JAMES JONES

ODSADA
DO VJEČNOSTI
OVA KNJIGA JE DJELO MAŠTE. LICA SU IZMlŠLJENA* I SVAKA SLIČNOST SA ŽlVIM LJUDIMA JE
SLUČAJNA. MEĐUTIM, NEKI OD PRIZORA U VOJNOM ZATVORU ZAISTA SU SE DOGODILI. NISU SE
DOGODILI U ZATVORU GARNIZONA SCHOFIELD, VEĆ U NEKOM GARNIZONU U SAMIM SJEDINJENIM
DRŽAVAMA. U KOJEM JE AUTOR SLUŽIO. TO SU ISTINITI PRIZORI, S KOJIM SE PISAC NEPOSREDNO
UPOZNAO NA OSNOVU OSOBNOG ISKUSTVA.
Robinson, Illinois 27. veljače 1950.

A
VOJSCI SJEDINJENIH DRŽAVA

Jeo sam vaš kruh i sol. Pio sam vašu vodu i vino. Sa strane sam promatrao smrt, a život što
ste ga vodili, bio je
koja vas je kosila, i moj život.
RUDYARD KIPLING

Gospodo vojnici, na pijanci svi, prokleti odsada do vječnosti. Smilovao se bog takvim ko što
smo mi Ba! Yah! Bah!
RUDYARD KIPLING

(Iz »Gentlemen - Rankers« u »Ваггаск-room Ballads«)

PRVO POGLAVLJE

Kada je pospremio stvari, izašao je na trijem trećega kata kasarne i otresao prašinu s
ruku. Bio je veoma zgodan i vitak mladić u ljetnoj khaki uniformi, urednoj i svježoj kao i
uvijek u rano jutro.
Naslonio je lakte na ogradu trijema i zagledao se kroz mrežu protiv komaraca na poznati
prizor, što mu ga je pružao četverokut kasarne s nizovima tamnih trijemova na pročelju
trokatnih betonskih zgrada, okrenutih prema pačetvorini. Osjetio je neku napol skrivenu
plahu sklonost prema torn mjestu, koje je njemu tako odgovaralo a sada ga je napuštao.
Braneći se od žara havajskog sunca u veljači, dahtala je četvorina pod njim kao kakav
iscrpeni boksač. Kroz maglicu sparine i kroz tanku prijepodnevnu mrenu crvene prašine
uzdizao se odozdo prigušeni zvuk glasova; tandrkanje čelikom okovanih kola po kaldrmi,
pljeskanje nauljenog kožnatog remenja, lupkanje sprženih poplata na cipelama i promuklo
proklinjanje mrzovoljnih podoficira.
Na neki su način, pomisli on, u toku vremena sve te stvari postale dijelom tebe samoga.
Ti rasteš i jačaš u svakom zvuku što ga čuješ. Ne možeš ih zanijekati, a da istodobno ne
zaniječeš i svrhu svoje egzistencije. Pa ipak, reče sam sebi, sad ih se odričeš odričući se i
mjesta, koje su ti oni dali.
Na zemljanoj četvorini usred dvoi'išta jedna je mitraljeska četa nevoljko izvodila vježbe u
punjenju.
Iza njega se u visokoj prostoriji spavaonice čuo prigušen žagor glasova, što su ga
podizali ljudi, koji su se upravo probudili i počeli da hodaju po sobi, oprezno se krećući po
drvenom podu toga svijeta, što su ga prošle noći napustili. Oslu- škivao je taj žagor i čuo
korake, koji su mu se približavali s leda, i razmišljao pritom kako je zgodno, što kao
pripadnik ove trukljačke jedinice možeš svakoga jutra dugo spavati, a bude te zvuci. što ih
podižu borbene jedinice svrstane vani za vježbu.
»Valjda nisi spremio шоје bolje cipele?« upita on korake, što su mu se približavali. »Već
sam ti to htio reći. One se vrlo lako mogu oštetiti.«
»Na postelji su, oba para«, odvrati glas iza njega. »Zajedno sa čistim uniformama iz tvoga
zidnog ormarića. Nisi htio da ti se zgužvaju. Tvoju sam kutiju, vješalice i poljske cipele
spremio u posebnu vreću.«
»Držim, da je to onda sve« reče mladić pa se uspravi i uzdahne. Nije to bio uzdah od
uzbudenja, već stoga, što mu je napetost popustila.
»Hajdemo jesti,« х-eče, »imam još sat vremena prije nego što se moram prijaviti u četu
G.«I
»Još uvijek držim, da si teško pogriješio«, reče čovjek iza njega.
»Znam već, rekao si mi. Već mi dva tjedna danomice govoris isto. Samo što ti to ne
razumiješ, Red.«
»Možda ne razumijem«, odvrati njegov subesjednik, »ja nisam nikakav genij za ocjenu
osjećaja. Ali ja zato razumijem nešto drugo. Dobar sam trubljač i svijestan sam toga, ali tebi
ne dosižem ni do ramena. Ti si nesumnjivo najbolji trubljač u puku i nema boljega, a
vjerojatno i najbolji u svim schofieldskim kasarnama.«
Mladić zamišljeno kimnu u znak saglasnosti. »Tako je.«
»Dobro, a zašto želiš da te otpuste i premjeste?«
»Ja to ne želim, Red!«
»Ipak si zatražio premještaj.«
»Ne; ja nisam. Zaboravio si. Mene su premjestili. To je posve druga stvar.«
»Čuj me sad«, živo će Red.

I Četa G - u vojsci Sjedinjenih Država pojedine se čete označuju slovima. iz kojih se onda izvodi ime
čete. U konkretnom slučaju: četa »George-«.
 »Čuj ti mene. Red. Pođimo Choyu na zajutrak, dok ne navali ovo jato i ne pojede sve
njegove zalihe.« On okrenu glavu prema spavaonici voda, koji se budio.
»Postupao si poput djeteta«, nastavi Red. »Tebe isto tako nisu premjestili, kao što nisu
ni mene. Da nisi otišao i razjapio usta pred Houstonom, do svega toga ne bi ni došlo.«
»Točno.«
»Možda je Houston zaista postavio svog mladog ljubavnika iznad tebe. Pa Što onda? To
je samo formalnost. Ti ćeš ipak dobiti ono što ti pripada. Onaj će traljavac moći da svira
samo na pogrebima i na oproštajnim svečanostima za one koji su odslužili kratki rok
službe.«
»Tako je.«
»Druga stvar bi bila, da te je Houston degradirao i onom dječaku dao tvoj položaj. Onda
ti ne bih ništa predbacivao. Ali ti ćeš zadržati svoj čin.«
»Ne ću. Ne ću, otkad je Houston zamolio Starog, da me premjesti.«
»Pođeš li Starom i rekneš li mu ma i jednu riječ, kako sam te uputio, dobit ćeš ga opet.
Bez obzira na glavnog trubljača Houstona.«
»Imaš pravo. A Houstonov miljenik ostat će i dalje prvi trubljač. Osim toga su moji
papiri već otpremljeni. Potpisani su, žigosani i otpremljeni.«
»Dodavola«, mrzovoljno će Red, »i potpisane papire možeš upotrebiti negdje, već znaš
gdje, pa ma što sadržavali. Ti spadaš k nama Prew, ili bi bar mogao da spadaš.«
»Hoćeš li poći sa mnom na doručak ili ne ćeš?« upita mladić.
»Posve sam ргорао«, odgovori Red.
»Jesam li zahtijevao, da ti platiš? To je moja stvar. Ja sam onaj. koji seli.«
»Bit će bolje da čuvaš novae. Mogli bismo jesti u kuhinji.«
»Ne bih htio da jedem taj napoj, bar danas ne bih htio.«
»Jutros imaju pržena jaja«, ispravi ga Red. »Mogli bismo dobiti vruća jaja. Trebat će ti
novaca tamo kamo odlaziš.«
»U redu. zaboga,« umorno će mladić. »Pusti mi to veselje. Bag bih htio da ga potrošim.
Baš zato što odlazim, htio bih ga potrošiti. A sad: hoćeš li sa mnom? Ili ne ćeš?«
»Hoću«, s gnušanjem će Red.
Siđoše niz stepenište i prođoše ispred zgrade čete A, u kojoj su bili smješteni trubliači.
Onda prijeđoše preko ulice i krenuše U7 zgradu glavnog štaba prema izlazu. Čim su izašli iz
trijema, sunce ih ovi i pritisnu svojom vrelinom. i isto ih tako naglo ostavi. kad uđoše u
tunel, što je vodio kroz zgradu glavnog štaba, nazvan »vratima za ispade« u čast starih dana
tvrđave. Tunel je bio vidno obojen bojama puka. U njemu su se, u ulaštenim kutijama,
nalazile najveće sportske trofeje puka.
»Zlo je«, oklijevajući reče Red, »što sam sebe iznosiš na glas кaо boljševika. Prew, ti si
sam kriv svim neprilikama, koje će te snaći.«
Prew mu ne odgovori.
Restauracija je bila prazna. Mladi Choy i njegov otac, stari Choy, nešto su brbljali iza
tezge. Onda se sijeda brada i crna kapica odjednom izgubiše u kuhinji, i pridošlice dočeka
mladi Choy, mladi Sam Choy.
»Hej, Plew«, reče mladi Choy, »ja čuti da ti plijeći na dluga stlana ulica. Je li tako?«
»Jeste«, odvrati Prew, »danas.«
»Danas!« Mladi se Choy naceri. »Zaista? Danas se pleseliti?«
»Tako je«, mrzovoljno potvrdi Prew. »Danas!«
Mladi Choy turobno zakima glavom, još uvijek se cereći. Onda pogleda Reda: »Pasja
njuška! Hoće poštenu službu, a ne kod tlubljača!«
»Čuj«, prekine ga Prew, »kad će stići to vaše prokleto jelo?«
»Odmah,« naceri se mladi Choy, »odmah ga donijeti.«

7
 On nestane iza pokretnih vrata, koja su na protivnom kraju sobe vodila u kuhinju. Prew
je gledao za njim. »Prokleta luda«, reče.
»Ah, mladi Choy je čestit momak«, usprotivi se Red.
»Jeste; i stari je na mjestu.«
»On ti je samo htio pomoći.«
»Jest, kao i svi ostali.«
Red nesigurno slegnu ramenima. Obojica su nijemo sjedila u razmjerno hladnoj i
mračnoj prostoriji osluškujući lijeno okretanje električnog ventilatora, postavljenog visoko
na zidu, sve dok mladi Choy nije donio šunku, jaja i kavu. Blagi je povjetarac donosio kroz
prislonjena vrata s mrežom protiv komaraca običajne trome zvonolike zvukove jednoličnih i
oštrih zahvata i pokreta na zatvaračima. To je četa D vršila jutarnje vježbe u punjenju
mitraljeza. Neko sablasno predosjećanje ohladi Prewovu radost, što ju je osjećao pri pomisli,
da on tu besposličari, dok se oko njega odvija redovna jutarnja vježba.
»Ti momak od oka«, reče mladi Choy, vrativši se. Nacerio se i zakimao glavom izrazujući
žaljenje. »Ti uzolan matelijal.«
Prew se nasmije. »Tako je, Sam. Ja sam tridesetgodišnjak.« I
Red je upravo otvarao jaje. »Što će reći tvoja wahina, kad ustanovi, da ćeš s
premještajem izgubiti čin?«
Prew strese glavom i poče žvakati.
»Svi su protiv tebe«, promišljeno će Red. »Čak i tvoja wahina je protiv tebe.«
»Volio bih da je protiv mene, da se baš sada žestoko pritisne protiv mene«, nasmiješi se
Prew.
Ali Redu nije bilo do smijeha. »Privatne mačkice ne rastu na drveću,« reče. »Drolje su
dobre za prvu godinu i za dječake, ali dobru vozačicu ćeš teško naći. Odviše teško, a da bi se
mogao izvrgavati riziku, da je izgubiš. Kad budeš vršio dužnost u streljačkoj četi, ne ćeš
moći svake noći skoknuti u Haleiwu.«
Prew je piljio u okruglu kost šunke, a onda je podigne i isiše srž iz kosti. »Mislim, da će
ona sama morati o tojne da odluči, Red. To konačno mora da svatko sam svrši. Ti znas, da
se ta stvar već dugo, dugo razvija. To nije baš zbog toga, što je Houston postavio svog
anđelčića kao prvog trubljača iznad mene.«
Red ga je pažljivo promatrao. Svi su znali o sklonosti glavnog trubljača Houstona prema
mladićima, pa se Red čudio i pitao, nije li se Houston obratio i na Prewa. No to nije bilo
moguće. Prewitt bi ga izmlatio na mrtvo ime, pa bio on vojni kapelnik ili ne bio.
»Lijepo si kazao«, gorko će Red, »da će morati sama odlučiti. Ali gdje joj je razbor? U glavi
ili među nogama?«
»Zaveži tu prokletu gubicu! Otkad imaš pravo da se miješaš u moj privatan život? Da
znaš, razbor joj se nalazi među nogama, a upravo stoga mi se ona sviđa! Jesi li čuo?« To
lažeš, pomisli sam o sebi.
»Dobro, dobro«, odvrati Red. »Nemoj se toliko napuhavati. Što je meni do tvog
premještaja? To za moj mladi život ne znači ništa!« On uze komad kruha, pa prekinu sav taj
razgovor pomazavši kruhom žumanjak s tanjira. Zatim ispi kavu otplahnuvši njome
posljednji zalogaj.
Prew pripali cigaretu, što ju je sam savio. Zatim se okrene i stane promatrati skupinu
vojnih službenika, koja je upravo ušla. Sjedoše u udaljeni kut da popiju kavu, premda bi u
to vrijeme morali svi raditi u personalnom odjelu. Bili su svi slični jedan drugome, visoki i
tanki momci slabunjavih lica, na kojima se, dakako, ocrtavao izraz nadmoćnosti zbog
uredskog posla, što su ga obavljali. Prew naču riječi »Van Gogh« i »Gaugin«. Neki je visoki
momak govorio jedno vrijeme, a ostali su čekali da uzmognu prihvatiti riječ. Kad je prvi

I Tridesetgodišnjak, u origlnalu »thirty year man«, vojnik koji se obavezao da služi trideset godina.

8
zašutio, da dođe do daha, drugi visoki momak preuze riječ. Prvi se namršti, dok su ostali i
nadalje nestrpljivo čekali. Prew se nasmiješi.
Cudno je, pomisli, kako ljude nešto neprekidno goni da odlučuju o takvim stvarima.
Kad si konačno, uz mnogo muke, odlučio jednu stvar, pomislio bi, da ćeš jedno vrijeme
ostati na miru. Ali već sutra moras odlučivati o nečem drugom. Sve dotle, dok znaš odrediti
što je pravo, moras nastaviti s odlučivanjem. Svaki dan je tisućljeće, pomisli on. Na drugoj
se pak strani nalazio Red i svi oni ostali momci. Oni su samo jednom donijeli krivu odluku i
sad ne moraju ni o čemu više odlučivati. Red se okladio na udobnosti, a protiv sigurnosti
vezane uz prilagođivanje. Kao obično pobijedila je udobnost. Red se mogao povući i uživati u
svom dobitku. On ne bi napustio tako udoban posao, kao što je bio trubljački zbor, samo
zbog povrijedena ponosa. Prew bi kadšto bio veoma smeten i ne bi se mogao dosjetiti što je
pravi razlog, ona nužnost, iz koje se onda izrodio eitav beskrajni lanac novih odluka.

Red pokuša s logikom. »Dobio si Pfc I i specijalista četvrtog razreda.II. Vježbaš dva sata
na dan, a s ostalim vremenom slobodno raspolažeš. Imaš ugodan život.«
»Svi pukovi imaju bubnjarske i trubljačke zborove. To je S. O. P.3 Upravo kao neki obrt
izvan vojske. Mi obiremo vrhnje, jer raspolažemo i specijalnom sposobnošću.«
»Izvan vojske takvi obrti ne obiru vrhnje. Mogu biti sretni da uopće nađu zaposlenje.«
»Ne radi se o tome«. zlovoljno će Red. »To je opća depresija — a što misliš, zašto se ja
nalazim u toj prokletoj vojsci?«
»Ne znam. Zašto?«
»Zato« — Red triumfalno zasta — »iz istog razloga kao i ti: jer u vojsci mogu bolje živjeti
nego izvan nje. Nisam bio sporazuman s time da umrem od gladi.«
»To je posve logično«, nasmiješi se Prew.
»Prokleto točno. Ja imam smisla za logiku. To je stvar zdrave pameti. Zašto sam, misliš.
u trubljačkom zboru?«
»Jer je i to logično«, odvrati Prew. »Ali to nije razlog zbog kojega se ja nalazim u torn
trubljačkom zboru, to jest, što sam bio u njem.«
»Znam«, ozlovolji se Red. »Sad će odmah započeti ono sranje o tridesetgodišnjacima.«
»Dobro«, reće Prew. »Sto sam onda mogao da postanem? Kamo sam mogao da podem?
Ja? Čovjek mora da ima neko mjesto, kamo spada.«
»U redu«, složi se Red. »All kad si već tridesetgodišnjak i kad toliko voliš trublju, zašto
onda odlaziš? Tako ne postupa tridesetgodišnjak!«
»Tako je«, odvrati Prew. »Pogledajmo, medutim, malo tebe: pošto je privredna depresija
prešla, pošto su započeli izrađivati materijal da ga šalju u Englesku, pošto već u miru
počinju da regrutiraju, ti se nalaziš u toj kaši usprkos tvojoj zdravoj pameti; zatvoren si iza
rešetki. Tvoj stari posao čeka na tebe, a ti se iz ovoga ne možeš vise ni iskupiti sad, kad je
započelo regrutiranje.«
»Čekam na pravo vrijeme«, razjasni mu Red. »Nisam gladovao dok je privredni
prosperitet stvarao te hrpe haubica, a moj će rok isteći prije nego što mi sami udemo u taj
prokleti rat. Vratit ću se kući na dobro i sigurno zaposlenje: izradivat ću periskope za
tenkove, dok će vama tridesetgodišnjacima raznijeti stražnjice.«
Dok ga je Prew slušao, to se pokretno lice pred rijim promijeni u lubanju, pocrnjelu u
borbi kao da je preko nje prešao mlaz bacača plamena, lako je poljubio i krenuo dalje.
Lubanja nastavi da s njim razgovara o svom zdravlju. Prew se odjednom sjeti razloga, zbog
kojega se tako žurio da stvori pravu odluku. To je bila ista stvar kao i s djevicom; bila je
dovoljna jedna pogrešna odluka da se ono izvede, ali poslije toga djevojka nije vise nikad bila

I Pfc. kratica za Private First Class, običan vojnilc sa završenom vojnom obukom.
II Fourth Class Specialist, vojni stručnjak bez čina u četvrtom plaćevnom razredu.
S. O. P. kratica za Standard Order Procedure, znači redovno vršenje službe ili vršenie redovne sJuži-
>e. ali istodobno i kratica za Saff Officer of Pensioners, štabni oficir umirovljenika.

9
ono što je bila prije. Čovjek koji previse jede. odeblja, i jedini put da spriječiš debljanje
sastoji se u tome, da ne jedeš previše. Bivšim atletičarima nisu pomagali elastični steznici,
ni patentirani aparati za veslanje, ni sintetička dijeta. Sve to nije pomagalo, ako si previse
jeo. Upustiš li se u borbu sa životom, moras se služiti njegovim oružjem, a ne svojim.
Zapravo je on htio da bude trubljač. Red je mogao da dobro svira u trublju, jer Red nije
bio pravi trubljač. Trubljenje ie zaista bilo veoma jednostavno, tako jednostavno da se on
začudio što to nije primijetio prije no što je stigao ovamo. Morao je da ode iz trubljačkog
zbora baš zbog toga, jer je bio pravi trubljač. Red nije trebao da ode. Ali on je trebao da ode,
jer je više od svega želio da ostane.
Prew ustane i pogleda na sat. »Sad je devet i petnaest«, reče. »U devet i trideset moram
se prijaviti u četi G na raport«.
On se naceri i iskrenu usta izgovarajući tu posljednju riječ; da mu se svo lice razvuklo,
kao u loše posrebrenom ogledalu.
»Sjedi još časak«, pozove ga Red. »Nisam ti to htio prije da spomenem, ali sad moram.«
Prew ga pogleda i sjede, znajući što mu Red kani reći. »Požuri se«, dobaci mu, »treba da
odem«.
»Znaš li, Prew, tko je zapovjednik čete G?«
»Da, znam«, odvrati Prew.
Red nije mogao da se prekine. »Captain Dana E. Holmes«, reče. »Dinamit Holmes.
Trener pukovskih boksača.«
»Tako je«, dobaci Prew.
»Poznato mi je, zašto si prošle godine premješten ovamo«, nastavi Red. »Znam sve o
Dixie Wellsu. Nikada mi nisi pripo- vijedao o tome, Prew, ali ja sve znam. Svi znadu.«
»U redu,« odmahnu Prew, »nije mi nimalo stalo do toga, tko to zna. Nisam ni očekivao,
da bi se to dalo sakriti.«
»Morao si otići iz dvadeset i sedme«, nastavi Red. »Kad si prekinuo s boksanjem i kad si
odbio da dalje nastupaš, morao si prijeći u drugu jedinicu. Jer oni te nisu htjeli ostaviti na
miru, nisu htjeli dopustiti da u miru prekineš s boksanjem. Posvuda su te slijedili i vršili
pritisak na te. Sve dok nisi morao zatražiti premještaj.«
»Učinio sam ono, što sam htio da učinim«, reče Prew.
»Zaista?« upita Red. »Ne vidiš li o čemu se radi? Oni će te i dalje progoniti. Ne ćeš moći
mirno nastaviti svoj put, bar ne u ovim prilikama. Sve dok ne pristaneš da sudjeluješ u igri.
Možda je nekada, u davno prošlim vremenima, u doba pionira, Sovjek mogao da radi
što hoće i da ga ostali ostave na miru. Ali onda je bilo šuma, pa je čovjek mogao da ode u
šume i da živi sam. U šumama je dobro mogao živjeti. A ako bi netko zbog bilo kojeg razloga
pošao za njim, on je mogao da zade dublje u šumu. Šume su se prostirale u beskraj. Danas
čovjek ne može vise tako postupiti. Mora da sudjeluje u igri. Mora da sve smanjiš napola.«
»Nikada ti to nisam spomenuo«, nastavi Red. »Prošle sam te godine vidio u Bowlu, gdje
se boriš. Vidio sam te ja, vidjelo te je i nekoliko tisuća drugih momaka. I Holmes te je vidio.
Uznojio sam se pri pomisli, da će on u svako doba moći da izvrši pritisak na te.«
»I ja,« potvrdi Prew, »samo što ja držim, da on nikada nije ustanovio da sam ovdje.«
»Kad stupiš u njegovu četu, on to mora vidjeti iz obrasca 2=0. Zatražit će da stupiš u
njegovu boksačku ekipu.«
»U vojnim propisima ne postoji clan, koji bi prisiljavao vojnika da se bavi nekim
sportom, ako on to ne će.«
»Idi, idi«, porugljivo će Red. »Misliš li da on mari za vojne propise? Pogotovu kad Veliki
Bijeli Otac zatraži da se zadrži šampionat? Misliš li da će takvog borca kao što si ti pustiti,
da u miru spava zimskim snom? I to još u svojoj četi? Da se ovaj ne bori za puk? Samo zbog
toga, jer si ti nekoć odlučio, da se više ne ćeš boriti? Ni genij, kao što si ti, ne može biti tako
naivan.«

10
 »Ne znam«, uzvrati Prew. »U njegovoj je četi poglavica Choate, a poglavica Choate je bio
šampion Paname u teškoj ka- tegoriji.«
»Jeste«, potvrdi Red. »Ali poglavica Choate je miljenik Velikog Bijelog Oca, jer je on
najbolji igrač basebalaI na Havajima. Holmes ga ne može ni na što prisiliti. No ipak,
poglavica Choate je već četiri godine u četi G i još uvijek je samo desetar.«
»Dobro«, reče Prew. »Kad bi poglavica želio dobiti premje- štaj, mogao bi u svakoj drugoj
četi postati staff.II Bude li mi došlo do gustoga, držim da ću i ja uspjeti da dobijem
premještaj.«
»Zaista?« upita Red. »Misliš li tako? A znaš li, tko je gazda u četi G?«
»Dakako da znam. Warden«, odvrati Prew.
»Tako je, čovječe«, potvrdi Red. »Mitlon Anthony Warden. On je bio stariji vodnik u četi
A. Najprljaviji kučkin sin u či- tavoj scohfieldskoj kasarni, a mrzi te iz dna duše.«
»Smiješno«, polako će Prew. »Nikada nisam opazio da me Warden mrzi. Ja njega ne
mrzim.«
Red se gorko osmjehnu. »Nakon svih onih sukoba, što si ih imao s njim? Ni ti ne možeš
biti tako glup.«
»Nije on tomu bio kriv,« reče Prew. »On je vršio samo svoju dužnost.«
»Covjek i njegova dužnost, to je jedno te isto«, nastavi Red. »On sad vise nije vodnik.
Dobio je dvije trake i zvjezdicu. Cuj me, Prew. Sve je protiv tebe. Zašao si u igru, u kojoj se
sve karte nalaze u protivničkim rukama.«
Prew kimne glavom i reče: »Znam to.«
»Odi i potraži Starog«, zamoli ga Red. »Imaš jutros još vremena. Ne savjetujem ti loše.
Sve što sam u životu zatražio, morao sam da zatražim na lukav način. Mogu da osjetim
kamo je neka stvar krenula. Trebaš samo da odeš Starom, a on će poderati sve papire.«
Prew ustane i tako stojeći, pogleda u zabrinuto lice svoga prijatelja; osjećao je svu onu
snagu iskrenosti, što je izbijala iz Redovih očiju, osjećao je, da ga upravo prelijeva poput
koncentriranog mlaza vode iz vatrogasne cijevi. Ali istodobno ga je i zapanjilo, da je ta
iskrenost postojala i da je on mogao opaziti, kako ga zaklinje.
»Ne mogu to učiniti, Red«, reče.
Kao da se tek u torn času zaista odrekao svoga nastojanja, Red klonu natrag u svoj
stolac, a sav se taj usredotočeni mlaz osjećaja rasprši i raspe o zid što ga on nije mogao da
razumije.
»Mrsko mi je gledati gdje odlaziš«, reče Red.
»Tu ne mogu baš ništa pomoći, Red«, odvrati Prew.
»Dobro. Podi svojim putem, sinko. To je tvoj pogreb«, dobaci Red.
»Tako je«, odvrati Prew.
Red polako i oklijevajući prijeđe jezikom preko zubi. »Što ćeš učiniti s gitarom?«
»Zadrži je ti. I onako je napola tvoja. Ne ću je trebati«, odgovori Prew.
Red zakašlje. »Morao bih ti isplatiti bar tvoju polovicu, ali baš nemam ni pare«, naglo
doda.
Prewitt se nasmjehnu. To je opet bio onaj Red, kojega je poznavao. »Poklanjam ti svoju
polovicu, Red. Nema žica! Što je? Ne ćeš je?«
»Naravno. Ali?«
»Onda je zadrži. Bude li te pekla savjest, možeš reći, da ti je to plaća što si mi pomagao
u spremanju mojih stvari.«
»To ne bih htio«, usprotivi se Red.
»Onda zamisli, da ću ja odvremena do vremena doći ovamo. Ta ne ču pobjeći u
inozemstvo! Kadšto ću doći ovamo i malo svirati na gitari.«

I U originalu »first baseman«, igrač basebala koji stoji na prvoj bazi.

II Staff, štab, ali i kratica za štabni podoficir, dežurni podoficir u Stabu.

11
 »Ne, ne ćeš doći«, reče Red. »Obojica znamo da ne ćeš doći. Tko ode, taj ode zauvijek.
Udaljenost ne igra nikakve uloge.«
Prew je morao da obori glavu pred tom neočekivanom istinom. Red je imao pravo. Prew
je to znao, a Red je opet znao da to Prew zna. Premještaj u vojsci dao bi se u gradanskom
životu usporediti sa selidbom iz jednog grada u drugi. Ili prijatelji sele zajedno s tobom ili te
izgube. Tako će se dogoditi i u onom slučaju kad seliš iz grada, kojeg voliš, u posve strani
grad. Film je veoma precijenio mogućnosti, što ih je takva selidba pružala čovjeku da doživi
pustolovine; obojica su to znala. Ali
Prewitt шје tražio nikakve pustolovine. Redu je bilo jasno, da Prew u torn pogledu ne gaji
nikakve iluzije.
»Najbolji trubljač u puku«, nemoćno će Red. »Takav ne napušta jednostavno službu i ne
vraća se na obične vojničke dužnosti! Tako nešto čovjek ne radi.«
»Gitara je tvoja«, reče Prew. »Vratit ću se i ipak kadšto malo zasvirati na njoj«, slaže, a
onda se brzo okrenu, da se ne mora sresti s Redovim pogledom. »Sad moram ići.«
Red ga je pogledom pratio do vrata. Iz sažaljenja mu nije protuslovio. Prew nije nikad
umio uvjerljivo lagati.
»Bilo ti sretno!« doviknu Red. Gledao je za njim, dok nije izašao kroz vrata za kojima se
mladi Choy, sav zaposlen, znojio uz parom prekriveni nikleni kotao s njegovim pipcima i
staklenim cijevima. Red požali što nije već pet sati i što umjesto kave ne može dobiti čašu
piva.
Vani na ulazu u kasarnu stavi Prew na glavu svoj' poljski šešir i pomno ga namjesti,
navukavši ga sprijeda duboko na čelo, odostraga visoko i malko nagnuto ustranu. Oko
šešira bio je prišiven plavi gajtan sa žirevima, pješadijskim znakom. Šešir je bio krut i čvrsto
je prijanjao uz glavu, svježe izglačana kruna, ponosan znak Prewittova zvanja.
Na časak zasta i zagleda se u lakirani ormar s trofejima pa osjeti laki povjetarac, koji se
u sjenovitom ulazu u kasarnu skupljao kao kiša u žlijebu. Medu ostalim pokalima i
kipovima, što su se nalazili u ormaru, stajala je na počasnom mjestu prelazna trofeja
havajske divizije, što su je Holmesovi momci odni- jeli prošle godine: dva zlatna boksača u
ringu okruženom zlatnim užetima.
Prewit slegne ramenima, okrene se i zastane, ugledavši prizor, koji ga je uvijek
uzbudivao: sliku u snažnim, izrazitim tonovima, čija je boja protežući se u daljinu nestajala
u perspektivi. Cijelu su sliku uokvirivala vrata kasarne. Blijedo zelenilo vježbališta preliveno
crvenkastom prašinom, a na njem četa D, vježbajući, sve u maslinastom odsjevu. Iza njih se
vidjela blještava bjelina kasarne drugog bataljona, a iza te kasarne polako su se uzdizale
crvene i zelene pruge, matematski pravilni redovi ananasa, neokaljani kao lijepo uzgojene
gredice rajčica, iznad kojih se, radeći, nadvilo nekoliko likova koji se na toj udaljenosti nisu
mogli pravo razabrati. Zatim brežuljci, što su so sve vise uspinjali, prekriveni soenim
zelenilom, koje nikad nije oskudijevalo na vodi. I na kraju, kao da ispunjuju to stremljenje u
visinu. erni vrhunci planinskog lanca Waianae zadirali su visoko u nebo. Njihov je niz bio
prekinut samo dubokim V prijevoja Kolekole, sličnog večernjoj haljini kakve drolje, koja kao
da obećaje nešto što se skriva ispod haljine. Za Prewa je slika bila još sličnija večernjoj
haljini drolje, jer je on bio na Waianaeu i razocaran pogleda na drugu stranu.
Duž bokova brežuljaka njegov pogled spazi tanak tračak crte, koja se gubila prema
jugu. To je bila cesta za Honouliuli. Onamo su oficiri odlazili sa svojim ženskinjama na
jahanje. Duž cijeloga puta mogao si naći bezbrojne prezervative i drveće s kojeg su
besposleni konji ogulili koru. Pješačeći, pogled bi ti neprestano napeto tražio te znakove. Tog
bi se traženja morao zastidjeti, da se ono nije razabiralo na lieu svakog čovjeka, kojega bi
sreo.
Zar se ananas raduje svom životu? Ili, zar se možda razbolio, kad su ga obrezali kao
sedam tisuća drugih ananasa? Hrani li se istim gnojivom kao sedam tisuća ostalih

12
ananasa? Je li stajao ovdje, sve dok ga smrt nije razdvojila od sedam tisuća ostalih ananasa
u istom redu? To nikada ne ćete znati. Ali nikad niste ni vidjeli, da bi se ananas pretvorio u
grapefruit, zar ne?
On side na pločnik stupajući poput tnačke na prednji dio tabana, kao što to čine
boksači, sagnuvši malo glavu, čist, besprijekoran, odlučan, prava slika vojnika.

DRUGO POGLAVLJE

Robert E. Lee Prewit naučio je svirati na gitari mnogo ranije nego što je naučio trubiti ili
boksati. Svirati na gitari naučio je kao dječak, a istodobno je naučio i mnoštvo turobnih i
žalosnih pjesama. U planinama Kentuckyja, na granici Zapadne Virginije, život ga je ubrzo
doveo do takvih pjesama. Bilo je to mnogo ranije nego što je ozbiljno pomislio da postane
profesionalnim vojnikom.
U planinama Kentuckyja, duž granice Zapadne Virginije nitko ne smatra udaranje u
gitaru nečim posebnim, kao što se to drugdje smatra. Svaki dobro odgojen dječak naučit će
ugoditi gitaru, ma bio još i tako malen. da gitaru mora držati kao bas. Prewit je još kao
dječak volio pjesme, jer su mu one davale nešto posebno, prvi mig, da bol ne mora biti
besmislena, ako ie možeš pretvoriti u nešto drugo. Pjesma bi ostajala uza nj, ali samo
sviranje na gitari nije za nj ništa značilo. Ostavljalo ga je hladnim. Nije ga uopće privlačilo.
Ni boks ga nije privlačio. Ali bio je veoma brz i imao je nevjerojatno snažan udarac. Taj
je udarac razvio, silom prilika, kao skitnica, prije nego što je postao vojnik. Ljudi uvijek
uspijevaju pronaći takva svojstva. Ona ubrzo izbijaju na vidjelo, pogotovu u vojsci, gdje je
sport sol života, i gdje boksanje slovi kao sport najdostojniji muškarca. Pivo je u vojsci vino
života.
Da kažemo istinu, nije ga privlačila ni vojska. Bar ne u ono vrijeme. Kao nezadovoljan
sin rudara iz Harlan Countyja po- sve je prirodnim putom dospio u vojsku kao u jedino
zvanje, kojega se mogao prihvatiti.
Zapravo ga nije mamilo ništa, sve dok nije dobio u ruke trublju.
Stvar je započela kao šala prigodom nekog bataljonskog večernjeg sastanka uz pivo. On
je samo dohvatio trublju i dvaput puhnuo u nju, ali je odmah osjetio, da je to nešto posve
drugo kao nešto sveto — kao da noću sjedi negdje vani i gleda u zvijezde, a oči mu svijesno
hvataju tu daljinu i kao da se pita, ne sjedi li na elektronu, koji kruži oko protona u nizu
beskrajnih svemira, a odjednom zapazi kako čudno mora da izgleda nekome drvo, koji
nikada nije živio na Zemlji.
Na časak se u njem porodiše divlje vizije: da je nekoć na nekom krunisanju kao herold
svirao u trublju i da je negdje u staroj Palestini pozivao zvukom trublje legije da podu na
počinak uz logorske vatre, iz kojih se uzdizao dim. U torn je času nadošao na pomisao, da
one tužne i žalobne pjesme nisu bile bez smisla. Odjednom mu je postalo jasno, da će, bude
li naučio da svira u trublju, na način kako on zamišlja trubljenje, naći svoj unutarnji
smisao. Isto je tako, držeći trublju u ruci, čak razumio i zašto je uopće ušao u vojsku,
problem, koji ga je dotad zbunjivao. Bilo mu je jasno koliko za nj znači ta trublja. Shvatio je,
da je našao svoj poziv.
Još kao dječak mnogo je slušao o vojsci. Kad bi dugo umorno i tmurno veče poteklo niz
usku dolinu, pokrivajući ulicu između daščara, sjedio bi on medu muškarcima na trijemu
bez ograde i slušao što govore. Njegov ujak John Turner, visok, koščat i mršav pobjegao je
kao dječak od kuće i u želji za pustolovinama stupio u vojsku. Kao desetar sudjelovao je u
gušenju filipinskog ustanka.
Prewittov otac i ostali muškarci nisu nikada bili s one strane planine. Činjenica, da je
ujak John Turner služio u vojsci, davala

13
je ujaku u dječakovoj duši posebnu draž na ko-'u ne bi aitko drugi mogao imati pravo. On
se, uostalom, posve nagonski bunio protiv propagande bregova troske, kao što se zametak
neobuzdano buni protiv propagande utrobe.
Njegov bi ujak, visok muškarac, čučao na petama u malom dvorištu — ugljena
prlj&vština bila je posvuda na tlu odviše debela, a da bi mogao sjesti — i u uzaludnom
nastojanju, da im promijeni smisao za ono, što je enciklopedija nazivala »crnim zlatom«,
pripovijedao im je pripovijesti, koje su uvjerljivo dokazivale, da iza brda troske i iza drveća,
čije je lišće bilo uvijek pokriveno ugljenom prašinom, postoji neki drugi svijet.
Pripovijedao im je o juramentadosima plemena Moro, o tome kako su njihovi
muslimanski vrači pozvali pojedinačnog dobrovoljca pred pleme, pomazali ga i posvetili
nebu, kojemu .ie bio spreman da služi, a onda mu ovili muda i spolovilo sirovom kožom
prije nego što bi potrčao u amok, tako da bi ga bol uslijed stezanja kože koja se sušila,
natjerala u pravo bjesnilo. Zbog toga je, govorio je ujak John, vojska prihvatila pištolje
kalibra 45, jer ni šest hitaca kalibra 38 nisu mogli oboriti juramentada. Dakako da si ga u
takvom stanju morao ubiti, da ga zadržiš. Kalibar 45 je zajamčeno obarao svakog čovjeka,
posve ako si ga pogodio i samo u vrh malog prsta, ili su ti vraćali novae. Tako se vojska,
pripovijedao je ujak John, u buduće uvijek uspješno služila tim kalibrom.
Mladi Prewitt sumnjao je u ono s malim prstom, ali pripovijest mu se inače svidjela. Do
j mil a ga se i osjećao je kao da vidi kako se stvarala povijest. Jednako ga se dojmilo i
pripovijest o mladom Hugh Drumu i mladom Johnu Pershingu i o ekspediciji na Mindanao i
pokretu oko obala jezera Ladao.
Te su pripovijesti dokazivale, da su pripadnici plemena Moro bili hrabri ljudi, dostojni
protivnici njegova ujaka Johna. Kadšto, kad bi ujak John istrusi dovoljno »bijele vatre«, znao
bi zapjevati pjesmu »U Zamboangi majmuni nemaju repova«, pjesmu svoga puka. Onda bi
zamijenio Filipine s Meksikom i pripovijedao o nekom starijem, manje skromnom vojniku i o
mladom Sandy Patchu, koji još nije bio dosta »velik čovjek« da bude skroman.
Ujak John je, medutim, umio da uvijek razjasni, pogotovu dječaku, zašto se godine Ш16
vratio kući i ostao u harlanskim rudnicima ugljena, dokle god je trajao rat. Ujak John je htio
da postane farmer, pa ga je možda baš to priječilo, da poprimi onaj veliki americki historijski
Duh Romantike.
Bilo bi zgodno zamisliti sebi takvog prljavog rudarskog sina zamazanih ustiju, svog
zadojenog snom o tome, da vidi svijet i da pomogne stvarati povijest, putom vojske, pa nije
htio da mu se pomrse računi. Ali ujak John nije bio čovjek, koji bi dopustio da mu nećak
sanja o pustolovnom životu u vojsci i da to onda on ima na duši.
No, ono što se dogodilo, dogodilo se posve drukčije.
Kad je mladi Prewwit bio u sedmom razredu, umrla mu je majka od sušice. Te je zime
došlo do velikog štrajka, a ona je umrla usred štrajka. Da je mogla birati, sigurno bi
odabrala bolje vrijeme za smrt. Njezin muž, jedan od štrajkaša, ležao je u općinskom zatvoru
s dva uboda u prsima i s razbijenom lubanjom. A njezin brat, ujak John, bio je mrtav.
Ustrijelili su ga policajci. Nekoliko godina kasnije ispjevana je o torn zlodjelu pjesma i
radnici su je pjevali. Pjesma je kazivala, da je toga dana kroz ulične jarke u Harlanu stvarno
tekla krv kao kišnica. Ljudi su pritom ujaku Johnu Turneru pripisivali slavnu ulogu, no on
bi to sigurno odlučno otklonio.
Mladi Prewitt gledao je tu borbu, bar ju je gledao onoliko izbliza kako uopće može netko
da promatra bilo koju borbu. Jedino što je vidio i čega se mogao sjetiti bio je njegov ujak
John. Prewitt je s još dva dječaka stajao u nekakvom dvorištu i promatrao. Stajao je sve
dotle, dok jednoga od te dvojice dječaka nije pogodilo zalutalo tane. Onda potrčaše kući, pa
kraj borbe nisu vise vidjeli.
Ujak John imao je svoj revolver kalibra 45. Njime je ustrijelio tri policajca, i to dvojicu u
času. kad je i sam pao. Morao je svega tri puta opaliti. Mladi Prewitt bi volio da je mogao

14
vidjeti dokaz o garantirano probojnoj snazi kalibra 45, no kako su sva tri stražara bila
pogodena u glavu, bili bi i onako pali. Nijednog od njih nije ujak John pogodio u vrh malog
prsta.
Kad mu je umrla majka, nije dakle bilo nikoga, tko bi ga zadržao, osim njegova oca u
zatvoru. No, budući da ga je otac bio izlemao i to upravo dva dana prije bitke, nije mladi
Prewitt uopće držao, da njegov otac nešto znači. Stvorivši odluku, uzme ona dva dolara, koji
su se nalazili u staklenki za marmeladu, S^voreći sam sebi, da njegovoj majci vise ne treba
novaca, a da Je ocu posve pravo i da će to pridonijeti da izravnaju račune. Zatim ode.
Susjedi su organizirali sabirnu alcciju za pokop majke, ai; on nije htio da bude prisutan.
Raspad neke obitelji, gdje obitelj još nešto znači, izazivlje u iV«kome tragediju. Utješnu
sliku pruža jedino preživjeli član, koji je osloboden i može se povesti za svojim životnim
ambicijama, neka vrsta Dick Whittingtona I sa šarenim rupcem na štapu. ali bez mačke.
S njim nije međutim bilo tako, a u njemu vise nije ni gorjela čežnja, da vidi svijet i da
pomogne stvarati povijest. Nikad nije čuo za gradskog načelnika, a nije imao ni ambicije.
Vojska i trublja došli su mnogo kasnije.
Kad mu je majka ležala na smrtnoj postelji, morao joj je zadati riječ. »Obećaj mi jedno,
Robert«, zastenja ona. »Od svog si oca baštinio ponos i izdržljivost, a ja znam da ćeš ih
trebati. Ali jedan od vas dvojice sigurno bi ubio drugoga, da mene nije bilo. Sada ipak više
ne ću moći da stojim izmedu vas.«
»Obećavam ti sve, što želiš, majko — sve što mi kažeš da ti obećam — sve što god
hoćeš ...«, kruto odgovori dječak. Gledao ju je kako umire pred njim i usprkos maglici
nevjerovanja tražio znakove neumrlosti.
»Obećanje na smrtnoj postelji je najsvetija stvar, koja uopće postoji«, hroptala je ona iz
pluća, gotovo uništenih, no ipak ne još posve. »Htjela bih da mi daš na mojoj smrtnoj
postelji to obećanje. Obećaj, da nikada ne ćeš nekog ozlijediti, ukoliko to ne bude
neophodno potrebno, ako to upravo baš ne mora da učiniš.«
»Obećajem ti«, zavjeri se on, još uvijek čekajući, da se pojave anđeli. »Bojiš li se?« upita
je.
»Daj mi tvoju ruku na to, mali moj. To je obećanje na smrtnoj postelji i ti ga nikada ne
ćeš prekršiti.«
»Da, majko«, reče on i pruži joj ruku, ali je brzo opet povuče u strahu, da ne dodirne
smrt, koju je vidio u njoj. Nije bio spo- soban da u torn povratku k bogu nađe bilo što lijepo,
uzvišeno ili nešto što bi mu uzdiglo duh. Još je neko vrijeme tražio znakove besmrtnosti. No
andeli nisu došli, nije bilo potresa ni poplave, i tek kasnije, pošto je dugo razmišljao o tom
prvom umiranju, u kojem je sudjelovao, otkrio je ono jedino što je u tome uzvišeno. To je
bila činjenica, da je njegova majka u toj svojoj posljednjoj velikoj periodi straha mislila na
njegovu budućnost. a ne na svoju. Kasnije je često sam sebe pitao, kako li će doći njegova
smrt, kako će je osjetiti i kako to mora da bude, kad čovjek zna, da mu je taj uzdisaj
posljednji. Bilo mu je teško da sebi predoči da će on, osovina toga njemu poznatog
univerzuma. prestati da postoji, no tome se nije dalo izbjeći i on nije pokušavao, da se tome
izmakne. Samo se nadao da će moći susresti smrt istom veličanstvenom ra'vnodušnošću,
kojom ju je srela njegova majka. Učinilo mu se, da se upravo u tome skrivala besmrtnost,
koju nije otkrio.
Njegova je majka bila žena iz nekog ranijeg vremena, bačena u kasniji svijet, a planine
su je spriječile da ga upozna. Da je mogla naslutiti, do čega će dovesti obećanje, što ga je
izvukla od svog sina, da je znala kako će ono djelovati na njegov živofc. ne bi ga zatražila.

I Dick Whittington, rođen oko 1358. umro 1423. Načelnik Londona. O njem kruži legenda iz кгаја
šestnaestog stoljeća koja se proširila čitavom Evropom, sve do Rusije. Legenda ga spominje, kako je kao
siromašan dje- čak došao u London i poslao svoju mačku u zemlju, u kojoj su prevladavali štakori. Tim
pothvatom zaradio je golem imetak.
Odsada do vječnosti

15
Takva obećanja spadaju u starije, jednostavnije, manje komplicirano, naivnije, zaboravljeno
doba.

Tri dana nakon svoga sedamnaestog rodendana primljen je u vojsku. Pošto je bio
premlad, već su ga nekoliko puta odbili u različitim krajevima zemlje. On bi uvijek ponovo
pošao u skitnju i pokušao bi u nekom drugom gradu. Prihvatili su ga na istočnoj obali i
poslali ga u Fort Myer. To je bilo godine 1936. U ono se vrijeme mnogo ljudi javljalo u
vojsku.
U Fort Myeru je naučio da boksa, a to je bilo nešto posve drugo od tučnjave. Zaista je
bio veoma brz, čak i za skupinu bantam, pa ako se uzme u obzir snaga njegova udarea, koja
nije stajala ni u kakvom razmjeru s njegovom veličinom, činilo se. da mu je u vojsci
osigurana budućnost. Već prve godine službe postao je vojnik prve klase, što je u godini
1936. za sve vojnike koji su započeli drugi trogodišnji period službe važilo kao grijeh koji
kvari karakter, ali je istodobno jasno pokazivalo, što umije.
U Myeru je i prvi put prihvatio trublju u ruke. To ga je odmah izmijenilo; napustio je
boks i kao vježbenik stupio u trubljački zbor. Kad god bi nešto zaista smatrao pravilnim,
nikad ne bi gubio vremena, a jer je onda još bio daleko od toga da bude prvorazredan
boksač, njegovom se treneru nije činilo vrijednim da ga pokuša zadržati. Cijela ga je njegova
skupina pustila da ode ne osjećajući, da je to za nju neki gubitak. Svi su mislili. da nije
dovoljno ustrajan, da je taj sport za nj odviše surov i da nikad ne će postati majstorom kao
što je bio Lew Jenkins iz Port Blissa i kao što se svaki od njih nadao, da će jednom postati.
Tako ga izbrisaše iz popisa boksača.
U ono vrijeme bio je odviše zaposlen, a da bi se brinuo o onome, što oni misle. U sebi je
osjećao poziv, koji ga je podsticao na rad. Godinu i po dana zaneseno je radio i stekao novo,
posve drukčije priznanje. Na kraju te godine i po dana dostigao je »prvi
i treći« stepen i bio je dobar, tako dobar, da je na godišnjicu primirja smio da svira u
Arlingtonu, u Meki svih vojnih trubljača. To mu je zaista bio pravi poziv.
Arlington je bio vrhunac i upravo silan doživljaj. Konačno je našao svoje pravo mjesto i
bio je zadovoljan što se smjestio. U ono je vrijeme skoro bio dovršen njegov prvi rok službe ;
pa je nakanio da se ponovo obaveže u Myeru. Nakanio je da svih trideset godina provede u
torn trubljačkom zboru. Mogao je da jasno i nedvoumno razabere smjer svoga života, da vidi
kako će mu život biti gladak i pun. No to je bilo prije nego što su drugi počeli zadirati u
njegov život.
Sve dotle mu je život bio samo njegov. Sve dotle je postojalo samo privatno natjecanje
izmedu života i njega samoga. Nitko se nije mnogo miješao. No kad su se umiješali ljudi, on
je, dakako. postao drukčiji. Sve se promijenilo i on nije više bio djevica sa pravom djevice, da
traži samo platonsku ljubav. Zivot s vremenom uništava svako djevičanstvo, pa i onda. ako
ga jednostavno usahnjuje. On ne mari zato, želi li vlasnik da ga zadrži. Sve dotle bio je mladi
idealist, ali na tome nije mogao da ostane. Nije mogao da ostane, pošto su drugi ljudi prodrli
u njegov život.
Prolazeći kraj Washingtona, svi su momci ostajali ondje, pa je i on tako radio. Ondje je
upoznao neku djevojku iz društva. Pobrao ju je u nekom baru ili je ona pobrala njega. To
mu je bio prvi susret s »velikim svijetom«, t. j. prvi susret izvan kinomatografa. Ona je bila
lijepa pa je svakako predstavljala visoku klasu. U Washingtonu je polazila college, da
postane žurnalistkinja. Nije to bila neka velika ljubav ili nešto slično. Napol je to bilo, za
njega i za nju, za oboje, samo činjenica, da sin rudarskog radnika večera u Ritzu, upravo
kako se to može vidjeti na filmskom platnu. Ona je bila zgodna djevojka, ali silno ogorčena,
pa su njih dvoje započeli ljubavni odnos, koji ih je zadovoljavao. Za nju nisu postojali
nikakvi »problemi sirotih bogatih djevojaka«, jer njega nipošto nije smetalo, što izdaje njezin

16
novae, a ni on ni ona nisu trli glavu mišlju o braku izmedu pripadnika nejednakih
društvenih slojeva. Šest mjeseci su se veoma zabavljali, sve dok nije od nje dobio triper.
Kad je izašao iz bolnice. izgubio je mjesto, a time i svoj vojnički čin. Vojska u ono
vrijeme još nije poznavala liječenje sulfoamidima. Sve do rata nije se mogla odlučiti da uvede
te sumnjive preparate, pa je liječenje pomoću katetara i štrcaljki bilo veoma dugotrajno i
bolno. Jedan od momaka, što ih je našao ovdje, bio je već po četvrti put u bolnici.
Neslužbeno se nitko i nije obazirao na triper. Za one, koji ga nikad nisu imali ili su ga
nedavno preboljeli, bila je to samo šala. Tvrdili su, da nije ništa gore od jake prehlade, Očito
da samo onda nije bilo sale, kad bi upravo bolovali. Umjesto da im poIjulja ugled, oni su se
zapravo uspeli stepenicu više, kao da ли dobili vrpcu za dobivenu ranu. Govorilo se čak, da
su prije u Nicaragui davali odlikovanje »grimizno srce«.
Službeno je, međutim, triper ipak škodio, jer bi vojnik automatski gubio čin. U njegovim
bi papirima ostajala tamna mrlja. Kad je Prewitt opet htio da ga prime u trubljački zbor,
ustanovio je, da su ondje odjednom, za vrijeme njegove odsutnosti, sva mjesta bila posve
popunjena. Morao je da do kraja svojega roka vrši običnu službu.
Tako su se već drugi ljudi počeli miješati u njegov život. Činilo se, da svatlco može
tjerati kola, ali jedino čovjek, koji nikada' nije imao nezgode, mogao je da vozi ne samo sam
za sebe, već i za drugoga vozača.
Kad mu je isteklo vrijeme, pokušali su da ga ponovo obvežu za istu jedinicu u Myeru.
On je, doduše, htio da dobije nagradu od stotinu pedeset dolara, ali istodobno je želio da se
što dalje odmakne od Myera. Zato je odabrao Havaje.
Prije nego što je otišao, još jednom je posjetio onu djevojku iz društva. Čuo je druge
momke, kako se zaklinju, da će ubiti svaku ženu, koja ih zarazi, ili da će izaći i svojim
triperom zaraziti sve žene, koje uspiju namamiti u postelju. Ili da će ih tako izlemati, da će
požaliti što nisu umrle od te bolesti. Njega nije medutim triper ogorčio prema svim ženama.
To je bio riziko. kojemu se čovjek izvrgavao kod svake žene, bila ona bijela, crna ill žuta.
Jedino što ga je razočaralo i što nije razumio bilo je, da je zbog tripera morao da izgubi
trublju, premda je sad umio svirati na njoj kao i prije, a razočaralo ga je takoder i to što ga
je zarazila upravo djevojka iz društva. Razjarilo ga je, što ga ona nije upozorila, i što mu nije
prepustila da bira, jer u torn slučaju ne bi vise ona bila krivac. Za vrijeme tog posljednjeg
P.osjeta se pokazalo, da ona nije ni znala da ga ima. Kad je vidjela, da je on ne će tući,
brizne u plač. Bilo joj je veoma žao. Nju je zarazio neki mladić iz društva, kojeg je poznavala
još iz djetinjstva. I ona je bila razočarana. Prokleto joj je teško bilo provoditi liječenje, i to taj
no, da njezini roditelji ništa ne opaze. Zaista joj je bilo veoma žao.
Stigavši u kasarnu Schofield, bio je još uvijek veoma ogorčen. ^to je izgubio trublju.
Zbog toga se i vratio boksu, pogotovu što je ovdje, u »Ananaskoj vojsci« boksanje bilo
unosnije nego u Myeru. To je bila pogreška, ali on to još u ono vrijeme nije mogao da zna.
Ogorčenost zbog trublje, zajedno sa svim ostalim neprilikama njegova života, učinili su iz
njega nešto posebno. Osim toga postao je teži i tijelo mu je bilo bolje obloženo miši- ćima,
tako da je sad spadao u skupinu velter. — Postao je prvak 27. puka i zato postao desetarom.
Zatim mu je, kad su počele borbe u diviziji, uspjelo da prodre u vrhunsku skupinu i da u
skupini velter zauzme drugo mjesto. Zbog toga, a i s razloga, jer su njegovi pretpostavljeni
očekivali, da će naredne godine biti pobjednik, postao je vodnikom. Osim toga činilo se, da
ga njegovo ogorčenje na neki poseban način čini omiljenijim, ma da on to nije mogao nikako
pravo da razumije.
Sve bi se to vjerojatno i dalje nastavilo u nedogled, pogotovu, jer je sam sebe uvjerio da
mu trublja više ništa ne znači. da nije bilo onog obećanja, što ga je dao majci na njezinoj
smrtnoj postelji i da nije postojao Dixie Wells. Stvar se odigrala tek kada je sezona boksanja
protekla. Možda je sve trebalo pripisati njegovu temperamentu, ali njemu se činilo, kao da je
ironija sudbine upravljena upravo protiv njega.

17
 Dixie Wells je bio boksač srednje kategorije, koji je strastveno volio boks i živio samo za
nj. Javio se u vojsku, jer su boksači za vrijeme privredne depresije slabo prolazili i jer je
trebao vremena, da izgradi svoj stil i da pusti da mu taj sazrije, a da se pritom ne iscrpljuje
u opskurnim borbama i da ne mora živjeti o samom grahu, već da se može najesti, dok radi i
tako dočekati svoje vrijeme. Namjeravao je, kad izade iz vojske, da neposredno prijede u
vrhunsku skupinu. Već su ga zapazili brojni prijatelji toga sporta izvan vojske, pa je već
nastupio i u bok- sačkim borbama u »Građanskom auditoriju« u Honolulu.
Dixie je volio vježbati s Prewittom, jer je Prewitt bio brz, a Prewitt je opet od Dixija
mnogo toga naučio. Često su zajedno trenirali. Dixie je bio teški boksač srednje kategorije, a
s druge strane je i Prewitt bio teški boksač velter kategorije. U takvim je stvarima vojska
posve profesionalna. Tu se cjepidlači sa svakom funtom težine, koja se uopće dade istisnuti.
Oni sebi svakog čovjeka predočuju za deset funti težim, nego što će težiti kad budu
ugovarali za nj borbu. Onda ga izmršave, a pošto su ga odvagnuli. hrane ga i biftekima i
vodom.
Ovaj puta ga je baš Dixie zamolio da trenira s njime, jer je uskoro imao da se bori u
gradu. Isto tako je baš Dixie za- tražio, da obuku rukavice od šest unca; štitnik za glavu
nisu uopće nikada nosili.
Takve se stvari dešavaju češće, no što bi čovjek pomislio. Prew je to znao i nije bilo
razloga, da se smatra krivim. U Myeru je poznavao nekog prvaka lake kategorije, pred kojim
je takoder ležala velika budućnost. Sve dok jedne noći nije napol pijan zapao u neku
gradsku gimnastičku dvoranu i zatražio, da ondje boksa. Borci su upotrebljavali nove
rukavice, a čovjek, koji im je navukao rukavice, zaboravio je da im odreže metalne vrhove na
vezicama. Vezice na rukavicama se često odriješe. Bilo je to kao stara dječja igra pucketanja
bičem. Pokret ručnog zgloba bacio je tu kovinu prvaku lake kategorije u oko kao strijelu u
metu. Oko mu je iscurilo niz obraz. Morao je da kupi stakleno oko. Time je njegova karijera
prvaka lake kategorije bila za- vršena. Takve se stvari dogadaju od vremena do vremena.
Prew je čvrsto stajao na nogama u trenu, kad je pogodio Dixija direktnim udarcem. Taj
nije bio jači od običnih Prewovih udaraca. Slučajno je i Dixie u torn trenu čvrsto stajao na
nogama. Možda je Prew nešto i čuo. Po načinu kako je Dixie pao, kao kamen, kao klada ili
kao vreća žita, koja se srušila sa sjenika. potresavši cio sjenik i popucavši u svim šavovima,
odmah je znao što se dogodilo. Dixie je pao na lice i nije se izvrnuo. Boksači ne padaju na
lice, jednako kao što tako ne padaju ni džiu-džicu borci. Prew trgnu ruku natrag i ukočeno
se zagleda u nju kao dijete, koje je dodirnulo vruću peć. Zatim ode po liječnika.
Cio tjedan odležao je Dixie Wells u nesvijesti, ali konačno se ipak izvukao. Bio je slijep i
to je bilo sve. Liječnik u bolnici rekao je nešto o potresu mozga i lomu lubanje, o pritisku na
neki živac ili o ozljedi živca. Prew je dva puta posjetio Dixija, ali nakon drugoga posjeta nije
više mogao da ode onamo. Za vrijeme tog drugog posjeta počeli su razgovarati o boksanju i
Dixie je počeo plakati. Upravo te suze iz slijepih očiju bile su razlog, koji Prewu nije
dopuštao da se vrati.
Dixie ga nije mrzio i nije mu ništa predbacivao, samo je bio nesretan. Prilikom tog
posljednjeg posjeta rekao je Prewu, da ga, čim bude sposoban za transport, poslati natrag u
Sjedinjene Države u neki dom za stare vojnike ili, štobi bilo još gore, u kakvu bolnicu za
ratne invalide.
Prew je vidio već dosta takvih slučajeva, Kad čovjek dovoljno dugo radi u nekom zvanju,
doznaje i ono, o čemu upućeni nikad javno ne govore. Medutim, samo gledanje bilo je slično
kao
i ono s ranjenicima. Batrljice ruku bez šaka ne stoje u nikakvoj vezi s tobom. To je
zadesilo nekog drugog, a nikada tebe samoga.
Prew se osjećao upravo kao što mora da osjeća čovjek, koji je izgubio pamćenje i
probudio se u nekoj stranoj zemlji, u kojoj dotada nikad nije bio, pa ondje čuje jezik, koji ne
može da razumije, a kraj toga ima samo neku neodređenu predodžbu, kao neku moru, o

18
tome, kako je uopće stigao amo. Kako si došao ovamo, pitao bi sama sebe, medu te strane i
neobične ljude? A pritom se upravo boji da čuje odgovor, što mu ga daje njegovo vlastito ja.
Zaboga, pitao se on, zar sam ja neki abnormalan čovjek?
Na ono što se meni dogodilo, i što mene smeta, drugi se i ne osvrću! Zašto i ja ne
reagiram kao oni? No boksanje nije bio nikad njegov pravi poziv. Njegov je poziv bilo sviranje
u trublju. Zašto se onda nalazi ovdje i igra boksača?
Vjerojatno bi se stvari nakon onog dogadaja s Dixie Wellsom razvile na isti način i u
onom slučaju, da ga nije mučilo obećanje što ga je zadao majci. Ali stara, naivna baptistička
prisega bila je najjači adut, jer ju je neiskusni dječak održao, ne onako kao što bi je održao
baptista, već doslovno.
Suština boksa, razmišljao je on, sastoji se u tome, da drugoga na neki način ozlijediš i
to namjerno i posve bez potrebe. Dva muškarca, koji nisu jedan drugom neprijatelji, ulaze u
ring i pokušavaju da jedan drugome zadaju boli, samo da bi time drugim ljudima, manje
hrabrima od njih samih, pribavili ugodan osjećaj bojazni. Da bi dijete dobilo ime, nazivaju
takvu priredbu sportom i klad« se. Prew još nije nikada promatrao stvar u takvom svijetlu, a
ako je uopće postojalo nešto, što nije mogao da podnese, onda je to bila svijest da je
prevaren.
Kako je boksačka sezona bila već završena, mogao bi počekati do narednog prosinca,
prije nego što im saopći svoju odluku. Mogao bi držati jezik za zubima i odmarati se na
teško stečenim lovorikama, sve dok ne bi došlo vrijeme da dokaže kako ih je zavrijedio. On
medutim nije bio dovoljno pošten, da nešto takvo učini. Nije bio dovoljno pošten, da ih
prevari, iako nije pristajao, da oni njega prevare. Nije imao onoga poštenja, koje posve
prirodno vodi do uspjeha.
Kad im je razjasnio, zašto se kani odreći boksa, oni mu u prvi čas nisu povjerovali. A
onda, kasnije, videći, da misli ozbiljno, zaključiše da je samo zbog koristi bio sportaš i da ne
voli boksanje onako, kao što ga oni vole. Cak su ga i degradirali, obuzeti opravdanim
gnjevom. Zatim, još kasnije, kad Prew ipak nije popustio, oni ga zaista vise nisu mogli da
razumiju. Pokušali su da ga izgrade, počeli ga opominjati, apelirati na njegovu svijest,
razgovarali s njime kao ravnopravni muškarci. govorili su mu da je vrlo dobar, razjašnjavali
mu »koliko smo nade polagali u vas« i »pa valjda nas ne ćete ostaviti na cjedilu«. upozoravali
su ga, što je dužan svome puku i predočavali mu, da bi se morao stidjeti. U ono su ga
vrijeme zaista počeli neprestano s time uznemirivati, a on je nato zatražio premještaj.
Zatražio je premještaj u taj drugi puk jer je on imao najbolji trubljački zbor u Lower
Postu. Nije trebao da svladava nikakve poteškoće. Čim je nešto odsvirao na trublji, oni su ga
premjestili. Zaista su ozbiljno tražili dobroga trubljača.

TREĆE POGLAVLJE

Istoga jutra oko osam sati, kad je Prewitt još- uređivao svoju prtljagu, izašao je četni
starješina Milton Anthony Warden iz pisarnice čete G. Pisarnica se nalazila na lijepo
uglačanom hodniku, koji je vodio iz trijema, okrenutog prema dvorištu, do prostorije za
dnevni boravak, koja je gledala na ulicu. Warden zastane na ulazu i nasloni se na vratnice.
Sa cigaretom u ustima. zabivši ruke duboko u džepove, promatrao je nastup čete, koja se,
opasana i s puškama, u svježe rano jutro svrstala za vježbu. Trenutak je stajao na zrakama
sunca, što su ga koso obasjale s istoka, no još je uvijek osjećao hladnoću, koja je već počela
uzmicati pred vrućim danom. Uskoro će započeti proljetno doba kiša, ali prije toga treba još
da prode vruća i suha veljača, jednako suha i vruća kao i prosinac. Kasnije, u kišno doba,
bit će veoma vlažno, noću hladno, pa će morati da izvadi sapun z£ sedla i da se upusti u
očajnu borbu protiv plijesni na kožnoj opremi. Upravo je završio unose u bolesničku knjigu i

19
svoj jutarnji izvještaj, pa oboje odaslao. Sad je lijeno pušio cigaretu i promatrao kako se
svrstava četa, radujući se što nije morao u torn sudjelovati, prije nego što se vrati u
skladište, da ondje ponovo naporno radi, ovaj put posao, koji zapravo nije bio njegov.
On odbaci cigaretu u plosnatu željeznu posudu oličenu bo jama puka, crvenom i crnom
i počeka dok začelje čete prođe kroz teretni ulaz kasarne i iščezne s vida. Zatim side na
glatki beton trijema i pode do otvorenih vrata skladišta.
Miltonu Antony Wardenu bile su trideset četiri godine. U toku tih osam mjeseci, otkad
je bio četni starješina čete G., ovio je tu jedinicu oko pasa, kao da je ona neki pojas i preko
nje je navukao košulju. S vremena na vrijeme ponovo bi se sjetio te Činjenice. Stvarno je bio
neumoran radnik. I toga se rado sjećao. On je dakle tu nemarnu hrpu ljudi izvukao iz blata
površne administracije. Zaista, kad bi pomislio o tome, a to je često činio. on još nikad nije
susreo čovjeka, koji bi u svemu, što bi poduzeo bio tako začudo spretan, nikoga osim
Miltona Anthony Wardena.
»Redovnik u ćeliji«, našali se on, ulazeći kroz otvorenu stranu dvostrukih vrata. Poslije
jarkog sunčanog sjaja morao je najprije da zastane i da privikne oči skladišnoj prostoriji bez
prozora. a u kojoj su dvije električne žarulje viseći na lancima sa stropa kao užarene suze,
još više naglašavale tamu. Ormari koji su dopirali do stropa, police i hrpe gajbi nagomilale
su se oko grubo izradenog stola. Za tim stolom sjedio je desetar Leva, marljivo kuckajući s
dva prsta, sav savijen i beskrvan, kao da mu je vječna tama tog njegovog dvorca prodrla u
žile. Tanki mu je nos bio samo masna mrlja u svijetlom krugu svjetiljke na stolu.
»U odjeći od kostrijeti i s posudom punom pepela«, reče Warden, kojega je majka
nazvala po svetom Antunu, »sutra bi mogao da budeš kanoniziran, Niccolo.«
»Odi dodavola«, odvrati Leva. Nije podigao pogled, niti je prestao tipkati na stroju. »Je li
se onaj novi već pokazao?«
»Sveti Niccolo od Wahiawe«, nastavi Warden mučenjem. »Zar ti nikada ne će dojaditi taj
život? Kladim se, da su ti se zapljesnivila muda!«
»Je li došao ili nije?« upita Leva. »Priredio sam njegove papire.«
»Još nije,« Warden položi laktove na tezgu, »a što se mene tiče, nadam se, da ne će
nikada ni doći.«
»A zašto ne?« nevino upita Leva. »Čuo sam da je prokleto dobar vojnik.«
»Tvrdoglavac je«, prijazno će Warden. »Poznajem ga. Prokleti tvrdoglavac. Nisi li u
posljednje vrijeme bio prijeko u Wahiawi kod debele Sue? Njezine će djevojke već otrti tu
plijesan s tebe. Imaju dobru mast za kožu, vlastiti proizvod «
»A kako bih mogao onamo?« odvrati Leva. »Zar s onim novcem, što mi ga vi placate? Cuo
sam, da je taj Prewitt prili- čan boksač i da će fino pristati u Dinamitovu menažeriju.«
»I da će biti jedna beskorisna usta vise što ih moram hraniti«, dobaci Warden. »Jesi li i
to čuo? Pa zašto ne? Već sam na to navikao. Šteta samo što je počekao do veljače, do kraja
boksačke
sezone. Sad će opet morati da do narednog prosinca робека na vodnički čin.«
»O, ti siromašni, bijedni i nesretni čovječe,« javi se Leva, »svatko te iskorištava.« On se
nagne natrag i pokaza rukom na hrpe opreme, koje su bile posvuda nagomilane. Na torn je
radio posljednja tri dana. »Koliko se samo radujem, što imam tako zgodan, lak i dobro
plaćen posao!«
»Prokleti tvrdooglavac«, potuži se Warden, nacerivši se, »prava ništica iz Kentuckyja,
koja će za šest tjedana postati desetar. pa ipak će i dalje ostati samo prokleta tvrdoglava
ništica.«
»Ali dobar je trubljač«, dobaci Leva. »Čuo sam ga. Prokleto dobar trubljač. Najbolji
trubljač u našem garnizonu«, doda nasmiješivši se.

20
 Warden lupi šakom o tezgu. »Onda je trebao ostati u tru- bljačkom zboru«, viknu, gurne
vrata od ukočena drva i zade iza tezge gazeći po hrpi košulja, hlača i ovijača, što su ležali na
podu.
Leva ponovo sagne glavu nad stroj i poče tipkati šišteći tiho kroz svoj dugački tanki nos.
»Jesi li konačno svršio s torn prokletom inventurom vojne odjeće?« grubo će Warden.
»Dodavola, što misliš, tko sam ja?« upita Leva, koji se još uvijek smijao u sebi.
»Ti si prokleti intendantski pisar i tvoja je dužnost da dovršiš tu glupost umjesto da
cijelo vrijeme brbljaš o premještajima. Još prije dva dana trebao si s time biti gotov!«
»Reci to intendantskom vodniku O'Hayeru«, odvrati Leva. »Ja sam ovdje samo pisar.«
Warden isto tako nenadano presta divljati, kao što je i započeo, pa pogleda Levu, kao da
ga lukavo kani ocijeniti, počeše bradu i naceri se: »Je li tvoj slavni majstor, gospodin
O'Hayer, već jutros bio ovdje?«
»No, što misliš ti?« upita Leva. On izvuče svoje isušeno tijelo iza tezge i pripali cigaretu.
»No,« odvrati Warden, »bio bih sklon tome da kažem ne. Jednostavno nagađam.«
»Da,« reče Leva, »imao bi pravo.«
Warden mu se n'asmije. »Uostalom, tek je osam sati. Ne možeš od čovjeka njegova
položaja i od čovjeka s njegovim brigama očekivati da će ustati u osam sati, zajedno s
pisarima kakav si ti.«
»Tebi je to šala«, zlovoljno će Leva, »ti se tome možeš smijati. Ali meni to nije šala.«
»Možda broji novac što ga je sinoć dobio na kartama u svojim spremištima« naceri se
Warden. »Okladio bih se, da bi i ti volio provoditi tako lijep i lagan život.«
»Volio bih da imam samo deset postotaka onoga novca, što ga svaki puta na dan isplate
dobiva u tim spremištima«, reče Leva misleći pri.tom na velika spremišta na drugoj strani
ulice, nasuprot prostoriji za dnevni boravak. Ondje se svakoga mjeseca, pošto su iz
spremišta izgurani topovi od 37 mm i kolica za mitraljeze i sve ostalo, skupio veliki dio
novca, koji je toga dana postojao u Lower Postu. Ondje je O'Hayer uvijek izvlačio najveće
dobitke. <
»A ja sam mislio«, reče Warden, »da on tebi daje bar toliko, što ovdje obavljaš njegov
posao.«
Leva ga pogleda ubilačkim pogledom, a Warden zahihoće.
»Takav si ti!« reče Leva. »Na kraju ćeš još od mene zatražiti udio ili ćeš me dati
degradirati.«
»To je dobra zamisao«, naceri se Warden. »Hvala. Ja nikada ne bih sam nadošao na nju.«
»Jednog dana ne ću vise biti tako prokleto smiješan«, uzbudi se Leva. »Onog dana, kad
se budem dao premjestiti odavle, pa ti ostavim cijelo skladište, a ne bude nikoga, tko bi
mogao da obavi posao osim O'Hayera, koji ne umije razlikovati formular 32 od formulara
33.«
»Nikada ne ćeš zatražiti premještaj iz ove čete«, naruga mu se Warden. »Da moras
odavde izaći prije zalaza sunca, bio bi slijep kao šišmiš. Ovo ti je skladište prešlo u krv. Ne
bi ga mogao napustiti ni da moraš.«
»Ah«, reče Leva. »Tako je to dakle? Već mi je dojadilo da obavljam čitav posao
intendantskog vodnika, a O'Hayer uživa priznanje i nagradu samo zbog toga, jer je
Dinamitov najbolji boksač lake kategorije i jer puku plaća ta spremišta. Nije čak ni dobar
boksac.«
»Ali je zato dobar kartaš«, ravnodušno će Warden. »A to broji!«
»Da, istina je, dobar je igrač. Mamina maza. Htio bih samo da znam koliko plaća svakog
mjeseca Dinamitu, osim onoga, što plaća puku.«
»АИ Niccolo«, nasmije se Warden, »pa^ti znaš da nešto takvo nije dopušteno. Тако stoji
u vojnim propisima.«

21
 »Serem ti se na propise«, odreže Leva zacrvenjevši se. »Kažem ti da će me on jednog dana
dovesti do bjesnila. Mogao bih dati, da me sutra premjeste i dobiti sam skladište za sebe.
Raspitao sam se. Četa M traži momka za skladište, Milt.« On se odjednom prekinu
razabravši, da je i protiv volje odao tajnu, koju nije htio da otkrije i da ga je Warden na to
naveo. Na lieu mu se ukaza strah i zlovolja i on se šutke opet okrene prema svome stolu.
Warden je uhvatio letimičan izraz na Levinu lieu, pa se trgne uočivši tu netom otkrivenu
opasnost. Morao je pronaći način da joj se opre, ako je htio da mu skladište i dalje bude u
redu. Zato pristupi k Levi do stola i reče:
»Ne brini, Niccolo, ne će to potrajati u beskonačnost. I ja imam nekoliko gvožđa u vatri«,
doda značajno. »Već si davno trebao biti unaprijeđen. Ti obavljaš cio posao. Ja ću se
pobrinuti, da budeš unaprijeđen«, nastavi, pokušavajući ga umii'iti.
»Ali to ti ne će uspjeti«, nezadovoljno će Leva. »Ne će, dok je Dinamit komandir čete, dok
se O'Hayer nalazi u njegovoj boksačkoj momčadi i dok puku plaća najamninu. Zakvačio si
se za tur i ne možeš se osloboditi!«
»Znači, da mi ne vjeruješ?« reče Warden negodujući. »Nisam li ti rekao da imam još
nekoliko gvožđa u vatri?«
»Ja više nisam regrut«, odbije Leva. »Ne vjerujem nikome. Već trinaest godina služim u
vojsci.«
»Kako napreduješ u ovome?« upita Warden i pokaza na jednu- hrpu formulara. »Trebaš
li pomoć?«
»Dođavola«, odvrati Leva. »Ne trebam pomoć.« On pokaza na hrpu formulara visoku
četiri prsta. »Jedva imam dovoljno posla, da bih bio potpuno zaposlen. Zato mi je i moral
tako pao. Ti već znaš što vele momci iz personalnog odjela: pomanjkanje posla i dokone ruke
škode moralu.«
»Daj meni polovicu«, reče Warden glumeći umornost. »Usprkos onome, što sam već
propatio, moram sad da budem još i pisar u skladištu!« On uzme formulare, što mu ih je
Leva pru- žio, naceri se i namigne iscijedenom Talijanu. »Dva vrijedna momka, kao što smo
mi, moći će sve još danas svršiti«, dobaci »Da nemam tebe u toj jedinici, Niccolo!«
Nije mi povjerovao ni ono s gvožđem u vatri, pomisli Warden, jednako kao što ni sam ne
vjerujem. Ovakvoga starog zeca, kao što je on, ne možeš umiriti obećanjima, već moras
uhvatiti s njime lični kontakt i zgrabiti ga za njegovo prijateljstvo, za njegov ponos.
»Svršit ćemo to,« reče, »a onda ćeš imati mjesec ili dva mjeseca odmora. Nisi ništa bolji
od momaka u kuhinji, Niccolo. I oni se uvijek prijete, da će napustiti posao, jer je Preem
kuhinjski vodnik. Ali to nikada ne učine. Puška ih tjera u smrtni strah.« On položi hrpu
formulara na tezgu i razdijeli je u male hrpice, da bi mogao početi da radi. Iz kuta donese
visoki stolac bez naslona, sjedne uz tezgu i izvuče staro naliv-pero.
»Ja im ne bih zamjerio da odu«, dobaci Leva.
»No oni ne će otići. Dovraga, volio bih da odu. Ni ti ne ćeš otići, ali s istog razloga. Ti ne
možeš otići, Niccolo, i ostaviti me na cjedilu. Ti si isto takva velika luda kao i ja.«
»Misliš li? Cuvaj me, Milt, samo me čuvaj!« No zvuk njegova glasa se promijenio. Nije
više govorio ozbiljno već porugljivo.
Warden zareži na nj: »Na posao! Ili ću te natjei'ati da se ponovo obvežeš!«
»U svinjskoj guzici!« prihvati Leva, nastavivši pjesmu.
O Miltone, pomisli Warden, kakav si ti kučkin sin, kakav .lđžljivi kučkin sin! Ti bi svoju
vlastitu majku prodao Lucky LucianuI, kad bi time mogao osigurati red u svojoj jediaici.
Samo zato, da bi svoje skladište održao u redu, ti ćeš lažima i laskama zavesti siromašnog
starog Niccoloa. Toliko si već nalagao, nastavi govoreći sam sebi, da vise ne znaš, što je
istina, a što nije. I sve to samo zbog toga, da bi tvoju četu označili kao »izvrsnu«. Time misliš,
dakako, Holmesovu četu. Dinamit Holmes, boksački trener, jahač i ulizica broj jedan kod

I Lycky Luciano, zloglasni američki gangster iz vremena oko Drugog svjetskog rata, vlasnik javnih
kuća u Chlcagu.

22
našeg Velikog Bijelog Oca, pukov- nika Delberta. Njegova je to četa, a ne tvoja. Zašto ne
pustiš njemu, da on tako radi? Zašto ne dopustiš da on žrtvuje svoju dušu na oltaru
uspjeha! Da, razmišljao je, zašto to ne učiniš? Zašto ne odeš odavde? Kad ćeš otići, kada ćeš
spasiti poštovanje prema samome sebi? Nikada, odgovori on. Odviše je to dugo potrajalo, pa
se sada upravo bojiš ustanoviti, da li još uopće imaš nekog poštovanja prema samome sebi,
koje bi mogao spasiti. Imaš li ga još? upita on sam sebe. Ne Miltone, ne — ne vjerujem da ga
još imaš. Zbog toga i ne odlaziš. Zakvačio si se za kako reče Leva.
On se posveti formularima i poče raditi onom divljom brzom energijom, koja je
stopostotno djelotvorna, ne dopušta zabune i tako brzo i sigurno završava posao, kao da
čovjek uopće nije uza nj, već negđje drugdje, a kad se vrati ovamo, vidi da je
posao obavljen, ali kao da ga on sam nije obavio. Bila je to ona ista energija kojom je i Leva
iza njega radio.
Kad je sat kasnije ušao O'Hayer, oni su još uvijek radili. Na trenutak je zastao na
osvijetljenom ulazu, plećata sjena, čekajući da mu se oči priviknu na tamu. Činilo se da je s
njime ušao hladni povjetarac, koji je ubio topli radni zanos ove dvojice.
O'Hayer pogleda s izrazom odvratnosti na papir i na predmete opreme, koji su ležali
naokolo. »Tu strašno izgleda, Leva«, javi se on, »trebali bismo urediti tu zbrku.«
Pošto je O'Hayer htio da zade iza tezge, morao je Warden pospremiti papire i ustati da
ga propusti. Promatrao je kako je taj visoki i dotjerani Irac prešao boksačkom spretnošću
preko hrpe opreme i nagnuo se da zaviri Levi preko ramena. O'Hayer je bio obučen u jednu
od svojih uniformi, radenih po mjeri, što ih je dao šivati u Honolulu. Na nju su bila našivena
tri širita rukcm ispletena, oznaka za vodnika. Warden položi svoje papire natrag na tezgu i
nastavi radom.
»Kako napreduje posao, Leva?« upita O'Hayer.
Leva ga kiselo pogleda. »Tako tako, vodniee, tako tako.«
»Dobro, kako znaš, u zaostatku smo.« O'Hayer se vedro smješkao, a njegove tamne oči
bile su nepromijenjene uspi'kos'toj ironiji. Leva ga načas pogleda, a onda nastavi radom.
O'Hayer se prošeta kroz uski slobodni prostor. Pregledavao je hrpe opreme, tu i tamo bi
nešto okrenuo, a poneku hrpu bi ispravio. »Te bi stvari trebalo srediti po veličini«, reče.
»Već su sređene«, odvrati Warden ne podigavši pogled. »Gdje si bio, kad je pljuštalo
sranje?«
»Da?« nemarno reče O'Hayer. »Onda moramo naći mjesta za te stvari. Ne možemo ih
ostaviti, da leže ovdje. Tu su sva- kome na putu.«
»Možda su tebi na putu«, ljubezno uzvrati Warden. »Meni nisu.« To je bila teška situacija
i on osjeti da se mora svladavati. Svaki put, kad govorim s O'Hayerom, dolazi do napetosti,
pomisli Warden. Napetost ga je uvijek činila nervoznim. Kad su već na svaki način željeli, da
ga postave kao intendantskog vodnika, zašto ga nisu poslali na koju od onih prokletih
škola?«
»Makni te stvari s poda«, reče O'Hayer Levi. »Stari ne voli takav nered. Tu je zatrpano.«
Leva se nasloni natrag i uzdahne. »O. k., vodniče« reče. »Da to odmah učinim?«
»Svakako danas«, odgovori O'Hayer. Zatim se ponovo okrene prema skladištu i poče
zavirivati u sve velike pretince.
Warden se teškom mukom ponovo udubljivao u posao. Osjećao je da bi upravo sada
trebalo reći što misli i ljutio se što to nije učinio. Trenutak kasnije brzo ustane, da pregleda
neku oznaku veličine i sudari se s O'Hayerom. Spusti ruke kretnjom odvratnosti i nagne
glavu ustranu.
»Zaboga,« dreknu, »gledaj da nestaneš odavde! Gubi se nekamo drugamo, bilo kamo!
Sjedi u tvoj Duesenberg! Idi u spremište i prebroji jučerašnji dobitak. Mi radimo tvoj posao.
Nestani i ne brini za nj!« Bila je to preduga dreka za jedan dah, pa mu kod posljednjih riječi
ponesta sape.

23
 O'Hayer mu se blago nasmjehne. Ruke su mu visjele uz tijelo, nenapeto, ali spremno za
udarac. Svojim je hladnim kartaškim očima, do kojih nikada nije dopro njegov osmijeh, bu-
ljio u Wardena.
»Dobro, starješino,« odvrati, »ti znaš da se ja nikad ne prepirem s četnim vodnikom.«
»Dođavola i četni vodnik!« odbije Warden. Piljio je u te uske oči, radoznao, dokle bi
morao nastaviti, da toga nasmijanog igrača dovede, da pokaže ma kakvo uzbudenje. Čak i u
meha- nizmu toga stroja za zbrajanje morao se negdje nalaziti neki osjećaj. Bez naročite
strasti razmišljao je, bi li ga udarcem obo- rio na tlo, samo da vidi, što će O'Hayer poduzeti.
Leva ih je promatrao sa svoga stola. »Nisam govorio kao četni vodnik. Govorio sam kao Milt
Warden. Opet ti kažem. odi dodavola i gubi se!«
O'Hayer se ponovo nasmiješi. »O.k., starješino. Bez obzfra u čije ime govoriš, ti ipak
ostaješ četni starješina. Dovidenjac, napadno dobaci Levi, pa obide Wardena, nam j price
mu okrećući leda i izade iz skladišta, ne rekavši više ništa.
»Jednog dana će me dovesti do bjesnila«, reče Warden piljeći u vrata. »Jednog dana ja
bih njega htlo dc- dovedem do bjesnila. Pitam se, može li se on uopće razgnjeviti.«
»Jesi li ga već kad vidio kako boksa?« upita Leva kao usput.
»Da, vidio sam ga gdje boksa. Vidio sam kako je po bodo- vima pobijedio Taylora. Mislio
sam, da bih mogao bar nešto do- biti za onaj posao, što ga obavljam umjesto njega.«
»Šest puta je foulom udario Taylora«, dobaci Leva. »Ja sam brojao. Svaki put je bio neki
drugi foul, tako da ga je sudac uvijek mogao samo opomenuti. Taylor je zbog toga pobjesnio.
Ali kad je i Taylor udario foul, O'Hayer nije pobjesnio. Spretan je to momak.«
»Htio bih da znam koliko je zapravo spretan«, zamišljeno će Warden.
»On zaslužuje mnogo novaca«, reče Leva. »Volio bih da sam tako spretan da mogu toliko
zaslužiti. Sa svojim dobicima iz spremišta uspio je dovesti ovamo cijelu svoju obitelj iz
Sjedinjenih Država, svom ocu kupiti restauraciju na Wahiawa Midwayu, sestri kitničarski
salon, koji posjećuju bogataši, a osim toga sa gradio im je u Wahaiwi kuću od deset soba. To
znači da je već prilično spretan ...«
»Kako čujem, sad se kreće u finom društvu u gradu. Ima prijateljicu iz društva.«
»Kad njegova Kineskinja ima periodu, zar ne?« upita Warden.
»Bože!« viknu pun nade. »Misliš li da će se njome oženiti i da će se povući?«
»Toliko sreće nemamo«, odvrati Leva.
»Zadaje mi više teškoća od Preema. Preem je samo pijanica.«
»Možda bismo sad mogli raditi«, predloži Leva.
Nisu još dugo radili, kad se izvana po putu, koji je vodio do četne zgrade, dovezoše kola.
»Dovraga, šta je to?« mrko će Warden. »Otkad je ovdje prokleti Royal Hawayan hotel?«
»Tko je to sad?« zlovoljno upita Leva.
Warden ugleda visoku vitku plavokosu ženu kako izlazi iz automobila. Za njom se
izvuče iz kola devetgodišnji dječak i poče se vješati o nisku ogradu uz rub pločnika. Zena je
pošla pločnikom dalje, a vrhovi njezinih dojki lako su se pomicali ispod grimiznog pulovera.
Warden oštro pogleda onamo i zaključi, da ona ne nosi grudnjak. Grudi su joj se odviše
pomicale i bile su previse šiljaste.
»Tko je to?« upita Leva.
»Holmesova žena«, prezirno će Warden.
Leva uspravi leda i pripali novu cigaretu. »Odnio je davo«, reče. »Nju i njezine pulovere.
Kad nikoga nema u pisarnici, dolazi ona ovamo. A svaki put, kad dode, stoji me to tri dolara
kod gospode Kipfer u New Congressu, a posebno jedan dolar za vozikanje taksijem u grad.
Big Sueine djevojke nisu dovoljno dobre da mi izbrišu tu sliku.«
»Dobro izgleda«, prizna Warden mrmljajući. Promatrao je usku suknju ispod koje je,
ravno iznad bokova, provirivala tanka izbočina, rub njezinih gaćica, sve dok mu se nije
izgubila iz vida. Ta je suknja podcrtavala njezinu pohotnost, koju nijedna žena nikad ne bi

24
priznala, pomisli on. Warden je imao svoju posebnu teoriju o ženama. U toku dugih godina
upitao je sve žene, koja bi ga zanimale, hoće li s njime spavati. »Hoćete li poći sa minom u
postelju?« One bi sve bile povrijedene, pa čak i one pijane barske djevice. Dakako da bi to
učinile, ali tek kasnije, lcada bi on ispunio sve propise korektnog približavanja. Nijedna žena
nije nikad X'ekla: »Dakako, naravno, rado ću s vama spavati.« One to jednostavno nisu
mogle da reknu. Narav im nije dopuštala, da budu toko iskrene.
»Dakako«, reče Leva. »Lijepa je. A ona zna kako se to dade iskoristiti.«
»Zaista?« upita Warden. »Pretpostavljam da si već spavao s njome?«
»Ne, dovraga, ja nisam. Nemam dovoljno širita. Ali vidio sam je ovdje, kako razgovara s
O'Hayerom. Prošloga tjedna odvezao ju je u Wahiawu, u onom Chrysleru tamo vani. Pošli su
kupovati«, isceri Leva lice.
»Cini se kao da bih i ja morao kupiti kola«, reče Warden, no u duši nije u to vjerovao.
Zene to uvijek nazivaju nekim drugim imenom. Nikad to ne zovu onim pravim, jedinim
istinitim imenom, osim ako su profesionalne kurve.
»Samo mi nemoj pripovijedati, da ti se ona nije pokušala približiti«, reče Leva.
»Dođavola, nije«, odvrati Warden. »Ja bih joj dao ono što traži.«
»No, onda si ti jedini«, nastavi Leva. »Kad bih imao čin, što mi ga cijelo vrijeme obećavaš,
mogao bih da se i sam nečega domognem. Ali, da se ona upusti s toborn moraš biti
najmanje desetar. Na nas obične vojnike se i ne obazire«, rezignirano će on. Zatim podigne
pet prsti uvis i odbroji na njima imena: »Vodnik O'Hayer, vodnik Henderson iz Dinamitove
stare jedinice u Blissu, koji se sad brine za Holmesove konje smještene kod tovarnih konja i
tri put na tjedan odlazi s njome na jahanje. Desetar Kling Holmesov ađutant. Sa svima se
njima provozala. To zna svatko u četi. Mora da ima neku perverznu sklonost prema
podoficirima svoga muža, jer se on ne moze za nju pobrinuti.«
»Odakle ti to? Jesi li studirao psihologiju?«
Nekoliko su časaka šutjeli, a onda začuše kako ona kuca na vrata pisarnice. Kad joj
nitko nije odgovorio, začuše gdje se vrata škripljući otvaraju.
»Da ovo razumijem, ne moram nimalo poznavati psihologiju«, odvrati Leva. »Vjerojatno
nisi vidio kako je poljubila Champa Wilsona, kad je prošle godine odnio šampionat lake
kategorije?«
»Vidio sam, dakako. Što je na tome? Wilson je Dinamitov boksački prvak i dobio je
nagradu. To je posve naravno.«
»Ona je znala, da ćeš tako misliti ti, a i svi ostali,« usprotivi se Leva, »no na stvari je ipak
bilo nešto vise. Poljubila ga je ravno u usta, usprkos krvi, kolodija i svega ostalog. Ogrlila ga
je golim rukama i trla mu njima znoj po ledima. Kad ga je ispustila, bila joj je haljina posve
tamna od znoja, a lice puno krvi. Sto mi to pripovijedaš!«
»Ja tebi ne pripovijedam ništa,« odvrati Warden. »To pripovijedaš ti meni.«
»Tebe samo zato nije još pobrala jer si ovdje nov.«
»Već sam osam mjeseci ovdje«, spomenu Warden. »To bi moglo biti dovoljno.«
Leva zakima glavom. »Ona se ne smije izvrći nikakvom riziku. Svi ostali, osim O'Hayera,
bili su s Holmesom u Blissu. Wilson, Kenderson i Kling. Po prilici jedini od onih iz Blissa,
kojega još nije okušala, je stari Ike Galovich, ali taj je zaista prestar. Ona ...« čuo je da se
zatvaraju vrata pisarnice i prekinuo se — »dovraga, odmah će biti ovdje«, reče. »To me stoji
četiri dolara. Svaki put kad ude ovamo. Ne budeš li me dao brzo unaprijediti, da i ja nešto
dobijem, morat1 ću se zadužiti u lihvara.«
»Dođavola s njom«, odvrati Warden, »moramo raditi.« No ipak je osluškivao njezine
korake u hodniku, zatim na verandi, a na kraju pred vratima.
»Gdje je četni starješina?« upita gospoda Holmes ulazeći.

25
 »Ja sam četni starješina, gospodo«, grmnu Warden unijevši u svoj glas svu onu
neočekivanu silu, koja bi prestrašila svakoga kao grom iz vedra neba. Warden je promišljeno
razvijao taj glas otkad je postao podoficir.
»Oh«, reče žena. »Da, dakako. Dobar dan, vodniče.«
»Što mogu učiniti za vas, gospođo Holmes?« upita Warden ne ustajući sa stolice.
»Ah, vi znate tko sam ja?«
»Kako da ne znam, madame? Cesto sam vas vidio.« On je polako stade mjeriti odozgo
dolje, razrogačivši plave oči ispod gustih obrva i erne kose. Pogled mu je odavao tajno
izazivanje, što ga nije smio da izrekne.
»Tražim svog muža«, malo naglašeno reče gospođa Holmes. Malko mu se osmjehnula i
ostala čekajući.
Warden je piljio u nju ne uzvraćajući joj osmijeh i takoder čekajući.
»Znate li gdje je on?« konačno će ona.
»Ne, gospodo, ne znam«, odvrati Warden pa opet počeka.
»Je li već jutros bio ovdje?« Sad mu je gospoda Holmes uzvraćala pogled. Gledala ga je
najhladnijim očima, što ih je ikada vidio na ženi.
»Mislite li malo prije, madame?« Warden nabere guste obrve. »Prije pola devet?« Leva se
naceri i dalje radeći za svojom tezgom. Ovako, kako je Warden izgovorio oslovljavanje, što ga
je vojska strogo propisivala i koje je imalo da bude puno respekta t poprimalo je posve drugo
značenje.
»Rekao je, da će doći ovamo«, reče gospoda Holmes.
»No, eto, madame«, Warden sad promijeni taktiku, ustade i prijede na ton krajnje
uljudnosti. »Obično dolazi ovamo prije ili kasnije. Kadšto treba da i ovdje obavi po koji
posao. Vjerojatno će se u toku današnjega prijepodneva ovdje pojaviti. Uzmognem li ga
pronaći, reći ću mu, da ste ga tražili. Mogu mu ostaviti i pismenu poruku, ako želite.«
Zatim se nasmiješi, otvori pokrov tezge i neočekivano stupi pred nju u sitan prostor
ispred tezge. Gospoda Holmes i nehotice uzmakne na trijem. Warden pode za njom ne
obazirući se na Levu, koji se iza njega cerio.
»Trebalo je da za me nešto nabavi«, reče gospoda Holmes.
Prvi puta je taj četni starješina bio nešto vise od mrtve kulise u životu njezina muža. To
ju je uznemirilo.
Mali je dječak još uvijek pokušavao da se bradom nasloni na ogradu, koja mu je jedva
dopirala do pasa.
»Junior!« viknu gospoda Holmes. »Prestani s time! Gledaj da se vratiš u kola. A ja sam
mislila,« rekne zatim Wardenu normalnim glasom, »da je možtta. nabavio ono što sam ga
molila i da je stvari ostavio kod vas.«
Warden se široko osmjehnu. Da nije na nju izveo nikakav dojam, ne bi ona upotrebila
tu riječ »nabavio«. Vidio je kako su joj se oči malo uznemirile, kada je razumjela njegov
osmijeh. No, ona se ubrzo savlada i pokuša ga prisiliti da obori pogled. Wardenu postane
jasno, da je ona hrabra i oštra žena.
U torn trenutku zamijeti Karen Holmes lukove obrva na širokom Wardenovom lieu. Te
su mu obrve podavale izraz maloga dječaka, kojemu je uspjelo da izvede kakvu psinu.
Opazila je njegove zasukane rukave, koji su otkrivali svilenkaste erne dlake na snažnim
zapešćima i na mišićavim podlakticama. U uskoj košulji razabirali su se okrugli jastuci
mišića na njegovim ramenima, mlohaveći i očvršćujući, kad bi se pomaknuo. Ni to. nije
dosad na njem opazila.
»No, madame«, uljudno nastavi Warden, iako je uočio novi dojam, što ga je izveo na nju.
Osmijeh mu se proširi i stisne mu oči, što je njegovu lieu dalo neki izraz prevejanosti.
»Možemo dakako zaviriti u pisarnicu i pogledati, da li su vaše stvari ondje. Možda je on
došao u pisarnicu i opet otišao, dok sam ja radio u skladištu.«

26
 Ona pode za njim u pisarnicu, iako je trenutak prije bila ondje.
»Oho,« začuđeno će Warden, »ovdje ih nema.«
»Htjela bih samo znati gdje bi mogao da bude«, nervozno će gospođa Holmes, napol
govoreći sama sebi. Kad je spomenula svoga muža, na čelu joj se ukazaše dvije oštre i
neprijazne male bore iznad nosa, razdijelivši joj čelo u dvije polovine.
Warden je namjerice malo počekao, točno odmjerivši vrijeme. Onda će: »No, madame,
koliko ja poznajem gospodina kapetana, on će s pukovnikom Delbertom biti već u klubu da
popije nekoliko čašica i da se porazgovori o problemu služinčadi.«
Gospoda Holmes polako okrenu k njemu svoj hladni pogled, kao da je on neki objekt
pod mikroskopom. Cinilo se, da njezin ispitljivi pogled ne zna ništa o bančenjima u klubu ni
o sklonosti pukovnika Delberta prema urodeničkim djevojkama.
No Wardenu, koji ju je promatrao, učini se, da u njezinim očima x-azabire Iako
svjetlucanje, gotovo tako, kao da se ona zabavlja.
»Najljepša vam hvala na trudu, vodniče«, reče ona hladno i s visoka. Zatim se okrene i
izade iz sobe.
»Molim, molim, madame«, srdačno vikne on za njom. »Uvijek sam spreman da vam
pomognem. Uvijek i u svakom pogleđu.«
On polako izade na trijem, da je vidi kako se uspinje u kola i odlazi. Premda je
poprimila mjere opreza, on ipak ugleda bli- jesak njezina bijelog stegna i nasmije se.
Kad se Warden vratio u skladište, Leva je još uvijek sjedio za svojom tezgom. »Jesi li u
posljednje vrijeme bio kod gospode Kipfer, Milt?« naceri se on. »Ne, nisam«, odvrati Warden.
»Kako živi ta draga stara dama?«
»Dobila je dvije nove djevojke iz Država. Jednu crvenokosu i jednu smedu. Zanima li te
to?«
»Ne,« odgovori Warden, »ne zanima me.«
»Ne?« nacex-i se Leva. »A ja sam već pomislio, da ćeš večeras poći sa mnom. Mislio sam,
da bi to možda mogao ustrebati.«
»Odi dodavola, Niccolo. Kad jednom dospijem dotle, da za to moram plaćati, odx*eći ću
se svega.«
Leva se piskutljivo nasmije. Zvučalo je kao klokctanje u ispušnici Dieselova motora.
»No«, reče, »samo sam tako pomislio. Covječe, ta Holmesova žena je zbilja onakva prava,
što?«
»Kakva prava ?«
»Prava žena.«
»Vidio sam već bolje«, ravnodušno odvrati Warden.
»Htio bih da znam, zašto se muškarac treba ogledavati za kanačkim djevojkama, ako
ima nešto ovakvo kod kuće i ako mu je postelja odmah pri ruci.«
»Ona je hladna«, odvrati Warden. »Zato. Hladna je kao sjeverni pOl.«
»Zaista?« podrugljivo će Leva. »Držim da je to točno. Mogu zamisliti, da je zbog toga
svima dodijala. Pa ipak nisam vidio još nijednu žensku stražnjicu, koja bi bila vrijedna
dvadeset godina prisilnoga rada u Leavenworthu.«
»Ni ja«, kimnu Warden.
»Svatko, tko se u to upušta, lud je, jer se izlaže opasnosti da opeče prste. Oficirska
žena!«
»Točno«, potvrdi Warden. »Da je netko uhvati s tobom, trebala bi samo da vikne,
,silovanje!' i već bi ti se smrklo pred očima.« On pogleda kroz vrata na dvorište kasarne, gdje
se četa D mučila vježbajući »smetnje pri punjenju«. Kroz ulaz za teretna kola na
jugoistočnom kutu dvorišta vidjela se polovica procelja Holmesove kuće s dva prozora na toj
strani. Drugi prozor bio je od spavaće sobe. U njoj je jednom bio, kada je Holmes trebao da
potpiše neke papire, a upravo je presvlačio uniformu. Još dok je gledao onamo. opazi kola

27
kako se zaustavljaju pred kućom. Karen Holmes izade i krene, dugonoga, glatka i ćista ispod
suknje, gore na verandu, a on se sjeti, da je isto tako glatka i čista bila i ona druga postelja,
ispod koje su ležale ženske cipele.
»Pusti to; latimo se posla«, ukori on Levu. »Onaj novajlija dolazi oko pola deset. Osim
toga moram prisustvovati raportu kod Holmesa i to s jednim od onih prokletih kuhara, koji
se uvijek zbog nečega žale. Taj je raport bio odreden za pola devet, ali kako Holmes dosada
nije došao, počet će vjerojatno u pola deset i potrajati do jedanaest sati. Tako ne ću s
pridošlicom za- vršiti do dvanaest sati. Dakle, ako treba da ti pomognem, prihvatimo se
radije posla.«
»O. k., šefe«, naceri mu se Leva. »Kako god želite, šefe.«
»I zapamti,« nastavi Warden, »da je monsieur O'Hayer rekao, da još danas moras urediti
ovaj nered.« »Fućkam ja na to«, odvrati Leva.
»Fućkaj ti svojoj majci,« dobaci Milt, »latimo se posla.

ČETVRTO POGLAVLJE

Milt Warden čuo je u pisarnici Prewitta kako se približuje po betonskom trijemu u

prizemlju. Razgovor s kuharom, koji ss žalio, počeo je kasno i još uvijek je trajao, ali Warden
je usprkos razgovoru čuo korake pridošlice i razabrao ih posebnom sposob- nošću svojih
osjetila, koja nisu nikada posve obuzeta onim što bi taj Čas radio. Kako bi to bilo, upita sam
sebe, slušajući Holmesov glas, kako bi to bilo, kad bi jednog dana, samo jedan jedini puta,
mogao izvesti nešto, a da prije toga ne onjuškaš, ne nalazi li se negdje kakva nova udica,
kojom bi se mogao poslužiti. Nije trebao na to da odgovori. To bi bilo divno.
Raport, koji je započeo kuharevim žalbama, a onda se za uzvrat nastavio žalbama
kapetana Holmesa, završit će običajnim govorom, koji ima da podigne moral, ali još dugo ne
će svršiti. Taj kuhar, po imenu Willard, kojisežalio najčešće od sviju i silno se trudio da
dobije položaj kuhinjskog vodnika Preema, veoma se rafinirano tužio na Preemovo
pijančevanje i njegovu nesposobnost, a žalio se i zbog toga, što on. Willard, mora da obavlja
posao kuhinjskog vodnika uz plaću prvoga kuhara. Vrlo se spretno žalio, uspjelo mu je čak
da nadmaši sve svoje dosadašnje žalbe, ali i Holmes, za kojega je Preem još uvijek bio jedan
od onih, koji su s njime služili u Blissu, takoder je nadmašio sam sebe, vrlo dobro izmičući
iz svega toga, tako da je na kraju čak stekao prednost svojim vlastitim žalbama na račun
Willarda. Po Holmesovu mišljenju ne bi Willard ni kao kuhinjski vodnik zavrijedio plaću
prvoga kuhara.
Wardenu je bilo posve svejedno, kako će stvar završiti. No jer je tu i tamo imao prilike,
da se potuži na obojicu, naime na Preema, čiju je degradaciju priželjkivao, i na Willarda,
kojega nije želio kao Preemova nasljednika, ostao je do kraja pažljiv. Pritom se neprekidno
nadao da će pronaći mogućnost da se umiješa i da prekine raport, kako bi se mogao
pozabaviti s pridošlicom, a onda se osloboditi da se vrati i da pomogne Levi, koji je
vjerojatno bio jedini valjani čovjek u cijeloj jedinici. Da uprava
čete izgubi Levu, bio bi to udarac, od kojega se nikad ne bi mogla oporaviti.
Monotono brujanje glasova doprlo je van na verandu do Prewitta. On sjede na jedan od
stolaca bez naslona i osloni se na zid, spreman da pričeka. Igrao se piskom trublje u džepu.
Pisak je bio njegov i uvijek ga je nosio sa sobom. Svojedobno ga je kupio u Myeru za novae
što ga je dobio na kockama. Bio je to onaj pisak, kojim je u Arlingtonu odsvirao povečerje.
Izvadi ga i pogleda, a pred njim se, kao da je to staklena kugla nekog ča- robnjaka, ponovo
pojavi onaj dan. Bio je prisutan i sam predsjednik, sa svim svojim podanicima i stražarima.
Podupirao se o ruku jednoga od njih. Neki crnački trubljač svirao je jeku njegovom
povečerju. Crnae je bio bolji trubljač, ali budući da nije bio bijel, postavili su ga na

28
brežuljke, da svira jeku. Zapravo bi on, Prewitt, trebao da svira jeku. Razmišljajući o torn,
stavi svoj dragulj natrag u džep i skrsti ruke na prsima, još uvijek čekajući.
Iz skladišta čete G čuo se isprekidan zvuk pisaćeg stroja. Pred kuhinjskim vratima,
zaštićenim mrežom protiv muha, sjedio je na suncu jedan od KP I momaka, gulio krumpire i
od časa do časa prekidao rad da potjera muhe, koje su mu zujale oko glave. Prew ga je
promatrao osjećajući u sunčanoj atmosferi punoj zujanja da je devet sati i trideset minuta
radnoga dana.
»Divan dan, zar ne?« upita ga kuhinjski momak, sitni Talijan kovrčave kose, uskih i
košćatih ramena, koja su mu virila iz donje košulje. Namrštivši se bijesno nabode nov
krumpir na nož i trijumfalno ga podigne uvis kao ribu uhvaćenu u prljavoj vodi kotla broj
18.
»Zaista«, potvrdi Prew.
»Lijep način, da čovjek potrati vrijeme«, nastavi kuhinjski momak, okrećući naboden
krumpir, prije nego što ga je počeo guliti. »To je dobro za pamet. Jesi li ti taj novi došljo?«
»Jesam«, potvrdi Prew, koji nikad nije volio Talijane.
»Ha,« nastavi kuhinjski momak, »izabrao si finu jedinicu, prijatelju moj.« Nastavljajući
da automatski guli dalje, počeše Talijan svojom golom bradom golo rame.
»Nisam je ja sam izabrao.«
»Ukoliko slučajno nisi kakav sportaš«, nastavi kuhar, ne oba- zirući se na Prewov
odgovor. »Bilo kakva vrst sportaša, uopće svaka vrst, ali najbolje boksač. Ako si boksač,
izabrao si pravo mjesto i za tjedan dana pozdravit ću te kao desetara.«
»Nisam sportaš«, odvrati Prew.
»Onda te žalim, prijatelju«, saučesno će kuhinjski momak. »To je sve. Zalim te. Ja se
zovem Maggio i kako vidiš, nisam nikakav sportaš. Ali zato gulim krumpire. Prokleto sam
istre- nirani gulitelj krumpira. Najbolji sam gulitelj krumpira u cijeloj schofieldskoj kasarni.
Dobio sam čak i odlikovanje.«
»Iz kojeg dijela Brooklyna dolaziš?« nasmije se Prew.
Tamne oštre oči ispod čupavih obrva zaplamtješe, kao da je Prew u kakvoj mračnoj
katedrali zapalio svijeće. »Atlantic avenija. Poznaješ li Brooklyn?«
»Ne, nikada nisam bio ondje. Ali u Meyeru sam imao druga koji je bio iz Brooklyna.«
Svijeće se ugasiše. »Oh«, reče Maggio, a onda oprezno, kao čovjek, kojega ništa vise ne
može razočarati, upita: »Kako se zvao?«
»Smith«, reče Prew. »Jimmy Smith.«
»Isuse Kriste«, dobaci Maggio i prekrsti se patentiranim nožem za guljenje krumpira.
»Upravo Smith! Ja ću te u subotu u dvanaest sati u podne u Macyjevom izlogu 1 poljubiti u
guzicu, ako sam ikada čuo da u Brooklynu postoji neki Smith.«
Prew se nasmije. »Tako se zvao.«
»Zaista?« reče Maggio, namršteno promatrajući nov krumpir. »To je silno. Ja ipak
poznajem nekog Zidova koji se zove Mu- dopyl. Mislio sam da poznaješ Brooklyn.« Onda
zašuti pa pro- mrmlja: »Jimmy Smith. Iz Brooklyna. O moja kljenuta leđa!«
Prew se nakesi, pripali cigaretu i stade slušati kako je bru- janje iz pisarnice odjednom
poraslo za punu oktavu.
»Čuješ li to?« upita Maggio, pa pokaže nožem prema prozoru. »Eto, to i tebe očekuje,
prijatelju moj. Da si momak na mjestu, bilo bi bolje da se odmah okreneš i da odeš odavde.«
»Ne mogu,« odgovori Prew, »premješten sam na vlastitu želju.«
»Ah«, mudro će Maggio. »Opet neki vrtiguz. Jednako kao i ja. No, prijatelju, saosjećam s
tobom,« nastavi on gorko, »ali moj je položaj odviše daleko, a da bih te mogao doseći.«
»Šta se tu unutra zbiva?«
1
Macys Window, izlo*beni prozori najveće trgovačke kuće svijeta Macy, koja diljem USA ima
najrasprostranjeniju mrežu dućana.

I KP, kratica za »kitchen patrool«, kuhinjska patrola, vojnici, koji dežuraju u kuhinji.

29
 »Ah, ništa naročito. Takve se stvari zbivaju danomice. Warden i Dinamit upravo tjeraju
Willarda da ždere govno i to je sve. Ništa neobično. Slučajno je Willard danas na redu. Kad
svrše s njime, oni će se iskaliti na meni.
Willard je šeprtlja i na drugom mjestu ne bi mogao postati ni sudoper. Ovdje je prvi
kuhar, jer oni ne mogu dobiti boljega, da ga premjeste ovamo, a Preema nikad nema,
stražnjica mu je uvijek puna rakije.«
»Cini se da je to upravo divna jedinica za me«, odvrati Prew.
»Ah«, namršti se Maggio, »tako je. Zavoljet ćeš je, prijatelju, zaista ćeš je zavoljeti.
Osobito ako si sportaš. Tek što sam prošao šest tjedana regrutske obuke, već sam poželio da
se vratim u Gimbelov podrum I u eskpediciju.« On žalosno zakima glavom. »Da mi je to netko
rekao prije šest mjeseci, odgovorio bih mu, da ide dodavola s takvim glupostima.«
On zavuče ruku u kabao, stane mutiti po njem i izvadi posljednji krumpir. »Nemoj se
obazirati na me, prijatelju. Ja sam slabe volje. Trebalo bi da podem do gospode Kipfer. Onda
bih opet tjedan dana bio posve u redu.« On uzdahnu.
»Kartaš li?« odjednom upita. »Voliš li kockati? Poker? Crni- petar? Podizati najvišu
kartu? Bilo što slično?«
»Govoriš kao mamae za O'Hayerovo spremište«, nasmije se Prew. »Da, ja sve to volim.«
»To sam zaista i činio, ali radno je vrijeme odviše dugačko«, odgovori Maggio. »Imaš li
novaca?«
»Nešto malo«, odvrati Prew.
»Onda ću večeras doći k tebi,« гебе Maggio i oči mu sinuše. »Zaigrat ćemo malu privatnu
igricu. To jest ako pronadem onog klipana iz čete F, koji mi još duguje tri dolara.«
»Igraju li samo dvojica, nema dovoljno novaca u igri«, dobaci Prew.
»Oh da, ima ga«, usprotivi se Maggio, »ako je čovjek bez para i ako treba ženu.«
On pogleda tamna mjesta na Prewovu rukavu, gdje su ranije bili prišiveni širiti.
»Počekaj, brate, dok ne počneš primati dva- deset jedan dolar na mjesec.«
Zatim ustane, protegne se i stade česati smršenu grivu. »Dopusti mi, da ti nešto
savjetujem, prijatelju. Ovdje se vodi rat, a ja ti mogu reći, tko će pobijediti. Ako si vješt,
naučit ćeš neki sport, naučit ćeš ga brzo i pobrat ćeš skorup, ako želiš da imaš uspjeha kao
vojnik. Da sam ja bio vješt, još bih kao dječak ušao u kakvo sportsko društvo i naučio kakav
sport, umjesto da se igram špekulama. Onda bih danas stajao na listi Dinamitovih
ljubimaca i ne bih sjedio u govnu. Da sam bar slušao svoju dragu svetu majku«, nastavi on.
Zatim promrmlja da mora donijeti još krumpira i nesta u kuhinji, zakržljali razočarani
gnom, kojega je sudbina prevarila za Wallhallu.
Prew odbaci cigaretu u lonac premazan crvenom i crnom bojom i ude u zgradu. Pode
hodnikom kraj pisarne u dvoranu za dnevni boravak. Neki je dežurni vojnik, pobjegavši od
radne službe, sjedio na naslonjaču, izgrizenom od moljaca i s dosadom listao neku knjigu
stripova držeći čistač medu koljenima. Nije se potrudio čak ni da podigne pogled.
Prew odmah izade iz dvorane za dnevni boravak. Ovdje se osjećao veoma stran.
Nekoliko je časaka stajao gledajući u kuhinjski stol smješten u polutamnoj udubini u zidu.
Jasno je osjećao, da su nove sile već počele na nj djelovati. Pomisli na maloga Maggia i na
Gimbelov podrum, pa se morade nasmijati. Onda zapali svijetlo, odabere biljarski štap,
natare ga kredom i izvede prvi udarac.
Oštro kuckanje lopti u teškoj prijepodnevnoj tišini kad je četa izašla, dovelo je do vratiju
hodnika nekog čovjeka. On proviri u izbu za biljarenje. Kad je prepoznao Prewitta. zasuče
uski četinjasti brk, a njegove se sotonske svinute obrve trgnuše kao njuška psa, kad osjeti
novi miris. Gipko se i tiho na vršcima prstiju odšulja do Prewitta, a onda njegov glas strasno
zagrmi u tišini, koju je dosad prekidalo samo kuckanje biljarskih kugli:
»Dođavola, što radiš ovdje?« ljutito dreknu. »Zašto nisi vani kod čete? Kako se zoveš?«

I »»Gimbel basement« velika robna kuća u New Yorku.

30
 Prewitta nije prestrasila dreka. Polako okrenu glavu prignutu nad biljarski štap.
»Prewitt. Premješten sam iz čete A«, reče. »Vi me poznajete, Warden.«
Krupni čovjek zašuti. Gnjev mu je isto tako nenadano i neprotumačivo nestao, kako je i
došao. On provuče prstima kroz divlju smršenu kosu.
»Oh«, rekne lukavo se smiješeći, ali mu osmijeh nesta od jedne sekunde do druge. »Da
se javite šefu.«
»Upravo tako«, odvrati Prewitt, izvodeći nov udarac.
»Sjećam vas se«, mračno će Warden. »Mali trubljač... Pozvat ću vas.« Prije nego što je
Prew mogao odgovoriti, Warden nesta.
Prew nastavi igru. Razmišljao je, da je upravo bilo tipiino za Wardena što mu nije
zapovjedio da prestane igrati, kao što bi to učinio svaki drugi četni starješina. No Warden je
drukčije postupao. Nastavio je da metodićki ubacuje jednu kuglu za drugom i samo je
jednom promašio. Kad je sve kugle ubacio u rupe, on ih opet svrsta na podnošku i odloži
štap osjećajući kako je sve to plitko. Jednu je minutu stajao uz stol gledajući ga, a onda
ugasi svijetlo i izađe na verandu.
U pisarnici je još uvijek bilo živo. Maggio je i dalje krajnjom pomnjom gulio krumpire. Iz
kuhinje dopiralo je muklo zveckanje lonaca i tava. U skladištu je prestalo redovito kuckanje
pisaćeg stroja. Učini mu se kao da lebdi u nekoj praznini bestjelesne aktivnostl, dok je prije
podne čete G, u kojem nije imao udjela, protjecalo posvuda oko njega teško i neumorno,
ravnodušno prema njegovu premještaju, tako važnom za njegov život. Činilo mu se kao da
stoji na nekom uzvišenom mjestu, na kojem se sastaju sve ceste i gdie stoje putokazi u sve
smjerove, gdje raznobojne ploče s automobilskim brojevima jure kraj njega i nitko ga ne vidi
kako stoji ovdje i nitko ne želi stati i povesti ga sa sobom.
Iz kuhinje izađe kuhar u bijelom odijelu. Lice mu je bilo crveno. Zatim se vrati u
kuhinju i zalupi za sobom vratima, pošto je prije toga rekao Maggiu, neka se makne s puta s
tim njegovim prokletim loncem s krumpirima. Prew se opet робе buditi.
»Sto sam ti rekao?« upita Maggio i otpuhne dim gledajući kako je zalebdio na suncu i
kako je odjednom postao plastičan i vidljiv u svim svojim beskrajnim vijugama. Takva je bila
četa G, pomisli on, varavo jednostavna, no na svijetlu je bila puna skrivenih komplikacija
bezbrojnih značenja, u koje je i on sad bio upleten.
Prije nego što je cigareta dodirnula tlo, prodere se Warden kroz prozor iz sobe:
»Naprijed, Prewitt!« Prewitt je protiv volje morao priznati, da je na fini način poražen. Kako je
Warden mogao znati, da je on izašao iz prostorije za dnevni boravak? Ova neshvatljiva
sposobnost uživljavanja graničila je upravo s nečim nadnaravnim.
Prew uvuče ruku u remenčić šešira i prebaci šešir preko ramena da mu ga nebi netko
ukrao, dok se on nalazi u sobi. Zatim ode.
»Vojnik Prewitt javlja se komandiru čete, kako je zapovjeđeno, sir«, otpjeva on formulu.
Sve ono što je u njemu još odavalo čovjeka, ispade i ne osta ništa osim suhe ljuske bez mesa
i soka.
Kapetan Dinamit Holmes, ljubimac svih sportskih navijača na otoku, okrene svoje
dugačko lice prema čovjeku, koji je stajao pred njim. Imao je visoko čelo i oštre jagodične
kosti, orlovski nos i kosu, koja je postrance bila začešljana preko početka ćele. Izraz mu je
bio strog. On uze u ruku zapovijed za premještaj, ali ne pogleda papir.
»Voljno«, reče.
Stol mu je stajao nasuprot vratima, a u pravom kutu slijeva nalazio se stol četnog
starješine. Za njim je sjedio Milt Warden, oslanjajući se na laktove prekrštenih ruku. Prew
isturi lijevu nogu, stavi ruke na leda i postrance dobaci Wardenu letimičan pogled. Warden
mu uzvrati pogled, napol prijazno, napol prijeteći. Činilo se kao da odmjeruje i da čeka
prikladno vrijeme.

31
 Kapetan Holmes pomaknu svoj pokretni stolac ustranu i na časak se strogo zagleda
kroz prozor. Okrenuo je Prewu profil ispupčenih čeljusti, okrutnih usta i oštrog zapovjednog
nosa. Onda odjednom okrenu stolac natrag. Ovaj zaškripi, a Holmes poče govoriti.
»Prewitt«, poče strogo, »ja se običavam porazgovoriti sa svim svojim novim ljudima. Ne
znam kako je bilo u trubljačkom zboru, ali kod mene se sve odvija strogo po propisima. Tko
pravi svinjarije, njega slomimo brzo i oštro. Za takve elemente postoji ratvor, sve dok ne
nauče da budu vojnici.«
On zastane, strogo se zapilji u Prewitta i prebaci nogu preko noge. Noge su mu bile
obuvene u visoke čizme za jahanje, pa zveckanje ostruga kao da je podcrtavalo opomenu.
Kapetan Holmes se sav zagrijao predmetom o kojem je govorio. Ovdje, govorilo je dugačko
koščato orlovsko lice Prewu, je vojnik, koji se ne žaca sa svojim ljudima govoriti njihovim
jezikom, koji ne važe riječi na vagi, i koji razumije svoje ljude.
»Ja imam«, govorio je on, »prokleto finu jedinicu, u kojoj sve teče kao namazano.
Nikomu ne ću dopustiti, da mi je zasvinji. Ali ako čovjek vrši svoju dužnost, ako se dobro
vlada i čini ono što ja kažem, on će napredovati. Ovdje ima dovoljno prilike za unapredenje,
jer tu ne vlada režim protekcije. Točno pazim, da svaki dobije upravo ono što zaslužuje. Ni
manje ni više. Vi počinjete sa čistom stranicom, Prewitt. Vaša je stvar, što ćete s time izvesti.
Jeste li razumjeli?«
»Jesam, sir«, odvrati Prew.
»Dobro«, reče Holmes i strogo kimne.
Milt Warden je pratio za svojim stolom tok toga razgovora, koji za nj nije bio ništa nova.
Seri! viknu kralj, razmišljao je Warden, i dvadeset tisuća kraljevskih podanika čučnulo je i
napelo se, jer u ono je vrijeme kraljeva riječ bila zakon! Ne pomaknuvši ni jednu crtu na
lieu, on se Prewu nasmije obrvama, a obijesni vražičak izviri u bezbožnoj radosti iz njegova
lica.
»Da bi u mojoj četi mogao biti unaprijeđen«, strogo nastavi kapetan Holmes, »mora
vojnik razumjeti svoj posao. Mora da bude vojnik. Mora mi dokazati, da je čovjek na mjestu«.
On oštro pogleda Prewitta.
»Jeste li razumjeli?«
»Jesam, sir«, odvrati Prew.
»Dobro«, reče kapetan Holmes. »Razumjeli ste. Za oficira i za njegove ljude je uvijek
važno da se razumiju.« Onda odgurne stolac i prijazno se nasmjehne Prewittu. »Drago mi je
da ste na mom brodu, Prewitt, kako kažu naši drugovi iz mornarice. Dobrog čovjeka mogu
uvijek da upotrebim u svojoj četi, pa mi je milo da vas imam.«
»Hvala, sir«, odgovori Prew.
»Ne biste li privremeno htjeli biti moj četni trubljač?«
Holmes zastane da pripali cigaretu. »Prošle sam godine gledao u Bowlu vašu borbu
protiv Connorsa od osmog pješačkog puka«, nastavi. »Bila je to prokleto dobra borba.
Prokleto dobra. S malo sreće trebali ste pobijediti. Na časak sam pomislio u drugom kolu, da
ćete ga tući k. o.«
»Hvala, sir«, ponovo će Prew. Kapetan Holmes je sad gotovo veselo govorio. Sad će doći,
reče Prew samom sebi. Tako, momče, to si sam želio, a sad pripazi što ćeš učiniti. Samo
pripazi, pomisli on. Još bolje neka on pripazi što će učiniti.
»Da sam u prosincu, kad je započela sezona, znao, da ste vi u puku, bio bih vas
potražio.« Holmes se nasmiješi.
Prew ne reče ništa. Slijeva je upravo mogao osjetiti, iako nije čuo, kako Warden puše,
kao da mu se gadi. Počeo je da proučava hrpu papira jasno pokazujući »mene se cijela stvar
nižta ne tiče«, poput trijeznog čovjeka, čiji je prijatelj pijan.
»Trebao bih dobroga trubljača, Prewitt«, osmjehne se Holmes. »Moj redovni četni trubljač
nema dovoljno iskustva. A njegov zamjenik je samo zbog toga dobio taj posao, jer je takva

32
neznalica da sam se na strelištu bojao, da ne bi koga ustrijelio.« On se nasmije Prewittu
pozivajući i njega da mu se pridruži.
Milt Warden, koji je Salvatora Clarka predložio kao trubljača, jer taj umalo nije sam
sebe ubio na straži, nastavi proučavanjem svojih papira, ali obrve mu se trznuše.
»S tim je položajem povezan čin desetara«, reče Holmes Prewu. »^faredit ću vodniku
Wardenu, da odmah sutra ujutro izvjesi zapovijed.«
Holmes počeka, ali Prew ne reče ništa. Promatrao je suho i ironičko sunčano svijetlo,
što je dopiralo kroz otvoren prozor i pitao sam sebe, koliko će potrajati, dok Holmes to ne
načne. Nije mogao povjerovati, da oni to već nisu doznali. Osjetio je- kako je polako počeo da
proznojava uniformu, koja je u osam sati bila još svježa.
»Jasno mi je«, popustljivo se osmjehne Holmes, »da čin desetara nije bogzna što, ali kod
nas nema slobodnog podoficirskog mjesta. Imamo, medutim, dva podoficira s kratkim
rokom službe«, nastavi on. »Oni će otputovati narednog mjeseca. Šteta, da je sezona gotovo
završila, jer biste inače mogli da već danas popodne započnete treningom, ali cio se program
završava krajem veljače. No ipak,« nasmiješi se on, »ako ove godine i ne budete boksali u
pukovskim borbama, ipak imate pravo da ujesen sudjelujete u četnim natjecanjima. Jeste li
ove godine vidjeli kojega od naših momaka u Bowlu?« upita on. »Imamo nekoliko vrlo dobrih,
pa sam uvjeren, da ćemo zadržati trofeju. Volio bih da čujem vaše mišljenje o nekolicini
mojih ljudi.«
»Ove godine nisam vidio nijednu boksačku borbu, sir«, odgovori Prew.
»Što?« upita Holmes kao da ne vjeruje. »Nijednu«? Na trenutak se radoznalo zagleda u
Prewa, a onda značajno pogleda Wardena. Zatim uze sa stola netom zašiljenu olovku i stade
je promatrati. »Kako se moglo dogoditi,« tiho upita kapetan Holmes, »da ste cijelu godinu bili
u puku, Prewitt, a da za to nitko nije znao? Mislim, da ste me trebali potražiti, jer ja vodim
cio trening boksača, a mi držimo šampionat divizije.«
Prew premjesti težinu tijela s jedne noge na drugu i duboko udahne zrak. »Bojao sam
se, da ćete zatražiti od mene, da se borim za naš odred, sir«, uzvrati on. Eto, sad sam
izrekao, pomisli, sad si dobio. Neka on sad čini što hoće. Prew osjeti olakšanje/
»Dakako«, potvrdi Holmes. »A zašto ne? Svakako možemo trebati tako dobroga čovjeka
kao što ste vi. Pogotovu, jer ste u kategoriji velter. U toj skupini slabo smo zastupljeni.
Budemo li ove godine izgubili prvenstvo, izgubit ćemo ga samo zato, jer smo izgubili borbe u
velter kategoriji.«
»Ја sam otišao iz 27. puka, jer sam napustio boks, sir«, reče Prew.
Holmes opet značajno pogleda Wardena, ovaj puta, kao da se želi ispričati, kao da u to
može da povjeruje tek sada, kad je sve čuo na vlastite uši. Zatim nastavi: »Vi ste, dakle,
napustili boks. A zašto?«
»Možda ste doznali, sir, što se dogodilo Dixie Wellsu«, odgovori Prew. Čuo je kako je
Warden položio svoje papire na stol i osjetio da se cereka.
Holmes se nedužno zagleda u nj razrogačivši oči. »Ne, nisam čuo«, reče. »Što je bilo?«
Prew mu ispripovjedi cijelu stvar, ispripovjedi je obojici. Stajao je pred njim, noge su mu
bile za stopu odmaknute jedna od druge, ruke skrštene na ledima, a eijelo je to vrijeme
osjećao, kako je njegovo pripovijedanje bilo suvišno, jer su obojica već znala za tu stvar, a
njega je Holmes prisiljavao, da igra ulogu, koju mu je on dodijelio.
»To je zlo«, reče Holmes, pošto je on svršio. »Mogu vas razumjeti, zašto tako osjećate. Ali
u torn se sportu takve stvari dešavaju. Kad se čovjek bavi boksanjem, mora unaprijed
računati i s tim mogućnostima.«
»To je jedan od razloga, zbog kojih sam napustio boks, sir,« reče Prew.
»S druge strane,« nadoveže Holmes, sad već mnogo manje srdačno: »promotrimo stvar i
na ovaj način: kako bi bilo, kad bi tako postupali svi boksači?«
»Oni tako ne postupaju, sir«, odvrati Prew.

33
 »Znam«, složi se Holmes, sad još mnogo manje srdačno. »Što da činimo? Zar da se
odreknemo svoga boksačkog programa, jer je jedan čovjek ozlijeden?«
»Ne, sir,« odvrati Prew, »nisam rekao...«
»Isto biste tako mogli izjaviti«, nastavi Holmes, »da prestanemo voditi rat, jer je jedan
čovjek ubijen. Naša boksačka sezona najbolja je moralna potpora, što je imamo ovdje vani,
daleko od domovine.«
»Ja ne bih htio, da je raspustimo, sir,« reče Prew, a onda osjeti u kakav ga je apsurdan
položaj ugurao njegov sube- sjednik. »Ali isto tako ne mogu da uvidim,« tvrdoglavo nastavi
on, »zašto bi netko morao da boksa, ako ne želi da boksa.«
Holmes ga je promatrao očima, koje su postale nekako čudno plosnate i postajale sve
plosnatije. »I zbog toga ste izašli iz dvadesetsedmog puka?«
»Da, sir. Jer su me htjeli prisiliti, da i dalje boksam.«
»Razumijem.« Cinilo se kao da je kapetana Holmesa odjednom posve prestao zanimati
taj razgovor. On pogleda na sat i odjednom se dosjeti, da je u dvanaest sati i trideset
nakanio izjahati s gospodom majora Thompsona. On ustane i dohvati šešir iz žičane košare,
određene za poštu, što je ležala na stolu.
Bio je to fin šešir, skupi i meki Stetson s obodom uzdignutim sprijeda i straga, i četiri
uglačana brida koji su se sastajali na vrhu. Na njem je visio široki konjanički remen za
bradu, unresto uekog, kakav je bio propisan u pješadiji, i koji je pridržavao šešir na zatiljku.
Kraj šešira ležao je jahaći bić, što ga je uvijek nosio sa sobom. Uze i njega. Kapetan Holmes
nije uvijek služio u pješadiji.
»No dobro,« reče pokazujući vrlo malo zanimanje za stvar, »nema propisa, koji bi tražio
da bilo tko bude boksač, ako ne će. Vidjet ćete, da mi ovdje ne ćemo vršiti neki pritisak na
vas, kao što su to radili oni u dvadeset sedmom puku. Meni se ne svidaju takve metode. Ako
ne želite boksati, ni mi vas ne želimo primiti u našu boksačku ekipu.« On pode prema
vratima, a onda se naglo okrene.
»Zašto ste istupili iz trubljačkog zbora?«
»Iz ličnih razloga, sir«, odvrati Prew zaklonivši se pod zaštitu propisa, prema kojima su
se lične, privatne stvari svakog poje- dinca, ticale samo njega samoga.
»Vi ste, medutim, premješteni na zahtjev glavnog trubljača«, nastavi Holmes. »Kakve ste
teškoće imali tamo prijeko?«
»Nikakve, sir«, odvrati Prew. »Radilo se o posve ličnoj stvari« ponovi on.
»Aha,« reče Holmes, »razumijem.« Nije bio pripravan da će to biti neka privatna stvar,
pa^nesigurno pogleda Wardena, jer nije znao kako da se drži. Ali Warden, koji je sve to
pratio s najvećim zanimanjem, odjednom se zagleda u zid kao da ga se sve to ništ^a ne tiče.
Holmes se nakašlje, ali Warden kao da ga nije razumio.
»Imate li još štogod da dodate, vodniče?« morao ga je Holmes konačno upitati.
»Tko? Ja? Dakako, sir«, najednom planu Warden svojom poznatom žestinom. Nenadano
se razgnjevio. Obrve mu se uzdi- goše uvis, poput dviju pandža, spremnih da zahvate
kuniće.
»Kakav ste čin imali u trubljačkom zboru, Prewitt?«
»Prvi i četvrti«I, odvrati Prew, netremiee ga gledajući.
Warden pogleda Holmesa i značajno podiže obrve.
»Kanite li ustvrditi,« začuđeno upita, »da ste dopustili da vas degradiraju i da vas
premjeste u pješačku četu kao posranog posljednjeg redova samo zato što volite pješačiti?«
»Nisam imao nikakvih teškoća,« uporno će Prew, »ako ste to mislili.«
»Ili zar možda,« naceri se Warden, »niste vise mogli podnositi puhanje u trublju?«
»To je bila posve lična stvar«, ponovi Prew.

I Prvi i četvrtl, u originalu »First and Fourth-«, plaćevni razred za neboračko osoblje u vojsci USA

34
 »O tome može da odluči samo zapovjednik čete«, odmah ga ispravi Warden. Holmes
kimnu glavom, a Warden se mekano naceri Prewittu. »Vi se niste dakle dali premjestiti zbog
toga, jer je Mr. Houston imenovao mladog Mac Intosha prvim trubljačem? I stavio ga iznad
vas?«
»Bio sam premješten«, uporno će Prew, buljeći u Wardena. »Bila je posve lična stvar.«
Warden se nasloni o svoj stolac i tiho puhne. »Dovraga, kakav je to razlog za premještaj?
Danas imamo u vojsci samo djecu. Vj balavci ćete ipak jednoga dana nauciti, da dobri
položaji ne rastu na drveću.«
Za vrijeme te upravo električne napetosti, što je sijevnula izmedu njih i ležala u zraku
teška kao ozon, obojica su posve zaboravila kapetana Holmesa. On se sada umiješa, što je i
bilo njegovo pravo.
»Cini mi se,« ravnodušno će on, »da ste brzo stekli glas boljševika, Prewitt. Boljševici
nikad ne napreduju u vojsci. Vama će se redovna služba u mojoj četi učiniti znatno težom
od službe u trubljačkom zboru.«
»Ja sam i prije vršio redovnu službu«, reče Prew. »U pješadiji. Ne smeta me, ako je
budem opet vršio.« Ti lažove, reče sam sebi, đavola, to ti nije svejedno. Kako je uopće
moguće, da te tako Iako mogu navesti na laži?
»Onda dobro,« nastavi Holmes i zasta, da bi podcrtao djelovanje svojih riječi, »čini se
dakle, kao da ćete imati za to prilike.« Više se nije šalio. »Vi vise niste regrut i trebali biste
zapravo da znate, da u vojsci uopće pojedinac ne dolazi u obzir. Svaki čovjek ima neke
obveze, kojima mora udovoljavati. Moraine obveze, koje sižu dalje nego što je to spomenuto
u propisima. Moglo bi izgledati kao da postupam kako hoću, no ipak nije tako. Bez obzira,
kako visoko se uspnete, uvijek se iznad vas nalazi netko, koji zna vise od vas.«
»Vodnik Warden će se pobrinuti za vas i dodijeliti vas nekom vodu.« Više nije ni
spomenuo položaj četnoga trubljača. Onda se obrati Wardenu: »Imate li još štogod za mene
vodniče?«
»Imam, sir«, žestoko će Warden, koji je pratio taj apstraktni razgovor. »Treba sastaviti
izvještaj o četnim fondovima i ispitati ga. Sutra mu je rok.«
»I^radite ga«, odvrati Holmes. Nimalo ga nisu smetali propisi prema kojima je samo
oficir mogao upravljati četnim fondom. »Svršite ga, a ja ću rano ujutro doei da ga potpišem.
Nemam vremena da se bavim pojedinostima. Je li to sve?«
»Nije, sir«, oštro će Warden.
»No, bilo što bilo, vi ćete obaviti. Dode li nešto, što mo- ramo još danas popodne
otpremiti, potpišite akt mojim imenom; ja se ne ću vratiti.« On ljutito pogleda Wardena i
okrenu se prema vratima, ne osvrnuvši se na Prewitta.
»Razumijem, sir«, gnjevno će Warden. »Mirno!« zaurla svom snagom pluća u malu
prostoriju.
»Voljno«, reče Holmes. Jahaćim bičem dodirnu obod šešira i nesta.
Čas kasnije začu se njegov glas kroz otvoreni prozor.
»Vodniče Warden!«
»Molim sir«, grmnu Warden i skoči prozoru.
»Što je to s torn četom? Ovo mjesto treba urediti. Pogledajte samo ovamo! I onamo! I
tamo prijeko gdje stoje limenke sa sme- ćem. Je li to kasarna ili svinjac? Neka se to očisti!
Smjesta!«
»Razumijem, sir«, zaurla Warden. »Maggio!«
Maggiovo patuljasto tijelo izniknu ispred prozora. Na sebi je imao donju košulju.
»Molim, sir?«
»Maggio,« reče Holmes, »a gdje vam je ta vaša prokleta radna bluza? Idite po nju i
obucite je. Ovo nije kupališna plaža!«
»Razumijem, sir«, odvrati Maggio. »Obući ću je.«

35
 »Maggio!« zaurla Warden. »Dovedi i ostale kuhinjske momke, pa očistite taj prostor! Nisi
li čuo što je rekao komandir čete?«
»O. k., vodniče«, rezignirano će Maggio.
Warden položi lakte na prozor i pogledom stade pratiti Holmesova široka leda, koja su
upravo odmicala posred čete D. Dežurni viknu: »Mirno!« »Voljno!« zagrmi Holmes. Čim je on
prošao, likovi u plavoj uniformi sjedoše i nastaviše vježbama.
»Dovraga i taj drski konjanik«, promrmlja Warden. »Erol Flynn, samo za pedeset funti
teži.« On zamišljeno pride svome stolu i šakom udari u svoj kruto izglačani vojnički šešir,
koji je visio na zidu. »Taj bi me kujin sin pokušao zbaciti s položaja, kad bih nosio šešir
onako, kao što ga nosi on.« Zatim se vrati k prozoru.
Holmes se upravo uspinjao vanjskim stepeništem pukovskog štaba, u ured pukovnika
Delberta. Warden je imao svoje posebno mišljenje o oficirima. I sam Krist bi postao kujin
sin, da je bio oficir. No oni su te držali za muda. Nisi mogao ništa poduzeti. Upravo zato su i
bili takvi.
S one strane stepenica, koje su vodile u pukovski štab, sfidljivo je kroz ulaz za teretna
kola provirivalo okno Holmesove spavaće sobe. Možda je ona baš taj čas bila zabavljena, da
iza toga zastrtog prozora razodijeva mliječnu bjelinu svojeg tijela plavojke skidajući komad
po komad, kao što to čine one plesačice u varijetejima u predgrađu. Možda se želi okupati ili
bilo što drugo. Možda je kod nje upravo kakav muškarac.
Warden osjeti kako su mu se od muškosti napela prsa, kao da se u njemu napeo
krupan balon. On se okrene od prozora i ponovo sjede.
Prew ga je čekao. Nepomično je stajao pred stolom. Osjećao se iscrpenim i veoma
umornim, ćutio je kako mu još uvijek znoj polagano kaplje ispod pazuha. Oznojio se zbog
silnog naprezanja da potisne strah u sebi i da se opre pretpostavljenima. Ogrlica njegove
košulje, u osam sati u jutro još posve svježa, bila je sad zgužvana, a leda sva oznojena.
Samo još časak i to će proći, reče sam sebi. Onda se možeš odmociti.
Warden podignu nekakvi papir sa stola i poče da čita, kao da je sam. Kad je konačno
pogledao Prewitta, pogled mu je bio pun povrijedenog iznenadenja i gnjeva, kao da se čudi,
kako je taj čovjek nepozvan i bez njegova znanja mogao ući u njegovu pisarnicu.
»No?« upita Warden, »dođavola, što hoćete?«
Prew ga je ravnodušno gledao, nije odgovorio i nije bio zbunjen. Neko su vrijeme obojica
šutjela odmjerujući jedan drugoga, kao što jedan drugoga odmjeraju dva igrača šaha prije
početka igre. Na njihovim licima nije se zapažala otvorena antipatija, već samo neka vrst
hladne i ukorijenjene protivštine. Bili su kao dva filozofa, koji su pošli s is tog osnovnog
nazora o životu, a svaki je od njih s pomoću nepobitnih dokaza stigao do dijametralno
oprečnog zaključka. Ta su dva zaključka bila, medutim, blizanci od istog mesa, iste krvi i
iste baštine.
Warden prekine šutnju. »Nimalo se niste promijenili Prewitt, zar ne?« sarkastički upita.
»Niste ništa naučili. Budale nasrću onamo, kamo se andeli boje prići, kako je rekao neki
duhoviti čovjek. Covjek treba da vas samo ostavi na samu i može biti siguran, da ćete glavu
staviti u omču umjest'o njega.«
»Čovjek kakav ste vi, htjeli ste reći«, dobaci Prew.
»Ne ja, ne. Ja vas volim.«
»I ja vas«, odvrati Prew. »Ni vi se niste promijenili.«
»Zavlačite glavu u petlju!« Warden turobno zakima glavom. »Upravo to ste sad učinili. To
vam je jasno, zar ne? Kad ste odbili da sudjelujete u Dinamitovoj boksačkoj ekipi.«
»Mislio sam da vi ne trpite boksače i momke od S. D.a I« dobaci Prew.
»Točno«, potvrdi Warden. »Ali zar nikad niste zamijetili, da sam i ja neke vrsti pisar! Ja
ne obavljam opću službu.«
I SD-man, kratica za Special duty-man, čovjek, koji u vojsci vrši svaki drugi posao, osim strogo
vojničkog, na primjer čišćenje dvorišta, guljenje krumpira i tako dalje.

36
 »Jesam«, kimnu Prew. »Već sam na to mislio. Zato i nisam razumio, zašto ste toliko
mrzili nas iz trubljačkog zbora.«
Warden se naceri i reče: »Zato što su pisari i sportaši jedno isto, naime bjegunci s opće
dužnosti. Oni ne vrijede ništa i zato dezertiraju od teške službe. Ne rade ono što rade ostali,
već obiru vrhnje.«
»I svima drugima pretvaraju život u pakao na zemlji, kao vi.«
»Ne«, usprotivi se Warden. »Pogađajte još jednom! Ja nikome ne stvaram pakao na
zemlji. Ja sam samo alat najsmješnije providnosti. Kadšto to ni ja ne volim, ali što da
učinim, kad sam na svijet došao kao spretan momak?«
»Svi mi ne možemo biti spretni momci«, odvrati Prew. Koliko ste vremena proveli u
vojsci? Pet godina. Pet i po? Onda bi pomalo bilo vrijeme, da prestanete biti zeleni regrut i da
se opametite. Ne mislite li i vi tako? To jest, ukoliko vam uopće nešto tako može uspjeti.«
»Možda ja i ne bih htio da budem spretan.«
Warden rastavi skrštene ruke, pa tromo i polako pripali cigaretu. »Imali ste krasno
mjesto kao trubljač,« reče »ali ste ga napustili, jer je onaj Houston povrijedio vaše osjećaje. A
zatim ste odbili Holmesa, kad je zatražio, da udete u njegovu boksačku ekipu«, reče Warden
gutajući riječi. »Trebali ste primiti njegovu ponudu, Prewitt. Redovna služba u mojoj četi ne
će vam se svidjeti.«
»Ne zaostajem ni za kim«, odvrati Prew. »Već će nekako ići«.
»O. k.« kimnu Warden. »A onda? Zar je u vojsci uopće važno, je li čovjek dobar vojnik ili
nije? Mislite li, da će vas ovdje unaprijediti u čin vodnika zato, što ste dobar vojnik? Nakon
onoga, što ste upravo izveli? Ne će vas imenovati ni vojnikom prve klase!«
»Vi spadate baš medu onakve vojnike, koji bi trebali da boksaju, Prewitt. Onda bi vaše
ime došlo u sve novine u Honolulu i vi biste bili junak. Jer od vas nikad ne će postati pravi
vojnik. Nikada u životu.
Ako pak promijenite mišljenje i odlučite, da ćete boksati za Dinamita, nemojte zaboraviti
ovo, što vam sad velim: u ovoj četi ne zapovijedaju boksači — usprkos Holmesu.
Ovo nije četa A, Prewitt, to je četa G, a ja sam ovdje četni starješina. Ja vodim ovu četu.
Holmes je komandir čete, ali on je kao svi oficiri gluhi bastard, koji potpisuje papire, jaše,
nosi ostruge i opija se u onom prljavom oficirskom klubu. Ja ovdje zapovijedam.«
»Tako?« nasmije se Prew. »No, onda vam posao mnogo ne vrijedi, bratko! Ako vi
upravljate sa četom, kako da je onda Preem šef kuhinje? I kako dolazi do toga, da je O'Hayer
vodnik skladišta, a Leva radi cio posao? I kako je došlo do toga, da su gotovo svi podoficiri u
vašoj četi baš Holmesovi boksači? Nemojte mi trabunjati!«
Bjeločni::e u Wardenovim očima se polako zacrvenješe. »Vi ne znate ni polovinu, sinko«,
nasmiješi se on. »Samo počekajte, dok budete neko vrijeme ovdje. Ima tu i drugih stvari. Vi
još ne poznajete Galovicha, ni Hendersona, ni vodnika Dhoma.«
On izvadi cigaretu iz kuta ustiju i naglašeno polako je utrnu u pepeoniku. »Glavna je
stvar u tome, da bi se Holmes udavio u vlastitoj slini, da nema mene, koji mu čistim grlo.«
Divljom kretnjom ugasi posljednji žar, a onda s>? živo uspravi kao mačka koja se proteže.
»Tako, sad bar znamo na čemu smo«, reče, »zar ne, sinko?«
»Ja znam na čemu sam,« odvrati Prew, »ali nikako nisam mogao da ustanovim na čemu
ste vi. Držim...« on prekine čuvši da netko dolazi hodnikom. To je, naime, bilo privatno
razračunavanje izmedu njega i Wardena, a nijedan pretpostavljeni, bio on visok ili nizak, ne
bi cijenio takvo razračunavanje. Warden mu se nasmjehne.
»Voljno, voljno, voljno,« reče neki glas kroz vrata i nastavi premda su obojica stajala,
»nemojte zbog mene ustajati, ljudi.« Zatim se pojavi neki čovjek niskoga rasta, još niži od
Prewitta i ude. Držao se ravno poput svijeće i hodao kratkim brzim koracima. Bio je obučen
u elegantnu uniformu, skrojenu po mjeri, a
na ramenima je nosio oznake potporučnika. Ugledavši Prewitta, zasta.

37
 »Vas ne poznajem, zar ne, vojniče?« upita. »Kako se zovete?«
»Prewitt, sir«, odvrati Prew i pogleda Wardena, koji se kiselo osmjehivao.
»Prewitt, Prewitt, Prewitt«, reče mališan. »Mora da ste nov čovjek, netom premjesten
ovamo, jer vas ne znam po imenu.«
»Jutros sam premjesten ovamo iz čete A, sir«, rastumači Prew.
»Aha!« kimnu mališan. »To sam znao. Cim nisam poznavao vaše ime, bilo mi je jasno, da
ono i nije moglo da pripada četi. Tri sam se tjedna krvavo znojio učeći napamet imena te
čete, kako bih svakoga čovjeka mogao osloviti njegovim imenom. Moj otac je običavao
govoriti, da dobar oficir zna po imenu svakoga čovjeka u svojoj jedinici, a još bolje po
nadimku. Kakav je vaš nadimak, vojniče?«
»Nazivaju me Prew, sir«, odvrati Prew, kojega je malo izbacio iz kolotečine taj svežanj
energije, što je tako brzo govorio.
»Dakako«, kimnu mališan. »To sam i sam mogao znati. Ja sam potporučnik Culpepper,
do nedavno u vojnoj akademiji u West Pointu na Hudsonu, a sada ovdje u ovoj četi. Vi ste
novi boksač kategorije velter, zar ne? Šteta što niste stigli prije završetka sezone. Drago mi
je, da vas imamo na svom brodu. Prewitt, drago mi je da vas imamo na svom brodu, kako bi
rekao Stari i njegovi drugovi iz mornarice.«
Potporučnik Culpepper stane trčkati po maloj prostoriji i odlagati papire u različite
pretince. »Sigurno ste već čuli za me.« reče on, »ako ste čitali kroniku puka. Moj otac, a prije
njega njegov djed započeli su karijeru kao potporučnici u toj četi, uznapredovali do položaja
zapovjednika čete, zatim zapovijedali ovim pukom, dok nisu postali generali. Pošao sam
njihovim sjaj- uim stopama. Cujte, čujte!«
»Hej«, nastavi on. »Gdje je moja torba za golf, vodniče Warden? Za petnaest časaka
imam sastanak s kćerkom pukovnika Prescotta. Igrat ćemo golf, zatim ručati, a onda opet
golf.«
»Ovdje u izbi,« nemarno će Warden, »iza ormara sa spisima.«
»Točno«, reče potporučnik Culpepper, sin brigadira Culpeppera, unuk generallajtnanta
Culpeppera, praunuk potpukovnika Culpeppera. »Ja ću je već donijeti, ne trudite se,
vodniče«, reče on Wardenu, koji se nije ni pomaknuo. »Danas bih sigurno trebao da odigram
svojih osamnaest rupa. Uvečer je velika priredba u klubu, pa čovjek mora ostati u formi.«
On izvuče torbu za golf iza zelenog metalnog ormara i pritom sruši hrpu spisa s ugla
stola, a onda nestane, ne podigavši spise. Prewittu nije rekao više ni riječi, a nestao je isto
tako brzo kao što se i pojavio.
Warden zlovoljno podigne spise i položi ih tamo gdje su i bili... »Dođite«, reče Prewittu.
»Treba da obavimo vašu stvar. Ja imam i drugog posla«.
On obide oko Holmesova stola i zagleda se u kartu personalne organizacije čete, koja je
ondje visjela. Sređene po vodovima i desetinama visjele su ondje male ceduljice od ljepenke
na klincima. Na svakoj ceduljici bilo je ispisano ime jednoga čovjeka.
»Gdje su vase stvari?« upita on.
»Još su u četi A. Nisam htio da gužvam svoje čiste uniforme.«
Warden se naceri svojim lukavim posmijehom. »Još uvijek stari gizdelin, zar ne? Nimalo
se nije promijenio. Da bi čovjek bio vojnik, potrebno je vise od uniforme, Prewitt. Prokleto
vise.«
Iz pretinca Holmesova stola izvuče praznu pločicu i tiskanim slovima ispiše na njoj
Prewittovo ime. »Ispred skladišta nalaze se mitraljeska kolica naslonjena o zid. Uzmite ih i
dovezite svoje stvari. Ne ćete morati da četiri ili pet puta trčite onamo.«
»O. k.«, odvrati Prewitt. Iznenadila ga je ta dobrohotnost i nije mogao da sakrije
iznenadenje.

38
 Warden mu se naceri. Upravo je uživao u iznenadenju. »Ne bih mogao gledati, kako
gužvate uniforme, sinko. Ne volim uza- ludno rasipanje snage, pa ni onda, ako je jednom
već i potraćena«.
»Zapravo bismo trebali za vas pronaći kakav dobar vod«, nasmije se zatim. »Zelite li
stupiti u desetinu poglavice Choatea?«
»Kanite li me vući za nos?« upita Prew. »Ne vjerujem, da ćete me svrstati u desetinu
velikoga poglavice. Bilo bi vam slič- nije, da me dadete kojemu od Holmesovih boksača.«
»Zaista?« Wardenove obrve se svedoše i lagano se trznuše. On objesi pločicu ispod
imena desetara Choatea.
»Evo, vidite li?« Vjerojatno sam vam najbolji prijatelj, što ste ga ikada imali, sinko, iako
to dosad niste znali. Podimo u skladište, da podignemo vašu opremu!«
Mršavi, ćelavi i blijedoliki Leva prekinu piskaranje, da izda ponjave. pokrivače, šatorsko
krilo, ranac i sve ostalo. Prew je morao da potpiše primitak.
»Zdravo, Prew«, nasmjehnu mu se Leva.
»Zdravo, Niccolo«, odvrati Prew. »Još uvijek si ovdje?«
»Hoćeš li neko vrijeme ostati kod nas?« upita Leva. »Ili si samo na prolazu?«

39
 »Vjerojatno će ostati dulje vremena«, dobaci Warden.
Zatim ga odvede gore do cijelog niza ležajeva, na kojima je noćio Choateov vod i pokaza
na jednu od tih postelja.
»Do jedan sat imate vremena da se smjestite«, reče Warden. »U jedan sat popodne
nastTupit ćete službu. Kao i mi obični smrtnici.«
Prew se lati posla, da smjesti svoje stvari. Velika je prostorija bila pusta i tiha. U njoj
nije bilo nikoga. Pete su mu glasno odzvanjale. Prostrana je spavaonica bila prevelika za
jednog jedinog čovjeka, i zidni ormar se odviše bučno zatvarao izazivajući jeku, koja je letjela
od jednog do drugog zida.

PETO POGLAVLJE

Izišavši iz pisarnice, bio je kapetan Holmes dobre volje. Osjećao je, da se valjano ponio
prema kuharu, a još bolje prema novajliji Prewittu, boksaču velter kategorije iz dvadeset
sedmog puka. On je već i prije čuo pripovijest o tome, zbog čega je Prewitt napustio boks, a
nakon njihova današnjeg razgovora bio je uvjeren, da će Prewitt promijeniti mišljenje još
prije ljeta i prije četnih borbi.
Kapetan Holmes volio se uspinjati stepenicama do pukovskog štaba. Stepenice nisu
izgledale da su od betona, već kao da su od staroga mramora sa sivim i sa crnim prugama.
Vrijeme je glatko poliralo nekada porozni beton, a kiše i koraci brojnih nogu zaoblili su oštre
bridove i podali im glatki sjaj. Kad bi stepenište bilo mokro, hvatalo bi i zadržavalo dugu,
kao neko obećanje. Stepenice kao da su govorile Holmesu: uvijek će postojati vojska.
Teški beton i ožbukana opeka dali su oblik ideji, u koju je vjerovao kapetan Holmes, i
na taj joj način dali žig stvarnosti. Ista je stvar bila, kad bi njegov posilni danomice vjerno i
valjano čistio njegove jahače čizme s pomoću sapuna za sedla i laštio ih. I kad je sad
podigao najprije jednu nogu na narednu stepenicu, . a zatim i drugu, svinula se meka i
povitljiva koža u dugačkim glatkim naborima, bez onih sitnih pukotina, koje se pojavljuju
uslijed lose njege. Jednom na dan, pravilno kao mjesečna plaća.
Pa ipak je njegov osjećaj savršenstva bio u tom trenutku malko pomućen lakim
nemirom, što ga je osjećao misleći na sastanak s pukovnikom Delbertom. Zapravo, stari mu
nije bio antipatičan. Ali, kad čovjek stoji pred pretpostavljenim, o kojemu ovisi, hoće li
postati majorom, dakako da mora paziti na svaku riječ.
Usred gornjeg trijema neki je punašni redov u radnom odi jelu stručnjački mahao
brisačem po podu. Ne dižući ga s poda, širokim ga je zamasima prevlačio od zida do zida.
Kapetan Holmes automatski počeka trenutak, da pruži vojniku priliku, da prekine posao i
propusti ga, ali vojnik je bio odviše zadubljen u svoj rad i nije ga opazio. Kad vojnik nije
prekinuo mahanje, kapetan Holmes prekorači izmedu dva zamaha brisača sa suhog dijela
na mokri dio. Još uvijek je mislio na pukovnika. Rese brisača udariše ga po peti, a vojnik
prestrašeno podigne pogled. Svijestan krivnje, on se uspravi razrogačenih očiju u stavu
mirno, a brisač mu ispade iz ruku. Trenutak je neodlučno gledao u nj, a onda zgrabi držalo i
pritisnu ga uz desni bok kao koplje zastave, pa pogleda Holmesa. Kapetan Holmes, kojemu
je bio odvratan takav smušeni i besmisleni strah pred oficirom i uvijek bi ga smetao, ukori
ga pogledom i šutke prode dalje.
Pukovnik Delbert nalazio se u svojoj radnoj sobi. Iza svoga velikog radnog stola, izmedu
dvije dugačke zastave, državne i pukovske, izgledao je malenim. Medutim je u stvari bio
visok Ćovjek, dovoljno visok i snažan, da je kapetana Holmesa smetao njegov sitni sijedi
brk, ma kako se trudio da ne bude kritičan. Osim nekog crnog cockera, koji je spavao na
podu, i dva jednostavna stolea, bila je soba upravo vojnički prazna.
 Sve je utihlo, kad je Holmes hladno i posve bezlično salutirao. Činilo se, da čak i cocker
vise ne diše. Stari jednakom preciznošću uzvrati pozdrav, a onda opet sve oživje i pukovnik
se, nasmiješi. Kad bi se nasmiješio, zaista bi djelovao kao otac.
»No«, reče pukovnik, odgurnuvši stolac i položivši ruke na koljena. »Što je, Dinamit?«
Kapetan Holmes uzvrati pukovnikov osmijeh i donese jednu od stolica uz stijenu
sveudilj želeći, da se oslobodi onoga smiješnog nemira.
»Dakle, sir, jedan od mojih starih ljudi...«
»Lijepo smo izgledali prošle nedjelje kod baseballa I.« Pukovnik je rezao riječi. »Jeste li
vidjeli igru? Katastrofa. Prava katastrofa. Oni od dvadeset prve su nas prosto pregazili. Bez
poglavice Choatea bilo bi još mnogo gore. Najbolji igrač baseballa koga sam ikad vidio.
Trebao bih ga premjestiti u štabnu četu i imenovati ga vodnikom.« Pukovnik Delbert se sav
sjao, a kratki mu se brkovi oštro svinuše u sredini, tako da su izgledali kao daleka ptica u
letu. »Zaista, volio bih da uopće imamo neku momčad za baseball, ali on je jedini čovjek,
kojega imamo.«
Za vrijeme kratke stanke upita kapetan Holmes sam sebe. kani li pukovnik nastaviti da
govori ili bi on mogao opet da započne sa svojom stvari. Onda odluči, da će biti bolje da
počeka, nego da ga prekine, ukoliko pukovnik nastavi.
»U baseballu ne ćemo ovog ljeta postići ništa«, nastavi pukovnik. Hblmes u duhu
zabilježi jednu točku za sebe. »Vaša boksačka ekipa odnijela je jedini šampionat, što smo ga
posljednje godine stekli. Cini se da će on i ovog ljeta biti jedini. što bismo ga mogli steći.
Zbog naših sportskih neuspjeha dobro su mi natrljali glavu.« .
»Razumijem, sir«, reče Holmes za vrijeme naredne stanke. »Najljepša hvala, sir.«
»Svi vojnici znadu,« nastavi pukovnik, »da su dobri sportaši ujedno i dobri vojnici.
Sportska slava našeg puka je te godine teško stradala. Narugale su nam se čak i novine u
gradu. To nije nikad dobro. Vi ste, mladiću moj, po prilici jedina svijetla točka na našem
obzorju.«
»Najljepša hvala, sir«, odvrati kapetan Holmes nastojeći da pogodi što smjera pukovnik.
Pukovnik Delbert zastane i mudro zakoluta očima. »Držiteli da ćemo ove godine opet
osvojiti šampionat, kapetane?«
»Eto, sir«, odgovori kapetan Holmes, »dosada su naši izgledi podjednaki. Računamo Г po
bodovima. bolji smo od dvadeset i sedmog puka, ali nemamo dovoljno prednosti, da bismo
bili posve sigurni«, doda on.
»Vi, dakle, ne vjerujete, da ćemo pobijediti?« upita pukovnik Delbert.
»To nisam rekao, sir«, uzvrati kapetan Holmes.
»No«, ponovo će pukovnik, »ili vjerujete, da ćemo pobijediti, ili ne vjerujete, da ćemo
pobijediti. Nije li tako?«
»Da, sir«, odvrati Holmes.
»Što je dakle?«
»Kako molim?« гебе Holmes. »Oh, mi ćemo pobijediti, sir.«
»Dobro, dobro«, kimnu pukovnik. »U posljednje dvije godine nismo dovoljno radili na
sportskom polju!«
Kapetan Holmes pomno razmisli. »Tako je, sir«, nastavi. »Ali ja držim, da su treneri
učinili sve što su mogli.«
Pukovnik odlučno kimne u znak potvrde glavom. »To i ja držim, ali rad treba da donese
i rezultate. Naša vojna obuka je veoma dobra. Vojnike treba vježbati, treba ih zaposliti. Ali
mi obojica znamo, da u doba mira izlazimo pred publiku sa svojim sportskim rasporedom.
Pogotovu ovdje na otocima, gdje nema ozbiljnih i velikih sportskih dogadaja. Porazgovorio

I Baseball, najpopularnija američka igra momčadi, koja se osim u USA još igra u Japanu i Australijl.
Momčad se sastoji od 9 igrača bacača lopte, prihvatitelja lopte, igrača na prvoj. drugoj i trećoj bazi,
igrača izmedu baza, te igrača na desnom, srednjem i lijevom polju. Igra se sastoji od 9 okruga, a svaka se
momčad uzastopce mijenja u bacanju.

41
sam se sa svim našim sportskim vodama, osim s vama. Vaša sezona još nije završila.
Oslobodio sam majora Simmonsa nogometa.«
Pukovnik se značajno nasmiješi, a mali mu se brkovi pretvoriše u jastreba. »Uspjeh.
Samo uspjeh je važan. Dakako da je major zamolio, da ga premjeste na kopno«, doda
pukovnik.
Kapetan Holmes kimne glavom brzo razmišljajući. To se moralo tek nedavno dogoditi.
Danas, inače bi on za to već euo. Na taj se način oslobodilo jedno mjesto majora, ukoliko ne
budu uvezli nekoga s kopna. Dakako da mjesto majora nije bilo slobodno, ali sama dužnost
je bila slobodna, i onaj, tko bi je dobio, mogao bi računati, da će vjerojatno uskoro biti
preporučen za unapredenje.
Pukovnik položi dlanove krupnih ruku na svoj impozantni stol i reče: »No, Dinamit, što
ste htjeli?«
Holmes je gotovo bio zaboravio, zbog čega je došao. »Oh«, reče, »radi se o jednom od
mojih ljudi, sir. Posjetio me je prije tjedan dana. Htio bi da ga premjeste k meni. Sad se
nalazi u tvrdavi Kamehameha kod obalne artiljerije. Služio je sa mnom u Blissu. Došao sam
k vama, da se osiguram, da se stvar provede bez poteškoća.«
Maleni brci lukavo zatreptaše krilima. »I opet boksač, zar ne? Imate malo odviše
momčadi, ali mi ćemo moći da uredimo stvar. Sam ću o tome pisati Ministarstvu.«
Kapetan Holmes se sagne, da potapša pukovnikova psa. »Ne, sir, nažalost nije. Nije
boksać. Kuhar je, ali valjan momak. Nabolji kuhar što sam ga imao.«
»Ah, reče pukovnik.
»Služio je sa mnom u Blissu, sir. Ja lično jameim za nj.«
»Pobrinut ću se za to«, kimnu pukovnik Delbert. »Recite, što radi vaša četa? Još uvijek
isti? Vaša me četa zanima. Ona dokazuje moju teoriju: dobri sportaši daju dobre podoficire i
dobre vođe. a dobri vođe čine jedinicu dobrom. Jednostavna logika. Na svijetu ima mnoštvo
stoke, koju valja tjerati, a bez dobrih vodiča ne da se nikada ništa postići.«

42
 Oči kapetana Holmesa zaigraše i razbistriše se od same plahosti.
»Ja laskam sam sebi«, reče on, »da imam najsposobniju jedinicu u puku.«
»Da, četni starješina Warden je jasan dokaz za moju teoriju. Bio je svestran sportaš,
prije nego što se eh ... ah ... kako ja to kažem, počeo baviti tricama.« Kapetan Holmes se
nasmije.
»Držim, da odviše bećari«, primijeti pukovnik, »ali dobri vojnici uvijek bećare. To je za nj
dobro. Dobri se vojnici radaju. Divlji su i neugladeni kao vodnik Wax-den. Za dobrog se
vojnika tek onda trebaš bojati, kad on prestane da bećari. Moj djed me je tako učio!«
Kapetan Holmes živo kimne glavom. »Upravo tako, sir«, reče, premda ta filozofija nije
potjecala od pukovnikova djeda. Bila je veoma raširena i on je to već i prije čuo. No bila je
dobra. Pogotovu je istina bilo ono, što je pukovnik rekao o Wardenu. Kapetan Holmes se
poče bolje osjećati.
Pukovnik Delbert se najednom okrene na svom pokretnom stolcu u stari smjer i
primakne se natrag k stolu. Govorio je oštro.
»A sad mi recite, kapetane, kakvi su vaši izgledi za narednu godinu? Kažete da ćete ovu
godinu dobiti, pa o tome ne trebamo vise razgovarati. Vaša mi je riječ dovoljna. Ali ako
želimo da dobijemo, moramo na vrijeme početi pxupremama. I to je lozinka moga djeda. Nije
dovoljno da pobijedimo samo ove godine. Moramo se pripremiti, da pobijedimo i naredne
godine. Na ovom svijetu plijen pripada pobjedniku. O onom drugom svijetu ne znam ništa,
ali pretpostavljam, da je i tamo isto tako, usprkos svemu onome, što nam pripovijedaju nasi
nebeski piloti. Mislite li, da imamo dobre izglede u pobjedu?«
Kapetan Holmes odjednom osjeti, da je natjeran u škripac. Mjesto majora bilo je vezano
uz određen uvjet, naravno uz pretpostavku, da pobijedi ove godine, i on je morao da prihvati
riziko.
»Mislim da imamo, sir«, reče.
»Jednako dobre izglede kao i ove godine?«
»Ne, sir, nemamo. Ne bih baš tako rekao«. Kapetan Holmes potraži u duhu odgovor.
»Kako znate, sir, izgubit ćemo tri čovjeka iz prve klase, jer se navršava njihov rok službe«.
»Oh«, reče pukovnik. »Znam. Ali vi još uvijek imate vodnika Wilsona i vodnika O'Hayera.
Nemate li inače nikoga da nadomjesti one koji izlaze?«
»Imam novog čovjeka, koji se ove godine u Bowlu prilično dobro držao. Vojnik Bloom.
Nastojat ću ga u narednoj godini pripremiti, da osvoji titulu prvaka srednje kategorije«.
Pukovnik je i dalje piljio u nj, ali Holmesov je pogled neprekidno klizio s pukovnikova
lica, premda se zdušno trudio, da ga na njemu zadrži. Lijevi ga je obraz *svrbio. Bilo mu je
veoma žao, što nema sa sobom komadie gume za žvakanje. No ovdje
ionako ne bi mogao žvakati. Prije svega je požalio, što je uopće došao ovamo.
»Bloom?« upita pukovnik. »Bloom. Visok i krupan židovski momak plosnate glave i
kovrčaste kose? I to je sve?«
»Ne, sir, nije sve. Htio bih vas upitati za savjet. Nemam nijednog boksača teške
kategorije, koji bi vrijedio ma i pol pišljiva boba. Desetar Choate bio je šampion teške
kategorije Paname, tomu nema tako davno. Otkad sam ovdje pokušavao sam, da ga
dobijem.«
»Oh«, reče pukovnik. »On ne će htjeti.«
»Ne, sir.«
»Desetar Choate je vjerojatno najbolji igrač baseballa na otoeima. Ne bismo smjeli
izgubiti našeg najboljeg igrača, zar ne?«
»Ne, sir.«
»Bojim se, da s Choateom ne možete računati.«
Kapetan Holmes kimne glavom. Baseballska momčad će i onako izgubiti, ali od tebe
traže da pobijediš. Od tebe uvijek traže da pobijediš. Pobjednik obire vrhnje. Prokleti
pukovnikov pas još uvijek je spavao, ispruživši stražnje noge i trbuh na podu, i nemarno
ukrstivši prednje noge kao dječak u pidžami. Svaki oficir u puku morao je da gladi to štene.
Zašto se ne odrekneš svega, Holmes? pomisli on. Sto da učini? Kamo da pode?
»Imam novog čovjeka, sir«, nastavi kapetan Holmes, premda je prvotno namjeravao da
tu stvar ne spomene. »Zove se Prewitt. Borio se za 27. puk. Postao je drugi u skupini velter.
U moju je četu premjesten iz trubljačkog zbora.«
Na pukovnikovu se licu ukaza očinski smiješak. »No, eto, to je fino. To je fino. Kažete da
je bio u puku. U trubljačkom zboru?«
Holmes je bio umoran. »Tako je, sir.« Taj prokleti umišljeni pas. »Bio je ovdje godinu
dana.« Samo spava i ždere i pušta da ga gladiš. »Cijelo vrijeme počevši od posljednje
boksačke sezone.« Sin tuste male kuje, i ima tako prokleto lagan život!
»To je čudo!« javi se pukovnik. »U trubljačkom zboru! Šteta, da o torn nismo znali prije.
Mogli bismo ga upotrebiti. Ali stvarno nitko ne zna, šta se sve sakriva u trubljačkom zboru.
Jeste li govorili s njime?«
»Jesam, sir«, odvrati Holmes. Može baš da odmah i sve rekne. »Odbio je da se bori.« Da
imaš i jedan gram hrabrosti, Holmes, sad bi dodao: »i on«.
Pukovnik Delbert ukočeno okrenu glavu. »Nije mogao odbiti.«
»Pa ipak je to učinio, sir.« Kapetanu Holmesu posta jasno, da je pogriješio. No to mu je
bilo svejedno, dodavola. Pa ipak, koliko da kaže? Nije spomenuo onu stvar s dužnošću
četnog trubljača.
»Ne, on to nije učinio«, jasno i naglašeno izjavi pukovnik. Oči su mu pritom postale
veoma hladne. »Vi samo mislite, da je on to učinio. Vaša je stvar, da se pobrinete za to, da
on boksa. Kad bi on znao, da je to zbog puka, on bi sam zatražio da boksa. Trebate ga samo
uvjeriti. Razjasnite mu, da ga puk nužno treba«.
Puk, pomisli kapetan Holmes. To je sve. Cast i glas puka. Puk pukovnika Delberta.
Delbert čak ne želi znati, zašto se Prewitt ustručava da boksa. Ja sam ga bar pitao, reče sam
sebi. Ti si to međutim već znao, reče dalje sam sebi.
Očinski smiješak prelio je pukovnikove oči nekim uljenim sjajem, stvorivši čudnu i
nesavršenu sliku. »Ako trebate tog čovjeka, morate ga uvjeriti. Po svemu onome, što ste
rekli, pretpostavljam, da ga trebate.«
»Dakako da ga trebam, sir.«
»Onda ga uvjerite. Htio bih da budem posve iskren. Naredne godine moramo pobijediti,
jer je to sve što možemo dobiti. Nemojte to nipošto izgubiti s vida. Zelim, da to čvrsto
zadržite u rukama. Od vremena do vremena mogli biste katkad popodne dobiti gimnastičku
dvoranu. Počnite već sada pripremom. To je važno. Pripremajte se već sada.«
»Da, sir«, odvrati kapetan Holmes. »Uskoro ću početi.«
Ali cvilež pretinca u pukovnikovom radnom stolu nadjačao je njegov glas. Bio je to
tradicionalan znak, da je razgovor završen. Pukovnik Delbert podigne pogled s pretinca i
ispitljivo se zagleda u Holmesa, no Holmes je već bio na nogama i upravo je prenosio stolac
natrag k zidu. Na svaki način, uspjelo mu je da dobije dopuštenje za Starkov premještaj, a
zbog toga je i došao.
Sum je probudio cockera; on ustade i stane se protezati, istežući svaku nogu
pojedinačno. Onda istegne jezik u drskom zijevanju. Zatim obliže bokove i zagleda se u
Holmesa, kao da ga zbog nečega optužuju. I Holmes je piljio u njega, najednom se izgubivši
u mislima, dok mu je ruka još uvijek ležala na stolcu. Zavidno je promatrao tu glatku, crnu,
dobro hranjenu aroganciju, kako se opet pruža . po poliranom podu i vraća se svojoj
prekinutoj meditaciji. Onda se sjeti svoje ruke na stolcu, povuče je i okrene se pukovniku,
da obavi onaj bezlični ritual pozdrava. Taj pozdrav sa svim onim asocijacijama, koje nikada
ne stare, sa svojim predodžbama o West Pointu i o bogu, kao da ga je opet privukao k
Starome. No znao je, da to u stvari ništa ne mijenja.

1261
 »Oh«, javi se pukovnik, kada je Holmes stigao do vrata. »Kako je gospodi Karen? Osjeća
li se bolje?«
»U posljednje se vrijeme malo bolje osjeća«, odgovori kapetan Holmes, okrenuvši se.
Pukovnikove su oči izgubile hlad- noću i postale duboke, veoma duboke, sa sićušnim
crvenim svijetlom na dnu.
»Sjajna je to žena«, reče pukovnik Delbert. »Posljednji sam je put vidio u klubu na
priredbi generala Hendricka. Moja žena prireduje ovoga tjedna čajanku s bridgeom. Bilo bi
joj milo, da dode gospoda Karen.«
Kapetan Holmes prisili sam sebe, da zaniječe glavom.
»Znam, da bi ona veoma rado došla«, odvrati, »ali sumnjam, sir, hoće li se osjećati
dovoljno zdravom. Kako znate, nije od- više snažna. Takve je priredbe uvijek veoma
uzbuđuju.«
»Oh«, reče pukovnik, »to je šteta. Već sam rekao svojoj ženi, da se toga bojim. A hoće li
se onda bar kasnije dobro osjećati da dode na brigadirsku zabavu?«
»Nadam se, sir«, odvrati kapetan Holmes. »Znam da bi joj bilo veoma žao, da propusti tu
priliku.«
»Eto«, kimnu pukovnik. »Pouzdano se nadam, da će moći doći. Svi mi vrlo volimo njezino
društvo. Ona je zaista šarmantna dama, kapetane.«
»Hvala vam, sir«, odvrati kapetan Holmes, ne obazirući se na ono crveno svijetlo na dnu
pukovnikovih očiju.
»Uostalom, kapetane, narednog ću tjedna opet prirediti malu večeru za gospodu.
Rezervirao sam iste prostorije u gornjem dijelu kluba. I vi ste, dakako, pozvani.«
Holmesove se oči ponovo razbistriše i on se sramežljivo osmjehnu. »Doći ću, sir.«
»Eh«, dobaci pukovnik, otvori usta, nagne glavu prema natrag i pogleda kapetana s
visoka. »Fino. Dobro. To je izvrsno.« Zatim opet otvori pretinac svoga radnog stola.
Kapetan Holmes ode.
Ovaj poziv na pukovnikovu priredbu donio mu je malo olakšanje, premda ga je
pukovnik pritisnuo o zid. Kako bi netko mogao sa sigurnošću ustvrditi, tko će pobijediti? No
ipak nije još spao u posljednji red, jer su pukovnikove prijateljske večere bile ekskluzivne.
Na njih su pozivani samo oficiri viših činova.
No duboko u njegovoj duši nije ni taj poziv ništa promijenio. Trijem i stepenište, niz koje
je silazio, krenuvši kući na ručak, izgubili su ono značenje trajnosti. Jednog će ga dana opet
premjestiti natrag u Sjedinjene Države, bar tako se nadao, i to svakako u konjicu. Nije li to
bila luda zamisao, da prijede u pješadiju, samo da bi otišao na izlet na otoke u taj prokleti
pacifistički raj?
Na svaki način, reče sam sebi, ne čini se, da ćeš ostatak svoga života provesti u kasarni
Schofield. Što može da učini?
Morat će se porazgovoriti s Karen. Pukovnik će svakako ustrajati na tome, da ona dode
na brigadirovo primanje. Nekako će je morati nagovoriti da prisustvuje. Kad bi se bar dala
sklonuti, da bude ljubazna prema toj staroj mješini. To bi za nj moglo značiti majorstvo, pa i
onda, ako njegova ekipa izgubi te godine ili naredne godine. Nije želio, da ona s njime spava
ili nešto slično, već samo da bude prema njemu ljubazna.
Na ulazu za teretna kola uzvrati pozdrav nekolicini vojnika, a tda ih zapravo nije ni
zapazio, a onda prijede preko ceste do svoje kuće.

ŠESTO POGLAVLJE

1261
 Karen Holmes bila se sva zanijela u četkanje svoje duge plave kose, kad začu, kako su
zalupila stražnja vrata, a zatim težak Holmesov korak po kuhinjskom podu.
Već je skoro pun sat četkala kosu, faseinirana tim posve senzualnim užitkom, pri kojem
nije trebala ništa misliti, i kada je bar neko vrijeme mogla da zaboravi svoje vječne misli na
slobodu. Sva se usredsredila na tu dugu zlatnu kosu, što se pojedinaČno i u masi podavala
tvrdim i dugačkim čekinjama četke, sve dok se ona sama nije, kako je to i željela, zanijela
nekamo daleko, sva očarana. Nekamo, gdje nije postojalo ništa osim toga ogledala, u kojemu
je razabirala ritam kretnji jedne ruke, svoje vlastite ruke.
Zato je tako i voljela četkati kosu. Voljela je i kuhati, s istog razloga. Kad je htjela, bila je
cak izvrsna kuharica. Osim toga je strastveno voljela čitati knjige. Ako je bilo po- trebno,
umjela je uživati i u lošim knjigama. Promotrimo li je točno, nije bila od one vrsti žena,
kakve su obično ženevojnika.
Lupanje vrata prekinulo je omamu i ona opazi, da gleda u oči svojoj vlastitoj posmrtnoj
maski, blijedoj i slaboj, iz koje je neki vampir ispio svu krv i ostavio samo otvorenu krvavu
ranu, njezina usta premazana crvenilom.
Pusti me, masko, reče joj ona.
Sto se vise sustežeš od zla, odvrati maska, koja kao ogrtač ovija tvoja ramena, ono će te
čvršće zaviti u svoje zagušljive nabore.
Čim je čula korake svoje vojničke sudbine, kako joj se brzo približuje kroz blagovaonicu,
ona odloži četku i objema rukama pokri lice, koje ju je više od svega progonilo
beskorisnošću svoje praznine.
Holmes upade u sobu. Sešir mu je još uvijek bio na glavi.
^Oh«, zatečeno će on. »Halo! Nisam znao da si kod kuće. Došao sam samo da presvučem
uniformu«.
Karen opet dohvati četku i ponovo se posveti svojoj kosi. »Kola stoje vani«, reče.
»Tako?« odvrati Holmes. »Nisam ih vidio.«
»Jutros sam bila u četi i tražila te«, javi se ona.
»A čemu?« upita Holmes. »Ti znaš, da ja ne volim, da se zadržavaš ondje, kod momaka.«
»Htjela sam te zamoliti, da mi nabaviš neke stvari«, slaže ona. »Mislila sam, da si ondje.«
»Imao sam da obavim neke poslove, prije nego što sam otišao onamo«, slaže Holmes.
Zatim razuzla kravatu, baci je na krevet i sjede, da na drvenom jarcu izuje čizme. Karen ne
odgovori. »To je u redu, zar ne?« izazovno će on.
»Dakako«, odgovori ona. »Neraara pravo da istražujem što radiš. Tako smo ugovorili.«
»Zašto počinješ o tome?«
»Zato da znaš, da nisam tako glupa, kako su po tvom mišljenju sve žene glupe.«
Holmes ostavi čizme kraj postelje i skine košulju, promočenu od znoja, te jahaće hlače.
»Sto bi to imalo da znači? Zbog čega me sad optužuješ?«
»Ni zbog čega«, osmjehnu se Karen. »Mene se sad vise ništa ne tiče, s koliko njih izlaziš,
zar ne? Ja bih, međutim, više od svega željela, da u tom pogledu bar jednom budeš pošten.«
»Prestani!« ogorčeno viknu on i sva radost, što ju je osjećao pri pomisli na jahanje,
rasplinu se u prazno. »Prestani! Došao sam kući da promijenim uniformu i da objedujem. To
je sve.«
»A ja sam mislila«, osmjehnu se ona, »da nisi znao, da sam kod kuće.«
»Prokletstvo, zaista nisam znao. Samo sam pomislio, da bi možda mogla biti kod kuće«,
krotko završi on. Stidio se, što ga je uhvatila u laži. »Prokletstvo!« planu zatim. »Druge žene!
Zašto to opet iznosiš? Koliko ću ti puta morati reći, da nemam drugih žena, prije nego što mi
povjeruješ?«
»Dana«, odgovori Karen, »moraš mi priznati da i ja imam malo razbora.« Ona se nasmije
i zagleda se u ogledalo, no onda se odjednom prekinu. Prestrašila ju je mržnja, što ju je
razabrala na svom licu.

1261
 »Kad bih imao druge«, nastavi Holmes oblačeći svježe čarape, »ne misliš li, da bih ti to
priznao?« U glasu mu se osjećalo saučešće prema samome sebi. »Nema razloga, da ti to
pokušam zatajiti, zar ne? U ovakvim prilikama, kakve su među nama? Kakvo pravo imaš, da
me zbog toga neprekidno sumnjičiš?«
»Kakvo pravo?« ponovi Karen i pogleda ga u ogledalu.
Holmes klonu pred optužbom u njezinim očima. »Dobro, dobro«, potišteno će on. »I opet
ono! Koliko će trajati, pitam ja, dok to ne okajem? Koliko puta ću ti morati reći, da je to bio
nesretan slučaj?«
»Čini se, da misliš, da je time sve riješeno«, odvrati ona. »Rane su zacijelile i mi se
jednostavno možemo graditi kao da se ništa nije dogodilo.«
»To nisam rekao«, viknu Holmes. »Znam, što to znači za tebe. Ali, kako sam to onda
mogao znati? Ni sam nisam znao prije, nego što je bilo prekasno. Što onda mogu više da
kažem, nego da mi je žao?« On uzvrati njezin pogled u ogledalu, kušajući da izgleda
ogorčeno, ali je morao da obori oči. Postidjela ga je uniforma na podu, na kojoj su se vidjela
vlažna mjesta od znoja njegova tijela.
»Molim, Dana«, reče Karen oštro, uzbuđenim glasom. »Ti znaš da mi je silno mrsko o
tome govoriti. Pokušavam da zaboravim.«
»Dobro, dobro«, odgovori Holmes. »Ti si započela. Ni ja sam ne volim da mislim na to, ali
ni ti ni ja ne ćemo nikada moći zaboraviti. Osam sam godina živio s time.« On umorno
ustane i pride garderobi, da izvadi svježu uniformu. Za sad je bio poražen. Prestao je da se
raduje zbog pustolovine, koja ga je popodne očekivala. Gotovo mu se učinilo, da uopee nije
vrijedna truda.
»I ja sam morala s time živjeti«, viknu Karen za njim. »Ti si jeftino prošao; bar nisi dobio
brazgotinu«.
I ona kradomice, s one strane, koju on nije mogao vidjeti, spusti ruku na tijelo i stane
prstima opipavati debele rubove brazgotine. Eto, tu je korijen zla, histerično pomisli ona.
Istrgnut je grozd, povađeno je sjeme i trs se osušio. Povratila joj se sva trulost meke i
tajanstvene vlage, sva ona sklizava i glatka tama i svladala. je, kao da joj se u glavi
rasprsnuo balon s plinom i uprljao je sjećanjem na svu onu trulost kojoj je morala pobjeći.
U garderobi se Holmes predomisli i odluči da će ipak poći na jahanje, bio za to
raspoložen ili ne. Dođavola s time, napit će se. Ovako ozlovoljen, naceri se sam sebi.
Kad je izašao u svježem donjem rublju, promjena na njem bila je već vidljiva. Nestalo je
potištenosti i osjećaja krivnje, a na njihovo mjesto stupila je sigurnost. Poprimio je onaj pasji
izraz umjetne žalosti, koja je predstavljala njegovu posljednju obranu, i konačno bi, u
svakom porazu, umjela da izvojšti pobjedu.
Karen je prozrela njegovo držanje. U ogledalu ga je mogla vidjeti u donjem rublju,
masivnog i dlakavog. Noge su mu bile groteskno iskrivljene od čestog jahanja — u Blissu je
vodiopolo- momčad. Na prsima mu je rasla gusta crna dlaka i ispunjavala mu košulju kao
jastuk. Lice s jakom bradom bilo je puno surove prave senzualnosti kao u kakvog
pohotljivog svećenika, a istodobno je nosilo izraz ponosne patnje. Brijao se samo iznad
ovratnika i erne su se kovrčice pružale sve do obrijana vrata, kao živi plamen, što ga
dimnjak u sebe usisava. Gledajući toga čovjeka koji joj je bio muž, njoj se okrenu želudac,
poput neke velike ribe, koja sva sluzava, visi na udici. Ona se na stolici, na kojoj je sjedila
pred toaletnim stolićem pomaknu toliko ustranu, da ga vise nije mogla vidjeti u ogledalu.
»Jutros sam govorio s pukovnikom Delbertom«, reče Holmes. »Upitao me je, hoćemo li
doći na priredbu generala Hendricka«. Stisnuvši snažne čeljusti, netremice ju je promatrao.
Oblačeći jahaće hlače, on se kao slučajno tako pomaknu na stranu, da je opet morala vidjeti
njegovu sliku u ogledalu.
Karen ga je promatrala, dok je to činio, znala je što sad čini, pa ipak nije mogla da
svlada svoje živce, da ne bi zadrhtali kao žice na gitari.

1261
 »Morat ćemo poći«, nastavi on. »Ne ćemo moći izbjeći. A i njegova žena opet priređuje
čajanku. Od nje sam te oslobodio«.
»Možeš me osloboditi i od one priredbe«, odvrati Karen, ali njezine su riječi izgubile onaj
zapovjedni ton i zvučale sunapol bojažljivo.
»Zeliš li poći, pođi sam.«
»Ne mogu uvijek ići sam«, reče Holmes kao da tuži.
»Možeš, ako im razjasniš, da sam bolesna, što će biti i istina. Neka misle da sam bogalj.
Gotovo i jesam.«
»Simmons je izletio s položaja nogometnog trenera«, dobaci Holmes. »To će osloboditi
jedno mjesto majora. Stari mi je to ispripovjedio i upitao me odmah, hoćeš li doći na
priredbu«.
»Sjećaš li se, posljednji put, kad sam došla u društvo, u kojemu je i on bio, vratila sam
se kući gotovo razderane haljine«.
»Bio je malo pijan«, odvrati Holmes. »Zaista nije zlbmislio«.
»Nadam se da nije«, tiho će Karen. »Da želim izabrati nekoga za postelju, odabrala bih
muškarca, a ne to pivsko bure«.
»Ozbiljno sam te pitao«, rece Holmes, skidajući oznaku čina s prljave košulje i
premještajući je na čistu. »Budeš li ljubezna prema njemu, moglo bi to sada, nakon te
pripovijesti sa Simmonsom, dobiti posve drugo značenje«.
»Pomogla sam ti, koliko sam mogla«, odgovori ona. »Znaš da sam ti pomogla. Odlazila
sam na priredbe, koje sam mrzila. To je bio moj dio ugovora, da glumim zaljubljenu ženu.
Ali zbog tebe ne želim spavati s pukovnikom Delbertom«.
»Nitko to od tebe i ne traži. Ja te samo molim, da prema njemu budeš prijazna«.
»S tako pohotljivim starim nasilnikom ne može čovjek biti prijazan. U njegovoj blizini
upravo fizički obolim«. I ne zna- jući, da to čini, ona ponovo dohvati četku i stade četkati
kosu, sva odsutna duhom.
»Majorski čin je vrijedan, da čovjek upravo fizički oboli«, nastavi Holmes moleći. »Čovjek,
koji sada postane majorom i koji je svršio u West Pointu, bit će na kraju ovoga rata general.
Ne moras učiniti ništa osim da mu se smiješiš i da slušaš, dok pripovijeda o svom djedu«.
»Za njega je smiješak samo poziv, da ti stavi ruke među noge. On ima ženu. Zašto on to
s njom ne radi?«
»Da«, ukočeno će Holmes. »Zašto to ne radi?«
Karen se trgne od te optužbe, premda je znala da je samo gluma. Od te melankolične
uloge ljubavnika, koji pati, napeše se svi živci njezina tijela toliko, da umalo što nisu pukli.
»To je također dio našeg ugovora«, turobno će Holmes.
»Dobro«, popusti ona, »dobro. Otići ću. Sad sam ti to rekla i sad govorimo o čemu
drugome«.
»Što je za doručak?« upita Holmes. »Gladan sam kao vuk. Proveo sam upravo paklenski
dan slušajući Delberta. Covjek bi upravo mogao oglušiti. A osim toga cijelo sam se jutro
morao prepirati s kuhinjskim personalom i s tim novajlijom Prewittom, koji je premjesten k
nama«. On je pogleda. »To mi do kraja ubija živce«.
Karen je čekala, dok nije svršio. »Ti znaš da djevojka ima danas Slobodan dan«.
Holmesove oči se bolno stisnuše.
»Zaista? Bogami? Sto je danas? Četvrtak? A ja sam mislio da je srijeda«. On pogleda na
sat, a onda sleene ramenima. »Za klub je prekasno. Ili da ipak podem onamo«
Karen je osjećala, da je on pomno promatra. Pokušala je da nastavi četkanjem, kako bi
izbjegla osjećaj krivnje, što se nije ponudila, da mu nešto pripravi za ručak. Nikada nije
ručao kod kuće, i to nije bilo uključeno u ugovor, što su ga sklopili. Pa ipak se sama sebi
učinila bezdušnim zločineem.

