SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA: CIVILNO DRUŠTVO

TEMA:
STANJE SAVREMENIH TEORIJSKIH I FILOZOFSKIH
RASPRAVA O GRAĐANSTVU-OBNOVA INTERESA ZA TAJ
PROBLEM I TU IDEJU

Novembar 2007.
Uvod:

Moderno shvaćen pojam građanstva je bitna dimenzija savremenog shvatanja

civilnog društva. Savremeni koncept građanstva podrazumijeva ukupnost sloboda,
prava i dužnosti koje pojedinac lao ličnost odnosno individua i subjekt svojih
građanskih prava uživa u okviru određenog društva. Pojam građanina se bitno
razlikuje od pojma podanika iz predgrađanske epohe ili pojma "radnog čovjeka" ili
"trudbenika" iz tzv. socijalističke epohe.

Za koncept civilnog društva je bitno ono značenje u pojmu građanin koje naglašava
afirmaciju ličnosti ii njenu autonomiju u pravcu razvoja individualiteta.

U tom smislu se pojam građanina ne može svesti na apstraktnog pripadnika

političke zajednice, koji je formalno jednak pred zakonom a faktički neravnopravan
u zbiljskom životu, a još manje samo na pripadnika određene društvene klase, ili
još uže na stanovnike urbanih, gradskih sredina. Pojam građanina u ovom smislu je
mnogo širi od tehničkog termina kojim se označava državljanin određene države.

Kada govorimo o negativnom utjecaju jezika javnog mnijenja i u njemu

raspoloživih kategorija i formulacija na političku reformu društva se čini
ograničeno i prilično zagonetno prisustvo sintagme «civilno društvo» i istovremeno
gotovo potpuno odsustvo jedne od temeljnih kategorija savremene politike i
političkog mišljenja:građanstva (shvaćenog ne kao nationality, nego kao
cityzenship).

Iako se čitav proces preusmjerava od komunističkog režima ka liberalnijem modelu

demokracije može opisati kao proces uvođenja civilnog društva pored i nasuprot
države, ovaj koncept ostaje i zvan, ili na rubovima javnog diskursa. To je dovoljan
znak da u čitavnom društvu nedostaje elementarna svijest o smislu, svrsi i pravcu
političkih i društvenih promjena koje treba poduzeti.

2
Civilno društvo i princip građanstva

Habermas pokazuje da su procesi formiranja građanske javnosti i formiranja

građanina kao društvene figure dva istovremena i usko povezana procesa, ili možda
još tačnije dva lica jednog istog procesa. To pokazuje istorija privatnog prava
novog doba u čijem je središtu sloboda ugovaranja slobodnih građana. Habermas
pokazuje da svatanje pravne radnje kao ugovora zaključenog slobodnom izjavom
volje ima svoje porjeklo u činu razmjene vlasnika roba koji slobodno konkurišu
jedan drugome. Ugovorni odnos, proistekao iz odnosa razmjene, pokazuje se kao
centralni odnos građanskog društva. S druge strane, javnost zauzima centralno
mjesto kao organizacioni princip građanskih pravnih država, posebno onih sa
pralamentanim oblikom vladavine.

S osnovnim slobodama sistema privatnog prava formira se i kategorija opšte pravne

sposobnosti, koja je bitna garancija koju građanin dobija od pravnog poretka države
da bi mogao autonomno da učestvuje u pravnom saobraćaju građanskog društva i u
društvenom životu uopšte.

Pojedinac se kao građanin više nedefiniše po rodu ili društvenom položaju, već po
svojim univerzalnim civilnim pravima.
Ili, kako kaže Habermas:

-status slobode ( status libertatis ),

-građanski status (status civitatis) i
-porodični status (status familiae),
ustupaju mjestu jednom jedinom
-prirodnom statusu (status naturalis), koji se sada po pravilu pripisuje svim
pravnim subjektima.

Historija provatnog prava pokazuje se kao nastanak prava emancipovanog

građanskog društva; ono je privatno ne samo u klasičnom rimskom shvatanju u
odnosu na crkveno pravo, već je privatno ili autonomno i u odnosu na javno pravo
države.

Proces uspostavljanja građanina u pravom smislu te riječi završen je velikim

kodifikacijama građanskog prava do kojih je došlo krajem 18-og i početkom 19-og
vijeka.

3
Najpoznatija i najuticajnija kodifikacija građanskog privatnog prava je francuski
Code civil iz 1804 godine., koji, kao i druge kodifikacije, garantuje instituciju
privatne svojine, kao i osnovne slobode ugovora, radinosti i nasljeđivanja. Može da
se kaže da se tek tada građansko društvo oslobodilo korporativnih stega starog
režima.

Da se figura modernog građanina rodila u uzajano prožetom procesu uspostavljanja

građanske javnosti i garantovanja građanskih prava pokazuje i slijedeći
Habermasov rezime osnovnih civilnih prava:

1. jedna grupa osnovnih prava odnosi se samo na sferu publike koja rezonuje
(sloboda mišljenja i govora, sloboda štampe, sloboda okupljanja i odruživanja itd.)
i na političku funkciju privatnih lica u ovoj javnosti (pravo peticije, jednako pravo
glasa i izbora itd.).

2. druga grupa osnovnih prava odnosi se na slobodni status pojedinca

zasnovan u intimnoj sferi patrijarhalne uže porodice (lična sloboda, neporedivosts
stana itd.).

3. treća grupa osnovih prava odnosi se na saobraćaj privatnih vlasnika u sferi

građanskog društva (jednakost pred zakonom, zaštita privatne svojine itd.).

