tq ap yurpais n moelnod s `EEUauiEUZ ]sa po
EurEdn.z n ntd t.afolq iuieurq as Ep otq a Etq wEnElsoupa ouiii.d af orq
nuESid o lonooQ
EiEnoBzi i ald o] a:s as oe amol 01 tat]aur]ye fou.zEUrq o pEUZOp oyaz mES o]
ans oeudst a im uo i `2zuv7nru iuyzspnCl i nzcryzaCo y zcrrzr_rb2pq
monolseu pod ]uaumop uE]s a oltq oEnzop .4aTN a aw o] o, yE.qES as oEnod r
`nliN a E Ed `auralqo.rd afons a aqas T anEiB zr uiES oela]sI otITqzon as ules
oE] I
"OAEJd oEUIT `ou.lE.Ieu af u
wfo.ns am oTlsnda.d t a opanodez `"I]EfO.q tnEU ayd -feN" "oE]sn T apueuio aau
fo.r]s n a odi]l "y]nuaiod a] n Oe3 IpL2 EQ omapl atu Lqa1 Iu Ep p i a ape:qs
aUusE i[r ayd E" `uo a ouonopo `"moQ `arup ohq rm aIN"
"EUaLUa.n ons zi oEop is oEo oyneu Eo] rs ooul" vues oeai `"uoB.EZ Isia]ndmo
af oZ"
Uu n as mES orIcdEZ "nuop.rEpuE]s oIe]sod a o] aIEpeu Ed epE] po ".IIpE:qiid o
ns ro LUrno]af.vs mcas i n]afins monE]y n woupapo a:s Enaoiq nuaurEZ
nuiE]auEjd yineqo ns r..tao.s i `aunnp Ilnusi]ud apau ns oE] I ELUE:iq.E
uzisuoi]aja n az.Ip aEpod afons ans iuo Ep nuin Eu ELUI oEE]s o] af qt oyyo
seuZ"
oeimsEU as u "aunriius oEE]s oiaiaEZ anaoiq au.EUiq Eu qyleunaap s yEZEiaid E]
a qr rIE `oEUZ E8 iq o] tIr nuausa.n n epa]n EEm EnEau azsod auip as Epzol
;odnl a o] oucEs
OLZ
;EUpsi `a:ao.q asmu tnEU epuo `nuyg n is pEy E `apno OiqIiEZ aS uIES O]S O]EZ
i]InEiI Ol uIq OE.IOLLI" `rlt.o:ooid nm infep au ures oEyai `"usEUZ `cuEUZ `au
`aN qiq o]EZ d" "EuEiE:ozi ejtnEZd a ]tneu :cuoQ V]IUCn a o] o:y"
wosei uiiuhqzo oiio:opo a iui u0 "ziu iuo.iq pEZntaaaxi .Eem sazom oE
ieEUameuz ]saeuenp II ]asap s enao.q op apop ep sipE.r o1 TIe" `uzES
oEuiiLUO.rd `"ou:eseu vmN `ounE.eN"
S LOL OOL LI
Z OI L I
:eeo.iq aedn]s oesidsi a im Epuo i "wu] o -eupa uEpaf-uepaj e:p oeupa a elnu-
uEpajwEpa oEUpa a uepaj" wo am oi:E.zdsi `"ei]aur]tie eu.euiq a oZ"
" "atypa i anu a] a,y .4mN `ouefpads oE7 0] a:s a mal-" ",msn I]EO.IC1ZI
m e seuz au pe pamzazd senaIdsn oe `moQ "Elscez"
:oea. a iui uo nnd-ipo uepaf n api efpn oylo e oe]idn o oetid nd yazz od i
nuc Lues pe anpom asia a o]s rJinEU as rapn.l] `iqos oseu n aY]epod eZ EOJ]S
ILIOjeuILLLIa] peu as tq oiq.tz "oe:yzEZ]si aq au pe :oe.nze.]si o]sau iq
yat.n `opc. am pe ysay r Lp ayntu ayyo] oecm au uo ep as iur ou `LUajqo.d r]si
oirnu a ef.yay amamu mundst cucau oEaom mES nuamal:mpacu 1
pe]so c ac:nez wes n ep aeuzods unso e]siu uiaiqop au Eupa os] e] uoeu Ep
pipoop ojoLU as oye au asodeu wmes ptq otlo] oyaz meslN eupa1 L1] olEqa as Im
atN
wao:opo iiyqop nsm sot eupap LI] uoEU Uo rpn a eun ou "uep uEpaf i]iu aes] o]
pe]eod n]Ees]od ,OjoOLLI O] Iq .orjo I]TUafI03d iu aZOLU au `aN apop u n Ep oE
a ]ams o] a :ee amo] o c]euz eqa.t] o]s ans ouaai i]iq a rLiN "eQ "nruod notu
erumd pesop ELtN y a ya.L Ejeuz mEU Iq au `aN euze.]od erla:v epei. em:s Ez
oey i `uatue.no euacua.: Emp ez Ejeuey fo.zq a oey a mEU EyusEq auam i E.aiN
po euzomn Eyq an Ea.oLU]tIQ