1261
 »Morat ću dakle da nabavim u kantini jedan od onih ušljivih sendviča«, rezignirano će
Holmes. Punu je minutu nemirno koracao gore dolje po sobi, a onda sjede na postelju. »Što
ćeš ti jesti za doručak?« upita je, izrazom čovjeka, koji se, postiđen, odlučuje da popusti.
»Obično priredujem samo juhu za me«, odgovori Karen, duboko uzdahnuvši.
»Oh«, odvrati on, »ti znaš da ja ne jedem juhe«.
»Pitao si me. Zar nisi?« reče ona nastojeći da joj glas ne bude oštriji. »Sebi ću prirediti
juhu. Zašto da lažem?«
Holmes naglo ustane. »Ne uzrujavaj se, draga«, reče. »Jednostavno ću otići prijeko u
kantinu. To mi je zaista svejedno. Znaš, da ti škodi, kad se uzbuđuješ. To jednostavno ne
možeš podnijeti. Samo ćeš se razboljeti, pa ćeš morati u postelju«.
»Ništa mi nije«, usprotivi se ona. »Nisam bogalj, koji bi morao da leži u postelji.« Pritom
je mislila, da on nema pravo da je naziva »draga«. No u takvim je situacijama to uvijek činio,
a ta ju je riječ bola kao igla, kojom ju je nabadao na dasku među ostale leptire svoje zbirke.
U duhu je vidjela samu sebe kako ustaje, kako mu govori, što o njemu misli, kako sprema
kovčeg i odlazi, da vodi svoj vlastiti život i da se sama za se brine. Već će negdje naći stan i
namještenje. Kakvo namještenje? upita
samu sebe. Sto možeš ti raditi s tvojom tjelesnom kondicijom? Kakvu imaš naobrazbu?
Osim te, da budeš žena?
»Znaš, da ti živci nisu jaki, draga«, reče Holmes. »Umiri se i nemoj se uzrujavati. Smiri
se.«
On priđe k njoj, položi joj ruke na ramena kretnjom, koja bi trebala da je umiri.
Prihvatio ju je pažljivo i Iako, a pritom se zabrinuto zagledao u njezine oči u ogledalu.
Karen ih je osjetila na sebi, te njegove ruke, koje su je pritiskale dolje, vezale je, kao što
joj je bio sputan život. To je podsjeti na osjećaj, što ga je imala kao dijete, kad joj se haljina
u šumi zadrla na ogradu od bodljikave žice, a ona je vukla i povlačila, sve dok se nije
oslobodila, ostavivši pola haljine na žici, premda je cijelo vrijeme gledala majku, kako dolazi
da joj pomogne.
»Tako je pravo, odmori se«, nasmjehne se Holmes. »A sad ćeš sama sebi prirediti upravo
takav doručak, kakav bi sebi priredila, da ja nisam ovdje, a ja ću jesti ono isto što jedeš i ti.
Kako bi to bilo?«
»Mogla bih ti prirediti sendvič s prepečenim sirom«, mlako će Karen.
»Dobro,« osmjehne se on, »veoma volim sir.«
On pode s njom u kuhinju, sjede za kuhinjski stol i počne je promatrati, dok je
priredivala dorucak. Zabrinuto ju je gledao, dok je odmjerivala kavu, a kad je mašću
namazala tavu i stavila je na plamenik, njegove su oči bile pažljive i kao da su je željele
zaštititi. Karen se ponosila svojim kuharskim umijećem. To je bila jedina vještina, kojom je
vladala, i to dobro, pa nije gubila vrijeme i nije uzalud vršila pokrete. No sada je zaboravila
da pripazi na kavu i kava je prekipjela. Kad je dohvatila lonac, oprži ruku.
Holmes skoči spretno i brzo i zgrabi krpu, da otare štednjak. »Dobro je, dobro«, reče.
»Neka te to ništa ne smeta. Ja ću već obrisati. Samo sjedi. Umorna si.«
Karen rukama pokri lice. »Ne, to nije istina«, uzvrati. »Pusti me samo da dovršim
doručak. Zao mi je, što sam dopustila, da prekipi kava. Ja ću to već urediti. Molim, pusti me
da sama uredim.«
U torn trenutku osjeti dim. Upravo je u posljednji čas uhvatila kruh sa sirom i
zapriječila, da ne izgori. Na jednoj je strani bio crn.
»To ništa ne smeta«, hrabro će Holmes. »Ne misli na to, draga. Ne bih htio, da se
uzbuđuješ. Zaista ništa ne smeta.«
»Pusti me, ja ću to ostrugati«, гебе Karen.
»Ne, ne. Posve je u redu tako kako je. Dobro je tako. Doista dobro.«

1261
 On zagrize u sendvič, da pokaže kako je dobar. Pojeo ga je s dobrim tekom, ali kavu nije
popio.
»Kavu ću popiti u kantini«, nasmiješi se on. »I onako moram otići prijeko u četu i
potpisati neke stvari. Najbolje će biti da odeš u sobu, da legneš i da se malo odmoriš.
Doručak je zbilja bio dobar, uistinu.«
Karen je stajala na vratima i gledala za njim, kako odlazi niz drvored. Kad je nestao, ona
se vrati u spavaću sobu. Spustila je ruke niz bokove prisiljavajući samu sebe, da ih smiri.
Jednom ili dvaput mučno zakašlje, no nije zaplakala. Zatim duboko udahne. Omlohavila je
mišiće, no živci su joj divlje drhtali.
Kradomice, kao da ima vlastiti razbor, ruka joj se pomaknu do njezina trbuha i dodirnu
rub brazgotine. U njoj poče rasti odvratnost, što ju je osjećala prema vlastitom tijelu, prema
njegovoj trulosti, prema ogavnom unakaženju. To je bio strgnuti grozd, iščupano sjeme, koje
se osušilo, prije nego što je moglo da donese plod.
Nije tako, reče sama sebi. Znaš, da nije tako. Rodila si mu baštinika i tko bi mogao reći,
da je tvoj život neplodan? Kako možeš biti neplodna? Ta ti si majka, zar ne?
Nešto je u njoj govorilo, negdje i na neki način. da mora postojati i nešto vise, da bi
morao postojati i bolji, dublji i značajniji razlog od jednadžbe: djeviea + vjenčanje +
materinstvo + unučad = čast, opravdanje, smrt. Mora da postoji i neki drugi tekst,
zaboravljen, koji nitko nije ni čuo ni izgovorio, drukčije nego što je posjed američke kuhinje,
potpuno uredene s kutićem za sjedenje, s udubinom u stijeni za doručak i s fluoreseentnim
svijetlom.
Karen Holmes je izmedu slomljenih kupaoničkih pipa za vodu i ljepljivih, šarenih etiketa
praznih kutija za konzerve, što ih je isprala kiša, pretraživala smetište eivilizaeije i očajno
tražila svoj život, ne obazirući se na blato, koje joj je prljalo prste.
I onako ga je bilo već odviše na njoj, osjeti Karen.

SEDMO POGLAVLJE

Prewitt je sjedio na svojoj postelji čekajući na jelo i u međuvremenu polagao patience, kako
bi svladao osjećaj osamljenosti. U torn času uđoše u veliku antipatičnu spavaonicu
Anderson i Clark, oba trubljača čete G. Prewitt je na kolicima prevezao svoje stvari iz čete A i
spremio ih, golu strunjaču pretvorio u postelju, uredenu u savršenom četverokutu, svoje
uniforme smjestio u ormar, uredno svrstao pokrivač i ranac kao stari vojnik, cipele postavio
na podnoške, određene u tu svrhu i na taj se način udomio. Obukao je čistu modru radnu
bluzu i sjeo s kartama u rukama. Za manje od pola sata izveo je sve ono za što bi regrut,
kao na prim jer Maggio, nesumnjivo trebao mnogo sati. No posao je bio neugodan i on se
nije osjećao zadovoljnim. Ovakve su selidbe uvijek bile neugodne. Uvijek su podsjećale
čovjeka, da nije pustio korijenje i da je, jednako kao i svi ostali ljudi njegove vrsti, uvijek u
pokretu, da se nigdje nije skrasio, da nikad nije zapravo bio kod kuće. Igrajući patience
mogao je, medutim, bar za neko vrijeme sve zaboraviti. Polaganje patience bila je igra
prognanika.

Prewitt je trubljače čete G. poznavao po videnju. On odloži karte i stade ih promatrati,

kako prolaze kroz spavaonicu. Vidio ih je i čuo kako sviraju na gitari uvečer kraj kasarne.
Mnogo su bolje umjeli svirati na gitaru nego u trublju...
Taj ga posve nagonski sud zadahnu dahom i atmosferom trubljačkog zbora i on osjeti
iznenadni val nepodnošljive čežnje za domom. Za zadahom bijelo obojenih stolica na
vježbalištu u vrijeme jutarnjih vježbi, dok je sunce žestoko sjalo na izblijedjelo drvo. Za
teškim zvucima različito udešenih trublji, što ih je vjetar nosio preko igrališta za golf, a zvuci
su metalnom jekom dopi- rali do ruba sume. Na disonancu brojnih trublji, čiji su zvuci za-
počinjali sigurno, a onda se prekidali i ostajali nedovršeni. Tu i tamo, na poneku rijetko
dobro izvedenu muzicku frazu, koja je nadglasavala sve, oštra, uporna, hvatajući pravi takt i

1261
pravi ton i dopirući do dalekih nevidljivih ušiju. On upravo osjeti glad za jetkim mirisom
politure, kojim je vonjala trublja kad bi svirao.
Gotovo zavidno promatrao je ona dva čovjeka, koji su prolazili između redova postelja.
Bilo je jedanaest sati i zbor je bio već raspušten. Njihov je posao za taj dan već bio završen.
Trubljački se zbor stalno smijao načinu, na koji su ta dvojica pogledavala na sat. Oni su
uvijek prvi ustajali sa stolica i žurili natrag u kasarnu, kako bi mogli da jedan sat sviraju
sami, prije nego što se četa vrati s vježbe.
Samo trubljenje nije, medutim, za njih značilo ništa, osim načina, da izbjegnu redovnu
službu i da uhvate vise vremena za vježbu na gitarama. Željeli su da sviraju na gitarama, ah
za gitare nije bilo mjesta u pukovskoj glazbi. Ta su dvojica imala

6 Odsada do vječnosti
81

1261
ono, što je Prewitt cijenio, ali oni su umjesto toga željeli nešto drugo. Cinilo se stvarnom
činjenicom, da oni nisu željeli ono, što su imali, već da se sam život morao urotiti, da im
pomogne da to zadrže. A on, koji je volio trublju, morao je se odreći baš zato, što ju je volio.
To nije bilo pravo.
Ugledavši Prewitta, Anderson zasta. Cinilo se, da oklijeva da li da pode dalje ili da se
vrati. Konačno se odluči i šutke prođe kraj Prewitta, zlovoljno uperivši svoje duboko
položene oči u pod. Kad se zaustavio Anderson, zaustavi se i Clark, pa pogleda u svoga
pokrovitelja, da vidi, što će ovaj učiniti. Kad je Anderson pošao dalje, pođe i on za njim, ali
nije mogao a da ne pogleda Prewitta u oei. On zbunjeno kimnu, a dugačak mu talijanski nos
gotovo sakri plahi osmijeh.
Oni izvukoše gitare i počeše divlje svirati, kao da u i?ru unose svu dušu i kao da bi time
mogli da izbrišu Prewovu prisutnost. Nakon izvjesnog vremena njihova svirka pomalo zasta i
posta malo tišom. Konačno prestadoše i zagledaše se prema Prewittu. Onda skupiše glave.
Slušajući njihovu svirku, Prewitt sad prvi put razabere, kako su oni zapravo dobri
sviraci. Dosad se nije mnogo na njih obazirao, sve dok ih nije, došavši u njihovu četu,
zapazio kao pojedince. Čak i njihova lica su se malo promijenila, postala su licima nekih
posve drugih ljudi, ne više onako neizrazita. To je on već i prije opazio: rnogao si kraj nekog
čovjeka živjeti godinama, a da o njemu nisi imao neke odredene slike, sve dok odjednom nisi
iznenada bio bačen u njegovu četu da ustanoviš, kako on sad nije bio neka neodredena
osoba, več individuum sa svojim individualnim životom.
Anderson i Clark razmakoše glave i odložiše gitare. Opet šutke prodoše kraj Prewitta i
odoše u latrinu na kraju trijema. Namjeriee su ga izbjegavali. Prewitt pripali cigaretu, što ju
je sam svinuo, i tupo se zagleda u nju, osjećajući jasno da je stranac.
Bilo mu je žao, što su prestali svirati. Svirali su bluese i šlagere, glazbu bivših skitnica,
poljoprivrednih i tvorničkih radnika, koji su pokušavali pobjeći od svog pustog života na taj
način što su stupali u vojsku. Prewitt skupi karte. Upravo je htio da započne novu igru, kad
začu, kako se oba gitarista vraćaju po trijemu prema stepeništu.
»Što misliš, dođavola?« začu se kroz otvorena vrata Andersonov ogorčeni protest,
»najbolji trubljač u puku!«
»Da, ali on ne bi htio...« zapanjeno reče Clark. Ostatak se čuo samo kao mrmljanje, kad
su prošli iza vrata.
Prewitt spusti karte i baci cigaretu na pod. Brzo krenu i stigne ih na stepeništu.
»Vratite se ovamo«, reče on.
Andersonova glava, koju kao da je odrezala uzvisina stepeništa, smeteno se okrene
prema njemu kao splasnuti balon. Pokret, u kojem se nalazio, podigao mu je noge uz
stepenice prije. nego je odlučio što da učini. Clark se i protiv volje prilijepio uz svog
duhovnog vodu, nemajući izbora.
Prewitt nije gubio vrijeme uvodima. »Ja ne želim vaš prokleti posao«, reče tihim i oštrim
glasom. »Da sam htio trubiti, ostao bih ondje gdje sam i bio. Nisam došao ovamo da otimam
i da vas istjeram iz vašeg smrdljivog, sitnog posla.«
Anderson uzmičući pomaknu noge. »Da,« nesigurno reče, izbjegavajući Prewittov pogled,
»ti si tako dobar, da bi u svako doba, kadgod zaželiš, mogao da dobiješ moj posao.«
»Znam ja to«, odvrati Prew. Na oči mu se spusti blijedi zid gnjeva, kao ledena polarna
kapa na zemaljsku kuglu. »Ali ja nikada ne po'stupam tako. Ja se ne služim tim načinom,
znaš? Da mi je do toga prokletog posla, ne bih se ovamo uvukao i otimao vam.«
»O. k.,« pomirljivo će Anderson, »o. k., Prew. Samo polako!
»Ne zovi me Prew.«
Clark je šutke stajao kraj njih i smeteno se smješkao. Blage su mu oči bile širom
razrogaeene i gledale su čas jednoga čas drugoga, kao što bi gledao promatrač kakve
nesreće, koji promatra čovjeka iz kojega lije krv, čovjeka, koji umire zbog toga, jer on ne zna,
što da učini, a boji se da ne pogriješi i ne učini sebe smiješnim.

1261
 Prewitt je namjeravao reći, da mu je Holmes ponudio taj posao, a on da ga je odbio, ali
nešto u Andersonovu pogledu ga dirnu i on ne reče ništa.
»Nitko ne voli redovnu službu«, mlitavo će Anderson. Nikad ne ćeš moći govoriti s
takvim živim vulkanom kakav je bio Prewitt. »Znam da nisam dobar kao ti, kad si svirao u
Arlingtonu. Lako bi dobio moj posao i na tom ne bi bilo ništa zla.« On zašuti, ali se činilo da
još nije rekao sve.
»Ne želim, da se patiš«, odvrati Prewitt. »Možeš prestati da se zbog toga brineš.«
»Da ... hvala ti, Prew«, bolno će Anderson. »Nisam htio da misliš ... to jest, da nisam...«
»Odi dođavola!« odreže Prewitt. »I nemoj me zvati Prew. Za tebe sam ja Prewitt.« On se
okrene i vrati se u sobu. Ondje podigne cigaretu, koja je još uvijek gorjela na cementnom
podu i povuče dugačak dim slušajući njihove tihe korake na stepenicama. Naglom kretnjom,
punom gorčine, skupi nekoliko razbacanih karata i podere ih po sredini, pa ih baci na
postelju. To ga nije zadovoljilo, pa pobere i ostatak karata s pokrivača i metodički podere
svaku kartu u dvoje. Neka bude; i onako vise nisu bile ni za što. Dodavola s tim krasnim
početkom! Kao da im želim ukrasti taj njihov smrdljivi posao!
Zatim izvuče pisak svoje trublje iz džepa, odvagne ga u ruci i palcem povuče po njemu.
Bio je to fini pisak, nesumnjivo najbolja investicija, što ju je ikad izveo za trideset dolara.
On poželi, da subotnje popodne dode što prije, kako bi se mogao izvući iz te smrdljive
štakorske jame i otići u Haleiwu. k Violeti. Mnoštvo se momaka hvalisalo, da ima ljubovcu
tu i ljubovcu tamo, ali vrlo malo ih je zaista bilo tako sretno, da je stvarno imaju. Svi su
govorili o tome, pokušavajući da uvjere jedan drugoga, a i sami sebe, kakve divne žene
imaju — a onda bi odlazili dolje u Service Rooms ili u New Congress i ogoljeli stražnjicu za
tri dolara po hicu. Prewitt je znao, kako je sretan, što ima Violetu, koja hoće s njime da
spava.
Sjedio je tako na svom ležaju, ljutit i zlovoljan, čekajući jelo, čekajući subotu.
Putem u kantinu Clark je i dalje u hodu gledao u Andersona. Nekoliko se puta trgnu,
kao da bi htio reći:
»Nisi imao pravo da tako misliš«, konačno izlanu. »On je dobar momak. I sam možeš
vidjeti, da je dobar momak.«
»Prokletstvo, to i ja znam«, planu Andy. »Zaboga, prestani. Znam, da je dobar momak.«
»U redu,« reče Clark, »u redu. Zakasnit ćemo na objed.«
»Dodavola s objedom«, odvrati Andy.
Kad je odjeknuo zvižduk pozivajući na objed, umiješa se Prew u mnoštvo, što je pojurilo
prema blagovaonici. U jatima sletiše niz stepenice i naguraše se u trijemu pred vratima, kroz
koja nisu mogli dovoljno brzo da produ. Sa svojim svijetlim, nasmijanim licima, čistim
rukama i radnim bluzama poškropljenim vodom bili bi dobra slika za propagandni oglas,
koji je pozivao u vojsku. Tko ih ne bi dobro poznavao, ili ih ne bi pomno motrio, ne bi
zamijetio ni crnu prugu, koja je označavala, dokle je doprla voda na zapešćima, a ni rub
prljavštine, što se sa sljepočica spuštao kraj ušiju na vratove. Svi su bučili, zveckali
priborom za jelo, dobacivali grube sale i glasno se smijali. Ali Prew nije u torn učestvovao.
Dva ili tri vojnika, koje je poznavao po imenu, izmijeniše s njime nekoliko riječi, trijezno
i s mnogo suzdržavanja, a zatim se okrenuše, da se pridruže smijehu svojih drugova. Četa G
bila je posebna ličnost, sastavljena od mnogo muškaraca, ali on nije bio dio te ličnosti. Jeo
je, zavijen u šutnju i zaokružen zveckanjem i škripom žlica po porculanu i šumom općeg
razgovora. Od vremena do vremena, osjećao bi brojne radoznale oči, što su ga promatrale.
Poslije jela pođoše u skupinama, po dvoje, po troje, natrag uz stepenice. Sad su bili
punih trbuha i tihi. Obijest, što ju je izazvalo iščekivanje onog sata odmora, ustupila je
mjesto nezadovoljstvu, jer će uskoro biti pozvani na rad s punim želucima. Pojedinačne
grube sale umrle su ranom smreu pod ciničkim pogledima.

1261
 Prew uze svoj tanjur i postavi se u red pred kuhinjom. Ostatke jela otare u pljesnivi
kabao, položi tanjur i šalicu u posudu za pranje suđa, u kojoj su ih kuhinjski pomoćnici
žustro strugali. Maggio je prekinuo posao samo da domahne Prewu. Zatim se Prew vrati u
svoju sobu. Ondje pripali cigaretu, baci šibicu u praznu dozu od kave, koju je našao kao
pepeonik, pa se usred sve te buke ispruži na svojoj postelji. Ležeći tako s rukom pod glavom
i sa cigaretom u ustima, ugleda poglavicu Choatea, kako mu prilazi.
Taj orijaški čistokrvni Indijanac iz plemena Choctaw, koji je polako govorio i polako se
kretao osim u atletskim borbama, gdje je bio brz poput leoparda — mirnih očiju i neprozirna
lica, sjedne k njemu na rub postelje i osmjehne mu se kratkim i plahim osmijehom. U
normalnim prilikama bili bi stisnuli jedan drugome ruku, da to nije bila tako
konvencionalna stvar, koja bi obojicu stavila u nepriliku.
Krupna i zbijena masa poglavičina tijela, koja je posvuda, gdjegod bi se on pojavio, u
krugu od dvadeset metara širila pouzdanje i mir, podsjeti Prewa na sve one jutarnje sate, za
vrijeme kojih je s Redom doručkovao i debatirao kod Choya. On pogleda poglavicu i poželi,
da bi postojao put, da izrekne sve te uspomene i da mu kaže, kako mu je drago, što se opet
nalazi u njegovoj desetini, a da se obojica pritom ne smetu.
Cijelu prošlu jesen za vrijeme nogometne sezone, u kojoj je poglavica Choate bio
oprošten vježbi, oni su skoro svakoga jutra doručkovali s Redom u Choyevom restaurantu,
oba trubljača u specijalnoj službi i veliki Indijanac, koji kao nogometaš nije trebao vršiti
redovne vojne vježbe. Čim je upoznao krupnog Choctawa, čije je lice bilo slično mjesecu,
Prew je gotovo pobožno odlazio na svaku • igru i na svaku sportsku priredbu, na kojoj je
sudjelovao Indijanac. To su pak bile gotovo sve priredbe, jer se Wayne Choate skoro cijelu
godinu bavio sportom. U jesen je poglavica igrao braniča i bio jedini igrač, koji je punih
šezdeset časaka mogao da izdrži onu vrst nogometa, koja se Igra u vojsci. Zimi se bavio
košarkom. I tu je poglavica opet igrao braniča, pa je bio po vrsnoći u puku treći strijelac na
gol. A u ljetnom baseballu bio je poglavica, kako su neki govorili, najbolji igrač u cijeloj
vojsci. U proljeće je opet bila laka atletika, gdje se sa sigurnošću moglo računati, da će
poglavica u bacanju kugle ili diska zauzeti prvo ili drugo mjesto i da će sabrati neko liko
bodova u trčanju na kratkim prugama. U mladosti, prije nego što je dobio trbuščić od
komisne pive, postavio je poglavica na Filipinima rekord na stotinu yardi, koji još uvijek nije
bio oboren. Od toga je, medutim, prošlo već nekoliko godina.
U toku svog četirigodišnjeg boravka u četi nije ni jedan jedini dan obavljao radnu
službu. Da je pristao da boksa za Holmesa, bio bi u roku od četrnaest dana postao štabni
vodnik. Nitko nije znao, zašto Choate nije zatražio, da ga premjeste u koju drugu četu. gdje
bi mogao napredovati u službi, ili, zašto ne boksa za Holmesa, jer Choate nije govorio o
svojim razlozima. Umjesto da napreduje, ostao je u četi G vječni desetar, pa se svake noći u
Choyevom restaurantu opijao do besvijesti pivom, tako da je prosječno triput u tjednu
skupina od pet momaka morala odlaziti po njega i odvlačiti ga kući na mitraljeskim kolicima
sa čeličnim kotačima.
Imao je pun kovčeg zlatnih medalja s Filipina, iz Paname i Puerto Rica. Na njih bi
uzajmljivao novae za pivo, kad bi ostao bez para, prodavajući ih ili ostavljajući u zalog
ljudima, koji su po svaku cijenu željeli da slove kao sportaši. Svaki put, kad bi ga
premjestili, ostavljao bi za sobom košaru za rublje punu počasnih diploma. Svi oni ljudi u
Honolulu, koji su mu se divili, zgranuli bi se, kad bi ga vidjeli, kako iz noći u noć sjedi
mutnih očiju u Choyevom restaurantu i puni svoj orijaški trbuh kao kakvu bačvu
nevjerojatnim kolicinama piva.
Prew ga je promatrao, razmišljao o svemu tome i čudio se. Budući da nije mogao izreći
ono, što bi zapravo htio reći, čekao je, da progovori Choate.

1261
 »Cetni mi je starješina rekao, da si uvrštenumoju jedinicu«, progovori poglavica na svoj
svečani način, koji je malo podsje- ćao na medvjeda. »Pomislio sam, dakle, da treba da odem
k tebi i da te upoznam sa stanjem stvari.«
»O. k.«, odgovori Prew, »samo naprijed.«
»Ike Galovich je razvodnik.«
»Već sam čuo za nj«, reče Prew.
»Cut ćeš još i više«, polako i svecano nastavi poglavica. »On je poseban tip. Sad vrši
dužnost vodnika.I Zapravo je Wilson redovni vodnik, ali on je u vrijeme boksacke sezone
oprošten vježbe. Do ožujka ga ne ćeš često vidjeti.«
»Kakav je čovjek taj Champ Wilson?« upita Prew.
»On je dobar,« polako odvrati poglavica, »ako ga razumiješ. Ne govori mnogo i ne druži se
ni s kim. Jesi li ga kad vidio kako boksa?«
»Naravno«, uzvrati Prew. »Zilav je to čovjek«.
»Ako si ga vidio kako boksa, onda o njemu znaš isto toliko, kao i svi ostali. On je
prijatelj vodnika Hendersona, koji se brine za Holmesove konje. Obojica su služila u
Holmesovoj četi u Blissu.«
»Po tome, kako boksa,« dobaci Prew, »mogao bi čovjek pomisliti, da umije biti i podao.«
Poglavica mu mirno pogleda u oči. »Možda i jeste«, reče. »Ali ako ga čovjek pusti u miru,
ne čini nikakvih neprilika. Ni za koga se on mnogo ne brine, ne zapodjeneš li s njime kavgu.
U takvom slučaju je medutim moguće, da nastupi kao pretpostavljeni i da podnese prijavu.
Sam sam vidio, kako je dvojicu momaka strpao u zatvor.«
»O. k.«, kimnu Prew. »Hvala ti«.
»I mene ćeš ovdje rijetko vidjeti«, nastavi poglavica. »Ga^- lovich snosi svu odgovornost
za ovaj vod. Cak i onda, kad je Wilson ovdje, obavlja stari Ike sav posao. Meni si odgovoran
samo onda, kad rnoram da pregledam tvoje stvari za jutarnju subotnju inspekciju. Ali Ike i
onako pregledava svakog pojedinca, pošto su desetari podnijeli raport, pa je to svejedno.«
»Pa što onda ti radiš«, osmjehne se Prew.
»Vrlo malo. Stari Ike radi sve. U toj četi zaista i ne treba desetar, jer ona u stvari i nema
desetina. Postoje samo vodovi umjesto desetina. Mi izlazimo u vodovima, a ne u
desetinama.«
»Misliš li, da ljudi uopće nisu popisani po desetinama?«
»Tako je«, polako će poglavica. »Oh, imamo ih u popisu. Ali kad izlazimo u novoj
formaciji, desetari idu na čelu kolone, a ostali se svrstavaju kud koji stigne.«
»Vraga!« viknu Prew. »Pa kakva je to vojska? Tamo u Myeru svrstavali smo se svaki na
svom mjestu u svojem vodu.«
»Ovo je ananaska vojska«, odvrati poglavica.
»Ne bih mogao reći, da li mi se to svida ili ne«, dobaci Prew.
»Ne mislim, da bi ti se moglo svidjeti«, reče poglavica, »ali ona je zaista takva. Jedina
prilika, kad se desetar ovdje može da brine za svoje ljude, jest jutrom, dok njegova desetina
čisti latrine, ali Ike dolazi i onamo da kontrolira.«
»Taj Galovich mora da je silan momak.«
Poglavica izvuče vrećicu »Durhan« duhana iz džepa košulje i zagleda se u nju. »On i jeste
silan momak«, potvrdi. Pažljivo smota krupnim prstima cigaretu. »I on je s Holmesom bio u
Blissu. U ono vrijeme bio je ložač. Zimi se brinuo za kotlove. Možda da je bio vojnik prvog
reda.« Poglavica pripali tanku smedu cigaretu, baci žigicu u Prewov pepeonik i povuče
nekoliko dimova. Nije međutim gledao Prewa, već je pažljivo promatrao dim, što ga je
izdisao. »Stari Ike je naš stručnjak za vježbu. Prema planu službe imamo svakog jutra jedan

I U originalu: »Acting platoon sergeant«, vršilac dužnosti vodnika (obično običan vojnik, koji
trenutačno vrši dužnosti vodnika u toku vježbe).

1261
sat vježbe. Galovich uvijek upravlja vježbom.« Cigareta je brzo dogorjela i poglavica je baci u
pepeonik. Ni sad nije podigao pogled.
»O. k.«, potakne ga Prew. »Što je? Što te grize?«
»Koga? Mene?« upita poglavica. »Ništa. Upravo sam razmišljao o tome, kaniš li još tako
kasno u sezoni početi treningom ili ćeš počekati do ljeta, da bi onda imao pravo da
sudjeluješ u Cetnim borbama.«
»Ni jedno ni drugo«, odvrati Prew. »Ne ću boksati«.
»Oh«, suzdržljivo će poglavica. »Razumijem.«
»Misliš li da sam lud, zar ne?« upita Prew.
»Ne«, odvrati poglavica. »To ne mislim. Ipak sam se nekako začudio, kada sam čuo, da si
otišao iz trubljaekog zbora; čovjek, koji umije tako sjajno svirati.«
»Da«, žestoko će Prew, »otišao sam odande. Ne žalim za tim, ali ne ću ni boksati. Ni za
tim ne žalim.«
»Prema tome nemaš nikakvih briga, zar ne?« upita poglavica.
»Baš nikakvih.«
Poglavica ustane i pode do postelje kraj Prewitta. »Mislim da dolazi Galovich. Čini mi se,
da je ovdje.«
Prew uzdigne glavu i pogleda. »Reci, poglavico, u čijoj je desetini zapravo onaj momak
Maggio? Onaj mali dago?«
»U mojoj«, odvrati poglavica. »Zašto?«
»Sviđa mi se. Jutros sam ga sreo. Drago mi je da je u tvojoj desetini.«
»Dobar je to momak. Prošlo je mjesec dana otkad je završio regrutsku obuku. Sve
obavlja krivo, pa mu utrpavaju i sve posebne poslove, ali dobar je momak. Za takvog
mališana pun je humora, pa tjera stalno sve mornke na smijeh.«
Galovich je dolazio prema njima. Prew ga pogleda i začudi se. Galovich je prolazio
izmedu postelja. Imao je velike noge, svi- nuta koljena, a pri svakom je koraku tako pomicao
glavu i tijelo, kao da na ledima nosi željeznu blagajnu. Imao je silno dugačke ruke, koje su
mu dopirale gotovo do koljena, tako da je bio sli- čan majmunu, koji se pri hodu oslanja na
članke ruku. Sličnost su dopunjavale mala glava, pokrivena kratko ošišanim čekinjama,
koje su na čelu dopirale gotovo do obrva, zatim male pri- ljubljene uši i dugačke usne.
Zaista bi izgledao kao majmun, po- misli Prew, da nema duboko položenih očiju,
bezizražajnih, i njegova osušenog vrata.
»Je li to Galovich?«
»Jeste, to je on«, odvrati poglavica, a iz dubine njegova pola- ganog dostojanstva dopre
blijedi smiješak. »Počekaj, kad ga budeš čuo kako govori.«
Pojava se zaustavi na podnožju Prewittove postelje. Stari je Ike stajao pred njima i
promatrao ih svojim crveno obrubljenim očima, utonulim u more nabora. Zamišljeno je
pomicao otrom- boljenim usnama kao da nema zubL
»Prewitt?« upita Galovich.
»To sam ja.«
»Vodnik Galovich, voda ovog voda«, ponosno reče Galovich. »Ako ste dodijeljeni moj
vodu, doći ćete pod moja komanda. Prema tome, vi ste jedan od mojih ljudi. Došao sam da
vam dam najnižu postavu.« On zastane, položi čvorave šape na rub postelje, privuče bradu i
nijemo pomaknu usnama piljeći u Prewa.
Prew okrene glavu, da pokaže poglavici kako je iznenaden, ali Indijanac je ležao u
susjednoj postelji, objesivši dugačke noge na pod. Glava mu je ležala na maslinastom
pokrivaču, složenom u četverokut i položenom na jastuk. Odjednom se učinilo, kao da u
svemu tome nema nikakvog udjela i kao da sa svim tim ne želi da ima bilo kakva posla.
»Ne gledajte njega!« zapovjedi Galcvich. »Govorim vam ja, a ne on. On je samo desetar.
Vodnik Wilson je vodnik ovoga voda. On vama reći sve, što ja ne reći, da imate raditi!«

1261
 »Kad ujutro ustanete, prvo, što učiniti, jeste, učiniti postelja. Bez nabora i bez posebni
pokrivač na jastuk. Ja pregledavam svi postelji u vodu pa ako ne dobro napravljen, ja
rastrgam i vojnik mora još jednom praviti.
Ja ne želim imati ovdje lijenčini. Ova jedinica čisti svaki dan soba za dnevni boravak i
trijem. Kad počistite pod krevet, uzmite brisač, pomoći na trijem.
Svaki momak iz ovaj vod, koji se izvlači od radna služba ili vježba, a ja ga uhvatim,
dobit će mnogo posebni posao.« Sitne crvene oči izazovno su piljile u Prewa, kao da se
nadaju, da će mu se ovaj usprotiviti i na taj način prisiliti staroga Ikea, da dokaže svoju
lojalnost prema Holmesu, prema Wilsonu, prema četi i prema cijeloj stvari, koju bismo
možda mogli označiti imenom »dobra disciplina«, »mirnodopska spremnost« ili možda
»uzdržavanje elite«. Nitko ne bi mogao definirati tu stvar, ali nije bilo ni važno, sve dotle dok
je stvar samo po sebi podizala lojalnost.
»Nemojte misliti«, nastavi stari Ike, »da možete doći ovamo kao boksač, koji umije
svakog izlemati, jer je jak momak. Naj- brži je zatvor za onaj jak momak, koji tuče drugi.«
»A sada je nastup na radna služba. Za pet časaka vi nastu- pate«, završi Ike, kratko
pogleda Prewa i dobaci Choateu prije- koran pogled. Choate se još uvijek pružao na postelji
ljenčareći. Zatim Ike teškim koracima krene do svoje postelje i ondje nastavi prekinute
litanije u cast svog nepoznatog boga, podigavši cipele da ih ulašti.
Kad je otišao, uspravi poglavica Choate gornji dio tijela, tako da su lančane opruge u
postelji zacviljele protestirajući.
»Možeš sam sebi predočiti, kako to zvuči prilikom vježbi«, javi se on.
»Mogu«, kimne Prew. »Jesu li ostali isto takvi?«
»No«, svečano će poglavica, »nisu baš svi na isti način.« Polako i veoma pomno zavije
novu cigaretu.
»Mislim, da je već doznao, da ne ćeš boksati za Holmesa«, polako i dostojanstveno će
poglavica.
»Kako bi to mogao doznati? Tako brzo?«
Poglavica Choate slegne ramenima i nastavi pretjerano ravnodušno:
»To je teško reći. Ali ja mislim, da je doznao. Da nije doznao, on bi tebi, kao boksaču,
koji je ušao u jedinicu, ponudio cijelu četu na srebrnom poslužavniku i ljubio ti stražnjicu
odavde pa do Wheeler Fielda.«
Prew se nasmije, ali svečano okruglo poglavičino lice nije odalo ni truna humora, ni bilo
kakvog drugog osjećaja. Kao da je bio samo malo iznenaden, što tu uopće postoji neki razlog
smijehu, a to je Prewa još više nagnalo u smijeh.
»Dakle,« obrati se svom krupnom susjedu, »budući da smo sad sve razjasnili, imaš li još
instrukcija za mene, prije nego što položim zakletvu i započnem svoj posvećeni život?«
»Nemam vise mnogo«, odvrati Choate. »Na dnu spremnice za cipele ne smiješ imati boce.
Stari ne voli, kad njegovi ljudi piju, pa svake subote polazi u potragu za bocama i oduzima
ih, ukoliko ih ja nisam prije njega oduzeo.«
Prew se osmjehnu. »Možda će biti bolje da uzmem bilježnicu i da to zapišem!«
»Nadalje,« polako će poglavica, »poslije deset sati ne smije u kasarni biti žena. Osim, ako
su bijele. Sve ostale, žute, erne i smede, moram odmah odvesti u pisarnicu, gdje mi Holmes
izdaje potvrdu i predaje ih Velikom Bijelom Ocu.« On ozbiljno pogleda Prewitta, a ovaj se
stane graditi, kao da nešto zapisuje na manšeti.
»Još štogod?« upita.
»To je sve«, odgovori poglavica.
Prew mu se nasmije. Kad je poglavica spomenuo tamno- pute žene, morao je pomisliti
na svoju djevojku u Haleiwi. Od jutros je treći puta pomislio na nju, ali začudo, ovaj puta ga
ta predodžba nije zaboljela. Mogao je posve mirno da misli na nju. Na časak je povjerovao,
da na svakom uglu stoje ljupke žene i da samo čekaju, da ih on oslovi i da im postane

1261
ljubavnikom, da im daje ono, za čime žude — premda je znao da tome nije tako. Toplina
polaganog prijateljstva poglavice Choatea ispunila je prazninu u njemu.
Dolje odjeknu zviždaljka, a istodobno zatrubi trubljač u dvorištu kasarne nastupni
signal za popodnevni rad. Prewitt je sada opet mogao objektivno da sluša signal. Ustanovio
je, da je trubljač veoma lose odsvirao signal, ni izdaleka tako dobro, kako b; to on mogao
odsvirati.
»Vrijeme je da izađeš«, dostojanstveno će poglavica, podižući teško tijelo sa postelje.
»Mislim da ću malo prileći i prospavati.«
»Oh, ti živino«, reče mu Px-ew uzimajući šešir.
»A onda ću oko četiri sata,« nastavi poglavica, »svratiti malo Choyu, da vidim, koliko ima
piva. Ja, naime, treniram.«
Prew pode niz hodnik, smijući se, a onda se osvrne prema Indijancu. »Mislim, da je kraj
našim razgovorima za doručkom«, dobaci, a onda se odjednom smete, jer to nije trebao da
kaže.
»Što?« bezizražajno će poglavica. »Ah, da, hm. Mislim, da je tako.« On se brzo okrenu i
pode prema svojoj postelji.

OSMO POGLAVLJE

U vojsci postoji malo poznata, ali veoma važna djelatnost, nazvana radnom službom.
Radna služba u vojsci sastoji se od veoma potrebnog čišćenja i uklanjanja posljedica
postojanja živih bića. Svatko, tko je jednom posjedovao pušku, upoznao je i radnu službu,
kad je, proboravivši četvrt sata u šumi i opalivši možda tri hica na vjevericu, koja je
pokušala da umakne, došao kući, da onda tri četvrt sata provede čisteći pušku, samo da bi
ona bila u redu, kad slijedeći puta pode u šumu. Svaka žena koja je skuhala tečno jelo i u
pladnjima ga stavila na stol, upoznala je radnu službu kad je, pošto je divan ručak pojeden,
morala da u kuhinji pere ohladnjeli umak s tanjura i klizavu mast s lonaca, da bi oni opet
bili spremni da se uvečer ponovo upotrebe, uprljaju i da ih ponovo mora prati. Svijest, da
takva služba nikad nema kraja, da se njezina beskorisnost stalno ponavlja, da ono »učini to
da bi onda istu stvar morao ponovo učiniti«, pretvara radnu službu u nešto silno zamorno.
Svatko, tko je opalio pušku na vjevericu, a onda je predao sinu zapovjedivši mu da je
oeisti, žena koja kuha obilni ručak i onda nareduje kćeri, koja nije kuhala, da opere posude,
svi ti odrasli ljudi znadu, što oficiri drže o radnoj službi. Sin i kćerka, naprotiv, mogu da
razumiju, kako običan vojnik osjeća radnu službu.
Radna služba zauzima u vojsci pedeset posto radnog vremena. Prije podne je vježbanje,
popodne radna služba. Ali tih pedeset posto radne službe ne spominju se u regrutaciji za
stupanje u vojsku, a ne spominju se ni na lijepim plakatima, koji na zidovima svih
poštanskih ureda stalno hvale romantiku vojničkog života i ističu izglede, što ih ima vojnik s
obzirom na pustolovna
putovanja u inozemstvo (povedi ženu sa sobom), silno veliku plaću (budeš li unaprijeđen),
izgled da postaneš oficir (dobiješ li patent) te zlatnu mogućnost, da naučiš zanat, koji će te
hraniti cio život. Regrut nikada ne čuje ni riječi o radnoj službi, sve dok ne podigne desnicu
na prisegu, a onda je prekasno.
Većina tih radova nije tako loša, ali je zamorna. Njihovo opravdanje leži u tome, što su
potrebni. Treba li igrati baseball, mora netko da po polju raspe konjski gnoj, da bi rasla
trava. Nitko ne očekuje, da to obave igrači, jer oni moraju igrati.
Osim potrebnih radova, koji samo umaraju, ima u pješadijskom puku takvih radova,
koji ne samo da umaraju, već i ponizuju čovjeka. Čovjeku je teško da konjicu smatra

1261
romantičnom, kad konjanik mora sam timariti konja, ili, da sanjari o puistolovinama u vezi
s vojniičkom uniformom, kad mora sam čistiti čizme. Na taj se način dade rastumačiti, zašto
oficiri koji su se izdigli iznad takvih ropskih radova, umiju da pišu tako uzbudljive ratne
uspomene. Čovjeku može biti dosadno, mora li nakon svake šetnje da čisti svoj pojas s
nabojima, ali to mu ne će oduzeti iluzije. No, ako svakoga popodneva mora odlaziti do kuća
oženjenih oficira, da njeguje travnjake, da mete dvorišta, da pere prozore i čisti ceste, on ne
samo što će izgubiti iluzije, već će biti i ponižen. Onda zaista znade, što je to radna služba.
Poslije svake zabave u klubu mora da se nade neka lojalna i patriotska duša, koja će
isprazniti i pepeonike i obrisati prolivena pica. Ali ni to nije sve. Postoji još teži ispit ljubavi
prema domovini: skupljanje otpadaka.
Svakih dvanaest dana dobiva svaka četa redom priliku da dokaže svoj heroizam. Tri
posebno odabrana čovjeka moraju da u teretnim kolima odvezu iz kuća oženjenih oficira
otpatke. Te otpatke ne trebamo zamijeniti sa smećem, po koje dolaze kanačka I kola.
To se samo po sebi i ne čini tako naročito patriotski, ali oficirske žene, koje nemaju
uredaja za spaljivanje otpadaka, a ne žele začepiti kanale i isto tako ne žele upotrebljavati
posude za smeće, jer po te posude dolazi civil, a taj bi jednostavno mogao da otkaže, bacaju
u posude za otpatke svoje upotrebljene mjesečne uloške. Ispražnjavanje samo jednog takvog
kabla može biti veoma patriotski čin, ali patriotizam, što se očekuje na kraju popodneva,
kad su teretna kola pima, zaista je neizmjeran. Ono najmanje, što bi ti ljudi zaslužili, bio bi
križ za zasluge, kad onako zavijeni u oblak smrada po truloj ribi kasaju stisnutih zubi iza
kola one dvije milje do mjesta, gdje istovaruju otpatke. umjesto da se voze. Ti ljuidi znaju i
ono, što im ne bi htio ispripovjediti ni njihov najbolji prijatelj.
Čak i najotvrdnjeliji želuei najpatriotskijih i najobičnijih vojnika naginju pobuni, a
najbuntovniji od svih tih želudaca, otkad je Warden upravljao četom, bio je nesumnjivo
Prewittov.
Od dana u dan postajalo je sve jasnije, da je upravo onda, kad bi se Prew primaknuo
vrhu dvostrukog reda, koji je nastupao u radnu službu, Warden slučajno sastavljao kakvu
narocito patriotsku skupinu.
Jedna od takvih radnih skupina bila je ona, koja je išla u mesnicu. Osim mesa, što su
ga kupovale oficirske žene, mesnica je davala i meso za svaku četu. Mesari, vojnici
specijalne službe, nisu se ustručavali da obavljaju finiji posao, naime da narezuju odreske i
kotlete, ali za teži i neugodniji posao oko istovara i prijenosa cijelih polovica zaklane stoke
tražili su radne jedinice. Nakon takvog popodneva bila je Prewova čista modra bluza sva
kruta od krvi i nečistoće. Kad bi pošao kući, lice bi mu bilo puno prljavštine, a isto tako
kosa i uši; sav je bio obliven kiselkastim klaoničkim zadahom. U takvom bi slučaju Warden
obično stajao na vratima hodnika, gladak, hladan i čist, pošto se osvježio pod tušem,
zavrnutih rukava i ljubezno bi mu se osmjehnuo.
»Bilo bi dobro da se požurite i da se operete«, običavao bi reći. »Večera je skoro prošla.
Ceta već petnaest minuta jede. Ili zar možda želite,« nacerLo bi se on, »radije poći ovakvi,
kakvi ste, a onda se kasnije oprati?«
»Ne«, ozbiljno bi odgovorio Prew. »Radije ću se najprije oprati.«
»Još uvijek ste stari kicoš, zar ne?« porugljivo bi rekao Warden. »Kako god hoćete.«
Jednom ga upita Warden, ne bi li ipak htio da boksa ili da igra baseball. »Izgledate
veoma umorni, mladiću«, dobrodušno dobaci. »Da ste sportas, ne biste trebali vršiti radnu
službu.«
»Zašto mislite, da me to smeta?«
»Ne kažem, da vam se ona mili,« zadovoljno če Warden, »rekao sam samo da izgledate
veoma umorno. Kao da ste na kraju sila.«

I Kanaci. američki naziv za domoroce na otocima Južnog mora.

1261
 »Ako mislite, da me možete prisiliti da boksam, Warden«, mrko će Prew, »onda se kruto
varate. Ja mogu podnijeti sve, što mi uvalite. Da nemate tih širita, ja bih vas, ma da ste
takva komadina, izveo na travu i izmlatio na mrtvo. A ako mi to ne bi uspjelo šakama, uzeo
bih nož, pa bih vas noću potražio u River Streetu.«
»Neka vas širiti ništa ne smetaju, mali moj«, naceri se Warden. »Ja u svako vrijeme
mogu da skinem košulju, pa i sad odmah.«
»To bi vam bilo milo, zar ne?« uzvrati Prew takoder se nacerivši. »Zbog toga bisrte me
mogli spremiti na godinu dana u zatvor?« On se okrenu, da pode uz stepenice.
»Kako ste došli na misao, da tu i Holmes ima svoje prste?« doviknu Warden za njim.
Bilo je i drugih, manjih neugodnosti. Svoj prvi weekend u četi G htio je iskoristiti tako,
da ode u Haleiwu i da izade sa svojom djevojkom, ali već prve nedjelje, kao pridošlica,
postao je žrtvom Wardenova rasporeda dužnosti. Njegovo ime bilo je na čelu svakog popisa
za posebne radove. Warden je nepopustljivo iskorištavao svoju premoć.
Kako su dani prolazili, a on nije svoje ime našao na popisu kuhinjskih pomoćnika,
naslutio je, da ga čeka zlo. A kada je u petak na crnoj ploči osvanuo pop is vojnika, koji su
imali raditi u nedjelju, vidio je, da su njegove sumnje bile opravdane. Warden je pricuvao
njegov red u kuhinji za nedjelju. Bio je čak spretniji, nego što je to Prew držao. Prew je u
nedjelju dobio službu u kuhinji, a u subotu morao je dežurati u sobi. Ne će mu preostati
nijedan Slobodan dan, da ode u Haleiwu.
U tom rasporedu vremena nalazio se i rafinirano smišljeni sistem. Vojnici, odredeni da
rade nedjeljom u kuhinji, nisu trebali u subotu saidjelovati na inspekciji, ali sobni dežurni
morali su osim toga posebnog posla sudjelovati takoder i na inspekciji. Nije bilo sumnje, da
je Warden bio spretan čovjek. Kada bi on dobio karte u ruke, nitko ga nije mogao potući.
U subotu je Warden veoma rano izašao iz piisarnice, koja se već sva sjala, spremna za
inspekciju, da pogleda Prewa, koji je ribao trijem. Naslonio se na vratmce, uživajući i
smijuckajući se, ali je Prew zagriženo radio i dalje i nije se ni osvrnuo. Bio je sav zabavljen
razmišljanjem, da li je Holmes smislio cijelu tu stvar zbog toga, jer on nije htio da se bori i
da ga prisili da boksa, ili je to jednostavno bila čista zamisao Wardenova, samo zato, jer ga
nije trpio.
Nedjeljom je Warden dolazio u kuhinju oko jedanaest sati na zajutrak. Kao četni
starješina nije morao jesti u odredeno vrijeme. Warden je naručio pečeno tijesto, jaja i
kobasice. Četa je imala pečeno tijesto i slaninu, kao uvijek, kad bi se Preem morao temeljito
naspavati poslije noći provedene u pijančevanju. Warden se nasloni na kuhinjski stol od
aluminija, iznad kojeg se nalazila velika vješalica s priborom, i poče s užitkom jesti svoj
doručak pred očima uznojene kuhinjske posluge. Zatim polako prode kraj orijaškog
ugradenog hladionika prijeko do prostorije, u kojoj su se zadržali kuharski pomoćnici.
»Gle, gle«, reče, zadržavši mirno lice i dokono se nasloni na vratnice. »Nije li to moj mladi
prijatelj Prewitt? Kako vam se svida opća služba, Prewitt? Lijep je život u streljačkoj četi, zar
ne?«
Kuhari i kuhinjski pomoćnici pogledaše onamo, jer Warden još nikada nije proveo
nedjelju u kasarni. Očekivali su, da će se nešto neobično dogoditi.
»Sviđa mi se, starješino«, osmjehnu se Prew trudeći se da odglumi nehaj, i pogleda
Wardena. Upravo je bio nagnut nad korito za ispiranje suda iz kojega se izdizala para. Bio je
gol do pojasa, a radne hlače i cipele posve su se promočile od znoja i sapunice. »Zbog toga
sam i zatražio premještaj«, nastavi ozbiljno. »To je upravo divan život. Uspijem li da
pronadem biser, odstupit ću vam polovicu. Svakome polovica. Da nema vas, ne bih imao
prilike da ga pronadem.«
»Gle, gle«, prijazno se nasmije Warden. »Gle, gle! To mi je pravi prijatelj. Konačno jedan
čestit čovjek. Dinamit je u Blissu imao svoga Preema i svoga Galovicha. Ja sam u četi A

1261
imao svoga Prewitta. Kad su ljudi jednom zajedno služili, oni jedan drugome čine sve.
Pokušat ću da vam pronađem još vise posla, kad vas toliko oduševljava, Prewitt.«
Warden se naceri Prewu, visoko uzdignuvši obrve. Prew se još dugo kasnije sjećao tog
pogleda punog potajnog razumije- vanja, pogleda, što je izbrisao kuhare, kuharske
pomoćnike i samu kuhinju i sve ostale tako, da su preostala samo ona dva para ociju, koji
su jedan drugoga shvaćali.
Prew čvrsto uhvati objema rukama tešku posudu bez ruoke, koja je stajala na dnu
korita za ispiranje, čekajući da Warden nastavi. Cinilo se, medutim, da je Warden vidio
njegove ruke, kroz svu onu mutnu vodu, jer se ponovo prijazno naceri i ostavi Prewa sa svim
njegovim uzbudljivim romantičnim predodžbama o onomu što će učiniti s posudom,
podignutom u ubojničokm trijumfu.
No usprkos Wardenovoj prijetnji, nije se vise Prewovo ime našlo na popisu posebnih
dužnosti. Idući weekend bio je Slobodan pa je mogao poći u Haleiwu. Bila je to ona ista čudna
činjenica, koju je već toliko puta zapazio u četi A. Warden je na svoj ekscentrični način bio
veoma pošten. Nikad nije prešao granice onoga, što je on osobno smatrao pravednošću.
Prew je znao, da je trebao Violeti pisati pismo, pa umalo što to nije prošlog tjedna i
učinio. Ali ipak to nije učinio. Pismo i telefonski razgovori nisu ga nikada mogli uvjeriti, da
neki drugi čovjek stvarno postoji negdje daleko u isto vrijeme, kad i on postoji. Violeta nije
postojala, sve dok je ne bi vidio. Tek onda bi opet započinjala ondje, gdje je posljednji put
prestala. U međuvremenu je živjela samo u njegovoj predodžbi, a kako može ćovjek da piše
pismo svojoj vlastitoj predodžbi?
Mogao se sjetiti, kako je kao mali dječak promatrao svoju majku gdje često piše
dugaćka pisma rodacima i prijateljima. Neke od tih rodaka i prijatelja nije nikada vidio.
Njegova je majka voljela pisati, ali već onda u Harlanu u Kentuckyju činilo mu se čudnim,
što ona piše pisma u druge gradove ljudima, koje dugo godina nije vidjela i vjerojatno ih vise
nikada ne će vidjeti. Prije nego što stigne odgovor, mogla bi se dogoditi kakva nesreća u
rudniku i otac mu može poginuti. Nakon maj čine smrti, one zime, dok je trajao štrajk, stiglo
je još šest pisama. Pročitao je njezino ime na omotima, njezino ime, koje je još uvijek
postojalo na papiru, premda je ona već davno bila mrtva. Otvorio je • pisma i radoznalo ih
procitao, ali ni u jednom pismu nije bila spomenuta činjenica, da je ona umrla. Bacio je
pisma u peć i spalio ih. Bilo je neko zaoStalo vrijeme, koje kao da je zastalo u prostoru, a ne
u samom toku vremena. Njemu to sve skuipa nije nikada postalo posve jasno.
I zato nije pisao Violeti, jer pisanje pisama nije stajalo ni u kakvoj stvarnoj vezi s
činjenicama, kao što je bila smrt, kretanje i jelo. Počekao je, dok ne bude Slobodan, a onda
je pošao k njoj.

Ona ga je čekala na vratima naslonjena na vratnicu. Gledala je kroz mrežu protiv muha,
opirući se rukom o drugu vratnicu, kao da želi kakvom trgovačkom putniku zapriječiti
ulazak. Prewu se činilo, kao da ona neprekidno čeka u istom stavu, posve svejedno, u koje
vrijeme dana ili noći dolazio on niz ulicu od raskršća, upravo tako, kao da joj je čas prije
telefonirao i kao da ga ona sad iščekuje. Bilo je to nedokučivo, kao da ona uvijek zna kad će
doći, no stvar nije bila ,ništa čudnija od svega osta- loga što je bilo s njome u vezi.
Nikada nije umišljao sebi, da je razumije, sve od onda, otkad ju je prvi put sreo u
Kahuku, poveo je na karneval, znajući da je karneval posvuda na svijetu jednak, a onda
ustanovio da je Violet još djevica. Ta ga je okolnost sama po sebi iznenadila, a kasnije nije
nikada imao prilike da se oporavi od tog iznenadenja.
Violet Ogure. Oh-guu-rdii! R je valjalo izgovoriti kao pijani o. Cak i samo to ime bilo je
neobično i neuračunljivo. Posebne osobine neke strane zemlje ne iznenaduju nas, jer ih
očekujemo, čim zademo medu strance. Da, čak ih i tražimo. Nerazumljivo je, medutim, bilo
povezivanje običnog imena s prezimenom na stranom jeziku. Violet je bila sliona svim onim

1261
japanskim, kine- skim, havajskim, portugalskim i filipinskkn djevojkama druge ili treće
generacije. Lična ,su imena dobile po engleskom cvijeću, a njihova prezimena potjecala su iz
drugih stoljeća. Djevojke. čiji su roditelji uvezeni kao stoka, da rade na plantažama šećerne
trstike i plantažama ananasa, djevojke, čije si sinove mogao da nađeš u onoj masi malih
dječalca, koji su ti pred barovima čistili eipele, ponavljajući staru legendu: »Ja napola
Japan, napola Scho- fifcld«. Ili suzdržljivo se smiješeći: »Ja napola Kina, napola Sehofield«.
Bilo je to sjeme vojnika, koji su odslužili svoj rok i onda misteriozno zauvijek nestali na
miitskom kontinentu, koji se zvao Sjedinjene Države.
Violet je bila podjednaka mješavina nečega posve poznatog s nečim nedokučivo stranim.
Bila je kao sam grad Honolulu sa zgradama svojih moćnih banaka, čiji su vlasniei misionari
i s daščairama japanskih kinematografa odmah iza perivoja Aala, mješavina brojnih
plemena, koje nije mogao da razumije nitko, a najmanje Violet, Prew je naučio da ispravno
izgovori njezino ime, i to ,je bilo sve, što je znao o njoj.
Ude u zapušteni vrt, uprljan kokošjim izmetinama, a ona mu izade u susret na
verandu, što su je skucali sami ukućani. Uhvati je za ruku i pomogne joj da side niz one tri
natrule stepenice. Zatim odoše iza kuće, ceremonija, što su je ponovili svaki put kad bi on
došao, jer ga za sve to vrijeme još initko nije pozvao u prednju sobu niti ga je ona povela
onamo.
Stražnja veranda bila je triput veća od prednje. Nije imala zastora protiv muha. Od poda
pa do stropa prerasla ju je i ispre- plela loza, tako da je pobudivala dojam zatvorene spilje,
upravo posebne prostorije. To je, uostalom, i bila prostorija za dnevni boravak obitelji Ogure.
Iza kuća nalazio se kokošinjac. Pred njim su ponosno šetale umišljene kokoši, vireći
ovamo i onamo svojim očima sličnim staklenom biserju i spuštajući izmetine u travu,
nedužno kao da su svetice. Posvuda je vladao kiseli vonj njihova kokošmjca i cjjelog njihova
roda. Prewu je do kraja života zadah kokoši iza- zvao živu predodžbu Violete i njezina života.
Violetina spavaonica kraj kuhinje nije nikad bila pospremljena. Pokrivači na željeznoj
postelji, ,s koje se oljuštila pozlata, bili su stalno ispreturani. Na postelji i na jedinom stoleu
uvijek su ležale haljine, komoda, skucana kod kuće bila je posuta puderom, a u kutu stajao
je onnar sačinjen od četverouglastih stupova, pred kojima je visio zastor od zagasito zelene
tkanine sa cvijećem jarkih boja, kakve su posebno izrađivane za Havaje. Violet je sama
objesila tu tkaninu iskreno se nadajući, da će jednog dana imati nešto bolje.
Prew svuče košulju i hlače, pa poče gol u onoj zbrci tražiti svoje gaćice za kupanje.
Kretao se sigurnošću, stečenom dugim poznavanjem te prostorije. Kaos ga nije nimalo
smetao. On odgurne cipele i zbaci haljine ,sa stolca na postelju. U toj trošnoj kolibi osjećao
se više kod kuće nego što se to osjećala Violet.
Grozd tih koliba, što su se uspinjale s obje strane ceste na brežuljke, mogao bi biti
njegova domovina u Harlanu, samo što nije bilo čađe i ugljene prašine. Stražnja veranda s
njezinom zardalom sisaljkom, okrhnuti umivaonik s vrčom od cinka i granitno podnožje
bunara bili su od istog materijala kao i njegov vlastiti život. On se kroz gusti mrak toga
siromaštva kretao oinom lakoćom, kakvu je mogao da smogne sarno .čovjek, koji je u njoj
odrastao.
Tražeći gaćice za kupanje ispripovjedio joj je, da je premješten i zašto nije tako dugo
došao.
»Ali, zašto si dao da te premjeste, Bobbie?« upita Violet svojim cvrkutavim glasom, koji
ga je uvijek navodio na smi'jeh. Sjedila je na postelji i prčmatrala, kako je on sazuo cipele i
баrape i obukao stare ribarske .papuče od jedrena platna.
Svježi je zrak strujao izvana kroz jedini prozor. Taj ргогот kao da je bio prekasno stigla
misao. Svježi je zrak potiskivao ustajali zadah rijetko mijenjane posteljine. Hladnim je
dahom dodirnuo njegovo tijelo, i on pogleda Violet u njezinim kratkim hlačama i gmdnjaku.
Osjetio je, kako je stara divlja glad ukrotila njegovo tijelo i kako su mu se oznojili dlanovi.

1261
 »Sta kažeš?« upita odsutan duhom. »Ah, tako. Nisam. Premjestili su me. Houston je to
učinio, jer sam mu rekao što ga ide.«
»čuj,« nastavi. »Nikoga nema kod kuće. Hoćemo li?« Tri tjedna, skoro pun mjesec dana,
bilo je i previše dugo. Osjetio je, da mu krv bije iza očiju.
»Počekaj«, reče ona. »Nisi li mogao otići k tvojem oficiru i zamoliti ga da smiješ ostati?«
»Da, mogao sam.« Prew nervozno zabaci glavu. Mislio je, da čovjek u vojsci vise treba, da
vojska 6ini čovjeka gladnijim. »To sam trebao učiniti, ali nisam mogao. Nisam mogao da
budem ulizica.«
»No, dobro,« odvrati Violet. »Da, ali ja bih izrnislila neki dokaz, koji bi me izvukao.
Pogotovu, kad si imao dobro namještenje i kad si ga želio zadržati.«
»To bi moglo biti«, nastavi on. »Ali, meni nije nikad tako silno stalo ni do jednog mjesta.
Ne razumiješ me? Nisam mogao drukeije. Čuj,« reče »dođi ovamo, dodi ovamo k meni.«
»Sad ne ću«, odvrati ona, gledajući ga i dalje gotovo radoznalo ravno u lice. »Mislim, da
je šteta izgubiti tako dobro mjesto, a osim toga i čin.«
»Da, šteta je«, odvrati Prew. Dodavola s time, pomisli on. »Je li ovdje ostalo još nešto
rakije?«
»Još uvijek je nešto u boci, koju si posljednji put donio«, odgovori ona. »Nisam je
dirnula. To je tvoja boca.« Violet po- nosno ustane. »Boca je u kuhinji, a mislim da je ovdje
još i jedna puna boca, koju si jednom davno donio. Hoćeš li da štogod popiješ?«
»Da«, odvrati on i pode za njom u kuhinju. »Vidiš,« poče joj pomno razlagati, »ja te odsad
ne ću više moći tako često posjećivati kao dosada. Osim toga ću ubuduće dobivati samo
dvadeset i jedan dolar na mjesec, tako da ti ne ću vise moći davati toliko, koliko sam ti
dosad davao.«
Violet kimne glavom. Onako nedokučiva kakva je bila, činilo se da na nju to ne čdini
nikakav dojam. Prew odluči, da će neko vrijeme stvar ostaviti u torn stadiju. Nije imalo
smisla da sad sve pokvari.
»Pođimo na ono mjesta na brežuljku«, pozove je on, »na naše mjesto«, intimno doda.
Istodobno se i zastidi, jer je osjećao, da moljaka. Toliko vremena bez žene, to se upravo
zadire u čovjeka. Krv mu je sad obilnije i gušće tekla kroz žile.
»Dobro«, pristane ona. Na vratima ormara nije bilo stakla, ali ona ih ipak iotvori, da
izvadi bocu. Bilo joj je neugodno, što na vratima nema stakla. Kad je uzdigla ruke, položi joj
Prew ados>traga dlanove na grudi. Violet razdraženo trgne ruke prema dolje, ali on okrene
njezino tijelo prema sebi, stisne joj ruke uz tijelo i poljubi je. Ona je jednom rukom držala
bocu. O'nako bosa nije bila isto toliko visoka kao on.
Kroz isprepletenu suhu travu uspese se na brežuljak. Prew je nosio bocu. Sunce je
ugodno i toplo sjak> na njihova gola leda. Usred male skupine drveća na vrhu brežuljka,
legoše u travu, čije je blijedo zelenilo bilo izmiješano s mrtvim smedim vlatima. Pogledali su
prema kući, koja je ležala gotovo okomito ispod njih.
»Lijepo je, zar ne?« upita Prew.
»Nije«, odbi Violet. »Ružno je, strašno ružno«.
Ispod njih je ležala razasuta skupina daščara, bezimeni za- selak, koji se nije nalazio na
turistickim mapama. Izgledao je kao da će ga odnijeti prvi snažni vjetar. Omi su se na vrhu
brežuljka nalazili kanda na krivini velikoga slova U. Mogli su da gledaju dolje na kuće, čiji se
red savijao po dolini, a mogli su da pOgledaju i ravno preko polja na zelenu šećemu trstiku
na drugoj strani.
»Kao dijete živio sam na sličnom mjestu«, reče Prew. »Samo što je bilo malo veće. No
inače je bilo baš takvo«. Ra-zmišljao je o davno zaboravljenim uspomenama, koje mu se
vraćahu u sjećanje, donoseći sa sobom toliko života i toliko uzbudenja, jate se u duhu, a ti
to ne možeš nikome da rekneš, jer nitko nema s time nikakve veze. On osjeti tugu, što ih je
izgubio, i što one nemaju za nj više nikakva značcsnja.

1261
 »Jesi li ga volio?« upita Violet.
»Nisam«, odgovori Prew. »Ali odonda sam živio na mnogim mjestima, koja su bila još
gora«. On se izvinu na leda i zagleda se u sunce, koje je virilo između lišća na drveću.
Prew osjeti, da ga obuzima onaj osjećaj slobode, što je daje subotnje popodne. Padao je
na nj kao lišće u jesen, još davno, u njegovoj kući. Osjećaj je u njemu šaputao: život ne će
započeti prije ponedjeljka ujutro. Kad bi to bar potrajalo cio živ»t, šaputalo je dalje u njemu.
Kad bi bar cio život bio samo dopusf od tri dana.
Ali to je bila samo pusta želja, Prewitt. On gucne iz boce i pruži je Violeti. Ona ispi,
naslonjena na lakat; pritom je gledala na kuće. Pila je nerazrijedeni whisky jednakio kao što
ga je i on pio, kao da je voda.

»Strašno je to«, javi se ona, još uvijek buljeći u dubinu. »Nitko ne bi smio da živi na
takvim mjestima. Moj popa i moj a morna dosli su ovamo s Hokkaida. Cak ni ta kuća nije
njihova«. Dok mu je vraćala bocu, on je zgrabi za ruku i izvrnu je. Poljubio ju je, a ona mu
prvi put uzvrati poljubac, položivši mu ruku na obraz.
»Bobbie«, reče »Bobbie!«
»Dodi«, pozove je on, »dođi ovamo!«
Ali Violet se usprotivi i pogleda jeftini sat na svom ručnom zglobu. »Moma i popa vraitit
će se svakog časa kući«.
Prew se uspravi. »Sto zato?« razdraženo upita. »Ovamo gore ne će doći«.
»Nije zbog toga, Bobbie. Počekaj do noći. Noć je vrijeme za to«.
»Ne«, usprotivi se on. »Za tu je stvar svako vrijeme pravo, samo kad je čovjek
raspoložen«.
»O tome se upravo i radi«; odvrati ona. »Ja nisam raspoložena. Oni će odmah doći kući«.
»Pa oni znadu. da mi noću spavamo u jednoj postelji«.
»Ti znaš, kakav je moj položaj prema momi i popi«, reče Violet.
»Da, ali oni to ipak znadu«, ustrajao je Prew. Onda na- jednom upita sam sebe, da li
roditelji to zaista znadu. »Ta morali bi znati, ne?«
»Popodne je stvar drukčija. Oni se još nisu vrattli s posla, a ti si vojnik«. Ona se prekinu
i posegnu u travu za bocom. »Ja sam svršila giminaziju Leilehua«, doda.
A ti nikada nisi zavrsio ni sedmi razred, rece Prew sam sebi. Vidio je gimnaziju Leilehua
u Wahiawi.
»Pa šta onda, ako sam vojnik?« upita on. »Što je loše na takvom prokletom vojiniku?
Vojnik nije gori od ostalih ljudi«.
»Znam«, kimnu Violet.
»Vojnici su isto tako ljudi kao i svi ostali«, ustrajao je Prew.
»Znam«, potvrdi Violet. »Ali ti ne razumđješ. Toldke Nisei- djevojke izlaze s vojnicima«.
»Pa šta onda?« upiita Prew i dosjefa se pjesme: »Manuelo, momče, drago rnoje momče,
nema vise bila-hila, sestra se skiće s vojnicima i u kasne sate dolazi kući«.
»Svi bi vojnici htjeli da spavaju s djevojkama«, reče Violet.
»No, djevojke izlaze i sa civilima, koji žele isto. Sta je u tome loše?«
»Nema u tome ništa loše«, odvrati ona. »Ali Wahine-djevojka mora biti oprezna. Pristojna
japanska djevojka ne izlazi s vojnicima«.
»S njima ne izlazi ni priatojna bijela djevojka«, potvrdi Prew, »<i uopće ne izlazi nijedna
pristojna djevojka. Ali vojnici nisu ništa drukčiji od desetara. Svi oni žele jedno isto«.
»Znam«, potvrdi Violet. »Ne budi lud. Ljudi baš tako gle- daju. na vojnike«.
»Zašto me onda tvoji ljudi ne lizbace? Ili; zašto ndšta ne poduzmu? Ili ništa ne kažu?
Kad oni to ne žele?«
Violeta se zaČudi. »Tako nešto ne bi oni nikada učinili«.
»Dovraga, pa svi susjedi me vide da redovito dolazim ovamo«.

1261
 »Da, vide te, ali to nikada ne bi spomenuli«.
Prewit je pogleda. Ležala je u šarenim mrljama sunčanog svijetla, ispružena na ledima.
Pogleda u njezine kratke i tijesne hlače.
»Bi li voljela da se odseliš odavde?« oprezno je upita.
»Veoma bih voljela«.
»No«, nastavi on ispitljivim tonom, »možda ćeš uskoro imati priliku«.
»Samo što ne rnogu odseliti zajedno s tobom«, dobaei Violet. »Ti znaš, da to ne mogu
učiniti«.
»Pa i sada živimo zajedno«, nastavi Prew. »Jedino što nas razlikuje od ostalih ljubavnih
parova jest to, da ti stanuješ sa svojom obitelji«.
»U torn i jeste cijela razlika«, opre se Violet. »Nema smisla da govorimo dalje o tome.
Znaš, da to ne mogu učiniti«.
»U redu«, reče Prew. Život ne će poćeti prije ponedjeljka ujutro, stvar može počekati i do
sutra. On se okrene na leđa i zagleda se u nevjerojatno plavilo havajskog neba. »Pogledaj
prijeko prema zapadu«, reče. »Tamo se skuplja oluja. Pogledaj samo one gomile oblaka«.
»Oblaci su divni«, reče Violet. »Tako su cmi. Jedan se uspinje na drugoga, sve više i više,
kao stijene«.
»To je ravni vihor«, dobaci Prewit. »Početak kjišnog vre- mena«.
»Kroz naš krov curi kiša«, kimmu Violet i posegnu za bocom.
Prew je pi'omatrao gomilu oblaka, što je plovila po ne'bu. »Zašto te tvoja obitelj nije
izbacila, kad si me do vela u kuću, ako sttvar stoji tako?« upita on.
Violet ga začuđeno pogleda i reče: »Pa ja sam njihova kćer«.
»Ah tako«, odvrati Prew. »Dođi. Možemo i sići dolje. Uskoro će početi kiša«.
Prešavši preko planina, oluja se brzo približavala. Već prije večere započeo je jaki
pljusak. Prew je sjedio sam na stražnjoj verandi, dok je Violet pomagala majci u kubinji.
Njezin otac sjedio je sam u prednjoj sobi.
Staroi, kako ih je on u sebi nazivao, stigli su kući prije kiše. Izašavši iz starog Forda
punog ljudi, koji ih je iskrcao pred kuoom, stadoše japamskim jezikom nešto čavrljati s
ljudima u Fordu. Ford zatim otklopota niz ulicu do naredne kuće. On je bio zajedničko
vlasništvo pet obitelji. Isto tako je cijela zajednica sa- gradila od napol istrula drva one
brojne milje kanala za vodu i sad im je bila vlasnik. Duž cijele doline virilo je iz zemlje drvo
toga vodovoda poput neke skele preostale nakon gradnje planina u pradavnim vremenima.
Staroi su dojurili kroz kuću na stražnju verandu, gdje su sjedili Prew i Violet, a zatim
izašli da prekopaju svoj uredni vrtić, u koji su se slijevaLi svi kanalčići. Prew ih je
promatrao. Bili su zgureni i savinuti, a lica kao da su im bila od suhih smežuranih jabuka.
U Prewu se porodi opravdano ogorčenje na cio Ijiudski rod, zbog života što su ga vodili ti
ljudi, to dvoje ljudi, koji su izgledali kao da su Violetini djed i baka ili pra- djed i prababa, a
ipak im nije bilo vise od četrdeset godina.
Njihov vrt, u kojem je svaki centimetar tla bio iskorišten, podijeljen u male čiste
čeitvorine i trokute, s nasadima rotkviee, kelja, tara, glavnate salate, i malog polja raze,
preplavljenog vodom, te pola tuceta inozemnih variva, bio je čitav njihov život. On je bio
rječit svjedok marljivosti svojih vlasnika. Starci su radili, sve dok nije počela kiša, a onda
prestadoše i odložiše motike. Uspevši se na veraindiu, ne prozboriše ni riječi s Pre worn.
Činilo se, da i ne znaju, da je on ovdje.
Sjedeći tako sam na verandi i prisluškujući kako žene dogotavljaju večeru, Prew opet
osjeti ono ogorčenje što ga je i prije osjetio, osjećaj izgubljenosfei i samoće, beznadne
nemoći, sudbinu svakog čovjeka, koji mora da živi u pčelinjoj ćeliji, odvojen od svih ostalih.
AM miris uzavrelog variva i svinjskog pečenja dopro je iz kuhinje, i osamljenosti na neko
vrijeme nestade. Topli i vlažni miris govorio mu je, da žive i drugi ljudi i da prireduju večeru.

1261
 SlUišao je romon kiše i tutnjavu gromova, što je zvučala šuplje, kao da grmi u bačvi.
Uzbudenje i osjećaj ugodinostu dijelio je s kukaima, koji su zujali na verandi, pobjegavši od
oluje. Od vremena do vremena pokusao bi da ubije po kojeg komarca pljeskajući rukama u
tišini, koja je šumjela i zujala. Veranda ga je zaštićivala od kiše, osim od ono nekoliko kapi,
koje su udarale o tlo rasprskavajući se, a te su bile ugodno hladne. Bio je u zaklonu, jer su
negdje iza vodenog zida postojali ljudi i pripravljali večeru.
Violet ga pozove i on ude u kuhinju prožet osjećajem, da su vojska i neobično divlje
Wardenove oči daleko. da je jutro narednog ponedjeljka samo težak san, prasitaro kasno
sjećanje, tako hladno i tako daleko kao mjesec. Sjeo je pred tanjdr, s kojeg se pušilo jelo.
Bila su mu tuda ta neobična variva bljutava okusa, te svinjsko meso, ali ipak ih je pojeo s
uživanjem.
Svršivši s večerom, starac i njegova žena postaviše tanjire u kabao za ispiranje i šutke
odoše prijeko u prednju sobu, u kojoj su stajali mali oltari živih boja. Brewa nisu nikad
onamo pozvali. Za vrijeme cijele večere nisu progovorili ni riječi, ali Prew je već davno naučio
da nema smisla ni pokušati da se s njima porazgovora. On i Violet su šutke sjedili u kuhinji,
pild su aromatski čaj i slušali kako vjetar trese kolibom i kako kiša zaglušno bubnja o
limeni knov. Onda i oni staviše svoje tanjire u stari napuknuti kabao za ispiranje. Prew se
osjeti potpuno lcod kuće. Bio je zadovoljan. Jedino sto mu je nedoslajalo, bila je šalica kave.
Kad su ušli u Violetinu spavaeu sobu, ona bezbrižno ostavi vrata široko otvorena,
premda se moglo vidjeti ravno u rasvijetljenu prednju sobu. Prew je viddo kad se okrenula
prema njemu bez ikakva suzdržavanja, kako se titravo svijetlo odrazuje na njezinom
zlatnom tijelu. Upravo taj smisao za stvamost cinio mu je zadovoljstvo. Davao mu je osjećaj
nečega, što dugo poznaje, nečega trajnog, sto vojnik rijeitko posjeduje. Ali ravnodušno
otvorena vrata su ga smetala. Bojao se, da ga netko ne bi vidio, i stidio se zbog svoje požude.
Probudio se jednom, usred noći. Bura se stišala i mjesec je sjao kroz otvoreni prozor.
Violet je ležala, okrenuvši mu leda, a glavu je položila na svinutu ruku, koja joj je služila kao
jastuk. Po ukočenosti njezina tijela razabra Prew, da ona ne spava, pa položi ruku na njezin
goli bok, i okrene je k sebi.
U dubokoj krivini njezinih bokova i u udubljenom spoju zaobljenog trbuha i'stegna
nalazio je beskrajno savršeno stvaralaštvo, preoizno poput dragulja. To ga je upravo
ispunjavalo strahopoštovanjem i budilo u пјеш razumijevanje, puno ргоčišćenja. Oči mu se
osuše sitniim zlatnim točkicama.
Ona se voljno okrene k njemu. Ndje bila pospana i Prew upita sam sebe, o čemu li je to
razmišljala, dok je tako budna ležala. Kad se nadvio nad nju postane mu opet jasno, da
nepoznaje ni njezino lice ni njezino ime i da čak i za vrijeme toga akta, koji dva ljudska bića
dovodi u najneposredniju blizinu, bliže nego što ikada inače mogu jedan drugome doći, tako
blizu da jedan ponire u drugoga, ipak nije poznavao, a da ni ona nije njega poznavala, i da
jedno drago nisu stvarno mogli dodlrnuti. Za čovjeka, koji svoj život provodi medu pustim d
tvrdim neugladenostima drugih muškaraoa, sve su žene okrugle i blage,, sve su nedokuoive
i čudne. Ta je misao, medutim, brzo minula.
Ujutro se probudio, nepokriven, ležeći na ledima. Vrata su još uvijek bila otvorena, a
Violet i njezina majka kretale su se po kuhinji. Prew potisne prvi poriv, da pokrivačem
pokrije svoju golotinju, pa ustane i obuče gaćice za kupanje. Bio je sav smeten i postiden
zbog mlohavosti svoga uda, koju su sve žene mrzile. Kad je ušao u kuhmju, starica se i ne
osvrnu na nj.
Pošto je sve bilo pospremljeno i kada su starci šutke otkasali u posjete susjedima, Prew
je neko vrijeme razmišljao, a onda konačno izravno prijede na stvar. Taj naoin je bio zna-
čajan za nj.
»Htio bih da se preseliš u Waheiwu i da živiš sa mnom«, nespretno reče.

1261
 Violet je sjedila na svom stolcu na veranda, napol okrenuta prema njemu. Lakat je
postavila na naslon stolca, a bradu naslonila na napol otvorenu šaku. »АИ Bobbie«, reče i
nastavi da ga i dalje raidoznalo gleda, onako radoznalo, kako ga je uvijek promatrala, kao da
prvi put razabire kompliciranost mehanizma, kojem zahvaljuje užitak, mehanizma, koji je
uvijek smatrala posve jednostavniim. »Znaš, da to ne mogu učiniti. Zašto želiš tjerati male
na konac?«
»Jer ne ću više mooi dolazi ti ovamo«, odgovori on, sne ću vise mjooi dolaziti onako kao
ranije, dok nisam bio premjesten. Da živimo u Waheiwi, mogao bih svake noći dolaziti kući«.
»A što možeš prigovoriti našem životu?« upita ga ona istim neobičnim tonom. »Ne ću se
ljutiti, budeš li dolazio samo kon- cem tjedna. Ne moras dolaziti svake noći, kao što si
dolazio prije nego §to si bio premjesten«.
»Konac tjedna mi nije dovoljan«, reče Prew. »Bar meni nije«.
»Prekineš И sa mnom«, odvrati Violet, »još ćeš rjeđe doći do toga, zar ne? Ne ćeš naći
ženu, koja bi htjela da živi s običnim vojanikom, koji zaslužuje na mjesec dvadeset i jedan
dolar«.
»Ne bih htio da živim kraj tvoje obitelji«, nastavi Prew. »Oni me smetaju. Ne vole me. Kad
već živimo zajedno, trebali bismo zaista zajedno živjeti. To je bolje od takvih glupih
polovičnostđ. Da, tako je to«. Govorio je stvarno, kao čovjek, koji nabraja prednosti i lose
strane novog proljetnog ogrtača.
»Morala bih napustiti namještenje i naći novo namještenje u Waheiwi. To će biti teško,
uikoliko ne želim postati konoba- rica u baru, a to ne mogu«.
»Već sam jednom napustila namještenje u Kahuku«, ravno- dušno nastavi ona, »a
napustila sam i lijepi dom, u kojem sam bdlia član obiiteljii, da bih se vratila ovamo u to
trulo gnijezdo. Učinila sam to protiv volje svojih roditelja, da budem b.liže tebi i da svake
noći uzmogneš doći ovamo. Ucindla sam to, jer si me ti zamolio«.
»Znam, da si učinila«, kirrmu Prew. »Sve ja to znam, ali nisam znao, da će stvar poći tim
putem«.
»A što si očekivao?« upita ona. »Bobb'e, ti ne zaslužuješ dovoljno, da bi mogao uzdržavati
ženu«.
»Dovoljno sam zasluživao. Primit ću gotovo punu mjesečnu plaću«, oprezno će on. »Time
ćemo moći da ispliivamo mjesec dsna, dok ne dobiješ namještenje, a ja opet ne dodem do
no- vaca. S onim što ti zaslužuješ i s mojih dvadeset i jedan dolar, miožemo bolje živjeti nego
što ti sada živiš. Tebi se i onako ovdje ne svida. Nema razloga da ostaneš ovdje«. On zasta da
udahne zraka. I sam se začudio, kako je naglo govorio.
»Nisi mi povjerovao, zar ne«, reče Violet, »kad sam tirekla, da ne ću moći poći, kad sam
rekla čemu da tjeramo stvar do kraja. Ti me ne možeš prisiMti, Bobbie. Moma i popa ne bi to
voljeli, pa me ne bi ni pustili da odem«.
»Ali zašto oni to ne bi voljeli?« upita on trudeći se da govori polako. »Jer sam obični
vojnik? Zar je za tebe toliko važno, jesam li vojnik ili nisam? Ako je za tebe to tako važno,
zašto si onda uopće pošla sa mnom? Zašto si dopustila da dodem ovamo? Oni te ne mogu
zadržati samo zato, jer ne bi voljeli, da odeš. Kako te mogu zadržati?«
»Oni bi izgubili čast«, odvrati Violet.
»Ah koješta!« odmahnu Prew i opusti uzde. »Da sam kakva skitnica s obale, i da nisam
vojnik, sve bi bilo u redu«. Znaoje da je samo to pravi razlog. Premda su ti ljudi živjeli poput
stoke, gore od rudara u Harlanu, oni bi bili obeščašćeni, kad bi njihova kćerka živjela s
vojnikom. Oni bi svakom kapitaliisti dopustili da im jaše na grbači, to ne bi bilo nečasno.
Oni nisu vojnici. Naj- gori neprijatelj siromaha, pomisli Prew, su upravo onii samd.
»Bilo bi nešto drugo, kad bismo bili vjenčani«, blago će Violet.
»Vjenčani!« Prew se zapanjio. Pred njdm se ukaza slika Dhoma, vodnika čete G, ćelavog,
krupnog i vjecno u poslu, krajnje nezadovoljnog, a za njim njegova tusta prljava Filipinka i

1261
sedam napol odrasle deriščadi, sami mješanci. Nije cudo, da je Dhom pravi živoder, osuden
da svoj život provede kao progna- nik u inozemstvu, samo zato, jer je imao ženu s
Filipinskog otočja.
Violet se osmjehne njegovoj zapanjenosti. »Vidiš li? Ti ne ćeš sa mnom da se vjenčaš.
Pogledaj malo stvar s mog gledišta. Jednog ćeš se dana vratiti u Ameriku. Hoćeš li me
povesli sa sobom? Htio bi da ostavim svoje ljude i da na kraju ostanem i bez njiih i bez tebe.
A možda i s kakvim malirn djetetom?«
»Bi li tvojim roditeljima bilo drago, da se sa mnom vjenčaš?«
»Ne bi, ali bi im ipak bilo draze od onog drugoga, ili od ovoga kako je sada«.
»Misliš reći, da bi onda izgubili čast«, gorko će Prew. »Bi li pošla sa mnom, da te
oženim?«
»Dakako. To bi bilo nešto drugo. Kad bi onda otišao u domovinu, pošla bih s tobom.
Bila bi tvoja žena«.
Moja žena, pomisli on. No, zašto to ne učiniš? U njemu se porodi želja, da to učini.
Počekaj samo časak, sinko! Tako osjećaju svi muškarci, koji se konačno ožene. Tako je
morao osjećati i Dhom. S jedne strane vide slobodu, a s druge ženu, tako blizu da je uvijek
mogu imati, da trebaju samo za njom ispruži'ti ruku, bez dugačkih priprema, da ne moraju
odlaziti javnim ženama, što bi bila druga alternativa. Što želiš dakle?
»Ako se oženim s tobom i povedem te sa sobom«, oprezno reče on, »ne će u tome biti
velike razlike. Oboje bismo bili izopćenici. U Sjedinjenim Državama nitko se ne bi htio s
nama družiti. Uostalom, sve da sam s tobom i oženjen, ne bih te zato trebao da povedem u
Države. Vjenčanje ne znači ništa, za većinu ljudi i manje nego nišrta. Znam kako je«. Kao
kod Dhoma, pomisli on, koji se oženio, da bi uvijek mogao imati na raspolaganju ženu, a
kad ga je upeoala, odjedinom mu vise nije htjela da dade ono što je tražio.
»Ali ti se ipak ne ćeš sa mnom vjenčati«, dobaci Violet.
»Imaš prokleto pravo, ne ću«, odvrati on. Glas mu je postao oštriji zbog bolnog osjećaja
krivnje, što je ona govorila istinu
»Kad bih ostatak svog života htio da provedem na Wahoo-u bila bi stvar drukčija. No ja
ću se uvijek seliti. Gijelo vrijeme biti na putu. Ja sam se obavezao na tridesetgodišnju
službu. Nisam oficir, kojemu vlada daje novaca, da bi svoju dragu ženu mogao sa sobom
vući po cijelom prokletom svijetu. Kao običan vojnik ne bi dobio za tebe ni dodatak. Momak,
kao što sam ja, ne smije se petljati u ženidbu. Ja sam vojnik«.
»Vidiš«, potvrdi ona. »Zašto da ne nastavimo tako kako smo i do sad radili?«
»Zato«, odvrati on, »jer mi jednostavno nije dovoljno. Toj se zemlji približuje rat. Hoću u
njemu da sudjekijem. Ne ću da me bilo što sprečava. Zato što sam vojnik«.
Violet se ispružila u svom stolcu. Glava joj je mirovala na naslonu, a ruke joj se tromo
objesile preko ručica stolea. Još uvijek ga je radoznalo promatrala preko naslona stolca. »No,
eto«, reče, »vidiš li?«
Prew ustane i pride k njoj. »Dođavola, zašto da te oženim?« viknu. »Da dobijem hrpu
balave crnačke deriščadi? Da postanem muž urodenice i da ostatak života radim na
prokletim poljima ananasa? Ili da vozim taksi u Schofieldu? Dovraga, što misliš, zašto sam
stupio u vojsltu? Zato, što nisam htio da se cio život znojim u rudniku, da izgubim ponos i
da dobijem punu hrpu balave deriščadi, koji bi u ugljenoj prljavštini izgledali kao crnci, kao
što je to učinio moj otac i njegov otac i svi ostali. Dovraga, što zapravo hoćete vi dame? Želite
li, da muškarcu istrgnete srce, da ga zavijete u bodljikavu žicu i da ga poklonite svojoj majoi
za majćin dan. Dovraga...«
Sad se na njegovim očima nije nalazila ledena kapa, kao onda, kad se suprotstavio
Wardenu i kao čas prije, kad je pokušavao da je nagovori. Ooi su mu sad plamtjele kao
požar u rovu, koji se puši, i konačno na kratko vrijeme izbije u silnom plamenu. On duboko
i dršćući udahne zraka, pa se opet svlada.

1261
 Djevojka je upravo mogla da razabere, kako mu se bijeli ledeni sloj gnjeva spustio na
oči, jednako kao što su se ledenjaci u ledeno doba pomicali po zemlji. Naskmjena o svoj
stolac, pu- štala je, da se sve to izlije preko nje, nemoćna poput kažnje- nika, kojega obore
mlazom vatrogasne žtrcaljke. Puštala je, da je pogodi ta snaga, popuštala je umjesto da se
bori. popuštala strpljivošću, rođenom u stoljećima zgrbljenih leda i lica izbraz- danih poput
smežuranih jabuka.
»Oprosti, Violet«, reče Prew kroz sav onaj led.
»Sve je u redu«, odvrati djevojka.
»Nisam te htio povrijediti«.
»Sve je u redu«, poruovd опа.
»Morat ćeš se odlueiti«, reče on. »Taj premješiaj mijenja cio moj život. Moj život dobio je
drugi ritam, kao neku novu pjesmu. A nova pjesma nije nimalo slična staroj«.
»Danas je posljednji put, što sam došao ovamo gore. Bi ćeš se preseliti ili ne ćeš. Štogod
odabereš, meni je pravo. Kad 6o- vjek promdjeni život, mora ga promdjeniti do kraja. Ne
smdje zadržavatd ništa, što ga podsjeća na njegov stari život, jer mu inače stvar ne će
uspjeti. Kad bih i dalje dolazio ovamo, počeo bih biva'ti nezadovoljan premještajem i
pokušao bih da ga izmi- jenim. To ne kanim da učinim, a ne ću ni dopustiti, da netko
pomisli da to kamim učindti. Zato moras ti odlučiti«, završi on.
»Ne mogu pooi, Bobbie«, reče djevojka. Nije se m pomakla. Još uvijek je sjedila
naslonjena o stolac, kao i prije, a ni glas joj se nije promijenio.
»Dobro«, reče on. »Onda ću otići. U Waheiwi sam vidio mnogo parova, koji žive zajedno,
zabavljaju se, pozivaju goste i izlaze zajedno u kina i u barove. Svima se to svida. Djevojke
nisu same, bar nisu u većoj mjeri same, nego što je svaki 60- vjek i onako sam«.
»A što se dogada s njdma, kad vojnici odu?« upita ona i pogleda na drveće na brežuljku.
»Ne znam. A i svejedno mi je. Vjerojatno nadu driuge voj- nike. Ja sad idem«.
Kad se vratio iz kuće, nosio je papuče i boce s whiskyjem, onu gotovo punu i onu gotovo
praznu, obje umotane u gaćice za kupanje. Ponio je sa sobom sve, što je ovdje imao. Premda
je bilo veoma malo, ipak je poslužilo kao sdgurnosit, da će ga pusti'ti ovamo. Bio je to zalog
za zajam na ovaj život, koji je postojao izvan kasarne. Ponijevši stvari sa sobom, odrekao se
svoga potraživanja.
Violet je još uvijek sjedila u istom onom položaju kao i prije. On prisili sam sebe da joj
se nasmije, razvukavši uiko- čene uisne sa zuba. No djevojka to nije vidjela i nije se na nj
osvrnula. On side niz stepenice i zakrene iza ugla kuće.
Njezin je glas pošao za njim iza ugla: »Zbogom, Bobbie«.
Prew se opet nasmjehne. »Aloha nui ce«, uzvrati. S izra- zitim smislom za dramatičnost
odigrao je ulogu do kraja.
Dok se penjao preko malog brežuljka, nije se ogledao, no ipak je mogao upravo osjetiti,
da je ona naslonjena o vratnice, i da se jednom rukom opire o drugu stranu vrata, kao da
želi kakvom trgovcu spriječiti da ude. Ne osvmuvši se, stigao je do raskršća. U duhu je
gledao tragienu sliku, što ju je morao da- vati njegov lik udaljujuoi se preko humka, gledao
ju je kao da sam stoji na vratima. Najeudnije od svega bilo je to, da je nikad nije toliko
ljubio, kao što ju je ljubio upravo u torn času, jer je u torn trenutku postala dijelom njega
samoga.
No one ne traže ljubav, razmišljao je on, nijedna je od njih ne traži. One ne žele, da ti
nađeš u njima sebe, već naprotiv žele da se u njima izgubiš. Pa ipak, razmišljao je dalje, one
uvijek pokušavaju, da sebe nadu u muškarcu. Kakav bi ti mogao bi'ti divan glumac, Prewitt,
reče sam sebd.
Tek kad je sišao niz brežuljak, mogao je da odbaci svoju ulogu i da sitane. Okrenuo se,
pogledao natrag i prepustio se osjećaju gubitka.

1261
 U torn mu se trenutku učini, da svaki čovjek uvijek traži sam sebe, u barovima, na
željeznioi, u uredu, u ogledalu, u lju- bavi, naroeito u ljubavi. Uvijek traži ono vlastito ja,
koje se na-lazi negdje u svakom drugom čovjeku. Ljubav ne znači žr- tvovati samoga sebe,
već pronaći samoga sebe i opisati sebe samoga. I to samo zato, da čovjek ustanovi, kako je
cijelo to shva- ćanje krivo. Jedini dio što ga čovjek može uopće dirnuti ili razumjeti je onaj
dio njega samoga, kojega prepoznaje u sebi. I da čovjek neprekidno traži put, kojim bi
mogao pobjeći iz svoje ćelije u košnici i stići do drugih ćelija, hermetički za- tvorenih, s
kojima je vezan u voštanom saću.
Jedini put, što ga je ikada pronasao, jedini kljuž, jedini jezik, kojim je umio govoriti da
ga razumiju i drugi ljudi, s pomoću kojega je mogao saobraćati s drugima, bila je njegova
trublja. Da imaš ovdje trublju, reče sam sebi, mogao bi govoriti s njom i ona bi te mogla
razumjeti. Mogao bi im od- svirati poziv na rad, sa svom njegovom umornošću, signal koji te
poziva da s punim trbuhom ideš mesti tude ulice, kad bi radije ostao kod kuće da spavaš.
Ona bi to tada razumjela.
Ali ti nemaš trublje, reče ono njegovo drugo ja, nemaš je ovdje, a nemaš je ni bilo gdje
drugdje. Istrgnuli su ti jezik. Nemaš ničega osim dvije boce, jednu gotovo punu, a jednu
gotovo praznu.
Ni te boce ne možeš pron'ijeti kroz vrata, prijatelju, jer bi ih voj.na policija polokala, a ne
možeš ih sakriti ni uz ogradu, jer ima ljudi, koji svaku večer pretražuju ogradu i na taj način
sebi pribavljaju whisky. Da ispijemo te boce, prijatelju? Mislim, da će to biti bolje. Kad smo
pijani, mnogo se vise pi~i- bližujemo jedan drugome i kadsto gotovo i vidimo jedan drugoga.
Podimo, dakle, do drveta.
Drvo ispod brežuljka, na pola puta do raskršća, bilojestaro čvoravo kiawe-stablo, pod
kojim je sjedio već i prije na izle- tima, i oko kojega su u travi ležale smede boce iz njegovih
pri- jašnjih šetnji. Pošao je onamo kroz isprepletenu travu, koja mu je dopirala do koljena,
tako da je morao visoko podizati noge, sve dok nije stigao do drveta, do onog glatkog mjesta,
mjesta, na kojem je uvijek 9jed'io, naslonivši se ledima na hra- pavu koru. Ondje ga s ceste
nije nitko mogao da vidi. Jer za svakog čovjeka dolazi vrijeme, u kojem mora biti sam., a u
ka- sarni nije bilo osamljenosti, već samo samoće.
Drvo, taj prastari čuvar tmovitih prstiju, koji je cio dan zaštićivao svoj mali komadić
djevičanske trave od proždrljivog i nezasitnog posizavanja sunca za tim posljednjim
netaknutim komadićem u polju, sad je svoje ruke, iskrivljene kao u pralje, raširilo iznad
njega, kao što ih je čitav dan širilo nad travom. Sad je zaštićivalo tog izgubljenog sina, kao
što je branilo ze- lendlost svoje kćerke, a Prew je pio whisky i razmišljao o War- denu, o četi,
i sportašima u četi, ali najviše o Violeti i o oi- njenici, da se čovjek nikada ne može seliti, a
da ne nade san- duke da zapakuje zastore i konzerve. Krošnji drveta je bilo svejedno, bio to
on, bila trava, jer je krošnja ženskoga roda i ona je trebala samo nešto, što bi mogla da
zaštićuje.
Položio je one dvije boce u travu k ostalima i uhvatio te- retna kola, koja su ga povezla
kuoi — kući u samoću kasarne prepune ljudi, kući u odvojenost spavaonice, u kojoj nije bilo
osamljenosti — kući u teretnom automobilu trinaestoga puka poljske artiljerije, koji je vozio
plivače iz Haleiwe. Onda ode pijan u postelju.
Kad je došao konac mjeseca i dan isplate, uze posljednju plaću, što ju je dobio za svoj
čin »prvi i četvrti«, novae s kojim je Violet« trebala urediti kućanstvo u Wahiawi, pa ga
proigra jedne nooi u igračnicama. Pritom ga je prožimao osjećaj iro- nsije, koji kao da je
pristajao uz tu priliku. U toku petnaest minuta izgubio je za posranim stolom sav novae.
Dobio ga je O'Hayer, a Prew nije zadržao ni toliko, da uzmogne kupiti bocu rakije ili kakvu
ženu. Bila je to divna gesta, a svota, koju je izgubio pobudila je prilično udivljenje.

DEVETO POGLAVLJE

1261
 Kišno doba je na Havajima bilo vrijeme, najsličnije zimi. U toku zimskdh mjeseoi bilo je
nebo možda malo bljeđe, maglovitije i тадје plavo, a sunce nije tako jarko sjalo. Ali zima se
na Havajima nije od ljeta razlikovala više nego što se naš kasni rujan razlikuje od ljeta.
Temiperatura je ostala jednaka, a na velikom crvenom platou ananasovih polja, usred kojih
su ležale schofieldske kasarne ni zimi ni ljeti nije bilo hladno.
Tu nije nitko trebao da podnosi zimsku studen. Nije bilo ni jesenjeg zraka listopadskih
dana zasićenog mirisom zrelih šljiva, a ni nenadanog budenja topline, ni ubrzanih koraka
proljeća početkom travnja. Jedino vrijeme, kada se na Havajima osjećala neka klimatska
promjena, bilo je kišno doba. Tu su promjenu radosno pozdravljali svi oni, koji su se sjećali
zime. Svi ljudi, osim, dakako, turisti.
Kišno doba nije nastupalo od danas na sutra. Koncem veljače došle su jedna ili dvije
običajne slabe oluje, kao da jesušno doba čovjek, koji se slabašno bori i udara nogom tik
prije smrti. Oluje bi donijele dašak hladnoće i obećanje, da je voda u blizini i da čovjek treba
da još malo izdrži. A onda, kad bi rane oluje- odustale od borbe, žedna bi zemlja popila svu
njihovu vlagu, oluje bi ustuknule pred navalom sunca, ko je bi mulj opet osušilo • u prašinu
i ostavilo za sobom samo ispucanu i ispečenu uspomenu, koja se mrvila pod krutim
komisnim vojničkim cipelama.
Počerfckom ožujka postali su razmaci između kiša kraći, a i kiše su dulje trajale, sve
dok na kraju uopće više nije bilo* stanki, već jedino sama kiša. Zemlja je pohlepno pila tu
kišu, sve dok ndje uitažila žed, poput čovjeka ožednjelog u pustinji, koji se ne može
suzdržati a da suviše ne pije, a onda je počela da izbacuje suvižak, što ga nije mogla
asimilirati, niz ulice i niz brežuljke, duž kanala i jaraka za navodnjavanje, koji su > poput
mreže ispreplitali karminsko crvenilo zemlje toga platoa. Sad su se pretvorili u divlje rijeke.
To je poitrajalo sve dotle, dok sama zemlja i svi na njoj, kao mladenka u medenim tjednima,
nisu počeli žudjeti žeđ.
U to se vrijeme cio Schofield povukao u zgrade. Umjesto vanjskih vježbi održavala su se
u dnevnim prostorijama predavanja o nomenklatura različitog oružja, a vježbe u skupinama
i većim formaoijama morale su da ustupe mjesto vježbama u nišanjenju na trijemu i
prastarom povlačenju otponca u prazno. Sva ta jednoličnost izgubila je svoju važnost pred
uzbudljivom raskoši, da se čovjek nalazi pod krovom, dok vani lije kiša.
Iz skro višta u rancima s ratmom opremom, obješenim na podnožju kreveta, pojavile su
se dvdje vrste kišnih kabanica: one impregnirane, što su upijale vodu kao bugačica i one
gumirane, koje nisu propuštale ni vodu, ni zrak, sve dok se čovjek u njiima nije prosto
kupao u znoju, tako da bi zapravo bilo svejedno da je obukao i onu drugu vrst kabanice.
Onih večeri, kada je kiša prestala bar tako dugo da pada, da su vojnici mogli da ponovo
podu na svoje nemime ponoćne šetnje, pojaviše se na svim ulicama i putovima nedavno
razdijeljeni »poljski kaputi«.
Kad bi se sad, u kišno doba, skupine ljudi kretale prema natkritoj boksačkoj areni iza
stare kapelice, dolazeći odasvud kao žbice, koje se sastaju u osovini, nosili su sobom
pokrivače, da ih prostru na ledenom betonskom podu, koji se stepenasto spuštao ili da se u
njih zaviju. Neki su nosili skrivene boce od pola litre kao dodatno grijalo, ukoliko bi im
uspjelo da ih prokrijumčare u kasarnu, a da to vojna polioija ne zamijeti. Ovdje u
havajskom jesenjem ožujku, pod krovom schofieldske boksačke arene, u kojoj su se dvije
bezimene brojke borile jedna protiv druge, kao da ih je pritiskivalo sve ono sjećanje na
nogomet, na jabuke i na listopad i na sve one brojne tisuće malih gradića u domovini sa
svojim nogometnim momčadima u školama. Sve je to lebdjelo iznad arene i na trenutak
oživjelo kao iluzija.
Premda su se trebale odviti još tri borbe, već je drugog tjedna u ožujku pala odluka o
šampionatu havajske divizije. »Medvjedioi« Dinamita Holmesa izgubili su s trideset točaka

1261
protiv 27. pješadiijskog puka. To je bilo dvostruko toliko točaka, koliko su u najboljem
slučaju mogli dobiti u posljednje tri borbe. Veličanstveni zlatni boksači u njihovu zlatnom
ringu izvadeni su iz počasnog ormara na glavnom ulazu, da bi bili izručeni pobjedniku, čim
završi sezona.
Mogli ste vidjeti Dinamita, kako luta po kasarni spuštendh ramena, dok su mu se
obrve nemirno trzale. Kolale su glasine da će biti smijenjen i osloboden boksa. Prvi put,
nakon dugog niza godina, održane su u jednom jedinom mjesecu dvije ras- prave' pred
ratnim sudom protiv pripadnika čete G i dva su čovjeka strpana u vojni zatvor.
Ali u orijaškoj osmokutnoj udubini u tlu — s njezinim nazu- bljenim i užljebljenim
betonskim zidovima — bilo je gledaocima svejedno, tko se bori i tko pobjeduje. Važno je bilo
samo to, da su ljudi uživali u napetosti i uzbudenju borbi, koje su se održale.
To ih je sjećalo na daleki zavičaj na kontinentu, gdje su se svi ozbiljni mladi studenti-
atlete, unatoč svojim trenerima s uz- dignutim ogrlicama na ogrtačima, punih bojazni da ne
stave namještenje na kocku, borili oduševljeno s veličanstvenom glu- pošću' mladosti, kao
da čitav život ovisi o toj igri, a istodobno su bili još uvijek dosta mladi da plaču zbog poraza.
Tu iluziju nisu nikad dijelili s njima njihovi treneri. Bila je to slična iluzija kao i ona o »čika
Mrazu«. Oni bi je i onako prebrzo izgubili, prije nego što bi im se toliko proširilo obzorje i
saznanje, da uvide, da je njihova lojalnost roba, s kojom se moglo lako trgovati. Svega toga
su se ljudi, natrpani na betonu boksačke arene rado sjećali u svojoj čežnji za povratkom u
doba nevine mladosti.
Puk nije ni izdaleka toliko trpio zbog poraza kao Dinamit, a ni toliko, koliko je Dinamit
držao da trpi. Lojalnost puka bila je prečesto prebačena s jedne jedinice na drugu, pa je
potištenost trajala upravo tako dugo, koliko je bilo potrebno, da vojnici iz Bowla stignu kući
i da ondje sjednu na latrinu. Ono jarko svijetlo, koje je sjalo iznad boksačkog odjela. brzo je
nestalo. Dan isplate bio je mnogo bliži od boksačke sezone naredne godine, a posvuda su
kolale glasine, da je polovica kuća izmedu River Streeta i Nuana Avenue dobila pune
brodske tovare novih djevojaka.
Sve da puk i nije imao nikakvog drugog eksponenta svoje čast'i osim Dinamita, u njem
je zaista imao velikog eksponenta. Poslije razgovora s pukovnikom Delbertom, i pošto mu je
time postavljena posljednja granica, skupio je Dinamit svoje karte i mape i počeo kovati
pianove za kampanju naredne godine. To je imalo da bude najveće natjecanje od svih
dosadašnjih i imalo je da vrati trofeju onamo kamo je spadala. »Mora se vratiti«, rekao je
Holmes. Prije nego što su završile posljednje borbe već je započeo da izraduje planove i da
iznova sabire snage.
Milt Warden je stajao na vratima, što su vodila u hodnik, i odande odapeo strijelu
objavivši novost, da će kuhar Stark biti premješten iz twdavice Kamehameha. Toga je dana
padala žestoka kiša i Warden je s vrata promatrao komandira svoje čete.
kako diugačkim koracima dolazi kroz srebrnu zavjesu kiše, ne obazirući se na prljavštinu
promočenog kasarnskog dvorišta. Ogrlica njegova po mjeri rađenog ogrtača, podignuta do
ušiju, sva se ovjesila od vlage, no sam ogrtač se još uvijek elegantno ovijao oko Holmesovih
koljena, obuvenih u jahaće čizme. Prava sramota, u Wardenovu srcu nije bilo ni trunka
tradicionalnog radosnog divljenja. Nešto u tom liku, koji mu se približavao reče mu, da to
nije običajni obilazak i da Holmes ne dolazi samo zato, da vidi, je li sve u redu. Warden poče
naslućivati neko zlo.
»Dodavola sve!« zareži glasno i izazovno, ali ipak ne toliko glasno, da bi ga Holmes
mogao čuti. Zatim okrene kapetanu leda i ude u pisarnicu, da bi sam sebi dokazao svoju
neovisnost.
»Zelio bih, da se ovo smjesta riješi«, reče Holmes, čim je ušao u pisarnicu, i izvuče iz
unutarnjeg džepa ogrtača neke papire. S njega se samo cjedila voda. »Gdje je Mazzioli?«

1261
 »Prijeko u personalnom odjelu«, odvrati Warden bez entuzijazma. »Stariji vodnik
O'Bannon je jutros dao pozvati sve pisare«.
»Onda morate vi to obaviti«, reče Holmes i pruži mu papire. »Trebam saglasnost, vi već
znate. A napišite i dobro preporučeno pismo. Taj je Stark služio sa mnom u Blissu, a ja sam
se o njemu već porazgovorio s pukovnikom Delbertom. On je sam pisao glavhom štabu,
kako se ta stvar ne bi negdje zametnula na službenom putu«. Holmes skine svoj konjanički
šešir i čvrsto ga strese poštrcavši vodom pod.
»Bože moj!« reče. »To je mokro! Stark je prokleto fin čovjek. Za svoje stare ljude uvijek
rado činim sve što mogu«.
»Da, sir«, odvrati Warden i nastavi da proučava papire.
»Htio bih da to još danas ode«, veselo će Holmes. »Počekat 6u, pa ću sam to otpremiti. I
onako moram da se s vama porazgovorim o nekim drugim stvarima. Kod nas je slobodno
jedno mjesto vojnika prve vrste, zar ne?«
»Da, sir«, potvrdi Warden, nastavivši s pregledavanjem papira.
»Slušate li vi mene?« upita Holmes.
»Da, sir«, odvrati Warden, pa podigne papire uvis, kao da ih nekome posebno pokazuje.
»Naša kuhinjska momčad je na punom broju, sir«, dobaci. »Morat čete nekoga izbaciti, da
napravite mjesto za toga momka. Jeste li o tome već govorili s vodnikom Preemom? Koliko
znam, on se dosad nije potužio na svoje kuhare«. Nije mu, medutim, uspjelo, da to iznese
samo onako nuzgredice.
Holmesovo lice izgubi svoju okruglu veselost i zaoštri se u same nabore i kutove. »Ne
vjerujem, da bi se vodnik Preem mogao usprotiviti mojoj odluci, vodniče!«
»Ne bi mogao, ako mu poklonite bocu limunova ekstrata«, odvrati Warden.
»Što?« upita Holmes.
»Rekao sam«, nadoveže Warden, »da se ne bi mogao usprotiviti, ako želi da ostane na
propisanom kolosjeku«.
Holmes ga zapanjeno pogleda. »Preem i Stark su zajedno kuhali u Blissu, a ja još
nikada nisam trebao da moj sud potvrde i moji podređeni«.
»Razumijem, sir«, odgovori Warden, uzvraćajući Holmesov pogled.
»Ja znam što radim, vodniče. Samo me pustite. Budem li trebao savjet, ja ću ga već
zatražiti«.
»Razumijerp, sir«, reče Warden još uvijek buljeći u njega. Holmes nikada ne će mooi da
dobije boljeg četnog starješinu, a to je on i znao, pa je Wardenu bilo jasno, da može sam sebi
koješta dopustiti.
Holmes je dovoljno dugo piljio u Wardena, da u sebi učvrsti osjećaj, kako se nije dao
zastrašiti, a onda obori pogled na šešir šiljata vrha i ponovo ga strese, da iz njeg izbaci vodu.
Nije bio kadar da se usprotivi raspoloženju »odi dođavola«, što ga je pokazao Warden.
»Bože moj«, promumlja, »al' je mokro!«
»Da, sir«, potvrdi Warden. Videći kako Holmes sjeda za svoj stol i kako je počeo da se
igra olovkom, osjeti da je momen- talno požnjeo trijumf. Zato odluči da će još jednom
izazvati sudbinu, dok je tako u prednosti.
»Ne bi li ta stvar mogla počekati nekoliko dana, kapetane? Leva je silno zaostao sa
svojim izvještajem o zalihama i ja sam mu pomagao. Moram da obavim neodgodivi posao, a
ta stvar može i kasnije biti riješena«. Možda će se Holmes za dva dana ohladifci i zaboraviti
svoj altruizam. To ne bi bilo prvi puta.
Holems odlučnom gestom položi olovku na sto. »Što je to s vodnikom O'Hayerom?«
upita. »On je intendantski vodnik, zar ne?«
»Jeste, sir«, potvrdi Warden.
»No, dajte to onda njemu, neka obavi. To je njegov posao«.

1261
 »O'Hayer to ne može učiniti, sir. On je odviše zaposlen upravljanjem svoje proklete
kartašnice«.
»Zar ste htjeli reći da on to ne umije učiniti? On je intendantski vodnik. On to mora
učiniti. Zar sumnjate u moj sud, vodniče?«
»Ne, sir!«
»No, eto. Neka O'Hayer radi svoj posao. Za nj prima i placu. Dok sam ja komandir ove
čete, svatko će vršiti svoje vlastite dužnosti i vrši't će ih onako, kako ja kažem. A ja želim, da
se ovi papiri ispune odmah sada!«
»Razumijem, sir«, žestoko će Warden. »Odmah ću ih urediti, sir«. Neka skladište i sve
ostalo ode dodavola, pomisli. Sad će, dakle, ovdje biti pet ljudi iz Blissa na teret četi. On
sjede za svoj stol i poče raditi, ne obaziruei se na Holmesa. Samim tim radom on ga je
ponizivao.
»Što sam ono još htio reći, vodniče«, hladno ga prekinu Holmes. »Zbog onog
neispunjenog mjesta vojnika prve klase. Neka Mazzioli 'izda četnu zapovijed. Bloom će dobiti
to mjesto«.
Warden diže pogled sa svog pisaeeg stroja. Obrve mu se trznuše. »Bloom?«
»Da«, mirno će Holmes. »Bloom. Bloom je dobar vojnik. Ima sva svojstva dobrog
podofieira. Vodnik Galovich mi je rekao, da Bloom vise radi i da pokazuje više inicijative od
bilo kojeg drugog vojnika u četi«.
»Ta valjda ne Bloom!« reče Warden.
»Dakako«, naglasi Holmes. U glasu mu se osjećalo zadovoljstvo. »Ja ga već dulje
vremena promatram. Ja mnogo bolje poznajem četu nego što vi to držite. Uvijek sam
smatrao da su dobri sportaši istodobno i najbolji vojnici«, zlobno će on. »Bloom je ove godine
četiri puta pobijedio u Bowlu. Nije isključeno, da će Bloom naredne godine odnijeti
šampionat divizije u Bowlu. Sad će s njim trenirati vodnik Wilson«.
Holmes je čekao, gledao u Wardena i pogledom tražio odgovor. »Pobrinut ćete se, da to
sutra ueinite, zar ne?« blago je. ali čvrsto ustrajao na svome.
»Da, sir«, odvrati Warden, ne podigavši pogled, »da, sir, to ću učiniti«.
»Hvala«. reče Holmes, pa trijumfalno podigne olovku.
Warden završi posao na papirima. Pitao je sam sebe, da li Holmes zaista vjeruje ono što
govori, ili je to možda rekao samo zato, da pobudi dojam. Dok je pružao Holmesu papire,
postalo mu je jasno, da je upravo bio svjedok početka kompliciranog duhovnog procesa, koji
je vise od polovice podoficirskog kora u četi unaprijedio u njihove sadašnje činove.
Holmes pregleda papire. Na licu mu se odražavao izraz najdubljeg zadovoljstva.
»Pretpostavljam, da je sve u najboljem redu!«
»Sir!« eksplodira Warden. »Ono što ja obavljam, to je uvijek u redu«.
»Mir, mir, vodniče«, reče Holmes i podigne ruke, kao da je biskup. »Znam da ste vi dobar
četni starješina. Htio bih samo da budem posve siguran da kod tog premještaja ne će biti
nikakvih pogrešaka«.
»Ja sam to obavio!« izjavi Warden.
»Jeste«, nasmiješi se Holmes, »ali ste u duhu bili odviše zabavljen i Levom i 9kladištem.
Kad biste prestali da se brinete za kuhinju i za skladište i kad ne biste pokušavali da osim
svog vlastitog posla obavljate i poslove tih ljudi, u našoj bi jedinici bilo mnogo vise elana i
ona bi bila znatno bolja«.
»Netko se mora i za to brinuti«, odvrati Warden.
»No, no«, nasmije se Holmes. »Stvar ne može stajati tako lose, vodniče. Vi samo tražite
stvari, zbog kojih biste se mogli zabrinjavati. Uostalom, kako se taj novi momak Prewitt
pokazao u općoj službi?«
»Vrlo dobro. Taj mladić je dobar vojnik«.
»Znam, da je dobar vojnik«, kimne Holmes. »S time i ra- čunam. Još nikad nisam sreo
dobroga vojnika, koji bi volio da kao redov vrši opću službu. Očekujem da će ovoga ljeta

1261
sudje- lovati u četnim borbama. Stara poslovica kaže, da se u vojsci dadu ukrotiti čak i
lavovi«.
»Držim, da se varate«, iskreno reče Warden. »Bojim se, da ga ne ćete vidjeti gdje boksa.«
»Počekajte, vodniče, dok ne prođe kišno doba, prije nego što budete tako sigurni. Za ovo
smo ljeto predvidjeli mnogo rada na terenu«. On značajno kimne Wardenu i uzme svoj šešir,
potamnjeo od kiše. U tom je času bio posve siguran u svojustvar, jer je Prewitt bio uključen
u njegove planove za natjecanja. Kako bi uopće moglo biti da Prewitt ne pristupi u njegovo
kolo boksača, kad ga je on već uvrstio u svoj plan?
Warden ga je promatrao kako gazi preko pustog mokrog dvorišta kasarne i odjednom
mu posta jasno, zašto mrzi Holmesa. Zato, što ga se uvijek bojao, ne njega samoga, ni
njegove snage, njegova razbora, već onoga, što je predstavljao. Uz malo sreće Dinamit će
jednog dana biti dobar general. Dobri su general! bili izvajani od posebnog materijala, a
Holmes je bio baš od takva materijala. Dobri su generali morali imati onu vrstu razbora,
koja sve ljude vidi samo kao masu, kao skupinu brojki pješadije, artiljerije i bacača, koje si
mogao da zbrajaš i odbijaš i da ih obuhvaćaiš na papiru. Oni su morali urnjeti da ljude
gledaju kao apstrakciju, s kojom se dalo operirati na papiru. Morali su biti onakvi kakav je
bio general Pershing, koji se toliko brinuo za moral svojih četa u Francuskoj, da je pokušao
zabraniti bordele, kako bi majkama vojnika zaštedio boli, ali je u isto vrijeme bio ponosan.
kad bi ti isti vojnici pogibali u borbi.
U magli toga gnjeva, koja je sve zastirala, ružna golotinja zemlje, natopljene kišom, te
zamuljena trava oko osamljenog Holmesova lika, koji se kretao zavijen u svoj ogrtač,
pretvorila se u njegovu duhu u sliku sablasne puste ulice, u kojoj je jaki vjetar vijao otrcani
komadić papira kroz kanalsko okno prema nekom nepredvidivom i nevažnom cilju. Bio je
ogorčen zbog svog bijednog zvanja. Iz gornjeg kata био je povike i pljuskanje vode. To se četa
prala prije jela. On se strese od hladnoće, koja ie prodirala kroz otvoren prozor, i posegnu za
bluzom, što mu je visjela na stolcu.
Onda se zagleda kroz prozor. Gnjev ga mine i ustupi mjesto nekoj neiskazanoj
melankoliji, kojoj nikako nije mogao da pronađe razlog.
Ispod otvorenog prozora polako dolebdi Levina ćelava glava, krećući se prema kuhinji, u
kojoj su on i Warden obicno jeli, umjesto da jedu u blagovaonici s ostalom četom.
»Što je za objed?« doviknu Warden.
»BS i C«, lakonski će Leva i pode dalje.
Kosamo meso i uimak! Zar opet! Preem je postajao sve gori. Cetna će se blagajna
isprazniti, kupujući za nj limunov ekstrakt.
Warden sjede za svoj stol, posegnu u ladicu i izvuče službeni revolver kalibra 45, što ga
je ondje čuvao. Odvagne revolver u ruci. Bio je upravo kao onaj revolver, što ga je njegov
otac donio iz rata kući. Bio je jednako težak, a imao je i jednaki oblik i jednaku zagasitu
plavičastu boju. Frankie Lindsay i on bi od vremena do vremena ukrali revolver iz očeva
stola i ispaljivali iz njega kapsle, koje su smještali u šupljinu pred čekićem. Kadšto bi u cijev
stavljali kamenčiće i izbacivali ih zamahom ruke. Kamen bi odletio po prilici jednu stopu, a
oni su zamišljali da su to kugle.
Četa je stupala niz stepenice na objed.
Warden upravi revolver na ormar sa spisima u uskoj spremnici bez vrata i napne ga.
Kokot škljocne muklim metalnim zvukom. Bio je to opasan zvuk, pun napetosti, a Milt
Warden tresnu drugim dlanom o stol.
»Ha, kujin sine«, glasno reče. »Mislio si da te ne vidim!«
On ustane, zagleda se u nevinu spremnicu, napol zatvorivši oči, dok su se obrve trzale i
uzvijale.
»Htio bi opet stupiti u vojsku? Ja sam Wolf Larsen, razumiješ li? I nitko se više ne će
obvezati. Nitko, a da ne odgovori starom Sharku... Ne, ti to ne ćeš uftniti!«

1261
 Ubojnički ispruživši bradu obiđe oko stola i pride spremnici, zaustavi se na vratima, pa
polako i neumoljivo povuče otponac.
Cekić udari, neizbježivo kao kucaj sata. Nakon onog iščekivanja što ga je izazvalo
napinjanje čekića, bio je prigušeni škljocaj pravo razočaranje.
Warden baci teški revolver na stol pred spremnicom. Ovaj zatutnji. »Nastavit će se
idućeg tjedna«, reče, pogledavši revolver. Svojim jednostavnim linijama i solidnim čelikom
bio je revolver lijep i savršen kao list ženine noge. Osim toga, pomisli Warden, list ženine
noge samo je simbol ostaloga. Koji bi muškarac bio zadovoljan samo ženinom nogom?
Warden gnjevnom gestom dohvatl revolver, povuče cijev unazad i pusti je da žestoko
skoči naprijed. Pritom je metak iz šaržera skočio u ležište. Revolver je bio sad pun. Warden
upravi cijev prema svojoj glavi i polako dodirnu prstom otponac.
Gdje je ona crta, pomisli, koja čovjeka dijeli od ludila? Svatko, tko bi sad povukao
otponac, bio bi lud. Jesam li ja lud? Zar zato, što sam nabijeni revolver prislonio o glavu? Ili
zato, što sam dodirnuo otponac?
Nekoliko je trenutaka sav zanijet buljio u tešku smrt, a onda spusti ruku. Vještim je
pokretom izvadio magazin, i izbacio metak na stol. Zatim ga spravi natrag u šaržer, šaržer
gurne u držak revolvera, a revolver u ladicu stola. Onda se nagne na naslon svoga stolca i
poče slušati zvukove, koji su dolazili iz blagovaonice.
Nakon nekog vremena ustane, izvadi bočicu whiskyja iz druge ladice svog stola za spise
i čestito gucne, da mu je zaigrala jabučica na vratu. Zatim izade na trijem i ode u kuhinju,
gdje je Leva jeo, držeći tanjir u ruci, naslonjen nakorito za pranje suda od lijevana željeza.
Wardenu se pruzila prilika prije nego što je očekivao. Narednog dana se malo razvedrilo
i kiša je oko podne na neko vrijeme prestala, da bi skupila snage za novi napadaj. Kišni su
oblaci visjeli nisko, nabreklih trbuha i puni prijetnje, kad je Holmes prošao kroz kasarnsko
dvorište, ovaj puta se držeći ceste, u gradanskom odijelu od mekog smeđeg tweeda,
prebacivši ogrtač preko ruke. Došao je da kaže Wardenu, da s pukovnikom Delbertom odlazi
u grad i da se danas ne će vratiti.
Odjednom je Wardenu postalo jasno, da to mora učiniti. Nije točno znao zašto, jer se tu
radilo o nečem višem, a ne samo o ženi. U gradu je bilo dovoljno žena, koje je mogao imati,
ali ta je stvar zadirala mnogo dublje.
Sve dosad se samo poigravao s torn mišlju. Odavno je postavio sam sebi kao princip, da
se ne upušta s vojničkim ženama. Bile su hladne. U njima nije bilo vise topline nego u
dijamantu, pa igra s njima nije pružala radosti. Podavale su se vise zbog dosade nego ,zbog
strasti. A prema svemu onome, što mu je ispripovjedio Leva i što je sam vidio, pretpostavio
je, da je i Karen Holmes jedna od takvih.
Pa ipak je kraj svega toga znao, da će to učiniti, ne zbog osvete, pa čak ni da se oduži
kapetanu, već je to imao da bude izraz njega samoga, kako bi ponovo stekao individualnost,
što su mu je oduzeli Holmes i svi ostali, a da to ni sami nisu znali. Odjednom je razumio,
zašto čovjek, koji je cio život radio za jednu organizaciju, može da počini samoubojstvo,
uništavajući na tako lud način sam sebe, jer je to jedini put da samome sebi dokaže svoju
egzistenciju.
»Hoćete li se vratiti do povečerja?« onako usput upita Holmesa ne dižući pogled s papira,
što ih je držao u ruci i čitao ih.
• »Nikako«, sav sretan odvrati Holmes. »Vjerojatno ne ću doći ni do budnice. Zamolio
sam Culpeppera, da vodi brigu o jednom i drugom, ukoliko se ja ne vratim. Ne dode li on.
pobrinite se vi za to«.
»Razumijem, sir«, kimnu Warden.
Holmes je hodao gore dolje po pisarnici. Warden je rijetko vidio toliko neobuzdane
radosti i oeekivanja. Pod svjetiljkama čije je svijetlo žmirkalo ki'oz prozore u mračni kišni
dan, bilo je Holmesovo i onako ružičasto lice osvijetljeno dubljim od- sjevom sretna crvenila.

1261
 »Samo posao, a nikakvih zabava«, reče Holmes i namigne. Bilo je to pravo muškaračko
namigivanje, a značilo je to, da je batina nabrekla i puna i da bi se trebalo riješiti tereta. Ta
je gesta na nekoliko trenutaka podigla most iznad ponora klasnih razlika, koje su ih inače
dijelile. »I vi biste trebali da uzmete jedan dan dopusta«, reče Holmes. »Ne radite ništa, osim
što čučite u toj tami i znojite se s tim papirnatim tričarijama. Na svijetu postoje i druge
lijepe stvari osim administracije«.
»I ja sam već na to pomislio«, tiho će Warden, položivši na stol papire, što ih je držao u
ruci, i dohvativši druge sa stola, a s njima i olovku. Danas je bio četvrtak, dan, kad je kućna
pomoćnica imala izlaz. Bila je to veoma dobra prilika. Oštro je promatrao sretno
raspoloženje na mesnatom Holmesovu licu i čudio se, što mu je Holmes sada, upravo u torn
trenutku, simpatičniji nego što mu je ikad dosad bio.
»No«, reče Holmes, »ja idem. Ostavljam sve vama na brizi, vodniče«. U njegovu je glasu
ležalo veliko povjerenje i mnogo osjećaja. Obuzet tirn nenadanim izljevom osjećaja, udari
Holmes Wardena po ramenu.
»Kad se vratite, sve će još biti ovdje«, odvrati Warden. No on je samo svojiu ulogu igrao
do kraja, a glas mu je bio mrtav.
Nemaš ničega, na što bi se mogao osloniti, osim svoje ženske intuicije, Miltone, reče
Warden sam sebi. Bit će bolje da se upustiš samo u sigurnu stvar i da najprije sve dobro
promisliš. Promatrao je Holmesa kako se udaljuje, a onda sjede za svoj stol, da počeka
Mazziola. Čak i u torn velikom trenutku, nije htio da ostavi pisarnicu praznu.
Kiša je počela da pada prije, nego što se pisar vratio, a Warden se zabavio time, da riješi
još neke dosadne stvari, što su se bile nakupile. Morao je da napiše koncepte nekih pisama
za Mazziola, kako bi ih ovaj mogao prepisati i predložiti Holmesu na potpis. Zatim izradi
plan za vježbanje u narednom tjednu, zavirujući pritom u propise, da se uvjeri, je li ih dobro
odabrao.
Ovako sam u vlažnom zraku, radio je kao divlji. Svu svoju mržnju iskaljivao je na
papiru i zaboravljao sve osim onoga, što je upravo bilo pred njim. Bacio se na posao poput
Japanea. koji skačući juriša na mitraljez, a snaga njegove energije ispuni prostoriju do u
posljednji kutić.
Četni pisar Mazzioli vratio se mokar kao miš. Pokušavao je da pola tuceta registratora
zaštiti od vode.
»Isuse«, reče ugledavši Wardena gdje radi zasukanih rukava. »Vani je hladno. Zatvori
prozor prije nego što se obojica smrznemo«.
Warden mu se lukavo nasmije, stisnuvši oči. »Zar je siromašnoj nježnoj bebici hladno?«
upita. »Zebe li je?«
»Ah«, odvrati pisar, »smijem li?« On odloži registratore, da bi mogao zatvoriti prozor.
»Ostavi otvoren prozor!« zagrmi Warden.
»Hladno je«, usprotivi se pisar.
»Onda se smrzni!« naceri se Warden, »ja volim da je prozor otvoren«. Najednom mru se
lice ukruti. »Dodavola, gdje si bio cijeli dan?« zareži.
»Ti znaš gdje sam bio«, ukočeno će pisar. »Bio sam u pukovskom personalnom odjelu«.
Budući da je pohađao trgovačku školu, Leva je koristio svoje pravo na duhovnu nadmoć. S
istog se razloga ponosio svojom dobrom gramatikom i uvijek bi sudjelovao u diskusijama
pisara u Choyevoj restauraciji. Od vremena do vremena diskutirao je čak i sa Pop
Karelsenom, vodnikom-oružarom, koji je, prema glasinama što su kolale, bio sin bogata oca.
»Radio sam s vodnikom O'Bannonom«, gorko doda Mazzioli, istegnuvši lice u ženstvenu
grimasu. »Ako sam ikad vidio takvu staru usidjelicu... «
»Grant je danas otišao u bolnicu«, grubo ga prekinu Warden, pa uze bolesničku knjigu,
otvori je i gurne Mazziolu pod nos. »Jesi li znao da je Grant otišao u bolnicu? Dobio je triper.
Znaš li, što je to?«

1261
 Pisar ustulmu. Njegov je oklop bio probijen. Cinilo se, da> je svijestan svoje krivnje.
Warden se kiselo nakesi. »Dakako. Prema paragrafu 107 to. je izgubljeno vrijeme«,
nastavi on i dalje grdeći Levu. »Jesi li i9punio njegovu bolesničku karticu? Jesi li napisao
bilješku za jutarnji izvještaj? I bilješku za tvoju kartoteku plaea? Jesi li uredio moju
kartoteku? Tvoja je stvar da vodiš tu prokletu bolesničku knjigu. Ti si pisar. Ja ne mogu
obavljati i tvoj posao!«
»Kad se bolesnička knjiga jutros vratila, nisam imao vremena«, započe Mazzioli. »Ti
bolničari je nikada ne vraćaju prije jedanaest sati. Oni... «
»Nemoj se ispričavati, srednjoškolče«, porugljivo zareži Warden. Razdijelio je izgovor u
dvije polovice i vješto stao da obraduje svaku polovicu posebno. »Bolesnička knjiga je
donijeta natrag u pola deset. O'Bannon nije poslao svoga kurira prije deset sati. Cijelo jutro
sjediš ovdje na toj lijenoj stražnjici i rješavaš križaljke. Koliko puta ti moram reći: budi
ažuran sa svojim poslom. Obavi svaku stvar onoga časa kad stigne. Kad jednom zapadneš u
zaostatak, ne ćeš ga se nikad više moći riješiti« »O. k., starješino«, potišteno će Mazzioli.
Nestalo je sve njegove sigurnosti. »Odmah ću to učiniti. Daj mi knjigu«. On poseže za njom,
ali Warden je ne ispusti. Onako visok i plećat promatrao je prezirno pisara, a krajevi obrva
kao da su mu imali opaki izraz.
Mazzioli ga pogleda. »Oh«, reče svijestan krivnje i ispusti knjigu. »Čim svršim s
odlaganjem pošte. Latit ću se toga čim» ovo svršim!« Da izbjegne Wardenov nijemi sarkazam,
okrene se k svojim registratorima.
Warden baci bolesničku knjigu na stol. »To sam ja već obavio«, reče normalnim tonom,
u kojem se osjećala odvratnost. »Sve je već u redu«.
Mazzioli mu od ormara sa spisima dobaci pogled pun udivljenja. »Hvala, starješino«,
reče.
»Odi dođavola«, žestoko će Warden. »Ne budeš li pazio na svaki svoj korak, odjednom
ćeš svoje dupe naćl degradirano na redova i malo se pozabaviti općom službom. To će
vjerojatno ubiti ovako učeni cvjetak kao što si ti. Klasični primjer američkog sistema
odgajanja, eto to si ti!«
Mazzioli nije vjerovao u tu prijetnju, ali je ipak za svaki slučaj razvukao svoje lice u
tužan izraz. No Warden ga je skroz naskroz progledao.
»Misliš, da se šalim, zar ne?« reče Warden žestinom, koja je sve premašivala. »Samo tako
nastavi pa ćeš vidjeti. Naći ćeš se u kuhinji, da roniš ondje za biserjem. Ovdje sam ja Cetni
starješina, a ne ti, pa ukoliko bude vremena za ljenčarenje, onda ću to ja iskoristiti,
razumiješ li? Ako nema dovoljno posla za dvojicu, ti ćeš raditi. I ako ne budeš prestao
badavadžiti kod tih vašarskih filozofa prijeko u puku, moći ćeš ovdje ribati pisarnicu. O
čemu ste razgovarali danas?« upita.
»O van Goghu«, odgovori Mazzioli. »To je neki slikar«.
»Oh, oh«, reče Warden, »što ne kažeš! Slikar! Jesi li ikad čitao Požuda za životom?«
»Jesam«, začudeno odvrati Mazzioli. »A ti?«
»Nisam«, mimo će Warden. »Ja nikada ne čitam«.
»Trebao bi da čitaš, starješino. To je dobra knjiga«.
»Jesi li čitao Mjesec i novčić«, upita Warden.
»Dakako«, odvrati Mazzioli, ponovo se iznenadivši. »A ti?«
»Nisam«, reče Warden. »Ja nikada ne Čitam«.
Mazzioli se okrene i pogleda ga. »Ajde, ajde, kusaš li me nasamariti?«
»Tko? Ja?« upita Warden. »Nemoj da sebi ništa umišljaš, sinko!«
»Kladim se, da si čitao«, reče Mazzioli, pa položi na stol registrator, sjede i pripali
cigaretu. »Znaš, ja imam svoju teoriju o Gauguinu«.
»Dodavola s tvojim teorijama«, odbije Warden. »Gledaj da odložiš poštu. Ja imam još
posla«.

1261
 »U redu«, odvrati Mazzioli, zlovoljno usta i iznova poče raditi.
Ugledavši gnjevno Mazziolovo lice, Warden se glasno nasmije. »Grant je dakle uhvatio
triper«, reče kao da želi povesti običan razgovor.
»Rekao sam mu da je trebao pripaziti«, još uvijek zlovoljno odvrati Mazzioli. »Ili bar
upotrebiti prezervativ«.
Warden prezirno puhne kroz nos. »Pereš li ti noge u čarapama, sinko?«
»To sam već čuo«, odbije pisar.
Warden ponovo puhnu. »Što kaže Grant, gdje ga je dobio?«
»U Ritzu«, odvrati Mazzioli s gestom odvratnosti.
»I pravo je tom kujinom sinu. Trebao je biti pametniji, a ne da odlazi u tu prljavu
jazbinu. Kad se vrati iz bolnice, naći će se kao prokleti redov u posljednjem redu. Treba da
plati za to«. Warden ustane i tako žestoko lupi šakom o stol. da se Mazzioli nehotice trgnuo.
»Neka ti to bude pouka, desetaru«, žestoko će Warden, »ako ne želiš izgubiti te prljave
širite, što ih tohko voliš«.
»Tko?« začudeno će Mazzioli. »Zar ja?«
»Da, ti«.
»Čuj, Warden«, ogorčeno će Mazzioli.
»Cuj ti mene«, odbije Warden. »Imam veoma, veoma važnog posla, razumiješ li me? I
vjerojatno se ne ću vratiti prije četiri sata. Ti ćeš ostati ovdje u pisarnici, dok se ja ne vratim,
jesi li razumio? Čujem li da si pošao makar samo i na latrinu, ja ću te sutra degradirati. Je
li to jasno?«
»Zaboga, starješino«, usprotivi se Mazzioli. »Ja imam danas popodne da obavim mnogo
toga«.
»Ono-, što imam ja da obavim«, odvrati Warden, smijući se u sebi, »strogo je službena
stvar. Ti si cijelo jutro imao vremena da raspravljaš o umjetnosti. Ovdje imaš krasno mjesto
u hladovini. Ne želiš li ga, možeš u svako doba otići. Koliko si šalica kave jutros popio kod
Choy a?«
»Samo sam jednom otišao da popijem kavu«, usprotivi se Mazzioli.
»U četiri sata. Bit će bolje za tebe da budeš ovdje, kad se vratim. Eto tu je nekih šest
pisama, što ih moraš otipkati. Osim toga moraš napisati raspored službe za naredni tjedan,
a da i ne govorimo o odlaganju pošte, što si ga prekinuo«.
»U redu, starješino«, prepusti se Mazzioli sudbini. Gledao je Wardena, kako se uvlači u
svoju kišnu kabanicu i kako uzima hrpu papira sa sobom. U duhu je vidio kako mu je
popodnevno spavanje umaklo na crnim krilima tiranije. Warden 1 i njegovi zatvorenici. Taj bi
poduzimao sve da sprijefii ljudima ono što hoće. Pravi depresivni manijak, ili paranoik,
odjednom zaključi Mazzioli i pritom ga prože osjećaj sreće.
On pride prozoru, da bi kroz blijedi sumrak kišnog dana vidio, kamo to odlazi Warden.
Službeni poslovi, dakako!
Ali Warden je to unaprijed naslućivao, pa je odlučnim koracima pošao niz cestu oko
kasarne. Kiša je pljuštala i bubnjala o njegov uškrobljeni šešir i na njegov kišni ogrtač. koji
mu je na ledima već počeo prokisavati. Uspe se uz stepenice prema štabu puka, koji se
nalazio iznad glavnoga ulaza.
S trijema se ogleda preko dvorišta i opazi Mazziolovu glavu i ramena, koja su se tamno
isticala od rasvijetljene pisarnice. Gotovo še činilo da Mazzioli pritište nos na prozor. Kakvo
je to dijete, pomisli Warden. U njemu nema ni mrve vojnika, kao ni u kunića, ali zato
razgovara o umjetnosti.
On se glasno nasmije, izazovno dobacivši svoj smijeh prema zastoru kiše. U sebi je
osjećao dim i iskre raketa, kojiama je trebalo da proslavi oskvrnjenje posvećene kaste.
Možda ne će ni biti kod kuće, reče sam sebi. Ne, ipak će biti kod kuće!

1261
 Izvadi papire ispod kišne kabanice da vidi jesu li se smočili. Bila su to prava pisma,
koje je Holmes zaista trebao da potpise prije odlaska. Budi uvijek pripravan, skautc! nakesi
se on.
Na easak zastane, Još jače se keseći, pred cmom pločom tik kraj vrata. Na jednoj strani
na kojoj se kočio naslov »Trajno!« bila je pričvršćena kopija McCraeova »Na flandrijskim
poljanama« u crvenim staroengleskim slovima na finom pergamentu. Rubovi su bili ukrašeni
izmučenim liliovima u plosnatim britanskim čeličnim kacigama. Kraj toga se nalazila pjesma
»Bojni hat« nekog nepoznatog umirovljenog generala iz svjetskog rata. Taj je general staroga
vojnika uporedivao sa starim vatrogasnim konjem, koji bi svaki put dotrčao. čim bi zazvonilo
vatrogasno zvono. Odmah kraj te pjesme nalazio se posljednii memorandum pukovnika
Delberta, u kojemiu je ćestitao puku na njegovom duhu, njegovoj sportskoj vrijednosti, i
njegovom Esprit de corps. Sve su to, kako je govorio memorandum, bili dohvatl.uvi rezultati
njegove visoke moraine kvalitete, što ju je učvršćivao kapetan i predavanja o seksualnoj
higijeni. Ovo posljednje je, doduše, bilo samo naznačeno.
1
U originalu igra riječi: »The Warden« znači tamničar.

Warden prode kroz predvorje i робе silaziti niz stepenište na drugoj strani predvorja.
Ondje opazi dva brigadna pukov- nika, koji su čavrljali u polumračnom hodniku pred
lakiranim ormarima s trofejama. Vrata u sve urede bila su zatvorena, osim vrata u ured
O'Bannona, koji je takoreći ovdje živio. Warden se nadao da ne će nikoga sresti, pa pomno
promotri pukovnike, da bude siguran, da ga oni nisu prepoznali. Pogledao ih je, medutim,
malo predugo.
»Ah, vodniče!« doviknu jedan od njih. »Dođite malo ovamo, vodniče.«
Warden se vrati one tri ili četiri stepenice natrag, pride im i salutira, pri čemu se jedva
mogao svladati, a da ne pogleda na sat.
»Gdje je pukovnik Delbert, vodniče?« upita .jedan od njih, onaj viši.
»Ne znam, sir, nisam ga vidio.«
»Je li danas bio ovdje?« upita tusti pukovnik malo hripavim glasom. Zatim otare
rupčićem čelo i raskopča ogrtač od sjajnog gabardena, promočen od kiše. Taj je ogrtač, uz
malu razliku u tonu boje, bio posve jednak ogrtaču onog drugog, višeg pukovnika.
»Siguran sam, da to ne bih mogao reći«, odvrati Warden.
»Jeste li ovdje u službi, vodniče?« sitničavo upita visoki pukovnik.
»Nisam, sir«, odvrati Warden, brzo razmislivši: »Nisam kod štaba, ja sam u četi, sir.«
»U kojoj četi?« zasopljeno će mali pukovnik.
»U četi A, sir«, slaže Warden. »Vodnik Dedrick iz čete A.«
»Ah, dakako«, zasopljeno dobaci mali. »Znao sam da vas poznajem. Pomno pazim na to
da poznajem naše podoficire u brigadi. Vi ste mi se nekako izgubili.«
»Zar niste naučili da podnesete raport, kad stupite pred oficira, vodniče?« oštro će visoki
pukovnik.
»Jesam, sir, ali imam nešto da obavim, pa držim, da su mi misli bile zabavljene samo
time.«
»To nije isprika!« odreže visoki pukovnik na oštar vojnički način. »Kako dugo ste već
podoficir, vodniče?«
»Devet. godina, sir«, uzvrati Warden.
»No«, na to će visoki, pa doda: »Morali biste znati da treba i na to paziti. Drago mi je da
ovdje nije bilo nikoga od vaših podredenih i da nisu mogli vidjeti, kakav loš primjer dajete.«
»Razumijem sir«, odvrati Warden, još uvijek u želji da pogleda na sat. Kad bi me bar sad
izgrdio, pomisli. To je sve što trebamo. Mogli bismo se poigrati oficirske škole, u kojoj stariji
učenici gnjave mlađe.
»Produžite, vodniče«, reče visoki. »Ubuduee budite pažljiviji.«

1261
 »Razumijem, sir, bit ću, sir.« On brzo salutira i pokuša stići do stepenica, prije nego što
se pukovnik predomisli. Možda će gospođa Holmes tog popodneva izaći. Ako je izašla i ako je
on ne zatekne... Warden se u sebi nasmiješi pomislivši što bi ona dvojica držala da znadu,
kakvim se mislima on sada bavi.
»Taj se sigurno žurio«, začu debeljka gdje sopće.
»Ah, koješta«, odvrati visoki. »Danas vise nitko ne brine za pretpostavljene. Prije nije bilo
tako.«
»Dedrick je uvijek bio budala«, reče mališan. »Zbog te njegove gluposti sam se i sjetio
njega.«
»Prokleta sramota, što se zbilo s vojskom«, nastavi visoki. »Prije bi podoficir za takvu
stvar bio jednostavno degradiran. Prije je sve bilo drukčije.«
»Htio bih da znam, gdje se, dovraga, nalazi Delbert«, zasoplje mališan.
Warden potrči niz stepenice, nijemo se smijući i projuri kroz željezna vrata, koja će
ostati otvorena do povečerja. Odviše se žurio, a da bi se ljutio.
Netko mu doviknu iz Choyeve restauracije, ali on samo odmahnu. rukom i pode dalje.
Izašao je kroz glavni ulaz, prešao preko avenije Wainae, u kojoj su se nalazili oficirski
stanovi, pošao po kiši niz tu aveniju, sve dok nije došao u drvored iza Holmesove kuće, koja
je stajala na uglu. Zaustavi se u zaklonu nekog velikog starog jablana, sam se nasmije svojoj
zasopljenosti i osjeti, kako mu se jesenja hladnoća uvlaei pod kišnu kabanicu. Pritom je
razmišljao, da je danas upravo pravi dan za takav pothvat i da nema razloga, zašto ona ne bi
primila i njega, kada je primila sve ostale. I onda копабпо uđe u kuću i zakuca na vrata.
Kroz mutno staklo na vratima sobe za dnevni boravak razabiralo se kako se u stanu
kreće neka dugonoga crna sjena, zastirući svijetlo. Warden na trenutak opazi gole noge u
obliku škara, koje su se u svijetlu sklopile i opet se otvorile u naredni korak. Odjednom kao
da mu je dah počeo dopirati iz dubine grudiju.
»Gospođo Holmes!« poviče i ponovo zakuca. Glavu je zbog kiše uvukao medu ramena.
U stanu se ponovo nečujno pokrenula sjena, prošla kroz vrata u kuhinju i pretvorila se
u Karen Holmes u hlačama i grudnjaku.
»Što je?« upita ona. »Oh. gle, to je vodnik Warden. Halo, vodniče! Bit će bolje da uđete,
jer ćete se inače smočiti. Ukoliko tražite moga muža, njega nema.«
»Ah«, reče Warden, otvori vrata s mrežom protiv muha i skoči u predsoblje, da bi
izbjegao vodu, što je kapala iz oluka. »A ako ga uopće ne tražim?« upita.
»Ni onda nije ovdje«, odvrati Karen Holmes. »Ukoliko vam to može da pomogne.«
»Da, dakle, tražim ga. Znate li gdje je?«
»Nemam baš ni pojma. Možda je otišao u klub da nešto popije.« Ona se blijedo
osmjehne. »Hi treba da reknem, da malo gucne? Niste li vi tako rekli?«
»Oh, da, klub«, odvrati Warden. »Zašto nisam pomislio na to? Imam nekoliko važnih
papira, koje bi još danas trebalo potpisati.«
On je otvoreno pogleda i pogled mu prode čitavom dužinom njezinih nogu, prijede preko
kratkih hlača, što ih je očito sama skrojila, pa stiže do udubine skrivenog pupka, do napetih
grudi u grudnjaku, do očiju žene, koja je ravnodušno i bez zanimanja pratila njegove
poglede i njegovo otvoreno divljenje.
»Nije li malo prehladno za kratke hlače?« upita Warden.
»Jeste«. Karen Holmes ga pogleda bez osmijeha. »Danas je hladno. Kadšto je čovjeku
veoma teško da ostane topao, zar ne?« upita ona. »Što ste zapravo htjeli, vodniče?«
Warden osjeti, kako veoma polako udiše, i kako mu zrak dopire duboko, sve do muda.
»Htio bih da spavam s vama«, reče on u tonu obična razgovora. Tako je htio da to kaže i
tako je želio da kaže, ali sad kad je rekao, i čuo te riječi, zvučale su mu veoma glupo. Opazi
kako su se oči u nepromijenjenom licu malko raširile, tako neznatno, da to gotovo nije ni
zapazio. Hladna je ta žena, Miltone, posve hladna reče sam sebi.

1261
 »U redu«, posve nezainteresirano odvrati Karen Holmes.
Wardenu, koji je sav mokar stajao na verandi, učini se, kao da je sluša, ali je ne čuje.
»Kakve to papire imate?« upita ona i posegnu za njima. »Pokažite mi. Mogla bih vam
možda pomoći.«
Warden se nakesi i povuče papire. Taj je ukočeni osmijeh osjećao kao masku na licu.
»Ne biste se u njih razumjeli. To je posve službena stvar.«
»Mene zanima zvanje moga muža,« odvrati Karen Holmes.
»Da«, osmjehnu se Warden. »Dakako, okladio bih se, da vas zanima. Zanima li i njega
isto toliko ono, čime se vi bavite?«
»Zelite li da vam pomognem kod tih papira?«
»Biste li mogli potpisati njegovo ime?«
»Mogla bih.«
»Tako da izgleda kao da je on sam potpisao?«
»To ne znam«, odvrati ona, još uvijek bez osmijeha. »Još nikad nisam pokušala.«
»No, ja bih mogao«, reče Warden. »Ja mogu umjesto njega učiniti sve, samo što ne mogu
da nosim njegove proklete oznake. Tu je moja granica. Ali ti papiri odlaze u diviziju i on ih
mora osobno potpisati.«
»Onda ću radije nazvati klub«, dobaci ona. »Zar ne, on je ondje?«
»Da nešto popije«, nastavi Warden.
»Bit će mi milo da ga mogu nazvati umjesto vas, vodniče.«
»Dođavola s time. Ne volim nikoga smetati dok pije. I ja bih sam upravo sada trebao da
nešto popijem. Nužno bih trebao.«
»Ali ako se radi o službenoj stvari?« upita Karen Holmes.
»Svejedno. I ne vjerujem. da ćete ga naći u klubu. Nekako me podilazi sumnja, da je s
pukovnikom Delbertom otišao u. grad.« Warden joj se nasmjehnu.
Karen Holmes mu ne odgovori. Buljila je u njega bez osmijeha a na njezinom hladnom
zamišljenom lieu nije se uopće dalo razabrati, da ona znade kako je on još ovdje.
»No«, započe on, »ne ćete li me pozvati da uđem?«
»Dakako, vodniče«, odvrati Karen Holmes. »Samo uđite.«
Ona se pokrenu, polako, kao da su joj zglobovi zardali od dugoga stajanja, i uspe se onu
jednu stepenicu do kuhinje da ga pusti ući.
»Što želite popiti, vodniče?«
»To mi je svejedno. Bilo što«, odgovori on.
»Vi ne želite ništa popiti«, dobaci Karen Holmes. »Zapravo uopće ne želite piti. Vi zapravo
želite ovo«, reče ona, pogleda niz svoje tijelo, i raširi ruke na obje strane, kao što ih širi
griješnik pred oltarom. »Eto, to je ono, što vi zapravo hoćete. Nije li tako? To je ono, što svi vi
hoćete. To je sve što uopće možete zaželjeti.«
Warden osjeti, kako mu niz hrptenjaču puzi jeza straha. Dovraga, što to ima da znači,
Miltone? »Da«, potvrdi on, »ja zaista hoču baš to. No rado ću uzeti i čašicu pića.«

»Dobro. Ali ja ne ću za vas smiješati piće. To morate učiniti sami ili ga morate popiti bez
sode.« Ona sjedne u stolicu kraj emajliranog kuhinjskog stola i pogleda ga.

»Čisti whisky je dobar za me«, dobaci Warden.

»Ondje je boca!« Ona pokaže na ormar. »Morate, međutim, sami poći po nju. Ja to za vas
ne ću učiniti.« Ona položi obje ruke dlanovima na stol. »Vodniče, možete dobiti nešto da
popijete, ali sami morate da obavite sav posao.«
Warden položi papire na stol i skine bocu s ormara. Mogu ja to učiniti, dijete, razmišljao
je. »Hoćete i vi čašicu?« upita. »Hoćete li mi pomoći?«

1261
 »Ne vjerujem da bih htjela da nešto popijem«, odvrati Karen Holmes, a onda doda: »Pa
ipak, možda će biti bolje. Vjerojatno ću to i trebati. Sto mislite o tome?«
»Da«, kimnu on, »vjerojatno.« Na stolu za ispiranje suda stajale su čaše. On dohvati
dvije, pa obje napuni do polovice, pitajući sam sebe, kakva li je zapravo ta žena.
»Evo«, reče, »na izgubljeno djevičanstvo!«
»U to ime pijem.« Ona podigne čašu, a kad ju je opet stavila na stol, razvuče lice u
grimasu. »Vi se izvrgavate velikoj opasnosti, to sigurno znate«, reče ona. »Zar zaista držite,
da se to isplati? A što onda ako se Dana vrati kući? Vi znate da sam sigurna; moja će riječ
vrijediti vile od vojnikove riječi. Ja bih vikala: siluje me, a vi biste dobili dvadeset godina
Leavenwortha.I
»On ne će doći«, naceri se Warden, ponovo puneći čašu. »Ja znam gdje je. Vjerojatno
noćas uopće ne će doći kući. A osim toga« reče i presta točiti whisky u svoju čašu, »imam
dva prijatelja iz filipinske pješadije u Leavenworthu. Nalazio bih se, dakle, medu
prijateljima.«
»Šta su skrivili?« upita ona i ispije ostatak tekućine iz svoje čaše, a zatim ponovo
razvuče lice u grimasu.
»Jedan od Mac Arthurovih urođeničkih scouta uhvatio ih je sa ženom nekog pukovnika
u kočiji.«
»Obojicu?«
On kimnu glavom. »Da, s jednom istom damom. Rekli su da ih je dama oslovila, ali su
ipak dobili dvadeset godina. Onaj urodenik bio je pukovnikov momak. Navodno je bio
ljubomoran.«
Karen Holmes se popustljivo osmjehnu, ali se ne nasmije. »Držim da ste sarkastični,
vodniče.« Ona spusti praznu čašu i
nasloni se na svoj stolac. »Vi znate, da se moja djevojka može svakog časa vratiti kući.«
Warden zaniječe glavom. Sad, kad ga je ostavila ona prva nesigumost, on ju je već u
duhu gledao, kako leži na postelji i kako ga poziva da joj se približi. »Ne može«, odvrati »ona
ima u četvrtak Slobodan dan. Danas je četvrtak.«
»Vi mislite na sve, zar ne, vodniče?«
»Barem pokušavam«, odvrati on. »Covjek u mom položaju mora da misli na sve.«
Karen Holmes dohvati papire sa stola. »Mislim da ih vise ne trebamo? Oni i onako ne
vrijede ništa, zar ne?«
»Vrijede«, odgovori Warden, »to su prava pisma. Pa valjda ne mislite, da bih sa sobom
donio nešto bezvrijedno? I da Holmes možda to vidi? Ili da biste možda to upotrebili kao
dokaz protiv mene, kad me prijavite? A sad kad smo se sprijateljili, možete me zvati Milt.«
»To mi se na vama svida, vodnice. Vi imate mnogo samopouzdanja. A istodobno mi se to
na vama i ne svida.« Ona polako razdere papire u male komadiće i baci ih u košaru iza
svojih leda. »Muškarci i njihovo samopouzdanje. To možete smatrati plaćanjem. Vi uvijek
placate, zar ne?«
»Ne plaćam, ako to mogu da izbjegnem«, odgovori Warden. I opet je morao da sam sebe
upita, kuda to sve smjera. Nije očekivao nešto takvo. »U uredu imam kopije pisama,«
osmjehnu se on, »tako da ne će biti potrebno mnogo posla, da ih nanovo napišem.«
»Vaše samopouzdanje je bar stvamo«, dobaci ona. »Vi ne glumite, to nije neka hinjena
odvažnost kao kod nekih drugih muškaraca. Dajte mi još jednom natočite. Recite mi, odakle
vam to samopouzdanje?«
»Moj brat je svećenik«, odvrati on i posegnu za bocom.
»Pa?«
»To je sve«, kimnu Warden.
»Kakvog posla ima svećenik s time?«

I Leavenworth, građ u sjeveroistočnom dijelu dr2ave Kansas. U njemu se nalazi savezna kaznionica.

1261
 »Mnogo posla, mala. Jer u prvom redu to nije samopouzdanje, već čestitost. Budući da
je moj brat svećenik, on vjerujeu celibat. Ima veoma jaku bradu, pa je vrlo pomno brije.
Vjeruje u smrtni grijeh, njegova ga crkvena općina poštuje i obožava. Pritom dobro
zaraduje.«
»Da, pa?« upita ona.
»Što mislite s tim, ,da, pa?' Pošto sam ga neko vrijeme promatrao, odlučio sam se za
čestitost, koja je sušta protivnost celibatu. Odlučio sam se za to, jer nisam htio da mrzim
samoga sebe i cio ostali svijet, kao što to on čini. To je bila moja prva pogreška. Počevši od
nje, sve je drugo bilo Iako.
Odlučio sam, da ne vjerujem u smrtni grijeh, jer očito pravedni tvorac ne može da svoje
vlastite stvorove osuduje na vjecnu vatru paklenu samo zato, jer ih muei onaj glad, što im
ga je on sam usadio. Možda bi ih on osudio na kazneni udarac, ali zato ne bi prekinuo cijelu
igru. Bi li dakle učinio tako?«
»Vi mislite da ne bi«, odvrati Karen. »Ali šta bi u takvom slučaju bilo od vas, ako nema
kazne za grijeh?«
»Aha«, nasmije se Warden. »Sad ste došli upravo do srži stvari. Ne volim riječ grijeh. Ali
kako posve očito postoji kazna, mene je neumoljiva logika prisilila da prihvatim onu
neobičnu i stranu ideju o reinkarnaciji. I tako sam se odvojio od svoga brata. Da dokažem
svoju teoriju, morao sam ga izlemati; bio je to jedini put. Do danas je reinkarnacija ona
točka, do koje sam ja stigao u filozofiji. Ne bismo li malo gucnuli?«
»Prema tome vi, ako vas pravo razumijem, uopće ne vjerujete u grijeh?« upita Karen
Holmes. U njezinim očima prvi put zaiskri nešto slično zanimanju.
Warden uzdahnu. »Mislim da je jedini grijeh svijesno rasipanje snage. Vjerujem da je
sve svijesno nepoštenje, kao religija, politika i trgovina nekretninama, svijesno rasipanje
energije. Vjerujem da ljudi začudnim naporom i složno nastoje uvjeriti subesjednike da
vjeruju u njihove laži, samo kako bi sami sebi dokazali, da su njihove vlastite laži čiste
istine. Tako je postupao moj brat. Kako nisam mogao zaboraviti, što je prava istina, ja sam
posve logično, zajedno sa svim ostalim soeijainim izopćenicima, poštenim po prirodi, osjećao
sklonost prema vojsci. Što mislite, ne bismo li još malo popili? Budući da smo riješili sve
probleme boga, društva i individuuma, zaista smo zaslužili još čašicu.«
»Dobro«, osmjehne se žena. Ona letimična iskrica zanimanja ug'asila se i umjesto nje se
ponovo pojavila stara oštrina i hladnoća? U jednakoj mjeri duhovit kao što je pravi
muškarac! Sretne li male ženkice, koja smije prihvatiti u se tvrdi ponos ovakve muškosti!
»No kako vjerujete, da je svijesno rasipanje snage grijeh, ne vjerujete li istodobno i to da je
gubitak sjemena također grijeh, ako poslije njega ne slijedi trudnoća?«
Warden se nasmije, nakloni se i spusti bocu kao da njome pozdravlja. »Madame, vi ste
taknuli slabu točku moje filozofije. Nipošto ne namjeravam da vam saspem pijeska u oči.
Sve što vam mogu reći, jeste — ne, nije grijeh, sve dok ne bude prosuto na pod ili ne bude
plaćeno, a ni u tim slučajevima ne uvijek. (Jeste li ikad služili u ratu?) Sve, što mogu reći —
nije grijeh dokle god je korisno.«
Karen Holmes ispije whisky i fidlučnom kretnjom položi čašu na stol. »Korisno. Sad smo
zašli u dijalektiku.«
»Ne svršavaju li se na taj način svi takvi razgovori?«
»Ja ne vjerujem u dijalektiku. Ne želim, ni da čujem vaše razjašnjenje, što bi imalo da
znači ,korisno'.«
Ona posegne rukom na leda, raskopča dugme svoga grudnjaka i baci grudnjak na pod.
Gledala je Wardena, a u očima kao da joj je plivao neki dim. Gestom radoznale i velike
ravnodušnosti otvori zapor svojih hlača, izvuče se iz njih, a da pritom nije ustala sa stolca,
pa i njih baci kraj grudnjaka.

1261
 »Eto«, reče, »to je što želite. To je ono, oko čega se vodi cio razgovor. To je ono što hoćete
vi svi, vi muškarački muškarci, vi intelektualni muškarci. Uvijek hoćete to. Zar ne? Vi veliki,
snažni muškarci, koji ste i mužjaci i inteligentni, ali ste nemoćni poput novcrođenčadi, ako
nemate krhko žensko tijelo, da se hvatate za nj.«
Warden zateče sam sebe, kako pilji u iznalcaženi pupak i brazgotinu, koja se spuštala
niz trbuh i gubila se u jastuku dlačica i bila već tako stara, da je sad djelovala samo kao
sjena.
»Lijepo, zar ne?« upita ona. »I to je simbol. Simbol razasute snage.«
Warden oprezno položi svoju čašu na stol, pa pode prema njoj gledajući bradavice na
njezinim grudima okružene sitnim naborima, kao da su cvjetovi, sklopljeni za noć. Gledao je
to raskosno ženstvo, što ga je volio, koje je uvijek postojalo i za koje je uvijek znao da
postoji, možda sakriveno iza parfema, nespomenuto, nepriznato, zatajivano, ali uvijek
prisutno, egzistentno. ta divna bujnost lavice i vjerne kuje, ona bujnost, koju žena uvijek
mora na kraju da prizna, pa ma kako pokušala ustvrditi da ne postoji.
»Počekaj«, reče ona. »Ne ovdje, ti pohlepni mali dječače! Dodi u spavaonicu.«
On pode za njom, ljuteći se zbog ono »pohlepni mali dječače«, ali istodobno znajući, da
je to istina. Začudeno se pitao, kakva je vrst bića ta žena sa svim svojim skrovitim tajnama.
Ispod uniforme nije nosio ništa. Ona zatvori vrata i slijepo se okrene prema njemu.
Uzdigla je ruke, pa se istovremeno uzdigoše i obline njezinih grudi, otkrivši šupljine pazuha.
»Sada«, reče ona. »Ovdje. Sada. Ovdje i sada i sada!«
»Koja je Holmesova postelja?« upita on.
»Ona druga.«
»Onda podimo tamo prijeko!«
»Dobro«, pristane ona. Prvi put se glasno nasmijala. »Čini se da ti veoma ozbiljno
postupaš, Milt, kad nekom nasaduješ rogove?«
»Kad je u pitanju Holmes, ja sve ozbiljno obavljam.«
»I ja.«
Što se više i više približavao središtu vatre, kojom je i sam gorio i do kojega nikada nije
stigao, dok je osjećao kako ga to srediste zasljepljuje svijetlom, za kojim je čeznuo, i dok mu
se duboko u grlu javilo neko predenje, najednom se glasno zalupiše stražnja vrata.
»Čuj«, reče Karen. »Netko je ovdje! Cuj!« Mogli su čuti korake, što su se ravnodušno'
približavali. Nisu se usporili, nisu sprenuli u stranu i teškim su tonom prodirali kroz zidove.
»Brzo! Uzmi svoje odijelo, udi ovamo u garderobu i zatvori vrata. Brzo! Požuri! Zaboga,
čovječe, požuri se!«
Warden preskoči preko druge postelje, podiže uniformu, ude u garderobu i zatvori
vrata. Karen brzo obuče svileni kineski kimono i sjede pred stolić za toaletu kraj prozora. Taj
je prozor gledao kroz ulaz za teretna kola prema kasarni. Kad je konačno netko zakucao na
vrata spavaonice, bila je zaposlena mirnim četkanjem kose, ali lice joj je bilo veoma blijedo.
»Tko je?« viknu Karen pitajući sama sebe, opaža li se drhtanje njezina glasa.
»Ja sam«, reče neki dječački glas. »Junior.« On ponovo pokuca. »Pusti me da uđem.«
»U redu«, reče ona. »Samo udi. Vrata nisu zaključana.«
U sobu ude njezin sin, devetgodišnje minijaturno izdanje Dana Holmesa, u dugačkim
hlačama i aloha košulji. Na lieu mu se opažala mrzovolja, kakva se zapaža na licima brojnih
svetih potomaka zakonito sakcioniranih mesaliansa.
»Ranije su nas pustili iz škole«, zlovoljno će on. »Lice ti je blijedo. Što ti je, jesi li opet
bolesna?« upita on i zagleda se u majčino lice, pun one nesvijesne antipatije, što je zdrava
djeca pokazuju prema kroničnim bolesnicima. U tom pogledu ležalo je i nešto one
muškaračke nadmoći, što ju je u posljednjoj godini dana ili u posljednje dvije godine naučio
od svoga oca.

1261
 »Posljednjih se dana nisam dobro osjećala«, odvrati Karen. To je, uostalom, bilo i istina.
Pokušavala je da se drži prirodno.
Promatrajući tako svoga sina, koji se u roku jedme jedine kratke godine pretvorio'u
svoga oca, pomislila je uz mali osjećaj mučnine da je to lice, jednom okruglo i sretno, ali sad
dugačko i tvrdo, izraslo iz njezina vlastita mesa. Pritom osjeti staru odvratnost.
Promatrajuići dječaka, odjednom se nije više osjećala krivom zbog onog muškarca
sakrivenog u garderobi. Osjetila je samo neki potmuli gnjev zbog sakrivanja, kao štoga
osjeća đak, kad se šulja oko uglova na svom prvom putu u bordel.
»Danas popodne ću otići prijeko u četu«, reče dječak, pogledavši je iznad bastiona svoga
opsjednutog grada, koji se zove djetinjstvo. »Hoću svoju imiformu!«
»Jesi li pitao oca, da li smiješ poći?« upita Karen. Osjetila je, kako joj suze naviru na oči
pri pomisli na ono, što ga je očekivalo. Odjednom poželi, da ga zagrli, i da mu mnogo .toga
razjasni. »Danas ga nema ondje, znaš.«
»A tko je rekao da je tamo?« uzvrati dječak. »Njega popodne nikad tamo i nema. Njemu
je svejedno odlazim li ja u četu. Bar dok ne budem odviše prisan s vojnicima, rekao je.
Nemaš pravo, da me zadržavaš u kući, samo zato što mrziš četu.«
»Zaboga, dijete«, odbije Karen. »Ja te ne želim zadržati kod kuće. Ja ne mrzim četu.
Samo sam htjela ...«
»Meni je i onako svejedno što lcažeš«, odvrati dječak, zabivši sake u džepove. »Ja
svakako idem. Tata je rekao da mogu ići pa idem.«
»Htjela sam samo da budem sigurna, da je tvoj otac s time sporazuman«, nadoveže
Karen. »Treba da ga uvijek najprije pitaš.«
»Otac je u podne otišao u grad«, odvrati dječak. »Kad bih ga htio pitati, vjerojatno bih
morao da počekam do sutra ujutro. Govoriš tako kao da očekujemo goste.«
»No, dobro«, pristane Karen. Pitala je sama sebe, ne vlada li se možda ružno prema
djetetu. Mnoge žene iskaljuju na nemoćnoj djeci svoju mržnju i svoju srdžbu prema
muževima. Ona je odlučila, da to nikad ne čini. »Kad i onako kaniš poći, zašto si onda uopće
došao kući, da mi to kažeš?«
»Nisam došao, da ti to kažem«, izjavi dječak. »Došao sam samo po svoju uniformu, a ti
mi moras pomoći da je obučem.«
»Onda idi i donesi je«, odvrati ona. Tako je bilo makar nešto, što je mogla da učini. To je
bar mogla činiti onda, kad Dana nije bio kod kuće. U posljednje dvije godine dječakov je
odgoj u školi, kao i u životu, posve oduzet iz njezinih ruku, kao sto je oduzeto i sve ostalo.
Osjećala je, kako klizi natrag u svoju običajnu ravnodušnost, i kako s radošću misli na Milta
ondje u garderobi. Za ženu ipak postoji jedan put da izrazi samu sebe, pomisli ona, osjetivši
istodobno i odvratnost. Sad, kad nema više pojasa nevinosti i kad su sramotni stupovi izašli
iz mode, ipak je i opća sramota ostala jednako teška.

»No, dođi konačno«, nestrpljivo će dječak. »Zuri mi se. Pomoći ću vodniku Preemu da
skuha večeru i jesti ću s njime.«
»Je li vodnik Preem s time sporazuman?« upita ona i ustane da pode za njim.
»Mora biti sporazuman. Ta on je kuharski vodnik kod moga oca. Dodi. Zuri mi se.«
U maloj sobi, u kojoj je dječak odvojeno stanovao, pomogne mu Karen da se razodjene.
Zacudeno je buljila u tu malu golu živahnost. Ponovo se iznenadila, što je taj stranac bio
njezino dijete, o kojem se, kao što su govorile sve knjige o odgoju djece, morala da skrbi i da
ga voli. Tu su bile kosti i živci i tetive njezina vlastita tijela. Fotografski točna kopija, Mo ju je
njegov otac učinio od sebe samoga, služeći se veoma osjetljivom pločom, koja se zvala Karen
Jennings iz Baltimore u Marylandu, jednako kao što neki drugi čovjek upotrebljava svoju
staru ka- meru, samo zbog snimki, što ih želi učiniti, nimalo se ne brinući ni za kameru ni
za tehniku njezine upotrebe.

1261
 Ja sam mu, dakle, rodila baštinika, razmišljala je ona. Film je snimljen, negativ je
gotov, a slika se nalazi u stadiju razvijanja. A oronulu, otrcanu, istrulu, kožom presvučenu
kameru postavili su natrag u njezin pretinac. Ona je sad beskorisna. Slučajno je mehanizam
njezine tamne unutrašnjosti uništen prigodom neke lose obavljene snimke. To je vrlo dobro,
djevojčice. Trebala bi postati književnica. Stekla si mnoštvo dobra gradiva.
. Ne vjerujem, da bi odviše romantizirala ljubav. U njoj se uspe neizreciva samoća i samilost
prema samoj sebi, vruća, slijepa i nijema, pokušavajući da joj natjera suze na oči.
Ona pomogne dječaku da se uvuee u uniformu, skrojenu iz jednog komada, tako da nije
mogao da sam dohvati sva dugmeta. Postavi mu kapu pravilno na glavu i sveže mu kravatu.
koja je bila prevelika. Tako je od njega napravila ono, što će svakako i neizbježno postati,
svježeg mladog potporuenika, potpuno opremljena, sa zlatnim znacima čina i oznakama
puka na ramenima, sa slovima U. S. i puškama prekrštenim na ovratniku, te sa svim onim
bolnim iluzijama, koje teku s time usporedno. Bog ti pomogao, pomisli ona, zaista ti
pomogao, neka pomogne i djevojci, koju ćeš oženiti, da s njome proizvedeš točnu kopiju
samoga
sebe. Druga generacija oficirske obitelji, započeta seljačkim sinom iz Nebraske, koji je htio
da bude nešto vise od jednostavnog seljaka i čiji je otac poznavao nekog senatora.
Karen ogrli sina. »Dječače moj!«
»Hej«, zlovoljno će on. »Mani se toga. Pusti me da odem.« On otrese njezine ruke i
pogleda je, kao da joj predbacuje taj zagrljaj.
»Nakrenuo si kapu«, reče Karen i namjesti mu je.
Junior je opet pogleda, a zatim sam sebe omjeri u ogledalu i konačno kimnu. Svoj
džeparac skine s komode i spremi ga u džep.
»Možda ću otići u kino«, saopći joj. »Tata je rekao da je dobro. Prikazuju Andy Hardyja.
Tata je rekao, da je to dobra stvar i da će mi se svidjeti. Zaboga,« nastavi, »nemoj me čekati,
kao da sam mala beba.«
Još jednom je pogleda, da bi bio siguran, da ga je razumjela, a onda ode, ovijen u teški
ogrtač svoje odgovornosti.
»Pripazi na automobile!« dovikne za njim Karen, a onda se ugrize za usne, što mu je to
rekla.
Kad su zalupila stražnja vrata, Karen se vrati u spavaonicu. brzo sjedne na postelju i
položi lice medu ruke. Cekala je, da je prode mucnina i bojala se, da će zaplakati. Plač je
uvijek bio njezino posljednje utočište. Pogleda ruke i opazi da dršće. Nakon nekog vremena
uspjelo joj je da se toliko svlada, da je mogla ustati i otvoriti vrata garderobe. Sva je bila
bolesna od poniženja, što joj ga je zadala ta degradacija nje same i Wardena, pa mu nije
mogla pravo pogledati ni u oči.
»Bit će bolje da odeš«, reče, otvorivši vrata. »To je bio moj sin. Sad je otišao i...« ona se
začuđeno prekinu i riječi joj se izgubiše u zaboravi.
Warden je prekriženih nogu sjedio na hrpici svoje uniforme u torn skučenom, uskom
prostoru. Oko glave su mu se, kao neki ludi turban, ovijale suknje njezinih haljina, a
snažna uglata ra- mena nemoćno su mu se tresla od smijeha.
»Što je?« upita ona. »Čemu se smiješ? Ćemu se smiješ. budalo?«
Warden zatrese glavom i neka mu haljina pade na lice. On malko otpuhne i haljina
odleti ustranu. Zatim je pogleda. Smijeh mu je još uvijek tresao tijelom, a obrve su mu bile
podignute visoko na čelo.
»Prestani!« reče Karen. »Prestani, prestani!« Glas joj je postao oštar i piskutljiv. »To nije
smiješno! Tu nema uopće ništa smiješna! To bi za tebe značilo dvadeset godina, budalo!
Cemu se smiješ, zaboga?«
»Trebao bih biti trgovački putnik«, zasopljeno će Warden.

1261
 Karen se zagleda u nj. Upravo nije mogla da povjeruje u očitu iskrenost njegova
smijeha. Zatim sjede na postelju. »Što?« upita.
»Trgovački putnik«, nasmije se on. Još uvijek je sjedio u garderobi. »Dvije godine bio
sam trgovački putnik, a ovo je prvi puta, što sam se morao sakriti u nečiju garderobu.«
Karen je buljila u to nasmijano lice, u visoko podignute obrve, koje su se trzale i u
šiljate uši, slične ušima satira. Trgovački putnik i farmerova kćerka. Klasična ljubavna
pripovijest, Romeo i Julija američkog kontinenta. Simbol američkog humora i sveg onog
stidljivog smijiuckanja i čežnutljivog namigivanja eunuha u kuglaškim klubovima. Na
jednom se poče i ona smijati. Da mu je palo na pamet, taj bi luđak bio u stanju, da gol izade
iz ormara i da poviče za dječakom »huuu«! U duhu je vidjela kako to čini i taj je slika nagna
u još jači smijeh.
Dok je tako sjedila na postelji, u njoj se izgubi osjećaj stida, što je umalo nisu uhvatili
za vrijeme samoga spolnog akta. Pokušavala je, da u toj navali smijeha dođe do daha, i iz
sve snage je nastojala da prekine taj smijeh, koji ju je tjerao na plač.
Sad je došao red na Wardena, da se zagleda u nju bez razumijevanja. On ispruži noge,
skine haljine s glave, ustane i pode k njoj. Pritom mujenekako palo na pamet, da je cijelu tu
stvar krivo prosudio, da se Leva prevario i da je ovdje bilo nešto, na što se dokad nije još
nikada namjerio.
»No«, nemoćno će on, »no, no.« Osjećao je da je apsurdno i nemoguće da bilo koje
ljudsko biće pokuša stupiti u prisnu vezu s nekim drugim čovjekom i da shvati njegove
osjećaje u životu, u kojem se sve čini drukčije nego Sto ustvari jeste. »Molim nemoj plakati«,
reče on, uzalud tražeći riječi. »Ne mogu nikoga gledati kako plače.«
»Ti ne znaš, kako stoji stvar«, odvrati Karen, drščući i cvileći kao psetance na kiši. »Njih
dvoje. To je vise nego što se dade podnijeti.«
»Ah«, reče Warden pitajući sam sebe, kako se uopće zapleo u cijelu tu stvar. On je ogrli
jednom rukom. »Sad je sve dobro. Otišao je. Tako«, nastavi, »tako«. Njezina grud, koja mu je
ležala u svinutom dlanu, bila je meka i topla kao neka mlada ptičica, koja dršće od bojazni i
od povjerenja.
»Nemoj to činiti«, reče ona i razdraženo se oslobodi. »Ti ništa ne znaš. Tebi do toga nije
nimalo stalo. Za tebe to ništa ne znači. Običan komad žene. Šta je to za tebe? Ostavi me na
miru.«
»U redu«, odvrati pa ustane i ode po svoju kotšulju. Upravo je osjetio olakšanje.
»Što to činiš?« Ona se divlje prodere na nj.
»Odlazim«, odvrati Warden. »Nisi li to htjela?«
»Onda me više ne ćeš?«
»Dodavola, što je to?« pomisli on »Hoću«, reče. »Tako mi boga. Pomislio sam da želiš da
odem.«
»Idi ako hoćeš«, reče ona. »Mirno idi. Ne želim te ni na što prisiliti. Ništa ti ne
predbacujem, baš ništa. Zašto da i ostaneš? Ja i onako nisam više žena.«
»Ti jesi žena«, odvrati on promatrajući je u njezinom tankom kimonu. »Žena od glave do
pete. Vjeruj mi.«
»Nisam ni za kog drugog osim za tebe«, reče ona. »Ja nisam ništa. Ne mogu čak ni raditi.
Nitko na svijetu me ne treba.«
»Treba te, treba«, ustvrdi Warden, pa se vrati i sjedne kraj nje. »Na ovom su svijetu lijepe
žene potrebftije nego išta drugo.«
»To muškarci uvijek govore. Potrebno je da je žena neeija lijepa kurva. Ali ja nisam ni
to.«
»Lijepo si pocrnjela od sunca«, reče on, pa je rukom pogladi po ledima, slušajući kako
vani pada kiša. »Danas je pravi dan da čovjek leži na plaži u Kaneohe. Ondje valjda ne pada
kiša.«

1261
 »Ne volim Kaneohe«, odvrati Karen. »Kaneohe je prokleto blizu, pa je jednako izloženo i
prenatrpano kao i prokleti Waikiki«.
»Možda,« pristane on, »ali ja znam za mali zaštićeni prud u blizini Blowholea. Nitko za nj
ne zna. Nitko onamo ne odlazi. Moras saći niz pećinasti obronak, a onda se dolje odjednom
po- kaže mala uvala s pješčanim prudom, a iza pruda se uzdiže stijena, tako da kola na
eesti mogu proći direktno iznad tebe, a da nitko ne zna da se dolje nalazi prud. Covjek se
sam sebi čini, kao da je dijete, koje se skrilo u grmlju, a odrasli ga traže. Na torn prudu ne
trebaš ni kupaći kostim, pa možeš pustiti da te sunce opali po cijelom tijelu.«
»Hoćeš li me povesti onamo?« upita ona.
»Kako?« odvrati on. »Dakako, dakako, da ću te povesti onamo.«
»Možemo li noću otići onamo? Da plivamo po mjesečini i da onda ležimo na malom
prudu? A ti ćeš me ljuibiti ondje, gdje nas nitko ne može vidjeti i nitko ne će znati da smo
ondje.«
»Naravno, naravno«, odgovori on. »Sve ćemo to učiniti.«
»Ja bih to silno rado učinila«, reče Karen, a pogled joj je bio pun podatnosti. »Nikad još
nije netko sa mnom tako nešto izveo. Hoćeš li me zaista povesti sa sobom?«
»Sigurno«, odvrati Warden. »Kad želiš poći?«
»Narednog tjedna. Podimo koncem narednog tjedna. Uzet ću Danova kola i sastati se s
tobom negdje u gradu. Kupit ćemo nekoliko sendviča i pcnijeti sa sobom piva.« Ona mu se
sva sretna nasmjehne, ovi mu ruke oko vrata i poljubi ga.
»Dobro«, reče Warden. On joj uzvrati poljubac, pa gladnim prstima poče da csjeća
dugačke mišiće, što su joj se pružali uz brptenjaču počev od uskoga pasa pa do sirokih
ramena. Osjetio je na sebi blago traženje njezinih usana, dvojni pritisak njezinih grudi.
Pomislio je na djetinjski sjaj, koji joj je obasjavao lice, a taj je bio posve drukčiji. od one
umjetne tvrdoće, što ju je pokazivala u kuhinji. On upita sam sebe: Sta je to uopće? U što si
se ti upustio, Milton? Ti i tvor'a ženska intuicija?«
»Dodi«, reče on promuklo i nježno. »Dođi, mala djevojčice. Dođi k meni.«
Ona silna nježnost, koja je bila u njem i koju je uvijek želio da iskaže, ali je nije mogao
iskazati, uzdigne se poput plime.
»Oh«, reče Karen, »nikad nisam znala, da to može da bude tako.«
Vani je neprekidno pljuštala kiša i poput slapa curila s кгоva, a na cesti, glasnije od
kiše, greble su tvrde metle popodnevne radne službe.

DESETO POGLAVLJE

Unapređenje vojnika Blocma nije iznenadilo četu G. Ljudi su već od ki*aja prosinca
očekivali, da će Bloom dobiti prvo ispražnjeno mjesto. Sve do prošle godine, kad se
odjednom pojavio na četnim borbama, a cnda izašao i na pukovske borbe pa stekao četiri
pobjede u Bowlu. bio je Bloom samo jedno od brojnih glupih lica, koja su piljila sa slike
cijele čete, što se svake godine snimala. Bloom se uz pomoć snažne poli'^'e bc'.vsačke
politike vinuo s položaja prosjeenog vo.^-.ika na navi položaj. On je bio jedan običan vojnik
ili vojnik prve klase, kojemu je stari Ike ikada dopustio, da stane pred stroj i da zapovijeda
na vježbi. Izo- brazio ga je za desetara. Skupina nesportaša je u toj vječitoj borbi veoma
gorko osudila tu očitu protekciju. Kapetan Holmes bi se prestrašio, bio bi povrijeden i
ozlojeden, da je poznavao reakciju, koju je izazvalo unapredenje vojnika Blooma kod većine
ostalih vojnika njegove čete. No do njegovih ušiju dopro je svega nezna- tan dio njihovih

1261
potajnih primjedbi, a i taj su dio prenosioci tih vijesti veoma razvodnili, da bi ih Holmesove
uši uopće mogle da podnesu.
Premda nijedan sportaš nije bio osobit Bloomov prijatelj, oni su ga ipak dočekali
bratskom dobrodošlicom u svojim redovima i žestoko su ga branili. Morali su to učiniti da bi
poduprijeli tu tvrdnju, da sportaši daju bolje vode, jer je ta doktrina bila jedino njihovo
opravdanje pred gorkim mrmljanjem vojnika, koji su vršili opću službu i koji nisu mogli biti
unaprijedeni.
Mali Maggio, kockar i nekadašnji ekspeditor u Gimbelovoj trgovačkoj kući, bio je osobito
ljutit i ogorčen.
»Da sam to znao«, reče Prewittu, koji je dvije postelje dalje ležao u jedinici poglavice
Choatea, »da sam bar mogao naslutiti kako je u vojsci! Od svih ljudi u našoj četi upravo su
Bloomu dali slobpdno mjesto vojnika prve klase. Samo zato, jer je boksač.«
»£ar si očekivao nešto drugo, Angelo?« naceri se Prew.
»A on uopće i nije dobar vojnik, molim lijepo«, gorko nastavi Maggio. »On je jednostavno
samo boksač. Nema ni mjesec dana što sam završio regrutsku obuku, a bolji sam vojnik od
Blooma«.
»Ne radi se o tome, tko je bolji vojnik.«
»Ali trebalo bi da se radi. Počekaj samo, čovječe. Uspije li mi da izadem iz vojske, nikad
me više ne će dobiti, pa bila vojna služba obvezatna ili ne bila.«
»Koješta«, nasmije se Prew. »Ti imaš sve preduvjete da od- sliižiš trideset godina. To ti se
vidi na stotinu metara daljine.«
»Nemoj tako«, žestoko će Maggio. »Ja sam ozbiljno mislio. Volim te, ali toliko ne volim ni
tebe. Trideset godina! Ja ne, momče! Kad već moram da za te posrane oficire budem kućni
sluga, vrtlar i sobar, onda želim da me za to i plate. Razumiješ li?*
»Ti ćeš ponovo potpisati obavezu«, reče Prew.
»Opet ću se obvezati«, zapjeva Maggio staru parodiju na znak trublje, »u svinjskoj guzici.
Ako je uopće itko trebao da bude unaprijeden, onda si to trebao biti ti. Za mene si ti najbolji
vojnik u ovom vodu. Imaš prednost od stotinu milijuna milja.«

Za vrijeme poduke u kasarni u toku kišnog doba imao je Maggio prilike da se divi
Prewu kao vojniku. Njegove grozničave i hitre oči opazile su kako Prew vješto barata puškom
i revolverom a poznavao je iz prošLih vremena svoje službe teški i laki mitraljez sa svom
nomenklaturom njihovih dijelova. Maggiovo je udivljenje, medutim, poskočilo za stotinu
postotaka, kad je ustanovio da je Prew bio u 27. puku boksač i da sad odbija da se bori za
Holmesa. To nije mogao da pojmi, ali se tome divio kao utjelovljeni branilac izrabljivanih. To
je bilo držanje, na koje se navikao kod Gimbela i kojeg nije zaboravio ni u vojsci. Iz stanovite
je udaljenosti i s mnogo respekta promatrao Prewittovo vojničko umijeće, a kad je doznao za
onu drugu stvar, on mu otvoreno ponudi svoje prijateljstvo.
»Da si se odlučio da boksaš za Holmesa, dobio bi unapredenje. Možeš se okladiti o
muda, da bi ga dobio. I ti želiš potratiti tride- set godina svoga života na takvom poslu?«
Prew se nasmije i kimne, ali ne reče ništa. Nije imao što da kaže.
»Dođi«, nevoljko će Maggio. »Odigrajmo jednu igru u latrini. Možđa ću dobiti da odem u
grad.«
»Meni je pravo«, odvrati Prew i pode za njim, još uvijek se smješkajući. Kišno doba mu
je dobro došlo. Volio je lagodnu poduku u dnevnim prostorijama i praktičan rad u
razlaganju i slaganju dijelova oružja na hladnom trijemu, dok je vani šumila kiša. Pošto je
torn podukom upravljao uvijek samo po jedan oficir ili podoficir za čitavu četu, Prew je na
taj način mogao da se zakloni pred /Osvetničkim pogledom Ike Galovicha. Cinilo se, da je taj
nastojao da zaštiti Cast velikog boga Holmesa, kada je doznao da je Prew odbio da boksa.

1261
Osim toga je svršetak boksačke sezone bar prolazno smanjio napetost, što ju je on undo u
četu.
Tri okrugle svjetiljke u latrini prvoga kata mutno su svijetlile. Na betonskom podu,
izmedu redova otvorenih zahodskih odjeljaka, te pisoara i umivaonika na drugoj strani
prostrt je Maggiov vojnički pokrivač, a oko njeg sjedi šestero ljudi.
Miješajući karte, pogleda Maggio prema otvorenim zahodima, bez sjedala, u kojima su
čučala tri vojnika spuštenih hlača pa začepi nos. »Hej«, reče, »je li to igračnica ili latrina?
Mirno! Na desno!«
Ona tri ćovjeka podigoše pogled sa svojih novina, prokleše nešto i ponovo se posvetiše
svome poslu.
»Razdijeli karte, Angelo«, reče četni trubač Anderson. »Razdijeli karte!«
»Daj«, zatraži i Salvatore Clark, pomoćni trubač, a pod du- gačkim talijanskim nosom
ocrta mu se bojažljiv smiješak. »Podijeli te karte, dago, jer ću te povaliti i baciti ih na te«. On
se nasmije toplim i bojažljivim humorom, nesposoban da i dalje igra ovu ulogu jakog
čovjeka.
»Počekaj« reče Maggio, »ja ću sam razdijeliti karte. Već ću ih dobro promiješati«. Držao je
karte u otvorenoj lijevoj ruci, a kažiprst mu je rutinirano bio savijen oko gornjeg ruba
karata.
»Ti ne bi mogao ni da govno promiješaš lopatom«, dobaci Prew.
»Cuj«, reče Maggio, »ja sam u Brooklynu naučio, kako se dijele karte. U Atlantik aveniji,
gdje je samo Royal Flush mogao da odnese igi'u. On prebaci karte iz desne u lijevu ruku,
nastojeći da to izvede što sličnije kretnji profesionalnog igrača. Zatim poče dijeliti karte.
Igrali su otvoreni poker.I Odjednom je svaki od njih ostao sam, udubljen u igru.
Prew položi pedeset centi u komadima od pet centi na pokrivač. Uzajmio ih je od Pop
Karelsena, oružarskog vodnika i intelektualnog prijatelja desetara Mazziola, koji ga je volio
sve od časa, kad je vidio da se Prew razumije u mitraljez. Zatim namigne Clarku.
»Djeco,« zanijeto će Sal Clark, »silno bih volio da odnesem u ovoj igri, pa da onda s
dobitkom odem preko O'Hayeru i da tamo povučem veliki zgoditak!« To je bila nada i san
svih njih. »Cio bih Honolulu postavio na glavu, velim vam. Unajmio bih čitav New Congress
Hotel za cijelu noć, a one djevojke, s kojima ne bih mogao sam spavati, smjele bi da me
gledaju i da mi daju savjete.« Clark, koji nikad nije uspio da smogne dovoljno hrabrosti, da
uopće ode u bordel, ako netlco ne bi pošao s njime, plaho se osmjehnu zbog tolikog
omamljivanja samoga sebe. »Ti još nikada nisi bio u New Congressu, Prew, zar ne? Nikad
nisi bio kod gospođe Kipfer?«
»Još nisam imao novaca za to«, odvrati Prew. On pogleda Sala osjetivši toplo
prijateljstvo, a onda njegova zaštitnika Andyja, koji se mrko zadubio u karte, pa zatim opet
Sala, zbog kojega se zapravo s njima i sprijateljio.
Sal Clark je sa svojim bojažljivim očima, punim povjerenja i sa svojim napol smetenim
smiješkom djelovao kao seoski idoL u kojem nije bilo ni traga pakosti, nepovjerenja, a ni
ambicije da napreduje, pa je zato i bio posve nesposoban da se održi na životu u našem
društvu. Takvog bi čovjeka hranili i oblačili i nježno ga zaštićivali imućni trgovci, koji su s
užitkom u svakoj prilici pljačkali jedan drugoga, kao da bi on na neki misteriozan način sa
svojim netaknutim duhom mogao da se za njih založi kod boga i da ih spasi od njihove
vlastite savjesti. Na isti način brinuli su se vojnici i o Salu Clarku. Respektirali su ga kao
četni talisman.
Anderson je nekoliko puta ponudio Prewu prijateljstvo. Na dan isplate, kad je Prew
potratio sav svoj novae, on mu je čak ponudio i novaca, no Prew ga je svaki put odbio, kad
mu se približio, jer Andy nije mogao da svoj pogled upravi u Prewovo lice, već mu je, pogled

I Stud game, otvorena igra, odnosno otvoreni poker. Svaki Igra« dobiva pet karata, od kojih se prva
dijeli llcem prema dolje, a ostale otvoreno.

1261
uvijek klizio nadesno i nalijevo, a Prew nije htio da bude prijateljem čovjeku, koji ga se
bojao. Tek kad ga je Sal Clark pogledao svojim krupnim, dubokim i pitomim srnećim očima i
upitao ga s mnogo povjerenja, hoće li biti prijatelji, opazio je Prew da to ne može odbiti.

To se dogodilo jedne tople noći u veljači prije početka kišnoga doba, kad se činilo da su
zvijezde tako blizu, da ih možeš dohvatiti rukom. Osjećao je pivo u svom tijelu i zastao u
osvijetljenom tunelu kasarnskog ulaza, koji je kao neki lijevak primao zvukove noći. Na
drugoj strani kruga gorjela su još svijetla u drugom bataljonu, a neki su se sjenoviti likovi
kretali po trijemu na pročelju zgrade. U crnom četverokutu tinjale su cigarete kao krijesnice,
okupljene u jatima oko čaša s pivom, zasvjetlivši, kad bi netko povukao dim i onda opet
zamrijevši.
Odprijeka iz dalekoga kuta, u blizini megafona za trubljače, dopirali su zvonki akordi
gitare i četveroglasno pjevanje. Bila je to melodija, pjevana po sluhu, ali je bila dobro
uvježbana, pa se jasno i razgovijetno čula u lijepom skladu preko dvorišta. U polaganom
ritmu te melodije Prew je razabrao Salov malko nazalni glas. Taj se glas isticao, bolji od bilo
kojeg gorštačkog glasa, premda je Sal bio dugonosi dago iz Scrantona. Pjevali su »Pjesmu
vozača teretnih kola«.
Silno sam uvioran, od glave do pete...
Pa ipak moram dalje... to je vozareva pjesma.
Nikad nisam ništa imao, nemam što da izgubim...
Osjećam se potišten... to je vozareva pjesma
Prewa je dirnula krajnja jednostavnost žalosne tugaljke u glasu Sala Clarka. Osjetio je
kako su njegov gnjev i njegovo 6gorčenje prema Wardenu i prema cijelom torn stroju nestali
i prešli u duboku melankoliju, koja je sve razumjela i za koju nije f){lo riječi. U riječima te
pjesme ležalo je sve, ali stvarno nisu riječi uopće ništa kazivale. Osim da je vozar teretnih
kola bio umoran i pun tuge.
Glazba je došla k njemu preko cigareta, koje su gorjele čas jasno, čas mutno, kao život
svakog čovjeka i ispripovjedila mu prastaru tajnu svih ljudi, tajnu koju nisi mogao taknuti,
izmjeriti i obuhvatiti u dugačkim opisivanjima, o kojoj nisi mogao lagati ni s pomoću
zamršenih nabrajanja, jednostavnu, potpunu, koja nije ni zahtijevala više ni davala manje,
riječi koje nisu govorile ništa. a ipak su govorile sve što se imalo reći. Pjesma o jednookom
čo- vjeku, koji je ljeti tjerao volovska kola preko obronka planina u Kentuckyju, pjesmu
Indijanca iz plemena Choctaw, u njegovom rezervatu, pjesmu čovjeka koji je podmicao
oblovinu pod kame- nje, teško kao smrt, da bi iz njeg sagradio slavni spomenik svome
kralju. U tim jednostavnim riječima bez pravoga smisla razabirao je Prew samoga sebe i
poglavicu Choatea i Pop Karelsena i Clarka i Andersona i Wardena, svakoga od njih u borbi
s nekim drugim elementom, vidio je kako se njihov životni put odvija posebnim tajnim
smjerom počevši od istoga izvora, pa do jednakog neiz- bježivog svršetka. I kako se dugački
niz poput izviđačke čete kretao kroz tamnu noćnu džunglu niz brežuljak, svaki je od njih
znao da su svi ostali s njime. Svaki je čuo tiho šušketanje i nastojao je da ostane u vezi sa
svojim susjedom, znao da svaki posiže u noć, da bi sudjelovao u zbivanju, da svaki želi, da
bi za nj drugi znali, ali da nitko nije sposoban da u drugima pobudi samo i naslućivanje, da
je ovdje, jednako kao što to nije mogao ni Clarkov nazalni plačni glas. Tako je svaki bio
prisiljen da sam pogleda u oči nepoznatom, što je pred njim ležalo u stranoj i neistraženoj
neprijateljskoj zemlji u tami.
Mazzioli i oni drugi pisari, koji su se jutrom skupljali u Choyjevoj restauraciji da
raspravljaju o umjetnosti i životu, bili su slijepi. Znao je, da su se toliko zadubili u svoje
zamršene razgovore, da su tako sigurni u svojim besmislenim argumen- tima, da i nisu
mogli vidjeti, kako im sve ono, što pokusavaju da pojme, zapravo leži tik pred nosom
posvuda oko njih i da bi ga mogli za tren dotaći, ali nikada zaista zahvatiti i zadržati kakvom
oštrom analizom.