Osnovna prava garantuju:

-sfera javnosti i privatnosti (s intimnom sferom kao njihovim jezgrom)

-institucije, instrumente publike (štampu, stranke) s jedne, i osnovu privatne

autonomije (porodicu i svojinu) s druge strane

-i funkcije privatnih lica (političke kao građana i ekonomske kao vlasnike

roba i kao ljudi, funkcija individualne komunikacije, npr. tajnošću pisama).

Osnovno jezgro iz kojeg se razvio moderni princip građanstva su prirodna prava, u

čijem su središtu lična ili civilna prava (a prije svega pravo na život, slobodu,
traganje za srećom).

Drugu generaciju građanskih prava koju su afirmisale i potvrdile građanske

revolucije, presdstavljaju politička prava građana.

4
Treću generaciju prava čine tzv. ekonomska i socijalna prava, koja su razvijana pod
uticajem radničkog pokreta kao i kocepcija tzv. socijalne države ili države
blagostanja.

Nova ili četvrta generacija ljudskih prava uključuje daljni razvoj nekih ranijih
individualnih prava (prava žena), kao i uvođenje nekih potpuno novih kolektivnih
prava, poput manjinskih, kulturnih i drugih prava.

Peta generacija prava uključuje prava na slobodnu seksualnu preferenciju

(homoseksualnost uključujući bračna i porodična prava partnera ista pola),
ekološka prava (a posebno prava životinja), pravo na eutanaziju i sl.

Građansko društvo i globalizacija

Civilno društvo predstavlja polje koje se konstituiše izvan polja političke države i
političkog društva. „Konstituiše se izvan države, pored države, a kada je to
neophodno i protiv države“ (M.Podunavac). Ovo treće označava suštinsko svojstvo
civilnog društva, ono je nastalo u jednom složenom procesu otpora i političke
emancipacije u odnosu na stari režim i imalo je jednu vrstu remetilačke i otkloničke
uloge.

Civilno društvo je u čitavom periodu od XVII i XVIII veka jedan prostor u okviru
koga se oblikuje jedna osobita politička kultura otpora u odnosu na političku vlast i
političku moć. Ona je fakt tih snažnih, dubokih političkih promena koje bitno
menjaju kvalitet i karakter političkih poredaka. Moderni pojam civilnog društva
predstavlja jednu vrstu otklona u odnosu na klasične i tradicionalne pojmove
civilnoga društva, prije svega u odnosu na liberalni pojam civilnog društva, koji je
izveden do kraja u Hegelovom konceptu civilnog društva.

Središnje obilježje modernog pojma civilnog društva jeste republikanizacija

civilnog društva. U modernom značenju civilno društvo se može označiti kao jedno
polje koje se konstituiše izvan političkog društva, kao jedno horizontalno polje
jednakosti, koje počiva na principima pluraliteta i principima tolerancije i čija je
glavna funkcija da u prostor političke javnosti unese raspravu o suštinskim
pitanjima koja su ključna za razvoj demokratskog društva. To je polje gdje
kapacitet građana, građanske inicijative, građanska senzibilnost o tome kakvo
društvo hoćemo, dobija formu jedne opšte, civilne deliberacije o tome šta su to
osnovne političke vrijednosti na kojima jedno društvo treba da počiva, da bi u sebi

5
sačuvalo upravo te vrijednosti koje su u srcu civilnog društva.
Vrijednosti koje povezuju, ujedinjuju, civilno društvo su ljudska i politička prava,
demokratska legitimnost i konstitucionalizacija političke vlasti. Pomoću ovih
vrijednosti pojedinci (građani), štite svoju autonomiju u odnosu na svaku vrstu
heteronomije, a pre svega u odnosu na državu, koja je uvek glavni neprijatelj naših
sloboda. U njemu njegujemo filozofiju ljudskih prava, njegujemo jednu vrstu
civilnih i protektivnih prava „Mora postojati granica intervencije države prema
pojedincu“(Dž.S.Mil). Politička prava nam omogućuju da artikulišemo, da
osnažimo naš politički subjektivitet i kapacitet u onom polju koga nema bez
civilnog društva, u polju političe javnosti.

Odnos civilnog društva i države je centralno pitanje kojim se bave političke nauke.
U odnosu na političku vlast postoje dvije ključne funkcije civilnog društva. Jedna je
ofanzivna, legitimiziranje političke vlasti, proces kojim mi, sami sebi, uvodimo
jednu vrstu racionalizacije i opravdivosti zašto podržavamo političku vlast i zašto
nad sobom kao građani i pojedinci prihvatamo jednu vrstu heteronomije. Princip
legitimnosti olakšava političkim elitama da politički vladaju, jer one ne moraju da
se oslanjaju samo na moć, silu, strah, a sa druge strane nama, građanima,
prisvajanjem legitimacijskih formula kao svojih, pomoću kojih se politička vlast
opravdava, takođe olakšava se tegoba vladanja i oslobađa nas egzistencijanog
straha u odnosu na političku vlast.

U odnosu političke vlasti i građana uvek postoji osobita vrsta uzajamnoga straha i
napetosti. Taj strah, kao jedna vrsta negativne integracije društva, uvijek je važna
poluga njegove stabilnosti. Važno je ovu vrstu straha ne miješati sa onim vrstama
strahova koji čine energetski princip pojedinih političkih poredaka, odnosno poreci
koji se oslanjaju na strah kao fundamentalni princip vladavine, despotije,
diktature…

Druga je defanzivna, konstitucionalni limiti političke vlasti. Dvije ključne

institucije koje izražavaju ofanzivnu i defanzivnu funkciju su škola i sud .
Globalizacija je nastanak složene mreže međusobne povezanosti, koja znači da na
naše živote sve više utiču odluke i događaji koji se odigravaju daleko od nas.
Opada značaj geografske udaljenosti, granica. Ona nije jedinstven proces, već skup
procesa koji se ponekad poklapaju, ali su, istovremeno, i suprotstavljeni.