Binarna Izgovor u prvoj Izgovor u odvostručiti. Svakom e od nas

bila trebna hrana, krov
vrijednost skupini drugoj skupini

d glavom i milijuni sitnica i usluga

dobnosti što tvore
civilizirani život. Ali prije svega hrana. Ja nikad nisam
vrtlario
000 oli pol
ni oko kuće, ali me moj pri izlet u potrazi za poslom odveo
001 uti put
na sjeverni kraj parka. gdje su družine marljivo obarale
O10 ata pata
drveće, vadile panjeve, orale polja i sijale ozimu pšenicu.
i 011 odi pod
, D rugi me izlet odveo dolje, do Bruklinskoga mosta, gdje su
, tu
100 t
I,,
u inženjeri ispitivali čvrstoću kablova i stupova. a četrdeset
puta
" ter tot
101 t
II, o toliko ljudi lupalo rdu i pljaskalo boju kako bi stari most
110 daj daj
, I pripremili za ponovnu upotrebu. Četvrti i peti izlet vodili
su
"
I i 111 titer ti me poswda po gradu. gdje su radnici popravljali
glavne
vodovodne cijevi i električne vodove, pregledavali stambene
Tako su brojevi poput "deset" - tj. 1-O10 - postali "uti-
zgrade da vide bi li se koja dala prirediti za zimu, ili
skupljali
pata" a "pedeset". ili 110-010. "daj-pata"; i kad se Nicky vratio
staro željezo koje će nekako; otpremiti u čeličanu koje će
u sobu. ja sam mu mogao reći:
"Za otprilike četiri mjeseca, na Staru godinu; poželit ću ti
nekako ponovno pustiti u pogon i tako stvoriti nove
plugove. automobile i nosive grede, sve iz smeća staroga
. odi-ti
sretnu now uti-ti
"
II I ,. doba. i tako sve do dana kad Ćnekako ponovno postane
j .
i "Odlično", odgovorio je on i široko se nasmiješio, "ali to
l je ova godina. Sljedeća će biti 1984. a to je onda uti-ti, tu-
pol." moguće ot oržti rudnike željeza u Mesabiju. O. bilo je posla;
I!
I ,
,, i to da. Bilo je vise posla nego ljudi. Samo što, po svemu
sudeći.
i!i Zastenjao sam. nije bilo nijednog za čovjeka čiji se osnovni
zanat svodio na
"
"Za pet rana. Ne vjerujem da ću to ikad naučiti. j g p j j p
g p g j p
I a , držan e oora. sku 1 an e rilo a i ro ledavan e kroz rste
" I" On je na ovo odgovorio veselim glasom: kad je pokusni školski
program ovdje trebalo prodati za
"Siguran sam da hoćeš. A na koncu konca. Dom, kao što Y .
I I program čiscenja geta na nekom drugom mjestu.
"
sam ti već rekao, zapravo ti i nije druge. "Sve će biti
dobro", bodrio me Nicky. "Bogati! Dom, oni
trebaju baš sze, pa će im prije ili kasnije zatrebati i
državnici.
I",I, Ti ćeš se izvući, a hoću se i ja. had stigne Greta..."
Sklopio je
`
i T , . dlanove uz serafinski smiješak. "Dom! Žena! Obitelj -velika
Iji, pa čak ni samo
Nisam mogao stalno samo sanjariti o Ny li
, kuća; s pol jutra zemljišta, okružena visokom živicom tako
da
I Trebalo je donijeti i neke odluke. I ne samo odluke; "
učiti
I . se, kad god nam se svidi, možemo kupati goli...
, , morali smo potražiti posao. Nismo mogli zauvijek ostati u " "
Imam važan razgovor , rekao sam i ostavio ga s njegovim
Plazi, zato što je karantena morala primiti tisuće novih
snovima. I nisam lagao. Taj "važan razgovor" bio je sa ženom
I i j mačaka što su svakodnevno stizale. A nismo mogli ni nastaviti
u Baltimoreu
i ona me smjesta prepoznala.
"I,,jii!, s pola volje obavljati posao soba rice i potrčka. jer u
Edenu nije ,
"Dominic DeSota, istina? Samo čas." I potom se zgrbila nad
bilo švercanja. A nije ga ni moglo biti. Prije nego što je došlo
komunikacijski set i zadubila u ekran.
do masovnih premještanja, na čitavom je planetu bilo jedvice
A onda o se lice naoblačilo.
1 1
pedeset tisuča poduzetnih pionira. što nezadovoljnika, što
Osjetio sam što sad dolazi još prije nego što je uspjela
I heroja. Sad je već bilo prebačeno skoro dvije stotine tisuća
pronaĆi riječi.
"
mačaka, i one su teško opteretile sve raspoložive kapacitete,
"Zaista mi je, zaista jako žao", otpočela je i nije morala
I;:!; a prije nego što se transFer završi, njihov će se broj gotovo
završiti.
272 273

Već sam imao pripremljen smiješak, spremljen za trenutak kad bi mi mogao jako
zatrebati. Kad sam ga stavio na lice, gle čuda, upalilo je.
, "Treba znati gubiti igru", rekao sam i široko joj se nasmiješio. "Onda,
srdašce? Imaš neki plan za večeras?" Smiješak ju je možda i mogao prevariti,
ali sam shvatio da
me podlo izdaje ton glasa. Bila je to dobra žena. Vjerojatno je već stodnama
nas praosa morala reći da njihovi najbliži i I;"," najdraži ne vide baš jasan
smisao u novom životu u novom okolišu.
"Mnogi se zaista plaše putovanja kroz paravrijeme", rekla je ona.
Smiješak me je počeo peći, ali sam ga i dalje zadržavao na licu i trudio se
otpočeti nekakav razgovor.
"A tko se ne boji?" upitao sam i uspio nekako slegnuti ramenima. "Od Nyle nema
hrabrije žene, ali ovo znači tražiti IIII" zapravo jako mnogo. Nije tu ona
ništa kriva. Da je situacija
obratna, i ja bih vjerojatno rekao ne; hvala - no. svejedno, I"ij"il duboko
bih o tome razmislio..." I tu sam prekinuo. jer se žena doimala zaista
zbunjeno.
"Kako ste je to nazvali?"
"Nyla. Nyla Bowquist. Nešto nije u redu?"
,li"I "O, kvragu". rekla je ponovno marljivo zatipkavši po tastaturi. "Vi ste
taj Dominic DeSota. Nisam vas dobro Ilil l, razumjela - isti broj sobe i sve
ostalo; ne je rekla žena koja
se zove Greta. Vaša..." Namrštila se na ekran; utipkala provjeru podatka, a
onda podigla oči i nasmiješila se nebeskim zlatom. "Vaš zahtjev je glasio na
ime Nyle Christophe
II,"II; I Bowquist, i ona je prihvatila. Već je na Floyd Bennettu, gdje I!Ii
prolazi preliminarnu dezinfekciju. Bit će tu, u hotelu, već I"I"I,,I!! sutra
ujutro."
" 275 274