1261
 Sve je to i sad govorilo iz dubine planinske pje&me I, koja je u svojoj neumjetničkoj
jednostavnosti govorila sve, što njihove riječi II nisu mogle da iskažu.
Sve se vraćalo natrag na onu elementarnu jednostavnost, koja je odjednom pokazivala
jasno osvijetljenu sliku cijeloga života, sliku, koju nikad ne bi mogao razjasniti ni razumjeti,
i nikad je ne bi mogao odjenuti u riječi.
Pisari, kraljevi, mislioci. Govorili su i svojim govorom upravIjali svijetom. No vozači
teretnih kola, graditelji piramida, jednostavni vojnici, svi oni, koji nisu mogli govoriti, oni su
jednostavno gradili svijet baš zbog te svoje nesposobnosti da govore, tako da su oni brbljavci
mogli da govore o tome, kako će upravljati svijetom i s onima, koji su ga sagradili. A kad oni
svojim govorom opet razore svijet, vozari teretnih kola i jednostavni vojnici iznova će ga
sagraditi, sagradit će ga samo zato, što nastoje da iznadu put, da izraze sami sebe. Sve je to
mogao Prew da osjeti u toj pjesmi, u njoj i u nazalnom bolnom glasu Sala Clarka. »Silno sam
umoran ... nikad nisam ništa imao ... bijedna sam stoka ... vozarska pjesma ...«
Hodajući u isprekidanoj crti izmedu skupina vojnika, koji su pili pivo, Prew je stigao do
onoga ugla, pa je sad stajao uz rub male skupine, koja se uvijek okuplja oko svirača na
gitari. Središte te skupine sačinjavalo je pet pjevača. Oni ostali, koji nisu mogli da dosegnu
nadmoć tog stvaralačkog kruga, s poštovanjem su se nagurali oko njega kao gledaoci.
Stajali su oko njeg, pa su pratili pjesmu ili je slušali. Andy i Clark su prešli na »San
Antonio Rose«, a Prew se pomakao oko vanjskog ruba toga kruga. Slušao ih je, no nije imao
namjere da im se pridruži, kad ga Andy odjednom otkrije.
»Hej, Prew!« dovikne Sal milim glasom. »Trebamo gitaristu. Dodi ovamo i priključi nam
se!«
»Ne, hvala«, kratko odvrati Prew. Tako ga je postidjelo Andyjevo laskanje, kao da je sam
sebi polaskao. On se okrenu da ode.
»Ah, dodi«, ustrajao je Andy i zagledao se u nj, kroz Slobodan prostor što ga je mnoštvo
između njih otvorilo. Pogled mu prijede preko Prewova lica, ali se na njemu ne zaustavi.
»Dakako, Prew, dodi ovamo«, pridruži se i Sal. Krupne su mu oči svjetlucale crnim
sjajem od oduševljenja. »Covječe, sjajno se zabavljamo. Večeras imamo čak i piva. Ti,« doda,
nastojeći da izrazi novu misao, »ja više ne mogu. Kako bi bilo da ti malo sviraš umjesto
mene?« To je očito bila najveća ponuda, što ju je mogao učiniti, i baš ta okolnost dirnu
Prewa.
»Dobro«, uljudno će on, pa ude u skupinu, prihvati ponudenu gitaru, i sjedne usred
skupine. »Što ćemo zasvirati?«
»Kako bi bilo da zasviramo ,Red River Valley'?« mirno upita Sal znajući, da je to Prewova
najmilija pjesma.
Prew kimne i udari akord, a oni započeše. Za vrijeme svirke gurne mu Clark vrč piva.
»Nije tako dobra, kao nova Andyjeva«, reče Sal pokazavši prema svojoj gitari. »Jeftino mi
ju je prodao, kad je nabavio novu. Prilično je istrošena, no za me je još uvijek dobra, da
učim na njoj«.
»Dakako«, potvrdi Prew.
Sal je čučao pred njima držeći vrč s pivom u ruci. Sav je sjao od neke unutarnje radosti.
Pjesmu je pjevao svojim plačljivim nazalnim tonom, napol zatvorivši oči, zabacivši glavu
prema natrag i ustranu. Njegov glas umalo da nije nadglasao sve ostale glasove. Kad je
svršio, -uze Prewovu praznu limenku za pivo, s koje su odrezali gornji dio, da bi načinili
čašu, pa natoči piva.
»Evo, Prew«, plaho će on. »Kaniš li zapjevati, moraš ovlažiti zviždaljku. Pjevanje suši
grlo.«

I U originalu »hillbilly song-«, seoska vesela pjesma ili glazba, koja se svira ili pjeva u toku većernjih
sastanaka ili plesanja folklornog plesa Square Dance (Cetvorke).
II U originalu »fourdollar word«, lažna. kriva izjava, kao što je lažna banknote od 4 dolara.

1261
 »Hvala«, odvrati Prew. On ispi pivo, obriše hrptom ruke usta i pogleda Andyja.
»Kako bi bilo s ,Talking bluesom'?« predloži Andy. To je bio njegov omiljeli komad, ali
nije volio da ga svira, ako je oko njega bilo mnogo ljudi. Sad ga je ponudio Prewu.
»U redu«, pristane Prew i udari akord, da započne.
»Čekao sam na to da dođeš«, reče Sal Clark nadglasujući glazbu. »Nadao sam se da eeš
doći, Prew.«
»Imao sam posla«, odvrati Prew ne podižući glave.
Sal brzo kimne. »Dakako«, reče upravo pretjerano prijazno. »Znam. Čuj, kad god zaželis
da malo zasviraš na tom starom sanduku, samo ga uzmi iz mog ormara. Ne moras me ni
pitati. Ja nikad ne zaključavam ormar.«
Prew ga pogleda. Na dugačkom uskom lieu maslinaste boje vidjela se otvorena
razdraganost. Sal je izgubio neprijatelja 1 stekao prijatelja. »Dobro,« reče, »hvala ti, Sal, od
srca ti hvala.« Zatim nagnu lice opet nad strune. I on je osjećao neku toplinu u duši, jer je i
on stekao danas dva prijatelja...

»Dvije kurve«, reče Maggio i izvrnu dvije dame. Jednu je od njih imao kao pokrivenu
kartu.
»Dva asa«, osmjehne se Prew, okrećući svoje karte. On ispruži ruku i skupi cijelu šaku
sitnoga novca s pokrivača. Odmah se začu zbor stenjanja i kletvi, kad je novae položio uz
ona četiri dolara, što ih je posljednja dva sata dobio u igri. »Još malo, pa ću imati do voljno,
da u O'Hayerovom skladištu udarim na veliki dobitak.«
Dok su igrali, dežurni je trubljač odsvirao razvodnjeno povečerje iz kuta kruga,
promočena od kiše. U latrinu je ušla cijela struja ljudi, koji su u posljednjoj minuti prije
polaska na spavanje došli da puste vodu. Došao je i dežumi podoficir, da iskopča glavni
prekidač u spavaonicama. Sad je u zamračenoj spavaonici, iza vrata latrine, ležala teška
šutnja i tiho disanje mnogih usnulih ljudi. Igra je međutim nastavljena u punoj napetosti.
Takvu strastvenost pripisuju ljudi općenito samo ljubavi, premda ima vrlo malo muškaraca,
koji mogu u toj mjeri osjećati prema ženama.
»To sam trebao unaprijed znati«, potišteno će Maggio. On odgurnu naramenice svoje
potkošulje ustranu, pa tragičnom kretnjom počeše svoje koščato rame. »Prewitt ili as u
pokrivenoj karti. Svatko, tko uhvati spar^nog asa s posljednjom kartom, mora da zove ili će
biti isključen iz našega kluba«.
»Ti si hladan kao stražnjica кораčа zlata na Klondikeu, Angelo«, osmjehne se Prewitt.
»Da?« razjari se Maggio. »Vjeruj to: tako je! Dajte mi te proklete karte, ljudi! Na meni je
da miješam«. On se okrene Clarku.
»Jesi li čuo, nosino? Prewitt veli: Tako je!« Maggio opipa svoj vlastiti krupni nos bacivši
karte pred Prewa da ih presiječe. »Je li moj otac cijelo vrijeme bio u Scrantonu u
Pennsylvaniji? Da ne znam, da moj otac za čitava svoga života nikad nije otišao iz
Brooklyna, okladio bih se, da si mi mladi brat. Dakako, kad bih imao novaca«.
Sal Clark se plaho osmjehne: »Nos mi nije dovoljno dugačak, da bih bio tvoj brat«.
Maggio žestoko protare ruke, a onda prijede svakim prstom pojedinačno preko nosa.
»Sad«, reče, »sad. Idemo, okrenula mi se sreća. Sad ću dobiti«, doda, tapkajući po svom
velikom nosu. Onda poče dijeliti. »Tko ti je prišio taj smiješni nadimak ,Clark', Ciolli? Ti si
izdajica talijanskog naroda, Ciolli. Ti si snob.«
»Dođavola«, nasmije se Sal. Nije mogao da zadrži ozbiljno lice kao Maggio. »Zar sam ja
kriv? Kad ni imigracioni činovnici nisu znali da izgovore Ciolli!«
»Naprijed, Angelo«, javi se Prew. »Razdijeli karte. Ne možeš zaraditi novae, ako ne
podijeliš karte«.
»Od samih gubitaka ne mogu da dobijem, pa zato i ne do- bivam«, žestoko će Maggio. »Ti
si dago, Ciolli. Jadni nosati dago. Ja te ne poznajem.«

1261
 »Stavljam pet centi.« Andy položi groš na pokrivač.
Clark se smiješno ražari i pokuša da stisne svoje svijetlo- smeđe oči »Ja sam tvrd
momak, Angelo. Nemoj se mjeriti sa mnom. Razderat ću te. Upitaj Prewitta, hoću li te
razderati.«
»S pet centi se nikad ne ćeš obogatiti«, dobaci Maggio Andyju. »Recimo deset.« On dobaci
groš na pokrivač. »Je, li tako pravo, Prew? Je li taj Ciolli zaista tvrd?«
»Zovem«, reče Prew. »Dakako da je tvrd. On je snažan. Ja ga učim muškaračkoj
umjetnosti samoobrane.« On pogleda svoju pokrivenu kartu, a Sal se veselo nasmiješi pod
svojim orijaškim nosom.
»Onda je snažan«, kimnu Maggio. »Ja izlazim«, dobaci Clarku.
»U redu, u redu«, javi se ovaj. »Sad je na tebi, Zidovčiću. Deset na tebe, ti tipino.«
»Zovem«, javi se vojnik Sussman, koji je cijelo vrijeme gubio, »ma da ni sam ne znam
zašto. Gdje si naučio dijeliti tako bijedne karte?«
»Dijeljenje karata naučio sam u Brooklynu. Da si ikad izašao iz Bronxa, da udahneš
malo svježega zraka, znao bi to. Ja sam izučeni djelitelj karata. Dama je visoka karta.«
»Povisujem za pet centi«, zlovoljno će Sussman. »Tvrd si ti orah, Angelo, tvrd orah. Bit će
bolje da se prijaviš za još jedan rok«.
»To ću i učiniti«, odvrati Maggio. »Iskopaj si oko, ako hoćeš.« On pogleda svoju pokrivenu
kartu. »Još dva tjedna do dana isplate. Spreman sam da tresnem u Honolulu kao tane
kalibra pedeset. Idem da pogledam Service Rooms.« On podigne karte. »Posljednje kolo«,
reče.
»Ha«, dobaci Sussman, »dobra ženska guzica i vožnja na mom motornom kotaču bi te
ubili, Angelo.«
»Čujder to«, reče Maggio ogledavajući se. »Taj deran iz Waikikija! On i njegov motorni
kotač i njegova gitara s jednom žicom! Posljednje kolo«, dobaci. »Posljednje kolo. Bez obzira
na to, kako netko prođe.«
»Podiielite«, reče Prew.
»Čovjek je rekao daj.« Angelo razdijeli karte. Mršava muje ruka nervozno drhtala, dok je
vješto dijelio karte. Iz nje kao da je izbijala energija. »Ovaj put kanim dobiti, prijatelji. Oh, oh
Andy ima dva dečka. Isuse! Zatvorio sam oči. Dva dečka su u igri.«
»To je ukelele,« razjasni Sussman, »pravi havajski instrument. Pritom loviš i djevojke.
Jedino to me zanima. Moj motorni kotač hvata vise mačkica od cijeloga novca u četi.«
»Zašto ne navučeš i ostale tri žice?« upita Maggio. »I onako ne znaš svirati na njoj.«
»I ne trebam da znam«, odvrati Sussman. »To je samo zbog većeg efekta.«
Maggio zaviri u svoju pokrivenu kartu. »Ako moram da najprije sviram na guslama s
jednom žicom i da na otplatu kupim motorni kotač, kako bi time hvatao djevojke, onda ću
radije odmah uplatiti svoja tri dolara na ulazu.«
»Onda ćeš sada uplatiti svoja tri dolara na ulazu, Angelo,« razdraženo odvrati Sussman,
kojemu je njegov motorni kotač bio najdraža stvar u životu.
»Upravo to sam i rekao, zar ne?« zlovoljno će Maggio. »Primam tvojih dvadeset i pet
centi, Andy, i udvostručujem ih. Cetverostruki uložak, Reedy.«
»Ti si pravi kradljivac konja«, odvrati vojnik Readall Treadwell, šesti čovjek u igri, koji je
potjecao iz južne Penn- sylvanije i nije odnio ni jedno jedino kolo. On lijeno uzdahnu i
podignu ono salom obloženo bure, koje je kod njega predstavljalo prsa i trbuh, okrenu karte
i odbaci ih. Okruglo lice mu se lijeno naceri. To je lice stajalo u izrazitoj protivštini prema
gigantskoj snazi, koja se skrivala ispod sala. Kraj nervozne brzine maloga Maggia djelovao je
on kao neki tusti Budha prekrštenih nogu. »Vi momci ste me ubrzo ostrigli. Trebao bih
konačno da prestanem kartati s lupežima.«
»Dovraga«, dobaci Maggio. »Imaš još dvadeset centi. Ostani samo. Upravo sam počeo da
dobivam.«

1261
 »Odi dođavola«, odvrati Treadwell i ustane. »Preostalo mi je svega za dva piva, i to je sve.
A pivo bih htio da popijem ja, a ne ti. Ja nikad ne umijem igrati poker.«
»Dakako da ne umiješ«, potvrdi Maggio. »Ti si sposoban jedino da budeš mitraljeski
strijelac, da vučeš sa sobom onih dvadeset i sedam funti, kako bi ih ti kakav podoficir
oduzeo, čim dođe vrijeme da se puca.«
»čovječe, ti to znaš«, odvrati Reedy Treadwell. Čim je ustao, nije vise pripadao krugu.
Stajao je iza njih i časak ih gledao, a onda izade iz latrine. Nije bio ništa manje zadovoljan,
nego što bi bio, da je dobio deset dolara.
»Kakav je to tip!« reče Maggio i zakima glavom. »Gotovo mi je bilo žao da mu oduzmem
novae. No ipak sam sam sebe nagovorio da to učinim. Svaki pojedinac u toj četi je poseban
značaj, osim mene i Prewitta. Kadsto pitam sam sebe, nije li i Prewitt poseban karakter.
Dobro, dobro«, reče Andyju, što ćeš učiniti?«
»Što imaš, Maggio?« Andy je kolebao, zlovoljno proučavajući njegove karte.
»Možeš ih i pogledati«, odvrati Maggio. »Cetiri trefa otvorena i jedan skriven tref. To daje
flush.«
»Možda i ne daje«, dobaci Andy.
»Plati i pogledaj«, reče Maggio. »To ti je moj savjet.«
»Ti si kod posljednje karte pustio da igra prode kraj tebe«, zlovoljno ee Andy. »Prepustio
si je meni.«
»Onda još nisam imao posljednji tref u posljednjoj karti«, odvrati Maggio. »Prestani s
kolebanjem. Sudjeluješ li u igri?«
Andy mračno pogleda na jedan par dečka, a onda na trećeg dečka, što ga je pokrivena
imao pred sobom. »Moram igrati«, izjavi. »Ne preostaje mi ništa drugo. Ali torn posljednjom
kartom si me uništio, Angelo«, potuži se on.
»Glupost«, odbije Maggio. »Vidio si moja četiri trefa prije nego što si uopće stavio ulog.
Pričaj to svojoj baki.«
»Poći ću«, reče Andy.
»Novae govori«, uzvrati Maggio.
Andy oklijevajući baci četvrt dolara na pokrivač.
»Što je s tobom, Prewitt?« naceri se Maggio.
»I ja ću morati poći«, reče Prew proučavajući Andyjevo lice. »Ja sam ovdje najmanji, ali
ako on ima samo jedan par, ja sam ga tukao!« On ubaci novae.
»Pogledaj ih i zaplači«, trijumfalno se nakesi Angelo i okrene peti tref. On ispruži ruku i
zgrnu novae, pustivši da mu ovaj curi kroz prste. Pritom se piskutljivo cerekao kao kakva
tvrdica. »Bit će bolje da sad prestaneš«, dobaci Prewu, »ako želiš zadržati dobitak. Krasno
sam opljačkao nosinu. Zar ne?«
»Ne će dugo potrajati«, odvrati Prew, pa potegnu posljednji dim iz svoje cigarete, a onda
je kretnjom prsta odbaci pod zahod.
»Hej«, viknu Maggio. »Čik! Čik! Ne bacaj ga, ti kapitalisto!« On se naglom kretnjom
podigne i dohvati čik ispod zahoda, pa s uživanjem udahnu dim. »Naprijed«, javi se on.
»Dalje. Reedy je ispao. Ti miješaš, Andy.«
»Dojadio mi je Bull Durhman duhan«, reče vraćajući se. »Dok sam radio u Gimbelovu
podrumu, bar sam imao pravljene cigarete. Ti ih smočiš kao kakav crnac. Prewitt. Ti si
traljavac. Ti nisi vojnik.«
»Dim«, javi se Clark. »Daj i meni jedan dim.«
»Zaboga!« dobaci Maggio. »Potkraj mjeseca a još dva tjedna do dana isplate! Upravo sam
podigao Čik. Pusti me, da ja sam potegnem dim.« On mu pruži tanki kraj cigarete, dok je
Andy u drugom kolu dijelio karte. Clark okretno prihvati čik i poče ga sisati. Držao ga je, sve
dok nije opalio prste, a onda ga baci u zahod. »Tako«, nastavi Maggio. »Ti mi, dakle, ne

1261
vjeruješ, Prewitt. Misliš da ne ću uzeti tvoj novae. Moj as je visoka karta. Ulažem četvrt
dolara.«
»Zaboga«, uzdahnu Prewitt.
»Sam si kriv«, reče Maggio. »Upozorio sam te.«
Andy razdijeli karte za naredno kolo, ali Maggiov je as joS uvijek bio najviša karta. To je
ostao za čitave igre i Maggio je odnio. Maggio je dobio i narednu igru, pa drugu i treću.
Cinilo se da ona blistava energija, koja je izbijala iz njegova čvorava i koščata lika, donosi
one karte, što ih želi imati, a da istovremeno sprečava da drugi igrači dobiju dobre karte.
»Čovječe«, javi se Maggio, »vruće mi je. Upravo do u želudac. Cigaretu. Prewitt«, gorko reče,
»smrdljivu cigaretu. Nužno trebam cigaretu.« Prewitt se nasmije i izvuče gotovo prazan
paketić cigareta.
»Najprije si mi oduzeo novae, a sad neka te još opskrbim i duhanom. Pozajmio sam
novaca da kupim taj paketić.«
»Kupi drugi«, uzvrati Maggio. »Sad imaš novaca.«
»Kupi ti sebi. Budem li igrače morao snabdijevati, prestat ću igrom. Dat ću svakom
polovicu,« naceri se' on, »ali to je sve što činim. Jasno?« On izvuče dvije cigarete iz svoje male
zalihe i pruži jednu Maggiu i Sussmanu, drugu Andyju i Salu, a jednu uze sam. Oni su
naizmjence jedan drugom dodavali cigarete, nastavljajući igru, a Angelo je i dalje dobivao.
Andy je upravo dijelio karte, kad se otvoriše vrata i u latrmu uđe vojnik prve klase
Bloom. Tako je žestoko otvorio vrata, da su udarila u stijenu i da su se zanjihala glasno
cvileći. Vojnik prve klase Bloom približi se ljudima. koji su sjedili oko pokrivača, kimajući
svojom plosnatom glavom, obraslom kovrčavom kosom, a na licu mu se ukaza težak,
mesnat, povjerljiv osmijeh. Bio je tako sirok, da su njegova silna ramena gotovo ispunjavala
čitava vrata.
»Mir, budalo«, reče Maggio. »Želiš li da dode dežurni podoficir i da nam prekine igru?«
»Dodavola i s podoficirom-<, odvrati Bloom svojim običajenim jakim glasom. »A i s
tobom, mali moj dago!«
Maggio se sav izmijeni. On ustane, pa obide oko pokrivača i pride orijaškom Bloomu,
koji ga je nadvisivao kao neki toranj.
»Čuj me«, reče posve promijenjenim glasom. »Ja sam veoma osjetljiv na to, tko me zove
dago. Ja nisam visok ni snažan, a nisam ni jedan od Dinamitovih boksača. Ali za tebe uvijek
sam Maggio. Ne želim se mjeriti s tobom, ali ću te ipak svladati, bilo to stolcem ili nožem.«
On se zagleda gore u Blooma., Usko mu se lice posve smežuralo, a oči su mu sijevale.
»Tako?« upita Bloom.
»Upravo tako«, sarkastički će Maggio.
Bloom koraltnu prema njemu, a Maggio borbeno pognu glavu na uskim koščatim
ramenima. Nastala je ona napeta šutnja, do koje dolazi obično prije borbe.
»Pusti ga na miru, Bloom«, reče Prew i sam se iznenadivši jasnom zvuku svojega glasa u
tišini. »Dođi i sjedi, Angelo. Dodajem još pet centi.«
»Prihvaćam«, odvrati Maggio, i ne osvrnuvši se. »Gubi se, lupežu«, dobaci preko ramena,
vraćajući se k igri. Bloom se samosvijesno i ružno nasmije za njim.
»Daj i meni karte«, reče Bloom, uguravši se između Sussmana i Sala Clarka.
»Već nas je petero«, odbije Maggio.
»Tako?« ustrajao je Bloom. »Ра šta onda? Zatvoreni poker može igrati i sedam igrača.«
»Ovo je otvoreni poker«, uzvrati Maggio.
»Onda ga može igrati i deset igrača«, reče Bloom, koji nije razumio što Maggio namjerava
reći.
»Možda vise ne želimo igrati«, javi se Prew, škiljeći kroz dim cigarete prema svojoj
pokrivenoj karti.
»Tako?« upita Bloom. »А zašto? Zar moj novae možda ne vrijedi?«
»Ne vrijedi, ako je u tvom džepu«, odvrati Maggio. »Vjerojatno je krivotvoren.«

1261
 Bloom se glasno nasmije. »Ti si mi pravi tip, Angelo!«
»Za tebe sam Maggio, vojnik Maggio.«
»Smiri se«, nasmije se Bloom. »Možda ćeš jednom i ti postati vojnik prve klase.« On
pogleda niz svoju uniformu i nježno pogladi nove širite na košulji.
»Nadam se, da ne ću«, odvrati Maggio. »Iskreno i zaista se nadam, da ne ću. Mogao bih i
ja ispasti kučkin sin.«
»Неј«, uzbudi se Bloom. »Misliš li mene? Nazivaš li mene kučkinim sinom?«
»Ako ti ta cipela pristaje, prijatelju, a ti je i nosi«, odvrati Maggio.
Bloom ga je punu minutu gledao, sav zapanjen. Nije znao, da li ga je Maggio uvrijedio ili
ne, i nije bio sposoban da ra- zumije, čemu to neprijateljstvo. Konačno se odluči na smijeh.
»Ti si mi pravi tip, Angelo. Na časak sam zaista pomislio, da si to ozbiljno rekao. Tko ima
tolike cigarete?« upita on. Nitko mu ne odgovori. Bloom se ogleda i otkri ispupčenje u džepu
Prewove košulje. »Daj mi čik, Prew.«
»Nemam nijedne«, odvrati Prew.
»Tako? A šta je onda to u tvom džepu? No, daj mi čik!«
Prew mirno podigne glavu. »To je prazna kutija«, slaže i pogleda Bloomu u oči, a da se
pri torn nije ništa smeo. »Upravo sam je ispraznio.«
»Tako?« Bloom se sarkastički nasmije. »Neka to vjeruje ko hoće. Daj mi bar tvoj čik.«
»Dakako, druže.« Prew prezirno odbaci čik, a ovaj padne pod klozet u blizini Blooma.
»Hej!« usprotivi se Bloom. »Misliš li da ću ja to pušiti? Pošto se uvaljao u svu tu
mokraću? Dodavola, zar se tako postupa?«
»Upravo sam jednog takvog popušio«, umiješa se Maggio. »Prijao mi je.«
»Tako?« upita Bloom. »No, možda ipak nisam tako duboko pao. Kad dospijem dotle,
pokupit ću malo konjskih govana, pa ću sam sebi saviti cigaretu.«
»Ako ti prija«, dobaci Maggio. Zatim se odvuče prijeko, podigne onaj čik i stade ga sam
pušiti. »Pripazi samo«, dometne, pužući natrag, »da ne zgrabiš krivo govno i da ga ne
popušiš.«
Sal Clark je medutim skupio karte za novu igru. Lice je okrenuo ustranu, kao da ne želi
vidjeti svu ovu napetost i neprijateljstvo, što su ušli zajedno s Bloomom. »Da 1 njemu dadem
karte?« upita Prewa na svoj blagi način.
»Pa daj mu«, odvrati Prew.
»Šta si to ti?« prezirno će Bloom. »Zar si njegov Petko?« Zar ga pitas, kad ideš srati?«
Sal pocrveni, obori glavu i ne ođgovori ništa.
»Dakako da je on moj Petko«, odreže Prew, videći Salovo lice. »Zar ti to možda nije
pravo?«
Bloom ravnodušno slegne ramenima.
Sal zahvalno pogleda Prewitta i робе dijeliti karte, no Bloom to nije opazio.
Bloom se obrati ostalima, koji su još uvijek sjedili u krugu.
Bloomovim dolaskom igra se razvodnjela, a ona uska drugarska povezanost se raspala.
Svi su igrali šutke. Nisu se vise nadmetali. To bi isto tako mogla biti i ona velika igra u
O'Hayerovom spremištu. Maggio je dobio još nekoliko kola, a Bloom bi svaki put glasno kleo.
»Zaboga, drži jezik za zubima!« konačno će Julius Sussman. »Zbog tebe žalim, što sam
Zidov!«
»Tako!« zareži Bloom. »A što si ti? Stidiš se da si Zidov? Možda i nisi Zidov. Možda si
samo smrdljivi svinjožder!«
»Možda.«
»Možda je upravo to«, umiješa se Maggio. »Nemoj mi vise davati karata«, nastavi on,
»Dosta mi je svega toga. Otići ću prijeko u O'Hayerovo spremište, pa ću ovo malo sitniša
uložiti u pravu igru.«

1261
 »Samo časak«, reče Bloom i skoči na noge. »Zar si ti od one vrste ljudi, koji bježe kad
dobiju?«
»Dakako da bježim, kad dobijem«, odvrati Maggio. »Mislišli, da ja bježim, kad gubim?
Gdje si naučio igrati? Na majeinom sijelu?«
»Ne možeš otići, kad si dobio«, reče Bloom, »uzeti novae iz igre i odnijeti ga prijeko u
spremište!«
»Tako?« odvrati Maggio. »Ti ćeš me spriječiti?«
Bloom se obrati ostalima, koji su još uvijek sjedili u krugu. »Kanite li vi to dopustiti? On
je pobrao i vase pare.«
»A što misliš, zašto smo počeli tu igru?« upita Prew. »Mi- sliš li da igramo zbog
oporavka? I da poslije svršetka igre svakome vraćamo njegov novae? Dođavola, čemu te
mrvice, osim da njima prijeko u spremištu dobiješ pravi novae. Zaboga, ponašaj se kao
odrastao čovjek!«
»Tako?« predbaci mu Bloom. »Što radiš ti? Ne dijeliš li možda dobitak s tim dagom? Ja
sam u toj prokletoj igri izgubio dva dolara. Pristojni momci ne prestaju igrati s prijateljima
kad dobiju. Mislio sam, da si pristojan momak, Prewitt. Tako sam mislio i kad su mi svi
pripovijedali, da ne želiš boksati. Rekao sam im, da si momak od oka i kad su svi ostali
govo- rili da si kukavica. Cini se, da sam se prevario.«
Prew spremi ono nekoliko komada sitnog novca, što mu je još preostalo, u džep i
ustane. Ruke su mu mlohavo visjele niz bokove, no ipak spremne, usnice je tako stisnuo, da
je iz njih nestalo sve krvi, a oči mu utonuše, kao da su naslikane na daski.
»čuj, kujin sine«, reče. Osjećao je leđeni mir, koji ga je podilazio kao neko plameno
ushićenje. »Drži tu veliku gubicu ili ću ti je ja zašiti. Zbog toga ne 'bih trebao da uđem u
bok- sački ring, a ne trebam ni stolice«.
»Tako«, odvrati Bloom stupivši korak natrag. »Evo me! Kad god kažeš«. On počne
raskopčavati košulju i izvlačiti je izhlača.
»Kad reknem«, tvrdo se naceri Prew, »ne ćeš imati vremena, da skineš košulju.«
»Hvališo!« odvrati Bloom, još uvijek izvlačeći košuljU.
Prew jurnu na nj. Udario bi ga još dok su mu ruke bile zapletene u rukave, ali Maggio
stade preda nj.
»Samo čas! Imat ćeš samo neprilika!« On raširi ruke pred Prewom. »To je moja stvar, a
ne tvoja. Smiri se.« Nastojao je da ga umiri, pa je sad za Prewa činio isto ono, što je Prew
maločas činio za njega. Ruke je još uvijek držao raširene.
Prew je nepomično stajao. Ruke su mu visjele ravno niz tijelo. »Dobro«, reče i zastidi se
hladne ubojničke namjere, koja ga je zahvatila, one svoje divlje ekstaze. Upita sam sebe,
zašto Bloom može da razdraži čovjeka dotle, da ga ovaj zaželi smrviti.
»Zaboga, spusti ruke«, reče Maggiu. »Ništa se ne će dogoditi.«
»To sam i mislio«, dobaci Bloom, uguravši košulju natrag u hlače i zakopčavši je.
Trijumfalno se nacerio, kao da je prekid borbe njegova lična pobjeda.
»Odlazi«, s odvratnošću će Maggio.
»Rado«, nakesi se Bloom. »Pa valjda ne misliš, da ću vam pokloniti još novaca. Nisam
znao, da ste vi družba varalica«, dobaci na izlazu iz latrine, zadržavši na taj način posljednju
riječ. Glasno zalupi vratima, da bi pokazao svoj prezir prema varalicama
»Pošteni igrači uvijek dobivaju«, reče Maggio. »Nitko te nije pozvao da igraš«, doviknu za
njim. »Jednog ću dana rasporiti tog klipana. Jednog će me dana natjerati u ludilo«.
»Nemam ništa protiv njega«, javi se Prew, »ali s nekog nepoznatog razloga uvijek mi se
čini, da me je očepio.«
»Ja ću njega očepiti«, reče Maggio. »On je pokvaren kujin sin. Ne volim ga.«
»Mislim, da se nismo bag prijateljski ponijeli prema njemu«, spomenu Prew.

1261
 »S takvim čovjekom uopće ne možeš prijateljski postupati«, odvrati Maggio. »Počekaj
samo, dok postane desetar, pa ćeš vidjeti, kako će on prijateljski postupati s tobom i sa
mnom. Krvavo ćemo se. iznojiti, braco moj.«
»Možda«, zamišljeno će Prew. Pitao se, što je odlučivalo o tome, koja crta karaktera, koje
svojstvo, koja osobina — da jednog čovjeka voliš, a drugog u tolikoj mjeri ne trpiš. On bi
dopustio Maggiu, da mu rekne mnogo toga, što nikad ne bi mogao podnijeti od Blooma, pa
Čak i onda, kad bi znao, da se Bloom samo šalio. Ne možeš razgovarati s Bloomom, a da se
on nekrevelji, kao da si ga uvrijedio. Cini se, da on uvijek želi da na svog subesjednika
prebaci neku krivicu. Razmišljajući o torn, naglo se opet razljuti. Požalio je što nije i dalje
dobivao. Mnogo toga jp požalio. Otkad je ono posljednji put bio kod Violet, prije zadnjeg
isplatnog dana, nije spavao ni s jednom ženom. Poželio je ženu.
»Dakle«, reče Maggio, gledajući Prewa u lice, »idem prijeko u spremište, pa ću s tim
sitnišem dobiti čitav imetak.«
»Bit će bolje da uzmeš ono što imaš, pa da s time pođeš u grad«, odvrati Prew, »dok to
još imaš«. Zatim se okrene i sam se vrati natrag.
Julius Sussman ustane i prebroji ono malo novaca, što mu je preostalo. »No, bilo je
krasno, dok je trajalo. Odigrali smo lijepu prijateljsku igricu. Nije mi preostalo ni toliko, da
napunim svoj rezervoar s benzinom. Vjerojatno ne ćeš igrati?«, upita Maggia.
»Ja ne ću«, odvrati Maggio. »Idem u spremište.«
»To sam i mislio«, reče Sussman, pa pride prozoru, stane i pogleda van, zabivši ruke u
džepove hlača. »Kujin sine«, reče. »Kad bi malo popustila kiša, mogao bih se izvesti i možda
naći kakvu žensku. Samo da mi je malo benzina!« On stupi korak natrag i uzdahne.
»Pogledat ću ne bi li mogao negdje iseijediti novaca za benzin.«
»Da podem s tobom, Angelo?« reče Sal Clark i ustane od patience, koju je započeo na
klupi. »Navijat ću za te«, ponudi se on.
»Ne«, odbije ga Maggio. »To ću već i sam ueiniti. Kad već idem, želim da sam uživam.«
»Ako ja navijam za te, dobit ćeš«, dobaci Sal. »Ja sam nikad ne dobivam, ali ako za
nekog navijam, taj dobiva.«
Maggio okrene glavu, da ga pogleda i naceri se. »Ostat ćeš ovdje, Petko, pa ćeš ovdje
navijati za me. Ako dobijem, dat ću vam svima zajam od pet dolara. Hej, Prew«, viknu on,
»reci svom Petku, da ostane ovdje i da navija za me. Mene on ne sluša«.
Prew ga pogleda, ali se ne nasmije i ne reče ništa.
»Ako smijem poći s tobom i navijati za te«, ustrajao je Sal, »učinit ću to besplatno. Cuvaj
svoj novac.«

1261
 »Zaboga, prestani«, zlovoljno će Andy. »Zar ne vidiš da on ne će da pođeš s njim? Nemaš
ni mrve ponosa!«
»Prijeko ne će biti gotovo nikoga«, pomenu Maggio. »Zato te i ne zovem. Tako kasno u
mjesecu radit će samo veliki stol za poker za velike dobitnike, a možda i jedan stol za sitnu
ribu.«
»Mi ionako odlazimo na drugu predstavu«, reče Andy pa se vrati Prewu. »Pozajmi mi
dvadeset centi, Prew, hoćeš li? Da možemo poći u kino? Imam još dvadeset centi, ali i Sal
treba dvadeset.«
»Evo ti«, gorko će Prew i pruži mu svih šezdeset centi, što ih je još imao. »Uzmi sve. Meni
ionako ništa ne koriste.«
»Nerado ih uzimam«, odvrati Andy, ali ne povuče ruku.
»Ne, ne uzimaš ih rado«, kimnu Prew. »Znam.«
»Zaista«, potvrdi Andy. »Htio sam samo dvadeset centi.« On pogleda Prewa, ali nije uspio
da zaustavi pogled na njegovu licu. Znao je da laže. Nije htio da laže, ali novac je svakako
htio.
»Dobro, dobio si sve, a sad šuti«, odreže Prew. A kad s nekim govoriš, pogledaj ga ravno
u oči, čuješ li?«
»Dobro, Prew«, odvrati Andy. »Hoćeš, dakle, da uzmem sve?«
»Pa dobio si sve! Odi, potroši ih i šuti.«
»Dobro«, ponovo će Andy. »Hajde, Sal«, dobaci prekoračivši klupu. »Odigrajmo još
nekoliko igara »kasina«, dok ne dođe vrijeme za kino.«
Prew ga pogleda, kao da mu se gadi, i vrati se umivaoniku. Potreba za ženom pekla ga je
u utrobi.
»Hej, Prew«, oprezno vikne Maggio, trgnuvši glavom prema vratima. »Dođi časak na
trijem.«
»Cemu?« upita Prew. Znao je da se ružno vlada, ali drukčije nije mogao. »Imaš novac, pa
sad gledaj da ga potratiš«.
»Dođi na časak ovamo, doda vola!« ponovi Maggio.
»Dobro«, pristane Prew. Kad je prolazio kraj one dvojice, Andy ga nije pogledao, ali Sal
Clark podigne glavu i nasmiješi mu se svojim plahim srnećim očima.
»Smiri se, Petko«, prijazno će Prew.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Maggio je stajao na trijemu i čekao. Zgrbio je koščata ramena odjevena u potkošulju,

kao da se time može zaštititi od hladnoće. Piljio je u masu vode, koja je pljuštala pred
prozorom. Šum kiše, koja se rasprskavala na pločniku, ispunjavao je cijeli trijem i
zaglušivao šumove usnulih ljudi, što su dopirali iz unutrašnjosti spavaonice.
»Hoćeš li poći sa mnom u grad, ako dobijem?« upita on, okrenuvši se, kad je Prew izašao
na trijem.
Prew razdraženo zareži. »Što ima to da znači? Želiš li me pozvati, jer me želiš?«
»Koješta«, odbije Maggio. »Nemoj sam sebi laskati! Zovem te samo zbog toga, jer ne bih
volio da sam pođem u grad. U gradu ne poznajem nikoga.«
»Pa ni ja ne poznajem nikoga«, dobaci Prew.
»U gradu je čovjek osamljeniji, nego ovdje vani«, nastavi Maggio.
»Nije osamljen, ako ima novaca. Bolje bi bilo da uzmeš svoj novac, dok ga još imaš i da
pođeš sam«, reče Prew. »Odeš li prijeko 0'Hayeru, ne ćeš više dugo imati«, otvoreno će on.
»čuj me«, nastavi Angelo, »pa valjda ne ćeš dopustiti, da ti ovakav tip, kao što je Bloom,
pokvari raspoloženje? Svatko zna kakva je on svađalica!«
»Čuj ti mene! Ne marim ja za nj. Bude li drzak, raspalit ću mu jednu po gubici. To
vrijedi i za sve ostale. Jesi li razumio?«
»To ti ne će mnogo koristiti«, trijezno će Angelo.
»Možda ne će, ali ću se nakon toga mnogo bolje osjećati.«

1261
 »On. te je samo bockao onim svojim blebetanjem, da si kukavica. Nitko u to ne vjeruje.«
Prew je već krenuo prema latrini, ali sad zasta. »Čuj me, Angelo«, reče, vrativši se.
»Nemojmo o tom više govoriti. Meni je posve svejedno, da li on, ili bilo tko drugi vjeruje da
sam kukavica ili ne«, ozbiljno će on. »Što se mene tiče, mogu si međusobno porazbijati glave.
Ja bih prvi prešao preko ceste, da promatram, kako to čine.«
»Lijepo«, kratko će Maggio. »Zao mi je, da sam počeo o tome. Počekaj, da odem po svoju
košulju. Ovako ću se smrznuti. A kraj toga mi se čini, kao da na oglasima putničkih ureda
stoji, da na Havajima nema zime.«
Maggio nestane u spavaonici, koja je polako i ritmički disala. Groteskno je hodao na
vršcima prstiju, pa se Prew morao nasmiješiti. Zatim se Maggio vrati, navlačeći košulju.
Preko ruke je nosio kišnu kabanicu. Na glavi mu je stajao kruto iz- glačan šešir, koji je,
završivši regrutsku obuku, savjesno svakog tjedna dao glačati.
»Gdje ćeš se kasnije zadržavati?« upita Prewa, otkapčajući hlače i gurajući u njih
košulju. Otišli su do stepeništa, pa do trijema u prizemlje, gdje je voda, cureći neprekidno,
šumjela tako beskonačno dugo, da joj se šum nije više činio tako jakim, jer se razvukao u
beskraj.
»Bit ću u prostoriji za dnevni boravak«, odvrati Prew, »ili u latrini«.
Maggio navuče svoj kišni ogrtač kao da je to oklop, a on da je vitez na polasku na
turnir. »Lijepo«, kimnu on. »Pripremi vreću, da mi uzmogneš pomoći da novac ponesem
kući«.
»Najprije dobij, prokletniče«, odvrati Prew. »Već gotovo mjesec dana nisam imao žene.«
»Onda nije čudo, da si tako popišan«, naceri se Angelo. »Ni sam nisam imao nijedne sve
od posljednjeg dana isplate.« On navuče šešir na čelo i proviri ispod oštrog brida prema
Prewu. »Daj mi jedan čik prije nego što pođem«.
»Još i to!« odvrati Prew bolno dirnut, no ipak posegnu u džep i izvuče iz nevidljive kutije
jednu jedinu cigaretu. »Otkad treba da te ja snabdijevam?«
»Šta je? Bojiš li se, da ću pokrasti te tvoje ušljive cigarete? Dobijem li, kupit ću ti cijelu
veliku kutiju. Sad mi daj još i vatre, a onda ću se izgubiti.«
»A jesu li ti usta suha?« upita Prew. »Treba li možda da pljunem umjesto tebe?«
»Ne na pod!« viknu Angelo, pa podignu obrve glumeći zaprepaštenje. »Nemoj pljunuti na
pod! Kakve su ti to manire?«
»Nema li baš ničega više što bih mogao za te učiniti? Ne bi li se mojim ustima poslužio
kao pepeljarom? Da mi odrežeš muda i poigraš se s njima kao sa špekulama? Zar ne možeš
ba ništa da izmisliš?«
»Ne mogu«, odvrati Maggio, »ali najljepša ti hvala. Ti si fin momak. Dođeš li jednom u
Brooklyn, posjeti me. Lijepo ću te primiti.« On uzme žigice, što mu ih je Prew pružio, istrgne
jednu iz svežnja, zapali je i vrati Prewu svežanj. Brončani odraz vatre osvijetli njegovo usko
dječje lice. »Doviđenja, sinko«, reče on, odbijajući dimove s uživanjem, kao da je bogataš s
cigarom od pola dolara. Zatim izađe u kišu, šepireći se, a onda se sagnu i protrči kroz zastor
vode, a zatim ponosno nastavi dalje. Koščata ramena bila su mu ratoborno podignuta uvis,
tanke su mu se ruke široko klatile, a tijelo mu se povijalo na obje strane. Sve je to pokretalo
onaj bezliki kišni ogrtač, u koji je bio zavijen.
Prew je gledao za njim smiješeći se napola tužno. Nestalo je njegove razdraženosti.
Nadao se, da će Maggio bar nešto dobiti. Neko je vrijeme stajao tako i gledao preko
kasarnskog kruga, o kojega je šibala kiša prema osvijetljenom ulazu. Kad bi se otvorila vrata
Choyeve restauracije, čuo bi pjevanje i viku, te štropot praznih pivskih sanduka. Opet se
dakle vratio u stari krug. Mučio se i znojio i patio za ono nekoliko novčića, koji su se činili
velikim poput dolara, pokušavajući da skupi bar toliko, da bi bilo za nekoliko čaša piva i za
ženu.
Sve da on i dobije, razmišljao je Prew, ti ne ćeš naći ono što tražiš. Nikako to ne ćeš naći
u bordelu, ti koji tako rječito govoriš o ženskom spolu, kao da ti on može odgovoriti. Bio si
prokleti idiot, što si dopustio Violeti da ode od tebe, gorko pomisli Prew. Požalio je, što je tu
stvar istjerao do kraja. Bilo bi bolje da je bio malo razboritiji. On upita sam sebe, što li ona
radi noćas, upravo u ovom času. Možda i nisi imao baš ono, za čim si zapravo čeznuo, ali

1261
bar bi jednom na tjedan mogao da odeš onamo. Ili jednom na mjesec. Ovako, kako su stvari
sad stajale, nemaš ni to. Jedino što si dobio, to je stara okolina, bordeli, u kojima to više
nikad ne ćeš naći. A osim toga nemaš novaca, koji bi ti trebao, da uopće uzmogneš poći u
potragu! Za novac ćeš se morati pošteno napatiti, a ipak ga nikad ne ćeš imati, osim na dan
isplate, kad su svi bordeli tako prepuni, da ćeš, ne želiš li da svoju kuburu odapneš za tri
minute, morati da počekaš. Konačno u Violeti si imao ženu. Možda bi se mogao vratiti,
posjetiti je i sve joj razjasniti. No u istom trenutku, dok je to pomislio, znao je da bi to bilo
uzalud, i da je ta stvar završena, da je Violet vjerojatno našla kakvog drugog vojnika ili
možda kojeg čovjeka svoje rase. Upravo to je ona i htjela. Možda si je trebao oženiti. Dakako,
a možda si trebao i ostati u trubljačkom zboru? Možda nikada ne ćeš naći ono, što tražiš?
pomisli on i ode gore u kasarnu.
Andv i Clark su još uvijek bili u latrini, igrajući »kasino« na otrcanoj istrošenoj drvenoj
klupi, koju je neprekidno močila voda, što su je izlijevali iz kablova.
»Bloom se vratio, dok tebe nije bilo ovdje«, reče Andy, podigavši pogled sa svojih karata.
»Ah?« upita Prew. Sad mu je to bilo posve svejedno. »A što je htio?«
»Tražio je nekoga od koga bi mogao pozajmiti pedeset centi za vožnju taksijem u grad«,
zlovoljno će Andy i obori oči.
»No, jesi li mu ih pozajmio?«
»A zašto da mu ih pozajmim?« ogorčeno će Andy. »Zar misliš da ne stojim uza te?« Onda
pogleda Prewa i opazi da ga ovaj samo zadirkuje, pa mu glas posta tiši. »Ionako imamo
obojica zajedno samo osamdeset centi«, promrmlja. »Da sam mu pozajmio pedeset centi, ne
bismo imali dovoljno za kino.«
»A ja sam pomislio, da si mu ih pozajmio«, nastavi Prew da ga draži. »Ti si sad ovdje
najbogatiji momak osim Angela.«
»Pa ipak to nisam učinio,« odvrati Andy, »ako to kaniš reći. Kad god zaželiš svoj novac,
samo reci i ja ću ti ga dati.«
»Zaboga, ne ću«, veselo će Prew. »Ne bi im ništa koristio.«
»Vjerojatno ćeš s Angelom otići u grad«, mrzovoljno ga upita Andy.
Prew se okrene. Začudio ga je pozlijeđeni ton u Andyjevu glasu. »Ako dobije«, odgovori.
Andy značajno pogleda Sala. »To smo i mislili.«
»A što ste vi mislili?« upita Prew i približi im se, sve dok nije stao tik Andyja. »Ako je itko
nešto mislio, onda si to bio ti. Okladio bih se, da Sal nije ništa mislio. Zar je u tom nešto,
ako pođem s Angelom?«
»Dakako da nije.« Andy odlučno slegne ramenima. »Radi se samo o tome da čovjek
obično ne ostavlja prijatelje u nevolji, ako su bez para.«
»Misliš li da bih trebao ostati ovdje i poći s vama u kino, jer vi ne možete u grad?«
»To nisam rekao«, ukloni se Andy. »Bloom me je pozvao, da večeras pođem s njim u
grad.«
»Pa onda pođi«, vedro će Prew. »Ako te baš to grize. Mene to ne će nimalo povrijediti.
Posve mi je svejedno s kim ti odlaziš u grad. A što će uraditi Petko?«
»On može sam u kino», odvrati Andy. »Ja trebam samo pedeset centi za taksi.«
»Čovječe,« viknu Prew, »pa ti si pravi velikan!«
»Ja ne ću u kino«, reče Petko sav sretan. »Zaštedjet ću svojih trideset centi pa ću ostati
ovdje i vježbati se u dijeljenju karata.«
»Molim,« reče Andy, »to je tvoja stvar. Novaca imaš. Ako hoćeš da pođeš, možeš poći.«
»A što ćete vi u gradu«, upita Prew, »ako smijem upitati?«
»Htjeli bismo se malo zabaviti.«
»Onda ne ćete daleko stići s tih pedeset centi za taksi. Što ćete učiniti, kad dođete
onamo? I kako ćete se vratiti?«
»Ah,« odvrati Andy, »Bloom poznaje nekog toplog brata u Waikikiju. Jednog koji ima
novaca. Bloom misli da bismo ga mogli malo olakšati.«
»Da sam na tvom mjestu,« dobaci Prew, »ja ne bih pošao.«
Andy ga zlovoljno pogleda. »A zašto ne? Lako je tebi govoriti. Ti ćeš poći s Angelom.«

1261
 »Jer Bloom laže, zato. Kako si dugo već u Wahoou?« Trebalo bi da znaš, da se topla
braća u Honolulu ne daju musti. Oni ne nose novac sa sobom. Grad je premalen i ima
odviše vojnika. Vojnici bi ih svake noći očistili!«
Andy ga nije gledao. »Bloom, veli, ako ga ne uspijemo olakšati, bar ćemo izbiti nešto da
popijemo i da se taksijem dovezemo natrag. A zašto ne?«
»Lagao ti je. Zato ne. A zašto ti lažeš? On zna da nitko ne može nasamariti honolulske
buzerante. Zašto ti nije rekao istinu? Ja ne bih vjerovao čovjeku, koji mi laže. Možda je on
samo svodnik za tog buzeranta. Možda će stvar svršiti tako, da ti na- stradaš. Taj Bloom mi
se nekako ne sviđa.«
»Trebao bih, dakle, da ga se klonem, zar ne?« zlovoljno upita Andy ne gledajući Prewa u
oči. »Nema takvog buzeranta, koji bi mene mogao nasamariti. Uostalom, dođavola, tko si ti
da mi govoriš, kako treba da živim? Ti ćeš s Maggiom u grad, zar ne?«
»U redu«, odvrati Prew. »Radi što hoćeš, momče.«
»On me je pozvao da pođem s njim,« odvrati Andy, »a ne ja njega. Poći ću. U toj prokletoj
kasarni može čovjek da se ucrvi. Po toj kiši ne možeš čak ni svirati na gitaru. Što se mene
tiče, budi uvrijeđen, a ja ću ipak poći.«
»Zaboga«, uzvrati Prew, »nisam uvrijeđen. Meni se samo čini da si ti glup i to je sve. Ako
se namjeravaš upustiti s kakvim toplim bratom, pođi samo.« On sjedne na kraj klupe i uze
karte, što ih je Andy sredio, pa se poče vježbati u miješanju jednom rukom. Pritom se dosjeti
da je taj trik naučio na skitnji u teretnom vagonu.
Kao skitnica, u nježnoj dobi od dvanaest godina, stekao je prvo iskustvo s toplom
braćom. U teretnom vagonu zaveo ga je za vrijeme vožnje neki pedesetgodišnji bivši robijaš.
Budući da ga je neki drugi čovjek morao držati, bilo je to više silovanje nego zavođenje.
On pogleda Andyja. Usne mu se stanjiše u cerenje, koje je bilo više kao režanje. Oči mu
utonuše i zasvjetlucaše, a pogled mu se izgubi negdje u daljini. Kao skitnica je u Georgiji —
više nije bio u tako nježnoj dobi, jer mu je bilo već petnaest godina — gurnuo nekog bivšeg
robijaša niz strminu. Kasnije je čitao u novinama, da je pronađena lešina toga čovjeka.
Izbjegao je dakle prisilnom radu.
»Radi što god hoćeš«, tiho će Prew. »Ako je to kakav opasan momak, i ako te okrene, odi
onda popu i potuži se. Pozajmit ću ti svoju propusnicu, još nije probušena.«
»Kušaš li me zaplašiti?« naruga se Andy, a onda se obrati Petku. »Hoćeš li sad poći?
Moram obući građansko odijelo. Dogovorio sam se s Bloomom, da ćemo se za petnaest
časaka sastati u prostoriji za dnevne boravke.«
»Trebalo bi da poslušaš Prewa«, reče Sal Clark. »Bit će bolje da ne pođeš s Bloomom.«
»Zaboga, ostavite me u miru«, odbije Andy. »Ne može čovjek cio život čučati ovdje. Hoćeš
li poći u kino ili ne ćeš?«
»Mislim da ću poći«, odvrati Sal Clark. »I sutra mogu vježbati dijeljenje karata. Zašto ne
pozajmiš deset centi, Prew, i ne pođeš sa mnom? Trebaš samo deset centi. Ja imam
trideset«.
»Ne, hvala ti, Petko«, odvrati Prew promatrajući ozbiljan izraz na dugačkom uskom licu
maslinaste boje. Ponovo ga prože osjećaj topline. »Obećao sam Angelu, da ću ga počekati.«
»Kako god hoćeš«, reče Sal Clark. »Dobra ti zabava u gradu.«
»Hvala«, odvrati Prew. »Cuj me malo. Nemoj da i tebe Bloom nagovori da i ti pođeš s njim
u lov na toplu braću!«
»Ja ne ću poći«, svečano će Sal Clark. »Ne volim buzerante. U njihovu se društvu uvijek
nekako smiješno osjećam, a onda se počnem bojati.«
»Želiš li poći u lov na toplu braću, pođi sam«, dobaci Prew. Gledao je za njima, sve dok
nisu nestali, a onda položi patiencu i stane čekati. Nije dugo čekao. Nepunih deset časaka,
pošto su ona dvojica otišla dojuri Angelo u latrinu. Tako je žestoko otvorio vrata, da su
glasno zalupila o stijenu.
»No«, upita Prew, »koliko si dobio?«
»Dobio?« žestoko će Maggio. »Dobio! U jednom jedinom kolu dobio sam četrdeset dolara.
Je li to dovoljno da odem u taj prokleti grad?«
»Prilično«, suho će Prew. »A koliko si izgubio?«

1261
 »Izgubio? Oh«, žestoko odvrati Maggio. »Izgubio! Izgubio sam četrdeset i sedam dolara. I
njih u jednom jedinom kolu, u drugom. Bože«, reče on i stane se ogledavati tražeći bilo što,
što bi mogao tresnuti o pod. Kako nije ništa našao uze svoj netom uglačani šešir i tresne ga
o pod. Zatim ga iz sve snage udari nogom i odbaci ga preko cijele prljave prostorije. Na
gornjem dijelu šešira, krutom kao da je od ljepenke, pojavi se velika prljava uleknina.
»Pogledaj sad, što sam učinio«, reče sav zabrinut i pođe do zida da podigne šešir. »Zašto
me ne pitaš, zbog čega nisam prestao, kad sam dobio onih četrdeset dolara. Naprijed! Pitaj
me!«
»Ne trebam te pitati«, odvrati Prew, »već znam zašto nisi prestao«.
»Nadao sam se, da ću još više dobiti«, reče Angelo ustrajući na tome, da sam sebe kazni,
kad to Prew nije htio da učini. »Mislio sam, da ću moći dobiti dovoljno za pravi pravcati izlet
u grad. Možda čak za dva takva izleta. Koješta!« završi on. »Zaista koješta.« On natakne
prljav, prašan i zgužvan šešir na glavu, podboči se rukama o bokove i pogleda Prewa.
»Da«, kimnu Prew, »tako je to«. On pogleda karte u svojim rukama, pa ih odjednom
rastrga na dvoje. Prve karte i posljednjih nekoliko karata glatko je rastrgao u dva dijela, ali
one srednje su bile samo svinute i malo naderane. Onda baci cijelu uništenu hrpu u vis i
stane gledati kako pojedini listovi padaju na pod. kao lišće u jesen. »Nema dakle žene! Oni
prokleti čistioci latrina neka ih pokupe ujutru. Dođavola sve skupa«!
»Jesu li Andy i tvoj Petko otišli u kino?« upita Angelo sav pun nade.
»Jesu.«
»Je li ti vratio tvoj novac?«
»Nije«.
»Prokletstvo,« reče Angelo. »Spasio sam pedeset centi. Da imam dolar mogao bih
sudjelovati u igri u četi C, gdje je ulog samo jedan dolar.«
»Nemam ni centa« odvrati Prew, »ni po pušljiva centa. Dođavola s time. Morao bih cijelu
noć igrati, dok ne iskupim toliko da uzmognem otići u spremište.«
»Tako je«, potvrdi Angelo. »Imaš pravo.« On skinu kišni ogrtač i poče svlačiti košulju.
»Dođavola s time. Uzet ću svojih pedeset centi i otići u grad, pa ondje potražiti kakvog toplog
brata. Još nikad nisam imao posla s tom prokletom toplom braćom, ali ako to mogu drugi,
moći ću i ja. Sigurno nije tako teško. Sit sam svega«, nastavi on »do grla sit. Kadšto sam
toliko sit, da bih htio izbljuvati i svoja vlastita crijeva na pod, leći u njih i crknuti.«
Prew je buljio u svoje ruke, što su mu visjele među koljenima. »Moram ti posve iskreno
reći, da ti to nikako ne mogu zamjeriti«, reče on.
»Dođi sa mnom«, pozove ga Maggio. »Već ćeš negdje uzajmiti pedeset centi. Ne uhvatimo
li ništa, zaustavit ćemo nekoga da nas poveze natrag.«
»Ne, hvala ti«, odbije Prew. »Ja sam posve gotov. Nisam raspoložen da idem u grad. Ja
bih ti samo pokvario sve veselje. A osim toga nikako ne volim toplu braću.«
»Moram se presvući«, reče Angelo. »Do viđen ja. Doviđenja sutra u jutro, ukoliko se
vratim. Ne vratim li se, dođi u zatvor i posjeti me.«
Prew se nasmije, ali to je bio smijeh, koji kao da je jedva i zasluživao to ime.
»Dobro«, reče on, »donijet ću ti kutiju cigareta.«
»Daj mi sad jednu«, zamoli ga Maggio. »Kao predujam?« On pogleda Prewa, moleći ga
pogledom za oprošten je. »Zaboravio sam da kupim cigarete, dok sam imao novaca.«
»Dakako«, odvrati Prew, »dakako. Evo«. On izvuče zgužvani omot i pruži mu cigaretu, pa
sam uzme jednu i baci prazni omot u zahod.
»Ne ću je uzeti, ako su to tvoje posljednje dvije«, usprotivi se Maggio.
»Ah, dođavola s time«, reče Prew. »Imam ih još mnogo.«
Maggio mu kimne i ode, a Prew se zagleda za njim. Eto ga, odlazio je, taj patuljasti
uskogrudni potomak generacija gradskih stanovnika svinutih kostiju. Njihova je sudbina
bila, da uopće nikada ne polože noge na zemlju, osim na onu umjetno zasijanu travu u
centralnom perivoju, čije je sjeme posijano iz konzervnih kutija, stiglih izravno iz
carinarnice. Tako je i cio njihov život dolazio iz konzervnih kutija, sve do filmova, prema
kojima su ga oblikovali, sve do piva, što su ga pili, da zaborave taj život. Vidio ga je, kako ide
u spavaonicu, da bi u toj tamnoj prostoriji ispunjenoj ljudskim dahom pipajući tražio
građansko odijelo, urođeničku košulju, jeftine hlače i cipele za dva dolara.
Prew odgurnu nogom svinute karte, stane slušati beskrajnu kišu i odlučili da još malo
ode u prostoriju za dnevni boravak, jer nije osjećao da je pospan.

1261
 Ta je prostorija bila gotovo prazna. Dva su vojnika besposličarila na otrcanim i od
cigareta progorjelim stolcima od umjetne kože, što su stajali uz stijene uske prostorije,
sagrađene s druge strane vanjskih trijemova. Soba za dnevni boravak imala je prozore, koji
su se po prilici od visine koljena pružali sve do stropa, a bili su zatvoreni mrežom protiv
komaraca. Vojnici, koji su bili određeni da pospremaju sobu, odgurnuli su sve stolce od
vanjske stijene u sredinu sobe, da ih zaštite od vlage. Na taj način je prostor između redova
stolaca postao još uži. Ona dva čovjeka ga i ne pogledaše. Nastavila su da listaju otrcane
humorističke magazine.
Prew je stajao u vratima, što su vodila u odvojeni prostor za biljar. I ta je prostorija sada
jedan sat prije povečerja, bila posve prazna, pa on sam sebe upita, što li, dođavola, radi
ovdje. Pogleda prazni stol za ping-pong, na kojemu još nikada nije vidio mrežu. Nitko ga ne
će ni upotrebiti prije narednog isplatnog dana, a onda će se vojnici na njemu malo pokartati.
Osvrne se prema radiju, koji se od posljednjeg dana isplate također nije upotrebljavao,
zagleda se kroz prozor zatvoren mrežom protiv komaraca, na ulicu, mokru od kiše, na
željezničku prugu iza ulice i na limom pokrivena spremišta iza željeznice. Ondje se nalazio
sav novac. Posljednjeg isplatnog dana igralo se ondje punom parom, no sada, polovinom
mjeseca, promet je pao i igralo se samo na jednom jedinom stolu. Veliki dobitnici ostali su
sami među sobom. Život u kasarni nije mjeren po satima, već po danima isplate: posljednjeg
dana isplate, narednog dana isplate — osim toga je postojalo i neko vrijeme između ta dva
dana isplate. To je vrijeme veoma dugo trajalo, ali čovjek ga se nije sjećao.
Stalak za novine od ukočenog drveta također je bio odgurnut od vanjske stijene. Prew
priđe k njemu i pregleda teške zaštitne korice od ljepenke, koje su imale izgledati kao koža,
ali nisu tako izgledale. On pročita oznaku puka i čete otisnutu na glatkom četverokutu u
sredini omota. Zatim izvadi cijelu hrpu časopisa, sjede u naslonjač, udaljivši se što je više
mogao od vode, što je kapala, pa poče listati.
Svi su časopisi bili ovdje: Life sa svojim slikama iz svijeta i stalno posljednjim
aktuelnostima: Look, kao vidljiva drugorazredna imitacija, koja je ipak još umjela da obere
vrhnje; Argosy i Bluebook sa svojim pustolovnim pripovijestima o lijepim ženama, koje su se
izgubile u džungli s avijatičarima; Field & Stream sa svojim dobro opremljenim lovcima u
pristalim kaputima i kratkim hlačama s finim puškama sačmaricama i lulama, Colliers,
Redbook, Cosmopolitan, American, The Ladies Home Journal i The Saturday Evening Post sa
svim njihovim požudnim mladim glumcima i filmskim producentima. Svi su ti listovi bili
međusobno povezani stalnim temama o visokoj, srednjoj i nižoj društvenoj klasi Američana,
što su ih donosili na omotnim stranicama, a te su također od vremena do vremena plivale u
oglasima.
Svi su časopisi bili ovdje — na njih se pretplatila četa, plaćala ih je iz četnih fondova, a
bili su određeni za razonodu vojnika.
Prew ih sve prelista, promatrajući slike i oglase, ali nije čitao tekst.
»U tvojoj budućnosti se nalazi Ford«, pričali su oglasi. »Amerika treba dobro i
ekonomično motorno ulje za dvadeset i pet centi«. »Znate li zašto je Jimm počeo napredovati
u školi — jer jede Kellogove kukuruzne pahuljice«. »Volim da mirno spavam, reče A1 Smith .
uzet ću Pullmanova spavaća kola!« »S gumijom ide bolje«. (Prew se nakesi tom oglasu). »Sad
možeš ti imati Cadillac — samo 1345 dolara«. »Pokloni joj američku kuhinju, predmet
njezinih snova!«
Tu je našao i neki stari broj Posta, rastrgan, smotan, olinjao i otrcan od čitanja. To je
bio broj od 30 studena 1940., pravi zlatni rudnik, lula opijuma s mnogo gradiva za
razmišljanje.
Prew je veoma dugo proučavao omot, sliku Normana Rockwella, koja je predstavljala
tipičan američki prizor. Na slici je bio prikazan neki mladić, kako leži na svom ogrtaču, svira
na ukelele i puši lulu. Noge, na kojima nije bilo cipela, položio je na kovčeg, a na tom
kovčegu bila je naslikana šaka s upravljenim palcem i riječ Miami. Cipele su stajale kraj
kovčega na tlu. Bilo je jasno da je taj mladić otišao u skitnju. Možda je to bio kakav student,
konačno zaključi Prew. Eto, to je morao biti.
Tu je bio i oglas Palla Malla, koji mu se svidio. Slika je bila naslikana jarkim bojama i
prikazivala je nekoliko veselih vojnika svrstanih u red. (Otkad je započela mobilizacija, bili
su svi magazini puni slika iz vojske.) Tri vojnika stajala su u stavu pucanja, a druga dvojica

1261
sjedila su na zelenoj travi kao rezerve. Jedan je od njih držao dvije cigarete, jednu Pali Mali i
jednu kratku cigaretu. Izgledao je zaista veoma sretno.
Prew je prilično dugo proučavao tu sliku, pa se kao stručnjak divio umjetnikovu daru
opažanja. Na slici su se razabirali kao daska kruti šeširi, što ih je redovna vojska prihvatila
prije mobilizacije. Na šeširima su se nalazile plave pješadijske uzice i žir. Staromodni
kromirani bajunet i bijele korice s vrhom od smeđe kože, streljačke bluze s izbočinama za
ramena i laktove od ovčje kože i s naramenicom za pušku s runom okrenutim prema dolje,
te nova puška modela M 1, koja još nije stigla u Wahoo, a on ju je dosad vidio samo na
crtežu — sve je to bilo ovdje. Gledajući tu sliku, sjeti se obuke na stepeništu s jetkim
mirisom izgorena baruta i teškim mjedenim fišecima koji su zveckali u ruci.
Jedna pogreška, što ju je u stručnom pogledu našao na slici sastojala se u tome, što nijedan
vojnik nije imao na sebi ovijača. Dobro, možda ih tamo prijeko u Državama više ne
upotrebljavaju. On istrgnu sliku, uvjeren, da će dobro djelovati, ako je prikuca na
unutrašnji dio svog kovčega.
Zapaljeni bijeli tuljčić cigareta na slici pobude u njem želju da puši, pa podignu ruku k
džepu košulje, prije nego što se sjetio, da su on i Angelo već u latrini popušili njegove
posljednje dvije cigarete. On složi sliku i stavi je u prazan džep, pa izvadi iz drugog džepa
paketić Dukeove mješavine i savine cigaretu, a onda nastavi da čita.
Nekoliko je časopisa prolistao od početka do kraja ne zadržavajući se na idiotskim
pripovijestima. Promatrao je oglase. Na većini oglasa bile su prikazane žene, a za njih se
najviše zanimao. Najrealnije naslikane žene nalazile su se na fotografijama u boji. S druge
strane, žene su na tim slikama bile većinom malo više odjevene od onih na crtanim
oglasima. Najbolji su bili oni oglasi, koji su, posve na kraju časopisa, pokazivali male crteže
žena, s nešto prekrupnim grudima i mnoštvom bora između stegna, koje su se širile poput
lepeze. Te su žene bile dobro modelirane, mesnate i plastične. One su bile najbolje.
Zatim je naišao na oglas Treeburnova sapuna za lice s nekom vitkom plavojkom, koja je
ležala na svom kupališnom ogrtaču i puštala da je ljubi neki naočiti i plećati muškarac.
Obrisi te slike bili su nejasni. Žena je ležala ispružena, malko okrenuta na jedan bok, a ruke
je prekrižila ispod glave. Bila je odjevena u kupaći kostim, koji je izgledao kao leopardovo
krzno. Na licu joj se odražavao onaj teški, zaneseni i malo sanjarski izraz, što ga dobivaju
žene, kad jako čeznu za muškarcem. Taj je oglas zaista bio dobar, bolji od ostalih, stvarno
dosad najbolji.
I konačno, od ta tri oglasa zaista najbolji, bio je tu još jedan mali oglas, malo taman
crtež djevojke u kratkoj bluzi i mekim kratkim hlačama. Duchessa Lazydays... spavaj u
njima, igraj se u njima, ljenčari u njima! Tvornica »Duchessa« donjeg rublja, Bluza se
nadimala pod pritiskom savršenih grudi. Osjenčani polukruzi i male svijetle točkice
naznačavale su crvene bradavice na grudima. Bluza zaista nije ništa smetala. Da je
umjetnik ispustio pola tuceta crta, žena bi bila gola. Prew uhvati samoga sebe, kako
neprekidno pilji u tu sliku, uzalud pokušavajući da kroz sloj haljine prodre do tijela, kao da
ta slika ima tri dimenzije. Zaista je bilo čudno, kako nekoliko olovkom vješto nabačenih crta
mogu kao nekom čarolijom predočiti bujan, toplokrvan nemiran život lijepe žene.
On osjeti, kako su mu se ruke počele znojiti, a mišići njegovih stegna podrhtavati.
Radije svrši s time, reče sam sebi. To nije vrijeme da gledaš takve pohotne slike, bar ne
sredinom mjeseca kad si bez novaca. Prekasno je čak i zato, da pozajmiš tri dolara od
lihvara, koji pozajmljuju uz dvadeset postotaka i da s time skočiš k Big Sue u Wahiawu. Bit
će bolje da se vratiš na Saturdaij Evening Post, momče.
Ali prvo što je ugledao u Postu bio je opet oglas, na cijeloj strani, oglas Greyhound
autobusnih linija, koji je govorio o slavj sunčanog juga. U sredini oglasa nalazio se puni lik
neke žene. Bila je odjevena u kupaće odijelo od dva dijela, a njezini okrugli vitki bokovi
buljili su u te kroz sićušne hlačice, koje nisu posve prianjale uz tijelo.
Dobro, pomisli on, dobro, ako stvar stoji tako! Zgrabio ga je divlji gnjev na te slike.
Nazivaju ih »pin-up-djevojke« i misle kako je to lijepo, da ih »naši momci« u vojsci vole lijepiti

1261
u svoje zidne ormare. A onda zatvaraju sve bordele, svako pojedino mjesto, kojeg mogu da
zatvore, da se »naši momci« ne bi zarazili.
On istrgnu tu stranicu iz Posta, zgužva je tako da se pretvorila u papirnatu kuglu i baci
je poprijeko kroz usku prostoriju u jednu od mlaka na podu. Onda ustane i čvrsto stade na
tu kuglu od papira, pa je zdrobi cipelama u prljavu masu. Konačno ustukne korak i zagleda
se u nju. Stidio se, što je razorio tu ljepotu i što je živi, krasno zaobljeni ženski bok,
pretvorio u hrpu prljavštine.
Uspinjući se uz tamne stepenice, osjećao je u sebi muškost, onu muškost, koju ljudi
niječu, skrivaju, grde, obuzdavaju, žigošu, proklinju, osuđuju i kojom se koriste. Osjećao je
kako obilje te muškosti kola njegovom krvlju, kako ga peče u krvi poput kiseline i kako mu
se konačno skupilo u grlu kao gusta kiselkasta sluz. Osjećajući sve to nije se čudio, da se
toliki muškarci iznenada probude i opaze da su oženjeni. Ako pak nisu oženjeni onda ti
preostaje samo jedna stvar, koju još možeš učiniti.

1261
DVANAESTO POGLAVLJE

Bila je tek sredina ožujka, jedva deset dana otkad je Holmes prvi put donio Wardenu
papire, i već je stiglo odobrenje za premještaj kuhara iz Kamehamehe. Za takav premještaj,
iz jednog roda oružja u drugi, bio je to nevjerojatno kratak rok.
Toga popodneva, kad mu je Mazzioli donio nalog za premještaj iz puka, Milt Warden je
za svojim stolom upravo razbijao glavu zbog fotografije, što mu je dala Karen Holmes i koja
je sad ležala na papirima, na kojima je radio. Glava mu je klonula na zglob krupne šake.
Pritom je malo nalikovao dječačiću, koji promatra film za odrasle, a ne razumije ga.
Karen Holmes mu je dala tu sliku one noći »plivanja na mjesečini«, kako je on to sad
volio nazivati, smješkajući se. Dala mu je, a da je on za nju nije ni zamolio i to u času, kad
se on uspeo k njoj u kola. Kao da je pretpostavila, da on to očekuje od nje pomisli Warden.
Odabrala je dobru sliku. Na njoj je bila prikazana u bijelom kupaćem kostimu, koji se
oštro isticao od potamnjele kože. Sjedila je, nagnuvši se malo natrag, na vojničkom
pokrivaču, pred palmom u svom vrtu. Warden je prepoznao to drvo. Karen je imala naočale
protiv sunca i nešto je čitala. Jedna joj je noga bila malko podbočena, tako da se jasno dala
razabrati dugačka i puna linija stegna i njezina lista, koji su se sjedinjavali u uskoći koljena
na nježan način. Na toj se slici očitovala sva njezina ženstvenost, pružajući se i tražeći
muškaračku pažnju — onako, kao što ulica puna dugonogih žena, opaljenih od sunca, žena
s visokim grudima, hvata muškarčev pogled i prisiljava ga da okrene glavu, htio on to ili ne
htio. Kad bi to bar bilo sve, pomisli Warden petnaesti put u tom danu, ta ženskost na toj
slici, prikazana u tom živom mesu, sve bi bilo u redu. Ali slika nije pokazivala sve. Wardenu
je bilo jasno, da on više nije mladić, kojega tako opije svečana i sveta radost pri pogledu na
prvo žensko meso, da zbog toga zaboravi na samu ženu i da uopće ne želi ili ne treba znati
da ona postoji. Bilo bi dobro, da si još takav, razmišljao je on, ali takav više nisi, već dugo
vremena nisi i nikad više ne ćeš biti. Ti više ne možeš ignorirati ženu i zadržati sve ostalo, pa
čak ni u toku prva dva tjedna, premda bi možda bilo najbolje, kad bi to mogao.
Opet se sjeti, kako je stvar tekla. Sastali su se u trgovačkoj četvrti Honolula, u Kau-Kau
restauraciji, iz koje se jelo donosilo do automobila. Ondje su se sastajali turisti na svojim
unajmljenim kolima. Saglasili su se, da će ondje biti najsigurniji, da ih ne će vidjeti nikakav
znanac. Warden je htio da upravlja kolima, jer je on poznavao put do skrovitog malog žala u
blizini Blowholea. Veoma često ga je vidio odozgo, kad bi se kraj njega vozio u teretnim
kolima i veoma je često mislio, kako bi to mjesto bilo divno za muškarca, da onamo odvede
ženu, pa je konačno jednom sišao dolje. No Karen se bojala da mu pusti da upravlja kolima
njezina muža. On joj je morao pokazivati put, a ona je vozila. Dvaput je krivo skrenula i
konačno je postala veoma nervozna, n^ toj vožnji od Kau-Kaua do Kaimukija i do avenije
Waialae, koja je onda prešla u autostradu Kalanianaole i vodila do Blowholea.
Možda je to bio početak, možda se time počeo rušiti onaj san, što ga je on sebi
predstavio u duhu. Onoga dana, kad je došao u njezin stan, ona kao da je u sebi
sjedinjavala dvije različite žene, a sad se činilo da je ona treća žena, bez ikakvih veza s one
dvije. Ostavili su kola u blizini Blowholea na nekom malom prostoru za parkiranje. Ovdje se
nalazila betonska ploča s natpisom, koji je kazivao, da se odavde po vedrim danima može
vidjeti otok Molokai.
Zatim siđoše dolje. Ona je bila, kako je rekla uz prilično očajni napor »veoma radosna i
sretna«. Sve je bilo tu. pun mjesec, mali blagi valovi sa sitnim bijelim rubovima pjene, blijedi
pijesak sitnog žala, koji je ležao između stijena i sablasno svjetlucao na mjesečini, te
slabašni povjetarac, koji je šaputao u kiawe drveću na drugoj strani ceste. Warden je donio
sa sobom bocu whiskyja, a ona je priredila termos bocu s kavom i sendviče. Imali su čak i
pokrivače. Imali su zaista sve, sve veoma fino, pomislio je on, upravo onako, kao što je on to
sebi predočavao.
Pri spuštanju niz stijene ona se poskliznula i ogulila je ruku, a kad su konačno stigli
dolje, poderala je haljinu na nekoj odlo- mljenoj grani. Jednu od svojih najboljih haljina,
kako je rekla. Držeći se za ruke, goli su zagazili u vodu. U valovima, koji su se, kako se
činilo, valjali uz brdo i teško disali uz njihova koljena, njih dvoje je, po njegovu sjećanju,
pružalo lijepu sliku. Njoj je postalo hladno, pa je morala da se vrati i da se zavije u pokrivač.

1261
U tom trenutku se on u duhu odrekao čitava pothvata. Postalo mu je jasno, da je učinio
strašnu glupost i da je sve bilo njegova krivnja, uglavnom njegova krivnja.
Vratio se s njome natrag, pa premda se sam sebi činio upravo silno glupim, još uvijek je
žeđao za njom. Upravo ga je peklo tako da nije ni osjećao hladnoću. Hleptio je za njom i
silno je trebao. Ali kako je mogao da dođe do toga onako, na onaj način, kako je želio da
dođe, kad se najprije morao boriti s pokrivačem, i nastojati da ostane prebačen preko njega,
da njoj ne bi ponovo postalo hladno?
Zato je htio da je navede na piće. Sve dotle nije to pokušavao, premda mu se to činilo
čudnim. Ali ona nije htjela ništa piti, baš ništa. Tužno se nasmiješila, onako neizmjerno
tužno, kako su se smiješili kršćanski mučenici opraštajući Rimljanima i stala da optužuje
samu sebe, govoreći kako ona pokvari sve, što god dodirne, i da možda jednostavno nije
stvorena, da živi u slobodnoj prirodi, premda joj se činilo upravo divnim, kad su kod kuće u
Schofieldu u njezinoj spavaćoj sobi razgovarali o tom. Rekla mu je, da iskreno i ozbiljno
misli, da bi bilo bolje, da on za takve stvari potraži sebi kakvu drugu ženu, a njoj da to
nikako ne će biti krivo.
Na povratku kući rekla mu je, da bi htjela da bude poštena i upita ga, ne bi li joj htio
vratiti sliku. Njoj to nikako ne će biti krivo, uistinu ne će. Warden se osjetio krivim, jer je
nije on sam zamolio za sliku, i jer je sad uviđao, da je zamisao s tom vožnjom bila glupa.
Rekao je, da na svaki način želi zadržati sliku, a to je, kako je odjednom opazio, zaista i htio.
Onda je, nekako u to vrijeme bez prethodne namjere, ugovorio s njome novi sastanak nakon
isplatnog dana, i to zbog toga, jer Karen — po njezinim riječima — nije od Holmesa dobivala
mnogo novaca, i ono malo dobivala je samo poslije sitničavih svađa.
Warden je zatim bojažljivo pokušao da je navede, da popije bar jedan mali gutljaj.
Savjest ga je pekla, no ipak se nadao, da bi možda, uspije li mu da je opije, stvar mogla da
krene na bolje. Nadao se, da bi mogli nekamo otići, unajmiti kakvu sobu i bar djelomično
spasiti to veče. No Karen nije htjela da pije, a nije ni pripremila alibi, jer nije računala da će
izostati cijelu noć. A u automobilu nije htjela da mu dopusti ono, jer je osjećala, d^ bi je to
ponizilo.
Zatim je on, kada mu je ona rekla da izađe i kada ga je bojažljivo podsjetila na njihov
sastanak, otišao k Wu Fatu u Hotel Streetu u srce bordelske četvrti. Tamo se čestito opio i
onda punom snagom rasplodnog bika izvršio juriš na New Congress hotel gospođe Kipfer,
što ga je vrlo zadovoljilo. Odlučio je da ne će biti nikakva sastanka, bar ukoliko je o njemu
ovisilo bez obzira, što joj je obećao. A sad, upravo u času, kad je Mazzioli ušao kroz vrata,
bio je Warden još uvijek zauzet tom stvari. Pitao je sam sebe, što se dogodilo, čemu se to
uopće dogodilo, a prije svega pitao se, kako da ne može sve to sebi razjasniti. Još uvijek
sav smeten spremio je fotografiju u lisnicu, gdje ju je nosio sakrivenu iza
legitimacije. Uvijek, kad je legitimaciju pokazivao vojnom policajcu 177na vratima, ili, dok bi
je vadio u pi- sarni pred Dinamitovim očima, prožimao ga je osjećaj, kakvog mora
da imaju krijumčari ili zavjerenici. No na kraju, ipak, nije mogao mnogo toga da
razumije.

Mazzioli kao da je bio veoma zadovoljan sam sa sobom i očito se u sebi nečemu smijao,
kad je predao Wardenu hrpu papira, usred koje je sakrio zapovijed za premještaj. Ostao je u
blizini i cerekao se u sebi, čekajući na eksploziju, dok je Warden nestrpljivo listao debeli sloj
memoranduma, općih i specijalnih zapovijedi i okružnica ministarstva rata, tražeći među
spisima bilo što, što bi možda moglo biti važno.
Bilo je to zaista krupno pismo! Otišlo je službenim putem i službenim se putem vratilo,
a na svakom mjestu, na kojem se zaustavilo, dodan mu je novi list. Warden se bio pobožno
molio, da bilo koji vojnički ured ustanovi, da je neka jedinica pi-ena- trpana ili premalo
natrpana. Kad je otkrio list, on ozbiljno pogleda Mazziola.
»Hej«, zareži. »Dođavola, što stojiš ovdje? Nemaš li nikakva posla?«
»Što ti ja smetam«, opre se pisax\ »Zaboga, zar čovjek uopće ne smije mirno stajati, a da
se ti odmah ne izdereš na njega?«

1261
 »Kakav čovjek?« odvrati Warden. »Ne. Ne može. Ne mogu da podnesem ljude, koji
besposleno stoje! To je moj hir! Ako nemaš posla,« zaprijeti mu se on, »ja ću ti ga nabaviti!«
»Moram se vratiti u personalni odjel«, usprotivi se Mazzioli. »Smjesta. O'Bannon me
odmah treba.«
»Onda nestani! Nemoj tu stajati s prstima na guzici«, reče Warden, nastojeći da mu glas
poprimi prizvuk prijetnje. Stvarno je usprkos katastrofi, što ju je značio taj premještaj, bio u
tom trenu veseo, jer se može otresti od onoga gotovo strašnog ponora, što ga je predstavljala
Karen Holmes, i onog neuspjelog izleta na plaži, pa dobiti čvrsto tlo pod nogama. Tlo, što ga
je poznavao, pa makar samo i u njegovoj neplodnosti. »Zašto se uopće ne preseliš onamo,
Mazzioli?«
»I te kako bih volio, da se mogu preseliti«, zlovoljno će pisar. Bio je silno razočaran, što
nije došlo do očekivanog izljeva gnjeva. »Još kako bih volio! Što držiš ti o tom premještaju,
starješino?« stade ga zadirkivati, još uvijek ne gubeći nade. Warden mu ne odgovori. »Lijepa
svinjarija, zar ne?« upita Mazzioli, s puno simpatije promijenivši taktiku. Još uvijek se
nadao. »To je pukovnikovo pismo zaista brzo djelovalo, zar ne?«
Ali Warden je samo šutke piljio u njega i nastavio da bulji u nj, sve dok Mazzioli nije na
kraju, hametice poražen i sav smeten, izašao iz pisarne. Milt Warden se s mnogo gorčine
vrati svom poslu. Pokušavao je da sam sebe nekako utješi time, što mu je uspjelo da
progleda Mazziolovu zavjeru. Volio bih, razmišljao je on, da isto tako lako mogu progledati
Karen Holmes, a i razabrati, što će se izleći iz tog premještaja.
Kadšto mu se činilo, da nikad nije smio primiti položaj četnog starješine. Taj čin nije bio
toliko vrijedan. U zvanju, u kojem je vladala standardna praksa, da se sve zaprlja, uživao je
taj položaj glas, koji je u svim podoficirskim klubovima cijeloga logora zaudaralo do neba.
Da stekne taj položaj, preuzeo je Milt Warden potpuno zanemarenu jedinicu, koju ne bi htio
ni taknuti nijedan podoficir čitavoga puka. Preuzeo ju je iz ruku nekog okorjelog starijeg
vodnika, koji je sretno progurao svojih trideset godina, pa je sad bio unijet U popis
umirovljenika i nije se više uopće trebao da brine za jedinicu. Koliko li si se samo trudio, da
dođeš do toga mjesta, Milt zar ne, ti idiote! On ponese pismo na svoj stol, da izvrši potrebne
ubilježbe. Osjećao je kako se u njemu na ugodan način rađa onaj stari gnjev, gnjev, koji ga
je uvijek spašavao. Prezirno odbaci cio ostatak velike mase tog mrtvorođenog papira u
Mazziolovu košaricu za spise.
Možda je taj stari, moj prethodnik, jednom bio momak na mjestu, razmišljao je Warden.
No u toku trideset godina se istrošio, kao što se i veliki nož stalnim brušenjem stanji i
postane loman kao igla. Sav onaj dobri čelik bio je jednostavno zguljen i nitko nije znao
kamo je nestao. Čovjek, koji je u stara vremena u Kini bio ludi kavgađija, posljednjih se pet
godina zubima i noktima grčevito prihvatio tog mjesta, samo da bi dobio mirovinu. Drhtao je
u strahu, da ga ne otkriju ljudi generalnog inspektora, a svoju je bojazan sakrivao
ponašajući se onako, kao što se filmski glumac Victor Mc Langen držao glumeći vojnike.
Tako čovjek ne smije da svrši. Kad dođe moje vrijeme, pomisli Warden, neka si tu mirovinu
pribodu na guzicu, prije nego što će im se zbog nje ulizavati.
No možda sve to spada u proces starenja, pomisli Warden. Cini se, da svi stari vojnici,
valjani vojnici, svršavaju na isti način. Jones oponaša Jonesa. Smith oponaša Smitha, i svi
igraju istu ulogu, koja je jednom već odigrana. Međutim, ta se stvar nije odigravala samo u
vojsci.
Mislim, da trebaš nešto gucnuti, pomisli i priđe ormaru za spise, da iz njeg izvadi
sakriveni whisky. Trebaš čestit, pun gutljaj da postaneš još više divlji, ti koji si eto u
opasnosti, da postaneš takvim Wardenom, koji oponaša onog pravog dobrog Wardena.
Na kraju, sve stari. I na tvojoj glavi ima već sijede kose. Ali u starenje ne spada ovo
postepeno otupljivanje uzrokovano morem birokracije, koja grize i pećinu. Čovjek bi mogao
biti takva pećina da nema tih valova, koje vjetar tako uporno nagoni na stijene, dok se
konačno ne sruše. To nije spadalo starenju, a ako je spadalo, onda je starenje bilo nešto
loše, ono nije imalo nikakvog smisla, i ne bi mu se svidjelo, i on, dođavola, ne bi htio da
ostari.

1261
 Čini mi se, da je vrijeme da malo odahnemo i da malo podrežemo brkove, pomisli
Warden. Ta htjeli bismo da se svidimo ženama, zar ne, tipino? reče sam sebi. Onda ustane,
dohvati škare za rezanje papira s Holmesova stola i ode u garderobu k ogledalu. Čuo je
radne jedinice, što su počele stizati, a zatim začu i kultiviran glas Popa Karelsena, koji se
uspinjao uz stepenice.
Promatrajući ono veliko lice, koje je ljutito piljilo u njega s ogledala, i teške škare u ruci
s debelim žilama i osjećajući da nakon one stvari s premještajem nije sposoban da nastavi
radom, upita sam sebe, nije li to možda ipak starenje. Dajte mi točku, na kojoj mogu stajati,
rekao je onaj stari momak, pa ću pokrenuti svijet. Sve, što je čovjek u ono vrijeme trebao,
bila je. čvrsta točka, na kojoj je mogao stajati. Tu čvrstu točku još uvijek traže.
Čini se, kao da trebaš još jedan gutljaj, pomisli on. Očito još nisi dovoljno bijesan. Čini
se, doduše, da ovaj put jedan obični gutljaj ne će biti dovoljan. Ja lično vjei-ujem, da će biti
potrebno i više od dva gutljaja. U dnu duše sam čak uvjeren, da bi trebalo malo boksačkog
treninga na teškoj vreći s pijeskom. Da, tako je to, zaključi on i prevuče jezikom preko
brkova da ustanovi, jesu li dovoljno kratki, da ga ne škakljaju. Zadovoljno ustukne korak,
podigne ruku i prebaci škare preko ramena, kao što bogataš dobacuje skitnici dolar. Sav
sretan osluhnuo je zveckanje škara, kad su se razbile na podu. U četnom fondu bilo je
dovoljno novaca, neka kupe nove škare. Neka se Dinamit pobrine za to, to je bio njegov
posao.
Warden podigne škare i položi ih na Holmesov stol na odluku o premještaju u pretinac,
na kojem je stajalo »hitno«. Jedan krak škara bio je sada odlomljen za palac. Zatim se uspne
uz stepenice da napadne Karelsena, svoju vreću s pijeskom. S njim je stanovao u
zajedničkoj sobi kraj trijema. Pop Karelsen, jedan od Mazziolove braće u duhu, samo mnogo
bistriji, bio je najbolja »teška vreća s pijeskom« u cijelom kraju, Mazziola je mogao upotrebiti
kao »laku vreću s pijeskom«, za lak i brz rad, ali Mazzioli nije bio dovoljno težak, da bude
prikladan kao teška vreća, protiv koje je trebalo uložiti svu snagu.
»Pete!« zaurla on zaletjevši se u sobu i razbivši time tiho i ugodno raspoloženje toga
kišnog dana, koje je vladalo u maloj prostoriji. »Dosta mi je svega. Vratit ću svoje širite. To je
najprokletija posrana jedinica, kojoj sam ikada pripadao. Ovakav tip, kao što je Dinamit,
prava je sramota za uniformu, što je nosi. On i taj traljavac Culpepper.«
Pop Karelsen se upravo svlačio. Sjedio je na postelji, da malo olakša svoje bolne
gležnjeve. Patio je od upale zglobova, na koju se bio već toliko navikao, da mu je ona postala
upravo prijateljem. Baš je skinuo šešir i svukao platnenu bluzu, pa je otkvačio lažne zube iz
obje čeljusti. Suzdržljivo pogleda Wardena. Bio je razdražen, jer je ovaj pomutio njegovu
osamljenost. Bojao se, da bi ludi Milton opet htio da na nekomu iskali svoj bijes, no ipak se
nadao da tome nije tako. Na svaki način nije htio, da se upušta ni u što, sve dok nije znao
na čemu je.
»U staroj vojsci,« ozbiljno i tiho reče on, »oficir je bio oficir, a ne lutka za odijela.« Zatim
ispusti zube u čašu vode na stolu, nadajući se da će sve dobro proći.
»Stara vojska, krvavo mi dupe«, bjesnio je Warden s užitkom, naglašujući tu prostotu.
»Vi cigani s vašom starom vojskom! Mogao bih se pobljuvati. Nikad nije postojala neka stara
vojska. Stari momci iz građanskog rata govorili su to isto regrutima indijanskih ratova,
jednako kao što su veterani revolucije pripovijedali istu stvar momcima iz godine 1812. Sve
to samo zato, što su svi željeli da operu sami sebe, što su bili tako glupi i što su progutali
svo ono govno, kojim su ih kljukali.«
»Cini se da si dobro upućen u to«, ukočeno odvrati Karelsen, zapravo protiv volje. Sad je
bio siguran, da je Milta opet uhvatilo njegovo ludilo. Znao je da je jedini način, na koji se u
takvom nastupu bjesnila može postupati s Wardenom, nepokolebljiva mirnoća. »Ti si služio

1261
pod BraddockomI, zar ne?« Jedina poteškoća ležala je u tome, što mu dosad nikad nije
uspjelo da ostane miran.
»Dosta sam dugo služio i znam, da ne mogu dopustiti, da me vuku za nos s tim sranjem
o staroj armiji«, dreknu mu Warden u lice. »I ja sam se ponovo obvezao!«
Karelsen samo nešto promrmlja. Sagnuo se da odveže prljave cipele. Pokušao je da
ostane ravnodušan, ali Warden se baci na svoju postelju i udari šakom o rub postelje od
lijevana željeza.
»Pete,« drekne na Karelsena, kao da mu predbacuje, »tebi ne trebam ništa pripovijedati
o našoj četi. Ti nisi petljanac. Imam odviše dobro mišljenje o samom sebi, a da bih svoje
sposobnosti tratio na tu bandu. Oni će me ubiti, polako, ali sigurno. Sportaši! Momci iz
Blissa! A sad i neki regrut!«
Peteovo se lice razvuče u tašti osmijeh, kao uvijek, kad bi mu kakva duhovitost pala na
um. »Naša je slavna vojska,« jasno reče, jer je opet postao ravnodušan, »uvijek bila vojska
sportaša, otkad je Tunney2 počeo da u Francuskoj boksa za mornaricu. A ona će vjerojatno
takva i ostati.« Mali Mazzioli, pomisli Pete, vjerojatno bi se radovao toj rečenici.
»Koga misliš pod tim regrutom?« upita Pete. Sačuvao je žalac za konac, kao neki
senator, koji tek na kraju svoga govora iznese prijedlog za izmjenu zakona. »Zar je ovamo
premješten onaj kuhar iz tvrđave Kam?«
»A koga bih drugoga mislio?« nestrpljivo dreknu Warden. »Kuhari! Imam toliko tih
navodnih kuhara, da ne znam što bih s njima. A on sad dovodi ovamo toga Starka.«
»Dakako, to je zlo«, poče ga Pete dobrodušno tješiti. »Uostalom,« reče on otrcanom
lukavošću, »što će učiniti s Preemom?«
»Mogao bih dati da me sutra premjeste odavde,« bjesnio je Warden dalje sav sretan. »Na
isto mjesto, razumiješ li, na isto mjesto u bilo kojoj od svih deset četa puka. Dođavola, zašto
da sebi na poslu izgulim dupe bez ičije potpore i bez priznanja?«
»Dakako, dakako«, uspio je ubaciti Pete, dok mu je ravnodušnosti nestajalo. »Dakako,
da bi to mogao učiniti. I ja bih mogao postati šefom glavnog štaba, samo kad bih htio da
ostavim svoje stare drugove. Ali što se zapravo skriva iza toga?«
»Ne trebam dopustiti, da tako postupaju sa mnom«, zagrmi Warden. »Ja sam najbolji
čovjek u čitavom tom prokletom puku. To svatko zna. Vratit ću svoje širite. Pete, kažem ti.
Radije ću biti posljednji vojnik, koji izvršuje sve naloge što ih dobiva! Da sam znao, što je za
mene najbolje, ostao bih kao štabni narednik u četi A.«
»Svi mi znamo, da si ti nenadoknadiv«, zlovoljno će Pete.
»Jednostavno sam odviše vrijedan, a da bih svoje sposobnosti tratio u toj jedinici, to je
jasno kao pekmez«, zalaje Warden na njega. On nastavi i bez ikakvih suzdržavanja natjera
sam sebe na silnu tiradu, napadajući na Petea, kao da ga zasipava mlazom vatrogasne
štrcaljke. Zašto upitao je on, onaj majmun Galovich vodi prvi vod? Kako je došlo do toga, da
su svi podoficiri posve slučajno sportaši? Zašto je fini gospodin 0'Hayer skladišni vodnik u
toj jedinici? I odakle Dinamitu novac da se karta i da ga kao vodu gubi igrajući poker u
oficirskom klubu? »Oficiri,« zareži on. »otmjeno društvo iz West Pointa. Uče igrati poker, polo
i bridge, uče koju vilicu treba upotrebiti, kako bi mogli biti članovi društva, kako bi se mogli
oženiti kakvom bogatom ženom, koja će priređivati primanja i naučiti urođeničke djevojke,
kako se servira jelo u engleskom stilu, sve zato, da bi mogli oponašati Engleze u kolonijama
i da bi mogli biti profesionalni vojnici s privatnim prihodima, jednako, kao i onaj lord —
poljubi — me u guzicu.
»Što misliš, odakle Holmesu njegova žena? Izravno s rasprodaje u Washingtonu, baš iz
Baltimora, koji se specijalizirao za mlade djevojke iz dobrih obitelji s privatnim imetkom.
Samo što je Dinamit pogrešno kalkulirao, i što je obitelj njegove žene propala, prije nego što
je Holmes mogao iz nje izvući više od ona svoja četiri ponija za polo i svojih srebrnih
ostruga.«

I Generallajtnant Braddock, zapovjednik engleskih trupa u

Americi, kojega su na rijeci Monongahela hametice porazili
Indijanci na čelu s poglavicom plemena Miami, Pontiacom.

1261
 Usred toga vatrenog svoga govora, kao čovjek u mirnom centrumu neke vijavice, opazi,
kako je u Peteovim očima zaiskrila radoznalost, pa hladno skrenu tok govora s Holmesove
žene i usmjeri ga onamo, kamo je i kanio poći, k onome, što je Pete ionako znao. Započe
opet o vodniku Hendersonu, koji u posljednje dvije godine nije nijedan jedini dan vršio
vježbe zato što je bio dadilja Holmesovih ponija za polo, vani kod komore.
»Zaboga!« konačno vikne Pete i prstima začepi uši. Njegova je ravnodušnost bila
smrvljena u prah pod utjecajem toga rječitog izbijanja energije. Sav je bio omamljen. »Jezik
za zube! Pusti me na miru! Jezik za zube! Ako toliko mrziš tu jedinicu i ako možeš ishoditi
premještaj s istim činom, zašto se onda dođavola ne daš premjestiti! I ostaviš me na miru?«
»Što?« ogorčeno zala je Warden. »Ti me pitaš zašto? Zato, što sam prokleto premekan
kad se radi o meni samome. Zato. Odem li ja iz te čete, ona će se srozati kao bambusova
koliba, kad je zahvati tajfun.«
»Htio bih samo da znam, zašto te još nije otkrio glavni štab?« viknu Pete, koji je osjećao,
da je stvar samo zato nepodnošljiva, jer je sve ono, što je Warden rekao, bilo prokleto blizu
istine. Da to nije bilo istina i da je Warden samo davao oduška svome gnjevu, sve bi se dalo
lakše podnijeti.
»Zato, što su svi ostali odviše glupi, Pete, u tome je stvar!« odjednom reče Warden svojim
normalnim glasom. »Daj mi cigaretu.«
»Ako svoje širite neprekidno paraš i opet ih prišivaš,« prodere se Pete »oni će se prebrzo
istrošiti. Kadšto pitam sam sebe. kako je ovakav sjajan čovjek uspio da se rodi.«
»Nemoj se uzrujavati«, reče Warden. »Kadšto i ja sam sebe pitam to isto. Daj mi tu
prokletu cigaretu, rekao sam ti!«
»Ja se ne uzrujavam, ali jedno ti kažem, ti nikada ne ćeš promijeniti vojsku«, viknu Pete,
a onda najednom opazi, da Warden uopće više ne viče, pa usred rečenice uspije da spusti
glas na normalnu visinu tona i završi: »Možeš, dakle, mirno prestati s uzrujavanjem.« Zatim
baci Wardenu zgužvani paketić cigareta vlažan od kiše. Warden se počeo smijati. Upravo ga
je zaglušila tišina u toj maloj prostoriji, i kiša, koja je pljuštala pred otvorenim prozorom.
»Je li to smeće sve što imaš?« nezadovoljno upita Warden. »Bogami, ne će da gore!«
»A što bi ti htio?« viknu Pete. »Cigarete sa zlatnim rubom?«
»Dakako«, nasmije se Warden. »Bar takve.« On legne natrag na postelju. Proveo je
unutarnje čišćenje. Zadovoljno podvuče ruku pod glavu i prekrsti noge.
»Nikad ne ćeš promijeniti vojsku«, ponovi Pete, pa se prekine u govoru i ustane. Okrene
se da dohvati ručnik i pritom se pokaže njegova stražnjica. Bila je sva posuta tragovima
injekcija protiv sifilisa, što ih je punu godinu dana dobivao svaka dva tjedna. Svojim
ramenima, širokim bokovima i okruglom zadnjicom izgledao je kao neka dječja igračka-
čovječuljak, kojeg ne možeš izvrnuti. Warden je za vrijeme te stanke upravo mogao osjetiti,
da će sad doći neka mudra rečenica.
»Ova jedinica nije ništa gora od bilo koje druge. Vojska je od uvijek bila takva«, odlučno
reče Pete. Kao nekim čudom ponovo je stekao svoju ravnodušnost. »Sve od Benedikta
ArnoldaI.«
»Tko je bio Benedikt Arnold, Pete?«
»Odi dođavola, prokletniče!« odvrati Pete.
»Ali Pete!« reče Warden. »Ali, Pete, nemoj se uzrujavati. Zaboga, ostani miran.«
»Zar misliš, da ja ne znam što ti radiš?« viknu Pete. »Kad dolaziš ovamo i napadaš me?
Nitko nije tako lukav kao što si ti. zar ne? Mosliš li, da ću ja to neprekidno podnositi, jer si'ti
četni starješina? Ne ću! Jednog ću se dana odseliti odavde, bogami, pa sve da moram ravno
u momčadsku spavaonicu.«
Warden ga gotovo prestrašeno pogleda. Nije se ni maknuo. Na licu mu se ukaza izraz
iskrene povrijeđenosti.
»Ako si takva strvina,« drekne Pete, »zašto onda nisi Prewitta stavio u moj vod? A ja sam
te zamolio za to! Zašto to sad ne učiniš?«
»Jer hoću da ostane ondje, gdje se sada nalazi, Pete. U Galovichevu vodu. Zato.«
»On bi mi mogao biti od velike koristi u mom oružarskom ' vodu.«
»On je od koristi i ondje gdje je sada.«

I Benedikt Arnold, general izdajica, koji je u toku Američke

revolucije prodao Britancima planove tvrđave West Point,
gdje se nalazio Washingtonov glavni stan.

1261
 »Možda i u zatvoru, zar ne? S onim znanjem, što ga taj momak ima o mitraljezima,
mogao bi odmah postati desetar. Čim bi se kod mene oslobodilo kakvo mjesto, postavio bih
ga za vođu skupine.«
»Možda ga ja još ne želim unaprijediti. Možda ga najprije želim odgojiti.«
»Možda ti uopće ne bi uspjelo da nagovoriš Dinamita, da potpiše unapređenje«, dobaci
Pete. »Možda ti čak ne bi uspjelo ni to, da tog momka premjestiš u moj vod.«
»Možda ga ja pripremam za veće stvari.«
»A što bi to, na primjer, bilo?«
»Možda bih ga, na primjer, mogao poslati na dopisni tečaj i preporučiti ga za rezervnog
oficira«, zareži Warden.
»Kad se već time baviš, zašto ga odmah ne pošalješ u Vojnu akademiju?«
»Krasna zamisao! Možda ću to i učiniti. Tko bi znao, što sve može da izmisli bistra
glavica!«
»Dobričino! Želiš li znati, što mislim? Mislim da si prazna tikva! Jednostavno si lud. Kod
tebe nisu svi kotači u redu. Eto, to mislim. Ne vjerujem, da i sam znaš, šio kaniš učiniti u
bilo kojem pogledu, a pogotovu ne s tim Prewittom, ili s onim čovjekom, koji je premješten
ovamo.«
Možda on ima i pravo, pomisli Warden. Ima li pravo? Zaista ima pravo. Jer tko zna, što
ljudi kane učiniti bilo s čime u svijetu, koji je eto takav i u kojem nitko ne može da učini baš
ništa, a da ne izazove različite neobične posljedice, što ih nikad nije predvidio. Upravo
ovako, kao što se i meni sad dogodilo.
»Eto, to ja mislim«, opet će Pete.
Warden je samo prijazno buljio u njega, a na licu mu se ukazivao lukavi osmijeh. Pete je
pokušao da sačuva dostojanstvo, koje bi obično pod uplivom Wardenova nijemoga smijeha
brzo gubio, pa pođe k svom kovčegu, da izvadi sapun i aparat za brijanje. Iz njegova je tijela
izbijao neugodni zadah starog čovjeka, koji odviše pije i koji više ne može da probavi alkohol
onako, kao što je to mogao u mladosti.
No Pete je bio lukavi stari lisac. Hoće li možda i Milt Warden na ovaj način ostarjeti?
Kao svodnik za staru vojsku? Za kui-vu, koja nikad nije bila kurva? Da bi sačuvao svoj
ugled? Nitko ne može sačuvati svoj ugled, pomisli Milt, kad mu ispadnu zubi i kad mu obraz
upadne i smežura se kao obraz zaplakanog majmuna, kao dobra zdrava jabuka, koju je
netko zaboravio na polici, pa je dvadeset i dvije godine ostala na njoj, sve dok se iz nje nije
ispario sav svježi sok i dok nije preostala samo neka sjena jabuke, s vonjem po plijesni,
naborana i smeđa, još uvijek čitava, jer nitko nije dirnuo u nju, ali spremna da se raspadne,
čim je netko ma i najlakše takne, da je skine s police.
O starom Peteu kolala je u četi legenda, koju je on svom snagom podržavao. Govorilo se
da Pete potječe iz bogate obitelji iz Minnesote i da se u posljednjem ratu dobrovoljno javio,
da spasi svijet. Onda je u Francuskoj od neke bolničarke dobio triper, pa je ostao u vojsci,
da se uzmogne besplatno liječiti. U ono je vrijeme liječenje tripera bilo rijetko i veoma skupo.
Ostao je ujedno i zbog toga, jer ga je obitelj odbacila. Pete je volio tu pripovijest, pa ona
stoga vjerojatno nije bila istinita.
Mnogo se ljudi ponosilo time što su propalice, buntovnici zbog same bune. Njima je
vladala neka vrst invertne sentimentalnosti, izvrnute romantike. I on sam je malo od toga
bolovao. Uostalom, što bi mogao i postići? Oficirski čin? Kako bi čovjek mogao da odabere
između lažnog uspjeha i krivotvorenog neuspjeha? Između krivotvorenog boga i lažnog
đavola? Da je ta pripovijest bila istinita, ona ne bi imala nikakvih romantičnih čari, ni za
samog Petea, ni za bilo koga drugoga. Ipak, jedan je dio bio istinit, pomisli Warden. Istinita
je bila ona stvar s triperom, bez obzira, da li ga je Pete dobio od neke bolničarke u Parizu, ili
od kakve francuske kurve, ili od koje uličarke iz Chicaga. Po oboljenju zglobova vidjelo se da
je mnogo od toga istina. Triper kod nekih muškaraca zasjeda u kosti i ostaje ondje.
Pa ipak, kad bi se ispunila vodena bezličnost toga oronulog lica, ostala bi čvrsta
inteligentna crta duž čeljusti, kao jeka nekog zaboravljenog iščekivanja. Kad cerekanje
bezubih čeljusti ne bi zasjenilo oči, dala bi se u njima razabrati bistrina čovjeka, koji se
razumio u mitraljeze i koji je znao, da se razumije u njih. To je bilo jedino zadovoljstvo, što je
preostalo tome starcu, čija je pasija bila, da sabire pornografske slike.
»Kamo odlaziš, mala moja jeko?« upita ga Milt, kad je Pete u svojim japanskim drvenim
cokulama prošao kraj njega prema vratima.

1261
 »Pod tuš, ako gospodin četni starješina nema ništa protiv toga. A što si ti mislio? Da
ovako odjeven idem u kino?«
Warden sjede i poče trti lice, kao da pokušava istrti sve — Karen, onog regruta,
Prewitta, Petea i samoga sebe.
»Šteta«, dobaci on. »Upravo sam htio poći prijeko do Choya i okušati pivo. Htio sam te
pozvati.«
»Nemam ni pare«, odbije Pete, »nemam više novaca.«
»Ja ću platiti. Ja te pozivam.«
»Ne, hvala! Misliš, možda, da ćeš me kupiti svojim pivom? Došao si gore i cijelo si me
popodne zabadao, a sad ćeš mi platiti dvije čaše piva i sve popraviti! Ne, hvala! Ne bih popio
tvoje pivo, ni kad bi bilo posljednje pivo na svijetu.«
Warden ga udari po stražnjici i nasmije se. »A kad bi zaista bilo posljednje? Zar ga ni
onda ne bi dirnuo?«
Pete se žestoko naprezao, da ne pokaže pohlepu. »No«, popusti, »kad bi uistinu bilo
posljednje! Ali ja se nadam da nikada ne će doći do toga.«
Milt Warden se ljubazno nasmiješi. Iskrena toplina, koja mu je sjala iz očiju, izbrisala je
sve, unatoč Peteovoj strogosti.
»Dođi, pođimo obojica Choyu, pa se čestito napijmo i porazbijajmo sve stolove i stolice«.
Pete se morao malo naceriti, posve malo, no još uvijek nije do kraja popustio. »Na tvoj
račun«, reče.
»Jasno, ja plaćam«, odvrati Warden. »Sve plaćam ja. Za cio traljavi svijet. Odi i okupaj
se. Ja ću počekati. Za dva dana ćemo znati kakav je taj Stark.«

Nisu trebali dugo čekati, jer je Stark sa svom svojom prtljagom stigao već narednoga
dana.
Bio je to jedan od onih prvih vedrih dana, koji najavljuju svršetak kišnog doba. Kiša je
padala cijelo jutro, a onda se oko podne odjednom razvedrilo. Svježe oprani zrak bio je
mekan i bez prašine. U svojoj oštroj čistoći, on je kao neki tamni kristal svojim žarištem
činio sliku oštrom i jasnom. Sve je izgledalo čisto, mirisalo je po čistome i iznad svega je
lebdio neki blagdanski osjećaj, koji uvijek prati promjenu vremena, koja ima doći. Bio je
pravi zločin vršiti službu na takav dan, ali Warden je morao ostati na svom mjestu, da
nadzire novajlije.
Wardenu se učinilo veoma prikladnim, što je toga dana za večeru bio običajni Preemov
jestvenik, to jest kobasice i pečeni grah iz konzerva. Vojnici su to jelo kadšto nazivali
»zvjezdice i prugeI«... U posljednje vrijeme, budući da je Preem to jelo sad davao gotovo
svakoga dana, zvalo se češće »štakorsko i pasje govno«.
Uzdišući u duši zbog nemoći čovjeka u rukama sudbine, vidio je Warden, kako taksi iz
Hickham Fielda polako vozi oko kasarnskog dvorišta, kao da u njem sjedi stranac, koji
nekoga traži. Počekao je, dok se taksi nije zaustavio i iz njeg izašao neki čovjek s opremom.
Trava je bila još mokra, a zrak si mogao upravo uhvatiti, kao da je voda. Warden konačno
izađe iz sobe, da se suprotstavi svome protivniku. Mogao je bar da sudbini zaprijeti šakom,
odbijajući da povede obrambenu borbu u pisarni, razmišljao je on. Bio je spreman na sve.
»Meni je posve svejedno, da li je taj klipan bivši vojnik ili nije«, reče pridošlica, buljeći za
taksijem. »Na svaki sam mu način odviše platio!«
»Vjerojatno ima urođeničku ženu i mora da nahrani pola tuceta deriščadi miješane
krvi«, dobaci Warden.
»Tome ja nisam kriv«, odvrati Stark. »Vlada bi trebala da plati premještaje«.
»Ona to i čini, osim ako je premještaj uslijedio na molbu čovjeka, koji je premješten«.
»Morala bi da plati za svakoga«, tvrdoglavo će Stark. Dobro je razumio Wardenovo malo
zabadanje.

I Stars and Stripes — aluzija na zastavu Sjedinjenih Država

Amerike.

1261
 »Platit će, kad jednom izgradimo svoju narodnu vojsku, i, kad zagazimo u taj rat«.
»Kad jednom dođemo do toga, onda ne će više ni postojati premještaj na vlastiti zahtjev«,
odvrati Stark. Warden i Stark izmijeniše pogled pun saglasnosti, kojega Pete Karelsen ne bi
mogao razumjeti. Premda je na to bio pripravan, Warden se ipak iznenadi tom međusobnom
razumijevanju. Onaj drugi dio njegova razbora, koji nikad nije ni u što zalazio i koji je uvijek
stajao po strani, promatrajući, primio je to na znanje.
»Oficirima država plaća premještaj«, nastavi Stark isto tako tvrdoglavo i razvlačeći riječi.
»Običnog pješaka guli svatko, pa čak i bivši pješak«. Zatim na uzici izvuče iz džepa svoje
košulje vrećicu duhana Golden Grain, a onda i svežnjić cigaretnog papira. »Kako da strpam
svoje stvari?«
»U kuharevu sobu«, odvrati Warden.
»Hoću li sad poći starome? Ili kasnije?«
»Dinamita momentalno nema ovdje«, nakesi se Warden. »Možda će se u toku dana
vratiti, a možda i ne će. Na svaki način želi da te vidi«.
Svijajući cigaretu, Stark je netremice gledao Wardena u oči. Pritom je zubima držao
uzicu, na kojoj je visjela vrećica. »Zar nije znao da danas dolazim?«
»Da, znao je«, nakesi se Warden, pa uze Starkovu najveću vreću i malu platnenu torbu.
»Znao je, ali je imao važnih poslova. U klubu«.
»
»Nije se mnogo promijenio«, kinine Stark, pa dohvati obje ostale plave vreće i pođe za
Wardenom. Svinut pod dvostrukim teretom, s kojim je vješto balansirao na leđima, prošao je
preko trijema i kroz praznu blagovaonicu, koja je sad, kraj pogaženih svjetala bila nekako
sablasna i nejasna. Warden ga odvede u malenu kuharsku sobicu. Vrata te sobice stajala su
ravno nasuprot vratima prostorije za dnevni boravak.
»Možeš početi raspremati svoje stvari. Pozvat ću te, kad stari dođe«.
Stark ispusti vreće da teško tresnu na pod, pa se uspravi i ogleda po maloj prostoriji,
koju je imao da dijeli s ostalim kuharima i koja je imala da bude njegov dom.
»No«, reče, »eto me, dakle, ovdje. Morao sam uzajmiti novaca od lihvara u Kamu, da se
preselim ovamo«. On ležernom kretnjom palca podigne hlače. »Kad sam odlazio, pljuštala je
kiša, kao da krupna krava piša na plosnati kamen«.
»Sutra će i ovdje padati kiša«, odvrati Warden i pođe prema vratima.
»Trebalo bi te postelje postaviti jednu iznad druge«, dobaci Stark. »Bilo bi više mjesta«.
»To je Preemovo područje«, odvrati Warden s vrata. »Ja se u to ne miješam«.
»Stari Preem«, reče Stark. »Nisam ga vidio još od Blissa. Kako živi?«
»
»Divno«, odvrati Warden, »upravo divno. Zato se nikad i ne miješam u njegovo područje«.
»Ni on se, dakle, nije mnogo promijenio«, nastavi Stark. pa rastvori uzice na svojoj vreći
i posegnu u nju. »Evo mojih papira, starješino«.

Warden je u pisarni pomno proučio papire. Prema tim papirima su Maylonu Starku bile
dvadeset i četiri godine. Odslužio je dva roka službe i sad je bio u trećem. Još nikada nije
bio u zatvoru. To je bilo sve, a time se nije dalo mnogo započeti.
Zaista je čudno, pomisli Warden, zavalivši se u svoj stolac i položivši noge na sto, dok je
s osjećajem zadovoljstva opuštao masivna ramena i debele ruke, zaista je čudno, da u vojsci
uopće nema prave starosti. Kod kuće, u svom rodnom gradu, Stark bi, komu su dvadeset i
četiri godine, pripadao posve drugoj generaciji, mlađoj generaciji, nego što je njegova, jer su
njemu trideset i četiri godine. No, ovdje su njih obojica vršnjaci Niccolo Leve, kojemu je
četrdeset godina i Prewitta, kojemu je tek dvadeseti jedna godina. Ovdje su svi jednaki, svi
su nekako slični, imaju određeno zajedničko znanje i neke posebne, duboke, nepokolebljive,
vanredno žilave osobine, koje se očituju u građi kostiju njihovih lica i u tamnim
polutonovima njihovih glasova. No oni ipak nisu vršnjaci Maggia ili Mazziola ili Sala Clarka,
jer su ovi još nejaka djeca. Isto tako nisu ni vršnjaci onakvih momaka, kao što su Wilson,

1261
Henderson, Turp Thornhill ili 0'Hayer. Nemojmo sad biti romantični, razmišljao je dalje
Warden. Pa ipak, ostavimo li po strani svu romantiku, među njima zaista postoji sličnost, a
ujedno se razlikuju od ostalih ljudi. To se dalo osjetiti. I poglavica Ohoate je to imao. Imao je
kadšto i Pete Karelsen. ali ne odviše često. Obično samo onda, kad bi se zaista naljutio. Ili
kad bi bio pijan. Pete je to imao, kad je bio pijan. Bilo je to nešto, što se osjećalo, pa i onda,
kad čovjek ne bi za to našao pravo ime i kad za to uopće ne bi bilo riječi. Warden je još
uvijek prežvakavao ovu novu spoznaju i uzalud pokušavao da nađe riječ za nju, kad u
pisarnu uđe kapetan Holmes.
Kad je objavljeno uobičajeno ispitivanje i dane oštre upute novajliji, znao je onaj drugi
dio Wardenova razbora posve točno, što je nakanio da uradi u toj kuhinjskoj aferi.
Maylon Stark je za vrijeme cijelog Holmesova govora stajao u pisarni, s rukama na
leđima i zamišljeno buljio u Holmesa. Holmes mu je stisnuo ruku i sav zasjao od radosti, što
ga vidi. Stark mu se ukratko zahvalio, ali nije rekao više ništa. Kad je pozdravni govor bio
završen, još je neko vrijeme zamišljeno buljio u svoga novog zapovjednika, a onda oštro
pozdravi i odmah izađe.
Maylon Stark je bio srednje visine i robustaii. To je bila jedina riječ, koja mu je
pristajala: robustan. Imao je robustno lice. Nos na tom licu bio je jako svinut i robustno
splošten. Glas mu je bio robustan, glava mu je robustno sjedila na vratu, a držao ju je poput
boksača, koji iz navike drži glavu tako, da mu je brada uvučena. Bila je to robustnost
čovjeka, koji diže ramena uvis i objema se rukama čvrsto o nešto pridržava. S time je kod
Maylona bio povezan neki neobičan tvrd izraz lica. Bio je to izraz lica čovjeka, koji se svom
snagom mora držati za zemlju, da mu ona ne izmakne ispod nogu. Crta na desnoj strani
njegova sploštena nosa do kuta usana bila je triput tako duboka kao ista crta na lijevoj
strani nosa. Usnice mu nisu bile nimalo ispupčene, ali ta duboka crta mu je davala izgled,
kao da se kani sardonski nasmiješiti, ili, kao da kani umorno zaplakati ili borbeno se
naceriti. Čovjek nikada nije znao, što zapravo namjerava da učini od te tri stvari. I nikad nije
mogao da ustanovi, jer Maylon Stark nije nikada izveo nijednu od te tri akcije.
»To je dobar čovjek, vodniče Warden«, reče Holmes, kada je Stark otišao. Na licu mu se
opažao začuđen i ne baš potpuno zadovoljan izraz. »Ja na prvi pogled znam, tko je dobar
čovjek. Stark će biti prokleto fini kuhar«.
»Da, sir«, potvrdi Warden. »Vjerujem da će biti«.
»Zaista?« začuđeno će Holmes. »Gle! gle! Ja uvijek govorim: pravi vojnici ne rastu na
drveću. Treba dugo tražiti dok kojega ne pronađeš!«
Warden se nije potrudio, da na to odgovori. Dinamit je iste riječi izrekao o Ike
Galovichu, kad ga je unaprijedio za vodnika, samo što onda nije izgledao zapanjen.
Kapetan Holmes se nakašlja, promijeni izraz lica i poče Mazziolu, koji je za vrijeme
njegova govora ušao u pisarnu, diktirati raspored službe za naredni tjedan. Mazzioli je
prestao slagati spise, da bi za kapetana mogao tipkati raspored službe. Kapetan je šetao
gore dolje po sobi složivši l'uke na leđima i zamišljeno zabacivši glavu. Diktirao je tako
polako, da je Mazzioli mogao njegove riječi hvatati na pisaćem stroju.
Mazzioli je zlovoljno tipkao. Znao je, da će Warden kasnije izvući svoje propise i da će
preokrenuti cio rad, pa da će on iznova morati napisati raspored. A Dinamit će potpisati taj
raspored i ne će opaziti razliku.
Cim je Holmes izašao iz pisarne, pojuri Warden u kuharevu sobu. Smetalo ga je
Dinamitovo vječno dosadno i sitničavo prežvakavanje plana službe, kao što ga uvijek
smetalo. Učinilo mu se, kao da je odjednom izmakao iz neke hermetično začepljene boce.
Duboko udahnu i upita sam sebe, što bi Holmes učinio, kad bi najednom postao svijestan,
kako je potpuno beskoristan i kako se napreže, da sakrije tu beskorisnost. Nemoj se ništa
brinuti, reče sam sebi, to mu nikad ne će uspjeti. To bi ga ubilo. Nadao se, da se nijedan od
ostalih kuhara nije vratio za vrijeme Holmesova traćenja vremena i da će se on moći još na
samu porazgovoriti sa Starkom.
»Dođi sa mnom gore«, reče, našavši Starka još uvijek samoga. Stark je upravo kritički
promatrao par staromodnih hlača za jahanje, što ih više nije mogao upotrebiti, ali ih nije
htio ni odbaciti. »Dođi u moju sobu. Htio bih da se o nečemu privatno porazgovorim s
tobom, a ne ću da me koji od drugih kuhara vidi s tobom«.

1261
 »O. k., starješino«, odvrati Stark, osjećajući po Wardeno- vom glasu, da se radi o nečem
važnom. On ustane, još uvijek držeći hlače u rukama. »Te hlače imam još od onda, kad mi
se udala sestra«.
»Baci ih«, odluči Warden mjesto njega. »Kad započne rat i kad odemo odavde, ne ćeš
moći smjestiti ni polovinu svega onoga, što trebaš«.
»To je točno«, potvrdi Stark, pa baci hlače na hrpu dotrajale robe kraj vrata. Hrpa je
neumoljivo rasla. Zatim se ogleda po maloj sobi. Pogled mu zape na one tri vreće, u kojima
se nalazilo sve, što je sabrao u toku sedam godina provedenih u vojsci.
»Nije baš mnogo, što?« upita Warden.
»Pa ipak, dosta je«.
»U drvenim, kovčezima nema mjesta za uspomene«, nastavi Warden, »a u vrećama je još
manje mjesta. Zaboga, nekad sam vodio dnevnik! Ni danas ne znam, što se s njim dogodilo«.
Stark izvuče iz svoje vreće s rubljem sliku mlade žene i triju dječaka, pa je postavi na
svoj ormar. Slika je imala kožni okvir. »Tako«, reče, »sad sam kod kuće!«
»A to je važno«, prekinu ga Warden. »Pođimo!«
»Evo me, starješino«, reče Stark i podignu hrpu otpadaka i jahaće hlače. »Samo
prigodom preselenja imam prilike da -po- bacam ono, što ne vrijedi«, reče kao da se
ispričava.
Na trijemu baci sve u kabao za otpatke, onako u prolaza a onda se uspe iza Wardena uz
stepenice, no sa stepeništa još jednom pogleda na otpatke. Iz kabla je još uvijek virila jedna
hlačnica sa tankim okruglim vezicama, čiji su kovni vrhovi davno nestali.
»Sjedi«, reče Warden i pokaza na Peteovu postelju. Stark sjede, ne rekavši ništa. Warden
sjede njemu nasuprot na svoju postelju i pripali cigaretu. I Stark sa vi cigaretu,
»Hoćeš li jednu od mojih?«
»Volim više ove. Uvijek pušim Golden Grain«, odvrati Stark i zamišljeno, ali hladno
pogleda Wardena, »samo ako ga mogu dobiti. Ne mogu li dobiti Golden Grain, radije pušim
Country Gentleman, nego gotove cigarete«. Warden položi trošni pepeonik među njih na pod.
»Igrat ću otvorenim kartama, Stark«.
»To mi je drago«.
»Kod mene si, došavši ovamo, imao dvije crne točke, jer si služio u Holmesovoj četi u
Blissu«.
»To sam i mislio«, reče Stark.
»Ti si iz Teksasa?«
»Tako je. Rođen sam u Sweetwateru«.
»Zašto si otišao iz Fort Kama?«
»Nije mi se svidjelo«.
»Nije mi se svidjelo«, gotovo umiljato ponovi Warden. On pođe k svome ormaru i stade
prevrtati po njemu, sve dok nije našao bocu Lord Calvert whiskyja. »Moju sobu ne
pregledavaju subotom«, reče. »Hoćeš li malo?«
»Dakako«, odvrati Stark. »Samo gutljaj«. On uze bocu i stane promatrati etiketu, dugo
proučavajući dugokosog dandija, kao čovjek, koji promatra karte u napetoj igri, a nema
novaca da u njoj sudjeluje. Onda nagne bocu i poče piti.
»Jesi li već kad rukovodio kuhinjom, Stark?«

Starkova Adamova jabučica se zaustavi. »Dakako«, reče kraj grla boce i nastavi da pije.
»U Kamu«.
»Mislim, jesi li zaista rukovodio?«
»Dakako. Upravo to sam i rekao. Bio sam kuharski podoficir s jednim širitom. Samo što
nikad nisam vršio svoj posao.«
»Jesi li sastavljao jelovnike i vršio nabavu?«
»Dakako«, odvrati Stark. »Sve«. Oklijevajući vrati bocu. »Dobar je«, reče.
»Kakav si čdn imao?« upita Warden, koji momentalno nije imao volje da pije.
»Vojnik prve klase. Bio sam predložen za unapređenje, ali ga nikada nisam dobio. Na
rasporedu službe stajao sam kao drugi kuhar, ali bez plaće. Upravljao sam cijelom

1261
kuhinjom, no bez postavljenja. Obavljao sam cio posao, samo što nisam nosio širite i što
nisam za to primao novac«.
»I to ti se nije svidjelo?« naceri se Warden, ponavljajući ono. što je Stark malo prije
rekao. U glasu mu se osjećalo cerekanje.
Stark je zamišljeno buljio u nj. Na licu mu se vidio onaj neobični izraz — gotovo smijeh,
gotovo plač, gotovo poruga. »Položaj — ne«, reče on. »Rad — da! To je moj posao«.
»Dobro«, vedro će Warden, pa nagnu bocu. »Ja trebam za svoju kuhinju dobrog čovjeka,
čovjeka, u koga se mogu pouzdati. Razumije se, čovjeka sa činom. Kako bi bilo, da te za
početak postavimo sa činom jedan i četiri?«
Stark ga je zamišljeno promatrao. »To zvuči posve razborito«, reče. »Samo ako ga
dobijem. A dalje?«
»Cin, o kojem se radi«, odvrati Warden, »jeste Preemov čin«.
Stark kao da se dogovarao nešto sa svojom cigaretom. »Ja te ne poznajem«, reče. »Karte
na stol!«
»Stvar je posve jednostavna. Od tvoje stare jedinice u Blissu nalaze se u našoj četi četiri
čovjeka — sva četvorica su vodnici. Ne ćeš, dakle, imati poteškoća«.
Stark kimnu glavom. »Toliko sam i ja razumio«.
»Ostalo je jednostavno. Samo ne smiješ praviti gluposti i moraš pokazati, da si bolji
čovjek od Preema. Od danas si prvi kuhar s rasporedom jedan i četiri. Odi i preuzmi
zapovjedništvo, ako ne bude Preema. A Preema nikada nema«.
»Ja sam ovdje nov. Kuhari su složna braća, a Preem ima čin.«
»Nemoj se brinuti za čin! Ti ga ne trebaš. Ja ću se za to pobrinuti. Budeš li u kuhinji
imao poteškoća, dođi k meni. Ljudi iz kuhinje će neko vrijeme brundati, a pogotovu ona
tusta svinja Willard. On je prvi kuhar i želi da dobije Preemovo mjesto, ali Dinamit ga ne
trpi. Cut ćeš mnogo brbljarija, ali se nemoj prepirati. Drži jezik za zubima. Javi meni. Onda
će sve poći onim putem, kojim želiš«.
»Bit će to težak udarac za siromašnog starog Preema«, reče Stark i dohvati bocu, koju
mu je Warden opet pružio.
»Jesi li ga već vidio?«
»Od Blissa ga nisam vidio«. Stark oklijevajući vrati bocu. »Dobar je!« reče.
»I meni prilično prija«, potvrdi Warden i hrptom ruke obriše usta. »I Preem ga voli.
Preem se vjenčao s njime. Preem izgleda kao čovjek, koji upravo vidi neko čudo, ili kojega je
netko gumenom palicom odalamio po glavi«.
»Ja sam ga poznavao kao mirnog čovjeka. Bio je jedan od onih ljudi, koji odjednom
nestaju, da se negdje u tišini opiju«.
»I sad je takav. Samo što sad mora da odjednom nestane, kako bi se u samoći
otrijeznio«.
»Zlo je s takvim mirnim ljudima, koji se u potajici odaju piću. Većina od njih prevrši
mjeru«.
»Misliš li?« upita Warden, odjednom se posve razbudi vši. Ukopčao se onaj drugi dio
njegova mozga — primao je na znanje tu staru uzrečicu. Ona ga i podsjetila, da ima vatre,
gdje ima i dima, i da je čovjek, koji se služi uzrečicama, obično lažac. »Neki se iipak uspiju
održati!«
Stark slegne ramenima. »Još nešto, starješino. Preuzmem li tvoju kuhinju, vodit ću je
onako, kako ja hoću. Nitko mi se onda ne će miješati u posao. Preuzimam li tvoju kuhinju,
ne će više biti zajedanja iz pisarne. Inače se ne miješam u nju.«
»Umiri se!« reče Warden. »Nastoj da stvar teče glatko, pa će kuhinja biti tvoja.«
»Nisam ja baš tako rekao,« tvrdoglavo će Stark. »Rekao sam da će kuhinja biti moja bez
obzira na to, da li stvar glatko teče ili ne teče. A pisama ne će zabadati nos u kuhinju. Inače
ne želim da imam s time posla.«
Warden mu se lukavo nakesi. Njegove se faunske obrve trgnuše. Taj klipan ne može biti
odviše glup, pomisli on. »U redu« reče. Zašto ne možeš bar jednom biti pošten, razmišljao je

1261
dalje, zašto bar jednom ne možeš nešto obećati, a da istodobno ne misliš na prijevaru. Baš
si pas.
»Sve je dakle u redu«, reče Stark. »Kako bi bilo da još malo gucnemo?«
Warden mu pruži bocu. Igra je bila završena, pa su sad kupili karte. Odmah se razveže
razgovor, kao što to uvijek biva, kad je nestalo napetosti.
»Ja u toj stvari nešto ne razumijem potpuno«, reče Stark u tonu obična razgovora. »Što
ćeš ti dobiti prilikom tog posla?«
»Ništa«, naceri se Warden. »Jesi li kad čuo za čovjeka, koji drži uzde u rukama? Lijepo,
ja sam taj čovjek. Holmes doduše smatra, da je to njegova četa.«
Boca je nekoliko puta pošla od jednoga do drugoga, kao neki tkalački čunak, koji je oko
niti riječi tkao sjajne boje.
»Koliko je ljudi iz Blissa sad u četi?«
»S tobom su petorica. Majstor Willson vodi prvi vod,« reče Warden, podcrtavši riječ
.majstor' »Preem ima kuhinju. Dvojica su narednici, Henderson i stari Ike Galovich.«
»Ike Galovich, zaboga! Taj je kod nas u Blissu bio ložač. Nije umio ni da pravilno govori
engleski.«
»To je on. Ni danas ne umije. Ali on je Dinamitov stručnjak za vježbanje regruta.«
»Nebesa!« reče Stark. Zaista je bio zaprepašten.
»Razumiješ li sada, s čim moram da izađem na kraj?« Warden se sav sretan naceri.
Promatrao je divni svijetli čunak, što ga je predstavljala boca, čunak, koji je pleo i tkao i
gradio nerealnosti i mrežu riječi oko njih dvojice uživajući u tome.
» ... s tobom je sve u redu. Ti si bio u Blissu, a to ti daje prednost.«
»Momcima u kuhinji to ne će biti pravo ...«
»Dođavola s njima! Dok je to meni pravo, ne brini ništa.«
»Dobro, starješino, ti si šef...«
»Imaš prokleto pravo ...«
» ... Kako stoji stvar u puku? Holmes i pukovnik Delbert jedno su srce i jedna duša,
razumiješ li. Oni...«
» ... sa čim moram izaći na kraj ...«
»Postoje dva čovjeka, u koja se možeš pouzdati...«
» ... u našoj četi je stvar takva: znaš, mi smo potpuno sportska jedinica. Dhom je stariji
vodnik, jer trenira Dinamitove sportaše, ali dalje ne će napredovati...«
Najveći užitak vojnika, pomisli on, slušajući svoj glas, jest brbljanje. Ako k tome prispije
još i boca, onda je to najčišća radost, savršeni bijeg iz stvarnosti, pomisli Warden.
Kad bi bar ti mogao iskopčati onaj drugi dio svojega ja, kao što to može Stark, ne da ga
izgubiš, nego da ga bar na neko vrijeme zaboraviš, da ne misliš na žene, ni na momke ni na
sve ostale aspekte.
»Daj mi da nešto popijem«, reče Stark. »Je li njegova visoka plava žena još uvijek kod
njega?«
»Tko?« upita Warden.
»Njegova žena«, reče Stark. »Kako se ono zove? Karen. Je li još uvijek s njome oženjen?«
»Ah, ona«, dobaci Warden.
Možda je ipak za tebe bolje, što se onaj drugi dio tvojega ja ne može namjerno iskopčati,
pomisli Warden. To je svakako bolnije, ali je u krajnjoj liniji možda ipak bolje. Pretpostavimo
dakako, da čovjek to može podnijeti. To je hrabrost i samo hrabrost, razmišljao je on.
»Jasno«, reče. »Još uvijek je s njome oženjen. Ona katkad prolazi ovuda. Zašto?«
»Samo sam tako pitao«, reče Stark, koji se smekšao i sad osjetio da je raspoložen da
filozofira. »Ne znam zašto, ali imao sam osjećaj, da ju je Holmes već davno napustio. Još u
Blissu, gdje sam je poznavao. Tjerala se kao kuja. Činilo se, međutim, da je nekako bila
ogorčena, tako kao da zapravo to ne želi i da mrzi muškarca, s kime se upravo upuštala. A
pritom su govorili da je spavala s pola čete u Blissu.«
»Zaista?« upita Warden.
»Dođavola, jeste. Cak sam čuo, da je pritom uhvatila triper. Jedino, što ju je spriječilo,
da ne postane prava pravcata kurva, bilo je to, što je bila udana.«
»Kaniš li reći da je ostala na prigodnim poslovima?« upita Warden.
Stark zabaci glavu i nasmije se. »Upravo tako!«

1261
 »Ja ipak općenito ne držim mnogo do takva govorkanja«, reče Warden oprezno i onako
uzgredice. »Obično se tako govori o svakoj ženi, koja živi u garnizonu. Najčešće je u takvim
slučajevima, želja prethodila misli, zar ne?«
»Misliš li?« uzbuđeno će Stark. »Kod mene nije, vjeruj! Ja sam je sam opalio u Blissu. I
zato znam, da to nije prazno govorkanje!«
»Promislim li o tome,« reče Warden, »moram priznati, da sam i ja o njoj čuo već koješta.«
Što li je ono rekla onog popodneva u svojoj kući, dok je kiša u blagim potocima šumjela kraj
njezina otvorena prozora? Kako je to bilo? Sad se dosjeti. Rekla je: »Čini se da me ni ti ne
ćeš?«
Stark nastavi, nevino brbljajući, opojen whiskyjem: »Mislim da možeš sve to vjerovata.
To je prava paklena žena. Razumijem da neudata žena spava s ljubavnicima,« reče on. »I kod
udanih žena, mogu razumjeti, da pokadšto izmaknu starom mužu. Ali ne volim da žena, i
još k tome udana žena, vreba na svakog muškarca, na kojeg naiđe. Kurva je kurva; ona time
zaslužuje novac. Ali ako se žena time bavi samo za zabavu, a da joj se ta stvar uopće ne
sviđa, onda je u tom nešto trulo.«
»Misliš li, da je tome tako?« upita Warden. »Mislim, kod Holmesove žene?«
»Dakako. Zašto bi inače u Blissu pošla sa mnom u postelju? S ovakvim posranim
vojnikom iz posljednjeg reda, koji čak nije imao ni novaca da je izvede?«
Warden slegne ramenima. »Što znam ja o tome?« upita. »Meni je svejedno. Možda ću
jednom i ja do nečega doći.«
»Ako si pametan,« odvrati Stark, »onda se okani toga. Ona nije ništa drugo, već
prvorazredna kuja. Hladnija i okorjelija od bilo koje kurve, što sam je dosad upoznao.« Lice
mu je bilo tvrdo i uvjerljivo.
»Evo,« reče Warden, »popij još malo. Nemoj, zaboga, dopustiti, da te to obori.«
Stark uze bocu, ali je ne pogleda. »Odviše sam često vidio te bogate žene. Gore su od
homoseksualaca. Ne volim ih.«
»Ni ja« potvrdi Warden. Ako je uistinu imala toliko muškaraca ... Leva je rekao da bi
izgledala kao dikobraz, pomisli on, slušajući Starkov glas, koji je sad govorio o nečem
drugom i svoj glas, koji mu je odgovarao. Njih dvojica su zaista prokuhani momci. Oni
poznaju život. Nisu više mala djeca.
Leva mi je ispripovijedao samo ono, što je znao po čuvenju. On s njome nije imao
nikakva lična iskustva. A Stark je u ono vrijeme, kad se s njome upustio, bio za pet godina
mlađi. Jedva mu je bilo devetnaest godina. Bio je, dakle, pravo dijete. Mara, dakle, da je
njegov doživljaj zaista bio nešto neobično, razmišljao je Warden dalje. Mora da je to bio neki
odvratni doživljaj, kad je sad, nakon pet godina, tako o njem govorio. Nemoj zaboraviti, reče
sam sebi, da je Stark u ono vrijeme bio posve mlad momak i na pragu svoje službe.
Zar je žena, koja je s njime pošla na plivanje po mjesečini mogla nešto takvo učiniti? Zar
je zaista spavala s pola čete u Blissu? Što misliš o tome? Ne znam. Da, ne znaš. Ali tu su
dva čovjeka, koji znaju. Možeš li povjerovati njihovu sudu? Ne, ne možeš. Jednostavno ne
možeš prihvatiti ono, što oni znadu, a ti ne znaš. Dokle će te to dovesti?
Poželi da uzme bocu, da je podigne i da je razbije na toj brbljavoj glavi, da je tresne o
pod i da je zgazi u kašu, sve dok joj se čeljusti ne prestanu pomicati. Ne možda zbog onoga,
što mu je Stark ispripovijedao, a ni za to, što je spavao sa ženom.
koju je i on sam opalio (braniš se protiv te riječi, zar ne?), ne, ne zbog toga. Zbog toga je čak
prema tom čovjeku osjetio neko neobično prijateljstvo i drugarstvo. Bilo je to kao da dva
čovjeka upotrebljavaju istu četkicu za zube. No jesu li dva čovjeka ikad upotrebljavala istu
četkicu? Ne, on je tu glavu htio samo zbog toga bocom zdrobiti u kašu, jer se sad slučajno
nalazila pred njim i jer je na veoma čudan način i bez posebnog razloga osjetio želju, da
nešto smi-vi. Jer, kakvo pravo ima da se ljuti na Starka zbog toga, što je ona s njime pošla u
postelju? Ili na sve one vojnike u Blissu? Zar zato da se ljuti?
» ... držim, da ćemo uspjeti«, reče Stark. »Imamo sve adute u rukama.«
»Tako je!« Warden zgrabi bocu i položi je u kovčeg. »Nakon ovog razgovora ne ćeš više
imati sa mnom mnogo posla, Maylon«, reče. Možeš ga isto tako nazvati i imenom. Praktički
je on tvoj šurjak. Čini se kao da imaš mnoštvo šurjaka. »Budeš li se imao na što potužiti,
dođi u pisarnu,« nastavi on, napeto slušajući zvuk svoga glasa. »Mnogo će se toga zbiti. Bit
će bolje, da me izvan službe ne poznaješ ništa bolje od bilo kojeg drugog podoficira. Jesi li
me razumio?«

1261
 Stark kimne na tu mudrost. »Razumio sam«, odvrati.
»A sad će biti bolje da siđeš i da urediš svoje stvari«, reče Warden. Čudio se, a možda je
bio i malo ponosan, koliko mu je glas mogao da bude hladan.
»Prokletstvo«, odvrati Stark i ustane. »Posve sam na to zaboravio.«
Warden se naceri. Učinilo mu se kao da mu se lice razbija. Počeka dok Stark ne izađe, a
onda se ispruži na postelji i podmetne ruke pod glavu. Onim drugim dijelom svoga uma, koji
se sad pojavio, koji bi se uvijek pojavljivao, kad bi ostao na samu, počeo je da svijesno
razmišlja o tome, kao čovjek, koji ne može da prestane gristi na bolni zub, ali ne će da ode
zubaru.
Sad je sve mogao da razabere u duhu; vidio je kako je stvar vjerojatno tekla, kako ju je
Stark držao, dok je ležala na postelji, onako, kako ju je on vidio da leži, kako su se sve tajne
otkrile i kako je s njih strgnuta koprena, kako je teško disala poput trkača, kako su joj se
očni kapci dršćući spustili u onom trenu, kad muškarac svoje vlastito tijelo ostavlja negdje
daleko za sobom, pa ne zna ništa i zna sve, kad odmakne nekamo daleko i kad je samo
tankom srebrnom niti vezan uz vlastito ja. Možda joj je Stark pružio više užitka od tebe,
razmišljao je on, zagrizavši na zub, koji ga je nepodnošljivo bolio. Možda su je sv: bolje
zadovoljili od mene. Možda čak i Holmes. Još nikad dosad nije sebi predstavio Holmesa s
njome u postelji. No sad je i na to pomislio. Upitao je sam sebe spava li ona još uvijek s
Holmesom, spava li s njime cijelo to vrijeme.
Što je to s tobom, pomisli on. Što se to tebe tiče. Nisi u nju zaljubljen. Može ti biti posve
svejedno, s kim ona spava. I onako ne namjeravaš, da se s njome sastaneš. One noći, kad si
s njom pošao na plivanje, odlučio si se na to. Ili možda nisi?
Nakon nekog vremena se odluči, da će ipak, usprkos svemu, otići na sastanak. Nije
imalo nikakva smisla da odbije ženu, koju dobiva besplatno, kad kod gospođe Kipfer žena
stoji tri dolara. A osim toga volio bi naći pravo rješenje te zagonetke, samo da zadovolji svoju
radoznalost, svoju duhovnu radoznalost.
Držim, javi se odjednom onaj drugi dio njegova mozga, držim da si ti cijelo vrijeme
namjeravao da održiš svoj dogovor i da drugo nisi ni namjeravao.
Možda, prizna on. No ipak sam dobro obavio cijelu onu stvar s premještajem, zar ne?
Stvar je mogla i da ne uspije, ali- ja sam ipak uspio. Ta bi se trgovina zapravo morala
isplatiti, ako nas imalo posluži sreća. Ne misliš li i ti tako?
Molim, nemoj izmicati od teme, ustrajao je onaj drugi dio. Držim, da si ipak htio doći na
sastanak, pa čak da si to htio i one iste večeri, kad si otišao Wu Fatu, da se opiješ i da
nađeš saučešće.
Možda je tako, odvrati on drugom dijelu svoga uma, ali sad se gubi. Zar me moraš svo
vrijeme uhodariti? Onako, kako uhodariš sve druge? Zar ne možeš imati povjerenja ni u
svoje vlastito meso i krv?
A što ti znaš o obiteljskim vezama? reče onaj drugi dio, da me ovako nešto pitaš. U tebe
mogu imati najmanje povjerenja.
Cuj, reče on, ja imam posla. Ova stvar s kuhinjom će još neko vrijeme biti na
nesigurnim nogama, pa trebamo svu našu sreću. Mislim, međutim, da ćemo to moći udesiti,
ako nas posluži sreća. Nemoj mi, dakle, dosađivati teoretskim glupostima. Ovdje je nešto
praktično. Warden ubrzo ustane s postelje i pođe da bi ispisao Starkovo unapređenje, prije
nego što je onaj drugi dio mogao da odgovori.

Imali su sreću! Kapetan Holmes pronašao je zapovijed na svom stolu iste večeri, kad je
odlazeći u klub na večeru zavirio na časak u pisamu. Potpisao ga je. Time je postavio Starka
na mjesto prvoga kuhara s rasporedom jedan-četiri, degradirao Willarda i postavio kao
drugog kuhara s rasporedom jedan-šest, uvrstio vojnika prve klase Simsa natrag u opću
službu i oduzeo mu njegov raspored šest. To je bilo upravo ono, što je Holmes namjeravao,
samo što nije mislio da ostavi Simsu njegov čin vojnika prve klase. Iznenadio se kad je
našao takvu zapovijed, jer je očekivao, da će mu Warden praviti neprilike. Ne možda nešto
ozbiljno već samo malo onog običnog djetinjastog otpora. Pa ipak mu je, dok je potpisivao
nalog, bilo drago, što ne će biti prepirke. I u onim slučajevima, kad se radilo o koristi čete,
nije volio da ističe svoj čin.
Sve ostalo je bilo isto lako. Tako smiješno lako, da se činilo upravo nevjerojatnim. Kao
što se moglo očekivati, imao je Stark poteškoća s kuharima. Oni su se branili protiv

1261
autoriteta pridošlice. Tusti Willard, koji je osjetio, da se vjetar okreće, i vidio da njegova
zvijezda zapada, stao je na čelo buntovnika. Veoma je spretno podjarivao i divno zanovijetao,
sve dok ga Stark nije poveo na travnik i tako ga izlcmao, da se u buduće bojao uopće
progovoriti. Kad su ostali kuhari ometali sređivanje kuhinje, Stark se potužio u pisarnu.
Warden donese odluku i Stark ode. Prije nego što je prošao tjedan dana, bio je kapetan
Holmes potpuno uvjeren, da je otkrio kuharski genij. Opet je upozorio Wardena na
neizmjernu važnost temeljite prve regrutske obuke.
Stark je volio svoju kuhinju. To je bila već »njegova kuhinja«. Volio ju je onako iskreno,
kako su žene odgojene da je vole, da sanjare o njoj, očekuju je i traže. Preziru je samo onda,
ako su zanijete nečim drugim, a ne ljubavlju. Od samoga sebe je tražio isto toliko, pa i više,
nego što je tražio od kuhara i kuhinjskog osoblja. Usnuli četni fond probuđen je na novi
život. Stark je kupio nova jedala i preporučio da se nabavi bolja i modernija oprema. Kadšto
bi se na stolovima pojavljivalo čak svježe cvijeće; za četu G bio je to jedinstveni doživljaj.
Stark nije više trpio prljavštine kod jela, pa je za taj novi režim uspio iznuditi poslušnost kao
neki tiranin. Vojnik, koji bi juhu prelio preko tanjura na voštano platno, odjednom bi se
usred ručka našao pred vratima. Kuhinjski momci su živjeli pravim paklenim životom. Pa
ipak su one zamišljene oči u Starkovu turobno- porugljivo-nasmiješenom licu ostale uvijek
blage i nijedan od kuhinjskih pomoćnika nije uspio da ga zamrzi. Ustanovili su da radi
jednako naporno kao i oni sami, pa ih je upravo veselilo da gledaju, kako natjerava kuhare
na posao. Čak je i debeli Willard morao da se lati posla.
Jedva dva tjedna kasnije, još prije svršetka ožujka, visoki je vodnik Preem, koji je
izgledao kao lešina, bio degradiran na običnog vojnika. U slučaju potrebe mogao je kapetan
Holmes biti isto tako tvrd, kao bilo tko drugi. Dozvao je Preema, pa mu je njegovu
degradaciju saopćio na posve vojnički način i bez ikakva okolišanja. Konačno je to bila
potpuna Preemova krivnja. Nitko mu nije mogao pružiti povoljniju priliku, nego što mu je
pružio kapetan Holmes. Ako na njegovu mjestu neki drugi pokaže bolji uspjeh, onda je i
pravo, da dobije to mjesto. Prepustio je Preemu izbor, da se u okviru njihova puka dade
premjestiti u neku drugu četu, ili da pođe u kakav drugi puk, jer nije moguće, da ostaviš
bivšeg podoficira visoka čina u njegovoj staroj jedinici kao prostog vojnika. To loše djeluje na
disciplinu.
Preem, koji je svakog dana ustajao tek u podne i iz kojega je izvirao onaj ustajali
kiselkasti zadah kroničnog pijanca, pa je onako sav omamljen prošao kroz svoju kuhinju,
sad svu dotjeranu i punu života, u kojoj nije više za nj bilo mjesta, odabrao je premještaj u
drugi puk. Stidio se. Nije rekao ništa. A nije ni mogao bilo što reći. Bio je gotov., i to je znao.
Njegove su bogate godine prošle. Saslušao je osudu, a lice mu je pritom bilo jednako
zapanjeno kao i nepomično. Bio je do kraja slomljen.
»Kapetane,« upita Warden, kada je Preem izašao. »Kako da formuliram tu zapovijed?
Degradiran radi nesposobnosti?«
»Dakako,« odvrati Holmes. »A šta bismo drugo mogli?«
»No, mislim, mogli bismo reći insubordinacija. Svaki vojnik biva prije ili kasnije jednom
degradiran zbog insubordinacije. Vojnik, koji nikada nije zbog toga' degradiran, nije uopće
vojnik, ali čovjek, u čijim je papirima zabilježeno da je nesposoban, nikad se više ne može
uspeti.«
»Točno je, vodniče,« složi se Holmes. »Napišite insubordinacija. Nadam se, da to nitko ne
će doznati. Preem zavređuje da mu otvorimo vrata, ako pritom ne trpi moja četa. On je ipak
služio sa mnom u Blissu.«
»Da, sir,« kimnu Warden.
Zapovijed je ispisana na taj način, ali je Warden znao da je to bila beskorisna gesta. U
istom času, kad se Preem sa svojim izgledom gumenog pečatnika pojavi kod svoje nove
jedinice, oni će odmah znati, na čemu su.
Iste večeri kupi Stark uobičajene sandučiće cigara i razdijeli ih za vrijeme jela. Svi su
bili zadovoljni jelom, novom upravom i novim činovima. Vojnik Preem je jeo za nekim
mračnim stolom u pozadini, već gotovo posve zaboravljen. Na njegovim rukavima pokazivali
su se najdirljiviji tragovi vojničkog života: tamna mjesta, s kojih su bili skinuti širiti.«
Stark, Warden, Leva, Choate i Pop Karelsen proslavili su tu zgodu, pa su Starkova tri
širita okrstili pivom za posebnim stolom u glasnoj i zamaglenoj unutarnjoj prostoriji
Choyeve restauracije. Te je noći došlo do četiri tučnjave, a velikog su poglavicu morali na

1261
uobičajeni način odnijeti kući. Leva je dovukao velika kolica za mitraljez na dva kotača, pa
je orijaško nepomično Choateovo tijelo bilo uz mnogo muke i mnogo stenjanja položeno na
taljige. Ona četvorica odvezoše ga kući.
Za vrijeme cijele svečanosti Stark je nijemo sjedio za stolom. Oni vječito crni kolobari
ispod njegovih očiju bili su uzrokom, da su mu oči izgledale kao zapaljeno ulje na dnu
dubokih bunara. Platio je svo pivo, što su ga njegovi drugovi uspjeli popiti između sedam i
jedanaest sati, a i sam je popio svoj dio, iako je novac za tu proslavu morao da pozajmi od
lihvara, koji su novac uzajmliivali uz kamatnjak od dvadeset posto. No on je zamišljeno
promatrao sve, a stari, neobični izraz — gotovo smijeh, gotovo plač, gotovo poruga — nije ni
na časak nestajao s njegova lica.
Prewitt je bio jedan od momaka iz čete G, koji je u toku te večeri slučajno ušao u
restauraciju. Stark je svakome plaćao tradicionalno pivo, kako su novopečeni podoficiri
uvijek plaćali. Bio je običaj, da se na čas dođe i popije. Kad se pojavio Prewitt, posta
Warden, onako pijan, sarkastičan.
»Što je, sinko?« upita ga on. Kosa mu se objesila niz lice i bio je posve omamljen.
»Nemaš novaca, što? Siromašni mališan, nema novaca. Nema pive, nema novaca, nema
ništa. Siromašno dijete. Platit ću ti cio sanduk, sinko. Ne volim da te gledam, kako dolaziš
zbog sitnica. To isto tako ponizuje kao i stajanje u repu. Hej, Choy, donesi mom prijatelju
sanduk piva i zapiši na moj račun.« On se gromko nasmije.
Stark je ozbiljnim pogledom promatrao Wardena, a onda zamišljeno pogleda Prewitta.
Stisnu oči, pozorno proučavajući obojicu. Zatim ponudi Prewittu, osim one prve čaše piva,
još jednu, no Prewitt otkloni i ode, a Stark zamišljeno kimnu glavom.
Te je noći ležao Warden na svojoj uskoj poljskoj postelji, prekrstivši snažne ruke ispod
glave. Slušao je Peteovo pijano hrkanje. Bilo mu je kao da je u otvorenom pokeru dobio
flush. u času, kad je trojka bila najjača karta protiv njega. Faunski izraz užitka prijeđe u
tami preko njegova lica, a vrhovi njegovih obrva podigoše se i trznuše se. Saučesno je
promatrao nejasne obrise Peteova lika, a onda se trijumfalno okrenu na stranu da zaspi.
Nemoj imati saučešća prema Peteu, reče mu onaj glas u tišini.
Što, pomisli Warden, opet si ovdje? Mislio sam, da si otputovao.
Ne, još sam ovdje. Zar si mislio, da me se možeš zauvijek riješiti? Posljednja dva tjedna
krasno si živio, jer si me stalno izbjegavao. Ali ta stvar sa Starkom sad je svršena.
Sokrat nije imao nikakvih prednosti preda mnom, pomisli Warden. Kaniš li reći, da sam
te namjerno izbjegavao?
No, zar nisi?
Zaboga, pomisli Warden, što te je to zapravo spopalo? Mogu se sjetiti vremena, u kojem
si svakome vjerovao! Ne samo meni, već svakome. A tome i nije tako davno. Možda svega
deset godina. Sad, naprotiv, ne primaš ni moju poštenu riječ.
Tako je, glasio je veseo odgovor. Sjećaš li se svih onih poteškoća, u koje smo onda
zapali? Vjerovali smo svakome. Čovječe, to smo skupo platili. Nismo li? Mogu se sjetiti čak i
toga, da sam nekoliko puta vjerovao i tebi, a to umalo što nas nije stajalo života. *
Pretjeruješ, razmišljao je Warden. Jednostavno si ciničan, đavo te odnio. Zar je to način,
na koji sa mnom razgovaraš? Nakon svega što sam učinio za te? Nebesa, pomisli on, pa ja
nisam s tobom oženjen! Postaješ upravo takav, kakva je bila moja majka!
Ne huli, hladno reče glas. U toj pripovijesti sa Starkom, nastavi glas, ne dajući, se
zadržati, ti si nekoga nasamario, Miltone. Činilo se da je sve u redu, ali se četa nije ni za
dlaku izmijenila. Ostala je ista. 0'Hayer i sportaši nisu izgubili ni centimetar terena. A osim
toga i nije tvoja zasluga. Svatko bi mogao zaigrati na takvu kartu i dobiti, kad je Stark bio
adut.
Dobro, ti pseto, pomisli on. Predajem se. Što hoćeš?
Hoćeš li poći na sastanak s Karen?
Pa već sam rekao da ću poći.
Ali nisi priznao, da si to oduvijek namjeravao učiniti.
Priznao sam!
Ali ti to nisi vjerovao.
Što se mene tiče, pomisli on, ja to sada vjerujem. Jesi li sad zadovoljan, ti pseto, koje
moralizira? Treba li da još štogod priznam?
Zasada ništa, naceri se onaj glas. Do viđenja.

1261
 »Bože,« glasno će Warden, »ti si neki nepovjerljivi kujin sin. Ni zašto na svijetu ne bih
htio biti takav kao što si ti.«
»Što?« promrmlja Pete u snu, pa se uspravi u postelji. »Ja to nisam učinio, sir. Na časnu
riječ, ja nisam, sir. Nevin sam kao netom ojagnjeno janje, sir. Zaista sam nevin.«
»Dođavola, jezik za zube i spavaj!« zaurla Warden gužvajući jastuk. »Ti, pijana skitnico!«

TRINAESTO POGLAVLJE

Narednog jutra, kada je Stark bio zabavljen u smočnici pripremanjem narudžbenica za

nabavu hrane, uđe u kuhinju Preem.
Preem je uskoro trebao da ode, pa se opraštao. Svaki pojedinac, pa i kuharski
pomoćnici, bili su u neprilici, kao što su u neprilici ljudi, koji prolaze uz otvoreni lijes svoga
bivšeg prijatelja, pa nespretno prevrću šešir i smeteno se ogledavaju. Kao da žele svakome
dati na znanje, da oni nemaju s time nikakva posla. Cim bi im se približio Preem, svi bi
odmah silno pažljivo radili. No činilo se, da Preem to ne zapaža. Nije se toliko opraštao od
ljudi, koliko se opraštao od same kuhinje.
Stark je kroz otvorena vrata mogao vidjeti, kako se Preem polako približava smočnici.
Nastavio je radom, ali kad je Preem konačno stigao u smočnicu, položi svoj popis namirnica
na stranu, pa se svojim neobičnim, turobno-podsmješljivo-prijetećim izrazom zagleda u
visokog i silno mršavog bivšeg kuhinjskog vodnika. Osjećao je da ne može tako jednostavno
izbjeći tom susretu, kao što su mu izbjegli ostali.
»Došao sam samo da se oprostim,« nespretno reče Preem. »Nemate ništa protiv toga?«
»Ja? Ni govora,« odvrati Stark. »Samo izvolite.«
Preem pođe uz stijene. Gledao je na gornje police, a zatim na donje. Sve su bile pune
doza od konzervi i vreća. Zatim položi ruku na konzervu ananasa broj deset i lupi o vreću
šećera od pedeset kila.
»Morat ćete popuniti zalihu brašna,« spomenu Preem. »Nemojte to zaboraviti.«
»Ne ću,« odvrati Stark. »Uostalom, ja sam vas na to upozorio.«
Stark nije nastavi radom. Nepomično je sjedio, napeto promatrao Preema i čekao. Preem
zatvori vrata, koja su vodila u kuhinju i vrati se k stolu.
»No, Stark, sve je to sad vaše,« reče Preem. »A ja vam to priuštavam.«
»Hvala,« suho će Stark. Ona duboka bora desno kraj usta sjedila je čvrsto i
nepopustljivo.
»Dobio sam samo ono, što sam zaslužio,« nastavi Preem »pa se i ne tužim.«
Preem se ne obazre na nj. »Ja sam gotov,« nastavi. »Mislite da ste uhvatili masni zalogaj,
Stark, a možda je zaista i tako. Upravo ste se uselili ovamo i to je vaš prvi trajni boravak.
Uveli ste razne promjene i dobro ste podboli ljude, kako već i treba da bude. Sve je novo i
vas to raduje. Sve izgleda ružičasto.«
Preem zastane. On naoko uz veliki napor, podigne nogu na neki sanduk i podboči se o
koljeno.
Stark nije govorio ništa.
»Isto tako je bilo kad sam ja dobio svoju prvu kuhinju,« nastavi Preem. »Uopće nisam
mogao ni zamisliti, da bi nešto moglo da pođe krivim putem. Ali kad se novost jednom otrča,
onda ćete i vi to opaziti. Za pola godine imat će Holmes kakvog novog ljubimca. Warden će
onda gurnuti novo željezo u vatru, a vi ćete početi da se borite za svaki krumpir. Svi će se
odjednom umiješati u vaš posao, i počet će vam tumačiti, kako treba upravljati kuhinjom.
To će vam zakrčiti svaki put, kojim god , pođete.
Nakon nekog vremena to će vas dotući. Kuharski podoficir ne vrijedi ništa nakon jednog
roka službe. Posvuda je tako.
Stark, ja sam trijezan. Noćas ću se opiti, ali sad sam trijezan kao kakav sudac.
Ne ljutim se ni na koga, jer sam d<jbio ono što sam zaslužio. Ne tražim ni ispriku, ali
čovjek može da podnese samo određenu količinu, a onda klone. To ga obara. Nema gore

1261
stvari, nego kad ono, što volimo, krpare intriganti. Nakon dvadeset godina službe završavam
kao posrani strijelac u stražnjem redu.«
»Dolje u Blissu niste bili nikakav osobiti kuharski vodnik!« reče Stark. »Bili ste kuhar
kao i ja. A ovaj ste položaj ovdje dobili jednako, kao što sam ga i ja dobio: došli ste ovamo i
izgurali ste nekog s tog mjesta, jer ste s Holmesom služili u Blissu.«
»Tako je,« potvrdi Preem. »Izgurao sam čovjeka, koji mi u cijelom svom životu nije ništa
učinio nažao. Pametan čovjek odlazi prije nego što je prekasno. Za mene je prekasno. Za
vojnika je bolje da je cijelo vrijeme običan redov u posljednjem redu, nego da se vrati onamo
nakon dvadeset godina službe. Vježbanje u osam sati, a radna služba u jedan sat. Budite
mudri, Stark i ostavite to! To je savjet, što vam ga dajem.«
»Nikad nisam bio osobito mudar,« uzvrati Stark.
»Znam,« nastavi Pi-eem, »pa nisam ni očekivao, da ćete biti mudri. Ali ipak sam vam to
rekao. Ima ljudi, koji su mudri, a ima i takvih, koji nisu. Mudri napreduju u životu, a oni
koji nisu mudri ispadaju.«
»Ispadaju,« ponovi Stark. »A zatim?«
»Ne znam,« nastavi Preem. »Ljudi dolaze i odlaze. Mladi momak ima bar izgleda da
napreduje. Ja nikada nisam ispao, a ni vi nikada ne ćete ispasti.«
»Rekao sam vam, da nisam mudar,« odvrati Stark. »Rat je pred vratima, pa se i onako
nitko ne može više izvući odavde.«
»To je točno,« kimnu Preem. »Ali ako čovjek nešto voli, ne može to zatajiti. Imaš li ranu
na oku, tvoj će protivnik svakako pokušati, da te po njemu odalami. Kad čovjek tako voli
kuhinju, kao što sam je ja volio, onda bi morao da što prije ode iz nje i da prijeđe u opću
službu. Voliš li pak opću službu, treba da odeš u kuhinju. Mrziš li pisarski posao, trebao bi
da postaneš pisar. Samo na taj način možeš biti siguran, da ćeš imati uspjeha, da ćeš dobiti
položaj i da ćeš ga zadržati. U tom slučaju, naime, nemaš slabosti, putem kojih bi te netko
mogao pogoditi.«
Stark se naceri. »To zvuči kao dobar savjet. Ali kao što sam rekao, ja nisam tako
mudar.«
No Preerr} se nije smijao. »Još nešto, Stark. Čuvajte se Wardena. On je za sad uz vas, jer
ste mu od koristi. No nikad nemojte imati previše povjerenja u njega.«
»Ja nikada nemam ni u koga odviše povjerenja,« odvrati Stark.
»Dobro,« reče Preem. »Vi ste pravi čovjek. Ne trebate savjeta. Hoćete li mi dati ruku?«
Stark pogleda svoj popis. »Dakako,« reče.
»Što mislite, koliko mi je godina?« upita Preem, dok su se rukovali.
Stark zakima glavom. »Ne znam.«
»Trideset i osam godina.« Preemov je smijeh bio gorak. »Čini se kao da mi je pedeset i
osam, zar ne?«
»Još i više,« odvrati Stark pokušavajući da stvar skrene u šalu.
Preem otvori vrata, a u prostoriju prodre zrak pun pare, koja se uzdizala sa
sudopernica.
»Ne ću više doći Choyu,« reče Preem, »ali svaki put, kad vas sretnem u pivari, platit ću
vam pivo.«
^Prihvaćam, Preem,« odvrati Stark. »Doviđenja.«
Pogledom je pratio visoki mršavi lik, koji je prolazio kroz prostoriju za kuharske
pomoćnike. Preem se još jednom zaustavi, da promotri veliki ugrađeni hladionik. Stark
sjedne za stol i podignu popis, a zatim ga opet položi na stol i uze olovku u ruke. Popis
stvari, koje je valjalo naručiti, bio je važna stvar. Taj je popis trebalo sastavljati svakoga
dana u godini. Tri stotine šezdeset i pet popisa za narudžbu. U prestupnim godinama tri-
stotine šezdeset i šest. Stark raspara svoj popis i baci komadiće papira na pod. Zatim
ustane i zagleda se prijeko u kuharske pomoćnike, koji su se, uznojeni i mokri, da je s njih
kapala voda, naginjali nad sudopernice. Naslonio se na vrata i zamišljeno ih promatrao. Lice
mu je izgledalo kao da bi se svaki čas moglo početi sardonski smijati, ili umorno zaplakati,
ili se borbeno naceriti.
Nakon nekog vremena vrati se svom stolu i uze nov for- mular. Narudžba je bila važna
stvar, isto tako važna kao i jelovnik.

1261
ČETRNAESTO POGLAVLJE

Kako je Prew dobro znao, sve je započelo time, što je izašao iz trubljačkog zbora. Ono
ostalo došlo je kao prirodna posljedica toga istupa. Bilo je to poput stepeništa. Svaka je
stepenica posve logički stajala iznad one prijašnje. Kad je čovjek jednom stupio na najdonju
stepenicu, mora se posve prirodno uspinjati dalje, podižući jednu nogu iznad druge,
jednostavno da bi došao do cilja. Jer je to posve očito bio jedini put da stigne gore ili kao u
ovom slučaju dolje. Ovaj put je to bilo, razmišljao je Prew, stepenište, koje je vodilo dolje.
Svaka naredna stepenica ležala je ispod prijašnje — njihove su se paralele pružale sve
dublje i dublje, sve do točke u kojoj su se obje crte ograde stepeništa sastajale u jednoj
točci. Ta je točka bila zavijena u maglicu izvan dosega pogleda, tako da u nju čovjek nije
mogao da zaviri. Matematički to uopće nije bila točka, već optička varka, koju čovjek nikad
nije mogao da dosegne.
To je bilo stepenište na koje je stupio odlučivši se na onaj prvi korak i izašavši iz
trubljačkog zbora. Prema tome nije se ni trebao obazirati na ostale korake (da je izgubio čin,
da je izgubio Violet, da nije htio boksati i druge slične korake). Ti su ga koraci doveli na onu
stepenicu, na kojoj je sada stajao: nije imao novaca, bio je posljednji strijelac u četi, pa čak
u tom trenu (a to-je momentalno bilo sve što je trebalo) nije bio ni sposoban da sebi nabavi
ženu, sad, kad su mu upravo pucala muda od same pomisli na ženu. Doveli su ga, dakle, do
te sadašnje stepenice, konačno do one najgore, na kojoj je morao da podnosi prezir.
Gledajući unatrag, nije trebao da se obazire na sve te stepenice i mogao se koncentrirati
samo na onu prvu. Prvi je korak učinio dobrovoljno. To je znao onda, a znao je i sada
vraćajući se u mislima na nj. Znao je međutim i to, da je to bila njegova slobodna volja i da
mu je ona, premda je imao mogućnost da stvara odluku, ipak dopuštala samo jednu jedinu
alternativu. A ako je tome bilo tako, a on je bio prilično siguran da je tako, onda ni onaj
korak, što ga je učinio izašavši iz trubljačkog zbora, nije bio prvi korak.
Onda uopće nije postojao neki prvi korak, već jedino opet ono bajoslovno sastajanje
ograda na stepeništu iznad njega, koje se, tko zna gdje, gubilo u sjeni vremena davno prije
njegova rođenja.
Pa ipak to stepenište nije nastalo čistim slučajem. Bilo je dobro građeno, lijepo
proporcionirano, izrađeno od jednog komada i veoma solidno. Nikad se ne će srušiti pod
njim. Postavili su to stepenište, na kojem je svaka stepenica značila odluku, koja u stvari
uopće i nije bila odluka, svaka stepenica dio plana, koji uopće nije bio plan, svaka stepenica
s onom koja je slijedila za njom, a da uopće i nije slijedila za njom. Sve je to jasno razabirao,
sve je to prilično sigurno znao i bilo mu je posve jasno, da drukčije nije ni mogao birati, nego
upravo onako kako je birao. Samo što su nakon nekog vremena, ne nakon desetak
stepenica, ni nakon stotinu stepenica ili pet stotina stepenica, već nakon bezbrojnih
stepenica, noge, koje su tako lako zakoraknule svaki pojedini korak, odjednom postale
umorne.
Prva služba kuhinjskog pomoćnika pod novim kuhinjskim vodnikom zapala ga je dva
dana nakon Preemove sramotne kapitulacije i tri dana prije konca ožujka i isplatnog dana,
koji je tako teško priželjkivao. Znajući da neizbježno mora doći na red, iščekivao je, da će
Warden izrabiti tu priliku i da će njegovu dodjelu u kuhinju tako izvesti, da ona padne na
dan isplate, jer takve je stvari već i prije znao udesiti. I tako se ne samo iznenadio, već
gotovo i obradovao, što ga je kuhinjska služba zapala na taj dan. Posve sigurno nije očekivao
nikakvih neprilika.

Poput ostalih vojnika u četi, i Prew je borbu za kuhinju promatrao bez pristranosti, ne
mareći mnogo za to tko će pobijediti. Znao je, međutim, unaprijed kako će cijela ta stvar
završiti. Bilo je kao da pratiš zamršene poteze i protupoteze figura u šahovskoj igri iz kakvog
majstorskog udžbenika, u kojoj znaš za svaki potez prije nego što ga povučeš, a ipak se
moraš zadiviti ljepoti logike, ma da ona zapravo nije ni takla tvoj život. U ono vrijeme nije
mario, što je Stark dobio bitku.

1261
 Ali nakon one noći velike proslave, kad mu je Stark unatoč Wardenovu sarkazmu
ponudio i drugo pivo, bilo mu je drago, da je Štark pobijedio. Osjećao je, da ga nešto privlači
k Starku i bio mu je zahvalan, ma da je zbog ponosa odbio ono drugo pivo, što se Stark
naglo uspeo na vlast u četi. Zapravo bi veoma volio primiti i ono drugo pivo. Osjećao je da će
kod Starka naići na razumijevanje, a on je trebao razumijevanje, muško razumije vanje.
Gotovo isto toliko ili još više nego što je trebao ženu. U Starku je vidio čovjeka vrijedna
poštovanja, a i to mu je trebalo. Zbog toga se gotovo isto toliko veselio toj kuhinjskoj službi,
koliko mu je ona bila mrska. Zaista mu je bila mrska. Čovjek se morao upravo čuditi kako i
dobra hrana nakon jela može postati neugodna i kako je kemija pretvara u bezvrijedno
smeće. Nadao se, da će služba u kuhinji proći dobro.
Ali od samog početka sve je pošlo krivim putem. U prvom redu vršio je pomoćnu službu
u kuhinji s Bloomom i Readall Treadwellom. To je značilo, da će ili raditi s Bloomom kod po -
suđa ili će morati da preuzme onaj prljavi i ogavni posao da pere lonce i tave i pusti Reedyja
da radi s Bloomom. Nije naime bilo nikakve nade da bi Readall Treadwell, koji nije nikada i
nigdje nikoga izgurao, mogao da izgura Blooma i sam odabere posao, tako da bi Prew mogao
da s njime radi s tanjirima, a Bloomu prepusti lonce i tave. Konačno, Bloom je bio vojnik
prve vrste, boksač, i jasno je bilo da će uskoro postati desetar, ali Prewitt, mada se Bloom
hrabro založio za nj, kad su ga ostali momci nazvali kukavicom, ipak ne bi nikad mogao da
radi s njime.
Angelo Maggio bio je toga dana dežurni u blagovaonici i tako Prevvitt ponovo poželi, da
bi Bloom dobio dežurstvo u blagovaonici, a Angelo došao u kuhinju, premda bi to za Maggia
bilo teško.
Rano se probudio. Već sinoć je, prije nego što je zaspao, čvrsto odlučio, da mora prvi
stići dolje kako bi bio prvi kod rasporeda radp za slučaj, da je Reedy izgurao Blooma. Još je
neko vrijeme ležao promatrajući kako nebo na istoku poprima sivu boju, a noć se povlači u
planinske doline. Osjećao je kako mu san poput grabežljive mačke leži na prsima.
Sam je sebe prisilio da ga odagna, da ustane, obuče radno odijelo i ode dolje u kuhinju,
iako je svježe rano praskozorje bilo najbolje vrijeme za spavanje.
Stigavši u kuhinju, našao ju je praznu, bez žive duše, a mrtvi su strojevi počivali u tom
ranom jutru. Sjedio je i pušio. Prožimao ga je jednaki osjećaj kao da se upravo izvukao iz
teretnog vagona u nekom stranom, još usnulom gradu, rano u zoru, kad nije bilo svijetla,
koje bi mu pokazalo, da život u gradu nije utrnuo. Pušeći tako, bio je ipak veseo, što je prvi
stigao' u kuhinju.
Debeli kuhar Willard, kojemu je vraćen čin kuhara, kad je Stark imenovan vodnikom,
bio je predradnik smjene, koja je dolazila na posao. On se prvi izvukao i odmah su započele
neprilike. Prew ga je čuo gdje podiže buku, gdje se hitro oblači i odlazi u kuharsku sobu.
Zatim se pojavi, sav mekan i debeo, zakopčavajući hlače, još sav snen i mrzovoljan, da
zapali petrolejske peći i na njih stavi lonac kave, što mu je kao prvom kuharu bila dužnost.
»Vidi, vidi, tko je to prvi stigao,« zlobno se i nepristojno naruga, pospano žmirkajući
očima. »Mora da vraški čezneš za tim ugodnim poslom, kad si žrtvovao dva sata spajanja da
ga dobiješ.«
»Ne«, odbije Prew. »Zato misliš tako, jer sam tako prokleto voliš spavati.« Nije volio tog
debelog kuhara kao što ga ni ostali nisu voljeli, ali nije ni mnogo mario za nj.
»Sigurno nisi kanio da proigraš taj ugodni posao, zar ne?« drsko se nasmjehnu Willard.
»Držim da bi u svakom slučaju tako rano ustao, ne?«
»Tako je, debeljko«, odvrati Prew, porugljivo naglasivši mrski nadimak. Odjednom se
raspalio zbog zabadanja tog kuhara, koji je mrzio rano ustajanje i sad je pokušavao da se
iskali na njemu.
»Što hoćeš? Kaniš li mi reći da izbjegavam teške poslove kao što ih ti izbjegavaš?«
»Svakako mi je drago da ne moram više vršiti službu kuhinjskog pomoćnika«, zabadao
je Willard, smiješeći se. Još jednom je promiješao kavu, koja je skoro zakipjela i skinuo je s
vatre da se slegne.

1261
 »Ti svakog dana vršiš službu kuhinjskog pomoćnika, debeljko, samo si prokleto preglup
da to vidiš.«
»Ali sam za to bar posebno plaćen.«
»Tome ti nisi kriv. Da moraš jesti hranu što je kuhaš, brzo bi omršavio, umjesto da se
debljaš kao prase za ražanj.«
»Ne mudruj. Moglo bi se dogoditi da se sutra opet nađeš na pomoćnoj službi u kuhinji.«
»Poljubi me u stražnjicu,« odvrati Prew, pa se bez pitanja sam posluži kavom i ulije u
nju malo kondenzirana mlijeka.
»To je kuharova kava,« javi se Willard. »Čekaj dok ne dodeš na red.«
»Umro bih čekajući da me ti pozoveš. Zašto su debeli ljudi tako niski i zajedljivi,
debeljko? Možda zato, što se boje da ne će imati dovoljno jela za sebe? Mora da je ugodno
biti debeo,« nasmije se on i priđe toplom štednjaku. Vruća tamna tekućina slatko ga je
zagrijala, odagnavši san i hladnoću ranoga jutra.
»Prokletniče,« razjari se Willard, »mudar si, zar ne? Kažem ti, budeš li i dalje mudrovao,
naći ćeš se u kuhinji na dan isplate. Još uvijek imam dovoljno širita da ne trebam trpjeti
brbljarije kuhinjskog pomoćnika.«
»Pozivaš li se na svoj čin?« nasmije se Prew i ponovo napuni svoju šalicu. »Najprije
zadirkuješ, a kad primiš šilo za ognjilo, zaklanjaš se za čin. Uvijek sam znao, da si traljavac,
debeljko!«
»Misliš li, da sam traljavac?« odvrati Willard. »Mudrače, ti ne znaš, što je to traljavac.
Nadam se samo, da ćeš se danas prihvatiti lonaca i tava, mudrače.«
Prew se nasmije, ali ga taj razgovor nije više radovao. Znao je naime, da ga se debeli
kuhar boji, jer je boksač, ali je isto tako znao i to, da će mu se debeli kuhar za to osvetiti,
pruži li mu se prilika, jednostavno zbog toga što nije umio držati jezik za zubima i podnijeti
Willardovo izazivanje.
Odjednom počeše dolaziti i svi ostali, a Willard prekine razgovor. Kuhinja se poče puniti
ugodnom toplinom i užurbanošću, koja se ubrzo pretvorila u neugodnu vrućinu i silnu
žurbu, kako bi se doručak završio na vrijeme. Stark je već od početka bio usred svega toga.
U ruci je držao papire već sad obavljajući administraciju za sutra. Istodobno je sve
nadgledavao.
Prew je za sebe na uglu štednjaka pržio jaja sa slaninom. Bio je to privilegij, što ga je
Willard do Starkova dolaska ljubomorno uskraćivao kuhinjskoj posluzi, a Stark ga je
odobrio. Zatim Stark pozove Willarda zbog jaja za doručak.
»Koliko puta sam ti već rekao, da mjeriš koliko mlijeka stavljaš u kajganu?« reče Stark.
»Baci tu kašu!«
»To je rasipanje! Onda je moram ponovo peći!«
»Bit će veće rasipanje, ako je bacimo, pošto smo je iznijeli na stol, a ljudi je ne će jesti«,
odvrati Stark. »Baci je!«
»Ne ćemo imati vremena da priredimo novu, Maylon«, uzvrati Willard pokušavajući da se
iz toga izvuče. Pritom se zakloni za Starkovo krsno ime.
»Kažem ti: baci! Treba li da damo hranu, dat ćemo je, ali ne ćemo ljude hraniti napojem.
Nije li tako?«
»Moja jaja nisu napoj, Maylon!«
»Baci ih, debeljko«, ponovi Stark poput suca na nogometnoj utakmici. »A kad se vratiš,
ugasi tu tvoju prokletu peć, ne želiš li da serviraš kajganu od gume. Moraš li dvaput
pripremiti kajganu, zakasnit ćeš.«
»Oh, bože«, zakuka Willard pogledavši u strop. »Ne znam. zašto to uvijek pada na me.
Ovamo!« izdere se na Prewa. »Hej, ti! Kako se ono zoveš? Baci to!«
»Ti dobro znaš kako se zovem, debeljko«, odbije Prew.
»Eto vidiš«, reče Willard Starku stisnuvši oči. »Čuješ li to? To je insubordinacija. To mi
već cio dan radi.«
»Baci sam«, naceri se Stark. »On kuha za sebe doručak, a ti si onaj, koji si ga pokvario.«
»U redu«, odvrati Willard, »Bogami, u redu. Bacit ću. I to je kuhinjski vodnik, koji se ne
zauzima za svoje vlastite kuhare.«
»Što to?« upita Stark.

1261
 »Ništa, ništa«, odgovori Willard, koji nije mogao da zaboravi onaj dan, kad ga je Stark
izlemao na ledini.
Kad je Willard otišao, reče Prew Starku: »Sad će me zbilja progoniti«, pa privuče stolicu
do aluminijskog kuhinjskog stola i sjede da jede.
»Nisam ga upitao smijem li uzeti kavu već sam se poslužio sam.«
Stark se nasmije svojim jednostranim čudnim smijehom: »On uvijek brani svoj čin. Da
pravi pilule možda bi mogao biti dobar. Dovoljno je debeo. Ali kao kuhar ne valja. Mislim da
mu znoj teče u hranu. Ljudi poput njega samo brbljaju, ali zapravo nikome ne škode.«
Prew kimnu glavom i osmjehne se. Povjerovao je, jer mu je to Stark rekao i jer je to bilo
vjerojatno. Stvar se, međutim, nije razvila onako, kako je Stark rekao, iako Prew to nije
opazio. Naprotiv, razvila se posve obratno. Willard nije popustio. Nije
1 tom više govorio, ali nije popustio. I pošto je vojnik prve vrste Bloom uskoro, dojurio da se
prijavi, Willard je mogao da Prewa gurne onamo u kuhinju k loncima i tavama, gdje ga je
zaista mogao gnjaviti.
»No?« energično će vojnik prve vrste Bloom, postavivši svoju kavu kraj Prewa, »kakav ćeš
' posao preuzeti? Mogli bismo se odmah dogovoriti. Sudopernica za ispiranje je najlakša. Ne
smeta me ni sudopernica za pranje. Koju hoćeš?«
»Još ne znam«, odvrati Prew šutke proklinjući lijenost Reedy Treadwella.
»Još ne znaš?« viknu vojnik prve vrste Bloom.
»Tako je. Mislio sam da bi ti možda htio da preuzmeš lonce
2 tave.«
»Šališ li se?« upita Bloom. »Ne pada mi ni na pamet!«
»Neki momci vole tave i lonce«, odvrati Prew ne gubeći nade. »Oni tvrde da se taj posao
dade brže obaviti i da im onda ostaje više vremena za odmor.«
»To je fino«, odvrati Bloom. »Sigurno će se Reedy veoma radovati. A sad da govorimo
iskreno«, povjerljivo će Bloom, »ja i onako nisam želio raditi s njime. Previše je spor. Nas
dvojica ćemo moći da sve to brzo obavimo, pa će nam preostati vremena, da se dobro
odmorimo i prijepodne i poslijepodne.«
»Za1 ručak ćemo imati krumpire«, dobaci Prew.
»Oh, bože«, uzdahnu vojnik prve vrste Bloom.
»Dakle ne želiš lonce i tave?«
»Dođavola, ne!« odvrati Bloom. »Misliš li, da sam poludio?«
»Onda mislim, da ću ih ja preuzeti. Ti i Reedy možete preuzeti ostalo suđe.«
»Kaniš li reći, da želiš preuzeti lonce?«
»Dakako. Volim ih«, odvrati Prew.
»Zaista? Zašto ih onda nisi odmah preuzeo ne pitajući me što ja hoću?«
»Mislio sam da ih možda i ti voliš. Nisam htio da te prikratim«, odvrati Prew.
»Da?« sumnjičavo će Bloom. »Ja sam s tim sporazuman. Ne bih ti to htio oduzeti.
Preuzet ću sudopernicu za isplahivanje. Reedy može da preuzme sudopernicu za pranje, kad
je već kao posljednji došao.«
Rekavši to, on kao bik pojuri u prostoriju za kuhinjsku poslugu ne dopuštajući Prewu
da promijeni mišljenje. Ondje objesi svoj radni šešir na vodovodnu pipu, prihvaćajući dar,
koji mu je pao s vedra neba. Vrlo se radovao, što je nadmudrio Prewitta.
Prew je već prao tave s jajima u velikoj dvostrukoj sudo- pernici u kuhinji, kad se
konačno pojavi Readall Tre'adwell, kojega je, zajedno s ostatkom čete, istjerao dežurni na
znak budnice. Vidio je da Reedy malo začuđeno gleda prema njemu. Reedy sav sretan
polako prijeđe u prostoriju za kuhinjsku poslugu. Bio je tako radostan da se umalo nije
zaletio u dežurnog blagovaonice Maggia, koji je prolazio.
»Prolazi!« viknu Maggio pokazujući dva prazna pladnja, što ih je držao pred sobom.
»Ukloni se! Nespretnjakoviću! Prolazi!« viknu on zapovjednim glasom oponašajući oficira,
koji zaštićuje svoje ljude i brine se za njih. »Ja i moji konobari otrcat ćemo si stražnjice od
silna rada. Natjerivaju nas da crkneš. Nespretnjakoviću! Ukloni se!« On pojuri kroz kuhinju,
da ponovo napuni pladnjeve radosno pucketajući novim bičem svog autoriteta, na kojeg se
nitko nije osvrtao, a najmanje njegovih osam konobara.

1261
 »Kako radim?« zasopljeno upita Prewa. »Čovječe, ja sam sila! Sutra ću se javiti za
desetara!«
Prew prekinu posao, da mu se turobno osmjehne, a onda se ponovo lati posla stružući,
perući i ispirući lonce, na kojima se skorjelo jelo, i prljave posude za miješanje, što su se od -
jednom počele nagomilavati pred njim. Nikad ih nije vidio odjednom toliko na hrpi. Ma kako
brzo radio, to nikad ne će moći svladati. Radeći hitro, slušao je Readella Treadwella, gdje s
one strane prolaza u prostoriji za kuhinjsku poslugu pita Blooma, što se dogodilo. Pritom je
svoju posudu sa sapunom objesio na vruću pipu i otvorio pipu do kraja.
»Ne znam«, s negodovanjem odvrati budući desetar Bloom. »Prewitt je kao prvi imao
pravo izbora i izabrao je tave i lonce. To je sad svejedno, ali nije svejedno, što si ti zakasnio,
Tread- "well. Zakašnjavajući, ti oteščavaš posao svima ostalim. Tvoja sudopernica je već
napol puna tanjira«.
»Misliš, da sam zakasnio?« odvrati budući i vječni vojnik Readall Treadwell. »Ti to ne
razumiješ. Obično ne dolazim ovamo, dok sudopernica nije vrhom puna. Imaš sreću«.
»Ja na svaki način više volim raditi s tobom nego s Pre- wittom«, reče budući desetar
Bloom, služeći se vojničkom moralnom psihologijom. »Ti i ja to zaista možemo brzo svladati,
ali treba da se prihvatiš posla, Treadwell. Požuri se! Pokaži da je u tebi ponosa!«
»Sretan sam«, promrmlja vječni vojnik Treadwell. »Ti si nesretan, ali ja sam sretan«.
Lonci i tave i dalje su se zagonetno gomilali pred Prewom. Nikad u svom životu nije
vidio, da bi ekipa kuhara upotrebljavala toliko lonaca i tava, da bi ih upotrebljavala tako
brzo i tako često. Trebao je dosta vremena da pojmi, što je to preda nj Willard tovario. To je
bilo tako neuobičajeno, da je na časak pomislio da pati od halucinacija, što ih je izazvao
zadah trule nečistoće, koja je prekrivala svaku poru njegova tijela. Možda ih je izazvao i
pretjeran, divlji napor, da spasi svoju čast. No kad su hrpe i dalje rasle, posta mu jasno, da
nijedan kuhar nije nikad upotrebio toliko tava, pa ni na oficirskom banketu u klubu, na koji
su bile pozvane i žene.
Sve dok nije prošlo pola prijepodneva, dok Maggio nije poslao svoje konobare na vježbu,
a on počistio sve stolove, dok Bloom i Treadwell nisu završili pranje tanjira i jedala, i sva
trojica zlovoljno sjela bez jutarnjeg odmora, da gule krumpire za večeru, (ne prekidajući rad
na svojoj sudopernici, iz koje se izdizala para, Prew je sa zavišću opazio da hladna voda, u
kojoj oni drže tvrde sirove krumpire, ne pokriva ruke mašću) nije Stark zamijetio, da nešto
nije u redu. Willard je bio odviše lukav, a da se potuži, da Prew radi polako.
»Nisi li danas malo polagan s tim tavama i loncima, Pre- witt?« upita Stark zaustavivši
se kraj sudopernice i promatrajući silne tornjeve tava složenih posvud oko Prewa. »Već bi
morao biti gotov s njima«.
»I ja mislim da sam polagan«, odvrati Prew.
»Kuhar će uskoro ustrebati te tave da kuha u njima«.
»Vjerojatno ih već upotrebljava, pošto sam neke od njih već triput oprao«.
»Kuhari imaju tave da kuhaju u njima«.
»Ali ih ipak ne trebaju da pljuju u njih, zar ne? Uvijek su me učili, da dobar kuhar
nikad ne upotrebljava više tava nego što ih ima i da dobar kuhar pokušava, da svojoj posluzi
uštedi posao«.
»Tako i treba da rade«, odvrati Stark, pa izvuče vrećicu s Golden Grainom i savine
cigaretu. Pritom je cigaretu promatrao onim svojim posebnim gotovo sramežljivim pogledom,
što ga dobri redari i dobri podoficiri uvijek poprimaju, kada treba da se posluže autoritetom
svoga čina.
»Onda bi bilo najbolje, da me pošalješ na raport. Nikako ih ne mogu prati brže nego što
to činim«.
»Ne volim da nikome tovarim više posla, osim ako to baš ne moram da činim«,
neodređeno odvrati Stark, s opreznim, ali istinskim razumijevanjem. To je toliko zagrijalo
Prewa, da ja zaboravio, da mu je upravo Stark rekao, da ga Willard ne će gnjaviti.
»Želiš li saslušati i mene?«
»Dakako«, odvrati Stark. »Ja uvijek želim da čujem obje strane. Što imaš reći?« On ga
ravno pogleda. Pogled mu je bio pun autoriteta, što se moglo posve jasno razabrati.
»Imam reći to, da Willard namjerno upotrebljava sve tave, koje god može da upotrebi,
samo da me zagnjavi, a sve zbog toga, jer mu se jutros nisam htio da zavučem u guzicu. To
imam reći«.