Proces globalizacije predstavlja veliku prijetnju državi, ili bar nacionalnoj državi.
Proces u kome događaji i odlike donijete u jednom dijelu svijeta utiču na ljude u
drugom dijelu. Jedan od njenih pojavnih oblika je globalna ekonomija, u kojoj je
svakoj zemlji postalo znatno teže, ako ne i nemoguće, da upravlja međunarodnim

6
kretanjem kapitala. Multinacionalne kompanije se u takvim uslovima mogu lako
otrgnuti kontroli i premiještati proizvodnju i investicije. Raste uloga međunarodnih
i nadnacionalnih tijela, poput UN, EU, NATO, STO…
Globalizacija je proces univerzalizacije ključnih vrijednosti na kojima političko
društvo počiva. Prva jeste, univerzalizacija demokratije. Demokratija kao
univerzalna legitimacijska pojava. Svi koji hoće da se predstave kao moderni, pa
čak i da nisu demokrate, predstavljaju demokratsku legitimnost kao osnov svoje
političke vladavine. „Demokratija je pobijedila sve svoje konkurente, ona je postala
univerzalno legitimacijsko svojstvo svih modernih političkih društava. Ona je
pobijedila stare režime monarhiju, despotiju, ona je pobijedila moderne autoritarne,
diktatorske režime.

Pod uticajem globalizacije vrši se univerzalizacija principa građanstva. Građanstvo

je danas ključni pojam svih modernih političkih društava. Statusi (članstvo u
političkoj zajednici) su univerzalni, do te mjere ujednačeni, da su oni uslov našeg
pristupa raspodjeli ključnih političkih dobara u svakom političkom društvu. Lišiti
nekoga pristupa tim dobrima, status ne-građanina, je postala najveća nejednakost
(nova despotija).

Šta je to globalno civilno društvu i kako se ono konstituiše? Civilno društvo,

ponovo, u modernom društvu pokazuje jednu vrstu svoje remetilačke, otporničke
uloge. Globalizacija je jedan liberalni koncept. Građansko društvo se javlja kao
jedna vrsta korektiva toj snažnoj liberalizaciji modernoga političkog društva i to u
onim elementima koji, su po prirodu i karakteru političkoga društva, nepravični.
Civilno društvo ponovo postaje jedna vrsta socijalističkog pojma. Danas se
dominantno oblikuje u formi antiglobalističkih, mirovnih pokreta, koji se opiru
onome što je „globalizacija straha“ uvela u moderna politička društva, prije svega u
Ameriku, a to je „država sigurnosti“.

Civilno društvo je iznedrilo i socijalne forume, koji se oblikuju oko problema poput
siromaštva, koje je globalni problem, kao i političkih i kolektivnih identiteta. Ove
dvije rasprave civilnog društva o nejednakosti, koja je rezultat ekonomske
redistribucije i nejednakosti, koja je rezultat nemogućnosti prava na razliku i
izgradnje osobite forme drugačijega kolektivnog identiteta, bile su potpuno
paralelne. Međutim, dešavanja poput ovih skorašnjih u Francuskoj pokazuju da je
zahtjev za priznavanjem identiteta, nejednakost socio-ekonomskog položaja,
siromaštvo kao duboka sistemsko ugrađena nejednakost grupacija koje su
drugačije, napravio mjesto gde se te dvije rasprave presijecaju. To novo mjesto
predstavlja momenat gdje se oblikuje filozofija civilnog društva, to je ono što i njoj
daje snagu.

7
Još jedna stvar koja postaje globalna, ali i time dobija drugačiju dimenziju, jeste
solidarnost. Ovaj stari pojam doživio je mutaciju od građanskog pojma jednakosti,
koji je bio uslov demokratije, ka vodećem pojmu forme socijalističke emancipacije.
Ono što formi solidarnosti daje novu snagu je da se on direktno vezuje za koncept
moderne demokratije.

Upravo ove pretpostavke solidarnosti, identiteta, redistribucije oblikuju jednu

alternativnu koncepciju demokratije modernom interesno-pluralističkom i
proceduralnom konceptu demokratije. Ovaj moderni (interesno-pluralistički)
koncept polazi od toga da društvo da bi bilo demokratsko nužno je i neophodno da
bude pluralizovano, da obezbijedi široke mogućnosti interesne artikulacije i da
unutar jasno određenih pravila političke igre omogući političkim elitama borbu oko
političke vlasti i građanima široke mogućnosti političkog izbora kome će dati
političku vlast. Sve promijene koje dolaze kao rezultat globalizacije, sukoba
globalizacije i anti-globalizacije, govore da je ovaj interesno-pluralistički koncept
demokratije ograničen i da on u sebi nosi veliku nejednakost i velike nejednakosti
ljudi u participaciji u oblikovanju političkoga tijela jednog društva. Zato i nastaje
jedna druga, alternativna, koncepcija demokratije koja počiva na ideji participacije,
priznanju prisustva identiteta u javnom polju, i na onome što je suštinsko svojstvo
civilnog društva - na jednoj širokoj, razgranatoj i pluralizovanoj deliberaciji, preko
koje se dolazi do onih vrijednosti oko kojih se jedno političko društvo na
demokratski način konstituiše.

Vrlo važno svojstvo demokratije, do kojeg su i stari Grci došli, a moderna politička
teorija potvrdila, je da je jedno društvo demokratsko sve dok je prostor političke
moći otvoren, ne zauzet i pretpostavlja „bitku“ oko tog prostora. To je ono što
demokratiju čini nestabilnim političkim društvom i gdje su ostale nedemokratske
političke snage i ideologije u prednosti .