GLZ
-o.tqopau tai noH "aeuz rjq .vs oms onoo c `euienezlQ usiuafutpafs n iuapoi
cjiq uiouian `uy7npam `oms iy
"aaiuesd anoqmnlo nrnts oaz a rfo pod ioq Ipto oma pe af am oeydn eumdmnd
oefne.tdn af rfo ucuefdopg :souuuaasya eyuauzE Eupaf of ouzEs yTfu Ez uEp af
noqmnoY "aiiauy euo 8oqz azauyadsei as ep `eIod qiuiz qyeu ue:za nfluzaz
nfnpE.tqo ifoy `at.t rIr atqeid zo EInep aEfeBzn auaIasr aentyao aaazozu a
"iau pu ieq yTU oa ouss ii - uep :oqlunlo oE epedolsI psaeue:p rheels aflep
outs Ije `epod-an moto-cpol itenzeu ot ouyq ti8ol a.vazai olem mtdns Ep epuarn
otoau oipe.tpo t.ues oa oaez r oyau e `e8o1 oqz oasau - euauza.cn oeseu eoa
oqz uzES Eq i `cuzeid y:yyalo o a oig
"uep utauodez ep ed `nafpo oen:eu t e8au pOdSt OBSIZI OIJe3 LCItS edt ou
`ee.zz po ftldol `EUns `af otg oefoq as ums oe uepelq oiq afy sn cletu pod
LIIES Oede3]eZ vpeyndod elaod soiqe.tu af rm oy oau aft.td ohq afy at: af epuo
e `qaftuis ysfjaefad uafu mes oneZ "e: zory of mes oe:soaf:esod `"Iqeza.trp
fo:s e rzon feQ"
";paaizn ou.iouod Eeirms afmd oma ep euZ" "oapnqo.td as iI mesaf T3a:103d ep
`Ele.zez ou:ouod a .te.r W e.tisnao as ep tsoiqe.ICI oefjdns ef ums oQ esp.tds
mled nzrlq tu oirq afTu Eda o1 ou `uo:ioupod ilezleuzs ns no une.cadura eu ns
ilez.rp elqezi.zip af.toso.rd auafueser, auiiz po insa.n as nes `npesod ez
aflasod zt oezndsi ed eie:q of ures onur:vp
""aes uepaf Ez .to,t ,va" "ee.c.v zo.c af elnut:op `"as,lp `as,rQ" "oiq peau
uo a ap8
apuo JEq yt `euoaue.zas peuzT afpau IIq ouzs pe Tatpnqo.sd af aut eiop
`elqezytp 8oaadeu lold `yazapoal eW
loSaQ IiN i i i-T u `000-i H
OOi-I p `OIO-I o `itI-III OiI-Ii NA
9z
onrzotoZ??zod? apnq oz?1? o o oDazr alzcd?aasaCrct ro.rd a? z?vdl rrtcr?z
ytzzcvaTznu va?zvz? ox vDoito aatzm.rD pods? tty yvpn rzztvatznzt ns .taC
`ol,o.td a.toDCvtt aCvp o??q aCnaC?tct alanvnvpvtna.rd uuoz,atnng r rtcosap0
`ruos?;y `utonaltX nuopv.rDu?CuaT s os? ns al?zcin uatcvz?.rautt?vrtopaCsod`??
vtcznszu?aaCaosovpv `ns aoy v `vcap.cvqtuoq zt attv,z?Cwdc? `aqtctoq atrJautvd
"auvas? oasyuv.r, trvs `zrosog `trolDtt?qsv;f `?utvtly r?almpo tts z?vdr vd ?
tr.ro,to?al"p otrwtt?ucvut oucvs rts?t?q `?aal;tos??v,zopalsod `tlvttz ns?u
tat-tvz?.rauc o vp v `ns aloz v `va?zzroutpodzt ?rr -v,irClvdsr `?l?aCotd?
a.rvsy"aCzrdo?poDopafizcoasolvDols outvs o??q aCol"ovz "tuotrpaCoC?n vlvrotu
ol aCtu zoqurvs vJf,· ysngoaafiinnizn.siafii,fjnpornasafouaC:rn.gnZ
r:soun;notpn.x motm.yanpy mutn:Cjqa.odmau;;tezn aZz::jsuz ann:znas; asna ornl
o:us osi n `a2izi,"as -uauraann.md nfjrrapod s annizn.si asnr ans i aqoso
auafasn.c;zsuama.canand a`zs o:us zanp0 oJrponop as o" vDans afitaCuacvCqo ov
o?ur?.rdlar,zs ttaCzc aCnfol" arztodattrpaC r attpaĆaaaCm ovC,zvuod aCtrO
orpv.c rvtu alovrcrtls aCu op rdnz? vu ztvaadv ?rc,z?q `?n ysazpo aCa ?Co zv.z
vzc ns?lodv -ttv?pttln rtvttrut.tal vtt vwza aCzoQ onrt.rp vTcru vvttu afr,·
wttv,zznDz t ytnvCcdovtto `ntu.rofitryt v?so2t aClvp? `tcrrZnpaur `aCvuO
wpocvu v`nYZrQaDvttsazczo.tytr `rts?al"zos? ovz,vq `a?sndsv.t nzysCo,z yts n
z?.cam oz??zc orq aCnc a"ctn oa.raC `tu -pa_cvrc rztqvlrc vl?g act, al;ru
zoqtuvs vT,TV tcpatvu rtqvS

voljni soj mačaka. Farmersku su komunu osnovali nemirni kolonisti iz dvadeset

era, ali nisu baš bili zaljubljeni u obradivanje zemlje. Kad smo se mi praosi
uselili, oni su se odselili, da se odu baviti nečim što su smatrali mnogo
zanimljivijim u tom novom svijetu.
To mi je sasvim odgovaralo. U Pustinjskom poljodjelskom konzorciju svi smo
bili"jednaki. To ipak ne znači da je itko od njih znao išta o Tau-Americi -
nzojoj Americi. Nisam našao baš nikoga tko je ikad i čuo za pokret."Zoralne
snage. Oni nisu imali bogate Arape koji su kupovali sve na što bi im pao
pogled-jedini su Arapi bili dio kolektiva, baš kao i ja. Nisu imali zakone
koji su zabranjivali točene alkohola mladima od trideset pet godina. ili
pobačaj i kontracepciju, a nije postojalo ni nikakvo pravilo o tome koliki dio
kože može ostati otkriven. Osim prirodnog zakona, razumije se. Nitko pri
zdravoj pameti nije mogao poželjeti da kalifornijskom pustinjskom suncu izloži
odviše kože.
Taj sam svijet u sebi isprt-a zvao Edenom. Ime je bilo sasvim na mjestu. I
makar nikad ne bih ni pomislio da bih mogao zavoljeti poljodjelstvo, ono je
ipak prebilo vraga u ranijem poslu. računanju hipotekarnih rata u Chicagu.
I. što je bilo još bolje. moja specijalna znanja spasila su me od lomljenja
leda na poslu, osim tu i tamo, kad bi trebalo na brzinu sk-upiti ljetinu.
Učenje binarne aritmetike bilo je pomalo zeznuto, ali kad sam to jednom
svladao, preuzeo sam sve financijske poslo-e kolektiva. Ja sam u konzorciju
bio vrijedan dio inventara. pa su se prema meni tako i odnosili. I bilo im je
žao kad sam poletio za Nec York.
Prije baš nije bilo mnogo ljudi koji su se žalostili zbog mog odlaska.
I tako, dok se dirižabl polako, ljuljuškajući se, spuštao prema močvarama
starog New Jerseya, a ja ponovno prebrojavao sanduke avokada i salate. zapravo
sam se radovao povratku kući. Svom pravom domu. Onom oko Palm Springsa.
Sve je to bilo vrlo blizu onome što sam sanjao još kao dijete. Kad sam bio
mali, bio sam jako pobožan- ta i nije mi bilo druge, zar ne? Pokret Moralne
snage upravo se bio organizirao, napose u predgradima Chicaga. Želio sam biti
Dobar. A najvrućija mi je želja bila da nekako izbjegnem vječnom pohanju u
žarkom ognju pakla, gdje ću u što me
velečasni lLanicote uvjeravao svake nedjelje gotovo sigurno završiti ako budem
pio, ne dolazio na vjeronauk ili se kupao gol. Povremeno bi znao spomenuti i
raj. U mojoj šestogodišnjoj svijesti to je bilo nešto kao Tahiti; znao sam da
postoji. ali baš nisam vidio nekakwu šansu da ga ikad i osobno posjetimili bar
ne bez zaista dobrog advokata koji će pronaći rupu u zakonu. Hoću reći kako bi
mi Bog morao oprostiti moje teško šestgodišnje breme grijeha? Lagao sam. Krao
sam majci sitniš iz torbice. Nisam poštovao starije. O, kako sam bio zao. da!
Pa ipak bih pokatkad znao sanjariti kako bi izgledao raj da ikad uspijem
pronaći put do njega. A to što sam sanjao bilo je prilično slično Pustinjskom
poljodjelskom konzorciju. čak i utoliko što se tu; baš kao što je, po riječima
velečasnoga Manicotea bilo i u raju, nitko nije ni ženio ni udavao. Tako je to
bilo i kod mene u Californiji. Tu je bilo žena - više od četrdeset posto
stanovništva bilo je ženskoga spola - no one su stigle većinom zato da se
priduže muževima i ljubavnicima; i tu baš nije ostalo nekih rezervi za samce
poput mene.
No zato i jesam izmudrijao taj put do Ne· 1"orka - da poduzmem nešto po tom
pitanju.
f t t
Doplutali smo silaznom putanjom do Great Meadowa, gdje su prihsatnici već
čekali da dohvate naše konopce. a ja sam pogledao kroz prozor kabine. New York
City· se nije puno promijenio. Ali nije ni bilo snarnoga razloga da se to
dogodi - prošlo je samo šest tjedana otkako sam krenuo u Californiju u potragu
za novim poslom, ali mi se, tako mi svega, činilo da je prošlo mnogo više
vremena.
Čim smo se usidrili iskoračio sam u kišovit, mrazni njujorški listopadski dan,
i već prvim korakom napunio tenisice blatom.
Tu me je na platformi već čekao Herby Morgan; izvijao se da kraj mene vidi što
je u teretnom prostoru. Istrgao mi je manifest iz ruku još prije no što me je
i pozdravio, pa preletio spisak pogledom.
"Rajčice?" upitao je indignirano. "A kog će nam vraga rajčice? Imamo ih još
dosta iz Jerseya i s Islanda."
278 279