1261
 »Takva vrst objašnjenja prisilit će te, da mu se i dalje zavlačiš, zar ne?« odvrati Stark.
»Siguran sam, da je to učinio«, odvrati Prew. »Ne vjeruješ li mi, pogledaj njega. Pogledaj
ga samo, to tusto dvolično pseto!«
Willard ih je promatrao s druge strane kuhinje, malko se nagnuvši naprijed kao da radi.
Nagnuo je glavu u stranu i napeto prisluškivao.
»Willard!« viknu Stark. »Dođi ovamo! Odmah! Taj se čovjek užario kao revolver kalibra
četrdeset i pet u brzoj paljbi«, reče kad mu je Willard prišao. »Tvrdi, da namjerice upotre-
bljavaš previše tava, da bi mu natovario posla i napakostio mu. Što veliš na to?«
»Želim li pravilno kuhati, moram upotrebiti i tave«.
»Ne trabunjaj, debeljko«, odreže Stark.
»Dovraga«, odvrati Willard. »Treba li da brojim koliko tava upotrebljavam? Zbog takvog
razmaženog kuhinjskog pomoćnika, koji se boji posla?«
»Što hoćeš da učinim?« žestoko će Prew. »Da mi naraste još jedan par ruku?«
»Od tebe tražim samo to«, dostojanstveno odvrati Willard, okrenuvši se prema Prewu,
»da opereš sve tave tako da su čiste kad ih ustrebam. To zbog toga, jer treba da kuham ona
jela, što ih moram kuhati, onu vrst jela koja je potrebna ljudima, koji cio dan naporno rade i
trebaju dobru krepku hranu da se nasite«.
»Pišam ti na tu govoranciju«, tresne Stark.
»U redu«, odvrati Willard »u redu. Ti si me pitao. Uvijek, upravo u svako vrijeme kad
zaželiš moj posao, zašto...« Ostatak rečenice ostao je neizgovoren.
»Pazi, debeljko«, odvrati Stark. »Mogao bih te uhvatiti za riječ«.
»U redu«, reče Willard. »Misliš li da sam kukavica?«
»Mislim da si debeli kuhar, koji ne umije kuhati«, odgovori Stark, »jer je odviše zaposlen
time da uvjeri sam sebe, da kuhinjska posluga poštuje njegov čin. Od tebe tražim samo to,
da pokupiš svoje dupe odavde i da kuhaš. I prestani da upotrebljavaš toliko tava, jer ću
pripaziti na te«.
»U redu«, odvrati Willard. »Ako ti tako misliš o tome«. Onda ode razočaran, držeći se
veoma dostojanstveno.
»Baš tako«, reče Stark za njim.
»Ne će više gnjaviti«, okrene se onda Prewu, »a bude li ti ipak dodijavao, dođi k meni i
reci mi. To ti, međutim, ne će pomoći da opereš sve te tave, koje su već zamazane«, nastavi
gledajući hrpe tava. »Naprijed! Ja ću ti pomoći. Ja ću ih prati, a ti ih ispiri i briši«.
On baci čik u Prewittov sud za otpatke, dohvati strugač i poče da struže jednu od
najprljavijih tava. Radio je spretno i ekonomično, kao pravi kuhinjski umjetnik. Prew ga je
mogao samo promatrati diveći mu se. Osjetio je kako se u njemu rađa toplina, kakvu već
davno nije oćutio.
»To će ubiti Willarda«, obješenjački se nakesi Stark. »Kuhinjski vodnik pomaže posluzi
kod pranja lonaca i tava! Kod kuće smo obično kuhinjski posao dijelili u rad za bijelce i rad
za crnce. Tave i lonci bili su rad za crnce«.
»U mom rodnom mjestu nije uopće bilo crnaca«, odvrati Prew. Morao je veoma naporno
raditi da održi korak sa Starkom, pravim umjetnikom. Osjećao se upravo divno, sav pun
prijateljstva i veoma lagodno znajući da ih svi kuhari, pa i kuhinjski pomoćnici kradomice
promatraju. Stark je, doduše, kadšto pomogao kuhinjskim pomoćnicima u guljenju
krumpira, ali lonci i tave su bili nešto posve drugo.
»Nisu im dopustili da budu u gradu«, rastumači sjetivši se toga odjednom prvi put
nakon toliko vremena i skoro se razlju- tivši, sad, nakon petnaest godina, na natpis, što su
ga neki pijani rudari napisali jarkom crvenom bojom i izvjesili ga na kolodvoru, kad se
iskrcao neki crnac, da prijeđe u drugi vlak. Bio je to natpis, što ga je onda, kao dječak, samo
pogledao, ali nije za nj mario: »Nemoj da te sunce obasja u Harlanu, nigeru!«
»Da«, kimnu Stark, »mogu da to razumijem za grad, u kojem ih nikad nije bilo. Teško je
reći, koji je dobar, a koji zao, dok mu obitelj neko vrijeme nije živjela u gradu. Svi ti crnci
skitnice su zli. Inače bi sigurno našli bijelca, koji bi s njima pravilno postupao i naselili bi
se. U našem su gradu živjeli već nekoliko generacija i mi smo ih poznavali«.

1261
 »Ne«, odvrati Prew, »nisi razumio što mislim reći. Jednom smo u Richmonudu, u
Indiani, neki momak i ja, na skitnji, ukrali nešto povrća i komad mesa. Odnijeli smo ga u
onu džunglu izvan grada. Ondje je već bila hrpa skitnica, a među njima i neki crnac. Jedan
je klipan pokušao da nam otme meso, jer smo bili dječaci, a kad mu ja nikako nisam htio da
dam meso, potegao je na mene nož«.
»Niger?« upita Stark. »Ubio bih tog kujinog sina!«
»Ne«, odvrati Prew. »Nije to bio crnac. Bio je neki bijeli lupež. Crnac je bio onaj, koji ga je
.zaustavio. Ja sam se zaklonio za drvo i trčao oko njega tako, da je drvo uvijek ostajalo
između nas. Još uvijek sam držao meso, ali ja sam bio samo balavi dječak i on bi me bio
uhvatio, da se nije umiješao taj visoki crnac i stigao ga. Bijelac je pobjesnio i napao crnca
nožem, ali se crnac posve hladnokrvno obranio ljevicom, a desnicom ga udario. Nož mu je
jako prerezao podlakticu, ali mu crnac ote nož i izmlati ga na mrtvo ime, doslovno na mrtvo
ime. Je li to, dakle, bio zao crnac?«
»Ne, bio je dobar crnac«, odvrati Stark.
»Dakako da je bio. U cijelom onom čoporu momaka, on je bio jedini, koji je pomakao
prstom, da me spasi od noža. Svi ostali su samo stajali i promatrali«.
»Redovno, ja ne volim crnca, koji diže ruku na bijelca«, reče Stark, pružajući Prewu
novu tavu. »Ne volim to gledati. U ovom slučaju, dakako, bio je u pravu«.
»I meni se čini, da je bio u pravu! Mene je taj bijeli momak progonio. Zavolio sam onog
velikog crnca. Kad smo skuhali naše meso, pozvali smo ga da jede s nama«.
»Je li počekao, dok ga niste pozvali?«
»Dakako«, odvrati Prew. »Bio je gentlemen. U daleko većoj mjeri gentleman, nego sva
ona preostala banda bijelaca. Bogami, nitko se od njih nije ni usudio da dirne u naše meso,
vjeruj mi. Svi su ga se bojali«.
»Ja se ne bojim nijednog crnca, koji je ikad živio«, dobaci Stark, »bio on dobar ili zao. No
ono je bio dobar crnac. Međutim, većina onih, koje srećeš na skitnji su zli, pokvareni. Slu-
čajno je baš taj jedan bio dobar«.
»Nisi razumio što mislim«, razloži Prew. »Mislim da ni jedan skitnica crnac nije gori od
skitnice bijelca. Pa i onda, ako se ne skiću«.
»Ne. Vidim ja što ti misliš«, odgovori Stark. »Samo što ih ti ne poznaješ tako, kako ih ja
poznajem. Većina crnaca, koji su se dali u skitnju, pobjegla je zbog ubistva kakvog bijelca ili
zbog silovanja bijele žene. Pa ipak sam i ja na skitnji sreo nekoliko dobrih crnaca, mnogo
dobrih. To je ista stvar kao i sa crncima u gradu. Ima ih dobrih i zlih. Većina dobrih ostaje
kod kuće, a većina zlih odlazi na skitnju. Moraju pobjeći, jer bi inače bili linčovani. Nemoj
misliti da sam ma što oprostio bilo kojem crncu u svom rodnom gradu, ma da sam ga
poznavao cio život«.
»Sad vidim, što ti misliš«, odvrati Prew. »Ne bih oprostio ništa nekom zlom crncu, ali isto
tako ne bih oprostio to ni nekom zlom bijelcu«.
»S bijelcima stoji stvar ipak malo drukčije. Zadubeš li se u stvar, vidjet ćeš da oni
obično imaju neki opravdani razlog zbog kojega su postali zli. Ali zao crnac rođen je zao i
jedini način da ga izliječiš jest, da ga naučiš pameti. To je sve. Ubiti ga ili izliječiti. Imali smo
jednog takvog u našem gradu, puku sirotinju, podlog propalicu. Konačno su ga otjerali, ili
bolje, sam je pobjegao, da se očuva toga da ga nauče pameti. Razumiješ li što mislim? Nije u
njemu bilo značaja, sama pakost. Bio je posve mlad momčić. Njegovi su rođaci poumirali od
gripe, a on je jednostavno ostao bez ikoga. Otišao je u skitnju, umjesto da pronađe kakvu
vruću drolju i da se okući kako bi trebao«.
»S istoga sam razloga i ja pošao u skitnju«, dobaci Prew. »Samo što moja obitelj nije
umrla od gripe. Nju su ubili prokleti rudnici«.
»Da?« upita Stark, pružajući mu posljednju tavu. Očistili su ih brzo, nevjerojatno brzo,
da Prew uopće nije mogao povjerovati, da su to mogli učiniti. Jedva je vjerovao, da je posao
obavljen i sav je bio pun toplog i zahvalnog prijateljstva, što ga je osjećao prema Starku.
»A ja sam otišao u skitnju zbog toga, jer je kod kuće bilo odviše usta, što ih je trebalo
nahraniti«, doda Stark.

1261
 On uspravi leđa, koja su dugo bila pognuta, izvuče čep iz sudopernice i objesi ga na
lančić oko pipe. U tom svom prirodnom držanju mogao bi da posluži kao uzorna slika za
»kuharski priručnik«, da je takav uopće postojao.
»Kad očistiš te sudopernice, odi i pomozi im da oljušte krumpire. Pokuša li Willard još
štogod, ti mi javi«.
»Hoću«, reče Prew, pokušavajući da u svoj glas unese sve ono, što ni za živu glavu ne bi
mogao izreći. »Dakako, da hoću«.
Neko je vrijeme radosno razmišljao o tome, kako će, kad bude manje posla i kad budu
imali vremena, morati da svom prijatelju Starku potanje razloži ono, što mu je htio reći o
crncima i što Stark očito nije posve razumio. Oprao je sudopernice i izašao na trijem pred
ulaznim vratima, gdje su Maggio, Bloom i Readall Treadwell još uvijek gulili krumpire, puna
dva velika kotla broj 18. Bili su silno neraspoloženi, jer tog jutra nisu imali odmor.
Popodne se međutim odmoriše, skoro puna dva sata, osjećajući se nakon gadnog i
užurbanog rada s ručkom, kao bogataši, čiji su džepovi puni kupona. Za večeru je bio prženi
grah i kobasice. Ovaj put to nisu bile kobasice iz konzervi, a ni grah iz konzervi. Nije bilo
nikakvog posebnog posla za kuhinjsku poslugu. Za njih je bila zaista najveća raskoš da
potrate skoro dva sata ne radeći ništa, kartajući se i vrzući se naokolo.
»Ja idem gore«, pozove Prewa dežurni blagovaonice Maggio, koji je prvi svršio gulenje
krumpira. »Kad svršiš s poslom, dođi, pa ćemo u dvoje odigrati nekoliko partija kasina«.
»Po koliko?« upita Prew.
»No, koliko želiš platiti za tu igru?« upita ga Maggio.
»Nemam ni pare«.
»Nemaš? Di'žim da će onda biti najbolje da igramo badava. I ja sam bez para. Eto sad
znaš«, nastavi on, »obojica smo bez novaca. Nadao sam se, da bih te možda mogao opljačkati
za nekoliko dolara«.
»Mogli bismo igrati na vjeresiju?« nasmije se Prew.
»Ne mogu. Dužan sam već cijelu mjesečnu plaću. Osim ako si sporazuman s time, da se
plaćanje izvrši drugog isplatnog dana?«
»U redu«.
»Ne, bit će bolje da ne igram«, odvrati Maggio. »Dužan sam čak dio i one druge plaće.
Htio bih da sam nečim zabavljen, kad dođe onaj brbljavi Bloom. Dosta sam slušao cio dan,
gdje priča o tome, da će naredne godine postati šampion srednje kategorije ... «
»U redu«, pristane Prew. Willard mu nije više smetao, pa je Prew svršio s loncima i
tavama od ručka čak prije nego što su Bloom i Readall Treadwell oprali tanjire.
Poželio je da se opet malo porazgovori sa svojim prijateljem Starkom ne o crncima i o
nekoj određenoj temi, već samo onako da se porazgovori, prijateljski, ni o čemu specijalnom,
da govori s drugom, koji je također bio vojnik, jednako kao i on. Stark je, međutim, bio
zaposlen, pa se Prew uspe uz stepenice i ode pod tuš. Bilo mu je milo, kad je vruća voda is-
prala s njega neugodnu masnoću. Zatim obuče svježe gaće, samo da bi se okolo vrzao i bio
čisto odjeven, sve dok ne. dođe vrijeme da se opet javi na rad.
Angelo se ispružio na svojoj postelji, odjeven u same gaće. Kosa mu je još uvijek bila
vlažna. Izgledao je vrlo čist. Bilo je jasno, da u tom uživa. Čitao je neku otrcanu, davno
odbačenu zabavnu knjigu.
»Donio sam karte«, reče i pruži Prewu knjigu. »Čovječe, izvrsno se osjećam. Čitao sam o
Tom MiKUI i o Ralstonovim strijelcima II. Bum! Bum!« viknu Angelo, svijajući kažiprst i na-
pinjući palca, kao da puca u sportaše i ljude iz specijalnih službi, koji su ležali u svojim

I Tom Mix, proslavljen cowboyski glumac nijemog filma

rođen 1880, umro 1940.
II Ralston Straight Shooters. James Layton Ralston (1881-
1948) bio je uvaženi kanadski političar i ministar narodne
obrane (1926.-30. i 1940.-44.). Straight Shooter je općenito
»slang« pojam za uvaženu i poštenu osobu.

1261
posteljama. »Ralstonovi strijelci uvijek pobjeđuju, a daljnjih je tisuću crvenokožaca zagrizlo
u ledinu«.
»Tajna skrovitog ranča, u glavnoj ulozi Tom Mix«, pročita Prew. »To nisu Ralstonovi
strijelci. Ralstonovi strijelci su oglas«.
»Kakva je tu razlika? Obično sam mladi G-man« I. Tu nema razlike. Ja i J. EdgarII bili
smo takvi. Ti crteži zaista izgledaju kao stari Tom, zar ne?«
»Zanima me, što se dogodilo s njime? Nisam ga nikad više vidio«.
»Uginuo mu je konj, pa se morao povući«, odvrati Maggio.
»Tony«, javi se Readall Treadwell dolazeći iz latrine. Oko njegovog krupnog tustog
trbuha, ispod čijeg su se sala skrivali snažni mišići, bio je ovijen ručnik. Pupak mu je bio
udubljen, a dlaka oko njega bila je toliko gusta, da se mogla češljati. »Zvao se Tony«.
»Sjećate li se Buck JonesovaIII konja Silvera?« upita Prew. »To je bio pravi konj«.
»Dakako, čovječe«, kimnu Maggio. »I Buck i njegov konj imali su najkrupnija prsa, koja
su ikad stvorena.«
»Bio je ronilac«, dobaci Readall Treadwell sjedajući, »prije nego što je došao k filmu. To
sam pročitao u nekom filmskom magazinu«.
»Bio je mornar«, prezirno će Maggio. »Ne treba vjerovati u sve ono sranje u takvim
časopisima. To je propaganda, Bio je mornar i malo se skitao naokolo poput Jack Londona«.
»Pa ipak«, usprotivi se Readall Treadwell, »kad je Buck Jones nekog oborio, taj bi i ostao
oboren. Primite i mene u igru.«
»Nemoj mi smočiti taj prokleti pokrivač«, javi se Maggio, »ili ću te oboriti, pa ćeš i ostati
oboren«.
»Sjećate li se Boba Steele?IV upita Prew, kad se Reedy pomakao da podmetne papir poda
se. »On je bio jedini, koji je umio da obara ljude. Po prirodi je bio pravi mlat. Lijepo ga je bilo
gledati u borbi. Odmah si mogao reći da je pravi borac!«
»Vidio sam ga u filmu »Miševi i ljudi«, odvrati Maggio. Glumio je Curlyja, gazdinog svaka.
Ljudi, bio je pokvaren kujin sin u punom smislu te riječi.«
»No u svojim filmovima bio je veoma dobar«, dobaci Readall Treadwell.
»Dakako da jeste«, nezadovoljno će Maggio. »Valjda ne misliš, da će igrati intriganta, kad
su mu davali glavnu ulogu. Htio bih da znam«, nastavi on, »što se zbilo sa starim Hoot
Gibsonom? Jedva ga se sjećam. Bogami, bio je sijed, dok sam ja još bio dijete«.
»Mislim, da je već mrtva«, dobaci Prew.
»Bože«, uzdahne Maggio, »volio bih da imam malo pržen? kukuruznog zrna«.
»I ja«, kimnu Prew. »Mislim na njih već čitavih deset časaka«.

I G-man kratica za agenta FBI-a. Taj im je naslov bio

podijeljen zbog oružja (gun) koje su stalno nosili i u borbi s
gangsterima smjeli odmah upotrebiti. Uvjet za prijem u agente
FBI-a sada je završen koledž.
II J. Edgar Hoover, ravnatelj Saveznog ureda za istraživanje
(FBI). Na tom je položaju od 1924., kad je uveo oštru borbu
protiv američkih gangsterskih organizacija (posebno u
Chicagu).
III Buck Jones, glumac nijemog filma, koji je zajedno sa
svojim konjem Silver Kingom nastupao u ulogama s Divljeg
Zapada.
IV Bob Steele i Hoot Gibson, glumci nijemog filma, glumili
u ulogama s Divljeg zapada.

1261
 »Oni u glavnoj kantini su dobili i stroj za prženje«, dobaci Readall Treadwell. U glasu mu
se osjećala nada.
»Nitko od nas nema ni pare«, reče Maggio.
»Ni ja«, potvrdi Treadwell, »ako si to mislio reći«.
»Redovito sam svake subote popodne odlazio onamo da jedem kokice«, nadoveže Maggio.
»Sjećaš li se Johny Mack Browna?«»

1261
 »Onaj s južnjačkim naglaskom?« upita Prew. »Oko šešira je nosio vrpcu od sirove kože? I
obično ga spuštao obješenog niz leđa?«
»Da, da, to je taj«, kimnu Maggio. »Ne znam što li se do godilo s njime? Nikad ga više ne
vidim«.
»To si već maloprije rekao«, dobaci Prew, spustivši ruku. »Ljudi umiru. Ili bivaju
unaprijeđeni. Ili odlaze. Što kažete na to, da se porazgovorimo o čemu drugome?«
»Starimo, ljudi«, nastavi Maggio, kojemu je bilo devetnaest i po godina. »To dosad nisam
zapazio.«
»Tom Tyler«, javi se Readall Treadwell. »I to je bio jedan od njih!«
»Nikad ga nisam volio«, odvrati Maggio. »Bio mi je odviše lijep. Ali sjećam ga se. Sad
glumi intrigante u tehnikoloru. Fil- movane drame s Divljeg zapada«.
»Historijske epose«, kimnu Prew. »Tako ih sad nazivaju«.
»Svi pravi cowboyi treba da su danas glazbenici«, dobaci Prew. »U prvom redu
glazbenici, a onda cowboyi. Zato, što se više ne snimaju pravi filmovi s Divljeg zapada, već
glazbeni filmovi«. Odjednom se iznenadi i rastuži opazivši, da je proma trao jedan period
američke povijesti, a i sam bio dio toga perioda, koji isto tako sigurno umire, kao što su
umrli i indijanski ratovi na preriji, koji su rodili taj period. Sve to umire, a on to promatra, a
svo to vrijeme i sam je dio svega toga, a da pritom nije znao, da je dio toga ni da to umire.
»Misliš Gene Autryja«, kimnu Maggio, »Roy Rogersa i njegova konja Triggera«.
»Čitao sam da je Gene Autry još kao dječak bio skaut od stijega orlova«, javi se Readall
Treadwell.
»Vjerujem«, kimnu Maggio. »U mom rodnom gradu su članovi toga stijega bili sami
popovski i učiteljski sinovi. I ja sam bio skaut drugog razreda, sve dok me nisu izbacili iz
čete zbog toga, što sam se potukao s pomoćnikom vođe skauta«.
»Gene Autry može pjevati crkvene pjesme punim glasom«, reče Prew docirajući. »Nitko
drugi to ne može. Takvu vrst glazbe ne možeš komercijalizirati, a da je istodobno ne uništiš«.
»Ne gledaj me«, usprotivi se Maggio. »Ja je nikako ne volim. Ništa ne možeš
komercijalizirati, a da to istodobno ne uništiš. Pogledaj samo radio«.
»Ali svi ti momci«, smeteno će Prew, jer je to za nj bila veoma važna stvar i jer je iz sve
snage pokušavao da to rastu

1261
 mači, da pronađe riječi za ono, što ga je cijelo vrijeme ljutilo. »Ti momci! Oni su čista
imitacija«, konačno završi mlako.
»I John WayneI je bio momak od oka«, javi se Readall Treadwell. U glasu mu se osjećala
čežnja.
»Nije više«, odbije Maggio. »Uznapredovao je do pustolovnih filmova. Daj mu još pet
godina, pa će prijeći u dramu«.
»Isto tako počeo je i Gary Cooper«, dobaci Readall Tread- well. »Jednom je zaista bio
pravi cowboy«.
»Ne možeš Gary Coopera usporediti s John Wayneom«', usprotivi se Maggio.
»Ja ih i ne uspoređujem. Samo sam rekao, da su obojica započela u filmovima s Divljeg
zapada. Nijednog od njih ne možeš usporediti s Gary Cooperom«.
»Mislim da ne mogu«, kimnu Maggio. »Nadam se, da ne mogu. Gary Cooper je mnogo
ozbiljniji glumac, i nije samo za obične pustolovine. Kad bi se prikazalo sve, cijela bi zemlja
pristala uz Gary Coopera«.
»To veli i Hedda HopperII«, kimnu Readall Treadwell.
»Dođavola i Hedda Hopper«, zagrijano će Maggio. »Moja je stvar, volim li Gary Coopera.
Usprkos Heddi Hopper, a ne zbog Hedde Hopper. Cak i moj stari ćaća voli Gary Coopera.
Svaki put kad se prikazuje kakav film Gary Coopera, moj ćaća odlazi da ga gleda, pa čak i
po kiši. Pritom ne umije ni deset riječi engleski«.
»U redu, ja sam to samo onako spomenuo«, reče dobroćudno Readall Treadwell, kao što
govore snažni i debeli ljudi vedre prirode, u kojima nema one pakosti, svojstvene debelim
ljudima, najgore pakosti, koja uopće postoji, izuzev žensku pakost. Kolike li razlike između
debelog Reedyja i debelog Willarda, pomisli Prew.
»Nemoj to ni spominjati!« dobaci Maggio.
»U redu«, naceri se Readall Treadwell. »Što to smeta, što smeta, ako sam čitao njezin
članak, Angelo? Valjda me ne kaniš izmlatiti, budem li ih čitao?«
Maggio se naceri, a zatim se nasmije. Vatrena talijanska srdžba se isto tako brzo slegla
kao što je i izbila. »Dakako, iz- mlatit ću te«, odvrati on. »Misliš li, da bi imao ikakvih izgleda
protiv mene? U ormaru čuvam odrezani biljarski štap za momke kakav si ti«.

225

I John Wayne, filmski glumac, nastupa u filmovima s Divljeg

Zapada. * Hedda Hopper, reporterka intimnih života
hollywoodskih filmskih zvijezda.
II15 Odsada do vječnosti

1261
 »Dobro je«, dobaci Prew. »Izmlati ga kasnije. A sad podijeli karte«.
»Ne bih više volio igrati«, odgovori Maggio. »Držim, da su mi se umorile ruke. Igra bez
novaca nema čara. Ja prestajem. Umjesto toga pogledajmo malo moj stari album s
fotografijama.«
»Ja sam za to«, odgovori Prew. I njemu su dojadile karte, sad kad se iznenada razvila
zanimljiva konverzacija. Misao na Willarda podsjećala ga je međutim na to, da bi trebao
bolje iskoristiti za nj tako skupocjeno vrijeme, što toliko brzo prolazi, a on ga sad trati na
beznačajnosti.

Promatrao je Angela, kako je izvukao veliki album, gotovo posvema pun. Najmanje je
tisuću puta gledao taj album i poznavao ga jednako dobro, kao što bi poznavao svoj vlastiti
album, da ga je ikada imao. Nije međutim, nikada imao povjerenja u sabrane fotografije.
Snimke su uvijek na neki način bile namještene i nikad nisu posve vjerne. No sad je ipak
kadšto poželio, da ih je sabirao, jer sve kad snimke i ne bi bile posve vjerne, one bi mu ipak
pokazivale sva ona mjesta, na kojima je boravio i ljude što ih je poznavao, a pokazale bi mu
ih onako, kakvi su onda bili. I tako bi mu te snimke usprkos svojoj neistinitosti dozvale u
sjećanje istinite uspomene, upravo onako, kao što su to očito činile i Angelu.
Prva trećina albuma, koju im je Angelo uvijek najprije pokazivao, bila je posvećena
mladom Angelu iz Atlantic avenije u Brooklynu. Vjerovao ti ili ne vjerovao, samo dođi i
pogledaj sam, taj je Angelo zaista imao obitelj! Eto vojnika, koji je zaista imao obitelj. Tu su
svih petnaest: najprije tusti, okrugli, posve očito odviše popustljivi i svakako nedovoljno
dostojanstveni, nasmiješeni gospodin Maggio, koji se iz sve snage trudio da suzdrži smijeh i
da poprimi dostojanstveno držanje, ali mu to nije uspjelo; zatim je tu bila još deblja gospođa
Maggio, ozbiljna otegnuta lica, tvrda i sitničava, koja je o svemu odlučivala, koja je
gospodarila u obitelji i nikad se nije smijala. Sad je nastojala da se smije i da ne izgleda
odviše dostojanstveno, ali joj to nije uspjelo. Oboje je iz sve snage pokušavalo, da prevari
kameru, kao što svaki pokušava da pokaže samo ono, što bi htio pokazati. S njima se na
snimci nalazilo i njihovo trinaestero nasmijanih potomaka. Svih trinaestero kesilo se u
kameru, nastojeći da pokažu onaj specijalni lažni izraz, koji je pokrivao sve osim radosti,
one radosti, što je svi oni koji se slikaju (osim ako su snimljeni, a da to ne znaju), uvijek
pokazuju pred kamerom, (Tako postupamo i mi umjetnici, mrko je razmišljao on, sjećajući
se, kako je u svoja povečerja unio one tajne, o kojima nije mogao govoriti, mi umjetnici, koji
moramo da se pred publikom prikazujemo stidljivim). Svi su bili obučeni u svoja najbolja
odijela, tako da je mali Angelo mogao njihovu sliku nositi uvijek sa sobom. (I zvuči i mirisi
trgovine mješovite robe u Atlantic aveniji u Brooklynu sa stanovima u gornjem katu, sve mi
se to ukazalo, razmišljao je Prew, premda nikad nisam bio ondje ni vidio to i premda
vjerojatno nikada ne ću vidjeti, ali sada to isto "tako dobro poznajem, kao da sam uvijek
poznavao.)
Posljednje dvije trećine albuma bile su posvećene Havajima i vojsci. Tu su bile i
turističke snimke Havaja i vojske, dvije posve drukčije stvari, te turističke fotografije
Honolula, mor- monske crkve, Waikiki Beacha, velikih hotela (Halekulani, Royal Hawaiian,
Moana, koje nitko od nas nije nikada vidio iznutra). Diamond Heada, turistička slika
Schofielda, koja je izgledala toliko ljupko, da biste poželjeli da vas mobiliziraju u tu sretnu
semlju.
Bile su to slike neobične Wahiawe bez mirisa, svih onih mjesta, što su ih turisti gledali
izvana, i mislili su da su lijepa, a njihovo se gledanje odražavalo na tim fotografijama, ali on
je sva ta mjesta poznavao već iznutra (izuzev, dakako: Halekulani, Royal Hawaiian, Moana,
Lau Jee Chaisovu restauraciju i restauraciju Ala Wai) iz posve drukčije perspektive, koju
nije uhvatila nijedna fotografija, pošto su naše fotografije unutrašnjosti svega toga čiste šale:
neki momak pod šljemom, koji se smješkao u Četnoj ulici, ili neki momak u punoj poljskoj
opremi, smješkajući se bajonetu na pušci što ju je držao u stavu počasne straže, ili čak dva i
tri momka s pivskim bocama u rukama, ovijenim oko vrata svojih drugova, uredno
prekrštenih nogu, smješkajući se pred kakvom palmom ili pred kapelicom ili pred

1261
boksačkom arenom. Zatim prljave šale kao ona serija francusko-havajskih ljepotica iz kuće
Big Sue u Wahiawi, najprije u haljinama, zatim u donjem rublju, onda u gaćicama, pa bez
igdje ičega, i na kraju u nezgodnom položaju, svega pet poza, dolar po seriji ili četvrt dolara
po komadu. Ili možda ona najveća, najkrupnija šala: snimke čete na čelu s kapetanom, koji
se prijazno smješka, a iza njega nacerena lica svih njegovih ljudi.
Posvuda same šale, jer svi se mi neprekidno posve nagonski smiješimo, čim nam se na
puškomet približi fotografska kamera (ili reporter).
Tako je razmišljao Prew. I zbog toga nitko ne zna, kako izgledamo iznutra, sve dok ne
stignu ovamo, već nas neprekidno promatraju kao »naše drage momke«, a ako su nas i
upoznali, obično nas zaborave, jer nema nigdje ničega, što bi ih na nas podsjećalo. Neka
sam, dakle, proklet, budem li ikada sabirao takve snimljene šale o stvarima kojima se zaista
ne mogu smijati. No da imam trublju i da mogu snimiti njezin glas, njega bi se oni sjećali,
razmišljao je on. Bogami, vrlo bih volio, da sam ja taj čovjek, koji bi ih podsjetio.
»Ti i tvoje proklete turističke fotografije«, reče Prew Angelu. Govorio je gorko, jer je to
možda već stoti put rekao.
»Ah, ja sam s tim počeo«, odvrati Angelo. »Znaš da ih imam samo zbog toga, da bi ih
pokazivao svojoj obitelji, kad se vratim kući. Znaš da bi oni htjeli da vide kako izgleda
Wahoo«.
»Ali Wahoo ne izgleda ovako«.
»Dakako da ne izgleda, ali oni to ne će znati. Oni bi htjeli da vide upravo ovo, a ne ono,
kako u stvari jeste. Eto, pogledaj ovu sliku«, reče pokazujući neku novu fotografiju, divnu
kinesku djevojku u haljini sa cvjetnim uzorcima i kapicom, koja je zaljubljeno gledala preko
ramena, sigurno u svog ljubavnika, gledala onako čisto, kao što može da gleda samo lijepa
mlada Kineskinja, hineći ljubav. Bila je to slika, od koje je svaki poje dini vojnik u kasarni
imao bar dva komada, jer si ih u svakoj kantini na otoku mogao dobiti uz cijenu od deset
centi po paru.
»To je strašno! Upravo me obara na pod«, reče Prew.
»Ali meni se sviđa«, usprotivi se Readall Treadwell.
Maggio se naceri: »To je ona, reći ću im kad se vratim kući, to je ona, s kojom se umalo
nisam oženio, godinu sam dana ljubakao s njome, a onda sam je ostavio«
»Djevojka, koju sam ostavio«, reče Prew i poče porugljivo zviždati tu pjesmu. Nije
međutim ustao i otišao, premda je to mogao učiniti.

Malo kasnije svi su još bili zabavljeni promatranjem albuma, kad u sobu uđe Bloom,
stigavši ravno ispod tuša. On stane kraj Readalla Treadwella na drugoj strani i sagne se, da
i on promotri slike, premda ga nitko nije pozvao.
Ona četiri vojnika, koja su nijemo promatrala album, sačinjavala su skupinu, koja ni u
kom slučaju nije mogla izgledati opasna. Ali Bloom, kako je Prew kasnije razmišljao, nije bio
čovjek, koji bi dulje vremena htio ostati u pozadini, čak ni kod albuma s fotografijama, ako
baš nije morao da ostane.
Vjerojatno je stvar izveo samo zato, da bi svi znali, da se na poprištu pojavio veliki Bloom,
upravo zbog toga, jer se nitko nije ni osvrnuo na njegov dolazak. No onim što je učinio, stvo -
rio je sebi najmanje dva neprijatelja, a možda i tri neprijatelja, koji će mu u buduće zauvijek
ostati samo neprijatelji. Bloom je uvijek radio takve stvari.
Sve se odigralo veoma brzo. Još čas ranije postojala je tu naoko posve mirna slika, što
su je sačinjavala ta četiri vojnika promatrajući album. Onda slika zadrhta, pokoleba se i
slomi se, kao što se mijenjaju sni, i poče se nastavljati dalje u nizu naoko nepovezanih
akcija: jedan, dva, tri i tako dalje, na prekide, kao u nekom starom filmu. Sve se odvilo
odviše neprecizno i odviše brzo, da bi čovjek mogao to da razumije, kao što cbično biva, a
nad cijelim tim djelovanjem vladao je jedan osjećaj: dođavola s time — kao uvijek kad je
čovjeku nečega preko glave dosta.
Bloom proturi ruku između njihove dvije glave i pokaže u sliku neke male crnooke
petnaestgodišnje djevojčice maslinaste puti. Bila je to Angelova najmlađa sestra. Sjedila je
posve u holywoodskom stilu, odjevena u kupaće odijelo, u brooklynskom ljetnom suncu na
rubu krova pokritog crijepom, koji je bio još uprljan čađom iz prošle zime. Na ženski je način

1261
pokušavala da pokaže svoje djevojačko, ali punašno mlado tijelo, kojim se ponosila, jer su se
muškarci za njom već okretali. No posve očito njezino tijelo nije bilo tijelo odrasle žene, jer
ga ona nije još iskušala, i jer je zasad imala samo posve nejasnu romantičnu predodžbu o
tome, na koji način se žena služi svojim tijelom. Nije to bila baš dobra slika, ali Bloom reče
napo oduševljen, a napo zadirkujući:
»Čovječe, okladio bih se, da je ta djevojka u postelji prava vatrena guzica«. Zatim se
zadovoljno nasmije svojoj uspjeloj šali.
Prew, koji nije opazio, da je Bloom kraj njih, ali je dobro znao, da je to Maggiova sestra, i
što više znao je, da je i Bloom u to upućen, jer su svi mnogo puta pregledali taj album, osjeti
da ga je prošla jeza pod utiskom onakve prepasti, koja Hao da zaustavlja tok vremena. Onda
ga odjednom prože crvena vatra mržnje. Napol se stidio zbog Blooma, a napol se razgnjevio
na njega, jer je on to namjerno izveo, možda u šali, a možda i ne u šali, no na svaki način
zbog gluposti. Vjerojatno u šali na svoj grubi pokroviteljski zapovjedni način. Ali čak i u toj
šali ležala je svijesna uvredljiva pakost. Bešćutno je gazio po jednom od onih rijetkih tabua,
što ih valja poštovati, stvari što ih nikad nitko nije drugome rekao, pa ni u vojsci. Vatra
mržnje bila je tako vruća, da bi Prew najradije udarcima ugasio posljednju iskru života iz
tolike gluposti.
Ali prije nego što je mogao da podigne glavu, opazi odjednom, da nosi cio teret albuma i
ugleda Maggia, kako šutke odlazi k svom ormaru, otvara ga, nijemo se i mirno okreće, pri-
stupa Bloomu i kako ga svom snagom, kojom je raspolagao, udara otpiljenim krajem
biljarskog štapa po glavi.
Prew pomno zatvori knjigu. Došli smo dakle do toga, pomisli, pa prebaci album na treći
krevet, da ga zaštiti od oštećenja. Zatim ustane, spreman na borbu. Readall Treadvvell, koji
je vidio Angela gdje dolazi, promišljeno se povuče u prostor između postelja, da mu ne stoji
na putu, da obojici ne stoji na putu.
»Dođavola«, viknu Bloom gromkije nego što je odjeknuo zvuk udarca biljarskog štapa o
njegovu glavu. »Udario si me ti, mali dago«!
»Kladi se ti za svoju guzicu!« reče Maggio. »Udario sam te štapom za biljar. A udarit ću te
opet!«
»Što?« upita Bloom, zatreptavši očima. Udarac, koji bi bio oborio vola, nije dovoljno
ozlijedio njegovu masivnu lubanju da ga obori. Nije mu se ni zamutilo u glavi, pa čak nije
morao ni da sjedne. Još uvijek nije pojmio, što mu se dogodilo, ali postepeno poče u njem
svitati, a s tim poimanjem raslo je i njegovo ogorčenje.
»Štapom za biljar?«
»Baš time«, jasno i razgovijetno odvrati Maggio, »a to ću učiniti i opet, odmah sada, a
osim toga uvijek i posvuda, kad god se približiš meni ili mojoj postelji, bez obzira zbog čega«.
»Ali zašto? Tako se ljudi ne bore! ZeliŠ li se tući, izazovi čovjeka«. Bloom položi ruku na
glavu i povuče je, svu uprljanu krvlju. Kad je ugledao krv, konačno je posvema shvatio, što
se dogodilo, pa ga obuze slijepi divlji bijes zbog te njegove prolivene krvi.
»U borbi s tobom imao bih krasne izglede, zar ne?« upita Maggio.
»Zašto, prokletniče!« poviče Bloom, i ne slušajući ga. »Ti prljavi, kukavni, puzavi, lažljivi,
bijedni...« Morao je prestati, jer više nije nalazio riječi, da žigoše tu povredu svih sportskih
pravila. »Ti dago«, nastavi on, »ti kukavni mali dago! Zar je to način, na koji se kaniš boriti,
zar se želiš tako igrati... «
On pojuri kroz spavaonicu do svoje postelje, protrčavši kroz red vojnika, koji su ustali i
radoznalo ga promatrali. Pritom je neprekidni lanac sočnih i krepkih kletvi navirao iz
njegovih usta. Ondje stade navlačiti svoju vreću, da iz nje izvadi bajunet, sipa jući sve
prostote, kojima se mogao dosjetiti i ponavljajući ih, kad mu više nijedna nova nije pala na
pamet. Onda pojuri natrag držeći u ruci goli bajunet, koji se u njegovoj ruci pakosno svje-
tlucao, sav prevučen uljem. Iz usta su mu još uvijek navirale gromke psovke. Protrčao je
kroz čitavu sobu, u kojoj nitko nije ni pokušao da ga zaustavi. Samo Maggio istupi u prolaz
između postelja, držeći štap u ruci. Bio je spreman da prihvati borbu. Činilo se kao da je u
veliku prostoriju odjednom kliznula smrt, približujući se lakim koracima poput pantere,
koracima boksača.

1261
 Prije nego što su mogli da se sukobe u sredini pozornice i prije nego što su mogli da
započnu predstavu, koju njihova još uvijek napol preneražena publika nije uopće željela da
vidi, odjednom među njih stupi četni starješina Warden, kao da gaje doveo onaj njegov
sablasni osjećaj za skrivena zbivanja. Mahao je željeznom motkom sa stalka za puške, počeo
divlje i prostački proklinjati i pozvao obojicu, da se s njime pobiju, a on će ih za čas i bez po
muke zatući. Bio je izašao iz svoje sobe da zabrani buku, koja mu je ometala popodnevni
san, a kad je vidio, što se zbiva, umiješao se i on. Gledaoci zanijemiše; učinio se kao os-
vetnički genij discipline i autoriteta, koji kao da je na tajanstven način iznikao iz zemlje.
Sama njegova prisutnost bila je dovoljna da oba borca prikuje na mjesta gdje su se nalazili.
»Bude li ovdje, u mojoj četi, netko ubijen, onda ću ja to obaviti«, porugljivo će Warden,
»a ne će to obaviti dva dojenčeta, koji se naprave u hlače, kad ugledaju mrtvaca. No? Dođite!
Zašto ne dolazite?« zareži on, a njegov beskrajni prezir doveo je do toga, da su se obojica
sami sebi učinili smiješnim. Popuštanje nije više značilo povredu ponosa, već je naprotiv bilo
jedini način da spase taj ponos.
»Ne ćete li?« rugao se Warden. »Onda baci bajunet ovamo na postelju, Bloom, kad ga i
onako ne kaniš upotrebiti. Budi dobar dječak! Tako«.
Bloom poslušno i nijemo učini ono, što mu je bilo zapovjeđeno. Krv mu je tekla preko
čela, ali u očima mu se opažao jasan izraz olakšanja.
»Čini se da si se bojao da nitko ne će doći da te na čas zaustavi, što?« kresne Warden.
»Ubojice! Opasni momci! Krvoloci, pravi ubojice. Maggio, daj Prewittu taj štap.«
Maggio pruži štap Prewittu. Izgledao je kao izbijen pas. Napetosti je nestalo.
»Ako se hoćete tući, momci«, viknu netko, »borite se šakama i to vani na travnjaku!«
»Jezik za zube«, zagrmi Warden. »Ovdje nema tučnjave. A nema ni nikavih glupih
prijedloga, što ih stavljaju luđaci, koji bi htjeli da stoje i gledaju kako se ta dva idiota među-
sobno ubijaju«. On se osvrne, spreman na borbu, ali nitko se ne opre njegovom pogledu.
»A sad vas dvojica«, nastavi Warden. »Nijedan od vas nije dovoljno odrastao, da vas
pustimo da se pobijete. Za borbu mora čovjek biti muškarac. Ako se vladate kao djeca,
morate računati s time, da će i drugi s vama postupati kao s djecom«.
Nitko ne reče ništa.
»Imat ćete još dovoljno borbi«, nastavi Warden. »Više nego što ćete moći da podnesete.
Ne ćete morati predugo čekati na nju. Počekajte samo dok kugla kakva strijelca kojega
uopće ne vidite ne pogodi drvo tik iznad vaše glave, a onda dođite k meni i recite mi, kakvi
ste ubojice. Onda ću vam vjerovati da ste momci od oka, da ste pravi junaci. Junaci!«
usopljeno će on. »Dođavola«.
Nitko ne reče ni riječi.
»Desetaru Milleru«, reče Warden, »oduzmi tom djetetu bajunet i spremi ga; on nije još
dovoljno star, da se igra njime. A onda odvedi Blooma k njegovoj postelji, posadi ga na nju i
pripazi da ostane ondje. Neka sjedi s licem okrenutim prema stijeni, kao kažnjeno dijete. Ne
smije se ni maknuti, osim ako mora poći na latrinu, a i onamo ga otprati i pripazi da se
vrati, jer njega ne smijemo pustiti da sam luta naokolo. Ne zaboravi da mu zakopčaš hlače«.
»Prewitt, želim da to isto učiniš s malim djetencetom Mag- gijem. Obojica će ostati ovdje,
dok ne dođe vrijeme da se pođe u kuhinju. Nikakva razgovora! Cini se, kao da za tu četu
moramo dati urediti nekoliko magarećih klupa.
»Bude li jedan od te dvojice pokušao da protuslovi, hoću da to znam. Zbog takvih stvari
dolaze ljudi pred ratni sud, premda bi bila prava sramota da izvodimo djecu pred ratni sud.
To je jedini razlog, zbog kojeg vas obojicu nisam dao zatvoriti. Jeste li me razumjeli?«
»No, eto«, završi on. »Ima li još kakva malenkost, za koju bih se morao pobrinuti? Ako je
nema, možda biste vi balavci mogli biti toliko mirni, da bih fino odspavao!«
On se okrene i ozlojeđen ode u svoju sobu. Nije čak ni počekao, da vidi, jesu li njegove
zapovijedi pvršene. Momci su se tiho kretali i izvršili ono, što im je bilo zapovjeđeno. Spa -
vaonica se smiri. Maggio je sjedio u jednom kutu, a Bloom u drugom. Nitko nije znao da se
Warden suhih ustiju bacio na svoju postelju i da je sa čela obrisao znoj, što mu ga na nj na-
tjerao strah. Odlučio je, da će deset časaka mirno ležati i da će tek onda proći kroz
spavaonicu, da popije gutljaj vode, koji je veoma nužno trebao.
»Ima pravo!« šapne Maggio Prewittu. »Divan je to momak, taj Warden. Jesi li to znao?«

1261
 »Da, znao sam«, uzvrati Prew također šaptom. »Mogao vas je dati i zatvoriti. Nema
mnogo takvih kakav je on!«
»Još nikad nisam vidio mrtvaca«, pašnu Maggio. »Osim svog djeda u lijesu, kad sam još
bio dijete, a onda mi je pozlilo«.
»No, ja sam ih već vidio, pa rekao Warden što mu drago. Mnogo sam ih vidio. Kad se
čovjek jednom navikne na tu misao, mrtvi ljudi nisu drukčiji od mrtvih pasa«.
»Smetaju me i mrtvi psi«, šapne Maggio. »Vjerojatno sam nešto krivo učinio, samo ne
znam što. Ne vidim kako sam mogao postupiti drukčije, kad je onaj veliki klipan onako
nešto rekao«.
»Reći ću ti što si krivo učinio. Tvoja je pogreška u tome, što ga nisi dovoljno čvrsto
odalamio, da ga oboriš na zemlju. Da se onesvijestio, ne bi bio izgubio glavu. Možda bi
kasnije vrebao na te, ali i u to sumnjam«.
»Zaboga«, usprotivi se Maggio šapćući. »Udario sam ga koliko god sam mogao. Taj mora
da ima glavu od betona«.
»I ja tako mislim!« šapnu Prew. »Upusti li se on ikada sa mnom, ja ga ne ću udariti po
glavi«.
»Da, da. Veoma mi je drago, da nas je Warden zaustavio«.
»I meni«, reče Prew.

PETNAESTO POGLAVLJE

Tako su sjedili, sve dok zvuk kuharoye zviždaljke nije dopro kroz prozor, pozivajući ih
natrag na rad. Onda pođoše dolje pojedinačno i šutke. Nijedan od njih nije prozborio s
drugima ni riječi. Te večeri nisu kuhinjski pomoćnici razgovarali, a pogotovu se nisu šalili.
Za sada čak ni Bloom nije bio raspoložen da razgovara. Vjerojatno se još uvijek trudio da
sam sebi razjasni, da li je neočekivani svršetak toga popodneva povrijedio njegovu čast ili
nije.
Čak i Stark je zamijetio potišteno raspoloženje i šutnju, pa je izišao i zapitao Prewa, što
se to dogodilo gore na katu i što je izazvalo tako silno neraspoloženje. Prew mu ipripovjedi,
premda je Stark očito već znao za stvar. Vjerojatno mu je is- pripovjedio netko, koji je kao
obično dotrčao dolje noseći novost, čim se stvar dogodila, kao što to uvijek netko učini, pa je
Stark samo htio da provjeri stvar i da dobije izvještaj iz prve ruke, kao što to uvijek rade
dobri policajci i podoficiri.
Prewu je bilo drago, što je Stark upitao baš njega. Sjećajući se, što je Stark učinio toga
jutra, on bi mu i onako sve ispripovjedio.
»Vjerojatno će to biti poduka za tu debelu svinju«, reče Stark.
»Nikakva poduka njemu ne koristi«.
»Mislim, da imaš pravo«, odvrati Stark. »Židovi nikad ništa ne nauče. Još uvijek misle da
su odabran narod božji. Ja ih ne volim, to znaš, ali vjerujem da će se taj čovjek visoko
uspeti. Govorili su, da će ga Stari u travnju poslati na prvi tečaj za podoficire. Ne će dugo
trajati i on će biti desetar. Kad dobije širite, on će tebi i Angelu dobro zapapriti«.
»Ne će baš previše«.
»Dobrom vojniku se nikako ne može odviše zapapriti«, po- rugljivo će Stark.
»Možda««, dobaci Prew. »U toj me jedinici progone mnogo jači ljudi, nego što je budući
desetar Bloom. Htjeli bi me prisiliti da boksam, ali to nije još nikome uspjelo«.
»Točno«, potvrdi Stark. »Tebe nije tako lako utjerati u kozji rog, što?«
»Nije, nikako«, odvrati Prew. »Ne mogu dopustiti da me takva šačica intriganata
šikanira«.
»Ne«, reče Stark, »to čovjek ne može dopustiti!«
Prew slegne ramenima. »Možda imaš pravo. Ali ja, eto, mislim ovako. Zašto da to ne
reknem? Ne hvališem se!«

1261
 »Znam da se ne hvališeš. Ali nikad nisam mogao da uvidim, zašto netko skreće s puta,
da ih upita za dopuštenje«.
»Ne skrećem s puta i ne pitam za dopuštenje«.
»Ti tako ne misliš«, odbije Stark. »Ali oni to misle!«
»Ja samo želim da me ostave na miru!«
»Na ovome svijetu danas ne ostavljaju nikoga na miru«, dobaci Stark.
On sjede na stol kraj sudopernice, izvuče vrećicu s Golden- Grain duhanom i cigaretni
papir, odvi list papira, zubima otvori vrećicu, pa oprezno i veoma pomno istrese malo
duhana u svinuti papir.
»Napravimo malu stanku«, nemarno će Stark. »Večeras se ne moramo tako žuriti. Cuj«,
doda zatim, »ne bi li možda htio raditi kod mene u kuhinji?«
»Misliš li kuhati?« upita Prew, spustivši strugač. »Da kuham za tebe?«
»Baš tako«, odvrati Stark ne dižući pogled. Zatim ponudi Prewu vrećicu.
»Hvala«, reče Prew i uze vrećicu. »No, ne znam.'Nisam još razmišljao o tome«.
»Ti mi se sviđaš«, nastavi Stark posve zauzet time, da odmakne duhan iz sredine
cigarete, tako da bi bila deblja na krajevima, a ne da se izboči u sredini kad je savije. »Držim
da znaš, da možeš očekivati teška vremena, kad četa nakon kišnog doba započne vježbe na
terenu. Tu će biti Ike Galovich, Wilson i njegov prijatelj Henderson i ćelavi Dhom, Dinamit i
svi njegovi sportaši. Istodobno se sve više približuje boksačka sezona. Naravno, osim ako
promijeniš mišljenje i odlučiš da ćeš sudjelovati u četnim borbama«.
»Držim, da želiš da ti kažem, zašto ne boksam?«
»Ne, ja sam sve to već čuo. Mnogo puta čuo. Stari Ike i ne govori ni o čemu drugome. Da
si u kuhinji, Prewitt, nitko te se ne bi mogao dočepati«.
»Ne trebam nikoga da me štiti«, odvrati Prewitt.
»Nisam te zvao zbog milosrđa, sinko«, rekne Stark odjednom posve jasno i bez ikakva
oklijevanja. »U kuhinji nema mjesta za milosrđe. Ako ne bi mogao da radiš svoj posao, ne bi
ni mogao ostati u njoj. Kad ne bih bio uvjeren, da ćeš ti moći raditi, ne bih te uopće ni
upitao«.
»Nikad nisam volio raditi u zatvorenim prostorijama«, polako odvrati Prew. Shvatio je da
ga Stark posve ozbiljno pita i stao je pomno razmišljati o tome, kako bi bilo vrlo dobro da
može raditi pod čovjekom, kakav je Stark. Kod poglavice Choateabila je ista stvar, ali je
pogreška ležala u tome, što u toj četi nisu desetari vodili svoje jedinice, već su ih vodili
vodnici, koji nisu znali ni engleski. Stark je, međutim, zaista upravljao kuhinjom.
»Već dosta dugo se" želim riješiti Willarda«, reče Stark. »To bi bile dvije muhe jednim
udarcem. Simps bi postao prvi kuhar, a ti bi počeo kao naučnik, da nitko ne zanovijeta.
Onda bih te učinio drugim kuharom i dao te razvrstati kao jedan-šest, kad budeš dovoljno
dugo ovdje, da mi nitko ne uzmogne predbaciti da te protežiram«.
»Misliš li, da bih mogao svladati posao?«
»Prokleto dobro znam, da ćeš moći«, reče Stark, »jer inače ne bih ni pitao«.
»A hoće li Dinamit pristati na to? Kad se radi o meni?«
»Hoće, ako ja to predložim. Zasada sam ja njegov ljubimac«.
»No ja volim ostati vani«, polako, vrlo polako odvrati Prew. »Kuhinja je prljava. Na stolu
je jelo lijepo, ali u tavi odvratno. To mi kvari tek«.
»Nemoj toliko trabunjati«, reče Stark. »Ne želim te ni na što nagovoriti. Ili hoćeš ili ne
ćeš«.
»Sigurno bih htio«, polako reče Prew, »ali ne mogu«, odbije on konačno.
»Kakogod hoćeš«, reče Stark. »To je tvoja smrtna osuda«.
»Samo časak«, brzo će Prew. »Eto, kako ja gledam na to, Stark. Htio bih da me
razumiješ«.
»Razumijem te«.
»Ne, ne razumiješ me. Svatko misli da ima neka određena prava«.
»Stanovita neotuđiva prava«, nađoveže Stark, »pravo na slobodu, jednakost i na traženje
sreće. To sam kao dijete učio u školi«.
»Nisam to mislio«, reče Prew. »To stoji u ustavu. U to i onako nitko više ne vjeruje«.

1261
 »Dakako da vjeruju«, usprotivi se Stark. »Svi to vjeruju, samo ne postupaju po tome. Ali
vjeruju ipak«.
»Eto«, reče Prew, »to sam i mislio«.
»Bar u našoj zemlji vjeruju«, nastavi Stark. »Vjeruju i onda kad to ne čine. U drugim
zemljama čak ni u to ne vjeruju. Pogledaj samo Španjolsku. Ili Njemačku. Pogledaj samo
Njemačku«.
»Dakako«, potvrdi Prew. »I ja sam vjerujem u to. To je također i moj ideal. No ja ne
govorim o idealima, ja govorim o životu. Svaki Čovjek ima neka prava«, nastavi on. »Mislim u
životu, a ne u idealima. Ako čovjek sam ne obrani svoje pravo, nitko drugi mu ga ne će
obraniti«.
»Nema ni zakona ni vojnih propisa, koji bi me prisiljavali da boksam u toj jedinici,
razumiješ li? Zato je moje pravo, da to ne činim, ako ne ću. Ne kratim se ja od pokvarenosti,
već imam za to temeljite razloge. Ako hoću da neku određenu stvar učinim, pa je učinim,
ipak imam i nadalje da živim svojim

životom, a da me pritom nitko ne gura amo ni tamo, sve dotle, dok nikome ne škodim. Moje
je pravo kao čovjeka da ne dopustim da me guraju amo tamo«.
»Da te progone«, dobaci Stark.
»Upravo to. Ali ako pođem u kuhinju, onda se odričem jednog od svojih prava, razumiješ
li? Onda priznajem da nemam pravo, a one druge puštam da misle, da su oni bili u pravu i
da su me na to prisilili. Nije važno, radi li se tu o boksu ili ne. Na svaki način su me prisilili
na kapitulaciju. Razumiješ li mfe?«
»Dobro«, odvrati Stark. »Da, razumijem. A sada pusti mene da ti nešto reknem. Prije
svega«, nastavi on, »ti sve promatraš posve krivo. Polaziš sa stajališta da je svijet onakav,
kako ljudi govore da jeste, umjesto da pođeš s onog stajališta kakav je on zaista. Na ovom
svijetu zapravo nitko nema nikakvih prava, osim onih, što ih može zgrabiti i zadržati. Obično
čovjek samo onda može da stekne nekakva prava, ako ih oduzme nekom drugome.
»Sad me samo nemoj pitati zašto. Ja samo znam da je tome tako. A kad čovjek nešto želi
da zadrži ili dobije, mora o tome voditi računa. Treba da vidi, kako drugi ljudi dobivaju i za -
državaju ono što imaju, pa da se nauči i da onda postupi na isti način.«
»Najbolji način, način što ga većina ljudi najčešće upotrebljava, je politika. Ljudi se
sprijateljuju s čovjekom, koji ima utjecaja, što ga oni trebaju, pa onda iskorištuju njegov
utjecaj. Tako sam i ja radio. U Fort Kamu bio sam isto u tako lošem položaju kao što si ti
ovdje. Ali ja nisam zbog toga skrenuo s puta, dok nisam znao kamo da pođem. Bilo je
gadno, bogami, gadno. No ipak sam ostao. Ostao sam sve dotle, dok nisam bio posve
siguran, da to mijenjam za nešto bolje, razumiješ li? Ustanovio sam da je stari Holmes
ovdje, pa sam došao ovamo i iskoristio njega, da se izvučem odande«.
»Ne krivim te zbog toga«, odobri Prew.
»A sad to malo usporedi s onim, kako si ti izašao iz tru bljačkog zbora«, nastavi Stark.
»Da si zaista bio lukav, dragi moj, ostao bi ondje, sve dok ne bi našao nešto sigurna, pa
odande prešao ovamo. Umjesto što si pobjegao zbog nekog ponosa, napuhnuo guzicu i tražio
premještaj, kao što si ti to učinio. Pogledaj sad kamo si stigao!«
»Nisam imao dobrih perspektiva«, odvrati Prew. »Uopće nisam imao nikakvih
perspektiva«.
»Upravo to ti i kažem. Trebao si ostati, dok ne dobiješ te perspektive. A sad kad ti nudim
besprijekornu stvar, čvrsto tlo pod nogama, ti otklanjaš. Postupaš upravo glupo i
nerazborito, jer je to jedini način na koji može čovjek uznapredovati u životu«.
»I meni se čini da sam stvarno nerazborit«, odvrati Prew, »ali ne mogu da vjerujem, da je
to jedini put, kojim čovjek može napredovati. Jer ako je tome tako, onda čovjek uopće ne
znači ništa, onda on jednostavno ne vrijedi ništa«.
»Da, u neku ruku je to istina«, složi se Stark. »Ali samo onaj vrijedi, koji nešto zna, a ne
sam čovjek po sebi. No u drugom pogledu to nije istina, usprkos svemu nije istina. Gledaj,
posve ie svejedno što si ti. Na tom ne može promijeniti baš ništa na tom svijetu, nikakva
filozofija, nikakvi kršćanski moral, ništa od svega toga. Ono što čovjek u stvari jeste, javlja

1261
se uvijek u nekom drugom vidu i to je sve. Kao rijeka, kojoj se začepilo staro korito, pa sad
traži novo, u kojem je onda struja opet isto tako jaka, samo što se kreće u drugom smjeru«.
»Samo što ljudi u tom pogledu lažu«, odvrati Prew. »Upravo to me zbunjuje. Ljudi tvrde,
da su se uzdigli teškim radom, bogami, teškim i poštenim radom, a u biti su oženili šefovu
kćerku i sve to naslijedili. Ti ipak kaniš reći ovo: da je čovjeku isto tako teško da oženi
šefovu kćerku, kraj tolikih suparnika, kao što je teško da čestitim radom pobije
konkurenciju. To je danas i tako već nemoguće«.
»Uvijek je i bilo«, popravi ga Stark.
»Složit ću se s time. I ti bi htio da ustvrdiš, da je i taj čovjek jednako vrijedan«.
Stark namršti čelo. »Da, u nekom smislu jeste, ali ti si to krivo postavio«.
»Ako je tome tako«, nastavi Prew, »što je onda s ljubavi? Mislim, ako je jednako težak
rad oženiti šefovu kćerku i uspjeti, umjesto da se uspjeh postigne trudom i mukom, onda je
ljubav u oba slučaja isključena. Sto je onda s ljubavi?«
»Jesi li ti sam ikada upoznao ljubav?«
»Ne znam. Kadšto mislim da jesam, a kadšto mi se opet čini, da je sve bilo samo
utvaranje«.
»Mislim«, reče Stark, »da ljudi vole samo ono, iz čega mogu da izvuku ono što žele. I da
ne vole ništa, iz čega ne mogu izvući ono što žele«.
»Ne«, usprotivi se Prew, sjetivši se Violet, »nemaš pravo. Ne možeš reći da ljubav ne
postoji osim u romanima ili u mašti«.
»Dovraga, ja to ne znam«, razdraženo će Stark. »Sad mi postaješ odviše dubok. Rekao
samrti sve što znam. Gledaj: mi živimo u svijetu, koji sam sebe razdire i to tako temeljito,
koliko to može uz najveći napor da izvede pet stotina milijuna ljudi. U takvom svijetu može
čovjek da izvede samo jednu stvar. A to je, da pronađe nešto, što će biti posve njegovo, što će
mu zaista pripadati, što ga nikada ne će ostaviti na cjedilu. Za tu stvar može čovjek onda da
radi, teško radi, ali taj se rad zaista i isplati. Kod mene je to moja kuhinja...«
»A kod mene moja trublja«.
»... i to je sve, za što se moram brinuti. Dok to dobro obavljam, ne trebam se stidjeti. Pa
sve da se svi ostali međusobno ubijaju i kolju i razdiru cio taj traljavi svijet, mene se sve to
ništa ne tiče«.
»Samo što ćeš i ti s njima otići dođavola«, dobaci Prew.
»Dobro, onda sam se bar riješio svih briga«.
»Ali propast će i tvoja kuhinja«.
»Izvrsno! Budući da ću i ja propasti, onda je i tako svejedno. To je sve što ja znam«.
»Zaista mi je žao, Stark«, polako reče Prew, jer to nije htio da kaže, a istodobno reče i
oštro, jer mu je bilo veoma teško da uopće izgovori te riječi. Poželio je da postoji put, možda
kakav argumenat, što ga je Stark sam upotrebio, koji bi mu dopustio da to ne rekne. Gotovo
se ljutio na Starka, što ga ovaj nije uvjerio, a on je zaista želio da ga netko uvjeri. »Ne mogu.
•Jednostavno ne mogu, i to je sve. Ali nemoj misliti, da ti nisam zahvalan«.
»Vjerujem ti«, odvrati Stark.
»Kad bih to učinio, onda bi sve, što sam dosad učinio u svom životu bilo nevaljano,
vrijedno da se baci«.
»Kadšto je bolje, da čovjek sve odbaci i da počne spočetka. nego da ga se grčevito drži«.
»Ne onda, kad čovjeku nije više ništa preostalo i kad nema nikakva izgleda na nešto, što
će mu ono prvo nadomjestiti. Ti imaš bar svoju kuhinju«.
»Lijepo«, reče Stark, pa odbaci čik i ustane. »Ne gnjavi. Znam da sam sretan, ali to me je
stajalo mnogo truda i muke«.
»Ja te ne gnjavim i veoma bih volio raditi za tebe. Stark, zaista bih volio«.
»Razgovarat ćemo jednom kasnije«, reče Stark. »Skoro će vrijeme da ljudi dođu i ja
moram biti ondje da se pobrinem, da sve bude u redu«.
Prew je gledao za njim. Starkovo je lice još uvijek bilo poput lica svih dobrih stražara i
podoficira, hladno i bešćutno, svijesna maska željezne zakonitosti, protiv koje kod Starka
nije bilo priziva. S tog je lica bila izbrisana svaka sjena ljudske radoznalosti osim onog truna
u svijetlim očima. Ljudi te vrste gube mnogo toga, pomisli Prew, ali onda, kao i drugi, oni
vjerojatno dobivaju mnogo, dobivaju ono što drugi ne znaju. A najmanje što dobivaju, jest
rad, koji vole.

1261
 Zatim prestane razmišljati o tome i vrati se na posao. Priredio se da primi posuđe, koje
će uskoro početi da stiže.

Na otocima ili u blizini mora brzo se spušta tama. Zalaz sunca traje svega nekoliko
časaka. Eto ga, sad je sunce još ovdje i vlada puno danje svijetlo, a minutu zatim sunce je
zapalo i zavladala je noć. Stoji li čovjek na zapadnoj obali, može stvarno da vidi, kako
duboko hladno more guta zlatnu ploču, dok na Blue Rigeu i na planinama Smokies još
nekoliko sati vlada brončani sumrak. Ti si mnogo vidio od ovoga svijeta, Prewitt, reče sam
sebi, i primijeti, kako mu oči napeto trepću, prilagođujući se svijetlu, koje je sve više slabilo.
Moraš priznati, da si zaista mnogo vidio.
Ceta je pojela svoje kobasice i pečeni grah pod električnim svijetlom, a crnu kavu je pila
polako, smijući se i brbljajući. U garnizonu je večer najljepše vrijeme za vojnika, jer ona pri-
pada njemu i jer je on može potratiti prema svojoj volji. Može je potratiti odjednom, velikim
zamahom, a može je i utrošiti pomalo cent po cent kao u kakvoj bonbonieri. Toliko za ovo,
toliko za ovo, dva komadića čokolade, četiri dropsa, jedan bombon za sisanje, a još uvijek su
mi od moga groša ostala dva centa.
Anđerson i Petko Clark zastaše, izlazeći kraj njega i upitaše ga, hoće li im se pridružiti
kasnije, kad donesu gitaru. Andy, danas dežurni trubljač, opasao je platneni opasač sa
crnom torbom za revolver. Remen revolvera prelazio je od kundaka preko njegovih prsiju do
ramena, ispod kravate, koju je zatakao u košulju, a trublja, što ju je za vrijeme službe
morao uvijek nositi visjela mu je na leđima.
»Do devet sati moram ostati u stražarnici«, odvrati on. »Desetar želi poći u kino, pa ga
moram zamijeniti. Kad odsviram, gasi svjetla, imat ću vremena do povečerja. Upravo to je
vrijeme, na koje smo mislili«.
»U redu, što se mene tiče«. Sada je još više želio da brzo završi posao. »Dogovorio sam se
s Angelom, da ćemo odigrati partiju biljara, čim odem odavde«.

1261
 »Smijem li vas gledati?« upita Petko. »Ako mi dopustiš, Prew. U stražarnicu ne mogu
više, jer me je dežurni danas popodne izbacio«.
»Možeš i igrati, ako želiš.«
»Ne, radije ću vas promatrati. Nisam dovoljno vješt da mogu završiti posao«.
»Dođi«, mrzovoljno će Andy. »Zar ne vidiš, da mu se žuri? Uvijek nešto zanovijetaš!«
»Ostavi me na miru«, odvrati Petko, dok su odlazili. »Ne trebaš se toliko napuhavati. Da
danas nemaš stražarenje, i onako bi već s Bloomom otišao u grad onom toplom bratu, a
tvoja gitara lijepo leži u tvom ormaru«. To je bila najgora osuda, što ju je Petko uopće umio
da smisli.
Cim je večera prošla, sve se uskomešalo. Ono nekoliko vojnika, koji su imali novaca,
naručiše taksi, da se odvezu u grad. Veliki broj ostalih, koji nisu imali novaca, izađoše na
vrata, kušajući da zaustave kakav auto, koji bi ih odveo u grad. Neki su otišli u kino ili u
sportsku halu gdje su majstori košarke tridesetpetog puka igrali prijateljsku utakmicu s
momčadi Fort Shaftera. Prew je mogao čuti glasove na mračnom trijemu kako se
dogovaraju, što će poduzeti, pa još više ubrza posao.
Upravo je čistio sudopernicu, kad se opet pojavi Stark.
»Noćas ću u grad, Prew«, reče on. »Hoćeš li sa mnom?«
»Posve sam ogolio«, odvrati Prew. »Nemam ni pare!« ., »Nisam te pitao, imaš li novaca. Ja
imam novaca. Uvijek sačuvam toliko da mi je dovoljno i za veće izdatke koncem mjeseca.
Najljepše se zabavljam onda, kad gotovo nikoga u gradu nema, umjesto da onamo odlazim
na dan isplate, kad čovjek ne može ni da zaviri u bar, a da i ne govorim o bordelu«.
»To je tvoj novac«, dobaci Prew. »Ako hoćeš da ga izdaš za me, nemam ništa protiv toga.
U koliko sati?« Odjednom ugleda pred sobom bijelo meso, što ga zasjenjuje kosa, kako buja
ispod tanke večernje haljine, jarkih i šarenih boja, ugleda nejasno osvijetljene prostorije i
šarene svjetiljke glazbenih automata. U njem se opet uzdignu glad za ženom, što ga je toliko
vremena potiskivao i glas mu od njega posta promukao.
»Najbolje će biti da pođemo nakon povečerja«, reče mu Stark. »Čovjek više uživa, kad je
u društvu«, razjasni on, »a meni se čini, da si ti već dugo vremena na suhom«, doda konačno
nasmiješivši se.

16 Odsada do vječnosti
241

1261
 »Možda se nisi prevario, druže«, odvrati Prew. To je bilo sve, što su i jedan i drugi
samom sebi dopustili da kažu o neočekivanom pozivu.
»Oko ponoći ćemo biti u gradu«, reče Stark, »pa imamo vremena da pođemo u bar i da
se malo raspoložimo. Oko jedan sat poći ćemo onda gore i počekat ćemo do dva sata.
Potražit ćemo nešto za cijelu noć. Možda ćemo u međuvremenu obaviti i s kojom na brzinu.
Tako po prilici radim ja uvijek«.
»Zenu za cijelu noć!« ponovi Prew. Pohlepno je mislio na ona tri sata, od dva do pet, koji
u Honolulu u bordelu znače cijelu noć. »To stoji petnaest dolara!«
»Tako je«, potvrdi Stark, »ali stvar toliko i vrijedi. Ako samo jednom mjesečno čestito
opališ i sve štediš za tu noć, onda je ona čak i više vrijedna«.
»Čovječe, pogodio si točno u crno. Dogovorili smo se, da ćemo uvečer svirati u gitaru^
Prema lome će sve biti u redu«.
»Dakako«, kimnu Stark. »Ne ćemo krenuti prije povečerja. Možda ću i ja sići malo dolje i
pi'idružiti vam se«, odjednom rekne. U glasu mu se osjećalo pitanje.
»Samo dođi! Sviraš li u gitaru?«
»Ah, ne toliko, da bi brojalo. Ali volim slušati. Onda do viđenja«, zareži oštro, gotovo
neprijazno, tako da je Prew osjetio, da Stark više ne želi o tome govoriti. Brzo je otišao, očito
se bojeći, da bi mu Prew mogao zahvaliti.
Prew se za njim naceri i iznova započe ribati sudopernicu.
Sad se dobro osjećao, zaista vrlo dobro, upravo izvrsno. U želucu mu se javi mučnina
kao od vrtuljka, i sva mu se utroba ispuni muškošću, što se uzdizala i napinjala.

Igrali su čisti karambol ne naznačujući unaprijed udarce. Između te igre i obične igre na
biljaru bila je ista razlika kao i između igre na tri mantinele i čistog biljara, a to je bila igra
za amatere, koji nisu umjeli da igraju na drugi način.
Maggio ga je čekao u sobi za dnevni boravak, da igraju biljara. Navečer je Prew,
osjećajući se veoma sretnim, kao da mu je cio svijet brat, igrao veoma dobro. Igra je bila
prilično izjednačena. Na jednoj je strani igrao prvak Atlantic avenije, a na drugoj strani
dječak, koji je kao skitnica zarađivao novac tako, da se upuštao u borbu s lokalnim
veličinama u malograđanskim dvoranama za biljar. Na kraju se Prew ipak pokazao malo
nadmoćnim.
Petko ih je promatrao, naslonio se laktima na dasku jednoga od prozora, što su
povezivali alkoven sa sobom za dnevni boravak, koja je također nekada bila trijem. Igra ga je
zanimala, ali je bilo očito, da na taj način samo trati vrijeme, sve dok ne donesu gitaru.
Kasnije je čak iz sobe za dnevni boravak došlo nekoliko vojnika da promatra igru.
Maggio je za vrijeme Prewove igre sjedio poput nekog samopouzdanog čvorka na drugom
prozoru. U ruci je držao biljarski štap, tvrdo uglačan šešir ponosno mu je stajao na glavi,
malo zabačen unatrag, tako da se razabiralo nekoliko Maggi- ovih uvojaka, vlažnih od
napora. Najbolje Prewove udarce, koji su tražili posebno stručno razumijevanje, popraćivao
je komentarima za slučaj, da ih općinstvo možda ne bi primijetilo.
»Taj klipan je silan igrač biljara«, razjašnjavao je on, pokazujući palcem u Prewa. »Ja to
znam. Ja to mogu prosuditi. Brooklyn je domovina velikih igrača biljara i oštrih igrača ping-
ponga. Čovječe, što bih dao za to, da mi je taj tip tamo kod kuće u našoj dvorani za biljar.
Obukao bih ga u overal, stavio mu na glavu slamnati šešir, a vlat trave u zube, pa bih s
pomoću njega zaslužio punu vreću novaca«.
»Deveta lopta iz kuta donje i lijeve mantinele u košaricu na protivnoj strani«, navijesti
Prew i izvede udarac.
»Vidite li, što govorim?« nasmije se Maggio općinstvu.
»Možda ću jednom poći s tobom kući«, reče Prew, mažući biljarski štap kredom. »U
posjet«.
»Nikako«, odbije Maggio. »Nikako, dragi moj. Moja stara bi nas obojicu izbacila. Ona ne
voli vojnike, otkad je neki vojnik zaveo moju stariju sestru. Ne može podnijeti vojničku
uniformu.«

1261
 U devet sati došao je Andy iz stražarnice. Trublja mu je još uvijek bila na leđima. Oni
prestadoše igrom. »Uskoro ću odsvirati i ,gasi svijetlo', a onda ću biti slobodan do povečerja«,
reče Andy i prođe kroz prostoriju, pa izađe na suprotna vrata. »Neka netko od vas donese
gitare«.
»Ja ću ih donijeti«, reče Petko, »ja ću ih donijeti«. On oživi i potrči prema stepeništu.
»Smijem li poći s vama da slušam?« upita Angelo, znajući đa je to posve privatan
sastanak. »Ne ću reći ni slova. Ne ću zatražiti nijednu pjesmu«.
»Mislio sam da ne voliš gorštačke pjesme«, nasmije se Prew.
»I ne volim«, žestoko će Angelo. »Ali vi i ne svirate kao gorštaci. Kad svira Gene Autry,
onda je to gorštačka pjesma, ali kad vi svirate, onda je prava glazba«.
»Dobro, dođi s nama. Htio bih samo da znam, što se to desilo našem prijatelju Bloomu«,
reče Prew i izađe u dvorište. »Nisam ga vidio«.
»Ni ja«, dobaci Angelo. »Vjerojatno je otišao u grad, da posjeti svoju toplu braću. Stalno
ga viđam dolje u Waikiki taverni, gdje se sastaje sa svojim toplim bratom. Sad ima ćvrstoga
brata, samo što taj nema toliko novaca, kao moj«.
»Možda on i ne želi novaca«.
»Možda. Možda traži samo rame, na kojem bi se mogao isplakati, kujin sin!«
Sastali su se s ostalima u tami kasarnskog kruga. Petko je gorljivo nosio dvije gitare.
Kad je Andy odsvirao signal: »gasi svijetlo«, sjedoše na stepenice iza kuhinje i stadoše svirati
svoje tužne pjesme. Svirali su u tami i tiho, da im ne bi nitko prišao. Nisu željeli slušalaca;
htjeli su da u svom društvu ostanu sami. U četvorini kasarne oko njih dežurni su ugasili
jedno svijetlo za drugim u spavaonicama. Stark je izašao iz blagovaonice, i sjeo na rubni
kamen. Sjedio je tako naslonjen na zid, pušio, zadovoljno slušao, ali je bio mrk i nije
govorio. Nije rekao ni jednu jedinu riječ, već je piljio ravno prema zgradi štaba u tamu, kao
da pokušava ugledati Teksas. Maggio je skršen čučao na najdonjoj stepenici, pa je onako
okruglih ramena izgledao kao goli majmun na organcu i isto tako napeto kao i Stark slušao
glazbu, koja je u njegovom rodnom gradu Brooklynu bila posve nepoznata.
»Znate što«, reče nakon nekog vremena, »te pjesme, kad ih vi svirate, zvuče gotovo kao
jazz, a ne kao pučke melodije. Polagani jazz, pravi crnački jazz, kako ga sviraju u krčmama
u 52. ulici«.
Prew prestane svirati, a zatim postepeno utihnu i Petkova gitara. »To i jest na neki način
jazz«, reče Prew. »Nitko ne može reći, gdje prestaje hillbillyi, gdje počinje jazz. Jedno prelazi u
drugo. Andy i ja namjeravamo da i sami napišemo naš blues I, naš privatni blues. Govorili
smo samo o tome, pa ćemo to jednom i učiniti. <
»Na svaki način ćemo to učiniti«, reče Petko. »Našu ćemo kompoziciju nazvati »Blues
starih vojnika«. Postoji Vozarski blues, Blues berača pamuka, ali vojničkog bluesa nema.
Ne?«
Stark je šutke sjedio, slušao njihov razgovor, čas glasniji, čas tiši, kad bi nastavili
svirkom. Slušao je sve, ali nije sudjelovao u razgovoru. Nijemo je pušio i bavio se samo s
onom gorkom šutnjom, koja se u njem ugnijezdila.
»Ovako se ne svira, ,gasi svijetlo'!« reče Prew. Govorio je kao stručnjak tonom, koji nije
dopuštao diskusiju. »To treba svirati staccato. Kratko i oštro. Trubljač ne smije ni jednu se-
kundu izgubiti s dugačkim tonovima, ,gasi svijetlo' ima nešto žurnoga. Ti nalažeš ljudima da
pogase svoja prokleta svijetla, i ne dopuštaš nikakvo protivljenje. Zato moraš trubiti oštro i
brzo, bez nejasnih tonova. Ali ipak moraš potajice trubiti malo tužno, jer ti je zapravo mrsko
što im to nalažeš«.
»Ne možemo svi biti jednako dobri«, odvrati Andy. »Ja sam
svirač na gitari______Ti ostaješ kod svoje trublje, a ja kod svoje
gitare«.
»Dobro«, odvrati Prew. »Evo ti«. On mu pruži novu gitaru, koja više nije bila baš posve
nova, no ipak je bila Andyjevo privatno vlasništvo.

I Blues, sjetna crnačka svjetovna pjesma, koja se osniva na

crnačkoj duhovnoj pjesmi (Negro Spirituals) i koja je postala na
američkom Jugu (St. Louis). Adaptirana je u suvremenom jazzu.

1261
 Andy dohvati gitaru i nastavi melodijom, koju je započeo Petko. U tami je i dalje
promatrao Prewovo lice.
»Hoćeš li večeras umjesto mene odsvirati povečerje?« ponudi mu on. »Ako hoćeš, možeš
to večeras učiniti umjesto mene«.
Prew razmisli o prijedlogu. »Zar te to zaista ne će smetati?«
»Nikako. Kako sam1 rekao, ja nisam trubljač, ja sam gitarista. Samo ti to mirno
preuzmi. Ja i onako ne umijem pravo odsvirati povečerje«.
»Dobro. Daj mi trublju. Evo ti tvoj pisak. Ja imam svoga sa sobom. Posve slučajno«.
On uze potamnjelu stražarsku trublju, malo je protare i položi je u krilo. Sjedili su u
hladnoj tami, tiho svirali i pomalo razgovarali, ali većinom su samo slušali svirku. Stark
uopće nije govorio, već je samo slušao, zadovoljan, no ipak mrk. Jednom prođoše dva
vojnika, pa zastaše na časak da prisluškuju, zahvaćeni beznadnom nadom, koja je
odzvanjala u ritmu tih pjesama. Šutljivi Stark je međutim bio na straži. On žestoko baci
cigaretu prema njima na ulicu. Užareni pepeo rasu se pred njihovim nogama i iskre frcnuše
na sve strane. Vojnici pođoše dalje, kao da ih je odgurnula neka nevidljiva ruka.
Pet časaka prije jedanaest sati utihnuše gitare i svi ustadoše. Četvorica pođoše prema
megafonu u kutu. Stark je ostao sjedeći, naslonjen na zid. Još uvijek je namrgođeno pušio.
Nijemo je prihvatio to, da su ga ostavili samoga. Svijao je ciga rete, pušio ih, nijemo sve
promatrao, ne dopuštajući, da mu bilo što izbjegne.
Prew izvadi svoj pisak iz džepa i stavi ga u trublju. Stajao je pred velikim limenim
megafonom nervozno se vrpoljeći i namještajući usta. Zatim za pokus puhne nekoliko tihih
tonova, a onda ljutito obrisa pisak i žestoko protare usne.
»Usne mi nisu u redu«, nervozno će on. »Već nekoliko mjeseci nisam ni taknuo trublju.
Uopće ne ću moći puhati. Usne su mi meke kao maslac«.
Stajao je tako u mjesečini, nervozno stupajući s noge na nogu, baratao nešto na trublji,
ljutito je tresao i neprekidno je podizao na usne, da je okuša.
»Dođavola«, reče. »Ne ću moći svirati tako, kako bi trebalo. Povečerje je posve specijalna
stvar«.
»Ah, nemoj toliko okolišati, zaboga«, dobaci Andy. »I sam znaš, da možeš svirati«.
»Dobro«, zlovoljno će Prew. »Dobro. Pa ja nisam rekao, da ne ću svirati. Zar ti nikad nisi
nervozan?«
»Nikada«, odvrati Andy.
»Onda nemaš ni truna osjećaja«, ljutito će Prew. »Nikakve samilosti ni razumijevanja«.
»Za tebe ga nemam«, dobaci Andy.
»Zaboga, onda jezik za zube«, ljutito i nervozno reče Prew.
On pogleda na sat, a kad je kazalo, koje pokazuje minute, stiglo do najviše točke, stupi
naprijed i podignu trublju do megafona. Sva je nervoza spala s njega, kao odbačena bluza
uniforme. Odjednom je bio sam, daleko od svih ostalih.
Prvi je ton bio čist i apsolutno siguran. U tom tonu trublje nije bilo ni pitanja ni
nesigurnosti. Jasno je prešao preko tamne četvorine kasarnskog dvorišta. Bio je za
malenkost dulji, nego što ga je svirala većina ostalih trubljača. Otegao se kao vrijeme, koje
se od jednog umornog dana vuče k drugome. Kao trideset dugačkih, dugačkih godina. Drugi
ton je bio kratak, gotovo pre- kratak i oštro prekinut. Prošao je kratko i brzo, kao časovi kod
kurve. Bio je kratak, kao što je kratka ona stanka od deset časaka za vrijeme rada. A onda
se posljednja nota prvoga stava pobjedonosno uzdigne iz lako slomljena ritma, pa zalebdi
tri- umfalno prema nedokučivom vrhuncu ponosa, visoko iznad svih poniženja i degradacija.
Tako je odsvirao sve, najprije u malo suzdržljivom, a onda u ubrzanom ritmu, kojega ne
bi mogao kratiti metronom. Za tempo tog povečerja nisu postojala propisana pravila. Tonovi
su zalebdjeli visoko u zrak i ostali visjeti iznad kasarnskog kruga. Tu su nježno drhtali,
ispunjeni beskrajnom tugom, neiscrpivom strpljivošću, besmislenim ponosom. Oni su bili
requiem i nadgrobni spomenik jednostavnog vojnika, koji je vonjao kao jednostavni vojnik,
kako mu je jednom rekla neka žena. Lebdjeli su poput aureola iznad glava usnulih momaka
u tamnim kasarnama, pretvarali su ružnoću u ljepotu, u ljepotu saosjećaja i razumijevanja.
Eto nas ovdje, govorili su. Vi ste nas stvorili, 6ada nas gledajte. Ne zatvarajte oči i nemojte
zastrepiti pred njima; to je ljepota i žalost života kakav jeste. To je istinska pjesma, pjesma
bijednoga bića, a ne pjesma ratnog heroja. To je pjesma robijaša, svrabljivih, smrdljivih,
uznojenih, ovijenih ogrtačima sive prašine; to je pjesma prljavih kuhinjskih pomoćnika,

1261
pjesma muškaraca bez žena, koji kupe krvave mjesečne uloške oficirskih supruga i ribaju
oficirski klub nakon svršenih gozbi. To je pjesma izroda, pjesma besramnih, koji pohlepno
ispražnjuju na po pune čaše, neke od njih uprljane crvenilom za usne, što su ih neispijene
ostavile gošće na gozbi.
To je pjesma muškaraca, koji nemaju doma, a svira je muškarac, koji nikad nije znao
što je to dom, pa zato i umije da je svira. Slušajte. Vi poznajete tu pjesmu, zar ne? To je
pjesma, pred kojom svake noći zatvarate uši, da biste mogli spavati. To je pjesma, zbog koje
svake večeri ispijate po pet martinija, samo da je ne biste čuli. To je pjesma velike
osamljenosti, koja prodire poput pustinjskog vjetra i koja suši duše. To je pjesma što ćeš je
čuti na dan tvoje smrti. Kad budeš ležao na postelji i čekao i znao, da svi liječnici i sestre i
svi tvoji zaplakani prijatelji ne znače ništa i da ti ne mogu pomoći, da ti ne mogu uštedjeti ni
jednu kap sve one gorčine, jer to si ti, koji umireš, a ne oni; kad budeš čekao na to, da smrt
dođe i kad budeš znao, da joj ne možeš izbjeći snom, da je nikakav martini ne će skrenuti s
puta, da je ne mogu obići razgovori, i da ti nikakve omiljele zabave ne mogu pomoći da joj
izbjegneš. Onda ćeš čuti tu pjesmu, sjetit ćeš se nje i prepoznat ćeš je. Ta pjesma je
stvarnost. Sjećaš li se? Sigurno se sjećaš! Prođe dan, Nesta sunca, S• jezera S planine S
neba, Počivaj mirno Dobri vojniče ... La — ka noć!!
Kad je posljednji ton zatreptao u tišini punoj ponosa i kad je trubljač okrenuo megafon
za tradicionalno ponavljanje svirke, pojavi se na osvijetljenom ulazu u kasarnu nekoliko
likova iz Choyeve restauracije.
»Rekao sam vam, da je to Prewitt«, dopre do njih preko velike četvorine nejasni glas
nekog čovjeka. Govorio je kao netko, koji je dobio okladu. A onda se svirka ponovno uzdiže
da se pridruži svojoj drhtavoj suznoj sestri. Iznad tihog kruga kasarne lebdio je zvuk amo i
tamo, odjekujući jasno i ponosno. Iz prostorija za dnevni boravak izašli su vojnici na
trijemove, da slušaju u tami. Odjednom im nešto stisnu grlo; osjetiše čvrstu povezanost,
skovanu zajedničkim strahom, jačim od svih ličnih osjećaja. Stajali su u tamnim
trijemovima, prisluškivali i odjednom osjetili da su tako blizu čovjeku kraj njih, koji je ta -
kođer bio vojnik i koji je isto tako morao umrijeti kao i oni. Onda se tiho redom vratiše u
kuću, jednako kao što su došli, oborena pogleda, odjednom se stideći svoje tronutosti i
stideći se toga, da su jedan drugome tako zavirili u golu dušu.
Maylon Stark, šutke naslonjen na kuhinjski zid, piljio je u svoju cigaretu. Njegova
stisnuta usta izgledala su, kao da se Maylon kani nasmijati, kao da kani zaplakati, kao da
se kani porugljivo naceriti. Stidio se. Stidio se zbog svoje sreće, koja mu je vratila životni cilj
i njegov položaj, stidio se zbog toga, što je onaj drugi izgubio svoju sreću. Prstima je zdrobio
neopasnu žar, uživajući u kratkoj boli, a onda je svom snagom tresnuo cigaretom o zemlju,
tresnuvši istodobno nadmoćnom nepravdom cijeloga svijeta, koju nije mogao ni da podnese
ni da razumije, ni da razjasni, a ni da promijeni.
Prewitt polako spusti trublju i ode od megafona. Oklijevajući skine pisak i vrati trublju
Andyju. Usne su mu bile nabrekle i crvene od trubljenja.
»Nebesa«, promuklo reče. »Nebesa! Trebao bih čašu vode. Umoran sam. Poći ću sa
Starkom u grad. Gdje je Stark?« Okretao je pisak u ruci, a zatim nasumce pođe u tamu
prema kasarni. Nipošto nije bio ponosan, i nije nikako bio svijestan onoga, što je izveo.
»Ljudi«, reče Maggio, dok su svi ostali pratili Prewa pogledom, »taj momak zaista umije
svirati trublju. Zašto ne svira? Taj bi trebao da je u trubljačkom zboru«.
»Pa on je i bio u njem, glupane«, prezirno odvrati Andy. »Istupio je odande. Nije htio da
svira u tom zboru. On je svirao povečerje u Arlingtonu«.
»Zaista?« upita Maggio. Još uvijek je gledao lik, koji se udaljavao. »Dobro. Dobro da to
znaš«.
Sva su trojica šutke stajala. Nisu bili sposobni da izgovore ono, što su osjećali. Gledali
su za Prewom, sve dok im nije prišao Stark, koji je sve to čuo.
»Kamo je pošao?«

1261
 »Da potraži tebe«, odvrati Andy, »htio bi da s tobom pođe u grad. Pošao je prema
trijemu«.
»Hvala lijepa«, porugljivo će Stark. »Na tu misao ne bih nikada došao«. Zatim pođe u
potragu za Prewom.
»Dođi, sinko«, reče mu. »Pođimo u grad, da se čestito proveselimo!«

1261
ŠESNAESTO POGLAVLJE

Uspeli su se uz neosvijetljene stepenice New Congress Hotela. Nakon jarko osvijetljene

ulice, na kojoj gotovo i nije bilo ljudi, učinilo im se da je ovdje veoma tamno. Uspinjali su se,
oprezno pipajući put, kao što to rade napol pijani ljudi. Upravo su bili izašli iz maloga bara
u prizemlju Wu Fatove restauracije, ukrašene tropskim šarenilom, pa odjednom osjetiše
neku neopisivu mučnu tjeskobu, neko stezanje u grlu, zaustavljanje daha, što ga osjećaju
muškarci, kad se kane približiti ženi. Bili su to oni isti simptomi, što su ih na tako
besraman način pokazivali psi, vani u kasarni, kad bi u dvorištima jurili za kujama, koje su
se opirale. Smijali su se simptomima u nesretnih pasa, ali sada, dok su u duhu već gledali
slike grudi i trbuha i dugih stegna, sve to upravo od neke nadzemaljske ljepote, nisu njih
dvojica nipošto bila raspoložena za smijeh.
Unaprijed se radujući onome, što ih je čekalo, njih dvojica su se cijelo veče sjajno
zabavljala. Proveli su opake, svadljive, divne sate u neobuzdanom pijančevanju. Sve dosad
nije došlo ni do kakve tučnjave, gotovo čak ni do prepirke, osim s bivšim vojnicima,
vozačima taksija, koji su oženili filipinske žene i koji su im zavidjeli na njihovoj slobodi. Ali ti
ljudi nisu brojali, s njima se čovjek i onako uvijek svađao.
Kada su izašli iz taksija pred širokim vojničkim i mornaričkim klubom Kršćanskog
udruženja mladih ljudi, okružena palmama (neprestano u mislima na ono, što će doći),
prešli su odmah preko ulice do »Crne mačke« i ondje popili prvu veliku čašu, najbolju od
svih čaša. »Crna mačka« išla je veoma dobro, jer se nalazila upravo nasuprot Kršćanskom
klubu, kod stajališta taksija iz Schofielda i Pearl Harbora. Svi su odlazili u »Crnu mačku«, da
ispiju svoju prvu i najbolju čašu, a isto tako i posljednju i najgoru prije nego što bi se povezli
natrag, pa je »Crna mačka« stoga uvijek bila prepuna.
Upravo zato, što je »Crna mačka« išla vrlo dobro i uvijek bila prepuna, njih je dvojica
nipošto nisu voljela. Činilo im se, kao da se »Crna mačka« tovi od njihove žive krvi i od
njihove gladi. Malo kasnije, neposredno prije nego što su pošli Wu Fatu, vratili su se još
jednom »Crnoj mački« i od glupog kineskog konobara naručili dva toasta s limburškim
sirom, rekavši mu, da će se vratiti po njih. Onda su još jednom obišli oko čitavog bloka, a
kad su se konačno vratili, nije »Crna mačka« više bila prepuna. U tome trenutku nije čak
išla ni dobro. Naprotiv, bila je prazna i zatvorena željeznom rešetkom, što su je postavili
pred glavni ulaz. U njoj nije bilo više ni žive duše. Na toj strani ulice bilo je uopće sve prazno
i pusto. Njih dvojica sretni stisnuše jedan drugome ruku (još uvijek se unaprijed radujući
onome, što je imalo doći), a onda pođoše do najbližeg bara, da proslave svoju pobjedu.
Prije nego što je došlo do toga, a nakon njihove prve čaše, prokrčili su put kroz vijugavi
Hotel Street. Tu i tamo popili su po čašu u kakvom baru, koji bi im se svidio. Promatrali su
egzotične konobarice anđeoskog lica (sad su ih mogli promatrati bez ikakve bojazni, znajući
što ih čeka), promatrali su kineske djevojke, koje su sa strane izgledale posve tanke i bez
grudi, dok su s prednje strane bile začudno okrugle. Gledali su čvršće građene japanske
djevojke s njihovim težim grudima, kraćim nogama i pohotnijim bokovima, a gledali su i one
najbolje među njima, portugalske mješanke, pune vruće, usijane strastvenosti, koja kao da
je imala mačje pandže. Posvuda žene, žene, žene.
Gotovo su obijesno osjećali svoj teret (kojeg će se uskoro osloboditi), osjećali su alkohol,
koji im je žarče tjerao krv u uši. Na svom prvom lutanju nisu se zadržali kod Wu Fata, već
su, uz prekide kratkih posjeta u malim barovima, pošli ravno dolje do rijeke, sve do one
točke, gdje se Hotel Street svršava u King Streetu i gdje na drugoj strani mosta leži taman i
tajanstven perivoj Aala. Odavde su dobro raspoloženi pogledali uz King Street, upravo u ono
vrijeme, kad su kinematografi završili svoju drugu predstavu, a onda prijeđoše prijeko do
Beretania Streeta kroz svu prljavštinu Rivei Streeta. Zatim se proguraše natrag do kluba;
ondje su se dogovorili, kakvu će psinu zaigrati filistarskoj »Crnoj mačld«.
Sad posve sretni pođoše između mornara, koji su pijani teturali držeći se ispod ruke, i
između lakonogih Filipinaca vatiranih ramena, koji su tapkali, po dvojica, po trojica, ali
nikada sami, na svoj ženstveni način.
Prolazili su (sretni i pomireni sa čitavim svijetom zbog očekivanja onoga, što je još imalo
da dođe) između prizemnih i jednokatnih kuća. Te su se kuće natiskivale prema pločniku,
bojažljivo nudeći svoje draži: barove, prodavaonice rakije, restauracije, streljane, fotografske
ateliere. Između njih uvijek iza dva ili tri dućana (taj je pogled samo još jače naglasio njihovu

1261
osamljenost), slijedila su tamna stepeništa, koja su vodila k ženama. A iznad svega toga,
uvijek i vječno, prodirući posvuda kao sudbina, ležao je zadah truloga mesa i mrtvog uvelog
povrća, što je prodirao kroz željezne rešetke otvorenih dućančića s povrćem. Te su rešetke
izgledale kao staromodni zidni telefoni, što ih je čovjek morao izvući, ako je htio da ih
upotrebi. Rešetke su te sprečavale da uđeš, ali nisu zadržavale vonj, taj vonj, koji te je
nježno i tužno podsjećao na sutrašnji mamurluk, i tako sve dalje i dalje, do posljednjeg
konačnog mamurluka, onog najvećeg i najtrajnijeg, do mamurluka truloga mesa i natrulih
mrkvi razrezanih na stolovima. Uvijek i uvijek sjećat ćemo se tih mirisa, kao pravog mirisa,
kojim vonjaju Havaji. Nikad u cijelom životu ne ćemo osjetiti taj miris, a da se ne sjetimo na
Havaje, na Havaje naše neskrušene i neokajane mladosti.
Pošto im je pothvat s »Crnom mačkom« slavodobitno uspio, pođoše još jednom niz Hotel
Street. Ovaj put pošli su k Wu Fatu, da u gornjem katu pojedu won-ton juhu, a onda su
stepeništem sišli dolje u bar. Neki nježni, tanki homoseksualac, s engleskim akcentom htio
je da delikatnim laskanjem dozna, nisu li oni možda pomorci iz trgovačke mornarice, koji su
od kuće pošli na pustolovine. On ih pozove na čašicu, ali Stark mu odgovori, neka svoj
novac čuva za koga drugoga, koji nema novaca za kurve, pa će radije prihvatiti piće. Topli
brat odvrati s nekim pakosnim ženskim licem, a Stark mu veselo odvali jednu. Kako je Stark
bio onaj, koji je trošio više novaca, otprati barski poslužitelj malo omamljenog toplog brata
do vrata. Zatim se vrati, stisne Starku ruku i reče, da i on ne može trpjeti toplu braću, ali da
i barski poslužitelji moraju živjeti.
Konačno njih dvojica sjedoše da započnu ozbiljno piti i da se opiju. Stark je pio divljom i
pohlepnom žeđi, kakvu Prew nikad ne bi mogao očekivati od tog hladnog čovjeka, koji je
tako polako govorio i tako bistro mislio. Onom nesuzdržljivom potrebom da se nekome
povjeri, kakvu imaju samo pijanice, reče mu Stark, da on u bordelu ne vrijedi ništa, ako nije
pun alkohola. On ne zna, zašto je tako, ali svakako zna, da za nj nema drugoga puta i da,
posve iskreno rekavši, on i nema ništa protiv toga (pritom je izgled na ono što će doći prelio
sve zbivanje nenadmašivim sjajem, osvijetlio sve onim nenadmašivim unutrašnjim žarom,
koji konačno i nije bio ništa drugo, nego čista ljubav prema svemu živome i koji se uopće na
drugi način nije mogao postići). Ništa, štogod čovjek govori, rekao je Stark, ništa nije moglo
biti krivo, samo ako je puštalo svijet da živi na taj način — posve svejedno štogod ljudi
brbljali — ništa nije moglo biti zlo, prokletstvo, ništa te nije moglo postidjeti, odi dođa- vola,
pa i on to ne smatra lošim, taj kujin sin.
Sve dok na kraju, u trenutku, kad su stajali na vrhu stepeništa na malom podestu pred
masivnim čeličnim vratima, u kojima je bila urezana četverokutna rupica za promatranje,
ona velika zemaljska ljubav, koja je trebala oduška, ona silna glad za ljubavlju, koju je
trebalo utažiti, nije postala tolika, da umalo što nije i u jednog i u drugog sama sebe
zadovoljila.
Stark je bio veoma pijan, no još uvijek je umio da u tami spretno svine cigaretu. On
kresnu žigicu i pripali cigaretu. Svijetlo zaplamsa i kao neka jeka njihovih misli osvijetli sva
ona gola muškaračka i ženska tijela, narisana olovkom na zidu, crteže muških i ženskih
spolovila, veoma realističke slike vagina, izvedene tako, da je crtač prislonio zapaljenu glavu
žigice o zid, a onda je povukao prema gore, crtajući stegna. Žigica osvijetli i sve one stihove
brojnih generacija vojnika, mornara, pješaka mornaričke pješadije i urođenika čistača
cipela. Stark udari šakom o vrata.
Buša u vratima se odmah otvori i neko se krupno, crno, havajsko žensko lice
nepovjerljivo zagleda u njih.
»Pusti nas da uđemo«, reče Stark, »smrznut ćemo se po toj studenoj, studenoj noći«. Na
kraju rečenice Stark se srdačno i tragično podrigne.
»Pijan si«, odvali velika masa. »Odlazi. Ne želimo neprilika s vojnom policijom. Ovo je
pristojno mjesto. Zatvoreno je. Odi kući!«
»Nemoj biti gruba prema meni, Minervo«, naceri se Stark, »ili ću te dati degradirati na
običnog vojnika. Odi i reci gospođi Kipfer, da je došao njezin ljubimac i upitaj je, zašto ne
stoji na vratima, kamo i spada«.
»Vidjet ću«, odvrati žena, još uvijek nepovjerljivo. »Čekaj!« I ona razdraženo zalupi
bušom.
Prew osjeti, kako su sve one nadzemaljske ljupke grudi i trbusi i duga stegna počela
odmicati u daljinu i nestajati. On pogleda Starka.

1261
 »Eto ti«, gorko će Stark. »Vidiš li? Ta žena misli da smo pijani!«
»Strašno«, reče Prew. »Nepovjerljivi stari šišmiš«.
»Svaki put, kad te žene vide vojnika, misle da je pijan. Zašto? Znaš li zašto?«
»Zato, što jeste«.
»Upravo tako. One su jednostavno nepovjerljive. Zbog toga nerado odlazim na takva
mjesta. Ovdje nema povjerenja u čovječanstvo. Za sama dva centa prešao bih prijeko u onaj
prokleti Service Rooms, ili u Pacific Rooms ili Ritz Rooms ili u White Hotel. Misli li ona, da je
to jedini bordel u gradu? Četiri kuće dalje postoji čak japanska električna masaža«.
»Dođi, pođimo onamo. Ondje još nikada nisam bio«.
Stark zahihoće. »Nije moguće. Zatvoreno je. Zatvaraju u jedanaest sati.« Tek sad dopre u
njegovu svijest ono, što je Prew rekao, pa se okrene i zagleda se u nj. »Zar ti još nikada nisi
bio na japanskoj električnoj masaži?« upita, ne vjerujući.
»Nikada!«
»U onoj kući s malim bijelim znakom i crvenim slovima na njem, a ispod njih munja?«
»Još nikada«.
»Gle, gle«, kimne Stark, »a odakle ti dolaziš?«
»Sa sela«, odvrati Prew. »Upravo stigao«.
»Gle, gle! Kladim se da je Wahoo jedino mjesto na cijelom traljavom svijetu, gdje čovjek
može da dobije japansku električnu masažu. A ti odbijaš, da iskoristiš tu priliku. Propustio
si da stekneš silno iskustvo.
Prewitt, zanemario si svoj odgoj. Ondje moraš leći na stranu«, poče on tumačiti, »a onda
dolazi neka Japanka, strastvenog izgleda, pa te po cijelom tijelu dodiruje električnim
vibratorom. No ti nju ne smiješ dodirnuti. Posve je gola i cijelo vrijeme te se dotiče. Oni,
međutim, ne dopuštaju da je dotakneš, pa ni vrškom prsta. Sve ti to unaprijed rastumače.
Ako to netko nije razumio, oni imaju posebnog izbacivača, nekog orijaškog klipana, pravog
judo-borca. Čim uđeš, oni ti ga odmah pokažu«.
»Ali ja ću poželjeti, da je dotaknem«, reče Prew. »To volim«.
»I ja. U tom i jeste cijela šala, razumiješ li? Ti bi htio, ali ne smiješ. Smiješan osjećaj.
Japanka stoji pred tobom, bez igdje ičega, ali ti je ne smiješ dotaći. To je po prilici tako, kao
kad kakva građanka pokušava da glumi poštenu ženu, razumiješ li? Veoma smiješan
osjećaj. Upravo jedinstven. Samo Japanac može nešto takvo da izmisli«.
»Kladim se, da u tome može uživati samo Japanac«.
»Oh, ne«, odvrati Stark, »i meni se sviđa. Razdraži te, tako te razdraži, da umalo te ne
progutaš onaj prokleti vibrator. Meni to okrepljuje krv. Nakon takve masaže mogao bih do
stečaja dovesti svaku javnu kuću, pa sve da sam i trijezan. Tek onda osjetiš, što vrijedi žena,
pa bila baš i kurva. Ta ti masaža omogućuje da pravo razumiješ ljudski rod. I sve ostalo«.

»Pa ipak mi se to ne sviđa«, tvrdoglavo će Prew.

»Ti si jednostavno tvrdoglav«, uporno će Stark. »Odakle znaš, da ti se ne bi svidjelo?
Meni se sviđa, pa zašto se ne bi i tebi svidjelo?«
»Jer želim da je dotakne. I više nego dotaknem«.
»Zaboga«, odjednom će Stark, »kako dugo nema te žene!« On se okrene i opet poče
udarati šakom o vrata. »Prokleto dugo. Hej! Otvori!«
Vratašca se odmah otvoriše, kao da je visoka, bijela žena uskoga lica, koja im se
osmjehivala, cijelo vrijeme stajala iza vrata osluškujući.
»Halo. Maylon«, reče žena ushićeno se smiješeći. »Minerva mi nije rekla, da ste to vi.
Kako živite?«
»Odmah ću se raspuknuti«, odvrati Stark. »Pustite nas da uđemo«.
»Ali Maylon«, blago no odlučno reče ona, »zar se tako razgovara sa mnom?«
Prew pogleda tu ženu, na izgled damu. gotovo djevicu, i osjeti kako je iz njega odjednom
iskliznulo sve, kao kad snijeg odjednom klizne s krova, što ga je osvijetlilo sunce u veljači i
kad se pod njim pokaže stara šindra. Jednako kao mnogo puta prije toga i na drugim
mjestima bio je i sad spreman, da se vrati kući. Htio bih da znam što sad radi Violet Ogure,
pomisli on, upravo sada, u tom času!
»Isuse!« zagrmi Stark.
»Nipošto«, osmjehnu se žena. »Zbog toga se bojim, ali molim nemojte kleti, Maylon!«

1261
 »Gospođo Kipfer«, reče Stark, odjednom se rastrijeznivši, jer se položaj uozbiljio. »Upravo
vam se čudim, gospođo Kipfer. Zar sam ikada totalno pijan došao ovamo? Iskreno vas
pitam, zar ja izgledam kao da bih to ikada mogao učiniti?«
»U to nisam nikada ni posumnjala, Maylon«, slaže gospođa Kipfer, polaskana. »U
odnosu sa mnom, vi ste uvijek bili savršeni gentleman«.
»Najljepša hvala, madame«, odvrati Stark. »Ne biste li nas sad pustili da uđemo, pošto
smo razjasnili taj mali nesporazum«.
»Teško opijanje«, odvrati gospođa Kipfer, »jednostavno se ne slaže s našim poslom. Svaki
ugledni, pristojni etablissement mora misliti na svoju budućnost«.
»Gospođo Kipfer! Madame«, reče Stark, »ja vam dajem svoju svečanu časnu riječ, da je
vaša budućnost kod nas. na posve sigurnom mjestu«.
Gospođa Kipfer se smirila. Nasmiješi se: »No, ako mi dajete riječ, onda sam sigurna, da
ćete je držati, Maylon«.
Oni začuše, kako čelik klizi preko čelika i vrata se otvoriše. Prew ugleda pred sobom
damu kultivirana izgleda, visoko začešljane kose i pohotna lika u elegantnoj divnoj večernjoj
haljini u boji srnina krzna. Na ramenu je nosila kiticu orhideja. Izgledala je upravo onako
kao ona aristokratska dama na oglasu za »International sterling silver«, koja poziva goste da
sjednu za stol. Ona im se osmjehne puna materinske zabrinutosti. Prew je sad shvatio,
zašto su svi, koji su odlazili u bordele, govorili o gospođi Kipfer, i zašto su joj se toliko divili.
Zato, što je gospođa Kipfer bila takva dama, i, jer je bila pripravna da im oprosti.
Iza njih zatvori Minerva masivna vrata i ubaci tešku željeznu motku u njezino ležište.
»Maylon«, reče gospođa Kipfer, »ne sjećam se, da sam već upoznala vašeg prijatelja«.
»Još nikad niste sa mnom izveli taj trik s vratima, gospođo Kipfer«, reče Stark u tonu
predbacivanja. »Čovjek bi gotovo pomislio da je ovaj lokal ilegalan i kao da nije najfiniji
bordel u Honolulu«.
»Ne ćemo postati ordinerni«, ledeno će gospođa Kipfer, »samo zbog toga, jer je došlo do
malog nesporazuma. Vi dobro znate, što mislim o tom izrazu. Ne bih voljela, da vas moram
pozvati da odete, Maylon, ali bih to mogla učiniti, ma koliko mi to bilo mrsko, budete li se i
dalje tako ružno ponašali«.
Stark je tvrdoglavo šutio.
»Držim, da mi se morate ispričati zbog svoje posljednje primjedbe«, reče gospođa Kipfer.
»Nije li tako?«
»Čini se, da je tako«, razdraženo će Stark. »Molim za oproštenje«.
»Još uvijek mi niste predstavili svoga prijatelja«, nadoveže ona.
Stark ih uljudno upozna i pritom se duboko i porugljivo nakloni. Izgledao je više kao
neki neposlušni mali dječak nego kao ljutiti muškarac.
»Zaista mi je veoma milo«, reče gospođa Kipfer, uopće se ne obazrevši na Starkov
naklon. »Uvijek mi je drago, kada upoznam kojeg novog pripadnika čete«.
»I meni je milo, što sam vas upoznao«, odvrati Prew. Osjećao se veoma nelagodno. Pitao
se, gdje su, dođavola, žene? U susretu s tako dotjeranim manirama, on se sam sebi činio
veoma nespretnim. Odjednom se gorko sjetio onoga, što mu je rekao ujak John Turner, koji
se nikada nije oženio. Zene upravljaju svijetom, mladiću moj. Bog im je dao sve adute među
noge, rekao je. One ne trebaju da traže sreću u kartama, kao što to činimo mi muškarci, pa
je bolje da to odmah i priznamo. Sve je to rekao tako gorkim tonom, da ga dječak u ono
vrijeme nije mogao razumjeti. Zapravo je bio još dijete.
»Mislim, da bih vas trebala zvati Prew«, osmjehne se gospođa Kipfer. »Smijem li?« Zatim
ih obojicu povede na desno kroz široko predvorje, a zatim kroz još jedno usko predvorje i
kroz neka vrata u čekaonicu.
»Dakako«, odvrati Prew, koji je sada konačno vidio žene. Nisu to, doduše, bile onakve
žene, kakve je vidio u mislima, ali ipak su bile žene. »Nitko me ne naziva po imenu«.
U čekaonici je bilo sedam žena. Jedna je s nekim vojnikom stajala uz glazbeni automat,
a dvije su sjedile i razgovarale s dva mornara. Preostale četiri žene sjedile su svaka za se. Od
te četiri žene tri su bile tuste krave, koje su prežvakavale gumu za žvakanje, odjevene u
kratke haljine iz jednog komada tkanine. Sve su si bile međusobno slične. Uvijek su sjedile
same i to ih nije nimalo smetalo. Samo u velikoj bici, na dan isplate, bile bi kao rezerva
povučene u borbu, ali ni to ih nije ništa smetalo. Četvrta je žena. međutim, bila drukčija.

1261
Bila je vitka smeđuša, odjevena u dugačku večernju haljinu, kakve nose bolje vrste
prodajnih žena. Sjedila je u vrlo lijepom stavu, posve mirno, a ruke je nemarno složila u
krilo. Prew ustanovi, da samo nju promatra.
Iskusnim je pogledom već bio opazio, da su one četiri vitke žene, koje su pripadale
boljoj vrsti i od kojih je jedna bila njegova mirna smeđuša, nosile večernje haljine s
praktičkim dugačkim mehaničkim zatvaračem i da su se svijesno odvojile od tri tuste
prežvakačice gume. Iz toga je odmah zaključio, da ni taj bordel nije bio drukčiji od ostalih.
Čovjek je na blagajni plaćao tri dolara, uzimao ono, što je dobio, i odlazio. Tako je to bilo,
usprkos svemu, što je čuo o tom lokalu, a koji je njegova četa smatrala najboljim. Sve je to
obuhvatio jednim jedinim pogledom, onda opet ustanovio da promatra samo nju, koja je
posve očito bila posve drukčija i od one tri bolje žene.
»Ovo je Maureen«, reče gospođa Kipfer, kad je jedna od onih dviju boljih žena koje su
sjedile kraj mornara, ustala i prešla k njima do vrati ju. Bila je to neka vitka plavojka oštrog
nosa. Kroz tanku modru tkaninu njezine večernje haljine, jasno se mogao razabrati tamni
trokut njezinih dlačica.
»Prew je ovdje posve nov«, reče joj gospođa Kipfer. »Hoćete li ga upoznati s ostalim, draga
moja?«
»Dakako, draga moja«, odvrati plavojka na grubi sarkastičlci način i ovi ruku oko
Prewova vrata. »Dođi, mali. Halo, Stark, staro momče«, doviknu i posegnu rukom za njim.
»Imaš li kakav dar za me?«
»Pripazi malo«, odvrati Stark i ugne joj se, »ili ga više ne ću imati«.
Gospođa Kipfer se slatko nasmiješi. »Maureen je naš najaktivniji mali član, zar ne, draga
Maureen?« f
»Na taj način ja zaslužujem svoj novac, draga moja«, slatko odvrati Maureen. »Ja sam
aktivna, zašto da to ne priznam?«
Gospođa Kipfer se obrati Prewu, još uvijek se slatko smiješeći. »Ne smijete pomisliti, da
vas želimo požurivati, Prew! Samo se vi osvrćite, koliko god želite. Željeli bismo, da ste
zadovoljni sa svojom prijateljicom. Noćas nikako nismo pretrpani, pa imate beskrajno
mnogo vremena, zar ne, draga Maureen?«
»Dakako, draga«, potvrdi Maureen. »Beskrajno mnogo vremena. Ja ti ne mogu pružiti
neku romantičnost», okrene se ona izravno Prewu, »ali ako želiš vještu ženu, onda tražiš baš
ono. što ja imam, mali. Pitaj samo Starka, on se već provozao sa mnom. Nisam li dobra u
postelji, Stai*k?« upita ona.
Gospođa Kipfer se okrene i vrati se u predvorje.
»Dobra si«, potvrdi Stark, »ali posve mehanička«.
»Odnio te đavo«, trijumfalno se nasmije Maureen. Ona spretno zgrabi Starka za ruku i
povuče ga do glazbenog automata. »Za kaznu moraš mi platiti glazbu«.
U istom se trenutku vrati gospođa Kipfer Prewu, koji je još uvijek stajao na ulazu.
»Danas veoma teško možemo naći dobar personal«, reče mu kao da se ispričava.
»Mirnodopska mobilizacija tamo kod kuće mnogo nam je naškodila. Ne možete sebi ni
predočiti, koliko nam to smeta. Ja sam posve nemoćna, pa sam upućena jednostavno samo
na ono, što mi se agentura udostoji poslati«.
»Naravno«, odvrati Prew, »razumijem vas«.
»Zar vas ona uopće nije predstavila?« nastavi gospođa Kipfer. »Zar vas uopće nije ni s
kim upoznala?«
»Nije«, reče Prew, »ni sa živom dušom.«
»Oh, dragi«, uzbuđeno će gospođa Kipfer. »Što da kažemo na to! Neka vas to ništa ne
smeta. Ja ću se pobrinuti zato, da se netko s vama pozabavi. Ne smijete nam to zamjeriti«.
»Ne, nikako«, odvrati Prew.
»Lorena«, vikne gospođa Kipfer, »jeste li zaposleni, draga moja? Biste li bili tako prijazni,
da na časak dođete amo?«
»Zapravo sam željela, da upoznate Lorenu«, nastavi gospođa Kipfer. »Ona je veoma
zgodna djevojka, zaista. Stvarno je to bila moja prva namjera«, završi gospođa Kipfer
ispričavajući se.
»Oh«, kimne Prew, »uvjeren sam u to«. Ono ostalo nije više ni slušao. Gledao je vitku
plavojku, onu koja je veoma mirno sjedila sama, i tako se lijepo držala. Vidio je, kako je
ustala i mirno pošla prema njemu. Čuo je nešto »gotovo kao kćerka« i »nema baš*, ni jednu

1261
manu«, ali zapravo nije slušao ništa. Već je i prije ustanovio da je gleda, a sad ju je opet
gledao, pazeći pri tom, da ne bulji u nju. Promatrajući je, kako mu se pri- bližuje, mogao je
da razabere tanki trokut dlačica ispod prozirne haljine, ali kod nje nije stvar stajala onako
kao kod Maureen, koja toga uopće nije bila svijesna. Ova djevojka bila je toga svijesna, ali to
kao da je nije diralo. Bila je svijesna njegova gledanja, ali se nije ni osvrtala na nj.
Mora da su joj dvadeset i tri ili dvadeset i četiri godine, pomisli Prew. Vidio je da hoda
veoma uspravno i da joj je kosa sakupljena u okrugli svitak na zatiljku. Imala je veoma
krupne oči, koje su ga otvoreno i mirno promatrale. Ona zasta pred njima i nasmiješi mu se,
a Prew opazi, kako joj usta u uskom djetinjem licu izgledaju široka, kako su joj usne pune.
a pogotovu u kutevima ustiju. Ima krasno lice, pomisli on.
Gospođa Kipfer ih na veoma formalan način upozna a zatim upita Lorenu, ne bi li se
pobrinula za njega, jer je on ovdje još stran i ne bi li ga upoznala sa svima ostalima.
»Dakako«, odvrati ona, a Prew zamijeti, kako joj je glas ugodno dubok i siguran. Glas je
pristajao uz cijelu njezinu ličnost. »Ne bismo li sjeli?« osmjehne se ona.
Ima zaista divno lice, ponovo pomisli Prew, dok su sjedali, tragično lice, lice, koje je
odavalo patnju, lice, kakvo nikad nc bi očekivao u takvoj okolini. Patnje ne čine kurve
lijepima već ružnima. Ali to je zbog toga, što one ne shvaćaju svcje patnje. No ova ih je
shvaćala. Ta vedra mirnoća, sigurna sama u se, ona vedra mirnoća, koju sam uvijek želio
sam za se, ali je nikada nisam uspio postići, proizlazi jedino iz velike mudrosti, mudrosti,
koja se sastoji u tome, da čovjek razumije svoju patnju. To je mudrost, za kojom čeznem,
pomisli on, za kojom možda, čeznu svi ljudi, ali ja je nikada nisam uspio steći. Zaista, tu
mudrost ne bi čovjek nipošto mogao očekivati u bordelu. Možda je baš samo na stvari to,
pomisli on, možda sam se jednostavno samo iznenadio, što sam u bordelu našao tako tra-
gično divno lice. Vjerojatno na stvari i nema ništa više od toga, reče sam sebi, i činjenica, da
sam pijan.
»Gospođa Kipfer veli, da niste tako dugo u Maylonovoj četi«, započe Lorena dubokim
uravnoteženim glasom, glasom najdublje mudrosti. »Zar ste tek sada stigli na Havaje? Ili ste
premješteni iz koje druge čete?«
»Iz druge čete«, odvrati on, uzalud se naprežući da izbjegne promuklost u svom glasu.
Pritom je razbijao glavu tražeći ma i jednu misao, koja ne bi bila odviše glupa, da je iznese
pred mudrost te djevojke. Nije, međutim, uspio.
Lorena je čekala. Mirno i vedro promatrala ga je svojim krupnim očima.
»Već sam skoro dvije godine u Wahoou«, reče on.
»I još nikad niste bili ovdje?« upita ona. »To je čudno, zar ne?«
»Da«, potvrdi on. Zaista je čudno, kad čovjek promisli o tome. Čovjek se navikne da
dolazi onamo gdje je već jednom bio«, nastavi on, kušajući da razjasni stvar, no istodobno je
osjećao, da mu je pokušaj glup. »Često sam prošao ovuda, ali nisam nikoga poznavao, tko bi
ovamo zalazio. To jest, sve dok nisam došao u četu G.«
»Ja sam već godinu dana ovdje«, spomenu ona.
»Zaista?« reče Prew. »Ne sviđa vam se mnogo, zar ne?«
»Ah«, odmahnu ona, »ne sviđa mi se, ali ja se na to ne osvrćem. Uostalom, ne kanim
ostati ovdje. Ne želim ostati cijeli svoj život«.
»Ne. Dakako da ne. Mislim: a zašto biste i ostali? Uostalom, uopće ne vidim razloga,
zašto biste uopće bili ovdje?«
»Ah, za to već postoji razlog. Čak i dobar razlog. Ali ja već počinjem da vam dosađujem,
zar ne?« upita ona. »Vjerojatno vam svaka kurva pripovijeda istu stvar«.
»Moguće«, odvrati on. »Kad promislim, sad kad ste mi rekli, čini se da je tako. Ali kad
one druge to pripovijedaju, čovjek ih i ne sluša. I onako unaprijed znam, da ne govore
istinu!«
»Ja sam unaprijed sve dobro izračunala. Sad sam godinu dana ovdje. Još jedna godina i
ja ću moći otići. Ja sam sve dobro unaprijed izračunala, prije nego što sam uopće došla
ovamo«.
»Što ste izračunali?« upita Prew. Vidio je, kako Stark i Maureen dolaze prema njima.
»Koliko treba da ostanem ovdje«, odvrati Lorena, i onda se prekine.
»Ah, tako«, reče Prew. »Razumijem-«. Nadao se da će Stark i Maureen proći kraj njih, ali
oni to nisu učinili.

1261
 »Neka sam proklet«, reče Stark, »pogledaj ga samo. Halo. princezo! Mislio sam da si već
davno pošla spavati«.
»Halo, Maylon«, ozbiljno odvrati Lorena. Čini se, pomisli Prew, kao da ona svojim
krupnim očima gleda ravno kroz Starka, kao da ga je posvema progledala.
»Ti si odmah počeo posve odozgo, što?« reče mu Stark. »Kako ti je uspjelo da odmah
upoznaš našu princezu? Samo onako?«
»S pomoću gospođe Kipfer«, odvrati Prew, odjednom spreman na borbu. »Zašto?«
»Šalu na stranu«, reče Stark. »Gospođa Kipfer? Zar te ona predstavila? Već sada?«
»Dakako«, odvrati Prew, »a zašto ne?«
»Zaboga, mali, ti zaista imaš protekciju. Ja sam tek prilikom trećeg posjeta toliko
uznapredovao, da sam je uopće smio upoznati. Onda sam morao još dvaput da dođem, prije
nego što sam smio s njome u postelju. Pa i tada je još oklijevala. Nije li tako, princezo?«
nasmije se on.
»Ja idem u postelju sa svakim, koji me hoće«, mirno odvrati Lorena.
Stark je zamišljeno pogleda. »Prokletstvo«, reče. »Nije li prava princeza? Od glave do
pete. Zar ne, princezo? Od glave dc pete?«
Maureen se promuklo nasmije, a Stark joj se naceri i namigne.
Prew pogleda Lorenu i odjednom mu posta jasno, da ona zaista izgleda kao princeza,
kao vedra princeza, sigurna sama u se, kojoj ništa nije moglo poremetiti mir, nedokučiva i
daleka i životu i muškarcima. Osobito muškarcima, pomisli Pre\v. pa opet osjeti da mu se
steže grlo.
»Ne izgleda li upravo ovako?« upita Stark. »Zar možda ne izgleda? Kraljevna Lorena,
djevica iz Waikikija. Mislim da se
moram najprije malo olakšati«, reče odjednom. »Je li latrina još uvijek na starom mjestu?«
»Ovdje se nikada ništa ne mijenja«, promuklo odvrati Maureen. Ona uhvati Prewa za
ruku i povuče ga. »Dođi, mali. ja ću te sa svima upoznati«.
Lorena je mirno ostala sjediti, ne opirući se, kad je Maureen odvukla Prewa na drugu
stranu sobe, posadila na stolicu i sjela mu u krilo.
»Ona djevojka prijeko, to je Billy«, reče, pokazavši kretnjom glave prema nekoj maloj
tamnoputnoj djevojci židovska nosa i grozničavih očiju. To je bila ona djevojka, koja je malo
prije stajala s vojnikom uz glazbeni automat i koja mu je sad sjedila na krilu.
Maureen se opet okrene Prewu. »Stark veli, da vas dvojica simpatičnih momaka kanite
ostati cijelu noć. Imaš li što da popijemo, mali?«
»Nemam«, odvrati Prew, koji je još uvijek preko cijele dvorane gledao u Lorenu. »Nemam
ništa. Mislio sam, da je to zabranjeno«.
»Tako je!« potvrdi Maureen. »Posvuda je zabranjeno. Ali čovjeku, koji želi ostati cijelu
noć, u većini kuća dopuštaju, da nešto prokrijumčari. Ovdje, međutim, ona stara vještica to
ne dopušta. Pa ipak bismo mogli prokrijumčariti bocu, dok je ona vani u predvorju. Samo
da je imamo«.
»Vi baš ne volite gospoctu Kipfer, zar ne?«
»Ne volim je?« odvrati Maureen. »Upravo je ljubim. Ona je moja smrt. Da nema nje, ne
bih se imala čemu smijati. Ta žena I sa svojim smrdljivo finim manirama, kao da je gospođa
Smrdko AstorI«.
»Kako se uopće latila toga posla?«
»Kao i sve ostale. Počela je posve odozdo i izgurala se gore«.
»No još uvijek prokleto dobro izgleda«.
»To je sve, što možeš imati od nje«, nasmije se Maureen. »Prije bi mogao pokušati da
spavaš s engleskom kraljicom. Čuj. mali«, nastavi ona. »Izgledaš poput umjetnika. Stark veli,
da si trubljač. Izmisli nešto za mene«.
»Ne, ne mogu«, odvrati Prew.
»Onda ćeš moći razumjeti, što mislim reći«, nastavi Maureen. »Ono o smijehu«.

I zemljišta u New Yorku, jedna od šezdeset najbogatijih

obitelji Amerike.

1261
 Ona zijevne ravno u njegovo lice i stegne tanke ruke. »Čekaj da vidimo«, reče, »koliko
smo uznapredovali u predstavljanju? Ona prijeko, to je Sandra«, reče i pokaže prema drugoj
djevojci, koja je u času, kad su Prew i Stark ušli u sobu, sjedila uz ona dva mornara i još se
uvijek s njima zabavljala. Bila je to visoka smeđuša, koja je izvijala prćasti nos, razuzdano
se smijući zajedno s mornarima. Pritom bi svaki puta stresla svjetlucavi vodopad svoje
dugačke kose. Veoma se često smijala.
»Silno se ponosi svojom dugačkom kosom«, porugljivo će Maureen, gotovo mehanički i
kao da govori iz duge navike. »Tvrdi da je diplomirala na nekom sveučilištu na Srednjem
Zapadu. Sad piše roman o svom životu prostitutke, nešto slično kao ono Call House
MistressI«.
»Tako?« nakesi se Prew.
»Da«, kimnu Maureen. »A ona tri tipa tamo prijeko, to su Moe, Larry i Curly«. Ona
pokaže rukom prema onim trima debelim ženama, koje su žvakale gumu.
Prew se glasno nasmije. »Sama si tip!«
Maureen ga upitno pogleda. »Njima ću nakon dana isplate kupiti lijepi dar, obećaju li,
da će prestati žvakati gumu. Osim toga ima u drugoj čekaonici još četiri ili pet žena, ako
želiš i njih upoznati. No, ja se ne bih čudila, da su sve zaspale«.
»Nemoj ih smetati«.
»Oh, najljepša hvala, dragi moj«, reče Maureen, »to je lijepo od tebe«.
»Nije vrijedno ni spomena«.
»No, dakle«, nastavi ona, »jesi li vidio štogod, što ti se sviđa ili nisi? Nemam vremena
cijelu noć«. •
»Sve mi se sviđaju, a osobito Moe, Larry i Curly«, odvrati on, pa opet preko cijele
prostorije pogleda Lorenu.
»Princeza je ljepuškasta, zar ne?« upita Maureen.
»Da«, odvrati on, »ide«.
»Misliš li reći, da se dade podnijeti«, dobaci Maureen. »Ide, ako nema ništa boljega, ako
nema baš ničega boljega!«
»Baš tako«, potvrdi Prew.
Maureen odjednom ustane i izravna nabore svoje haljine.
»Bojim se, da ćete mi morati oprostiti, dragi moj«, stade se prenemagati. »Vidim već, da
vam dalje ne mogu pomoći. Čini se, da mi ipak nedostaje ono djevičanstvo koje se dobroj
kurvi u tolikoj mjeri isplaćuje«.
»Cini se, da je ovdje nitko ne voli«, dobaci Prew. »Zašto je to tako?«
»Nazovi to profesionalnim ljubomorom«, odvrati Maureen. »kad već nemamo bolje
razjašnjenje. A sad«, nastavi ona, »premda veoma nerado odlazim od tebe, bojim se, da ćeš
mi ipak dopustiti, da odem. Premda mi je tvoje društvo veoma dragocjeno, ipak ne smijem
zanemariti svoj posao. Minerva upravo otvara vrata, da nekoga pusti da uđe, a kako ono
gospođa Kipfer tako lijepo' kaže, u prvom redu dolazi posao, a tek onda zabava«.
»Onda nemoj dopustiti, da te zadržavam od tvoje dužnosti«, odvrati Prew. On se
mehanički nasmije, jer mu sve to više ni izdaleka nije bilo komično, no nasmiješi se ipak
pripravno, jer mu je Maureen zaista bila mila i nije htio da je povrijedi višt. nego što je to na
svaki način morao, ako se je želio riješiti.
Po njezinu je smijehu razabrao, da ga ona vrlo dobro razumije. Promatrao ju je, kako
odlazi kroz sobu iskrećući kukove na kojima nije bilo mesa. Na visokim petama svojih cipela
hodala je poput dječaka na štakama, a visoka mršava ramena pomicala je kao da ima grbu.
Dok ju je pratio pogledom, prože ga opet onaj težak i turoban osjećaj nepromjenjivosti
života, koji ga je podilazio i dok je svirao povečerje. Istodobno mu se opet, još žešće i još

I U originalu Call House Mistress, vlasnica kuće, u kojoj se

muškarci sastaju s djevojkama sumnjiva morala. Takve svodilje
obično priređuju sastanak muškaraca s poznatim djevojkama
već i na temelju telefonskog poziva.

1261
neshvatljivi je poče stezati grlo, čim je pogledao prema Loreni. Sjedila je još uvijek mix*no i
čekajući. Mogao je da se vrati k njoj. Prew osjeti, kako mu je krv zakucala u očima.
A onda, upravo kad je ustao, začu iznad Maureninih ramena i iznad njezine glave zvuk
zatvaranja čeličnih vrata i škripu željezne motke, koja je sjela u svoje ležište, a odmah zatim
gromki trijumfalni brooklynski glas vojnika Angela Maggia.
»Gle, što to vidim«, reče taj glas, uzdižući se u visoki i oštri diskant. »Tko je to tu! Nije li
to moj stari prijatelj, zemljak, brat u oružju, šef kuhinje, vodnik Stark! Drago mi je., da sam
te ovdje sreo, draže, nego na bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Kladim se, da nisi ni
pomislio, da ćeš noćas ovdje sresti starog Angela!« trijumfalno je tvrdio taj glas. »Gdje je moj
prijatelj Prevvitt?«
»Kako si samo uspio da smogneš novac, i da dođeš ovamo u grad?« pitao je Starkov glas.
»Oh«, u smijehu odvrati Maggiov glas. »To nije bila nikakva umjetnost. Bilo je posve
jednostavno. Sve za prijatelja, sve za prijatelja«.
Obojica prođoše kroz vrata. Napol pijani prođoše i kraj Maureen, ovivši jedan drugome
ruku oko vrata. Maggio je nježno uštine za stražnjicu i reče: »Halo, ljubavi moja!«, a Maureen
se nasmije, uštine ga za uho i odvrati: »Angelo, moj Romeo!« Maggio izvuče ruku iz Starkove
ruke i nakloni se, a Prew opazi, kako gospođa Kipfer s ulaza ushićeno promatra Angela.
Stark ga opet povuče uvis i oni pođoše dalje. Angelo je sav sretan domahivao na sve strane,
kao neki heroj, koji se I pobjednički vraća iz bitke.
»Zaboga«, reče Angelo pijano i sretno, zagrlivši drugom rukom Prewa oko vrata. »Što se
ovdje zbiva? Čini se, kao da održavate sportsku svečanost na newyorškom sveučilištu I. Sami
Zidovi, Talijani i Poljaci«.
On privuče njihove glave k sebi i šapne:
»Pijan sam, prijatelji! Od jedanaest sati pijem same šam- panjske coctaile. Pijan sam
kao majka zemlja. I sretan sam. Samo nemojte ništa reći mamici Kipfer, jer će me ona inače
izbaciti. A nemojte spomenuti ni onu litru whiskyja, što ga imam ovdje ispod svoje havajske
košulje«.
On se uspravi, ogleda se i domahne Sandri, koja je sjedila uz mornare.
»Krasan izum, te havajske košulje, zar ne, lutkice? Tako su ležerne i hladne. Mnogo
mjesta za kretnje. Upravo ih ljubim. Ne ljubiš li ih i ti?«
Sandra nabere svoj prćasti nos i nasmije se. »I ja volim havajske košulje, Angelo.« Ona
dva mornara se kiselo zagledaše u njega.
Maggio iznova privuče one dvije glave k sebi.
»To je nešto za mene«, šapne im, »za čitavu noć! To jest, ukoliko je već niste vi kaparili.
Vi ste došli prvi. čovječe, ja volim velike žene. Ja sam onaj patuljak, koji je u cirkusu oženio
orijašku damu. Jutra i jutra«, šapnu on, »jutra i jutra mesa«.
»Htio bih da znam«, reče Stark, »odakle si smogao toliko novaca?«
»Posve jednostavno«, odvrati Angelo, »nema tu ništa neobično, zaista ništa. No to je duga
pripovijest. Da vam je ipak ispripovjedim?«
»Dakako, samo naprijed«, reče Prew.
»Zaista? Da je stvarno ispripovjedim? No, ja sam sporazuman, ako vi to bezuvjetno
tražite. Ali to je dugačka pripovijest. Jeste li sigurni, da je zaista želite čuti? Dobro, ako ste
toliko sigurni da želite, onda ću vam je ispripovjediti. No najprije prijeđimo u latrinu«.
»Upravo sam bio ondje«, odvrati Stark.
Maggio se lupi po trbuhu. »Da, ali ondje nisi našao ono. što ću ja naći!«
»Nisam ništa rekao«, reče Stark, pa oni ispod ruke pođoše na zahod, koji je zaudarao po
amonijaku iz ispražnjenih mjehura tisuća muškaraca. Pošto je Stark otvorio bocu, poče
Maggio pripovijedati povijest svojega trijumfa.
»Kad ste vi otišli u grad, upitao sam sam sebe, zašto da, dođavola, ostanem kod
kuće. Nazvao sam, dakle, svog toplog brata Hala (znate, onoga, s kojim sam se sastao one
noći, kad sam cio svoj novac izgubio u pokeru) i rekao mu, neka se od- veze u Wahiavu i
neka me ondje počeka. Isprva nije htio, ali onda sam ga ucijenio«, nastavi Maggio, podigavši
srednji prst ukočeno u vis, »ucijenio sam ga veoma na uljudan način. On je intelektualac i

I U originalu »Homecoming game at NYO = završetak

godišnje baseball sezone na newyorškom stadionu.

1261
vrlo je osjetljiv. Rekao sam mu, dakle, da se radi o poteškoćama, u koje sam zapao, a tko ne
želi svom prijatelju pomoći u nevolji, taj nije vrijedan da uopće ima prijatelja. Konačno je
razumio.
»Povezao me je natrag u grad i platio mi veliki steak sa pečenim krumpirom i to u
restauraciji Lau Yee Chaisa, čujte dobro, u restauraciji Lau Yee Chaisa. Kad Maggio izađe
uvečer, za nj nije ništa odviše dobro. Poslije večere otišli smo u dobru staru Waikiki-tavernu,
gdje se sastaju sve »tetke« i ondje pili Šampanjske coctaile.
»Razjasnio sam čestitom starom Halu, da sam od nekog lihvara pozajmio dvadeset
dolara i da odmah trebam novac, dć- mu ga vratim, jer me taj klipan želi prijaviti, a onda da
bih sigurno dospio u zatvor i da u tom slučaju čestiti, stari Hal ne bi svog dragog malog
dječaka vidio možda punih šest mjeseci«.
On izvuče svežanj novčanica po jedan dolar iz džepa i sav sretan ih zatrese pred njima.
»Da, to bi po prilici bilo sve. Čestiti stari Hal pljucnuo je zajam od dvadeset dolara. Htio
je da mi pokloni novac, ali za to sam ja odviše lukav. Nisam htio da ga uzmem, osim kao
zajam. Znam, kako moram s njim postupati. Kad bi taj čovjek mogao sam sebi dokazati, da
ga želim prevariti, ne bih mogao iz njega da istrsnem i deset centi. Sad mu, dakle, dugujem
dvadeset dolara«, trijumfalno se nakesi Maggio. »Ali radije ću mu ih dugovati cio život, nego
da ga prevarim«.
Stark zahihoće i vrati mu bocu. »Rekao si mu, dakle, da moraš u zatvor, ako ne vratiš
lihvaru novac. Krasna pripovijest, momče! Zar taj Hal ne zna, da je u vojnim propisima
zabranjeno pozajmljivati novac uz kamate? I da nitko, tko bi to učinio, ne bi mogao da na
legalni način dođe do svog novca?«
»Taj uopće nema ni pojma o vojsci«, naceri se Maggio. »On se, doduše, gradi da o tome
nešto zna, ali ne zna baš ništa. Međutim, dobro poznaje mornaricu. Pitaj ga samo, kako je
upoznao mornaricu, prijatelju«, nasmije se Maggio.
On začepi bocu i gurne je natrag ispod remena pod košulju.
»Čujte momci«, reče, »sad su skoro dva sata. Bit će bolje da odaberemo koju, jer će nas
inače mornari preteći«.
»Ja sam svoju već odabrao«, reče Stark, odjednom se ozlo- voljivši. Pritom ih nije
pogledao.
»Tako?« upita Maggio. »Dakle ona velika, visoka, dugačka Sandra je za mene, ukoliko je
nijedan od vas nije već odabrao. Koga si ti uzeo?« bojažljivo upita Starka.
»Billy«, mrzovoljno će Stark. Još uvijek ih nije gledao. »Onu malu Židovku. Već sam je
pitao i sve je u redu«.
»Aha«, nasmjehnu se Maggio, »to je ona mala s požudnim pogledom?«
»Dakako«, ljutito će Stark. »Tako je. Nije li ti pravo?«
»Jeste«, naceri se Maggio. »I sam sam već htio da je jednom iskušam«.
»Onda je sve u redu, momci«, mrzovoljno će Stark. »Ti uzmi tvoju a ja ću uzeti svoju. Što
te se tiče, koga ću ja uzeti?«
»Baš ništa«, odvrati Maggio, »samo ako ja dobijem veliku Sandru. Meni je posve
svejedno, koja je, samo da je krupna i visoka«.
»Dobro«, kimnu Stark, »to je tvoja stvar. Ako se pak meni sviđa Billy, onda je to moja
stvar, zar ne? Tebi se sviđa Sandra, a meni slučajno Billy. Još nešto?«
»Ništa«, odvrati Maggio. »Samo sam te pitao...«
»Onda prestani s pitanjima«, odreže Stark. »To te se ništa ne tiče. Meni se sviđa Billy i s
time je stvar svršena«.
»Maureen je još slobodna«, reče Prew.
»Dođavola s Maureen«, odbije Stark. »Ja znam šta hoću. Hoću Billy. Želiš li se svađati?«
»U redu, u redu«, umiri ga Maggio. »Ti se prestani prepirati. Imaš svoju Billy, zar ne? A
ja, čovječe«, nastavit on, »ja volim Sandru. Čovječe, kad je žena tako velika i krupna, onda je
to divna stvar. Jesi li ti odabrao za sebe?« upita on Prewa.
»Jesam«, odvrati Prew. »Odabrao sam«.
Stark prezirno puhnu. »Odabrao je onu prokletu princezu«.

1261
 »Ne šališ se?« dobaci Maggio.
»Ne šalim se«, kiselo će Stark. »Princezu Lorenu. djevicu i z Waikikija«, porugljivo će on.
»Ona je snob«, usprotivi se Maggio.
»Pa neka je«, reče Prew, »ja se i kod vas ništa ne miješam. Ne trebam vaš savjet«.
»Ja ti ništa i ne savjetujem«, odvrati Stark. »Što se mene tiče, možeš odabrati i Minervu,
ako hoćeš. Šta je meni do toga! Ne tiče me se, koga odabereš«.
»A sad se moramo pobrinuti za to«, reče Maggio, »da dobijemo tri sobe jednu uz drugu,
kako bismo sva trojica mogli da dijelimo whisky. Jesi li ti već govorio s tvojom ženskom?«
upita on Prewa.
»Nisam, još nisam«, oklijevajući će Prew.
»Bit će onda bolje da se požuriš, čovječe«, savjetuje mu Angelo, »ako je zaista želiš dobiti.
Meni se čini, kao da će i ti mornari ostati cijelu noć«.
»A i ti nisi pitao Sandru, zar ne?« dobaci Prew.
»Bogami, nisam«, odvrati Maggio. »Na to sam posve zaboravio! Pođimo odmah onamo,
čovječe, pođimo smjesta«.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Iz zahoda krenuše kroz dugačak hodnik, kraj brojnih vrata malih spavaonica, pored
nekoliko kratkih pokrajnih predsoblja, na kojirnđ su se također nalazila sama vrata u
spavaonice. Zatim u pravom kutu zaokrenuše nalijevo, prođoše kraj još nekoliko vrata i
konačno se vratiše u čekaonicu.
»Velika kuća«, dobaci Maggio.
»Velik je posao brinuti se za sve to«, kimnu Stark.
Prew ne reče ništa.
Lorenu je našao da još uvijek sjedi na istom mjestu. Još uvijek je izgledala vedra i
samosvijesna i Prew osjeti malo olakšanje. Ali kraj nje je sad sjedio neki novi vojnik, kojeg
prije nije vidio. Nešto joj je govorio, upravo ju je obasipao neprekinutom strujom riječi, a ona
je vedro, ali pomno slušala.
Prew neodlučno zasta na ulazu i pusti drugove da uđu prije njega, jer je ponovo osjetio
da ga nešto steže u grlu, da mu upravo oduzima dah. Pritom oćuti i neku slabinu i mlo-
havost na unutrašnjoj strani svojih bedara.
Znao je da je mora upitati odmah, prije nego što bude prekasno, no odjednom se silno
poboja, da je možda predugo čekao. Začudo, učini mu se neobično važnim, da dobije upravo
nju i nijednu drugu. Bilo je to tako važno, da se upravo bojao, da je zapita. Bio je vrlo
nespretan i nije znao kako da započne.
Odi dođavola, razljuti se sam na sebe. Što je to s tobom? Pa ona nije ništa drugo već
posve obična kurva, ili u najboljem slučaju neobična kurva, pa čemu da se ustručavaš? Što
onda, ako te baš ona ne bude htjela? Upitaj Maureen, njoj se sviđaš. Znam ja, što to s
tobom nije u redu, pomisli on. To je zbog toga, jer već tako dugo nisi imao nijednu, pa si se
zatelebao u prvu ljupku malu droljicu, na koju si naišao. Drugo i nije na stvari, pa zato,
zaboga, prestani da še ustručavaš. Odi i upitaj Maureen.
»Jeste li već zauzeti, Loreno?« nespretno je upita.
Njegov glas prekinu brbljavog vojnika usred govora. Vojnik ga pogleda i nakesi se.
Eto, bar ima nešto, što mu je začepilo gubicu, pomisli Prew.
»Nisam, Prew«, vedro mu se nasmjehnu Lorena. »Mi samo razgovaramo«. Ona ustane i
nasmiješi se brbljavom vojniku, a Prewu se učini, da još nikad dotad nije vidio takvog
razgovorljivog vojnika, koji bi toliko bio zadovoljan sam sa sobom.
»Mislio sam za cijelu noć«, prigušenim glasom reče on. »Pitao sam, da li ste zauzeti za
cijelu noć«.
»Kanite li ostati cijelu noć?« upita Lorena. »Mislila sam da me pitate, da li sam sada
zauzeta«.

1261
 »Mislio sam za cijelu noć«, muklo će Prew. »Jeste li već zauzeti?«
»Još nisam, Prew«.
»No, onda ste sada zauzeti«, reče Prew i pogleda pritom brbljavqg vojnika.
»U redu«, osmjehne se Lorena. »Mi imamo, međutim, još dvadeset časaka vremena. Ne
trebate se, dakle, žuriti. Sjedite i malo se raspoložite«. Poput vedre mirne majke potapša
Lorena

1261
1261
stolicu kraj sebe i osmjehne mu se ustima dugačkih usana u uskom dječjem licu.
»Upravo smo govorili o jahanju na valovima«, razjasni ona, kad se Prew smjestio u
stolici. »Bili živi u De Russeyu, pa je pravi stručnjak na tom području. Izvrsno mi je opisao
jahanje«.
Brbljavi vojnik se presta ceriti. Malko se osmjehnu. »Razumiješ li se ti štogod u jahanje
na valovima?« upita Prewa nagnuvši se najprije iznad Lorene.
»Ne«, odvrati Prew, pa se i on nagne naprijed. »Nemam- o tome ni pojma«.
»No«, poče brbljavi vojnik i osmjehnu se Loreni. »Držim da vi momci iz Schofielda, 1 s
garnizonom u unutrašnjosti otoka, rijetko imate prilike da jašite na valovima«.
»Vrlo malo«, prizna Prew. »Zato mi imamo planine. Razumiješ li se ti u planinarenje?«
»Donekle«, odvrati brbljavi vojnik i opet se osmjehne Loreni. »Jesi li ti planinar?«
»Nisam«, reče Prew, »ja se uopće ne razumijem u planinarenje. A razumiješ li se ti štogod
u avijaciju?«
Brbljavi se vojnik malko osmjehnu. »Imao sam nekoliko sati poduke«, reče. »Vani na
aerodromu John Rogers«.
»No, dakle, ja ne umijem ni letjeti«, reče Prew. »A što znaš ti o ronjenju?«
Lorena, koja je sjedila tako, da je gledala brbljavog vojnika. okrene se brzo Prewu i
strogo ga pogleda.
Ovaj put je i brbljavi vojnik nabrao čelo, prije nego što se kratko osmjehnuo.
»Ništa«, odvrati on. »Nisam nikada ni pokušao. Da li je to zabavno?« On se ponovo
nasloni u svoj stolac i vrati se svom privatnom razgovoru s Lorenom, koja je' njegove riječi i
nadalje pratila istom mirnom pažnjom.
Prew se također nasloni u svoj stolac, prepustivši bojno polje onom drugom vojniku.
Griskao je nokat na svom palcu, čekajući, da vojniku ponestane tema za razgovor. Ali vojnik
nikako nije prestajao. Zadržao je bojno polje, pa nastavio nepresušnom strujom brbljanja,
kojemu kao da čovjek nije mogao sagledati kraj.
»Hej«, konačno reče Prew, nagnuvši se opet naprijed kraj Lorene. »Zašto ne pođeš s njom
u postelju, Bili? Nisi li zbog toga došao ovamo? Ili, zar si došao, da joj predaš povelju o po-
časnom članstvu kluba jahača na valovima?«

18 Odsada do vječnosti

273

1261
 Brbljavi vojnik presta brbljati i tužno se nasmjehne Lo- reni. »Gle«, reče joj, »vidi ga
samo. Duhoviti pješak«.
»Bar nisam prokleti obalni artiljerac, koji istodobno jaši na valovima«, odreže Prew.
»Kaniš li je zajašiti ili ne kaniš?«
Lorena se ukočeno okrene i ponovo se zagleda u nj. No ovaj put ga nije gledala strogo
već užasnuto, kao da se upravo izvukla iz neke rupe u mulju.
Prew joj se naceri.
»No? Hoćeš li?« upita Billa.
»Nisi li htio da pođeš u sobu, Bili?« upita Lorena. »Mislim, sa mnom. Ako ti je pravo,
imamo još dosta vremena, dragi«.
»Da«, potvrdi Bili. »Dakako. Htio sam. Možda bi bilo bolje da pođemo, ne misliš li i ti
tako? Čini mi se, da ovdje nešto smrdi?«
»Zaista«, promišljeno će Prew. »To sam i ja već opazio, kujin sine!«
»Čuj momčiću ...« započe Bili. .
»Ne bismo li radije pošli?« prekinu ga Lorena. »Ne vidim, zašto bismo i dalje ostali ovdje.
Dođi, Bili«, reče ona, pa ga gestom djevičanske plahosti uhvati za ruku. »Što prije pođemo,
Bili, više ćemo vremena moći provesti zajedno«.
»Dobro«, pristane Bili. Dopustio je da ga izvede. Na vratima ona zastane dovoljno dugo,
da bi Prewu dobacila pogled pun negodovanja i da bi on mogao vidjeti, kako se dršćući i
plaho osmjehnula Billu.
Prew joj se naceri. »Nemoj zaboraviti da joj pokažeš snimke svoje nove daske za jahanje
na valovima, Bili«, doviknu za njima.
A onda, kad su .otišli, skinu Prew svoju nacerenu krinku. On se nasloni na stolac i tako
se duboko spusti u nj da je bokovima ležao na prednjem bridu stolca. Brada mu je
dodirnula prsa. Lajavi Prewitt. Čovjek koji izaziva drugog nesretnog bijednika, čovjeka koji je
jednako kao i on sam toliko željan, da progovori nekoliko riječi sa ženom, da pristaje da
dođe u bordel, i da plati tri dolara samo da bi se mogao s njome porazgovoriti. Zaista si mu
pokazao, što? A on je progutao sve i nije se upustio u borbu. Htio si da ga izlemaŠ, zar ne? I
ti se ponosiš time, što pokazuješ ljudima, da si ti jači. Ti, koji si tako silan i tako snažan
čovjek, da ti je ispod časti da se boriš u Dinamitovom glupom boksačkom kolu? Ubica
Prewitt, čovjek čelične šake, otvrdnuo veteran iz tisuću borbi. Bljuješ kad vidiš krv, zar ne?
Danas si bio fin, zaista fin, ubico. Bio si pravi pravcati materijal, od kojeg se stvaraju
šampioni. Ona bi ti se sad morala neizmjerno diviti. Mora da si svojom muškošću i sa svojih
petnaest dolara pobudio kolosalan dojam. Okladio bih se da će sad posve sigurno ostati uza
te čitavu noć. A to je bilo sve, što si htio, zar ne, ubieo! Tražio si samo ono, što ona ionako
prodaje, da bi mogla živjeti, zar ne? Nisi tražio njezino divljenje ni prijateljstvo ni prisnost, ni
zanimanje ni intimnost ili bilo što od svega onoga, što ona želi zadržati za se i što ne nudi na
prodaju? Ne, dakako da nisi. Tko bi htio da mu se kurva divi ili da se za nj zanima?
Na drugoj strani sobe Maggio i visoka dugonoga Sandra upravo su bili zaposleni
srdačnim opraštanjem od ona dva mrzovoljna mornara. Zar su i oni htjeli da se takva žena
za njih zanima? Dakako da nisu. Zbog toga su i bili tako mrzovoljni, premda je na njih u
susjednoj sobi čekalo toliko drugih žena, koliko god su htjeli.
Mala je Billy sjedila Starku na krilu. Usta mu je podigla do uha i nešto mu grozničavo
šaputala. Zar je Stark htio da mu se ta mala žarkooka kurvica divi? Dakako, da nije htio, a
zato- se i tako samodopadno cerio. Čovječe, ti me ubijaš, ti me, bogami, obaraš na daske.
Ubica Prewitt, pravo čudo od djeteta.
»Kako je, momče?« Stark mu se mutno osmjehne. »Je li sve u redu?«
»Dakako«, odvrati on. »Sve je u redu, sve je u najboljem redu«.
Možda će biti bolje, da se posvetiš jahanju na valovima, ubico, pomisli on.
»Jesi li joj rekao, da želimo tri sobe jednu uz drugu?« upita ga Stark.
»Nisam«, odgovori mu Prewitt. »To sam zaboravio da je upitam«.
»Ne smeta, mi smo to već sami uredili«, dobaci Stark. »Nemoj, međutim, da joj zaboraviš
reći kad se vrati, jer inače ne ćeš dobiti rakije«. Onda ga mala Billy ugrize za uho, a on
zabaci glavu i prokune, no onda se opet nasmije i konačno opet svu pažnju posveti njoj, što
je ona željela.
»Ne ću zaboraviti«, reče Prew, govoreći sam za se. »Ne ću da bilo što propustim. Nikako
ne želim bilo što propustiti«.

1261
 Maggio i Sandra su se upravo vrlo prijazno opraštali od ona dva mornara. Bilo je to kao
da bračni par ispraćuje svoje kasne šoste i kao da mu je žao što odlaze. Čim su mornari
nestali kroz vrata u drugu čekaonicu, Maggio duboko uzdahne, sjede na stolicu i povuče
Sandru sebi na krilo. Nakon toga ga se uopće više nije vidjelo.
»Hej«, prigušeno će Maggio. »Ne vjerujem, da ćemo tako moći da dobro obavimo. Kako bi
bilo da promjene radi sjednem na tvoje krilo?«
»Lijepo«, odgovori Sandra. »To će biti novo iskustvo«.
Ona ustane, nasmije se, uzdigne svoj prćasti nos, strese crni vodopad svoje blistave
kose i izmijeni s njime mjesto. Maggio je sad izgledao kao kakav Indijac na svom najmilijem
slonu, ili kao kakav cirkuski majmun, koji jaši visoko gore na krupnom i prsatom
shetlandskom ponnyju.
»Hej«, vikne, »pogledajte me! Ne biste li i vi htjeli takvu krupnu, tustu, debelu mamicu?«
zapjeva on.
»Tko je .tust?« povrijeđeno se Sandra, koja je bila veoma vitka, izuzevši grudi. »Ja nisam
tusta, sinko!«
»Znam, djetence«, odvrati Maggio, »ali nemoj mi govoriti sinko. Ja sam to govorio samo u
prenesenom smislu, pa nemaš razloga da se ljutiš na mene i da me vrijeđaš«.
»Hej, Prew«, reče on promijenivši predmet razgovora. »Ti su me mornari podsjetili na
nešto, što sam ti zaboravio ispri- povjediti. Noćas sam vidio našeg prijatelja Blooma u
krčmi«.
»Tako?« upita Prew bez zanimanja. »A s kime?«
»S nekim debelim, velikim toplim bratom. Zove se Tonny i još je veći od Blooma, ako to
možeš sebi uopće da predstaviš.«
»Aha«, odvrati Prew, »no, da.«
»Ja to sebi ne mogu da predstavim«, nastavi Maggio. »Ima silna ramena, pa se naš
mališan može isplakati na njima. Cim me je Bloom ugledao, a ja vidio da me on promatra,
odmah sam se stao ogledavati, ne bih li gdje pronašao kakvu tešku stolicu«.
»Kaniš li reći, da se nije obradovao što te vidi?« upita Prew.
Maggio se nasmije. »Na svojoj plosnatoj glavi imao je flaster velik kao moja usta. Moj
prijatelj Hal vrlo dobro poznaje tog Tonnyja. Kad ga je prvi put vidio s Bloomom, znaš li, što
je rekao? »Ah, siromašni Tonny, dobro sam ga poznavao«.
»To je iz Shakespearea«, upadne Sandra, »samo malo izmijenjeno. Iz ,Hamleta': Ah,
siromašni Jorick, dobro sam ga poznavao«.
»Zaista?« upita Angelo. »Dobro da to znaš. Moj prijatelj Hal je veoma naobražen. Veoma
je poetičan, taj Hal«.
»Dakako«, naceri se Sandra, »kladim se da je veoma poetičan. Svi su oni pjesnici.
Poznajem dvojicu takvih, koji me od vremena na vrijeme posjećuju«.
»Zaista?« upita Maggio, »a zašto?«
»Pogodi«, nakesi se Sandra.
»Ne tre! am pogađati«, odvrati Maggio, pa se okrene Prewu. »Hal mi je ispripovjedio, da
Tonnyju posuđuje svoja kola, kako bi u njima vozio Blooma na šetnju. To čini svaki put kad
mu Hal daje kola. Tvrdi, da Tonny premalo zarađuje, a da bi od toga mogao živjeti. Veli, da
radi negdje u nekom uredu u gradu i da kraj toga piše pripovijesti za časopise. Kaže da ne
zaslužuje ni izdaleka toliko, da bi mogao na našeg dragog prijatelja Blooma trošiti novac.
Kaže, da našem prijatelju Bloomu jedva može da plati piće. Umalo što sam sebe ne pitam,
tko zapravo spava s kime«.
»Dakako«, reče Prew naprežući se da pronađe prikladan odgovor. »Ja se ne bih ničemu
čudio«, reče konačno.
»Danas sam večerao kod Lau Yee Chaija«, reče Angelo Sandri, hvališući se. »Zamisli!«
»Lau Yee Chai?« ravnodušno će Sandra. »To je moj svakodnevni lokal. Prvorazredni
lokal. Redovito ondje jedem«.
»Zar te puštaju onamo?«
»Dakako«, odvrati Sandra, »a zašto ne?«
»Mislio sam, da zakon traži, da vi djevojke stanujete izvan grada!«
»To je točno«, odgovori Sandra, »ali kod Lau Yee Chaija drže me bogatom turistkinjom«.
»Jesi li već jela pa-pa-yu?« upita Maggio.
»Papayu?« ponovi Sandra. »Da, vrlo često. Veoma rado je jedem«.

1261
 »Danas sam je prvi puta jeo«, reče Angelo. »Malo je slična dinji, ali uopće nema nikakva
okusa. Moraš je politi limunovim sokom, da bi uopće dobila neki okus«.
»Jednako kao s maslinama«, reče Sandra. »Čovjek ih tek Postepeno zavoli«.
»Isto je tako i sa avocadom«, autoritativno će Stark, »ili s puževima. Čovjek mora tek
naučiti da ih cijeni«.
»Za mene«, odbije Angelo, »kad na nju stavim limun, miriše točno po bljuvotini. Na
bljuvotinu ne mogu nikako priviknuti«. On se grohotom nasmije, napol pijano, pa umalo što
n
Ue pao sa Sandrina krila. Sandra ga ispitljivo pogleda.
»Bogami«, reče Stark, »ako vas dvoje ne izgledate kao Edgar Bergen i Charlie Mc Carthy«.
»Večeras smo imali konobara urođenika«, razjasni Angelo bijući se. »Taj je konobar cijelo
vrijeme stajao za mnom, kao da se boji, da ću uzeti krivu vilicu i da ću njome lupiti goste po
glavi. Kad mi je donio onu pa-pa-yu s limunom, šapnuo sam mu: ,Što je to?' A on mi
reče: ,Kako? To je papa-ya, gospodine'. Ja mu šapnuh: ,Angelo Maggio će okušati svaku
stvar.' Onda ga upitah ,Je li pravo da na to istisnem limun.' ,Dakako, gospodine', šapnu on
natrag. .Smiješno', šapnuh i ja, ,kad čovjek poštrca limunov sok na nju, ta pa-pa-ya vonja
točno kao bljuvotina. Nije K tako?' On se jednostavno zablenu u me, ne rekavši ni riječi, a ja
dovrših šaptom: ,Dobro je samo, da ja tako silno volim bljuvotine'«.
Svi se nasmijaše osim Prewa. Nasmijala se čak i Billy, a Angelo se na svome visokom
sjedištu tako samodopadno cerio, kao ona papiga u humorističkim novinama, kojoj je
upravo uspjelo, da s pomoću neke kletve istjera staru djevicu iz sobe.
»Mislim da čestiti Hal umalo što nije puknuo od smijeha«, nasmije se Angelo, »a onaj
konobar nije više poslije toga lebdio oko mene«.
Mala Billy odjednom ustane sa Starkova krila, kao da ju je smijeh probudio iz
hipnotičnog sna. Grozničavo protegne svoje usko strastveno tijelo. Male grudi, koje su
uspravno stajale, i na kojima bi joj zavidjela mnoga čestita žena, iskočiše, a bradavice na
grudima, što su ispod tanke tkanine bile vidljive kao tamne točke, umalo što ne dodirnuše
Starkovo lice.
»Kako bi bilo, Maylon?« promuklo šapne ona. »Odmah će dva sata. Sad ne će više nitko
doći, a ako i dođe, ne moram ga primiti, kad si me ti uzeo za cijelu noć«. Ona žedno i
ponosno svinu leđa prema njemu. »Kako bi bilo s putovanjem oko svijeta, dragi, onako za
početak«, upita maznim tonom.
»Mislio sam, da je to nešto samo za dobre mušterije«, prigušeno će Stark.
»Tako je«, potvrdi Billy.
»To stoji pet dolara, zar ne?«
»Da. Pet dolara posebno. Ali stvar toliko vrijedi, Maylon. Sigurno toliko vrijedi«.
Stark duboko udahnu zrak. »U redu«, reče, »primam«. Oči su mu bile podlivene krvlju i
veoma duboke.
»Hoćete li i vi?« upita Billy Maggia i Sandru. »Vi imate bocu«.
»Ssss ... « viknu Maggio.
»Doći ćemo«, nasmije joj se Sandra, »doći ćemo, draga moja!«
Billy se grozničavo nasmije.
»Ne razumijem, kako ona to može izdržati«, reče Sandra Maggiu. »Mene bi to ubilo, a
ubilo bi i svaku drugu normalnu ženu«.
Prolazeći kraj Prewa, Sandra se sagne k njemu i reče: »Kad se Lorena vrati, reci joj, da
ćemo poći kroz hodnik na drugu stranu ulaza i oko ugla do onih soba iznad vanjskih
stepenica. Ona će već znati«.
»Dobro«, ravnodušno će Prew, gledajući za njima, kako nasmijani prolaze kroz vrata i
nestaju iza ugla. Baš mi je stalo do toga, pomisli on, još nisu dva sata. Stark mora platiti po-
sebno pet dolara za to »putovanje«. Angelo nije dobio nikakav popust na svoju bocu, premda
će obje kurve ispiti veći dio boce. Neka te to ništa ne smeta. Nemaš razloga da se žališ, reče
sam sebi.
To je nekoliko puta ponavljao. No ostao je sam u tihoj čekaonici s neosvijetljenim
muzičkim automatom, a nema ničeg osamljenijeg na svijetu od takvog tihog neosvijetljenog
muzičkog automata, kada nestanu svi ljudi i svi groševi. Ni sam nije znao, koliko je puta
sam sebi ponovio te riječi i koliko je puta opet iznova započeo.

1261
 Kad je na kraju začuo vani u hodniku Lorenin dubok i siguran glas, on brzo ustane.
Prebrzo, ljutito pomisli. Bit će bolje da opet sjednem. Ili zar ona treba da pomisli, da si
bojažljiv?
Pa ipak nije sjeo. Vani u predvorju, Lorena se prijazno opraštala od onog jahača na
valovima iz tvrđavice De Russey. Prewu se činilo, da to traje dugo, mnogo duže nego što bi
bilo potrebno i da je ona veoma prijazna, mnogo prijaznija nego što je bilo potrebno, pa
upita sam sebe, ne čini li to ona zato, da ga ponovo ukori. Ni do toga mu, doduše, ne bi bilo
ništa stalo. Još uvijek je stajao kraj stolca tražeći cigaretu. Upravo ju je pripalio, kad je
Lorena ušla smiješeći se. Odlanulo mu je, kad je vidio da se smiješi.
»Strašno ste se ponijeli«, ukori ga ona smiješeći se. »Što ste to učinili?«
»Znam«, prizna Prew, »nije bilo namjerice!«
»Trebali biste se stidjeti«.
»I stidim se«, potvrdi on.
»Vi bar imate novaca. Siromašni je Bili želio da ostane cijelu noć, ali nije imao novaca.
Meni se čak čini, da su to uopće njegova posljednja tri dolara i da će sad pješke morati da
Prijeđe cio dugačak put do Waikikija«.

1261
 »Siromašni kujin sin«, kimnu Prew. »Saosjećam s njime i žao mi je što sam se tako
prostački ponio«. No pritom pomisli, kako je on još to isto popodne bio bez ijedne pare i kako
je morao raditi u kuhinji. Sad mu se činilo, da je to popodne već davno prošlo. Kao da je sve
to već prije tridesetak stranica doživio netko posve drugi, pomisli Prew. Možda baš siromašni
Bili.
»Prije nego što ste došli«, turobno se osmjehne Lorena, »bio je siromašni Bili tako
očajan, da me je zamolio, neka mu onih petnaest dolara pozajmim do dana isplate. Onda ste
došli vi i tako ga zabadali«.
»Bio sam ljubomoran«, reče Prew.
»Ljubomoran?« mirno se osmjehne ona. »Zbog mene? Zbog posve obične kurve? Ta
nemojte kušati da mi laskate. Trebali biste da se stidite«.
»Stidim se«, prizna on, »to sam ti već rekao. Ali ipak sam ljubomoran«.
»Na to nemate nikakvo pravo.«
»Znam. Pa ipak sam ljubomoran«.
»Siromašni Bili mi je čak ponudio da plati pet dolara kamata i da me besplatno nauči
jahati na valovima. Ne bih trebala čak ni da uzajmim dasku, mogla bih se poslužiti
njegovom«.
Lorena se turobno osmjehnu. »Pa ipak mi ga je bilo žao, pogotovu kada ste došli vi i
počeli da ga zadirkujete«.
»Zašto mu onda niste pozajmili novac?«
»Sigurno to nije bilo zbog vas«, odvrati ona. »Kako da mu pozajmim? Ja vodim trgovinu,
upravo tako kao i neki sitničar. Ovdje sam da zaradim novaca, a ne zbog toga, jer volim taj
posao. Njime se ne bavim zato da dajem zajmove. Zašto da ih i dajem? Kamo bih stigla, kad
bih svakome davala zajam, koji mi se sviđa ili prema kojem imam saučešća? Sama bih se
se'bi učinila smiješnom. A vi mi niste nimalo olakšali stvar«.
»Znam«, reče Prew, »ali taj čovjek mora da je prilično glup. kad je uopće tako nešto
zamolio. Takvi ljudi, koji mora da se bave svim i svačim — da jašu' na valovima, da se penju
na planine, da lete, da rone u dubinu, i štogod čovjek spomenuo, sa svim tim se oni pomalo
bave — takva vrst ljudi je prilično drska. Zapravo se ne bave ničim. Poznajem ja takve
ljude«.

1261
 »Bili svakako znade jahati na valovima. Ja sam ga naime vidjela u Waikikiju, na
njegovoj dasci. Veoma je dobar. Cio svoj novac troši na jahanje na valovima, na lov riba s
harpunom, a i zato, da uzmogne ostati u Outrigger klubu. Uvijek je bar tri mjeseca
unaprijed zadužen. To je drugi razlog, zbog kojega mu nisam mogla pozajmiti novac«.
Prewu je pomalo dojadilo da govori o Billu, jahaču na valovima.
»Sandra mi je rekla, neka vam poručim, da su oni otišli u stražnji dio zgrade, iznad
vanjskog stepeništa. Rekla je, da vi već znate gdje. Angelo je prokrijumčario bocu, pa bismo
svi htjeli da imamo nešto od nje«.
Ona ga čvrsto pogleda. Oči su joj bile veoma hladne i veoma mirne. »Dobro«, reče, »znam
gdje je to. Dođite«.
»Počekajte malo«, reče Prew. Zar se još uvijek ljutite na mene zbog one moje gluposti?«
»Ne«, odvrati ona, »ne ljutim se«.
»Mislio sam da se ljutite, pa sam vas morao upitati. Jer ako se još uvijek ljutite, volio
bih da radije odustanemo od svega«.
Ona ga i opet čvrsto pogleda, a onda se nasmjehne. »Vi ste smiješni. Ne, ne ljutim se.
Ljutila sam se, ali to me je već prošlo«.
»Ne bih htio, da se ljutite na mene. Zato sam vas morao upitati«.
Bilo je vrlo teško izreći takve stvari, a da se čovjek sam sebi ne učini smiješnim. Bilo ih
je teško izgovoriti na takav način, da zvuče uvjerljivo. Vjerojatno ih govore i mnogi drugi
momci, ali ne misle na ono što govore.
»Laskavče«, koketno reče Lorena. Bilo je to prvi put, da ju je vidio koketirati i to ga je
uzbudilo.
Ona ga uze za ruku. Veselo i koketno zamahne njegovom rukom prolazeći kroz
predvorje. Izađoše iza ugla u hodnik, koji je vodio u stražnji dio zgrade do stepeništa. U taj
su hodnik vodila vrata brojnih sitnih spavaonica. Ona ga je veselo vodila po istrošenom sagu
kroz mračni uski hodnik, a on se posve smeo zbog te njezine neočekivane veselosti. Dovela
ga je do trećih vrata s ulične strane, pred kojima je sa stropa visjela samotna gola električna
žarulja.
»Ovaj dio zgrade ne upotrebljavamo osim na dan isplate, kad je kuća puna«, veselo reče
ona. »Ostalo vrijeme su te sobe rezervirane za prijatelje, koji ostaju čitavu noć«, nastavi ona.
»za ljude, koji su nešto osobito. Ovdje noću ne prolazi nitko i sve je tiho, samo s ulice
čujemo kadšto kroz prozor, kako prolazi kakav autobus. Sobe na ovoj strani su posve
drukčije«, reče ona. »Ovdje se čovjek ne mora bojati, da će mu netko odjednom ući u sobu
kako se katkada događa u drugim sobama«.
»Zar sam ja jedan od osobitih?« prigušeno upita on.
Ona zasta na vratima i nasmije mu se preko ramena.
»No«, koketno odvrati, »vi ste ovdje. Zar možda niste?«
»Dakako da sam ovdje, ali možda je to samo zbog Angela i Maylona i zbog boce, koju
želimo da podijelimo«, reče on. Pritom opazi, u kolikoj mjeri koketnost pojačava njezinu žen-
stvenost. »Billy i Sandra su dovele onu drugu dvojicu, a ne mene«.
»Zar je to tako važno!« dražila ga je Lorena.
»Da, veoma je važno«, odlučno će on. »Važno je zbog toga, jer toliko naših ljudi dolazi
ovamo. Za vas su to jednostavno ssmo lica. Za nas mnoge od vas nisu čak ni lica, već jedno-
stavno tijela. Zar vi ne želite da budete ništa više nego takvo zaboravljeno tijelo? Kad
dođemo ovamo i onda opet odemo odavde, htjeli bismo bar da znamo, da ćete se sjećati na
nas. Možda se čini, da smo svi jednaki, ali u stvari nijedan nije posve sličan drugome.
Čovjeka to ubija. Žene zarađuju novac na isti način kao i većina kurvi, s onim glupim
oponašanjem, koje ništa ne vrijedi. Ali one ne umiju bolje. Taj način postepeno isušava
izvor, pa ne preostaje ništa drugo, osim jame s mu- ljem i čovjeku se čini, kao da zdravu
toplu krv prolijeva u štakorsku jamu u slami, koja kasnije smrdi, osim ako ga se žena
kasnije sjeća. Mi ne tražimo, da nas netko treba, samo želimo, da nas odmah ne zaborave.
Samo da nas se 'sjećaju...«
U mutnoj polutami mogao je vidjeti, kako ga je ona veoma iznenađeno pogledala, pa
brzo zatvori usta, taj mali otvor, iz kojega se preko nje prelila struja, a da on uopće nije ni
znao, da ta struja postoji.
Lorena se napol nesvijesno nasmije u tu šutnju.

1261
 »Ako je to za vas zaista tako važno«, osmjehne se ona, »onda ste vi za mene jedan od
onih posebnih«.
Prew zatrese glavom. »To nije odgovor«, tvrdoglavo će on, pa opet jezikom začepi onu
malu rupu, mali otvor, sitnu Ahi- lovu petu.
»Kakav biste odgovor htjeli?«
»Ne znam«, umorno odvrati on. »Govorimo o čemu drugom. Je li to naša soba?«
»Jeste«, odvrati ona. Onda položi svoju finu žensku ruku na njegovu nadlakticu i napol
u šali reče: »Poslušajte malo!« Iz susjedne sobe čuo je ritmičku škripu opruga na strunjači.
»Već su pri poslu«, našali se ona, nastojeći da izbriše tu stranicu i da je na svoj način
iznova ispiše. Bila je, međutim, nesigurna i pokušaj nije uspio.
»Da, na poslu«, kameno odvrati Prew slušajući taj oštar i jednoličan ritam. »Na teškom
poslu«. Fina ženska ruka još uvijek je ležala na njegovoj nadlaktici tako nježna, a ipak toliko
snažna. On poželi da zgrabi tu nježnost, i da joj poljupcima oduzme dah, da je probudi na
ono, što on sam zna, na svoje vlastite osjećaje. Ali običaj nije dopuštao da poljubiš kurvu.
One to ne vole. Njihovi poljupci pripadaju njima samima, kao što drugim ženama pripada
njihovo tijelo. Bio je to stari zakon i ona ne bi ništa osjetila, već bi samo vidjela, da je zakon
prekršen, pa bi se samo razljutila zbog njegove preuzetnosii.
»Ja sam se samo našalila«, reče Lorena, ispričavajući se.
Onda zapali svijetlo i time odjednom iznese na vidjelo sve. Usku postelju sa strunjačom,
umivaonik u kutu, koji je ovdje bio jednako važan kao i metla u tvornici, jer je pokretna
vrpca trebala da prije svega ostane čista, ili bi moglo doći do smetnja u proizvodnji. Stajao je
i gledao umivaonik, posvećen tradicijom poput spomenika mrtvim veteranima na trgu pred
sudbenim zgradama, koji su također uvijek bili jednaki, posve svejedno, radilo se o
mrtvacima iz građanskog rata ili iz svjetskog rata, iz rata, koji prijeti da će sad buknuti ili iz
bilo kojeg budućeg rata. Gotovo mu se učinilo da je došao kući.
»Moram vas zamoliti za novac«, reče Lorena, nekako u neprilici.
»Dakako«, odvrati on. »Posve sam na to zaboravio«. On izvadi lisnicu i pruži joj Starkovih
petnaest dolara. Ovaj put nisu to ni tvojih vlastitih petnaest dolara, pomisli.
Ona je pokušala da sakrije smetenost, koja je i nju samu iznenadila, vadeći iz ormara
dva jeftina prošivena pokrivača i bacivši ih na postelju.
»Eto. Minervine djevojke pripremaju postelje samo za prolazne goste, ali mi trebamo
pokrivače«, vedro i veselo reče. No to je bio samo bijedan pokušaj da iz svoje smetenosti
istisne malo veselja. Ni Prew nije mogao da na svoje kameno lice iznudi nikakav osmijeh.
»U redu je«, reče ona.
»Oh«, odvrati Prew, »dobro. Lijepo«.
»Nisam vas htjela nagoniti. Mislila sam da me niste čuli«, reče ona. Opazila je, da se on
vrlo spretno razodjeva, premda su u takvim trenucima čak i oni najokorjeliji bili smeteni i
nesigurni. No on se nije smeo. Nije bio ni okorio. Jednostavno se činilo, kao da uopće nije
ovdje i ona odjednom osjeti, kako joj se u duši nešto ganulo.
Bilo je to, razmišljao je Prew, kao voda, koja, ako je uhvatimo nasipom, vrši pritisak,
snažan pritisak, koji nastoji da se probije kroz mali kanal, što ga uspije pronaći, kroz svaki
otvor, šumeći, puna svoje dugo obuzdavane energije, koja gasi zemlje, mjesece, zvijezde i
sunca, samo da bi konačno presahnula do smiješno sitnoga potočića, koji ne može da
pokrene čak ni zrno šljunka. Čovjek mora da sam sebe zapanjeno pita, kako je taj sitan tok
vode mogao proizvesti toliku snagu i nije li sve to bilo samo utvaranje. Upravo je tako,
pomisli on.

Ležali su jedno uz drugo pod dva posebna pokrivača i nisu se dodirivali. Kroz široko
otvoreni prozor strujala je u sobu noć. U daljini su čuli teške korake, kojima kao da je
koracao neki stranac, čuli su cvilenje tramvaja, što je stenjući započinjao utrku s
vremenom. Negdje su prijeteći ciknule zračne kočnice autobusa.
Nisu govorili. On je znao da njoj nije nimalo stalo do razgovora, a i sam nije htio da
govori. Nije htio ni da misli na bilo što drugo, osim na ono što se upravo dogodilo. Ispod
napol spuštenih kapaka gledao je prijeko u krovove na protivnoj strani ulice, umorno
pitajući sam sebe, nalazi ld se Angelo u srednjoj sobi i ima li bocu uz se, ili je boca upravo
kod Starka. Pitao je sam sebe, ne bi li ustao, obukao hlače i pokušavao da pronađe bocu, jer
sad je nužno trebao čestiti gutljaj.

1261
 Nije znao, kako je to dugo potrajalo; učinilo mu se veoma kratkim, ali istodobno i veoma
dugim, a onda odjednom netko lako pokuca na vrata. Neposredno zatim vrata se malo
otvoriše i u njima se pojavi nacerena glava Angela Maggia iza ispružene ruke, koja kao da je
bila odvojena od tijela. Ta je ruka ubilačkim zahvatom stisla vrat dugačke smeđe boce. Malo
začuđeno opazi Prew. kako je Lorena naglo povukla pokrivače na grudi i ljupko ih ovila oko
ramena.
»Nisam čuo borbene buke«, nasmije se Angelo, »pa sam pomislio da razgovarate«.
»Odmaramo se«, odvrati Prew.
»Evo vam nešto da popijete! Inače će dobra stara dugonoga Sandra sve sama polokati.
Zgodna je ona djevojka«, doda zatim, »fina djevojka. Ali pije kao duga. Smijem li ući?«
»Dakako, samo uđi«, reče Prew. »Trebam i sam nešto da popijem«.
»A jesi li pristojno obučen? Ne ćeš li me dovesti u nepriliku?«
»Prestani igrati budalu i daj mi bocu«.
Angelo je bio bos, a njegova kokošja prsa i ramena bila su gola. Na sebi je imao samo
ponošene građanske hlače, što ih je već rabljene, kupio od nekog vojnika u četi. Hlače su
mu bile tako velike, da ih je slobodnom rukom morao pridržavati oko koščatih bokova da
mu ne spadnu. On sjede kraj njih na rub postelje, pa pruži Prewu bocu, cereći se kao kakav
zavjerenik.
»Hvala«, suho odvrati Prew. Opazio je da se smije, kako bi uvijek opazio da se smije, kad
bi se Angelo negdje pojavio. »Hoćeš li i ti malo?« upita Lorenu.
»Ne, hvala«.
»Što je?« upita Angelo. »Zar ti ne piješ?«
»Ne pijem mnogo. A Čisti whisky ne pijem nikada«.
»Zaista?« upita Prew.
»Ne«, kimne Lorena. »Dakako da kadšto popijem coctail ili bocu piva. Ali na onakav pravi
način ne pijem. Zašto da pijem? Postoji li možda zakon, prema kojemu bi svaka kurva
morala da bude pijanica?«
»Ne postoji«, reče Angelo, »ali ja držim, da su većina od njih zaista pijanice.«
»Da, ali ja nisam. Cini mi se, da je to velika mana«.
»To priznajem«, složi se Angelo.
»A ja ne volim takve mane. A ti?« okrene se ona Prewu.
»Ne«, reče Prew, »i ja ih ne volim. No ja volim piti«.
»Kod tebe to nije mana«, odvrati Lorena. »Kod tebe je čak na neki način gotovo vrlina«.
»Ja to ne razumijem«, javi se Angelo, »za mene je to previsoko«.
»Ni ja sama ne razumijem«, reče Lorena, »ali to na neki način osjećam«. Još uvijek čvrsto
držeći pokrivač oko ramena, ona okrene glavu i osmjehne se Prewu. Onda pomakne svoje
tijelo ispod pokrivača prema sredini postelje u blizini Prevvova tijela, da bi Angelu napravila
više mjesta na rubu. Ponovo mu osmjehne, kao da se ugodno osjeća.
»Ima ljudi«, reče ona, smiješeći se Prewu, »čije mane kao da su u stvari njihove vrline,
umjesto da budu slabosti«.
»To je veoma duboka primjedba«, dobaci Angelo, »pa je ja možda upravo zbog toga ne
mogu da razumijem«.
»Pa ipak je tako«, zadovoljno se osmjehne Lorena.
»Hej!« usprotivi se Angelo. »Što ti to kaniš? Hoćeš li da se udaš za toga momka? Zašto
mu se cijelo vrijeme smješkaš, kao da si njegova žena?«

»Smješkam mu se?« upita Lorena. Ona se osmjehne Prewu i odjednom, skoro u istom
trenutku, osjetiše oboje, da je on zaista promatra tako, kao da je ona njegova žena, njegovo
privatno vlasništvo. Kao da se ta postelja nalazi u njihovu domu, u koji je na prijazan način
prodro neki stranac, doduše prijatelj kojega vole, ali ipak stranac, neka treća osoba, neki
drugi muškarac, koji je nije poznavao i kojemu ona nikad ne bi dopustila, da je upozna
onako, kako ju je upoznao njezin muž. Tako je taj čovjek čak pojačavao tajnu njihove
intimnosti.
Prew položi ruku na bezliki brežuljak, što ga je pokrivač činio iznad čvrsto zaobljene,
tople živosti njezina boka, koji mu je, kako je osjećao, momentano zaista jedinome pripadao.

1261
Činilo se kao da je Lorena pod dodirom njegovih prstiju počela nijemo presti. Prew prvi put
prestrašeno pomisli na mogućnost koju je spavanje s Lorenom izazvalo u njem, na
neočekivanu mogućnost da se zaljubio u nju!
Kakve li mogućnosti, pomisli on. Čovječe, čovječe, kakve li mogućnosti! No konačno,
zašto ne? U koga bi se vojnik na tom mjestu, na tom otoku uopće mogao da zaljubi osim u
kurvu? Na tom otoku sve su bijele djevojke bile mali snobovi, pa čak i djevojke iz srednjeg
staleža. Ispod srednjeg staleža nije pak uopće bilo bijelih djevojaka. Čak i za urođeničke
djevojke, a one su spadale u najnižu klasu, bila je sramota da ih netko vidi, gdje govore s
vojnikom. Zašto da se onda ne zaljubi u kurvu? To ne samo da je bilo moguće, već je bilo i
posve logično. Možda je čak bilo i razborito.
Bila je to mogućnost, koje se u toku svoga života imao još mnogo puta sjetiti i o kojoj je
kasnije imao još mnogo da razmišlja. Zar je to bilo neko nenadano nadahnuće, koje ih je
proželo oboje zbog toga, jer je Angelo upravo u tom trenutku ušao u sobu? Bi li došlo do
toga na koji drugi način i da Angelo nije došao ili se možda u tom slučaju ne bi uopće ništa
dogodilo? Zar se stvar možda razvila samo zbog toga, jer toliko vremena nije imao ni jednu
ženu, pa je ono što se upravo zbilo izazvalo u njem trajnu iluziju u času kad nije bio na
oprezu i smelo ga svojim snovima i željama? Ili opet, kao najneobičnija od svih
nemogućnosti, zar se možda ljubav između muškarca i žene kadšto rađala potpuno
razvijena i odrasla iz spajanja slučajne situacije i beznačajnog podudaranja? Prewu se
činilo, kao da ta prvotna mogućnost skriva u sebi bezbroj daljnjih mogućnosti, pa ako do
kraja svoga života i prije nego što umre riješi zago-

286
netku te prvotne mogućnosti, da će moći da razumije mnogo toga.
»Vas dvoje izgledate veoma sretno«, reče Angelo, koji je nešto od svega tog osjetio. »Jeste
li sretni? Ja sam sretan. Izgledam li sretan?«
»Toliko sretan, koliko čovjek samo može da očekuje«, osmjehnu se Lorena, odgovarajući
istodobno na oba pitanja. Prew osjeti, kako se njezina ruka ispod pokrivača polako privukla
k njemu i kako su se njezini fini ženski prsti smirili na unutarnjoj strani njegova stegna.
»Pripazi!«, naceri se Angelo. »Ja vidim što radiš. Zaboga Prew, pogledaj je samo!
Pocrvenjela je!«
Lorena se sva crvena okrene Prewu i namigne mu. Njegova ruka potajice nađe njezine
prste i čvrsto ih stisne.
»Želiš li još malo od tog whiskyja, druže, onda ga popij odmah«, reče Angelo. »Kad ga
Sandra ponovo dobije u ruke, ne će dugo potrajati«.
»Je li Stark već dobio svoj dio?«
»Stark ne dobije ništa«, odvrati Angelo. »Prije nego što sam došao ovamo, otišao sam do
njegove sobe. Prisluškivao sam na vratima, ali nisam čuo ništa. Zakucao sam, ali nitko se
nije probudio. Pogledao sam kroz ključanicu, no nisam mogao ništa da vidim. (Bogami,
mislim, da su objesili košulju na kvaku). Gak sam se popeo na kvaku, da pogledam kroz
staklo iznad vrata, da li on uopće još živi, ali taj je kujin sin objesio ručnik na staklo. To ja
nazivam lošim manirama.«
»Htio bi da kažeš«, reče Prew, »da je Stark nepovjerljiv lupež«.
»Da«, potvrdi Maggio, »kao da bi netko htio da proviri kroz ono prokleto staklo iznad
vrata«.
On ih je sve dotle promatrao namrštena čela, dok se Lorena nije morala početi smijati i
dok konačno nije prasnula u glasan smijeh.
»No«, reče Maggio ustajući, »ja sam od one vrste ljudi, koji umiju da opaze, kad im
negdje više nije mjesto. Znam kad me više ne žele. Sad vas prepuštam vašoj ljubavi«.
»Ah, ostani još malo«, nasmije se Prew, »nemoj odmah bježati«.
»Da«, reče Angelo, »takav si ti, pasji sine. Ostavit ću vam ttialo tog whiskyja, da se ne bih
osjećao toliko krivim. Izlit ču ga u čašu, a vi ga onda možete u miru popiti«.

1261
 On se prošeta po sobi, sve dok na kraju nije na umivaoniku našao veliku čašu za vodu.
Čaša je još bila puna vode. U čvrstom mlazu istrese Maggio vodu prema prozoru, gdje se ona
rasprsne na mreži za muhe. »Nadam se, da dolje stoji kakav stražar«, reče Maggio i .napuni
čašu whiskyjem iz boce. Prew ga je promatrao, smijući se i osjećajući neki smiješno topli
gotovo očinski osjećaj za nj. Opazio je kako je whisky usporio Angelovu pretjeranu živahnost
i kako se on sad kreće nesigurno i polako poput filma, koji se sporo vrti. Postao je svijestan,
da je prvi put vidio toga malog daga kovrčave kose posve nenapetog.
»Hoće li biti dosta?« upita Angelo.
»Dakako. Ako sve to ispijem, ne ću vrijediti više od meke voštane svijeće«.
»No, lijepo. Onda do viđenja! Do sutra ujutro! Otići ćemo bilo kamo«, nadoveže, »nas
trojica, pa ćemo najprije dobro i skupo doručkovati prije nego što se vratimo. Da pođemo u
hotel Aleksandera Younga? Oni otvaraju veoma rano i daju izvrstan zajutrak. Zajutrak je
veoma važan«, reče on, »nakon takve krasne noći u gradu. U redu?«
»U redu«, nasmije se Prew. »Potražit ću te«.
»Ti ga voliš«, reče Lorena, pošto je Angelo zatvorio vrata. »Zar ne? Vrlo ga voliš?«
»Da«, potvrdi Prew, »veoma ga volim. On je smiješan mali ušljivac, pa ipak bih zapravo
svaki put htio zaplakati, kad mu se smijem. Zbog toga ga zaista volim. Ne znam, možda je to
ludo. Jesi li već kad imala takav osjećaj prema bilo kome?«
»Jesam«, reče Lorena, »često«.
»No, bar to je nešto«, reče on.
»Taj osjećaj imam kod Angela«, nastavi ona, »svaki put kad ga susretnem. A mislim, da
ga imam i kod tebe«.
»Kod mene?«
»Da, znaš«, tiho će ona, »ti si smiješan, veoma smiješan«.
»Smiješan?« upita Prew. »Zar ja?«
»Jesi!«
»A zar drugi momci nisu također smiješni?«
»Nisu kao ti. Nisu na isti način«.
»No, to je dobro. Možda ćeš me se onda sjećati«.
»Sjećat ću te se«.
»Zaista? Hoćeš li se i sutra sjetiti na me?«
»Hoću. I slijedeći tjedan«.
»A za mjesec dana?«
»I onda«.
To ne vjerujem«.
»Pa ipak je tako. Posve sigurno«.
»Dobro. Vjerujem ti. Ja na svaki način znam, da ću misliti na tebe«.
»A zašto?«
»Zato«.
»A zašto? Zašto ćeš misliti na mene?«
>Zato«, reče on, »eto, zbog toga«, pa se nasmiješi, uhvati ugao njezina pokrivača i odbaci
ga, pa je pogleda onako, kako je ležala.
Ona se ne pomaknu, već samo okrene glavu, da mu se nasmiješi. »Je li to jedini razlog?«
»Nije. I zato, što si me dodirnula, kad je Angelo bio u sobi«.
»Je li to sve?«
»Možda nije sve, ali je mnogo«.
»A ne zato, što si razgovarao sa mnom?«
»Da, i zato. Sigurno i zato. Ali i zbog toga«, reče on i ponovo pogleda njezino tijelo.
»Dakle i zbog razgovora?«
»Da, i zbog razgovora. Razgovor je važan«.
»Za mene je veoma važan«. Ona se zadovoljno osmjehne, po prihvati ugao pokrivača,
ispod kojega je on ležao, oslonjen na lakat i odbaci ga, jednako kao što je on učinio s
njezinim pokrivačem.
»Zaboga, pogledaj sam sebe!« reče ona.
»Znam. Nije li to sramota?«
»Htjela bih da znam, kako je do toga došlo?«
»Ja tu ne mogu pomoći. To mi se uvijek događa«.