Šta se očekuje od civilnog društva, koji su domašaji njegove strategije? Strategija je

uvijek komplementarna i korektivna u odnosu na državu. Njegov cilj je uticaj u
horizontalnom polju jednakosti koji je prostor javne i političke deliberacije, a ne
politička moć.

8
Problemi i značaj civilnog društva i građanstva

Pad komunizma je u čitavoj Istočnoj Evropi pokrenuo procese demokratizacije i

utemeljio nove političke stvarnosti, koje se projiciraju u vokabularima i
kategorijama savremene političke filozofije liberalizma. Tome je posebno
doprinijelo, s jedne strane odbacivanje idelogije marksizma i s druge strane, novi
evropski i svjetski poredak u koje su tzv.nove demokracije obavezne da uvažavaju
norme i zahtjeve međunarodnih političkih institucija posredno ili neposredno
zasnovanih na ovoj filozofiji.

Promijene u političkoj i društvenoj stvarnosti imaju odraz na govor elita i širokih

slojeva, a također važi i obratno: promjene u javnom diskursu pogađaju samu
stvarnost.

Postoje jasne naznake da čak i one elite, koje su javno prigrlile platforme
liberalističke filozofije, tumaraju u neznanju o osnovnom uređenju, normama i
vrijednostima uzornog liberalnog društva. Ovdje se uočava propuštena uloga koju
je trebala odigrati akademska zajednica u kritici starog ideološkog naslijeđa i
uvođenju novih modela interpretacije šplitičke stvarnosti.

Odbacivanje marksiszma je potaklo sumnjičavost u svaku sposobnost akademske

zajednice za vjerodostojnu i plodnu interpretaciju političkog života: postoji neka
vrsta neskrivenog prezira političara prema «ekspertima» društvenih znanosti. Ovu
političku marginalizaciju univerzitet nadoknađuje neakademskim sredstvima:
političkim angažmanom profesora koji se u javnosti nastoje osloboditi bremena
svoje akademske kompentencije: potvrđuju time javni sud o ispraznosti vlastitog
«znanja».

Nove političke promjene i trendovi nisu, stoga, utjecali na snažniji procvat političke
misli na univerzitetu. Naprotiv, postoji iizvjesni prešutni konsenzus političara i
profesora oko otpora uvođenja novih riječnika i interpretacija, te autentičnom
angažmanu akademskih građana u novoj «građanskoj stvarnosti».

Civil society prevodimo i razumijemo kao građansko društvo i time u javnoj sferi
oživljavamo nešto s čim smo već odavno imali posla, buržoasko i kapitalističko
društvo, koje smo prevazišli i o kojem nemamo više nikakvih iluzija. U takvom
hiistorijskom kontekstu teško je pokrenuti bilo kakav masovni entuzijazam za
izgradnju građanskog društva.

9
Osnovna krilatica demokratizacije komunističkih režima «civil society vs. State»
postaje zbunjujuća i podstiče nesporazume i kriva shvatanja, jer navodi da se pod
prvim izrazom razumije i autonomija onoga što je civilno i onog što je buržoasko,
ono što pripada različitim domenima neovisnog društvenog života i onog što
pripada uspostavljanje pouzdane tržišne ekonomije.

Međutim, u demokratizaciji se radi upravo o tome da se obezbijedi neovisnost

civilnog društva kako prema državi, tako i prema «oslobođenim tržišnim
snagama», jer kako primjećuju Cohen i Arato, «kao što znamo iz historije Zapada,
spontane snage kapitalističke tržišne ekonomije mogu predstavljati isto tako veliku
opasnosti za društvenu solidarnost, društvenu pravdu, ili čak za samu autonomiju,
koliko i administrativna moć moderne države».

Sam koncept civilnog društva koji je dolično razlučen od ekonomije može postati
središtem kritičke, političke i društvene teorije u društvima u kojima je tržišna
ekonomija već razvila, ili se nalazi u procesu razvijanja svoje vlastite autonomne
logike. U protivnom,nakon uspješnih tranzicija od diktature ka demokratiji,
neizdiferencirana verzija koncepta otjelovljenja u krilatici «društvo vs. Država» će
izgubiti svoj kritični potencijal.

Civilno društvo, se dakle ukazuje kao autonomna sfera ljudskog djelovanja,

udruživanja i komunikacije, odjeljenja kako od sfere državne politike, tako i od
sfere ekonomije (organizacija proizvodnje i raspodjele: firmi, korporacija,
partnerstva).

Civilno društvo i totalitarna država

Civilno društvo postaje jedan od najvažnijih pojmova političke teorije osamdesetih

godina prošlog stoljeća zahvaljujući, s jedne strane, pojačanom interesu zapadnih
analitičara za stanje u zemljama istočnoevropskog komunizma i sve očitije znakove
njegove duboke krize i s druge strane, potrebi analize zabrinjavajućih tendencija u
političkom i društvenom životu razvijenih industrijskim zemalja Zapada.

Dugo vremena tokom Hladnog rata, pogotovo tokom pedesetih i šezdesetih godina,
«totalitarizam» je predstavljao glavnu oznaku društvenog i političkog poretka «s
druge strane Gvozdene zavjese». Mnogi analitičari su shvatili da bi trebalo tražiti

10
neku postojaniju crtu ovog režima, koja bi još jednako, ustrajno poput ove
prethodne opisivala specifičnu političku i društvenu stvarnost komunizma, svejedno
da li bi se time shvaćanje o totalitarizmu moglo održati ili ne. Takvo povlašteno
mjesto, distinktivnu crtu, koju je prethodno najčešće pribavljao teror, sada je
zauzelo civilno društvo i to kao ime za najvažniji nedostatak komunističkog
pokreta.