"Za koji tjedan nećete ih imati", rekao sam mu, "a onda ćete nas početi
moljakati. No molim, tu su i datulje i avokado" - oči su mu sinule - "a ubacio
sam i nekoliko gajbi naranči i kokosovih oraha, da se ima što pokazati."
"Naranči!" rekao je on.
"Ne možemo, bojim se; isporučiti baš neku količinu". rekao sam, "zato to će
još proteći vremena dok plantaže ponovno počnu stvarno proizvoditi. A da se
malo maknemo s kiše i nastavimo razgovor?"
To nam, medutim, nije uspjelo iz prtog pokušaja jer me jedan od službenika
zračnog prometa zaustavio pa me upitao jesam li na putu iz Californije vidio
kakav znak balističkog odskoka. Očito je bio zadovoljan kad sam mu rekao da
nisam, no to se zadovoljstvo vidljivo smanjilo kad sam mu objasnio da sam pola
puta prespavao, a ostatak uglavnom proveo nad papirima. Pa ipak. bilo mu je
zadovoljstvo kazati mi da ga za proteklih mjesec dana nitko nije iskusio;
očito se rezonancija prigušivala točno po planu.
I tako nam je bilo dopušteno ući u Herbyjev ured, jarko osvijetljenu,
izneredenu sobicu u jednoj od mjehurastih gradevina u parku. Pola sata smo se
natezali oko cijena. Skinuo sam mokre cipele i stavio čarape da se. dok smo
razgovarali, polako suše. Imao je malo prave kave i dao mi šalicu. a ja sam se
upitao bismo li to i mi mogli početi uzgajati. I zaključio da bi bilo bolje ne
pokušavati. Ljudi iz konzorcija već su krenuli u istraživanje niz Baju i druge
dijelo;e AMeica. Jednog dana možda i poželimo osnovati koloniju koja će ondje
uzgajati kavu. a možda i banane i papaju, ali je sve to bilo predaleko od Palm
Springsa da bi to ovoga časa bila dobra ideja. A osim toga; za dogodine sam i
tako imao sasvim dovoljno planova.
"Za mjesec dana imat ćemo za tebe svježeg špinata i grožca", rekao sam
Herbyju, "a Crenshawove lubenice oko Božića. Ali nam fali radne snage. Znaš li
dolaze li kakvi pravi poljoprivredni radnici?"
"Ne dolazi više nitlco", rekao je on rastrešeno, razmišljajući o Crenshawovim
lubenicama za Božić. "Zatvorili su sve portale, s izuzetkom nekoliko
promatračkih postaja, propusnih samo za signale. Ali ipak bi mogao skupiti
pokojeg
radnika; po hotelima još ima nekoliko stotina fizičara i vojnika koji čekaju
na zaduženje."
Uzdahnuo sam. Prekvalificiranje fizičara i vojnika već je i tako otkidalo
isuviše vremena od oživljavanja starih voćnjaka i sadenja novih kultura.
"Ako mi nadeš dvadeset dobrovoljaca", rekoh, "možemo ih odvesti još večeras.
Obitelji bi bile najbolje. Ili samice?" On se nasmijao. To sam i očekivao; to
i jest bio vic. Kad
smo bili gotovi s cjenjkanjem i natezanjem oko ugovora za daljnje isporuke;
natočio je i meni i sebi još po šalicu kave pa se zavalio i zagledao se u
mene.
"Dominic?" rekao je. "Što veliš na to da se vratiš i dodeš raditi za mene. kao
nakupac?"
"Ne. hvala."
Ali on je bio uporan.
"Ovdje ćeš imati vraški bolji posao. Dajem ti što ti i oni daju, a bit ćeš u
gradu. Sad već u pola West Sidea imamo i struju i vodu. Ovdje bi moglo biti
zaista krasno."
"Nakon što to počistite", rekao sam i nacerio se. "Naravno! Ali na tom se već
radi. Za pet godina..."
"Za pet godina". rekao sam mu, "čistit ćemo San Diego. fislim, to je krasna
lokacija! A o podneblju da i ne govorimo."
On je na ovo odgovorio zamišljenim glasom.
"Znaš; ni ja ne bih imao ništa protiv života u Californiji, jednoga dana. kad
ovdje dovedemo stvari u red. Već sam razmišljao o Los Angelesu..."
"Los Angeles! Tko bi želio živjeti u Los Angelesu?" Pogledao sam na sat.
"Lijepo mi je pričati s tobom, Herby, ali dirižabl me neće čekati, a ovdje bih
morao obaviti još neke sr;ari. Bi li se negdje dao posuditi par suhih cipela?
I možda kišni ogrtač?"
f t fi
Atrij je Plaze bio čišći nego kad sam odlazio, ali i prazniji. Kroz
relokacijske centre New York Cityja prošlo je otprilike dvadeset dvije tisuće
praosa. U Plazi ih je ostalo jedva dvije stotine; a neki su drugi hoteli već
bili zatvoreni i konzervirani za neko bolje vrijeme u budućnosti kad bi opet
mogli
2 281

zatrebati ljudima koji dolaze ne portalima nego avionima i automobilima.