1261
 »U tom bismo pravcu zaista mogli pomoći!«
On se nasmije i oni odjednom počeše razgovarati onako, kako muškarac i žena
razgovaraju u postelji, onako kako dosad nisu razgovarali. Ovaj put je uostalom sve bilo
drukčije.
Kad je bilo gotovo, on se zahvalno nagne nad njezina usta.
»Ne«, odbije Lorena. »Nemoj. Molim te!«
»Ali zašto ne? Zašto?«
»Jer bih više voljela, da to ne učiniš. To bi sve pokvarilo, a ja ne bih htjela da pokvarim«.
»Dobro«, reče on. »Zao mi je.«
»Ne budi žalostan. Sve je u redu. Samo ne smiješ zaboraviti, gdje smo mi. Moraš misliti
na to, što sam ja«.
»Dođavola s time. Ne marim ja za to«.
»Ali ja marim za to. Bilo bi upravo onako kao sa svim ostalim, s pijanim i brutalnim ljudima.
Svi oni pokušavaju da me poljube, kao da bi na taj način mogli da dobiju nešto, što drugi ne
dobivaju«.
»Da«, potvrdi Prew, »da, mislim da je to točno. To bi svi htjeli. Zao mi je«.
»Ne treba da ti je žao«, odvrati Lorena, »samo ja nisam htjela da se sve pokvari. Sad ne.
Sad me pusti«, nadoveza ona, »i idi!«
Ona ustane, ode k umivaoniku i osmjehne mu se preko cijele sobe. »Prew«, reče, »mali
moj Prew, mali moj smiješni mladiću. Zao mi je, što si poželio da me poljubiš, moj mali
Prew«.
»Sve je u redu«.
»Ne, ništa nije u redu. Ali ja to ne mogu izmijeniti. Nije to zbog tebe, to je zbog te... te
kuće. I zbog drugih. Ti to ne razumiješ«.
»Pa ipak, razumijem«.
»Kako bi mogao razumjeti, kad nikada nisi bio žena?«
Ona veoma temeljito i pomno opere ruke, a onda se vrati u postelju i utrne svijetlo.
»Hoćeš li malo spavati?« upita ga.
»Hoću«, reče on u tami. »Odlaziš li često na plažu?«
»Na plažu? Na koju plažu?«
»U Waikiki. Ondje gdje jaše Bili, jahač na valovima«.
»Ah, onamo. Da, često. Svakoga dana, ako mogu. Vrlo rado. A zašto?«
»Nikad te nisam ondje vidio«.
»Ne bi me prepoznao ni da me vidiš«.
»Možda ipak«.
»Ne, sigurno ne bi«.
»Mislim da bih te sada prepoznao«.
»Ne, ne bi me prepoznao. Moram nositi šešir od bananinih listova i kaputić za plažu.
Noge moram oviti ručnikom ili moram obući hlače. Sve to da ne pocrnim. Da me vidiš,
pomislio bi, da sam kakva prastara turistkinja«.
»Već sam razmišljao o tome, kako da te negdje drugdje nađem. Sad znam što moram
tražiti, kad pođem na plažu«.
»Ne, molim, nemoj to činiti. Zbilja nemoj«.
»A zašto ne?«
»Zato, što je to jednostavno loša politika, veoma loša. Zato«-
»Ne razumijem, zašto?«
»Jer ti ja to kažem«, oštro reče Lorena i uspravi se u postelji. »Jer te nikad više ne bih ni
pogledala, da to učiniš«.
»Zaista ne?« upita on. Osjećao je ozbiljnost u njezinu glasu, ali sam nije nipošto bio
ozbiljan, a nije bio ni raspoložen da se prepire. Zato svrne u šalu ono, što je posve ozbiljno
započeo. »Zaista ne?«
»Ne, nikako ne«.
»Ali zašto?« dražio ju je on. »Prema tvom opisu posve bih te lako mogao naći. Isticala bi
se kao ranjavi palac«.
»No», reče Lorena smireno, videći da je on samo zadirkuje.' »Radije me nemoj tražiti«.
»Zašto ne želiš pocrnjeti?« upita je on. »To bi ti divno pristajalo«. U duhu ju je mogao
vidjeti na plaži. Volio bi znati gdje stanuje. Sandra se zanima za Lau Yee Chaisovu

1261
restauraciju, a ne za plažu. Prew upita sam sebe, gdje li stanuje Sandra. »Ti bi, opaljena od
sunca, upravo silno izgledala«, nastavi, vVolio bih te crnu«.
»Želiš li da me izbace odavde?« Njezin je glas bio sam samo smješkanje u tami. »Koliko si
već puta bio u kakvom bordelu u Honolulu? Zar ne znaš, da djevojke nikada nisu opaljene
od sunca?«
• »Vjerojatno nisam to nikada zapazio«. Gdje žive te žene u tom gradu, na tom otoku, u
kojim kućama pristojna izgleda živi ta vojska žena, koje bi, prema njegovom iskustvu, mogle
biti jedine žene na otoku?
»Da je ma i jedna od njih pocrnjela od sunca, ti bi to opazio«, nasmjehne se ona. »Takva
bi se žena istakla još više. nego bijelci među crncima, žena sa smeđim rukama i nogama, a
trbuh i sve ostalo još bijelo. Ovdje vlada kruti kućni zakon, koji zabranjuje da žena pocrni.
Ne smije pocrnjeti ni u licu«. Ona zastane, a onda nastavi: »Čini se da vojnici i mornari žele
da i njihove kurve budu bijele i čiste poput djevica!«
»Pobijedila si«, odvrati Prew. »Ovo je kolo za tebe. Pa ipak bih volio da si crna. Baš ti«. To
su za nas jedine žene, pomisli on, a ovo je jedino mjesto, na kojemu ih možemo naći.
Sretnemo li ih u barovima ili na plaži ili u trgovinama, ne ćemo ih prepoznati, a ako one
prepoznaju nas, umjet će da to na vješt način sakriju. Možda sam je čak i prije vidio u
Waikikiju, ali to nisam znao. Kad izađu iz svojih ureda, pomisli on, iz svojih Poslovnih
prostorija i umiješaju se među stanovnike grada, one nestaju. Miješati se među stanovnike
grada, to je lijep izraz. Miješati. Miješati. Mislim da moram nešto popiti.
Čaša je još uvijek stajala ondje, gdje ju je Angelo ostavio. Bila je još netaknuta. Prew
prisili sebe da ustane po tami i da je potraži. Zatim ispi polovicu i odnese čašu do postelje,
pa je postavi na pod, na dohvat ruke... Nije mu baš mnogo prijao Nije ga čak ni zagrijao, a
nije ni ispunio prazninu, u koju ga je ulio.
»Volio bih da vidim tu svijetlu, bijelu kožu«, reče joj, »kako se ističe od tamne smeđe
puti. Onda bih sam sebi predstavio kako je vani, na prudu, bjelina pokrivena i sakrivena, da
je nitko ne bi mogao vidjeti, pa da ja prema tome vidim nešto, što nitko drugi ne vidi«.
»Ti si zaista smiješan mali Prew.«
»To si već jednom rekla«.
»Da, a sad kažem ponovo. Ti si smiješan, veoma, veoma smiješan, pa ne znam, što da
mislim o tebi«.
»Vjerujem, da ćeš to lako ustanoviti, ako imaš ključ«.
»Ja ne ću. Vjerojatno nemam ključ.«
»Ne,« pospano će on, »nemaš ključ, čini se, da te se to veoma jako dojmilo«.
»Tako je. Zagonetke, što ih ne mogu riješiti, čine me radoznalom. Ja volim da sve
unaprijed točno izračunam. Jedan, dva, tri. Upravo tako kao što sam unaprijed proračunala
svoj život ovdje davno prije nego što sam došla amo«.
»Da«, odvrati on. Čuo je, kako njezin glas počinje da najprije glasno prodire kroz zastor
njegove pospanosti, a onda tiho. Možda već spavam, reče sam sebi. Možda sanjam. »To si
večeras već jednom rekla«, glasno reče, »pa me je to začudilo. Ali nisi mi još razjasnila.
Ispripovjedi mi, zašto si uopće došla ovamo u tu jazbinu?«
»Došla sam dobrovoljno«, odvrati Lorena, a on opazi, da u njezinu glasu nema ni truna
pospanosti.
»Možda misliš«, nastavi ona, »da su sve kurve prvotno bile djevice, što ih je oteo Lucky
Luciano, silovao ih i prodao. Možda misliš i to«, nastavi glas, »da su sve kurve na neki način
regrutirane. No tome nije tako. Mnoge se jave dobrovoljno. Neke se javljaju, jer jednostavno
vole taj način života i jer ih ništa ne smeta da rade ono, što moraju da rade, da bi dobile sve
ostalo.
Druge zbog toga, jer su ogorčene, što im je neki muškarac ukrao djevičanstvo, možda ih
učinio majkama, a onda ih ostavio, pa mu se sad žele na taj smiješan način osvetiti, ili im ie
pak sve svejedno. »Oh«, reče njezin glas, »ima ih mnogo kod nas, koje se dobrovoljno
javljaju«.
»A ima ih mnogo, koje se javljaju iznova, kad istekne njihovo vrijeme«, reče Prew. »Mnogo
takvih, koje prihvaćaju tridesetgodišnju službu«.

1261
 »Ne u svakom slučaju. Ima nekoliko takvih, ali ni izdaleka ih nema toliko kao što ti
misliš. Mnoge već unaprijed sve iz- računaju, kao što sam i ja učinila. Neko vrijeme rade,
skupljaju potreban novac i odlaze. Mnoge postupaju tako!«
»Jesi li nakanila da pođeš tim putem?«
»Pa valjda ne misliš, da kanim cio svoj život ostati ovdje? Jer mi se to možda sviđa?« Za
godinu dana sam kod kuće sa cijelom hrpom novaca. Imat ću dovoljno, da njima tapetiram
zid. A onda sam opskrbljena za čitav život«.
»A kako je kod tebe kod kuće?« upita onaj glas, pospano, s puno dvojbe, još uvijek
nesiguran, nije li sve to samo san, i da li on to sve stvarno čuje. »Što će reći tvoji ljudi kod
kuće?«
»Ništa. Jer oni ne će ništa znati. U mom rodnom mjestu — u njemu živi moja majka od
novca što joj ga šaljem — ja sam privatna tajnica nekog kralja šećera na Havajima. U svom
sam rodnom gradu bila konobarica, koja je kraj toga noću polazila Školu i uznapredovala do
položaja privatne tajnice. Djevojka, koja štedi novac, da bi mogla doći kući i brinuti se za
svoju siromašnu, bolesnu majku.
»A ako te ulove?« upita on taj čas.
»Kako me mogu uloviti? Iz maloga grada u Oregonu, odakle potječem, nitko se ne
usuđuje izaći, osim onih najbogatijih, a i oni putuju najdalje do Seattlea. Kad se vratim
kući, kao privatna tajnica, u strogo konzervativnim haljinama i ako se povučem u mir sa
svojim »skromnim ušteđevinama«, tko će posumnjati, da ja nisam ono, što tvrdim da sam
bila?«
»Vjerojatno nitko. Ali čemu? Kako si uopće došla na tu zsmisao?«
»Imala sam prijatelja«, odvrati pojava. »Bila sam konoba- rica u nekoj maloj restauraciji.
On je potjecao iz jedne od najbogatijih obitelji grada. Stara je to pripovijest i na njoj nema
n
išta posebnoga. Nije mi napravio dijete, ni bilo što slično. Jednostavno je oženio djevojku,
za koju su njegovi roditelji Vjerovali, da odgovara njegovu položaju. Oženio ju je, pošto Je
dvije godine spavao sa mnom«.

"'To je zlo«, promrmlja Prew. Je li mu to whisky tako omlo- havio ruke i noge? »Veoma zlo.
Zaista odvratno«.
»Lijepa pripovijegt, zar ne?« osmjehnu se glas. »Možda bi čovjek mogao iz nje napraviti
film«.
»Već je napravio, ne samo jedan, već deset tisuća«, odgovori on.
»Ali ne s tim svršetkom. Ovaj put se film ne svršava tako da junakinja, još uvijek
obuzeta ljubavlju, radi kao služavka za mladi par u novom domu i brine se za djecu, samo
da bi mogla biti što bliže svom ljubljenom, kako je to prikazano u nekom dirljivom filmu«.
»Ne«, potvrdi on. »Život nije takav ili bar nije često takav. A pogotovu nije takav u
krugovima, što sam ih ja upoznao«.
»Ni u kojim krugovima. Nitko nije takav. Otputovala sam iz grada, kad su se vjenčali i
otišla kao konobarica u Seattle. K nama je kao stalni gost dolazio neki svodnik. Druge su mi
ga djevojke pokazale. Nije bilo teško, da ga toliko zainteresiram za sebe, da je postao nježan.
Teško je bilo samo to, kad sam s njime pošla spavati i kad sam ga morala uvjeriti, da to rado
činim. Konačno mi je bilo još teže, da ga nagovorim, da učini ono, što je od prvoga časa
nakanio učiniti; držao je, naime, da ga ljubim. No na kraju mi je uspjelo, da me pošalje
ovamo, umjesto u Panamu ili Meksiko. Jer on me je, znaš, volio, a i ja sam njega voljela. Nije
znao, da sam svake noći ustajala i izbljuvala cio sadržaj svoje utrobe, kad bi on otišao«.
»Loreno«, reče on, ma da nije bio siguran, da li sanja, ili, da li to zaista glasno govori, »ti
si veoma hrabra djevojka, Loreno. Ponosim se tobom, Loreno. Sad te razumijem, Loreno.
ponosim se tobom, posve svejedno, što bilo koja svinja o tebi govori«.
»Hrabrost«, reče glas, »hrabrost nije ništa. Hrabrost je dobra samo onda, ako pomoću
nje možeš zaslužiti«.
»To si veoma oštro rekla, Loreno!«
»Ako čestiti ljudi od svojih žena traže dobar glas i položaj i novac, ja ću im to pribaviti.
Na jedini način, na koji se sve to dade pribaviti. S pomoću novca.
»A kad dođem kući sa čarapom punom novčanica, kad za svoju .majku i za sebe
izgradim novu kuću, kad stupim u Country klub, kad naučim igrati golf, kad postanem
članom najotmjenijeg bridge kluba i kad u literanom kružoku održim predavanje o

1261
najnovijoj knjizi, onda će neki pravi muškarac s pravim položajem vidjeti u meni pravu
ženu, koja može da dostojno vodi kuću i da na dostojan način odgaja djecu. Za tog ću se
čovjeka onda udati. I mi ćemo biti sretni«.
»Loreno«, sanjao je on, »nadam se da ćeš uspjeti. Bogami, nadam se«.
»Tu nemam više što da uspijem. Sve je već ovdje, jedan, dva, tri. Crno na bijelom. U
mom rodnom gradu ima mnogo žena, koje su to učinile, samo što su to bile amaterske
kurve, metrese, a ne prostitutke«.
»A onda«, blago nastavi glas, »kad sve bude uređeno i kad krene poput dobro nauljena
sata, onda će sve ostalo izblijediti i umrijeti i ostat će samo još uspomena, san, što ga uvijek
sanjaš, ali se nikada ne bojiš, da bi se jednom mogao pretvoriti u stvarnost. Nikad se ne će
pretvoriti. Jer kad živiš dostojnim životom, onda si sigurna«.
»Loreno«, sanjao je on, »Loreno, Loreno. Mislim da te ljubim, Loreno. Ti si hrabra i lijepa
si, Loreno, pa držim da te zato ljubim, Loreno«.
»Ti si pijan«, reče glas. »Kako čovjek može ljubiti kurvu, koju si prvi puta susreo u
bordelu? Pijan si, pa bi bilo bolje, da sad spavaš«.
»Mislio sam, da ćeš mi to reći«, lukavo se osmjehnu on pojavi svojih snova. »Znao sam
da ćeš to reći«.
»Kako si to znao?« upita glas.
»Znao sam«, ponovi on. »Poznajem te, Loreno. Reci mi, hoće li te taj bogati momak
ljubiti, Loreno? Hoće li te ljubiti onako, kao što te ja ljubim?«
»Ti me ne ljubiš«, odvrati pospanost oko njega, »ti si pijan. A on ne će biti bogat«.
»No ti ćeš imati ugled, položaj, novac, sve što si rekla i što mi bijedni traljavi momci
nikad ne ćemo imati. Ja, međutim, ne vjerujem, da će te on iskreno ljubiti, Loreno. Ja to ne
vjerujem«.
»On nikad ne će doznati, da sam bila kurva. Na svijetu ne postoji način, da se to
ustanovi«.
»To nisam ni mislio, Loreno«.
»A što se tiče ostaloga, ja ću ga već navesti na to, da me voli. Toliko već znam, kako«.
»Ne. Nitko ne može imati sve, . Loreno. Mnogi ima sreće i može da odabere što hoće, ali
njegov izbor ipak nije savršen. Nitko ne može imati sve. Bilo bi besmisleno, da kušaš imati
sve ili da se za to boriš. Ni ti to ne možeš očekivati, Loreno. Onaj bogati klipan te nikada ne
će voljeti, Loreno. Tvoj razbor, način na koji si građena, Loreno, ne će dopustiti, da te on
zavoli. Ti mu odricanjem moraš platiti za sve ostalo. Čovjek nikada nema sve. Za sve ono,
što dobivaš od života, moraš skupo platiti, moraš platiti time, što se odrekneš onoga, što bi
još više voljela, a da to unaprijed ne znaš ili ne slutiš«.
»Vrijeme je da zaspiš«, reče glas, nastojeći da ga 9miri.
»Znam. Jer sam pijan. Ali upravo zato, što sam pijan, Loreno, vidim stvari, na koje se ne
mogu sjetiti i koje ne vidim, kad sam trijezan. Pijan sam i sanjarim, ali Loreno, tako jasno
mogu da vidim istinu. Gotovo mogu ispružiti ruku i dotaći je«.
Onda mu se učini, kao da se dugački blijedi san naginje nada nj, odjeven u mirisnu
dugačku haljinu, koja nije skrivala ni bradavice na grudima ni nabujali crni trokut, što ga je
tako volio gledati, i da mu taj san na jednom tanjiru pruža zlatnu trublju, a na drugom,
dvije doze govedine s grahom, da se naginje nada nj i da ga ljubi u usta, jer je stvorio krivu
odluku. No onda se sruši nebo puno oblaka.
»Spavaj sada!«
»Zašto si me poljubila? Misliš da sam pijan i da se ne ću toga sjećati. No ja ću se sjećati
i vratit ću se«.
»Budi miran, no! Dakako da ćeš se vratiti«.
»Misliš da se ne ću vratiti. No ja ću se vratiti! Vratit ću se. Uvijek ću se iznova vraćati«.
»Dakako. Znam ja to«.
»Vratit ću se u noći poslije dana isplate«.
»Čekat ću te«.
»A ja ću se sjećati svega, što sam noćas vidio i sve ću ti razjasniti. Sve sam to tako jasno
i razgovjetno vidio, da sam siguran da ću se sjećati. Ne misliš li, da ću se sjetiti?«

1261
 »Sjetit ćeš se, naravno«.
»Moram se sjetiti. To je važno. Nemoj otići, Loreno. Ostani kraj mene«.
»Ostat ću ovdje. A sad spavaj«.
»Dobro«, reče on, »dobro, Loreno«.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Zaista se sjetio. Bio je veoma pijan i veoma pospan, no ipak se sjetio. Ona tri vojnika s
teškim mamurlukom, iznurenih lica, u kojima međutim više nije bilo napetosti, doručkovali
su u raskošnoj blagovaonici hotela Aleksander Young, ukrašenoj ogledalima, u poslovnoj
četvrti Honolula. Prew se sjećao svega
za vrijeme cijeloga doručka. Sjećao se i kasnije, kad su, okrijepljeni toastom i jajima
ispečenim na oko i slaninom i butinom i s mnogo kave, prošli kroz puste i rosom pokrivene
ulice grada do Vojničkog i pomorskog kluba, da uzmu taksi, kako bi do budnice stigli u
kasarnu. Sjećao se i tokom cijele vožnje do kasarne, koja se otegla trideset i pet milja.
Glava mu se činila neizmjerno velikom i bila je osjetljiva na svaki dodir, ja je jedva
uspijevao, da odvoji noćašnji san od zbilje. No, ipak se jasno mogao sjetiti, da ga je ona
poljubila u usta. Kurve ne ljube vojnike u usta, i ne pripovijedaju im svoj život. No, on se
mogao dosjetiti svih pojedinosti njezine pripovijesti, a mogao se sjetiti i toga, kako je za
vrijeme njezina pripovijedanja spao s nje sav onaj poprimljeni kultivirani način govora i ona
pedantna mirnoća, što ih je tako pomno čuvala i kako se pred njim ukazala prava Lorena.
Tvrda Lorena, hladna i blistava kao dijamant, ali istodobno stvarna, veoma stvarna i živa.
Drugog dokaza nije trebao. Probio je njezin oklop, kako muškarci veoma rijetko
probijaju oklop žene, a vojnici nikada ne mogu da ga probiju kod kurvi. U noći, nakon dana
isplate, opet će doći k njoj, pa makar morao ukrasti .novac. Jer ovako, kako su stajale
stvari, najteže od svih teških stvari na tom svijetu činilo mu se da je razdvajanje stvarnosti
od iluzije, potreba, da se suoči sa zbiljskim čovjekom bez higijenskih pregra đa, kroz koje ne
može da prođe zvuk i da znade da je to pred njim istinski čovjek, a ne uloga, što je glumi u
tom času. To je najteže na tom svijetu, pomisli on, u svijetu, u kojem svaka pčela u svom
vlastitom tijelu proizvodi vosak za svoju ćeliju, kako bi čuvala svoju vlastitu zalihu meda. Ali
ja sam jednom, jedan jedini puta probio taj oklop. Bar držim da sam ga probio.
Razmišljao je o tome. Stvarno je jedino, čega se nije mogao sjetiti, bilo ono poznato otkriće
što ga daje pijanstvo, čas, u kojem čovjek misli, da shvaća posljednju istinu i komprimira je
u jednu jedinu rečenicu, kao lijek za sve boli, lijek, koji se I lako dade progutati i pri
uzimanju ne uzrokuje smetnji. Od svega toga znao je sad samo to, da je imao to otkriće, ali
nije Z mogao da se dosjeti one rečenice. No onda pomisli, da ne treba I ni da očekuje, da će
se te rečenice sjetiti. Cijeli život nisi mogao da
se sjećaš takvih rečenica, pa treba da se na to već privikneš.
Stigli su do kasarne (pošto su radi opreza dva posljednja bloka kuća prešli pješke za
slučaj, da bi ih Holmes ili Warden tražili). Stigli su upravo u času, kad se četa vraćala s
doručka. Stigavši u granice logora, na koji je već gotovo posve zaboravio, Prew je bio malo
zabrinut, a Angelo čak i veoma zabrinut, dok Stark, koji nije morao da dođe na jutarnju
prozivku, nije uopće bio zabrinut, već se čak i rugao njima dvojici.
No ovaj put su imali sreću i sva je briga bila suvišna. Poglavica Choate, koji je još uvijek
bio njihov desetar, čekao ih je na verandi. Prema Choateovim riječima nisu toga jutra ni
Holmes ni Warden ni stariji vodnik Dhom održali prozivku, već je to izvršio potporučnik
Culpepper, tako da je njemu uspjelo da svoju jedinicu javi u punom sastavu i da prodre s
time, budući da je narednik Galovich bio isto tako glup, kao što je bio ambiciozan.
Dođavola, gdje su to oni bili?
Silno se obradovavši, njih dvojica potrčaše uz stepenice, skinuše građanska odijela i
obukoše odmah radna odijela.

1261
 Poglavica Choate, na čijem se nepomičnom licu, usprkos njegovoj običajnoj indijanskoj
mirnoći, ipak dalo zapaziti, da im još uvijek nije rekao sve što je trebalo reći, pođe strpljivo
za njima uz stepenice. Nakon burne noći, što ju je po običaju proveo u Choyevoj restauraciji,
imao je krvlju podlivene oči, ali inače bio je posve miran.
»Naređeno je, da se obuče druga uniforma!« reče na svoj polagani način. »Službena
uniforma i opasač«.
»Zaboga, zašto nam to nisi odmah rekao?« ljutito upita Maggio, koji je već držao, da je
potpuno odjeven.
»Niste mi dali vremena«, odvrati poglavica.
»Onda brzo!« reče Maggio i potrči do svog ormara.
Prew je promatrao poglavičino mjesečasto lice, na kojem se nisu dale nazrijeti
neočekivane konzekvencije te zapovijedi. »To znači, dakle, da ćemo poći van na vježbanje?«
»Točno si pogodio. Plan službe je jutros promijenjen. Čini se, da je kišno doba prešlo.
Bit će bolje da obučeš gamaše«. Prew kimnu glavom i pođe do svog ormara, a poglavica
Choate pripali cigaretu, pa stade promatrati kolute dima i strpljivo čekati, da se oni vrate.
»Stari Ike«, reče, »je prije zajutarka posvuda njuškao i tražio te. Rekao sam mu, da si
otrčao u kantinu po paketić cigareta«.
»Hvala, poglavico«, reče Prew.
»Nemaš na čem zahvaljivati«, odvrati poglavica. »Zahvali paklu!«
Angelo je bio grozničavo zaposlen vezanjem uzica na prvoj gamaši. »Oduvijek mi je bilo
jasno, da je taj klipan pravo kokošje govno«, nasmije se on.
Poglavica ga pogleda nepokolebljivom mirnoćom. »To nije obično govno, mali moj, to je
ozbiljna stvar. Zar možda nisi čuo, što sam rekao? Rekao sam: vježba na terenu«.
»Ne, to nisam čuo«, odvrati Angelo.
Poglavica se i ne osvrnu na nj. »Stvar se već pročula«, reče Prewu. »Od danas je sve
slobodno. Sad te imaju u ruci,- vani na polju«.
Prew provuče nožni palac kroz otvor u gamaši, stegne je i zavrne, ali ne reče ništa. Nije
imao što da kaže. Već davno je znao da će do toga doći, ali to nije očekivao. Bilo je jednako
kao ono s umiranjem.
»Ako samo još jednom učiniš nešto takvo, kao što je izostanak s prozivke», reče mu
poglavica, »ti si gotov. Danas sam zbog tebe riskirao svoje širite. Ali još jednom to ne kanim
učiniti«.
»To i ne očekujem od tebe«, odvrati Prew. »Bar sada ne«.
»Ja to sebi ne mogu priuštiti«, nastavi poglavica mirnim glasom, govoreći stvarno. Ni na
licu ni u glasu nije mu se opažao nikakav izraz krivnje. »Možda ćeš pomisliti da te ostavljam
na cjedilu, a ja i ti smo prijatelji«.
»Ne ću«.
»Kažem ti to sada da znaš, na čemu si, i da ne pomisliš, da sam dvoličan, budem li te
morao prijaviti«.
»U redu, u redu. Razumijem te«.
»Ja, doduše, dobro stojim kod pukovnika«, stvarno je razlagao poglavica, »ali to nije
dovoljno. Pomažem ti ono malo, koliko god mogu, ali se zbog tebe ne ću više izvrći nikakvom
riziku. Meni je milo da mogu zadržati ono što imam, pa ne kanim to zbog tebe staviti na
kocku. Volim ovu jedinicu«.
»I ja«, reče Prew. »Smiješno, zar ne?«
»Da«, saglasi se poglavica, »veoma smiješno. Ha, ha, ho ho«.
»Dobra šala, samo na moj račun«, dobaci Prew.
»Boreći se protiv boksača u ovoj jedinici, ti se boriš protiv velike organizacije. Boksači
vladaju četom. Prokletstvo, možda vladaju i cijelim pukom. Oni te žele prisiliti da boksaš, pa
sve da te moraju i uništiti u tolikoj mjeri, da spadneš na kategoriju muhe«.
»Radije mi pričaj nešto, što još ne znam«.

1261
 »Lijepo. Mislio sam, da želiš znati, što je na stvari. Ali ti si zatucan, pravi tvrdi zalogaj.
Tebe ne mogu pokolebati«. On se pokrenu da ustane.
»Samo čas«, reče Prew, »ne mogu da vidim, kako bi mi mogli nauditi, dokle god vršim
sve što propisi i zakon nalažu. Sve dok se ne ogriješim o koji propis«.
»Možda ne mogu. Ali oni veoma nužno trebaju šampionat divizije naredne zime. Dinamit
to čak silno nužno treba«.
»Ne mogu da uvidim, što bi on mogao poduzeti, sve dok ja ne prekršim zakon«.
»Ne zbijaj šale sa mnom«, dobaci poglavica. »Nisi više regrut. Zar još možda nikada nisi
vidio, kako se skuplja klika i kako prema nekom čovjeku upotrebljavaju posebne mjere?«
»Čuo sam o tome«.
»Sto je to, ,posebne mjere'?« upita Maggio.
Poglavica se i ne osvrnu na nj. »Možda ih ovdje nisu razvili u pravu znanost, kao što su
ih razvili u West Pointu rili u Culveru«, nastavi on govoreći Prewu, »ali te mjere djeluju i
ovdje. Ništa ne može tako brzo natjerati čovjeka, da se usprotivi pretpostavljenom. Ili ga
ubija. Ja sam to već jednom vidio. Onaj je momak dezertirao, nestao je u planinama i oženio
se urođenicom. Kad su ga konačno uhvatili i osudili, dobio je dvanaest godina. Na kraju je
završio kao doživotni«.
»Za tako nešto sam ja odviše lukav«, naceri se Prew. »I ne ubijam tako lake ruke,
poglavico«, doda. Ukočeno se naceri i osjeti, kako mu se ta ukočenost razastire po čelu, kao
da mu se sloj sadre polako suši na licu, razvlačeći usne iznad zuba i režući mu duboke bore
ispod jagodičnih kosti. Sve to nije učinio sam, već je to učinila ona tvrdoća, ona tvrdoća i
ukočenost, koja bi uvijek obuzela i njega i njegovo lice, kad bi stajao u boksačkom ringu i
kad bi ga kakav boksač kušao oboriti, ili pak u pijanoj tučnjavi, kad bi netko potegnuo na
njega nož, uvijek kad bi ga zapleli u neku borbu, kad bi ga ugrozili, kad bi se javila .ta riječ,
ta ubojnička riječ. Nije bilo ničega tako propaloga, ničega toliko trulog i smrdljjvog kao ta
riječ, koju su mnogi tako često i tako ponovo upotrebljavali.
Poglavica Choate ga je mirno i hladnokrvno promatrao, ali Maggio, koji ga je također
gledao, bio je duboko potresen. Pomalo kao Humprey Boggart I, pomisli Maggio, pomalo kao
lubanja više kao mrtvačka lubanja bez usana i bez obraza.
»Ja mogu izdržati sve ono, što mi oni ponude, a mogu i zamoliti još«, naceri se Prew.
»Dakako«, potvrdi Maggio, »a i ja mogu.«
»Želiš li, da ti netko razbije glavu, mali?« ozbiljno upita poglavica Choate.
»Ne želim«, odvrati Maggio.
»Onda zaveži tu veliku gubicu. To je ozbiljna stvar. A ako si pametan, nastoj da svoj
dugački nos izvučeš odavde. To je njegova borba. Budeš li se umiješao, ti ćeš mu je samo
oteščati«.
»To je točno, Angelo«, naceri se Prew osjećajući, kako mu napetost popušta, dok je
promatrao gnjevnog, uskogrudnog malog daga.
»Ne mogu da gledam, kad nekog šikaniraju«, reče Maggio.
»Onda će biti bolje, da se na to privikneš«, odvrati poglavica. »Vjerojatno ćeš to još
mnogo puta morati da gledaš, prije nego što umreš. Ne znam, zašto se upuštaš u to«, obrati
se poglavica Prewu. »Ti samo sebi oteščavaš položaj, no to je, dakako, tvoja stvar i mene se
ništa ne tiče. Ali ne bih. volio vidjeti, kako te zatvaraju«.
»I ti si sam jednom odbio, da boksaš za Dinamita«.
»Da, ali ja sam znao što činim. Imao sam dovoljno utjecaja u puku, pa sam to mogao da
sebi dopustim. Ti to ne možeš«.
»Možda ne mogu. Vidjet ćemo. Sve do sada se još nikada nisam kratio da izvršim kakvu
zapovijed, kad se radilo o službi. No ja ne vjerujem, da oni imaju pravo da mi zapovijedaju i
izvan službenog vremena«.

I Humprey Boggart, rođen 1899. u New Yorku, američki

filmski glumac, nastupao uglavnom u karakternim ulogama
filmova iz američkog podzemlja.

1261
 »To nema ništa zajedničkog s pravom ili s nepravom, to su jednostavne činjenice. Osim
toga, još je veliko pitanje, da li vojnik uopće ikada stoji izvan službe i da li vojnik uopće ima
pravo da bude čovjek. Polako i postepeno tako postaje posvuda, u čitavom svijetu«.
»Ne samo u vojsci«, dobaci Angelo. Prew je mogao da razabere, da Angelo misli na
Gimbelov podrum.
»Tako je«, potvrdi poglavica Chote. »A što onda?«
»To s dužnošću je možda opravdano u ratu«, nastavi Maggio. »U ratu je vojnik uvijek u
službi. Ali u miru nije«.
»Otkad šam ja u vojsci uvijek je bio rat«, odgovori poglavica. »A tome je već trinaest
godina. Za vojsku uvijek vlada ratno stanje«.
»Tako je«, kimnu Prew. »Za mir ne postoji vojska, no ja ne mogu da uvidim, po čemu je
pukovski boksački ring i boksanje za puk bitno za trajni ratni napor«.
»Upitaj Dinamita što o tome misli«, predloži poglavica, »pa počuj što će ti reći.«
»Dođavola«, umiješa se Angelo Maggio, »njega ne moramo pitati. Dinamit je tako pun
parola iz West Pointa, da mu cure iz ušiju i ostavljaju za njim žutu rijeku«,
»Možda«, potvrdi poglavica, »ali on je zapovjednik čete«.
Iz kasarnskog kruga zapovjedno odjeknu signal »Nastup za vježbu«, pa poglavica Choate
ustane s postelje i ispitljivo pogleda Prewa.
»No, dobro, onda doviđenja«, dobaci.
»U zatvoru«, naceri se Prew, promatrajući, kako je orijaš teško no ipak elegantno
otkasao do svoje postelje na kraju hodnika, da uzme opremu. Zatim podigne i korice
bajoneta, što ih je zaboravio i progura kopču ispod trećeg džepa u opasač.
»Lijepi pozdrav«, reče.
»Dođavola s njima«, reče Angelo Maggio. »Sa svima. Ne mogu ništa učiniti. A što da
učine?«
»Dakako«, potvrdi Prew i zavuče drugu kuku u opasač. Gledao je kako se poglavica
priprema za poljsku službu. Na njemu je bajunet izgledao kao čačkalica, a ranac na leđima
kao kutija žigica. Kad je njegova orijaška šaka zgrabila pušku, čak je i ta velika teška
Springfiel 03, izgledala kao igračka za dječaka.
»I s njime«, dobaci Angelo. »Krasan je to drug«.
»Ne, on je u redu. Čovjek se morao pomiriti s time, da se vremena mijenjaju. Prošli su
dani Jeb StuartaI i šešira ukrašenih perjem. Prošli su dani Napoleona, kojega su usprkos
svih napora na dugačkom putu od Moskve do kuće nosili odanost stare garde i ljubav mlade
garde. No u ono vrijeme nije još bilo plinskog rata. U ono vrijeme nisu čak ni ubijali
neprijatelja, ako su to mogli da izbjegnu. Vrijeme mijenja sve, no možda su to bile samo
bajke ^aknadno izmišljene, jer su ljudi htjeli da vjeruju, da se sve odvilo tako. Samo zbog
toga, jer je obično doručovao sa mnom kod Choya, on mi ništa ne duguje. Poglavica je
prokleto dobar momak«.
»Dakako«, odvrati Angelo, »i Poncije Pilat je bio dobar čovjek«.
»Ah, glupost. Jezik za zube, čuješ li? Ti to ništa ne razumiješ. Ne trabunjaj o onome, što
ne razumiješ«.
»Dobro«, reče Angelo i gurne paketić cigareta i žigice u torbicu za naboje. »Trebat ćemo
ih. Bože, kako mi samo šumi u glavi! A onaj prokleti Stark leži prijeko u kuharskoj sobi, da
prespava svoj mamurluk. Ne bi li bilo bolje da ead izađemo?«
Iz kasarnskog kruga odgovori mu ponovni signal trubljom. Odozdo se kroz prozor začu
gromki glas starijeg vodnika Dhoma, koji je vrlo vojnički zvučao.
»Naprijed, naprijed, vi tamo gore! Naprijed za nastup! Svi van! Naprijed, nastup!«
»Desetina, naprijed!« zaurla poglavica Choate. »Počinje rat!« On elegantna i laka koraka
strči niz stepenice, pjevajući svojim prirodnim basom signal »Napolje na vježbu, dođavola
ako hoću, još ništa nisam jeo! Rekao sam: napolje na vježbu, bogami ja hoću, jer tu je i
kapetan«.

I Jeb Stuart i Eddie Long, glumci nijemog filma u

cowboyskim ulogama.

1261
 »Taj zaista umije pjevati«, protiv volje prizna Angelo.
U velikoj spavaonici pokrenuše se svi, dohvativši puške i potrčavši prema stepenicama.
»No, počnimo s uživanjem«, dobaci Prew, dohvaćajući dugačak kundak i uglačan čelik
svoje vlastite puške.

S trijema u trećem katu mogao je da vidi sve, cio obred prvog nastupa na vanjsku
službu, na prvu vanjsku službu nakon kišnog doba. On zastane da to promotri. Angelo
također zastane, da počeka na njega. Sam prizor bio mu je posve ravnodušan.
Pa ipak je to bio lijep prizor, pravi vojnički prizor, kao reklama za Pall-Mall cigarete
(izgovara se Pell Meli, zar ne. kao ono glupo englesko plemstvo, ali meni se Pali Mali više
sviđa, jer je američki, ma da nije baš najotmjenije), koja je još uvijek bila ulijepljena u
poklopac njegova kovčega. To je bila fina slika za čovjeka, koji treba da služi trideset godina.
Veliki četverokut bio je pun muškaraca u plavim platnenim uniformama i u uniformama
khaki boje, što ih je sunce gotovo posve izblijedilo, u pojasima i ovi jačima i sa maslinastim
šeširima. Dolazili su putićima i svrstavali se u čete. To je bio vojnički način, onaj vojnički
način, kojim se dobivao rat, ponosno pomisli Prew. Svaki rat. No ipak mu se učini, da su sve
ostale eete negdje daleko, pa čak i trubljački zbor, kao da se sastoji °d samih likova bez lica i
kao da sve ostalo nije ništa drugo nego samo pozadina za njegovu četu. Ovdje je svako lice
bilo lice, što ga je on poznavao, tako da jednoličnost vojničkih uniformi nije igrala nikakvu
ulogu, već je naprotiv još podcrtavala individualnost pojedinih lica.
Zavirivši kroz prozor, zastrt mrežom protiv komaraca. mogao je da dolje razabere lice
Readalla Treadwella. Readalla Treadwella (s nadimkom vreća sala, premda nije bio deblji od
Man Mountain Deana), čiji karakter nije mogao nitko da pročita. Po svojoj neslomljivoj
izdržljivosti u nošenju teškog mitraljeza, iz kojega još nikada nije pucao, bio je gotovo
legendarni lik. Mogao je da vidi Crandell »Dusty« Rhodesa s nadimkom »profesor«, čija se
učenost sastojala jedino i isključivo u tome, što bi se uvijek iznova pojavljivao s garantirano
pravim briljantnim prstenom, ili — tako mi života — s pravim antičkim rimskim novčićem,
koji je bio pripravan da iznimno prepusti samo tebi, jer si mu ti prijatelj. Mogao je da vidi i
Bulla Naira. kojeg su nazivali »pastuh«.
Svi su oni bili dio toga, osjećao je Prew, gledajući dolje. Bili su važni dijelovi, jednako
kao što su sitne uspomene važni dijelovi čovjekova života, dio naslijeđa, određenog za tebe,
možda dio tvoje sudbine. Bili su to mali pokretni dijelovi sitnog sunčanog sustava, koji se
zvao četa, neznatni u mliječnoj stazi pukova, koji su zajedno sačinjavali univerzum armije.
Bili su to dijelovi jedinog univerzuma što ga poznaješ, pomisli on, jedinog univerzuma, što
ga želiš, jer je jedini, u kojem si našao svoje mjesto. A ti si na putu da ga ubrzo izgubiš.
»Naprijed, Angelo«, reče promatrajući malu skupinu podoficira, koja se okupila oko
ćelavog Dhoma, čija su ramena bila krupna kao u nosača vreća. On ih je sve nadvisivao, pa
i poglavicu Choatea. »Bit će bolje da siđemo«.
»Čovječe, ti izgledaš bolestan«, reče Angelo, kad su se svrstali u prvi vod.
»Nisam bolestan, samo mamuran«, odvrati Prew, pogledavši ga postrance ispod ruba
šešira. Nije se radilo o glavi, pomisli. Budi pošten. Ti si već nastupao s većim mamurlukom
u glavi, pa te to nije ništa smetalo. Četiri sata vježbanja s mamurnom glavom na vrućem
suncu isto su tako bili dio vojničkog života, kao i ono četvrt litre whiskyja, potajno skrivenog
u opasaču, da ti pomogne pri nišanjenju, jednako kao naporni marševi s bocom rižina vina
u džepu. Vojnički život i alkohol su uvijek bili krvna braća. No što znači vojnički život,
pomisli on.
Uznemirivalo ga je to, što sve te poteškoće, na koje je naišao u vojsci, nisu imale baš
nikakve veze s vojničkim životom Mora da ovdje postoji nešto važno, reče sam sebi. Neka
stvarnost, pomisli. Trebalo bi da čovjek umije odvojiti stvarnost od utvara. Čovječe, čini mi
se da tvoji kotačići nisu u redu, reče sam sebi, ali nije mogao da se otrese osjećaja
izoliranosti.

1261
 Skupina podoficira na travniku se rasprši. Orijaški Dhom pođe ravno prema sredini,
dok su se ostali trčećim korakom požurili svojim vodovima. Zatim se Dhom uspravi sam
pred strojem. Izgledao je kao pravi vojnik. Vojnički oštro zapovjedi 1 »pušku na rame« i puške
se pokrenuše i lupnuše veoma vojnički u jednom taktu. Ali ni to nije oslobodilo Prewa od
bolnog osjećaja izoliranosti, koji je bio gori od bilo kakve samoće, a proizlazio je iz činjenice,
što je on znao nešto, što ostali nisu znali.
Oni iziđoše kroz sjeverozapadni ulaz logora i prijeđoše preko uličnog križanja, na kojem
je silno dotjerani vojni policajac upravljao živim jutarnjim prometom. Zatim odjeknu za-
povijed za hodni korak i netko u stražnjim redovima započe Stari već posvećeni »pješački
dijalog«.
»Tko je dobio rat?«
»MP«1, začuje se odgovor.
»A kako je stečena pobjeda?«
»Njihove majke i sestre spavale su za ratni zajam«.
Visoki, ljepuškasti, poput kipa ukočeni vojni policajac pocrveni, a kad su prolazili kraj
logorskog kazališta, započe netko pjevati pukovsku pjesmu, a ostali je prihvatiše. Pjevali su
tekst, koji nikad nije izašao u godišnjaku puka.
»Oh, nikad više ne ćemo doći u Wahoo.
Ne, nikad više u Wahoo ne ćemo doć.
Jašit ćemo svoju otočanku
Pit ćemb svoj prokleti saki,
Ali u Wahoo nikad više ne ćemo doći«.
A poglavica Choate otpjeva dubokim toplim basom svoj najmiliji stih kao međustrofu:
»Poljubi me, mala moja, eto neko zrnje Niz noge mi kliže«.
Međutim autoritativni glas odjeknu resko i vojnički iz grla starijeg vodnika Dhoma:
»Prestanite, ljudi, ili ću zapovjediti paradni korak! Danas bi mogle u blizini biti dame«.
To je značilo vojnički život. Kolona čete G ljudi u pokretu, koja se kretala prema cesti do
prijevoja Kolekole, a s obje strane ceste stari jablani, iz kojih kao da se izvijala atmosfera
vječnog trajanja. No vojnika Roberta E. Lee Prewitta nije to
1
MP, kratica za Military Police, američka vojna policija.

diralo. Nestalo je stalnoga nemira. Vojnički život, koji je nekada značio oštru stvarnost,
pretvorio se za nj u iluziju, dok je stvarnost bila negdje skrivena.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Cijelo jutro nije se na vježbama pojavio nijedan oficir, pa ni na ono običajno kratko
vrijeme. A služba se razvila u neku vrst općeg lova na Prewitta, u kojem su podoficiri redom
učestvovali. Mučili su ga, što su više mogli. Sve dotle nije on ni povjerovao, da se čovjeku
može nanijeti toliko boli, a da ga se pritom baš izravno ne muči. Ustanovio je, da je u
posljednje vrijeme uopće stekao novo znanje o bolima.
Najprije ga je izgrdio Dhom, koji je kao trener boksačke ekipe upravljao slobodnim
vježbama, i to kada su se izvodile vježbe u skakanju preko kozlića. On mu je naredio, da
sam ponovi vježbu (što se obično radilo s nespretnim vojnicima), dok se ostala četa
odmarala. Prew, koji sve od svog regrutskog vremena nije pogriješio ni u jednoj takvoj vježbi,
izveo ju je savršeno. Dhom ga je pozvao da vježbu ponovi, ovaj puta pravilno, a onda ga
ukorio (kako se to obično radilo s nespretnim vojnicima); malo življe, ako ne želi da ga kazne
posebnom službom.
Prew je poznavao Dhoma i nikada ga nije odviše poštivao. Taj Dhom je jednom, za
vrijeme prozivke, poput topovske kugle, dojurio u redove i nekog regruta udario po čeljusti,
jer je ovaj razgovarao. Tom prilikom umalo da nije bio degradiran, ali dakako, nikad nije bilo
stvarne opasnosti da bude degradiran. S druge strane je prošle jeseni taj isti Dhom za

1261
vrijeme svakogodišnjeg marša od trideset milja vukao četiri posebne puške i jedan laki
mitraljez posljednjih deset milja, da bi četu G, kao jedinu četu u cijelom puku, doveo u
punom broju natrag u kasarnu. A taj isti Dhom je u tolikoj mjeri stajao pod papučom svoje
tuste žene Filipinke, da je to u četi postalo upravo poslovično.
Kasnije u kasarni, u razgovoru s poglavicom, nije Prew priznao da je povrijeđen. U tom
času nije moglo biti govora o nekoj povredi. Momci iz Harlan Countyja imali su prirođenu
sposobnost, da podnese tjelesne boli, ili nisu mogli da ostanu na životu, pa se Prew ponosio
tom često okušanom sposobnošću- Bio je čvrsto uvjeren, da bi oni mogli da mu zauvijek
udvostruče dužnosti i da ga natjeravaju, dok ne klone, ali da ne će moći da slome njegovu
izdržljivost, jedino što je naslijedio od svoga oca. Cijelu je stvar smatrao samo običnom
borbom volje na području tjelesne snage, a ona je to u nekom smislu i bila.
No istodobno je to bilo i nešto znatno više od same borbe, a upravo taj dio problema on
nije shvaćao. Nije znao, da svi ti ljudi nešto znače za nj. Davno, kad se u Fort Myeru
odrekao boksanja, da stupi u trubljački zbor i kad je saznao, da su ljudi to općenito tumačili
kao pomanjkanje hrabrosti, on je, opirući se u duši, morao da zakopa nadu, da će ga ikada
itko razumjeti. To je dovelo do neke osamljenosti, ali ju je on prihvatio, govoreći sam sebi, da
je vjerojatno u prvom redu zbog toga zaželio da svira u trublju. Kad su ga onda kasnije
isključili iz trubljačkog zbora, jer je dobio triper, i kad se nitko od njegovih brojnih prijatelja
nije za nj zauzeo, ni pokušao da ga iznova smjesti u trubljački zbor, Prew je zapao u još veću
osamljenost. Ali istodobno je očvrsnula i njegova neranjivost.
Kako je sad bio neranjiv, jer u njemu nije više postojalo nešto, što bi se moglo raniti, bio
je prilično siguran, da ti ljudi ne znače za nj ništa. Zaboravio je, međutim, da su oni ipak bili
ljudi i da su zbog toga za nj morali imati neko značenje, jer je i on bio čovjek. Na čas je
zaboravio, da je čovjek i da su ti ljudi u stvari bili oni isti, koji su prošle noći (zaista tek
prošle noći) šutke izašli na trijem, da slušaju njegovo povečerje. Ti su ljudi, u stvari,
predstavljali i onaj glas, kao odvojen dio tijela, koji je dopro k njemu preko kasarnskog
kruga iz Cho- yeve restauracije, glas apstraktnog govornika, koji je govorio za sve njih,
ponosno rekavši: »Pa ja sam vam kazao, da je to Prewitt«. Nije znao kako je to moglo da
bude. Znao je samo da se to teško dalo razumjeti. Posve je zaboravio, da je on, premda je po
svom drugarstvu i razumijevanju bio njima jednak, ipak izgubio. Još uvijek je u sebi gajio
vjeru, da negdje! mora da postoje ljudi, progonjeni kao i on, i da je upravo to bila točka, na
kojoj su ga mogli povrijediti. Nije dugo potrajalo i °n poče osjećati povrijeđenost.
Za vrijeme drugog dijela vježbi, kojima je upravljao stari Ike, dva put su ga ukorili,
jednom jer je malo zastao prilikom nekog zaokreta kolone (za vrijeme kojega su najmanje
dva čovjeka pred njim također izgubila korak), a onda i zbog toga, J er je pogriješio kod nekog
okreta udesno izvedenog u četvero- redovima (dok se cijela četa osim prva dva četveroreda
pretvorila u neurednu hrpu, stala gutati prašinu i proklinjati). Oba puta zapovjedio mu je
Ike da istupi iz reda i proderao se na nj, po- prskujući pritom Prewovu košulju finom kišom
staračke sline. Poslije dugog psovanja pošalje ga s nekim podoficirom na drugu stranu ceste
na teren gdje se vježbalo s bojnim otrovima, dugačak četvrt milje, da ondje izvede svih
sedam vježbi s puškom (kao što se obično postupalo s nespretnim vojnicima).
Kad se vratio okupan u znoju, ali šuteći, svi su ga momci iz sportske skupine pogledali
s negodovanjem (kao što su obično gledali nespretne redove), dok ga oni, koji se nisu bavili
sportom, uopće nisu gledali, već su pomno proučavali modernističke obrise nekih nedavno
podignutih zgrada za kemijski rat. Samo Maggio mu se nakesi. Stvar je bila zaista
zanimljiva.
Na običnoj vježbi, kao što je bilo ova, po kojoj je Ike bio slavan, bilo je zaista smiješno,
da pored tolikog općeg kvarenja, nekoga javno izgrde zbog takve sitne pogreške, počinjene
pri izvedbi. Nasmijao se i Prew. Cijela je stvar zaista bila trijumf mašte nad materijom. Ljudi
su se na Ikeovim vježbam vukli bez oštrine i bez odlučnosti, pogotovu što su rijetko
razumjeli njegove zapovijedi izrečene iznakaženim engleskim jezikom. Ike ih je često izdavao
pri krivom koraku, a trećina čete je i onako kod Ikeova nepravilna ritma bila uvijek izvan
koraka. Za vrijeme komandiranja Ike kao da je stalno kolebao između neke djevičanski i
nesigurne skromnosti i groteskne musolinijevske samosvijesti. Nijedna od tih dviju metoda
nije bila podesna da se oštro vježba. Za svakog čovjeka, koji je ikad bio vojnik, značila je ta
komanda i više od muke. Bila je upravo nevjerojatna, krajnja prostitucija sveg vojničkog
bivstvovanja, najveći grijeh, što ga je ikada počinio čistač kotlova.

1261
 Za treću fazu vježbe odmarširaše prema komori do velikog brežuljkastog polja, na kojem
je započinjao put za jahače, upravo iznad igrališta za golf.
Ondje su mogli promatrati, kako nekoliko skupina od po četiri oficira upravo pobožno
igra svoj jutarnji golf (a osim toga i nekoliko skupina po tri oficirske žene, koje su upravo
bez- božno brbljale).
To polje je bilo običajno poprište tradicionalnih poduka o skrivanju i zaklanjanju, što ih
je davao vodnik Thornhill. Pritom su ljudi ležali potrbuške u sjeni velikih hrastova, koji su
obru- bljivali polje. Četa se nepomično ispružena prepustila ljenčarenju i proučavanju
stražnjica oficirskih žena i kćeri, koje su pred njima skakutale u sedlima na polju. Toga
jutra je Turp Thornhill, visoki, žilavi čovjek iz Mississippija, čija glava, kao u tvorca, kao da
nije imala čeljusti, čovjek sa sedamnaest godina službe, koji nije bio ni prijatelj ni neprijatelj
sporta, žestoko ukorio prewitta zbog nepažnje. On ga je pod nadzorom nekog podoficira
ponovo poslao dolje na igralište, da otrči daljnjih sedam kola.
Ovaj put je Maggio morao da svoju simpatiju također plati sa sedam kola. Ike Galovich
je opazio, kako je Maggio u času Prewova odlaska dao sveti mistični znak (stisneš ruku u
šaku i digneš je u vis, ispruživši srednji prst). Razljutivši se zbog takvog nepoštivanja
discipline i pravednosti, pošalje Ike Maggia zć! Prewom.
Tako je to išlo sve dalje i dalje. I još dalje. Najprije jedan podoficir, pa drugi, iskušavali
su svoju vještinu, kao da od sveg srca žele da postanu instruktori za izobrazbu regruta-
domorodaca, koji su upravo počeli da pridolaze uslijed mirnodopske mobilizacije.
Čak i šampion Wilson, otmjeni boksač, hladni, uvijek tihi. uvijek ravnodušni Wilson,
ponizio se toliko, da je za vrijeme vježbi u strijeljanju, pri kojima su u prazno pritiskivali ot-
ponac, posve mehanički izgrdio Prewa, jer Prew, kako je šam- .pion rekao, nije pravilno
rasporedio svoju vatru.
Prew se nasloni na grlo cijevi svoje puške i stane ga slušati, jednako kao što je slušao i
ostale. To je bilo jedino što je mogao da čini, kad se deru na nj. Samo što je ovaj puta jedva
upola čuo ono, što je šampion govorio. Duhom, naime, nije bio ovdje. Stajao je px -ed
šampionom, ali duh mu je bio zabavljen drugim problemom. Sve je mogao da razabere pred
svojim duhovnim očima, kao da se radi o filmu, koji netko pomiče pred njegovim očima.
Jedna je slika logično slijedila iza druge. Na leđnom je kraju bio početak, a na drugom
svršetak, jedan, dva, tri, točno po redu.
Jedina je poteškoća u tome, što više nije mogao da sagleda Početak, jer se početak
izgubio u zapletenim vrpcama celuloida na tlu. Nije mogao da razabere ni kraj, jer se kraj
nalazio još na svitku, koji se odmotavao.
No ipak se sjetio, da su jedini podoficiri, koji nisu htjeli da sudjeluju u toj igri guranja
nove lopte, bili poglavica Choate J stari Pop Karelsen, obojica poznati kao njegovi prijatelji.
Čak 1 oni su za to imali dovoljno prilike, ali su kao i svi oni vojaci, koji se nisu bavili
sportom, radije buljili nekamo drugamo, "i su pak promatrali blistavu čistoću oblaka, koji
su poput ledenjaka polako plovili, stvarajući visoko iznad tamnih planina nove bijele
planine.
A što si ti to zapravo očekivao? pomisli on. Da će oni podići bunu i da će te osloboditi?
Mora ti biti jasno, da te nitko ni na što ne sili, zar ne? Sve si ti to izveo svojom slobodnom
voljom, to znaš, reče sam sebi. Da, pomisli on, upravo tako!
Tvoja slobodna volja, pomisli. Dakle postoji nešto, što se zove slobodna volja. Postoji i
slobodna ljubav, nemoj zaboraviti slobodnu ljubav. A onda postoji i slobodna... pusti me da
malo razmislim, slobodna, a što slobodna? Slobodna politika! Ne, slobodna politika ne
postoji. Postoji li, dakle, još nešto slobodno? Postoji samo slobodno, besplatno pivo. Dakako,
pivo. Slobodna volja, slobodna ljubav, slobodno pivo.
No ovo ovdje je slobodna volja. Tvoja slobodna volja je uzrok svemu tome. Oni drugi ti
ne čine ništa. Oni samo tvojoj slobodnoj volji nude slobodan izbor. Prijazno, ali logično oz-
biljno, ali bez pakosti, slobodan izbor za tvoju slobodnu volju.
Prvo: ti možeš izjaviti da si spreman da boksaš. Drugo: ti ne moraš izjaviti, da si
spreman da boksaš, pa se možeš razljutiti i uzvratiti udarac; u tom ćeš slučaju otići u vojni
zatvor. Treće: ti možeš i da ne boksaš i da se ne braniš, da se ne razljutiš i da ne uzvratiš
udarac. U tom slučaju možeš nastaviti da strpljivo podnosiš neugodnosti, koje te vrijeđaju,
jer si osjetljiv trubač sa smislom za umjetnost, a ne boksač-umjetnik, što bi sve veoma

1261
pojednostavilo. Ustraješ 11 u tom neugodnom položaju, što si ga odabrao slobodnom voljom,
i u kojem nema zlobe, ali on kao da ne će popustiti, onda će kao logična posljedica doći
kazna, što će je izreći zapovjednik čete zbog nemara, plus posebna vježba, plus obustava
izlaza, plus na kraju možda neizbježivi vojni zatvor.
Sažmemo li problem, imamo s jedne strane: odi i javi se da želiš boksati. A s druge
strane, dobivamo kao rezultat vojni zatvor. Budući da si ti trubljač sa smislom za umjetnost
(a nisi, kao ovaj šampion ovdje, umjetnik u boksanju), treba da izbrišemo prvu mogućnost.
Tako, izbrisavši tu prvu mogućnost, pre- ostaje nam: 1. odi u vojni zatvor i 2. odi u vojni
zatvor. Možeš da biraš. Izbor je, doduše, prilično ograničen, ali ipak je izbor, koji se pruža
tvojoj slobodnoj volji bez uzbuđenja, logično i bez pristranosti, bez lične pakosti ili
podmuklosti.
On bi više volio, razmišljao je Prew dalje, da su ga oni mrzili, da su se složili protiv
njega u posvećeno ime domovine, pa da su ga ugnjetavali mačem zakona i reda. Po prilici
onako, kako su nacisti postupali sa Zidovima. Ili, kao što su Englezi postupali s Indijcima.
111 Američani s crncima. Onda bi on bio individuum, kojega svi mrze, umjesto da je samo
broj (vojni broj 6,915.544), kojega ne mrzi nitko. Ali s druge strane, dakako da čovjek ne
može imati sve.
Ti zapravo nikad nisi uistinu vjerovao, da će tako s tobom postupati, zar ne? Ne, nikako
nisi vjerovao. Jer prokleto dobro znaš, da ti sam nikad ne bi ni s jednim od njih mogao tako
postupati, jer si cio život patio zbog svog odviše razvijenog smisla za pravdu, a da ne
govorimo o tome, da si uvijek u svom životu strastveno stajao na strani potlačenih
(vjerojatno zato, što si uvijek ti bio jedan od njih).
On je, međutim, uvijek držao, da se mora boriti za potlačene protiv tlačitelja. Nije to
naučio ni u kući, ni u školi, ni u crkvi, već je to naučio od četvrtog velikog stvaraoca
socijalne savjesti, od filma. Iz svih onih filmova, koji su se počeli prikazivati otkad je
Roosewelt došao na vlast.
U ono je vrijeme bio još dijete i nije još pošao u skitnju. Odgojili su ga svim onim
filmovima proizvedenim između godine 1932. i 1937., koji još nisu spali na bijedne
trgovačke imitacije svoje vlastite vrste. Odrastao je zajedno s njima, s filmovima kao što su
bili oni prvi: »Mrtav kralj«, kao »Plodovi gnjeva«, kao »Moja sudbina« i drugi takvi filmovi, u
kojima su glavnu ulogu glumili John Garfield i sestre Lane, te filmovi o skitnicama i
zatvorima, u kojima su glavne uloge glumili James Cagney, George Raft i Henry Fonda. Iz
njih je naučio da vjeruje u opravdanost borbe za potlačene protiv tlačitelja. Iz toga je izveo i
svoju vlastitu životnu filozofiju. Tim je putem nastavio i nije mogao da prestane vjerovati u
opravdanost borbe za komuniste u Španjolskoj, sve dok je vjerovao, da su oni potlačeni. U
času, kad su se komunisti u Rusiji uzdigli na vlast i kad su počeli (kako ih ono nazivaju u
Rusiji? Izdajice!) da tlače izdajice, on je povjerovao da je opravdana borba za »izdajice« i
protiv komunista. Vjerovao je u opravdanost borbe za Zidove u Njemačkoj i protiv Zidova u
Wall Streetu I u Hollywoodu. Kad su u Americi kapitalisti bili tlačitelji, a proletarijat bio
potlačen, vjerovao je u opravdanost borbe proletarijata protiv kapitalista. Sva ta životna
filozofija, koja mu je prešla u krv i meso, navela ga je na to, da je on, Južnjak, vjerovao u
opravdanost borbe crnaca protiv bijelaca, jer crnci, barem dosad, nigdje nisu bili tlačitelji.
Mora da je veliko iskušenje biti tlačitelj. Dakako, ti to ne znaš. Ti nikad nisi bio tlačitelj.
No možeš da sam sebi predočiš kako bi to bilo. Treba samo da sebi predočiš, da si oficir. To
možeš sebi predočiti.
Bilo mu je jasno, da je njegova filozofija veoma nepostojana, prava kameleonska
filozofija, koja neprekidno mijenja boju. Danas si komunista, a narednog dana
antikomunista. No i današnje doba je bilo nepostojano doba, pravo kameleonsko doba, u
kojemu je kameleon stalno živio na pokrivaču išaranom škotskim šarama.
Što onda, ako je čovjek možda danas kapitalista, a sutra antikapitalista? Ako možda u
taj čas plače zbog potlačenih Zidova, a sutra se buni protiv sadističkih Zidova? Što onda?
Bila je to veoma neracionalna i emocionalna filozofija. No, mi živimo u veoma neracionalnom
i emocionalnom vremenu. Mislim da tvoja filozofija veoma dobro odgovara životu u
Sjedinjenim Državama i životu u tom razdvojenom svijetu.
Dokle će te to dovesti u političkom pogledu? Koji politički smjer zastupaš?
Mislim, da možemo odustati od toga pitanja, odgovori sam sebi. To je krivo pitanje, jer
pretpostavlja da ti uopće moraš da zastupaš neki politički smjer. Prema tome. pitanje nije

1261
pravilno. Ono ograničuje tvoj odgovor, jer pita samo za vrst tvoje politike. Takvo bi pitanje
postavio republikanac, demokrat ili komunist. Ti i onako ne možeš glasati, jer si u vojsci, pa
se stoga nitko ne će za te zanimati.
Da, držim, da možemo odbaciti to pitanje. No, kad bismo morali odgovoriti na nj,
istinski, pod prisegom (pretpostavimo, da te pozove gospodin Dies i njegov komitet protiv
neameričke djelatnosti zbog toga, jer si odbio da boksaš), onda bi rekao, da si u političkom
pogledu neka vrst nadrevolucionai-a, jedan od onakvih, koji su proveli revoluciju u Rusiji,
na neki način savršeni zločinac, veoma opasan, pravo bijesno pseto. Odgovorio bi, da si, eto,
takav.
No bit će bolje, da to nikom ne rekneš, Prewitt, ako ne moraš reći. Jer inače će te
zatvoriti u ludnicu. Ovdje u Americi, pomisli on, bori se svatko za to, da se uzdigne na vrh
među tlači- telje i da ondje ostane. Možda je baš to razlog, što potlačeni, kad jednom
postanu tlačitelji i kad ne preostane više ništa zbog čega bi se mogli boriti, klonu i poginu ili
se utove, dobiju astmu pa također umru. Jer onda nemaju ništa, za što bi se mogli boriti,
osim da zadrže ono, što već posjeduju, onaj svoj položaj tlačitelja.
Sve to, dragi moj Prewitt, tebi prokleto malo koristi, jedino što ti možda pruža malo
olakšanje. Ovako, kao što stvari sad stoje, nipošto nije vjerojatno, da ćeš ikada doći među
tlačitelje. i da bi se morao brinuti da se ne utoviš i ne dobiješ sipljivost.
Kad bi se pak morao brinuti zbog debljanja i sipljivosti, onda bi ti ovaj dvostruki i %ad, pri
kojem se znojiš kao crnac, olakšao te brige. Možda svi ti ljudi i protiv svoje volje rade u tvoju
korist. No to im nipošto nemoj reći. Neka to nikada ne doznaju.
Što je to? Ti ideš svojim putom, brineš se za svoje poslove, trudiš se da budeš sam svoj,
da nikoga ne smetaš, a gledaj što se s tobom događa! Da, gledaj samo što se događa!
Zamočio si se do guzice. Odrasli ljudi se upuštaju u ozbiljno raspravljanje o gorućem
pitanju, mora li netko da boksa ili ne mora. Odjednom mu se to učini tako glupim, da je
jedva mogao i povjerovati, da bi takva stvar ikada mogla imati za nj bilo kakve ozbiljne
posljedice.
Pa ipak je znao, da bi se iz svega toga mogle da izlegu neke posljedice i da će se izleći.
Čovjek ne može da ne prizna ono, što neka skupina ljudi općenito smatra vrijednim, a da
ljudi ne počnu odmah pišati po njemu. Ako ljudi vežu svoj život uz bilo kakve lude ideje, a ti
im pokušavaš razjasniti, da su te ideje za tebe osobno (ne za njih, podcrtavam, već lično za
tebe) posve lude. mogle bi iz toga za tebe proisteći veoma ozbiljne konzekvence. 2 i proisteći
će. Proisteći će zbog toga, jer će oni smatrati, da tvoje riječi znače isto kao da si im kazao da
njihov život ne vrijedi ništa. Takve izjave smetaju svakoga, jer ljudi više vole da znače nešto,
nego da ne znače ništa. Pogledaj samo naciste. Ljudi zbog toga i vežu svoje živote uz
određene stvari i ideje.
A zašto i ti, Prewitt, ne vežeš svoj život uz nešto? Možda uz neko drvo? To bi nam
uštedilo mnoštvo muka i neugodnosti.
U njemu se poče rađati neka vrst mrzovoljnog, tvrdoglavog, tupog otpora. Skovao je
planove za dan isplate, a ova veoma ozbiljna glupost mogla ih je vrlo lako pokvariti i
natovariti mu upravo na dan isplate posebnu službu u kuhinji.
Dobro, zaigrajmo tu igru. Ako oni baš žele igrati, dobro, igrat ćemo. Žele li mržnju, požet
će mržnju. Mi možemo isto tako mrziti, kao bilo tko drugi. Nekad, u našoj mladosti, bili smo
u tome vrlo dobri. Mi isto tako možemo ranjavati, paliti, sakatiti, ubijati i mučiti, na isto
takav fino promišljen i neusta- novljiv način kao i oni sami, mi to isto tako možemo nazivati
dobrohotnošću i dobro smišljenom disciplinom. Mi također možemo zaigrati igru mržnje, pa
je nazvati slobodnom poduzet- nošću u borbi individualnih inicijativa.
To je bio jedini način, na koji se s time moglo postupati. Mrzit ćemo i bit ćemo savršeni
vojnici. Mrzit ćemo i svaku ćemo zapovijed ispuniti najtočnije i savršeno. Mrzit ćemo i ne
ćemo
se protiviti. Ne ćemo prekršiti ni jedno pravilo. Ne ćemo učiniti ni jednu pogrešku. Samo
ćemo mrziti. Neka to uzmii; neka im bude. Bit će im teško da pronađu ma kakav prijestup,
zbog kojeg bi nas mogli da optuže.
Ostatak tog jutra ostao je u toj ulozi mračan i pun mržnje. To je djelovalo. Oni su se
začudili. Zapanjili su se. Posve očito bili su duboko povrijeđeni, jer ih je mrzio, a bio je tako
savršen vojnik. Neki od njih se počeše čak i ljutiti na nj. On nije imao pravo da reagira na taj
način. On je bio poput nekog prokletog glupog buldoga, koji je zario zube u meso čovjeka, jer

1261
ga je taj tukao, a od tog zahvata ne može čovjek da se oslobodi ni natezanjem ni udarcima
ruke ni noge, već samo na taj način, da prereže čeljusne mišiće psa. Ali to bi u njegovom
slučaju bilo ilegalno.
Prew se napeto i zaneseno nasmije sam u sebi, jer je sad znao, da ih je uhvatio ondje,
gdje ih je boljelo. Sad je bio siguran da im ne će uspjeti, da mu pokvare dan isplate. Na
časak ga je čak prožela divlja predodžba, da bi ih to možda kod druge prilike moglo
popraviti. Zadržao je to raspoloženje, a njegova jedina slabašna nada na olakšanje
usredotočila se na popodne i na radnu službu. No kako se kasnije ustanovilo, ni ta mu
radna služba nije donijela olakšanje. Naprotiv, za vrijeme radne službe ne samo da je
izgubio onu malu prednost, što ju je dobio prigodom vježbi na terenu, već je čak doživio
potpuni poraz.
To je bila njegova vlastita pogreška, a dogodila se za vrijeme radne službe u jedinici Ike
Galovicha.
Već je dugo vremena običavao da se do posljednjeg trenutka vrze po kasarni, prije nego
što se javi na radnu službu. To je činio zbog toga, da bi ostao posve na kraju reda, i da bi na
taj način izbjegao Wardenovu malu igru, koju bi mogao nazvati »Slomi Prewitta!«. Druga
polovica ili posljednja trećina čete upotrebljena je redovito, već prema tome koliko je ljudi
puk svakog dana tražio za radnu službu, za čišćenje u prostorijama čete. Na temelju tajnog
naloga, što ga je Holmes dao Wardenu, taj je posao stalno stajao pod nadzorom Ike
Galovicha.
Kad bi Prew stajao na kraju reda, on je tako reći bio izvan granica Wardenova područja.
Sve dosad mu je uvijek uspio taj mali trik. Ondje doduše nije mogao da uhvati onakve
ugodne službe, kakva je, na primjer, bila radna služba u oficirskom klubu ili na igralištu
golfa, ali isto tako ne bi mogao da dobije rad uz kola za smeće ili u mesnici. Dakako da bi
Warden lako mogao da okrene redoslijed i započne na drugom kraju čete, a isto bi

tako mogao, da je htio, najgori posao zadržati do kraja i najprije odvojiti Ikeovu skupinu,
koja je radila u kasarni. No Prew je uvidio, da Warden nešto takvo nikada ne radi. Onaj
posve privatan osjećaj za pravdu, čija je granica bila postavljena tako oštro i tako u
najdubljoj tajni, da je nije zapažao nitko osim Wardena, nije dopuštao, da onaj veliki čovjek
na takav način iskorišćuje svoj položaj.
Svaki put kad bi Prew zaboravio na to i kad bi se svrstao u prvu polovicu čete, Warden
bi uvijek čekao da mu okrutno i oduševljeno natovari najteži rad toga dana. No dok je stajao
na drugom kraju reda, bio je siguran. Činilo se, razmišljao je Prew, da je Warden na cio svoj
život primijenio princip, koji se primjenjuje na sve sportske igre, to jest da se postave pra-
vila, koja bi igraču oteščavala uspjeh. Tako je kod nogometa bilo zabranjeno podmetati
nogu, kod odbojke zabranjeno prenositi loptu, a isto tako sportski su ribari, kako je jednom
čitao, upotrebljavali u lovu na grabežljivu ribu tanku uzicu umjesto čvrste uzice, koja
novajliji olakšava lov. Time se dobrovoljno podvrgavaju težim uvjetima, koji im uspjeh čine
vrednijim. Dok su to, međutim, ribari izvodili samo u svojim slobodnim danima ili na
dopustu, da bi time postigli neko potajno zadovoljstvo, što im ga više nije mogla da pruži
ubilačka trgovačka etika njihova svakodnevnog života, Warden je ta pravila primjenjivao cio
svoj život i čvrsto ih se držao.
Prew je znao, da on to čini, jer je, prozrijevši Wardena, pokadšto, kad bi bio osobito
raspoložen, prihvaćao izazov i igru zaigrao tako, da bi se postavio na čelo čete. Njegova je
namjera bila, da nadmudri Wardena, kako bi mu ovaj dao laku službu. Jednom mu je to
uspjelo, pa mu je Warden, kao da želi sam sebe kazniti zbog svoje pogreške, dao službu u
oficirskom klubu preko cijelog tjedna. Učinio je to, naoko, s takvim užitkom, kao da
kažnjava Prewitta. To je bilo veselo i prekinulo je jednoličnost svakodnevnog života. Između

1261
njega i Wardena postojala je neka uska povezanost, nijemo, nikad neizgovoreno međusobno
razumijevanje, nešto, što ih je vezalo čvršće i jače čak i od onoga, što je osjećao prema
Maggiu. Kad god bi bio raspoložen za igru, postavio bi se na kraj reda, gdje ga Warden ne će
ni dirnuti. (Možda je kod Wardena ono najbitnije bila upravo čast. Ali Maggio je također
imao čast, češće je bio s njime u društvu i Maggio je više učinio za nj nego Warden, pa ipak
ga uz Maggia nije vezala tolika topla privrženost ni takva ljubav). Nije znao zašto, ali toga
dana nije bio raspoložen za igru.
Pošto je Warden pročitao raspored službe, stari Ike svrsta svoju skupinu i zapovjedi joj:
»Mirno!«, čim su se ostale skupine razišle prelazeći preko kasarnskog kruga, neodlučno
povlačeći pete, umorno objesivši ramena i vukući na rad teške trbuhe, pune hrane i željne
sna. Tako se dogodilo i toga dana.
»Dakle danas«, reče Ike svojim ljudima i na zapovjedni način isturi svoju jlonju čeljust, s
dugačkim usnama, sličnu majmunskoj čeljusti, »danas ćemo očistiti unutrašnji dio kasarne.
Gore i dolje oprat ćemo i uglačati svi prozori. U soba za dnevni boravak, soba za biljar i
hodnik oprat ćemo zidovi. Zapovjednik čete sutra će pregledati, da sve u redu. Obavite svoj
posao dobar Ne ću da vidim nitko zabušavan. Razumijete? Kakvo pitanje?«
Svaki od njih je isti posao već najmanje pet puta izveo, pa nije bilo nikakvih pitanja.
»Onda odbrojte!« zaurla Ike, napinjući prsni koš kao mijeh, da bi mu zapovjednički glas
bio što gromkiji. »Svi prvi gore i dolje čistiti prozori! Svi drugi na zidovi!«
Vojnici se odbrojaše. Prewitt i Maggio su namjerno stali jedan podalje od drugoga, pa su
obojica ostali kao drugi. Brojevi jedan odoše u skladište, da odande donesu krpe za čišćenje
i pješčani sapun u žutom omotu s etiketom »Bon Ami«, ispod slike malog, maznog,
raščupanog pileta, koja bi ih uvijek ispunila neizrecivom uvredom, jer je njihov život, život
vojnika došao u tako uski dodir s pijeskom u pješčanom sapunu. Vodnik Lindsay, boksač
bantam kategorije srednje kakvoće, zapovijedao je vojnicima s brojem jedan. Vojnici s
brojem dva odoše u kuhinju da donesu sapun i četke. Desetar Miller, boksač lake kategorije
ispod prosječne kvalitete i prisni prijatelj šampiona Wilsona, zapovijedao je vojnicima s
brojem dva.
»Hej, vi!« zaurla Ike. »Prewitt, Maggio! Ovamo k meni, vi mudrijaši. Kako to, da vi obojica
broj dva?«
»Ti si nas sam odbrojao, Ike«, odvrati Angelo.
»Misliš da možeš tako podvaliti starom Ikeu?« upita Ike, pa se oštro i nepovjerljivo
zagleda u njih svojim sitnim, crvenim očima ispod čupavih obrva. »Meni vi ne moći nasuti
pijesak u oči. Ja vas dva čovjeka rastaviti. Ti Maggio ideš s broj jedan u drugi kat. Reci
vodnik Lindsay neka Treadwella pošalje dolje da radi k broj dva. Ovo radna služba, a ne
čajanka s dame ni dopust. Ja zapovijedam radna služba i ne ću ljenčarenje, već rad.
Razumiješ?«
»Doviđenja«, reče Angelo s gestom odvratnosti.
»Dakako«, odvrati Prew tvrdo i ukočeno, kao pravi savršeni vojnik.
»Dakle, naprijed!« zaurla Ike. »Nemamo vremena cio dan. Ti Prewitt, natrag k broj dva i
nemoj da što izmisliš mene prevariti. Razumiješ? Ja ću biti ovdje, čitavo vrijeme tebe proma-
trati, razumiješ? Nisi ti baš tako lukav momak, kako misliš«.
U Ikea se čovjek mogao pouzdati. Smjestio se u hodniku, gdje su vojnici broj dva
postavili par po par dvokrakih ljestvi i upotrebili ih kao skele. Na jednoj od tih skela radio je
Prewitt." Najprije je stajao na dasci, zatim je sjedio na njoj, i konačno je klečao na podu.
Tako je čistio prugu po prugu zrnate stijene od sadre, od stropa do poda.
»Ovo radna služba a ne dopust«, razjašnjavao mu je Ike od vremena do vremena, vučji se
cereći svojom žućkastom majmunskom gubicom. »Ja paziti na tebe«.
I zaista je pazio na nj. Kad bi Prew sišao da ispere svoju krpu, kad bi izašao da
promijeni vodu u kablu, kad bi se okrenuo, da ponovo nasapuna četku, Ike bi se odmah
našao ispred njega, pa ga nepovjerljivo i kao s nekom nadom promatrao svojim sitnim
oštrim očima, sličnim crvenoj dugmadi, koja odrazu je svijetlo.
»Ovo radna služba, a ne dopust, Prewitt!«
Ikeova nada nije, međutim, imala temelja. Prewitt je toga jutra podnio mnogo gore
stvari, a podnio ih je glumeći savršenog vojnika. Ikeovi napori su bili upravo vrijedni

1261
sažaljenja, kad bi ih čovjek usporedio s onom mnogostranošću, punom ideja, kojom je, na
primjer, Dhom umio da muči ljude. To nije Prewa nimalo smetalo, jednako kao što ga nije
smetao ni oštri zadah prljave sapunice, ni njegovi prsti, navorani od vode, a ni vonj mokrog
sadrenog zida, koji je mirisao po starim keksima.
To ga je, začudo, ostavilo posvema hladnim, sve dok iznenada kapetan Dinamit Holmes
nije elastičnim korakom prešao Preko kasarnskog kruga netom okupan, obrijan, oprane
glave, sav sjajan i u čizmama, koje su upravo blistale. Tek u tom trenutku je sve ono prodrlo
kroz Prewittov oklop.
»Halo, vodniče Galovichu!« naceri se Holmes, zastavši na ulazu.
»Mir-no!« zaurla Ike, razdijelivši zapovijed u dvije zasebne riječi. Zatim onako nespretan,
dugačkih ruku i orijaških nogu. Pokuša, da iz svoga polumajmunskog tijela izvede ponosnu
grbavu travestiju svoje vlastite zapovijedi. Vojnici su i dalje mirno nastavili radom.

»Je li sve u redu, vodniče?« prijazno upita Holmes. »Hoće to mjesto biti sutra za me
temeljito očišćeno?«
»Dakako, serr«, zarokće Ike, još uvijek ukočeno stojeći i pritiščući palce negdje uz
koljena na šav hlača. »Perite! Sve činim točno onako, kako zapovjedio zapovjednik četa«.
»Dobro«, reče Holmes, dobrodušno se smijući. »Fino«. I dalje se dobrodušno smijući
prijeđe do zida, da ga pregleda a onda kimne. »To dobro izgleda, vodniče Galovichu. Vrlo
dobro. Samo tako nastavite«
»Razumijem, serr«, zarokće Ike, pun poštovanja. Još uvijek je stajao u stavu mirno.
Njegova majmunska prsa, građena kao bačva, uskih ramena, napeše se kao da će pući.
Onda Ike ukočeno i groteskno pozdravi, kao da će rukom sam sebi izbiti oko.
»No«, prijazno se nasmije Holmes. »Nastavite, vodniče«. Zatim ode u pisarnu
smijuckajući se, a stari Ike grmnu: »Volj-no!« ponovo rascijepivši zapovijed u dvije riječi.
Ljudi su mirno nastavili radom.
I Prew je nastavio da krpom tare zrnatu sadru, što ju je upravo oprao. Odjednom mu se
sve učini odvratnim. On osjeti, kako su mu se čeljusti bez razloga stisle. Učini mu se, da je
upravo prisustvovao zavođenju nekog još nevinog toplog brata, kojemu se to zavođenje
svidjelo.
»Naprijed, naprijed, momci« ponosno zaurla Ike, tabanajući za njima po hodniku. »Ja
želim da dobro raditi, razumjeli? To da došao zapovjednik četa, nije razlog da prestani s
posao. Ovo radna služba a ne dopust«.
Momci su dalje šutke nastavili radom. Onako umorni nisu se ni obazirali na novi Ikeov
ispad, što su ga očekivali, jednako kao što se nisu obazirali ni na druge njegove ispade. I
Prew je nastavio radom. Odjednom se počeo upravo đušiti u zadahu vlažne sadre, koji ga je
okruživao. Poželio je, da ima par silno ulaštenih jahaćih čizama.
»Ti, Prewitt!« ljutito zaurla Ike, ne našavši ništa drugo što bi mogao da kritizira. »Malo
življi! Ovo radna služba a ne dopust za djevojčka penzionat. Već sam toliko put reći morao
isti stvar! Malo življi!«
Da Ike nije spomenuo njegovo ime 1 da se Holmes nije nalazio u susjednoj prostoriji,
gdje ga je vjerojatno mogao čuti, Prewitt bi mogao i to da proguta. No odjednom su Ikeove ri-
ječi stale sve jače i jače udarati o njegove uši, da je nagonski morao da zatrese glavom, da
mu se ona malo razbistri.

1261
 »Dođavola, §to hoćeš od mene? Treba li da pustim da ml narastu još dvije ruke?«
odjednom će žestoko. Mogao je čuti, Icako je njegov glas nadvikao Ikeov. U duhu je upravo
vidio velikog boga Holmesa gdje se smije, sjedeći za svojim radnim stolom i gdje s uživanjem
sluša svog najmilijeg vodnika. Možda će naš stari jednom za promjenu htjeti da čuje i ono,
što njegovi ljudi misle o njegovom najmilijem vodniku.
»Sto?« začuđeno će Ike. »Što?«
»Da, što«, zareži Prew, »ako hoćeš da taj posao bude tako dobro i tako brzo obavljen,
zašto sam ne uzmeš četku? Umjesto da dangubiš ovdje i da izdaješ zapovijedi, koje i onako
nitko ne sluša?«
Svi ostali momci mehanički prestadoše raditi i mehanički se zagledaše u njega. On im
uzvrati pogled. Bio je ljutit, no sad je znao zašto. Znao je da je njegov ispad besmislen, pot-
puno besmislen, a možda čak i opasan. No u tom ga trenu ispuni neki divlji ponos.
»Cuj malo«, reče Ike, napeto razmišljajući. »Ne želim da ti mi tako odgovaraš. Natrag na
posao i jezik za zubi!«
»Ah, poljubi me u guzicu!« gnjevno odvrati Prew. Još uvijek je mehanički trljao zid
krpom. »Ja radim. Misliš li da se češem po guzici?«
»Što?« zapanjeno će Ike, »što?«
»Lakše!« zagrmi kapetan Holmes, pojavivši se na vratima. »Dođavola, čemu ta buka,
Prewitt?«
»Da, serr«, zarokće Ike i ukoči se u stav mirno. »Ovaj momak boljševik ovdje, drzak je s
podoficir«.
»Šta je to s vama, Prewitt?« strogo će kapetan Holmes, ne obazirući se na skršeni
autoritet svog najmilijeg podoficira. »VI točno znate, da se podoficiru ne smije odgovarati, a
pogotovu ne u tom tonu«.
»Podoficiru, dakako, ne smije, sir«, odvrati Prew, divlje se nacerivši. Bio je svijestan toga,
da ga promatra osam širom razrogačenih pari očiju. »Ja međutim, nisam nikad volio da
netko piša na mene. Čak ni podoficir«, završi Prew, naglasivši Posljednje riječi.
Warden se pojavi iza Holmesa na vratima. Stajao je ondje, Promatrajući ih sve. Oči su
mu bile zamišljene i stisnute, ali Se nije miješao u stvar.
Holmes je izgledao kao čovjek, kojemu je netko bez ikakva izloga izlio u lice čašu ledene
vode. Obrve su mu bile podignute uvis, kao da ne vjeruje ono što je čuo, oči bolno
razrogačene, a usta otvorena od iznenađenja. Kad je konačno počeo govoriti, glas mu je
vidljivo drhtao od gnjeva i zapanjenosti.

»Vojniče Prewitt, mislim da Vi i vodniku Galovichu i meni dugujete ispriku«. On zasta

čekajući.
Prewitt mu ne odgovori. Osjećao je, kako mu se nešto steže u želucu i upitao je sam
sebe, kakve li će posljedice imati ta glupost za dan isplate i koji li ga je đavo zajašio, da
nešto takvo učini.
»No?« autoritativno upita Holmes. Bio je isto tako iznenađen onim što se dogodilo, kao i
svi ostali, da, isto tako iznenađen kao i sam Prewitt, pa je rekao prvu riječ, koja mu je pala
na pamet. Dakako, da sad nije više mogao uzmaći, već je morao nastaviti. »Ispi'ičajte se,
Prewitt«.
»Ne vjerujem da bilo kome dugujem ispriku«, divlje i tvrdoglavo odvrati Prewitt. »U
stvari, ukoliko je na mjestu ma kakva isprika, onda mislim da sam ja onaj, kome je duguju«,
bezobzirno nastavi on. Iznenada osjeti želju, da se nasmije komediji, koja je ležala u toj
cijeloj pripovijesti. Holmes mu se učini kao neka majka koja kažnjava dijete, da ga povrati
na pravi put. »To je, međutim, način, na koji postupaju s nama, zar ne?«
»Što?« upita Holmes. Nije računao s time, da bi obični vojnik mogao nešto otkloniti. Isto
tako nije umio da sam sebi pomogne, kao što to malo čas nije umio ni Ike. Njegove oči, koje
su u međuvremenu ponovo postale normalne, sad se još jače razrogačiše nego prije. On
pogleda Galovicha, kao da traži pomoć, okrene se onda k Wardenu, koji je stajao za njim i
konačno se zamišljeno zagleda kroz vrata. Desetar Paluso, drugorazredni nogometaš, sjedio

1261
je na verandi na klupčici. Imao je veliko, plosnato ubojničko lice i nastojao da dojam toga
lica izbriše nespretnim i glasnim humorom. Jutros nije propustio priliku, da se i on okomi
na Prewitta za vrijeme vježbe. On se okrenu i zagleda se u hodnik. Tvrde oči u njegovom
ubojničkom licu bile su isto tako širom rr.izrogačene kao i oči svih ostali, jednako kao i
Holmesove.
»Desetaru Paluso!« zagrmi Holmes svojim glasom zapovjednika bataljona, najgromkijim
glasom u cijelom puku.
»Razumijem, sir«, odvrati Paluso i skoči kao da ga je ujela guja.
»Povedite tog čovjeka gore. Neka napuni svoj ranac, neka ga zaista do vrha napuni, s
rezervnim cipelama, šljemom i svim ostalim. Zatim uzmite kotač i krenite s njime gore do
Kolekole prijevoja i natrag. Pripazite, da cijelo vrijeme trči. Kad se vrati, do-

1261
vedite ga preda me.« Bio je to prilično dugačak govor za njegov bataljonski glas, udešen da
daje samo kratke zapovijedi.
»Razumijem, sir«, odvrati Paluso. »Dođi, Prewitt!«
Prewitt siđe nijemo i pognut sa daske. Warden se okrene i mrzovoljno se vrati u pisarnu.
Paluso otprati Prewa do stepenica. U hodniku je prestrašena šutnja još uvijek ležala poput
oblaka
Prew se ugrize za usne. Zatim uze smotani pokrivač iz ormara i ranac s podnožja
postelje. Obje stvari položi na pod i otvori ranac. Svi ljudi u spavaonici uspraviše se u
posteljama' pa ga stadoše šutke i zamišljeno promatrati, kao što čovjek promatra bolesnog
konja, za kojeg se okladio da će umrijeti.
»Nemoj zaboraviti cipele«, reče Paluso, kao da se želi ispričati. Govorio je tonom, kakav
se upotrebljava u blizini mrtvaca.
Prewitt uze cipele iz pretinca ispod ormara. Morao je još jednom otvoriti smotani
pokrivač da ugura cipele, a onda sve sveže. Sve je to obavio u mrtvoj šutnji.
»Nemoj zaboraviti šljem«, doda Paluso, kao da se želi ispričati.
Prewitt objesi šljem za kuku, određenu za vješanje mesne porcije, a zatim podignu cijelu
čvrstu i tešku masu remenja i kopči, ugura u njih ramena, ode do stalka za puške i uzme
pušku. Htio je da samo što prije pobjegne iz te tužne i prestrašene šutnje.
»Počekaj dok nađem bicikl«, reče Paluso, kad su stigli na podnožje stepeništa, kao da ga
moli za oproštenje.
Prewitt je stajao na travi i čekao. Onih šezdeset i pet ili sedamdeset funti tereta natezali
su mu leđa i već su sad počeli da smetaju optok krvi u rukama. Do vrha prijevoja bilo je po
prilici pet milja. U hodniku je još uvijek vladala velika tišina.
»U redu!« reče Paluso svojim službenim odrezanim glasom, jer su se sad nalazili na
dvorištu. »Pođimo!«
Prewitt prebaci pušku preko ramena i oni izađoše kroz izlaz za teretna vozila. Šutnja je
još uvijek išla za njima. Izvan kasarnskog kruga svi su se vojnici zaposleno kretali, upravo
tako kao da nije došlo ni do kakve katastrofe. Oni prođoše kraj vježbališta broj jedan, kraj
stadiona za gimnastiku, kraj pukovskog vježbališta, a onda izađoše na cestu, na sunce.
Paluso je, u neprilici, vozio na kotaču pored Prewitta. Kraj polaganog tempa njegov je prednji
kotač opasno vrludao.
»Hoćeš li cigaretu?« upita Paluso glasom, koji kao da je molio za oproštenje.
Prew odbije kretnjom glave.

31 Odsada do vječnosti 321

1261
 »Ne čini gluposti, uzmi cigaretu, dođavola«, reče Paluso »Nemaš razloga, da se ljutiš na
mene. Meni to isto tako nije drago, kao ni tebi«.
»Ne ljutim se na tebe«.
»Onda uzmi cigaretu«.
»No, dobro«. On uze cigaretu.
Činilo se, da je Palusu odlanulo. Odvezao se kotačem naprijed Izvodeći na njem
kojekakve majstorije, a onda se ogleda. Njegovo se krupno ubojničko lice cerilo. Htio je da
Prewa navede na smijeh. Prew mu udovolji, blijedo se osmjehnuvši. Paluso se odrekne
daljnjih pokušaja i prepusti se jednoličnosti marša, vozeći kraj Prewa. Zatim dođe na novu
zamisao. Odveze se stotinu metara dalje, zatim se vrati vozeći hirovito, odmahne Prewu u
prolazu i nastavi vožnjom još sto metara dalje, pa se opet okrene i dojuri natrag što god je
brže mogao, pa ukoči svom snagom kraj Prewa, tako da je kotač zagrebao po tlu. Kad mu je
i to konačno postalo dosadno, on siđe s kotača, pa neko vrijeme pođe pješke.
Prošli su kraj igrališta za golf, kraj puta po kojem su oficiri jahali, kraj spremišta za
teretne automobile, kraj plinske komore koja je predstavljala posljednju vanjsku stražu
logora. Prew je gazio dalje. Misli mu se usredotočile na obični ritam marša. Dizanje i
spuštanje noge, dizanje i spuštanje noge. Kod dizanja noge upotrebljavao je samo mišiće na
stegnima, a nije se koristio mišićima u listu ni u zglobu ni u stopalu. Jednostavo je puštao
nogu da pada, a tijelo mu je nosio naprijed zamah vlastita pokreta, dok su se mišići
natkoljenice već napinjali za novo dizanje. Taj je ritam već davno naučio od starih vojnika u
Myeru. Do» đavola, mogao bi proći i deset milja, pa makar hodao po glavi i nosio dva ranca,
proklinjao je Prew, dok mu je znoj u gustim mla- zevima curio niz leđa, niz ruke i noge, a sa
čela mu kapao u oči
Kad su stigli do posljednjeg strmog dijela, koji je u luku vodio do samog prijevoja, zasta
Paluso i siđe s kotača.
»Ovdje bismo mogli i okrenuti. Nema smisla da idemo do vrha. On to i onako ne će
znati«.
»Dođavola s njime«, mrko će Prew i nastavi dalje. »Rekao je do prijevoja, pa idem na
prijevoj«. On se osvrne prema kamenolomu vojničkog zatvora, koji se s desne strane ceste
zabio u planinu. Sutra u to vrijeme bit ćeš ondje. Dobro. Fino.
»Što je to s tobom?« zapanjeno i ljutito upita Paluso. »P a ti si poludio«.
»Dakako«, do viknu Prew.
»Ne kanim onamo gore vući kotač«, reče Paluso. »Počekat ću ovdje na tebe«.
Zatvorenici, koji su radili u gustoj prašini kamenoloma, stadoše obojicu bombardirati
povicima, šaleći se na račun posebne službe i teškoga života u vojsci. Na njihovim plavim
kaputićima ijala su velika bijela slova »P«, kao neke mete za pucanje. Nadglednici zatvora
natjeraše ih, proklinjući, na posao.
Paluso je čekao na' podnožju uspona, zlovoljno pušeći, dok je Prew tvrdoglavo sam
pošao gore. Uspon na strmi obronak još više ga je oblio znojem, sve dok ga konačno na vrhu
nije pogodio oštar vjetar, koji je ondje uvijek puhao. Niz leđa mu počeše prolaziti trnci.
Ogleda se niz strmu cestu, koja se spuštala u 2mijolikim krivuljama. Cesta je silazila
najmanje tisuću stopa duboko u dolinu, između krupnih šiljatih pećina od lave dolje u
Waianae, kamo su marširali mjeseca rujna prošle godine. Svakog bi rujna odlazili onamo, da
se vježbaju u pucanju iz mitraljeza. On je volio te vježbe. Radovao se uvlačeći teški pojas s
mecima, koji su jednako zveckali, a svaki je peti metak bio . oličen crvenom bojom. Uživao
je, kad bi lako pritisnuo obarač između kažiprsta i palca, osjećajući, kako se kundak opire o
njegovu ruku, dok se pojas s mecima uspinjao u mitraljez. Pucao je iznad prazne površine
vode u ciljeve, što su ih vukli pred njima, a kod noćnog pucanja svijetleći su meci prskali
kao lanac meteora u niskom letu. Prewitt udahne malo hladnog vjetra, a onda se okrene i
vrati natrag. Vjetar odjednom prestane. Dolje je čekao Paluso.
Kad su stigli u kasarnu, Prewittova bluza i njegove hlače bili su sve do koljena potpuno
natopljeni znojem. Paluso reče: »PoČekaj ovdje«, pa uđe u pisarnu, da se javi. Kapetan
Holmes i?ađe s njime, a Prewitt skine pušku, stane u stav mirno i oštro Pozdravi puškom.

1261
 »No?« reče Holmes dubokim glasom, punim humora. Oštre linije blagoga humora dijelile
su njegovo lijepo orlovsko lice u ravnine i uglove pune popustljivosti. »Zar još uvijek mislite,
da trebate davati podoficirima savjete, kako da upravljaju radom.
p
rewitt?«
Prewitt ne odgovori. U prvom redu nije očekivao humor, * pogotovu ne pun
popustljivosti. Oni ljudi u hodniku bili su
uvijek zaposleni struganjem stijena, upravo onako, kao što 8U to radili još prije dva sata.
U onoj svojoj umornoj i dosadnoj jednoličnosti činilo se, da su veoma sigurni.
»Onda pretpostavljam«, vedro nastavi Holmes, »da ste pripravni, da se ispričate vodniku
Galovichu i meni, zar ne?«
»Ne, sir, to nisam pripravan.« Zašto je to morao reći? Zašto nije mogao pustiti, da stvar
poteče prema njihovoj volji? Zar ne vidi, što radi, i kako je to nemoguće?
Paluso se iza njega trgne, da se to upravo čulo, a odmah se zatim ukoči, kao da je
svijestan krivnje. Holmesove oči su ovaj puta postale tek neznatno veće. Sad je bolje vladao
sam sobom i više je bio pripravan na ono, što je mogao da očekuje One popustljive ravnine i
kutovi u njegovom licu izmijeniše se na gotovo nezamjetljiv način, ali odjednom nisu više
bile ni popustljive ni pune humora.
Holmes pokaza kretom glave prema prijevoju. »Povedite ga još jednom onamo gore,
Paluso. On još nema dosta«.
»Razumijem, sir«, reče Paluso i skine ruku s guvernala da 'salutira.
»Vidjet ćemo, što će naredni put odgovoriti«, podmuklo reče Holmes. Lice mu se ponovo
poče zalijevati crvenilom. »I onako noćas nisam zauzet«, doda.
»Razumijem, sir«, reče Paluso. »Dođi, Prewitt«.
Prew se okrene i ponovo pođe za njim. Osjećao se beskrajne bolesnim i umornim,
neizmjerno umornim.
»Đavo te odnio«, stade ga grditi Paluso, čim su izašli izvan dosega glasa. »Ti si lud,
potpuno lud. Zar ne znaš da sam sebi režeš vrat? Ako već nimalo ne misliš na sebe, misli
bar na mene Noge mi se počinju umarati«, naceri se on kao da se kani ispričati
Ovaj puta nije Prewu uspjelo ni da se blijedo osmjehne Znao je, da je ovaj puta
propustio posljednju mogućnost, koja se možda skrivala u onom popustljivom smiješku. Na
taj način dolaze ljudi u vojni zatvor.
Odmarširao je onih deset milja, noseći na leđima šezdeset i pet ili sedamdeset funti
tereta, ali svijest o njegovu položaju opteretila ga je još većim teretom.

Nije znao, što se odigralo u pisarni, i na koji je način Holmes došao do svog popustljivog
raspoloženja. Nije znao ni to što se dogodilo drugi puta, taj drugi puta.
Kad je kapetan teškim korakom uletio natrag u pisarnu. li ce mu je bilo crveno kao
opeka. Srdžba, što ju je htio da sakrije pred Prewittom, sad je neodoljivo nabujala, kao
plima iza nasip3
»Vi s vašim sjajnim idejama o vodstvu«, bijesno napadne \Vardena, »vi s vašim
briljantnim idejama o tome, kako valja postupati s boljševicima!«
Warden je još uvijek stajao uz prozor. Sve je vidio. Sad se okrene. Poželio je, da Velika
Gubica ili možda bolje reći Mač. plameni Mač, izađe da se poragovori s Ikeom, kako bi on,
Warden, mogao prići ormaru za spise i malo gucnuti iz boce.
»Vodniče Warden«, mrko reče kapetan, »želim, da izradite prijedlog za stavljanje Prewitta
pred vojni sud. Insubordinacija i uskrata izvršenja izravnog naloga pretpostavljenog. Želim,
da ga izradite odmah!« fj »Razumijem, sir«, odvrati Warden.
»Želim, da to još danas popodne ode u puk«, nastavi Holmes.
»Razumijem, sir«, ponovi Warden. Zatim pođe do ormara « za spise, gdje se nalazila
beskorisna boca, izvadi četiri dugačka dvostrana formulara, zatvori ladicu iznad boce i
ponese papire do pisaćeg stroja. ' »S takvim čovjekom ne možete biti pristojni«, muklo će |
Holmes. »Otkad je upao u našu jedinicu, neprekidno izaziva I nered, pa je došlo vrijeme, da
ga naučimo pameti. U vojsci krotimo lavove, a ne gladimo ih«.

1261
 »Hoćete li predložiti sumarni postupak ili specijalni po- ^ stupak?« ravnodušno upita
Warden.
»Specijalni postupak«, odvrati kapetan. Lice mu još jače pocrveni. »Najviše bih volio da
tu stvar iznesem pred kojeg generala. Učinio bih to da mogu! Vi sa vašim sjajnim idejama!«
»To ne spada na me«, slegne Warden ramenima, i započe pisati. »Ja sam samo rekao, da
smo u posljednjih šest tjedana imali već tri slučaja pred vojnim sudom, i da to možda ne će
dobro izgledati u našim izvještajima«.
»Dođavola s izvještajima!« Kapetan umalo da nije kriknuo - To je bio vrhunac. On sjede
u svoju pokretnu stolicu, nasloni se i zagleda u vrata, što ih je pomno zatvorio. Sav je kipio
od bijesa. K »Meni je pravo«, reče Warden, još uvijek tipkajući.
Činilo se, da ga kapetan ne čuje, no Warden ga je tipkajući I * dalje promatrao.
Pokušavao je da se uvjeri, je li to zaista bio vrhunac. Ovaj puta nije mogao nastupiti onako,
kao što je po- 1 Sljednji put nastupio. Sad je položaj bio napetiji. Morat će dakle ■3a snagu
svojih argumenata umnogostruči. Počeka li, dok se I Hol meso va srdžba počne slijegati,
morat će, logički, imati uspjeha

1261
No, je li se to isplatilo? Dođavola, ne, nije se isplatilo, a pogotovu ne u slučaju, ako je time
možda otežavao svoj vlastiti položaj. Što te se tiče, ako je takav prokleti sin pretpotopnog
glupana zapao pod kotače svijeta, koji se okreće dalje, a zapao je zato, jer vrluda u nekom
svijetu snova i pokušava da živi prema nekom romantičkom preživjelom idealu
individualnog integriteta. Za takvog čovjeka možeš neprekidno vaditi kestenje iz vatre, a da
mu to nikada ne pomogne. To se zaista ne isplati, ali bi se ipak dobro zakitio perjem
pobjede, kad bi i ovog puta uspio da ponovo urediš stvar. Samo zbog toga bi se isplatilo
pokušati, jednostavno zbog uživanja u igri. Učini li to, ne će učiniti zbog toga, jer mu je
dužnost da se brine za bezglave piliće, koji ne žele da se moderniziraju i da popuste, da im
pretpostavljeni oribaju glavu. Pokušat će jednostavno od čistog uživanja u stvari, samo zbog
toga da vidi, hoće li mu opet uspjeti, da izvede svoju namjeru. Nikada to ne će učiniti za
takvo glupo dupe, koje još uvijek vjeruje u poštenje.
»Šteta, što na takav način gubite boksača skupine velter njegove klase«, ravnodušno će
Warden, pošto je kapetan neko vrijeme šuteći mučno razmišljao. On izvadi listove iz stroja i
započe umetati karbon papir za drugu stranicu.
»Što?« upita kapetan. »Što ste mislili time reći?«
»No, kad započnu četne borbe, on će još sjediti u zatvoru, zar ne?« ravnodušno dobaci
Warden.
»Dođavola sa četnim borbama«, odvrati kapetan. »Dobro«, doda zatim, »predložimo
sumarni postupak«.
»No ja sam već unio specijalni postupak«, reče Warden.
»Onda to izmijenite, vodniče«, oštro će kapetan. »Želite li. da vaša lijenost dovede čovjeka
na pet mjeseci dulje u zatvor?«
»Zaboga, ne želim«, odvrati Warden. On razdere papire i izvadi nove. »Takvi tvrdoglavci iz
Kentuckyja uzrokuju više poteškoća, nego čitav puk crnaca. Isto bismo tako mogli predložiti
i specijalni postupak, jer mu to i onako ne će ništa koristiti«.
»Mora da dobije poduku«, odvrati kapetan.
»Dakako«, revno kimnu Warden. »No u takvih momaka je najgluplje to, da oni nikada
ništa ne nauče. Ja sam već mnogo takvih vidio da odlaze u buturu, i da ondje robijaju. Ni
dva tjedna nisu na slobodi i eto ih opet u zatvoru. Radije će dopustiti da ih netko ubije, nego
da priznaju, da nisu imali pravo. Nemaju razbora više od proklete vojničke mazge. Upravo
kad svrši s treningom za pukovske borbe u prosincu, on će opet izvesti kakvu glupost i
dopustiti da ga ponovo zatvore, samo da vam se osveti, ja sam već vidio mnogo takvih
gorštaka. Ti su upravo opasni za slobodu čitave države«.
»Nije me briga, što će on učiniti«, drekne kapetan i uspravi se u stolici. »Serem na
pukovske borbe, serem na taj posrani šampionat. Ne moram dopustiti takvu drskost. To ne
moram. U toj sam vojsci oficir, a nisam ložač!« Na njegovom se licu ponovo ukaza crven
gnjev uzbuđenja. Ukočeno se zagleda u Wardena.
Warden je čekao. Promatrao je boju Holmesova lica i čekao pravi trenutak. Onda reče
kapetanu ono, što je kapetan i sam mislio.
»To vi niste mogli ozbiljno reći, kapetane«, tiho će Warden kao da se iskreno prestrašio.
»Vi" ste jednostavno ljutiti. Tako nešto ne biste mogli reći, da niste ljutiti. Pa valjda se ne
možete izvrći riziku, da naredne zime izgubite šampionat, samo zato, što se sad ljutite?«
»Ljutim se!« odvrati kapetan. »Ljutim se? Ljutim«, reče. »Gospode bože, vodniče!« On
protare rukama lice, osjećajući da mu se ono steže. »U redu«, reče. »Mislim da imate pravo.
Cini se, da nema smisla da gubim glavu i da trčim kao luđak, pa da si režem nos i sam sebi
pljujem u lice. Možda on i nije htio da se ponese tako bez respekta«. Kapetan uzdahne.
»Jeste li već počeli s novim formularima?«
»Još nisam«, odvrati Warden.
»Onda ih izvadite«, odluči kapetan. »Držim da je tako bolje«.
»Treba ga bar oštro kazniti u granicama čete«, reče Warden.
»Ha!« uzbudi se kapetan. »Da nisam boksački trener ove jedinice, ja bih mu već dao
njegovu porciju!« reče. »Prokleto je dobro prošao. Dobro, unesite u četni registar kazni tri
tjedna sobnog zatvora. Sad idem kući. Kući«, reče kao da govori sam sebi. »Zapovjedite mu
da sutra dođe k meni na raport, a ja ću se porazgovoriti s njime i parafirati knjigu.«

1261
 »U redu, sir«, kimnu Warden, »ako držite da je to pravi put«. On uze tvrdu, u kožu
uvezanu knjigu, četni registar kazni, otvori je i dohvati pero. Kapetan mu se umorno
osmjehnu i ode. Warden sklopi knjigu i položi je natrag u ladicu. Zatim priđe k prozoru i
zagleda se za kapetanom, kako kroz dugačke večernje sjene prelazi preko kasarnskog kruga
kući. U neku ruku ga je gotovo bilo žao. S druge strane je kapetan u punoj n^jeri zasluživao
ono, što je dobivao.

Kad je Holmes narednog dana zatražio knjigu kazni, izvadi Warden knjigu i otvori je.
Onda opazi da je stranica prazna Malo postiđen izjavi, da ga je neki drugi posao spriječio, da
unese kaznu, a onda je zaboravio. Kapetan je upravo bio na putu u klub i žurilo mu se. On
reče Wardenu, da za naredni dan priredi nalog. »Razumijem, sir«, odvrati Warden. »Odmah
ću to učiniti«. On izvadi pero. Kapetan ode, a Warden položi pero natrag na stol.
Narednog dana je Holmes sve zaboravio. Novije stvari potisnule su ono staro.
Njemu je bilo posve svejedno, hoće li taj idiot dobiti tri tjedna sobnog zatvora ili ne će,
pomno je razmišljao Warden. Istina je, ta tri tjedna sobnog zatvora bila bi vjerojatno korisna
kazna Prewittu, pogotovu što je izgubio glavu u pogledu one drske kurve kod gospođe Kipfer,
kako mu je to ispripovjedio Stark. Tri tjedna u kući bilo bi vjerojatno dovoljno, da mu po-
mognu, da zaboravi tu stvar. Wardenu je sad bilo žao, što je poduzeo, da Prewittu uštedi
svaku kaznu, no u protivnom bi slučaju izgubio okladu, što ju je sklopio sam sa sobom.
Nije mu ga bilo nimalo žao. Zaslužio je ono što ga je zadesilo. Nasjesti takvoj iskusnoj
kurvi kod gospođe Kipfer! Eto upravo nešto takvo mogao je čovjek očekivati od toga
prokletog nedoraslog derana. Ne samo da je Prewitt izazivao sve ono, što mu se događalo,
već je upravo na koljenima moljakao, da mu se to desi. Warden prezirno otpuhnu.
Prewittu je odlaknulo, kad je vidio, da nema Holmesa pri njegovom drugom povratku. I
Palusu odlane. On brzo otpusti Prewitta i izgubi se u kantini, da iščezne s vida. Nijedan od
njih dvojice nije znao, da je bura .već prošla. Prew odšepesa gore, raspremi ranac i stavi
svoje stvari na određeno mjesto istušira se i obuče drugu, čistu uniformu, a onda se ispruži
na postelju čekajući na dežurnog oficira ili na dežurnog vodnika Kad nisu stigli do večere,
znao je da više i ne će doći. Čekao ih je puni sat i pol.
Kad je zviždaljka zazviždala za jelo, posta mu jasno, da se nešto umiješalo između njega
i njegove sudbine. To je mogao biti samo Warden. On je iiz nekog tajanstvenog i skrovitog
ličnog razloga smatrao, da je umjesno, da se i on umiješa. Bogami, ne znam, što se to njega
tiče, zlovoljno je razmišljao Prewitt, šepajući niz stepenište prema kuhinji. Zašto zabada svoj
dugački nos u tuđe stvari.
Nakon večere iznova se pruži na postelju. Umorne su mu noge teško ležale na
pokrivaču. Uto dođe k njemu Maggio i čestita mu.
»Čovječe, upravo se ponosim tobom!« reče Angelo. »Volio bih samo da sam bio ondje i da
sam sve to vidio svojim očima. To je sve. Da nema te svinje Galovicha, koji uopće ne umije
engleski, i ja bih bio prisutan. No ja se ipak ponosim tobom, čovječe. Baš zato«.
»Dakako«, umorno će Prew. Još uvijek je bio zabavljen pokušajem, da sam sebi razjasni,
zašto mu se nije ništa dogodilo. N<j samo da im je pružio priliku, da mu na dan isplate
natovare posebnu službu, što bi se još uvijek moglo dogoditi, već im je i širom otvorio vrata,
da ga smjesta pošalju u zatvor. Učinio je sve to, usprkos svojim velikim odlukama, da bude
savršen vojnik i usprkos svojim kolosalnim planovima, da njima prepusti sav napor. A to
sve, sve to, reče sam sebi, ne možda nakon mjesec dana ili nakon tjedan dana, pa čak ni
nakon dva dana »posebnog postupka«, već odmah popodne prvoga dana.

Bilo mu je jasno, da stvar nikako nije bila onako laka, kako sc to činilo. Očito su se u
tom »posebnom postupku« skrivale neke finese. Taj je postupak bio smišljen, da se lukavije
prilagodi ljudskoj prirodi, nego što je on to očekivao. Ili je on bijedno podcijenio njihovu
sposobnost u primjeni postupka ili je. što bi bilo još gore, lakoumno precijenio svoju snagu
volje, da se brani protiv njega. »Posebni postupak« se očito svom snagom koncentrira na
najjaču stranu čovjeka — na njegov ponos kao muškarca. Zar je baš to možda bila njegova
najslabija strana?

1261
 Došavši na tu misao, osjeti Prew, da ga je svladao strah zbog njegove vlastite
nedostatnosti. Taj je strah bio čak jači od straha pred zatvorom, koji bi ga svaki puta
zahvatio, čim bi otklonio, da sam sebe napuše gnjevom.
Narednoga dana nastupi na vježbu mnogo žalosniji, ali i pametniji. Odrekao se zamisli,
da ih popravi i da ih nauči pameti, a odrekao se i nade u brzu pobjedu. Kad je »posebni
postupak« započeo upravo ondje, gdje je dan prije završio, a on odmah ponovo uzeo ulogu
savršenog vojnika, zapravo se samo borio na odstupnici. Ispod zapretane šutnje mržnje,
koja je bila njegova .ledina obrana, nije se skrivalo ništa osim misli na Lorenu i na dan
isplate. I jedno i drugo ga je oživljavalo kao dobar, oštar gutljaj. Bila je to vatra, uz koju se
mogao ogrijati i koja ga je branila od hladnoće njegove mržnje, što ga je polako ledila.
DVADESETO POGLAVLJE

Na dan isplate prestaju vježbe već u deset sati. Vojnici se tuširaju, briju se, ponovo peru
zube, pomno oblače najbolju uniformu i vežu kravatu što pomnije mogu. A onda, posve obu-
čeni, posvećuju se njezi noktiju. Konačno izlaze iz zgrade, stoje vani u kasarnskom krugu
čekajući, da započne isplata. Cijelo vrijeme pomno paze na uzao kravate i na nokte, jer
oficiri, koji vrše isplatu, imaju svoje male mušice u pogledu čistoće, premda se na dan
isplate ne vrši redovna inspekcija. Neki oficiri kontroliraju cipele, drugi bugove na hlačama,
a treći se zanimaju kako si ošišan. Kapetan Holmes je naročito pomno pazio na uzao na
kravati i na nokte. Ako u tom pogledu ne bi bio zadovoljan, ne bi doduše nikoga zbog toga
kažnjavao, ali bi ga ipak žestoko izgrdio i poslao ga na kraj reda, koji je čekao na isplatu.
Na dan isplate stajali su vojnici u malim skupinama i uzbuđeno razgovarali. To je bio
upola praznik. Skupine nisu ostajale zajedno, već bi se razbijale i s dijelovima drugih
skupina stvarale nove skupine. Vojnici nisu mogli da mirno stoje, već su neprekidno hodali
naokolo, osim onih, koji su uzajmljivali novac uz dvadeset postotaka. Ti su čekali poput
lešinara uz kuhinjska ▼rata, kraj kojih je svatko morao svakako da prođe. Na kraju bi
dežurni trubljač prišao megafonu na kasarnskom krugu obasjanom jarkim jutarnjim
suncem (čudo: toga jutra sunce uvijek sja još blistavije nego drugih dana). Konačno se
začuje signal.
»Dan isplate«, veli ti trubljač. »Dan isplate. Sto da učinimo b pijanim vojnikom? Dan
isplate«.
»Dan isplate«, odvraća trubljač, »dan isplate. Odvedite ga u stražarnicu, dok se ne
otrijezni. Dan isplate, d-a-n ... is-pla-te-e.
Komešanje po krugu postaje sve uzbuđenije, dok trubljač igra odgovornu ulogu,
tradicionalnu ulogu, uzbudljivu, važnu ulogu, punu sjećanja na prošlost, na brojna
zaboravljena stoljeća vojničkoga života. Vidi se Warden, gdje prenosi pokrivač iz pi- sarne u
blagovaonicu. Iza njega ide Mazzioli s isplatnom listom : kao lord komornik, noseći veliki
pečat. Onda se pojavljuje Dinamit u svijetlo izglačanim čizmama. U ruci nosi crnu aktovku,
a na licu mu se odrazuje dobrodušan osmijeh. No ipak traje prilično dugo, prije nego što su
sjeli, namjestili stolove, razastrli pokrivač, prebrojili kovni novac i složili novčanice u male
hrpe. pripravili listine kupnji, izvršenih u kantini na kredit, kako bi Warden mogao da ubere
novac. Vojnici se, međutim, počinju svrstavati u red prema činu. Najprije dolaze podoficiri, a
zatim vojnici prve klase i obični vojnici izmiješani u jednoj skupini. U samim skupinama
iznimno ne dolazi ni do prepirke ni do guranja, jer ljudi nastupaju abecednim redom.
Onda konačno započinje isplata. Vidiš, kako se red veoma polako pomiče dalje ispred
tebe, sve dok se na kraju ne nađeš na vratima tmurne blagovaonice, a čovjek pred tobom
već prima novac. Zatim prozovu tvoje ime. Ti odgovaraš krsnim imenom i svojim brojem,
uspravljaš se pred Dinamitom i salutiraš. Ukočeno stojiš pred njim, dok te on mjeri od glave
do pete, pokazuješ mu nokte, a zatim ako je zadovoljan, on te isplaćuje. Pritom ima običaj
da govori koju od svojih plitkih šala: »Zadržite bar toliko, da uzmognete izaći u grad« ili
»nemojte sve zapiti u jednom jedinom lokalu«. Oh to je vojnik, taj Dinamit, fini vojnik stare
škole.
Konačno držiš svoj novac u rukama (odbijeno ti je pranje rublja, odbijeno osiguranje,
odbijena plaćanja članovima obitelji, ukoliko je imaš, odbijen jedan dolar za četni fond).

1261
Trebao si cio mjesec da zaradiš taj novac. Odlaziš dolje do stola, pokrivena pokrivačem, iza
kojega stoji Warden i utjeruje dugove, što si ih učinio u kantini i pokazuje bonove, što si ih
podigao u toku mjesecđ. Zapravo nisi htio da se zadužiš. Posljednjeg dana isplate zavjerio si
se sam sebi, da se tog mjeseca ne ćeš zadužiti, ali kad su desetog i dvadesetog u mjesecu
izdavali bonove, odrekao si se svojih čvrstih namjera. Zatim prolaziš kroz kuhinju, gdje
veliki kapital u obliku financijskih čarobnjaka, lihvara, koji pozajmljuju uz dvadeset
postotaka, kao što su Jim 0'Hayer i Turp Thornhill, traže svoj tribut i na taj način i dalje
reduciraju tvoju i onako već malenu hrpicu. I Champ Wilson čini isto, ali više iz pasi je.
Dan isplate. On je zaista nešto posebno. Toga dana povlači se u pozadinu čak i vječna
napetost između sportaša i nespor- taša. U dugačkoj mračnoj spavaonici niskoga stropa,
dok vani sja blistavo sunce, momci se grozničavo izvlače iz vojničkih uniformi i oblače
građanska odijela. Poznato je, da toga dana ne će baš mnogo vojnika objedovati u kasarni.
Večerati ne će gotovo nitko, osim onih, koji su već svoj novac izgubili u igri.
Od njegovih trideset dolara ostalo je Prewu, kada je platio dugove, točno dvanaest dolara
i dvadeset centi. Tu je svotu. k°ja nije bila dovoljna ni da plati Lorenu za jednu noć, ponio
Prijeko u 0'Hayerovu igračnicu.
U provizorno građenim spremištima, podignutim na drugoj strani ulice, nasuprot
prostoriji za dnevni boravak, na pruzi izgorjele, gotovo gole zemlje, između ceste i
uskotračne garnizonske željeznice bilo je već sve u punom pogonu. Četvero- tonske teretne
automobile odvezli su na pukovski prostor za parkiranje, orijaške zavojnice telefonske žice
bile su lijepo poredane izvan suše, protutenkovski topovi od 37 mm bili su izgurani iz suše
(neki od tih topova bili su još oni stari, sa čeličnim kotačima i kratkom cijevi, što su ih
vojnici poznavali, a drugi su bili novi, s dugačkom cijevi i gumenim kotačima, pa su izgledali
neobično i strano kao slike njemačkog oružja u časopisu Life), i pokriveni šatorskim
platnom. Izvikači, unajmljeni za jedan dolar na sat, neprekidno su na ulazu svake suše
hvalili svoju i'obu kao prodavači na sajmištu. »Uđite, momci! Poker, dvadeset i jedan, kocke,
sve je tu. Okušajte sreću, momci!«
U OrHayerovom spremištu bilo je svih pet stolova za hazardne igre u punom pogonu.
Djelitelji karata sa zelenim zaslonima nad očima sjedili su pod svjetiljkama sa zelenim zaslo-
nom, pa su tiho i jednolično izvikivali jakost i boju karata u opći metež. Oba stola za
kockanje bila su okružena s po tri reda igrača, a na ona tri stola za poker, na kojima se
danas, da se privuče što više igrača, igrao samo otvoreni poker, nije bio nijedan stolac
slobodan.
Stojeći tako na vratima, pomisli Prew, da će se sredinom mjeseca sav taj novac sabrati
u rukama nekolicine velikih dobitnika. Oni će sjediti za stolom, gdje je sad igrao sam
0'Hayer i gdje je jedan od njegovih plaćenika dijelio karte. Bit će to dobitnici cijelog otoka.
Ovamo će doći iz veoma udaljenih logora, kao što su Hickham i Fort Kam i Shaffter i Fort
Ruger. Ovdje će zaigrati najveću igru u unutrašnjosti otoka, a možda i na čitavom otoku. On
zađršće pri pomisli, da bi i on mogao biti jedan od njih. To mu je jednom već uspjelo, doduše
samo jednom, u Myeru. Njegova odluka, da dobije samo toliko da bi mogao otići u grad i da
onda prestane s igrom, pokolebala se. Da nije imao snažniju volju, koju je još podupirala
Lorenina slika, njegova bi odluka posve propala.
Dva sata je metodički radio s malim ulozima na stolu za hazardne igre (namjerice
jednolično, namjerice bez zanosa) da bi svojih dvanaest dolara popunio na dvadeset dolara,
koji su predstavljali najmanji ulog kod pokera. Zatim prijeđe prijeko do stola za poker, za
kojim je sjedio 0'Hayer i stane čekati na slobodni stolac. Na dan isplate nije nikad trebalo
dugo čekati, jer je većina igraća bila, jednako kao i on, sitna riba, koja je svojim ulogom
pokušavala da odgrize skroman komadić kapitala. Ti su igrači jedan za drugim gubili sav
novac i odlazili.
Prew je čekao bez uzbuđenja. Sam je sebi zadao tvrdo obećanje, da će prestati kad
dobije dvije igre. Pošto se igralo visoko, bit će to dovoljno da ga snabdije s dosta sitniša za
cijelu noć. Osim toga će zadržati dovoljno, da na lijep način provede kraj tjedna (danas je bio
četvrtak), a možda i toliko, da su- botnju i nedjeljnu noć provede s Lorenom (možda i cio
nedjeljni dan na plaži, bude li mu ona dopustila). Samo dvije igre. Sve je to unaprijed
izračunao.

1261
 Okrugli zeleni pult iz kojega je izrezan komad, da bi se stvorilo mjesto za djelitelja
karata, bio je sav posut hrpicama kovanog novca od pedeset centi, srebrnim dolarima, i
žetonima za igranje po dvadeset i pet centi, napravljenim od crvena celuloida, s kojima se
otvarala igra. Ti su žetoni i dolari hvatali i sardonski odražavali svijetlo svjetiljki sa zelenim
zaslonima, živo su se svjetlucali crvenom i srebrnom bojom na mekom pustu, koji je upijao
svijetlo. Među igračima opazi Starka i Wardena. Jim 0'Hayer je mirno sjedio. Iznad njegovih
hladnih očiju, koje su oštro umjele računati, nalazio se ukusni zeleni zaslon, po izgledu
skup. 0'Hayer je neprekidno među prstima okretao dva srebrna dolara, lupajući jednim o
drugi. Svaki put bi se čulo tiho zveckanje, koje je podražavalo živce.
Konačno je ustao upravo Stark. On odgUrnu kuhinjsku stolicu i usta, nabivši šešir
duboko nad oči, pa sam sebi zada udarac iz samilosti. »Stolac je slobodan«.
»Pa valjda ne ćeš prestati«, blago upita 0'Hayer.
»Ne ću na previše dugo vremena«, odvrati Stark i zamišljeno ga pogleda. »Samo dok
pozajmim malo novaca«.
»Onda do viđenja«, nasmije se 0'Hayer. »Nadam se, da ćeš imati sreće«.
»Najljepša ti hvala, Jim«, reče Stark.
Stark je u toku posljednjeg sata izgubio svih šest stotina dolara, što ih je uspio sabrati
počev od deset sati ujutro. Tako je jedan od gledalaca šapnuo Prewu. No Stark se oštro
zagleda u nj i čovjek zašuti, a Stark se laktima polako protisne kroz redove. Još uvijek je
zamišljeno izgledao.
Prew klizne na prazan stolac od šest stotina dolara. Nije li to možda bio loš znamen. Što
je moguće manje napadno, gurne djelitelju karata svoju deseticu i obje petice. Oni kapitalisti
među vojnicima su na dan isplate namjerno igrali s malim ulozima, da bi svi mogli
sudjelovati u igri. Pa ipak su prezirno gledali one vojnike, koji su mogli da ulože samo
dvadeset dolara. Prew je dobio malu hrpicu od petnaest srebrnih dolara, šest komada po
pola dolara i osam markica od dvadeset i pet centi. Čim ih je prihvatio prstima, nije mu više
bilo nimalo stalo do ma čijeg prezira. Kad je svoju crvenu markicu bacio na stol k ostalima,
zahvatio ga je onaj stari poznati čar, najsjajnija droga, koja je umjela da uljepša život. Srce
mu poče brže udarati, glasnije, upornije i on osjeti jeku tog udaranja u ušima. Uzbuđenje
igre prostre se preko njegova lica kao neka groznica. Ispod njega ne- sta poda. Stajao je na
rubu svijeta, koji je prestao da se kreće.
Ovdje, pomisli on, ovdje i samo ovdje, u tim komadićima ljepenke, koji s licem prema
dolje padaju na stol, onako, kako im određuju nekakvi zakoni ili im zapovijeda neka
nepostojana boginja, ovdje leži beskonačnost i tajna svega života i smrti. Ovdje, ispod tvojih
ruku, leži ono, što traže učenjaci, samo kad bi ti mogao da odgonetaš tajnu. Možda ćeš
ubrzo odnijeti tisuću dolara. No možda ćeš još brže izgubiti sve. Svatko, tko bi uspio da
shvati zakone toga zbivanja, uhvatio bi boga za bradu.
Pred dobitnicima su ležale velike hrpe dolarskih novčanica, oteščanih srebrnim novcem.
Pogled na taj svježi zeleni papir, koji je bio toliko važan u životu, ispunio ga je pohlepom,
željom da pograbi te smežurane hrpice koje su ugodno vonjale, ne zbog toga, što bi za njih
mogao da ovo ili ono kupi, već zbog same njihove ljepote. Sve je to bilo sadržano u
polaganom, odmjerenom i neumoljivom padanju karata i bilo slično vremenu, koje polako,
ali neodoljivo bije u ušima starca.
Dvaput oko stola, dvaput po deset karata, jedna sa slikom prema gore, jedna sa slikom
prema dolje. Nečiji sat glasno kuca. Poznata lica poprimaju nove izraze i postaju nekako
strana. Jarko svijetlo baca neobične sjene nepokretnih obrva i nosova, gasi oči i reže duboke
bore oko usta. On nije poznavao te ljude. To nije bio Warden ni 0'Hayer, već samo parovi
ruku bez tijela, koji su najgornju kartu polagali na skrivenu kartu, kako bi na nju mogli
baciti potajni pogled. Sama ruka bez nadlaktice spustila bi stupić metalnog novca od pola
dolara tako, da jedan novac zvečeći padne na drugi, zatim bi ponovo podigla stupić u vis i
onda opet pustila, da jedan kovani novac padne na drugi, izvodeći to neprekidno,
odmjerenom pomnjom. Neka nerazjašnjiva jeza prođe mu hrptenjačom, a sav teret što mu
ga je život natovario u ta posljednja dva mjeseca, pade s njega, mrtav i zaboravljen.

1261
 Prve su karte bile veoma dobre. Očekivao je slabije karte, jer u toj igri ne će njegovih
dvadeset dolara dugo potrajati. Ali karte su bile visoke, pa su i ulozi bili visoki. Imao je
dečke, leđa uz leđa, a kod trećeg ulaganja bio je posve siguran u svoju stvar, no kako nije
imao više novaca, nije mogao ni da dalje licitira. Hrpica, koju je mogao da dobije, odgurnuta
je u stranu i ulaganje poteče dalje, a on sam nije mogao da radi ništa, osim da sjedi i čeka.
Kod četvrte karte dobio je 0'Hayer asa, pa je s tim asom zajedno s pokrivenom kartom
sigurno imao jedan par, jer 0'Hayer nije nikada na praznu kartu sudjelovao u igri. On povisi
na petnaest. U Prewu se preokrene želudac, pa turobno pogleda svoje dečke, radujući se da
mu je osiguran bar onaj prvi ulog. Kao posljednju kartu dobi on, međutim, još jednog dečka,
tako da je sad pokazivao jedan par. On osjeti kako mu je srce preskočilo jedan kucaj i stade
u sebi nečujno proklinjati, jer bi s dovoljno kapitala mogao da dobije sve što je bilo na stolu.
Dobio je gotovo stotinu pedeset dolara. 0'Hayer je dobio drugu hrpicu uloga, manju.
Warden pogleda najprije 0'Hayera, onda njega, pa zlovoljno puhnu. Prew se naceri,
privlačeći dobitak k sebi. Odmah sam sebe podsjeti, da će smjesta prestati, čim dobije još
jednu hrpu. Warden neka puše koliko god hoće.
Nije trebao da čeka na drugo kolo. Bilo bi dovoljno i ono što je dobio u prvome. No on je
sam sebi dopustio dva kola, pa pri tome i ostade. Drugo kolo nije, međutim, dobio on, već
Warden. On je sam izgubio četrdeset dolara, tako da mu je preostalo okruglo stotinu. Sad ga
prože osjećaj da svakako mora još jednom dobiti, pa ostade u igri. Nije, međutim, dobio ni
treće, ni četvrto, ni peto kolo. Izgubio je sve osim pedeset dolara, dok konačno nije opet
dobio igru.
Privlačeći novac k sebi, on olakšano uzdahnu i oslobodi se one unutarnje napetosti,
koja je to više rasla, što je više nestajalo njegova novca. Već je počeo vjerovati, da nikad više
ne će dobiti. No sad je imao fond, s kojim je mogao raditi. Drugi dobitak povećao mu je
kapital na više od dvije stotine dolara. Dvije stotine su bile veliki kapital. Sada poče oprezno
igrati, razmišljajući o svakom ulogu. Silno je uživao u igri i posve se izgubio u tom užitku, u
tom omjeri van ju svoga mozga sa svim ostalim mozgovima, koji kao da nisu imali tijela. Bio
je to pravi Poker, tvrd, jednoličan i bez uzbuđenja, ali on je u njemu uživao. Igrao je
jednomjerno, malo gubio, često propuštao igru, a tu i tamo bi opet ponešto dobio. Igrao je u
očekivanju Časa, ^ad će dobiti zaista veliki dobitak i onda prestati.
Dakako, da je cijelo vrijeme znao, da ne može vječno tako nastaviti. Dvije stotine dolara
nisu bile nikakva rezerva protiv kapitala, s kojim se borio u toj igri. Želio je samo još jedan
veliki dobitak, jer je sad imao više novaca, dobitak, koji bi mu omogućio da ustane i da ode.
Da je dobio onakva dva dobitka, kako je to sam sebi predstavio, bio bi već otišao. No ovako
je dobio samo jedan pravi dobitak i sad je htio samo da dobije još jedan takav, a onda da
prestane prije nego što ga oni uzmognu upecati.
No prije nego što je došao veliki dobitak, na kojeg je čekao, da bi mogao prestati s igrom,
oni ga upecaše i to temeljito.
Imao je dvije desetke, leđa uz leđa, dobru kartu. Kao četvrtu kartu povuče treću
desetku. U istom kolu imao je Warden par kraljeva otvoreno na stolu. Warden nije povisio
ulog protiv desetki. Prew je bio oprezan. Nitko nije još u toj igri pokušao da prljavo igra, ali
kako je na stolu ležalo mnogo novaca bilo je sve slobodno. Možda je i Warden imao tricu.
Prew ne će dopustiti Wardenu da ga nasamari. Tako zelen nije više bio. Sad je opet došao
red na njega, da povisi ulog, kojeg nitko nije povisio, on povisi nešto malo, posve malo samo
za sitan iznos, da bi oživio igru i da bi bio siguran. Iznos je bio dosta malen, da bi se mogao
izvrći riziku, da ga se u slučaju potrebe odrekne. Tri igrača odmah iskočiše. U igri ostadoše
na kraju samo još 0'Hayer i War- den. 0'Hayer je očito imao par aseva, leđa uz leđa i bio je
pripravan da plati za mogućnost, da možda kupi i treći as. 0'Hayer je bio zelenaš, čovjek,
koji je pozajmljivao novac, pozajmljivao ga uz dvadeset postotaka. A Warden je dugo
razmišljao, prije, nego što je pošao dalje, dvaput pogledao svoju skrivenu kartu, a onda
gotovo da i nije pošao. On, dakle, nije imao tricu.
0'Hayer nije dobio trećeg asa, pa ravnodušno iskoči iz igre. Mogao je sam sebi dopustiti-
tu ravnodušnost. Warden sa svojim kraljevima propusti licitiranje, a Prew osjeti malo
olakšanje, jer je sad bio siguran da Warden nema trice. Vjerojatno je Warden imao dva para,
pa se nadao, da će njegovi otvoreni kraljevi izbaciti Prewa iz igre, pogotovu jer je 0'Hayer
odustao od svoja dva asa. Bude li Warden htio da pogleda njegove karte, on će, bogami, za
to platiti, kao što svatko drugi mora da plati. Prew uloži dvadeset i pet dolara. Htio je da iz

1261
njega istisne posljednju kapljicu. Ovaj puta je bio siguran u svoju stvar. Neka Warden samo
vjeruje da će proći sa svoja smiješna dva para. Oklada je osnovana. Warden je sa svoja dva
visoka kralja dvaput odustao od uloga. No Warden, međutim, povisi ulog za šezdeset dolara.

1261
 U tom trenutku opazi Prew po pakosnom Wardenovu cerenju, da mu je pao u stupicu.
Warden ga je uhvatio na udicu. S tri krupna kralja. Nadmudrio ga je. Nasamario ga je kao
kakvog zelenog regruta. To mu se prvi put desilo. Želudac mu se preokrene i pozli mu.
Došao je u napast da se povuče, ali znao je da mora pogledati Wardenovu kartu. Odviše je
njegova novca ležalo u toj buli, zaista velikoj buli, a da bi se smio izvrći riziku, da ga s
pomoću smicalice izbace. A Warden je posve točno znap, koliko smije da povisi, a da Prewa
pritom ne prisili, da se povuče bez uloga.
Ta ga je igra stajala okruglih dvije stotine dolara, no još uvijek je zadržao po prilici
četrdeset dolara. On odgurne stolicu i ustane.
»Stolica je slobodna«.
Wardenove se obrve trznuše i faunski se uzdigoše uvis.
»Zao mi je, što sam tako s tobom postupao, mali. Zaista mi je žao. Kad ne bih tako
prokleto nužno trebao novaca, ja bih ti 2a vratio.« t. Cio stol prasne u smijeh.
»Ah, zadrži ga samo, starješino«, odvrati Prew. »Dobio si ga. Meni više ne treba karta«,
reče djelitelju karata. Ti svinjo, pomisli on. zašto nisi prestao nakon drugog dobitka, kako si
sam sebi obećao? Bogami, nije to baš neka originalna tužaljka, zaključi.
»Što je s tobom, mali?« upita Warden. »Čini se, kao da ti je pozlilo«.
»Samo sam gladan. Nisam • objedovao«.
Warden namigne Starku, koji se upravo vratio. »Sad je prekasno za jelo. Ne bi li radije
ostao ovdje? Možda dobiješ nešto natrag. Četrdeset ili pedeset dolara nisu dovoljni, da ih
čovjek odnese kući«.
»Dovoljno je za ono za što ih trebam«, odvrati Prew. Zašto ga ne pušta da ode? Zašto ga
zadirkuje? Taj kujin sin. Taj kurvin sin.
»Dakako, ali ti bi sigurno htio i bocu whiskyja. Dođavola, Ps ovdje smo sami prijatelji.
To je obična prijateljska igra, da se utuče vrijeme. Nije li tako, Jim?«
Prew opazi, kako su se Wardenove oči, čim je pogledao 0'Hayera, stisle i kako su
odjednom okružene mrežom nabora.
»Dakako«, ravnodušno će 0'Hayer. »Bar dok čovjek ima novaca, da bi bio prijateljski
raspoložen. Razdijeli karte!«

22 Odsada dc> vječnosti

337

1261
 Warden se tiho nasmije, kao da se smije sam sebi. »Vidiš li?« dobaci Prewu. »Ovdje nema
otimača. Nema hazardiranja. Ulog je samo dvadeset dolara«.
»To je previše za mene«, odvrati Prew. Htio je još da doda: »moram misliti na svoju majku
udovicu«, ali to nitko ne bi čuo. Djelitelj je ponovo polagao karte na stol.
Kad se povukao, Stark ga prijateljski udari u rebra i namigne mu. Zatim sjedne na istu
stolicu.
»Evo pedeset«, dobaci Stark djelitelju karata.
Vanjski zrak, bez dima i bez vlage istrošenog daha, pogodi Prewa kao mlaz hladne vode.
On duboko udahne taj zrak, odjednom se posve razbistri i polako ga izdahne. Nastojao je, da
se oslobodi onog tromog i umornog nemira, koji ga je tjerao, da se vrati. Nije mogao da se
otarasi misli, da je izgubio upravo dvije stotine dolara svog vlastitog, teško zarađenog novca i
to u korist one svinje Wardena. Prestani s time, reče sam sebi. ti nisi izgubio ni centa. Dobio
si dvadeset dolara, dosta za noćas. Zato nastoj da obojica, ti i ja, nestanemo odavde.
Zrak ga je razbudio. Uvidio je, da to nije bila lična borba, već igra pokera. Čovjek se nije
mogao usprotiviti svima, jer ga oni na kraju pobjeđuju. On obiđe oko suša i siđe na pločnik.
Zatim prijeđe preko ulice. Otišao je čak tako daleko, da je već ruku položio na kvaku
prostorije za dnevni boravak i napol otvorio vrata, no onda se konačno odluči, da ne će sam
sebe vući za nos. Ljutito zalupi vi*ata, okrene se i razdraženo se vrati do 0'Hayerova
spremišta.
»Gle, tko to dolazi?« naceri se Warden. »Već sam mislio da te danas više ne ćemo vidjeti.
Je li još slobodan koji stolac? Neka netko od vas ustane i neka prepusti stolac tom starom
igraču!«
»Jezik za zube!« ljutito će Prew sjedajući na stolicu nekog drugog vojnika, koji je također
izgubio novac. Ovaj je upravo htio da ode, pa se sav nesretan smješkao Wardenu. Bio je to
pogled čovjeka, ićoji bi htio da se drži hladno i sigurno i da ne pokaže, koliko ga tišti
gubitak, ali mu to teško polazi za rukom.
»Naprijed, naprijed«, reče Prew. »Zašto ne nastavljamo igrom? Kad će predstava konačno
početi?«
»Čovječe«, reče Warden, »čini se da tebe svrbi koža i da bi trebao čestitu porciju batina!«
»Tako je. Bit će bolje, da sam na sebe pripaziš. Ja sam oštar. Prvi dečko otvara igru«.
No, on nipošto nije bio oštar, a to je i znao. Bio je samo prekomjerno razdražen, a to je
nešto posve drugo.

1261
 Cijela je stvar trajala svega petnaest časaka. U tri kola izgubio je svojih četrdeset dolara.
Sve se odigralo upravo onako, kako je to unaprijed znao. Ukoliko se prije u igri osjećao
sretan i sav zanesen uživao u svakoj sekundi, sad je igrao tvrdoglavom raz- dražljivošću i
sve mu je bilo posve svejedno. Ljutilo ga je čak i ono vrijeme, koje se gubilo miješanjem
karata. Kad čovjek na takav način igra poker, ne može dobiti. Kad je ustao, osjeti se ugodno
olakšanim, što je izgubio sav novac i što može da prestane..
»Sad mogu kući, da legnem u postelju i da spavam«.
»Što?« upita Warden. »U tri sata popodne?«
A
»Dakako«, odvrati Prew. »Zar je zaista bilo tek tri sata? Učinilo mu se kao da je netko već
trubio »gasi svijetla!« »Zašto ne?« upita.
Warden zlovoljno puhne. »Djeca me nikad ne slušaju. Rekao sam ti, da prestaneš, kad si
bio dobio. Jesi li me slušao? Nisi me slušao«.
»Zaboravio sam«, odvrati Prew, »jednostavno sam zaboravio. Kako bi bilo, da mi pozajmiš
stotinu dolara? Tog ću se sjećati«. Svi ljudi za stolom se opet nasmijaše.
»Prokletstvo! A ja sam mislio da dobivaš«. Te riječi također izazvaše smijeh i Prew se
poče bolje osjećati, no onda se dosjeti, da to nije moglo da mu vrati novac u džep. Laktima
sebi prokrči put.
»Zašto ti uvijek zabadaš u tog mladića, starješino?« začu Starka gdje govori iza njegovih
leđa.
»Zabadam u nj?« ogorčeno će Warden. »Kako si došao na tu misao?«
»U tu svrhu nisi mu baš ti potreban«, reče starješina čete K, neki tusti ćelavi vojnik
dubokih očiju pijanice. »Po svemu onome, što sam dosad čuo«.
»Tako je«, potvrdi Stark. »On i sam treba svu snagu.«
Warden zasopće. »On to može podnijeti. Boksač je. Navikao je na to da ga tuku. Neki od
njih upravo i uživaju u tome«.
»Da sam ja na njegovu mjestu, dao bih se premjestiti, što god bih brže mogao«, spomenu
starješina čete K.
»U to se ti ništa ne razumiješ«, odvrati Warden. »On se ne može premjestiti. Dinamit mu
ne će dopustiti da ode«.
»Naprijed!« javi se nazalni glas Jima 0'Hayera. »Je li to čajanka, ili igra karata? Kralj je
visoka karta, kralj se kladi na dobitak«.
»Ulažem pet«, reče Warden. »Znaš li, Jim, baš mi se na tebi toliko sviđa, ta tvoja silna
ljudska samilost«, dvosmisleno doda. Prew je u mislima mogao da vidi, kako su se
Wardenove oči stisle i kako se oko njih pojavila čitava mreža nabora.
On zalupi za sobom trošnim vratima i time prekine sve razgovore. Volio bi smoći snage
da zamrzi tog ponosnog War- dena, ali nije mogao. Onda se sjeti, da je, zanesen strašću,
posve zaboravio, da zatraži sendvič i kavu s 0'Hayerove besplatne zakuske za sve igrače, no
sad se više nije mogao vratiti u igračnicu.

Odjednom se sjeti i mnoštva drugih stvari, što ih je htio kupiti, prije nego što je proigrao
novac. Trebao je kremu za brijanje i novu četku za čišćenje puške i novu krpu za čišćenje, a
htio je i da nabavi zalihu cigareta. Prava sreća, što je još uvijek negdje imao skriven paketić
Dukeova duhana.
Gotov si, Prewitt, reče sam sebi. Protratio si svoj novac, rasuo sve što si imao. Do
narednog mjeseca nemaš ništa i ovaj mjesec Lorena ne postoji za te, a idućeg mjeseca ona
će se možda već povući i otputovati kući.
On gnjevno zavuče ruke u džepove, i nađe nešto sitnoga novca, malu hrpicu kovnog
novca od pet i deset centi. Izvuče taj novac i pogleda ga, pitajući sam sebe, što da s njime
poduzme. Bilo ga je dovoljno, da s njime sudjeluje u kakvoj sitnoj igri u latrini, ali je bilo
potpuno beznadno, da iz tih nekoliko centi opet stvori dvije stotine šezdeset dolara. Zato ih
bijesnom kretnjom baci na željeznički nasip i zadovoljno pogleda, kako su se razletjeli poput
sačme i sretan osluhne zveket, s kojim su udarili o tračnice.

1261
 Zatim se vrati u kasarnu. Bila Lorena ili ne bila, bio poker ili ne bio, on ne će pozajmiti
novaca od lihvara uz dvadeset posto. To je bilo sigurno. Nije to učinio od svog dolaska na
otok, pa ni sad ne će učiniti, dogodilo se što mu drago.

Našao je Turpa Thornhilla u njegovom vlastitom spremištu, koje se nalazilo kraj

0'Hayerovog. Dok je 0'Hayer igrao, nisi od njega mogao uzajmiti ništa, pa ni uz dvadeset
postotaka. Turp nije igrao, a nije ni dijelio karte. Trčkarao je od stola za kockanje do stola za
dvadeset i jedan, pa do stolova za poker, i ponovno do kockara. Neprekidno je nervozno
kontrolirao svoje djelitelje karata, da ga ne bi prevarili.
Dugački krivonosi drvosječa iz Missisipija imao je sva ona odvratna svojstva zaostaloga
naroda, ali nije imao ni jedno njegovo dobro svojstvo. No on je pozajmljivao novac, premda je
tim svojim prodirnim očima bio utjelovljeno nepovjerenje. Imao je svoj posebno pohlepan,
škrt, upravo pasji ponos, »da je upravo ono što jeste, bogami, i da nema nikakvih
hohštaplerskih manira, pa bilo to kome pravo ili ne bilo«. Svoje je vlastito spremište zaradio
za igračnicu tako, da je sedamnaest godina služio u istoj četi i da je svaki časak te
sedamnaestgodišnje službe utrošio na to, da se pretpostvaljenima zavlači u stražnjicu. Sad
se za sve to povlačenje mogao s pravom sadističkom okrutnošću osvećivati svakome kojemu
je, po njegovu mišljenju, bio nadmoćan.
»Hm«, nakašlja se Turp, kad mu je pristupio Prew, poveo ga u stranu i zamolio ga da
mu pozajmi dvadeset dolara. On sagnu svoje dugačko tanko tijelo i podmuklo ga potapše po
ramenu. »Ha!« zaurla dovoljno glasno, da ga je mogao čuti svatko u suši. »Zar željezni Prewitt
konačno popušta? Što? Tako je gladan, da mu se jezik objesio iz ustiju? Zar je konačno
odlučio, da zaboravi svoj ponos i da posjeti dobrog starog tatu Turpa, koji inače nije dovoljno
dobar da se s njime porazgovori ma i jedna riječ, osim na dan isplate, kad bi trebao da
uzajmi novac? No. svatko od nas dospijeva jednom u taj položaj, mladiću moj, svatko od
nas«.
On izvadi lisnicu, ali je još ne otvori, jer nije svršio s onim, što je kanio reći.
»Kamo kaniš poći? U Service Rooms? U Ritz? U Pacific? U New Senator? U New
Congress, u hotel gospođe Kipfer? Ja ih sve poznajem, mladiću moj, ja ih potpomažem. Čuj
me malo, mladiću moj. Dopusti da ti dadem dobar savjet. U Ritzu je jedna nova. Nije baš
odviše lijepa, ali inače, dragi moj, ta će te temeljito obraditi. No? Što je? Nije li te to malo
omamilo? Ne bi li htio malo? Kako je?«
Nekoliko igrača ih pogleda i nasmije se. Turp im uzvrati samodopadnim smijehom.
Uživao je kad su ga slušali. Nije htio da se tako brzo odrekne tog užitka.
Prew je još uvijek bio miran. Protiv volje je pocrvenjeo, pa je sam sebe zbog toga
proklinjao.

1261
 Turp se iznova nasmije i namigne slušateljima, kao da im kani reći: pripazite malo, ono
što će sad doći, zaista će biti dobro. Počeo se na mahove nervozno smijati i pritom svoj
koštunjavi nos gotovo zabadati u samo Prewittovo lice. Osmijeh mu je i'azvukao dugačke
uglove usta, ispod kojih kao da nije bilo brade, i na taj način pretvorio njegovo lice u cio niz
oštrih slova V. Podmukle mutne oči jarko mu zasjaše. kao da su se odjednom pretvorile u
rakete. U njima se razabirala pohotna radoznalost i uvredljivi smijeh. Pred slušateljima bi
Turp upravo nadmašio sam sebe. Pripazite malo!
»Hm«, nakašlje se on i namignu slušateljima. »Dragi prijatelju, ja ti kažem samo jedno.
Budeš li s njom radio onako, kako ona hoće, onda ne trebaš od mene uopće pozajmiti no-
vaca. Ona će ti onda dati posve besplatno. Možda će te čak i preuzeti na stan i na hranu.
No, kako bi to bilo, hej?«
Slušatelji zaurlaše od smijeha. Turp je bio upravo sjajan. Čak se i kocke prestadoše
kotrljati.
»Kako čujem, njoj se baš to sviđa«, kašljucajući će Turp. »Kako bi bilo? Prije nego što
pokuša, nitko ne zna kako to prija. Možda si cio život nešto propustio. Kako čujem, ljudi u
Hollywoodu na taj način zarađuju mnoštvo novaca, čovjek uvijek treba malo sitniša, zar ne?
A možda će ti se to i svidjeti, tko zna?
»Hm, gledajte ga samo! Pocrvenjeo je. Samo ga pogledajte, momci. Zaboga, zaista se
zacrvenjeo. Zar odista još uvijek želiš pozajmiti novac, Prewitt? Ili zar mi se samo rugaš?
Možda sad uopće ne trebaš novaca?«
Prew je ostao miran, no 'to mu nije bilo lako. Ako je htio novaca, morao je da drži jezik
za zubima. A Turp je imao novaca. Turp je zarađivao novac. On je vodio jedno od spremišta
čete G upravo kad je 0'Hayer počeo. No 0'Hayer se uspeo kao meteor i uzdigao se iznad svih
ostalih. Zbog toga je Trup mrzio 0'Hayera i bojao ga se. Mrzio ga je podmuklom
neumoljivošću. Pa ipak je začudo uzimao one male dobitke, što ih je sticao pozajmljivanjem
novaca i one velike dobitke, što mu ih je davalo njegovo spremište, pa ih je sredinom
mjeseca odnosio prijeko 0'Hayeru i ondje ih gubio u pokeru. Kad bi prošla ona gurnjava
isplatnog dana i kad bi njegovo spremište bilo zatvoreno, on bi sudjelovao u igri dobitnika,
divlje hazardirajući, nervozno proklinjući i uvijek gubeći. Činilo se, da je zarazna prljavština
Missisippija, poput tripera, prodrla u njegovu krv i da je njega samoga učinila objektom
ukorijenjene nepovljerljive mržnje, tako da je on, da bi spriječio Turpa, da prevari
Thornhilla, morao da grozničavo razbaca svaki cent što ga je zaslužio. Na kraju bi omraženi
0'Hayer hladno i promišljeno i posve bezlično odnio sve dobitke iz Tur- pova spremišta i
sasuo bi ih k svojim vlastitim dobicima.
Na kraju mu Turp ipak dade dvadeset dolara nakon dulje stanke u tom izljevu njegova
ku-klux-klanskog južnjačkog humora. Dade mu ih nakon stanke, za vrijeme koje su se
bijele crte skupile oko njegovih usta, prerezavši njegov smijeh, dok je poku-
Šavao da odgonetne onih tisuću mogućnosti, koje su se pružale tome, naoko čestitom
čovjeku, u slučaju da ga pokuša prevariti.
Oh, on je doduše izgledao dosta pošten, ali čovjek nije nikad bio siguran i Turp
Thornhill je mnogo toga znao. Turp Thornhill je znao da čovjeka ne smiješ prosuđivati po
izgledu. On je bio poput Diogenesa, pa još nikada nije sreo zaista poštena čovjeka, a nikada
ga ne će ni sresti. Pošto je uvrijedio Prewa i učinio ga smiješnim, pošto ga je osumnjičio i
izmučio izjavljujući mu, da zapravo ne može sam sebi dopustiti da mu posudi novac, on mu
je velikodušno dao čitavih dvadeset dolara što ih je zatražio, uz dvadeset posto, uz izričito
upozorenje, da ne pokuša da mu bilo na kakav način podvali.
Dok se Prew priređivao da izađe u grad, imajući u džepu onih dvadeset dolara, još uvijek
je osjećao na sebi, kao neko poniženje, Turpov smrdljivi dah, koji nije mogao da spere ni-
kakav tuš. Pitao je sam sebe, što je gore, da te gurka Turpov smrdljivi nos sa Missisippija, ili
da te štrca Galovicheva slina. Bila je to krasna jedinica. Lijep je to dom, ta jedinica. Za vri-
jeme oblačenja čudio se i svim onim poniženjima, što ih muškarci podnose zbog žene,
poniženjima, što ih ne bi podnijeli ni za što drugo, pa čak ni da zadovolje svoje častohleplje.

1261
DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Milt Warden, koji je upravo odlučivao, da li bi se izvukao iz igre ili ne, isto je tako
začuđeno razmišljao o istoj stvari, samo što se kod njega radilo o drugoj ženi.
Možda su mu te misli došle zbog toga, jer se te večeri imao u Moani sastati s Karen
Holmes, razmišljao je Warden, ali svaki put, kada bi podigao pogled s karata, zapeo bi na
robustnom razbijenom licu Maylona Starka. Svaki put bi se upravo zaprepastio, zaprepastio
se na način pun nevjerice, kakva može da zahvati čovjeka, kad ugleda svoju vlastitu
otrgnutu ruku, kako kraj njega leži u streljačkom jarku. To je lice bila prava uvreda, a što je
bilo još gore, ono mu je kvarilo igru. Nije, naime, mogao da prestane promatrati. Izgubio je
dva kola od posljednja tri kola, a zapravo ih je morao dobiti i dobio bi ih, da mu se pogled
nije upio u to lice, čije su oči i usnice također milovale onu golu zanesenost, sličnu smrti, u
koju je Karen Holmes pa-

342

1261
dala za vrijeme ljubavnog akta. On, Milt Warden, jasno se je sjećao toga, a nema sumnje, da
se i Stark jasno sjećao. Prokletstvo, nema nikakve sumnje, da se sjećao! Nikakve sumnje.
Kako god čovjek okretao i izvrtao stvar. Ono prvi put nije Stark spomenuo stvar iz neke
puste želje. Stark nije bio neki pjesnički tip, koji bi tvorevinu svoje mašte mogao prihvatiti
kao stvarnost, a to je bilo još gore. Osim toga je bilo očito, da on to nikome drugome nije
spomenuo, jer bi se čitava stvar inače bila već davno pročula. Nadalje Stark nije bio
hvalisavac, koji bi trebao potporu za svoje samopouzdanje.
Ne, razmišljao je Warden, i na tu ga pomisao nešto stegnu u mudima, tu nije bilo
nikakve sumnje. Tu nisu postojala nikakva objašnjenja. Najgore je međutim, bilo to, da bi
čovjek u tom slučaju morao da povjeruje i drugim glasinama o njoj, glasinama o njoj i o
Champ Wilsonu, o njoj i o onom prokletom toplom bratu Hendersonu, pa možda čak o njoj i
o 0'Hayeru. On pogleda 0'Hayei*a. Ona je doduše rekla: »Nisam znala da to može biti i
ovako«. Točno se sjećao da je tako rekla. »Nisam znala da to može biti i ovako!«
»Nemoj mi više davati karata«, reče djelitelju karata. »Hoću da prijeđem u kakvu drugu
prokletu igru, u kojoj se nešto odista zbiva. Evo devedeset i sedam dolara u srebru. Već sam
ih prebrojao«.
Djelitelj karata se osmjehne. »Imaš li nešto protiv toga da ih i ja prebrojim, Milt?«
»Dakako da nemam. Htio sam ti samo reći, da sam prebrojao novac«.
Djelitelj karata se srdačno nasmije.
»Uzmi moj novac«, zijevne 0'Hayer. »Prestat ću na neko vrijeme igrati i pogledati kako se
drugdje razvija stvar. Spremi novac k ostalom novcu u ladicu. Kasnije ću ga opet izvaditi«.
»U redu, gazda«, odvrati djelitelj karata, inače vodnik I. On gurne Wardenu novčanice i
spremi 0'Hayerov novac u ladicu, koja je već bila puna crvenih markica za igranje i
srebrnoga novca, što ga je već ubrao kao 0'Hayerov udio u igri.
»Kad se vratiš, Jim, sve će još biti ovdje«, vjerno i ponosno mu obeća djelitelj karata.
Warden ga je promatrao. Djelitelj je posve bezizražajna lica sakrio u desnoj ruci novčanicu
od deset dolara, što ju je uzeo od 0?Hayerova novca, a ljevicom je nastavio da dijeli karte
gurajući ih palcem sa hrpe karata. Zatim vrati desnu ruku u igru. Na dlanu ruke još uvijek
je držao složenu novčanicu od deset dolara. Kad je razdijelio karte, on posegnu desnicom u
džep košulje, da izvadi cigaretu.
Warden pogleda 0'Hayera. Taj je stajao i protezao se. pošto je svoj skupocjeni zaslon za
oči objesio na čavao iza svoga mjesta. Warden pripali cigaretu i pruži djelitelju karata
zapaljenu žigicu nacerivši mu se. Ovaj ne uzvrati osmijeh, već ga iznad žigice pogleda
bezizražajnim pogledom, koji je prolazio ravno kroza nj.
Warden se nasmije i odbaci šibicu, a onda izađe za 0'Hayerom iz igračnice. Stajali su
jedan kraj drugoga pušeći i udišući svježi zrak. 0'Hayer, tih i na neki način matematski
zatvoren, ravnodušno je piljio u željezničke tračnice, prekrivene tankim slojem rđe.
Warden, koji je zapravo bio nakanio da ode u kasarnu, ostao je kraj njega pušeći. Pade
mu na um, da bi taj trenutak bio podesan, da mu zabode običajnu iglu u debelu kožu. No
najprije je htio da vidi, ne će li mu uspjeti, da bar jedan jedini puta navede taj automatski
stroj za računanje da kaže prvu riječ.
»Kuhinja mora da ide prilično dobro otkad je otišao Preem«, na kraju će 0'Hayer. Bila je
to ravnodušna primjedba, što ju je stavio četnom starješini. Bilo je tako, kao da nije uopće
ništa rekao. No ipak je progovorio.
»Tako je«, potvrdi Warden, čestitajući potajice sam sebi. »Volio bih kad bi i ostali dio
četne administracije tako tekao.«
»Tako?« hladno će 0?Hayer. »Zar ti Mazzioli u posljednje vrijeme čini poteškoće?«
Warden se osmjehne. »A da tko? Kako je kod tebe? Kako si uznapredovao s izdavanjem
novih bodova za puške?«
»Ah, bodovi«, odvrati 0'Hayer podigavši glavu. Njegove hladne oči prestaše da
promatraju tračnice i počeše proučavati Wardena. »Sve ide dobro, starješino. Instruirao sam
Levu, kako treba da izvede stvar. Ako se pravo sjećam, on je dosad izmijenio po prilici

I U originalu »Buck Sergeant« vodnik borbene jedinice, za

razliku od opskrbnih jedinica.

1261
polovicu kromiranih bajoneta za crne. Prekobrojne kromirane je vratio. To je sad samo
pitanje vremena«, završi.
»Koliko vremena?«
»Vremena«, nemarno će 0'Hayer, »jednostavno vremena. Leva ima veoma mnogo posla.
To i sam znaš. Kaniš li reći da stvar predugo traje?«
»Ne kanim,« odvrati Warden, »samo što je ostali dio bata- Ijona već prije dva tjedna
završio izmjenu i vratio kromirane bodove. Sad bi bio red na tebi.«
»Znaš što, starješino«, javi se 0'Hayer, »ti se odviše uzrujavaš zbog malenkosti.«
»A ti se ne uzrujavaš dovoljno, Jim«, odvrati Warden. Odjednom ga, kao što se to uvijek
događalo kod 0'Hayera, prože želja, u kojoj nije bilo nikakve strasti, da ga naglo napadne i
udarcem obori na tle, ne možda zbog toga, što ga ne bi volio, već jednostavno zbog toga, da
vidi, da li se u tom mehanizmu skriva uopće bilo kakav Qsjećaj. Jednog ću dana to učiniti,
reče sam sebi. Jednog dana jednostavno ne ću o tom razmišljati, već ću učiniti. Pa neka me
degradiraju. Bit ću sretan i zadovoljan, da opet budem običan vojnik u posljednjem redu i
da nemam nikakvih, briga i nikakva posla, osim da se opijam, da vučem pušku i da budem
sretan. Jednog ću dana to učiniti.
»Ne isplati se da se čovjek uzbuđuje«, razjasni 0'Hayer »Onda lako može da zaboravi na
mnogo toga, starješino. Na važne stvari. Onako u uzbuđenju.«
»Ti misliš, na primjer, na veze između puka i spremišta za igračnicu? Ili na male, ali
uvijek važne nazore kapetana Holmesa?«
»Nisam baš to mislio«, odvrati 0'Hayer i naceri se. Cerenje mu se sastojalo u tome, da je
napeo kožu na jagodicama, što bi mu kutove usana povuklo uvis i pokazalo zube. »Ali kad si
već to spomenuo, moram reći da je to dobar primjer.«
»Želiš li me utjerati u strah, onda to ne samo što nema svrhe već je i smiješno«, odgovori
Warden. »Svake večeri molim boga, da narednog dana dobijem još samo trideset dolara.«
»Da, svi mi podoficiri imamo veliku odgovornost«, reče 0'Hayer s mnogo simpatije.
»Pogledaj samo mene.« On pokaza kretnjom ruke prema igračnici.
Čemu to koristi? upita Warden sam sebe. S njim ne možeš govoriti. Jedini način, na koji
možeš s njime razgovarati, bio je da se čovjek napuhne, da zauzme stav pretpostavljenog i
da se razgnjevi onako, kao što se onda razgnjevio prilikom prebrojavanja odjeće, ali na kraju
ni to nije vodilo ni do čega. Možeš se mirno odreći sve te borbe.
»Čuj, Jim,« reče mu, »uskoro ćemo imati mnogo više takvog posla kao što je
zamjenjivanje kromiranih bodova za crne bodove. Ubrzo ćemo dobiti nove puške M-l, a u
Benningu upravo iskušavaju novi šljem. Mi se spremamo za rat, a to će dovesti do mnogih
promjena, ne samo u opremi već i u upravi. Ja ću u buduće imati pune ruke posla u pisarni
i s mojim piskaranjem. Ne ću moći da se brinem i za komoru.«
>ja i Leva ćemo to već obaviti«, odvrati 0'Hayer, kojeg sve to još nije nimalo dirriulo.
»Dosad se još nitko nije potužio na rooj rad. Osim tebe. Po mom mišljenju Leva i ja vršimo
dobar posao. Nije li tako, starješino?«
Aha, pomisli Warden. On kao da podignu štrcaljku za injekcije prema svijetlu i potisnu
tekućinu kroz iglu upravo kao da se želi uvjeriti, da li ona pravilno funkcionira.
»A što bi ti učinio«, upita, »da se Leva dade premjestiti iz ove čete?«
0;Hayer se nasmije. Nasmijao se isto onako, kao što se malo gas nasmjehnuo. »Sad ti
pokušavaš da me natjeraš u strah, starješino. Ti znaš da Dinamit ne bi nikad odobrio Levin
premještaj. Upravo me je stid, što upotrebljavaš takve trikove.«
»A kako bi bilo, kad bi do premještaja došlo po pukovskoj zapovijedi, da to naloži
pukovnik Delbert?« nasmijao se Warden.
»Dinamit bi, dakako, odmah otišao i njemu razjasnio stvar. To bi bilo sve. I ti to znaš,
starješino.«
»Ne, ne znam«, nasmije se Warden. »A ni ti očito ne poznaješ Dinamita, ako misliš, da će
on svoj majorski čin staviti na kocku upustivši se u prepirku s Velikim Bijelim Ocem.«
O'Haver ga hladno pogleda. Warden je gotovo mogao da vidi, kako se okreću kotačići u
tom mehanizmu.
Warden se dobrodušno osmjehne i nastavi: »Leva se o toj stvari već porazgovorio sa
četom M, Jim. Oni ga žele primiti kao intendantskog vodnika. On treba samo da se da pi-

1261
emjestiti, pa će dobiti i čin. Komandir čete M treba ga tako nužno, da se stavio u vezu s
komandantom trećeg bataljona. A komandant trećeg bataljona nije kapetan, već
potpukovnik, i on se o toj stvari već porazgovorio s Delbertom.«
»Hvala ti na savjetu«, reče 0'Hayer. »Ja ću se već pobrinuti za to.«
»To nije savjet«, nakesi se Warden. Uživaš u tome, zar ne, pomisli on. Kakav si intrigant!
»Ne bih ti ništa rekao, Jim, da stvar nije već toliko uznapredovala, da je ni ti ni Dinamit ne
možete zaustaviti. Leva je dobar momak. Ja sam intrigant, ali takav intrigant ipak nisam. To
je sad još samo stvar vremena. Jim«, naceri se on.
0'Hayer ne odvrati ništa.
»Zato to i nije savjet. Radi se o usluzi, za koju bih te htio Zamoliti. Osobna usluga. Ne bi
li ti zamolio Dinamita, da te riješi dužnosti skladištara? Možeš mu reći, da ti je stvar
dosadila. Neka te kao prekobrojnog vodnika vodi u općoj službi i neka mi dopusti
da Levi dam taj čin. Time bi mi učinio ličnu uslugu. Ti ne ćeš ništa izgubiti, a ja ću zadržati
Levu.«
0'Hayer ga zamišljeno pogleda. Kotačići u njegovom mozgu tiho su kuckali, okrećući se.
Računao je bez ikakvog uzbuđenja.
»Ja sam zadovoljan ondje, gdje jesam«, reče na kraju. »Ne vidim razloga, zašto da
promijenim svoj položaj, pa ni zbog onoga što si mi rekao. Stari bi mogao doći na misao, da
me sa četom pošalje na vježbanje, bude li me vodio kao prekobrojnog podoficira. Više volim
biti intendantski podoficir.«
»To ne ćeš biti, Jim, ako se Leva dade premjestiti.«
»Možda se ne će dati premjestiti.«
»Dat će se.«
»Možda ne će«, ponovi 0'Hayer. Činilo se da u njegovom glasu tinja skrivena prijetnja,
kao da znade više nego što je rekao.
»Lijepo«, reče Warden. No, dakle, pomisli, stvar nije uspjela. On baci cigaretu na
tračnice promatrajući kako je slabašni žar, sličan žarulji po danu, nestao u sve većem
sumraku.
Onda se okrene i ode, sretno se sam sebi osmjehujući. Prije nego što je zakrenuo za
ugao okrene glavu i preko ramena dobaci 0'Hayeru, koji ga je cijelo vrijeme hladnokrvno
promatrao:
»Znaš li, Jim, dugo sam vremena vjerovao da si ti nešto sasvim posebno, naime ljudsko
biće bez ikakva osjećaja. Jedan od onih ljudi, koji sve dobivaju na posve prirodan način, jer
se ne boje da se hladnokrvno izvrgnu riziku ili da hladnokrvno izgube ono što imaju.
Romantično, zar ne?«
Kad je zašao iza ugla, 0'Hayer je još uvijek gledao za njim, još uvijek bez ikakvog
uzbuđenja. Kotačići njegova mozga očito su i dalje radili.
Dobro, stvar, dakle, nije funkcionirala. Možda bi mu Dinamit zaista učinio tu uslugu.
Veliki Jim je mnogo značio za Dinamita, ne samo kao boksač. Tko zna, možda bi ga zaista
vodio kao prekobrojnog podoficira? Dinamit ga nikako ne bi degradirao.
No s druge strane bi ga možda dao premjestiti. Možda u štabnu četu, gdje bi morao da
radi. A možda bi ga Dinamit jednostavno prisilio, da dolazi u skladište i da ondje radi.
Doduše, đavo bi ga znao što bi 0'Hayer uopće mogao da radi, prije nego što prođe kroz školu
za skladištara. No možda bi ga Dinamit i poslao na takvu školu. Dinamit bi mogao da učini
ma što od toga. kad bi ga 0'Hayer zamolio da ga riješi dužnosti, kako se Warden nadao da će
0'Hayer i učiniti. No možda je računski automat u 0'Hayerovoj glavi sve pravilno izračunao.
Možda se zaista nije ništa bojao.

Bilo je, doduše, moguće, da ga Dinamit zaista vodi kao prekobrojnog vodnika. Posve
lako moguće. Wardenu se učinilo zgodnijim da vjeruje, da bi Dinamit stvarno tako postupio
i da se računski automat vara, da se samo boji, da ne bi izgubio svoje mjesto u hladovini,

1261
kao što se to bojimo svi mi smrtnici. Možda ga Dinamit i ne bi vodio kao prekobrojnoga, ali
Wardenu je bilo milije, da vjeruje, da bi to učinio. Upravo je uživao, da to može' vjerovati.
Vjerujući vedro u to, prijeđe prijeko u kasarnu da se tušira, presvuče i da ode u grad.
Negdje će popiti koju čašicu, a možda će jednostavno samo tumarati po poslovnoj
četvrti, ne vani u Waikikiju, već u poslovnoj četvrti, između barova, streljana i bordela,
čekajući na trenutak, kada će se u Moami, u Waikikiju, sastati s Karen Holmes.
Njegova potkošulja i njegova košulja bile su posve prozno- jene od igre. On zasta na
stepenicama, uzdigne ruku i približi nos pazuhu, duboko udišući slan muškarački vonj, koji
je izbijao iz njega. Osjetio je kako su mu se prsa napela u muškosti, osjetio tvrdu, stupovima
sličnu ljepotu svojih stegna i vitku mišićavu ljepotu svojih bokova i svoga pasa. On je bio
Milt Warden i on će se večeras sastati s Karen Holmes u gradu.
' No onda se odjednom one oči u njemu samome, oči koje uopće nisu bile njegove,
koncentriraše na robustno razbijeno lice Maylona Starka, kao što su to učinile i njegove
vlastite oči. On se uspravi, osjeti mučninu i šakom udari o stijenu, ukočenim zglobom i
tvrdom podlakticom, udari poput boksača na ono mjesto, na kojem kao da je visjelo
sablasno robustno razbijeno lice Maylona Starka. Ruka mu utrnu i on je prezirno pusti da
padne, pa se uspe uz stepenice, da bi se tuširao i presvukao i da oi se u gradu, u Moami,
sastao s Karen Holmes.

Pete Karelsen je bio u sobi. Sjedio je na postelji. Upalih ustiju buljio je u lažno zubalo,
koje mu je ležalo na dlanu i cerilo mu Brzo položi zubalo na stol.
»Šta je to s tvojom rukom?« radoznalo ga upita. »Zar si se opet zapleo u kakvu
tučnjavu?«
»A šta je to s tvojim prokletim zubima?« prezirno odvrati "arden. »Zar si opet bio u
prokletoj blagovaonici?«
»U redu«, povrijeđeno će Pete. »Smiri se. Htio sam samo da ?**am, što se dogodilo tvojoj
ruci.«
»U redu, budi uvrijeđen«, odvrati Warden. »Ja sam se zanimao samo za tvoje proklete
zube.« On nastavi da promatra svoje vlastito mrsko lice u ogledalu, raskapčajući košulju i
bijesno je izvlačeći iz hlača.
»Uvijek zabadaš u me«, dobaci Pete. »Uvijek u nekog zadirkuješ. Stavio sam ti samo
nevino prijateljsko pitanje. Ne moraš odmah početi s kletvama. Ne trebaš biti tako balav.«
Ne odgovorivši ništa, nastavio je Warden da se promatra u ' ogledalu, raspopčao je
košulju, skinuo je i bacio na postelju. Zatim šutke raskopča pojas.
»Što kaniš?« upita Pete, mirnim tonom počinjući razgovor. »Spremaš li se u grad?«
»Ne, spremam se da odem prijeko Choyu. Zato i oblačim građansko odijelo.«
»Lijepo. Idi dođavola.«
»Otići ću Choyu i napiti se do besvijesti.«
»I ja sam već pomislio da to isto učinim«, reče Pete. »Nekako nemam volje da odem
danas u grad. Znaš«, nastavi on kra- domice pogledavajući prema zubima na stolu, »kad
promisliš, to je uvijek jedna ista stvar. Što imaš na kraju od toga, što si otišao u grad? Samo
mamurluk i to je sve. Meni je sve to dojadilo«, doda pa opet kradomice pogleda zube. »Sve
više i više dolazim do toga, da mi je posve svejedno, idem li u grad ili ne. Posve svejedno.
Onda radije odlazim Choyu.«
»Dobro«, reče Warden i okrene se od ogledala. Zatim ponovo dohvati košulju, navuče je i
poče je zakapčati. »Pođimo. Na što čekaš?«
»Misliš li da pođemo Choyu? Zaista?«
»Dakako. A zašto ne? Ta ti si rekao, čemu da čovjek pođe u grad?«
»Mislio sam da zadirkuješ u me«, odvrati Pete, pa ustane, cereći se bez zuba. Zatim uze
zubalo sa stola i porugljivo ga pogleda. »Hm«, reče i stavi zubalo natrag na stol. »Dođavola s
tobom! Dođi, Milt.«
Pošli su kroz praznu spavaonicu. Warden je putem raskopčao hlače, gurnuo u njih
košulju, pa ponovo zakopčao hlače i svezao kravatu. Pete je hodao kraj njega, uzbuđeno
brbljajući.

1261
 »Dat ćemo da nam donesu sanduk piva u limenkama,« reče Pete. »Možda bismo danas
mogli sjesti u kuhinju. Na dan isplate baš ne volim sjediti sprijeda, gdje se svi oni mladi
momci toliko deru. Mogli bismo također naručiti i četiri ili pet vrčeva pive 1 odnijeti ih van na
tratinu. Možda bi to bilo još bolje«
»Kad se malo zanesemo,« nastavi Pete. čim su stigli do stepenica, »kad nam se već malo
zavrti u glavi, možda bismo mogli otići prijeko u Wahiawu i brzo opaliti jednu kod Big Sue,
he? A onda se odmah vratiti natrag. Onako samo za šalu. Samo časak,« reče »mislim da bi
bilo bolje da se vratim i da ponesem i svoje
zube.«
Warden šutke zastane. Pripali cigaretu, nasloni se na ogradu trijema, pa prekrsti noge i
ruke. Odjednom se ukočio kao kip, u vječnu granitnu nepokretnost. Gornja polovica njegova
tijela izdvajala se, poput silhuete izrezane iz crnog papira, iz tame, koja se s one strane
prozora sve više pojačavala. Stajao je tako, nijem i nepomičan, kao bez života.
Kad se Pete vratio, započe Warden govoriti, a da se nije ni pomaknuo. Užarena točkica
njegove cigarete, što je plesala gore dolje, bila je jedino živo na njem.
»Nezdogno je kod tebe to, Pete«, brutalno reče glas, koji kao da nije dolazio od njega, već
od cigarete, »što ne možeš vidjeti dalje od svog balavog nosa. Da ne bi morao misliti, baviš se
kojekakvim nevažnim pojedinostima života, na primjer time, da li bi trebao staviti svoje
prokleto zubalo ili ne, jer bi te možda mogla vidjeti kakva zgodna namiguša. Postupaš
upravo onako, kao kućanice u župi moga brata, koje mažu svoje lice, prije nego što pođu na
ispovijed. Dok cio svijet leti raketnom brzinom u pakao, ti se moraš vratiti po svoje posrane
zube. Zašto ne odlaziš u onu prokletu crkvu i ne sklapaš ručice zajedno s popom i ne moliš
za mir? Upravo si toliko star, da nešto takvo možeš učiniti, a boluješ točno od iste bolesti, od
koje boluje cijelo čovječanstvo.«
Pete nepomično zasta, sav zapanjen i prekinu kretnju kojom je stavljao zube u usta.
Zaprepastio ga je taj iznenadni sangvi- ničan napadaj. Usta su mu bila otvorena, a palac
koji mu je pridržavao zube, još uvijek mu se nalazio u ustima. Sav zapanjen zagleda se u taj
kip izrezan od lima, koji je imao samo dvije dimenzije.
»Ti si kriv da u Njemačkoj ima nacista,« propovijedao je taj glas, koji uopće nije bio
Wardenov glas, »i ti ćeš biti kriv, ako jednom i u ovu zemlju prodre fašizam. Ali najprije ćemo
ući u fat i opet za cio ostali svijet izvaditi kestenje iz vatre i dobiti rat za Englesku. A ti sjediš
ovdje s Mazziolijem i s ostalim poštovanja vrijednim pisarima i diskutiraš. Posve svejedno o
čemu, glavno je da diskutiraš. Zašto ne organiziraš redovito književno veče svakog utorka,
kao što su ga organizirale one irske dame u župi moga brata? Vi intelektualci!«
Kip se pokrenu iz one smrznute ukočenosti, pritrči stepenicama i siđe plesnim korakom
boksača.
»Ta dođi, glupa budalo!« zaurla Warden. »Dođavola, na što
čekaš?«
Pete završi prekinutu kretnju, definitivno gurne zube u usta i zatvori vilice, da bi zube
utisnuo u čeljusti. Zatim šutke pođe za njim smeteno tresući glavom.
»Dođavola, a što ti radiš?« uvrijeđeno upita Pete. Morao je da potrči da bi mogao uhvatiti
korak s Wardenom koji je pravim skokovima prelazio preko kasarnskog kruga. Kako je
očekivao toplo drugarsko veče, sad mu je glas bio tako pun povrijeđenosti, da se upravo
činilo da plače. »Mislim, da se ti ne baviš sitnicama u životu?«
»Dakako,« odvrati Warden. »A zašto ne. Ne deri se, zaboga!«
»Zašto me onda psuješ? Ja se ne derem. I što misliš time, da moramo ući u taj rat i
dobiti ga? Mi smo već u ratu, samo što ne šaljemo čete.«
»Sigurno«, potvrdi Warden. »Tako je.«
»Možda će se zgrabiti Rusi i Japanci, poubijati jedni druge i time nam zaštedjeti
neprilika. I onako se čini, da će ući u rat. usprkos svim ugovorima.«
»Fino«, kimnu Warden. »Što više mrtvih to ću ih manje morati prehranjivati i to će više
piva ostati za me. Zašto se onda prepireš?«
»Zašto ti ne govoriš pametno? Ja se ne prepirem. Ti se prepireš. Ti si počeo prepirku.«

1261
 »Jesam li? Dobi'o, onda ću je i završiti. I to odmah.«
On otvori vrata s mrežom protiv muha, koja su između posuda za otpatke i hrpe
praznih sanduka vodila u kuhinju Choyeve restauracije, pa izazovno uđe u nju, a za njim
Pete, uvrijeđeno proklinjući i nemoćno se srdeći.
Warden i Pete spadali su među onih desetak podoficira u puku, koji su uživali posebno
pravo, da sjede u Choyevoj kuhinji i da piju. Njih dvojica sjedoše, dakle, u kuhinju i stadoše
se pripremati za ono, što je imalo da dođe, raskapčajući ogrlice košulja ispod kravata,
zavijajući rukave i stavljajući noge na Choyjev netom oribani panj za sječenje mesa. Zatim
dozvaše staroga Choya, koji je sjedio na visokoj stolici u kutu i zatražiše da im donese piva.
Spremali su se da održe malu zabavu.
»Hej, stari Choy, pogani Kinezu!« zaurla Warden. »Donijeti meni pivo! Donijeti, dva četili,
šest, ^ivo! Cho-chop!

1261
 On podignu svih deset prstiju uvis, a onaj osamdesetgodišnji kip u kutu oživje i onako
loman, široko se osmjehujući ispod i-ijetke čupave sijede brade, odvuče se do hladionika.
Stari se Choy uvijek smijao Wardenu. Otkad je mladi Choy, njegov najstariji sin, preuzeo
posao, nije časni starac više smio dolaziti u prednju prostoriju, gdje su bili gosti. Ondje je
sad usred glasnog meteža isplatnog dana stajao mladi Choy. Starac je dan za danom u
svojoj crnoj kapici i svojoj dugačkoj vezenoj haljini čučao u kuhinji. Choy junior je govorio
da to starčevo odijelo šteti poslu, jer je on poštovanje predaka zamijenio za američku
poslovnu etiku. Starac je volio Wardena, jer je Warden rado dolazio u kuhinju, sjedio ondje,
pio pivo i zadirkivao starca. To bi uvijek činio, kad bi bio pripit.
»Huba, huba«, dreknu Warden za njim namigujući Peteu, w\viki-wiki, chop-chop! Tvoje
noge lijepiti za pod, stari jarče. Zurim se, staro momče, trči brže!«
Stari Choy dogega do panja za sječenje mesa. U naručaju je držao pivske boce.
»Ti si jarac, stari Choy«, naceri se Warden. »Stari jarče, razumiješ li? Tvoja mama koza.
Mama-san, ona koza, razumiješ li? Ona tebe rodila kao koza. Koza, da? Koza! Beeeee.« On
položi ruku pod bradu i stade treptati prstima prema Kinezu.
Stari Choy položi pivo na panj. Njegove bademaste oči sti- snuše se u uske proreze. Sav
radostan cerekao se uživajući u tome što ga Warden naziva jarcem.
»Nisam jalac«, smijao se. »Ti si jalac, Walden.«
Warden dohvati praznu limenku piva s panja. Svijetle mu oči zaigraše u širokom i
krupnom licu. Iz njega je u blistavim zrakam izbijala energija. Neka to bude energija za
zabavu!
»Gledaj, stari jarče«, divlje se prodere. Jednom jedinom kretnjom svine dvostruki rub
limenke za pivo služeći se palcem umjesto otvarača. Možeš li ti to? Možeš li ponoviti za
mnom? Ako me još jednom nazoveš jarcem, ja ću te zdrobiti. Ovako, razumiješ li?«
On dohvati još jednu limenku i izvede isto, a zatim u nenadanom napadu brutalnosti
zdrobi redom sve limenke, koje su stajale na panju. Opako i lako zdrobi ih palcem, a onda ih
preko ramena baci u posudu za smeće. »Vidiš li, ovako! Vidiš li, ovako! Bolje je da se ne
upuštaš sa mnom, stari jarče.«
Kinez je stajao pred njim, cereći se čitavim oronulim licem. Ramena su mu se tresla od
cerekanja, a glava mu se klimala od staračke slabosti.

23 Odsada do vječnosti
353

1261
 »Ja donijeti pivo«, reče stari Choy, pa ispruži ruku, sav ushićen i smijući se. »Ja donijeti
pivo. Ti sad platiti.«
»Ha, ha,« nasmije se Warden. »Ho, ho. Ja ne moći platiti. Ja nemati novac.« On podignu
ruku uvis, starom vojničkom kretnjom ispruživši srednji prst, dok su ostali prsti bili
stegnuti u šaku, a palac i kažiprst mu se nekoliko puta uzastopce dodirnuše u zraku.
»Ti donesi žena, a onda ja platiti.«
Zatim ponovi pred Choyevim nosem stari vojnički znak za ženu.
»Donesi žena, stari jarče, pa te onda platiti!«
»Ti platiti Waiden«, odvrati Choy cereći se. »Ti platiti, Walden!
Warden izvuče lisnicu i pruži mu novčanicu. »Ti lukav kao lisica stari jarče. Ti imati
mnogo, mnogo novaca. Tvoj sin zaraditi milijun dolara.«
Stari se Kinez laskavo nasmije, potapše Wardena po krupnom snažnom ramenu svojom
finom, gotovo prozirnom rukom i odgega do prednjih vrata, noseći novčanicu. Tiho dovikne
svom sinu kineskim jezikom, neka dođe u kuhinju po novac. Zatim se vrati sa sitnišem. Još
uvijek se smijao. Oprezno se uspe na visoku stolicu, da odande promatra što se događa.
Njegove su se svijetle stare oči neprekidno okretale sad amo sad tamo.
»Ah«, uzdahnu Pete, pa hrptom ruke obriše pjenu s usana. Zatim palcem i kažiprstom
uhvati malu mrlju pjene sa svoga nosa, koja je na njemu ostala od one rupice u limenki i
baci je na cementni pod. »Ah«, reče »ah, čovječe!«
Pete je turobno promatrao obred, koji je prethodio ovakvom pijančevanju. Gledao je na
nj s vrhunca svoje dvadesetdvogo- dišnje službe. Sad započne svojim vlastitim obredom.
»Sjećaš li se još starog kazališta Bijou u Coconut Groveu, Milt?« turobno upita. »Htio bih
da znam, da li kazalište nakon tolikih godina još postoji?«
»Sigurno postoji«, nasmije se Warden, zibljući se na svom stolcu. »Kazalište Crvenom
psu u Balboa Streetu. Vjerojatno su ga zatvorili, pošto je cio predio postao moralan. A ako
ga dosad nisu zatvorili, uskoro će ga zatvoriti, čim počnu stizati oni mladi djevičanski
regruti. Za to će vrijeme majke »Zlatne zvijezde Amerike I« pretvoriti cijelu vojsku u instituciju
visokog morala. Sjeti se što su prošlog rata učinile iz Storyvillea?«
»Zaista«, tužno će Pete. »New Orleans nije nikad više postao ono, što je bio. Srušili su
čak i staru tržnicu i sagradili novu, higijensku. Jesi li to znao, Milt?«
»Dakako«, ravnodušno će Warden. To prožvakivanje starih uspomena počelo je da slabi
energiju, kojom se latio zabave. On naruči svježu limenku s pivom, da bi malo obodrio
snagu.
»Imaš pravo«, kimnu Pete. Duboko dirnut gledao je nekamo u kut. »Colon. Balboa.
Panama City. Stražarenje na zaustavama. Coconut Grove. Staro kazalište Bijou, u kojem se
pokazuju sami loši filmovi. Tjedni žurnal, crtani film i glavni film. Dolje u The Groveu dobio
sam nekoliko svojih najboljih i umjetnički najsa- vršenijih slika. Kako su se samo vremena
promijenila, Milt. Sjećaš li se? Vojna policija nije imala vlast nigdje osim u parteru. Kad bi te
kakva kurva odvukla u drugi kat, mogao si napraviti oporuku. Bilo je pedeset posto
vjerojatnosti, da će te naći u rijeci. To su bili ljudi, onih dana.«
»Uhvate li te sa tvojom zbirkom,« poče ga zadirkivati Warden, »možeš i ti da sastaviš
oporuku. Čuvanje pornografskih slika kažnjava se s pet godina i izbacivanjem iz vojske,
Pete.« On je to već mnogo puta čuo i takav je razgovor ubijao osjećaje drugar- stva. U njemu

I Gold Star Mothers of America, žensko udruženje

Sjedinjenih Država, u koje se učlanjuju sve one žene, koje su u
toku ratovanja izgubile po koje svoje dijete. Običaj je u USA,
da u toku rata obitelji ističu toliko crvenih zvijezda na svoje
kuće, koliko se pripadnika obitelji nalazi u ratu, kao i toliko
zlatnih zvijezda, koliko je pripadnika obitelji poginulo u
dotičnom ratu.