Naš komunistički projekat nedavne prošlosti danas gledamo kao ne neuspjeli

pokušaj poistovjećivanja društva i države, što je bila glavna zadaća komunističke
partije: ona je, s jedne strane trebala da posvuda prožima i stalno mobilizira
društveni tijelo, a, s druge strane osigurava njegovu kontrolu, to jest uspješno
funkcioniranje državnog aparata.

Da bi društveno tijelo bilo bez ostatka podvedeno pod aktivnosti i i nadzor

državnog aparata, Partija je morala biti inkorporirana u svaki dijelič društvenog
tkiva. To je vodilo politizaciji svakog oblika društvene djelatnosti i ukidanju
spontanosti i slobode svakog oblika društvenog povezivanja.

Obnavljanje civilnog društva u Istočnoj Evropi, javni istupi disidenata i aktivnosti

dobrovoljnih udruženja i građana povezanih u široke saveze i blokove, čija moć je
postala zavidna i neporeciva, ukazivala je na to da su sami temelji državnog
poretka uzdrmani. Duboka kriza komunizma u osamdesetim godinama je često
opisivana kao «revollt civilnog društva protiv države».

Pad komunizma je za mnoge analitičare bio ishod uspjelog revolta građana, koji su
svojim zajedničkim akcijama pokušali ostvariti svoja prava i svoju
slobodu.međutim, samo pokretanje i razvoj civilnog društva u kasnom razdoblju
komunizma, nisu imali za izričiti cilj, osim na samom vrhuncu tog razvoja, rušenje
vladajućeg poretka. Sami akteri su svoj domen «civilnog» djelovanja shvatali kao
izrazito nepolitički. Njihov vodeći motiv je najčešće bio upravo osloboditi
društvene djelatnosti, tj.ostvarivanje needostojnih ljudskih svrha kroz različite
oblike građanskog udruživanja, svakog tutorstva (državne) politike.

Hiperpolitika totalitarne države je ukinula ili sasvim ugrozila temeljnu

predpostavku politike, dok je svojom kvazi-vojnom mobilizacijom pokidala
društvene veze. Istočnoevropsko građansko oslobođenje je u očima mnogih
analitičara potkrijepilo važenje klasične liberalne teorije civilnog društva. Još
jednom se pokazalo, u ogromnom historijskom eksperimentu obilježenog velikim
patnjama i žrtvama, da se partikularni interesi ne mogu podrediti nekom općem
dobru izuzev po cijenu terora i neslobode.

11
Društvo koje živi uistinu društvenim životom je skup pojedinaca i grupa sa
različitim materijalnim interesima, kulturnim potrebama i koncepcijama općeg
dobra (religijama, ideologijama i filozofijama).

Pozivajući se na liberalnog političkog filozofa F.Hayeka možemo reći da svi

kolektivizmi (a po tome se komunizam i nacizam ne razlikuju), nastoje da
organizuju civilno društvo u ime nekog političkog određenog «javnog dobra».
Prema klasinčnom liberlističkom učenju, slobodna tržišna ekonomija se smatra
uvijetom «sine qua non civilnog društva». Uvjerljivu historijsku pouku o tome
pruža revolt istočnoevropskog civilnog društva; naime isprva je cilj njegovih
vodećih aktivista bio ograničenog dometa, usmjeren na izgradnju «socijalističkog
civilnog društva», pri čemi su sve akcije nezavisnih udruženja još računale na
partnerstvi priznatog političkog aparata, partijske birokracije. Ubrzo se pokazalo da
je bilo užno preći u opoziciju, djelovati na terenu, povući se u «nutrinu»
društvenog bića, tamo gdje društvena kretanja izmiču kontroli državnog aparata.
Čitav proces odvajanja društva od države je na r kraju završio u uvođenju tržišne
ekonomije. Čini se da je borba za slobodu pojedinca i društva, koje je pokrenulo
obnovu civilno društva,morala završiti u uvođenju slobodne tržišne razmijene.

Neki autori su skloni, upravo na tragu Adama Smitha, Hegela i Marxa, da,
ukazujući na pravu prirodu individualne autonomije u kapitalizmu, gotovo sasvim
poistovjete područje civilnog društva i tržišnog natjecanja, vidjevši na obje strane
nemilosrdnu borbu privatnih osoba za ostvarenje svojih «sebičnih»ciljeva.

Civilno društvo jeste, u svojoj suštini, područje gdje ta konkretna osoba, taj posebni
pojedinac, podložan svojim vlastitim htijenjima, teži da ostvari «sebične interese».
Civilno društvo je prema tome arena u kojoj Hegelovim riječima, slobodna,
samoodređujuća individualnost postavlja zahtjeve za zadovoljenje svojih htijenja i
personalne autonomije.

Civilno društvo je u isti mah područje «prirodnih sklonosti i društvenosti» kako je

to uvidio Adam Smith, a takođe i ta arena u kojoj ljudi «djeluju kao privatni
pojedinci, gledaju druge ljude kao sredstva, svode sebe na sredstva i postaju
igračke u rukama stranih moći». To je područje prava, ali i vlasništva, civiliziranih
manira i eksploatacije. Ono počiva na zakonski slobodnim pojedincima, ali i na
zajedništvu slobodnih pojedinaca.
Postavljeno kao «sfera posredovanja» civilno društvo već kao pojam podliježe
dvosmislenostima i paradoksima. To je sfera privatnog koja je javna, sfera izvan
države koja treba državu da bi postojala, sfera slobode koja se čvrsto veže uuz

12
zakon, sfera natjecanja «sebičnih pojedinaca» koju je teško razdvojiti od tržišta itd.
Civilno društvo i ljudska prava

Za većinu zapadnih analtičara koji su ukazivali na historijsku prekretnicu

“ponovnog otkrića civilnog društva” u istočnoevropskim komunističkim zemljama,
ovo otkriće je uistinu bilo ponovno: smatrali su da je njegov praktički značaj bio
gotovo nevažan.
U tradiciji moralne filozofije i etike se poučava da se ono što ttreba ne može izvesti
iz onoga što jeste. Upravo zato je filozofska i znanstvena misao nailazila na
nepremostive teškoće u svojim pokušajima da pronađe izvore temeljnih normi
društvenosti.