Nisam se zadržavao. Prvi mi je posao bio da odem na prolaznu recepciju, gdje
su mi posudili terminal dovoljno dugo da utipkam ime i dobijem adresu. Upitao
sam čovjeka za pultom kako da dodem do Riverside Drivea. otkrio da pred
hotelom mogu uzeti taksi, i tek tada shvatio da ga nemam čime platiti. Ni
taksi ni išta drugo.
"."logu li platiti kalifornijskom gotovinskom karticom" upitao sam, a on se
pokušao ne nasmijati.
"l9orate imati gotovinu", rekao mi je. "Tu je u atriju automat za gotov novac.
Dajte mu karticu i vjerojatno će se pobrinuti za vas."
I jest. Ipak mi je zatrebala pOIIlOĆ dva prolaznika da shvatim kako to uopće
radi, no onda je ispljunuo dvadeset četiri novčanice od po šesnaest dolara, k-
hu, k-hu, k-hz.z; poslije čega sam požurio van. Seljo u velikom gradu! Neke se
stZ-ari ne mijenjaju.
U taksiju sam iz radoznalosti počeo prevrtati novčanice. Zaista je bila
gnjavaža služiti se karticom za svaku sitnicu, pa čak i za one krupnice. kao
što je poslovanje s nezavisnim zajednicama u Palo Altu i Santa Barbari, ili
pri igranju pokera subotom uveče. Imale su zanimlji-u boju: zelenkasto-zlatnu
i crnu s jedne strane, zlatnu i skrletnu s druge. Brojevi su. naramo. bili
binarni. a novčanice su bile izradene od papira kakav još nisam vidio u životu
- u čitavom svom ozonz W uoonz životu - od nečega na opip gotovo jednakom
svili i - što sam otkrio riskirajući kut na jednoj novčanici - od nečega što
se mnogo teže deralo. Sve u svemu bio je to naizgled vrlo lijep novac. S jedne
je strane bila slika Andrewa Jacksona, a s druge Bijela kuća, no to nije bio
čelični tisak nego hologrami. hako sam prevrtao novčanice po rukama,
perspektiva se malo promijenila, pa su se oko slika pojavile aureole. i to cn-
ena, bijela i plm-a iza Jacksona, a iznad Bijele kuće duga potpunoga spektra.
Na novčanicama je bilo i ime tiskare, nekog poduzeća u Philadelphiji-što mi je
bila prva vijest da se u tom gradu nešto dogada - pa sam si to i pribilježio,
najbolje što sam mogao dok je taksi poskakivao na udarnim jamama i ispucalom
betonu Broadwaya. Na
sljedećem sastanku savjeta postavit ću pitanje hoćemo li nešto takvo tiskati i
za sebe.
I tad smo već bili na Riverside Driveu; isplatio sam taksista i ogledao se.
Hudson je tekao Ijubak i čist. Na strani Jerseya na liticama su rasla velika
stabla, ali mosta Georgea Washingtona nije bilo - još ga nisu bili izgradili;
pretpostavio sam. kad je stala svaka gradnja. Ali stambena zgrada prema kojoj
sam išao bila je u dobrom stanju. Prozori su bili ostakljeni. Podo-i na
hodnicima bili su od čistih keramičkih pločica. A dok sam se uspinjao na peti
kat, začuo sam zuj motora i shvatio da penjanje nije ni bilo potrebno - radili
su čak i liftovi. A kad sam stigao do stana 6-C i pokucao na vrata. ona su se
smjesta on-orila, samo što osoba koja me je pogledala nije uopće bila ona koju
sam očekivao. Bio je to senator.
"Nicky!" uzviknuo je on. "Hej. Ny·la! Došao je Nicky DeSota. Docii ga
pozdraviti!"
Tad se pojavila i ona, i izgledala je lijepo i sretno i vrlo slično osobi koju
sam tražio - baš kao što sam i ja sličio senatom - ili gotovo toliko. jer dok
sam se s njom mkovao opazio sam -rlo vidljiw razliku. I ništa me nije moglo
spasiti toga da udem. i popijem još malo one prave kave i popričam malo o tome
što ja radim i što oni rade i kako nam je zaista jako lijepo tu gdje jesmo, a
svjetovi iz kojih smo došli zaista su bili zeznuti.
Prava šteta što je ona bila kriva Nyla.
Ali su tni zato znali reći gdje je ona prava. i dvadeset minuta potom ja sam
već bacio put pod noge. Što je vodio prema staroj instituciji zvanoj
IVletropolitan luseum of Art. Niti dvije minute od mjesta gdje sam sletio
dirižablom.
i · M
Senator i njegova Nyla vrlo su se iznenadili kad su me ugledali. Ali je kod
Ny·le bez palaca bilo još i više od toga. Ona se naprosto zapanjila, i postala
čak i pomalo podozriva.
"Sve te gluposti kod kuće", rekla je smjesta, "sad su gotove. Ako mi što
zamjeraš, samo mi zamjeraj, neću ti zamjeriti. Ali se neću ni ispričavati."
"Ništa ti ne zamjeram", rekao sam. "Naprosto bih te želio odvesti na večeru -
možda tamo preko parka, u onaj restoran okružen drvećem."
282 283

"Ne mogu si to priuštiti!"