1261
se ponovo pojavi onaj osjećaj, koji mu je otvrdnuo vilice i stezao muda. »Bila bi prava
sramota«, nastavi zabadanjem, »da ti se to dogodi sad, kad te još samo sedam godina dijeli
od mirovine.«
»Jednom sam neku djevojku poveo u Bijou«, sjeti se Pete sav tronut. »Možeš li sebi nešto
takvo predočiti? Ali u ono sam vri- vrijeme bio mladi jarac. Pravi vulkan.«
»Koliko si piva već ispio, Pete?«
»Samo četiri. Dosad. Zašto? Djevojka je bila kćerka nekog plantažera, razumiješ li?
Njezin otac je imao po prilici pet stotina urođeničkih radnika, i ona je svoj život provodila
pod strogim nadzorom. Bila je to neka veoma moralna mlada dama, Milt. Pozvao sam je na
prvorazrednu večeru, a onda sam je poveo u Bijou. Bio je to za nju težak udarac, upoznati
život na takav način. Sve je dobro podnijela, a poslije toga me je počela veoma voljeti.« On
dohvati novu limenku s pivom.
»Naprijed,« reče Warden, »samo nastavi. Ispripovijedaj i svršetak.«
»To. je sve«, odvrati Pete.
»Posljednji put si mi drukčije ispripovjedio.«
»No,« odvrati Pete, još uvijek veoma uzbuđen. »A što si očekivao? Onda sam bio drukčije
raspoložen.«

355

1261
 »Ah«, dobaci Warden. »Tako je to, dakle? Hej, stari Choy. donesi još piva za drugove
momci vojnici, tata-san, ili ću tati-san iščupati bladu s lica.«
Choy ustane i poslušno odgega do hladionika, sveudilj se cereći.
»Zašto toliko zadirkuješ u tu staru ludu?« upita Pete, još uvijek sav uzbuđen. »Zašto ga
ne pustiš da u miru umre? Ta i onako je star i beskoristan?«
»Pa ja ga ne zadirkujem. On i ja se dobro razumijemo, zar ne, stari Choy?«
»Plati«, naceri se stari Choy, stavljajući limenke na panj. »Plati, Walden.«
»Vidiš li?« upita Warden.
»Nitko se njime više ne bavi«, nastavi Warden izvlačeći drugu novčanicu. »On je vlasnik
gostionice, ali njegov najstariji sin upravlja poslom, ubire novac, daje mu potporu i nalaže
mu što ima da radi. No, ja sam četni starješina, pa ipak mi svi govore, kako treba da vodim
svoju četu. Ja imam širite i dobivam plaću za svoje zvanje, ali oni mi govore, koga imam da
unaprijedim, a koga da degradiram i kako treba da se sve radi. Ja i stari Choy. mi jedan
drugoga razumijemo.«
»Da,« kimnu Pete, »tebi su, čini se, zasolili juhu?«
»Dakako. Čak i Mazzioli mi govori, kako da vodim svoju pisarnicu. A sad prestanimo s
time. Koliko je sati?«
»Osam. Zašto? Ta upravo sam se počelo zabavljati«, usprotivi se Pete.
»Tako je. Ostanemo li još dulje ovdje, počet ćeš da plačeš u to svoje prokleto pivo.«
»To ti jednostavno ne razumiješ«, odvrati Pete i ponovo za- pade u jaku tronutost. »Sve je
prošlo i ono što sam vidio i ono što sam učinio. Sve to jednostavno više ne postoji.«
»Jasno,« potvrdi Warden, »dakako. To znam. Zaboga dođi sada. Dođi. Ja to više ne mogu
da izdržim. Ti me upravo ubijaš.«
»Ali ti to jednostavno ne razumiješ?«, ponovo će Pete. »Kamo da pođemo?«
»Naprijed!« odvrati Warden. On izađe ispred Petea iz kuhinje i obiđe zgradu s prednje
strane, tako da ih nitko nije mogao vidjeti kako izlaze. To se, naime, protivilo propisima.
Nije to više bila ista stvar. Čovjek je mogao da radi sve posve jednako, kao što je i prije
radio, ali to ipak nije bila ista stvar.
Poglavica Choate sjedio je za svojim stolom u kutu. Oni sjedoše k njemu i ponovo
naručiše pivo. Uskoro im se pridruži starješina čete K, koji je upravo s malim dobitkom u
džepu izašao iz 0'Hayerove suše.
Tako su njih četvorica sačinjavala čvrstu malu skupinu veterana usred zadimljene
prostorije pune mladih vojnika, koji su vikali, pjevali i zbijali grube šale. Mirno i
dostojanstveno sjedila su ta četvorica usred meteža i razgovarala o staroj armiji. Poglavica je
opet ispripovjedio onu svoju pripovijest, kako je u Filipinima, stojeći na straži, uhvatio
nekog crnog urođenika s pukovni- kovom ženom u kočiji na rubu ceste u položaju, koji je
bio i više nego očit.
»Jesi li ti to vidio?« upita Warden. »Jesi li zaista vidio? Ili samo sumnjaš?«
»Vidio sam«, odvrati poglavica svim svojim dostojanstvenim mirom. »Misliš li da bih to
izmislio? Nešto takvo?«
. »Bogami, ne znam«, odvrati Warden. Njegova krupna ramena nervozno se uzdigoše i
spustiše, a pogled mu stade lutati po prostoriji. »Dođavola, kao bih ja to mogao da
prosudim? Što mislite o tome da naručimo nekoliko vrčeva i da izađemo na travu? U tom
odvratnom lokalu upravo me podilaze trnci.«
Oni pogledaše poglavicu. Poglavica je morao pristati, jer je to bio njegov stol, s kojega se
rijetko udaljivao.
■ »Nemam ništa protiv toga«, reče poglavica. »Ni meni se ne sviđa ovdje na dan isplate.«
»Jednostavno ne mogu da povjerujem«, dobaci Warden, dok su prolazili kroz izlaz.
»Vjerojatno si negdje čuo tu pripovijest. Izmislila ju je nastrana mašta kakve svinje, a ti si je
negdje pokupio i to je sve.«
»Meni je posve svejedno, vjeruješ li ti u to«, reče poglavica. »Ja znam što sam vidio. Što te
to grize?«
»I^išta. Zašto misliš da me nešto grize?«
Poglavica slegne ramenima. »Bolje je ovdje vani«, reče. »Mnogo zgodnije.«

1261
 Zaista je bilo zgodnije. Oni prekrstiše noge i sjedoše na rijetku travu oko vrčeva, što su
ih ponijeli sa sobom. Nakon zaglušnog meteža i gustog duhanskog dima u Choyevoj
restauraciji s užitkom su udisali svježi zrak. Kasarnski krug bio je sav posut skupinama
ljudi, koji su pili pivo. Njihov razgovor stišao se ovdje u ugodan zuj, kao kod kukaca, pa
ovdje vani nije nipošto zaglušilo. Od vremena do vremena iskočio bi iz tog zujanja oštar i
zvonak smijeh. Činilo se da im zvijezde namiguju iznad ramena vojnika. Prepirke do kojih bi
ovdje vani na zelenilu dolazilo, bile su daleko od njih i nisu se više odvijale u njihovoj
neposrednoj blizini. Upravo je izašao krupni topli polutropski mjesec, a zvijezde oko njega
izblijediše. Mjesec je ispunio zrak zlatom pravog života, koji kao da je disao i kao da si ga
mogao taknuti. Mjesec je ocrtao nove krute sjene na tlu u perspektivnim površinama i
kutovima, kao da ih je stvorio neki kubista.
Pete i poglavica započeše debatu o međusobnim prednostima garnizona na Filipinima i
u Panami, nabrajajući njihove dobre i loše strane i uspoređujući ih.
»Ja sam služio u obima,« tromo završi poglavica. »Prema tome ja bih to morao da znam.«
Pete je bio definitivno poražen, jer nije služio na Filipinima.
»Kina,« javi se starješina čete K. »Kina nadmašuje sve. Nije li tako, Milt? Tvoj novac
vrijedi deset, dvadeset puta toliko, mislim kad ga promijeniš. Obični vojnik živi u Kini kao
general. Čim istekne moje vrijeme u toj ušljivoj ananaskoj vojsci, ukrcat ću se za Kinu. Nije
li tako, Milt? Ti si služio u Kini. Reci im. kako je tamo.«
Warden je ležao ispružen na zemlji podbočivši se na lakat. Promatrao je kako se uzdiže
mjesec i pogledavao prijeko na osvijetljene prozore kasarne. Te se večeri veoma malo sjena
kretalo na trijemovima. On se trgne.
»Ah, kakva je tu razlika! Posvuda jednako. Ovdje pet centi, tamo groš.« On se uspravi i
rukom obuhvati koljeno. »Teško mi je da vas slušam. Uvijek biste htjeli biti na nekom
drugom mjestu, a ne ondje gdje se upravo nalazite. Uvijek biste htjeli da se za novi rok
obvežete u drugoj zemlji, koju još ne poznajete. Neprestano želite promjenu, ali i nova vam
mjesta dodijaju već nakon prve godine.«
»Uostalom,« nadoveže on, »naredne godine, kad vam istekne rok, ne će više biti Kine.
Trebat ćete se ponovo obavezati za Japan.«
On legnu na leđa i skrsti ruke ispod glave. »Pa ipak, u Shan- ghayu sam poznavao neku
bjelogardijsku djevojku. U Kini je najbolje baš to, u njoj ima mnoštvo takvih djevojaka. Bila
je neka vrst vojvotkinje ili princeze. Ne, bila je grofica, mislim, grofica. Imala je plavu kosu
sve do bokova. Čovječe, kako je bila divna! Bože moj! Najljepša žena, što sam je ikada vidio. I
žarka. Najžarča žena, što sam je ikad upoznao. Mislim da sam zapravo trebao oženiti tu
kuju!«
»Oh-oh,« namigne Pete ostalima, »opet je počeo.«
Warden se uspravi. »U redu, prokletniče. Meni je svejedno, vjeruješ li ti ili ne vjeruješ.
Njen stari je bio Rus, borio se u smrdljivom 27. puku u Sibiriji protiv crvenih. Ondje su ga
ubili. 27. američki pješački puk ruskih vukova. Jesi li već kad čuo za taj puk, ti prljavo
pseto? To su tvoji najbliži susjedi ovdje, da, baš oni. A ako ne vjeruješ, povest ću te prijeko,
pa neka ti potvrdi štabni vodnik Fisel. On je poznavao njezinog starog.«
»Znam,« naceri se Pete. »Znam. Popij još nešto i ispripovjedi nam cijelu stvar. Još
jednom!«
•■Evo trubljača«, reče poglavica i oni prestadoše govoriti i okrenuše se da pogledaju
prema kutu kasarnskog kruga gdje je trubljač upravo podizao toiblju do megafona, da
zasvira »gasi • svijetlo.« Oštro i prodorno zabrujaše tonovi signala »gasi svijetlo.« Sva
četvorica su mirno i zamišljeno ležala, sve dok nije svršio. Trubljač je prema tradiciji najprije
odsvirao u jednom pravcu, a zatim okrenuo zvučnik i odsvirao ga u drugom pravcu prema
sjeveru, u smjeru trećeg bataljona. Svijetla u spavaonicama i na kasarnskom krugu
pogasiše se postepeno, jedno za I »drugim.
fr'. »Eto, tako je«, dobaci starješina čete K. Riječi mu nisu imale nikakva posebna izraza, jer
nije bio sposoban da duboki dojam izrazi riječima. »Taj momak ne može Prewittu doseći ni
do ra- ► mena«, dobaci on. »Jeste li bili vani one noći, kad je Prewitt odsvirao povečerje?
Bogami, malo da nisam zaplakao. Prava je sramota, da on više ne može svirati.«
»Da, čuo sam ga«, odvrati poglavica. »Tome su momku gadno zapaprili. Sa svih strana.«
»A sad mu ide još gore«, doda Pete. »Sad će ga zaista slomiti.«

1261
 Svi su dežurnog trubljača pratili pogledom, kad se udaljivao. Na licu im se nije opažao
nikakav izraz. U njemu su gledali neotklonivost sudbine, koju su doduše poznavali, ali nisu
mogli na nju utjecati, jer je ta neotklonivost bila jača od ljudi, neodoljiva, prava kosmička
snaga, koja je na neki način prkosila osa- mljenosti.
»Da«, reče starješina čete K i ustane. »Mislim da ću malo skočiti prijeko do Big Sue i
ubrzo se vratiti. Sutra imam službu.«
»Ja ću s tobom«, reče Pete. »Posudi mi pet dolara, Milt.«
»Vrlo rado,« odvrati Warden, »uz dvadeset posto.« Svi se nasmijaše, a Warden ustane
držeći u ruci pun pehar piva.
»Prevario sam te,« reče Pete. »Imam novaca. Hoćeš li s nama?«
»Nikako«, prezirno odbije Warden. »Moram li za to da platim, radije ću se odreći.«
»Dakle, ja idem«, javi se starješina čete K.
»Hoćeš li i ti, poglavico?« upita Pete.
»Zašto ne?« odvrati Choate. On podigne svoje orijaško tijelo sa tla. »Dođi s nama, Milt.«
»Ne, rekao sam vam, da ću se toga odreći, budem li morao da plaćam.«
»Ah, samo dođi,« pozove ga Pete.
»Ne!« odvrati Warden. »Prokletstvo, ne!«
On objema rukama podigne pun vrč piva iznad željeznog poklopca kanala. Pivo se
razlije u tisuću kapljica, a ostala tri čovjeka skočiše u stranu. Warden je ostao stojeći. Vidio
je kako vrč okomito pada. Pivo poprska njegovu uniformu i malim ka- pljicama obasu
njegovo lice, okrenuto uvis.
»Hopla!« viknu on, kad se vrč rasprsnuo na željeznom poklopcu i kad ga je pivo
poprskalo.
»Taj je posve lud!« dobaci vodnik čete K. »Mogli smo pivo ponijeti sa sobom u taksi.«
Warden protare mokrim rukama lice, poliveno pivom. »Pustite me na miru«, prigušeno
reče kroz ruke. »Zašto me ne pustite na miru? Odite dođavola i pustite me na miru!«
On se okrene i pođe prema kasarni, da se tušira i da se u tami presvuče za grad, gdje se
u Moami imao sastati s Karen Holmes.

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Warden je nosio svoje razmjerno novo tropsko odijelo od tkanine od češljane vune, za
koje je uz turističke cijene platio stotinu i dvadeset dolara. To je odijelo štedio za one
najvažnije zgode.
Na čitavom putu u grad ljutio se sam na sebe, što je uopće pošao. Ruka ga je boljela i
silno mu je natekla, ali i to je bila njezina krivica. Bijesno je žalio, što nije ostao uz Petea i uz
ostale drugove. Zaboravio je kako se bijedno osjećao u njihovu društvu. Istodobno je
jednako bijesno želio da i nju i sve te žene iz srednjeg društvenog sloja prepusti gigoloima,
koji su i sami bili dovoljno neurotički, da razumiju takve žene. Bijesno je želio još mnogo
toga. Jednom je čak bijesno poželio, da je mrtav i da je u paklu. U tom trenutku posta mu
jasno, da je zaljubljen.

1261
 Kad se taksi zaustavio, on pođe ravno k »Crnoj mački«, da icupi bocu whiskyja...
Zadržavajući se ondje, zlovoljno je za tezgom popio nekoliko čašica. Konačno sav bijesan ode
u King Street, da se ondje bijesno uspne na autobus, što je vozio kroz aveniju Kalakaua i da
se bijesno odveze na Waikiki. Zaista je bio zaljubljen. Posve sigurno. Zašto da to sam sebi ne
prizna.
Kad je pred Tavernom u Waikikiju izišao iz autobusa, oma- mio ga je whisky, što ga je
popio povrh svega onog piva u kasarni, tako kao da ga je netko odamalio čekićem po glavi.
Sad ne samo da je bio zaljubljen, već i napol pijan, pa je upravo čeznuo za kakvom
tučnjavom. Nije mogao, međutim, da pronađe priliku. Svi su bili odviše sretni. Waikiki je bio
prepun, kao uvijek na dan isplate, pa su čak i lica građana pokazivala, da su oni zaraženi
tim svečanim raspoloženjem, koje je rušilo sve ograde.
Warden ljutito prođe kraj pune Taverne do onog mjesta, na kojem cesta gotovo dotiče
žalo, stvarajući mali pješčani trokut, što ga nazivaju perivoj Kuhio. Ispod palmi u pijesku
nalaze se ondje zelene klupe. Tu se trebao sastati s Karen Holmes. I perivoj Kuhio bio je
prepun. Vojnici, odjeveni u građanska odijela i mornari u uniformi, šetali su amo tamo i
sjedili na klupama sa ženama ili bez njih. Nije očekivao da će je ovdje naći, no ona je bila tu.
Zaista je bila ovdje. Usred te izazovne muškosti sjedila je povučeno na jednoj od
najskrivenijih klupa i pokušavala da tu muškost ne zapazi, ni u kom pogledu. Sjedila je
namješteno prekrivši zglobove nogu i namješteno sklopivši ruke u krilu. Laktove je
namješteno stisnula uz tijelo i namješteno uvukla ramena Zaista je bila ovdje, uistinu.
Gornju je usnu uvukla među zube i netremice buljila u tamnu vodu, kao da želi da se nalazi
negdje drugdje. Učinilo mu se da vidi, da su joj se ramena nekoliko puta uzdignula i
spustila, kao u uzdahu. Onda pođe k njoj.
»Oh, zdravo!« vedro dobaci ona. »Mislila sam, da ne ćeš doći.«
»Zašto ne bih došao? Jesam li zakasnio?« Wardenu se učini da je nespretan, nekako
zakopčan i zlovoljan, da je veoma pijan i ljutit. To nije bio onaj vedar i uljudan način
čovjeka, koji ima odnos s udatom ženom, zar ne? Spočetka, kad je kao običan vojnik došao
na taj otok, radio je noću kao posluga na jednom od Ala-Moana brodova, koji su turiste
vozili po mjesečini u Molo- kai. Onda je imao toliko udanih žena, koliko ih je god mogao da
posluži. Doduše, ondje nije bio zaljubljen u njih.

1261
 »Ah«, nehajno će ona. »Ja jednostavno nisam mogla da sebi predočim razlog, zbog kojega
bi došao. Konačno, ja sam te takoreći prisilila na taj sastanak. Nije li istina?«
»Nije«, slaže on.
»Jeste. I ti to dobro znaš«.
»Da nisam htio doći, ne bih ni došao, zar ne?«
»Ne«, složi se ona. »Vidiš li,« nastavi ona nehajno, »to je ono isto pitanje, što sam ga
sama sebi postavljala u ta posljednja pola sata, sjedeći ovdje. Ja sam, doduše, došla odviše
rano, ne? Vjerojatno me je previše tjerala čežnja. Tebe nije tjerala, ne> Bio si točan na
minutu.«
»Što ti je zapravo?« upita Warden, komu se nije svidjela afektiranost što ju je ona još
uvijek pokazivala. »Nemoj biti tako napeta. Smiri se.«
»Oh,« odvrati ona, »nipošto nisam napeta. Samo što su me u posljednjih pola sata prije
nego što si došao oslovila petorica muškaraca.«
»Zar te je to smetalo? Zaboga, pa to ne znači ništa. Ovdje vani je to nešto posve
naravno.«
»Jednu mi je ponudu,« nehajno dobaci Karen, »stavila neka žena.«
»Neka krupna, visoka, plećata žena plavo obojene kose?«
»Da,« potvrdi Karen. »Poznaješ li je?«
»Ako time misliš l'eći, da je ona moja prijateljica, onda ti odgovaram: nije.«
»Oh,« odvrati Karen, »htjela sam samo da znam.«
»Možeš biti posve mira. Poznajem je. Svi je vojnici poznaju. Cijelo se vrijeme skiće ovuda
i pokušava da uhvati kojeg od njih. Vojnici je nazivaju djevica iz Waikikija. Je li to dovoljno?«
»Zaista, dragi, ti si odabrao krasno mjesto za naš ljubavni sastanak«, dobaci Karen.
»Učinio sam to stoga, jer je ovdje najmanja vjerojatnost, da bi te vidio netko tko te
poznaje. Zar bi se radije sastala sa mnom u Royalu?«
»Ne bih«, vedro se osmjehnu Karen. »Nemoj međutim zaboraviti, dragi, da sam ja
priličan početnik u takvim stvarima. Sva ta tajnovitost, kao da počinjamo neki grijeh. Sve to
šuljanje oko uglova i to ljubakanje u zabačenim alejama.«
»Počela si da govoriš kao predsjednica mjesne lige za očuvanje morala«, odvrati Warden.
»Imaš li kakvu bolju zamisao, kako bismo sve to mogli urediti?«
»Ne,« nemarno će Karen, »nemam.« Ona se ponovo zagleda u more, koje je tiho disalo i
zavuče usnice među zube. »Ne moraš biti obziran prema meni, Milt«, reče. »Ako sam ti
dosadila ili ako si me sit, samo mi reci. Budi iskren i reci mi u lice. To me ne će povrijediti,
dragi, zaista me ne će povrijediti. Ja razumijem icad muškarcima ubrzo dojadi žena.« Ona
ispusti usne, pa mu se bolno osmjehne. Očito je očekivala da će on prosvjedovati.
"Kako si došla na to, da bih se ja htio iz bilo čega izvući?«
»Jer vjerojatno misliš da sam kurva«, otvoreno reče ona, i zagleda se u nj čekajući.
Vidio je, kako ona željno čeka, da se od toga obrani i da kaže da nije tako. No Warden je
pred sobom jasno razabirao ro- bustno i razbijeno lice Maylona Starka, kako sablasno lebdi
pred stablom paome. Stark je bio jak muškarac i ona je vjerojatno silno uživala spavajući s
njime. Morao je da napregne svu snagu, da ne razbije i svoju drugu ruku.
»Što te je navelo na to, da bih ja mogao pomisliti, da si ti kurva?« upita je, svijestan, da
je to pogrešan odgovor.
Karen se nasmije, a lice joj se odjednom skupi kao da se prevuklo svim onim slatkim i
namještenim terorizmom dobro balzamirane djevice.
»Ali Milt, dragi moj«, osmjehne se ona, »valjda mi ne kaniš reći. da rni to ne piše na licu?
I drugi to vide- To su sigurno vidjela i ona petorica, koja su me oslovila, a naravno da je to
vidjela i ona žena, djevica iz Waikikija,« nastavi Karen. »Na čovjekovu se licu uvijek vidi, što
je. To znaš i ti. Kako čovjek misli, tako izgleda«, citira ona. »Pa valjda ne misliš da bi oni
pokušali da se upuste s nekom poštenom ženom?«
»Dakako, da bi pokušali. Oni bi pokušali da poberu svaku ženu i gotovo svakog
muškarca. Bar ovdje dolje.«
»To je, međutim, vidio i vratar u Moami, kad smo se upisali kao vodnik H. L. Martin sa
ženom. Na njegovu sam licu mogla posve jasno razabrati, da tako misli.«
»Dragi bože,« uzdahnu Warden. »pa on cijelo vrijeme ima posla samo s takvim stvarima.
Što mu je stalo do toga? Njemu je stalo do novaca. Sve ove turistkinje, koje stanuju u

1261
Halekulani i Royalu dovode svoje prijatelje u Moamu, a i obratno. Baš na taj način prave
hoteli najbolji posao.«
»No,« dobaci Karen, »sad bar znam kamo spadam. Htjela bih jedino da znam još to, čime
se u međuvremenu bave njihovi muževi?«
»Dovraga, odakle da ja to znam?« odgovori Warden, koga je postepeno potisnula u
obranu. »Vjerojatno se skiću gdje po gradu, puše. cigarete i raspravljaju o poslovnim
izgledima za narednu godinu. Mislim da je tako. A što misliš ti?«
Karen se nasmije. »A ja sam mislila da možda idu na mu- škaračke večere. U posebne
prostorije u gornjem katu oficirskog kluba. Onamo dolazi moj muž«. Ona ustane
namještenom kretnjom. »Da, mislim, da je vrijeme da se vratim kući,« dobaci.
»Nije li?« nemarno ponovi ona.
»Nije li, Milt?« upita nametljivom slatkoćom. »Nije li vrijeme?
Warden proguta gnjev. Uvidio je, ako itko treba da guta gnjev onda on mora da to učini
sam. Zato ga je i progutao. »Cuj me«, ponizno poče. »Kako smo samo došli na takav
razgovor? Ja ga nisam počeo, a ako i jesam, onda nipošto nisam namjeravao da ga
povedem.«
Karen ga pogleda i sjede natrag na klupu. Nagne se naprijed i dohvati njegovu ruku,
onu koja joj je bila bliže. Bila je to njegova lijeva ruka. Nasmiješi mu se kroz polutamu. »A ja
bih pustila da sve ode dovraga, samo zbog mog ludog ponosa.«
»Nije baš ugodno biti u mom društvu, zar ne?« meko će ona. »Ne mogu da razumijem,
zašto bi me volio. Nipošto nisam vedre prirode. Nikad me ne vi'diš da sam vedra i sretna, zar
ne? Kadšto, kad se dobro osjećam, zaista sam vedra. Moraš mi vjerovati da sam kadšto
vedra. Pokušat ću da za te budem vedra.«
»Evo«, jedva izusti Warden, pružajući joj bocu. »Donio sam vam poklon, gospođo.«
»Ah, dragi moj«, reče Karen, »Boca whiskyja. To me zaista veseli. Daj je ovamo. Ispit ću
je posve sama.«
»Samo časak,« nasmije se on, »samo časak. I ja bih htio malo.« Osjetio je da mu gotovo
naviru suze i to nizašto, baš nizašto.
»Daj mi je«, ponovo će Karen. Ona ustane a sva afektirana napetost spade odjednom s
nje. Odjednom je bila neprisiljena i mirna. Ona uze bocu, položi je u lijevu ruku, i pritisnu je
o posve tanku tkaninu svoje ljetne kaljine posute cvjetovima. Držala je bocu nježno kao da
je dijete i gledala Wardena.
»Dat ću ti je, mala moja«, reče Warden, neprekidno je promatrajući. »Zaista ću ti je dati,
sve ću ti dati.«
»Zaista?« ponovi ona, pa zabaci glavu i pogleda ga. »Zaista? Sve? I rado ćeš dati, zar ne?
Mislim zato, što sam to ja.«
»Da,« odvrati on, »da.«
»Onda pođimo«, potreseno će ona. »Kući, Milt, mali Milt.« Ona dohvati njegovu lijevu
ruku svojom desnom, dok je u drugoj :ruci još uvijek držala bocu. Njihove ruke počeše
mahati u ritmu njihova koraka. Ona onako u hodu zabaci glavu i zagleda se u nj.
Warden joj se osmjehne, ali u sebi je osjećao, kako mu se vraća razdraženost i zlovolja,
sad kad je bio siguran, da mu ne će uteći. Odjednom osjeti da ga je povrijedila i izazvala, jer
ga je gotovo dovela do plača, upravo ni zbog čega, samo da bi zadovoljila svoj ponos.
»Pođimo radije dolje na žal«, reče on i osmjehne se, da bi sakrio zlovolju. »Ne vjerujem da
je sad noću itko ondje.«
»Dobro«, mazno pristane Karen. »Eto žala. I dođavola sa svim ostalima! Što nam je stalo
do njih. Figu njima. Počekaj samo časak«, reče pa se osloni na njega rukom, u kojoj je držala
bocu. Zatim najprije podignu jednu dugačku nogu, a onda drugu i skine s njih cipele. Zatim
joj se palci ukopaše u pijesak.
Warden osjeti kako njegova razdražena ljutnja uzmiče pred mnogo jačim osjećajima.
»A sad pođimo«, nasmije se ona, pa opet zabaci glavu i pogleda ga isto onako, kako ga je
i malo prije pogledala.
Siđoše na žal, na taj uski tako glasoviti žal, razvikani žal, koji je danju donosio samo
razočaranje i bio pun narančinih ljusaka, ali je sad noću bio upravo divan. Waikiki žal.
Koracali su uz rub vode, gdje je pijesak bio čvrst i vlažan. Karen je hodala bosa i zabačene
glave pa se jasno primjećivala bijela, glatka i ljupka crta njezina vrata. Koracala je ne

1261
skrećući pogled s Milta i mašući rukom kao dijete. Još uvijek je držala bocu, kao da u
naručaju drži dojenče. Warden je u tamnom sumraku, koji je vladao iza zgrada, razabirao
njezine noge s obojenim noktima i posjetio, kako ga oblijeva val vrućine. Mora da su to
godine pred starost, pomisli on. Imaš jedan od onih napadaja, od kakvih je patila tvoja
siromašna sestra, razmišljao je, dok su koračali kroz slani i vlažni zrak kraj stražnjih zidova
dućana i arkada, nado- građenih uz dućane, u čijoj su sjeni danju počivali plivači. Prošli su
kraj otvorene terase Taverne, koja sad više nije bila puna, kraj drvenog paviljona za glazbu,
ispod kojega su danju sjedili Havajci i svirali na svojim ukeleleima, da podignu opće raspolo-
ženje; prošli su kraj ono nekoliko privatnih ljetnikovaca između kojih su bile razasute
prodavaonice voćnog soka. Hodali su dugačkim napuštenim žalom sve do hotela Moama i
njegova velikog unutrašnjeg dvorišta, otvorenog prema moru u kojemu je raslo orijaško drvo
(ban-yan, zar ne?). Ondje je Karen opet obula cipele.
»Evo nas, vodniče Martin«, nasmije se Karen.
»Lijepo, gospođo Martin.«
»Zatražila sam ugaonu sobu prema oceanu i dobila sam je. Skuplja je ali i više vrijedi.
Nadam se da to možemo sebi priuštiti, vodniče Martin?«
»Mi možemo sebi sve priuštiti, gospođo Martin.«
»Počekaj samo dok je vidiš. Velika je, zračna i lijepa. Sutra ujutro ćemo dati da nam
doručak donesu u sobu. To je zaista fino mjesto, vodniče Martin.«
»Fino mjesto za medeni mjesec, gospođo Martin?« upita on ništa se ne stideći.
»Da«, odvrati ona i zabaci glavu, onako kao što je i malo prije učinila, pa ga pogleda
ispod spuštenih kapaka. »Za medeni mjesec, vodniče Martin.«
U unutarnjem dvorištu nije bilo nikoga i on je poljubi. Još uvijek su stajali vani na žalu.
Nestalo je sve one zlovolje što ju je malo prije osjećao i sad mu se učinilo, da je sve upravo
onako, kako je to dugo sebi bio zamišljao. Zatim odoše gore u ugodnu sobu, u lijepu sobu.
Uspeše se stepenicama u drugi kat i pođoše dugačkim hodnikom, koji je bio jednak kao u
svim hotelima bez obzira, da li su oni jeftini ili skupi, pođoše sve do kraja ? do posljednjih
vrata slijeva.
Ona zapali svijetlo, pa se okrene k njemu, nasmiješi se i reče: »Gledaj, čak su spustili
kapke za gospodina i gospođu H. L. Martin. Mora da nas poznaju.« I Warden ugleda poznato
lice gospođe kapetana Holmesa, što ga je u kasarni toliko puta vidio iz daleka, prije nego što
ju je upoznao, i to ga na neobičan način dirnu. Vidio je ljepotu njezinih krupnih, ženskih
grudi, koje su se stis- kale o tkaninu ljetne haljine, visoke noge dugačkih stegna i bokove,
što su ispod haljine izgledali uski, ali ustvari nisu bili uski. već naprotiv puni i zaobljeni.
On zakračuna vrata, korakne tri dugačka koraka i stigne do nje u trenutku, kad je
htjela da izvuče ruku iz uskog rukava svoje haljine. Bila je već raskopčala haljinu na leđima
i Warden je mogao da razabere naramenicu njezina kombinezona na tam- nosmeđem
ramenu. Ne, ništa mu nije bilo stalo do sveg onog brbljanja, ništa do Starka ili do Champ
Wilsona ili do 0'Hayera ili do bilo koga drugoga, pa ni do toga, što oni brbljaju. Od svega
toga nije vjerovao nj u jednu jedinu riječ. Znao je da to nije istina, a ne bi mu bilo nimalo
stalo ni da je istina. Dođavola sve to, dođavola i svi ti ljudi! Još nikad nije bilo tako kao sada
i nikada više ne će biti. Znao je to, a znao je i da mora da bude mudar i nadmoćan i hrabar i
dovoljno velik, da sve spasi, da sve iskopa iz močvare laži i polulaži i iskrivljenih istina,.pa
da se Čvrsto prihvati toga, sad kad to konačno ima u rukama.
Ali zašto baš on ima to, kad zna, kako je malo ljudi, koji su to ikada imali. Gotovo da se
stidio zbog tolikog obilja sreće, sad, kad je pogledao u te blistave oči, koje su zapravo bile
dvije krupne vodoravne svijetle zrake, kao da promatra jednu jedinu zvijezdu kroz pogrešno
namješten dalekozor — zvijezdu kakvu još nikad nije vidio. Istodobno je u sebi osjetio i
ponos i poniznost i nasmijao se kad se osvrnuo i ugledao haljine, koje su od vrata vodile do
postelje, poput traga, kakvog djeca polažu vježbajući se za skaute.
»Ti se divno smiješ, dragi moj,« pospano promrmlja Karen, »ti si divan ljubavnik. Kad me
ljubiš, čini mi se, da sam boginja, koju ljudi obožavaju. Bijela boginja među divljacima, a ti
si jedan od tih divljaka, pa oprezno i suzdržljivo izražavaš svoje poštovanje, ali zubi su ti
sturpijani i imaš zlatan prsten u uhu.«
On je ležao na leđima u proznojenom krevetu i slušao je. Zadovoljno je buljio u strop, na
pol obuzet snom, kao nakon dobre i obilne večere. Na prsima je osjećao laki dodir njezine

1261
fine ruke, gotovo isto tako prozirne, kao što je bila ruka stai'oga Choya, ali glatke i posvema
drugačije, po izgledu i po tkivu.
Visoka, dobro osvijetljena prostorija, .davala im je neku tajnu i anonimnu odvojenost,
kakvu može da dade samo hotelska soba. Na drugoj strani zatvorenih vrata čuo se zvuk
koraka, što su ih prigušivali sagovi na hodniku, neko daleko šaputanje, zveckanje ključeva i
lupanje vrata, što su ih zatvarali tajanstvenom konačnošću. Konačnost, konačnost,
konačnost svih lconačnosti, rekao je vodnik. Sve je konačnost. Kakvu korist ima čovjek od
švih vjerojatnosti pod suncem, kad jedna vjerojatnost nestaje a druga se pojavljuje. Sve je
puno vjerojatnosti. Čovjek ne može da dopre do dna vjerojatnosti, ali konačnost ostaje
zauvijek, u hotelskoj sobi u kojoj nema sjećanja na prijašnje vjerojatnosti, a ne treba ni da
predviđa neke vjerojatnosti, koje će doći nakon ovih.
Ovako govorim ja, vodnik, koji sam bio kralj nad Izraelom u Jeruzalemu, koji sam
boravio u dolini sjena hotelske sobe, u kojoj nema neskladnosti i nema vjerojatnosti, već
samo konačnost. Ostaj, oh, ostaj, oh, Sulamith, ostaj, ostaj, da mi uz- rnogneš dati da pijem
mirodijom začinjena vina, da pijem sok tvoje granate jabuke u hotelskoj sobi gdje ništa nije
nepostojano. Konačnost je sve, ona je jedina, ona ostaje za vječno, vječno, vječno za
bezbrojne dane, dok sve vjerojatnosti ne oteku dolje u svijet i dok se svijet ne napuni njima.
Zatim se opet probudi i u njemu se opet pojaviše vjerojatnosti. Uvijek će ih biti i uvijek
će iznova teći u svijet, ali nikada ga ne će u toj mjeri napuniti, da dosegnu konačnost. Na
časak si pomislio, da si pronašao sustav, koji će odnijeti u svakoj igri, zar ne, Warden? Da,
pomislio si, pomislio si. Nije trebao da ustane i da pogleda; mogao je upravo da osjeti kako
se stari svijet uvlači ispod vrata, što ih je zaključao, ali je zaboravio da ih zabrtvi.
Svijet mu je dosegao skoro do strunjače. Svijet je pod rukom nosio svoj svežanj
vjerojatnosti poput nekog trgovačkog putnika. Svijet je prodavao osiguranje, jer su poslovi
osiguranja prava nauka. Jesi li znao da upravo ti poslovi osiguranja daju tvojoj zemlji
njezinu financijsku stabilnost? Da, to si znao. Jesi li znao, da posao osiguranja, prava
nauka, razvija i propagira zakon vjerojatnosti? Da, to si znao. No, jesi li znao da se zakon
vjerojatnosti, jednako kao i Justinijanov kodeks temelji na principu, da konačnost uopće ne
postoji, da postoje samo vjerojatnosti, da je konstantnost samo iluzija, sastavljena i
održavana od beskonačnog broja inkonstantnosti?
Da, i to si znao, ali to nisi vjerovao. Ah, dakle nisi vjerovao? Upravo tako. Nisi odabrao
bijeg. Zašto? Možda zbog toga, razmišljao je on, vrlo vjerojatno zbog toga, jer si odgojen kao
katolik. Ah, rekoh, istina na javu! No, ti si me pitao. Ti, međutim, više nisi katolik, zar ne?
Ne, nisi više. Prestao si biti katolikom, kad ti je bilo četrnaest godina, kad si dobio prvu ženu
i kad si otkrio da nemaš što da ispovijedaš.
Sigurno si, međutim, ustanovio da je Pjesma Davidova, psalam o Sulamith, samo
metafora Kristove ljubavi prčma crkvi? Verzija kralja Jakoba ti je to točno rastumačila.
Rekla ti je, da se ne radi o ljubavi muškarca prema ženi ni o ljubavi žene prema muškarcu.
To sigurno znaš? Da, znaš. Ne vidiš li, međutim, da je to jednostavno zbog toga, što zakon
vjerojatnosti kaže da ne postoje konstantnosti i zato nije došlo ni do konačnosti?
To je nepošteno! Nepošteno! Prigovor se odbacuje! Izbriši to! Ta je tvrdnja nestvarna,
nevažna, dovodi do zablude i može utjecati na svjedoke. Prigovor se usvaja. Kolo je završilo.
Eto i zvona.

1261
 Onaj princip prihvati ili ostavi pruža čovjeku šezdeset i četiri dolara, a osim toga imamo
nekoliko finih novih polica protiv utapljanja u moru. Ti znaš, dakako, da se mnogo teže
utopiti u moru, nego u slatkoj vodi? Znam. No zar je bolje da se udaviš u slatkoj vodi nego u
vjerojatnostima? Nismo upućeni u pojedinosti, ali znamo da je vraški teže. Osigurat ću se,
dakle, za deset

1261
 tisuća protiv svih vjerojatnosti. Zao nam je, no mi vas ne možemo osigurati protiv
nemogućnosti, a da vas prije toga ne podvrgnemo temeljitom ispitivanju vašeg duševnog
stanja, jer bi to inače za naše poduzeće moglo značiti veliki rizik. Ah, onda mi dajte šezdeset
i četiri dolara, pa ću otići. Žalimo, vrijeme je isteklo, i čini se da umjesto da prihvaćaš
ponudu, bratko, ti je odbijaš.
»Nitko me nije tako ljubio kao ti«, nježno i smireno reče Karen.
»Nitko?« upita on.
Karen se nasmije. Bilo je kao da med, gledan protiv sunca, kaplje iz žlice u posudu.
»Ne, nitko«, odvrati ona.
»Baš nijedan?« upita on u šali. »Od svih onih brojnih muškaraca, koji su te voljeli?«
»No«, reče Karen još uvijek se smiješeći. »To bih morala tek izračunati. Nemaš li olovku?
Sto misliš, dragi, s koliko sam muškaraca već spavala?«
»To ne znam«, našali se on. »Ne bi li mi mogla bar onako otprilike reći?«
»Ne bih mogla bez stroja za zbrajanje«, odvrati Karen, već malo manje vedra. »Nemaš li
svoj stroj za zbrajanje sa sobom?«
»Nemam,« našali se on, »zaboravio sam da ga ponesem.«
»Bojim se da to onda ne ćeš moći ustanoviti«, reče Karen. Sad se više nije smijala.
»Možda ja to već i znam.«
Ona se uspravi u postelji i upitno ga pogleda. Odjednom se pokazala kao mnogo
snažnija ličnost, nego što ju je on ikad dotad opazio, pa ni onda kod nje kod kuće, prije nego
što je došlo dijete.
»Što je, Milt?« upita ona, još uvijek ga gledajući. To je zvučalo kratko i nekako oženjeno,
kao da ga je nazvala Miltonom.
»Baš ništa«, ukočeno se naceri on. »Zašto?«
»Pa ipak, nešto je na stvari«, reče ona. »Na što si ti to nišanio?«
»Nišanio?« nasmije se on. »Ni na što nisam nišanio. Samo sam te malo zadirkivao.«
»Ne,« odvrati ona, »to nije istina. Zbog čega se ljutiš?«
»Ni zbog čega«, odvrati Warden. »Kako? Cemu bih se ljutio? * na što bih mogao nišaniti?«
»Ne znam«, reče ona. »Možda na mnogo toga. Možda samo ti misliš da ima mnogo toga.
Reci mi«, nastavi supiuga kapetana

24 Odsada do vječnosti
3G9

1261
Holmesa, »što se dogodilo? Zar ti je zlo? Jesi li nešto lošega pojeo?«
»Mala, zbog mojeg se zdravlja zaista ne moraš zabrinjavati.«
»Onda reci što je na stvari. Zašto mi ne kažeš?«
»Lijepo«, odvrati on. »Jesi li već kad Čula za nekog momka, po imenu Maylon Stark?«
»Dakako da sam čula«, naglašeno odvrati Karen. »Poznajem Maylona Starka. On je
kuharski vodnik čete.«
»Tako je. A osim toga je nekad bio kuhar u Holmesovoj četi u Blissu. Možda si ga i onda
poznavala.«
»Jesam«, odvrati Karen, »već sam ga i onda poznavala.«
»Možda prilično dobro?«
»Dosta dobro«, kimnu Karen.
»Možda ga sad još i bolje poznaješ?«
»Ne«, odvrati Karen gledajući ga. »Sad ga više uopće ne poznajem. Već osam godina
nisam s njime progovorila ni riječi.« Kad joj nije odgovorio, ona nastavi da ga i dalje gleda i
tom prilikom opazi njegovu ruku. »Mora da si ga prilično jako udario«, reče.
»Ja ga uopće nisam udario«, odvrati Warden. »Ne trebamo lažne romantike. Udario sam.
u zid. Zašto da ga uopće udarim?«
»Ah, ti prokleta ludo«, ljutito će ona. »Ti prokleta ludo.« Zatim nježno podignu njegovu
ruku.
»Au,« javi se on, »pazi!«
»Što ti je rekao?« upita ona, još uvijek držeći nježno njegovu ruku.
Warden pogleda najprije nju, a onda svoju ruku. Zatim opet pogleda nju. »Rekao je, da
te je jašio«, reče na kraju.
Te se riječi proširiše po sobi kao eksplozija granate. Warden bi volio, da je sebi odgrizao
jezik, nego što je to rekao. U prasku eksplozije mogao je vidjeti, kako se zaprepastila i
ukočila. No brzo se oporavila. Veoma se brzo oporavila, gorko pomisli, istodobno joj se
diveći. Vjerojatno je znala, što će doći.
Zašto to radiš? Što te je navelo da nešto takvo kažeš? Zar za tebe znači kakvu razliku, je
li ona to učinila ili nije? Ne, za tebe je to posve svejedno. Zašto si to, dakle, učinio? Naravno,
znao je što radi. Znao je da će prva riječ koju izgovori, svakako morati dovesti do takvog
kraja. Sve mu se to učinilo vanredno poznatim, kao nešto što je već jednom doživio. Bijedno
se osjećao, jer je to učinio, ali više nije mogao da stvar zaustavi. Morao ) e znati, da kad ljudi
govore takve pripovijesti, čovjek ne može da ih jednostavno izbriše, ne može ni da ih
jednostavno zaboravi- pogotovu, kad dan za danom mora da živi u zajednici s tim ljudima. S
tim prokletim ljudima.
»To nisi trebao reći«, odgovori Karen i oprezno položi njegovu ruku na postelju.
»Da, trebao sam. Ti ne znaš kako je to bilo potrebno.«
»Dobro«, odvrati ona. »Možda. Ali ne na taj način. Tako to nisi trebao reći, Milt. Nisi
trebao reći, a da mi najprije nisi dao prilike da se branim!«
»Osim toga je kazao, da je vjerojatno i Champ Wilson spavao s tobom. O tome upravo
sad svi govore. Da i ne spomenemo Jima 0'Hayera. Da ne spomenemo ni Liddell
Hendersona.«
»Prema tome sam ja četna kurva?« upita ona. »No, vjerojatno sam to i zaslužila.
Vjerojatno sam legla i ponudila se svima, zar ne? Tražila sam to i kad sam prvi puta izašla s
tobom.«
»Nitko ne zna, da si izašla sa mnom. Nitko«, reče Warden.
»Samo ti bi zaista trebao misliti, da sam ja to znala, zar ne?« nastavi ona. »No ja nisam,
o ne, ja nisam. Morala sam se sama uvjeriti da si ti drukčiji. Morala sam doći i zaboraviti, da
si muškarac i da kao muškarac imaš one iste prljave i pokvarene misli, kao i svi drugi. Da si
onakav isti ponosni osvajač, pijevac kod svojih kokoši. Oh, kladim se da ste se ti i Stark
krasno zabavljali, razgovarajući o meni, da ste izmjenjivali svoja iskustva, koliko sam dobra
u postelji. Reci mi, kakva sam, kad me usporediš s profesionalnim kurvama? Za sad sam još
amater, znaš.«
Ona ustane i nespretno poče sabirati svoje haljine. Još uvijek su joj bile razasute po
sobi. Morala je da ih potraži među njegovim. To joj je činilo teškoće. Kose su joj neprekidno
padale u lice, pa je morala da ih stalno uklanja s očiju, najprije jednom rukom, a zatim
drugom.

1261
 »Odlaziš li?« upita Warden.
»Da, otići ću. Imaš li možda koji drugi prijedlog? Ionako je svemu kraj, zar ne? Ne možeš
očekivati, da će biti ikada onako kako je bilo, zar ne? Bilo je vrlo lijepo, dok je trajalo, ali sad
moram da odem.«
»Onda bih htio da popijem nešto«, reče Warden. Osjećao se bolesnim i kastriranim. Što
si ti zapravo očekivao? upita sam sebe. Zašto čovjek nikad ne može da govori! Zbog čega ne
može da se izrazi? Zašto uvijek rekne nešto posve drugo nego što je zapravo mislio? On
ustane i dohvati bocu s komode. »Hoćeš li gutljaj?« upita.
»Ne, hvala lijepa. I onako se moram iz sve snage napregnuti da ne počnem povraćati.«
»Ah«, dobaci on. »Okreće ti se dakle želudac. Taj prljavi mali Warden sa svojom
pokvarenom maštom! Prljavi muškarci, kojima mozak visi između nogu! Zar još nikad nisi
čula staru poslovicu, da gdje ima dima, mora da bude i vatre?« pakosno upita on.
Dok je to zajedljivo govorio, promatrao je njezine grudi i njihove blage šiljke, koji su
malko gledali prema dolje. Samo zrele žene imaju tako punokrvnu težinu, jednako lijepu i
potrebnu, bez koje kao da svim djevicama i djevojkama nešto nedostaje.
Dok je to na pakostan način govorio, osjeti mučninu, onu mučninu, koja čini čovjeka
impotentnim, kako se u njemu diže i buja.
»Da«, kimnu Karen. »Poznajem tu poslovicu. Jesi li već kad čuo za onu poslovicu, da
svaka žena triput umire? Jednom, kad je zavedu i izgubi djevičanstvo, jednom kad joj otmu
slobodu (mislim da se to naziva brakom) i jednom, kad joj netko zavede i otme muža. Jesi li
to već kad čuo?«
»Nisam«, odgovori on. »Nikada.«
»Ni ja«, dobaci Karen. »To sam upravo ovaj čas izmislila. Možeš dodati i četvrti slučaj:
kad joj netko zavede i otme ljubavnika. Ne misliš li da bih to morala poslati Readers
Digestu?I. Možda ću zato dobiti pet dolara, ali kod njih je urednik, dakako, muškarac.«
»Ti isto tako ne voliš muškarce, kao što ni ja ne volim žene, zar ne?« reče Warden,
naslonivši se na komodu. Nije se ponudio da joj pomogne.
»A zašto da ih volim? Ako su takvi kakav si ti i tvoji prljavi prijatelji? Znaj da je bilo silno
prostački, što si mi to rekao. Pogotovu, jer sve ono o drugim muškarcima nije istina, već je
prosta laž!«
»Lijepo«, reče on. »Ali ona stvar sa Starkom je istina. Ili možda nije?«
Karen se okrene k njemu, a oči joj uzbuđeno zasjaše. »Ti si vjerojatno nevin došao k
meni u postelju, što?«
»Onda je to, dakle, istina«, reče on. »No?« nastavi kao da vodi ravnodušan razgovor.
»Kako je bilo? Je li, ti se svidjelo? Je li bio isto tako dobar kao i ja? On izgleda kao pravi
muškarac.«
»Vidi vidi, ti si prilično brzo razvio posjedničke alire?« prezirno će Karen. »Što se to tebe
tiče?«
»Oh, ja sam samo mislio, da bih mogao možda izmisliti nešto novo, možda neku novu
tehniku, ako nisi bila zadovoljna. Ceta G se zaista trudi da zadovolji svoje mušterije.«
»Zbilja je krajnje podlo ovako nešto reći«, odvrati Karen iseerivši lice. »Sve ako u tom i
nalaziš olakšanje, meni je to bilo mrsko i odvratno.«
»Kako da znam da mi ne lažeš?«
»A tko si ti, da me pitaš, da li ja lažem?«
»Zašto si onda to učinila?«
»Ti bi, dakle, htio da znaš zašto sam učinila? Zaista bi htio da znaš! Možda ću ti to
jednom ispripovjediti. Dakako. Već sad govoriš poput tipičnog muža, pa zašto da onda i ne
stradaš kao pravi suprug?«
Ona se nasmije. Iz smijeha joj je odzvanjala mržnja, no onda se učini kao da joj se lice
odjednom smežuralo. Oko usta i oko očiju skupiše joj se ružni nabori i ona započe ljutito
plakati.

I Readers Digest, veoma popularan američki časopis,

prenosi najza~ nimljivije članke iz čitave svjetske šiampe.

1261
 »Kujin sine«, reče, »kujin sine, kujin sine! Ne ostavljaš čovjeku baš ni mrvice, zar ne,
kujin sine!«
»Dobro,« odvrati on, »dobro. Ja ti ništa ne predbacujem.« Stajala je pred njim, buljila u
njega i plakala, a u njezinim je očima ležala najjača mržnja, što ju je ikada vidio, a on je u
životu vidio već mnogu žestoku mržnju.
»Ne«, reče ona. »Mislim da bih ti trebala baš sada sve ispripovjediti. Sad je pravi čas. Ti
to onda možeš prenijeti natrag u kasarnu. Bit će divan predmet razgovora u kasarni.«
Ona spusti haljine, što ih je pokupila s toliko muke, držeći ih pred sobom da se zaštiti.
Zatim sjede na postelju i pokaza na dugačku brazgotinu na svom trbuhu, onu brazgotinu,
što ju je on svaki put opazio, ali je nikada nije spomenuo, jer ga je nešto na čudan način
sprečavalo da o tome govori.
»Vidiš li to?« upita ona, »znaš li, šta je to? To dosad još nisi opazio, zar ne?«
»No, to je brazgotina hysterektomije,« nastavi ona. »Hyste- rektomija je ekstirpacija
uterusa. Ekstirpacija uterusa je operacija kod koje se vadi maternica. Liječnici to međutim
nazivaju hysterektomijom. Dakako da znaš, odakle dolazi ta riječ, zar ne? Od histerije.
Histerija i maternica i žena, to je kod liječnika jedno te isto, moraš znati. Na tome najviše
zarađuju. Lude žene, koje plaču i veoma su nervozne, koje se razdiru i možda i polude, kad
se primaknu klimakteriju, ali njihovi muževi se po svojoj dužnosti brižno skrbe za njih, s
mnogo se ljubavi brinu za njih kod kuće, tako da one rijetko dolaze u ludnicu. Pogledaj
prvom prilikom u kakav medicinski rječnik, uzmogneš li kojeg pronaći. Te rječnike pomno
skrivaju i pokušavaju da prikažu kako ih nema, tako da ćeš vjerojatno morati da kupiš
knjigu. Ja sam svoju morala da kupim. Potraži samo prefiks hystero i pogledaj sve one riječi,
koje se izvode iz njeg. Hysteroskop je instrument, s pomoću kojega se može gledati u uterus.
Jesi li to znao? Hyste- rometar je instrument za mjerenje uterusa. Hysterograf je aparat, s
pomoću kojega se za vrijeme trudova može mjeriti snaga stezanja uterusa. Jesi li to znao?
Dvije stranice, a možda i tri stranice samih sitnih slova pune su kojekakvih hystero!
»Kad dođeš liječnicima, oni te odmjere odozgo do dolje, ocjenjujući te, a onda te pitaju
koliko ti je godina. Kažeš im: trideset i pet. Oh, odvraćaju oni. Kimaju glavom. Promatraju te
kao da sve znadu. Trideset i pet, vele. Znate li, to su godine u kojima počinje klimakterij.
Tako te tješe. Ne trebate se zbog toga uzbuđivati. Morate ostati mirni. To se može dogoditi
svakoj ženi. Pretražuju te. Oni su ginekolozi i svakako da se, sve odvija na posve
profesionalan način. Onda peru ruke i mudro kimaju glavom. Upravo onako, kako smo
mislili, govore. Vi trebate hysterekto- miju, to je sve, samo malu hysterektomiju.
»Sam bog zna što bi liječnici radili, da nemaju svoju hyste- rektomiju i ostale
hysteroderivate. Vjerojatno bi najavili stečaj i glasali za socijalizaciju medicine. U onoj
bolnici, u kojoj sam ležala, znali su kadšto jedno jutro izvesti po devet hysterektomija. Jesi li
se iznenadio? Ali ti si to ne možeš ni predočiti. Ti i ne znaš koliko ima žena u toj zemlji, koje
su navršile trideset godina. Stvar je postala zaista posve jednostavna. To je doduše još
uvijek teška operacija, ali tehnika se od dana do dana poboljšava. Uskoro će to biti isto tako
jednostavno kao i operacija slijepog crijeva. Onda će svaka žena iznad trideset i pet godina
moći da se da operirati i to posve jeftino.
»Vađenje uterusa nije više ništa posebno, to je u neku ruku samo specijalno zvanje.
Kad vade uterus, s njim odmah vade i sve ostalo. Ti to ionako više ne trebaš, kad je jednom
nestalo maternice. Oni vade sve — jajovode, jajnike, sve. Samo opreza radi, da ne bi ostalo"
kakvo tkivo, koje bi moglo da se zagnoji- Vade čak i slijepo crijevo. Ovo obavljaju čak
besplatno.
»No kad te onda opet sašiju, ti odjednom otkrivaš, da nisi više žena. Oh, okvir je još
uvijek ovdje. Pa i onaj dio koji zanima muškarce. To nije neka kastracija. Neki liječnici čak
daju naslutiti, da žena sad može više da uživa, jer se ne treba bojati da će zanijeti. Ti i dalje
izgledaš kao žena, pa se tako i oblačiš. Tvoja koža i tvoja kosa se ne mijenjaju, ne dešava se
ništa takvoga. Cak ti ne usahnjuju ni grudi, jer postoje male pilulice, da bi se vanjski oblik
sačuvao upravo onakav, kao da se iznutra nije ništa promijenilo. Te pilule nazivaju
hormonima.«
»Pogledaj,« reče ona, pa iz putne torbice što ju je donijela ss sobom, izvuče malu zelenu
četverokutnu bocu. »Treba ih uzimati svakog dana. Bez tih pilula nikada ne smiješ biti. Vrlo
zanimljivo, zar ne?« Ona spremi bocu natrag.

1261
 »Ali,« nastavi zatim, »ti više nisi žena. I dalje odlaziš u.postelju i muškarci i dalje
dobivaju ono što žele, ali svrha svega toga je izgubljena. I značenje. Ti nisi više žena, a
nikako nisi ni muškarac. Nisi čak ni bijedna igra prirode, hermafrodit. Nisi uopće ništa.
Izgorjeli okvir. Sad je trebalo da se izmisli pilula, koja svemu tome daje stari smisao ili bar
iluziju o tome. Čovjek može svakog dana da guta dvije vrste pilula i život ponovo postaje
divan. Ali sad — sad si još uvijek lijepi puni plod, samo što su mu proderali meso i izvadili
koštice. Ti si prazna ljuska i tvoj spol više nema smisla, jer ne možeš više dobiti djecu.
»Možda,« nastavi ona, »možda je upravo to razlog, što tako gladno juriš za ljubavlju, i što
moraš gladno juriti za njom, premda znaš da ti se svi potajice smiju, i da jedan drugome
namiguju iza tvojih romantičkih leđa. Eto opet jedne neurotičke žene, šapću, jedne od onih
u klimakteriju, koje bi htjele da promijene svijet i da mu dadu ljubav. Kao da je svijet trebao
ljubav! Što bi on uopće započeo s ljubavlju?
»Ali kad bi naštet ljubav, možda bi ta ljubav mogla da i tvom spolu vrati njegovo
značenje, misliš ti. Možda bi u tom slučaju opet sve moglo da dobije neki smisao pa možda i
sam život. Tako je ljubav sve, što ti preostaje. Ako je nađeš.
»Ne,« odbije ona, »molim, nemoj ništa reći. Još ništa. Nisam još svršila. Dopusti mi da ti
najprije sve kažem.
»To još nisam nikad nikom ispripovijedala, znaš. Nisam dosad o tome govorila ni sa
živom dušom, osim sa svojim liječnikom, sve dok nije, pošto sam se oporavila, pokušao da i
sam ustanovi, kako se to spava sa ženom, kojoj su izvadili njezine ženske organe.
»Zato mi dopusti da ti reknem sve.
»Znaš li, što je bio uzrok mojoj hysterektomiji? Kladim se da ne bi mogao pogoditi.
Gonoreja. Gonoreja je uopće najčešći uzrok. Dakako da nije kod sviju, ali kod velike većine.
»A što misliš, gdje sam uhvatila tu svoju malu dozu gonoreje? Okladila bih se da ni to
ne možeš pogoditi. Dobila sam je od
svog muža, kako je dobiva velika većina žena, kad je dobije. Od kapetana Dana E. Holmesa.
Samo što je onda bio još poručnik.
»Nemoj me tako smeteno gledati. Nisam ogorčena. Čula sam da i žene znaju zaraziti
svoje muževe. Nije to ništa tako neobično, ni izdaleka tako neobično, kako ti to možda
misliš.
»U ono smo vrijeme bili tri godine oženjeni. Dijete je bilo već ovdje. Baštinik. Ponosni
nasljednik imena. Nasljednik svih blagoslova našega društva. Ja sam već izvršila svoju
dužnost i imala sam sina. To je bila sreća, zar ne?
»Dakako da nismo ni dva mjeseca bili oženjeni, a ja sam već saznala da me vara. Ali to
nije bilo ništa drugo no što su morale da podnesu i mnoge druge žene. To je već sudbina
udanih žena. Tvoja ti majka kaže, da je život takav. Čak i tvoja svekrva sao- sjeća s tobom.
Konačno sam se navikla na to, čak prilično lako. Pa ipak moj brak nije bio onakav, kakav
sam očekivala da će biti. Razumiješ li, tvoja ti majka tek onda sve kaže, kad se već dogodilo.
»Onda, nakon rođenja djeteta, on je postepeno prestao da ' spava sa mnom. Osim u
rijetkim zgodama. Na to sam se mogla nešto teže priučiti, jer nisam znala razloga, no
konačno sam se priučila i na to. Gotovo da mi je bilo i lakše, jer su te rijetke prilike bile
veoma razumljive: on bi kasno dolazio kući, na pol pijan, sav izvan sebe, jer očito nije uspio
u tome da zavede ženu. s kojom je proveo veče. Stvar je bila uvijek jednaka. Držim da je to
razlog, zbog kojega muškarci drže žene u kući, zar ne? No na neki način nije mi ta stvar više
pružala užitak.
»Onda je na neko vrijeme uopće prestao. To mi se činilo posve prirodnim. Pretpostavila
sam, da drugdje dobiva sve ono, što treba. Kako sam mogla znati, da liječi gonoreju?
Poštene žene zapravo ne bi smjele ni da znadu, što je gonoreja, zar ne? Za to nisam slutila
ništa zla, kad je one noći došao kući, malo pijaniji nego obično.
»Dakako da mi je malo kasnije sve postalo jasno. Možda je jednostavno odviše bio pijan,
da misli na to. Ili je jednostavno bio možda toliko uzbuđen, da je zaboravio na sve. Ti znaš,
kako se to događa.«
»Bože!« reče Warđen. Već davno je bio položio bocu na komodu. »Bože! Bože moj!«
Karen mu se osmjehne blijedim smiješkom.
»Odmah ću svršiti,« reče ona, »nema više mnogo. Pripovijedat ću ti o Starku.
»Znaš, Dana me je poveo liječniku, onome istome, koji je i njega liječio. Dakako, u
gradu. Da je došao u vojnu bolnicu, oni

1261
bi ga, naravno, izbacili. Držim da se liječniku nije baš svidjelo ono, što je Dana učinio, ali s
druge strane je to bio neki mali čovjek, koji je sve obavljao na strogo naučnoj osnovi. Bio je
ćelav, sav pun nauke i veoma objektivan, kao svi pravi učenjaci. Osim toga se u posljednje
vrijeme veoma obogatio. Nikad nisam doznala, kako je Dana doznao za njega. Možda ga je
onamo odveo kakav supatnik iz kasarne. Bilo kako bilo, liječnik je imao sjajnu praksu.
Teksas je oduvijek bio poznat zbog gonoreje. Ležao je odviše blizu granice, znaš.«
»Samo časak«, grčevito će Warden, »Poslušaj me, molim!«
»Ne, ne, dopusti mi da ti ispripovjedim do kraja. Već sam skoro svršila. Ona stvar sa
Starkom razvila se nakon mog povratka. Morala sam otputovati, razumiješ li. Gonoreja se
kod žene teže liječi nego kod muškarca. Gotovo uvijek dolazi do hysterektomije. Dosta sam
bila odsutna. Dok me nije bilo ondje, došao je Stark kao regrut u četu. Bio je onda još pravo
dijete. Posve običan razmetljivi mladi momak, koji mi se približio, da bi se time mogao
hvalisati. Mislim da se silno prestrašio, kad sam mu pošla u susret. Ta ja sam ipak bila
poručnikova žena. No ja sam morala da nešto učinim. Morala sam da sama sebe očistim.
Bila sam prljava. Toliko sam vremena bila prljava. Svom sam snagom nastojala da sama
sebe uvjerim, kako to nije prljavost i da sam doživjela ono isto, što doživljuju i sve druge
žene. No onda mi je odjednom postalo sve ravnodušno, što moraju da pre- trpe ostale žene i
što ne moraju. Znala sam da sam uprljana. Možda druge žene mogu da lažu same sebi. Ali
ja to nisam više mogla. Znala sam. Razumiješ li što mislim reći?«
»Čuj me«, započe Warden.
»Stark je bio alat, što sam ga upotrebila da očistim samu sebe. On je jednostavno bio
prvi čovjek koji mi je nakon mog povratka pao u ruke. Svaki drugi alat učinio bi mi istu
uslugu. Bilo je to jedan jedini puta. Fizički me je boljelo i bilo mi je odvratno, ali nakon toga
sam se osjećala čistom. Zar ne, ti možeš razumjeti, da sam jednostavno morala da se
očistim?«
»Da«, kimnu Warden. »Mogu to da razumijem. A sad me slušaj.«
»To je sve,« reče Karen i blijedo se osmjehnu. »Sad sam gotova. Sad idem.«
Sjela je pred njega i pogledala ga, a blijedi osmijeh je polako, posve polako nestao s
njezina lica. Sad ga je jednostavno samo gledala. Na licu joj se nije zapažao nikakav izraz.
Bila je odviše iscrpena. Onda odjednom klone na postelju, kao da joj je naglo pozlilo. Ležala
je na njoj. Nije bila onesviještena, nije plakala, nije povraćala, baš ništa. Bila je kao žena,
koja je sve do pred kratko vrijeme bila trudna. Dugo je osjećala kako je ta stvar rasla u njoj i
rasla, taj tumor, kojemu je uzrok bio muškarac, tumor, kojega se morala riješiti, ali se
bojala da ga se riješi. Konačno je ipak izašao iz nje i sad je olakšano pustila samu sebe da
utone u ništavilo.
Warden uze bocu i odnese je k njoj. »Čuj me«, reče on. »Ta slušaj me!«
»Htio bi da sad odem, zar ne?« promuklo upita ona. »Hoćeš da se riješiš te prljavštine?«
Ona se uspravi. »Dobro, otići ću za čas. Treba da se samo na čas odmorim.«
Warden kimnu.
Ona ga pogleda i uze bocu iz njegove ruke.
»Mislim da ću nešto popiti prije nego što .odem. Ali Milt,« reče ona, »pa ti plačeš!«
»Ne plačem«, kimnu Warden.
»Popij ti malo«, reče Karen i vrati mu bocu.
Warden kimne. »Ja ne želim da odeš, razumiješ li?« reče on. »Molim te da ne odeš!«
»Ni ja ne želim da odem«, odvrati Karen. »Ja želim da ostanem. Oh, Milt, ja bih tako
voljela da ostanem. Milt!«
»No, eto«, on će. »Čuj me«, nastavi. »O, taj kujin sin, taj prokleti bijedni kujin sin!«
»Ne moram se vratiti prije sutra uveče«, zamišljeno će ona. »Znaš, on noćas odlazi na
jedno od onih muškaračkih večera kod pukovnika Delberta.«
»Ja te ljubim,« reče Warden. »Oh, taj kujin sin!«

DVADESET I TREČE POGLAVLJE

Je 11 kapetan Holmes bio kujin sin ili nije, ovisilo je o tome, s kojeg je stajališta čovjek
promatrao njegov slučaj. Sigurno je, međutim, bilo da kapetan Holmes nipošto nije bio glup.

1261
Znao je da njegova žena ima ljubavni odnos. Kad s nekim živiš dvanaest godina, onda to
osjećaš. Te se večeri njegova žena kratila da mu priredi večeru. To još nikad nije učinila.
Često nije htjela da skuha doručak, nikad nije htjela da skuha ručak, ali večeru je uvijek
kuhala. Kuhanje večere bio je dio njihova utanačenja. Utanačenja? pomisli kapetan Holmes.
Ugovora. Možda bi bilo bolje da kaže oružano primirje. Njegov je brak nije bio tipičan. Ili je
možda ipak bio tipičan?
Da ne mora jesti jelo što bi ga skuhala urođenička kuharica, kapetan Holmes je večerao
u menzi neoženjenih oficira. Zajedno s ostalim oženjenim oficirima, čije žene također nisu
htjele da kuhaju večeru. Večerao je vrlo dobro. Sad je s ugodno punim želucem sjedio u
baru klupske restauracije, u kojem na dan isplate nije bilo nikoga. Osjećao se nesretno i
promatrao poslužitelja za barom, također vojnika, kako pomno tare čaše. Čekao je pu-
kovnika.
Posljednje vrijeme, to jest otkad je šampionat bio izgubljen, nije kapetan Holmes stajao
baš u najboljim odnosima sa svojim pukovnikom. Kad bi razmislio o tome, morao bi da sam
sebi prizna, kako u posljednje vrijeme nije baš ni s kim bio u prijateljskim vezama. Najprije
je to bio njegov pukovnik, a zatim žena. Činilo se da ga naročito ne vole ni njegov četni
starješina ni njegov kuhinjski vodnik. Pola momaka iz njegove čete mrzilo ga je iz dna duše.
Ona druga polovica ljudi, za koje je znao, da im je on pomogao, kao da to nisu primijetili.
Kadšto ga je podilazila sumnja, da ga oni još više mrze nego prva polovica. Ni sam nije znao
kako je došlo do toga. Očito dosad nije uspio da pronađe u životu ono mjesto, koje bi mu
pripadalo. Prema logici morao bi da sa svakim stoji u najsrdačnijem odnosu, jer je posve
logički sam za sebe odabrao to mjesto kao jedino, na kojem je zaista htio da stoji i iskreno je
želio, da sa svima ostane u prisnom prijateljskom odnosu.
t' Kamo je sve to nestalo? upita sam sebe osjećajući, da mu se ispod nogu otvara ponor, koji
mu je ulijevao strah. Gdje su bili oni ideali vođa, koji su izašli iz West Pointa? Gdje je bio
vedar i sretan brak, pristojan život, savjesno upravljanje jedinicom? Gdje je bio onaj oštri,
hrabri mladi jahač? Nije se mogao sjetiti, da je sve to negdje izgubio, a sigurno je znao da se
nije sam toga odrekao. Što se to, dakle, dogodilo s njime?
Mora da je to neki građanin i to vjerojatno kakav bogati građanin. Kapetan Holmes je
oduvijek bio uvjeren u efikasnost silogističke logike.
Zapravo bih se morao dobro osjećati, reče sam sebi. Nije trebao da se noćas ni bilo koje
noći uopće vrati kući, ako to ne zaželi. Nije morao da čuva prividnost svoga braka sa ženom,
koja mu je samo po imenu bila žena. To je bilo dobro: žena koja mu je samo po imenu bila
ženom. Sjećam se da se tako zvala neka knjiga jedna od onih što sam ih skrivao pred
majkom u stogu sijena. Gdje li je sad bila? Clay. Bertha M. Clay. Druga Bertha. Osim toga je
bilo dobro da zna, da i njegova žena ima spolni nagon kao svako drugo ljudsko biće. Sad je
imao nešto, što joj je mogao predbacivati. To je bila zdrava baza za sretan brak. Prema
zakonima, zar ne? Logično mišljenje je bila apsolutna potreba za vojnika, zar ne? Ono ti je
bilo upravo ucijepljeno. Da bilo je, ali pokušaj samo da ga primijeniš. Ah, kad bi ga samo
mogao da primijeniš!
Da bi se oslobodio toga strašnog ponora naruči kapetan Holmes još jedan whisky sa
sodom. S revnim se regrutiranim poslužiteljem za tezgom malo porazgovorio o hirovima
života. Premda je taj razgovor poslužitelju bio dosadan, on je ipak pažljivo slušao kapetana.
Kapetan Holmes dopusti sebi ciničlco pitanje, gdje je dođavola stari Delbert.
Pukovnik Delbert je zaista malo zakasnio. Kao gosta je doveo nekog brigadii*a. Taj je
brigadir bio neke vrste šef štaba brigade, kojom je zapovijedao neki generalmajor. Ovaj put
se kapetan Holmes nije dao smesti, premda je od Delberta bio prljavi trik, što ga nije
unaprijed upozorio. Brkovi pukovnika Delberta ponosno se uspraviše, kad je oficire upoznao
i to bez ikakvih formalnosti. Čak i to upoznavanje nije moglo da uznemiri kapetana
Holmesa. koji je i nadalje mislio, da bi njegova žena trebala da bude uzvišena iznad takvih
stvari.
Rekavši da će ostali (dva majora iz puka) doći kasnije, izvede ih pukovnik Delbert iz
restauracije putom popločenim kamenim pločama, sagrađenim kroz patio I otvoren prema

I Patio, zatvoreno dvorište španjolskog stila.

1261
klancu, koji je dijelio klupsku zgradu od jasno osvjetljene vojne bolnice. On ih provede kroz
prazni paviljon blagovaonice, određene za priređivanje večere u društvu dama, pa do
stepeništa ka velikom predvorju, gdje su dame obično igrale bridge. Dame su imale svoje
posebne klupske prostorije u prizemlju. U paviljonu su primale poduku u plesanju hule.
Kad bi dame došle u tu zgradu, one bi veoma rijetko zalazile u viši kat. No danas je bio dan
isplate i u blizini nije bilo nikakvih dama.
»Sam sebi čestitam, što sam za našu tour de force uhvatio upravo dan isplate«, reče
pukovnik Delbert brigadiru.
»Nesumnjivo, pukovniče«, odvrati brigadir, koji je bio mnogo mlađi od pukovnika.
Brigadir se odmah svidio kapetanu Holmesu.
Dakako da se kapetan Holmes već prije sreo s brigadirom- Znao je tko je on, no
poznanstvo je bilo samo formalno. Sastati se s generalom kod takve neoficijelne prilike bilo
je nešto posve drugo. A taj je brigadir bio velik čovjek u garnizonu. Nedavno je došao iz
Sjedinjenih Država. Smatrali su ga briljantnim taktičarom i Čovjekom velike budućnosti.
Kolale su glasine, da je sadašnji nekonvencionalni brigadirov položaj u brigadi bio samo
trenutno rješenje, koje će potrajati, dok hirovitog starog general- majora ne maknu i ne
umirove ga, tako da bi mlađem oficiru ustupio mjesto. Kapetan Holmes je bio veseo, što je
toliko mlad, da uzmogne progledati pukovnika Delberta.
»Bit će nas petero«, soptao je pukovnik Delbert, dok su se uspinjali uz stepenice. »I šest
žena. Tako je uzbudljivije, zar ne? Svih šest žena je tamne puti. Dvije Japanke, jedna
Kineskinja, dvije kinesko-havajske mješanke i jedna čista urođenica ili bar približno čista
urođenica. Govori se da uopće više ne postoje havajske djevojke čiste krvi.«
»Pukovnik Delbert misli, da čovjek mora iskoristiti prednosti kraja u kojem živi«, dobaci
kapetan Holmes.
Brigadir se nasmije i skriveno ga pogleda, a Holmes mu uzvrati pogled smijući se cinički
i sretno.
»Bogami, tako je«, zasopće pukovnik. »Ne ću cio život provesti na Havajima. Bar se
nadam da ne ću. Takva čistokrvna Ha- vajka je rijetka ptica i teško se dade uhvatiti.«
Pukovnik Delbert je kao obično unajmio sva tri apartmana i otvorio vrata, koja su ih
povezivala, tako da su oficiri imali na raspolaganje šest soba u jednom redu. Svojedobno su
ti stanovi bili sagrađeni kao privremene nastambe za netom stigle oficire ili za takve oficire,
koji bi dolazili u posjete. Nitko ih, međutim, nije za to upotrebljavao, tako da je oficir, koji je
upravljao klubom, došao na zamisao, da ih iznajmi za privatna društva i da utrškom po
mogućnosti što više osamostali klub u financijskom pogledu. Pošto se ta praksa jednom
uvela, klub ne samo što se financijski osamostalio, već je čak počeo da odbacuje i dobitak.
»No sir?« ponosno upita pukovnik Delbert. »Što mislite o tome? Kako?«
Nekoliko boca »Haig & Haig« i »Old Forester« whiskyja stajalo je naokolo, dekorativno
raspoređeno. Nijedna još nije bila otvorena. Osim toga su tu bila tri pladnja s bocama sode i
teškim velikim čašama za whisky, ukrašenim slikama divljači u živim bojama.
»Ah,« javi se brigadir, prilično visok čovjek, protežući se i udišući ustajali zrak, koji se
usprkos otvorenim prozorima nije još posve osvježio. »To me podsjeća na stare tajne družbe
u West Pointu.«
Pukovnik Delbert se nasmije, ulagujući mu se. »Jelo će biti odmah pripravljeno. Moj se
momak Jeff brine za nj. Naredio sam mu da sve donese od kuće. Uvijek sam mnogo važnosti
polagao na savršenu opremu, bez obzira jesmo li na ratištu ili u postelji. To je veoma važno.
Jeff je dolje u kuhinji. Brine se za večeru i za led.«
Brigadir mu ne odgovori. Proučavao je etiketu na nekoj boci.
Pukovnik Delbert raširi ruke i reče šaleći se: »Generale Slateru, mi predstavnici tog i tog
puka pozdravljamo vas srdačnom dobrodošlicom u našem utočištu potlačene muškosti«.
Kapetan Holmes je sav sretan promatrao svog nervoznog pukovnika.
Brigadir spusti svoj mršavi lik u stolac presvučen pamučnom tkaninom .»Sam Slater«,
propravi on, »Sam Slater iz Sheboygana. Ostavite me na miru s tim glupostima o činu, Jake.
Nitko ne poznaje bolje značenje vojničkih činova i prednosti tih činova od mene. Pa to je moj
svakodnevni kruh. Ali sve u svoje vrijeme i na svom mjestu, zar ne? To jest, ne ovdje i ne
sada«.
»Lijepo, Sam«, smeteno se naceri Jake Delbert. »Primam poduku. Ja ...«

1261
 »A i vi,« obrati se Sam Slater Holmesu, »i vi me odmah možete nazvati Sam. To jest,
usudite li se da to učinite izvan ove prostorije, dat ću vas degradirati na čin poručnika. Jeste
li razumjeli?«
»U redu«, naceri se Holmes, kojemu se Slater sve više sviđao. »Ionako nisam baš
sposoban da budem ucjenjivač«.
Sam Slater ga na časak pogleda, a onda se nasmije i reče: »Znate li, Jake, vaš mi se
štićenik sviđa«.
»Zgodan je to momak«, bistro odvrati Jake, »samo što nije moj štićenik«.
Sam Slater stade obojicu zamišljeno promatrati, kao što gla- sovirač promatra tipke iz
kojih je umio da izmami glazbu. »Da iskreno kažem«, nasmije se on Holmesu, »kad mi je
stari Jake rekao, da će i neki mladi kapetan sudjelovati u društvu, pomislio sam, ah, govno!«
On pogleda Jakea. »No trebao sam da znam, da stari Jake Delbert poznaje svoje ljude, zar
ne?« Očito je lagao. Cak je i Jake znao da je to obična- laž.
»Bio sam uvjeren da će vam se svidjeti«, odvrati Jake, jednako vješto lažući. Njegov brk
nervozno uzdigne svoja mala krila poput ptice, koja još nije pravo naučila letjeti.
»Mora da me i on već lijepo ogovarao!« javi se Holmes.
»Dakako«, kimnu Sam Slater. »Zar ne, Jake?« Ispripovijedio mi je sve o vama. Rekao mi
je kako mu je žao, što ste izgubili šampionat, kojega ste zapravo morali dobiti«.
»Ja uvijek pokušavam da budem što pošteniji«, reče Jake.
»To što sam vam upravo rekao, naime, da me jednostavno nazivate Sam«, okrenu se
Slater Holmesu, »ne bih rekao bilo kojemu mlađem oficiru. Pa čak ni pod tim prilikama.
Većina to ne bi uopće razumjela. Nije li tako, Jake?«
»Tako je, Sam. Oni to zaista ne bi razumjeli«, odgovori Jake, kojega je počela mučiti
sumnja. Promatrao je Holmesa. Još nikada ga nije vidio u takvom raspoloženju, u kojem
nije bilo nimalo respekta.
Kapetan Holmes, koji u svom odnosu prema pukovniku Delbertu još nikada nije bio
tako raspoložen, osjeti neku vrstu suptilne suglasnosti s brigadirom. Ovdje se bez ikakve
opasnosti mogao pokazati onakvim, kakav je zaista bio. Podiđe ga želja da zahihoće. Nije se
baš često događalo, da bi svog pukovnika vidio ovako pritisnutoga o zid i tako zaplašenog.
Jakeu je očito odlanulo, kad je viši vodnik Jefferson ušao s ledom. On mu naloži da
priredi prve čaše s whiskyjem, nemilice ga nadzirući. Zatim ga pošalje po dalekozor, koji je
stajao u blizini na stolu, a na kraju ga, ne rekavši mu ni hvala, sav razdražen pošalje u
Wahiavu po žene.
»Budite oprezni, da vas ne bi kakav civil vidio s djevojkama u mojim službenim kolima,
ili će vam to slomiti vrat, Jeff. Jeste li razumjeli?«
»Razumijem, sir«, mirno odvrati Jeff. Upravo se činilo kao da bi se morao nakloniti.
Jake se ne okrene. Stajao je u opreznoj udaljenosti od prozora i upravio dalekozor u
osvijetljene prozore na protivnoj strani ulice, u kojima su stanovale sestre pomoćnice.
»Ne vidi se ništa«, razočarano reče i baci dalekozor na ^stol. »Ništa gologa, bogami«.
Ona dvojica mu ne odgovoriše. Sam Slater je još uvijek razgovarao s Holmesom.
Govoreći o mladim oficirima prešao je od posebnoga na općenito.
»Kod vas sam najprije opazio to, da se ne bojite. Većina današnjih mlađih oficira se
jednako kao i vojnici upravo ludo boji pretpostavljenih. Svakom njihovom misli i svakim
djelom upravlja vječna bojazan, da ne izazovu zlovolju pretpostavljenih. Ćak i većina starijih
oficira nije ništa bolja. Vrlo se rijetko čovjek namjeri na oficira, s kojim se može razborito
razgovarati. To dakako veoma oteščava stvar ljudima kao što sam ja«.
»Pa tako je uvijek bilo, zar ne?« odvrati Holmes.
»Ah«, osmjehne se Sam Slater, »upravo u tom pogledu se varate. Razmislite li malo,
uvidjet ćete da se varate. Nije uvijek bilo tako. O tome imam svoju posebnu teoriju«.
»No, recite je«, oduševljeno će Holmes. »Sav sam se pretvorio u uho. Ni ja ne susrećem
često razboritog čovjeka s kojim bih se mogao porazgovoriti«, nastavi sav sretan,
osmjehnuvši se pritom Jakeu.
Jake mu ne uzvrati osmijehom. On je već i prije čuo tu teoriju i nije mu se svidjela. Na
neki ga je način tjerala u strah i on se nije mogao odlučiti da prihvati mišljenje, da je život
zaista takav. Osim toga je smatrao da to krnji dostojanstvo generala Slatera, a i njegovo
osobno dostojanstvo, što se general

1261
1 toj teoriji razgovara s kapetanom, koji čak nije bio ni ađutant već obični zapovjednik čete.
Pijući malim gutljajima, šutio je
2 začuđeno pitao sam sebe, kako može ovakav briljantni čovjek kao što je bio mladi Slater,
kojega se i sam uvijek bojao, ovako odbaciti svaku stegu.
»Nekad«, pomno započe Sam Slater, »bio je taj strah pred autoritetom samo negativna
strana pozitivnog moralnog kodeksa, koji je obuhvaćao čast, ljubav prema domovini i osjećaj
dužnosti. Nekad su se ljudi trudili da ispune pozitivne strane toga kodeksa, a ne da
jednostavno samo izbjegavaju negativne strane.«
Očito je veoma pomno birao riječi, kao da se boji da bi ga netko mogao krivo razumjeti.
Govoreći tako, postajao je sve zgodniji, još zgodniji, nego što je bio prije no što se počeo odu-
ševljavati. Sam Slater se nije uzbuđivao. Umjesto da se nagne naprijed i da ubrza govor,
činilo se da napetost popušta. Govorio je sve polaganije i polaganije, postajao mirniji i još
hladniji nego prije. Upravo time rastao je njegov šarm.
»Pojavom materijalizma i stoljeća tehnike sve se to promijenilo. Mi smo u našoj vlastitoj
generaciji«, nastavi on, »bili svjedoci izmjene svijeta. Tehnika je uništila smisao starog po-
zitivnog kodeksa. Jasno je da čovjek ne dopušta dobrovoljno, da ga prikuju uz stroj samo
zbog toga, što je to ,Časno'. Čovjek nije tako lud«!
Holmes kimne u znak suglasnosti. To je bila originalna ideja.
»Preostala je, dakle, jedino i isključivo«, nastavi Sam Slater, »standardizirana negativna
strana kodeksa, izražena u zakonu.

1261
Strah pred autoritetom, koji je prije bio nevažan i nebitan, postao je sad glavnom stvari, jer
je to jedino što je preostalo.
»Ne možemo li nekog čovjeka uvjeriti o tom, da je ,časno' da se dade prikovati uz stroj,
ne preostaje nam ništa drugo, već da mu utjeramo strah u kosti, ne bude li se dao prikovati
uz stroj. To možemo učiniti tako, da ga navedemo, da se boji negodovanja svojih prijatelja.
Možemo ga i postidjeti uvjerivši ga da je u socijalnom pogledu trut. Možemo ga prestrašiti,
da će umrijeti od gladi, ne bude li radio za stroj. Možemo mu zaprijetiti zatvorom ili, u
najvišoj potenciji, možemo mu zaprijetiti smrtnom kaznom.
»Ne možemo mu, međutim, više reći, da je to ,časno'. Moramo ga natjerati u strah«.
»Tako je, bogami!« reče Holmes, pa uzbuđeno lupi šakom o dlan druge ruke.
Sam Slater se obzirno osmjehne. »I zato, danas, naši mlađi oficiri, pa i stariji, imaju
samo taj strah i ništa drugo. Oni žive prema jedinom kodeksu, što im ga dopušta njihov
vijek. Još u građanskom ratu mogli su vjerovati u to, da se bore za ,čast*. Danas to više ne
mogu vjerovati. U građanskom ratu izvojevao je stroj svoju prvu neizbježivu veliku pobjedu
nad individuom. ,Cast' je umrla.
»Zato je krajnje glupo, želimo li da ljude još uvijek držimo pod kontrolom samom
,čašću'. To vodi samo do neuspjeha i do nedovoljne kontrole. U današnje vrijeme moramo,
međutim, vršiti punu kontrolu, jer većina ljudi mora da služi stroju, što ga predstavlja
ljudsko društvo.
»Dakako da na našim propagandnim oglasima i u industrijskim izdanjima govorimo još
o .časti', da bismo dobili nove regrute, kako bi stvar imala bolji vanjski izgled. Masa to guta,
jer se boji. No zar mi možda ovisimo o mamljenju dobrovoljaca za naše oružane snage? To bi
bilo apsurdno, zar ne? Ne, mi smo uveli obaveznu službu, obaveznu službu usred mira,
prvu u našoj povijesti. Inače ne bismo dobili potrebne ljude. A mi ih moramo imati i moramo
ih izobraziti za taj rat. Nemamo drugog izbora. Ili to ili poraz. Moderne armije moramo
upravljati strahom, kao i svaki drugi uređaj modernoga društva. Mnoštvo modernih ljudi
pati od onoga što ja nazivam .stalnim osjećajem straha'. To je njihova sudbina za nekoliko
narednih stoljeća, sve dok se ne stabilizira kontrola.

25 Odsada do vječnosti

339

1261
 »Ako mi ne vjerujete, pogledajte samo naše ludnice i ustanovite kako raste broj njihovih
pacijenata. A kad svrši taj rat pogledajte ih iznova«.
»Ja vam vjerujem«, odvrati Holmes, koji je odjednom morao da pomisli na svoju ženu.
»Počekajte, međutim, samo čas. Vi sami ne trpite od tog straha«.
Na licu Sama Slatera ukaza se blijedi osmijeh. Zapravo je to bio veoma žalostan
osmijeh, pomisli Holmes.
»Dakako da ne trpim. Ja se razumijem u to. Ja upravljam Blagoslovljen sam ili sam
kažnjen logičnim razborom, pa mogu razumjeti duh vremena. Ja i ljudi moje vrste prisiljeni
smo da poduzmemo odgovornost za vladanje.
»Ukoliko uopće treba da postoji organizirano društvo i civilizacija, kakvu mi poznajemo,
mora ne samo da postoji koncentracija moći, već i savršena kontrola te koncentracije«.
»Dakako«, uzbuđeno će Holmes. »To razumijem. Već dugo znam da to dolazi!«
»Onda ste vi jedan od rijetkih u toj zemlji«, turobno se osmjehne Sam Slater. »Rusi su to
dakako već odavno shvatili. Nijemci su upravo počeli da uče i uče začudo brzo. Japanci su
to oduvijek znali i primjenjivali, ali su nesposobni, da se prilagode modernoj strojnoj tehnici
i ja sumnjam u to, hoće li se na vrijeme moći prilagoditi. Što se nas tiče, ovaj će rat pokazati,
možemo li mi to ili ne možemo. Ili ćemo naučiti i time dobiti rat ili ćemo propasti, kao što su
propale Engleska i Francuska i sve dekadentne demokratske države svijeta. Onda će žezlo
prijeći u druge ruke. No ako nam uspije da to naučimo, onda ćemo s našim kapacitetom
proizvodnje i s našom modernom industrijskom strojnom tehnikom biti nepobjedivi, pa čak i
u odnosu prema Rusiji, kad jednom dođe do toga«.
Kapetan Holmes osjeti kako mu jeza prolazi niz leđa. On pogleda Sama Slatera i ponovo
ga zanese veliki lični čar, koji je izbijao iz toga čovjeka kao toplo svijetlo iz svjetionika. Isto-
dobno osjeti tragiku toga čovjeka, kojega je život doveo na tako odgovoran položaj.
»Onda ćemo to morati naučiti!« odgovori kapetan Holmes. Osjećao je, kako ga Jake
Delbert promatra sa strane s nekom vrsti užasa, ali Jake Delbert nije sad za nj značio ništa.
Ovo je bilo kao nešto, što je već davno poznavao, nešto što je za- prašeno i skriveno ležalo u
prašnoj stražnjoj sobici njegova mozga, a on je odjednom otvorio vrata. »Nemamo drugog i z~
bora. Moramo to naučiti!«
»Ja lično vjerujem«, živo će Sam Slater, »da nam je određeno da to naučimo. A kad
jednom dođe dan, moramo u rukama imati potpunu i neograničenu kontrolu, onako kao što
je imaju oni na drugoj strani. Dosad su tu kontrolu provodila samo velika poduzeća, kao što
je Ford, General Motors i US Steel i Standard Oil. Nemojte zaboraviti da su takva poduzeća
vrlo dobro prolazila pod zastavom demokracije. Ta su poduzeća u razmjerno kratkom
vremenu skupila fenomenalnu količinu moći. No danas parola glasi: konsolidacija, a
privredna poduzeća nisu dovoljno jaka, da je provedu, sve kad bi i htjela. No ona ne će.
Samo vojska može da provede konsolidaciju pod centralnom kontrolom«.
Kapetan Holmes ugleda odjednom sliku naroda, preko kojega je bila prebačena mreža
autostrada, na kojima se moglo šest automobila usporedno kretati. »Rat će se već za to
pobrinuti«, dobaci on.
»I ja to vjerujem«, odvrati Sam Slater. »Gledajući s historijskog gledišta velika su
poduzeća već na kraju svojih sila. Ona su ispunila svoju historijsku svrhu. Osim toga ona
imaju tešku manu, koja može da djeluje ubitačno ne bude li uklonjena.« i. »A to je?« upita
Holmes.
»činjenica, da se i sama ta društva boje autoriteta, premda nad njima nema autoriteta«,
odgovori Sam Slater. »Ona su toliko vremena vodila propagandu za svoj demokratski sistem,
da sad i sama u nj vjeruju. Ona vjeruju u svoju vlastitu priču o Pepeljugi, u baiku o
siromašnom čestitom mladiću, koji stiče bogatstvo. To ih, dakako, koči i opterećuje i
određenom količinom sentimentalnog moralnog osjećaja odgovornosti. Moraju da igraju
ulogu oca, kojega su sama izmislila«.
»Samo časak«, upade Holmes. »To nisam pravo razumio«.
Sam Slater položi praznu čašu na stol i turobno mu se osmjehne. »To je ista ona stvar, o
kojoj sam već govorio, ista ona stvar, kojom je opterećen veliki broj, zaista odviše velik broj
naših viših oficira. Sve je to anahronizam prijašnje generacije, odrasle u viktorijanskoj
epohi.
»Ljudi, koji kontroliraju naša velika privredna poduzeća i naši viši oficiri su jedni
drugima zaista veoma slični. Jedni i drugi se služe tim novim društvenim strahom, čiji su

1261
razvoj i sami pomogli, pa ipak iz moralnih skrupula oklijevaju, da se njime posluže u punoj
mjeri. Čini se da je to preostatak iz vremena vik- torijanskog moralizma i iz britanske škole
domovinskog imperijalizma, škole, koja nikad ne bi urođenike mučila na smrt, ukoliko se u
blizini ne bi nalazio kakav misionar, da im dade posljednju pomast«.
Holmes se grčevito nasmije. »Pa to je glupo«.
Jake Delbert se nakašlje, pa i on položi čašu na stol.
»Dakako da je glupo«, potvrdi Sam Slater, mlako se osmje- hnuvši. »Gledajući logično, to
je apsurdnost. Pa ipak svi naši veliki industrijalci i većina naših sadašnjih viših oficira još
uvijek igraju tu ulogu, onu istu očinsku britansku ulogu. Bit će vam jasno, kakvu je
posljedicu moi*ao takav način imati za njihovu kontrolu.
»Socijalni strah je najneizmjerniji pojedinačni izvor moći, koji uopće postoji. Sad, kad je
razoi-en stroj komplementarnog pozitivnog kodeksa, taj je strah uopće jedini izvor idiotske
tri- valitete, kao što je na primjer nevinost prije braka, koju ionako više nitko ne uzima
ozbiljno. To je po prilici isto, kao da čovjek pozove vatrogasce da ugase komadić zapaljena
papira«.
Holmes se ponovo nasmije, ovaj puta tako silno, da mu je smijeh djelovao gotovo kao
napadaj. Zatim opet pomisli na svoju ženu. Smijeh mu se smjesta ugasi i u njem osta samo
osjećaj praznine, osim silnog začuđen ja zbog apsolutne točnosti argumentiranja Sama
Slatera.
»To uopće nije smiješno«, nasmiješi se Sam Slater. »Njihova upravo apsurdno lažna
moralnost prouzrokuje još veće nedostatke i štete u drugom pogledu. Kad uprave svoju moć
na zaista važne probleme, probleme koji zahtijevaju da ih se smjesta riješi, kao na primjer,
treba li da stupimo u rat ili ne treba, onda se to pitanje toliko zamuti uslijed suprotnih
sentimentali- ziranja javnog mišljenja, kao što je na primjer sukob patriotizma i ljubavi
prema miru, da se ne događa ništa, baš ništa. Ti se pojmovi međusobno tako poništavaju,
da ćemo mi na kraju, sa svom našom industrijskom nadmoćnomu sve dotle sjediti i kolebati
amo tamo (premda svatko zna da je rat neizbježiv), sve dok nas netko ne napadne i ne prisili
na borbu — i da tom prilikom dakako za sebe izbije veliku prednost«.
»To je još gore od logične apsurdnosti«, ljutito će Holmes. »To je...« nije mogao da rekne
što.
Sam Slater slegne ramenima.
»To me dovodi do bjesnila«, nadoveže Holmes.
Jake Delbert ponovo zakašlje. »Gospodo«, poče.
»Tako, međutim, ne može dalje«, nastavi Sam Slater. »Nemojte ni pomisliti, da u Rusiji i
u Njemačkoj koncentracija moći i kontrola ne bivaju do kraju iskorištene. Mi moramo ili da
sami sebe oslobodimo naših moralista i da ih nadomjestimo realistima, ili će to umjesto nas
učiniti Rusi i Nijemci, a da o Japancima i ne govorimo. Razumijete li?« Prvi put od kad je
počeo govoriti, izgovorio je te riječi žestoko.
»Gospodo«, ponovo se javi Jake Delbert, skočivši sa stolca. »Oh«, reče, »gospodo, vaše
čaše su prazne. Ne mislite li, da je vrijeme da ih ponovo napunimo? Jeff se još nije vratio. Ja
ću ... ja... ja ću vas poslužiti«.
Nitko se nije nasmijao.
»Došli smo da se zabavimo, gospodo«, nastavi Jake da se šali, »a ne da održimo
sjednicu. To znate, zar ne? Ne mislite li, da bismo možda, eventualno, ako smijem tako
reći...« obojica ga pogledaše posve bezizaržajnih lica i on postepeno zanijemi poput
gramofona, pa ponovo utonu u nervoznu šutnju.
»Žedan sam«, konačno će Jake sav očajan.
Sam Slater mu se osmjehne, očito prezirno, a Jake osjeti, kako ga je stegao grč
bezimena straha.
»Dakako, Jake«, stade ga umirivati Sam Slater, »popijmo još nešto. Popijmo svi još
nešto«.
»No ja još uvijek nešto ne razumijem«, odjednom će Holmes. »Kako je došlo do toga da se
svi boje? Ja se ne bojim, nipošto se ne bojim«. To je posve iskreno rekao. Zagledao je duboko
u sebe. U njemu nije bilo straha.

1261
 Sam Slater slegne ramenima. »To je utjecaj okoline, bar tako pretpostavljam. Psihološki
je to neka vrst subjektivnog identificiranja vlastitoga ja s vanjskim objektom. Neki momci ne
mogu da strijeljaju ptice, jer se uživljuju u dušu ranjene životinje. To je ista stvar«.
Holmes je bio razdražen. »Pa to je glupo«.
»Gospodo«, uporno će Jake Delbert. »Izvolite svoja pića, gospodo«.
»Hvala, Jake«, reče Sam Slater, kao da ga želi umiriti. Sla- terova utjeha je uvijek
sumnjiva, ipak pomisli Jake. »Dakako da je glupo«, odvrati Sam Holmesu. »Nitko i nije
utvrdio da to nije glupo. Pa ipak se događa«.
»Hej«, glasno će Delbert, »dođavola s onom dvojicom, što su zapravo oni?« — »Recite,
Dinamit«, nastavi on, »kako ste uznapredovali s tim novim čovjekom, kako se ono zove —
Prewitt? Jeste li ga već uvjerili, da će za njega biti bolje da boksa?«

1261
 »Tko?« upita Holmes. Prestrašeno se trgnuo. Osjećao je da ga je netko istrgao iz jasnoće
apstraktnosti u konkretnost, koja je bila puna sumnje, u konkretnost, u kojoj Je morao da
primijeni sve te principe. »Ah«, odgovori, »Prewitt. Ne, još nisam. No moji ga ljudi obrađuju«.
»Obrađuju li ga posebnom metodom?« dobaci Slater.
»Da«, oklijevajući reče Holmes.
»To je dobar primjer za moju teoriju. Što mislite, kako dugo bismo mogli upravljati
vojskom, da nemamo podoficira, koji se toliko boje naše kaste, da su pripravni da
tiraniziraju sebi ravne ljude?«
»Mislim da ne bismo mogli odviše dugo«, odgovori Holmes.
»»Tajna leži u tome«, nastavi Sam Slater, »da se svaka kasta navede na to, da se boji one
kaste, koja stoji iznad nje i da prezire onu, koja je ispod nje. Veoma ste razboriti, što ste to
prepustili svojim podoficirima, umjesto da to sami radite. Taj postupak tim jasnije pokazuje
podoficirima ponor između momčadi i oficira«.
»A je li stvar imala bar ikakvo djelovanje?« ustrajao je Jake, skrećući razgovor natrag na
područje konkretnosti, dalje od paklene teorije mladoga Slatera. »Pukovske borbe održavat
će se ove godine u lipnju umjesto u kolovozu. Ove godine nemate toliko vremena kao lani,
da ga natjerate na red, a on dosada još uopće nije popustio, zar ne?«
»Već sam vam rekao da nije«, žestoko odgovori Holmes. Postao je svijestan toga, da je
odjednom opet kapetan. »No ja sam sve to uzeo u obzir. Dobro znam što radim. Zaista, sir«.
»Uvjeren sam u to, mladiću moj«, odgovori Jake s mnogo simpatije. Sad se vratio na
poznato tlo. Mogao je da se usudi da uskoro pogleda Slatera. »Nemojte zaboraviti, sine moj,
da je taj čovjek očito boljševik, pravi vjetropir. Takve ljude ne valja mjeriti običnim mjerilom.
Ja sam čvrsto uvjeren u to, da čovjek treba da vodi svoje ljude, ali boljševike treba međutim
natjeravati. To je jedini način da se s njima izađe na kraj. Ne smiiete nikrda dopustiti da vas
pobijede, jer ćete inače izgubiti ugled kod svojih ljudi i oni će odjednom svi pokušati da vam
se popnu na glavu«.
»Tako je«, dobaci Sam Slater. »Ako se ta stvar već razvila u otvoreni sukob, morate je
izvojevati do kraja. Ne možda zbog toga, što bi stvar sama po sebi bila važna, već zbog
dojma, što ga čini na ljude«.
»Stvar se još nije razvila do otvorenog sukoba«, odgovori Holmes, osjetivši da je zatjeran
u škripac. »Ljudi to u neku ruku rade sami za sebe, a da se ja nisam u to umiješao«. No
onda mu odmah posta jasno, da je sam sebe natjerao u stupicu. »-Time sam kanio reći... «
započe.
»Aha«, naceri se Jake. Sad nije htio da propusti nijedan ubod. Pokazat će on tim mladim
papigama, koji se uvijek zavlače oficiru, najvišem.po činu. Brbljanje o teoriji je samo po sebi
lijepo i dobro, no odlučna je bila samo primjena teorije u praksi. »Ne mislite li, da bi to kod
ljudi moglo izazvati dojam, da se vi želite osloboditi odgovornosti?«
»Ne mislim«, odvrati Holmes. Razumio je što Delbert smjera. »Nikako. Pokušao sam da
svoj cilj postignem uz pomoć podoficira, a da se sam ne umiješam u to, upravo onako kao
što je general rekao.« On kimne Samu Slateru.
»No ja se ne bih samo u to pouzdao«, odgovori Jake. »Ako uskoro ne popusti, tako da se
u punoj mjeri može okoristiti treningom, ne će vam baš biti od osobite koristi, zar ne?«
»Mislim da hoće«, odgovori Holmes. »Ja bih ga prije svega htio da imam za borbu u
Bowlu u narednoj zimskoj sezoni, a ne za četne borbe«. On se mirno osmjehne. Prožeo ga je
osjećaj, da je pobijedio u tom kolu.
»No, dobro«, uporno je nastavljao Jake. »Ako on ne mora da sudjeluje u četnim
borbama, znači da je izvojevao pobjedu, a vi ćete izgubiti ugled pred svojim ljudima, A to baš
nije dobro, zar ne?« obrati se on Slateru. »Nemam li pravo?«
Slater ga je neko vrijeme gledao prije nego što je odgovorio. Sjedio je naslonivši se na
stolac, promatrao obojicu, i znao da se obojica natječu za njegovu suglasnost. To mu je go-
dilo. Jake je, dakako, imao viši čin, ali Jake je bio kukavica i član stare patrijarhalne škole,
s kojom će se i on i njegova generacija neumitno jednoga dana morati upustiti u borbu. A
mladi mu se Holmes sviđao.

1261
 »Da«, reče konačno. »To je točno. A najvažnije je«, nastavi obrativši se Holmesu, »da vi
kao oficir morate izbjegavati ma i sjenu sumnje, da vas je pobijedio obični vojnik. Samo bok-
sanje je posve beznačajno«, završi pogledavši Jakea.
Jake se gradio kao da se i ne obazire na nj. On je izvojevao prolaznu prednost, a osim
toga je promijenio temu razgovora. Za sada je to bilo dovoljno. Zapravo je to bila drskost, da
se on, Pukovnik, mora natezati s kapetanom. »Ne bude li uskoro popustio«, hladno reče
Holmesu, »morat ćete ga slomiti. Drugo vam ništa ne preostaje. Neka osjeti punu težinu
zakona, kako bi bar zimi, kad počne sezona u Bowlu, postao pristupačan razlozima«.
»Razumijem«, odgovori Holmes pun sumnje. Učinilo mu se da je u posljednjoj primjedbi,
što ju je brigadir stavio o boksanju, osjetio njegovu naklonost, ali nije znao, je li dovoljno
siguran, da bi se usudio skočiti u tamu. »No ja ne vjerujem, da će stvar na taj način uspjeti«,
reče odlučivši da se ipak usudi na skok. »Ne vjerujem, da ćemo tog čovjeka moći ukrotiti«.
»Što?« upita Jake, pa pogleda generala. »Dakako da ćete ga moći ukrotiti«.
»Svaki se čovjek dade ukrotiti«, hladno će Sam Slater. »Vi ste oficir«.
»Tako je«, srdačno će Jake. »Ja se još sjećam vremena, kad sam ovdje u Schofieldu
služio kao kapetan. John DillingerI bio je vojnik. Ako je ikada postojao čovjek koji se nije dao
ukrotiti, onda je to bio John Dillinger. Pa ipak smo ga, bogami, ubrzo ukrotili. Ukrotili smo
ga ovdje, upravo ovdje u našem zatvoru. Kladim se da je većinu svog roka službe proveo u
zatvoru«, nezadovoljno će Jake. »Tom se prilikom zakleo, da će izravnati račun sa
Sjedinjenim Državama, pa stajalo ga to i života«.
»Ovo ne zvuči tako, kao da su ga ukrotili«, odvrati Holmes, koji se sad Više nije mogao
povući. »Prema svemu onome, što je izveo kasnije izašavši odavle rekao bih da ga nikad nisu
ukrotili.«
»Pa ipak, ukrotili su ga«, odvrati Jake. »J. E. Hoover i njegovi momci su ga ukrotili. One
noći u Chicagu su ga slomili upravo na dvoje. Isto kao što su slomili i lijepog Floyda II i druge
gangstere«.
»Ubili su ga«, odgovori Holmes. »Nisu ga ukrotili«.
»To je jedno isto«, ljutito će Jake. »Dođavola, gdje je tu razlika?«
»Ne znam«, odvrati Holmes i odluči da će se povući. »Vjerojatno nema razlike«. No znao
je, da ni sam u to ne vjeruje. To je odavao i glas.
»Ne«, umiješa se Sam Slater. »Jake nema pravo. Dakako da postoji velika razlika.
Dillingera nisu nikada ukrotili. Budite pravedni, Jake, pa priznajte, da imam pravo«.
Lice Jake Delberta se napuhne i ppcrveni.
»Vi to ne možete razumjeti«, polako će Sam Slater, »ali ja ga mogu razumjeti. A ja
vjerujem 1 to, da ga i Dinamit može razumjeti«.
Jake se spusti na stolicu, pa podigne čašu do crvena lica i malo gucne. Sam Slater mu
je mirno uzvraćao pogled. »Najvažnije je to, da su ga ubili, kako uvijek ubijaju takve ljude.
Dillinger je imao samo jednu pogrešku, što je bio individualista, a vi, Jake, ne možete to
razumjeti. To je ujedno bio razlog, zbog kojeg su ga morali ubiti. Zločin se nikada ne is-
plaćuje, zar ne?« naceri se on.
Holmes osjeti silno olakšanje, no odjednom, dok je Slater govorio, posta mu jasno, kako
ovakvo raspravljanje, što su ga oni sad vodili — recimo raspravljanje vojnika s podoficirom
— može vojnika da dovede ravno u vojni zatvor, a odande, ako ne promijeni mišljenje, ako
ga oni ne ukrote — da ga korak za korakom neuklonivo dovede onamo, gdje noću u kakvoj
sporednoj uličici čuči u Chevroletu, držeći revolver u ruci, sav za- plašen i čekajući na to, da
bi svaki čas mogle iz tame poletjeti na njega kugle i da bi se sve to moglo dogoditi, dok se

I John Dillinger, zloglasni američki gangster i ubojica,

nazvan »državni neprijatelj broj 1«, ubijen 1934. u Chicagu.
Njegovu su bandu posve uništili
IIagenti FBI.

1261
narod nalazi u miru, a ne usred rata. Bila je to upravo silno jezovita misao i Dinamitu
prijeđe jeza preko leđa. Jedva je mogao da spriječi da mu se misli ne razviju dalje u tom
smjeru, da bi se i njemu moglo nešto isto tako dogoditi. Onda se sjeti onoga, što je Slater
govorio o mladićima, koji ne mogu da pucaju u ptice. Učini mu se kao da je sve oko njega
nekako neobično 1 nestvarno. Eto, tu čovjek može da vidi, kolika snaga leži u mislima. A sve
je to proisteklo iz tako nevinog početka.
»Kapetane«, reče mu Jake prigušenim glasom, »dajem vam izričitu zapovijed da s tim
Prewittom postupate sa svom zakonskom strogošću, ako ne popusti prije nego što bude
prekasno za četne borbe«.
»Ja sam to sam već davno odlučio, sir«, odgovori Holmes. »Samo što sam dosad mislio,
da to možda ne će biti potrebno«, Osjetio je malo samilosti prema tom siromašnom starom
hvališi.
»Bit će potrebno«, brutalno reče Jake. »Možete se pouzdati u mene. I to je izravna
zapovijed, kapetane.« On se nasloni na svoj stolac.
Holmes međutim nije osjetio ni trunka bojazni. Položaj majora kod puka, što ga je želio
postići, nije bio ništa u uspore- đenju s dužnošću kod štaba brigade. Pa sve ako iz toga i ne
bude ništa, Delbert mu nije mogao nauditi, dokle god je stajao pod zaštitom Sama Slatera.
»Najvažnije je to«, reče Sam Slater, koji se kao učitelj mačevanja umiješao
iskorišćavajući stanku u borbi svojih učenika, da bi im dao daljnje poduke. »Najvažnije jeste
da se čovjek sjeti logike, koja se skriva iza toga. Vi ne biste nekoj tvrdoglavoj mazgi dopustili
da zaustavi cijelu karavanu, koja nosi zalihe za planinu Waianae, zar ne? Kad je ne biste
mogli natjerati na to da pođe dalje, bacili biste je u ponor, zar ne?«
»Tako je«, potvrdi Holmes.
»To je sve«.
»Da, to je sve, zar ne?« nervozno upita Holmes. »Treba uvijek misliti na većinu i na
konačni cilj, ne? Možda čovjek mora da u interesu zajednice bude i okrutan. Nije li tako?«
»Upravo tako«, odvrati Sam Slater s nekim neobičnim, upravo ženskim zadovoljstvom.
»Tko vodi mora i da bude okrutan«.
»Da«, reče Holmes. Odjednom mu se učini, kao da ga je netko zaveo. Takav osjećaj mora
da ima i žena.
»Vi brzo učite«, reče mu Slater.
Poslije toga nije više Jake pokušavao da promijeni temu. Sam Slater smjesta ponovo
prijeđe na svoju teoriju. Sad je govorio gotovo brzo. Njih dvojica su još uvijek razgovarala,
kad su stigla ona dva majora iz puka. Obojica se prestrašiše, ugledavši generala, a onda
nestadoše da se malo okrijepe. Zatim su se vratili i kada su ustanovili, da se još uvijek
general na njih ne obazire, otišli su opet da nešto popiju.
Njih su dvojica još uvijek razgovarala, pa i kad se viši vodnik Jefferson vratio sa
ženama. I dalje su nastavili da govore. Holmes je napeto slušao. Znao je, da ga je Prewitt
doveo u položaj, iz kojega su bila samo dva izlaza: ili da nastavi ili da se povuče. Sam Slater
mu je razlagao svoj utješni credo, što ga je sam razvio, kad se jednom nalazio u sličnom
položaju. Za vrijeme tog pripovijedanja oči mu sinu novim sjajem.
Dvije krupne žene, koje su sjele na njihova koljena, pile su i slušale ne razumijevajući
ništa. Jake i obojica majora već su davno odustali da prate razgovor i povukli se u stražnje
sobe, da se posvete pravoj svrsi današnje večeri.
Holmes je, međutim, gotovo zaboravio na tu svrhu. Razgovor mu je otvorio mnogo novih
perspektiva. Bilo je tu stvari, o kojima dosad nije ništa ni slutio. Koncentrirao se svom sna-
gom, ali je uspijevao da hvata samo kratke trenutke, prije nego što bi se oblaci ponovo
sklopili iznad saznanja. Neprekidno se međutim pojavljivalo nešto novo i on bi povjerovao,
da će poslije moći sve da razumije.
»Razbor je najveće otkriće čovječanstva«, govorio je Slater, »a istodobno je to nešto, na
što se ljudi najmanje obaziru i čime

1261
se vrlo rijetko koriste. Nije, dakle, čudo, da se razboriti i osjetljivi ljude ogorče i razočaraju.«
»Uvijek sam tako mislio o tome,« uzbuđeno će Holmes. »Cio sam svoj život stvar gledao u
tom svijetu, ali uvijek izdaleka.«
»Temelj svega je strah«, nasmiješi se Sam Slater. »Strah je ključ svega. Čim jednom
razabereš stepen straha u nekom čovjeku možeš nepogrešivo unaprijed reći, koliko
povjerenja možeš u njega imati i dokle će te on slijediti u tvom nastupanju. Naredni se
korak, dakako, sastoji u tome da se bojazan izazove umjetno. Ona sama po sebi uvijek
postoji, pa je naša zadaća samo da je probudimo. Što veći strah, to je i veća mogućnost
kontrole«.
»Kakav je to strah?« upita Japanka, koja je sjedila na naslonu Slaterova stolca.
»To je bojazan«, nasmiješi se Slater.
»Čuj«, reče Kineskinja na Holmesovu koljenu. »Što je to s vama dvojicom?«
»Baš ništa«, odvrati Sam Slater.
»Vi nas ne trpite, možda nas ne trpite?« upita Japanka.
»Ne, ne, draga«, odvrati Sam Slater. »Vi ste divne dame«.
»Ti se ne ljutiš na mene, zar ne?« upita Kineskinja Holmesa.
»A zašto da se ljutim?«
»Ne znam. Možda radim nešto što ti ne voliš?«
»Dođi, Iris«, reče Japanka. »Neka odu dođavola. Idemo potražiti onog starog sijedog
debeljka. On je s Beaulah. Možda ćemo se malo s njime našaliti«.
Iris ustane. »Ja ništa ne učinila da povrijedim tvoj osjećaj?« laskavo će Holmesu.
»Ne, nikako«, odgovori Holmes.
»Eto vidite,« nakesi se Sam Slater, kad su žene iščezle.. »Vidite li što mislim pod
bojazni?«
Holmes se nasmije.
»Znate li«, nastavi Slater, »ja sam već stotinu puta pokušao da sve to protumačim
starom Jakeu. Tumačio sam mu neprekidno, sve otkad sam stigao na ovaj otok. Jake
raspolažu velikim sposobnostima, ali bi morao samo da nauči, da ih iskoristi«.
»Prilično je star«, oprezno odvrati Holmes.

1261
 »Odviše star«, potvrdi Slater. »Ako sam ikad vidio čovjeka, koji je u tami izgubio put i ne
može ga više pronaći, onda je to čestiti stari Jake. A pritom bi čovjek zapravo morao misliti,
da ako je itko svojim porijeklom i svojom naobrazbom predestiniran zato, da spozna znakove
vremena, da bi to morao biti Jake Delbert. No on se još uvijek boji. Boji se i još uvijek je
toliko moralist da vjeruje u one sentimentalne dnevne zapovijedi, što ih daje svojim četama,
umjesto da pokuša pomoći čovječanstvu. Onda traži olakšanje u tim momačkim večerama,
kao da bi jednostavno mogao poći na zahod, kad mu se duševna crijeva napune.
»Nemojte me krivo razumjeti, ja nikako nisam protivnik takvih momačkih večeri. Meni
se čini krasnim i ja uživam u njima. Ali sve u svoje vrijeme. Čovjek ne može, međutim, takve
večeri učiniti sadržajem svoga života, a da pritom posve ne propadne. Čovjek treba da ima
nešto što je veće od njega samoga u što može da vjeruje«.
»Upravo to«, uzbuđeno će Holmes. »Nešto većega nego što je on sam. A gdje bi to mogao
danas pronaći na cijelom svijetu?«
»Nigdje«, odvrati Slater, »osim u razboru. Vi znate, Dinamit, da ste za kapetana prilično
stari, ali za majora biste još uvijek bili prilično mladi. I ja sam u vašim godinama bio samo
major, razumijete li. U ono vrijeme nisam još počeo s time da učim novu logiku. Da me pod
svoje okrilje nije uzeo neki pametan čovjek, ja bih još uvijek bio major, a jednoga dana
postao bih Jake Delbert«.
»Ali razlika između vas dvojice je u tome«, ubaci Holmes, »što ste vi bili pripravni da
slušate razbor, kad ste ga konačno otkrili«.
»Točno«, potvrdi Sam Slater. »U našem zvanju danas se osjeća neizbježna potreba za
pomlatkom, koji bi bio sposoban da nauči lekciju. Kasnije ćemo takav pomladak još nužnije
trebati. Njemu će se otvoriti zaista sve mogućnosti«.
»Ne marim ja za čin«, reče Holmes. Znao je da je to već jednom prije rekao, ali ovaj put
je to bila istina. Sad je govorio posve iskreno. »Jedino što ja želim«, reče, »jeste, da zaista pod
nogama osjetim čvrsto tlo, temelj, na kojem može da stoji čovjek kao misaono biće; ja želim
zdravu logiku, koja me ne će ostaviti na cjedilu. Dajte mi to i dođavola sa činom«.
»Upravo tako sam i ja osjećao«, reče Sam Slater, pa se osmjehne svojim blijedim
smiješkom. »Znate, ja bih mogao trebati čovjeka kakav ste vi. Moj je štab, bogami, pun
glupana. Trebam bar jednog dobrog čovjeka. Kako bi vam se svidjelo, da vas premjestimo u
brigadu, i da ondje radite za mene?«
»Ako zaista mislite, da bih za to bio prikladan?« skromno odvrati Holmes. Mislio je, što li
će na to reći Karen. Da je bilo po njenoj volji, on nikad ne bi sudjelovao u takvim momačkim
večerama. A onda, što bi bilo od njega? Mogao je da sebi predoči lice Jake Delberta!
»Dakako. Bogami«, odvrati Sam Slater. »Ako želite taj položaj, možete ga dobiti,
razumijete li? Sutra ću se za to pobrinuti. Znate li«, nadoveže zatim, »pripovijest s tim
Prewittom je stvarno samo utoliko važna, ukoliko se odnosi na vašu ličnu karijeru. Ne za
kolo boksača, pa čak ni za vaš prestiž. Zapravo ona nije ništa drugo osim prilika, da se
iskuša i razvije snaga vašeg karaktera«.
»S toga stajališta ja to još nikad nisam promatrao«.
»Ne vjerujem, da bi bilo u vašem interesu da se date premjestiti, prije nego što posve ne
dokrajčite tu stvar. Onda, kad to svršite i kad budete premješteni, mogli biste se odreći
cijelog tog prokletog boksanja. Mi možemo vašu energiju bolje upotrebiti«.
»Da, to bih mogao učiniti«, odvrati Holmes, pitajući sama sebe, bi li zaista volio da
prestane biti boksački trener.
»No«, reče sam Slater, nakesi se i ustane. »Htio bih da još nešto popijem. Držim da smo
prilično dugo brbljali, zar ne? Tratimo dragocjeno vrijeme, ne? Idem da potražim te proklete
žene« On posegnu za bocom sode. Odjednom više nije bio filozof. Činilo se, da je jedan dio
njegova bića iskopčan, kao što čovjek zatvara pipu na vodovodu.
Kapetan Holmes se začudio, a onda se gotovo prestrašio, jer on nije mogao da tako lako
sve to zaboravi. Vidio je sliku nove moći, koja bi stvorila potpuno novi svijet, svijet s realnim
duhom, koji bi se temeljio na razboru, a ne na brbljarijama moralista. Bio je to cilj, koji će se
u praksi pokazati pravilnim. Njegov je temelj bila realistična moć. Moć puna dobrote, koja je
raspolagala svim mogućnostima da čini dobro i da čovječanstvo odvede na nove visine,

1261
usprkos tvrdoglavosti i tromosti ljudi. Moć, u čijoj je dobroti ležala neka tragika, jer mase,
koje nisu željele ništa drugo, već da se odaju bludu i da pune želuce, uvijek će krivo
razumjeti tu moć. Opravdat će je samo povijest. Životi velikih ljudi i povijest velikih ideja bili
su uvijek tragični. Mišići u Holmesovu tijelu grčevito se stegnuše. Posve ga ispuni želja, da
glasno krikne, želja, koja ga nije podišla sve od djetinjstva. Kako je Slater sve to mogao da
zatvori, kao što se zatvara pipa na vodovodu?
Onda mu odjednom posta jasno, da on sumnja. Tek čas prije bio je naučio, a sad je već
počeo sumnjati i to ga je još više zaplašilo. Zar je logika i dalje ostajala logikom, ako je
čovjek mogao u nju posumnjati?
Za Slatera to već odavno nije ništa novo, reče sam sebi. On se na to naučio. Dakako, da
on može prekinuti misli, čim us- htjedne. Samo za tebe je to novo, i u tom leži cijela stvar.
Zadržao si stari običaj da sumnjaš. To je sve. Volio bi znati, je li i Sam Slater sumnjao, kad
je to prvi put čuo? Dakako da je sumnjao, reče sam sebi, ali nekako poče i u to dvojiti. A što
onda, ako Slater nije nikada sumnjao? Što onda? On pomisli da upita Slatera je li ikada
sumnjao, ali mu srce odjednom poče drhtati. Ne samo da je osjećao bojazan, već je upravo
osjećao strah. Bojao se, da svojim pitanjem ne bi odao da ne vjeruje u stvar.
Odjednom mu posta jasno, da ne sumnja u logiku, već u samoga sebe. Sumnjao je,
raspolaže li sposobnošću da ikada prestane sumnjati. Možda se Slater u njemu prevario?
A ako se Slater vara, onda ni Slaterova logika nije valjala, zar ne? Kapetan Holmes osjeti
da mu se vraća onaj stari ponor bez dna. Ispod njegovih nogu i opet je nestajalo tla.
Što bi se dogodilo, da njegova žena nije odbila da mu skuha večeru i da nije izašla sa
svojim bogatim građaninom?
Što bi se dogodilo, da ga je Jake Delbert unaprijed upoznao s time da će te večeri biti
prisutan general i da mu je na taj način dao priliku da se uplaši?
A što onda, da Sam Slater nije imao namjeru da malo bočne Jakea?
Kapetan Holmes je odjednom posve jasno vidio, da bi u tom slučaju on sam bio posve
drukčiji i da bi se sve posve drukčije odigralo. Kad mu je Slater pružio novu čašu s
whiskyjem, Holmesu zadrhće ruka.
»Dođite«, osmjehne se Slater. »Svi su oni tu u susjednoj sobi«.
»Molim, dakako«, odvrati kapetan Holmes i pođe za njim. Nadao se da general nije
opazio njegovo drhtanje. Pitao je sam sebe, hoće li se i Sam Slater sutra sjetiti svega toga.
Pitao se. nadalje, nije li taj razgovor, koji je imao da potrese svijet, bio u stvari samo
razgovor, koji je potresao jedino Holmesa i Slatera? A pitao je sama sebe konačno i to, zašto
se zemlja nikad ne zaustavi i ne dopusti da čvrsto stanemo na nju?
On pogleda ljude u sobi, pukovnika koji je ispružen ležao na postelji i pio, ženu, koja je
pila s njime, oba majora, starijeg vodnika Jeffersona, koji je na poslužavniku nudio čaše s
pićem, Sama Slatera, koji je, smijući se, odabirao ženu, te konačno ženu, koju je sam
odabrao. Nije ju poznavao. Nikoga,nije poznavao. Sam se sebi učinio čovjekom, koji gleda s
prozora nebodera, niz cijelu visinu stijene, koja kao da neprekidno postaje kraćom i sve se
više povlači, sve dolje do ulice, gdje se dadu razabrati divno sitna kola, koja se poput kukaca
pomiču na ulici, kao čovjek, koji mora sad da povuče glavu ili da skoči dolje.
Nemoj to učiniti, Holmes. Ti si već bio na toj ulici. Ona ne vodi nikamo. To je ulica, koja
te je dovela ovamo. Radi se samo o tome da čovjek vjeruje. Ti moraš vjerovati. Moraš imati
povjerenja. To je odgovor. Jedini odgovor.
I tako on pogleda Sama Slatera i povjeruje. Pogledao je Sama Slatera iz Sheboygana,
koji se zabavljao, kao što žena, malo za- plašeno, no još uvijek puna nade gleda muškarca,
kojemu je do1 pustila da je zavede, kojemu se podala, a on ju je uzeo, a onda se okrenuo i
počeo hrkati. Znao je da u svemu tome mora da negdje leži logika. Nikako nije moglo biti sve
samo slučajno.
Sutra ću kupiti novi aparat za miješanje i donijeti ga u kuhinju, prije nego što ona dođe
kući. Stroj će biti prva stvar, što će opaziti, kad uđe u kuhinju. Odmah ću znati što je na
stvari.
On ustane, lako zatetura i odvede čvrstu Kineskinju u jednu od stražnjih soba.

1261
DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Čovjek, za čiju se dobrobit, kako se čini, svatko brinuo, nije sam uopće bio zabrinut.
Nije čak nijedan trenutak shvatio, da je grešnik. Nije to shvatio ni onda, kad se uspinjao uz
stepenice New Congress hotela.
Prew se iznova prepustio osjećaju, da je na dopustu. To mu je govorilo, da je život bio
odgođen do narednog jutra i da će sutra opet moći razmišljati o tome da je grešnik, a da je
sad najbolje, da ničemu ne dopusti da mu pokvari ono, što je sad imalo doći. Možda nikad
više ne će moći da postane trubljač. Dobro, ništa zato. Moći će, međutim, da dobije bar ovo,
a ovo će mu pomoći, da ispuni prazninu. Bit će bolje da pomno uznastoji da se prihvati toga,
jer bi to jednoga dana, veoma skoro, mogao da silno nužno ustreba. Upravo u tom času
misao na Lorenu bila mu je preča od svega drugoga.
To je bilo ime za tebe, Lorena! Nije to bilo ime što ga nose kurve, već zaista pravo žensko
ime, Lorena. Za njega je, dok ga je tiho sam sebi izgovarao, imalo posebni, posve lični zvuk,
kao da se nikad prije toga nijedna žena nije tako zvala. Dovraga, mogao se dati premjestiti iz
te sportske čete. Tko će mu to spriječiti? Prijeći u kakvu pravu vojnu jedinicu, pa ponovo
obavljati zaista strogu službu, još jednom biti promaknut za vodnika, jer bi taj čin sad opet
imao neko značenje.
No onda mu pade na um, da ne će moći dobiti premještaj lz te jedinice.
Pa lijepo, onda, dakle, ne će dobiti premještaj. Što onda? Sto to znači? Baš ništa. Za
godinu dana sve će proći. Ona je ionako nakanila, da će raditi samo još jednu godinu dana,
zar ne? Onda ćeš i ti imati pravo, da se ukrcaš natrag u Sjedinjene Države, za godinu dana,
računajući od danas, do godine u isto vrijeme, u 1942. On sav sretan čvrsto zakuca na
čelična vrata.
U mislima je odjednom mogao da pred sobom vidi svoj život u budućnosti. Služit će u
nekom malom garnizonu, u kojem besposleno prolaze dani, na primjer u JeffersonovimI
kasarnama ili u Fort Rileyu. Kasarna će biti sagrađena od čvrste opeke, trava uvijek
pokošena, a putovi lijepo uređeni pod dugim popodnevnim sjenama starih hrastova. To je
drveće postojalo još onda, kad su Georgea Armstronga Custera II Sioux Indijanci skalpirali.
Ako se obaveže za još jedan rok službe, odabrat će samo onakvo mjesto, u kojem su i
podoficirski stanovi sagrađeni od opeke, a ne da su tako trošne daščare, kakve su ovdje.
Odabrat će takav garnizon, gdje će moći da Lorenu uvede u zajednicu i u malo društvo, što
su ga sačinjavali oženjeni podoficiri i održavali ga samo za sebe.
Nisu li svi stari iskusni momci kao što je Pete Karelsen govorili, da su kurve najbolje
žene? Nisu li govorili, da kurve, koje su jednom živjele u najdubljoj močvari, umiju bolje oci-
jeniti sitne ljepote života? Mnogi su stari vojnici uzimali kurve za žene. Pogledaj samo
staroga Dhoma. Njegova žena je urođenica. Ona ne važi. To bi bilo isto tako, kao da si oženio
Vio- letu. Ti se, međutim, ne želiš oženiti Violetom, ti se želiš oženiti Lorenom. Ako ona traži
udobnost i sigurnost, ne će ih nigdje lakše naći nego u kakvom zabačenom stalnom

I Thomas Jefferson, treći predsjednik USA rođen 1743. Prije

izbora za predsjednika postao je poznat kao borac za slobodu
i nezavisnost USA, te Je bio izabran i u odbor za sastavljanje
Povelje o nezavisnosti, koju je 1776. sam i napisao uz kasnije
nadopune i ispravke drugih.
II George Armstrong Custer (1839—1876) američki vojnik,
prvak graničarskih ekspedicija protiv Indijanaca. Poginuo je u toku
borbe oko ugušenja ustanka Siouxa 1 Cheynnea na poznatom
Custerovu brežuljku.

1261
garnizonu, koji je već šezdeset i devet godina uvijek jednak i koji će takav ostati još daljnjih
šezdeset i devet godina.

1261
 Dovraga, ona bi se već i sada, danas, mogla udati za nj, pa nastaviti da radi još godinu
dana, kako je i kanila. Njemu je to bilo posve svejedno. Dosad mu u životu čestitost nije
nimalo koristila. Za čestitost i petnaest centi može da čovjek kupi čašu

1261
 piva. Čestitost i njezine ostarjele zagovornice, koje pokušavaju da sakriju svoju vlastitu
mladost, kad su one također živjele, jer živjeti je uvijek značilo i malu opsjenu. Kad si živa,
ljudima je u tvom društvu uvijek malo neugodno. A za vas, moje dame, to je sve.
»Gle, Prew!«
Gospođa Kipfer ga ljupkom kretnjom pusti da uđe.
»Nikako nisam očekivala da ću vas tako skoro opet vidjeti. To je zaista iznenađenje!«
»Kako ide posao?« osmjehne se on, dok ga je u valovima obavijala ta gusta cirkuska
atmosfera puna pilovine. Gospođa Kipfer je izgledala kao da je malo uznemirena. Grudi u
ste- zniku nisu joj zbog toga, doduše, klonule, već je i dalje bila ona dama s oglasa za
International Sterling srebrna jedala, snimana za nekog primanja ili dok je sjedila na čelu
mučne večere, priređene za nekog pijanog gosta, kojega je njezin muž doveo kući.
»Nije li to strašno?« upita ona.
Obje su čekaonice bile pune. Muškarci su prolazili kroz predvorje smijući se. Oba
glazbena automata su se borila jedan s drugim. Uznojene djevojke lupale su vratima. Na
podu su klopotale visoke petice. Cio je metež podsjećao na kakvu tvornicu oružja u punom
pogonu. Jak miris različitih parfema miješao se s oblacima cigareta. Neki muški glas
pokušavao je, da se, napol pijan, natječe s glazbenim automatom u drugoj čekaonici, a s
protivnoga kraja hodnika doviknu neki izmoreni glas: »Ručnike!«
»Čovjek bi nas gotovo mogao zamijeniti sa stranačkim danom republikanaca u
Philadelphiji, zar ne?«, umorno upita gospođa Kipfer.
»Čak i s kongresom Američke nacionalne legije u Detroitu«, odvrati Prew.
»O ne, molim, to ne!«
»Ručnike!«
Gospođa Kipfer se trgne. »Petunia! Josette treba ručnike. Na broju sedam«.
»U redu«. Krupna crna masa ženskoga sala pokrenu se hladnokrvno. Petunia je bila
ravnodušna čak i prema slamnatoj kapici i maloj pregačici, kojom su je ukrasili.
»Pogledaj odmah, da li još tkogod treba ručnike!« Gospođa Kipfer je potapša po obrazu
posve odsutna duhom. »Požuri se, Petunia. Ona se zaista tako zove. Nije li to strašno? Posve
kao u filmu. No ja ne znam što bih bez nje. Minerva ja t^ko razmažena. Danas je bolesna.
Na dan isplate je uvijek bolesna. Od nje

26 Odsada do vječnosti
3
Johny Mack Brown, Tom Tyler, Gene Autry, Roy Rogers — popularni glumci
401
cowboyskih filmova.
1 Hlllbilly song melodiozna pjesma živog ritma, u neku ruku narodne pjesme
stanovnika planinskih predjela Sjedinjenih Država Amerike.
1
Astor, poznata newyorška milijunašica obitelj, vlasnik brojnih zgrada
3
U originalu >»Prettyboy Floyd«, zloglasni 17-godišnji gangster iz Chi- caga, kome je
američka Štampa dala žalosnu popularnost. Ubijen je u borbi 8 agentima FBI.
uopće nemam nikakve koristi«. Ona duboko uzdahne. »Ta Mi nerva! Znate, ja imam samo
njih dvije. Service Rooms imaju najmanje četiri djevojke. Ali to je dakako i najveća kuća u
gradu!«
»Gdje je Lorena?« upita Prew.
Gospođa Kipfer mu lako dodirnu ruku i pogleda ga postrance pogledom punim sjaja i
razumijevanja. »Ali Prew! Pa valjda niste na dan isplate došli ovamo specijalno zbog nje?
Kako ste to napravili; jeste li uzajmili novac? Samo da danas dođete ovamo i da se sastanete
s Lorenom?«
»Zašto da uzajmljujem?« ukočeno odvrati Prew. Osjetio je, kako mu se istodobno
ukočuje gornja usnica i zatiljak. »Da kažem istinu«, nastavi on ukočeno, »danas sam u igri
dobio nešto novaca i odlučio da odem u grad, prije nego što sve izgubim«.
»No, to je zaista veoma pametno za vas!« Gospođa Kipfer mu se osmjehne, sagnuvši
glavu malo u stranu. »Koliko ste dobili, dragi moj?«
Prew osjeti, kako je neki pusti strah prorezao njegovu raz- draženost u dvije polovice i
kako su te polovice pale na pod, i od njih ne osta ništa osim potpune praznine. Brzo
posegnu za lisnicom, kao što čini čovjek, koji mora da prebroji novac, da bi ustanovio koliko
ima. Lisnica je bila još ovdje. On odahne.

1261
 »Oh«, reče, »oko stotinu«.
»To nije loše, zar ne?«
»Skromno je«, odgovori Prew. Sjetio se, da je od onih dvadeset dolara već izdao jedan
dolar. Njime je platio dvije čaše whiskyja, koje su mu trebale pomoći, da zatvori vrata u
svojoj nutrini. (Ima prilika, u kojima je bezuvjetno potrebno, da se ta vrata zatvore, ali se
šarniri često i lako zaglave.) Preostalo mu je još svega devetnaest dolara. Odbije li od toga još
jedan dolar za taksi ovamo i natrag (ovaj put se nije smio izvrći pogibelji, da se pokuša
vratiti zaustavljajući automobile), preostalo mu je još osamnaest dolara. Od toga će petnaest
dolara trebati za cijelu noć, a tri dolara sad za jednu brzu vožnju. Na whisky ne smije ni
misliti. Za to je imao premalo novaca.
Gospođa Kipfer mu se još uvijek smiješila onako sa strane. »Znate li, dragi, ja se veoma
divim vašem ukusu, samo što na dan isplate postoji silna potražnja za Lorenom. U čekaonici
su još slobodne dvije ili tri druge djevojke«.
»Samo časak«, odvrati on. Podišla ga je želja da joj se nasmije. »Meni se ne žuri. Samo
mi recite gdje da je nađem?«
Gospođa Kipfer se osmjehne i slegne ramenima. »Vrlo dobro. Ona je u broju devet.
Ravno hodnikom. Najbolje' će biti da po- čekate i da je uhvatite u predvorju. Molim,
oprostite mi sada, zovu me na vrata!«
On se naceri za njom. I nadalje je imao želju: <ja joj se nasmije, jer ona ni izdaleka nije
znala sve, što je mislila da zna.
»Zao mi je, momci«, čuo je gospođu Kipfer, kako govori kroz rupicu na vratima, »ali ovdje
je sve zaposjednuto«.
»Ništa nije više slobodno?«
»Zaista mi je veoma žao!«
»No«, reče. »Osjećate li tako, samo nastavite. Meni je žao«.
»Ah, Prew«, doviknu zatim.
»Da?«
»Pijani kao batina«, šapne ona, vraćajući se k njemu. »Htjela sam vas upitati, kako živi
vodnik Warden?«
»Tko?«
»Milt Warden. On je još uvijek u vašoj četi, zar ne?«
»Jeste, dakako«.
»Već tako dugo nije bio ovdje, da sam pomislila da je možda premješten u Sjedinjene
Države. Molim, hoćete li mu izručiti moj pozdrav?«
»Hoću. Dakako«, odvrati Prew. »Učinit ću to«. I zaista će to učiniti? Nakon prozivke poći
će k Wardenu i izručiti mu te pozdrave.
»Znate li«, reče gospođa Kipfer, »vi momci biste morali biti sretni što imate takvog
čovjeka za četnog starješinu«.
»Zaista?« upita Prew. »Da, i meni se to čini. Da, da, zapravo tako svi misle«. Gle, gle,
pomisli on, gle! Upravo Warden! Gle, gle! Zar nikad kraja čudesima?
Vrata sobe broj devet bila su otvorena, iz nje je upravo izlazio neki tehnički pomorski
vodnik, vežući kravatu. Bilo je pravo čudo, kako je svaka pojedinost na tom čovjeku bila za
Prewa posve jasna i izrazita. Sav zamišljen gledao je za njim, kako se udaljuje hodnikom.
Iza njega izađe Lorena. Kretala se brzo, a njezine tanke visoke petice klepetale su pravi
staccato. On je odjednom ugleda i srce mu zaigra. Učinilo mu se kao da nije živa, već da je
to slika u naravnoj veličini, snimljena upravo kad je koraknula, a onda ravno iz slike stupila
u hodnik.
Istom rukom, u kojoj je držala bijelu markicu za igranje pokera, pridržavala je i svoju
otvorenu haljinu. U drugoj ruci balansirala je bocu punu neke tamne tekućine, kao što
konobarica nosi kavu bojeći se da je ne prelije. Koracala je brzo i izvila ramena u stranu da
prođe kraj njega u uskom krcatom hodniku.
»Hej«, reče on, »Loreno!«
»Halo, dragi moj«, odvrati ona.
»Hej, samo časak!«

1261
 »Moram se žuriti, dragi. Prije tebe će doći još trojica ili četvorica«. No onda ga pogleda i
zastane. »Ah, to si ti. Dobar dan. Kako je?« Ona zaviri niz hodnik.
»Kako je?« Je li to bilo sve što mu je imala reći? Sav očajan projuri on cijelu jednu
vječnost kroz svoju dušu, koja mu se odjednom učini posve pustom. »Dobro«, mlako
odgovori, »a kako živiš ti?«
»No, to je lijepo«, reče Lorena i pogleda niz hodnik. »Cuj, dragi. S tobom ću se moći
baviti« — ona pogleda na sat — »recimo za pola sata! To je sve što mogu učiniti, dragi,
zaista!«
»U redu«, odvrati Prew, osjećajući kako mu se grlo steglo. kao da je progutao zrno
alauna. »Reci«, nastavi on. Morao se silno napregnuti da izgovori tu riječ. »Reci, sjećaš li se ti
mene uopće?«
»Dakako da te se sjećam, mala ludo«, odvrati ona nagnuvši se nati'ag, da bi bolje mogla
pogledati kroz hodnik. »Zar si mislio da bi te mogla zaboraviti? Ali čuj, sad'se ne mogu s
tobom razgovarati. Mogao bi se vratiti za jedan sat. Zašto ne bi to učinio?«
»No, dobro, ostavimo to dođavola«, reče on i uzmakne. U duši je još uvijek bio posve
prazan.
»Mislim da ni to ne bi išlo«, reče Lorena. »Vjerojatno će ih onda čekati još više od četiri«.
»Vjerojatno. Gospođa Kipfer mi je rekla, kako si ti obljubljena. Nemoj na to više misliti.
Ne bih htio da ti oduzmem tvoju zaradu«.
»Znaš što«, reče ona i pogleda niz hodnik. »Ne vidim nikoga od onih koji čekaju na mene,
pa bih te možda ipak mogla odmah povesti. Što misliš o tome?«
»Nije potrebno da mi daješ neku prednost«.
Lorena ga tek sada prvi put zaista pogleda. Prvi put oži- vješe njezine oči i ispuniše se
zabrinitošću, kao da tek sada vidi nešto drugo, a ne neku običnu mušteriju. »Ne budi takav.
Što si zapravo očekivao?«
»Ni sam ne znam«.
»Jednostavno si odabrao loše vrijeme. Ti znaš, da ovdje radim. Bar bi morao to da znaš!«
»Dakako«, kimnu on. »Ja sam onaj momak, koji je prije tri dana bio ovdje i cijelu noć
spavao s tobom, pa ti lijepo i pristojno obećao, da će se dana's vratiti, kako bi opet mogao
cijelu noć ostati kraj tebe. Sjećaš li se? Ja sam onaj momak, koji je s tobom ležao u postelji i
skoro tri sata razgovarao s tobom«.
»Dakako da se sjećam«.
»Dovraga, ne možeš se sjetiti ni kako se zovem«.
»Naravno da se mogu. Zoveš se Prew. Razgovarali smo o tome, kako sam došla u taj
bordel. No, eto. Vidiš li, da se, sjećam?«
»Vidim«, odvrati Prew.
»Čuj me. Idi na broj devet i počekaj me ondje. Ja ću se vratiti za jedan časak. Dok
čekaš, možeš se razodjeti«.
»Ne, hvala. Radije ću počekati, ako te to ne smeta. Nikad nisam mnogo mario za
serijsku proizvodnju«.
Ona se opet po treći put maknu da ode, no onda se vrati i pogleda mu ravno u lice, ali
pogled joj je i dalje klizio s njega. »Ni to ne će ići, Prew«, blago će ona. »Ja sam već zauzeta za
cijelu ovu noć«.
»Što!« Prew odjednom osjeti, da su mu se usta posve osušila, pa maknu usnama, da bi
ih ovlažio. »To mi nisi rekla. Rekla si mi... Što to zapravo znači to okolišanje?«
»Onda to još nisam znala«, razjasni Lorena veoma strpljivo. »Danas je dan isplate. To
znaš. Toga dana ja zarađujem \jiše novaca, nego cijela tri posljednja tjedna u mjesecu«,
nastavi ona, mašući bijelom markicom pred njegovim očima. »Ovamo dolazi skupina
štapskih oficira iz Fort Shaftera. Oni su unajmili gotovo cijeli lokal. Jutros su nazvali
gospođu Kipfer i specijalno zatražili mene«.
»Ali ti si mi već zadala riječ«, usprotivi se on. »Zašto joj to nisi rekla?« Što to radiš?
Prosjačiš? upita sam sebe. Zar ne vidiš da ovdje nisi poželjan? I onako si već izgubio gotovo
sve. Trebaš li i to da izgubiš?
»Čuj me«, reče Lorena sva smetena, »zar to ne možeš razumjeti? Kad dođu ove velike
zvijeri, gospođa Kipfer zatvori za njih cijeli lokal. Što misliš, kako bi izgledalo, da ih obični
vojnici vide ovdje?«

1261
 Da, pomisli on, ta kuja, ta ušljiva kuja je to cijelo vrijeme znala. »Marim ja zato, kako bi
to izgledalo, baš marim za to?« Između njih se laktima progura neki visoki vojnik u građan-
skom odijelu, dovoljno tust, da bi mogao biti kuhar. Prew ga pogleda s mnogo nade.
»Dođavola, što to radiš, kujin sine!« reče,

1261
ali visoki se momak ne okrenu. Prokletstvo, pomisli, ne uspijeva mi čak ni da nekog
uvrijedim. Ah, prokletstvo!
»Ne bi mogao ući, ni da sam odbila poziv«, nastavi Lorena. »Ja bih samo izgubila zaradu
i to ni za što. Kad dođu oni iz Shaftera plaćaju veoma dobro. Oni razbacuju novac, kao da
su novčanice listovi salate. Što je za njih pedeset dolara? Djevojke zarađuju te noći više nego
cio obični tjedan. Zao mi je, Prew, ali što bih inače mogla da učinim?«
»Zao ti je? A što misliš, što se u meni odigrava? Zao joj je«, reče, »veoma joj je žao. Ja
sam pak čekao na to, kao što dijete čeka na božično drvce«. Zašto ne držiš jezik za zubima,
Prewitt? Zar uopće više nemaš ponosa?
»Zao mi je. Ali ti nemaš nikakva prava na mene, gospodine. Ti nisi moj muž. To znaš!«
»Dakako da znam. Siguran sam, da ti nisam muž! Zaboga, Loreno!« protisnu on.
»Čuj me, svaka minuta, što ovdje brbljamo, stoji me pedeset centi... «
»A to je mnogo novaca, zar ne?«
» ... a ni u onoj drugoj stvari ne mogu ništa učiniti. Želiš li da te sad pustim da se
uvučeš preko reda ili ne? Ja to inače ne običajem raditi«.
Tako je, pomisli on. Zene su bile tako praktične.
»No«, upita ona, »što je?«
On je pogleda. Njezina široka usta na sitnom dječjem licu bila su uznemirena i
nestrpljivo stisnuta. Zapravo bi volio da joj može reći svoje mišljenje, da skine sa sebe ono
što ga tišti, pa da se okrene i ode. Umjesto toga začu samoga sebe, gdje govori: »U redu!« Sad
je sam sebi bio odvratan, jer je to rekao.
»Dakle dobro«, kimnu Lorena. »Na broju devet. Razodjeni se. Vratit ću se, čim ovo
obavim«.
I ona žurno ode. Gledao je za njom kako se izvija i probija kroz mnoštvo niz hodnik kao
ranjena jarebica. Neki čovjek ispruži ruku i zaustavi je. Ona se nasmjehnu, nešto mu reče,
pa razdraženo pođe dalje.
Još jedan Prewitt, pomisli Prewitt, pa ode u sobu broj devet. Polako osjeti, kako se
praznina u njemu ispunjava srdžbom, no ta se srdžba opet ocijedila nekamo dolje, gdje nije
više imao želuca. On sjedne na postelju. Nije mogao da izbriše sliku, što ju je gledao u duhu,
sliku, što ju je donio sa sobom.
Zbog toga se posve uvukao u se.

5.
 Cuo ju je, kako se vraća. Kad je uspio da podigne pogled, opazi da su vrata već
zatvorena i da njezina haljina leži na stolcu. Ona zasta i pogleda ga kao da ga ne razumije.
»Pa ti se nisi ni skinuo?«
»Zaista nisam? Bogami, nisam!« On ustane.
Činilo se kao da Lorena kani zaplakati. »Rekla sam ti, da moraš biti razodjenut, kad se
vratim, dovraga! Primila sam te preko reda da ti učinim uslugu, a ti pritom uopće ne poku-
šavaš da mi pomogneš«.
Prew je stajao pred njom i gledao je. Nije mogao ništa da rekne.
»Ostavi to sada«, reče on. »Daj da te samo gledam!«
»U redu«, odvrati ona.
Zatim joj on pruži tri dolara.
Ona ukloni vlažne kose s izmučenih očiju. Na ravnoj plo- hici između njezinih okruglih
malih dojki svjetlucao se znoj.
»Ti znaš, da je na dan isplate propisano određeno vrijeme. Petunia može svaki čas
zakucati na vtata«.
On se uspravi i pogleda je. Duboko u njegovim čeljustima ležao je neki napeti bol,
spustio mu se niz hrptenjaču do stražnjice i stegnuo mu želudac kiselim grčem. Ona je gola
ležala na postelji i nestrpljivo čekala. Glavu je nervozno uzdigla, da ga uzmogne pogledati.
»Zašto se ne bi sutra uvečer vratio?« upita Lorena. »Da ostaneš cijelu noć?«
Jedva je mogao da razabere njezin glas kroz svemirsko odijelo od pleksistakla, u koje je
bio sapet i zatvoren, on, savršeni primjerak čovjeka dvadesetog stoljeća, koji, da bi ostao
zdrav i da ne bi izgubio vitki lik, obavlja slobodne vježbe u odijelu od pleksistakla, koje ne
propušta ni zrak, ni zvuk, ni ljubav, ni mržnju, ni život, u pravom čudu modernog
industrijskog proizvoda, majstorskom djelu moderne industrijske konstrukcione umjetnosti.
Svako kućanstvo bi moralo imati bar dva takva odijela, a zatim po jedno odijelo za svako
dijete. Čovjek dvadesetog stoljeća izgleda tako smiješan, kad je gol i kad na nogama ima
samo cipele i čarape, jednako smiješan kao mišićava vjeverica, s koje su skinuli krzno, i
samo joj na nogama ostavili malo dlake. No on bi bio proklet, proklet za vječna vremena,
kad bi joj to sad rekao, da se sutra može vratiti, jer je morao da tih dvadeset dolara pozajmi
od lihvara, što je također bilo čudo moderne industrijske konstrukcione umjetnosti, da bi
čak i danas mogao doći k njoj. Sutra više ne će imati dovoljno novaca da opet dođe. Osim
toga bi morao glasno vikati, da bi ga mogli čuti izvan njegova odijela od pleksistakla.
»Morat ćemo se požuriti, dragi«, reče Lorena, »ako ti nije možda milije da odgodiš«.

Bila je to posve čudna stvar. Tu je bio on, Robert E. Lee Prewitt, čovjek dvadesetog
stoljeća, koji hoda po majci zemlji u svojoj najnovijoj svemirskoj odjeći od pleksistakla, što
ju je industrijska tehnika proizvodila u tako masovnom obilju, da ju je uz cijenu manju od
cijene proizvodnje, u stvari badava, mogao da nabavi svatko, muškarci, žene i djeca, jer je
naše najnovije istraživanje tako usavršilo novi proces, da sada možemo staviti vanrednu
ponudu skoro apsolutnog vacuuma u našim novim modelima. Taj moderan čovjek, koji je
imao toliko razloga za zahvalnost, s cijelim naslijeđem brojnih stoljeća, koji je mogao da
čuje, kako mu cipele oštro stružu o pozlaćenu postelju, stružu i stružu i tim ga zvukom kao
kuckanjem nekog skupog i točnog metronoma podsjećaju na to da ne smije uprljati ponjavu
—taj stvor koji nije čak ni sretan! Samo zato nije sretan, jer nije mogao da izađe iz svojeg
svemirskog odijela od pleksistakla, iz tog svemirskog sanitarnog kombinezona za svako
vrijeme, nije bio sretan samo zbog toga, jer ga nisu poznavali, a on je naprotiv znao i baš
zato, jer nije mogao da dodirne drugu ljudsku dušu.
A onda, kao da želi to dokazati, začu se s vrata glasno i oštro kucanje, i Petunia viknu:
»Naprijed, naprijed, vi unutra! Vrijeme je prošlo, gospođice Loreno«.
»Dobro, dobro«, viknu Lorena.
»Pokušaj«, viknu Lorena, »ili ću ti morati vratiti tvoju markicu«.
Zašto da pokuša?
»Ah, dođavola s time«, reče on, ustane, izvadi iz džepa rupčić i obriše znoj s očiju.
»Što ti je večeras?«
»Mislim da sam odviše pio«, odgovori on i navuče hlače, a zatim košulju. Onda ponovo
otare lice. Cipele nije morao navlačiti.

407.
 »Zao mi je, što stvar nije uspjela, Prew«.
»Zašto da ti bude žao. Učinila si sve što si mogla, zar ne? Sve što si po svojoj profesiji
umjela«.
Vraćajući mu tiskanu kartu i novac, Lorena je izgledala gotovo kao mala djevojčica, koja
je propala na završnom ispitu. Htjela je da spasi dobar glas.
»Hoćeš li se sutra uvečer vratiti?«
»Ne vjerujem da ću se vratiti«, odgovori Prew. On pogleda na onih dolar i po u ruci, koji
bi dovoljni bili za taksi iduće večeri. »Svejedno, nemoj me očekivati, dok me ne vidiš!«
On razdere kartu u dva komada i pomno je položi na postelju. »Daj je kakvom drugom
čovjeku, kojemu su tri minute dovoljne. Ja se ne bojim za svoju muškost«.
«Lijepo, kad tako hoćeš«.
»Baš tako«.
»U redu. Ali- sad svakako moram otići. Možda ću te kojom drugom prilikom vidjeti«.
Promatrao ju je kako oblači haljinu i kako odlazi. Nadao se da će mu reći nešto drugo,
nešto više. Želio je da mu pruži ruku, koju joj on nije mogao pružiti. Cak i ovako u ljutnji
nije htio da razdere ono, što je između njih postojalo. Ona je na trenutak zastala na vratima
i ogledala se. Prew je znao da ona čeka na to, da on učini prvi korak. No on to nije učinio.
Ona mora da učini prvi korak. Ali ni ona nije mogla da ga učini. I tako ona ode.
Ostavši sam u sobi, Prew se do kraja odjenu. Soba je bila sparna od isparena znoja kao
uoči oluje. No ni vani u hodniku nije bilo ništa bolje. U njegovim očima i u sljepočicama
kucala je vrućina neolakšane prebogate krvi. Lice mu je bilo crveno. Leđa njegove košulje
bila su već preznojena, a isto tako i tur njegovih hlača. No, pomisli on, to je prvi put što ti se
to dogodilo. Cini se, da se nekako mijenjaš. Na neki se način mijenjaš. Osjećao se veoma
bijednim i veoma ljutitim.
U hodniku sretne Maureen, koja je stajala na vratima svoje sobe i odmarala se. Netko
joj je prokrijumčario bocu, pa je bila na pol pijana.
»No, gle, tko je tu?« vikne ona. »Halo, mali, koje te zlo zadesilo? Zar nisi mogao doći do
tvoje prave ljubavi?«
»Hoćeš li poći sa mnom u sobu?«
»Tko? Ja? A što je s tvojom svetom kraljevnom, mali?«
»Dođavola s njome. Ja sam pitao tebe«.
»Kraljevna je silno zaposlena, zar ne? Traže je svi oni osamljeni momci, bolesni od
ljubavi. Prokletstvo, i ja bih voljela da izgledam kao djevica. Nitko više ne želi kurve, svi žele
majke. Da ih one zaštićuju. Tebi treba žena, mali moj«.
»Fino. Vjenčajmo se«.
Maureen presta da mu se ruga i pogleda ga. »Zaboga, ti ne trebaš ženu. Ti trebaš nešto
da popiješ i to odmah. Znam što ti je.«
»Odakle, dovraga, znaš što mi je? To ne možeš ni slutiti«.
»Ti imaš isti napadaj kao i ja, samo što ga ja dobivam svakog tjedna dva ili tri puta, po
pedeset i dva tjedna u godini, iz godine u godinu. Nemoj ni pokušati da mi saspeš pijeska u
oči, mali. Ja sam Maureen«.
»Hoćeš li poći u sobu?« upita Prew. »Ili ne ćeš?«
»To ti ne bi ništa pomoglo, mali. Uzmi svoj novac i odi u najbliži bar, pa se opij do
besvijesti. Samo to će ti pomoći, mali. To ja znam«.
»A tko si ti, dođavola? Dorothy Dix? Nisam te pitao za savjet«.
»A ja ti ga usprkos tome dajem«.
»Ne primam ga«.
»Jezik za zube«, reče Maureen, »sad ja govorim«.
»Dobro. Dorothy Dix. Reci mi sve, što imaš da mi kažeš«.
»Reći ću ti. Tebe muči osjećaj kao da si zatvoren u nekoj kutiji, koja ti je za dva broja
premalena, pa ne možeš da zahvatiš zraka i daviš se. Cijelo vrijeme čuješ, kako vani prolazi
svijet i kako se svi smiju i silno se zabavljaju. To je sve, što ti je«. Ona ga pogleda.
»Dobro«, ponizno će Prew, »samo nastavi«.
»Lijepo. Ono što imaš ti, imam i ja cijelo vrijeme, a jedini lijek protiv toga je piće. Ja sam
to iskušala, razumiješ li? Moraš uvijek misliti na to, da tome nije nitko kriv. Uzrok je sistem.
Nitko nije kriv«.

408.
 »Prilično je teško na to misliti«.
»Dakako, veoma teško. I zato se moraš napiti do besvijesti. Učiniš li to, ne ćeš više ni na
što misliti«.
»Dobro, opit ću se«, odvrati on. »Ali na izlasku ću x*eći zbogom gospođi Kipfer. Reći ću
joj što mislim o poštovanja vrijednim bordelskim damama. Ta lažljiva stara kuja!«
»Ne, to ne ćeš učiniti. Ostavi gospođu Kipfer na miru, jesi li razumio? Ona će brže
pozvati onu prokletu vojnu policiju, nego što uzmogneš i trenuti okom. Želiš li odsjediti
mjesec dana u buturi? Moraš otići da se napiješ«.
»Dobro«, pristane on. »Dobro. Ali čuj me, zar ne postoji baš ništa, što bi čovjek mogao da
učini? Mislim, uopće ništa i nikada?«
»Ne, ne«, odvrati Maureen. »Nikada. Jer nitko nije tome kriv. To je zbog sistema. Mora da
ti uvijek bude jasno, da nitko nije kriv«.
»To ne mogu vjerovati«, reče Prewitt i spremi tri dolara natrag «,u lisnicu. »No sve je u
redu. Znam što misliš«.
»Lijepo«, kimnu Maureen. »A sad gledaj da nestaneš. Ja nisam tvoja odgojiteljica i
nemam cio dan vremena«.
»Odi dođavola«, nasmije se on.
»Slijedeći, molim«, viknu Maureen. zatvorivši vrata.
Prewitt se još uvijek smiješio, kad mu je gospođa Kipfer ljupko i slađano otvorila vrata.
Sad je lako mogao da prođe kraj nje, osmjehujući se. Nije pisnuo ni riječi.
Čovjek mora da neprekidno misli, da nitko nije tome kriv, da je to sistem, govorio je sam
sebi. Što si uopće očekivao n& dan isplate? Zar glazbu, da te dočeka? Eskortu na motornim
kotačima? Ona je jednostavno bila zaposlena i to je bilo sve. Zar bi se usudio da kod kakve
rasprodaje uđeš u robnu kuću i da počneš razgovarati sa svojom prijateljicom iza tezge, dok
se mušterije tuku, a posvuda oko tebe leži nylonsko rublje?
»U tom je cijela stvar«, reče na stepeništu. »Ona mora da zaslužuje novac. To je sistem.
Ili zar možda nije?«
To je sve, reče sam sebi.
Pa ipak se u njegovu želucu nije htio da rastvori kiseli i čvrsti čvor neprobavljenoga
gnjeva.
Vjerojatno ona ima pravo. Čovjek mora da to opere alkoholom. Moraš se tako žestoko
opiti da uzmogneš postati sentimentalan, prije nego što povjeruješ, da je stvar drukčija.
Posve je svejedno koliko puta se napiješ. Nije čudo, da u toj prokletoj zemlji ima toliko
alkoholičara. I u tom prokletom dvadesetom stoljeću.
Kakvo je to ime, Lorena? Savršeno ime za kurvu: romantično, napuhnuto i veoma
ženstveno. Lorena, fina Lorena, čista Lorena, ljiljan iz bordela. Kako je ikada mogao da
povjeruje, da je to divno žensko ime? žučno pomisli on.
Dobro, on će otići do ugla Wu Fatu ili bilo kamo drugamo. Sjesti će u bar u podzemlju i
zapiti svojih trinaest dolara i petnaest centi, da vidi kako će se osjećati. Osjećat će se
strašno, tako će to biti. Dobro, nakon toga će sjesti u autobus za Kalakua i odvesti se van u
Waikiki. Maggio je rekao, da će ondje biti sa svojim homoseksualcem Halom, uvečer na dan
isplate, jer je već potrošio sav novac da plati dugove. Posjetit će ih. Na njihov će račun dalje
piti. Dođavola, ako se dovoljno opije, možda će čak uspjeti da i on primami kojeg toplog
brata. Sve ostalo je već iskušao. Isto je tako mogao da i u toj sferi pokuša sreću.
DVADESET I PETO POGLAVLJE

Nije morao otići u Waikiki, da bi pronašao Maggia. Kad je došao u bar Wu Fatove
restauracije, sjedio je Maggio za tezgom. Prewitt zastane na ulazu usred silne zbrke i stiske
isplatnog dana. Odjednom ga podiđe želja da se divlje nasmije kao čovjek, osuđen na smrt,
kad dozna da mu je kazna odgođena.
Osjetio je kako se njegovim tijelom počela razilaziti toplina, što mu je nije mogao pružiti
Maureenin whisky, kad je visoko gore iznad tezge ugledao malog Talijana,, kako sjedi na
hrptu stolice. Sjedio je ondje kao neki pobjednički jockey i sa svog se nesigurnog sjedišta
milostivo osmjehivao bučnoj masi. Istodobno se talijanskim jezikom prepirao s poslužiteljem
bara.

409.
 »Halo, zemljače!« viknu Angelo i zamahne rukom. »Hej, ovdje sam! Ovdje! Evo me!«
Prew se polako probije do stolice osjećajući, da se već počeo smješkati.
»Možeš li disati?« upita Angelo.
»Ne mogu«.
»Popni se na moja ramena. Odavde gore možeš vidjeti sve i pri tom čak i disati. Nije li to
divno?«
»Mislio sam da si večeras pošao u Waikiki«.
»I pošao sam. Ovo ovdje je samo priprema. Kako bi bilo, da se i ti malo pripremiš,
zemljače?«
»Ne bi mi baš škodilo«, uzdahnu Prew, još uvijek zabavljen time, da laktima prokrči put
do tezge.
»Halo, pizon',« do viknu Angelo poslužitelju za barom, »donesi ovom dragom momku
ovdje nešto za pripremu. To je moj dobar prijatelj. Taj momak nužno treba nešto da se
pripremi«.
Uznojeni barman nasmije se, zadovoljno kimne i nesta.
»I taj se momak borio pod Garibaldijem«, dovikne Angelo za njim. »On je navikao na
najbolju poslugu«.
»Izvježbao sam ga«, reče zatim Prewu. »Nas obojica smo se borili za Garibaldija, i on i ja.
Upravo mu pripovijedam o onom divnom spomeniku, što su ga Američani postavili
Garibaldiju na Washington Squareu«.
»Odakle ti samo toliko prokleto mnogo novaca? Kad sam te sreo u podne, bio si bez
ijedne pare«.

i Pizon, iskvareni oblik francuske riječi pigeon, u značenju »-golub-«.

»Tako je i bilo. Na časnu riječ. Slučajno sam se namjerio na nekog momka iz čete E, koji
mi je dugovao pet dolara od neke igre u latrini, pa sam se sporazumio s njime na dva
pedeset, da se stvar izravna. Tako sam mogao započeti malu pripremu prije nego što pođem
na posao«.
• »Krasna pripovijest«.
»Zar mi možda ne vjeruješ? Pogledaj mi u oči. Jesu li to oči lažova? Hej, pizone«, dreknu
on preko cijele tezge, »probudi se! Upitaj tog pizona«, nastavi on, »jesu li to oči lažova? On i
ja smo se borili pod Garibaldijem«.
»Taj pizon još nije dovoljno star ni da se bori pod Musoli- nijem, a pogotovu ne pod
Garibaldijem. A ti si pijan«.
»Pa što onda? Kakve to veze ima? Jezik za zube, eto njega«, i on kimne prema
poslužitelju. »Taj pizon je pravi pizon«, glasno reče Prewu, dok je poslužitelj postavljao čaše s
pićem.
»Hej, pizon«, upita Prew, »jesi li u posljednje vrijeme opet izbacio nekoliko
homoseksualaca?«
»O ne, nisam«, odvrati barman. On raširi ruke, da bi tom kretnjom obuhvatio sav onaj
metež pred tezgom. »Danas nema tople braće. Na dan isplate sva su topla braća silno
zaposlena. Svi se oni ovdje hrane, razumiješ li?«
»Hej, pizone«, javi se Angelo, »divan je ono spomenik. Nevjerojatno lijep«.
Barman zakima uznojenom glavom. »Zaista bih volio, da ga vidim«.
»Kako da ti ga samo opišem?« upita Angelo. »Ljepota. Dok sam radio kod Gimbela, ja
sam svakog dana isplate položio vijenac pred spomenik, tako je lijep«.
»Garibaldi«, naceri se barman, »fin čovjek. Moj djed borio se pod Garibaldijem«.
»No eto«, reče Angelo Prewu. »Vidiš li?« On se obrati bar- manu i pokaže na Prewa. »To
isto je radio i taj momak«.
»Reci mi, da li svaki put, kad položiš vijenac, opereš i go- lublji izmet?« upita Prew.
»Ne«, odvrati Angelo, »to obavlja moj asistent«.
»Garibaldi se borio za slobodu«, reče barman.

410.
 »To je točno, pizone«, kimne Angelo. »Jezik za zube!« obrati se Prewu, kad je barman otišao.
»Zar mi kaniš sve pokvariti? Pokušavam da navedem tog pizona na malu besplatnu
pripremu«.
»Dođavola s tim pizonom. Dobio sam trinaest dolara pedeset centi, što ih možemo izdati
za pripremu«.
»To je nešto drugo«, javi se Angelo. »Zašto to nisi odmah rekao?«
»Morao sam staviti na stranu pedeset centi za taksi. Ako još jednom zakasnim na
budnicu, zgrabit će me za guzicu«.
»Za tvoju krvavu guzicu«, ispravi ga Angelo. »Čovječe, pa ti se zaista ne šališ. Ta me
vojska dovodi do bljuvanja. Pogledaj samo Garibaldija. Pogledaj Georga Washingtona I i Abra-
hama LincolnaII. Pogledaj Franklina D. RooseveltaIII i Gary Coo- pera. A onda pogledaj tu
vojsku«.
»Pogledaj generala Mac Arthura«, odvrati Prew, i »njegova sina generala Mac Arthura.
Pogledaj starog šefa štaba, Georga C.«
»Tako je«, kimnu Angelo. »Pogledaj Magnu Chartu. Pogledaj Deklaraciju o neovisnosti.
Pogledaj ustav. Pogledaj zakone o pravu građana. Pogledaj četvrti srpnja!«
»Pogledaj Novu Godinu«, predloži Prew.
»Tako je«, složi se Angelo. »Pogledaj Aleksandra Velikoga, a zatim pogledaj tu posranu
armiju. Nemoj više o njoj govoriti. Ne mogu to da čujem«.
»Ne možeš bez daljnje pripreme«, dobaci Prew.
»Tako je. Sad si konačno razumio. Zašto ne bi kasnije pošao sa mnom u Waikiki? Tih
trinaest i pedeset ne će vječno trajati«.
»Možda ću i to učiniti nakon nekoliko daljnjih priprema. Nikad nisam volio toplu braću.
Svaki put kad kojega vidim, najradije bih ga odalamio po glavi«.
»Ah, nisu oni tako loši. Samo su drukčiji, i to je sve. Pogrešno su udešeni. Osim toga,
oni će ti cijelu noć plaćati pripremu«.
»Misliš li, da bih mogao naći jednoga za me?« oklijevajući upita Prew, premda je već
znao da će s njime poći.
»Dakako. Stari Hal će već naći jednoga za te. Zašto ne dođeš sa mnom?«
Prew se ogleda po baru. »Već sam rekao da idem, zar ne? Sada drži jezik za zubima.
Zaboga, govori o nečem drugom. Da
budem iskren, ja sam već odavno nakanio da pođem s tobom. Htio sam da pođem u Waikiki
u potragu za tobom, čim odem odavde. Kakav mi to napoj pijemo?«
»Gin i ginger ale«.
»Prokleto piće za žene. Zašto nisi naručio whisky? Pa imamo novaca!«
»Ako hoćeš whisky, a ti pij whisky. Ja pijem ovo, jer kasnije moram na posao. Kad
dođem u Waikiki, pit ću šam- panjske coctaile. Nešto drugo tamo uopće ne pijem.
Šampanjske, coctaile, momče«.
U pola jedanaest odoše od Wu Fata. Prewu je preostalo još dva dolara, osim novca za
povratak. Odlučiše da uzmu taksi. Prijeđoše preko Hotel Streeta i odoše do stajališta taksija,
pred japanskom brijačnicom, koja je imala žensku poslugu, pa ondje stadoše na kraju repa.
Ovdje je bilo gotovo isto toliko ljudi čekajući na taksi kao i u baru. Sve je bilo prepuno. Cak i
pred japanskom brijačnicom sa ženskom poslugom stajao je rep.

I George Washington, prvi predsjednik USA, rođen 1732. Prvotno studirao matematiku. Vojnu karijeru
započeo 1753. kao pukovnik. U toku rata za oslobođenje Kongres ga je 1775. proglasio glavnim
zapovjednikom. Nakon rata, 1789., jednoglasno su ga izabrali predsjednikom USA.
II Abraham Lincoln, šesnaesti predsjednik USA, rođen 1809. u kolibi neke farme u Columbijl. Bio na
čelu sjevernih država za vrijeme Građanskog rata. 1865. ubija ga u Fordovu kazalištu u Washingtonu John
Wilkes Booth.
III Franklin Delano Roosevelt (F. D. R.) 32. predsjednik USA, rođen 1882. u blizini Hyde Parka u
državi New York. 1904. završava pravo na sveučilištu Columbia. 1913. predsjednik ga Wilson postavlja za
pomoćnika ministra mornarice. 1921. obolio od dječje paralize. 1932. izabran je po prvi put za predsjednika
USA, 1936. izabran je po drugi put, 1940. treći put, a 1945. i četvrti puta. Umro 12. IV. 1945.

411.
 »Strašno sranje«, pijano će Angelo. »Za vožnju od tri milje u Waikiki moramo platiti
pedeset centi, isto toliko, kao i za vožnju od trideset i pet milja u Schofield. Ali to je udobnije
od onih pi-okletih autobusa. Osobito na dan isplate. Da, svaki po- sranac pljačka vojnike«.
U taksiju, što su ga konačno uhvatili, stražnje sjedalo i oba pomoćna sjedala već su
zaposjeli drugi putnici za Waikiki. Njih dvojica uđoše k šoferu na prednje sjedalo, sjedoše i
zalupiše vratima. Šofer pokrenu kola brzo i stručno, kako bi dao mjesta taksijima, koji su
Čekali iza njega. Uz cijelu struju vozila, koja su se pomicala bez praznine, potjerao je kola
prema Pauahi Streetu. Ta se struja kretala polako, naizmjence kroz tamna i svijetla mjesta,
koja su predstavljala barove i bordele. Taksi zaobiđe oko uličnog bloka i vrati se natrag u
Hotel Street.
Angelo pijano uzdahne. »Bit će bolje, da ti sad dam nekoliko uputa. Dobro je, što nisi u
uniformi«, doda.
»Zaista? A zašto, molim? Što je lošeg na uniformi? Ja je volim«.
»Ali oni je ne vole«, nasmije se Angelo. »Njihovi oholi prijatelji mogli bi o njima dobiti
krivu predodžbu i misliti, da su oni topla braća, budu li se pokazivali u društvu vojnika u
uniformi«.
»Zaboga, u Washingtonu i u Baltimoreu nije ih to ništa 8metalo«.
»To su gradovi, a Honolulu je zapravo gradić. Ovdje svatko poznaje svakog. Nisam imao
ni pojma, da si već s njima izlazio«.
»Svega dvaput. Ja i još jedan drugi momak opljačkali smo nekoliko bogataša u
Washingtonu. Oni se ne će poslužiti zakonom. To smo obavili irskim krompirom u vojničkoj
čarapi. Upravo je krasno djelovalo«.
»Ne zvuči loše«, reče Angelo, diveći se i protiv volje. »Kod kuće smo kadšto uzimali
čarape pune pijeska, ali nevolja je u tome, da čarapa može da pukne prvi put kad ga
tresneš!«
Taksi je polako vozio kroz živi promet Hotel Streeta, osvijetljenog kao da je karneval.
Prošli su kraj trijemova, dvije kuće dalje od Kršćanske zajednice mladih ljudi za vojsku i
mornaricu, gdje se naguralo mnoštvo i pucalo električnim mitraljezima u osvijetljeni avion.
Umjesto metaka mitraljezi su bacali zrake svijetla u cilj. Ondje su čekali brojni vojnici, da bi
ih fotograf snimio ispred naslikane pozadine palmi i planina, kako grle japansku hula-
plesačicu krupnih grudi. To je nešto, što možeš poslati kući, govorila je ploča na fotografskoj
daščari.
»U ovom ih gradu ne možeš opljačkati«, dobaci Angelo. »Nikada ne nose sa sobom
novaca. U gradu ima previše vojnika«.
»Sve ja to znam«, odgovori Prew.
»Moraš s njima igrati kao s ribom. Do vraga«, razljuti se Angelo, »oni koji hvataju
mladiće, ne treba ni da ti plate whisky. tolika je ponuda. S početka sam na taj način
stradao, prije nego što sam stekao iskustvo. To je kao i sve ostalo na svijetu. Moraš platiti
da nešto dobiješ. Možeš platiti učeći, možeš platiti iskustvom kad si već naučio, a možeš
platiti i prijateljstvom. Ali platiti moraš. To je moja filozofija. Jednom sam to čitao u nekoj
knjizi«.
Taksi je korakom vozio kraj neke prodavaonice vrućih kobasica, neposredno kraj kluba.
Ondje je čitava hrpa ljudi čekala pred fotografskim automatom, što je za deset centi
izbacivao snimku. Mnoštvo je upravo preplavilo i onako prepune pločnike. Provezli su se
kraj tamnih tratina samoga kluba, obraslih palmama, prošli su kraj »Crne mačke«, koja je
ležala na protivnoj strani ulice i također bila prepuna. Nekoliko pijanaca izbačenih iz lokala
ležalo je na tratini kluba.
»Noćas to nisu lovci na mladiće, to su oni redoviti«, reče Angelo. »Oni nose sa sobom
čekovnu knjižicu i sve plaćaju čekovima«.
Prew pogleda kroz prozor, prijeko prema klubu. »Isplatni dan u rudniku«, reče.

412.
 »Tako je. To je zbilja prava banda, druže, kažem ti. Mi pošteni lovci na toplu braću
uopće više nemamo nikakvih izgleda. Pola čete se mota po Taverni. Vidjet ćeš. Čovjek bi mo-
gao pomisliti, da je Taverna logor za četu G. Onamo odlazi Harris i Matruscelli i Knapp i
Dusty Rhodes...«
»Učenjak?« mekano se naceri Prew. »Zar i taj?«
»Dakako. I stari Readall Treadwell i Buli Nair i Johnson. Bloom i Andy su gotovo svake
noći zajedno ondje. Bogami, ja pravo i neznam, tko je sve ondje. Zaista izgleda kao četni
sastanak«.
»Andy, taj kujin sin«, dobaci Prew. »Rekao sam mu, da se ne pojavljuje ovdje, pogotovu
ne s Bloomom«.
Angelo slegne ramenima. »Pa ipak su svi ovdje. Dođavola, gotovo da i nema tople braće
za sve njih. Bogami, ja namjeravam da organiziram sindikat. Taj treba da nas profesionalce
zaštiti pred amaterima i štrajkolomcima, koji nam nanose sve veću štetu«.
Taksi zakrene iza ugla, ušavši u tamni tunel Richard Streeta između garaže Von
Hamm-Young zdesna, terena Palače Squarea slijeva i svjetiljki King Streeta pred njima posve
dolje na kraju ulične fronte.
»To sam ja?« upita Prew. »Ja sam .štrajkolomac'.
»Ne, ti nisi štrajkolomac. Ja bih te uveo u sindikat. Dođavola čak bi plaćao za tebe
članarinu. Znaš li, homoseksualci su čudna braća. Taj Hal bi zaista bio veoma pristojan
momak, samo kad ne bi sve toliko mrzio. On mrzi svakoga. Svakoga, osim mene. Mislim da
je ogorčen, jer je homoseksualac. Ja sam utrošio već mnogo vremena, da ustanovim, zašto
su topla braća stvarno topli. Mnogi tvrde da si već u tom času topli brat, čim se s njima po-
razgovoriš i da bi ih zapravo neprekidno morao lemati. Ja ne mislim tako. Mislim da oni
jednostavno mrze toplu braću«.
»Ne volim ih«, zamišljeno će Prew. »Ali ja ih ne mrzim. Samo ne želim biti u njihovu
društvu«. On zastane. »To je zbog toga, jer oni zbog nekog nepoznatog razloga pobuđuju u
meni osjećaj, da bih se morao nečeg stidjeti«. Prew ponovo zastade. »A zaista ne znam zbog
čega«.
»Znam«, kimnu Angelo. »Ja također. Mnogo sam vremena potratio pokušavajući da to
sam sebi rastumačim. Svi oni tvrde, da su tako rođeni. Govore, da nikada nisu bili
drukčiji, dokle god im dopire sjećanje«.
»To ja ne znam«, odvrati Prew.

2f7 Odsada do vječnosti

417
 Šofer malo okrenu glavu i prvi put progovori. »Sve je to glupost«, reče on. »Čujte me
malo, momci, i dopustite da vam dadem savjet. I ja sam bio vojnik. Kanite se tih
homoseksualaca. Treba da se samo dovoljno dugo družite s njima, pa ćete na koncu i vi
postati takvi. A oni baš to i žele. Oni vole da se druže s takvim mladim momcima kakvi ste
vi, pa da i njih pretvore u homoseksualce. To ih drži. Ja mrzim te pse. Naj- volio bih svakoga
ubiti, čim ga sretnem!«
On pakosno trgnu taksi iz tunela u svijetlo King Streeta, zakrene na lijevo, proveze kraj
pošte i kraj pozlaćenoga kipa Kamehamehe, smeđa lica, u kacigi i u ogrtaču od perja. Ovdje
je ulica bila veoma široka. U sredini su se nalazila dva otoka sa stajalištima autobusa, a
promet nije bio tako živ. Šofer ubrza malo tempo.
»Da, to sam već čuo«, odvrati Angelo. »No moj nije sa mnom još nikad nešto takvo
pokušao«.
»Ja ih mrzim«, ponovi šofer.
»U redu«, javi se Prew, »mrzi ih dakle i nadalje. Samo nastavi s time, mrzi ih i dalje,
druže, ali nemoj nama govoriti što treba da radimo. Ni mi tebi ne govorimo što imaš da
radiš«.
»Dobro«, reče šofer, »dobro. Samo se nemoj uzbuđivati!«
»Htio bih da znam, da li se oni zaista takvi rađaju?« upita Angelo. Mirno je gledao kroz
prozor. Zanijela ga je ta tiha mirnoća vožnje u taksiju. Sjedio je u kolima i kao promatrač
gledao iz njih. Tu su na čas bili odvojeni od divljeg rituala pijanstva na dan isplate i to ih je
malo otrijeznilo.
I Prew je tako osjećao. Veliki trg, oko kojega se skupila većina javnih zgrada, ležao je u
svijetlu normalnih uličnih svjetiljki razmjerno miran, pogotovu poslije onoga mahnitanja u
Hotel Streetu i kraj Kluba kršćanske zajednice mladih ljudi. Oni se provezoše kraj tamnih
silhueta vladine zgrade i sudišta, kraj palače, skrivene slijeva iza cijelog bedema drveća,
zatim kraj zgrade uprave otoka i kraj crkve Kawaiahao, gdje se ulica opet suzuje, a zatim
slijeva kraj knjižnice i gradske vijećnice. Sve su te zgrade bile noću zatvorene. Konačno
stigoše do King Streeta i ujedno utonuše u tamu izvan grada.
»Ja to ne znam«, reče Prew. »Znam samo to, da jenaskitnji mnogo dobrih momaka
prešlo među toplu braću, jer jednostavno nisu imali žena. Stari su pokazivali mladima, kako
se to radi. Upravo to ne mogu podnijeti. Mladić uopće ne zna što zapravo hoće. Glavni
trubljač Houston je također bio takav, prava tetka kako se to kaže. To je bio jedan od
razloga, zbog kojih sam istupio iz trubljačkog zbora, zbog njega i njegove mlade«.
»Dakako«, umiješa se šofer. »Svi su oni takvi, treba da im samo pružiš priliku. Nemoj
misliti, da se ne će njome poslužiti, te tople svinje«.
»Gdje si zapravo naučio svirati u trublju?« upita Angelo. »Mislim onako svirati, kako ti to
umiješ? Još nikad nisam nikog čuo da tako svira«.
»Ne znam«, odvrati Prew. »Ja sam to jednostavno oduvijek znao, mislim. Uvijek sam
volio svirati«. On se zagleda iz kola u tamu, koja je odjednom postala mračnija. U toj se tami
skrivao Thomas Square.
»Ovdje vrebaju svi oni lovci na mladiće«, reče šofer.
»Zaista te volim slušati kako sviraš«, javi se Angelo. »Prava je sramota ... «
»Govorimo o čemu drugome«, odbije Prew. »Nemojmo više o tome govoriti«.
■ »Molim«, reče Angelo, »ako tako kažeš«.
Oni zašutješe i utonuše u hladnu tišinu vožnje. Znali su, da kraj njih šofer gori od želje
da govori i da im daje savjete, ali da se ne usuđuje sam započeti, bojeći se da ne bi izgledalo
kao da mu je mnogo stalo da govori o toj temi. No, oni mu nisu dali povoda, da se javi.
Ispred Moame iziđoše iz kola. Odjednom su opet bili dio zajednice, dio živog uzbuđenja
na dan isplate.
»Odavde ćemo pješke poći dolje«, predloži Angelo. »Dove- zemo li sa onamo u taksiju,
izgledat će kao da plivamo u novcu, a to nije potrebno«.
On zastane na pločniku, da pogledom otprati šofera, koji je s ruba pločnika vješto
zakrenuo u promet. »To je zaista smiješno«, reče Angelo.
»Što je smiješno, Angelo?«
»Da taj klipan nije tako govorio, prisegao bih da je topli brat. Ja ih mogu namirisati na
milju daleko«.
Prew se nasmije. »Možda ih upravo zbog toga i mrzi. Možda zato, što se toga boji!«

414.
 »Ne znam. Ali sigurno je da imam dobar njuh za njih«.
Taverna u Waikikiju bila je također prepuna. U njoj se, doduše, nešto manje bučilo, bila
je nešto više civilizirana, no ipak je bila isto tako prepuna.
»Počekat ću ovdje vani«, javi se Prew, »dok ne ustanoviš, jesu li oni ovdje«.
»Gluposti! Ti si već jednom i prije bio ovdje, zar ne? Samo dođi!«
»Dakako da sam već bio ovdje. Ali bez novaca ne ulazim ovamo!«
»Pa ti imaš novaca«.
»Nemam ni toliko, da bih mogao naručiti kakvo piće. A da samo uđem u lokal, da
prođem kroza nj i da opet izađem, ako ih nema, ne, ne, to ja ne radim. Počekat ću ovdje
vani«.
»Lijepo, kako god hoćeš. Znaš što? Ta vožnja autom me je gotovo rastrijeznila«.
Angelo se probije kroz mnoštvo, što se guralo na vratima. Prew je stajao vani, naslonjen
na stup svjetiljke. Zabio je ruke u džepove i promatrao prolaznike. U predvorju kraj bara
svirao je pijani glasovirač pod šarenim svjetiljkama, usred brujanja razgovora i zveckanja
čaša, neki klasični komad. Nešto, što je već jednom prije čuo, ali nikad nije čuo. kako se ta
stvar zove. Kraj njega je prošlo nekoliko dobro odjevenih žena hladna izgleda. Uzbuđeno su
razgovarale s nekim muškarcima, očito mlađima od njih, koji su izgledali kao vojnici.
Ovako nešto si trebao imati, reče Prevvitt sam sebi. Jednu od tih bogatih turistkinja. To
je bolje od onih škrtih homoseksualaca. Te žene imaju obilje novaca i ne mare ako ga ra-
siplju. Ta ga je pomisao kratko i žestoko uzbudila. Onda se sjeti Lorene dolje u New
Congress hotelu, a ono se kratko žestoko uzbuđenje pretvori u tiiesni kiseli čvor. Držim da
je vožnja u taksiju i tebe rastrijeznila, pomisli on. Prokletstvo!
Poče razmišljati, je li dopušteno iznevjeriti ženu, koju voliš, pa i onda ako je ona kurva,
pretpostavivši da si nevjeru izvršio s turistkinjama zbog novca. Ako ti nije dopušteno, pitao
se. je li stvar bila ista, izlaziš li s homoseksualcem ili sa ženom? Eto to je pitanje za tebe,
Prew, pomisli on. Trebao bi da o tom prvom prilikom pročitaš nešto u knjizi o dobrom
vladanju. Zatim Angelo izađe na vrata i domahne mu.
»Ovdje je, a ima već jednoga i za tebe«, reče.
Prew pođe za njim u prigušenu atmosferu bogatstva, gdje su se piramide Čaša
udvostručavale u ogledalu i gdje su poslužitelji za tezgom, govoreći tiho, izazivali u čovjeku
osjećaj, da pripada nekoj nižoj klasi. Njih dvojica prođoše kroz bar na terasu.
U nekoj udubini u zidu, određenoj za četiri osobe, sjedila su dva muškarca. Iza njih s
one strane granica svijetla, ležalo je tamno more. Jedan je od njih bio visok i veoma vitak,
imao je sitne sijede brkove i kratko podrezanu sijedu kosu, te veoma svijetle oči. Drugi je bio
krupan, sigurno teži od stotinu kila, s dvostrukom bradom i ramenima, koja su bila gotovo
jednako široka kao i stol.
»Ovo je Prewitt«, reče Angelo, »o kome sam vam pripovijedao. To je moj drug. Ovo je Hal«,
pokaza on na mršavoga. »O njemu sam ti već govorio. A ovo je Tommy«.
»Dobar dan«, reče Tommy dubokim basom, koji je pun i snažan dopirao iz njegova
prsnog koša, sličnoga bačvi. »Valjda nemaš ništa protiv, da te nazivamo Prew?«
»U redu«, odvrati Prew, pa gurne ruke u džepove. Zatim ih izvadi iz džepova i nasloni se
na zid, a onda se opet uspravi ravno kao svijeća.
»Samo dođite, dragi moji«, reče Hal svojim oštro akcentu- iranim glasom. »Sjedite«.
Dakle je započelo, pomisli Prew. On sjede kraj debeljka, kraj Tommyja.
»Ti poznaješ Tommyja«, obrati se Angelo Prewu. »Znaš, pripovijedao sam ti, da je on
Bloomov prijatelj«.
»Gle, gle«, samosvijesno se osmjehne Tommy, »to mi se sviđa. Pomalo postajem poznata
ličnost!«
»Ali sad su se posvadili«, doda Angelo.
»Da«, ukočeno će Tommy. »Svatko griješi. Ta svinja! Ne samo da je svinja, već je i
perverzan«.
Hal se ushićeno nasmije. »Sto želite popiti?«
»Šampanjske coctaile«, odvrati Maggio.

415.
 Hal se nasmije. »Moj dragi Tony i njegovi šampanjski coc- taili! Morao sam kupiti
šampanjca i naučiti da miješam te coctaile samo za nj. On ima želudac pravog umjetnika.
Sveti Antun Maggio od šampanjskih coctaila«.
»Glupost«, dobaci Tommy, »krajnja glupost!«
Hal se oduševljeno nasmije. »Naš prijatelj ne voli katolike. 1 on je sam nekad bio
katolik. Što se mene tiče, katolici mi nisu nimalo antipatičniji od bilo koga drugoga«.
»Mrzim ih«, javi se Tommy.
»Ja mrzim Američane«, nasmiješi se Hal. »I sam sam nekoć bio Američanin«.
»Zašto onda živite ovdje?« upita Prew.
»Jer moram zarađivati novac, dragi moj, ma kako to žalosno bilo. Nije li to odvratno?
Osim toga ne držim da su Havaji posvema američki. Kao i brojna druga mjesta, nisu Havaji
američki po svojoj slobodnoj volji, već iz nužde. Pod prisilom oružane snage. Kao svi pogani i
ovi su pogani bili unaprijed osuđeni na to, da prime našu osobito morbidnu vrst
kršćanstva«.
»Što hoćeš da popiješ, Prew?« dobaci Tommy.
»Šampanjski coctail«, odvrati Maggio.
Tommy dobaci Maggiu miran pogled i ponovo se okrene Prewu.
»Da«, kimnu Prew, »to je u redu«.
»Morate mi oprostiti«, nasmiješi se Hal, »no kad zagrezem u raspravljanje, zaboravljam
na sve. Kadšto čak zaboravljam da i jedem«.
Hal domahne konobaru, naruči piće i onda se opet obrati Prewu: »Vi ste čovjek takva
mentaliteta, s kakvim volim razgovarati. To učvršćuje moju već malo otrcanu vjeru u čovje-
čanstvo. Vi imate pravi istraživalački duh. Jedino što još trebate, to je pravi smjer«.
»Ne trebam nikakva smjera«, odbije Prew. »Ja sam stvaram svoj vlastiti sud. O svemu,
pa i o toploj braći«.
S protivne strane stola zakima Maggio glavom u znak opomene i namršti se. Tommy se
upravo bio okrenuo ustranu.
Hal teško uzdahne. »To je oštra riječ. A s druge strane smo mi na to već naučeni.
Razumljivo je, da se ne osjećate ugodno, jer ste konačno prvi put u društvu s nama«.
Prew se počne nemirno pomicati na svom mjestu. Pogleda u bezizražajno lice konobara,
koji je upravo donio piće, pa reče: »Da, to je istina. Ne osjećam se ugodno. No ipak sam htio
da to otvoreno kažem. Ne mogu da podnesem, ako netko pokuša da mi propisuje, što mislim
o nekoj stvari«.
»Aha«, kimnu Hal, »to je čovjek po mom ukusu«.
»Čuj«, naglo ga prekinu Tommy. »Čiji prijatelj je Prew? Tvoj ili moj?«
»Dakako da je tvoj, dragi«, nasmiješi se Hal. »Ja samo volim da razgovaram s novim
ljudima«.
»Lijepo«, kimnu Tommy, »ali onda, zaboga, prestani da mu glumiš. On nije intelektualni
tip. Ili zar to možda jesi, Prew, dragi moj?«
»Mislim da nisam«, odvrati Prew, »pošto nisam završio čak ni pučke škole«.
»Hal je učitelj francuskog jezika«, umiješa se Maggio. »U nekoj vrsti privatne škole za
bogatu djecu. Tommy je namješten negdje u poslovnoj četvrti, ali o tom nikada ne govori.
Gdje radiš, Tommy?« upita Maggio, pa ponovo žestoko zakima glavom i namigne Prewu.
»Ja sam književnik«, odvrati Tommy.
»Dakako«, kimnu Maggio, »ali kraj toga ipak i radiš, zar ne?«
Hal se oduševljeno nasmije.
»Ovoga časa«, ukočeno će Tommy, »imam namještenje, no to će trajati samo dotle, dok
uštedim toliko novaca, da se mogu posve posvetiti svojoj umjetnosti. Što se tiče mog
namještenja, ne bih volio da govorim o njemu. I onako ga ne volim«.
»Čak ni ja ne znam, gdje on stanuje«, javi se Hal. »On mi uopće ništa ne govori. Meni
osobno je posve svejedno, da li tko zna bilo što o meni. Uostalom, ljudi od učitelja
francuskog jezika gotovo i očekuje nešto takvo. To je jedan od razloga, zbog kojega volim
svoje zvanje«.

416.
 »Slučajno, ja sam privatni učitelj. Dajem poduku u privatnim tečajevima i poučavam
pojedine osobe, ali ne predajem u školi. Ni u jednoj vrsti škole«. On se osmjehne Angelu.
»No, kako rekoh, dokle god odvajam posao od zabave, nimalo me ne smetaju svi ti strašni
potomci misionara. Kadšto mi se čak čini kao da bi i oni potajice bili za to. Ljudi to smatraju
nečim kultiviranim i mudrim. Dakako, ja nisam Oskar Wilde. Ne mame me nezreli dječaci.
Drugim riječima, kod mene se nitko ne treba bojati za svoju djecu«.
»Popijmo još nešto«, predloži Maggio. »Cio smo put dovde prešli pješice«.
»Zašto me nisi nazvao?« upita Hal. »Ja bih došao po vas!«
»Htjeli smo da pođemo pješice«, odgovori Maggio, »da bismo dovoljno ožednili«.
Hal domahne konobaru. »Gargon. Još jednom za sve, molim. Tony, kadšto mislim, da
me vučeš za nos, samo da bi nešto iz mene izvukao«. On se okrene Maggiu smiješeći se
slatkim, gotovo dječačkim smijehom. »Kadšto mislim, da bi me odbacio kao komad usijana
željeza, da ti nisam kupovao stvari. Možda je upravo to razlog, zbog kojega te tako ljubim«.
»Ah, ti znaš da to nije tako, Hal«, odgovori Maggio. »Hej, gledaj«, reče Prewu, »tamo
prijeko su Bloom i Andy. Rekao sam ti da će uskoro ovdje biti cijela četa«.
»Danas ih nema toliko«, osmjehne se Hal, »kao usred mjeseca«.
Prew pogleda onamo kamo je Angelo pokazao. Bloom i Andy su upravo ušli u lokal.
Nosili su građanske hlače i havajske košulje. S njima je bilo još pet muškaraca, od kojih
Prew nije nijednoga poznavao. Sjedoše za veliki stol u kutu terase. Bloom je neprekidno
glasno govorio, mašući snažnim rukama. Napeto se sagnuo preko stola prema nekom
drugom čovjeku
»Naš dragi Bloom«, dobaci Hal, »pada sve dublje i dublje. Ne bih se čudio, da se jednog
dana ubije!«
»On je odviše velika svinja«, usprotivi se Tommy. »Tako osjetljiv nije. No ja volim onog
slatkog malog igrača na gitari, što ga vuče sa sobom. Taj je zaista zgodan, samo što Bloom
ne dopušta nikome da mu se približi.«
»Bloom ima sad Floru za prijatelja«, turobno će Hal. »Vidite li onog debelog klipana
ženskih kretnji, koji mu sjedi nasuprot? To je Flora.« On se okrene i osmjehne se Prewu
svojim krupnim uzbuđenim očima. »Pretpostavljam, da ste i vi već o nama stvorili sebi takvu
nekakvu ženstvenu sliku, prije nego što ste se sastali s nama?«
Prew opazi, kako je plavokosi muškarac oprezno prošao rukom kroz svoju valovitu
kosu. Onda umorno spusti ruku, krupnu, bijelu, drhtavu ruku, ustane i teškim koracima
pođe prema zahodu, ljuljajući se u bokovima. »Da«, reče, »upravo tako«.
»To sam i slutio«, osmjehne se Hal. »No, mi nismo glumci. Mi ne trebamo da sami sebe
razdražujemo oponašajući žene. Naprotiv, što rjeđe vidim i čujem žene, to se bolje osjećam.
Postoji mnogo toga što ja ne volim, ali više od svega mrzim žene«.
»Zašto ih tako mrzite?« upita Prew.
Hal isceri lice u grimasu. »Zene su loše. One žele da vladaju. A tako su samosvijesne, da
čovjeku upravo pozli. Jeste li znali, da u ovoj zemlji vlada pravi matrijarhat? Zle su«, nastavi,
»zle kao grijeh i opake. Tako vlažne i meke i opake. Da, takve su!«
»Ako mrzite religiju, kako možete vjerovati u grijeh?« upita Prew. »Trebalo bi da je
upravo obratno«.
Hal ga pogleda i podigne obrve. »Nisam rekao da vjerujem u grijeh. Držim, da ste me
krivo razumjeli. Tu sam riječ upo- trebio samo da njome označim pravilan pojam. Kao
usporedbu. Stvarno ne vjerujem u pojam grijeha. Taj je pojam glup i ja ga nipošto ne
prihvaćam. Zar mislite, da bih mogao biti ono što jesam i kraj toga vjerovati u grijeh?«
»Ne znam. Možda«.
Hal se nasmije. »Niste li rekli da niste intelektualac?«
»I nisam«, odvrati Prew. »Ta rekao sam vam, da nisam čak završio ni osnovnu školu, pa
ipak mogu sebi predočiti, kako bi ono s grijehom bilo moguće«.
»Cuj«, nasmije se Hal. »Mislim, da niste nikad proučavali razvitak industrijske revolucije
i njezino djelovanje na čovječanstvo, zar ne?«
»Nisam«, odvrati Prew.

417.
 »Da jeste, razumjeli biste varljivost grijeha. Kako uopće može u tom svijetu mehanike
postojati grijeh? U tom vijeku strojeva ljudsko je društvo također stroj, a gledaš li na nj
objektivno, vidjet ćeš da grijeh nije sam po sebi samostalna pojava, već da je namjerno
konstruiran za mehaničko upravljanje društvom. Isto tako, možete li biti objektivni, bit ćete
prisiljeni da uvidite, da je grijeh, već prema temperamentu i mišljenju različitih pojedinaca
također različit. Grijeh je prema tome u odnosu prema čovjeku relativan, a nije neki
apsolutni pojam«.
»Ah!« dobaci Maggio, pa ispije novu čašu.
»Baš to, međutim, čini grijeh«, reče Prew, »baš predodžba pojedinog čovjeka o njem. Kad
svaki pojedinac ne bi imao svoju vlastitu predodžbu o grijehu, grijeha uopće ne bi bilo.
Dokle god mislite, da su žene grešne, one to za vas i jesu. To, međutim, na njih uopće ne
djeluje, a ne djeluje ni na moje predodžbe o ženama. Ako vi pak vjerujete, da su žene zle,
morate vjerovati i u grijeh. Je li tako?«
»Ja sam vam već rastumačio«, nasmiješi se Hal, »da sam to samo upotrebio kao
usporedbu».
Hal pogleda Blooma i promijeni temu razgovora. »Tommy je bio nekad zaljubljen u tog
tipa Blooma. Možete li sebi nešto takvo predočiti? Neko su vrijeme zaista imali veoma
intimni odnos. Ja sam nisam to nikada razumio«.
»Nikad nisam bio zaljubljen u Blooma, baš nikada«, usprotivi se Tommy. »Nisam s njime
imao ni odnošaj, kako si ti to naveo. Nekoliko puta sam izašao s njime. To je sve. Za imalo
osjetljiva čovjeka, kao što sam ja, on je odviše brutalan, prevelika neznalica i odviše glup, a
da bi se u njega ikada mogao zaljubiti«.
Hal se ushićeno osmjehne. »Rekao sam samo ono, što sam čuo, a znadem da si ga htio
dovesti k meni u stan«. On se opet okrene Prewu. »Kad god mu to dopustim, Tommy
upotrebljava moj stan za svoje ljubavne pustolovine. Kod Blooma mu to nisam dopustio.
Inače on svoje prijatelje vodi u perivoj Kapiolani ili mu ja pozajmljujem svoja kola. Držim da
se vozi do Blowholea, zbog romantične atmosfere, razumijete li?«
»Ti si kujin sin«, dobaci Tommy svojim dubokim basom.