Lefort je jedan od onih koji smatra da je veoma važno sačuvati uvid u onostrani,
trancedentalni izvor zakona, pri čemu je uvjeren da je za to pozvana samo politička
filozofija, jer politička znanost je za takav način gledanja slijepa. Lefort upućuje na
otkriće o prirodi moći probuđenog sovjetskog civilnog društva, koje je svojim,
masovnim, upornim, nipošto prevratničkim djelovanjem uspjeloi izvršiti prevrat u
koji se, do samog časa njegovog događanja, sumnjalo da je ostvariv.

Za francuske intelektualce ljevičare bilo je moguće, da o svom licemjerstvu bez

svijesti, energično osuđuju kršenja ljudskih prava, i da u isto vrijeme daju svesrdnu
podršku «najboljem obliku političkog uređenja». Ljudska prava nisu imala svoje
mjesto u temeljima političkog poretka. Ono što određuje prirodu nekog poretka
nisu simbolički odnosi (pravne i moralne norme) nego realni ekonomski odnosi.

Šta je to što skriva duboko političku prirodu ljudskih prava i borbe za njih? to je u
modernim političkim teorijama duboko uvriježeno vjerovanje da je priroda
političkog stvarna i kao takva ponajprije određena stvarnim odnosima proizvodnje
i vlasništva

Marx se odvažio na kritiku ljudskih prava kao karakterističnog produkta ideološke

svijesti buržoazije. Nakon svog mladalačkog spisa «O jevrejskom pitanju», Marx
se nikada više nije vratio na ovu temu, ali njegovo kasnije djelo nije dovelo u
pitanje analize koje je tu iznio. Ovaj spis je sve do najnovijeg doba davao mjeru i
ton mnogim drugim nastojanjima kritike koncepcije o ljudskim pravima.
Tako se danas ideološki karakter ljudskih prava ne osporava više u ime
ekonomskog, nego i kulturnog realizma.

Međutim, sa tako uvriježenog stanovišta je teško objasniti zapanjujuć učinkovitost

borbeistočnoevropskih disidenata za ostvarenje njihovih ljudskih prava. Potrebno

13
je obznaniti temeljni politički smisao ljudskih prava, koji je i samim disidentima i
angažiranim građanima u njihovom «nepolitičkom», «civilnom djelovanju» moga
ostati prikriven. Ljudska prava su se mogla pokazati kao ubojito sredstvo političke
borbe, zato što su, zahvaljujući svojoj, ubojitoj prirodi, u stanju pogoditi same
temelje svakog modernog političkog poretka.

Prema Marksovo stanovištu iz rasprave «O jevrejskom pitanju», ljudska prava se

deklariraju kao akti zasnivanja demokratskih političkih zajednica u času kada
atomizirani pojedinci u civilnom društvu više ne mogu predstavljati istinske
političke zajednice, zajednice ostvarenja ljudske biti. To je čas u kojem se «biti
čiovjek» izjednačuje sa «biti građanin». Marksova kritika cilja na to da pokaže da
ljudska prava nisu ljudska prava, prava uistinu emancipiranog čovjeka, nego prava
«egoističkog čovjeka odvojenog od drugih ljudi i zajednice». Njegova analiza će se
potanko baviti članovima Američkog ustava i francusskih deklaracija iz 1971. i
1973.godine. u svakom od glavnih stavova ovih revolucionarnih akata, a koji
ustanovljavaju pravo na religijsko mišljenje, slobodu, jednakost, svojinu i
bezbjednost, Marks će nastojati razotkriti skriveni ideološki smisao.

Totalitarna država pokazuje neodvojivost ljudskih prava odo dređenog društvenog

konteksta, pa tako i od specifične konstrukcije političkog sistema. Uskraćivanje
slobode mišljenja i savjesti, tu ne predstavlja kršenje prava, osim, u očima
pojedinaca, samih žrtava takvog postupka, zato što je takvo postupanje u skladu sa
samim načelima totalitarne države. Kako naglašava Lefort, upravo dopuštanje
takvih sloboda predstavlja kršenje načela na kojima počiva ovakva država.
Uskraćivanje ljudskih prava, baca jasno svjetlo na samu političku suštinu totalitarne
države i to na osnovu društvene suštine ovih prava. Ljudska prava su nerazlučivo
povezana sa sferom koja izmiče državnoj moći, sa civilnom društvom.

Da bi pokazao koliko je Marks bio zaslijepljen «buržoaskom ideologijom prava

čovjeka», Lefort inzistira na preciznom i nedvosmislenom sadržaju članova 7,8 i 9
Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Stavke koje
Uređuju pitanje nevinosti,krivice, sudskog postupka i kažnjavanja će mu poslužiti
da, nakon ukazivanja na društvenu suštinu ljudskih prava, istakne njihovu
simboličku prirodu koju dijele zakonom.
Ljudskim pravima kako mnogi predviđaju, nije porebno zasnivanje u nekakvoj
klasičnoj antropologiji. Upravo obratno, potrebno je tražiti određenja čovjeka i
njegove «prirode» u simboličkoj dimenziji. Lefort nastoji ukazati na logiku prema
kojoj se u ovoj dimenziji postavljaju odnosi pojedinaca, to jest njihovi odnosi
prema društvu. Na primjer, ako je suština ljudskih prava da budu deklarirana i

14
suština čovjeka se može vidjeti u tome da deklarira svoja prava
Liberalizam i multikulturaliza u okviru civilnog društva i principa građanstva