"Ja mogu", odgovorio sam. "Hoćeš da se malo prošetamo? Želio bih držati
dirižabl na oku, da vidim kako ga tovare." I tako smo se prošetali. i ja sam
joj pokazao kako tovare
traktore kao i mnoge sanduke memorijskih kartica za naše banke podataka u
zanpjenu za proizvode što smo ih prodali. A ona je meni pričala o svom radu u
muzeju. To baš nije kvalificiran posao, rekla je najednom; pomalo ratoborno.
ali je zato dobnr posao.
"Na svv sreću"; rekla je, " kad je došao rat i zbrisao ih. baš su bili počeli
graditi novo krilo, tako da je većina sWari pažljivo spremljena i u prilično
dobrom stanju. Ali ono što je bilo izloženo! Napose slike! Ja ih ne mogu
restaurirati, nitko to zapravo od nas ne bi znao obaviti baš kako treba, ali
ih bar posipamo sprejem da pobijemo plijesan. i onda ih sušimo, i pokušavamo
spasiti sve pahuljice boje što padaju na pod. Nadam se da će jednoga dana
mnoge od njih netl:o uspjeti složiti."
"Nisam znao da te toliko zanima umjetnost". rekao sam i skrenuo je prema
restoranu. :firisi su bili čudesni; restoran je. naravno. bio odmah tu na
tržnici. tako da su uvijek mogli pwi pokupiti najsvježiju prispjelu robu.
"Pretpostavljam". rekla je objektivno a ne zlobno. "da ti o meni zapravo skoro
ništa i ne znaš? A možda sam i željela da to tako bude. Tako si me se više
plašio."
Pustio sam da to prode bez komentara. Počeli smo s avokadima punjenim račjim
mesom; rakovi su bili odavde, iz rijeke Hudson, no avokadi su bila naši, u
gradu nisu proveli više od pet sati. i bili su apsolutno savršeni.
"To je dobar posao". rekao sam, "iako mi se ne čini da postoji neka velika
potreba da se to čini već sada. zar ne? lislim na te slike. da. Ali dmge
stvari - kad smo dolazili vidio sam Kleopatrinu iglu. Neće joj se dogoditi
ništa gore od onoga što joj se već dogodilo." Obelisk je ležao opružen na tlu,
i u nekoliko komada, onako kako se slomio u padu. U Egiptu je proživio tisuće
godina, ali ga je nekoliko desetljeća smrzavanja i otapanja u New Yorku
naprosto prevalilo.
Podigla je pogled koji je dosad bio zauzet struganjem zadnjih ostataka mesa iz
ljuske avokada.
"I?" upitala je.
"I onda sam se upitao da te možda ne bi zanimao neki drugi posao. Ne u tvojoj
struci, razumije se - ovdje tajna policija baš nema puno posla. Bi li, recimo.
voljela dirigirati orkestrom?"
Spustila je viljušku.
"Da dir... orkes... U govna, Nicky, kog ti to vraga pričaš?" "Zovi me Dominic.
može?" Zaboravio sam da je tako oštra jezika. Pa ipak, valjda će je proći;
većinu ljudi; čini se. prolazi.
"Dobro. Dominic. hako to misliš? Pa ja nikad nisam dirigirala orkestrom!"
"Nisi 11 1111 pričala da si jednom željela svirati violinu?" °Ja sam je zaista
i svirala!" Instinktivno je stavila ruke na koljena.
"Sad više ne možeš, jasno." Kimnuo sam glavom. "Toliko sam shvatio. Ali to ti
ne može smetati da vodiš druge glazbenike; zar ne?"
"Kakte to druge glazbenike?" Nacerio sam se.
"Oni sebe nazivaju Palm Springs Philharmonicom. Zapravo su amateri. Ali nisu
loši. Njima je to slobodna aktivnost; svi oni rade u kolektivu."
"Knktont kolektiw?"
"Ja sam glavni financijski službenik Pustinjskog poljodjelskog konzorcija";
rekao sam joj. "To je kao nekakav kibuc, samo što ga tako ne zovemo. jer
većinom nismo Židovi. Jednog ćemo dana imati dobar orkestar. Ali sada...1-
lislim. spočetka ćeš imati vremena i za neke druge poslove."
"Kakte to neke druge poslove?"
"Pa mislim, kao prvo, da djecu podučavaš u glazbi. A isto tako i sve odrasle
koji budu htjeli učiti. Nemamo učitelja glazbe."
Napućila je usne. Stigao je gulaš od zečetine i ona ga je onjušila s
odobravanjem.
"I?" upitala je i spustila žlicu da okuša jelo.
"Pa mislim, to drugo zapravo i nije posao u pravom smislu riječi. Hoću reći,
možda bi ti bilo po volji da se udaš za mene."
284 28