Prew pogleda debeljka. Dugačko lice tankoga nosa podsjeti ga odjednom na nešto, što
mu je bilo dobro poznato, ali nije mogao da se dosjeti, što je to bilo.
Onda se odjednom sjeti. Dok je boravio u Fort Slocumu i čekao da ga ukrcaju na brod,
otišao je na dopust u New York. Ondje se u nekom baru u Greenwich Villageu, gdje su
konobari i artisti sami homoseksualci upustio u razgovor s jednom od umjetničkih kurvi.
Narednoga jutra povela ga je ona u muzej umjetnina Metropolitan, gdje je odmah kraj
glavnog ulaza stajao visoke gore mramorni kip nekog grčkog mladića. Djevojka ga je
posebno upozorila na taj kip i sad se sjetio da je taj kip imao posve jednaki izraz kao i ovaj
muškarac. Svojim ravnim nosom i visokim jagodičnim kostima, ispod kojih kao da je meso
bilo mekano, kip je izgledao kao prikaz degeneriranog čovjeka. Cijelo to lice bilo je meko, a
na njem se zapažao izraz ponosne boli i svi- jesne beskorisne ljepote. Jednom riječi, to je lice
bilo dekadentno, pomisli on. Ide li i Amerika u narednoj generaciji u susret dekadenciji?
»Kako bi bilo da još nešto popijemo?« upita Angelo. »Volio bih šampanjski coctail«.
»Samo onda, ako ti slučajno imaš novaca«, reče Tommv Halu. »Ja ga nemam, ali zbog
toga nikako ne moram da gutam tvoje zlobne primjedbe«.
»Hej, konobaru«, pozove Maggio.

418.
 »Na tebi najviše volim tvoju divnu jednostavnost«, reče Hal Maggiu, ne osvrnuvši se na
Tommyja. »Proziran si kao staklo. Završimo taj odvratni razgovor i pođimo u moj stan. Imam
svjež sanduk francuskog šampanjca, koji bi te zapravo morao namamiti. Jesi li ikad pio
francuski šampanjac?«
»Zar ovo nije francuski šampanjac?« upita Maggio.
»Ne, to je domaći. Napravljen je u Americi«.
»Prokletstvo«, razočarano će Maggio. »A ja sam mislio, da je francuski šampanjac.«
»I tako«, nadoveza Hal, »usprkos svemu što veli Sommerset Maugham, ja tvrdim, da
domaći šampanjac ne može doseći francuski. A ja bih to zapravo trebao da znam«.
»Hal je dugo živio u Francuskoj«, reče Maggio Prewu.
»Zaista?« upita Prew.
»Jesam«, kimnu Hal. »Podsjetite me, da vam jednom o tome pripovijedam. Dođite,
idemo. Ja sam taj šampanjac kupio specijalno za tebe, Tony, a zbog rata ga je iz dana u dan
sve teže dobiti. Volio bih da ga okušam. Osim toga bismo se ondje mogli ugodno osjećati.
Noćas je ovdje silno sparno. Htio bih da skinem odijelo«.
»Dobro«, pristane Angelo. »Ja nemam ništa protiv toga. A kako je s tobom, Prew?«
Prew je upravo bio zauzet promatranjem orijaškog Bloo- movog lika, koji kao da je za
onim stolom potpuno vladao nad onom petoricom mršavih muškaraca i nad Andyjem. »Što?«
upita on. »Ah, tako, i meni je pravo«.
»Lijepo«, reče Hal. »Držim, da ti ne bi pošao s nama, da i on ne dođe?« upita Angela.
Maggio namigne Prewu. »Ne, ne bih pošao. Ne mogu svog druga ostaviti na cjedilu«.
»Tvoja privrženost je veoma dirljiva«, kiselo će Tommy.
Hal dozove konobara i plati račun čekom.
»Uvijek plaćam čekovima«, reče on Prewu, dok su čekali na sitniš. »To ti velim, dragi
moj, samo za slučaj, da dođeš na kakve glupe misli«, doda i na licu mu se ponovo pojavi
onaj slatki osmijeh, koji je više titrao u njegovim očima nego na njegovim ustima. On dade
konobaru veliku napojnicu.
»To je za danas sve, gargon«, reče. »Mi idemo«.
»Zašto ga uvijek zovete gargon?« upita Prew. i »To je francuska riječ za konobara«,
rastumači Hal.
»Znam«, odgovori Prew. »To je po prilici jedino, što znam francuski, ali to zvuči
afektirano. Čovjek bi mogao pomisliti, da uopće ne znate francuski«.
»To mi je posve svejedno«, osmjehne se Hal. »Činim to, jer mi se sviđa«. On prihvati
Prewa za rukav njegove havajske košulje i prosu nad njim bujicu francuskih riječi, koja se
uzdizala i padala i konačno zamrla. Zvučalo je kao daleka puščana paljba. »No, vidite li?«
nasmiješi se.
Oni prođoše kroz srednji ulaz kraj orijaškog izbacivača razbijena lica. Ovaj pozdravi
Hala, podigavši prst do kape i malo se nakloni. Iz trijema se začu ista svirka na glasoviru,
koju je Prew slušao, čekajući vani. Činilo se, da je netko cijelo vrijeme, što su ga oni pi-oveli
u lokalu, svii-ao isti komad, da ga sad još uvijek svira i da će ga svirati do vijeka.
»Kako. se zove taj komad, što ga svira?« upita Prew.
»Što?« prene se Tommy. »Ah, to? Samo časak. Ja ga poznajem«.
»To je Rahmanjinov preludij u c molu«, brzo će Hal. »Nešto posve ordinarnog. Specijalitet
te stare pijanice. Neki ga pseudo- intelektualac neprekidno zahtijeva. Tres chic«, završi.
»Što znači pseudo« upita Prew.
»To znači napola magarac«, odvrati Angelo.
Hal se nasmije. »Da, točno. Možda bi bolje pristajao izraz krivotvorenje«.
»To je prefiks«, kruto će Tommy. »Znači nestvarno, iluzi- onarno«.
»Pseudo,« ponovi Prew, »napola magarac.«

DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

419.
 Sva četvorica se vratiše niz Kalakaua Street i prođoše kraj Moame. Kod Kaiulana
prijeđoše preko ulice, prolazeći kraj turističkih dućana, koji su u izlozima izložili kupališne
naočare, opremu za podvodni lov, te velike gumene peraje za plivanje, što se pričvršćuju o
noge. Jedan je dućan izložio samo kupališne ogrtače i hlačice za kupanje, sve to sa svijetlim
havajskim cvjetnim uzorcima. Drugi je dućan bio specijalna radnja za žene, pa je izlagao
haljine i ogrtače, također s havajskim motivima. Zatim je došao neki draguljar. U izlogu su
mu stajale sitne figurice, izrezane iz kineskog jadea, koje su izgledale veoma skupo. Na kraju
neprekinutog lanca dućana nalazilo se po svem svijetu poznato kazalište Waikiki, u kojem
su rasle žive palme. Sad je, međutim, bilo zatvoreno. Bila je već skoro ponoć, pa je već
gotovo sve bilo zatvoreno. Čak i ulice su počele bivati puste, kao obično kasno po noći. Zrak
je bio hladan, puhao je mali povjetarac, a svega nekoliko oblaka lebdjelo je visoko gore
prema istoku, zastirući na svom putu zvijezde. Palme su se naginjale nad pločnik i tiho
šuškale u lakom povjetarcu.
Iza bijele mase kazališta Waikiki, skrenu Hal sa žala prema sjeveru u jednu od malih
pobočnih ulica, u kojoj su tropske biljke šaptale u tami, no oni ih nisu mogli vidjeti.
»Nije li divno ovdje stanovati?« viknu Hal. »Tako lijepo i tako jednostavno. Oh, kako je to
divna noć!«
»Zar ne«, reče Tommy. »Upravo jedinstveno«.
Hal i Maggio išli su naprijed. Visoki i mršavi Hal duboko se sagnuo, razgovarajući s
malim Maggiom.
»Drago mi je da si pošao s nama«, šapne Tommy Prewittu. »Neko sam se vrijeme strašno
bojao, da možda ne ćeš poći«.
»Ah, od Angela sam toliko čuo o tom Halovom stanu, da sam poželio da ga vidim«.
»Ah, tako«, tiho će Tommy. »A ja sam se ponadao da je zbog mene«.
»No«, odvrati Prew, »djelomično je zbog tebe«. Prisluškivao je da čuje Hala, koji je također
tiho govorio.
»Gdje si bio tako dugo, ti mali divljače? Ti i ne znaš, kako sam čeznuo za tim da te
vidim. Nikada ne znam kad te mogu čekati. Jedino se mogu nadati. Bojao bih se da te
nazovem, a i onako ne znam broj tvoga puka. Kadšto mislim, da ti nikad ne dolaziš k meni,
osim kad trebaš novaca!«
»Cio sam mjesec bio na kaznenim radovima«, slaže Maggio. »Nisam mogao izaći. Možeš
pitati Prewitta«.
»Je li to istina, Px*ew?« viknu Hal.
»Istina je«, odvrati Prew. »Zapao je u lijepu kašu!«
»Lažete«, obijesno će Hal. »Jedan laže, a drugi ga pomaže, ne trepnuvši ni okom. Vi
vojnici ste svi jednaki. Nevjerni ste kao sreća!«
»Bogami«, reče Maggio, »imao si sreću da sam danas na dan isplate ostao bez novaca.
Inače bih se napio i opet bih dobio kaznene radove«.
? »Čini se«, nastavi Hal, »da Tony uvijek upravo na dan isplate mora da odrađuje neku
kaznu«.
»Tako je«, odlučno će Maggio. »Čini se da se na dan isplate svaki put napijem, a onda
dobivam po dva ili tri tjedna kaznenih radova. Uvijek govorim sam sebi, da mi se to više ne
će dogoditi, pa ipak mi se uvijek iznova dogodi. Osim danas, kad nemam novaca. Stvar nije
takva, da ne dolazim onda, kad imam novaca, već kad imam novaca, ja se napijem. Onda
slijedi kazna. Raza- bireš li razliku?«
Hal se nasmije. »To je prilično cjepidlačarenje, zar ne?« upita.
»Mali moj jednostavni primitivče«, nastavi on, »zato te tako i volim. Molim te da nikada
ne izgubiš sposobnost, da tako uvjerljivo lažeš«.
»Ali to je istina«, usprotivi se Maggio. »Napijem se i dođem u grad da dvaput odjašim na
kakvoj ženskoj, a prokleta vojna policija me zgrabi i već sam uhvatio kaznu«.
»Nije li ti mrsko, da odlaziš u bordel?« upita Hal.
»Ah«, odgovori Angelo, »ne bih mogao reći, da mi kakva prijateljica ne bi bila draža, ali ni
bordel mi nije mrzak. Na tom otoku vojnik nema veliki izbor«.

420.
 Prew upita sam sebe, da li se Angelo kod svojih razjašnjavanja uvijek tako zaplete. Htio
je da se nasmije, no činilo se da Hal ništa ne zapaža.
»Zaboga«, odjednom će Tommy, »ja to ne bih mogao podnijeti. Mislim, ne bih mogao biti
vojnik. Prije bih se ubio. Kunem se«.
»I ja«, javi se Hal. »No to je zbog toga, jer nismo primitivni. Mi smo abnormalno
osjetljivi«.
»Vjerojatno je tako«, kimnu Tommy.
Hal se nasmije. »Nadam se, Tony da uviđaš da moralne skrupule ovdašnjih žena u
odnosu na vojnike idu nama u korist, mislim u korist Tommyja i mene i svih ostalih članova
trećega spola? U tome leži fina ironija. To me beskrajno zabavlja, jer je to putokaz, u kojem
će smjeru poći opći razvitak. Jednog ćemo dana mi imati potpunu nadmoć«.
»Vjerojatno je tako«, kimnu Maggio. »Mislim, da ćete vi pobijediti«.
»Jeste li to čuli, Prew?« doviknu Hal.
»Jesam«, ravnodušno će Prew, »čuo sam«.
»Pošto sve te žene mrze vojnike«, reče Hal i nastavi razvijati svoje misli, poput tkalca koji
tke sebi za zabavu, »jer smatraju vojnike smećem, jer uopće sve muškarce smatraju
smećem, one polako, ali neizbježivo izazivaju svoju vlastitu propast«.
»Kako ste to mislili?« upita Prew.
»Nije li to jasno?« nasmije se Hal. »Pogledajte sami sebe Za vas vojnike nema drugih
žena osim kurvi. Morate doći nama, jer mi nemamo osjećaj za grijeh, kao što ga imaju tako
zvane pristojne žene«.
»Ah. ne znam«, odgovori Prew, ali Halove su se riječi toliko primakle istini, da je Prew
mogao da razabere prazninu u svom glasu.
Hal se nasmije svojim slatkim mladenačkim smijehom, no nije iskoristio stečenu
prednost. »Vidite li«, blago reče, »o tome imam svoju vlastitu teoriju. Moja teorija jeste, da je
homoseksualnost izravna posljedica nevinosti žena«.
»A kako onda tumačite lezbijstvo?« upita Prew.
»Touchć!I« nasmije se Hal. »No ja zaista vjerujem da je homoseksualnost rezultat
nezadovoljenja i razočaranja u životu. Što se neko društvo više oplemenjuje, što postaje
čestitijim, to će više homoseksualaca proizvesti. Ljudi to nazivaju dekadenstvo. Jeste li
ikada razmišljali o tome, zašto jedno društvo stvara svoja najjača umjetnička djela uvijek u
vremenu svoje najveće dekadence?«
»Vidite li, homoseksualnost dovodi do slobode, a umjetnost može uspijevati samo u
slobodi. Nažalost u slobodi uvijek propada društvo. Raspada se u prašinu. Nestaje. Biva
uništeno. Do temelja«. Hal se vedro nasmije.
»Kakvo ste umjetničko djelo vi stvorili?« upita Prew.'
»Tko, ja? Nisam mnogo. Jednom sam napisao roman o životu nekog biseksualca. Nitko
nije htio da ga objavi, ali su ga svi, kamo god bih ga donio, živo željeli pročitati. Od nekog ga
nakladnika sedam mjeseci nisam mogao dobiti natrag. No ja sam beznačajan. Ne vjerujete li
meni, pogledajte Grke. Ili Rimljane. II: našu svetu majku crkvu za vrijeme renesanse«.
»Glupost«, reče Tommy.
»Čitao sam nešto o tome«, odvrati- Prew. »Volio bih da jednom pogledam vaš roman«. ,
»Jednom ću vam ga pokazati«, reče Hal. »No, eto nas dakle«.
On ih povede oko nekog starog banyan drveta. U tami po- srnuše preko korijenja, koje je
stršalo iz zemlje, a ono tanko korijenje, debelo poput olovke, koje još nije doprlo do zemlje,
već je slobodno visjelo s drveta, udari ih nekoliko puta po licu.
»Nije li lijepo imati ovako nešto u vrtu?« upita Hal. »A sad oprez!«
Stajali su uz neku bijelo oličenu prizemnu drvenu zgradu na podnožju otvorenog
stepeništa. Stepenište nije bilo natkriveno. Nosile su ga četverokutne grede. I ono je bilo
bijelo oličeno.
»Kad nešto popijemo, moramo nastaviti našu raspravu«, šapne Hal Prewu,
otključavajući vrata, kad su zastali na početku stepeništa i zagledali se u tamnu masu
drveta banyan.

I Touchć, u značenju »pogođen« upotrebljava se u mačevalačkim natjecanjima.

421.
 Zatim ih uvede u malo predvorje.
»Smjestite se udobno, kao da ste kod kuće, dragi moji. Ja ću skinuti odijelo. Ako hoćete,
možete i vi to učiniti«. On se nasmije, i nestane kroz neka vrata.
»Nije li to krasno mjesto?« upita Maggio Prewa. »Zar ne bi i ti volio da imaš nešto takvo?
Ha? Ne bi li volio? Samo predstavi sebi da živiš u takvoj kući!«
Obojica su stajala u predvorju, ogledavala se i promatrala čistoću i ljupkost toga stana.
»Ne mogu«, odgovori Prew. »Mislim da to sebi uopće ne mogu predočiti«.
»Sad vjerojatno razumiješ, zašto dolazim ovamo«, reče Maggio. »Bar djelomično. U onim
prokletim betonskim kasarnama čovjek zaboravlja, da na svijetu ima još nešto takvo«.
Tommy, koji je zastao iza njih, posta nestrpljiv. On se progura kraj njih, prođe kroz
prostoriju i sjede u veliki moderni stolac od kromirana čelika i kože. To razbi sav čar.
»Idem da pustim vodu«, reče Maggio, »a htio bih nešto, bogami, i popiti. Za čas ću se
vratiti«.
Prew ga je gledao gdje prolazi kroz ista vrata, kroz koja je nestao i Hal, u uzak hodnik, u
kojemu se slijeva nalazila kupaonica, a na kraju hodnika spavaonica. Zatim se okrenu, da
malo ogleda sobu za dnevni boravak.
Lijevo od ulaza nalazio se mali podest, svega jednu stepenicu visok, opkoljen rešetkama
od kovana gvožđa. Na tom po- destu stajao je stol za blagovanje, a iza njega su vodila vrata
u kuhinju. Na drugoj strani sobe bila je stijena svedena u velikom polukrugu, a u cijelom
tom polukrugu protezali su se uski prozori od poda do stropa. Na pol su bili zastrti
zastorima. U sredini je stajao radio i gramofon, a desno i lijevo od njega bile su police pune
ploča i albuma. Uz desnu stijenu stajao je ormar za knjige, pun knjiga i radni sto. Prew
prođe kroz sobu promatrajući namještaj. Trudio se da pronađe nekoliko riječi, što bi ih
mogao reći Tommyju.
»Jeste li već kad objavili nešto od vaših stvari?« konačno upita.
»Dakako«, kruto će Tommy. »Prije nekoliko tjedana izašla je jedna od mojih pripovijesti u
Colliersu«.
»Kakva je to pripovijest bila?« upita Prew, promatrajući ploče. Sama klasična glazba,
simfonije i koncerti.
»Ljubavna pripovijest«, odvrati Tommy.
Prew ga pogleda, a Tommy se zacereka svojim dubokim basom.
»Pripovijest o nekoj častohlepnoj mladoj glumici i o nekom mladom režiseru s
Broadwaya. On je oženi i stvara iz nje zvijezdu«.
»Takve pripovijesti ne mogu čitati«, dobaci Prew, pa ponovo pogleda ploče.
»Ni ja«, nasmije se Tommy.
»Zašto ih onda pišete?«
»Jer ljudi žele da ih čitaju i plaćaju za to«.

422.
 »To nije kao pravi život«, reče Prew. »U njemu se takve gluposti nikada ne događaju«.
»Dakako da se ne događaju«, ukočeno će Tommy. »Zato ih ljudi i čitaju. Čovjek mora
ljudima davati ono što oni hoće«.
»Nisam uvjeren da oni to zaista hoće«, dobaci Prew.
»A što ste vi zapravo?« nasmije se Tommy u basu. »Sociolog?«
»Nisam. Mislim da sam onakav kao i većina drugih ljudi. Nemam ni pojma o velikoj
književnosti, ali takve pripovijesti ne mogu da čitam«.
»To i ne čitaju muškarci«, odvrati Tommy. »To čitaju žene. Glupe, romantične, prljave,
moralističke žene. Samo njima se to i sviđa. One kupuju knjige i časopise. Upravo ih gutaju.
Na nečem se konačno ipak moraju uzbuđivati, zar ne? Njihov im moral ne dopušta da se
uzbuđuju u postelji«.
»Ah, ne znam. Nisam u to uvjeren«.
»Zene i njihovi pojmovi o moralu!« reče Tommy. »Ne budu li pripazile, odjednom će se
uopće naći bez muškaraca«.
»To već razumijem«, reče Prew. »Mislite reći, da će one sve muškarce natjerati da
postanu homoseksualci, kako je Hal to već rekao«.
»Ne, to nisam kanio reći«, kruto će Tommy. »To nikako nisam mislio. Zene nemaju s time
uopće nikakva posla!«
»Možda bi ipak moglo tako biti«, usprotivi se Prew. »Sve do večeras nisam o tome uopće
razmišljao«.
Upravo je prolazio kraj radnog stola.
»Što je?« upita Maggio ulazeći u sobu. »Što bi moglo tako biti?«
On priđe Prewu, koji je još uvijek stajao uz radni stol. Iza njega uđe u sobu Hal. Oko
bokova je ovio pareu, šarenu tahi- ćansku pregaču. Njegov mršavi elegantni lik sad je onako
bez mišića djelovao uglato i plosnato i nije više bio uglađen. Tamna smeđa boja njegove
debele kože, u kojoj nije bilo soka, djelovala je nenaravno, suho, kao da je kožu namazao
jodom.
»Ipak bi moglo biti, da prijelaz u homoseksualce ima nekakva posla sa ženama«, reče
Prew.
»To ne vjerujem«, odbije Angelo.
»Dosad ni ja nisam vjerovao«, nastavi Prew, »ali sad mi se čini, da bi ipak nešto moglo
biti u tome«.
»Aha« javi se Hal nasmijavši se svojim slatkim mladenačkim smijehom. »No, znate li,
neki su ljudi zaista rođeni kao homoseksualci. Na nesreću ili na sreću, kako već uzmemo.
No ja nipošto ne želim ustvrditi, da su svi slučajevi bili takvi!«

28 Odsada do vječnosti

433
 Prew zaniječe glavom, smješkajući se. »Ja sam odviše toga vidio, od Times Squarea do
Frisca, a da bih progutao ono, da su tako rođeni«.
»Vi biste bili zgodan momak«, s odvratnošću će Hal, »kad si ne biste davali toliko truda,
da budete vulgarni«.
»Vulgaran?« nakesi se Prew. »Kako uopće nešto može da bude vulgarno, ako čovjek ne
vjeruje u moral?«
»Ne radi se o tome što govorite, već samo o tome, kako to kažete. Baš u tome i jeste
vulgarnost. Za mene je takva tragedija upravo divna«.
»Za mene nije. Ja to smatram fotomontažom«.
Hal uzdigne obrve i ukočeno se zagleda u nj. »Kadšto me tvoj prijatelj gotovo ljuti«, reče
Angelu.
Prew osjeti da se nacerio, ali pod tim smijehom njegovo je lice ostalo ukočeno, kao
uvijek, kad je nanjušio opasnost. »Za mene je vaše mišljenje isto tako samo pusti san o
sreći, kao što je i onaj bogati mladi režiser sa Broadwaya u Tommyjevoj pripovijesti«.
»Sad vidim, da sam se u vama prevario«, nasmiješi se Hal. »Vidim, da uopće nemate
mašte i da ste samo prilično dosadni glupan«.
»Može biti«, naceri se Prew. »Vjerojatno su vojska i skitanje po cestama iz mene istisnuli
posljednju mrvicu mašte«.
»Gdje je zapravo šampanjac, Hal?« upita Angelo. »Daj, pokaži nam ga! Počeo sam da
budem žedan«.
»Samo časak, dragi moj. Jednoga dana«, reče Hal Prewu. »kad budete stariji, vidjet ćete,
da mašta kadšto izbacuje istinu, koja nadmašuje sve tako zvane činjenice«.
»To razumijem«, nasmije se Prew, »ali nešto drugo ne razumijem. Što dulje razgovaram s
vama, vi s nekog razloga sve više govorite poput popa!«
Hal se nasmiješi. »Da niste Tonyjev prijatelj, ja bih vas zbog te primjedbe izbacio iz
kuće«.
Prew mu se dobrodušno nasmije. »Ne vjerujem da biste to mogli učiniti. No, ako želite
da odem, izvolite samo reći!«
»Gle«, nasmiješi se Hal Maggiu, »tvoj prijatelj je pravi razbijač«.
»Dođavola, nemoj ga ozbiljno shvaćati«, odvrati Maggio. »On je samo usijana glava.
Trebalo bi mu samo da nešto čestito popije!«
»Je li tome tako?« upita Hal Prewa.
»Pa već bih mogao podnijeti čašicu«, odvrati Prew.
Tomy ustane sa stolca i priđe Prewu, kao da bi ga htio zaštititi. »Neka te đavo odnese«,
reče Halu. »Zar ne možeš tog siromašnog momka ni na časak ostaviti na miru? On je moj
prijatelj, a nije tvoj, zar ne? Prestani da ga mučiš«.
»Ne trebaš mi pomagati«, odbije Prew.
»Ako ti nije pravo, kako postupam s mojim gostima, Tommy«, osmjehne se Hal, »možeš
u svako doba poći kući. Gotovo mi se čini, da je to najbolje, što bi mogao da učiniš. Kad se
zapravo morate vratiti, momci?«
»U šest sati«, odvrati Angelo. »Do budnice«. On pogleda na sat, koji je stajao na polici,
kao da se odjednom sjetio, da će jednoga dana morati da umre. »Naprijed, kujin sine«, reče.
»Zaboga, daj nam nešto da popijemo!«
»Ti svinja«, reče Tommy Halu, »ti prljava ušljiva svinja! Zaista bih želio otići«.
Hal se vedro nasmije. »Samo izvolite, madame«. Zatim se okrenu i siđe niz stepenice u
kuhinju.
Tommy je stajao i piljio za njim. Oči su mu bile pune srdžbe. Teške su mu ruke visjele
ravno dolje, a šake, krupne kao šunke, stisnuo je o stegna.
»Ti posve dobro znaš, da ne ću otići«, reče. »Znaš da moram ostati!«
Hal proviri kroz kuhinjska vrata. »Dakako da znam. Radije dođi i pomozi mi da
pripravim piće«.
»U redu«, odvrati Tommy. Ukočeno pokrenu svoje teško tijelo. Na licu mu se odražavala
povrijeđenost.
»Dođi ovamo, Prew«, šapnu Maggio i kimne glavom. On ga odvede u kut do gramofona
uz prozor. »Zaboga, daj se malo sa- beri. Kaniš li sve pokvariti? Zaveži na neko vrijeme«.

424.
 »Dobro. Zao mi je. Zapravo ne znam, što me je toliko uzbudilo. Vjerojatno ono smeće s
,tako su rođeni'. Ne želim ti biti na smetnji, Angelo, ali me nešto na tim ljudima upravo
uzbuđuje. Neprekidno zabadaju u tebe, kao pop koji uporno nastoji, da čovjek ode u crkvu i
da moli. Zašto čovjek mora da sluša propovijed vojske spasa, prije nego što dobije juhu i
kavu? Zašto oni moraju svakoga uvjeravati, kako je divno biti topli brat?«
»Prokletstvo, ni ja to ne znam. Pusti ih neka pripovijedaju. Tako ja radim. Misliš li
možda da se s njima prepirem? Nipošto se ne prepirem. Slušam ih i kimam glavom i gutam
što mi govore, i tražim da nešto popijem!«
»Mislim, da nisam građen za takav život«, odgovori muPrew.
Angelo zakima glavom. »Kadšto mi se čini kao da živim na bačvi baruta, koja bi svakoga
časa mogla da poleti u zrak. Čovječe, i onako moraš platiti za sve, što dobiješ na tom
svijetu«.
»Mnogo sam čuo o nekoj »velikoj ljubavi« između homoseksualaca, ali nikada je nisam
vidio. Vjerojatno je ona nešto slično mržnji«.
»Meni je svejedno što je to, dokle god mogu da iz tog nešto izbijem. Zato se smiri, molim
te!«
»Dakako. Ne ću da ti pokvarim stvar«.
»Mladiću«, reče Maggio, »napit ću se tako, da se ne ću moći držati na nogama«. On
pogleda sat. »Budnica«, reče, »bila budnica ili ne bila«.
Hal izađe iz kuhinje. Nosio je dvije kristalne čaše za šampanjac. Za njim dođe Tommy s
još dvije čaše.
»Zao mi je da nemamo plitice«, osmjehne se Hal. »Čaše su međutim u redu. Čovjek ne
može šampanjske coctaile piti iz čaša za vodu«.
Maggio uze čašu i potajice namignu Prewittu.
»Predlažem«, reče Hal, »da svi svučete odijelo i da se dobro smjestite. Kad smo već među
prijateljima. A to jesmo, zar ne?«
»Pristajem«, oduševljeno će Tommy. On pruži Prewittu čašu, postavi svoju čašu na stol i
poče se svlačiti. Skinuo se sve do kratkih gaća, a zatim sjede i podiže čašu. Suprotno od
Hala bio je Tommy bijel poput mlijeka. Sunce ga je opalilo samo iznad ogrlice i na
podlakticama. Ta bjelina mu je podavala neugodan starački izgled.
»Znam da vi vojnici nikad ne nosite gaće«, nasmjehne se Hal. »Ja imam par gaćica za
kupanje, što ih dajem Tonyju, kad odlazimo plivati, ali za vas nemam ništa«.
»To ništa ne smeta«, odvrati Prew. »Isto ću tako rado da ostanem u hlačama«.
Hal se vedro nasmije. Opet je bio dobro raspoložen.
I tako su ta četvorica muškaraca sjedila ogoljenih gornjih dijelova tijela, da bi uživali u
hladnoći, koja je dopirala izvana kroz vrata zastrta mrežom protiv muha. Svakoga tko bi
provirio kroz prozor i vidio tu četvoricu muškaraca golih prsi ju kako piju, odmaraju se, drže
čaše i prijateljski se razgovaraju, prožeo bi osjećaj topline i srdačnosti.
Kod kuće uvijek nosim ovo«, reče Hal, zamišljeno se igrajući uglom svog pareua. »To je
prema havajskoj tradiciji, ne mislite li vi tako? Danas, doduše, nose svi na žalu kupaće
gaćice.
Nekada su nosili pareu. Dakako, prije nego što su došli misionari Na Tahitiju još uvijek nose
pareu, ali nažalost ondje nitko ne treba učitelja francuskog jezika, jednako kao što ga ne
trebaju ni u Francuskoj«.
»Kad ste bili u Francuskoj?« upita Prew.
»U toku petnaest godina stalno sam se zadržavao ondje na dulje i kraće vrijeme«,
osmjehne se Hal. »Kao privatni učitelj u New Yorku štedio bih sve dok ne bih skupio
dovoljno za dugo putovanje. Onda bih se odvezao u Francusku i ostajao ondje, dok ne bih
potrošio sav novac. To je bilo, dakako, prije rata. Ovamo sam došao poslije izbijanja rata.
Smatram taj otok posljednjim mjestom, koje bi moglo zagaziti u rat. Ne mislite li i vi tako?«
»Mislim. No kad jednom zađemo u rat, bit će vjerojatno položaj u svim gradovima
Amerike podjednak«.
»Odviše sam star, a da me pozovu u vojsku«, nasmiješi se Hal.
»Mislio sam na ograničenja i slične stvari«.

425.
 Hal slegne ramenima. Taj je pokret bio veoma francuski. »Jednom sam ozbiljno
pomislio, da postanem francuski državljanin. Francuska je najdivnija zemlja na svijetu. Ali
sada se«, nasmiješi se on, »zapravo radujem što nisam to učinio«.
»Čudno je, ali iste one tekovine slobode, koje su život u Francuskoj činile tako divnim,
sad su pravi uzrok poraza, la belle France«. Hal se osmjehne, no izgledalo je kao da kani
zaplakati. »Čini se da je to zakon života«, završi.
»Vjerojatno čovjeka uvijek nasamare, što?« upita Prew. Sad je konačno, pod uplivom tih
posljednjih nekoliko čaša šampanjca, oćutio onaj divan osjećaj dopusta. Konačno ga je opet
uhvatio, onakav osjećaj, kakav je bio u trenutku kad se uspinjao uz stepenice New
Congressa. Obuze ga melankolija.
Sunce je konačno počelo zapadati, vrućina je prestajala i sjene su postajale dulje. Došlo
je vrijeme, da se čovjek odmori. On pogleda Angela. Angelo je također sjedio u sjeni i nešto
mrmljao.
»Jesi li u dubokoj sjeni, Angelo?« upita. Kad bi nas oni samo pustili da popijemo tu
njihovu sjenu, pomisli on, a onda nas ostavili same! Zašto uvijek moraš za sve plaćati?
»Ne vjerujem, da riječ sloboda ima još bilo kakvo značenje«, reče on Halu.
»Ja držim, da sam slobodan«, odvrati Hal.
Prew se zamišljeno nasmije. »Kako bi bilo s još jednom čašom?«
»Dobro«. Hal uze čašu i pođe prema kuhinji. »Zar ne vjerujete da sam slobodan?«
»Donesi i meni čašu«, javi se Angelo. On ustane lako zate- turavši, pa iznese svoju čašu
u kuhinju.
»Bojite li se vi nečega?« vikne Prew za Halom.
»Ne«, odgovori Hal, vraćajući se s čašama u rukama, »ne bojim se ničega«.
»Onda ste slobodni«, kimnu Prew. Vidio je kako Angelo sjeda i ispija čašu.
»Ja sam slobodan«, vikne Angelo, pa se nasloni na naslon svoga stolca i zabaci pete
uvis. »Ja sam slobodan kao ptica u zraku. Tako je. Ti nisi slobodan«, vikne on Prewu. »Ti si
prokleti tridesetgodišnjak. Ti si rob vojske. Ali ja nisam. Ja sam slobodan. Do šest sati
ujutro.«
»Nemoj tako glasno!« oštro će Hal. »Probudit ćeš moju gazdaricu u suterenu.«
»Ah, odi dovraga«, odvrati Angelo. »I ona neka ode dovraga«.
»Mislim, Tony, da je vrijeme da pođeš u postelju i da ispavaš svoje pijanstvo«, turobno
će Hal.
»Tako je«, kimnu Angelo. »Da ti nešto otpjevam kao hvalu za večeru«.
»Nije lijepo od tebe, da mi tako govoriš«, odvrati Hal.
»Zao mi je, staro momče. Ne mogu to da promijenim. Pa to je istina, zar ne?«
»Istina je«, odgovori Hal, »ali čovjek ne mora da uvijek spominje istinu, zar ne?«
»Ne«, složi se Angelo, »vjerojatno ne mora«.
»Dođi«, reče Hal, »dopusti da ti pomognem«. On prijeđe prijeko do Maggiova stolca. Htio
je da mu ogrli uska koščata ramena i da mu pomogne da ustane, no Maggio ga odbije.
»Još ne. Sam ću ustati«.
»Hoćeš li ostati sa mnom ovdje vani?« bojažljivo upita Tommy Prewa.
»Dakako«, odgovori Prew. »A zašto ne, dođavola?«
»No«, ukočeno će Tommy, »ne moraš, ako ne ćeš«.
»Ne? Onda je dobro«.
»Pijan sam!« prodere se Angelo. »Da nisi takav prokleti tridesetgodišnjak, Prew, ja bih te
zaista volio«.
Prew se naceri. »Sam si rekao da ni ovdje nije mnogo drukčije nego u Gimbelovu
podrumu«.
»Tako je«, kimnu Angelo. »Upravo to sam rekao, zar ne? Znaš li«, nastavi on, »prije nego
istekne moj rok, zaplest ćemo se u taj posrani rat. Znaš što? Ja mrzim vojsku. I ti mrziš
vojsku,
Prewitt, samo što to ne ćeš da priznaš. Ja je mrzim. Bože, kako mrzim tu posranu vojsku!«
On se nagne natrag u svoj stolac i pusti ruke preko naslona. Glava mu se klatila amo
tamo. Neprekidno je ponavljao istu litaniju.

426.
 »Pišeš li ti pod svojim imenom?« upita Prew Tommyja.
Hal je stajao kraj Maggiova stolca. Bojažljivo ga je promatrao i kao da je malo kršio
ruke.
»Dakako da ne pišem«, opravdano se osmjehne Tommy. »Misliš li, da bih takvo smeće
potpisivao svojim imenom?«
»Ti si trijezan, zar ne?« nasmiješi se Prew. »Kladim se, da se ti nikad ne opiješ. A zašto
ne? Zašto onda uopće pišeš takve stvari?«
»Ti i ne znaš moje pravo ime«, reče Tommy. Njegove duboke utonule oči, odjednom se
kao divlje uperiše u Prewa. »Ti ne znaš moje ime, ne? Ili ga možda znaš?«
Prew je promatrao Hala, koji je pokušavao da uspravi Maggia na noge. »Ne. Ja ga ne
poznajem. Ti se stidiš te svoje pripovijesti, zar ne?«
»Dakako«, odvrati Tommy oživjevši. »Misliš li, da se ponosim njome?«
»Mrzim je«, javi se Angelo. »Cijelu vojsku. Sve!«
»Ja ne bih odsvirao signal na trublji, kojim se ne bih mogao ponositi«, reče Prew. »To je
jedino što sam umio, znaš? A kad bih to ipak učinio, ne bih više bio isti kao do sada«.
»Ah«, nasmiješi se Tommy, »dakle trubljač. Hal, u našem se društvu nalazi umjetnik«.
»Ne«, odbije Prew, »samo trubljač. Ja, međutim, nisam više trubljač. A i ti ne pišeš
knjigu. Ti samo želiš da o tom govoriš«.
On ustane. Sad je osjetio djelovanje alkohola, koji je ključao u njem. Htio je da nešto
razbije, da učini bilo što, kako se kotači ne bi mogli otkoturati u naredni dan u budnicu, u
šest sati ujutro. Oko njega je sve bilo nekako u magli. Nije bilo ničega, što bi mogao razbiti.
»Čuj me«, reče on i dotakne prstom Tommyjevo krupno bijelo tijelo. »Nastran si kao
novčanica od tri dolara. I Kako si došao do toga? Što te je uopće učinilo nastranim?«
Tommyjeve tamne oči okružene dubokim crvenim rubom koje kao da se nikada nisu
mogle usredotočiti na nešto, odjednom se usmjeriše u njega, postadoše svijetle i sve svjetlije,
što je Prew dulje u njih gledao.
»Uvijek sam bio takav«, odgovori Tommy. »Takav sam se rodio«.
»Htio bi da govoriš o tome, zar ne?« nasmije se Prew. Osjetio je iza sebe Halovu i
Maggiovu šutnju i znao da ga promatraju.
»Ne bih«, odvrati Tommy. »Ne volim o tome govoriti. Tragedija je kad je čovjek takav
rođen«. Sad se smiješio i brzo di- sao. Smiješak mu je bio bolan kao izraz psa, kojeg su
pogazila kola, a ti ga sad gladiš.
»Koješta«, dobaci Prew. »Nitko se ne rađa takav. Kad si to prvi puta učinio?«
»Kad mi je bilo deset godina«, odgovori Tommy. Sad je govorio brzo, gotovo veselo. »Bio
sam u kadetskoj školi u blizini New Yorka. Moji su roditelji bili rastavljeni i majka me je po-
slala u tu školu. Tu je bila cijela četa dječaka iz višega razreda — cijela četa, najmanje
dvanaestorica«. Tommyjeve su oči sada još više sjale, a riječi su mu tekle brže, navirale su
gotovo bez stanke. »Odvukla me je na osamljeno mjesto, svezala me i tukla me. Onda su to
učinili sa mnom, jedan za drugim. Tukli su me dotle, dok nisam popustio«.
Prew ga je promatrao za vrijeme govora. Njegovo krupno tijelo nervozno je drhtalo na
stolcu kao da ga netko udara bičem.
»Ja to ne vjerujem«, zareži Prew. »Kladim se, da to nije bilo prvi put. Mene bi mogli tibiti
prije nego što bih to učinio. Ako su. to učinili, činili su samo zato, jer si ti to htio. Bez obzira
na to, koliko si se pokušao braniti. Ti si htio da te tuku i da budeš zao«.
Hal ode od Maggia i pristupi k njima. »To je laž«, reče.
»Istina je«, šapne Tommy, »nije bilo prvi put. Ali bilo je prvi put, otkad je stvar važila. I ja
sam to htio. Mrziš li me sada?«
»Ne«, prezirno će Prew, »a zašto da te mrzim?«
»No ipak me mrziš. Prezireš me? Zar ne? Misliš da sam pokvaren«.
»Ne. Ti si jedan od onih, koji sami sebe smatraju pokvarenim. To misliš. Ja te ne
smatram pokvarenim. Ja samo mislim, da ti voliš raditi sve ono, što smatraš pokvarenim.

I U originalu »Queer as three dollar bili«, kriv kao novčanica od tri dolara, česta fraza; prava
novčanica od tri dolara uopće ne postoji.

427.
Što je pokvarenije, to bolje i ti to radije radiš. Možda samo zbog toga r da pokažeš kako mrziš
crkvu«.
»To je laž«. Tommy je sjedio duboko naslonjen u svom stolcu. »Ja sam pokvaren i to
znam. Ne trebaš tražiti ispriku, da mi olakšaš stvar. Ne trebaš me zaštićivati«.
»Dođavola, dragi moj, ja ti i ne želim ništa olakšati. Ti si mi posve ravnodušan«.
»Znam da sam pokvaren«, nastavi Tommy. »Znam da sam pokvaren«.
»Tko ti je to sugerirao?« upita Prew. »Tko ti je to rekao? Tvoja majka?«
»Ne«, odgovori Tommy, »ne, ne, ne. Moja majka je bila svetica. Ti to ne razumiješ. Moja
majka je bila svetica«.
»Jezik za zube, Tommy«, oštro će Hal.
Prew se obrati k njemu. »Ako toliko uživate, da budete nastrani, zašto onda to ne
izvedete jedan s drugim, umjesto što čitavo vrijeme pokušavate da jedan drugom prerežete
vrat? Ako zaista vjerujete u ono sranje o pravoj ljubavi, što je samo vi možete da osjetite,
zašto se onda tako lako vrijeđate. Neprekidno netko vrijeđa vaše osjećaje. Zašto uvijek
tražite nekoga, koji nije homoseksualac? Jer se sami sebi ne činite dovoljno pokvarenima,
kad se družite samo s toplom braćom. Zato«.
»Stoj!« odreže Hal. »Taj nabrekli puding može reći što hoće. Ja nemam s time nikakva
posla. Ja sam se kao buntovnik usprotivio društvu. Mrzim himbenost društva i nikad mu se
ne ću pokoriti. Da se čovjek založi za svoje uvjerenje potrebna je hrabrost«.
»Ni ja baš mnogo ne volim društvo«, naceri se Prew. Mogao je da osjeti, kako mu se
toplina alkohola uspinje u glavu. Htio je. htio, htio, da nešto razbije, razbije, razbije, šest
sati, šest sati, šest sati. »Društvo nije nikada za mene mnogo učinilo. Što mi je ono dalo? Za
mene nije učinilo ni pola onoga, što je učinilo za vas. Pogledajte samo svoj stan. Samo ga
pogledajte. Pa ipak ja to društvo ne mrzim onoliko, koliko ga vi mrzite. Vi ga mrzite, jer
mrzite sami sebe. Vi se uopće ne bunite protiv društva, već protiv samoga sebe. Vi se uopće
ne bunite protiv nečeg određenog, već se bunite samo onako u prazno.
On dirne visokog čovjeka prstom.
»Zbog toga i izgledate kao pop. Vi propovijedate evanđelje. Pravo evanđelje. Jedino
evanđelje. To je sve što imate, to evanđelje. Zar ne znate, da život nema nikakve veze s
evanđeljem. Život stvara evanđelje, ali kasnije. Evanđelje ne stvara život. Ali vi, vi i ostali
popovi želite izmijeniti život, da bi pristajao u vaše evanđelje. Baš u vaše i ni u jedno drugo.
Vi ne želite čak ni priznati, da osim vašeg evanđelja postoji još kakvo«.
On zastane. Px*ed njim se ponovo ukaza blistavo otkrivenje. Mogao ga je vidjeti. Ali
kako da ga zaodjene u riječi? Kako da izrazi ono što vidi? Kako da to oblikuje i razjasni?
Sam život po sebi bio je dovoljan. Svi bi ljudi trebali da razaberu, da je život sam po sebi
dovoljan, da je on predstavljao sve, jednostavno s toga, jer je postojao. Zašto ste se uspeli na
planinu, gospodine Mal- lorjrI? Jer je bila ovdje. Život je postojao i nije bio stvoren ni u
kakvu drugu svrhu. Postojao je. To je bilo dovoljno. To je bilo sve. <
»Ako je to hrabrost«, zaključi on mlako i tiho, »onda ste vi možda hrabri, prijatelju moj.
Pretpostavivši da je to hrabrost«.
»Hej, hej«, odjednom viknu Angelo. »Ja sam hrabar. Ja sam najhrabriji čovjek u cijelom
tom prokletom svij,etu. Slobodan sam i hrabar sam. Hrabar sam koliko god hoću. Mogu
kupiti hrabrost po dolar i pedeset za pola litre u svakoj krčmi«.
On se s naporom i teturajući uspravi, pa pođe prema vratima, teturajući lijevo i desno.
»Kamo ćeš, Tony?« upita Hal.
Zaboravio je sve drugo. »Molim, Tony, vrati se. Molim, vrati se ovamo, velim ti. U takvom
stanju ne možeš na ulicu«.
»Idem na šetnju«, viknu Angelo. »Trebam zraka!«
On izađe iz kuće i zalupi vratima za sobom. Mogli su čuti, kako vani bos posrče po
stepenicama. Onda začuše kako je po- srnuo i pao žestoko tresnuvši, a zatim čuše njegove
žestoke kletve na račun banyan drveta. Zatim sve utihne.
»Oh, bože«, reče Hal. »Netko ga mora zadržati. Netko treba da nešto poduzme. Bude li
ovakav lutao po ulici, uhapsit će ga«.
»To je vaša stvar«, reče Prew. »On je vaš prijatelj«.

I I. Mallory, glasovit engleski alpinista, prvi pokušao uspon na Mount Everest.

428.
 »Pođite za njim, Prew«, zamoli Hal. »Ne ćete li? Pa valjda ne želite da ga uhapse. On vam
je prijatelj. Nije li?«
»Ja ne spavam s njim«, odvrati Prew. »Pođite vi i dovedite ga natrag«. Prew se malo
nakesi i teško sjede na kauč, pa se malo zatetura u pijanoj odlučnosti.
»Ja to ne mogu«, viknu Hal. »Zaista ne mogu. Pošao bih za njim da mogu. Zaboga, ako
ga uhvate ovako pijana, možda će policiju dovesti i ovamo«.
»Neka je samo dovede«, naceri se Prew. Lice mu je od alkohola bilo posve ukočeno, a
negdje u njegovoj glavi zvonilo je zvono. Bio je veoma pijan, a onda odjednom silno sretan.
»Ah, to ne može«, reče Hal kršeći ruke. »Oni nas sve pozna- vaju po izvještajima. Trebaju
baš takvu aferu, da protiv nas povedu parnicu«.
»To je sramota«, zadovoljno će Prew. »Nemojte se ništa brinuti, pa vi ste hrabar čovjek«.
Onda opazi, kako je Tommy ustao i počeo da se oblači.
»Kamo ćeš?« oštro će Hal.
»Kući«, dostojanstveno odvrati Tommy. »Ravno kući!«
»Čujte Prew«, nastavi Hal. »Ja bih pošao za njim. Zaista bih pošao. Vi i ne znate, što taj
mališan znači za me. Ali da me uhvate, bio bih uništen. Uhapsit će me čak i onda, ako me
vide u njegovu društvu, jer samo čekaju na to da me stisnu za gušu. Izgubio bih svoje
namještenje, izbacili bi me odavde«. On pokretom ruke obuhvati cijelu prostoriju. »Izbacili bi
me iz mog doma«.
»Mislim, da oni znadu za vas«, dobaci Prew.
»Dakako. Vjerujte da znadu. No posve je druga stvar, kad vas uhapse i zapletu vas u
javni skandal. Ne možete očekivati, da će se itko založiti za mene, ako policija ima s time
posla«.
»Ne«, kimnu Prew, »vjerojatno ne će. Život je težak, zar ne?«
»Molim, pođite i potražite ga«, zaklinjao ga je Hal. »Gledajte, kleknut ću pred vas i moliti
vas. Gledajte! Vidite li? Molim, pođite! Molim! Pa on je vaš prijatelj«.
Prew poče obuvati čarape i cipele. Uzica od cipela mu se zaplete i Hal, koji je još uvijek
klečao, pokuša da mu pomogne. Prew udarcem odbije njegovu ruku i sam sveza cipelu.
»Pa valjda niste odviše pijan?« upita Hal.
»Nisam«, odgovori Prew. »Nisam odviše pijan. Nikad nisam do kraja pijan«.
»Vi ćete ga pronaći, Prew, zar ne? A ako vas uhapse ne ćete ih dovesti ovamo, zar ne?«
»Nepristojno je, da me uopće pitaju odakle dolazim. Oni će to i onako smatrati samo po
sebi razumljivim.« On usta i stade pogledom tražiti košulju.
»Laku noć, bilo je veoma lijepo«, javi se Tommy s vrata. »Do viđenja, Hal. Nadam se, da
ću te kojom prilikom opet vidjeti, Prew«, doda on, a zatim izađe i zalupi za sobom vratima.
Prew ponovo sjede na kauč i' poče se smijati.
»Uljudan čovjek, zar ne?« upita Hala.
»Molim, pođite, Prew«, uporno će Hal. »Molim, nemojte gubiti vrijeme. Tony je odviše
pijan i ne zna što radi. Povedite ga natrag u kasarnu i položite ga u postelju«.
»Njegovo odijelo je još ovdje«.
»Ponesite ga sa sobom«, odvrati Hal, pa poče trčati po sobi skupljajući Maggiovo odijelo.
»Ako ga dovedete ovamo, moglo bi biti poteškoća, pijan je«.
»Lijepo«, reče Prew, »no ja nemam novaca za taksi«,
Hal potrči u spavaonicu po novčarku. »Evo«, reče vrativši se. »Evo pet dolara. To je
dovoljno za taksi u grad i odande do kasarne, ne?«
»Ne znam«, nakesei se Prew. »Odviše je kasno za autobus, znate. Moram se cijelo vrijeme
voziti taksijem«.
»Evo deset dolara«.
»Hm«, odvrati Prew zabrinuto, kimajući glavom. »Znate, taksi iz Schofielda ne voze
nakon dva sata, tako mi se čini. Sad su već uskoro dva sata«.

429.
 »Na dan isplate?« upita Hal.
»Dakako«, naceri se Prew, »svaki dan«.
»Dobro«, kimnu Hal. »Evo dvadeset dolara. Molim, požurite. Prew!«
Prew polako i oklijevajući zakima glavom. »Nevolja s An- gelom je u tome, što on svaki
put kad se opije* želi da dobije ženu. Ne dobije li je, on podivlja i pravi poteškoće. Zato ga
obično i zatvaraju«.
»Dobro«, odvrati Hal, »evo trideset dolara«.
»Gledajte«, naceri se Prew, »zaista nerado uzimam vaš novac. Radije ga zadržite. Ja ću
ga već nekako otpremiti kući!«
»Prokletstvo«, nastavi Hal, »evo četrdeset dolara. Četiri de- setače. To je čitava moja
gotovina. No morate požuriti. Ah, molim, Prew, požurite!«
»No, mislim da će to biti dovoljno, da nas obojicu dopremi kući«, odvi'ati Prew. On uze
novac i polako pođe prema vratima
»Valjda niste odviše pijani?« bojažljivo će Hal.
»Nikad nisam tako pijan da ne bih znao što treba da radim. Ja isto tako, kao i vi, ne
želim da ga uhapse, ali iz posve drugog razloga«.
Na vratima mu Hal stisne ruku. »Dođite jednom ovamo i posjetite me«, reče, »dođite
jednom kad Tony nije s vama. Ne trebate čekati na to, da vas on povede sa sobom. Ovo
vrijedi kao stalan poziv«.
»Najljepša hvala, Hal«, odvrati Prew. »Možda ću to i učiniti. Volim se družiti s ljudima,
koji su toliko hrabri, da se zalažu za svoje principe, znate!«
Na uglu se ogleda. Vrata su bila zatvorena, a svijetla poga- šena. On se neodređeno
naceri. U džepu pod dodirom njegove ruke one četiri desetače šušketale su i bile ugodne i
glatke.
DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Onaj posve pusti izgled što ga ulica poprima kasno u noći još se i pojačao. Cak i tamne
tihe kuće i ulične svjetiljke izgledale su nekako napušteno.
Nigdje ni traga ni Angelu ni Tommyju. Dođavola s Tom- myjem. Sad se radilo o Angelu.
No nitko nije mogao reći, kamo je otišla ta pijana mala svinja. Možda je otišao natrag prema
Kalakau Streetu. S druge je strane mogao isto tako poći u protivnom pravcu da se okupa u
kanalu Ala-Wai. On uze papirnatu vrećicu s Angelovim stvarima pod ruku. Papir je jasno
zašuštao po vedroj noći. Zatim zavuče ruku u džep u potrazi za kovanim novcem. Nije ga
našao, našao je samo četiri Halove desetače. Ponovo se naceri i sav sretan prijeđe do kanala.
Ondje posvijetli žigicama, dok nije našao plosnati šljunak.
Sad se nije radilo o brzini, sad je o svemu mogla da odluči samo sreća. Nitko nije mogao
reći, kamo je Angelo otišao. Pre- witta ispuni mirni pijani fatalizam. Negdje su vojni policajci
bili u lovu, po dvojica, kao sokolovi, no još uvijek je moglo da potraje dva sata prij'e nego što
ga nađu.
Pomnjom pijanih ljudi on otare šljunak. Radio je polako po tišini, uživajući u njoj. Onda
pljune na jednu stranu šljunka i baci ga uvis, kao što ljudi uvis bacaju kovani novac.
Upravo tako si radio još kao dječak, pomisli on.
Bogami, ta se mala svinja mogla čak vratiti Halu. Hal bi ga dakako primio u kuću, a
Prewitt bi ga onda posvuda tražio, dok je Angelo već davno bio kod Hala na sigurnom
mjestu.
Vlažna strana šljunka značila je Kalakaua, a suha je značila kanal. Zapaljenom žigicom
potraži u tami šljunak. Vlažna je strana ležala prema gore.
Lijepo.
Izašavši na glavnu cestu, skrene na lijevo, natrag prema Taverni. Osjećao se kao lovac u
šumi. Uz duge nizove kuća široke i malko savijene ulice nije se ništa micalo. U daljini su se
gubile tračnice električne željeznice. Svaka druga svjetiljka na ulici bila je ugašena. Nigdje ni

430.
automobila, ni autobusa, nigdje čovjeka, ni života. Koraci su mu veoma glasno odjekivali.
On siđe s pločnika i zađe na travu.
Jednom zasta da prisluškuje, no onda se sjeti, da je Angelo bio bos. Osim toga je bio u
kratkim gaćicama i nije imao ništa drugo na sebi!
S vojnim policajcima nije tu dolje bilo šale. Bili su to policajci iz Shaftera i iz glavnog
stana departementa. Sami krupni momci, jednako kao i u Schofieldu. Uvijek su hodali po
dvojica, u teškim vojničkim cipelama i u bijelim gamašama. Ljudi iz MP čete u Schofieldu,
čije je područje bio logor i Wahiava, i ceste dolje duž rezervoara, ispod dvostrukog drvoreda,
bili su isto tako visoki i isto tako grubi, ali Prew je nekolicinu od njih osobno poznavao i
nekako mu se činilo da su čovječniji. Neki su se dovezli s njime na istom brodu. Sve su to
bili dobri momci, sve dok nisu navukli bijele gamaše. U slučaju nevolje, mogao je vani u
Schofieldu sa četrdeset posto vjerojatnosti da sretne jednog od poznatih policajaca i da ga
nagovori, da ga pusti na slobodu. No ovdje dolje nije poznavao baš ni jednoga. A Angelo je
šetao po ulici bos i u kupaćim gaćicama! Prew se poče gromko i nesuzdrživo smijati. Glasni
zvuk njegova smijeha prene ga i on se prekine.
Pomno pretraži Kalakua Street, zastajući da pogleda u tamna dvorišta, na klupe uz rub
pločnika i ispod njih. Čovječe, imaš sreću, što nisi visok. Možda bi i sam postao takav
prokleti MP. Pregledavajući ljude, koji su s broda silazili niz dasku za pristajanje, nije
provost marshalI nikome dopuštao da ga odbije. Kad bi izabrao kakvog visokog momka, taj
bi bio njegov i nitko mu ga više ne bi mogao oduzeti. Prew se sjeti nekog momka, visokog
gotovo dva metra, kojega je marshal pozvao ravno ispred njega. Jedino što ga je spasilo, bilo
je, da je spadao među letačko osoblje. Provost marshal je zbog toga upravo pozelenio i
poplavio od gnjeva.
Cijelu je vječnost tražio, bar mu se tako činilo. Svakog je časa očekivao, da će ga
odostraga pograbiti kakva ruka s vrpcom. Dogodi li se to, bilo je svemu kraj. Ti momci umiju
mlatiti. Ne trebaju biti tako oprezni kao građanski policajci, čiji udarci ne smiju da ostave
tragove.
Ogledavajući se na obje strane prošao je kroz Lewers Street. A onda, prolazeći kraj Royal
Havaiian Streeta, ugleda ili mu se bar učinilo da je ugledao, kako se pred njim nečujno
kreće neka sjena. On prijeđe preko Kalakaua Streeta i stane se uz rub hotelskih perivoja
šuljati dalje. Stigavši do Seaside Streeta, ondje, gdje se prilaz do Royal Hawayan hotela
odvaja od Kalakaua, mogao je da razabere neki lik u kratkim gaćama, koji je spokojno sjedio
na klupi pred hotelskim perivojem.
»Hej, Maggio!« viknu on.
• Lik se i ne gane.
Prew prijeđe prijeko do ruba pločnika, ne gubeći s vida onaj lik na klupi, kao da je to
srna, koju razabire kroz lišće i kojoj se želi prišuljati. Put ga je vodio kraj visokih, glatkih
bijelih kraljevskih palmi i kraj živahno zelenoga, sada crnog guštika od bilja i grmlja, koji je
dosizao gotovo do pločnika.
Nekoliko koraka od klupe nalazila se ulična svjetiljka. Prew razabere da je to Angelo i
odahne.
»Proklet bio, Maggio«, reče.
I njegov mu se vlastiti glas učini nekako sablasnim. Lik na klupi ne pokrenu ni
ispružene ruke, ni glavu pokrivenu gustim uvojcima i sagnutu prema natrag.
»Jesi li to ti, Angelo? Prokletstvo, probudi se! Odgovori mi, svinjo!«
Lik se i ne maknu. Prew zasta pred klupom i zagleda se u Maggia. Onda se nasmije.
Oko sebe osjećao je tišinu noći i odjednom osjetio blizinu bogatstva, blagostanja i udobnosti,
koji su se iz Royal Hawayan hotela širili kroz zastor grmlja.
Ovdje žive filmske zvijezde, kad dođu na Havaje da se odmore i da se zabave. Sve
filmske zvijezde. Ne bi li to bilo zgodno, pomisli on. Nikad nije bio u hotelu, ali jednom je po
žalu prošao kraj Royala i vidio zvijezde u patiu. Ne bi li bilo zgodno, razmišljao je dalje, kad

I Provost marshal. okružni zapovjednik vojne policije.

431.
bi sad izašla' kakva filmska zvijezda, kad bi me vidjela i povela me sa sobom u svoju sobu?
Možda bi upravo došla s plivanja, pa bi s nje visjele još sitne kapljice vode. Možda bi upravo
skidala kapu za kupanje s dugačke kose i podigla lakte do bx*ade.
Odjednom se trgne i pogleda prijeko do tamnog ulaza u hotel, u kojem se dao razabrati
slabašan odsjev svijetla. Ta će žena sad sigurno izaći. Bio je siguran, da je pošla u potragu
za muškarcem i da će naći njega. Kako su ljudi pripovijedali, to se događalo danomice.
Odjednom ga u utrobi nešto zaboli, gotovo poput grča, i on pomisli na Lorenu u New
Congressu. Stajao je i gledao prijeko prema praznom ulazu. Da čovjek mora na taj način
zarađivati kruh!
»Hej naprijed! Probudi se, dago! Probudi se! Dođi, otići ćemo u grad, potražiti kakvu
ženu«.
»Zao mi je, sir«, reče Angelo ne otvorivši oči i ne maknuvši se. »Ne ću to više učiniti.
Molim, nemojte me zatvoriti, sir. Samome nemojte opet regrutirati, sir. Ja to zaista više ne
ću učiniti«.
Prew se sagne i strese njegova gola koščata ramena. »Probudi se!«
»Budan sam. Samo ne želim da se krećem. Jednostavno nemam volje da se vratim!«
»Moramo se vratiti«.
»Znam. Ali budemo li dosta dugo sjedili ovdje, možda će izaći kakva filmska zvijezda,
upustiti se u razgovor s nama, pa nas pobrati privatnim avionom i prevesti u Sjedinjene
Države i posaditi nas u svoj privatni bazen za kupanje. Zamisli samo! Možda će se to desiti,
ako mirno sjedimo ovdje i ne ganuvši se, osim
da dišemo, ne otvarajući oči,
a kad ih otvorimo, ničega ne će biti. Ni ulice, ni žala, ni
propusnice, ni budnice!«
»Zaboga!« zasopće Px-ew. »Baš filmske zvijezde i nitko
drugi. Čovječe što si ti pijan! Naprijed! Probudi se! Imam tvoje
odijelo«
»Ne želim odijela«, odvrati Angelo.
»Ali ja ga ipak imam!«
»Dobro, vrati ga Indijancima. Indijanci trebaju odijela. Oni
idu u prnjama. Jesi li rekao žene?« Angelo otvori oči i podigne
glavu da podcrta to pitanje.
»Dakako. Ja sam iz tvog prijatelja izbio četrdeset dolara.
Bojao se da će te uhapsiti i da ćeš se ti vratiti i dovesti pred-
stavnike zakona sa sobom. Poslao me je, da te potražim i da te
odvedem kući!«
»Prokletstvo«, reče Angelo, pa se uspravi i čvrsto protare
lice. »Nisam pijan, prijatelju moj«. On zasta. »Čovječe, ti od
mene ne trebaš nikakvih savjeta. Najviše što sam iz njega is-
tjerao, bilo je dvadeset i dva dolara i pedeset centi. Čak sam
trebao da mu ih vratim, ali to nisam učinio«.
Prew se nasmije. »Ni ja ih ne bih dobio, da se nije toliko
bojao, da se posrao u hlače«.

432.
 »Zaista se posrao?«
»Nije!«
»Vidiš li, Prew, ja nisam pijan. Zaista sam vas nasamario, zar
ne?« On ustane i smjesta klonu prema stupu svjetiljke, pa je
uhvati obim rukama tražeći uporište. »Vidiš li?« upita.
»Ne, nisi pijan«.
»Pa i nisam. Jednostavno sam posrnuo preko ove grabe«.
On se polako uspravi, a onda oprezno ispusti stup svjetiljke.
»Hopla!« viknu, zabacivši glavu prema natrag i kriknuvši
svom snagom svojih pluća.
»Govno! Obvezat ću se na daljnje tri godine!«
»Jezik za zube, proklet bio«, ljutito će Prew, a onda ga brzim
zahvatom zahvati za remen hlača, jer je Angelo izgubio
ravnotežu i umalo da nije pao na leđa.

433.
 »Želiš li na nas nahuckati one proklete MP?« upita Prew.
»MP, MP, MP!« viknu Angelo. »Dođite po nas! Ovdje smo!«
»Ti idiot!« Prew ispusti remen i Angelo ljosne na pločnik
Nije čak ni ispružio ruku da se dočeka.
»Pogledaj me, Prew. Ustrijeljen sam. Mrtav sam. Siromašni
mrtvi vojnik nema nijednog prijatelja na tom posranom svijetu.
Momci, pošaljite odlikovanje majci. Možda ga može založiti«.
»Ustani«, naceri se Prew. »Naprijed. Nestanimo odavde«.
»U redu«, Angelo se s mukom uspravi, opirući se o klupu.
»Što misliš koliko će vremena još proteći prije nego što uđemo
u rat, Prew?«
»Mi možda uopće ne ćemo sudjelovati u njemu«.
»Hoćemo, hoćemo!«
»Znam«.
»Ne trebaš me štedjeti«, reče Angelo oponašajući
Tommyjev duboki ženstveni' glas. Zatim se poče smijati. »Htio
bih da imam nešto pristojno da popijem. Onaj napoj bio je
odvratan«. Sad je oponašao Halov precizni način govora.
»Dovraga s time! Naprijed«, reče. »Pođimo u grad«.
»Moramo potražiti taksi. Ali najprije moramo tebe obući«.
»U redu, Prew. Kako god hoćeš, Prew«. Angelo zgrabi ku-
paće gaćice, trgne ih do koljena i pokuša da iz njih izvuče
noge. Ali noga mu se zaplete i on ponovo pade na zemlju.
»Tko me je udario?« viknu. »Tko je to učinio? Da vidim tog
kujinog sina!«
»Prokletstvo«, reče Prew, pa zgrabi mališana ispod pazuha i
odvuče ga iz svijetla u grmlje.
»Dođavola«, prosvjedovao je Angelo. »Polako, Prew, polako.
Ogulit ćeš mi guzicu na tom pješčanom putu«.
»Nastradat ćeš ti i gore od guljenja, ako se sad ne obučeš i
ne nestaneš odavde ... Čuj!« reče Prew.
Obojica zaustaviše dah i počeše prisluškivati. Angelo
odjednom posta posve trijezan. Odozdo s ulice začuše korake
vojničkih cipela. Nije to bilo trčanje, ali ni šetanje. Zajedno s
koracima približavao se i zvuk glasova. Onda začuše, kako je
gumena palica udarila o neki stup.
»Prokletstvo«, javi se neki glas. »Zaboga, budi miran«.
»U redu, u redu«, odvrati drugi glas. »Ja isto tako nužno
trebam neko hapšenje, kao i ti. Ti i tvoj prokleti desetarski čin«.
»Jezik za zube! Idemo dalje«.
Noću su dolazila po dvojica, teškim koracima, u gamašama,
koje su tiho strugale jedna o drugu,
palicama. Gdje 449 nijemo mašući

29 Odsada do vječnosti

435.
god su živjeli vojnici, živjeli su i oni. Ispred njih se širio val
straha, što su ga nosili sa sobom. Dolazili su po dvojica, gdje
god bi vojnici pili, da zaborave, ili bi urlali da zaborave, ili bi se
tukli da zaborave, ili bi gurali ruke u džepove da se sjete.
Vojnici ne smiju zaboravljati, rekli su oni, vojnici se ne smiju
sjećati. Sve je to izdaja.
»Eto, sad imaš«, javi se Prew. »Naprijed ovamo. Gubimo se«.
»Zao mi je, Prew.«.
Angelo je poslušno pošao za njim. Sad je bio trijezan i stidio
se, što ga je doveo u nepriliku. Oni se prošuljaše kraj velikog,
širokog ulaza u hotel, u kojem su se odmarale filmske zvijezde,
provukoše se prema zapadu kroz perivoj, protrčaše kraj Willard
Inna, rezerviranog samo za oficire, a onda bez daha strčaše
kroz grmlje do Kalia Roada, posve dolje na prudu, gdje se je
dizao elegantni hotel Halekulani, tako elegantan, da su ga po-
znavali svega rijetki turisti. Stajao je na žalu, gdje je more tiho
disalo na rubu pijeska.
»A sad«, reče Prew, »skini te kupaće gaćice i obuci svoje
odijelo«.
»Dobro, daj mi vrećicu. A šta da počnem s ovim, stari
druže?«
»Zaboga, što znam ja? Daj ovamo., čuj Angelo, jesi li siguran
da si sad zaista trijezan? Oni klipani čekaju na nas gore u
Kalakaua. Možda će jedan od njih poći niz Levvers Street, da
nam prereže put na Kalia Road. Najbolje će biti da odemo niz
Kaliu do Fort De Russyja i da odande nastavimo do naše ka-
sarne. Prokletstvo, ta slušaj me!«
Maggio ga pogleda i Prew ugleda suze, što su mu tekle niz
obraze.
»Ah, sranje«, reče Angelo. »Moramo bježati kao kakvi zlo-
činci. Dosta mi je toga. Cijelo se vrijeme moramo bojati svakog
šuma, jer bi ga MP mogli čuti. Sit sam toga. Ne želim to više
gutati, razumiješ li me? Ne želim, rekoh«.
»Lijepo«, odvrati Prew. »Samo polako, Angelo. Valjda ne
želiš da te uhapse. Još uvijek si pijan«.
»Dakako da sam pijan. Dakako. Pa šta onda? Zar se čovjek
ne smije napiti? Zar uopće ništa ne smije učiniti? Zar čovjek na
tim prokletim ulicama ne smije ni svoje proklete ruke zavuči u
svoje proklete džepove? Zašto da ne pustim da me uhapse?
Isto tako bih mogao biti i u Leavenworthu umjesto što cijelo
vrijeme stojim pred njim, zavirujem u nj i nikad ne prođem
kroz staklena vrata, kao ni dijete u slastičarnu. Zašto da ne
pustim da me uhvate? Ja nisam kukavica, da bježim pred njima.

436.
Nisam tra- ljavac. Nisam kukavica. Nisam neka skitnica. Nisam
smeće!«
»Da, da, da. Samo se prestani uzrujavati. Za čas će sve biti u
redu«.
»U redu? Ja nikad više ne ću biti u redu. Možda će za tebe
sve biti u redu, jer ti si tridesetgodišnjak. Ja nisam. Ni posrao se
ne bih na njih, razumiješ li? Ni jedan jedini put posve obično
posrao! Jednostavno mi je svega dosta!«
»Duboko udahni, druže. Odbroji do deset, pa duboko iz-
dahni. Odmah ću se vratiti, samo ću nekamo baciti te gaćice!«
On priđe do ruba žala, gdje je voda pokrivala obalu. Blago
je nadolazila, zapjenila bi se i uzmakla. Prew odbaci gaćice da-
leko u more i vrati se natrag onamo, gdje je ostavio mladića iz
Brooklyna. Maggio je nestao.
»Hej«, tiho će Prew. »Hej, Angelo. Hej, druže. Gdje si?«
Kad nije dobio odgovora, okrene se i potrči uz ulicu, uz
Lewers Street prema svijetlu. Trčao je na prstima, veoma brzo i
veoma tiho.
Kad je stigao do ruba mjesta, što ga je osvjetljivala ulična
svjetiljka, zaustavi se i uzmaknu, sišavši s pločnika, da ga nitko
ne uzmogne vidjeti.
Na samom uglu, ondje gdje je zakretala ulica, usred čunja
svijetla ulične svjetiljke, borio se mali Maggio s dva visoka MP
iz Fort Shaftera.
Jednoga je od njih bio oborio na zemlju, pa se poput
morske rakovice pripio uz njegova leđa i svom snagom ga
šakoma udarao po glavi, što ju je MP uvukao među ramena. Za
vrijeme dok je Prew to promatrao udari drugi MP Angela
gumenom palicom po glavi i odvuče ga s leđa svojega druga.
Zatim opet udari. Maggio je rukama zaštitio glavu. Gumena
palica pogodi njegovu glavu i njegove prste i Maggio klone.
Onda se uzdigne na koljena, pa stade puzati po tlu i pokuša da
zgrabi MP-a za noge. Kretnje su mu bile polagane i MP ga
ponovo udari kad mu se približio.
»Samo naprijed!« reče Maggio. »Udari me još jednom
kurvin sine!«
Sad se i prvi MP opet uspravio, pa i on poče udarati
Maggia.
»Jasno«, reče Maggio. »Samo dođite, obojica. Je li to sve,
što mogu da učine dva visoka, jaka čovjeka? Naprijed, tucite

437.
me! Naprijed, udrite me! Je li to sve, što umijete?« Pokušao je
da ustane, ali ga oni opet oboriše na tlo.
U tom trenutku stupi Prew ponovo na pločnik, natrag na
svijetlo, pa potrči prema njima uz ulicu. Trčao je lakim kora-
cima i promišljeno, prije nego što je skočio na njih.
»Natrag!« viknu Maggio. »Prepusti to meni. To se tebe ništa
ne tiče. Ne trebam tvoju pomoć!«
Jedan se MP okrene i pođe prema Prewittu. Maggio se
poput rakovice pomakne po zemlji i zgrabi ga. MP pade, a
Maggio mu uzjaši na leđa i stade njegovom glavom lupati po
pločniku. Njome je udarao takt riječima, što ih je jedva mogao
da izgovori, toliko mu je ponestalo daha.
»Jasno! Vi velike mazge. Vi i Vaše gumene palice. Što je? Ne
možete li primati batine? Ali dijeliti možete, zar ne, dijeliti ih
možete«.
»Naprijed, gledaj da nestaneš«, prodere se on na Prewa.
»Čuješ li? Gubi se odavde!«
MP, koji je ležao na podu, polako se uspravi. Maggio mu je
još uvijek visio na leđima i šakom ga tukao po glavi. Zatim MP
zgrbi leđa i odbaci demona, kao kad konj zbacuje jahača.
»Bježi!« viknu Maggio. Ležao je na nogama i koljenima i
polako se uzdizao. »Nestani! To nije tvoja stvar!«
Drugi MP se upravo laćao revolvera. Pošao je prema Pre-
wittu i stao navlačiti kundak revolvera, da ga izvuče iz toka.
Prew se okrenu i nestane niz ulicu, iz kruga svijetla u tamu
grmlja. Preko ramena ugleda revolver uperen u njegova leđa.
Stigavši do grmlja, baci se na zemlju, pa potrbuške sklizne
dublje pod granje, kao što rade strijelci obasuti vatrom.
»Dolje s tim revolverom«, viknu drugi MP. »Što ti je? Opališ
li onamo i ubiješ li kakvu filmsku zvijezdu, obojica ćemo do
grla zapasti u govno!«
»Dakako«, reče Maggio i dalje ga udarajući. »Ti orijaški ma-
zgove! I ne ćeš se izvući iz njega!«
»Dođi, pomozi fni s tim luđakom«, zastenje MP.
»Ali onaj drugi će nam pobjeći«.
»Pusti ga. Pomozi, da ovog zadržim, jer će nam inače i taj
pobjeći!«
»Ne, ne«, zajeca Maggio, »taj ne će. Taj vam ne će pobjeći.
Dakako«, reče, »samo dođite. Bit će bolje da pozoveš još jednu
desetinu, da vam pomogne. Misliš li da će dvojica biti
dovoljna?«
Prewitt je ležao u grmlju teško dišući. Nije ih mogao vidjeti,
ali čuo je sve.
»Dakako«, čuo je. »Samo dođi. Samo udari. Naprijed. Za-
boga, ti me čak umiješ i oboriti k. o. Naprijed, udari me k. o.
Ili me pusti da ustanem. Vi posrani kujini sinovi! Naprijed! je li
to sve što umijete? Naprijed!«

438.
 Prew je ležao i prisluškivao. Mogao je čuti udarce gumenih
palica, prigušene, no ton palice bio je prodoran i težak. Udarci
šaka se više nisu čuli.
»Odi kući u kasarnu«, viknu Maggio. »Ja znam što radim.
Odi kući. Čuješ li me?« Glas mu je postajao tiši.
»Dakako. Naprijed. Zašto mi ne dopustite, da ustanem? Na-
prijed!«
Nakon nekog vremena umuknu njegov glas, ali onaj drugi
zvuk, zvuk udaranja palica nije prestajao. Prewitt je ležao i
slušao te udarce, pošto je glas već davno ušutkan. Onda osjeti,
da ga bole ruke i pogleda ih. Bio je čvrsto stisnuo šake, pa ih
sad otvori. Počekao je dok nije utihnulo i udaranje palica.
»Da pođem za onim drugim, Jack?« začu MP-a gdje sopćući
govori.
»Ne, taj nam je umakao. Povedimo najprije ovoga u stra-
žarnicu«.
»Za to bi trebao da postaneš vodnik. Htio bih samo da
znam. što je to bilo s tim momkom? Pa taj je bio upravo lud!«
»Ne znam«, odvrati drugi MP. »Naprijed. Telefonirajmo«.
»Prljav je to posao, zar ne?«
»Ja se nisam trgao za njim«, odgovori drugi MP. »Jesi li se ti
možda trgao? No, telefonirajmo, da nam pošalju kola«.
Prew pođe prema žalu, a zatim prema Kalia Roadu, koji je
vodio u Derussy. Hodao je pognuto i držao se grmlja. Stigavši
dc žala, sjede na neko vrijeme u pijesak, prisluškujući udaranje
valova. U tom času opazi da plače.
Onda se sjeti onih četrdeset dolara u svom džepu.

439.
 VOJNI ZATVOR

Angela Maggia zadržaše tri dana u kasarni vojne policije u Shafteru. Onda
ga pod pratnjom poslaše natrag u Schofield, ravno u garnizonski zatvor. Na
putu u zatvor provezao se u jeepu kraj svoje čete. Dok je čekao na raspravu,
zadržali su ga u pritvoru vojne tamnice. Morao je da radi u kamenolomu na
prijevoju Kolekole čekićem teškim šesnaest funti. Šest je tje dana čekao u
zatvoru na dan rasprave.
Četni starješina■ Milton Warden ispunio je potrebne papire za Angela
Maggia. Gotovo da i nije bilo paragrafa, koji se ne bi mogao primijeniti na
Angela Maggia. Provost marshal dao je protiv njega podići optužnicu. Bio je
optužen zbog pijančevanja i protupropisnog ponašanja, zbog tvornog otpora,
zbog instcbor- dinacije, zbog uskrate poslušnosti i zbog napadaja na podoficira
u službi. Nadalje je bio optužen zbog ponašanja nedostojnog voj nika.
Komandant okružne vojne policije predložio je specijalni vojni sud. Najviša
kazna pred tim sudom bila je šest mjeseci prisilnoga rada i gubitak plaće i
svih drugih prinadležnosti za to vrijeme.
Po puku su kružile glasine, da je pukovski bivši vodnik Pheneas O'Bannon
rekao u povjerenju četnom starješini War- denu, da bi komandant vojne policije
predložio generalni vojni sud, da je mogao dokazati, da je Angelo Maggio
nekoga ozbiljno ozlijedio, ili da nije imao dopuštenje za izlaz. Generalni vojni
sud je jedini vojni sud, koji smije donositi odluke povodom teških prijestupa.
Najviša kazna pred takvim sudom je doži votna tamnica ili smrt, ali se takve
osude ne donose često. Naj viša kazna pred sumarnim vojnim sudom je mjesec
dana zatvora i gubitak dvije trećine plaće i drugih prinadležnosti. U slučaju
vojnika armije Sjedinjenih Država Angela Maggia, nije bio nadležan sumarni
vojni sud.
Nakon čekanja od šest tjedana, koje je moralo da protekne za kojekakva
uredska piskaranja, potrebna da se sačuvaju op- tuženikova prava, otpraćen je
Angelo Maggio pod stražom u zgradu zapovjedništva puka i stavljen pred sud.
Sud se sastojao od tri oficira, od kojih je jedan nekad studirao pravo, pa je bio
s t r u č n i č l a n s u d a . P r i s u t a n j e b i o i M a g g i o v b r a n i t e l j i on m u s e p r e d s t a v i .
Zapovjednik okružne vojne policije, neki pukovnik, nije bio prisutan, ali zato se
na sudu nalazio njegov predstavnik, neki major, da zastupa optužbu. Tu su
bila i tri svjedoka. vodnik (prije desetar) John C. Archer i vojnik prve vrste
Tho- mas D. James, obojica pripadnici MP čete iz Fort Shaftera, te vojnik prve
vrste George B. Stuart, pisar MP čete Fort Shaftera.
Prije nego što je počela rasprava, sud je rastumačio Angelu Maggiu, da
osim svih prava, koja su mu pripadala pred gra đanskim sudom, ima još i ova
zakonska osiguranja:
a) Prije nego što počne rasprava, ima pravo da predloži dokaze ili da se suoči sa
svjedocima i da ih podvrgne unakrsnom ispitivanju, kako bi dokazao svoju
nevinost ili smanjio svoju krivnju.
b) Odabrana je ona vrst rasprave, u kojoj je mogao dobiti najmanju kaznu, a ne
najvišu kaznu, koja bi se mogla primijeniti po liniji vojničke discipline.
c) B e s p l a t n o s u m u d a l i b r a n i t e l j a .
d) Za vrijeme rasprave imao je pravo da dade nezaprise- gnutu izjazm, a da ga u
pogledu te izjave ne mogu pod vrći unakrsnom ispitivanju.
e) Ranije osude nisu kod ustanovljenja njegove krivnje smjele da budu uzete u
obzir.
f) O n ć e d o b i t i s t r o j e m n a p i s a n z a p i s n i k r a s p r a v e .
g) Prije nego što njegova osuda postane pravomoćna, auto matski će je ispitati
apelaciona instancija.
h) Tri mjeseca nakon dolaska u kazneni odjel kasarne ili u vojni zatvor,
apelaciona će instancija preispitati njegov slučaj zbog eventualnog
pomilovanja.

443.
i) U s v a k o d o b a z a v r i j e m e i z d r ž a v a n j a k a z n e , m o g a o j e o n , b u d e l i p o k a z a o
ispravno ponašanje, marljivost i spo sobnost, ponovo dobiti svoja prava kao
vojnik, i time pravo na sve prednosti i privilegije, koje iz toga proizlaze.
Zatim je predsjednik suda upozorio Angela Maggia, da mu pripada pravo,
da nastupi kao svjedok u svojoj vlastitoj stvari. Ustanovio je dalje, ukoliko se
Angelo odrekne toga prava, da se ta okolnost ne smije protiv njega upotrebiti.
Zatim ga je uputio, da ima pravo da dade nezaprisegnutu izjavu u pogledu koje
ne može biti podvrgnut unakrsnom ispitivanju.
Angelo Maggio izjavi, da je razumio svoja prava i odbije, da nastupi kao
svjedok u vlastitoj stvari.
Zatim optužba pozove svjedoke protiv Maggia i parnica za poče. Trajala je
četrnaest časaka. Angelo Maggio je pronađen krivim zbog svih prijestupa što ih
je optužnica iznijela protiv njega i osuđen je na šest mjeseci zatvora, u
garnizonskoj tamnici schofieldske kasarne havajskog teritorija, te na gubitak
plaće i svih ostalih prinadležnosti za to vrijeme.-
Prije proglašenja osude, saopći predsjednik suda Angelu Maggiu, da je
vojska bez discipline obična banda, koja nema borbene snage i da su zbog
toga pravila, koja reguliraju pravo u okviru armije, skupljena u vojnom
kaznenom zakonu, što go, je donio Kongres. I Predsjednik je rekao nadalje, da
se vojno kazneno pravo temelji na ovlaštenju sadržanom u Ustavu, i da je ono
u stvari čak i starije od samoga Ustava, jer da je prve propise vojnog prava
izradio posebni komitet pod vodstvom Georga Washingtona, a kontinentalni ih
je Kongres prihvatio godine 1775, tri dana prije nego što je Washington
preuzeo zapovjedništvo kontinentalne armije. Predsjednik je kazao na dalje, da
Kongres od vremena do vremena te propise mijenja prema potrebama i prema
novim uvjetima i da oni predsta vljaju zakonik, što ga je građanska vlast
stvorila za upravljanje vojskom. Kazao je dalje, da je taj isti vojni kazneni
zakov predvidio, da svakom vojniku treba pružiti priliku, da potanje upozna
temeljna prainla, koja određuju, kako se on ima vla dati. U roku od šest dana,
pošto je stupio u vojsku, ta mu vojna pravila moraju biti pročitana i
razjašnjena, a ista se stvar mora ponoviti svakih šest mjeseci. Konačno reče,
da je to periodično čitanje i tumačenje vojnog zakona propisano po Kon gresu,
ali da armija poduzima i daljnje mjere, brinući se za to, da svaki vojnik shvati
vojni zakon, a nadležni komandant vojne jedinice snosi odgovornost za to, da
su njegovi ljudi potpuno upućeni. Svaki vojnik ima pravo da bude upućen.
Angelo Maggio reče, da poznaje svoja prava i da su ga u njih uputili.
Predsjednik suda proglasi na to osudu i ustanovi, da osuda ne stupa na
snagu, prije nego što ne bude preispitana i po tvrđena.
Angela Maggia odvedoše pod stražom natrag y, zatvor, da ondje počeka na
provjeru osude. Svojim čekićem, teškim šes naest funti, radio je u kamenolomu
na prijevoju Kolekole. Osam dana čekao je u zatvoru da provjere osudu.
Potpukovnik Rutherford B. H. Delbert, zapovjednik puka Angela Maggia,
ispitao je osudu i potvrdio je u cijelosti. Pot puni zapisnik cijelog postupka,
uključivši i mišljenje štabnog vojnog istražnog tužioca dodijeljenog pukovniku
Delbertu, te mišljenje samog pukovnika, poslani su generalmajoru Andreivu J.
Smithu, zapovjedniku brigade Angela Maggia. Ondje su stvar ispitali iskusni
pravnici u odjelu glavnog vojnog tužioca bri gade, pa su obavijestili generala
Smitha, da zapisnik pukovnika Delberta pruža dovoljno pravne podloge za
pravovaljanost mišljenja pukovnika Delberta. General Smith izda zatim
zapovijed specijalnog vojnog suda, u kojoj se konstatiralo, da je Angelo Maggio

I Congress. najviše ustavotvorno I zakonodavno tijelo USA. Sastoji se od Senata i Predstavničkog

doma.

444.
pronađen krivim zbog svih prijestupa, zbog kojih je bio optužen i da je osuđen
na šest mjeseci zatvora u garnizonskoj tamnici schofieldske kasarne, te na
gubitak plaće i svih ostalih prinadležnosti u toku izdržavanja kazne. Ta je
dnevna zapovijed objavljena u cijeloj brigadi, u kojoj je služio Angelo Maggio i
izvješena na oglasne ploče u svim pisarnama brigade.
Angelu Maggiu izručiše u zatvoru strojem ispisani zapisnik parnice, te
prijepis dnevne zapovijedi specijalnog vojnog suda.
Zatim on započe da odležava kaznu. Radio je čekićem od šesnaest funti u
kamenolomu na Kolekolskom prijevoju. Od njegove šestomjesečne kazne nisu
mu odbili onih šest tjedana čekanja prije rasprave, ni onih osam dana, dok je
čekao na potvrdu osibde.

DVADESET I OSMO POGLAVLJE

U Prewittu se — poslije te Angelove izolirane revolucije kao

pojedinca — nešto promijenilo. Nešto, što ni »poseban po-
stupak« nije usprkos svim svojim finesama, uspio da takne.
Nešto ga je napustilo. »Posebnom postupku« nikad to ne bi
uspjelo da postigne. Činilo mu se, da duboko u sebi osjeća,
kako mu se kost muklo tare o drugu kost, kao kod mijenjanja
brzine u motoru. To je zvučalo kao turpijanje po kamenu.

445.
 Prvoga travnja, dakle jedan dan poslije sudbonosnog dana
isplate, vojnik prve klase Bloom, budući boksač srednje kate-
gorije, pridošlica vojnik prve klase Malleaux, budući boksač
perolake kategorije, te nekoliko drugih vojnika prve klase, koji
su također nekako bili »budući« otišli su na specijalnu službu u
novu klasu pukovske podoficirske škole. Škola za podoficire
bila je smještena pod logorskim šatorima na jednom od starih
stalnih betonskih logorišta blizu strelišta, na kojima su boravili
pukovi, dok su trajale vježbe u gađanju. Taj je tečaj trajao osam
tjedana.
Prewitt, nesuđeni boksač velter kategorije, promatrao ih je
kako spremaju svoje stvari i odlaze. Ravnodušno se sjećao
kako je nekad vjerovao u veliku američku bajku, da su svi digići
teške kukavice, ili pak da su gangsterske ubojice. Sjetio se i
toga, kako se živi ondje, kamo ti ljudi odlaze. Ondje je prošle
godine bio sa 27. pukom za vrijeme gađanja. Sjetio se šatora
postavljenih na betonske temelje i stajanja u redu pri dijeljenju
hrane, dok je jedaći pribor ležao u blatu. Sjećao se, kako je
čekao odjeven u streljački kaputić, napravljen od starih bluza,
podstavljen vunenim jastučićima, da dođe na njega red da
puca. Sjećao se mirisa izgorjelog kordita, zvonjave u ušima,
čađom pocrnjelih štitnika za oči, koji su sve prljali, te na ona
dva ili tri privatna dalekozora, montirana na puškama,
vlasništvo najvrsnijih strijelaca. Sjećao se svega toga, sjećao se
neispaljenih metaka, što su teško zveckali u ruci i mutno se
svjetlucali, dugačke uboj- ničke linije metka koji bi nestao
kliznuvši u ležište, kamo bi ga gurnuo palac za vrijeme
pojedinačne paljbe. Sjećao se bijele mrljice, koja je mahala
označujući pogotke i velike crvene zastave, što bi se
pojavljivala iz jarka pred branikom u daljini od tri stotine yardi.
Prošle je godine postao pravi stručnjak s puškomI 03 i volio je
život u logoru. Čak ga je i sad volio.
Još uvijek je imao onih Halovih četrdeset dolara. Odlučio je
da će ih upotrebiti, da hladnokrvno zavede Lorenu. Vjerojatno
je to bio jedini put, da dođe do cilja. Nitko nije-znao, da on
ima novaca. Svoj dug Turpu Thornhillu nije trebao da vrati prije
narednog dana isplate, a Angelo sigurno ne će imati ništa
protiv toga, da on potroši novac. No ovaj puta će posve
planski postupiti. Stvorio je plan na osnovu šezdeset dolara,
koji su imali da potraju pet tjedana. Po njegovom računu
mogao je uspjeti s tim svojim planom, a da u kalkulaciju uopće
ne uzme narednu plaću, što ju je već dugovao Turpu.

I Springfield 03, puška, koju je vojska USA upotrebljavala od god. 1903. pa sve do Drugog svjetskog
rata.
46il
 Čekajući da u bordelu popusti ona navala isplatnoga dana,
Prew je oprezno investirao deset dolara, samo deset dolara od
onih četrdeset dolara na nekom stolu u 0'Hayerovoj suši, na
kojem se igralo dvadeset i jedan. Tih deset dolara donijeli su
mu dobitak od nešto preko dvadeset dolara. Dvadeset-i-jedan
bio je mnogo manje zabavan od pokera. Zato je ta igra i
predstavljala bolju investiciju. Četrdeset i pet dolara od onih
šezdeset dolara platit će za tri cijele noći s Lorenom. Ostalih
petnaest dolara trebat će za tri boce po tri dolara i pedeset
centi. Ostatak će trebati za taksi. Kad bude jednom znao gdje
ona stanuje i kad je dovede do toga, da ga ona pozove k sebi,
ne će se više trebati obazirati na financijski dio svog pothvata.
Ona je imala dovoljno novaca, pa ako bude počeo na pravi
način, ne će joj čak biti ni žao, da ga za nj izda. To bi mogla biti
zanimljiva pustolovina. Bar će imati što da radi, dok Angelo
bude čekao na raspravu. Sve je najpomnije unaprijed smislio
— bila je to veoma zanimljiva, uzbudljiva zadaća za
razmišljanje. Prew se posve u njoj izgubio.
Istom takvom zadubenošću pratio je postupak u toku onih
sedam tjedana, što ih je zakon trebao, da bi Maggiu pribavio
ono, što ga je patrilo. Toliko se zadubio, da je »posebni postu-
pak«, koji je i dalje trajao, pao na bijedno drugo mjesto.
Jednom je za vrijeme tih šest tjedana prije rasprave kupio
dva velika omota cigareta i otišao u vojni zatvor, da posjeti
Maggia. Bio je to put od gotovo dvije milje uzbrdo kraj igra-
lišta za tenis i igrališta za golf, zatim kraj puta za jahače kroz
male sunčane mrlje ispod visokog drveća i kroz zadah po ko-
žama u komori. Znojio se hodajući po jarkom suncu i vidio je
mnogo oficira, njihovih žena i njihove djece. Svi su oni bili
veoma opaljeni od sunca i izgledali su zaista kao pravi sportaši.
Vojni je zatvor bila drvena zgrada, bijelo oličena. Imala je
zeleni krov. Nalazila se u hladnom hrastovom gaju usred pro-
stranog ravnog polja, posve na rubu logora. Izgledala je kao
kakva seoska škola. Taj je dojam još pojačala visoka ograda od
pletene žice s tri upletena niza bodljikave žice, nagnuta prema
unutarnjoj strani. I rešetke na prozorima podsjećale su na se-
osku školu, no kad je došao do te škole, nisu ga pustili u nju.
To, međutim nije bila seoska škola. Bila je to vojna usta-
nova. Nije smio da ostavi ni cigarete za Angela. Svaki zatvo-
renik primao bi dnevno vrećicu Dukeove mješavine, a svi
darovi izvana bili su zabranjeni. Svi zatvorenici bili su vojnici,
pa je svaki od njih imao posve jednako pravo kao i svi ostali
vojnici. I ništa više. Prewitt donese cigarete kući. Angela nije
vidio.
Pa ipak je bio zahvalan MP-ima. Mogli su mirno pustiti da
ostavi cigarete za Angela, pa ih zatim sami popušiti. Kad ih je
kasnije on popušio, prože ga neki osjećaj krivnje. Dakako daje
mogao baciti cigarete, ali one su ga stajale dva i pol dolara, a
kome bi onda koristilo da ih je zaista bacio? Bila bi to posve
beskorisna gesta, pa je Prewitt dakle sam popušio cigarete, no
ipak se nekako osjećao krivim.
Osjećao se krivim i zbog Angela. To je bio jedan od razloga,
zašto ga je htio posjetiti. Činilo mu se, da je sve ono, što se do-
godilo na dan isplate, bila na neki način njegova pogreška.
Angelo je već neko vrijeme muzao onu toplu braću. Često je
zalazio u Halov stan i nikad se nije dogodilo ništa slično. Tek
kad se na pozornici pojavio Kid Prewitt, kao neki katalizator,
što ga treba nakapati u kemičku rastopinu, mješavina je
odmah zakuhala i eksplodirala. Angela nije nipošto pekla
savjest radi njegove tople braće. Tek kad je u potrazi za svetim
GralomI nastupio Kid Galahad PrewittII sa svojim moralnim
skrupulama i problemima, osjetio je Angelo odjednom, da je u
tolikoj mjeri kriv i uprljan, da je morao izvesti nešto
dramatično.
I Holy Gral (grail), legendarna čudotvorna posuda, Iz koje je Krist jeo na posljednjoj večeri i u koju
je Josip iz Arimateje navodno uhvatio Kri
IIstovu krv, kad je bio proboden na Križu. [ 2 Kid Galahad, najuzvišeniji i najčišći vitez Okruglog stola,
sin Lance- lota i Elaine, koji je unaprijed bio određen da pronađe čudotvornu posudu "5 Kristovom krvlju.
U prenesenom smislu: čovjek idealne čistoće duše » tijela.

4613
 Kadšto bi Prewitt u sebi zapažao neko posebno svojstvo,
neobično i neugodno svojstvo, koje je, čini se, svakoga, s kim
bi došao u doticaj, prisiljavala da donosi drastične odluke o
svom životu. Nije, dakle, bilo čudo, što nitko nije volio boraviti
u njegovu društvu. Kod te misli osjeti Prewitt silni strah, jer nije
mogao da razumije, što je to, i jer uopće nije namjeravao da
tako djeluje na druge. Istina je, on nije ni pokušavao da to
namjerice izvede.
Drugi su živjeli svojim posebnim životom na svoj osobni •
način, što su bolje znali i umjeli. Možda pritom nisu mnogo
dobivali, ali nisu mnogo ni gubili. No sve to vrijeme ležao je u
njima usnuli i neskriveni veliki i osobni konflikt straha. Na-
stupio bi Kid Galahad Prewitt i stvar bi se naglo razvila. Onaj
konflikt straha uspeo bi se iz dubine mašući perajama kao ori-
jaška riba manta. Postajala bi sve veća i veća, porasla u neiz-
mjernost, izronila iz dubokih zelenih ponora, u koje možeš za-
viriti kroz dubinski dogled, da pri tom vidiš samo kako se si-
dreni lanac u silnom luku gubi ondje, kamo ti pogled više ne
može doprijeti. Manta se uzdiže još iz većih dubina, maše pe-
rajama alternativa, a u sredini stišče tvoj ego kliještima. Ljudi su
morali da biraju, morali su da u oči pogledaju konfliktu. Ma što
izabrali, uvijek je bilo bolno.
Sve to vrijeme nije Prew uopće želio da to izaziva, nije ni
znao, da se to događa, dok sve ne bi bilo svršeno. Bojao se
takvih misli. Obično bi ih mogao potisnuti iz svoga duha, ali
kadšto mu

4613
je bilo zaista silno teško da prisili svoj duh, da se kreće u
glatkim jednoličnim valovima. Morao je da popusti i da ih pusti
u svoj mozak. Onda bi te misli počele da skaču po njemu bez
cilja i bez pravila, kao da on nema tla pod nogama. Strašile su
ga.
Možda da u ljudima postoji nešto, u što čovjek ne smije da
pogleda, jednako kao što na najdubljem morskom dnu postoji
nešto, o čemu bolje da nemaš ni pojma. Kadšto bi osjetio isti-
nitost tih misli.
Život bi ga kadšto prestrašio, ali on tu ni onako nije mogao
ništa promijeniti. Nije, naime, mogao da to svoje posebno
svojstvo kontrolira ni da mu zaustavi djelovanje. No kad bi mu
išlo dobro, znao je, da je bolje da mu pogleda u oči, jer je
uvijek bolje da se činjenicama pogleda u oči bez obzira, što se
iz toga njože roditi.
Znao je to. Vjerovao je u to, no život ga je ipak samo u onim
ružnim razdobljima strašio svojom nevjerojatnom okrutnošću,
svojom neshvatljivom nepravednošću, svojom nepojmljivom
be- smislenošću. Sad, dok je Angelo u zatvoru čekao na svoju
raspravu, prolazio je upravo kraj jednog od takvih ružnih
razdoblja svoga života. Osjećao je da mu je onda, one noći,
moralo uspjeti da zadrži mališana da ne propadne, pa čak i
onda, kad je on sam, čini se, bio tomu uzrok. Trebao je da to
predvidi. Nije ga smio ostaviti samoga, kad je onda pošao do
žala, da se riješi kupaćih gaćica. Trebao se upustiti u borbu,
usprkos svemu onome što je Angelo vikao. Obojica zajedno
mogli su svladati vojne policajce zajedno s njihovim gumenim
palicama i mogli su se vratiti u četu, u sigurnost. Razabirao je
tisuću stvari, što ih je trebao učiniti, ali ih nije učinio. Smatrao
je da je odgovoran za ono, što je zadesilo Angela. Zato je živo
želio da vidi Angela. Možda će mu moći to razjasniti. No nije
uspio da s njime govori.
Možda ne bi Angela nikada više ni vidio, da gradska policija
nije povela istragu protiv homoseksualaca u gradu.

Došli su po njih u teretnim automobilima, u dva

automobila, ona velika automobila od dvije i po tone, koji su
pripadali četi vojne policije u Fort Shafteru. Kolima je upravljao

464.
jedan naoružani MP, a kraj njega je u kabini sjedio još jedan
naoružani MP. Pred njima su se vozila izvidnička kola na
visokim kotačima, također s naoružanim MP za volanom.
Ekspedicijom je zapovijedao neki visoki poručnik gradske
policije u pamučnoj uniformi gorušičine boje. Bio je mješanac
bijele i havajske krvi, građen poput onih mladih čuvara na
plaži. Vozio se u izvid- ničkim kolima zajedno sa poručnikom čete
vojne policije iz Smaftera, koji je uza se nosio neispunjenu
hapšenicu potpisanu od zapovjednika okružne vojne policije. S
njima su se dovezla dva mlada čovjeka iz FBI-a,1 koji su u
svojim konzervativnim, ali skupim odijelima izgledali kao
inteligntni bogataški sinovi. Oni su predstavljali vezu između
građanske i vojne policije.
Ta automobilska kolona se uveze u dvorište kasarne,
zaustavi se pred zgradom čete G i nahrupi u pisarnu kapetana
Holmesa. Na čelu skupine ušla su oba blistava, uredna mlada
pravna stručnjaka FBI. Izgledali su pametno, blago i nevino,
kao da su još posvema mladi, govorili su prigušenim glasom i
bili veoma tak- tični, pa su se upravo topili od diskrecije. No taj
dojam bio je samo vanjski, jer su FBI ispod te varave površine
imali onu željeznu odlučnost i mir, kakvom raspolažu ljudi, koji
znadu da je njihova riječ zakon i da ih se svatko mora bojati.
Dežurni podoficir poslan je odmah s popisom imena na
vježbalište.
Vratio se vodeći stroj, koji je, čini se, obuhvaćao najmanje
dvije trećine čete G. Daljnja vježba čete G toga dana bila je
samo bijedni sofizam. Skupina se svrstala pred četnom
zgradom, pobroji se, a onda sve prisutne ponovo prozvaše.
Ljudi su gledali, plaho stupali s noge na nogu i bili naoko silno
zaplašeni (dežurni podoficir spomenuo je prisutnost FBI-a). Pa
ipak se ispod toga straha skrivala ona jasno uočljiva vrsta
radosnog raspoloženja, do kojeg dovodi svaki prekid
jednoličnog vježbanja, pa i onda kad je uzrok toga prekida
istraga, što je vodi FBI. Svi su oni poznavali FBI i znali, da je on
nadležan za građanske zločine, što ih izvrše pripadnici armije.
Svi su čitali kolportažne romane o borbi FBI protiv gangstera.
Dežurni podoficir nije imao ni pojma, što FBI od njih želi, ali
postojao je samo jedan jedini građanski prijestup, koji bi
mogao da dovede do prozivanja tolikih saučesnika. To je
mogla da bude samo istraga protiv homoseksualaca.
Tu se nalazila gotovo cijela banda iz Taverne u Waikikiju.
Desetar Knapp i vodnici Harris i Martuscelli, pa i Poljak Duzbin-
sky, zatim Buli Nair, Dusty Rhodes, »učenjak«, dalje i tusti Rea-
dall Treadwell, Champ Wilson i Liddel Henderson, te desetar
Miller i vodnik Linday i Anderson i Petko Clark i Prewitt.
* FBI, kratica za Federal Bureau of Investigatlon, Savezni ured za istraživanje, osnovan je 1908.
Posebni agenti FBI-a zaduženi su istraživanjem kršenja svih vrsta zakona USA, sakupljanjem podataka u

30 Odsada do vječnosti
slučajevima, za koje se USA zanimaju, ili bi se mogle zanimati, te vrše druge dužnosti s obzirom na
čuvanje zakonitosti.

465

466.
 Dopustiše im da odu u sobu, da ss operu i preodjenu, a
zatim će ih odvesti u grad. S njimu nisu pošli ni dežurni
podoficir ni naoružani MP stražari. Nitko se nije bojao, da bi
koji od njih pokušao bježati. Njihova su imena stajala na
popisu.
Siđoše dolje, i uspješe da još letimično pogledaju izvidnička
kola, koja su upravo odlazila. U njima je sjedio gradski
policajac u uniformi gorušičine boje, policajac iz Shaftera u
smeđoj uniformi sa svojom crnom oznakom na rukavu i ona
tamna konzervativna građanska odijela, koja su bila sličnija
uniformama od bilo čega drugoga. Zatim se moradoše svrstati
i prebrojati. Imena su im ponovo pročitana s popisa. Konačno
se uspeše na otvorena teretna kola. Ovdje su našli vojnika prve
klase Blooma i nekog drugog vojnika prve klase iz podoficirske
škole, kako sjede i prilično ih smeteno čekaju. Stražari MP
sjedili su sprijeda kod vozača kao da im je dosadno. Nitko se
nije bojao, da bi koji vojnik mogao da skoči s kola i da pokuša
pobjeći s popisa FBI.
Cim su vojnici ostali sami na stražnjem dijelu kamiona,
odmah i istodobno počeše na obim kolima vijećanja, kako se
valja držati. Istim onim prirodnim nagonom, kojim divlje guske
lete prema jugu ili se jata riba sastaju na određenim mjestima,
oba su se vijećanja nagonski odvila po istom uzorku. Obje sku-
pine na automobilima nagonski su znale, da i ona druga sku-
pina radi ono isto, tako da se u stvari nisu vodila dva zasebna
dogovora, već samo jedan.
Svaka od tih dvaju skupina mogla je da nakon malo raz-
mišljanja, služeći se memorijom svakog pojedinca, ustanovi tko
se nalazi u drugoj skupini. Iz toga se dalo zaključiti, tko nije
prozvan. Pritom su otkrili, da uopće nije bilo prozvano naj-
manje šest vojnika čete G, koji su sigurno isto tako ustrajno i
uspješno muzli toplu braću kao i svi oni ostali, koji su se sad
nalazili na automobilima.

467.
 Na oba teretna automobila mogli su se gotovo istodobno čuti uzvici, kao » Š t o j e t o ,
d o đ a v o l a ? « i » T i s u i m a l i s r e ć u « i » D o đ a v o l a k a k o s u s e t a k o l a k o i z v u k l i « i »O n i
nisu nipošto bolji od nas!«
U oba teretna automobila začuše se onda opet gotovo istodobno i od jednakih ljudi poklici kao
» Z a b o g a , j e z i k z a z u b e « ili » P r o k l e t s t v o , i m a m o d o s t a p o s l a s a m i s a s o b o m . Š t o
d a s e b r i n e m o z a n i i h ? « , ili »P r e s t a n i t e s t i m e ! R a z m i s l i m o r a d i j e š t o ć e m o m i
učiniti«.
Kad je uspostavljen mir, otkriveno je, da se na onim teret-
nim kolima, u kojima se vozio Prew, nalaze i dva momka iz čete
jr i jedan iz čete E. Oni rekoše da se na drugim kolima nalazi
još jedan vojnik iz čete F, ali da nema nikoga iz čete E. Stratezi
zaključiše, da je denuncijant, bio tko mu drago, morao dobro
poznavati četu G, no ta im konstatacija nije mnogo pomogla.
Bilo je očito da nisu prozvali nikoga iz prvog ni iz trećeg
bataljona, premda je svaki od njih sastao cio niz momaka iz
prvoga i iz trećeg bataljona, koji su obrađivali onaj rajon u
Waikikiju. Na temelju toga zaključiše, da je cijela stvar manje
više lokalne prirode i da ne predstavlja opće čišćenje. Najbolje
je bilo da drže jezik za zubima, da ne znaju ništa i da ne pre-
poznaju nikoga. Policija nije mogla imati nikakvih dokaza, jer bi
inače provela generalnu raciju. Ona je mogla samo pokušati da
dođe do dokaza i to zastrašivanjem. To je bilo sve. Samo dižu
prašinu, ne bi li koga zastrašili.
Kad su došli do tog zaključka na obim se kamionima skoro
istodobno začuše u zboru uzdasi olakšanja. No to nije smanjilo
ni nervoznost ni teret straha. A istovremeno nije to umanjilo ni
onu veselu atmosferu, sličnu atmosferi isplatnog dana, koja je
pratila svako oslobođenje od vježbi. Obje konferencije zavr-
šiše skoro istovremeno i raspadoše se u uzbuđena
raspravljanja o događajima, koji su imali da slijede.
Petko Clark, čiji je dugački talijanski nos požutio poput
voska, prestrašio se na smrt. Kad je dogovor svršio, on ustane i
krene kroz teretni auto. koii se tresao i drmao, pridržavajući se
uz rebra nadkrovlja iznad glave, pa se stisnu na klupi uz
Prewitta.
»Zaboga, Prewitt, ja se strašno bojim. Zašto su me pozvali?
Ja nikada nisam izašao ni s jednim homoseksualcem. U cijelom
svom životu«.
»Isto tako kao što nitko drugi od nas nije izašao«, razvučeno
će Buli Nair.
Njegove riječi izazvaše opći smijeh.
»U cijelom tvom životu?« upita Readall Treadwell.
»Oh«, odvrati Buli Nair, »misliš li u cijelom mom životu?«
Opet opći smijeh.

468.
 »Zaboga, ne«, dobaci Dusty Rhodes. »Pokaži mi homosek-
sualca i ja ga ne ću moći razlikovati od žene«.
»To je istina«, reče netko.
»Dobro, nemoj zaboraviti da to kažeš stražarima, učenjače«,
dobaci neki drugi.

469.
 »Nisam tako mislio«, usprotivi se učenjak. »Htio sam samo
kazati, pokažite mi homoseksualca i ja ću se vjerojatno ovako
zablenuti u njega«. On izbulji oči i ra-.api usta, sve dok nisu
izgledala kao ždrijelo gladne mlade ptice.
»Hej, Nair«, reče, »ja blenem u tebe, Nair«, nastavi učenjak,
komu se svidjela ta zamisao.
»A ja blenem u tebe«, odvrati Nair, pa mu uzvrati na isti
način.
Učenjak se gromko nasmije, a onda svi počeše blejati jedni
u druge.
»Pogledajte Knappa!« doviknu Nair i pokaza na dugački
tanki ravnodušni lik desetara Knappa, koji se ispružio na svom
nemirnom sjedištu. »Ne čini li ti se da je zabrinut? Zablenimo
se malo u staroga Knappa«.
»Dobro«, reče Rhodes, »to će mu možda pomoći«.
Onda svi stadoše složno zjati u Knappa.
»Zijasmo u tebe, Knapp«.
Svi se gromko nasmijaše i počeše jedan drugoga lukavo
pogledavati.
Bio je to onaj sitni seljački humor, kao da su pronašli najveći
kazališni trik, koji je ikada pronađen.
»Zijajte u to«, odvrati Knapp i isprči im stražnjicu.
No njih to nije dirnulo. Iskušavali su svoj trik najprije na
jednom, pa onda na drugom, obredavši cijela teretna kola. No
opći strah nije ni time bio umanjen.
»Pravo je, da ih je to zadesilo«, reče Petko Prewu. Njegove
srneće oči bile su plahe i pune straha. »Oni su se upuštali s
toplom braćom. Ja nisam nikada. Što će biti, ako mi guzicu
bace u zatvor? Za nešto, što uopće nisam počinio?«
»Ja sam samo jednom sudjelovao u tome«, nasmije se Prew.
»Tebi se ne može ništa dogoditi. Uostalom oni ne će nikome
nauditi«.
»Pogledaj samo kako mi dršću ruke«, reče Petko. »Ne želim
u zatvor«.

67.
 »Zaboga, kad bi oni htjeli da sve homoseksualce u Hono-
lulu i sve one koji ih izrabljuju, strpaju u zatvor, grad bi propao
pri pokušaju da ih prehrani. Svaki drugi dućan morao bi da
spusti roloe, jer ne bi imao posluge, a vojska bi morala pro-
glasiti praznike«.
»Da, ali«, usprotivi se Petko.
»Ah, jezik za zube«, javi se Bloom s drugog kraja automo-
bila. »Što je, kukavico? Što možeš ti izgubiti? Pogledaj mene, ja
se izlažem pogibelji da me izbace iz podoficirske škole«.

68.
 Bloom je sjedio na klimavom sjedištu, podbočivši se laktima
o koljeno. Lomio je prste. Kraj njega je sjedio drugi kandidat,
vojnik imenom Moore.
»Misliš ti, da će nas zbog toga izbaciti?« upita ga Bloom.
»Nadam se, da ne će«, odvrati Moore.
»Dakako da sam kukavica«, uzvrati Petko Bloomu. »Ja bar
priznajem da sam kukavica. Tko je zaveo Andyja, da se upusti s
toplom braćom i da prestane svirati na gitaru?« stade mu
predbacivati. »Ja nisam«.
Andy, koji je sjedio na podu, ispruživši noge i naslonivši se
leđima na upravljačku kabinu, bolno se osmjehne. Pokušavao je
da sakrije strah, koji mu je virio iz očiju. Činilo se, kao da žali, što
nije ostao uz gitaru, ali ne reče ništa.
»Zar možda kaniš ustvrditi, da sam prokleti homoseksu-
alac?« upita Bloom i ustane. Jednom se rukom pridrži o rebro
nadkrovlja iznad glave da zadrži ravnotežu. »Pazi kako govoriš
sa mnom, prljavi mali dago«.
k. . »Poljubi me u guzicu«, odjednom odvrati Petko, pa se i sam
prestraši svoje smionosti.
»Što, prokletniče!« Bloom se nagne naprijed. Ljevicom se
držao uz rebro, a desnicom zgrabi Petka sprijeda za košulju,
trgnu ga uvis i poče ga tresti. Glava i ruke nježnog Petka za-
lomataše kao u kakve krpene lutke, kad je streseš.
»Pusti me, Bloom«, promuca Petko. »Pusti me. Nisam ti
ništa učinio, Bloom«.
»Povuci to«, reče Bloom, tresući ga, »povuci to!« m,- »Da,
da«, mucao je Petko klimatajući amo tamo, »povlačim«.
Prew ustane, uhvati drugo rbero da se održi u ravnoteži, pa
zgrabi Bloomov zglob i čvrsto zabode nokat svoga palca u
Bloomovu tetivu.
»Pusti ga, kujin sine! On ne će ništa povući! Zar ne, Petko?-*
»Da«, promuca Petko. »Ne. Ne znam«.
Bloomova se ruka otvori pod pritiskom Prewova nokta i
Petko mlohavo klone na sjedalo. Oči su mu bile širom razroga-

476.
čene od straha. Bloom i Prew,su stajali usred kola. Njihali su se i
gledali jedan drugoga, pokušavajući da zadrže ravnotežu.
»I tebe već imam na rovašu«, zareži Bloom. »Ako si tako
silan boksač, zašto ne nastupaš u borbama?« On se ogleda po
kolima. »Ako si takav žestok kujin sin, zašto ne dođeš u
boksački ring?«
»Jer u njem ima odviše takvih kurvinskih sinova, kakav si ti,
eto zašto«.
Stajali su njišući se i buljili jedan u drugoga. Nijedan od njih
nije mogao da se potpuno koncentrira u to buljenje, jer su
odviše pažnje morali da posvete svojoj ravnoteži.
»Jednog ćeš me dana natjerati u bjesnilo«, reče Bloom.
»Ne zbijaj šale«, odvrati Prew.
»Momentalno imam važnijih briga«, reče Bloom i sjede.
»Kad god ushtjedneš«, odreže Prew. »Dat ću ti čak dovoljno
vremena da skineš košulju«. I on sjede.
»Hvala ti, Prewitt«, javi se Petko.
»Ah, koješta«, odmahnu Prew. »Cuj me, Petko«, glasno reče
i pogleda Blooma. »Bude li te ovaj kujin sin opet zadirkivao,
udesi ga odmah. Uzmi stolicu ili kakvu motku i tresni ga po
glavi, kako ga je tresnuo Maggio.« Silno se razgnjevio zbog
toga, što se Bloom usudio da prezre tabu njihove čete, koji je
iz Petka učinio neku vrst četne amajlije, tako da ga dosad nitko
nije udario, kao što ne bi udario ni seoskog idiota.
»Lijepo, Prew«, odvrati Petko. »Kako god kažeš.«
»Da«, zasopće Bloom. »Samo to učini. Onda ćeš svršiti
ondje, gdje je svršio i Maggio«.
»Tebi to ne će više ništa pomoći«, doda Prew.
Bloom prezirno uzdignu ramena, pa se vrati k Mooru,
drugom kandidatu za podoficire, čovjeku njegova društvena
sloja. Izraz gnjeva i ljutnje isto tako naglo nesta s njegova lica,
kao što se i pojavio i umjesto toga pojavi se izraz čuđenja,
bojazni i ogorčenja, kao da se odjednom dosjetio, da ga protiv
njegove volje vuku u grad, da bi ga ondje preslušavali kao
homoseksualca.
»Čovječe«, prigušeno reče svom drugu, »n^dam se, da nas
zbog toga ne će izbaciti iz škole«.

477.
 »Da«, nervozno će ovaj, »i ja se nadam«.
Bloom kimnu glavom. »Čovjek bi s takvim stvarima trebao
da bude mnogo oprezniji«.
»Tako je«, odgovori Moore. »Nisam uopće trebao da
pođem onamo dolje«.

Već su bili stigli do mjesta, na kojem se odvajala autocesta

za Pearl Harbor i za aerodrom Hickam. Oba teretna automobili
polako zatutnjaše kroz Honolulu. Vozili su se sporednim
ulicama, što su više mogli, prošli kroz sjeverna predgrađa
prema Middle Streetu, provezli se kraj crkve s orijaškim
crvenim neonskim hatpisom »Isuse, dolazimo skoro!«, a onda
kod Scholl Streeta skrenuše na istok. No konačno su, da bi
stigli do policije, morali da prođu ravno kroz gradsko središte
duž Nuuanu Streeta. Kad su stigli onamo izviđačka su kola već
bila tamo.
Pješaci na Nuuana Streetu i na Queen Streetu, koji su do-
lazili s dokova ili su kretali onamo, kamo je upravo pristajao
neki turistički parobrod usred brojnih havajskih vijenaca, a po-
zdravljala ga glazba u jarkom jutarnjem suncu, zastaše da ih
promatraju. Vjerojatno su mislili, da je danas počeo novi sigur-
nosni raspored armije u vezi s borbom protiv sabotaže. Časak
su svečano razmišljali o ozbiljnosti života u toj godini gospod-
njoj 1941. prije nego što su se opet posvetili svojim poslovima.
Radoznalo su promatrali teretne automobile, koji su skrenuli u
sporednu ulicu i vojnike, kako silaze s kola i uspinju se uz ste-
penice u policijsku stanicu.
Kad je skupina ušla u predsoblje policijskog poručnika,
sjedio je ondje već Angelo Maggio, a uza nj dva MP-a s auto-
matima i revolverima.
»Zaboga«, uzbuđeno će Maggio, »pa to izgleda kao redovni
zbor čete G ili kao četni sastanak. Tko će platiti pivo?«
Jedan od krupnih MP-a okrenu glavu. »Jezik za zube!« reče.
»U redu, Brownie«, radosno se naceri Maggio. »Kako god
hoćeš. Ne bih htio da me ustrijeliš s tim svojim topom«.

478.
 MP se smete. On stisnu oči i pogleda u Maggia, a Maggio
mu uzvrati pogled cereći se.
»Hej, Angelo! Halo, Angelo!, Hej Angelo! To je Angelo.
Pogledaj, eto Angela! Kako je, Angelo?« Ljudi, koji su ga voljeli
u četi, ljudi koji ga nisu voljela, ljudi, koji su jedva znali, da je
on u četi, pa čak i Bloom, koji bi najvolio da Angelo i nije u četi,
svi se natisnuše oko Angela da ga pozdrave.
»Ne smijem govoriti«, naceri se zvijezda. »Zapovijed. Ja sam
kažnjenik. Zatvoren sam. A kažnjenici ne smiju govoriti. Disati
smiju, to jest ako se dobro vladaju«.
Činilo se, da je to onaj isti stari Angelo. Htio je da zna, kako
su protekle prve igre DodgersaI u toj sezoni.
»U tih posljednjih nekoliko tjedana nisam dospio da pro-
čitam sportske rubrike u novinama«, naceri se on.
Na prvi se pogled činilo, da ga taj mjesec dana u tamnici
nije mnogo izmijenio. Tek pri pomnijem promatranju vidjelo
se, da je mnogo izgubio na težini. Šupljine ispod njegovih
šiljatih jagodičnih kosti bile su dublje nego obično, a uska
koščata ramena postala su, ako je to moguće, još uža i još
koščatija. Veliki kolutovi crvenkaste i naborane kože visjeli su
mu ispod očiju. Činio se tvrđi, jednako u tjelesnom kao i u
duhovnom pogledu, a u smijehu mu je odzvanjao neki metalni
zvuk.
Kad je ljudima zapovjeđeno da sjednu i da počekaju, uhvati
Prew mjesto pokraj Angela. Razgovarali su brzo i tiho. Bilo je
posve jasno, da MP-i iz Schofielda nisu ovdje, na javnom mje-
stu, mogli da svog zatvorenika drže pod kontrolom onako,
kako su ga obično držali.
»Ovdje mi ne mogu ništa nauditi«, zadovoljno se naceri An-
gelo. »Moraju se pristojno vladati. Treba da naprave dobar do-
jam na onog urođeničkog poručnika. To je zapovijed iz štaba«.

I Brooklyn Dodgers, poznati newyorški baseball-klub, poznat Još pod imenom Superbas, Brldegrooms,
Dodgers.

479.
 »Počekaj samo, dok dođeš kući«, naglasi onaj MP, kojeg je
Angelo oslovio s Brownie. »Kad dođeš kući, požalit ćeš što nisi
naučio da zatvaraš svoju veliku gubicu«.
»Govoriš li meni?« naceri se Angelo. »To govori meni«, reče
Angelo Prewu. »Za cijelog me je života moja gubica
neprekidno dovodila u najveće neprilike, a .on mi to sad
govori«.
»Misliš li ti, da su zaista bile prave neprilike?« odvrati MP
Brownie. »Tebi se samo čini, da su to bile neprilike, dago«.
Angelo se blijedo naceri. »A što mi možeš? Možeš li mi više
nauditi nego što si mi već naudio? Možda ćeš me na dva dana
baciti u rupu i to je sve. Možeš me zatući, ali požderati me ne
možeš ni ti, Brownie«.
Angelo je govorio i dalje, odvrativši se od MP-a, koji je opet
izgledao smeten zbog nepravedne prednosti, što ju je Angelo
stekao pred njim.
»Možda bi ipak bilo bolje, da malo pripaziš«, savjetuje mu
Prew.
»Zaboga«, naceri se Angelo, »ovakva mi se prilika ne pruža
tako često. Oni su me i onako zgrabili za šišak. Zašto da od
toga ne izbijem bar neke koristi?«
»Kako je u zatvoru?« upita Prew.
»Nije baš tako zlo. Pogledaj samo, kakve ću mišice dobiti!
Osim toga«, doda on, »Dukeova mi mješavina sad već bolje
prija od kupovnih cigareta. Kad izađem, uštedjet ću mnogo
novaca.
»Onda s tobom, dakle, pošteno postupaju?« upita Prew.
»Ne tuku te?«
»No, nije baš tako kao u nekom internatu za mlade dame.
No čovjek ipak zna, da im na srcu leži samo naše dobro. Nije li
tako, Brownie?« naceri se Angelo.
MP, nazvani Brownie, mu ne odgovori. Još uvijek je bio
smeten. Buljio je ravno preda se.

480.
 »Nije navikao, da netko tako s njime postupa«, razloži An-
gelo Prewu. »Promislim li, moram reći, da ni ja ne običajem
tako postupati s njim«.
»Došao sam gore k tebi u posjet s dvije velike kutije
cigareta«, reče Prew kao da se ispričava, »ali oni me nisu pustili
da uđem«.
»Cuo sam za to«, razgovorljivo će Angelo. »Zbog toga su
htjeli da me zapisu na kazneni popis. Samo što sam se ja već
nalazio na njem. Mislili su, da sam toliko omlitavio, da pušim
kupovne cigarete. Nije bilo lako da ih uvjerim, da tome nije
tako«.-
»Što će biti s tobom?« upita Prew. »Jesi li već ustanovio što
kane s tobom?«
»Bogami, nisam. Nitko mi ništa ne govori, ali moja rasprava
mora biti uskoro. Već sam odležao mjesec dana. Sve kad bi me
i postavili pred poseban vojni sud, i kad bi mi opalili najvišu
kaznu, moram odsjediti još pet mjeseci prije nego što izađem.
A kad izađem, čovječe, bit ću zreo za tridesetgodišnjaka«.
»Čuj me«, nastavi Angelo. »Nemoj se brinuti za me. Sve će
biti u redu. Mjesec dana sam već odležao, ne? To se uračunava.
Onda više ne će tako dugo potrajati. Imaš li još uvijek onih
četrdeset dolara?« Ne pokrećući glave, okrene Angelo oči
prema MP-u, koji je sjedio iza njega, a zatim ponovo pogleda
Prewitta.
»Djelomično«, odvrati Prew. »Nešto sam od toga već
potrošio«.
»No, dakle, htio sam ti samo reći, da su tih četrdeset dolara
tvoji. Razumiješ li? Ti si ih zaslužio, ti treba da ih i potrošiš.
Nemoj se zabrinjavati i misliti, da mi bilo što duguješ«. On
opet kratko poškilji prema MP-u, koji je stajao iza njega, pa
skrene pogled na Prewa.
»Dobro«, odgovori Prew.
»Oni ti i onako u stražarnici oduzimaju sav novac, kad te
primaju. Potroši ga samo«, nastavi Angelo.
»Upotrebio sam ga da umekšam Lorenu«, kimnu Prew.
»Na dan isplate ti je ogorčila život, zar ne?« upita Angelo.
Prew kimnu.
»Potroši ga, dakle! Mnogo sreće, druže«.
»Dobro«, kimnu Prew.

481.
 »Čini se, da je sve spremno, da se ta predstava počne od-
vijati«, dobaci Angelo.
Iz pisarne izašao je neki policijski činovnik držeći u ruci
dugačak popis. On prozove neko ime i jedan od prisutnih
momaka ustane i pođe za njim u sobu. Vrata su dugo vremena
ostala zatvorena, a zatim činovnik s popisom prozove
Maggiovo ime.
»Evo me«, reče Maggio i ustane. »Mislim da sam ja mamac.
Ili zar bi možda bilo bolje da kažem kunić za pokuse?« On
pi*ođe kroz vrata. Jedan MP s puškom išao je pred njim, zatim
Maggio, a iza njega drugi MP s puškom. Vrata se zatvoriše.
Nakon nekoliko Časaka vrati se Maggio, ispred njega jedan MP
s puškom, a zatim drugi MP s puškom.
»Kao Dillinger, zar ne?« naceri se Maggio cijelom zboru. Svi
se nasmijaše usprkos nervozi.
»Jezik za zube, Maggio!« opomene ga MP, koji se zvao
Brownie.
»Dođi!« Odvedoše ga kroz vrata na protivnom zidu, ne kroz
ona, koja su vodila u hodnik, već do vrata, što su vodila u
drugu prostoriju. Četvrti zid, nasuprot vrata, što su vodila u
hodnik, sastojao se od samih prozora. Na prozorima nije bilo
rešetki.
Uskoro izađe i onaj čovjek, koga su prvoga prozvali i či-
novnik ga provede kroz vrata, kroz koja je izašao i Maggio.
Zatim ih zatvori. Jedan od onih MP-a iz Shaftera, koji su se
dovezli u kamionima, stade na činovnikov mig kraj tih vrata,
Zatim Činovnik prozove novo ime. Prozvani se javi i pođe za
pisarom u sobu policijskog poručnika.
»To izgleda kao obično pojedinačno ispitivanje«, nervozno
dobaci netko.
Nakon nekoliko časaka vrati se činovnik, prijeđe do suprot-
nih vrata i ponovo pozove Maggia.
»Nisam li vam rekao, da sam ja mamac?« naceri se Maggio
svima. Njegova primjedba ponovo izazove nervozni smijeh i
napetost malo popusti. Svaki je od njih nagonski upoređivao
samoga sebe s tim koštunjavim malim dagom i svi su doši do
spoznaje, da stvar i nije baš tako loša.
»Zaveži, Maggio«, vikne MP Brownie. »Naprijed!«

482.
 Oni uđoše. Ubrzo se vratiše i opet nestadoše u drugoj sobi.
Zatim činovnik sprovede i trećeg čovjek onamo u drugu sobu,
pa prozove novo ime. Kod svakog novog čovjeka na popisu
stvar se odvijala posve jednako.
Kad su prozvali Prewa, on usta i pođe za činovnikom. Noge
mu nisu bile baš čvrste. U unutarnjoj uredskoj sobi sjedio je
onaj napola havajski policijski poručnik u svojoj uniformi
gorušičine boje za radnim stolom. Kraj njega je u velikom i
dubokom drvenom naslonjaču sjedio Tommy, a na licu mu se
opažao izraz kisele i mrzovoljne rezignacije. Uz zid je sjedio MP
poručnik iz Shaftera. Ona dva mlada službenika FBI-a
nenapadno su stajala na drugoj strani sobe, kao da spadaju
među pokućstvo.
»Poznajete li vi ovog čovjeka?« upita policijski poručnik
Tommyja.
»Ne poznajem«, umorno će Tommy. »Još nikada ga nisam
vidio«.
Policijski poručnik pogleda u svoj popis »Prewitt«, reče,
»Prewitt, jeste li već kad vidjeli ovog čovjeka?«
»Nisam, sir«, odvrati Prew.
»Jeste li ikad bili u Taverni u Waikikiju?« strpljivo upita
poručnik.
»Jesam, sir«.
»I vi želite ustvrditi, da tog čovjeka niste nikada ondje
vidjeli?« '
»Ne sjećam se, sir«.
»Kako mi je javljeno, on se neprekidno onuda mota«.
»Možda sam ga kad i vidio, sir, ali se ne mogu sjetiti«.
»Jeste li tamo vani vidjeli kakvog homoseksualca?«
»Vidio sam nekoliko muškaraca, koji su mi se učinili ta-
kvima. Izgledali su prilično feminino, ali ne znam, da li su bili
homoseksualci«.
»Zar ne ćete prepoznati homoseksualca, čim ga vidite?« str-
pljivo će poručnik.
»Ne znam, sir. Držim da ima samo jedan siguran put, da se
ustanovi, je li je netko homoseksualac ili nije«.
Poručnik se nije osmjehnuo. Činilo se da je umoran.
»Jeste li ikada izašli s kojim toplim bratom, Prewitt?«
»Nisam, sir«.
»Baš ni jedan jedini puta? U cijelom svom životu?«

483.
 Prew se sjeti Niarove primjedbe, »oh, pa valjda ne misliš u cijelom mom
životu«i potisne smijeh. »Nisam, sir«, odgovori.
»Ne trebate mi lagati«, strpljivo nastavi poručnik. »Psiho-
loški udžbenici vele, da je svaki čovjek bar jednom u svom ži-
votu imao odnos s homoseksualcem. Vaše izjave bit će upotre-
bljene posve diskretno. Mi ne pokušavamo da vas uvalimo u
kašu. Naprotiv, trudimo se, da vas zaštitimo od takvih ljudi«.
Tommy je sjedio u svom stolcu i smrknuto gledao kroz
prozor. Nije baš izgledao kao neka neman. Prew odjednom
osjeti samilost prema njemu.
»Da bismo to mogli učiniti«, umorno nastavi poručnik, »mo-
ramo doći do temeljitih dokaza, koji bi nam dopustili da te
ljude spravimo onamo, kamo po pravu i po zakonu spadaju. Mi
ne lovimo vas vojnike«.
»Mislio sam da zakon traži, da se obje strane u jednakoj
mjeri učine odgovornima«, odgovori Prew. »Bar ja sam uvijek
tako čuo«.
»To je točno«, umorno će poručnik »bar prema zakonu. No
kako sam već rekao nitko od nas ne namjerava da protiv vas
bilo što poduzme. Mi bismo samo htjeli, da nam vi pomognete
da očistimo to gnijezdo razvrata vani u Waikikiju. Taverna u
Waikikiju je pristojan lokal. Vlasnici Taverne isto tako ne žele,
da se njihov lokal zlorabi kao tajno sastajalište takvih parova,
kao što to i mi ne želimo. No oni sami ne mogu da stanu na
kraj stvari, koja poprima tolike razmjere. To je stvar zakona«.
»Tako je, sir«, odvrati Prew. Policijski poručnik izgledao je
veoma umorno, a nakon njega morao je da presluša još
desetak ljudi. Prew odjednom osjeti sažaljenje prema
poručniku.
»Lijepo. Još jednom vas pitam, Prewitt, jeste li se ikad upu-
stili u odnos s kakvim homoseksualcem?«
»Nekoć sam jednoga nasamario«, odgovori Prew, »još dok
sam se skitao po Sjedinjenim Državama, prije nego što sam
stupio u vojsku«.

484.
 Poručnikova umorna usta se malo stisnuše. »Lijepo«,
reče on, a , zatim kimne činovniku, koji je stajao kraj vrata.
»Uvedite ga!«
Činovnik izađe i vrati se s Maggiom i s ona dva visoka MP-a.
Najprije uđe u sobu jedan MP i okrenu se; zatim uđe Maggio, a
zatim drugi MP s puškom, stupajući iza Maggia. Činovnik je
upravo htio da prođe kroz sobu. Put bi ga zapravo trebao da
provede između MP-a, što ga je Maggio nazvao Brovraie i
Maggia. No MP, kojeg je Maggio nazvao Brownie, zakrči mu
put, stisnuvši pušku k sebi. Lice mu je bilo posve nepomično.
»Ne možete proći između zatvorenika i njegova stražara.
desetaru«, tvrdo će Brownie.
»Oh, oprostite«, odvrati činovnik. Bio je silno smeten. »To
sam posve zaboravio«, nesigurno doda i obiđe oko njih.
»Prewitt, poznajete li toga čovjeka?« umorno će poručnik.
»Poznajem, sir«.
»Jeste li njegov prijatelj?«
»Nisam mu baš prijatelj, sir«, odgovori Prew. »On je iz moje
čete«.
»Niste li maločas vani razgovarali s njime?« upita poručnik.
»Jesam, sir«, odgovori Prew, »ali to su učinili i mnogi drugi«.
»No vi ste sjeli kraj njega, zar ne?«
»Jesam, sir«.
»Jeste li ikad izašli u društvu toga čovjeka?«
»Jesam, sir. Više puta«.
»Jeste li ikad s njime pošli u Waikiki?«
»Nisam, sir«, odvrati Prew. »Jednom ili dvaput sam ga tamo
sreo, ali nikad nisam s njime izašao onamo«.
»Rekli ste, da ste se tamo vani namjerili na njega?«
»Jesam, sir. Vani u Waikikiju namjerio sam se na mnogo
momaka iz naše čete. Svi smo od vremena do vremena odlazili
onamo«.
»Momentalno nas zanima taj čovjek«, dobaci poručnik. »S
kim je bio u društvu, kad ste ga sreli vani?«
»Ne sjećam se, sir.«.
»Je li to bio tkogod iz čete?«

485.
 »Ne sjećam se, sir. Mislim da uopće nije bio ni s kim«.
»Kanite li reći da nije bio ni s kojim od vaših znanaca? Ili
uopće ni s kim?«
»Uopće ni s kim, sir«.
»Niste li ga kad vidjeli s kojim od muškaraca, koji bi, kako
ste kazali, po izgledu mogli biti homoseksualci?«
»Nisam, sir«.
Stražari izvedoše Maggia na jednaki način, na koji su ga i
doveli u sobu. Najprije jedan MP s puškom, onda Maggio, pa
drugi MP s puškom.
»Ti mu zbilja ne dopuštaju da umakne, zar ne?« dobaci
Prew, ne obrativši se izravno nikome, a ne mogavši se
suzdržati.
»Vojniče«, oštro će poručnik MP-a iz Shaftera, »vi ste do-
voljno dugo u vojsci da znate kako se čuvaju kažnjenici«.
»Razumijem, sir«, odvrati Prew i zašuti.
Policijski poručnik se umorno igrao olovkom. »Vi nam,
dakle, ne možete ništa reći o ovom čovjeku ovdje?« On mahnu
glavom prema Tommyju, koji je ukočena lica zurio kroz prozor,
očito se trudeći da pobudi dojam, da je uzvišen iznad takvih
prljavih sumnjičenja i optužbi. »Baš ništa?«
»Ne, sir«, odgovori Prew, »ja ga uopće ne poznajem, sir«.
»Mi pokušavamo da vam pomognemo da se izvučete iz svi-
njarije, u koju ste zapali«, strpljivo će poručnik. »Svi ste vi vani
u Waikikiju stupili na opasan teren. Svaki od vas bi to već
trebao da zna«. On zasta.
»Da, sir«, reče Prew. »Mislio sam, ne, sir«.
»Čim čovjek prekrši zakon, stupa na opasan teren«, umorno
je deklamirao poručnik. »Na kraju ga zakon ipak zakači. Ml
pokušavamo da vam pomognemo, prije nego što je prekasno,
Prewitt, ali vam ne možemo pomoći, ako vi nama pritom ne
pomognete«. On zastane.
»Ne, sir«, reče Prew. »To jest, tako je, sir«.
»Vi nam, dakle, još uvijek nemate ništa da kažete?«
»Ne znam što bih mogao da kažem, sir«.

486.
 »Lijepo, to bi bilo sve«, umorno će poručnik. »Dovedite na-
rednoga«.
»Razumijem, sir«, odvrati Prew. Prije nego što se mogao
zaustaviti, on posve nagonski pozdravi civilnog policijskog po-
ručnika. Poručnik se osmjehne, a poručnik MP-a iz Shaftera se
oštro nasmije. Ona dva službenika FBI inteligentna izgleda,
nisu učinili baš ništa. Naslonili su se na zid, tako, da je izgledalo
da su dio namještaja.
»Dobro, Prewitt«, nasmjehne se poluhavajski policijski po-
ručnik. »Izvedite ga. Tko je slijedeći?«
Činovnik ga izvede kroz predsoblje i kroz vrata, kraj kojih je
na straži stajao jedan MP iz Shaftera. Zatim zatvori vrata za
njim. U dugačkoj prostoriji nije bilo nikog osim one dvojice
MP-a iz Schofielda. koii su na protivnom kraju čuvali Maggia,
te onih vojnika iz Schofielda, koji su već prošli preslušavanje.
Sjedili su na drvenim klupama duž zida. Lica su im još uvijek
izgledala napeta. Prew je stajao i gledao ih, a znoj mu je i dalje
tekao iz pazuha preko rebara. Zatim priđe Maggiu i onoj
dvojici MP-a.
MP, kojega je Maggio nazivao Brownie, naglo okrene glavu
i drekne:
»Odbij, momče! Taj čovjek je kažnjenik«.
Prew se zapilji u nj, a onda pogledom prijeđe na Maggia,
namigne mu i nakesi se. I Angelo namigne, pa mu uzvrati
osmijeh, no činilo se, da mu to više ne dolazi od srca. Prew se
na to okrene i vrati se ostalima. Netko je bio izvukao karte, pa
nekoliko ljudi čučnuše u krugu na pod i stadoše igrati poker za
žigice. Prew sjede na klupu i poče ih promatrati.
Otkad je ugledao Tommyja nije mogao da se oslobodi
lakog osjećaja nemira. Ako su oni upriličili lov na Tommyja, nije
imalo smisla da upotrebljavaju Maggia kao mamac. Angelo
nije nikad izlazio s Tommyjem. S njim su izlazili Bloom i Andy i
Readall Treadvvell. Jednom je i Prewitt izašao s njime. Jedina

487.
veza, što ju je Angelo imao s Tommyjem, potjecala je od
posljednjeg dana isplate. Onda je Angelo izabrao Tommyja za
Prewitta i to je uopće bilo jedini puta, da se Prewitt kretao u
društvu homoseksualaca. Usprkos tome, bio je i Prewitt pozvan na
preslušavanje. Odakle im njegovo ime? I gdje je bio Hal, učitelj
francuskog jezika? Ako oni zaista imaju dovoljno materijala
protiv Angela, da ga upotrebe kao mamac, trebalo bi da je
prisutan i Hal. Činilo se da je denuncijant, bio on tko mu drago,
dao podatke o posljednjem danu isplate. Ako je tome tako,
gdje bi onda bio Hal, učitelj francuskog jezika?
Neki je drugi vojnik također iz džepa izvukao velike karte za
igranje pokera, koje su uvijek bile u pripravnosti, pa se na
podu počeše odvijati dvije ili tri igre za žigice. Svi su igrali s
veoma mnogo pažnje, ne govoreći ništa. Prepustiše se igri i
napetost poče da se gubi s njihovih lica.
Prewitt mrzovoljno presta razbijati glavu, pa se i on umiješa
u igru. Dovraga, vjerojatno je sve bila čista mašta. On je bio
nervozan. Uvijek je držao da mora igrati glavnu ulogu. Ja sam
veliki talijanski glumac, ja igram glavnu ulogu, i svi umiru.
Igrači se šutke stisnuše i napraviše mu mjesta. Nitko nije
imao ništa protiv njega. Zajednička opasnost bila je važnija od
»posebnog postupka«! Cim se vrate kući, ponovo će započeti
»posebni postupak«. Zasada je bio obustavljen zbog te istrage,
u kojoj su za dlaku izmakli zakonu.
Desetar Bloom vrati se, kao drugi čovjek poslije Prewitta, sa
saslušanja. Ušavši u sobu, on se najprije tupo zagleda u igrače
pokera, a onda u Maggia. Zatim ode do klupe na drugoj strani
i ondje sjede, odvojivši se od svih ostalih. Nije se priključio igri.
Sjedio je sam, pucketao člancima prstiju i tiho i jednolično
nešto proklinjao. Bio je začuđen, gnjevan i povrijeđen. Ton
njegova glasa, kojim je izricao kletve, bio je uvijek jednak i
tekao sve dalje i dalje, ništa se ne mijenjajući, kao da je čisti
refleks velikog nesporazuma. Kad je u sobu ušao Moore, drugi

488.
kandidat za podoficira i kad je sjeo kraj njega, ustane Bloom i
ode na drugo mjesto, da bi opet bio sam. Zatim ogorčeno
pogleda Moo- rea, jer se taj usudio da prekine monotoniju
njegova proklinjanja.
Ostali su vojnici igrali napeto poker za žigice, sve dok nije
bio preslušan i posljednji čovjek. Zatim ih MP-i iz Shaftera, koji
su sad nosili samo revolvere, potjeraše natrag u teretne auto-
mobile. Prew se okrenu da dobaci Angelu posljednji pogled.
Angelo je još uvijek sjedio na protivnoj strani sobe između
obojice MP-a iz Schofielda s njihovim automatima. I Angelo je
izgledao Ijutito, jer je tako brzo prošao taj neočekivani dopust,
za kojega će morati da plati nakon povratka u zatvor.
Teretni automobili krenuše, praćeni istim ispitijivim pogle-
dima pješaka. Vjerojatno to više nisu bili isti pješaci, ali koliko
6u vojnici s automobila mogli da razaberu, bili su oni isti. Još
uvijek su dolazili s istoga pristaništa, na kojem je ista glazba i
dalje svirala istu pjesmu za novi brod pun turista. Kao na neku
zajedničku zapovijed, vojnici na kamionima s toliko žestine uz-
vratiše poglede prolaznicima, da su se ovi stali nelagodno
osjećati. Prolaznici skrenuše poglede ustranu i počeše se
graditi kao da su zaposleni. Pritom su mislili, da u slučaju rata i
njihova zemlja sigurno može poslati u borbu isto tako čeličnu i
krvožednu vojsku, kao i sve ostale zemlje.
Zatim se kamioni izvezoše van na otvorenu autocestu,
prove- zoše se kroz duboke klance izlokanih tamno crvenih
stijena, kraj polja sa šećernom trskom, od kojih su neka gorjela
i bila u svježem i bistrom ljetnom zraku pokrivena gustim
tamnim oblacima. Provezli su se kraj polja s ananasom,
obrađenih pravom matematskom točnošću i vratiše se natrag
u Schofield.
Tri su sata prošla. Pod neizmjernim svodom ažurnog neba,
sve se činilo veoma malenim i veoma dalekim i veoma tihim,

489.
sve dokle god je dopirao pogled, sve do planina ovijenih plavi-
častom maglicom s obje strane.
Tjedan dana kasnije, za vrijeme mjesečnog predavanja o
spolnoj higijeni i zdravstvenog pregleda, kapetan Holmes održi
kratko i smeteno predavanje o perverzitetu i degeneraciji. Prije
toga prikazan je vojnicima film o tome, do čega mogu da do-
vedu sifilis i triper. Kapelan to nije ni spomenuo u svojoj pro-
povijedi o značenju ljubavi u spolnom aktu i o potrebi spolne
vjernosti i suzdržljivosti muškaraca prije braka.
Lorena, razmišljao je Prew, slušajući oba predavanja. To je
savršeno ime za kurvu. Lorena. Tako joj lijepo pristaje. Imalo je
baš onaj pravi ^vuk i izazvalo baš prave asocijacije. Bilo je to
mnogo bolje ime nego Billy ili Sandra ili Maureen. Radovao se,
što se ona zove Lorena, a ne zove se Agnes ili Glađys ili Thelma
ili nekako slično. Lorena je bilo bolje.

DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

i
Nisu trebala ni ona tri posjeta, svaki po petnaest dolara, da
ustanovi, da se ona zapravo ne zove Lorena, već Alma.

490.
 Sudbina je očito htjela da mu uskrati i ono mršavo zadovolj-
stvo, zajedno sa svim onim ostalim, što mu je uskraćivala. To
ga je gotovo posve slomilo. Jedino što ga je spasilo od potpuna
poraza, bila je činjenica, da je već silno mnogo toga morao da
izdrži u ona tri posljednja mjeseca otkad je istupio iz
trubijačkog zbora.
Kako se činilo, Lorena je bilo samo kućno ime, što ga je go-
spođa Kipfer odabrala za nju po nekpj reklami za parfem. Go-
spođa Kipfer je mislila da ime Alma ne zvuči ni dovoljno fran-
cuski, ni dovoljno intelektualno za zvijezdu njezina poduzeća.
No Lorenino pravo ime je glasilo upravo Alma Schmidt. I ona
je stanovala upravo u Maunalani Heightsu. Da je i pokušao, ne
bi ni uz najbolju volju u cijelom telefonskom imeniku mogao
da nađe ime, koje bi manje pristajalo kurvi. Ni uz najveću muku
ne bi u popisu zgrada pronašao mjesto, koje bi bilo manje
prikladno za stanovanje kurvi.
Maunalani Heights je bila tvrđava onog višeg srednjeg sta-
leža Honolulua, za razliku od onog dijela grada, u kojem su
stanovali bogati ljudi. Bogataši, kakvi su bili Doris Duke, imali
su svoje posjede na žalu, duž Black Pointa ili u Kahala Beachu
ili u Kaalawai, između podnožja Diamond Heada i oceana.
Bogataši, kao Doris Duke, imali su takve posjede, ali nisu na
njima živjeli. Viši sloj srednjeg staleža Honolulua imao je
naprotiv Maunalani Heights i ondje je živio. Taj se brežuljak
uspinjao visoko iznad Kaimukija, pa su stanovnici Maunalani
Heightsa mogli da s njega iznad ogoljelog starog kratera Dia-
mond Heada, koji je sad bio rezervat za vojsku Sjedinjenih
Država, pogledaju daleko na more, na kojem se opažala krivina
zemljine kugle. Kadšto bi mogli da razaberu daleko vani kako
južnjak donosi kišu s Molokaja poput zastora, da njime zavije
najprije Diamond Head, zatim Kaimuki, a konačno i njih same.
Bilo je to divno područje, gdje je stanovao onaj viši srednji
stalež, ali je bilo veoma daleko od žala.
 Kaimuki je bilo sedlo između Diamond Heada i Heightsa.
Ondje su u gusto naseljenoj zajednici živjeli bogatiji Japanci,
osim na onom velikom četverokutu između 13. i 18. avenije uz
padine Diamond Heada. Taj dio, odrezan od Kaimukija, bio je
vlasništvo vlade. Ondje se nalazio Fort Ruger. Bilo je gotovo
simbolički, kako je Maunalani Heights nadvisivao imućnije Ja-
pance, koji su stanovali u Kaimukiju.
Ondje gore na Maunalani Heightsu imale su Alma Schmidt i
neka njena prijateljica iz Service Rooma kuću. Prew se još više
začudio, kad je ugledao kuću, što su je one unajmile.
Da budemo točniji, Alma Schmidt i njezina prijateljica iz
Service Rooma stanovale su na
ne na Mau- 481 Wilhemina Rise, a

31 Odsada do vječnosti

492.
nalani Heightsu. Wilhemina Rise bio je strmi hrbat, što se ođ Kaimukija protezao do
Heightsa, do samog vrha Kalepemoa, visokog 1116 stopa. Wilhemina Rise bila je neka vrst
vanjskog bastiona tvrđave istočnog Heightsa, jer točno govoreći Heights je obasizao jedino
Maunalani Circle gotovo na vrhuncu, Lurline Drive malo niže i Matsonia Drive još malo niže,
a zatim Lani- pili Drive, koji je bio tako kratak, da se jedva brojio, a osim toga, možda, no
nipošto sigurno, i Mariposa Drive.
Sve su te ulice ležale jedna ispod druge poput stepenica
ispod Circlea, no još uvijek dosta visoko gore na Maunalani
Heightsu. No ipak je bilo posve u redu, što mu je Alma rekla,
da stanuje u Maunalani Heightsu, jer su i ostali stanovnici
Wilhemina Risea govorili, da stanuju na Maunalani Heightsu.
Osim toga Prew i nije poznavao tu finu razliku. On je čak mi-
slio, da na Wilhemina Riseu stanuju samo onakvi bogataši kao
što je Doris Duke. Istina je, doduše, da to nikada nije otkrio
Loreni, kad mu je rastumačila kako stoji stvar.
Sama kuća ležala je na Sierra Driveu, koja se u zavojima
uspinjala uz hrbat, vijugajući amo tamo između kuća
sagrađenih na tako različitim visinama, da je cio prizor
podsjećao na ilustraciju iz bajke. Ležala je na samom uglu
Wilhemina Risea, koji se strmo uspinjao uvis, u više navrata
križajući Sierra Drive. Uspinjao se tako strmo, da si mogao za
sekundu strčati s njega ispod drveća na koje si još trenutak
prije gledao s vrha dolje. Pritom bi se sjetio na one stepenaste
ulice u filmovima urođe- ničkih četvrti ili u bajkama. Bila je
malena prizemna zgrada, sagrađena od nekog jednostavnog
materijala, vjerojatno od betonskih blokova, ali je izvana bila
tako dotjerana, da je izgledalo kao da je izlivena. Imala je
duboki krov, koji je daleko virio izvan stijene, poput krova neke
španjolske hacijende u kakvoj bajci, pa je isto tako kao neki
dvorac iz bajke stajala vani na rubu strmog zapadnog obronka
visoko iznad doline Palolo.
I zaista, kad bi promislio o tome, onda bi sve ono što je bilo
u vezi s tom kućom, podsjećalo na bajku. Ona ista krhkost i
upravo nestvarna nježnost, lagodna ljepota, sama svojstva, u
koja je mogao vjerovati, dok je još čitao priču, ali kasnije, čim
bi krzmajući odložio knjigu, nije nažalost mogao da i dalje u to

493.
vjeruje. Osjećao je, da je to zaista pravo mjesto da na njem živi
princeza. I Alma je tako mislila. Prewitt upita sam sebe, da li svi
bogataši tako lijepo žive.
Kuća je na jednom boku imala malu nepokrivenu verandu,
neposredno iznad ponora, koji je pucao najmanje stotinu
stopa u dubinu. Ovdje si mogao stajati i gledati daleko dolje u
ulice doline Palolo, kao da si dragi bog. Malo dalje, prema
zapadu, razabirao si zgrade collegea St. Louis, a još malo dalje,
donekle nejasno s onu stranu doline i još uvijek ispod sebe,
mogao si da vidiš St. Louis Heights, čiji se vrh uzdizao 483
stope iznad mora. Bila je to krasna mala veranda. Iza nje su se
nalazila dvoja velika staklena vrata, a iza vrata, za tri stepenice
niže, velika prostorija za dnevni boravak. Ako čovjek nije htio
da izađe ispod krova, mogao je da gleda kroz staklena vrata.
Baš na toj verandi, kasno subotnje popodne, kad je sunce
upravo počelo da tone u more i sve prelijevalo crvenim zlatom,
njemu je Alma Schmidt, pri prvom njegovom posjetu, prvi put
priznala da ga ljubi. I on je odmah počinio prvu pogrešku.
Sjetivši se malog garnizona pod starim stablima brijestova i
jablana i naivno kušajući da u duhu usporedi onaj život s ovim
što ga je sada vodio, izjavi on Almi, da i on nju ljubi, i zamoli je, da
se uda za nj.
Otkad je počeo da ostvaruje onaj svoj plan sa šezdeset do-
lara, bilo je prvi put, da je pogrešno ocijenio položaj. Možda b;
s pomoću pune vreće ručnih granata mogao isto tako temeljito
raznijeti u zrak svoju investiciju, ali možda ni vreća granata ne
bi bila za to dovoljna.
Možda je tome bio kriv zalaz sunca. Taj ga jeomamio.
Možda je bila kriva i blizina njena tijela. Glavom mu je upravo
dodirivala rame. On je već stekao iskustvo, da mu je blizina
ženskoga tijela često pomutila razum, tako, da nije više mogao
njime da vlada. Kadšto je to još jače djelovalo od zalaza sunca.
Mnogogodišnje iskustvo mu je kazivalo, da se ta reakcija
obično ne temelji na uzajamnosti i da žene na taj način st'ču
neku prednost nad muškarcima. No možda je bila kriva i ona
nova okolina, kojoj se on još nije mogao prilagoditi i koja ga je
zapanjivala. Kraj svega toga ipak nije bilo isprike za tako
opasnu glupost.
Neko vrijeme sve je visjelo na niti. Po izrazu njena lica mogao
je vidjeti, kako ona koleba između dviju odluka: treba li da ga
odmah izbaci ili da se polako povuče. Spasila ga je samo

494.
njezina neodlučnost, činjenica, što nije znala, na koji način da
ga se riješi. To mu je dalo vremena, da spasi što se dalo spasiti.
Lukavo ju je pogledao i glasno se nasmijao, a onda pripalio
cigaretu, da joj pokaže, kako mu ruke ne dršću. Paljenje ciga-
rete je bilo briljantno djelo. Pa ipak je bio svijestan, da je za-
misao s cigaretom bila puka sreća. Učinio se sam sebi
čovjekom, koji, nastradavši vlastitom glupošću, posiže za
svakom slamkom, da bi se spasio.
Alma opazi, da mu ruka ne dršće, pa se konačno i na nje-
zinom licu pokaza izraz olakšanja. Zatim se i ona poče smijati.
Odvede ga natrag u kuću i smiješa im dva martinija prije nego
što je na štednjak postavila već pripravljenu večeru. Dok se jelo
kuhalo puneći polako kuću ugodnim domaćim mirisom, ona
im smiješa još nekoliko martinija. Martini su bili dobri. Prew je
već na početku provođenja svoga plana, među inim, ustanovio,
da Alma ipak voli popiti čašicu, ali da za vrijeme rada nije
voljela da pije. U osobitim prilikama ona je čak od vremena do
vremena pila i nerazrijeđeni whisky. Piće ju je činilo dražom.
Oslobađalo ju je ukočenosti. No možda je piće i njega samoga
više navodilo da je voli. Bilo kako bilo, Prewitt je u toj svojoj
nemoći još uvijek imao dovoljno prisutnosti duha, da predloži
još više martinija. Večera, priređena na način kako se priređuje
u Novoj Engleskoj, bila je isto tako dobra, kao što su bili i mar-
tini. Kad su je pojeli, pođoše u postelju, kao davno vjenčani
par, kao da se ništa nezgodno nije dogodilo.

Prewitt nije, međutim, sam sebi dopustio da zaboravi da je

stvar za dlaku mogla propasti. Nije mogao da razumije, što ga
je, dovraga, natjeralo da izrekne takvu glupost. Nije mogao
priuštiti sebi, da često počinja takve pogreške. Onih šezdeset
dolara što ih je ekonomično rasporedio, jedva je bilo dovoljno,
da ga dovede ovamo gore. Da je morao izdati ma samo još pet
dolara više, ne bi to mogao da izvede. Nije mogao da pravi

495.
tako teške pogreške i da se pouzda, da će ga poslužiti sreća i
da se Lorena ne će na njih obazreti.
Nakon toga je bio silno oprezan. Prilika da se učine po-
greške bilo je veoma mnogo. Jednom su se u Chryslerovu ka-
brioletu, vlasništvu Almine prijateljice, koja je stanovala za-
jedno s njome, odvezli u dolinu Kanaohe na kupanje. Alma nije
imala kola, jer je štedjela novac. Bila je to divna prilika, da se
učini pogreška. Strmi istočni obronci planine Koolau uspinjali
su se u obliku potkove sa žala uvis. Sprijeda se uzdizao Pali u
obliku glave šećera i crne stijene Makapuu Pointa, na kojem se
nalazio svjetionik, bacajući svijetlo iznad Rabbit Islanda. No sad
je Prewitt bio mudar, pa je pomno pazio. Vladao se zaista kako
treba i to mu je vratilo samopouzdanje. Sve je poteklo glatko,
isto tako glatko kao i uvezeni rum, što ga je Almina prijateljica
iz Service Rooma kupovala na sanduke i s kojim je bila veoma
darežljiva.

Pošto Prew nije imao novaca, Alma mu je dala potreban

novac za vožnju taksijem iz Schofielda. Dala mu je i ključ, a on
se navikao na to, da redovito krajem svakog tjedna dolazi
ovamo. Kad ne bi imao službe, izašao bi iz kasarne u subotu
ujutro, odmah nakon pregleda, odrekao se ručka i odvezao
ravno k Alminoj kući.
Bila je to dugačka vožnja, ali Prew ju je temeljito upoznao.
Uvijek se žurio da stigne onamo i uvijek bi stizao posve bez
daha. Onda bi svojim vlastitim ključem otključao vrata, a onda
odjednom bi sve spalo s njega i vojska više ne bi postojala.
Orijaška soba za dnevni boravak, popločena crvenim
četverouglastim pločama, ležala je za tri stepenice niže od
vrata. Kad si ušao u nju, slijeva su dvoja vrata vodila u
spavaonice, a staklena vrata i veranda nalazile su se tri
stepenice više na desnoj strani. U suprotnom uglu, kraj vrata
na verandu, vodile su tri stepenice u kuhinju. Kuhinja je gledala
prema jugu i imala malu udubinu za doručak, opločenu
staklom. Kraj kuhinje se nalazila kupaonica i prostorija za
tuširanje, gledajući prema istoku, također za tri stepenice viša.

496.
Druga kupaonica sa uređajem za tuširanje nalazila se između
obih spavaonica. Cijeli je stan bio od poda pa do stropa
opločen ukočenim drvetom u boji meda, osim kuhinje, koja je
bila dotjerana posve u američkom stilu i imala ugrađene
ormare.
Kad bi Alma morala raditi i kad je ne bi bilo kod kuće, a to
je obično bilo subotom, Prew bi iz frižidera u kuhinji izvadio
nekoliko kocki leda i smiješao žestoko piće. Boce su sta- j?le u
sobi za dnevni boravak u nekom ormariću, u kojem su
istodobno bile spremljene i boce i radio. Prew bi kadšto pio
malo ruma, što ga je donijela Georgette, Almina prijateljica, ili
bi pio gin ili ginger ale ili whisky ili bourbon sa sodom, štogod
bi mu srce poželjelo. Zatim bi u spavaonici navukao kratke
hlače, uzeo kakvu knjigu iz kniižnice, koia se nalazila između
obih vrata od spavaonice i zašao na verandu.
Volio je da leži u ležaljci bos i obučen samo u kratke hlače i
da pije. Nije mnogo čitao. Uživao je u tom da promatra divnu
panoramu i da se polako i s užitkom napi je. Od vremena do
vremena bi ustajao, pa bos prolazio preko verande, čiji je pod
bio pokriven teškim japanskim hasurama, po kojima je bilo
tako ugodno hodati. Odlazio bi u sobu i ondje bi sebi na tezgi
smiješao novu čašu pića, pa se vraćao na verandu. Sve što je u
toku čitavog tjedna morao da proguta u četi, nestajalo je, tako
da bi Prew, kad bi se Alma oko dva sata ujutro vratila s posla
kući, bio već veoma dobro raspoložen.
Veoma bi se rijetko dogodilo, da bi ga Alma počekala kod
kuće, kad bi subotom dolazio. No on je više volio, kad je ne bi
zatekao kod kuće, kad bi mogao da sam uđe, da upotrebi svoj
vlastiti ključ i da se kreće kroz tišinu te kuće, u kojoj nije bilo
nikoga. Dok je tako radio, kuća je bila njegova. I bila je
njegova. Nikad prije toga nije još imao neki ključ. Samo to, što
je cijeli tjedan mogao da nosi ključ uza se, bilo je vrijedno, da

497.
se odrekne razgovora o ženidbi. Cak i polovica svega toga bila
bi vrednija od samog spominjanja ženidbe.
U tom gradskom predjelu nije nikada sreo nijednog vojnika.
Bilo je to nenaravno, kako su vojnici odjednom nestajali, kad bi
čovjek prešao preko avenije Waialae ,i ušao u autobus za Rise.
Koncem tjedna cijele su čete vojnika bile dolje u gradu. Sva sila
ih je bila u Kaimukiju i na onom dijelu avenije Wailae, u kojem
su se nalazili dućani. Većinom su to bili ljudi iz Rugera. No
iznad avenije Wailae, kao da je bila druga zemlja. Bogataši.
(Prew se nije mogao odučiti toga da onaj viši sloj srednjeg
staleža s Wilhemina Risea i s Maunalani Heightsa naziva
bogatašima, premda mu je Alma mnogo puta rastumačila
stanje stvari), bogataši iz tih gornjih slojeva nisu nimalo marili
za vojnike. I to je bio jedan od razloga, zbog kojih je tako volio
taj kraj.
Prew bi se uvijek iznova čudio tome, da je Almi uopće
uspjelo, da se smjesti ovdje gore. Dakako da nitko nije znao
gdje ona radi. Jedna od njezinih najbližih susjeda bila je Clare
Inter, glasovita Hilo Hattie. Njih troje, Alma, Georgette i on sam
(Georgette nije nikad svoje prijatelje vodila kući, ukoliko ih je
uopće i imala) sjedili bi kadšto na verandi i uživali smijući se
tome. da su oni ovdje gore u toj kući, ovdje gore.
Obje djevojke mora da su plaćale veliku stanarinu. Alma mu
nije nikad rekla, koliko plaćaju, no on je znao da je stanarina
skupa. Alma je to priznala, no to je bila jedina raskoš, što ju je
ona sebi unatoč štednji priuštavala.
Alma je to mogla. Kuću je pronašla posredstvom gospođe
Kipfer. Gospođa Kipfer je imala prijatelje, imala je veze u
Honolulu. Nitko nije točno znao, tko su njezini prijatelji, ni čime
še bave, no gospođa Kipfer ih je imala. A Alma, to jest Lorena,
je bila njezina ljubimica. Alma je mogla da u svako doba dobije
od nje slobodan dan ili dva slobodna dana. Trebala je samo da
to zamoli. Gospođa Kipfer nije željela, da njezina prima

498.
balerina izgleda na poslu umorno ili iznureno. • • Kad god bi
Alma na taj način dobila dopust za jednu noć, nazvala bi ga u
kasarni. Prew bi odmah uzimao taksi za grad, ondje prešao u
drugi taksi i dovezao se do kuće. Ako nije imao dovoljno
novaca, ušao bi u kuću po novac i donio ga šoferu na ulicu kao
oženjen čovjek. Alma bi ga uvijek rano probudila, tako da je
imao dosta vremena da do budnice na vrijeme stigne u
kasarnu. Čak bi mu priredila i doručak. Voljela je da ustane i da
mu priredi doručak, prije nego što bi otišao natrag. Kadšto bi
ustajala čak i Georgette i doručkovala s njima, dobrodušno ih
grdeći, što su je tako rano probudili. Sve se odigravalo kao u
pravoj obitelji. On im je pripovijedao o boksačkom ringu, t>
Dinamitu i o »posebnom postupku«. Bilo je upravo dirljivo
gledati, kako je Alma pomno namještala budilicu bez obzira na
to, kako su bili pijani. Onim svojim načinom kojim nije
dopuštala, da zakasni brbljajući pri doručku i da propusti prvi
autobus, podsjećala je upravo na vjenčanu ženu.
No Prew je ipak najviše volio subote, kad je mogao da dođe
sam, da upotrebi svoj vlastiti ključ i da se sam udobno smjesti.
Subotom bi obično ležao u velikoj dvostrukoj postelji i spavao,
kad bi se ona s posla vratila kući. Ona bi ga škakljala, dok se ne
bi probudio i pošao s njom u sobu za dnevni boravak. Zatim bi
smiješala za oboje piće, prije nego što bi konačno pošli u
postelju. Kadšto bi se, međutim, odmah zavukla k njemu u
postelju, da ga probudi na ples, kako je to nazivala. U takvim bi
mu prilikama govorila koliko ga silno voli, i kako ga treba, kako
ga neizmjerno silno treba i da on nema o tome ni pojma.
No, i on je nju trebao, a ona nije znala za to.
Da, ali njegova potreba za njom nije bila toliko velika. Za
njega i nije bilo tako važno, da li je ona tu ili ne. Zaista je nije
trebao u tolikoj mjeri, koliko bi ona trebala njega, kad bi se
odande vratila kući.

499.
 Da, ona je tako mislila. On je nju, međutim, trebao više nego
što će ga ona ikada trebati. Bez toga utočišta bili bi ga već
odavno slomili svojim »posebnim postupkom«.
Da, tako je, ali kad bi bar on znao!
Da, kad bi bar ona znala!
To nije baš često dovodilo do prepirke, ali kadšto bi ipak
dovelo. Očito da nijedno od njih nikad nije trebalo saznati,
kako je zapravo bilo. Za sve to vrijeme morao je Prewitt biti
krajnje oprezan da ne učini kakvu pogrešku. Prilika za
pogreške bilo je veoma mnogo. Skoro svakog dana, što ga je
ondje proveo, pružile bi mu se bar dvije prilike da pogrešno
ocijeni položaj. No njega to nije nimalo smetalo i nijedna ga
prilika nije navela u napast, sve dok nisu prviput zajedno izašli.

500.
 Njemu je bilo posve svejedno, hoće li ikada zajedno izaći.
Postao je veoma kućevan. Bila je njezina zamisao da izađu.
Rekla mu je, da bi htjela da se pokaže u njegovu društvu. Prije
nego što su izašli iz kuće, dala mu je dvije novčanice po
dvadeset dolara. Otišli su u restauraciju Lau Yee Chaisa. Prew
još nikad nije bio u toj restauraciji. To je veče stajalo cijelih
četrdeset dolara, ali je bilo toliko i vrijedno. Krasno su se
zabavili. Alma je bila vanredna plesačica, i odviše dobra za nj.
Obećala je, da će ga kod kuće podučavati.
Tek kad su se taksijem vraćali kući, pošto je on izdao cijelih
njezinih četrdeset dolara, Prew se odjednom zaprepasti.
Postalo mu je jasno, da on dopušta, da ga izdržava žena i da to
dopušta već dulje vremena. Možda bi ga netko mogao čak
nazvati i svodnikom, široko upotrebljavajući taj pojam, premda
joj on nije pribavljao mušterije. U prvi se čas osjetio poniženim.
Upravo mu je pozlilo. No kad je analizirao svoje osjećaje, posta
mu jasno, da se on nije nimalo promijenio i da je još uvijek bio
isti čovjek. Zar se čovjek tako osjeća kad ga žena izdržava?
upita sam sebe. To ga je malo zaplašilo, a i zastidio se, jer se
nipošto nije osjećao drukčije nego inače, a svakako bi trebalo
da je na neki način drukčiji.
Do loma je došlo tek onda, kad su stigli kući i izašli na
verandu u svježi noćni zrak, još uvijek u večernjim odijelima
(ona je uzela mjeru za njegovo večernje odijelo, odabrala ga i
platila). Gledali su nizove bijelih svjetiljki dolje u dolini Palolo i
prijeko na drugoj strani St. Luis Heightsa. Gledali su i na lijevo,
gdje su negdje u daljini svjetlucali reflektori Royala i usred
lanaca bijelih svijetla pokazivali crveno, modro, zeleno i žuto
neonsko cvijeće, znak Waikikija odakle su upravo maločas
došli. I u tom času zamoli je Prew po drugi puta, da se uda za
nj. Učinio je to možda zbog toga, jer je držao da bi se u tom
slučaju manje osjećao kao čovjek koga žena uzdržava.

501
 Kako se čini, to je pitanje uvijek postavljao na verandi. Očito
su veranda i pogled što je pucao s nje, tako djelovali na nj. Kad
ju je to upitao, prožeo ga je neki veličajni ugodan osjećaj, što
ga proživljuje čovjek, koji dođavola odbacuje sve eventualne
posliedice. Istodobno mu je neki glas u dnu duše govorio, da
bi možda od vremena do vremena mogao da stavi to pitanje,
ne izvrgavajući se pritom prevelikom riziku, kad već tako dugo
dolazi ovamo, samo ako to prečesto ne ponovi.
Ovaj put joj je sve potanko rastumačio, pripovijedao joj o
malom stalnom garnizonu, o društvenom životu oženjenih
podoficira. Dok je to govorio, sve mu se činilo velikim i divnim.
U svoje pričanje uklopio je i onu godinu dana, što ju je morao
da počeka, prije nego što se uzmogne ukrcati za povratak u
Sjedinjene Države, a spomenuo je, da se sve to slaže i s
njezinim namjerama. Mogli bi da upotrebe nešto malo njezina
novca, da bi dobro živjeli, sve dok njemu ne uspije da se uspne
uz one tri više stepenice u plaći. Bude li se pošteno potrudio,
ne će to dugo potrajati. Njemu nije *bilo nimalo stalo do toga,
hoće li ga ona uzdržavati, a ni do toga, što je taj novac zarađen
u bordelu. Zivo je naglasio, da je tome i sada tako. Govoreći to,
on se upravo ponosio svojom velikodušnošću.
Alma ga je pomno slušala. Nije ga nijednom pogledala i
dugo je vremena ostala nijema.
»Kažeš da me ljubiš«, završi on zaključnom riječi svoju
obranu, »i da me veoma trebaš. Dobro, vjerujem ti to. I ja
ljubim tebe i isto te tako silno trebam. Onda bi vjenčanje bilo
za nas oboje jedino logično rješenje, zar ne?« logički upita on.
»Ti se jednostavno osjećaš osamljenim, jer ti u četi tako
okrutno podvaljuju«, odvrati Alma. »Uđimo u kuću i popijmo
nešto«.
»Ne«, odbije on, »odgovori mi!«
»Momentalno me trebaš«, reče Alma, »no hoćeš li me
trebati i za godinu dana? Kad se izvučeš iz tog lošeg položaja i
kad budeš opet u Sjedinjenim Državama?«
»Dakako da ću te trebati. Pa ja te ljubim«.
»No muškarac i žena ne ljube jedno drugoga, ako jedno
drugom neophodno ne trebaju. Kad ja u svom sadanjem

502.
životu ne bih baš za tim imala toliku potrebu, ne bih te ni
ljubila«.
»Ja ću te uvijek ljubiti«, reče Prew. Rekao je to bez
razmišljanja, jer je taj odgovor imao da podupre njegovu
argumentaciju.
Alma ga pogleda uz slabašno svijetlo i nasmiješi se. Dok je
to Prew govorio, nije mu bilo jasno, kako će smiješno zvučati
te riječi i kako će biti očito da laže. Rekao je to samo zato, što
su mu se te riječi činile prikladnima u smjeru, u kojem se razvio
razgovor.
»Ti si me upecala«, nastavi on.
»Sam si se upecao«, odgovori Alma.
»Da, ali ja sada ljubim«, nastavi ona. »A zašto? Jer ti u mom
sadanjem životu odgovaraš jednoj posve određenoj potrebi.
Nakon rada ondje dolje rado dolazim kući k tebi. No to ne
znači da ću te ljubiti i nakon godinu dana, kad se moj život
promijeni. Kako bi netko mogao da nešto tako obeća i održi?«
»Da hoćeš, mogla bi«.
»Dakako. No pretpostavimo, da više ne želimo jedno drugo,
kad potreba jednom više ne bude postojala?«
On ne odvrati ništa.
»Vidiš li? Dakako da bih mogla da neprekidno sama sebe
varam, isto tako, kao što ti upravo sam sebe varaš govoreći da
ti ništa ne bi bilo stalo do toga što ti je žena kurva; ili kad bi
sam sebi rekao, da svoju ženu ne bi susretao s nepovjerenjem;
ili kad bi sam sebi rekao, da se zaista ne bi bojao da svoju ženu
ostaviš na samu; ili kad bi sam sebi rekao, da se zaista ne bi
nimalo stidio, da netko drugi ustanovi, da ti je žena kurva; ili
kad...«
»Dobro«, prekine je on, »dobro«. Njezine su riječi zvučale,
kao da će u vječnost nastaviti s ovim: ili kad bi sam sebi r e k a o . . .
Prew se sam sebi učinio da je riba, koja trese glavom, da bi se
riješila nerazumljive udice iz čeljusti, što ju je progutala

503.
posegnuvši za posve običnom muhom jednakom kao i sve
ostale muhe.
Ona zašuti. Slijedila je dugačka šutnja.
»To nije, međutim, pravi razlog«, konačno će Prew misleći,
da treba još nešto da kaže. »Koji je pravi razlog, da se ne želiš
udati za me?«
»Možda jednostavno ne želim postati ženom podoficira
vojske Sjedinjenih Država«.
»Lijepo. Da hoću, mogao bih postati oficir prema novom
programu unapređenja, koji je stupio na snagu zajedno s
općom mobilizacijom. Kad bi na tom poradio?«
»Možda ne bih željela da budem ni žena oficira vojske Sje-
dinjenih Država?«
»Dobro, dobro«, reče Prew. »To je ono najviše, što bih ikada
mogao za tebe učiniti«.
»Hoćeš li da zaista čuješ pravi razlog?« upita Alma. »Reći ću
ti pravi razlog, zbog kojeg se ne mogu udati za te«, osmjehnu
se ona. »Tvoji prihodi nemaju s time nikakve veze. Ja se
jednostavno zato ne mogu udati za tebe, jer nisi dovoljno
ugledan. A sad popijmo nešto«, završi ona.
»Dobro«, kimne Prew. »To će mi zaista prijati!«
Uvjerila ga je. Nikada više ne će započeti o toj temi. Oni
prirediše neku vrst svečanosti, da bi proslavili njegovo netom
stečeno uvjerenje. Opiše se temeljito i stadoše zajednički
plakati zbog toga, što se ne mogu vjenčati. Kad se Georgetta
vratila s posla kući, našla ih je oboje oblivene suzama. Zatražila
je, da joj kažu što se dogodilo, i oni joj rekoše. Na to se opi i
ona, pa sve troje zajedno zaplakaše.
»Ona se mora udati za takvog čovjeka«, razjasni Georgetta,
koja je poznavala Almine planove, »koji je uzvišen iznad svake
• sumnje i koji ima takav položaj i takav ugled, da bi se činilo
posve nemogućim, da je njegova žena ikad bila kurva. To je
prava sramota, ne? Sad razumiješ, zašto se ona ne može udati

504.
za vojnika, pa ni za generala. Prava sramota, ne?« Georgette
započe ponovo plakati i ponovo napuni čašu.
Bila je to upravo divna svečanost i potrajala je gotovo čitavu
noć. On joj je pripovijedao o Harlanu u Kentuckyju, a Alma je
govorila o svom malom gradu u Oregonu. Georgette, koja je
bila rođena u Springsfieldu u Ilinoisu i odrasla' ondje,
pripovijedala je o zgradi parlamenta, o guvernerovoj palači, o
Lincolnovu mauzoleju, te o tom, kako mnogi ljudi još uvijek
vjeruju, da su iz tog mauzoleja ukradeni slavni ostaci.
Osim toga je bilo baš pravo vrijeme da se slavi slavlje, jer je
imalo proteći dugo vremena, prije nego što Prew ponovo
ugleda Georgette, premda o tome nije njih troje za sad imalo
ni pojma.
Kad se, još uvijek temeljito mamuran, pravodobno vratio na
budnicu u četu, opazi da su na crnoj ploči istaknute nove
zapovijedi. Četa je izlazila na dvotjedne novo uvedene vježbe
obrane protiv sabotaže. Njezino je odredište bilo u Hickam
Fieldu, gdje je imala da čuva aerodrom. Po puku su već dugo
kolale glasine, da predstoji vježba protiv sabotaže, ali nitko nije
znao kada. Dva tjedna nije za Prewa bilo mnogo. Život u
logoru mu se bolje sviđao od života u garnizonu. Dva tjedna u
logoru bila bi upravo divna, kad to u isto vrijeme ne bi značilo,
da on ne može više odlaziti u Maunalani Heights.
Uspjelo je da umakne za vrijeme meteža, koji je vladao
prigodom spremanja stvari, i da nazove Almu iz telefonskog
automata u Choyevoj restauraciji na njezin račun. Alma nije
bila kod kuće, no Georgette prihvati poziv. Rekla je da će
obavijestiti Almu i zaželi mu svako dobro. U ono vrijeme,
dakako, nije znao, da će stvar potrajati dulje od dva tjedna,
mnogo dulje od dva tjedna, puna tri mjeseca i da će ih provesti
u vojnom zatvoru. Da je nešto tako slutio, on bi poslao Almi
drukčiju vijest, no tako je smatrao da je sve obavio u redu.
Nadao se, da će s tim utočištem u gradu moći da dugo izdrži

505.
»poseban postupak«, a tako bi i moglo biti. Zapravo »poseban
postupak« nije imao uopće nikakve veze s onim, što se
dogodilo. Dogodilo se upravo ono, što se, po Wardenovim
riječima, moralo dogoditi zbog njegove nepromišljenosti.
Progonila ga je ironija, ili je možda on progonio nju.
Dugačak lanac teretnih automobila od dvije i po tone
uvezao se drndajući i klopoćući u kasarnski krug i zastao pred
zgradama drugog bataljona. Sve se rasplinulo u posljednji
veliki nered, kad se ona hrpa definitivno napunjenih ranaca na
tlu stala otvarati, da bi se u njih ugurala još tuba ulja za pušku
ili kakva zaboravljena potrepština za čišćenje. Zatim vojnici
ponovo središe rance. Vrata na njihovim ormarima klepetala su
limenim zvukom, dok su oni oblačili poljske uniforme, vunenu
košulju otvorenu na vratu, u hlače ugurali gamaše i stavljali na
glave male poljske kapice, što ih je čovjek mogao da spremi u
džep, kad bi na glavu trebalo da stavi čelični šljem.
Vojnici jurnuše niz stepenice, svrstaše se, pobrojaše, a
vodnici ih razdijeliše na pojedine teretne automobile. Zatim se
uspeše na teretnjake. Stražnje strane automobila bile su za
njima zatvorene i zakvačene. Podrigujući se kroz ispuhe, veliki
teretnjaci krenuše. To je bila ona vrst vojničkog života, što ju je
Prewitt volio.
TRIDESETO POGLAVLJE
Za vrijeme, dok su se na Hickam Fieldu vježbali u obrani
protiv sabotaže, napisaše oni »Pjesmu starih vojnika«.
Kad bude završena, trebala je da postane pravi, istiniti i
jedini vojnički blues. Dugo su o tome razgovarali, ali ga nikada
nisu napisali. Vjerojatno se nikada i ne bi latili toga posla. No
kako je Bloom otišao u podoficirsku školu, Maggio bio u za-
tvoru, a Prew nije mogao da umakne u Maunalani Heights,
odjednom se on, Anderson i Clark nađoše, po starom običaju,
zar jedno i neko vrijeme nisu imali nikakva druga posla. Iz toga

se rodila »Pjesma starih vojnika«.

Došli su ovamo i utaborili se na podnožju nekog starog
napuštenog željezničkog nasipa, koji je onako gol stršio iz
zakržljale džungle povijuša i biljki kiawe, po prilici dvije stotine
jardi u ogradi, sa strane aerodroma skriven od autoceste, koja
je iz Pearl Harbora vodila u Hickam Field. Bio je smješten u

506.
gaju niskog drveća, gusto isprepletenog, na čistini glatkoj i
pokrivenoj debelim slojem prašine, kao da je na njoj noćila
stoka sa paše. Logor je bio smješten pod čvoravim gustim
granama, koje grmlju nije dopuštalo da raste, a pružalo je
zaklon. Ovdje su napeli tri stotine jardi dvostruke povezane
žice i položili lanac uspravno zabodenih stupova svrstanih u
isprelomljenoj crti, koja se prema sjeveru opirala o glavna
ulazna vrata u Hickam Field. Na taj su način ovdje bili kod
kuće. Ne uzmemo li u obzir komarce, bilo je to fino mjesto za
logor. Vojnici se prepustiše pravilnim odsjecima plime i oseke:
dva sata stražarenja i četiri sata odmora.
Na tom se položaju nalazilo samo dvije trećine čete.
Preostala trećina logorovala je kod ceste Kamehameha, pet
milja istočno, čuvajući neku transformatorsku stanicu protiv
sabotaže. Bila je to izrazita vježba protiv sabotaže. Ona treća
trećina čete je čak upotrebljavala bodljikavu žicu umjesto
dvostruke žice. Kolo boksača ostalo je u Schofieldu da trenira
za četne borbe.
Kapetan Holmes smjestio je zapovjedništvo čete ondje, jer
tamo nije bilo toliko komaraca. Stark je svoju kuhinju postavio
ovdje, jer se ovdje nalazila većina ljudi. Stark se izjavio
pripravnim, da kapetanu Holmesu prepusti dva kuhara i jednu
od svojih poljskih kuhinja, ako Holmes dade svoju vlastitu
poslugu za kuhinju. Daljnje ustupke nije Stark htio da dade. Za
ljude na strani Hickama bilo je to izvrsno rješenje. Na komarce
nisu ni mislili. Stark se pobrinuo za to, da je cijelu noć po neki
kuhar ili koji momak od kuhinjske posluge imao za njih
pripravljene sendviče i vruću kavu. Andy je kao četni trubljač
morao, dakako, ostati uz zapovjedništvo čete, ali bi svake
večeri dolazio sa svojom gitarom na lakom teretnjaku, koji bi
dovozio poručnika da pregleda straže. Poručnik bi uvijek
najprije svratio u kuhinju. Andy bi se tom zgodom najviše
najeo. Kad je dolazio s poručnikom, kuhari bi ga uvijek
nahranili. Stark bi, uostalom svakome u svako doba davao jelo.
A onda, kad bi poručnik Culpepper došao pješice s vodnikom
Galovichem i s dežurnim podoficirom na pregled straže, oni bi
se s gitarama na jedan sat uspeli na željeznički nasip, gdje bi
uvijek puhao povjetarac iz Pearl Chanela, pomažući im da se
brane od komaraca. Obično bi bila po trojica s gitarama, a
kadšto samo po dvojica, kad bi Prew ili Petko upravo morali da
stoje na straži.
Prewovo stražarsko mjesto nalazilo se gore na vrhu nasipa,
nekih dvije stotine metara dalje niz drugi put, prema glavnim
vratima. Pošto bi prespavao tri ili četiri sata, njega su budili, no

507.
on bi opet ponovo klonuo u svoje pokrivače usprkos ruci, koja
bi ga kroz mrežu proti moskita tresla za nogu. Svijest mu se
polako dizala iz dubine, uspinjala se poput gumene lopte
ispod vode i na kraju bi iskakala na površinu u punu
alarmiranu budnost. Ugledao bi starog Ikea ili poglavicu, koji
su ga jednolično proklinjali u istom taktu, u kojem bi ga drmali
na noge.
»Probudi se! Probudi se, prokleti Prewitt! Probudi se! Hajde:
probudi se. Na tebi je red da stražariš, probudi se!«
»U redu, budan sam«, promuklo i pospano odgovorio bi
Prew. »Pusti mi nogu, dovraga, budan sam!«
»Jesi li zaista budan?« glasio bi odgovor i drmanje bi se
nastavilo. »Naprijed, ustani!«
»Pusti mi nogu, budan sam. Kažem ti da sam budan«. Prew
bi se uspravio da to dokaže i odmah glavom meko udario u
napetu kosu stijenu šatora. Zatim bi pokušao da iz ukočenih
ličnih mišića istrlja opium. Onda bi se izbavio pokrivača i mreže
protiv komaraca, izvukao cipele, što ih je omotao hlačama i
upotrebio kao jastuk, pa se gole stražnjice izvlačio iz šatora, da
se ondje stojećki obuče. Zatim bi se provukao kraj šatorske
motke, pokušavajući da ne probudi Petka, koji bi imao treću
stražu, ali nije mogao da spriječi, da ga ipak napol ne probudi,
jednako kao što ni Petko ne bi mogao a da ne probudi njega,
kad bi on sam trebao da nastupi stražarenje.
Zatim bi bos stajao u dubokoj prašini čistine, dok bi komarči
započeli trijumfalnu pjesmu, radujući se vanrednom obilju,
koju im je pružilo golo tijelo. Žurno bi navlačio hlače, čarape i
cipele da izbjegne što više uboda. Zatim bi ponovo posizao u
tajni metež šatora tražeći vunenu košulju, koja je u noćnoj
svježini bila nekako debela i topla, pa je zahvalno navukao
preko potkošulje. koju je u toku ta dva tjedna možda svega
jednom skinuo.
Sad je bio zaštićen, pa je mogao da više vremena utroši na
to, da u tami skopča gležnjake. Zatim bi stavljao platneni pojas
s nabojima, koji se ovijao oko pasa poput zmije, a na kraju je
došla puška, koju je izvukao iz zbrke, što su je sačinjavali mreža

508.
protiv moskita i pokrivači, gdje je bila zaštićena od prašine i
rose, bar donekle zaštićena. Konačno zgrabi šljem, koji je ležao
ispred šatora na tlu, vlažan i zarđao od rose, pa pod teškom
opremom razdraženo i pospano posrne kroz čistinu,
isprepletenu korijenjem, na koju kaplju kapljice mjesečine.
Sluša lišće, što vječno šumi na drveću, a onda krene prema
poljskoj svjetiljci, koja blijedo i nekim mrkim sjajem svijetli kroz
platno kuhinjskog šatora.
U kuhinjskom šatoru čučnula bi zatim smjena straže, šutke i
zahvalno, oko malog poljskog štednjaka loženog benzinom,
koji je na Starkovu zapovijed trebao neprekidno da bude za
njih grijan. Ondje piju kipuću kavu s pjenom sa stučena
mlijeka, kao da gutaju neki duhovni impuls, i pritom žvaču
specijalne Starkove sendviče, s vrućom prženom šunkom i
prženim sirom, koje im je uz puno prebacivanje pripravljao
kuhar (sendviče je priređivao kuhar, a nije ih priređivao Stark,
premda je Stark bio odgovoran što ometa kuharov noćni
počinak). Kuhar je mrmljao, ali Starkovi su se sendviči od
hladne šunke i neprepečenog kruha, što su ih inače davali
normalni kuharski vodnici, isto tako razlikovali kao što se
razlikuje topla kava od hladne.
Iz limenke s mlijekom, probušene na vrhu rubom teškog
noža za sječenje, kapala je gusta bijela tekućina u limene
lončiće, cureći kraj zgrušane žute masti, koja je zastala od
posljednjeg točenja, i umalo da nije zabrtvila otvor u limenci. Iz
lonca vade vojnici kutljačom kavu, na površini koje kao da
plivaju uljane mrlje duginih boja, pa prelijevaju kavu, poput
crnog vodopada preko mlijeka. Onda cijelu tu tekućinu
oprezno uzimaju među dlanove kao neku sitnu peć, pa
zahvalno srču kavu iz lončića, ne dotičući usnama vrući rub,
jedu onaj dobri kruh s mesom i sa sirom, Vruć i pržen, stojeći
nijemo s ostalim vojnicima oko štednjaka poput stada ovaca,
koje vode na klanje, dok ih poglavica promatra prijazno i s
mnogo simpatije.
»Požurimo sada. Oni ljudi vani na straži žele da se vrate. Za
dva sata stajat ćete vi vani čekajući da se vratite i proklinjat
ćete kao vragovi, ako vaša smjena zakasni ma samo i za jednu
minutu. Mičite se! Idemo onamo!«

509.
 Zatim vojnici posljednji put pune svoje lončiće da ih ponesu
sa sobom i zamataju još jedan sendvič u voštani papir. Stark je
uvijek pazio da njegovi ljudi imaju pripravljen voštani papir za
vojnike (što normalni kuharski vodnici nikad nisu davali), pa
guraju paketić u džep vunene košulje, tako da mogu osjetiti
njegovu toplinu na prsima, ostavljaju mrzovoljnog pospanog
kuhara, koji neprestano tvrdi, da se vojnici na taj način samo
maze. Poglavica je toliko pametan, da ostaje u kuhinjskom
šatoru uz kavu, a onda se strmim putićem uspinje iz
kuhinjskog šatora na željeznički nasip.
Možda nešto u »Pjesmi starih vojnika« potječe i iz toga.
Pošto je izvršena smjena straže, Prew bi stajao na nasipu.
Malo ga je oneraspoložila ta noćna stražarska služba na polju.
Promatrao je reflektore automobila, koji su prolazili s druge
strane ograde po autoputu, skrećući prema sjeveru u smjeru
jarko osvijetljenih glavnih vrata. Vozili su polako da kontroliraju
straže na aerodromima, a onda su se opet udaljili milju na
zapad, prema onom moru svijetla, koje se odražavalo na
oblacima. Ondje je bio Hickam Field.
Prew je stajao na nasipu i promatrao ta svijetla. Osjećao je,
da pospanost otječe iz njega poput vode. Stajao je ovdje
zanijet i napet poput kaguara ili poput srne ili poput medvjeda
koji noću stoje na obronku planine i začuđeno promatraju,
kako se prema planini kreću vozila s jarkim svijetlima, vozeći
lovce na otvorenje lova, ne znajući, što znače ta svijetla.
Promatrao bi ih ne kao čovjek, već kao neodoljiv dio prirode i
same te intuitivne noći, kao da su ga ta dva sata noćne tišine
konačno opet istjerala iz njega samoga, izbacila ga u neku
veliku svijest, za koju je držao, da u nju nikad više ne će
povjerovati.
U tim je trenucima mogao čak da razumije, da i srne i ostala
divljač može da voli lovce, koji dolaze da je ubiju, a razumio je i
to, da i lovci vole divljač, premda se toliko iz sve snage trude
da je ubiju, da, da je vole više, nego što je ikada može voljeti
kakvo društvo za zaštitu životinja. Da je sve to mogao
promijeniti, on ne bi promijenio ništa. Jer on je bio vojnik i zato
je u tom času mogao da razumije sve u toj maloj drhtavoj
kristalnoj čistoći staklenog globusa šutnje, koja okružuje
vojnika na noćnoj straži onih posljednjih pola sata, prije nego

510.
što stigne smjena. Možda je »Pjesma starih vojnika«
djelomično proistekla i iz toga.
Čuo je svoju smjenu, prije nego što ju je ugledao kako
dolazi niz nasip. Onda se pojavi Readall Treadwell, pretvorivši
zvukove svojih koraka u život. U punoj ratnoj opremi, braneći
se od komaraca, izgledao je kao pokretni Wolworthov dućan.
»Petko mi je rekao neka ti kažem da te čeka s južne strane
uz ogradu«, reče Readall Treadwell.
»Dovraga, pa što radi ovdje?«
»Odakle bih ja to znao, dovraga? Jednostavno ti govorim
ono, što mi je on rekao«.
»Lijepo«, naceri se Prew. Zatim se zakašlje. Uvijek je morao
kašljati. Nakon dva sata stražarenja prožimao bi ga osjećaj, da
njegove glasnice možda više ne će funkcionirati. »Mora da sam
ga probudio odlazeći na stražu«.
»Tako? To nije dobro. Je li onaj prokleti poručnik već
prošao?«
»Ne, još nije«. Poći će po Petka. Uzet će sa sobom gitaru
uspeti se na nasip i počekati Andyja.
»Onda će opet doći k meni«, gorko će Readall Treadwell
»Taj kujin sin ne dolazi nikada nakon jedanaest sati. »Noćas
opet ne ću spavati«.
m

511.
 »Da? To je zaista zlo!« nakesi se Prew. »Ti bar možeš da
odeš dolje, da se porazgovoriš s kojim stražarem i da popušiš
cigaretu«.
»Pišam ti ja na to«, odbije Readall Treadwell. »Meni je
potrebno spavanje, a nikako da dođem do toga. Reci velikom
poglavici, neka ovamo pošalje jednog čovjeka, čim opazi da se
približuju teretna kola«, dovikne Ready za njim. »To jest, ako
mu je stalo do toga, da njegov stražar bude budan«.
Poglavica Choate je mirno ležao na leđima u svome šatoru
ispod zgužvanih pokrivača. Činilo se, da njegova tjelesina
nabubruje šatorska krila. Uz svijetlo svijeće, što ju je zatakao za
svoj šljem, čitao je pod mrežom protiv komaraca neki roman u
svescima. Poglavica je spavao sam. U šatoru za dvije osobe nije
bilo mjesta ni za samoga Choatea, a da ne govorimo o nekom
drugom čovjeku. Kad bi Choate polazio na kakvu vježbu, što se
rijetko događalo, on bi sa sobom ponio dva šatorska krila,
umjesto jednoga. Tako je radio sve odonda, otkad je jednom
ćetni pisar Leva trebao da spava s njim.
»Ready mi je rekao da pošalješ k njemu čovjeka, čim se
pojavi poručnik«.
»Zar je to možda moja straža?« usprotivi se Choate. »Ja
nisam u službi«.
»Govorim ti samo ono, što mi je rečeno da ti kažem«.
»Taj lijeni kujin sin«, blago će poglavica i spusti otvorenu
knjigu na prsa. U omjeru s njim izgledala je kao poštanska
marka. Zatim se protegne. »Pripalimo li mu vatru pod
stražnjicom, on će pozvati nekoga da dođe i da mu je ugasi.
No dobro«, doda, »ja ću to obaviti«, pa se opet zanese u
pustolovine Dicka Tracyja.
Petko je bio punih stotinu i pedeset jardi daleko kraj velike
blage krivine, što ju je sačinjavao dvostruki red žice, napet kroz
tamu punu korijenja, preko kojih si neprekidno posrtao. Petko
se kroz žicu razgovarao s noćnim stražarom avijacije iz dvorišta

512.
avijatičkih kasarni na drugoj strani ceste. Ovdje dolje, gdje se
žičana ograda u oštrom kutu udaljila od ceste posute
šljunkom, prema onoj strani, gdje se nalazila mlaka ustajale
vode, pretvorivši se u močvaru, bili su komarči i više nego bje-
somučni. Bijesni su bili također i tamo straga u logoru.
»Što radiš tu dolje, dovraga?« reče Prew došavši onamo.
Mahao je rukama da se riješi onih sitnih oštrih nožića, koji su
pohlepno zujali oko njegovih ušiju.
»Ja i ovaj momak raspravljamo o vojsci«, nasmije se Petko.
»Pa zar zato moraš da stojiš u toj prokletoj močvari? Usred
tih prokletih komaraca!« Komarči su
u pravim 497 lebdjeli oko njega

32} Odsada do vječnosti

513.
sablasnim oblacima, koji su se kaleidoskopski mijenjali. Njihov
zuj nije prestajao ni na trenutak a nalikovao je zujanju pile. Ne-
prekidno su se okretali, izmicali i naglo letjeli ustranu, pa ih
isto tako nisi mogao uhvatiti kao ni Indijanca, koji se bori na
konju.
»On mora ostati u blizini. Njegovo stražarsko mjesto je
tamo prijeko«, odvrati Petko, pokazavši kretnjom glave prema
cesti. Zatim se naceri. »On tvrdi da je avijacija najgori rod
oružja, a ja velim da je pješadija još gora. Što misliš ti?«
»Ni jedna ni druga ne vrijede ništa«, odvrati Prew, mašući za
komarcima. »Kad me već tako pitaš«.
»Pa valjda ne misliš ozbiljno!« upita avijatičar sav užasnut. U
glasu mu se osjećalo iznenađenje.
»Tako?« uzvrati Prew. Sad je i njegov glas odavao
iznenađenje. »A zašto ne?« »
»Ja sam se samo našalio«, rastumači Petko.
» J e r . . . « započe avijatičar.
»To je moj drug Prewitt«, osmjehne se Petko, »onaj o kome
sam ti pripovijedao«.
»Ah, tako«, odvrati avijatičar. »To je nešto drugo. To nisam
znao«.
»Ne smiješ se obazirati na ono, što on govori«, nakesi se
Petko. »On je tridesetgodišnjak u pješadiji. Upravo je ljubi. On
ti može reći sve, što god zaželiš da doznaš«.
»Sjajno«, s mnogo zanimanja usklikne avijatičar. Zatim priđe
bliže i uljudno pruži ruku kroz žičane zapreke. »Drago mi je što
sam te upoznao, Prewitt. Ja se zovem Slade«.
»O čemu to mogu ja sve da kažem?« upita Prew,
prihvaćajući pruženu ruku.
»On bi htio da se dade premjestiti u pješadiju«, odgovori
Petko.
»U pješadiju!«
»Da, u pješadiju. U neku četu. U našu četu«.
»Pa valjda ne u našu četu! Dovraga, a zašto?«
»Zašto?« uzbuđeno upita avijatičar Slade. »Jer sam ušao u
vojsku da postanem vojnik, a ne prokleti vrtlar. Zato«.
Prew ga pomnije promotri. »Većina mojih znanaca
pokušava prijeći k avijaciji«.
»Ako to učine, oni će ubrzo požaliti«, odvrati Slade
ravnodušno udarajući prema jatima komaraca, koji su mu se
naglo spuštali oko glave. »To jest, ako im nije baš stalo do
toga, da postanu vrtlari«.
»Kako vrtlari?« upita Prew. »Ja sam mislio da u avijaciji
svakog čovjeka šalju u neku školu«.
»Ha«, odvrati Slade. »Jasno: dođi u avijaciju i nauči zanat.
Moga oca su tako nasamarili«.
»Tvoga oca?« upita Prew.
»Da, on me je nagovorio da stupim u avijaciju«.