Ideja o nepristrasnom statusu javnog polja u kome se izražava politički identitet

ljudi u formi gradjanstva je mit. Iz ideje univerzalnosti statusa (gradjanstvo) i
neutralnosti (javna sfera) kriju se odnosi opresije, nejdnakosti i subordinacije. Iz
ovih pretpostavki Jangova izvodi “politku razlika” i koncept “diferencirane
javnosti”. Ovi konstrukti u temelju su osobite “politike priznanja” kolektivnih
identiteta u javnoj sferi. Individue, dakle, osjećaju da njihove grupe mogu biti
“priznate” samo onda ako njihove norme, tradicije, jezik, oblici ponašanja, nalaze
mesto u javnoj sferi. Sve dotle dok su ljudi prisiljeni da uspostavljaju osobiti
paralelizam izmedju javnog i privatnog predstavljanja (javna sfera i civilno
društvo) i kriju partuklarne aspekte svoga identieta, postoje uslovi za nejdnakosti i
dominaciju.

Pokuašaj da se realizuje ideal univerzalnog gradjanstva u javnoj sferi zakonito

proizvodi napetost izmedju univerzalnog i partikularnog, zajedničkog i posebnog.
To ima za posljedicu isključenje ili stavljanje u nepovoljan položaj odredjenih
grupa, čak i onda kada imaju formalno jednaki status. No, takva nepristrasna opšta
perspektiva samo je jedan mit. Različite grupe imaju različite potrebe, kulture,
historije, iskustva i percepcije socijalnih odnosa koji utiču na njihovu interpretaciju
značenja javnih politika i javno raspravljanje. U društvu u kome su neke grupe
privilegovane, a druge potisnute, insistirati da svi kao gradjani treba da ostavimo po
starni naše partikulrane interese i da prihvatimo samo opšte standarde, znači u
osnovi ojačavanje ovih privilegija .

Umjesto univerzalnog gradjanstva koje univerzalizuje i poopštava nama je

neophodno grupno diferencirano gradjanstvo i heterogena javnost. U heterogenoj
(difernciranoj) javnosti razlike su javno priznate i spoznate . B. Parek u radu koji je
posvećen “slučaju Ruždi” dodatno radikalizuje ovo stanovište. U jednoj od
najrobusnijih odbrana multikuturalizma Parek sasvim narušava simetriju izmedju
univerzalističkog (političkog) i partikularnog (nepolitičkog) identiteta
opravdavajući stanovište po kome je država u obavezi da podržava i štiti pluralizam
identiteta grupa, a ne obrnuto. Imigrantske grupe, tvrdi Parek, nisu u bilo kakvoj
vrsti obaveze prema širem kontekstu dominirajuće kulture.

Dok liberali s pravom podržavaju kulturne razlike, oni ne prihvataju da kulture

gube njihov vitalitet i samoobnavljajuća svojstva, ako nemaju javni i institucionalni
status i nisu prihvaćeni kao integralni dio matice društva. Etnički zasnovane
kulturne razlike su pozitivno svostvo engleskog društva i zaslužuju da budu

15
sačuvane i podržavane, ne samo u njhovom intersu, već i u intersu cijeloga društva.
Najutjecajnija i teorijski najrazvijenija kritika liberalnog koncepta gradjanstva
razvijena je u obimnom eseju Č. Tejlora “Politika priznanja”( The Politics of
Recognition). Mada Tejlor “dijeli” normativno stajališe “egalitarnog platoa”
(Dvorkin) savremene političke filozoije, sugerirajući da je moderna ustavna i
liberlna država polazište njegove teorije, vodeći normativni i teorijski pojmovi u
Tejlorovoj shemi (“identitet”, “priznanje”,”diferencirana javna sfera”, “dobro”
“autenticnost”) u osnovi čine otklon od liberalne političke filozofije. Tejlor u biti
hoće da liberalnu državu “nadgradi” jednom robusnom komunitarnom strategijom
(”politika priznanja”). Tejlor se naprosto pita kako ovu državu učiniti što je moguće
poželjnijom za njezine gradjane.

Tejlorova je dijagnoza da je glavni nedostatak liberalne države i liberalne strategije

gradjanstva nesposobnost da odgovori na imperative savremenih složenih i
pluralističkih društava, Univerzalistički koncept gradjanstva i klasična liberalna
ideja o dihotomiji javne sfere, definisane kao prostor opštosti, i privatne sfere,
definisane u kategorijama efektivnosti, afilijacija i potreba, ne samo da je
nepravična već je i izvor velikih nejednakosti i dominacije.

Pretpostavljeno, pravično i na razlike slijepo društvo (differece blind society) ne

samo da je nehumano, jer potiskuje idenitete, već je isto tako na jedan nesvjesni
način diskriminatorno. Sve dotle dok je dihotomija na sferu javnog i sferu
privatnog na djelu, uključivanje u javno polje ranije isključenih, žena, radnika,
Jevreja, obojenih, Azijata, Indijanaca, Meksikanaca, impostira homogenost koja
potiskuje grupne razlike u javnom polju i praksi, prisiljavajući ranije formalno
isključene grupe da se vrednuju prema normama, koje definišu privilegovane
grupe.