...
Ne vjerujem da sam je ikad prije uspio iznenaditi. Ne vjerujem zapravo da mi
je to ikad uspjelo učiniti ikome. ak ni samome sebi. Ona je samo zurila u
mene. dok joj se gulaŠ od zečeune polako hladio - ali samo njen. Ja sam u svoj
baš pošteno umočio. Umirao sam od gladi, a osim toga je bio zaista prekrasan.
"A što je s Gretom Kakolisezvala" Onom stjuardesom?" Slegnuo sam ramenima.
"Pitao sam je. znaš? Napravio minutni propagandni spot. I rekla je ne." Počeo
sam se smješkati, jer mi je to izgledalo pomalo smiješno. gledano ovako u
reoospektivi. "Dobio sam holo-košaricu. znaš?" A bio sam je donio u svoju sobu
kad nije bilo senatora i pustio je, i tu je bila. lijepa kao i uvijek. Nisam
baš plakao. Ali malo mi je falilo. "Rekla je: "Nicky. ti si drag čovjek. ali s
tobom samo nevolje. ? to mi zaista ne treba u životu. Ja naprosto želim
nastaviu svoj život.""
Sad se i Nyla nasmijala. Zbog istog razloga. Pri pomisli da sam bio tolika
gadna neolja i za koga.
"Pa mislim. Nicky, ti si zaista drag čovjek". priznala je i ona. "Dominic."
"Dobro. Dominic."
"I to je sve o Greti. Što je s nioeom?" Pogledala me zapanjeno. gotovo
Ijutito.
"Taj orangutan? Pa koje ti gowo misliš da ja jesam. Ni Dominic?" A onda je
kušala gulaš i odmah se smekšala. "No bilo kako mu drago"; rekla je;
"propedrao se. On i druga dva .loea - sad su se našli. swa trojica. i nikad
prije nisu bili homići. ali-pretpostavljam da se nisu mogli othrlati želji da
imaju ljubavnike koji znaju sve o njima. Hoću reći, znaš, koji točno znaju
kako će tko što osjetiti." Oklijevala je, pa me pogledala. "Znaš li na što
točno mislim? Hoću reći. ako znaju točno kako se nešto radi, mislim, sve; tako
da..."
"Znam što misliš reći", rekau sam odlučnim glasom. "I što s tim?"
"Hoćeš reći, što je s bračnom ponudom?" Jedan je trenutak marljivo jela,
namrštena. Mrštila se na tu zamisao, ne na gulaš, koji je bio savršen -
pomislio sam kako bih mogao zatražiti
recept da ga odnesem našim kuharima. Pojela je i posljednju žlicu pa pogledom
zatražila kaw. IIahnuo sam konobaru da je donese.
"Pa mislim", rekla je sumnjičavo, "uvijek je lijepo kad te pitaju."
"Nisam pitao. A sad samo slijedi noj odgovor."
"Znam; Dom, znam", rekla je. "Pokušavam. Samo što nisam sigurna u vezi...
Mislim, što je sa mnom? Ja baš nisam, što bi se reklo, djeva čista, znaš, i
bez uvrede. Dominic. meni se uijek činilo da si ti u tom pogledu -Tlo
uštogljen."
Ja sam joj odgovorio:
"Nyla. mi oboje imamo nekakv.u prošlost koja nam baš ne služi na čast. Kao što
ti veliš, bez uvrede. Ti si bila podla kao zmija. Ja sa m bio prdonja. Pro`lo
scršeno mijenre, Ny-la. Nismo rrromli biti takvi - ne, čekaj čas", rekao sam
kad je konobar donio kav-u i račun. "želio bih to reći baš kako treba. Daj da
krenem od početka. Na neki način, mi smo morali biti to što smo bili. zbog
svijeta u kojem smo živjeli. "Morali" je možda prejaka riječ. zato što je
ponešto od toga bila i naša pogreška - išli smo putem manjeg otpora. Bilo je i
boljih načina, čak i u našem vremenu. Ali nismo mi baš za sve kriwi, a ipak
smo mogli biti mnogo bolji. Pogledaj naše duplikate! Senatora, i znanstvenika.
i Nylu Bowquist. Ifogli smo biti kao oni! I to još možemo biti, ljubavi."
Nisam namjeravao izgovoriti tu riječ. Pomislio sam je, i ona mi je naprosto
kliznula i bez moje volje. Ona ju je čula. Vidio sam kako ispituje njen okus u
ustima, tu now aromu. Nije mi se činilo da je odbija. Žurno sam aiastavio:
"Senator sad vodi administraciju čitave desne strane grada. Ny-la je u drugom
stanju. Oni su morali promijeniti svoj način života. I mi možemo svoj."
Pila je ka-v. i proučavala me pogledom preko ruba šalice. "O tome, dakle,
govoriš, Dom? Ne samo brak, nego i djeca?
Kućica na ladanju, i ruže što rastu na verandi i svako jutro vnća kava medu
cvijećem?"
Široko sam se nasmiješio.
"Kaw još ne mogu obećati, zato to otac obitelji nije još tako bogat. Ali
ostalo - da. Čak i ruže, ako ih voli." Počela je poputati. Vidio sam kako
popušta.
286 287
"Sranje", rekla je. "Baš volim ruže."
"Znači li to da ili ne?" nastavio sam navaljivati.
"Pa mislim, nikakav nam zakon ne brani da to pokušamo", rekla je ona. Spustila
je šalicu i pogledala me. "Onda, da. Hoćeš li poljubiti svoju zaručnicu?"
"Možeš se kladiti da hoću". rekao sam sa smiješkom. pa sam tako i učinio. Tad
šam je zapravo pr-i put poljubio. Imala je okus na kavv, i gulaš od zečetine,
i samu sebe. i bila je to silna kombinacija. "I onda", rekao sam ponovno se
smještajući u stolicu. "bit će nam bolje da se mičemo. ivforaš uzeti svoje
swari i reći ljudima u muzeju da odlaziš. Recimo da ti za to trebaju dva sata.
To nam onda ostavlja rnožda još sat-dva da. prije nego što dirižabl krene.
kupiš sve što misliš da će ti trebati u Californiji. I možemo nagovoriti
kapetana da nas vjenča putem."
Ponovno je podigla šalicu. i čak je nešto i prosula. "Isuse. Dom", rekla je,
doimajući se kao da je tek sada shvatila u što se to uvalila, "kad se
potrudiš. brz si kao podmazana munja. Je li to u skladu sa zakonom?"
"Ljubavi". rekao sam, ovaj put namjerno. "lako moguće da ti je promakao smisao
onog što se tu dogada. To je aozi, iuot. U takvim swarima ne moramo misliti
što je zakonito a što ne. Toliko je različitih skupova pravila; na svim onim
mjestima s kojih smo došli; tako da svoja trebamo pra-iti u hodu. I to je
upravo ono u svemu ovom najbolje."
· f ·
I tako smo nekoliko sati kasnije bili vjenčani pravo i po zakonu. i to smo
jedno drugom i dokazali na tijesnim ležajevima za posadu dirižabla. negdje
iznad Ne· Jerseya. I iznad Pennsylvanije, i vjerojatno i iznad Ohija. iako
ovaj put nismo proyeravali zemljopisni položaj. IVIogli smo to dokazati još
jednom i negdje oko Indiane da Mary Uodczek, pred kojom smo sinoć. čim smo
uzletjeli, izrekli zakletve, nije teatralno zakucala na vrata i donijela kavu
i sok od naranče i prepečenac.
"Pomislila sam da biste možda htjeli doručkovati", rekla je i nasmiješila se
mladom paru. Baš je bilo ljubezno što nas se sjetila. I podjednako ljubezno
što se potom smjesta izgubila.
I malo potom već smo sjedili poduprti jastucima na uskom krevetu, grlili se i
`osjećali se jako dobro pri laganom ljuljuškanju dirižabla, i onda je Ny·la
rekla:
"Dominic? Znaš, nisam baš sigurna da bih se vratila sve kad bi mi to netko i
ponudio."
"Ja isto tako", rekao sam njuškajući joj wat. Rastrešeno je na mene naslonila
obraz.
"Pa ipak je to pomalo čudno. Svo vrijeme dok sam radila u muzeju. molila sam
se Bogu da učini čudo. Motale su mi se sve te maštarije. kako bi veličanstven
bio povratak heroine. ili što ja znam... Ali to bi zaista bilo isto mjesto.
zar ne? I sve je to drukčije i. iskreno. ne vjerujem da bi mi bilo žao kad
bismo se tu zaglibili zauvijek."
"To je dobro", rekao sam i poljubio je u toplo, vlažno pazuho, "iako ti ne
jamčim da je i istina. To mislim da smo se ovdje zaglibili zauvijek."
Lzvratila mi je poljubac pa se uspravila. i pogledala me odozgo nesigurnim
smiješkom, kao da je naslutila da bi se tu negdje morala kriti dosjetka, samo
što je još nije otkrila.
"hako to misliš? Pa rekli su da zastalno zatvaraju sve portale!"
"Da. tako su i učinili, ljubavi". suglasio sam se. "Ali to možda i nije važno.
Slušaj me, tu je ovdje prilično mali, ali se kladim da bismo nas dvoje možda
mogli ući..."
"Samo čas. momče! Reci mi prije što si mislio!"
Nagnuo sam se preko nje da iz svoje šalice otpijem guc kave što se -eć
hladila.
"Mislio sam reći, ljubavi, da su i ti glavonje samo Ijudi. Oni nisu bogovi. Ne
sumnjam da su zanlorili sve portale. pa čak i neke elektronske špijunke, zato
što ne bi mogli podnijeti ono što bi se dogodilo kad bi se balistički odskok
istrgao iz ruke."
"Da, i?"
""iožda to i ne ovisi o njima", rekoh. "Vidi, oni su prvi koji su došli do
portala. I locirali su možda trideset do četrdeset drugih vremena što su ih
ili imala ili bi ih uskoro mogla imati, no takvih je svega dvadeset do
trideset. Nyla, koliki je to dio beskonačnosti?"
"Nemoj me samo matematikom, Dom!"
288 289