Princip građanstva i ujednačavanje statusa samo je jedan od odgovora savremene

države na statusne i druge razlike “staroga režima”. Tejlor redefiniše ovo klasično
liberalno stanovište i utvrdjuje da se u polju moderne politike oblikuju ne jedna
nego dvije politike priznanja. Jednu čini politika univerzalizma u čijem je središtu
naglašavanje jednakog digniteta svih individua, druga, pak, je politika razlike, koja
takodjer nosi univerzalistički zahtjev, po kome svako treba da bude priznat u
onome što je njegov posebni identitet. Prvi tip priznanja počiva na idealu
autonomije, drugi, pak, na idealu autentičnosti. Tejlor sasvim jasno povezuje
politiku univerzalizma sa posebnim razumjevanjem liberalizma (proceduralni
liberalizam) u skladu sa kojim država garantuje jednaka prava i zaštitu
individualnih sloboda ljudi, nezavisno od supstantivnih ideja ljudi o načinu života i
koncepijima dobra. Politika razlike oblikuje se oko normativnog polazišta da svaka

16
individua nosi univerzalni potencijal da oblikuje i definiše sopstveni identitet. To je
ono što Tejlor označava kao incijalnu (slabiju) varijantu politike priznanja. U
multikulturnom društvu, pak, ova strategija ima znatno robusnije značenje. Sažeto
u multikulturnim društvima zahtjev za priznavanjem multikulturnog identiteta ne
sadrži samo ovaj univerzalni zahtjev, već se ojačava i idejom o jednakoj snazi svih
vrijednosti u javnoj sferi.

U slučaju politike razlike treba da istaknemo da je u njezinom temelju ideja o

potencijalu za formiranje i definisanje sopstvenog identiteta. U interkulturnom
kontesktu, ipak, uspostavlja se jedan snažniji zahtjev po kome sve kulture moraju
biti podjednako vrijednovane . Otuda će Tejlor u zaključnoj glavi svoje studije
ponuditi jednu mnogo umjereniju varijantu liberalizma koja otvara mogućnost
promocije i priznanja kolektivnih ciljeva i različitosti.

17
Zaključak:

Uobičajeno čitanje klasičnih liberalnih ideja o pricipu gradajnstva i javnoj sferi

dosta ubjedljivo opravdavaju ona stanovišta koja liberalizam označavaju kao
“politiku nerazlika”. Klasični liberalizam, sažeto, ne poznaje ni ideju kolektivnih
prava ni grupnih identiteta. Multikulturalizam ne pripada redu vodećih pojmova
liberalne političke teorije. Ova dijagnoza vazi podjednako za Loka, Mila, američke
federaliste itd. Lokova verzija liberalizma, da sažeto obnovimo ključne motive
jednog od rodonačelnika liberalizma, nudi jednu robusnu verziju individualnih
prava, ona je istovremeno jedna snažna teorija demokratije.

Zakoni, pristanak i prava temelj su civilne (gradjanske) vladavine koja se

suprotstavlja apsolutnoj vladavini, koja uspostavlja silu kao glavno formativno
svojstvo. No, u Lokovoj koncepciji liberalizma nema manjinskih prava. Individue
imaju prava i individue mogu formirati manjine. No, oni nemaju zasebita prava kao
manjine. Dok su individualna prava zaštićena u uslovima neutralne i nepristrasne
javne sfere i sve dok država ne narušava svojom akcijom ova prava, principi
liberalne sheme o dobro uredjenom poretku su zadovoljeni. Princip pravde i
legitimnost poretka čine “civilnu vladavinu” stabilnom i poželjnom od strane
njezinih gradjana. Manjina nije u Lokovoj politčkoj analizi politički princip. Ona se
i kada je sastavni dio analiza označava u biti kao nevećina.

U interpretaciji Dzona S. Mila (Mill) etnokulturna složenost označena je kao

centrifuglana sila koja podriva i narušava temelje reprezentativne vladavine. Mil je
sasma izričit u stavu da je u zemljama sastavljenim od više nacionalnih i etničkih
grupa “reprezentativna demokratija gotovo nemoguća”. Jedno razvijenije stanovište
o odnosu liberalizma i pluralističke strukture društva nalazimo kod američkih
federalista.

Dva koncepta dominiraju u amaeričkoj teoriji. Oba su izrazito neliberalna. Prvi

takav pojam je konstrukcijska (politička) ideja nacije, drugi, pak, konstrukcijska
ideja vladavine. Tako Džon Džej , jedan od vodećih pisaca Fedaralističkih
spisa,utvrdjuje kako Amerikanci kao narod “potiču od istih predaka, govore istim
jezikom, ispovjedaju istu religiju, povezani su istim principima vladavine, sličnih
su običaja i načina ponašanja”. Ono što u normativnom smislu nosi stanovište
Džeja jedan je izrazito liberalni stav.

18
Sažeto, ovo stanovište kaže da je princip gradjanstva (politički identitet ljudi)
glavna poluga političke integracije društva, a vladavina najstabilnije uporište
zajedničkih uvjerenja gradjana. Politička vladavina i demokratske ustanove
utvrdjuju okvire i pravila društvenog pluralizma. Ovo se stanovište može na neki
način označiti kao jezgro “liberalne paradigme”. U skalu sa ovim stanovištem
pitanje o tome da li priznati posebne kulturne identitete u javnom polju u osnovi je
nepotrebno i izlišno

U cjelini gledano princip građanstvo je antiteza svakom obliku koelktivističkih

koncepcija u društvenom životu, koje su posebno bile razvijane u tzv.
socijalističkim sistemima.

Prema Dejvidu Heldu, danas je građanstvo shvaćeno kao puno članstvo u zajednici,
koje obuhvata pravo da se participacijom aktivno učestvuje u određivanju uslova
zajednice i osiguranju jednakogstatusa pojedinaca i grupa, kroz međuzavisnost
prava i družnosti, ovlašćenja i ograničenja, moći i odgovornosti i to na opšti način,
kako prema državi tako i prema drugim pripadnicima političke zajednice,
članovima civilnog društva.

19
Literatura:

1. Vukašin Pavlović, Civilno društvo i demokratija.

2. Ugo Vlaisavljević – Etnopolitika i građanstvo
3. Internet – straniica civilnog društva i građanstva- (Milan Podunavac –
Liberalizam i multikulturalizam

20