"Nije to matematika, nego naprosto logika. Sad je listopad 1983, u redu? I ne

samo ovdje. Nego za sve. Oni nisu ispred nas. Njima se naprosto prije pedeset
ili stotinu godina nasmiješila sreća. Ali sad je listopad 1983. za beskonačan
broj paralelnih vremena. Ne samo za njih. Ne samo za nas. Za sva vremena, i
vrijeme nastavlja marš u svima njima. Iložda baš ovog trenutka, u nekom
vremenu u koje još nitko nije povirio, netko poput mene, ili tebe. upravo
prav-i znanstvenu revoluciju. A možda je još četiri ili pet takvih koja još
nisu otišla tako daleko, ali su na dobrom tragu. Do Božića bi već mogli
postojati deseci vremena s paravremenskim sposobnostima... i možda još
dvadeset pet ili trideset u siječnju... a u veljači... i dogodine; i godinu
poslije nje..."
"O moj Bože". rekla je Nyla.
"I jednoga dana", završio sam. "bit će ih tako prokleto mnogo da će se mjeriti
tisućama ili milijunima. i svi će oni odjednom izvršiti proboj - i ti zaista
misliš da će netko moći obuzdati tako nešto·"
"Sveta slatka nestašna bebice Isuse Bože". rekla je Nyla. "Baš tako",
odgovorio sam.
"Sav taj balistički odskok", rekla je.
Iiimnuo sam glavom i pričekao da joj se slegne. Pogledala me s nečim što je
bilo ili strah ili poštovanje nisam svoju mladu još toliko poznavao da bih
znao o čemu je riječ.
"Jesi li ti jedini koji za to zna?" upitala je ona.
"Naravno da nisam. Ljudi koji su nas oteli to zacijelo znaju, ali nisu tu, pa
ih ne možemo pitati. A siguran sam da postoje i drugi. Pokušao sam to već
nekoliko puta iznijeti. Neki ljudi kao da i ne shvaćaju što mislim, kao recimo
senator. Većina njih - mislim. naprosto ne žele o tome razgovarati.
Pretpostavljam da se boje."
Nyla je planula.
"I prokleto su u pravv, što se boje! Ja sam osobno u pmzici."
"No dobro", rekao sam. "kad se u obzir uzme koliko bi gadno sve to moglo
ispasti, bila bi zaista luda kad ne bi bila. Ali pogledaj to i s dobre strane.
S tobom i sa mnom bi moralo sve biti u redu. Mi ćemo biti vani, u pustinji, i
nije vjerojatno da bi se tu ikad moglo dogoditi išta zaista jezivo. Bit će
bizarno, to da, dečko moj, baš će biti! Ali neće biti opasno u fizičkom smislu
kao što bi moglo biti u gradu, gdje bi ti recimo. što ja znam, u spavaću sobu
mogao uletjeti cepelin."
Nyla me pogledala pogledom kakav zaista ne priliči mladoj. Zaljubljen baš
nimalo.
"Ono što mi želiš reći", rekla je britko, "svodi se na to da ćemo mi
preživjeti, i tl:o jebe ostatak čovječanstva. istina? Istinn" povikala je. "I
imao si obraza reći meni da sam bila tvrda. sebična. n·rdokorna..."
"Na, na", rekao sam i nježno joj položio prste na usne. "nikad nisam rekao
ništa ni slično tome. Baš tako. A za ljudski rod brinem. I to mnogo."
"Ali - ali što onda misliš poduzeti u vezi s tim?"
"Ništa. ljubavi", odgovorio sam. "."1i tu ne možemo učiniti baš ništa. To će
se naprosto dogoditi... Pa ipak tu ima i nešto dobro."
Počekao sam da me upita što je to nešto dobro. Kad se počela mrtiti, i kad su
joj se obre splele i kad je ot·orila usta, zaključio sam kako mi neće biti
drago to što će me upitati, i zato sam žurno rekao:
"A to je da će poćeti u malom mjerilu. U to sam prilično siguran. Bit će mnogo
upozoravajućih znakova prije nego što postane zaista gadno - bit će možda
vremena da evakuiramo gradove. ili damo priliku svakome da učini što može. I
to, shvaćaš, naprosto ne možemo spriječiti. I zato moramo učiniti najviše što
možemo."
Iskočila je iz kreveta i zagledala se u prazne rawice pod nama. Pustio sam je
da sve još jednom dobro okrene u glavi. A onda se naposljetku okrenula prema
meni.
"Dom?" rekla je. "Jesi li siguran da postupamo ispravno? Hoću reći, pričao si
o djeci i, ne znam, pokatkad mislim da bi to i meni bilo drago. No nije li
ovaj svijet ipak isuviše jeziv da bismo na nj donosili djecu?"
Ustao sam i stao kraj nje, i stajali smo tako nas dvoje. goli i dodimjući se,
od boka do ramena, a ja sam je grlio. "Možeš se kladiti da je jeziv", rekao
sam. "No je li ikad
postojao ijedan koji nije bio takav?"

BILJEŠKA O PISCU

Jedan od najznačajnijih pisaca znanstvene fantastike. Frederik Pohl. roden je

u New Yorku 1919. godine. U s-ijetu SF žanra pojavljuje se krajem tridesetih
godina objavljujući kratlce pripovijetke pod raznim pseudonimima. djelujući u
okviru skupine pisaca znanstvene fantastike koja sebe naziva "Futurijancima".
U to vrijeme najviše suraduje s C. Kornbluthom. Svoje pripovijetke i
pripouijetke "Futurijanaca" objavljuje u publikacijama "Astonishing Stories" i
"Super Science Stories" kojima je ujedno i urednik. Navedene publikacije, iako
nisu dugo izlazile, poznate su po tomu što medu pnima objavljuju pripovijetke
mnogih kasnije poznatih i priznatih pisaca znanstvene fantastike.
Stvaralaštvo Frederika Pohla možemo podijeliti u tri etape. U pr-oj etapi Pohl
traži svoj osobni književni izraz. Objavljuje u suradnji s C. hornbluthom
roman "The Space forcbants" u kojem opisuje viziju buduće Amerike gdje su na
vlasti jake reklamne korporacije. koje svoj profit ost-aruju nemoralnim i
nehumanim reklamnim kampanjama. U toj etapi Pohl još objavljuje romane
"Gladiator at Law" i `Preferred Risk"`.
Tijekom slijedećih desetak godina Pohl zapada u stvaralačku krizu, uglavnom se
bavi uredničkim poslom, a objavljuje nekoliko romana koji nemaju rećeg odjeka
"Slave Ship". "Undersea Floath". U ovoj etapi književnog rada jedino se
koliko-toliko ističe satirički roman "Volfbane" govoreći o zemlji kojom
vladaju roboti. Još valja izdvojiti nekoliko zbirki pripovijedaka kao "The
"ian who ate the World" i "Turn left at Thurdsday".
Treća etapa Pohlova stvaralaštva počinje sedamdesetih godina i tada nastaju
njegova najbolja djela, a u to vrijeme i ureduje neka priznata SF glasila
""Galaxy" i "If", koja daju prednost novim pristupima pisanja znanstvene
fantastike. U nekoliko zbirki pripovijedaka l""Day Milion", "The best of
Frederik Pol", romanu "Man plus", te trilogiji ""Gateay" pojavljuje se zreli
F. Pohl s bogatom pripovjedačkom tehnikom. s djelima punim mašte. jednostavno
s romanima moderne i zrele znanstvene fantastike.
Tijekom osamdesetih godina objavljuje još neke izvrsne romane: "The comming of
the Quantum Cats". "Terror". ""Chernobyl". "The Gate·ay Trip".
Taj satiričar ekstrapoliranog potrošačkog svijeta objavio je tijekom svog
dugog sn·aralačkog rada šezdesetak romana i zbirki pripovijedaka, a za svoj
rad dobio je brojna priznanja i nagrade.
Miroslav Jurak