514.
 »Oh!« odvrati Prew.
»Da sam onda imao ma i mrvu soli u glavi, odmah bih
otišao u pješadiju, kamo sam zapravo isprva i kanio otići«.
»Rekao sam mu da ti znadeš, kako se to može obaviti«,
dobaci Petko.
»Što to?«
»To, da se premjesti u četu«.
»Ah, tako«, kimnu Prew. »To znadem. Trebaš samo otići u
Schofield i potražiti našeg zapovjednika čete, čim se vratimo u
garnizon i . . . «
»U garnizon!« oduševljeno će Slade. »To je sjajan izraz. To
već više miriše po vojsci, zar ne?«
»Aha«, odvrati Prew, »miriše po vojsci? No, moraš se
porazgovoriti sa zapovjednikom čete i zamoliti ga da ti dopusti
da smiješ zamoliti premještaj u njegovu četu. Onda se s
pismom zapovjednika čete imaš javiti svom četnom stai'ješini i
podnijeti molbu. To je sve«.
»To je sve što moram da uradim?« upita Slade. »Mislio sam
da je teže. Razumiješ li što mislim reći, da je kompliciranije«.
I ja sam tako mislio«, dobaci Petko.
»Zaboga«, reče Slade, »da sam znao da je tako lako, ja bih
to već davno učinio«.
»A što su to učinili s tobom?« upita Prew. »Jesu li te
prevarili za unapređenje?«
»Ah, oni su posve obična rulja građana u vojničkoj
uniformi«, zlovoljno odgovori Slade. »Kad sam svršio regrutsku
obuku dali su mi priliku da razgovaramo o mojoj specijalizaciji.
Ja s a m . . . «
»O čemu?« upita Prew.
»O mojoj specijalizaciji. Prijavio sam se u oružarsku školu da
bih postao puškar«, odgovori Slade. »No što su o n i učinili sa
mnom? Poslali su me na neki pisarski tečaj u Wheler Field, i tek
što sam položio ispit, odmah su me bacili u redovitu smrdljivu

515.
pisarnu. Radni stolovi, ormari sa spisima i sve ostalo, što k
tome spada«. On ih uzbuđeno pogleda.
»Aha«, kimnu Prew, »razumijem. Prevarili su te i za čin. koji
je vezan uz takav posao, zar ne?«
»Čin?« Ijutito će Slade. »Nisam dovoljno dugo ostao ondje,
da bih mogao biti unaprijeđen. Otišao sam i javio se u
stražarsku službu. Bogami, da sam htio poći u ured ili da sam
htio kositi travu, mogao sam ostati i kod kuće u Illinoisu. Zato
nisam trebao stupiti u vojsku i doći u Wahoo«.
»A zašto hoćeš baš u pješadiju?« upita Prew. »Koliko ja
znam, većina ljudi iz avijacije ne drži baš mnogo do pješadije«.
»Ja sam uvijek volio pješadiju«, živo će Slade. »U pješadiji su
vojnici, a ne građani u uniformi. U pješadiji moraš zaista biti
vojnik«.
»Pješadija je posve u redu«, brzo će Prew, »ako je voliš«.
»Upravo to sam htio i reći«, oduševljeno će Slade. »Pješadija
je hrptenjača vojske. Avijacija, topništvo, pioniri — svi oni treba
samo da potpomažu pješadiju. Jer, na kraju krajeva, ipak mora
pješadija da zauzme teren i da ga zadi'ži«.
»Tako je«, kimnu Prew.
»U pješadiji moraš biti vojnik«, pripovijedao im je Slade.
»Pješadija maršira i bori se cio dan, a onda izlazi i cijelu noć
pije i pleše sa ženama, a sutradan opet maršira i cio dan se
bori«.
»Tako je«, odvrati Petko sav sretan. »To je život za prave
muškarce«.
Prew zakima glavom. »Odakle ti zapravo to sve tako točno
znaš?« Neki mu se komarac zaletio u uho. On ga zdrobi i
izvuče ga.
»Ne znam«, odgovori Slade. »Vjerojatno sam negdje čitao.
Kad sam bio mlad i pohađao srednju školu, mnogo sam čitao.
Ali što dovraga koristi čovjeku čitanje?« Ijutito upita on. »Radi

516.
se o tome da čovjek živi, da djeluje, da nešto poduzima Čitav
život čitaš i što imaš od toga?«
»Ni ja ne znam«, odvrati Prew. »Što?«
»Baš ništa«, reče Slade, »u tome i jeste stvar. Baš ništa. Ja
vam zaviđam, momci. Promatrao sam vas otkad ste se prvi put
pojavili ovdje i počeli da napinjete tu bodljikavu žicu. Pravi ste
stručnjaci za to«. On uhvati jedan od visokih kolčića i čvrsto ga
strese, a zatim nogom udari jedan od niskih kolčića. »Volio bih
da umijem tako stručno baratati bodljikavom žicom, kao što vi
to umijete, momci«.
»Nije to nikakva umjetnost«, dobaci Prew.
»Dakako da jeste. Gledao sam vas, kako ste je napinjali. Volio bih da i ja to mogu«.
»To je stvar prakse«, reče Prew.
»Naravno. Znate, čim sam vas prvi put vidio gdje dolazite, poželio sam da dođem prijeko
i da se porazgovorim s vama. Imate tako krasan logor. Vrlo dobro se zabavljate. Neprekidno
se smijete i pjevate. Teško radite, ali se sjajno i zabavljate. To je jedinica, u kojoj bi čovjek
želio da služi. Sve dok mi on nije rekao«, kimne Slade prema Petku, »nisam znao da to vas
dvojica cijelo vrijeme svirate na gitari. Noću ta svirka zaista krasno zvuči, čuje se na cestu.
Zar uvijek sa sobom nosite gitaru na vježbu?«
»Dakako«, odvrati Prew, »samo ako možemo«.
»U Hickamu se nešto takvo nikada ne čuje«, primijeti Slade.
»I večeras ćemo malo svirati«, dobaci Prew, »čim naš drug dođe iz zapovjedništva čete. Bi
li htio da dođeš k nama i da slušaš?«
»Misliš li to ozbiljno?« živo će Slade. »Za taj poziv nisam ti dao nikakvih povoda niti sam
što o tome natuknuo. Nisam očekivao, da bih mogao doći k vama«.
»Bit će nam veoma drago«, odvrati Prew.
»Rado bih došao, dovraga«, reče Slade, »ali sada sam na straži. To će potrajati još pola
sata«.
»Ah, držim, da ćemo moći toliko počekati«, odgovori Prew. »To jest, ako zaista želiš doći k
nama«.
»To će biti krasno«, uzvrati Slađe. »Hoćete li me zaista počekati?«
Prew kimne. »Dakako. A zašto ne? Ako ti se ta vrst glazbe zaista sviđa! Nikoga od nas ne
će smetati, budeš li prisutan. Mi ne sviramo baš dobro«, nastavi on, »ali ako ž e l i š . . . «
»Meni se čini da si sjajan!« odgovori Slade.
»Hej, Slade!« prekinu ga Petko. »Tamo prijeko dolaze neka kola uz tvoju cestu!«
Slade se trgne i okrene se. »Mora da je to vodnik Follete«, reče. »To je treći put što se
pojavljuje, otkad sam na straži«.
»Možda su to naša teretna kola«, dobaci Prew.
»Ne, nisu«, usprotivi se Petko. »Već su prošla kraj našeg raskršća«.
»To je sigurno Follete«, reče Slade. »On već nekoliko mjeseci pokušava da mi zamuti
kašu, kako bi me mogao izbaciti iz stražarske čete i vratiti me natrag da kosim travu«.
»Uzeo te je na zub, zar ne?« upita Prew.
»Dakako«, potvrdi Slade. »Mene ne voli, jer sam mu jednom rekao, da je pompozno dupe,
a on je morao pogledati u rječnik da vidi što je to«.
»Onda radije gledaj da odeš onamo kamo spadaš«, reče Prew.
»Da«, odvrati Slade. »Znam ja što trebam. Sastat ćemo se, dakle, za pola sata, zar ne?«
»Da«.
»Ne ćete me zaboraviti?«
»Ne ćemo«.

517.
 »Bolje da se vratiš onamo!« nervozno će Petko, promatrajući reflektore, koji su se
neprekidno približavali.
»Da«, naceri se Slade, pa se okrene i potrči prema cesti, na kojoj su reflektori i dalje
polako puzali kraj njegova stražarskog mjesta. Zatim zastade i okrene se.
»Ne znate, momci, koliko mi je drago, što sam se mogao s vama porazgovoriti. Vrlo
rijetko mogu govoriti s nekim, koji tako razumije što čovjek osjeća, kao što vi to razumijete.
U avijaciji nema uopće pravog drugarstva, kao kod vas u pješadiji. Tamo nema onog starog,
»svi za jednoga i jedan za sve«. To nisu braća u oružju. Hoćete li sigurno biti ovdje za pola
sata?« smeteno upita on.
»Zaboga, hoćemo«, odgovori Prew. »To smo ti već jednom rekli. Zaboga, gledaj da odeš!«
»Hvala«, odgovori Slade. »Oh, hvala vam lijepa. Najljepša hvala, Prew«. On se okrene i
potrči prema cesti pridržavajući tok svog revolvera, koji je lomatao po zraku, i svoju gumenu
palicu.
Prew podigne zarđali svitak žice prateći ga pogledom. Slade nesta u tami. Njih dvojica
su napeto čekala. Zatim začuše zov i ugledaše Sladea, koji se pojavio u svijetlu reflektora.
Reflektori se prestaše pomicati.
»Bogami«, dobaci Petko, »nisam mislio da će mu uspjeti«.
»Ni ja«. Prew ispusti žicu i zagleda se u tragove rđe u svojoj ruci, pa je otare o hlače.
»Budala! čemu se samo taj kujin sin izvrgavao tolikom riziku!«
»Cini se, da mu baš nije mnogo stalo do toga«, odgovori Petko. »Sjajan je to momak. Taj
ima krasno mišljenje o pješadiji«.
»Da? Kad je usporedimo s ostalim, pješadija je prokleto dobar rod vojske, zar ne?«
»Sigurno«, odvrati Petko. »Pješadija .maršira cio dan i pije. a onda cijelu noć spava s
kurvama. Zatim opet maršira cio naredni dan. Upravo se silno radujem, što sam u pješadiji,
a ne kod one proklete avijacije«. On se pljesnu ubijajući komarce.
»Dođi«, razdraženo će Prew. »Pođimo odavde, jer će nas te proklete beštije žive
požderati!«
»Zar ga ne ćemo čekati?«
»Počekat ćemo u kuhinjskom šatoru, a onda ćemo se vratiti. Ja na svaki način ne ću
cijela ta prokleta pola sata stajati ovdje vani«.
»Lijepo«, odvrati Petko. »Lijepo«.
Poljska je svjetiljka još uvijek gorjela u kuhinjskom šatoru, ali šator je bio prazan. U
njemu su se nalazili samo. kuhar i onaj desetar, koji je zamijenio poglavicu. Kuhar je spavao
na stolu, a desetar kunjao na jedinoj poljskoj stolici. Kad su njih dvojica ušla, on naglo
uzdignu glavu.
»Što je? Je li p o r u č n i k . . . Ah«, reče. »To ste vi. Prokletstvo, zašto ne spavate? Aha«,
nastavi ugledavši gitaru. »To sam mogao znati«, reče. Glava mu se u trzajima spusti na prsa,
a oči mu se sklopiše.
Kuhar se na stolu razdraženo uspravi. »Dovraga, što zapravo hoćete momci? Ovo nije
noćni lokal! Jesti možete samo onda, kad odlazite na stražu ili dolazite sa straže. Inače ne
možete«.
»Mi i ne želimo jesti«, odgovori Prew.
»Probudili ste me«, reče kuhar.
»Smijemo valjda uzeti po šalicu kave?« upita Prew.
»Ništa ne smijete«, zlovoljno će kuhar. »Što mislite, kako ću spavati, ako neprekidno
dolazite? Ovdje nemate nikakva posla, prije nego što dođe vrijeme da odete na stražu«.
»Šalica kave te nikako ne može smetati«, dobaci Prew.
»Kako me ne bi smetala«, ljutito će kuhar. »Već me smeta. Probudila me je. Ja nisam
nikakav... «
Desetarova se glava opet podiže, njegove se oči otvoriše, ali pogled mu je bio uperen u
prazno. Zatim pogleda kuhara. »Jezik za zube, jesi li razumio?« reče. »Dođavola, jezik za
zube! Jedino ti toliko galamiš! Daj im šalicu kave, dok su mirni!«
»A šta ti znaš?« ogorčeno će kuhar. »Ah, dođavola«, reče on i ispruži se.

518.
 »Uzmite kavu«, dobaci desetar »ali šutite!« Glava mu se ponovo polako i postepeno spusti
na prsa, a oči mu se sklopiše. Sav blažen utonu u san.
Kava je još bila vruća i oni se nasloniše na topli štednjak, pijući je.
»Bit će bolje da uskoro pođemo«, nervozno šapnu Petko. » A k o se on vrati i ne nađe nas,
možda će pomisliti, da smo ga nasamarili«.
»U redu«, dobrodušno će Prew. »Poći ćemo odmah«. Nije htio da misli na ono posrtanje
duž žice u tami, bez ikakva svijetla, a ni na oblake komaraca, koji će se kcd svakog koraka
podići iz trave.
Posrkaše kavu u potpunoj tišini.
»Bit će bolje da uskoro krenemo«, nervozno šapne Petko.
Prew položi šalicu na štednjak. »Prokletstvo, onda dođi«, šapnu. »Krenimo«.
»Čovječe«, reče Petko sav sretan, kada su izašli. »Pokazat ćemo mu mi, što znači svirati
na gitari, kad stari Andy dođe s teretnjakom. Pokazat ćemo mu što znači pješadija«.
»Tako je«, odvrati Prew posrćući. »Prokletstvo, kakva je to jama!«
Slade ih je već čekao uz žicu.
»Mislio sam, da se više ne ćete vratiti. Već sam nakanio da odustanem i da pođem kući«.
»Čuj«, odvrati Prew, »kad mi nešto obećamo, onda to održimo. U to se možeš pouzdati.
Mi ne povlačimo ono što smo rekli«.
Slade upravi svoju svjetiljku u njihove noge. »Tako je«, naceri se on. »To sam i ja znao.
To je samo zbog toga, što već odviše dugo živim s tim traljavcima u avijaciji«.
»Radije ugasi svijetlo«, reče Petko. »Kod te vježbe ne smijemo paliti svijetla«.
»Ah, tako«, brzo će Slade, »dakako«. On ugasi svjetiljku. »Vjerojatno mislite, da sam
strašno zelen. Kako ću se provući kroz tu žicu?«
»Moraš poći malo više«, odgovori Prew, »i provući ćeš se kroz rupu, što smo je ostavili za
naše teretne automobile«.
»Lijepo«, naceri se Slade. »Poći ću gore i opet se vratiti amo. Ne trebate me pratiti,
momci. I onako već odviše činite za me«.
»Mi ionako moramo natrag«, brzo odvrati Petko, beskorisno mašući rukama oko ušiju.
»Kuhinja je tamo otraga«, razjasni Prew, kad su pošli prema logoru, oni s jedne strane
ograde, a Slade s druge strane. Opet stadoše posrtati preko korijenja i zaletavati se u granje.
»Zar te komarči uopće ne smetaju?« upita Petko.
»Ne«, odgovori Slade, pa zasta oklijevajući. »Nekako ih upravo volim«.
»Voliš ih?« upita Petko.
»Da«, smeteno će Slade. »Ne da ih baš zaista volim, razumiješ li, ali oni mi na neki način
pobuđuju osjećaj, da nešto radim. Oni to konjsko govno bar na neki način čine sličnijim
vojničkom životu. Možeš stajati vani i zamišljati sebi, da si zaista vojnik. Dakako da oni ne
znače ništa, ništa stvarnoga, uporedivši ih s onim, što vi morate da izdržite, zar ne?«
»To ne mogu pravo razumjeti«, odgovori Petko. Časak je razmišljao, a onda upita: »Pa
valjda ne uživaš u tome, da te komarči tako grizu? Nisi se valjda zbog toga dobrovoljno javio
na to stražarsko mjesto?«
»Oh, zaboga, Petko«, razdraženo će Prew.
»Mogu sebi predočiti, da to zvuči malo ludo«, smeteno će Slade. »Ne, dobrovoljno se
nisam javio. Držao sam stražu na glavnim vratima, ali Follete me je izbacio i postavio me
ovdje dolje«.
»Ovo je gore od ičega, što sam ikada vidio u pješadiji«, odvrati Petko mašući oko sebe.
»To baš ne mogu ustvrditi«, dobaci Prew. I on je mahao rukama. »Ja sam služio na
mnogo gorim mjestima nego Što je ovo. Pođi samo na zimske manevre u Myeru. Reci«,
nastavi on, »ne bi li htio šalicu kave, Slade? Prije nego što pođemo na nasip?«
»Sjajno«, živahno će Slade. »Vi, dakle, imate čak i noću kave, kad ste na vježbi, što? Mi
noću nemamo kave, ma da imamo stalnu stražarnicu«.
»Nemate kave!« reče Petko. »Čovječe, to je strašno. Noćni stražari moraju imati kave!«

519.
 »Dakako da bi morali imati«, potvrdi Slade. »Oh, i mi imamo aparat za kuhanje kave u
sobi za dnevni boravak, pa možemo sami da kuhamo kavu. Ali ta je prostorija veći dio noći
zatvorena. Ne puštaju nas da je koristimo. Eto vam avijacije«.
»Bi li htio i sendvič?« upita Prew.
»Sendvič?« ponovi Petko." »Čuj me, Prew«.
»Kaniš time reći, da možete dobiti sendvič kad god zaželite?« upita Slade. »Bože, pa vi
živite kao kraljevi«.
»Zaboga, što vrijedi kava bez vrućih sendviča?« dobaci Prew.
»Dakle su čak i vnjći?« nadoveže Slade.
»Ta prestani, Prew«, dobaci Petko.
»Tako je«, kimnu Prew. »Naša je jedinica dobila pravog kuharskog vodnika«.
»Mora da ga je dobila«, kimnu Slade.
»Taj zna, kako se treba brinuti za svoje ljude«, nastavi Prew, »kad moraju noću na
stražu. Dok čovjek ima nekoga, tko se brine za nj, nije mu teško ni ako je služba zaista malo
mučna«.
»Ali Prew«, umiješa se Petko, »čuj me, Prew«.
»Naprijed«, nastavi Prew. »Odmah smo ondje«.
Slade prođe kroz prolaz za teretne automobile na ovu stranu ograde, a onda pođoše
ravno prema kuhinji. Prew je išao prvi, kao i malo prije kad su je napustili. U kuhinji je bilo
sve upravo onako, kao i onda kad su izašli. Čim su ušli, kuhar se uspravi.
»Što je?« viknu on. »Isuse Kriste, pa ja nemam ovdje bordel! Dođavola, tko je taj
momak?«
»To je naš prijatelj iz avijacije«, odgovori Prew ulazeći u šator. »On bi htio šalicu kave«.
Petko je stajao na samom ulazu i pritisnuo se o napeto šatorsko platno pokušavajući da
što manje padne u oči.
»Šalicu kave, što?« reče kuhar. »A što on misli, gdje je? Kod ,Crvenog križa'?«
»I sendvič«, doda Prew.
»Sendvič!« ponovi kuhar. »Sendvič!«
»Dakako«, tvrdoglavo će Prew. »Sendvič uz kavu«.
»Majko božja«, reče kuhar. »Sendvič«.
»Tamo prijeko stoji meso i sve ostalo«, reče Prew. »Mi ćemo ga sami prirediti i uštedjet
ćemo ti posao«.
»O, ne«, odgovori kuhar. »Ne, gospodine. Ni za tvoj prokleti život, ne! Dođavola s time!
Ono jelo tamo priređeno je za treću smjenu«.
»Petko je iz treće smjene«, dobaci Prew.
Desetar se uspravi u svom stolcu i sve ih promjeri s izrazom odvratnosti. »Dovraga, što
je zapravo ovdje? Centralni kolodvor? Ovdje čovjek nikada nema mira. Isto tako mogu i da
izađem, pa da pregledam svoje stražare«. On se laktovima probi iz šatora kraj Petka i ljutito
izađe kroz zastor na vratima.
»Ovo nije kuhinja za cijelu momčad s Hickam Fielda, Prewitt«, reče kuhar. »Bogami,
nije«.
»Ta imaš još svega dovoljno«, tvrdoglavo će Prew.
»Ništa nemam«, odbije kuhar. »Ako vam sad dam sendvič, sutra će svaki od tih kujinih
sinova dolaziti sa svojim bratom u toku čitave noći po sendviče. Onda uopće ne ću moći
spavati«.
»Sutra si cio dan slobodan«, uporno će Prew. »Možeš se dovoljno naspavati. Cio dan. A
mi moramo stajati na straži«.
»Sutra bih htio poći u grad«.
»Dovraga, što ti je odjednom?« upita Prew. »Još nikad nisi bio takav«.
»Nisam?« odlučno upita kuhar.
»Dakako da nisi. Što misliš, kakav će utisak napraviti na avijatičare, ako se odjednom
tako vladaš? A ja sam cijelo vrijeme pripovijedao, kakve sjajne ljude imamo u kuhinji!«
»Ah, koješta«, reče kuhar dolazeći k sebi. »Rekao sam, da nema sendviča i pritom
ostajem. To je drskost, dolaziti ovamo i tražiti sendviče, kao da si neki oficir. A da bude
posve jasno, nema ni kave, jesi li razumio? Maločas si popio kavu«.
»Zašto se odjednom tako uzbuđuješ?« upita Prew, ne znajući što da poduzme. »Još
nikad nam nisi ništa odbio«.

520.
 Petko glasno udahne zrak, a zatim se zakašlje.
»Tako?« zareži kuhar, koji ovaj puta nije dopuštao da ga vuku za nos. »Nema sendviča!«
»Ako žele sendviče«, viknu neki glas s ulaza kao grom posljednjeg suda, »onda im i daj
sendviče!«
Sva trojica se okrenuše kao jedan čovjek. Čak i Petko okrenu glavu da vidi, u što se
kuhar tako zablenuo.
Na ulazu u šator stajao je Maylon Stark. On se kao junak neke melodrame, u posljednji
trenutak pojavio na pozornici, da u posljednjoj sekundi posljednjeg prizora posljednjeg čina
spasi situaciju. Crvenkasti duboki kolobari ispod njegovih očiju bili su nabuhli od sna.
Cijelo njegovo lice bilo je nekako tusto i nabuhlo. A glas mu je bio omamljen od sna, a
uniforma mu je izgledala upravo tako, kao da je u njoj spavao. U desnoj ruci držao je bocu.
.»Dobra večer, Maylon«, osmjehnu se kuhar malo zapanjen. »Što radiš ovdje u to doba?«
' »Dok upravljam tom prokletom kuhinjom«, prigušeno reče Stark ne obraćajući se nikome
izravno, »noćne straže će dobivati sendviče i kavu u svako vrijeme kad to zažele«.
»I ja tako mislim, Maylon«, hvalisao se kuhar. »To je posve točno. Ali ti momci ne odlaze
na stražu, a i ne dolaze sa straže. Oni se jednostavno skiću umjesto da leže u postelji i da
spavaju. Jedan od njih nije čak ni iz naše čete već iz Hickam Fielda. Kako ću uopće moći
spavati, ako moram da hranim cio Hickam Field?«
»Nije ni predviđeno da bi ti spavao«, teško promuca Stark. Zatim se svečano ogleda, pa
pođe čvrstim i sigurnim korakom k praznoj stolici, teško se spusti u nju i zagleda se u
prazno. Šatorom prostruji jak zadah nerazrijeđena whiskyja.
On okrene glavu i mrko se zagleda u kuhara. Kuhar ne reče ništa.
»No?« svečano će Stark. »Što ćeš učiniti, kuhare? Htio bi da spavaš? Onda pođi. Samo se
izvali. Ja ću preuzeti kuhinju za ostatak noći, a ti možeš sutra u službu«.
>To nisam rekao, Maylon«, razjasni kuhar, »samo sam rekao d a . . . «
»Onda jezik za zube«, odvrati Stark.
»Lijepo, Maylon, ja sam h t i o . . . « Jezik za zube, rekao sam«.
Stark se okrene i pogleda prema Prewu, ali ga nije razabrao. Činilo se da gleda kroza nj
u zid šatora.
»Vi želite sendviče, momci, pa ćete ih i dobiti. Vojnici moraju jesti«, nastavi on. »Cio se
dan mogu međusobno ubijati, ali oni koji preostanu, moraju jesti. To je nešto, u što se
čovjek mora da uvijek uzmogne pouzdati«, doda on. »Ako preostane ma samo jedan čovjek,
on će dobiti jelo«, mucajući završi Stark.
Nitko ne odvrati ništa.
»Spremi tim ljudima nekoliko sendviča, kujin sine«, reče Stark zidu iza Prewa.
»Lijepo, Maylon, kako hoćeš«, odvrati kuhar.
»Makni se onda, kujin sine«, teško izusti Maylon.
»Možemo ih i sami prirediti, Maylon«, javi se Prew, nastojeći da ga ublaži. »Ne mora nam
ih on prirediti«.
»On je kuhinjski štakor«, odgovori Stark govoreći u prazno. »Plaćen je zato da priređuje
sendviče. Vi želite da vam ih priredi i on će vam ih prirediti«.
»Dakako«, odgovori kuhar. »Nije mi teško da ih priredim«.
»Jezik za zube, kujin sine«, dobaci Stark.
»Ja ću to brže učiniti«, nelagodno će Prew. »Priredit ćemo sendviče i šalicu vruće kave,
pa ćemo sve ponijeti gore na željeznički nasip, gdje nikome ne ćemo smetati. Onda će kuhar
moći da spava«.
»Serem se ja na njegovo spavanje«, odvrati Stark. »Ovo je kuhinjski šator. Ako hoćete da
jedete u kuhinjskom šatoru, a vi jedite. Ako vam on samo pisne, ja ću ga zatući, tog kujinog
sina. Ja bih i onako već trebao i nekoliko dobrih kuhara za zamjenu«.
»Mi bismo zaista sve to radije ponijeli na željeznički nasip«, odgovori Prew, kome je
postajalo neugodno.
»Dobro«, kimnu Stark. »Hoćete li svirati na gitaru?« upita tvrdim glasom.
»Hoćemo«, odgovori Prew. Stajao je kraj štednjaka i slagao meso.
»Lijepo«, promuca Stark. »Onda možeš opet da spavaš, ti bezvrijedna svinjo«.

521.
 »Nisam pospan, Maylon«, odgovori kuhar.
»Rekao sam da pođeš spavati«, odvrati gromki glas posljednjega suda.
»Dobro«, odgovori kuhar, pa se ispruži na stolu što je tiše i nenapadnije mogao. Stark
ga ne pogleda. Ni jednog od njih nije pogledao. On podigne desnu ruku, u kojoj je držao
bocu, odvine ljevicom zapušač i gutne dugačak gutljaj, a zatim ponovo zavine zapušač i
spusti ruku. Ruka je visjela izvan naslona stolice. Nije rekao više ni riječi.
Priredivši sendviče, Prew ih pruži ostalima. Onda nervozno natočiše kavu usred
neprodirne šutnje, koja se kao magla uzdizala sa Starka. Zatim radosno izađoše na vršcima
prstiju, poput bjegunaca, koji se šuljaju iz tišine, kakva dolazi ispred hurikana i gora je od
bilo kakve oluje. Na ulazu se Prew okrenu, da se zahvali Starku. Ovaj se i ne makne. Nije
čak ni krenuo glavom.
, »Vojnici moraju jesti«, reče svečano i teško poput nevjernika, koji pokušava da uvjeri
sam sebe.
S vrha željezničkog nasipa opažao se odraz svijetla, što ga je Hickam Field bacao na
noćno nebo. Svake su noći ondje vježbali u noćnim letovima i hangari su bili osvijetljeni kao
prazne kazališne dvorane. S aviona, koji su letjeli visoko gore na nebu žmirkala su crvena,
modra i zelena svijetla, a nagusto su svjetlucala i s tornja. Od vi'emena do vremena poneki
bi reflektor dodirnuo svojim prstima trbuhe oblaka.
Stotinu metara s one strane ceste stajali su bombaši B 18. Oni su bili onaj bitan i
nezahvalan povod za sav onaj organizirani život. Da bi zadaća bila realnija, izgurali su ih iz
hangara. Čučali su poput zlovoljnih ptica u svom gnijezdu iza zaklona. Izgledali su kao da
im je krivo što ih upotrebljavaju kao kulise umjesto realnosti. Daleko na lijevo mogli su još
da raza- beru desetarevu sjenu, kako se kreće po cesti.
»Što misliš o našem kuharskom naredniku?« upita Prew, proždrljivo žvačući i gutajući u
tihom, bistrom i oštrom zraku. »Rekao sam ti, da je to silan momak!«
»Nije bio baš onakav, kakvoga sam sebi predočavao«, oklijevajući će Slade.
»On upravlja sa svojom kuhinjom kao neki diktator«, nadoveže Prew.
Ij1. »Vidio sam«, odvrati Slade.
»Dakako da je prije toga malo gucnuo«, nastavi Prew.
»Nije baš izgledao previše sretan«, oprezno će Slade.
»Sretan?« upita Prew. »On je najsretniji momak, kojega poznajem«.
»Kako bi bilo da počnemo s Bluesom od tisuću milja«, upita Petko ugađajući gitaru.
»Dok čekamo Andyja?«
»Dobro je«, živo i olakšano odgovori Slade. »Ja volim bluese«.
»Onda je Andy čovjek za te«, kimnu Petko. »On će odmah doći!«
Reflektori teretnog automobila ugasiše se, čim je skrenuo s ceste. Oni su čuli kako auto
malom brzinom stenje kroz čistinu. Mali grozd svijetla skupi se oko centralne crnoće, a onda
se sve to pomaknu prema kuhinji.
»Mislio sam, da ste rekli, da je kod vas propisano zamračenje«, dobaci Slade.
»To je potporučnik«, odgovori Prew.
»Ah, tako«, kimnu Slade.
Jedno se svijetlo odvoji od šatora. Sad kad je bilo posve samo, izgledalo je sitno i blijedo.
Zatim se poče uspinjati uz pute- ljak. Konačno se pretvori u Andyja, koji je nosio drugu
gitaru.
»Je li Stark bio u kuhinji?« upita Prew.
»Bio je«, odvrati Andy.
»Je li imao bocu?«
»Bogami, nije. Bar je nismo vidjeli. Čvrsto je spavao. Bar su mu oči bile sklopljene«.
»Nije toliko pijan«, dobaci Prew.
»Ni ja nisam«, odvrati Andy, »ali gledajte što sam donio. On otvori košulju i izvuče iz nje
bocu.
»Hej«, javi se Petko, »odakle ti ta boca?«

522.
 »Preko veze«, odvrati Andy.
»Ne govori gluposti«, reče Prew. »Odakle ti ta boca?«
»Nisam je sam nabavio«, naceri se Andy. »Warden je negdje nešto ukebao od te robe.
Kupio sam ie od njega. Taj pas bi uspio da pi-onađe whisky i na kakvom pustom otoku.
Došao je s nama na teretnim kolima pun do grla«.
»Zar potporučnik nije ništa rekao?«
»Ah, koješta. I sam znaš, da potporučnik nikada ne veli Wardenu ništa, radilo se o bilo
čemu«.
»Tko je Warden?« upita Slade.
»Četni starješina«, odvrati Prew. Zatim upozna Sladea sa Andyjem i zaplijeni bocu za
čovjeka iz avijacije.
»Eno ih, dolaze«, reče Andy i pokaza prijeko prema svijetlima, koja su napustila
kuhinjski šator i pošla na kontrolni obilazak straža. »Samo trojica. Vjerojatno Warden nije s
njima«.
»No, dakle, onda imamo bar sat vremena«, dobaci Prew.
»Daj mi tvoj A«, reče Andy Petku.
»Daj mi bocu«, obrati se Prew Andyju. »Evo, Slade. Hoćeš li još jedan gutljaj?«
»Isuse«, reče Slade sav sretan. »Vi zaista krasno živite«.
»Misliš li zbilja tako?« upita Prew. »Nije baš loše, zar ne?«
»Htio bih samo da znam, zašto je Warden došao ovamo«, reče Prew.
TRIDESET I PRVO POGLAVLJE
Milt Warden nije ni sam točno znao, zašto je došao ovamo. Prvim automobilom, koji je
odlazio, odvezao se iz zapovjedništva čete, poslušavši neki pijani impuls. Nije volio
zapovjedništvo čete, a pogotovu nije mogao da podnosi lice kapetana Holmesa, koje je bivalo
sve manje aristokratsko i sve sličnije mjesecu. Odjednom se našao s mladim potporučnikom
Culpepperom u toj prokletoj rupi punoj moskita. Promatrajući potporučnika Culpeppera,
Warden nije nikako mogao da ustanovi, što je zapravo gore.
U zapovjedništvu čete je već dulje vrijeme osjećao, da mu se kapetan Holmes potajice
smije, kao da o njemu znade neku silno amizantnu stvar. Milt Warden nije bio nakanio, da
se zaljubi u ženu kapetana Holmesa. Njegova se namjera sastojala jedino u tome, da izravna
račune s kapetanom Holmesom zbog toga, što je ovaj bio prokleti oficir. Sve ono ostalo se
jednostavno ušuljalo u njega. U posljednje vrijeme je osjećao smiješnu, ali sve jaču sklonost
tome, da za tu stvar učini lično odgovornim kapetana Holmesa. Da se bar taj kujin sin
brinuo za svoju ženu, kao što se mora brinuti svaki pristojan čovjek, ne bi se ništa od svega
toga dogodilo. Umjesto da se zaljubi preko ušiju, Milt Warden bi još uvijek mogao da uživa
život.
Od dana isplate Milt Warden se dva puta sastao s Karen Holmes. Prvi put su noć
ponovo proveli u Moami. Druge su noći spavali u hotelu Alexander Young. dolje u gradu.
Smatrali su da je najbolje da svaki put odu na koje drugo mjesto. Oba puta je noć svršila
tako, da su se žestoko posvadili zbog pitanja, kako da dalje postupaju. Složili su se u tome,
da se tako dalje ne može nastaviti. Složili su se i u tome, da ne mogu prestati da jedno
drugo vole. Konačno je Karen predložila kao rješenje, da se Milt javi na neki oficirski tečaj,
koji je uveden istodobno s vojnom obavezom i da postane oficir. Ako postane oficirom, rekla
je ona, on će automatski biti poslan u Sjedinjene Države u neku novu jedinicu, gdje ga nitko
od vojnika ne poznaje, a ona će moći da pođe za njim. Kad on postane oficirom, ona će moći
da ostavi Holmesa i da se uda za nj, a Holmesu će ostaviti njegova nasljednika. To nije
mogla da učini sve dotle, dok je on bio vojnik,
Reflektori teretnog automobila ugasiše se, čim je skrenuo s ceste. Oni su čuli kako auto
malom brzinom stenje kroz čistinu. Mali grozd svijetla skupi se oko centralne crnoće, a onda
se sve to pomaknu prema kuhinji.
»Mislio sam, da ste rekli, da je kod vas propisano zamračenje«, dobaci Slade.
»To je potporučnik«, odgovori Prew.
»Ah, tako«, kimnu Slade.

523.
 Jedno se svijetlo odvoji od šatora. Sad kad je bilo posve samo, izgledalo je sitno i blijedo.
Zatim se poče uspinjati uz pute- ljak. Konačno se pretvori u Andyja, koji je nosio drugu
gitaru.
»Je li Stark bio u kuhinji?« upita Prew.
»Bio je«, odvrati Andy.
»Je li imao bocu?«
»Bogami, nije. Bar je nismo vidjeli. Čvrsto je spavao. Bar su mu oči bile sklopljene«.
»Nije toliko pijan«, dobaci Prew.
»Ni ja nisam«, odvrati Andy, »ali gledajte što sam donio. On otvori košulju i izvuče iz nje
bocu.
»Hej«, javi se Petko, »odakle ti ta boca?«
»Preko veze«, odvrati Andy.
»Ne govori gluposti«, reče Prew. »Odakle ti ta boca?«
»Nisam je sam nabavio«, naceri se Andy. »Warden je negdje nešto ukebao od te robe.
Kupio sam ie od njega. Taj pas bi uspio da pi-onađe whisky i na kakvom pustom otoku.
Došao je s nama na teretnim kolima pun do grla«.
»Zar potporučnik nije ništa rekao?«
»Ah, koješta. I sam znaš, da potporučnik nikada ne veli Wardenu ništa, radilo se o bilo
čemu«.
»Tko je Warden?« upita Slade.
»Četni starješina«, odvrati Prew. Zatim upozna Sladea sa Andyjem i zaplijeni bocu za
čovjeka iz avijacije.
»Eno ih, dolaze«, reče Andy i pokaza prijeko prema svijetlima, koja su napustila
kuhinjski šator i pošla na kontrolni obilazak straža. »Samo trojica. Vjerojatno Warden nije s
njima«.
»No, dakle, onda imamo bar sat vremena«, dobaci Prew.
»Daj mi tvoj A«, reče Andy Petku.
»Daj mi bocu«, obrati se Prew Andyju. »Evo, Slade. Hoćeš li još jedan gutljaj?«
»Isuse«, reče Slade sav sretan. »Vi zaista krasno živite«.
»Misliš li zbilja tako?« upita Prew. »Nije baš loše, zar ne?«
»Htio bih samo da znam, zašto je Warden došao ovamo«, reče Prew.
TRIDESET I PRVO POGLAVLJE
Milt Warden nije ni sam točno znao, zašto je došao ovamo. Prvim automobilom, koji je
odlazio, odvezao se iz zapovjedništva čete, poslušavši neki pijani impuls. Nije volio
zapovjedništvo čete, a pogotovu nije mogao da podnosi lice kapetana Holmesa, koje je bivalo
sve manje aristokratsko i sve sličnije mjesecu. Odjednom se našao s mladim potporučnikom
Culpepperom u toj prokletoj rupi punoj moskita. Promatrajući potporučnika Culpeppera,
Warden nije nikako mogao da ustanovi, što je zapravo gore.
U zapovjedništvu čete je već dulje vrijeme osjećao, da mu se kapetan Holmes potajice
smije, kao da o njemu znade neku silno amizantnu stvar. Milt Warden nije bio nakanio, da
se zaljubi u ženu kapetana Holmesa. Njegova se namjera sastojala jedino u tome, da izravna
račune s kapetanom Holmesom zbog toga, što je ovaj bio prokleti oficir. Sve ono ostalo se
jednostavno ušuljalo u njega. U posljednje vrijeme je osjećao smiješnu, ali sve jaču sklonost
tome, da za tu stvar učini lično odgovornim kapetana Holmesa. Da se bar taj kujin sin
brinuo za svoju ženu, kao što se mora brinuti svaki pristojan čovjek, ne bi se ništa od svega
toga dogodilo. Umjesto da se zaljubi preko ušiju, Milt Warden bi još uvijek mogao da uživa
život.
Od dana isplate Milt Warden se dva puta sastao s Karen Holmes. Prvi put su noć
ponovo proveli u Moami. Druge su noći spavali u hotelu Alexander Young. dolje u gradu.
Smatrali su da je najbolje da svaki put odu na koje drugo mjesto. Oba puta je noć svršila
tako, da su se žestoko posvadili zbog pitanja, kako da dalje postupaju. Složili su se u tome,
da se tako dalje ne može nastaviti. Složili su se i u tome, da ne mogu prestati da jedno

524.
drugo vole. Konačno je Karen predložila kao rješenje, da se Milt javi na neki oficirski tečaj,
koji je uveden istodobno s vojnom obavezom i da postane oficir. Ako postane oficirom, rekla
je ona. on će automatski biti poslan u Sjedinjene Države u neku novu jedinicu, gdje ga nitko
od vojnika ne poznaje, a ona će moći da Pođe za njim. Kad on postane oficirom, ona će moći
da ostavi Holmesa i da se uda za nj, a Holmesu će ostaviti njegova nasljednika. To nije
mogla da učini sve dotle, dok je on bio vojnik, a pogotovu vojnik u četi njezina muža. Po
Kareninu mišljenju bit će Milt veoma dobar i naočit oficir.
Ne samo da se Milt Warden zgrozio zbog toga prijedloga, već se osjetio i poniženim. Bio
je on, doduše, spreman, da poduzme bilo što, samo ako se ta stvar nalazila bar donekle u
okviru razboritosti, ali to je ipak bilo odviše. I tako je on po sedmi put stvorio odluku, da se
više nikad s njome ne sastane. To je bio jedan od razloga, zbog kojeg se te večeri opio.
»Pođimo jesti«, zapovjedi potporučnik Culpepper, kada je vojnik prve vrste Russell
ugasio motor. On upali svoju džepnu svjetiljku. To je bio znak za ostale da i oni upale svoje
svjetiljke. »Kakvo je to posrano mjesto za obilazak straža!« ogorčeno će potporučnik
Culpepper. »Mislim, da bi bilo vrijeme da dobijemo kakvog mladog oficira, kad se već
povećalo brojno stanje?«.
Warden izađe iz automobila, pa se divlje naceri Culpepperu. Ovaj odvrati glavu i pođe
prema kuhinjskom šatoru. I onako nije znao, zašto je, dovraga, četni starješina zaželio da
dođe ovamo. Nije volio boraviti u društvu četnog starješine. Njegova ga je prisutnost
ispunjavala nelagodnošću. Kadšto bi dolazio na neobičnu sumnju, da je Milton Anthony
Warden lud. Kako se činilo, njemu je sve bilo svejedno.
Warden počeka, dok potporučnik Culpepper i Anderson ne odmaknu dalje. Zatim zgrabi
vojnika prve klase Weary Russella za ruku i povuče ga k sebi.
»Cuj me, kujin sine«, žestoko siknu. »Ako ne bih 'došao, da se s vama svinjama odvezem
natrag na teretnim kolima, ti ćeš u dva sata doći po mene. Jesi li me razumio?«
»Zaboga, starješino!« stane se braniti Weary Russell. U duhu je jasno vidio, da će cijelu
noć morati da ostane budan u šatoru sa satom u ruci.
»Ne protuslovi!« reče Warden. »Cuo si što sam ti rekao«.
»Dođavola, kakva posla imaš ti ovdje?« upita Weary Russell.
Warden mu se lukavo naceri, podigavši obrve.
»Ovdje nema žena, nema ničega«, doda Weary.
Warden se samo naceri.
»Onda mi bar daj nešto da popijem«, reče Weary popuštajući. Warden izvuče bocu ispod
sjedala, kamo ju je sakrio.
»Možda ću i biti ovdje da se s vama odvezem natrag«, reče on, dok je Weary pio. »To
je'samo za slučaj, da me ne bude, razumiješ li? Ali ako se ne vratim i ti ne dođeš po mene,
otkinut ću ti tvoju praznu glavu, razumiješ li?« Kao da želi podcrtati te riječi, on svojom
silnom šakom zgrabi Russellovu nadlakticu.

525.
 »Au! U redu«, umorno će Weary Russell. »Rekao sam, u redu! Nisam li? Evo ti tvoja
boca«.
»Dobro«, naceri se Warden. »Nemoj to dakle zaboraviti, čuješ li? Sad se gubi!« doda on i
žestoko ga lupi po stražnjici, da ga pokrene. Čekao je, dok Russell nije iščezao, a onda sa-
krije bocu među korijenje drveta kiawe i pođe za ostalima.
Kad su on i Russell ušli u kuhinjski šator, Stark je još uvijek sjedio na poljskoj stolici.
Kuhar je stajao uz štednjak s potporučnikom i pripravljao im sendviče. Stark nije ustao da
ponudi potporučniku mjesto.
»Halo«, mrko mu se naceri Warden.
»Halo«, tupo odvrati Stark. Cijelo vrijeme, dok su ostali bili ovdje, nije rekao više ni
riječi. Nije ni u koga gledao i nije ni maknuo rukama, koje su visjele preko drvenog naslona
stolice prema podu.
Andy je prvi izašao iz šatora. U jednoj je ruci di'žao gitaru, a u drugoj sendvič. Zatim
izađe potporučnik zajedno sa Russellom i s desetarom, da pregleda straže. Warden osta u
šatoru. Kuhar ponovo legne na stol.
»Hej, ti«, reče Stark.
»Tko? Ja?« odvrati kuhar i uspravi se.
»Jest, ti«, kimnu Stark. »A koga drugoga bi mogao misliti?«
»Što je opet sada?« upita kuhar. »Što hoćeš sad?«
Stark odmahnu glavom. »Odlazi«, reče. »Gubi se. Zlo mi je kad te vidim«.
»A kamo da pođem?« upita kuhar.
»Legni u postelju i spavaj«, odvrati Stark. »Izgledaš napola kao mrtvac. Ne mogu
podnijeti da te takvoga gledam. Ja ću preuzeti ostatak tvoje smjene. Radije ću to učiniti,
nego da te moram gledati«.
»A kako stoji s mojim slobodnim danom sutra?« upita kuhar.
»Sutra ćeš dobiti svoj prokleti slobodni dan, lijena mrcino«, reče Stark. »Gubi se odavde!«
»Dobro«, odvrati kuhar, nastojeći da svom glasu poda neki nesretni ton. »Kad ti tako
hoćeš, Maylon«. Izašao je i nestao prije nego što je itko uspio progovoriti ma i riječ.
»Što je to s tobom?« upita Warden.
»Ništa«, zloslutno odvrati Stark. »A šta je s tobom?«
»Dovraga, ti kao da si željan kazne!« dobaci Warden. »Ostaješ budan cijelu noć, a ne
trebaš ostati«.
»Možda uživam u tome«, odgovori Stark. »Što se to tebe tiče?«
»Pijan si«, reče Warden.

33 Odsada do vječnosti 513

 »I ti«, dobaci Stark.
»Dakako«, divlje se naceri Warden. »A nakanio sam da se još više opijem. Gdje je tvoja
prokleta boca?«
»Možda sam imao razloga da izbacim kuhara«, mračno na- tuknu Stark. On se nagne
natrag, izvuče bocu skrivenu između sanduka s kuhinjskim priborom i stijene šatora, pa je
dobaci Wardenu. »Gdje je tvoja boca?« upita.
»Prijeko u zapovjedništvu čete«, slaže Warden. »Prazna je«.
»Zaista?« upita Stark mračno razmišljajući. »Popij onda gutljaj iz moje«.
»Hvala«, prihvati Warden. »To ću i učiniti«.
»Trebat će ti«, nastavi Stark. »Hoću da govorim s tobom«.
»Ostavi to za kasnije«, reče Warden ne vadeći bocu s usta. »Ja sam na dopustu. Nikako
nisam raspoložen, da primam tužbe na kuhare. Ti i tvoji traljavi kuhari, vi ste kao neke
isušene stare djevice. Nisam raspoložen za službene razgovore«. On mu vrati bocu.
»To nije službeni razgovor«, prijeteći će Stark. »To je posve privatan razgovor. Kako
čujem, našao si novu djevojku«.
Warden je upravo pošao prema panju za sječenje mesa, da sjedne. Nije zastao, nije čak
ni usporio hod. Pošao je i dalje pa nemarno sjeo, misleći da je stvar baš takva, kao da je
netko ukopčao radio. Osjećao je kako se u njemu javlja onaj stari široki val, kako se aparat
zagrijava i počinje raditi, ali teško se boreći sa smetnjama izazvanim crvenom maglicom
bijesa, koja mu je cijelo veče ispunjavala mozak. On pripali cigaretu, rastreseno pitajući sam
sebe, tko će pobijediti. A onda, kad je sjeo, udobno se namjestio i prekrižio noge, upita:
»Tako? Gdje si to čuo?«
Stark ga je još uvijek mračno promatrao. »Ah«, blago odvrati, »ja imam svoje načine, da
saznam neke stvari«.
»Tako?« upita Warden. »Možda bi bilo posve dobro, kad bi te iste metode upotrebio na to
da ustanoviš, kako bi se bavio svojim vlastitim posranim poslovima«.
»Pretpostavimo da to ne želim«, odvrati Stark. Ne ustavši, pokrenu on desnu ruku i
dobaci Wardenu bocu, a Warden je uhvati.
»Pretpostavimo da moraš«, reče Warden. Oklijevajući pogleda dugačku smeđu bocu,
onda je uzdigne i otpije. Zatim je začepi i zlovoljno je baci natrag. »Kako si sve to ustanovio?«
upita.
Ne pokrenuvši se u stolcu, podigne Stark desnu ruku tromom kretnjom i uhvati bocu,
opusti ruku preko naslona stolice i položi bocu na tlo.
»Što te briga, kako sam ustanovio«, odgovori. »Ne brini za to. Važno je samo da znam.
Pravo je čudo, da cijela kasarna još ne zna tu pripovijest. Ja sam ti već jednom savjetovao,
da u takvim stvarima budeš oprezan, ili ćeš opeći prste. O tom sam ti već sve rekao. Meni je
to dobro poznato, jer sam to već doživio u Blissu«.
»Je li bilo dobro?« zamišljeno upita Warden.
»Nije«, odgovori Stark. »Pa ipak, jeste. Ne znam. Činjenica je, da sam onda bio još odviše
neiskusan da to prosudim. No o tome se ne radi. Radi se samo o... « On se prekinu i zaklima
glavom. »Mislio sam da si pametan čovjek«, doda.
527-
Warden ustane s panja kraj Starkove stolice, obiđe oko stolice i sagnu se za bocom.
Postojao je način, da se uredi ta stvar. Za sve je postojao pravi način. Morao je samo da
bude oprezan. S druge strane se čovjek opet toliko umarao, jer je uvijek morao da bude na
oprezu.
»Htio bih da znam kako si doznao«, zagrmi odjednom neočekivanom žestinom, gotovo
ravno u Starkovo uho.
»Vidio sam te dolje u hotelu Alexander Young«, spokojno će Stark. »Nema tome ni tjedan
dana. Vjerojatno te je vidjelo i deset tisuća drugih vojnika iz Schofielda. U tvojoj glavi nešto
mora da nije u redu«.
»Vjerojatno«, divlje se naceri Warden, pa uzmaknu korak natrag. Boca mu je visjela u
ruci. U lijevoj ruci. »A što sad, dovraga, kaniš učiniti? Ili si možda već odlučio?«
»Tako!« reče Stark. »Ti to, dakle, i ne poričeš?«
 »Prokletstvo, a zašto da poričem? Pa ti si me vidio, zar ne?«
Stark se pijano i nemoćno uspravi u stolici i ukočeno se zagleda u Wardena. »Ja već
znam što ću učiniti bez obzira na to, što ti rekneš. Ma što ti rekao, ništa me ne će odvratiti.
Ne treba, dakle, ni pokušati«.
»Ja i ne pokušavam«, odbije Warden.
»I onako ti ne bi ništa koristilo«, nastavi Stark. »Bit će bolje da i ne pokušaš. Starješino,
ako se ti sam ne umiješ brinuti za se, mora se netko drugi za tebe brinuti. Čini se, da sam ja
taj čovjek«.
»Noćas ne ćeš izaći iz tog šatora, starješino«, svečano reče Stark, prekrstivši ruke, da
izgovori osudu, »prije nego što mi obećaš na tvoju vojničku časnu riječ, da s tom kurvom ne
ćeš više imati nikakva posla«.
»Oho!« puhne Warden. »Na moju vojničku časnu riječ? I ne ću iz ovog šatora, što?«
»Zar više nemaš ni truna poštovanja prema samome sebi?« nastavi Stark. »Zar više
nimalo ne poštuješ organizaciju, kojoj služiš? Nemaš ni poštovanja pred uniformom svoje
domovine, što je nosiš već toliko godina? Trebao bi se stidjeti. Ti si prava sramota za širite,
što ih nosiš na rukavu, starješino«.
»Pišam ja na njih«, porugljivo će Warden.
Stark zatrese glavom. »To je moja posljednja riječ. Ja sam stvorio odluku. Ne ćeš izaći iz
ovoga šatora prije nego što mi obećaš. To je moja posljednja riječ, starješino«.
Warden zasopće. »Posljednja riječ, je li? Prijetiš mi se, zar ne?«
»Zar ne znaš što je ona?« žestoko zaurla Stark i stade mahati rukama. »Zar ne možeš
vidjeti, što ona čini iz tebe? Ona je strašna«, viknu on, »odvratna je. Oh, ti je ne poznaješ
onako, kako je ja poznajem, starješino. Ona je prokleta pokvarena kurva, gora od kurve, ona
je ... Ona je kćerka nekog prokletog bogataša s degeneriranom ženom, to je ona. Zaboga,
ona bi te...« On najednom zatvori usta i prekrsti ruke. »No ja ne ću dopustiti, da ona to
učini«, nastavi zatim. »Ili ćeš obećati što tražim, ili...«
»Ili?« upita Warden.
»Budi na oprezu«, reče Stark. »Nemoj se igrati sa mnom, starješino. Ja te poznajem u
dno duše. Preem me je opomenuo da te se čuvam prije nego što je otišao, starješino. No ja
znam, kako treba postupati s tobom. S takvim ljudima, kakav si ti. možeš postupati samo
na jedan način. A ja znam, koji je to način«. On još čvršće prekrsti ruke, da pokaže svoju
pravu i konačnu odlučnost. »Čekam na tvoju riječ«, završi.
Warden ga je i dalje zamišljeno promatrao. Stark je bio pijan, a sutra će sve zaboraviti.
No Milt Warden će i sutra vidjeti ono isto trijumfalno lice, što ga je vidio kako lebdi na zidu
stepeništa, onda kad je ozlijedio ruku.
»Riječ!« zaurla odjednom. »Dat ću ti ja riječ, ti kujin sine! Naučit ću te, kako se govori o
ženi, koju volim!«
On korakne k Starku, koji je još uvijek skrštenih ruku sjedio na poljskoj stolici, i udari
ga svom snagom, kojom je raspolagao. Gotovo radosno unese u udarac svu težinu svog
tijela.
Skrštene ruke zamlatiše na obje strane, a stolica se izvrnu natrag. Stark pade na
zatiljak i tresne o pod između panja za sječenje mesa i sanduka s kuhinjskim priborom. Još
prije nego što je dotakao tlo, pokušao je koprcajući da se uspravi. Odbio se od tla poput
gumene lopte, prihvatio se rukama za panj i528- podigao se uvis, istodobno pokušavajući da
oslobodi noge iz platna poljske stolice. Usta su mu bila otvorena, iz njih je naviralo
neartikulirano urlanje.
On istrgnu nož za sječenje mesa iz panja i pođe prema War- denu poput oluje, koja se
polako približavala. I dalje je urlao široko otvorenih usta. To bijesno, besmisleno, gnjevno
urlanje ispunilo je šator, kao što plin ispunjava balon.
Warden ustukne sav sretan i baci bocu, koja se još uvijek ljuljala u njegovoj ljevici.
Stark se sagnu i ne trenuvši izbu- ljenim očima i ne zatvorivši usta, nastavi se približavati.
Boca udari u panj i razbi se u tisuću krhotina.
 Warden se provuče kroz otvor šatora i potrči, čuo je kako je nož iza njega udario o
stijenu šatora i razrezao je. Zvučalo je tako, kao da je netko naglo povukao patentni
zatvarač.
Punom je brzinom potrčao niz putić u tami, sve dok nije čelom udario o neku granu. U
tom trenutku osjeti, kako su noge ispod njega otrčale dalje. Trenutak zatim ležao je ispružen
na leđima jedva hvatajući dah. Pluća su mu bila prazna i kao klje- nuta. Čuo je Starka,
kako urla i proklinje i kako u tami traži svoj nož.
Warden otpuže postrance u grmlje kao strijelac pod vatrom, udaljujući se od puta. Eto,
sad si to učinio, reče sam sebi, čim je smogao daha. Krasno si izveo stvar, zavadio se upravo
s jedinim čovjekom u cijeloj jedinici, koji je dobar kuhar, a da i ne govorimo o tome, da je i
dobar kuharski vodnik. Pa ipak se nije mogao suzdržati, a da se ne nasmije. Stark je
izgledao tako glup i iznenađen, kad je ono stajao sa sjeckalicom u ruci i rikao kao uškopljeni
bik.
Warden je ležao u grmlju pokušavajući da suspregne smijeh i slušao Starka, koji ga je
nesigurno tražio gore dolje po putu. Stark je još uvijek urlao i proklinjao i udarao
sjeckalicom po granama. To ga je urlanje podsjećalo na starog Petea, kad ne bi imao zube u
ustima.
»Dovraga«, grmio je Stark u tami. »Svinjska kurvinska kurva! Ni posranog vraga ne
vrijedi! Uništila mi je cio posrani život. Ja ću mu već pokazati! Nisam više ni za što, baš ni za
što. Gdje je? Ni batina mi više ne može otvrdnuti, ako se ne napijem! Kamo je otišao? Ubit
ću ga! Pokazat ću mu! Taj kujin sin! Gdje je?«
Tresući se od prigušena smijeha, slušao je Warden, kako ti poklici postaju sve tiši i tiši.
Što bi taj pijani pas učinio, da mu je on rekao istinu? Da joj je upravo Holmes prvi dao punu
por-

529-
 ciju? Vjerojatno bi uzeo svoj nož i poput divljaka bi otrčao prijeko u zapovjedništvo čete da
ubije zapovjednika.
Warden je tiho ležao i čekao. Tresao ga je nečujni smijeh, kojeg nije mogao da obuzda.
Istodobno je pokušavao da se obrani od oblaka komaraca, koji su se bacali na njega poput
čopora podivljalih pasa. U rimskoj vojsci tražili su od svakog vojnika, da obavlja vježbe pod
dvostrukim teretom, kakav je imao da nosi u pravoj bici. Osvojili su svijet. I mi bismo morali
postići bar toliko.
Stark se uskoro vratio u šator No Warden je unaprijed znao, da će to učiniti. Cuo je
kako zveckaju krhotine stakla, dok je kuharski vodnik čistio šator. Zatim se začu štropot,
kad je Stark, još uvijek kunući, pedantno bacio sve te krhotine u lonac za smeće. Zatim je
opet izašao iz kuhinje i ponovo počeo tražiti Wardena, ali ovaj put podmuklo, tiho.
Još uvijek je mogao čuti gitare kako zvone s nasipa. Svirali su stare bluese, sve stare
tužne pjesme, jednu za drugom. Saint-Louis blues, Birmingham-blues, Memphis-blues,
blues vozača kamiona, blues žetelaca, zidarski blues, blues ceste broj 66, L i N blues, blues
od tisuću milja. Petko Clark je svirao pratnju i pjevao je, dok je Anderson svojom glazbom
oko njega letio i lepršao kao vezani soko.
Proklete lude, zahihoće Warden, braneći se od komaraca. Sjede tamo gore i puštaju da
ih žderu komarči, umjesto da leže i spavaju. Zatim se opet poče smijati. Stark je još uvijek
kršio granje, probijajući se kroz šipražje.
Nikakav kujin sin i razbojnik iz Teksasa ne može propisati Milton
mm
Anthonyju Wardenu, s kojom ženom smije da izađe, a s kojom ne smije.
Ako poželi da izađe s Karen Holmes, on će to, bogami, i učiniti.
Tako je ležao, sretno se smijući i prisluškivao, kako Stark krši
grmlje i kako psuje, a istodobno je slušao i udaranje u gitaru.

TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE »Cuj ovo!« reče Anderson.

»Daj«, odvrati Petko, pa položi dlan na žice da ih umiri. Oni zašutješe, a onda odjednom
u tišini punoj pažnje, na koju je kao savršeni majstor imao pravo, Andy odsvira ležerno niz
akorda u molu. To je bio svršetak slijeda akorda, što ih je

skladao cijelo veče. 518

-L

Akordi se vinuše uvis kao neki nježni zamršeni uzorak u filigranu, a onda završiše
spustivši se dugačkim tonom, koji kao da je ostao viseći u zraku. Cijela je ta svirka nekako
sablasno i melankolično zalebdjela u tami i nestala usamljena negdje u višim sferama,
poput vodikova balona, što se podigao uvis.
Andy je buljio u njih, kao da sjedi pod tim tonovima. Po izgledu bi se moglo reći, da je
ravnodušan i da mu je veoma dosadno. Lice519- kao da mu je bilo od drveta. Sjedio je
prekrštenih nogu, kako je sjedio uvijek svirajući gitaru. U tišini, koja je slijedila, on opet
ponovi akorde.
»Čovječe!« javi se Petko sav pun poštovanja kao student, koji se obraća kapetanu rugby
momčadi. »Odakle si to izvukao?«
»Ah, upravo mi je palo na pamet«, lijeno odvrati Andy, raz- vukavši usta.
»Odsviraj to još jednom«, zamoli Prew.
Andy zasvira ponovo gledajući ih blistavim očima, no s izrazom dosade na odrvenjelom
licu, upravo kao čas prije. I oni ponovo prestadoše govoriti, kako su već bili navikli da
prestaju sa svime, što bi u taj čas radili, i da slušaju, kad bi Andy počeo improvizirati i kad
bi mu nešto odjednom palo na pamet.
 Sad su slušali te akorde, koji su na isti način zatihnuli kao i malo prije i koji su naoko
nesvršeni ostali visjeti u zraku teko da su zaželjeli da upitaju, je li to sve? No istovremeno su
bili svijesni da je to sve, jer je bilo potpunije i savršenije i jer je bilo bolje rečeno sve što je
trebalo reći, nego da je bilo do- igrano do kraja.
Andy je tako radio cijelo veče, odvajao se iz zajedničkog muziciranja, da eksperimentira i
pravi pokuse, kad bi se slučajno sjetio na nešto, što bi ga zanimalo. A onda, kad bi ga to
zadovoljilo, on bi ih pozvao da prestanu, pa bi tu stvar i njima odsvirao. Ako ga ne bi
zadovoljilo, on bi se ponovo pridružio Petkovoj svirci. Sad je konačno stvorio nešto, što je
bilo bolje od svih ostalih melodija, premda su i one sve bile dobre. No s ovim ovdje nisu se
očito mogle mjeriti. Ovi su akordi predstavljali tragediju punu patnje, tako očitu tragediju,
da se pretvorila u porugljivu, ironičnu i više nego potresnu travestiju njihova vlastita bola.
Andy se sada mogao odmoriti na sVom trijumfu.
»Ima li tko cigaretu?« upita Andy s izrazom dosade, položivši gitaru na koljena. Petko se
požuri, da tom velikanu pruži cigaretu.
»Čovječe«, poče avijatičar Slade. »Čovječe, to je sjajno! Kad je riječ o bluesima, čovječe, to
je pravi blues«.

520-
 Andy slegne ramenima. »Dajte mi da nešto gucnem«. Prew mu doda bocu.
»To je blues«, kimne Petko. »Ništa ga ne može nadmašiti«.
»Tako je«, potvrdi Prew. »Mi smo nakanili da napišemo svoj vlastiti blues«, razjasni on
Sladeu. »Vojnički blues, i treba da se zove »blues starih vojnika«. Postoji blues vozača
kamiona, blues žetelaca, zidarski blues. Stvorimo naš vlastiti blues«.
»Jest« uzbuđeno će Slade. »To dobro zvuči! To je silna ideja. Možete ga nazvati blues
pješadije. Čovječe, ja vam silno zavidim«.
»No nismo ga još svršili«, odgovori Prew.
»Ali svršit ćemo!« ustvrdi Petko.
»Čujte«, živo će Slade, »zašto za vaš blues jednostavno ne uzmete ono što je Andy upravo
odsvirao? To "morate učiniti. To bi bila prava melodija za blues«.
»Ne znam«, odvrati Prew, »još ga nismo posve svršili«.
»Da, ali čujte me«, oduševljeno nastavi Slade. »Ne biste li to mogli učiniti?« živo upita
Andyja. »Ti bi iz toga mogao stvoriti blues, zar ne?«
»Pa mislim«, odvrati Andy, »mislim da bih mogao«.
»Eto«, uzbuđeno će Slade. »Popij nešto«. On mu pruži bocu. »Napravi od toga blues.
Dodaj mu samo svršetak. Jednostavno ponovi prvu frazu s malom varijacijom i onda izvedi
durfinale u trećoj frazi. Ti već znaš, što mislim. Posve obični blues od dvanaest taktova«.
»Dobro, dobro«, zijevne Andy. Hrptom ruke obrisa usta, vrati bocu, podigne gitaru, pa
ponovo poče svoj posve privatni razgovor sa strunama.
Slušali su ga, dok je prebirao. Onda im odigra cijelu stvar. Bili su to oni isti porugljivi
bolni tonovi u molu, samo što su ovaj puta bili smješteni u okvir bluesa od dvanaest
taktova.
»Jesi li mislio tako?« skromno upita Andy, pa ponovo odloži gitaru.
»Upravo tako«, uzbuđeno vikne Slade. »To je divan blues. Kladim se da kod kuće imam
pet stotina ploča, a više od polovice tih ploča su bluesi, no nijedan blues što sam ga ikad
čuo, ne bi mogao usporediti s ovim. Uključivši i Saint Louis blues«.
»No, no«, skromno će Andy. »Tako dobar opet nije«.
»Ne, ne, to je moje iskreno mišljenje«, odvrati Slade. »Čovječe, ja sabirem bluese!«
»Zaista?« upita Andy. »Ah, čuj me«, zaboravivši da glumi dosadu, »jesi li ikada čuo za
nekog Djangoa? Django. Ne znam kako mu je ime«.
»Dakako«, živo će Slade. »Django Reinhardt, francuski gitarist. Ime mu se izgovara
Đango. Onaj »d« se ne izgovara. On je najbolji igrač na svijetu«.
»Eto«, reče Andy Prewu. »Vidiš li? A ti si uvijek mislio, da lažem i da sam nešto izmislio.«
On se opet uzbuđeno okrene Sladeu. »Imaš li koju od Djangovih ploča?«
»Nemam«, odgovori Slade. »Njih se teško dobije. Proizvode ih samo u Francuskoj!
Strašno su skupe. Samo sam veoma mnogo čuo o njima. Pazi ti njega!« dobaci on. »Ti dakle
poznaješ starog Djangoa?«
»Ne poznajem ga osobno«, odgovori Andy. »Poznajem njegovu glazbu. Na cijelom svijetu
nema ništa slično«. On se obrati Prewu. »Mislio si da te želim nasamariti, zar ne?« prijekorno
ga upita. »Držao si da sam ja to sve izmislio. Što misliš sad?«
Prew ponovo gucne iz boce i slegne ramenima, priznavajući da je poražen. Andy nije to
ni primijetio. Opet se bio okrenuo prema Sladeu i počeo da pripovijeda svoju pripovijest.
Poznavao je samo jednu jedinu pripovijest. Činilo se, da mu se u životu nije nikada
nešto drugo desilo i da je to bio jedini doživljaj, koji ga se toliko dojmio, da mu je pružio
gradivo za jednu pripovijest. Prew i Petko su je već tisuću puta čuli, pa ipak su je sad
jednako napeto slušali kao i Slade. Pripovijest je, naime, bila dobra i oni se nikad ne bi
zamorili slušajući je.
Bila je to pripovijest o San Franciscu i o niskim pokretnim zavjesama magle, one vrste
magle, u čijim su koprenama ljudi sa srednjeg zapada ili s juga očekivali, da će se junaku
pripovijesti, dok prolazi strmim ulicama, mokrim od kiše i popločenim hrapavim opekama,
svakog časa pojaviti kakav Kinez ubojica sa sjekirom u ruci. Bila je to pripovijest o Angel
Islandu, velikom bratu Alcatraza, prolaznoj stanici zaljeva San Francisca, gdje si čekao na
transport, da te prebaci prijeko.
Andyjeva pripovijest dozvala im je svima u sjećanje Angel Island: mali motorni brodić
President Pierce koji bi te prevezao prijeko i iskrcao te na podnožju Market Streeta, kad si
imao izlaz u grad. Sjetili su se otoka s istočnim garnizonom i njegovim betonskim
kasarnama, sagrađenim stepenasto uvis iznad pristaništa, te zapadnog garnizona,
sagrađenog od drveta i krovne lje- penke, kamo su smještali vojnike na putu za Havaje.
Sjetili su se, kako su kretali cestom, koja se vijugala kroz oficirska naselja i onda vodila
prilično ravno preko obronka brežuljka, do zapadnog garnizona. To je bio put od dvije milje,
a svakog si ga dana morao prijeći triput hodajući po jelo. Dvije milje onamo i dvije milje
natrag. Zorcm si se smrzavao zbog magle i jedva si čekao kavu, a pred tobom je bio put od
dvije milje, prije nego što si mogao jesti. Sjetili su se visokih strmih brežuljaka, na koje si se
mogao uspinjati kroz rijetko drveće do ruba šume na vrhu, jer vojnici na sabiralištu nisu
imali nikakvih dužnosti osim da ujutro čiste i pomognu u kuhinji. Vojnici na sabiralištu su
samo čekali na brod, a stalna posada na Angelu držala je nos uvis i prezirno ih gledala
natjeravajući ih da rade kao crnci u kuhinji. Iz rijetke šume mogao si gledati dolje na
tvornicu ljudi i na tekuću traku duša, opkoljenu visokim zidovima. Zadrhtao bi zbog tog
bešćutnog sivila, no ipak bi zaključio, da ti i nije tako loše ovdje, gdje možeš svakog dana
šetati oko cijelog otoka do useljeničke karantene na drugoj strani otoka, gdje se nalazilo
onih šest interniranih Nijemaca, koji su pobjegli s nekog oštećenog trgovačkog broda. Mogao
si s njima razgovarati, i davati im cigarete. Izgledali su isto takvi ljudi kao i ti, ali nikako nisi
mogao znati, kakvi bi bili, da je položaj obratan.
Bila je to pripovijest o Telegraph Hillu. I Možda je to bio i Knob Hill u toj jedinoj
Andyjevoj pripovijesti. Bila je to pripovijest o stranim ulicama u kineskoj četvrti, o kineskim
noćnim lokalima i o barovima za turiste, pripovijest nekog zelenog regruta iz doline
Mississippija, koji je sve gledao sa strahopoštovanjem i divio se. Bila je to pripovijest o
legendarnom Eddie Langu i o mitskom Francuzu Djangu, onom najvećem gitaristi na
svijetu, čije prezime je zvučalo nekako njemački. Andy se nikad nije mogao sjetiti tog
prezimena.
Neki je bogati homoseksualac oslovio Andyja u jednom od tih kineskih noćnih lokala.
Bio je J;o neki malko mekušast, veoma žalostan i prilično imućan topli brat. Kad je čuo da
Andy svira na gitaru, poveo ga je u svoj vrlo skupi ekskluzivni stan, kojemu se sam rugao,
ali je i dalje u njem stanovao, da bi Andy mogao da čuje »najvećeg gitaristu svijeta«.
Bio je to divan momački stan, tako divan da je Andyja prožeo osjećaj da su ga prenijeli
u neki drugi nezbiljski svijet. Andy zaista nije još nikad vidio svijet, koji bi bio sličan ovom
svijetu, tako bogat, lijep, skladan i čist stan. Tu je postojala čak posebna radna soba, a u toj
sobi nalazio se čak bar, a u baru su stajale čitave piramide čaša pod šarenim svjetiljkama. A
zidovi, opločeni tamnim drvetom bili su od poda do stropa pokriveni knjigama i albumima s
gramofonskim pločama. Oh, on se sjećao svega, gotovo svake pojedinosti.
No kad bi njima, koji to nisu nikad čuli, htio da opiše uzbudljivo letimičnu, neobično
nježnu melodiju one gitare, njegovo bi ga sjećanje redovito ostavljalo na cjedilu. Uopće nije
postojao način, da im se nešto takvo opiše. To je čovjek morao da sam čuje, taj sigurni,
zaneseni takt, koji nikad nije kolebao, takt s umecima u dvostrukim ili trostrukim akordima
u molu na kraju fraza, od kojih je svaka sadržavala pun osjećaj i motiv vedre i nesretne
tragedije ovog svijeta (i onog drugog svijeta). Nad svim tim povlačila se uvijek ona ista
izdvojena nit melodije nepogrešivo prateći takt, uplićući i oplećući se brzim i hitrim' ar-
peggijima, neprekidno u pokretu, nikad ne oklijevajući, nikad ne gubeći vezu i ne zastajući
da je opet uhvati, naglo prelazeći iz čvrsto sazdanog, lako akcentuiranog, melankoličnog
takta jazza u oštri nepravilan i eksplozivan ciganski ritam, koji je ronio suze za životom
istodobno mu se smijući, odviše brz za uho, da ga uzmogne pratiti, odviše originalan za
razum, da ga može slijediti, odviše zamoran za pamćenje, da ga točno sačuva. Andy se
nimalo nije razumio u jazz, ali se dobro razumio u gitare. Američanin Eddie Lang je bio
dobar, ali Francuz Django bio je nedokučiv, poput boga.
Djangove ploče sve su dolazile iz inozemstva. Proizvodili su ih u Francuskoj i u
Švicarskoj. Andy nije nikad prije toga čuo za Djanga, i nakon toga nije čuo za nj, sve dok
nije došao Slade. Pokušao je da kupi te ploče, ali nijedan prodavač nije ni u jednoj trgovini
ploča nikad u životu čuo za Djanga. Oni uopće nisu prodavali inozemne ploče, a osim toga
Andy im nije mogao reći, kako se Django zove prezimenom. Preostalo mu je dakle svega

I Telegraph Hill, jedan od brežuljaka, na kojem je sazidan grad San Francisco.

samo ona jedna noć, koje se samo napol i onako u polusnu sjećao, tako da više nije čak ni
bio siguran, je li se to sve zaista dogodilo. Toliko je puta ispripovjedio tu pripovijest, iskitivši
ovu ili onu pojedinost, da više nije točno znao, gdje se svršavala uspomena i gdje je
započinjala mašta. Radovao se, što je uz pomoć Sladea mogao dokazati, da je Django zaista
postojao.
Onaj homoseksualac mu je rekao, da je Django pravi Ciganin, francuski Ciganin i da je
na lijevoj ruci kojom se hvataju žice, imao samo tri prsta. Nevjerojatno. Andy i onaj topli
brat su sjedili gotovo cijelu noć i svirali ploče, neprekidno ih iznova svirali, a topli brat
postao razgovorljiv i ispripovjedio, da je jednom zaista vidio Djanga, u nekom bistrou u
Parizu. Django je jednog dana otišao bez otkaza, ostavivši namještenje s tisuću franaka na
tjedan, da bi se priključio nekoj trećerazrednoj ciganskoj glazbi, koja je putovala po jugu —
on je to nazivao
Midi. Homoseksualcu se to činilo upravo divnim. Nije uopće napastovao Andyja. Možda je na
to zaboravio u uzbuđenju što mu ga je davala. glazba ili nije htio da svoju pravu ljubav mi-
ješa s poslom. Kako se činilo, taj je homoseksualac napastovao samo one momke, koji su
bili odviše tupi ili bezosjećajni, a da bi mogli ocijeniti svirku na gitari. Očito ih je htio
degradirati zbog tog nedostatka, a želio je i sam sebe kazniti zbog toga, što se uopće s njima
upustio.
On je povezao Andyja kroz maglu dolje na pristanište, da stigne na posljednji motorni
čamac. Zbog magle se Andy kasnije nije mogao sjetiti gdje je bio. Kasnije, kad je ustanovio,
da ploče nigdje ne može kupiti, pokušao je da ponovo pronađe tu kuću. Nikad ju nije uspio
pronaći. Nije mogao čak da prepozna ni ulicu. Čak nije bio siguran ni na kojem se brežuljku
nalazila. Činilo mu se kao da su ulica i kuća uopće nestali s lica zemlje i kao da on traži
neku blijedu sablast davno umrla sna. Ukrcaše ga, a da mu nije uspjelo da još pronađe toga
čovjeka.
To je bio kraj Andyjeve pripovijesti.
Neko vrijeme nije nitko izgovorio ni riječi.
»To je pripovijest kakve volim«, konačno će Slade. »Siromašni osamljeni topli brat. Toliko
novaca a nikoga, s kim bi se mogao porazgovoriti«.
»Topla braća nikad nemaju nikoga, s kim bi se mogli porazgovoriti«', gorko će Prew,
sjetivši se Maggia. »Oni i ne žele da bude drukčije. »Siromašni bogataš«, gorko će on. Pa ipak
je to bila pripovijest, koja se svidjela i Prewu, jer je bila neobična, nevjerojatna i besmislena,
gotovo sablasna, no kroz nju je ipak provejao tračak nade, da bi možda mogla biti točna ona
njegova teorija, da su svi ljudi u biti slični i da svi trče za istom utopijom.
»Ne znaš li, gdje bih mogao pronaći neku od tih ploča?«, upita Andy.
»Volio bih da znam«, odvrati Slade. »Volio bih da ti mogu pomoći, ali sve što znam o
njemu, to je samo njegovo ime«, nadoveže kao da je svijestan neke krivnje. »Nisam imao ni
pojma, da on za tebe toliko znači. Čak sam ti maločas lagao. Nikad nisam čuo njegove
ploče«. On ih bojažljivo pogleda.
»Daj mi da nešto gucnem«, konačno će Andy.
»Zao mi je«, reče Slade. »Čuj me«, nastavi, »molim te, odsviraj taj blues još jednom,
hoćeš li?«
»Bože«, javi se Slade, »čujte me«, nastavi smeteno. »Sad kad već imate melodiju za nj,
zašto odmah ne napišete i tekst svoga bluesa?«
»O, on će dobro upamtiti svoju melodiju«, dobaci Prew. »Možemo to učiniti i kojom
drugom prilikom, kad se vratimo u kasarnu. Ti ne ćeš zaboraviti melodiju, zar ne, Andy?«
»Pa, ne znam«, odvrati Andy turobno, slegnuvši ramenima. »I onako nije ništa osobito,
ne?«
»Jeste!« usprotivi se Slade. »Čujte me. Ako to odgodite, stvar će se isto tako svršiti kao i
ona pripovijest s Djangom. Nepotpuno sjećanje, nešto što je čovjek nekad htio da učini, još
dok je bio mlad«.
Svi se pogledaše.
»Nikad ne smijete nešto odgađati«, nastavi Slade gotovo očajno. »Inače ćete se probuditi i
ustanoviti da je onoga nestalo.«
Andy obriše usta i zasvira.
 »Nemam ni olovke ni papira«, odgovori Prew.
»Ja imam notes i olovku«, živo će Slade, pa izvuče jedno i drugo. »Uvijek ih nosim sa
sobom. Da zapišem misli, razumijete li? Naprijed, pišimo!«
»Zaboga«, smeteno' će Prew. »Ja uopće ne znam kako da se počne«.
»Razmislimo malo«, živahno će Slade. »Čovjek može na sve doći. To je pjesma o vojsci,
zar ne? O tome da se vojnici uvijek iznova obvezuju. Gledaj«, nastavi on, »počnimo s time,
kako Vojnika otpuštaju i kako prima svoj novac«.
Andy uze gitaru i poče polako i zamišljeno kuckati melodiju. Sladeovo gotovo ludo
oduševljenje bilo je upravo zarazno. Uzbudio se. Iz njega je izbijala energija onako, kao što bi
izbijala iz Angela Maggia, kad bi sam sebe tjerao i napinjao u želji, da dobije u pokeru,
pomisli Prew.
»Daj nam tvoju džepnu svjetiljku«, zamoli, »da vidimo«.
»Misliš li da je smijemo zapaliti?« upita Slade.
»Jasno da smijemo«, odgovori Prew. »Prokletstvo. Pa i potporučnik i svi oni drugi imali
su zapaljene svjetiljke, zar ne?« On upravi svijetlo u notes.
»Kako bi bilo da počnemo ovako?« poče Prew. »U ponedjeljak primili posljednju plaću.
Zapiši to. Onda možemo započeti s ponedjeljkom, kad isplaćuju vojnika, i nastaviti sve dane
tjedna do narednog ponedjeljka, kad se iznova obavezuje«.
»Divno!« uzbuđeno će Slade, pa zapiše riječi: »U ponedjeljak primih posljednju plaću«.
»A dalje?«
»Vojnik više nisam«, tiho će Andy, još uvijek kuckajući.
»Divno!« kimne Slade i zapiše. »Što slijedi poslije toga?«
» Č i t a v u h r p u d a l i s u m i n o v c a « , naceri se Petko, » t o l i k o d a m e z a b o l j e š e
džepovi.«
»Više n o v c a n e g o š t o m i t r e b a . P j e s m a s t a r i h v o j n i k a « , završi Prew.
»Divno!« reče Slade. »Upravo krasno! Počekajte dok za- pišem. Prebrzi ste za me«.
Andy nastavi tiho svirati, ponavljajući neprekidno ona tri ista bolna retka, jedan za
drugim, kao da mu duh šeće po njima.
»Kako bi bilo sa: U utorak pođoh u grad?« upita Slade.
»Radije reci: U utorak ponesoh svoj novac u grad«, predloži Prew. »U utorak ponesoh svoj
novac u grad zvuči više vojnički«, nastavi on pomislivši na Angela Maggia.
»To nema rime«, usprotivi se Slade. »To jest ritma. Ti već znaš što mislim«.
»Ništa ne smeta«, tiho će Andy.
»No dobro«, pristane Slade, pa zapiše.
»Unajmih sobu s bračnom posteljom«, uzbuđeno nastavi Petko, odjednom inspiriran.
Sad su već sva četvorica bila uzbuđena. Zanijelo ih je Sla- deovo oduševljenje. Bili su
kao četiri kipa u oluji, stojeći ras- krečenih nogu, iz čijih raširenih prstiju izbijaju iskre,
preskačući s jednog prsta na drugi i opet natrag.
» S u t r a ć u p o t r a ž i t p o s a o « , reče Prew.
»Večeras mogu i umrijeti«, tiho će Andy, još uvijek svirajući.
»Ne smijem gubiti vrijeme. Pjesma starih vojnika«, oduševljeno se nasmije Slade sve brže
črčkajući po papiru.
» U s r i j e d u n a v a l i h n a b a r o v e « , predloži Prew. » P r i j a t e l j i m e p o d i g o š e n a
ramena«.
» N a d o h m a l u k i n e s k u m j e š a n k u « , naceri se Petko. » Z a k l e l a s e d a m e n i k a d
ne će napustiti«.
» B a š s a m j e d o b r o o p a l i o ! « tiho će Andy, gotovo tužno. » P j e s m a s t a r i h
vojnika«.
»Čekajte, čekajte«, viknu Slade sav ushićen. »Dajte mi vremena da to napišem.
Prokletstvo. Prebrzo je!«
Čekali su, dok je on grčevito pisao. Onda nastaviše, uzdižući se po svojoj vlastitoj
stvaralačkoj snazi, o čijem postojanju nisu dosad ni slutili. Malo su zapanjeno gledali jedan
u drugog, jer se stvar činila tako začudo laka.
U brzom slijedu završiše dva daljnja stiha. Onda ih Slade ponovo zaustavi. Njegovo
okruglo lice i njegova olovka sjali su zaneseno u svijetlu džepne svjetiljke.
»Pustite me da napišem«, zamoli. »Pričekajte malo. Eto«, reče, »sada. Dajte da vam
pročitam prije nego što nastavimo, poslušajmo najprije što imamo«.
 »Lijepo, pročitaj«, odvrati Prew nervozno pucketajući prstima obih ruku. Andy je još
uvijek tiho svirao melodiju, kao da svira sam za sebe. Petko je ustao i stao hodati gore dolje.
»Dobro«, reče Slade. »Počinjem. Pjesma starih vojnika«.
»Hej, počekaj samo čas«, reče Petko gledajući dolje u logor. »Ne dolazi li netko k nama?«
Svi okrenuše glave da pogledaju dolje promatrajući kao gledaoci sa kazališnih balkona.
Iza tamna crnila teretnih kola pojavila se opet mala skupina svijetla. Jedno se od tih svijetla
odvojilo od hrpe, pa se ljuljajući i poskakujući stalo uspinjati uz puteljak.
»To će sigurno biti stari Weary Russell«, dobaci Andy. »Dolazi po mene da me odveze u
svoje prokleto zapovjedništvo čete«.
»Ah, koješta«, bojažljivo će Petko. »Ne bismo li mogli završiti?«
»To ćete i sami moći završiti kad ja odem«, turobno će Andy. »Sutra ćete mi onda moći
pokazati«.
»Ne, nikako«, odbije Prew. »Zajedno smo počeli i zajedno ćemo i završiti. Stari Weary
nam vjerojatno ne će zamjeriti, bude li morao da malo počeka«.
Andy ga kiselo pogleda. »Ne, Weary nam ne će zamjeriti. Ali potporučnik će nam više
nego sigurno zamjeriti«.
»Ne boj se«, Prew nervozno namršti čelo. »Znaš i sam, kako je. Oni se uvijek bar pola
sata motaju ovuda prije nego što odu. »Daj«, nervozno će Sladeu. »Daj; čitaj«.
»Dobro«, reče Slade, »evo ga. Pjesma starih vojnika. Notes i džepnu svjetiljku držao je tik
pred licem. Onda ispusti notes i divlje se udari po vratu.
»Komarac!« reče ispričavajući se. »Oprostite mi«.
»Naprijed«, potjera ga Prew. »Ja ću ti pridržati svjetiljku, a sad čitaj, doda vola. Nemamo
više mnogo vremena, želimo li završiti«.
»Dobro«, reče Slade, počinjem dakle. »Pjesma starih vojnika...« Zatim se ogleda oko sebe i
započe iznova: »Pjesma vojnika...«

PJESMA STARIH VOJNIKA

U ponedjeljak me isplatiše;
više nisam pasji vojnik.
Čitavu hrpu dali su mi novca
toliko da me zabolješe džepovi; više novaca nego što mi treba.
Pjesma starih vojnika
U utorak ponesoh svoj novac u grad, unajmih sobu s bračnom posteljom; sutra ću potražit
posao, večeras mogu i umrijeti, ne smijem gubiti vrijeme.
Pjesma starih vojnika
U srijedu navalih na barove, prijatelji me digoše na ramena; nađoh malu kinesku mješanku
zaklela se da me ne će napustiti. Baš sam je dobro opalio.
Pjesma starih vojnika
U četvrtak se probudih mamuran glava mi je upravo pucala, posegoh u džepove hlača, svi
su bili prazni; djevojka me opljačkala do gola.
Pjesma starih vojnika
U petak opet krenuh gradom, zamolih da mi poklone čašu piva; prijateljima ni traga ni glasa
a barman reče: »Gubi se, topli brate!« Što uradih zatim, nikakvo čudo nije.
Pjesma starih vojnika
»Eto!« trijumfalno će Slade. »Serem se ja na to, što bilo tko o tome rekne. Meni se to čini
prokleto dobrim. A što sada?«
Prew je još uvijek pucketao prstima. »Zatvor je bio hladan u s'botu«, reče. »Gledao sam
kroz rešetke. Hoćemo li tako? Skratimo subotu na dva sloga!« »Dobro«, kimnu Slade pišući.
»Hej!« prekine ih Petko. »To uopće nije Weary!« Oni se pre- kinuše i pogledaše lik, koji
im se približavao po putiću. To nije bio Weary Russell. Andy brzo odgurne nogom gotovo
praznu bocu niz nasip. Slade upravi svijetlo svoje džepne svjetiljke u lik, koji im se
približavao. Svijetlo se odrazi od dvije zlatne pruge na ramenima. Slade se okrene Prewu, jer
nije znao što da učini. »Mir-no!« zaurla Prew. To je bilo posve automatski.
 »Dođavola, što radite ovdje u to doba noći?« upita glas pot- pcručnika Culpeppera, oštar
kao njegov nos ili kao njegova ukočena culpepperska leđa.
»Sviramo gitaru, sir«, odvrati Prew.
»To sam i mislio!« odvrati potporučnik Culpepper smiješno suhim tonom. On priđe k
njima. »Što vam, dovraga, pada na um, da ovdje palite svjetiljku?«
»Zapalili smo je, da bismo prepisali neke note, sir«, odgovori Prew. Ona trojica pustiše
da on govori u njihovo ime. Prew nastavi trudeći se, da mu se u glasu ne zapazi bijes i
razočaranje. Noćas ne će moći da nastave pisati svoju pjesmu. »Posvuda u logoru ljudi
upotrebljavaju svjetiljke, sir«, nastavi on. »Nismo mislili, da bi nekome smetalo, ako ovdje
gore na nekoliko časaka zapalimo svjetiljku«.
»Slušajte, Prewitt, niste vi tako lud«, odvrati potporučnik Culpepper smiješno suhim
glasom. »Vi ste ovdje na vojnoj vježbi, koja ima da po mogućnosti točno odgovara stvarnim
prilikama u ratu. A to znači totalno zamračenje«.
»Razumijem, sir«, odvrati Prew.
»Ona svijetla dolje bila su inspekciona svijetla«, nastavi potporučnik Culpepper. »Njih se
upotrebljava samo pri obilasku straža«.
»Razumijem, sir«, ponovo će Prew.
»Zar bi i u stvarnim ratnim okolnostima bile svjetiljke upo- trebljene za kontrolu
stražara?« upita Slade. Glas mu je drhtao.
Potporučnik Culpepper okrene glavu, a da pritom nije pokrenuo leđa. Pokret glave bio je
izveden u tradicionalnom vojničkom culpepperskom stilu, razvijenom u mnogo generacija
Culpeppera. »Kad se obraćate oficiru, vojniče«, odreže potporučnik Culpepper, »uobičajeno
je, da prije svojih riječi kažete sir ili da tako kažete na kraju.«
»Razumijem, sir«, odvrati Slade.
»Tko je taj čovjek?« upita potporučnik Culpepper smiješno suhim glasom. »Mislio sam,
da poznajem sve ljude u četi«.
»Vojnik Slade, sir«, reče Slade. »Sedamnaesto odjeljenje aerodroma Hickam Field, sir«.
»A što vi radite ovdje?«
»Došao sam amo, da slušam glazbu, sir«.
Potporučnik Culpepper upravi svijetlo svoje džepne svjetiljke s Prewa na Sladea i upita:
»Jeste li sad u službi, vojniče?«
»Nisam, sir«.
»Zašto niste kod svoje jedinice?«
34 Odsada <*• vječnosti 530
 »Kad nemam službe, smijem sa svojim vremenom raditi što hoću, sir«, odvrati Slade
prigušujući gnjev. »Kad sam nakon svoje smjene došao ovamo, nisam se ogriješio ni o koji
propis«.
»Može biti«, nastavi potporučnik Culpepper svojim smiješnim suhim tonom. »Ali mi
pješaci ne trpimo, da se pripadnici stranih jedinica skiću po našem logoru. Pogotovu ne
usred noći. Jeste li razumjeli?« odreza on.
Nitko ne reče ništa.
»Prewitt«, resko će Culpepper.
»Molim, sir?«
»Vi ste najstariji od svih ovih ljudi. Vas činim odgovornim za sve. U logorp ima ljudi, koji
žele da spavaju. Neki moraju poći na stražu...« on pogleda na svoj ručni sat, »za trideset i
sedam časaka«.
»Upravo smo zato i došli ovamo gore, sir«, odvrati Prew. »Koliko mi je poznato, nitko se
još nije potužio«.
»Možda- nije«, odvrati potporučnik Culpepper smiješnim suhim tonom. »No to nimalo ne
mijenja, da se vaše vladanje protivi općim propisima, a protivi se i mojoj izričitoj zapovijedi,
koju ovime izdajem. To ne mijenja ništa ni na činjenici, da ste za vrijeme totalnog
zamračenja na jasno vidljivom mjestu upo- trebili džepnu svjetiljku«. Potporučnik Culpepper
okrenu svijetlo svoje svjetiljke ponovo sa Sladea na Prewitta.
Nitko ne reče ništa. Svi su mislili na nedovršenu pjesmu, koja se još uvijek nalazila u
Sladeovoj ruci, i koju možda nikad ne će dovršiti. Tako nešto se ne može jednostavno pustiti
u pogon kao neki šapirograf. Da se to izvede, mora da je čovjek u pravom raspoloženju, a
možda do takvog raspoloženja ne će tako skoro doći. Svi su osjećali da je tome kriv
potporučnik Culpepper. Pa ipak im se nije dalo da bilo što reknu.
»A sada, ako nemamo više što da kažemo«, javi se opet potporučnik Culpepper svojim
smiješno suhim tonom, »predlažem, da završimo taj razgovor. Ako hoćete, možete svoju
svjetiljku upotrebiti i na povratku«, doda on.
»Razumijem, sir«, odvrati Prew i pozdravi. Potporučnik Culpepper uzvrati mu pozdrav
savršenom formalnošću. Onda po- zdraviše i Andy, Slade i Petko, kao da su se tome
odjednom dosjetili. Potporučnik Culpepper uzvrati njihov pozdrav propisno i kolektivno.
Zatim počeka, dok nisu pošli naprijed, a onda pođe za njima, malo podalje od njih, noseći
svjetiljku. Oni nisu zapalili svoju svjetiljku.

528-
 »Đavo ih odnio«, prigušeno promrmlja- Slade. »Đavo ih od-
nio. Uvijek izazivlju u čovjeku osjećaj, kao da je u pučkoj školi i
da ga netko ravnalom udara po prstima«.
»Ne uzbuđuj se«, glasno će Prew. »Kako ti se sad sviđa pje-
šadija!« gorko upita. Njegova mala komedija bila je svršena.
Nitko ne reče ništa.
Uz teretnjak nađoše Weary Russela.
»Nisam imao prilike da vas opomenem«, šapne Russel. »Tek
što je ugledao svijetlo, odmah je potrčao onamo, pa nisam
mogao ni da vas dozovem. Ništa nisam mogao poduzeti«.
»Da?« mrko će Prew. »Sve je u redu. Ostavi , to. Dođavola,
zašto šapćeš?« ljutito će on.
Potporučnik Culpepper dođe iza njih do teretnih kola.
»Uostalom, Prewitt«, reče onim smiješnim suhim tonom, »htio
bih vas upozoriti na to, da ne bi bilo pametno, da se možda
opet vratite onamo, čim mi odemo. Dežurnom sam desetaru
dao nalog da pripazi malo na nasip«.
»Razumijem, sir«, odvrati Prew i salutira. »Mi smo i onako
gotovi, sir«, reče. To je zvučalo veoma pompozno, pa Prew
pro- kune sam sebe. Potporučnik Culpepper se nasmiješi, a
zatim se uspe na kola. <
»Gdje je četni starješina, Russel?« upita.
»Ne znam, sir«, odgovori Weary. »Mislim da hoće ostati
ovdje.«
»A kako će se vratiti?«
»Ne znam, sir«, odgovori Weary.
»Lijepo«, nasmije se potporučnik Culpepper sav sretan. »To
je njegova nesreća, zar ne? Do jutarnjeg zbora se mora vratiti.
Pretpostavljam da će morati poći pješice. Hajde, Anderson, po-
đimo. Gledajmo da nestanemo iz te smrdljive jame«, reče
Russellu.
»Razumijem, sir«, odgovori Weary.

529:.
 Teretnjak krenu natraške, okrenu se i nesta. Iza njega osta
krupna prazna šupljina. Oni su stajali kraj otvora u žici i gledali
kako se drma po neravnom terenu. U odsjevu reflektora mogli
su. razabrati Andyja, gdje sjedi odostraga na kolima držeći
gitaru.
Petko se nasmije, nastojeći da ispuni prazninu. »Divna stvar,,
zar ne? Svi su se sjajno zabavili«-
»Evo«, reče Slade, pružajući Prewu stranice iz svog notesa..
»To je vaše. To ćete sigurno trebati«.
»Ne želiš li prijepis?«
Slade zaniječe glavom. »Dat ćete mi ga kojom drugom pri-
likom. Mislim da će biti bolje da sad pođem. Ionako moran
pješice na aerodrom«.
»Dobro«, kimnu Prew. »Bilo ti sretno!«
»Budi samo oprezan«, nadoveže Petko. »Nemoj dopustiti,
da te opet ulovi ovdje«.
»Znam ja to«, odvrati Slade. »Ne trebaš mi ništa govoriti.
Doviđenja, svi vi!« On nesta preko tragova teretnjaka u smjeru
ceste.
»Misliš li, da će zatražiti da ga ptfemjeste k nama?« upita
Petko.
»Ne. Ne vjerujem«, odgovori Prew. »A što misliš ti? Bi li ti to
učinio?«
»Evo ti«, reče on i pruži mu stranice iz bilježnice. »To je
Andyjevo. Njegova je to pjesma«.
»Jednom ćemo je završiti«, odvrati Petko, uze stranice i
oprezno ih stavi u džep. »Kasnije 530- ćemo je završiti. Kad se opet
vratimo u kasarnu«.
»Da«, kimnu Prew. »Svakako«.
»Mogli bismo je i sad svršiti«, živo će Petko. »Ti i ja. U
kuhinjskom šatoru. Mi ne trebamo glazbe«.
»Svrši sam«, odgovori Prew. »Ja ću poći malo u šetnju«.
 On prođe kroz otvor u ogradi, preko tragova teretnih kola,
prema cesti.
»A ne bi li je htio sad svršiti?« živo vikne Petko za njim. »Sad
odmah?«

TRIDESET I TREČE POGLAVLJE

Stigavši do šljunka, Prew zastane. Za leđima je još uvijek

mogao čuti Petka kako živo razgovara sam sa sobom. Slade je
već bio iščezao. Nije ga više mogao ni vidjeti ni čuti. Uskoro će
nestati i Petko, samo ako on pođe još malo dalje.
Po pošljunčanoj cesti krene na sjever, prema glavnim vra-
tima. Onaj drugi, južni put Vodio je kraj skladišta starog že-
ljeza, gdje je Sladeova smjena stajala na straži. Sladeova
smjena pozvat će ga da stane, a onda kad opazi da je to on,
vojnik, pokušat će da utuče vrijeme. No Prew nije želio ni s kim
govoriti. Nije htio ni da noćas sklapa neka nova prijateljstva.
Okrene se prema sjeveru. Jedno novo prijateljstvo na dan bilo
je najviše, što je snažan čovjek mogao da podnese. Koracao je
veoma polako, da ne stigne Sladea.
Po tami je hodao cestom. Duboki šljunak škripao je pod nje-
govim cokulama. Neoslobođena energija whiskyja isparivala se
u njemu i lebdjela kroza rij kao mjehurići plina za smijanje. Po-

žalio je što nema više whiskyja. Napio bi se do besvijesti. Čini

se, govorio je sam sebi, da ti ne samo što ne možeš svirati u
trublju, već da nisi sposoban da napišeš čak ni takav mizerni
blues o vojsci.
U času. kad je Culpepper stigao na nasip, on je već imao
naredni stih u glavi. Taj je stih govorio o suboti i on ga je već
imao.
Svu subotu zatvor je bio hladan
531-
Stojeći na klupi gledao sam
dolje,
razmišljao je hodajući cestom u tami
Kroz rešetke na ulicu i na ljude
Što sretni izađoše da se zabave,
Čini se da je vrijeme da stvorim odluku.
Pjesma starih vojnika
 Stajali su na klupi uz prozor velike zajedničke ćelije u dru-
gom katu gradskog zatvora u Richmondu u Indiani i promatrali
mnoštvo, što se guralo u subotu uvečer. Morali su stajati na
klupama, jer su prozori bili veoma visoki. Bilo ih je četvero. Svi
zatvoreni zbog skitnje. Držali su ih u zatvoru tiedan dana, a
onda su ih pustili. U zatvoru nije bilo dovoljno mjesta za sve
skitnice. To je bilo godine 1®35.
Bila je to ista stvar, kao i ona s trubljom. Prije nego što je
čovjek mogao da nešto izvede tako, da je istinito zvučalo,
morao je da sam to proživi. I tako je on imao sve već spremno
u glavi, spremno za Sladeovu bilježnicu. Nitko od onih ostalih
nije bio sposoban, da napiše taj stih, jer ni jedan od njih nije
bio u zatvoru. A sad taj stih možda više nikada ne će biti
napisan. Nije imao sa sobom olovku i papira da ga napiše, no
sve da ih je i imao, ionako ne bi ništa napisao. Poderao bi papir
i bacio olovku. Prožimao ga je gorki i ujedno sretni osjećaj, da
je na taj način nešto uskratio svijetu.
A što je uostalom svijet? Samo gomila culpepperskih obi-
telji! One su te zgrabile za jaja, čim si se rodio.
Hodao je pustom pošljunčanom cestom, u tami, pun nekog potresnog saučešća prema
svim Prewittima na cijelom svijetu. Razmišljao je o pjesmi, koju nisu završili i koju bez
Sladeovoga idiotskog oduševljenja za pješadiju nikada ne bi ni započeli. Dobra šala. Još i više,
da Sladea nije zbog njegove laži, što ju je izrekao o Djangovim pločama zapekla savjest i da
nije bezuvjetno htio da učini nešto, što bi ga opet opralo, on ih vjerojatno nikad ne bi ni
natjerao na to, da započnu pisati. To je zaista bila još bolja šala. Upravo da se nasmiješ.
Međutim je utihnuo i Petkov glas, koji je nešto raspravljao
sam sa sobom. Prew je ostao sam u svom privatnom svijetu,
čiji je promjer iznosio deset stopa šljunka. Upravo je to i želio.
Sad ga, međutim, više nije želio.
532-Taj je svijet hodao ukorak s
njime i neumoljivo ga pratio, kao što reflektor prati plesača na
pozornici.
Prew malo potrči, ali nije uspio da mu umakne. Nije mogao
da umakne tom svijetu, kao što nije mogao da umakne ni
svijetu culpepperskih obitelji.
 On uspori trk i nastavi korakom, pitajući sam sebe, hoće li
pjesma ikada biti završena. Vjerojatno ne će, osim ako Slade ne
dobije premještaj u Schofield, da ih inspirira. Slade je mogao
poštovati pješadiju, jer je služio kod avijacije. Prew se glasno,
gorko i sretno nasmije.
»Stoj!«
Prew zasta kao prikovan. Ovdje zapravo nije trebalo biti
straže. No bilo kako bilo — ne možeš se usprotiviti zovu, po-
gotovu ne onda, ako se iza zova nalazi stražar s napunjenim
revolverom.
»Tko ide?« upita glas.
Izvan ona tri metra Prewova pošljunčena svijeta, nešto se
kretalo.
Prew opazi da se nešto svjetluca. Činilo se da je revolver.
»Prijatelj«, odvrati Prew po propisima.
»Priđi bliže, prijatelju, da te uzmognemo prepoznati,«
zagrmi glas.
Prew polako pođe dalje, po propisima.
»Stoj!« smjesta zagrmi onaj glas bez tijela.
Prew se odmah ukoči. Taj novi zov nije više bio prema
propisima.
»Tko je?« ponovo zagrmi glas.
»Prijatelj, dođavola«.
»Dođi bliže, prijatelju, dođavola, da te uzmognemo
prepoznati!«
Prew zakorakne. ,
»Stoj!« grmnu glas, a ona svijetla
533- stvar se pomaknu.
Prew zastane. »Dovraga, što to ima da znači?«
»Mir!« zaurla onaj lik i zamahnu svjetlucavom stvari.
»Voljno. Mirno! Voljno! Na lijevo krug! Na desno ravnaj's! Tko
ide?«
 »Vojnik Prewitt, četa G, —ti pješadijski puk«, odvrati Prew i
u njemu se porodi sumnja.
»Dođi bliže, vojniče Prewitt, četa G, da te mogu ustrijeliti!«
zaurla lik.
»Poljubi me u guzicu, Warden«, reče Prew i koraknu na-
prijed.
»Bum!« viknu onaj lik i povuče se. Mahao je nekim svjetlu-
cavim predmetom. »Bum, bum! Pogodio sam te! Mrtav si!
Bum!«
»Prestani s cirkusom, Warden«, mrzovoljno će Prewitt. Ra-
zabrao je, što je onaj svjetlucavi predmet. To je bila boca.
»Gle, gle!« pijano se zacereka Warden. Lice mu se pakosno
ozarilo.
»Jesam li te nasamario? Zdravo, mali! Što radiš ovdje vam
tako posve sam? Zar ne znaš da bi te mogli ustrijeliti, dok
ovako lutaš po tami?«
»Pošao sam na šetnju«, borbeno odvrati Prew.
»Gle, gle«, reče Warden promuklim glasom. »Na šetnju.
Potporučnik je jednostavno raspustio vašu malu svečanost, zar
ne?;'
»Taj kujin sin!« dobaci Prew.
»No, no«, reče Warden i podignu prst. »Zar se tako govori o
jednom Culpepperu? Zar ne znaš da je u svakom ratu po jedan
Culpepper služio našoj domovini, u svakom ratu, sve otkad je
Za- charyja TaylorI oteo Meksičanima Kaliforniju? Što bi bilo
kad naša zemlja ne bi imala Kaliforniju? Odakle bi onda dolazili
filmovi, hej? Što misliš, gdje bi bio taj svijet da nema
Culpeppera?« 25-
»Dodavola s tim tvojim Culpepperima«, odvrati Prew.
»Ts, ts«, svečano siknu Warđen. »Nisi dobro odgojen.
Nemaš osjećaja za napredak svijeta. Nisi nimalo uglađen. Za
tebe pre- ostaje samo jedno: treba te ustrijeliti. Bum!« drekne
on. »Bum, bum! Mrtav si! Sad te imam! što držiš o mom
novom revolveru, mali?« On mu pruži bocu, a Prew posegnu
da je uhvati, ali Warden je povuče. »A—a!« reče. »Pazi. Pun je!«
»Jednako kao i ti«, odvrati Prew.
I Zachary Taylor, 12. predsjednik USA, koji je vršio ovu svoju dužnost samo 16 mjeseci. Rođen je
1784. Za mladih dana bio je vojnik, te se proslavio u ratu s Meksikom. Umro je 1850. od tifusa.
 »Popij malo«, ponudi Warden.
»Ja mogu i sam sebi kupiti rakiju«, odgovori Prew. »Ne
trebam tvoje«.

26-
 Warden je napeto gledao u svoj revolver—bocu. »Pun je«,
reče. »Za lov na medvjede. Bum! Hoćeš li medvjeda?« On baci
bocu uvis i uhvati je. »Ja sam sjajan strijelac, mali. Ne bi li se
jednom htio natjecati sa mnom u gađanju, mali?« naceri se on.
»Što to radiš, Warden? Hvališeš se?« upita Prew. Warden je
osim Pete Karelsena vjerojatno bio najb<?lji strijelac u cijelom
puku. Obojica su imala majstorske puške kalibra 03, koje su
obožavali. Zajedno sa starijim vodnikom O'Bannonom iz
personalnog odjela puka i s kapetanom Stevensom iz čete B,
oni su sačinjavali streljačku reprezentaciju puka. Bez obzira na
to, koji bi rezultat postigao kakav siromašni kujin sin, uvijek bi
se činilo, da ga Warden ipak može nadmašiti. To više nije bilo
pošteno.
»Ne«, naceri se Warden, »ne želim se hvalisati. »Cuo sam,
da si ti majstor strijelac. Čuo sam, da si prošli mjesec na
strelištu pokazao momcima nekoliko majstorija s puškom. Zato
sam pomislio, da bi ti možda bilo milo, da se omjeriš s kakvim
ozbiljnim protivnikom«.
»Lijepo« odgovori Prew, »kad god ushtjedneš, Warden«.
»U pravom natjecanju«, reče Warden. »A uz to mala oklada,
možda za stotinu dolara?«
»Uz jednaki ulog?« upita Prew.
»Treba li da ti dadem kakvu malu prednost?«
»Ne, mislio sam da ćeš je ti možda zatražiti«.
»Ne, ne«, lukavo se naceri Warden. »Ne bih htio da te pre-
varim«.
»Gdje ćemo pucati?« upita Prew. »Odmah ovdje?«
»Na strelištu«, naceri se Warden, »po pravim uvjetima na-
tjecanja. Sezona gađanja počinje po prilici za mjesec dana«.
»Vidi vraga«, odmahnu Prew. 536- »a ja sam mislio da želiš noćas
pucati«.
»Ovdje nema puške osim ovog malog djetenceta. Morat
ćemo počekati, dok ne dođemo na strelište«.
»Uz jednaki ulog?« upita Prew. »I obojica s tvojim daleko-
zorom?«
»Jasno«.
 »Možda ne ću biti ovdje, kad počnu vježbe u streljanju«.
reče Prew.
»Zaboga, to je točno.« Warden se sagne i pucne prstima.
»To sam posve zaboravio. Vjerojatno ćeš onda biti u zatvoru,
zar ne? Ah, prokletstvo«, nesretno će on.
»Što ima to da znači?« upita Prew. »Izvlačiš li se?«
»Dakako«, Warden mu se lukavo nasmije. »Uvijek se iz-
vlačim«. On sjede nasred pošljunčanog puta i prekriži noge »Evo,
staro momče. Pij!«
»U redu«, odvrati Prew i uze bocu. »Isto ću tako popiti tvoju
rakiju, kao. što bih popio i Culpepperovu«.
»Fino«, kimnu Warden. »Ja isto tako nemam ništa protiv
toga, da je ti piješ, kao da je i Culpepper pije.«
Whisky se pomiješa s onim pićem, koje je već kuhalo u
njemu i zagrije ga.
Prew sjede kraj Wardena, vrati mu bocu i otare usta. »Pravi
pasji život, zar ne?«
»Odvratan«, nesigurno kimnu Warden i otpije malo.
»Upravo odvratan«.
»Čovjek se ne smije ni zabaviti«.
»Tako je«, kimnu Warden. »Baš ne smije. Sad si nasjeo i kod
Culpeppera«.
»Nasjeo sam kod svih, pa mogu i kod njega«.I
»Tako je«, potvrdi Warden. »To je royal flush. To je full
house.«II
»Ili pet jednakih karata s đokerom«, doda Prew.
»Ti si đoker«, reče Warden, pružajući mu bocu. »Je li tako?«
»Tako je«.
»A ja sam sad pokvario stvar sa Starkom. Vjerojatno ću mo-
rati da vani kupujem hranu. Nemam 537- prava da ti predbacujem«.
»Kako se to dogodilo?« upita Prew bez naročitog
zanimanja. On gucne i vrati bocu. Pred njima i iza njih pružala
se svijetla žuta cesta u noć i gubila se u tami postajući
nevidljivom poput pruge mjesečeva svijetla na crnoj morskoj
vodi.
»To se tebe ništa ne tiče«, lukavo će Warden, »ništa te se
ne. tiče!«
I Royal flush, najjača karta u pokeru, povezani slijed karata iste boje.
II Full house. jaka karta u pokeru, tri jednake karte iste jačine i dvije jednake karte druge jačint (na
primjer: tri desetke i dva asa).
 ■ »Ah, tako«, odvrati Prew, »ti mi ne vjeruješ. A ja tebi vje-
rujem«.
»Mi govorimo o tebi«, odvrati Warden, »a ne o meni. Zašto
uvijek trčiš pred rudo, Prew? Zašto nastojiš da budeš
boljševik?«
»Ne znam«, tužno odvrati Prew. »Već mnogo godina
pokušavam da ustanovim u čemu je stvar. Vjerojatno sam se
takav rodio«.
»Sranje«, odbije Warden. Zatim otpije iz boce i pogleda ga
poput sove. »Kažem ti da je to konjsko govno. Cisto, bistro i
nepatvoreno konjsko govno. Ne slažeš se sa mnom? Hajde,
reci da se ne slažeš!«
»Ne znam«, tužno će Prew.
»Konjsko govno, kažem ti«, naglasi Warden. »Nitko se takav
ne rađa. Pogledaj mene. Na, popij malo«.
On lukavo pogleda Prewitta, dok je ovaj pio. »Nije li ovaj
svijet posran?« upita. »Ti si pošao ravno u zatvor, a ja sam
pošao ravno prema tome da mi jednog dana oduzmu čin. Sad
obojica sjedimo usred te šugave ceste. Što će biti, ako dođu
kakva teretna kola i ako nas pregaze?«
»To bi bilo strašno«, odgovori Prew. »Onda bismo bili mrtvi,
zar ne?« On osjeti kako se whisky u njem maglovito i eksplo-
zivno smiješao s onim drugim whiskyjem, onim Andyjevim. koji
je već otprije ondje. Mrtvi, pomisli, mrtvi, mrtvi, mrtvi.
»I nikom ne će biti do tog baš ništa stalo«, nadoveže
Warden. »Za nama čak ne će nitko plakati. Lijepi izgledi. Bit će
bolje da ne ostaneš ovdje sjediti. Bit će bolje da ustaneš i siđeš
sa ceste«. 538-

»A ti?« upita Prew vraćajući mu bocu i gledajući niz žutu

cestu, ne dolazi li kakav kamion. »Tvoj život ima više smisla od
moga. Moraš se skrbiti za svoju prokletu četu«.
»Star sam«, reče Warden i gucne iz boce. »Ništa ne smeta
ako crknem. Moj život leži iza mene«, nastavi on, »posve izi
mene. Ali ti si mlad. Tvoj život još leži pred tobom«.
 »Ali u njemu nema ničega, čemu bih se mogao veseliti«, tvr-
doglavo će Prew. »Tvoj život je, naprotiv, važan. Sam Hitler je
rekao da bez podoficira ne bismo imali vojsku. A vojsku
moramo imati, zar ne? Što bi počeli svi oni Culpepperi, kad ne
bismo imali vojske? Ne, dragi moj«, tvrdoglavo će on, »ti
moraš ustati a ne ja«.
»Ne, dođavola!« zaurla Warden. »Moj život je prošao. Ja
sam starac. Za pet godina bit ću isti kao i stari Pete. Mene ne
možeš razumjeti. Ti moraš ustati«.
»Ne«, ustrajao je Prew. »Ti ćeš ustati«.
»Ja to nikako ne ću učiniti!« viknu Warden.
»Onda ne ću ni ja. Ostat ću ovdje dok god budeš ti tu
sjedio. Bogami. Ne ću dopustiti, da se ubiješ!«
Warden mu pruži bocu. »Ti si lud, mali«, prijazno reče. »Lud
si. Ne možeš spasiti ovakvog starca kao što sam ja. A takav
mladić kao što si ti ima toliko toga, zbog čega može živjeti. Bila
bi to sramota, bogami, prava sramota. Molim te, mali, molim
te, ustani. Učini to zbog mene, kad već ne želiš misliti sam na
sebe«.
»Ne, dragi moj«, hrabro će Prew. »To Prewitt ne će učiniti.
Prewitt još nikad nije napustio prijatelja u nevolji. Ostat ću do
kraja«.
»Zaboga, što sam učinio?« zaurla Warden. »Što sam to
učinio?«
»Nitko se ne brine za nas«, reče Prew, »nitko ne žali za nama.
Dođavola s time. Bit će bolje da umrem!« Suze mu na- vriješe
na oči i zastriješe Budhu Wardena, koji je prekrštenih nogu sjedio
pred njim.
»I ja«, jedva izusti Warden. Zatim se uspravi i isprsi se.
»Onda ćemo obojica umrijeti. To je i onako bolje, to je tragič-
nije. Kao u pravom životu«.
»Ja i onako ne bih mogao ustati,
539-
mislim«, pospano će Prew.
»Ni ja«, kimnu Warden. »Prekasno je. Zbogom, Prewitt«.
»Zbogom, Warden«.
Oni si svečano stisnuše ruke. Hrabro progutaše suze na ra-
stanku, nedostojne muškaraca i uspraviše se, kao vojnici
ponosno buljeći u žutu prugu ceste, po kojoj će se približiti
sudbina.
 »Htio bih samo da znaš«, javi se Warden, »da još nikad
nisam imao boljeg prijatelja«.
»Ni ja«, odvrati Prew.
»Ne trebam poveza preko očiju«, prezirno će Warden i za-
baci glavu. »Misliš li da smo djeca? Zadrži taj povez i obrisi
njime guzicu, kujin sine«.
»Amen«, kimnu Prew.
Onda si ponovo svečano stisnuše ruke, po posljednji puta
po- dijeliše posljednji gutljaj iz Wardenove boce, baciše bocu u
korov i opet se uspraviše, a zatim tiho izgubiše svijest i mirno
zaspaše.
Kad je Weary Russell u dva sata noću dojurio cestom,
drndajući na svojim kolima za prijevoz oružja, da Wardena
odveze kući, oni su još uvijek ležali ispruženi usred pošljunčene
ceste.
Weary naglo zakoči. Malo nestabilno vozilo stade klizati po
dubokom šljunku. Weary se morao očajnički boriti da spriječi,
da mu kola ne kliznu postrance u grabu. On ih zaustavi po
prilici tri metra pred Wardenovim nogama. Zatim izađe i za-
gleda se u njih.
»Isuse!« prestrašeno šapne. »Isuse Kriste!«
Warden je bio posve bez svijesti. Spavao je mirnim i sretnim
snom. Tresući Prewitta uspio je da ga djelomice povrati u život.
»Diži se! Probudi se, prokletniče! Ti ludo pseto! Diži se,
mene ne možeš prevariti. Znam, da nisi mrtav. Moraš mi
pomoći da ga natovarim na kola, da bih ga mogao odvesti u
zapovjedništvo čete. Ako Dinamit ikada dozna za to, on će ga
odmah degradirati«.
»Dinamit ga uopće ne može degradirati«, nesigurno promuca Prew.
»Tako? A zašto ne?«
»Dođavola, ne može«, porugljivo
540-
će Prew. »Koga će posta-
viti za četnog starješinu?«
»To ne znam«, zamišljeno će Weary. »Možda bi mogao —
ah, dovraga s tim glupostima!« zareži on. »Pomozi mi da ga
natovarim. A što biste vi proklete budale učinili, da je došao
netko drugi? Mogao sam vas posve lako obojicu pregaziti«,
ljutio se on. »Diži se, hoćeš li?« mrzovoljno zamoli. »Pomozi mi
da ga natovarim!«
»Imaš pravo«, odlučno će Prew. »Ne bih htio da se mom
prijatelju Wardenu bilo što dogodi«.
»Tvom prijatelju?« upita Weary, ljuteći se i čudeći se. »Jesi li
rekao tvom prijatelju?«
»Dobro si me razumio«, ogorčeno će Prew. »Rekao sam
mom prijatelju Wardenu. Što sam drugo i mogao reći? Rekao
sam da ne bih htio da se mom dobrom prijatelju Wardenu bilo
što dogodi. Posve si me dobro razumio«.
Weary ga obuhvati rukom i Prew se mučno uspravi. »A gdje
je on? Oh, eto ga. Pusti me. Sa mnom je sve u redu«, nastavi.
»Red, kasnije ćemo razgovarati. Pomozi mi da svog prijatelja
Wardena utovarim u tvoj posrani kamion. Moram se pobrinuti
za njega, razumiješ li? Moram paziti na Wardena. On je najbolji
posrani vojnik u četi, apsolutno najbolji«. Prew se prekinu i za-
misli se. »On je uopće jedini pravi vojnik u cijeloj četi«, doda.
Weary ga ispusti i s izrazom odvratnosti stane promatrati,
kako je Prew zateturao prema usnulom Wardenu, kako se sa-
gnuo nada nj, da ga prihvati i kako je pao na njega.
»Ah«, reče Prew, »pijan sam.«
»Ne pali«, mrzovoljno će Weary.
Zatim mu pomogne da se opet uspravi. Uspjelo im je, da
mlohavo tijelo teškog muškarca, koje im je klizalo iz ruke
poput jegulje, na pol odnesu, a na pol odvuku do teretnih kola.
Dva puta su ga ispustili. Warden je svaki put pao kao kamen.
Konačno su ga uz mnogo uspinjanja, dizanja i navlačenja
utrpali u kola. Čim je bio u kamionu, on otvori oči, pa im se
541-
obojici lukavo naceri. »Je li to Russell?« promrmlja pletući
jezikom.
»Da-a, Russell, guvernanta«, nezadovoljno će Weary.
»Čuj me, Russell«, javi se Warden. »Htio bih da nešto učiniš,
razumiješ li, htio bih da nešto učiniš«.
»Tako?« porugljivo će Weary. »A što?«
 Warden se na pol uspravi i ogleda se. Prewitt je opet
spavao, ležeći ispružen na pratiočevom sjedalu.
»Kažem ti«, prigušeno šapnu Warden. Zvučalo je kao huk-
tanje lokomotive. »Htio bih da tog čovjeka odvezeškući u
njegov logor«.
»Lijepo«, umorno će Weary, »ali prestani da govoriš tako i
da se gradiš da si pijan. Već si me jednom nasamario, pa sam
pomislio da si u besvijesti i odvukao te na kola. Ti nisi pijan.
Manje si pijan od njega«.
Warden se nasmije. »Jesam li te nasamario, što?« zahihoće
on. »No to nije sve. Kad ga dopremiš kući, reci njegovom de-
žurnom desetaru, da je četni starješina oslobodio Prewitta ove
noći od službe, jer je pomogao četnom starješini na njegovim
privatnim izviđanjima«.
»To ne možeš učiniti, starješino«, začuđeno će Weary.
»Sto ja ne mogu učiniti?« upita Warden. »Pa ja sam već
učinio. Cuo si što sam rekao. Nisi li?«
»Dakako«, odgovori Weary, »ali... «
»Nema nikakav ali«, divlje će Warden. »Učini ono što sam ti
zapovjedio. Jesam li ja četni starješina ili nisam?«
»Jesi«.
»Možda ne znaš kako se stiče čin vojnika prve vrste? Kod
mene ne postoji nikakav ali. Učini ono što ti kažem«.
»U redu, starješino. Ti, međutim, tražiš prokleto mnogo za
ušljivi čin vojnika prve klase«.
»Dođi ovamo«, reče Warden i zgrabi ga za ruku. »Zar ne
znaš, Weary, da se moramo brinuti za tog čovjeka«, šapnu on.
»On je najbolji posrani vojnik u cijeloj četi«. On zastane i
zamisli se. »On je uopće jedini vojnik u cijeloj četi«, popravi se
on.
»Što je to?« upita Weary. »Zar sam ja to nagazio na neko
društvo za uzajamno potpomaganje?«
»Moramo se brinuti za njega, dokle god možemo, razumiješ
li?« uporno će Warden. »Možda ne će više dugo biti kod nas,
ali dok je kod nas, jednostavno se moramo brinuti za njega«.
»U redu, starješino, u redu«, odvrati Weary. »A sad se opet
ispruži i spavaj!«
»To je važno!« reče Warden. »Ti to ne znaš. Veoma je
važno«. 542-
»Dobro«, odgovori Weary. »A sad, zaboga, spavaj«.
»Hoćeš li mi to obećati?« upita Warden.
»Hoću«, umorno odvrati Weary. »Obećajem ti. A sad
spavaj«.
»Onda dobro«, zadovoljno će Warden. »Samo nemoj zabo-
raviti. Veoma je važno!« On se ugodno i spokojno ispruži na
prljavom rebrastom drvenom podu kamiona. »Do toga može
naime doći svakog dana«, reče.
 Weary ga pogleda i zatrese glavom, pa podignu stražnja
vrata na kolima i potjera kola pošljunčenom cestom prema lo-
goru, vozeći dva pijana čovjeka, koji su obojica smušeno i pi-
jano umišljali sebi, da su jednom u snu, negdje nekad i na
nekom mjestu uspjeli da na čas dotaknu neku drugu ljudsku
dušu i da je razumiju.

TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Dogodilo se istoga dana kad su se vratili iz Hickama. Stvar

je ionako već dugo vremena ležala u zraku, tako, da su već svi
to od srca željeli. Svi su to i očekivali. A kad je konačno došlo
do toga, pokazalo se, da je stvar tako zapletena i komplicirana,
da gotovo nikome nije pružila nikakvu zadovoljštinu, a naj-
manje Prewittu,
Prewitt je te večeri nakanio otići u Maunalani Heights. Bili su
stigli kasno popodne jučerašnjeg dana i istovarili kamione, pa
se latili posla i do kasno u noć bili zabavljeni čišćenjem svoje
osobne opreme. Ribali su platnene dijelove, sapunom trli
kožne dijelove, i četkicom za zube čistili ljepljive puške. Tu vrst
posla nije nitko volio. Cio naredni dan bio je zatim posvećen
čišćenju četne opreme, poljskih kuhinja, šatorskih krila, pira-
midnih šatora, oficirskih šatora i svih predmeta, koji su za opću
smotru morali da budu čisti i u redu.
Na svačije iznenađenje stajao je vojnik prve klase Bloom s
ostalim članovima boksačke momčadi na verandi i promatrao ih
kad su se dovezli. Ispostavilo se, da je Bloom tjedan dana
ranije bio otpušten iz podoficirske škole. Kako se govorilo,
Bloom je bio prozvan iz stroja da vodi gimnastičke vježbe. Prvu
vježbu započeo je zapovjeđu. »Diž'te noge na ramena!« Vod
kandidata odmah se raspao u nerazrješivi metež urlajući od
smijeha. Blooma vra- tiše natrag u stroj i još isto popodne
otpustiše ga iz škole.

543
 To je bila divna novost za prljavu četu, koja se upravo vratila
s divljine poljskih vježbi. Stranka protivnika sporta nije se
žacala da s najvećim užitkom upozorava na rezultat Dinamitove metode,
da unapređuje boksače trulih tikvi. Stranka sportaša suzbijala je taj
argumenat .ističući kadidata Malleauxa, novog boksača perolake
kategorije, koji ne samo što je ostao u podoficirskoj školi, već je
bio i najbolji u svom tečaju. Bloomov slučaj bio je samo obična
iznimka. A osim toga čovjek nije trebao da prođe podoficirsku
školu, da bi bio dobar podoficir.
Sam Bloom je tumačio svakome, koji ga je htio da sluša, da
je pravi razlog njegovu otpustu ona istraga protiv homo-
seksualaca u gradu. Međutim, malo ih je htjelo da ga sluša.
Spominjanje te istrage izazvalo je samo smutnju, a osim toga
je ona druga pripovijest bila mnogo prikladnija da se pripovi-
jeda. Grupa protivnika sporta ga i onako nije nikada voljela, a
sad su i sportaši smatrali, da je on naškodio njihovom dobrom
glasu, pa više nisu suosjećali s njim.
Cijelo prvo popodne za vrijeme istovarivanja i veći dio na-
redna jutra za vrijeme radne službe šetao je Bloom od jedne
skupine do druge, pokušavajući ratoborno da razjasni svoj po-
ložaj. Bloom nije bio s njima na vježbi, pa nije pripadao ni
jednoj od radnih skupina. Toga dana nije trebao ni trenirati, jer
su uvečer imale početi prve četne borbe. Bloom je bio po-
stavljen kao borac, pa je zato imao slobodan dan, da se
odmori. I tako je toga dana imao dovoljno vremena, da se bavi
svojim vlastitim brigama i da tvrdi da je nevin.
Bila je to Bloomova prva borba u srednjoj kategoriji. Ove
godine je imao pravo da se bori samo u četnim borbama, jer
se u Bowlu borio u poluteškoj kategoriji. Da bi reducirao
težinu, morao se tri dana hraniti samim Horlickovim mliječnim
sladnim tabletama, a osim toga trenirati i trčati u trenirki sa
dva pulovera i u vojničkoj kišnoj 544- kabanici. U tom je uspio, ali je
bilo loše po njega, što je bio tako uzbuđen.
No ipak se žestoko trudio, da dokaže svoju nevinost. To mu
nije mnogo koristilo. Isto je tako mogao i da se odmara. Kamo
god bi stigao, svuda ga je već prestigla ona druga pripovijest,
leteći na krilima govorkanja, bržima od nogu bilo kojeg
čovjeka.
Svima je govorio, da će svoj slučaj prepustiti kapetanu Hol-
mesu. Dinamit je bio prevelik čovjek, a da bi na njega moglo
da djeluje opako brbljanje. Bloom je imao povjerenja u
kapetana Holmesa. Bio je spreman da se okladi sa svakim
pojedincem, uz jednake uvjete, da će ga kapetan Holmes ipak
unaprijediti u čin desetara. No sve to nije pomoglo. Svaki put,
kad bi se krupna masa njegova tijela pojavila na vidiku, netko
bi podigao pogled s posla i zaurlao: »Miiir-no! Noge na
ramena, naaa ... prijed!«
Rano popodne morao se konačno odreći svog nastojanja.
Otišao je u kinematograf broj 1 na matineju. Bio je silno
uzbuđen i nervozan. Kino je prikazivao film Boksač i dama s Clark
Gableom.
Veoma je nužno trebao mir i odmor, jer je te večeri morao
boksati.
Prew je bio dodijeljen onome odjelu, koji je čistio kuhinjska
prikolica. Kad se pojavio Bloom, nije Prew sudjelovao u općoj
zabavi. Nije mu bilo doduše krivo, što Blooma nisu unaprijedili,
ali sve u svemu bilo mu je to svejedno. Želio je jedino da
uzmogne poći k Almi. Prošla su već dva tjedna, otkad je po-
sljednji put bio ondje. Nije htio da promatra boksanje, a osim
toga je bilo i taktičnije da mu ne prisustvuje.
Kuhinjska prikolica stajala su u ulici njihove čete. Vojnici su
izvukli podne daske ispod hladionika i naslonili ih o bok kola, da
bi im mogli oribati unutrašnjost. Jedan je od njih mlazom vode
čistio podne daske. Kad to bude obavljeno preostat će im samo
još da očiste sanduk za kruh na drugom kraju kola i da onda
sve dobro operu i vanjsku stranu kola otaru krpama, pa će posao
biti obavljen. Kad je Bloom otišao u kino, posao je već bio u toj
fazi. Gledali su za Bloomom, koji je odlazio praćen poklicima:
»Miiir-no! Noge na ramena, naaa ... prijed!« Znali su kamo odlazi.
Čovjek je uvijek u krugu od pedeset metara mogao znati, kamo
Bloom upravo polazi. Zatim nastaviše radom.
Radili su i u času, kad su se545-
Champ Wilson i Liddel
Henderson s još nekoliko drugih boksača vratili s treninga u
pukovskoj vježbaonici. Vodnik Wilson i ostali boksači također
nisu sudjelovali u vojnoj vježbi, a isto tako nisu bili dodijeljeni
ni jednoj od skupina, koje su se zabavljale čišćenjem. Vodnik
Henderson nije bio boksač, pa ipak nije otišao na poljske
vježbe, jer je morao da ostane uz komoru i da se brine za
kapetanove konje. Otpratio je Wilsona u vježbaonicu, da bi ga
gledao kako trenira. Baš je Henderson stjerao Bloomovu kuju,
koja se nedužno motala oko radnih skupina, u neki kut, i
predložio da se malo našale i da pomognu velikom policijskom
psu čete F, da je opaše.
»Siromašni stari policijski pas je puna dva tjedna uzalud
njuškao oko nje. Već je vrijeme, da nešto i dobije«, naceri se
vodnik Henderson. Imao je reski glas i govorio je otegnutim,
pjevajućim teksaškim naglaskom. »Onaj prokleti Bloom će se
lijepo začuditi, kad mu njegova stara Lady odjednom okoti
same male policijske pse!«
»Nikad nisam mogao trpjeti tog kujinog sina, tog Blooma«.
mrko će vodnik Wilson kleknuvši da pridrži prednje noge Blo-
omove kujice. Vodnik Wilson je sve govorio oštrim glasom bez
obzira na to, da li se nalazio u boksačkom ringu ili izvan njega.

546-
Vodnik Champ Wilsom bio je mrki momak. To je i morao biti. On je
bio prrak lake kategorije cijele havajske vojne oblasti. Ovakva čast
vuče za sobom i neke obaveze. Mrko je držao La- dyne prednje
noge.
Na cijelom kasarnskom krugu' nalazili su se raštrkani vojnici,
koji su radili ili besposličarili. Nekoliko skupina na trijemu
pokušavalo je da urede i dotjeraju cijevi mitraljeza na hlađenje
vodom. Leva je odredio, da se to izvrši danas, kad i onako rade.
Druge skupine vojnika radile su na cesti i kod limenki za smeće i s
one strane ceste u kasarnskom krugu oko šatora, Uskoro se
oko Hendersona i Wilsona okupi velik broj vojnika, davajući im
savjete i podstrekavajući ih.
Bloomov pas bio je mali mješanac s nešto terijerske krvi. Po
svakom garnizonu skiću se psi bez gospodara, jer ih uvijek svi
hrane, da bi ih smjeli gladiti. No Bloom je želio da ima svog
vlastitog psa. Tu kujicu, koju je nazvao Lady, pokupio je u
garnizonskoj pivari i doveo je sa sobom kući. Savjesno je u ku-
hinji moljakao od kuhara otpatke, premda bi oni i onako hranili
kujicu, da je smiju gladiti. Bloom je tako mogao da je sam
hrani triput dnevno i da stekne svu njezinu naklonost. Isto je
tako savjesno, ali s još većim žarom, koji se umalo nije ras-
plamsao u upravo povrijeđeni gnjev, tjerao sve pse, koji bi za-
lutali na područje njegove čete. Veliki policijski pas susjedne čete
F bio mu je specijalan neprijatelj.
Cijela se pripovijest razvila u jednu od najvećih šala u četi. A
sama Lady, skroman i preplašen goli svežanj živaca, noseći rep
uvijek povijen među noge, nije umjela da sebi pomogne. Nije
imala ni najmanjeg razumijevanja za vojničko držanje, pa je
postrojena četa upravo uživala promatrajući Blooma, kad bi se
derao na Lady, proklinjao je i prijetio joj se, kad bi svakoga
jutra dršćući, povivši rep između nogu, pokušavala da pođe za
četom na vježbalište.
Lady nije više bila djevica. Bilo je jasno da njezin moral ni-
pošto nije više na višem stupnju od morala ostalih kuja i da se
ni izdaleka u toj mjeri ne protivi prijateljstvu policijskog psa,
kao što se protivio Bloom. No sad je bila sva zaplašena.
Policijski je pas bio doduše spreman da izvrši ono, što su od
njega očekivali, ali on je bio za nju prevelik, pa nije mogao da
uspije bez njezine suradnje. Lady, međutim, nije htjela da
surađuje. Ona bi uspravno mogla stajati ispod njegova trbuha,
a da ga i ne dodirne. Sad se tako skvrčila o zemlju, koliko god
joj je to vodnik Henderson do-
35 Odsada do vječnosti

548-
puštao. Vodnik Wilson je mrko držao njene prednje noge dok je vodnik Henderson
pokušavao, da joj podigne stražnji dio tijela.
Policijski pas je skakao uzbuđeno lajući i uzalud mahao ša-
pama. Skupina gledalaca je bučila i davala sve nove i nove sa-
vjete. Svi su bili uvjereni, da Wilson i Henderson pokušavaju
čestito podvaliti Bloomu. Lady poče štektati, cviljeti i trzati se
tako, da su oba vodnika morala napeti svu snagu, da je uopće
zadrže. Car novosti je izblijedio. Odjednom cijela ta stvar i nije
više bila tako šaljiva. Mnoštvo se poče razilaziti natrag na po-
sao, pomalo nesigurna pogleda i posramljeno^ Vodnik
Henderson još uvijek nije htio da popusti. Lica nekolicine koji
su ostali, dobiše poluposramljen poluradoznao izraz. Vodnik
Henderson još uvijek nije htio priznati, da je poražen.
Prew je neko vrijeme šutio. Stvar ga se nije ticala, a ni pas
nije bio njegov. Neka se Bloom sam brine za svoje prokleto
štene. No u njemu se skupilo toliko toga, da je stigao upravo
do one točke zasićenosti, od koje se dalje više nije išlo i kod
koje čovjek jednostavno treba neki povod, i koja upravo traži
neki povod.
Promatrao je ljude: one, koji su otišli posramljena lica, i one
koji su ostali požudnih lica, na kojima se ipak osjećala svijest o
krivnji — sve te Champ Wilsone i te kradljivce pasa Hender-
sone koji nisu nikada sudjelovali u nekoj vojnoj vježbi. Sve ih je
mrzio, mrzio ih je istom onom divljom i neugasivom mržnjom,
kojom je mrzio i Blooma i Bloomova prokletog slinavog psića.
On ostavi poljsku kuhinju i prijeđe prijeko, laktima sebi
probije put kroz skupinu napola požudnih, napola nesigurnih
lica, pa čvrsto udari dlanom otvorene
549- ruke Hendersona o rame.
Henderson je klečao i naprezao se da obuzda Ladyn stražnji
dio tijela, koji se praćakao. Sad se prevrnu natraške, i pritom
ispusti psa, da se dočeka rukom na zemlji.
Oslobođena zahvata, Lady strugnu. Wilson je nije uspio za-
držati. Ona poleti preko kruga, a policijski pas se natisnu u
stopu za njom. Ona se jednom okrenu, zareži i ugrize ga u
rame. Poslije toga trčao je za njom u malo većem razmaku.
»Dovraga, šta ima to da znači?« upita vodnik Henderson.
»To znači da ja ne mogu da gledam, kako se netko vlada
kao da je još veći kujin sin, nego što u stvari jeste«, odvrati
Prew. »Gubi se natrag u tvoju staju k tvojim prokletim
konjima«.
Vodnik Henderson se naceri, nemarno se nasloni na lakat i
stavi desnu ruku u džep, »Što je, Prewitt? Imaš li slab želudac? Ili
zar si odjednom postao fin kao djevojčica?«
Prew je promatrao ruku, koja je u džepu nešto opipavala,
kao da to miluje. »Nemoj da izvlačiš nož na mene, kujin sine«,
reče, »ili ću te ubiti njime«.

S lica vodnika Hendersona nesta osmijeha, ali vodnik

Wilson, uvijek hladan, stajao je već uza nj i pomagao mu da
ustane. :;Dođi, Liddell«, reče mu umirujući ga. Držao ga je za
desnicu i povukao ga prema kasarnama.
»Jednog ćeš dana otići predaleko, Prewitt«, odjednom
dreknu Henderson, »a onda ću ti to tvoje prokleto srce iščupati
iz grudi!«
»Kada?« upita Prew.
»Jezik za zube, Liddell!« mrko zapovjedi Wilson. »Bit će
bolje, Prewitt, da se naučiš da radiš glavom«, hladno će Prewu.
»Jednom ćeš zapasti u takvu kašu, iz koje se više ne ćeš izvući.
U našoj jedinici i onako nema mnogo ljudi, koji te vole«.
»U ovoj jedinici i onako nema mnogo ljudi, do čije mi je
sklonosti stalo«, odvrati Prew.
Wilson mu ne odgovori. Odveo je bijesnog Hendersona, koji
550-

mu se nije opirao, u prostoriju za dnevni boravak, blago ga

tap- šajući po ramenu. Prew se vrati svojoj prikolici. Ljudi se
razi- đoše i vratiše se na svoj posao. Bili su malo razočarani, što
im je izmakao sukob, koji bi se možda mogao razviti u
pristojnu tučnjavu. Prew nije bio siguran, je li se on sam
razočarao ili nije. Uz prikolicu ne reče mu nitko ništa. Očito su
svi već čuli da sam krajnje razdražen, mrko pomisli Prewitt.
Ostatak popodneva prođe, a da nitko i ne spomenu tu upa-
dicu. Bila je gotovo već zaboravljena, kao i tisuću drugih malih
upadica, iz kojih malo da se ne porode tučnjave. Zapravo stvar
i ne bi imala nikakvih posljedica. Tim bi bila završena, pa bi
tako i bilo, da vojnik prve klase Isaac Bloom nije opet oživio
stvar kod večere.
Za večeru su bile pržene hrenovke i sasjeckano meso,
jednako dobro kao i u prvorazrednoj restauraciji, a ujedno su
time iskorišteni krumpiri, koji su preostali od ručka. Kao prilog
bile su zelene mahune, a krupne konzervirane breskve
razrezane popola u soku kao desert. Večera je bila dobra i
razgovor je započeo tek kad su ispražnjene zdjele i tanjiri. Prew
je upravo promatrao posljednji okrajak svoje hrenovke. Imala
je malo prigorenu tamnu kožicu. On ga stavi u usta i opazi,
kako je Stark izašao iz kuhinje 1 pošao prema stolu, za kojim su
sjedili vodnici, da bi popio kavu, Popušio cigaretu i malo se
porazgovorio. Potkošulja mu je bila natopljena znojem, znoj
mu se ljeskao na snažaim rukama i ramenima i kapao mu sa
dlaka ispod pazuha. Prew je volio Starka. toplo ga je volio,
veoma ga je volio. Stvarno je Stark bio jedini čovjek u cijeloj
četi, do kojega mu je bilo stalo. Možda i Warden. Ne, Warden
nije, taj podmukli kujin sin. Možda Andy i Petko. I Maggio. On
proguta ostatak mesa i pripali cigaretu, a dim ga opeče na još
slanom jeziku. Zatim doda k tome okus kave.
U istom trenutku prenese Bloom svoj tanjir preko stola i
sjede nasuprot Prewu. Razgovor oko njih posta tiši i ispuni se
iščekivanjem.
»Htio bih da ti zahvalim, Prewitt, što si se zauzeo za mog
psa, dok mene nije bilo ovdje, da pripazim na njega«, viknu
Bloom.
»Nema na čemu!« odvrati Prew i posegnu za svojom ša-
licom kave.
»Izvoli!« viknu Bloom, pa dohvati
551- kovanu posudu za kavu i
napuni Prewovu šalicu. »Uvijek se znade, tko ti je pravi
prijatelj«, viknu on. »Po načinu, kako netko postupa sa
životinjom, uvijek se može razaznati, kakav je čovjek. Zaista
sam tvoj dužnik«.
Prew i ne dirnu kavu. »Ništa mi ne duguješ, Bloom«.
»Oh, dugujem ti!« prodere se Bloom.
 »Oh, ne, ne duguješ mi baš ništa«.
»Ali ja sam jedan od onih ljudi, koji plaćaju dugove«.
»Tu istu stvar bih ja učinio i za bilo kojeg drugog psa. Jed-
nostavno ne mogu gledati, kako neki kujin sin muči životinju.
Meni je prokleto svejedno, čija je to prokleta životinja«, nastavi on.
»Zapravo i nisam znao da je to tvoj pas«, slaže Prew, pro-
matrajući Blooma kroz dim cigarete, što ga je upravo
izdahnuo.
»Ali svatko zna, da je to moj pas«, usprotivi se Bloom.
»Ne, ne zna svatko. Ja na primjer, nisam znao. Da sam to
znao, ne bih ništa poduzeo. Ti mi, dakle, ništa ne duguješ.
Samo jedno te molim, da mi ne dolaziš u blizinu«. On ustane i
podigne svoja jedala sa stola. »Do viđenja, Bloom«, reče.
Opći razgovor, koji se ponovo razočarano poveo iznad šalice s
kavom i iznad cigareta, posta opet tiši, kao da je netko za- vrnuo
pojačalo na radiju.
»Bogami«, reče Bloom. »Zar se tako postupa s drugom, koji
želi da se zahvali?« On također ustane, pa naglašenom gestom
pokupi svoja jedala sa stola. »Došao sam samo zato ovamo, da
ti se zahvalim, Prewitt. Sigurno nisam došao zbog toga, što bi
me nešto ovamo vuklo.«

552-
 »No, dakle, ja ne želim tvoje posrano zahvaljivanje«, od-
govori Prew. »Sto kažeš sada?«
»Ha«, odvrati Bloom, »nije li to smiješno? Dovraga, a tko si
ti? Engleski kralj? Zidove napadaju uvijek samo oni najgori ljudi«.
,
»Što zapravo hoćeš?« upita Prew. »Da me vrijeđaš?«
»Zar smo te možda ja i moj pas molili za pomoć?« zaurla
Bloom. »Ne, to nismo učinili! Drugi put izvoli, dakle, počekati,
dok te ne pozovemo. Ja i moj pas ne trebamo tvoje proklete
pomoći, kujin sine. U buduće ostavi na miru mene i mog psa«.
Prew je bio položio tanjir na stol, ali šalicu je još uvijek držao u
ruci. Sa'd je baci. Teška šalica bez ručke pogodi Blooma , usred
čela. Bloom zatrepće očima i namršti čelo. Šalica pade na
betonski pod, i zakotrlja se, a da se nije razbila: nehajna, rav-
nodušna, neprobojna.
Stark stane između njih, prije nego što su se mogli pogra-
biti. Cigareta je još uvijek visjela u njegovim nepokretnim
ustima, koja su izgledala kao da se kane nasmijati, kao da kans
zaplakati, kao da se kane nekom narugati. On bokom zaustavi
Prewa i gurne Blooma u prsa.
»Ne u mojoj blagovaonici« zareži on. »Ako se hoćete tući,
tucite se vani na travi. Nitko se ne će tući u blagovaonici! Ona
je za jelo i jedino za nj, tako mi boga!« ponosno će on. »Imao
si sreću, Prewitt, da nisi razbio šalicu, jer bi te to inače
narednog isplatnog dana stajalo deset centi«.
Bloom se ogleda po prostoriji. Na čelu mu je bila mala
crvena mrlja. »Hoćeš li izaći sa mnom?« upita on.
»Dakako«, odgovori Prew, »zašto ne bih? Naprijed!«
»No«, porugljivo će Bloom, »na što onda čekaš? Jesi li se
prestrašio ili što je?« On pođe prema vratima, raskopčavajući
putem košulju. Prew izađe za njim kroz vrata preko ceste u
kasarnski krug, na kojem su još uvijek stajali šatori, što su ih
popodne razapeli. Iza njih se iz blagovaonice radosno
naguraše svi ostali. Iz ostalih blagovaonica i s drugih trijemova
dotrčaše također vojnici, kao da su doznali za sukob, prije

553*"
nego što je izbio, kao da su samo čekali da uzmognu dotrčati.
Načiniše oko n.iih velik krug. Bloom je još uvijek bio zabavljen
svlačenjem košulje. Ukazaše se njegova silna prsa, bijela poput
mlijeka i okrugla poput bačve. I Prew skine košulju.
Borili su se sat i pol. Kad je borba započela bilo je pola šest i
još nije bilo tamno. Prva boksačka borba u četnim natjecanjima
trebala je započeti u osam sati. Bloom je imao da sudjeluje tek
u glavnim borbama i nije trebao da nastupi prije deset
ili pola jedanaest. Njih su se dvojica još uvijek borila, kad je
posluga u dvorani za gimnastiku bila već zaposlena time, da na
podijumu paviljona za glazbu podigne boksačko kolo.
Postojao je samo jedan način borbe s Bloomom. Morao si
boksati s njime. Bloom je već od prošlog prosinca skoro stalno
trenirao i trbuh mu je bio tvrd kao kamen. Glava mu je i onako
uvijek bila tvrda kao kamen. Da se nije toliko bojao, da će biti
pogođen, mogao bi začas svršiti s Prewom. I onako Prew ne bi
uopće imao ni sjenu izgleda u pobjedu, da nije raspolagao
van- rednom prirođenom brzinom, koju je kasnije u Myeru
razvio u posve osobni stil. Pa ipak je već nakon deset časaka
morao da dade sve od sebe, da uzmogne izbjeći Bloomovim
udarcima, toliko je bio izvan svake forme.
On je, doduše, mogao pogoditi Blooma, kako god je htio,
ali čak ni snaga njegovih udaraca, vanredna za tako laganog
čovjeka, nije bila dovoljna da ma i smete Blooma. Nekoliko
puta udario je savijenom ljevicom Blooma u želudac, no onda
je prestao da to čini. Na to odluči, da ljevicom obradi Bloomov
nos. I zaista, prvi čvrsti udarac ljevicom, što ga je uspio
smjestiti, slomio je Bloomu nosnu kost. Osjetio je pod šakom
kako je kost popustila i znao je da je slomljena. Pa ipak Bloom
nije gotovo ni krvario. Iz nosa mu je procurila svega tanka nit
krvi, ali je i ona ubrzo prestala. To je bio sav učinak udarca. Po
prilici pet sekundi bile su Bloomove oči pune suza i lice mu je
na trenutak izgledalo ošamućeno, ali čak mu nije natekla ni
gornja usnica. Bilo je kao da netko pokušava oboriti bika
udarcem šake.
Prew nastavi da nišani u nos, ali Bloom stane da
upotrebljava vješti trik. Svaki put554- bi se sagnuo poput Artura
Godoya, tako da je većina udaraca ljevicom prešla iznad
njegove glave. Onda bi, uspravivši se, odgovarao desnim
krošeom. Prva dva ili tri puta mogao bi Bloom udarcem
savijene lijeve ruke u želudac rastrgati Prewa u komade. No taj
udarac nije došao i Bloom bi neprekidno iznova napadao
desnim krošeom. Nakon prvih nekoliko udaraca opazi Prew da je
Bloom, saginjući se, podizao ljevicu dosta prema desnoj strani
lica i time otkrivao lijevu polovicu lica. Zato Prew markira
ljevicom, a zatim udari izravnim udarcem desnicom prema
nezaštićenom dijelu lica. Prvih nekoliko udaraca promašiše, ali onda
uspije Prewu pogoditi ravno ispod Bloomova lijevoga oka. To će
za Blooma značiti natučeno oko. no i to je bila slaba utjeha, jer
čak ni taj udarac nije nimalo smeo Blooma. Bilo je kao da
pojedinac čovjek pokušava udarcem prevrnuti automobil.

555-
 Kad se Bloom idući put sagnuo i Prew naglo udario desnicom,
pognu Bloom glavu i Prew ga s punom snagom pogodi po
lubanji. Osjetio je kako mu je jedan od članaka na prstima otišao
dovraga. Nije bio slomljen, već samo uganut, ali i to je bilo
dovoljno. Bloom se iz svog pognutog stava uspravi, cereći se
od uha do uha. Tako je Prew morao da odustane od udarca
desnicom. Iznova je počeo obrađivati Bloomov nos ljevicom.
Desnicu je zadržao u rezervi, da njome eventualno udari
Blooma po Adamovoj jabučici. Drugo mu nije preostalo. Bilo
je, kao da obilazi oko neke kuće i da pokušava otvoriti sva
vrata, ali sva su vrata zaključana i kao da se konačno sagiba
tražeći kamen, kojim bi mogao razbiti prozor, a onda opazi, da
su kapci zatvoreni. Prew se počeo veoma zamarati.
Mnoštvo, koje se okupilo oko njih i koje je neprekidno raslo,
sjajno se zabavljalo. Nekoliko momaka, koji su sami sebe
imenovali redarima, obilazili su naokolo, zadržavali su ljude i
brinuli se da borci imaju dosta prostora. Bilo je to gotovo kao
u pravoj bok- sačkoj borbi u ringu. Mnogo krvi nije bilo, ali u
tom su se slučaju gledaoci pomirili s time, jer su svi upravo
profesionalnim zanimanjem pratili, kako će Prew riješiti svoju
zadaću. Mogli su da sudjeluju u Prewovim duševnim naporima,
a da se pritom nisu morali izvrći riziku, da ih pogodi Bloom.
Svaki put, kad bi Prew nešto pokušao, bili su veoma radoznali,
kakav će uspjeh postići. Mogao ih je čuti, kako iza njegovih
leđa raspravljaju o njegovim izgledima u borbi, kao da
promatraju pokušaj novog gambita u šahu.
Prewu se silno zamoriše noge. Njegove podlaktice, laktovi i
ramena postepeno su postali veoma osjetljivi od udaraca što ih
je njima morao obraniti. Desnica mu je bila malo natekla.
Bloom je to opazio, pa je od tog časa postao manje suzdržljiv i
započeo da ga žestoko napada. Prew još uvijek nije imao
prilike, da desnicom udari Blooma po Adamovoj jabučici.
Počeo se pitati, hoće li mu se ikada pružiti prilika za taj udarac.
Nije htio da pokuša, prije nego što bude siguran jer njegova
ruka nije mogla da podnese daljnje pogrešne udarce, koji bi
udarili o Bloomovu lubanju.
Bloom ga je sad žestoko napadao, divlje zamahujući obim
šakama i Prew se morao silno napregnuti da mu izbjegne,
pogotovu kad bi ga Bloom pritisnuo o gledaoce. Jednom je u
takvom položaju, natjeravši Prewa na gledaoce, Bloom uspio
da ga pogodi u sljepočicu, ravnim udarcem a ne krošeom.
Prew pade na koljena ravno u gledaoce preko jednoga od njih,
koji je pao pod njim. Osjećao se silno pospanim i silno
umornim. Sve je zvučalo nekako neobično i kao iz daljine. Bilo
mu je strašno teško da ustane, jer mu noge nisu više mogle da
sudjeluju u borbi.

§•1
 Drugom prilikom, znatno kasnije, posrnu preko nečijih
nogu. kad ga je Bloom pritisnuo u gledaoce, i pade, a da nije
bio ni pogođen. Vidio je kako dolazi udarac nogom i izvrnuo
se ustranu. Zgrabio ga je takav gnjev, kakvog dotad još nije
osjetio. Netko se umiješa, odgurnu Blooma i opomenu ga, da
se pošteno bori. U sve gušćem sumraku opazi, da je to bio
Stark. Gledaoci se glasno pridružiše Starku. Nisu htjeli da se ta
boksačka borba, pošto se tako divno razvila, pretvori u divlju
tučnjavu i da im pomuti užitak. Bloom je bio drugog mišljenja.
Kad je Prew opet ustao, Bloom je daleko povukao desnicu,
spreman za udai'ac. Stajao je tako blizu pred Prewom, koliko
su mu to dopustili. Petom svoje teške vojničke cipele Prew
žestoko nagazi na Bloomovo stopalo. Bloom široko otvori usta
da vikne. Desnica mu je još uvijek bila povučena natrag i
spremna da udari, ali Bloom je bio zaboravio na nju. Prew
naglo udari ljevicom i pogodi Blooma usred ozlijeđenog nosa.
Bloom viknu i podigne obje ruke, a Prew ga udari lijevom
rukom u želudac, što je niže mogao, a da baš ne pogodi muda.
Bloom ne zastenje. ali spusti obje ruke, vjerojatno zbog toga,
jer su ga udarac u nos i nagažena noga malo ošamutili. Time
se široko otkrio za udarac desnicom u Adamovu jabučicu i
Prew udari. Vraški ga je zaboljela ruka, ali stvar se isplatila.
Bloom se stade gušiti, uhvati se obim rukama za vrat i prvi put
padne.
Klečeći na koljenima i objesivši glavu, Bloom se i dalje
gušio, gutao i kašljao, hvatao zraka i oprezno opipavao vrat.
Onda mu se lice zacrveni, poprimi grimiznu boju i gotovo
posve pocrni. Bloom se ispruži na zemlju. Zatim povrati večeru,
a onda ustane, još uvijek teško gutajući, i nasrne na Prewa
oborivši glavu poput ovna.
Prew je bio uzmaknuo da mu dade mjesta. Bila je sreća, što
je to učinio, jer da je bio samo malo bliže, ne bi imao vremena
da udari koljenom o Bloomovo lice, okrenuto prema dolje. I
ovako je kost njegova koljena pogodila samo Bloomova prsa, a
tek debeli jastuk njegovih mišića na natkoljenici pogodi
Bloomovo lice i njegov nos. Bloom se izvrnu na leđa, usred
bljuvotina. Nos mu je bio slomljen, ali nije ni krvario ni
natekao. Oko mu je bilo okruženo modricom, ali nije bilo ni
zatvoreno ni natečeno. Želudac mu je nekoliko puta bio
pogođen, ali na njem nije bilo552-modrica. Adamovom jabučicom,
koja je zapravo trebala da je zgnječena, još uvijek je mogao
gutati. Cijelo mu je tijelo bilo netaknuto i nije pokazivalo
vidnije ozljede. Tako je ležao na laktima, grčevito disao i
gledao Prewa.
Onda ustane i ponovo pođe prema Prewu. Ovaj put je opre-
zno podigao ruke i Prew upita sam sebe, čime bi ga, zaboga,
mogao još da pogodi, pošto ga je već udarao svime, osim vje- drom
iz kola. Što bi zapravo trebao da učini s tim čovjekom, da ga
pobijedi? Upravo u tom trenutku umiješa se bataljonski svećenik,
poručnik Anjer C. Dick, stupivši na poprište borbe.
Obojica se poveseliše, što se on pojavio.
»Momci«, reče on, »ne držite li, da bi sad bilo dosta? Ne volim
vas gledati, kad se tako tučete. To je samo rasipanje snaga i ne
može dovesti do odluke. Kad biste bar pola te snage upotrebili
na to, da jedan drugome pomažete«, nastavi poručnik Dick
svojim blagim pastorskim glasom, »umjesto da do krvi lemate
jedan drugoga, svima bi nam bilo bolje i ja bih vjerojatno izgubio
svoje namještenje.«
Gledaoci se nasmijaše, a poručnik Dick se ogleda, pa se i on
široko nasmiješi.
Bloom i Prew ne rekoše ništa.
»A osim toga«, nadoveže poručnik Dick, »treba da Bloom
večeras nastupi, zar ne? Ako nastavite da se tučete, momci, ne
će imati vremena da se presvuče prije nego što se uspne u
kolo«.
Mnoštvo se nasmije, a poručnik Dick se ogleda, pa se i on
vedro nasmiješi.
Zatim jednom rukom zagrli Prewa, a drugom Blooma i reče:
»Pružite si ruke, momci. Ovakva mala prijateljska borba je
uvijek od koristi. Ona čisti krv. Ali vi valjda ne kanite da pođete
predaleko? Htio bih da sad prestanete«, nastavi on. »Pružite si
ruke!«
Oni si mrzovoljno stisnuše desnice, a poručnik Dick skine ruke
s njihovih ramena. Prew zatetura prijeko u kasarnu, a Bloom
zatetura u dvoranu za gimnastiku, da bi se pripremio za nastup.
553-
Poručaik Dick osta razgovarati s gledaocima.
Prew je dugo sjedio na svojoj postelji u praznoj spavaonici.
Odlučio je, da ne će poći u grad. Otišao je u praznu latrinu i
povratio večeru, ali se ni nakon toga nije osjećao bolje. Boljela
ga je glava, a ono mjesto na sljepočici, gdje ga je p9fiodio
Bloom, bilo je veoma osjetljivo. Uho ga je peklo kao vatra. Šaka
mu je i dalje naticala. Ruke su mu bile tako teške, da ih nije
mogao podići, a na svim mjestima, kojima je obranio
Bloomove udarce, pojaviše se modrice. Svaki put kad bi ustao,
zadrhtale bi mu noge.
Nije mu se činilo, da je mnogo postigao. Pomisao da bi
pošao spavati s Almom ili bilo s kime, pobuđivala je u njem
osjećaj Potpune šupljosti. Nakon nekog vremena, kad su iz
kasarnskog kruga počeli dopirati poklici odobravanja pri prvim
borbama, stane Prew pod tuš, obuče čistu uniformu i pođe
dolje kroz praznu sobu za dnevni boravak u garnizonsku
pivaru. Noge mu još nisu bile posve čvrste.
Poglavica Choate sjedio je za nekim stolom na travniku pod
drvećem. Pobjegao je od Choya zbog mnoštva, koje je dolazilo
na boksačke borbe. Ona šuma boca i limenki, koja je stajala
pred njim na stolu, izgledala je upravo onako, kao da su je pre-
nijeli s onog stola za kojim je svake večeri sjedio u kutu
Choyeve restauracije. Zadovoljno i dostojanstveno pogleda
Choate iz te šume Prewa.
»Sjedi«, reče. »Imaš krasno uho!«
Prew izvuče stolac. Osjećao je, kako mu se lice kesi. »Malo
je povrijeđeno, ali nije dobilo dovoljno da natekne!«
»Evo ti«, sretno će poglavica, »popij pivo!« Važnom i promi-
šljenom kretnjom pretraži svoju šumu i istrgne jedno drvo iz
korjena, pa ga gurne Prewu, kao da mu daje odlikovanje.
»Kako čujem«, reče na svoj polagani oprezni način, »veoma si
dobro prošao. Kad čovjek uzme u obzir da nisi trenirao«.
Prew ga pogleda. Je li poglavica bio sarkastičan? Onda
opazi da nije, pa dostojanstveno prihvati kompliment.
Odjednom se poče znatno bolje osjećati. Poglavica se nije baš
razmetao ni pivom ni mjestom za svojim stolom.
»Postajem prestar za takve stvari«, skromno i umorno od-
govori. »Zaboga«, nastavi, »ne554-
mogu da razumijem, kako se on
uopće može uspeti u ring! A da i ne govorim o boksanju. Zar
zaista misliš da će moći boksati?«
»Sigurno«, odgovori poglavica. »Taj čovjek ima konjsku
narav, a osim toga želi da stekne čin!«
»Nadam se da imaš pravo. Nisam ga htio onesposobiti za
borbu. To nisam namjeravao«.
 »Kako čujem, ljudi to za vrijeme vaše borbe nisu opazili«:
blago se naceri poglavica.
Prew mu uzvrati osmijehom, nagne se u stolicu i dohvati
pivo. Dugačak gutljaj iz boce, koji mu je otopio gustu slinu u
grlu i očistio ga, imao je oštar i slan okus. Svojom ledenom
hladnoćom razbistrio mu je i mozak. »Ah«, zahvalno će on.
»Da, to je već davno zaslužio. Otkad sam došao u
četu/neprekidno je to izazivao«.
»Sigurno«, raspoloženo će poglavica.
»Ali ipak ne bih htio da mu onemogućim borbu«.
»On će boksati«, odvrati poglavica. »To je prava konjska
narav.
Da je tako pametan kao što je snažan, ne bi mu u cijeloj vojnoj
oblasti nijedan boksač poluteške kategorije bio ravan.«
»Kukavica je«, dobaci Prew.
»I ja to mislim«, potvrdi poglavica. »Nastupit će. A
vjerojatno će i pobijediti. Bori se protiv nekog početnika iz čete
I. Borit će se, ali okladio bih se, da još nekoliko dana ne će baš
mnogo govoriti«.
»Bogami, držat će jezik za zubima«, raspoloženo će Prew.
»I uvijek će vjerovati, da si to namjerno učinio, da mu
pokvariš nastup«.
»I Dinamit će to vjerovati«.
Poglavica važno kimnu glavom. Činilo se da mu je za to
potreban velik napor. »Sad si do kraja zapao u kašu. Ali i prije
toga si bio u njoj. Osim toga, zaista ne znam, kako bi te Di-
namit mogao izvući pred vojni sud zbog poštene borbe na
travnjaku, kad je i on sam prijatelj takvih borbi«.
»Ne, dovraga«, zadovoljno će Prew. »I ja zaista ne znam,
kako bi to mogao učiniti!«
»Bloom ne bi bio tako loš«, zamišljeno će poglavica, »samo
kad bi od vremena do vremena zaboravio da je Židov«.
Prew se tek u tom času tomu dosjetio, pa se usprotivi: »Pro-
kletstvo, meni je posve svejedno, je li on Židov ili nije!«
»I meni«, odgovori poglavica. 555- »Sussmanna svi zovu samo
Zi- dovčić. Njemu je to posve svejedno, ali kad bi netko
Blooma nazvao Židovom, on bi ga izbio na mrtvo ime.
Prokletstvo, pa i mene zovu Indijancem, zar ne? Da, ja i jesam
Indijanac. A zar Bloom nije Židov?«
»Tako je«, kimnu Prew, osjećajući da mu se nešto vraća u
svijest. »Čovječe, u meni ima i francuske i irske i njemačke krvi.
Pa zašto ne? Zar bih se možda uvrijedio, da mi netko veli
Frenchy ili Mick ili Švabo?«
»Tako je«, kimnu poglavica važnom kretnjom glave.
 »Upravo tako«, složi se Prew radosno.
»Naravno, ja poznajem i nekoliko idiota, koji podlo postu-
paju sa Zidovima«, nadoveza poglavica, »ali ne u našoj četi«.
»Tako je«, potvrdi Prew. »Trebamo se samo sjetiti, kako su
postupali s Indijancima!«
»Točno«, odgovori poglavica. »A čovjek mora i da nauči,
koga treba udariti i koga ne smije udariti«.
»Tako je to«, kimnu Pre\v. On se udobno nasloni u stolac.
Pivo je na njega djelovalo brže nego obično. On se ogleda po
bučnom trouglastom vrtu, u kojem se nalazio nadsvođeni bar
u obliku slova U. Vrt je bio ogradom odijeljen od tri ulice, što
su ga okruživale, i nalazio se na terenu, koji je već dvadeset
godina bio sveto tlo. U nekom kutu sjedilo je uz pivo nekoliko
starih sijedih štapskih vodnika, izmjenjujući uspomene o VilliI uII
Meksiku i o ustanku na Filipinima, kad su prokletim Morosima
pokazali kakvi su oni momci. Među njima nije bilo mjesto za
žutokljunce od četrdeset godina. Uz tezgu su u tri reda vikali
vojnici. Skupina re- gruta u svijetlim posve novim uniformama
stajala je, ogrlivši se oko ramena i pjevala: Mi smo momci kapetana Billa,
jašimo samo u tamnim noćima, prljavi smo kujini sinovi i radije spavamo s djevojkama nego
da se borimo! Kroz tu buku bi se od vremena do vremena iz
kasarnskog kruga čula neka prigušena buka, koja je
nagoviještala k. o. Činilo se kao da je sve to veoma trajno i
Prew je znao, da je on dio toga. Ovdje mu je bilo mjesto.
»Ne čini se, kao da se drugi pukovi baš odviše zanimaju za
naše boksačke borbe«, zlobno dobaci on.
»A zašto bi se i zanimali?« blago upita poglavica. »Nemamo
ni toliko izgleda da ćemo dobiti natrag prelazni pokal u pro-
sincu, kao da prdimo protiv vjetra. Svi to znadu«.
Prew pogleda tu krupnu solidnu masu tijela, koja se uopće
nije dala potresti, pa se nasmije. Volio ga je zbog te nepoko-
lebljivosti, koja je posljednjih mjesec dana poput čvrste pećine
stajala u virovima univerzuma.
»Stari poglavico«, reče sav sretan, »stari poglavico! Da, da. ti
sportaši, ti posrani sportaši«.
»Oprez, druže«, nakesi se poglavica, i ja sam pomalo
sportaš«. 556-
Prew prasnu u divlji smijeh.
»Popij još jedno pivo«, ponudi mu poglavica.
»Ne, sad ga ja moram platiti«.
»Ima ga dovoljno ovdje. Samo uzmi. Zaslužio si!«

I Villa, general Francisco (Pancho) Villa, meksički narodni heroj ustanka, ubijen 1923.
II Moro, pripadnik muslimanskih plemena s Južnih Filipina.
 »Ne, sir«, odlučno će Prew, »iduće pivo ja ću platiti. Imam
novaca. U posljednje vrijeme imam uvijek novaca«.
»Da«, mrko se osmjehnu poglavica. »Opazio sam to. Čini se
da si se baš lijepo ugnijezdio kod one tvoje ženske u gradu«.
»Ne živim baš loše«, razgovorljivo odvrati Prew. »Nikako
loše. Jedina teškoća je u tome«, začu sam sebe kako govori,
»što se ona prokleta kurva želi udati za me!«
»Pa što onda«, filozofski zabrunda poglavica. »Ako ima to-
liko novaca, trebalo bi da budeš pametan i da je oženiš, pa da
na njezin račun živiš onako kako hoćeš!«
Prew se nasmije. »Nije to za mene, poglavico. Ti znaš, da ja
nisam od onih, koji se žene«.
Sav sretan prijeđe prijeko do bara na sjevernom kraju vrta.
Ti lažljivče, reče sam sebi radosno, ti i tvoji sjajni potezi. No,
uostalom, zar to možda nije bio sjajan potez, prokleto dobar
potez, s jedne strane? Pa što onda? Svaki prokleti muškarac
treba da ima prokleto pravo, da prokleto sanjari. »Hej, Jimmy!«
borbeno viknu on.
»Halo, boy«, doviknu mu debeli Jimmy s protivnog kraja
bara. Njegovo široko kanačko lice cerilo se pod znojem. Ruke
su mu tako brzo otvarale i dijelile limenke i boce, kako ih je
samo mogao da vadi iz hladionika. S druge strane hladionika
stajao je čuvar pivare. To je uvijek bio neki pukovski boksač,
kojega bi postavljala sad jedna sad druga jedinica i kojega je
po garnizonskim propisima morao da plaća upravitelj pivare,
zato što drži red. Redar je nosio opasač i gumenu palicu te
traku kao znak svoje privredne557-dužnosti. Neprekidno je sam
sebe častio pivom iz dubina hladionika, vadeći limenku za
limenkom, dok ga je nemoćni upravitelj pivare, neki Japanac,
promatrao uzaludnim bijesom, što mu se odražavao na
glatkom plosnatom licu.
»Daj mi četiri boce, Jim!« zaurla Prew preko nemirne
gomile.
 »U redu«, dreknu Jimmy i nakesi se tako da su mu bljesnuli
zubi na tamnoputnom licu. »Evo četiri piva za četiri kriva!« reče
on donijevši mu ih. »Tvoja četa se noćas boriti u izlučnim
borbama, čovječe, ti se ne boriti?«
»Ne, Jim«, nakesi se Prew raspoložen. »Bojim se, da bi mi
netko mogao zgnječiti uho!«
»čovječe, ti pravi vrag«, nasmije se Jimmy i otare lice rukom,
koja je izgledala poput dobro osušene šunke. »Mene ne pre-
varit. Ja čuo da ti upravo izlupati veliki Zidovčić, favorit. Zar
ne?«
»Zar se o tom pripovijeda?« nasmije se Prew. »No, a ja sam
čuo govoriti, da je on mene izlupao«. Mogao je upravo da
osjeti na zatiljku, kako je nekoliko vojnika prekinulo razgovor,
da ga pogledaju. Netko nešto šapnu. Mora da se brzo
razglasilo. On se ne osvrnu.
, V
»Ha«, naceri se Jimmy. »Čuj momče! Ja te vidjeti posljednja
godina, u borbi u Bowlu. Ti dobar. Onaj Zidovčić velik i težak udarac, ali
nema srce. Zidovčići nikad nemati srce. Ti hrabar, ne?«
»Misliš li, dakle, tako?« skromno se osmjehne Prew. »Što je
s moja četiri piva?«
»Evo ih, momče. Da, ja to tako misliti«, odvrati Jimmy. »Oni
Zidovčići bolje da pripaze s kim počinju svađa, ne? Drugi
mjesec ja se sam opet boriti u grad«.
Ostali su ih vojnici još uvijek promatrali.
»A gdje?« radosno i u povjerenju upita Prew. »U građan-
skom klubu?«
»Tako je. Šest kola u izlučne borbe. Pobijedim li, prelazim u
glavna borba. Pobijedim li u finale, poslat će me u Sjedinjene
Države boksati. Što misliti o tome? Ja napustiti to prokleto
namješten je!«
»Drugi Dado Marino, ne?« nasmije se Prew.
Jimmy prasnu u smijeh, a zatim udahne toliko zraka u svoj
krupni prsni koš, da je ispunio gotovo cio prostor iza bara. »Ja
takav. Bit ću dobar boksač kategorija muha, zar ne?« On se na-
smije, a zatim ozbiljno nastavi: »Ne, ja otići u Države kao i moj
djed. On se zvati Kaliponi, znaš li? Jimmy Kaliponi. Ja se zvati
kao djed. On u stara vremena otići na veliko putovanje u
Države. Havajski jezik nemati f, nemati r. Ne može reći
Kalifornija reći Kaliponi. Ja morati pobijediti u borbi, otići u
Kaliponi kao djed. i iskazati čast 558-njegovo ime. Vidjeti kako
tamo preko. Nema više hula, hula«, nasmije se on. »Volim
Države, što čuti o njima!«
»Doći ću u grad i pogledati, kako obaraš svoga protivnika«,
nasmije se Prew.
»Dobri stari građanski klub«, nasmije se Jimmy. »Tamo
mnogo borba. Stari Dixie se uvijek boriti u građanski klub. Ti se
sjećat stari Dixie? Dixie moj dobar prijatelj. Fin momak, ne?«
Prew odjednom osjeti, kako se ispod njegova osjećaja sreće
otvorila velika rupa i kako je sve isisala iz njega. On posegnu za
pivom.
 »Da«, reče on, »veoma fin momak«.
Jimmy strese glavom, a njegovo krupno nasmijano lice od-
jednom se rastuži. »To je zlo, da Dixie oslijepi na taj način«.
Bilo je to prvi put da je tu stvar spomenuo Prewu. »Veoma zlo
za tebe, momče, veoma zlo. Ti njegov dobar prijatelj. To je
strašno, strašno zlo, momče«.
»Da, da, veoma zlo« odvrati Prew. »Daj mi moje pivo«.
»Evo!« Jimmy mu gurne boce. »Ne trebaš platiti. Danas na
moj račun.« Krupno žalosno lice se odjednom opet nasmija.
»Mene zaista radovati, da ti izlupala velika nada tvoje čete, ono
židovsko momče. Prokleti Zidovi isto tako zli kao prokleti Nijemci.
Posve jednako. Oni pokušavati zgrabiti cio svijet. Ali nas
Američani ne moći zgrabiti, zar ne? Mi hrabri. Zidovi i Nijemci
ne hrabri«.
»Tako je«, reče Prew gurajući se natraške sa svojom pivom
iz mnoštva koje ga je okruživalo. »Zidovi i Nijemci ne hrabri«,
ponovi on, govoreći tiho, kao da razgovara sam sa sobom.
»Zidovi i Nijemci i Dagosi i Irci i Ungarosi i Crnci ne hrabri«. On
krene natrag k svom stolu osjetivši mučninu u svom praznom
želucu. Nije se zato borio s Bloomom, što bi Bloom bio Židov.
Ali, zašto ljudi moraju da iz toga uvijek naprave neko rasno
pitanje?
Za leđima začu Jimmyja gdje se dere »Evo! Dva piva za dva
kriva!« To je bila omiljela šala Jimmyja Kaliponija. Počekaj
samo dok Jimmy ne dođe u Države, pretpostavivši da pobijedi
u glavnoj borbi i da onda tamo ustanovi, da crnci ni u
Državama nisu hrabri. Hoće li se Jimmy Kaliponi iznenaditi?
Možda će čak pokušati da im rastumači razliku između
Havajaca i crnaca? Rastuma- Čit će im, ne? Reći će im, ne? A
možda će se i brzo vratiti na Havaje, Jimmy Kaliponi, gdje
samo Zidovi i Nijemci nisu hrabri.
Hodajući prema stolu po sagu559- guste trave znao je, da mora

potražiti Blooma i razjasniti mu da se nije zbog toga borio s

njime, što je Bloom Židov. Učinit će to još večeras, sad odmah.
Ne, to nije bilo moguće, jer je Bloom u tom trenutku u gimna-
stičkoj dvorani čekao na svoju borbu. Onda poslije borbe. Do-
duše, Bloom će onda biti premoren i ostat će u gimnastičkoj
dvorani sve dok ne pođe u postelju. Ako pak bude pobijedio,
on će s još nekoliko drugih boksača proslaviti pobjedu. Dakle,
sutra. Sutra će to učiniti. Sutra će Bloomu razjasniti stvar.
Potukao se s Bloomom, jer se morao bilo s kime potući.
Inače bi počeo sam sebe gristi i poludio bi. S istog se razloga i
Bloom potukao s njim. Obojica su bila odviše razdražena i
odviše osjetljiva, pa su počeli da se tuku na užitak sviju. Samo
njih dvojica nisu uživala. I ništa više. Borili su se, on i Bloom,
ma da su vjerojatno imali više zajedničkog nego bilo koja
druga dva čovjeka u Četi, osim što je možda imao s Angelom
Maggiom. Potukli su se, jer je bilo mnogo lakše da jedan
drugoga izlemaju, nego da pokušaju pronaći pravog i
zajedničkog neprijatelja. Pravi zajednički neprijatelj ne bi se
dao, naime, lako pronaći, jer čovjek nije točno znao, što bi
zapravo trebao da potraži, i nisi mogao da nađeš ništa, što bi
mogao zgrabiti. I tako su jedan drugoga lemali, što je bilo
mnogo jednostavnije, a osim toga im je ta borba olakšavala, da
podnose pravog zajedničkog neprijatelja, ma tko to bio kad ga
već nisu mogli naći. Nikako se, međutim, nisu tukli zbog toga,
jer je Bloom bio Židov, a on nešto drugo.
Već dugo vremena nije mislio na Dixie Wellsa. Gotovo da ga
je i zaboravio. Tko bi ikad pomislio, da bi on mogao da za-
boravi na Dixie Wellsa! I to će morati da razjasni Bloomu.
No onda se ražalosti, jer mu je postalo jasno, da to ne može
razjasniti Bloomu. Bloom će, naime, neprekidno čvrsto vjero-
vati u to, da se sve dogodilo samo zbog toga, jer je on Židov.
Ništa, što god on rekao ili učinio, ne će Blooma uvjeriti u to, da
njegovo židovstvo nema s time nikakva posla i da razlog tuč-
560-
njave nije ležao u tome, što Prewitt mrzi Židove. Nije imalo
smisla da pokuša stvar protumačiti Bloomu, ni večeras ni sutra,
ni narednog dana, ni bilo kada.
On pogleda na poglavicu, koji je iz šume boca i limenki virio
prema njemu kao vođa patrole iz šume. Njegovo veliko blago
lice punog mjeseca bilo je nepomično kao pećina. Bio je
tamnocrven od brojnih slojeva kože opaljene od tropskog
sunca, što ih je zadobio u prekomorskim uporištima američke
vojske Podloga te opaljenosti bila je tamna krv Indijanaca iz
plemena Choctaw. Ta je oduvijek bila ovdje. Bilo je to ono isto
lice, čijeg su vlasnika spominjali američki vojnici na cijelom
svijetu, gdje god bi se sastali da razgovaraju o sportu.
Spominjali su ga s poštovanjem. Poglavica je isto tako bez
uzbuđenja držao prvenstvo teške kategorije u Panami i još
uvijek nenadmašivi filipinski rekord u trčanju na sto jardi. Na
tom se licu sad već skupljalo salo od piva, ali ono je još uvijek
bilo dobro poznato i oduševljeni su ga sportaši na otoku još
uvijek obožavali, jednako kao što su u Sjedinjenim Državama
obožavali Lou Gehringa,I iako je nosilac toga lica bio
momentano zaposlen time da se polako, ali sigurno svake noći
opije do besvijesti. Što bi rekli njegovi oduševljeni obožavatelji
iz Kršćanskog saveza mladih ljudi, da ga sad mogu vidjeti?

Prew sjede za stol i postavi na nj pivo. On pogleda krupni

visoki lik toga čovjeka, koji je tako nezgrapno sjedio na
lomnom stolcu i koji je umio biti tako brz i okretan, bilo to na
igralištu baseballa ili u dvorani za igranje košarke, na lakoatletskom
terenu ili na igralištu za rugby.
»Poglavico«, napeto će on, »poglavico, što se skriva iza
toga?
»Hm. iza čega?« blago promrmlja poglavica Choate.

561-

I Louis Gehring, glasoviti igrač baseballa, koji je oko 1920. unio nov način igranja »živom loptom-«.
 »Ne znam«, reče Prew. Bio je smeten. Napeto je tražio što
da rekne. »Mislim što se skriva iza one pripovijesti s
Wardenom? •
 nespretno upita, kao da bi to moglo jedino da rastumači
ono njegovo prvo pitanje. »Što se to zbiva s Wardenom,
poglavico7 Ne mogu da ga razumijem. Zašto je takav, kakav
jeste?«
»Warden?« ponovi poglavica Choate, pa se zagleda kroz bi-
jele rešetke ograde van na ulicu, kao da se teško napreže, da
pojmi što Prew želi reći. »Warden? Ne znam. Ne znam ništa
posebna o njemu. Zašto?«
»Ah, ne znam«, nesigurno će Prew i poče sam sebe prokli-
njati što je takva budala. »Ja ga nekako ne mogu da
razumijem, i to je sve«, nastavi. »Kod čete A bio je naš stariji
vodnik, kad sam ja još bio u trubljačkom zboru, a kasnije je
postao četni starješina. U ono sam se vrijeme često sastajao s
njime. On znade biti upravo najpodlija svinja, a već trenutak
kasnije znade da izloži i svoju glavu, da te izvuče iz kaše, u koju
te je sam gurnuo«.
»Zaista?« upita poglavica. »To je njegov način, ne?« Još
uvijek je buljio na ulicu. »Zaista držim da je njega teško ra-
zumjeti. Jedino što o njemu znam, jeste to, da je on najbolji
četni starješina u puku. Ne bi me iznenadilo, da je najbolji četni
starješina u cijelom garnizonu. Danas se više ne nalazi mnogo
takvih četnih vodnika kakav je on«, gorko se osmjehne pogla-
vica Choate. »Oni polako izumiru«.
Prew gorljivo kimnu. »I ja baš tako mislim«, nastavi, kad je
jednom već zapao u to. »Kadšto mislim, da bih mogao mnogo
toga razumjeti, uspijem li da razumijem Wardena. Kadšto bih
ga i mogao razumjeti — da je 563-on onakav stopostotni kujin sin,
kao što je Haskins u četi E. Jednom, dok sam još bio u Mveru,
imao sam takvog podlaca za četnog starješinu. Bio je najpodliji
nitkov na cijelom svijetu. Upravo je uživao u tome, da muči
ljude. Radovao se, kad su patili. Neko sam vrijeme bio kod
njega pisar, ali onda sam odustao i zatražio premještaj«.
 »Tako?« dobaci poglavica površno zainteresiran. »Nisam
znao da si ikad mrčio pero, Prew«.
»To vrlo malo ljudi znade«, kratko će Prew. »Uspjelo mi je
da uredim s tamošnjim pisarom da u moje papire ne uđe da
sam bio pisar, samo da nitko ne bi za to doznao i da me ne
može opet Postaviti kao pisara«. On malo zastane. »Sam sam
naučio pisati na stroju, po jednoj knjizi iz pukovske biblioteke.
Mislim, da sam nešto tražio, da sam bio u potjeri za nečim«,
reče, a onda se zagriženo vrati na staru temu. »Ti već znaš
što mislim. Čovjek o kome sam upravo 561govorio, bio je
jednostavno podlac od glave do Pete. Nije umio da
postupa s ljudima pa ih je mrzio baš zbog toga nije umio
da postupa s njima, razumiješ li? Toga si čovjeka
36 Odsada do vječnosti

564-
mogao da razumiješ. Svoj način stekao je zavlačeći se u guzicu i stalno se bojao da bi netko
mogao da se vještije zavlači od njega samoga. Takvog je čovjeka bilo lako upoznati«.
»Baš tako«, potvrdi poglavica Choate. Polako kimnu svojom
krupnom glavom pozorno slušajući i trudeći se da sve
razumije. »Došavši ovamo, već sam poznavao takve ljude. A i
ovdje ih poznajem«.
»Ali s Wardenom stvarno ne stoji tako«, reče Prew. »Meni se
ne čini, da je on podao. Kod njega me podilazi neki smiješni
osjećaj. Neki sablasni osjećaj... razumiješ li?«
Poglavica kimnu. »Mnogi se čovjek rađa pod nesretnom zvi-
jezdom«, polako reče. »Čini mi se, da je i Warden jedan od
njih«.
»Što misliš s time, pod nesretnom zvijezdom?«
»To se ne može lako rastumačiti«, nemirno će poglavica
Choate.
Prew je čekao.
»Uzmi mene kao primjer«, poče poglavica. »Kao dijete sam
živio u indijanskoj rezervaciji. Ondje sam se rodio i ondje su me
odgojili. Htio sam da postanem sportaš. Na svaki način. Moj
ideal je bio Jim Thorpe.I Pročitao sam o njemu sve do čega sam
samo mogao doći. Saslušao sam sve pripovijesti, što su ih ljudi o
njemu pripovijedali. On je bio pravi narodni junak. Vjerovao
sam da je on divan čovjek i htio sam da postanem upravo
onakav, kakav je i on«.
Prew kimnu. Nešto slično još nije nikada čuo, a to nije čuo ni
bilo tko drugi. Možda će ovdje doznati nešto, nešto bitno.
Poglavica isprazni dugačkim gutljajem svoju limenku s pi-
vom, pa je svojim prstima, sličnim kobasicama, pomno postavi
natrag u šumu boca. »Dakle«, 565- polako nastavi, »oni su ga
diskvalificirali kod olimpijskih igara, pošto je odnio gotovo sve
medalje, što su ih uopće imali. Jednostavno su ga izbacili zbog
neke glupe povrede pravila. Nisu mu čak dopustili ni da zadrži
svoje medalje. Zatim sam ga vidio kako glumi Indijance u filmovima s

Divljeg zapada. Razumiješ li što želim reći?«

I Jim Thorpe, indijanski lakoatletičar iz vremena prije Prvog svjetskog rata, višestruki pobjednik na
olimpijadi.
 Prew kimnu, promatrajući kako se ono veliko mirno lice
zagledalo iznad vrta ni u što.
»Odrastao sam«, nastavi poglavica. »Htio sam da pođem na
sveučilište i da postanem sportaš, ali nisam svršio ni srednju školu.
Osim toga moj stari nije imao dovoljno novaca, da bi naogao
prehraniti obitelj. A ja nisam mogao da dobijem stipendiju. Kako
da je i dobijem?«
»No tu je, međutim, postojao Jim Thorpe i glumio Indijance
u filmovima s Divljeg zapada, da bi mogao živjeti«. On slegne
silnim ramenima, da je mali potres zadrmao šumom boca na
stolu. »Vjerojatno je Jim Thorpe bio najveći sportaš, što ga je
ikad othranila ova zemlja«, bojažljivo izjavi. »Tako je to. Tako to
biva u svijetu, razumiješ li? Takav je život. Ne možeš li sebi da
predočiš, da ja oblačim hlače od jelenje kože, da se ličim
ratnim bojama i da na glavu stavljam veliki ukras od perja? Da
s ratnom sjekirom trčim naokolo i vičem? No, dakle, ja to ne
bih mogao. Sam bih se sebi učinio pravom guzicom. Jedine
amajlije i slične gluposti, što sam ih ikada vidio, poslala je neka
tvornica iz Wisconsina u rezervaciju, da ih prodamo turistima,
činilo bi mi se da sam... stidio bih se.
»I tako sam jednostavno otišao u vojsku, gdje mi je sport
mogao malo pomoći i gdje bih imao lagan život. Sve mi je
posve svejedno. Razumiješ li, što kanim reći?«
»Dakako«, kimnu Prew i osmjehne se. Osmijeh mu je bio
oštar kao oštrice britve.
»Dakle, meni lično je posve pravo onako, kako jeste. Ja se i
ne tužim.« Poglavica se raspoloženo osvrnu po travnjaku,
iznad koga su se valjali oblačići duhanskog dima i brujao
566-

razgovor.
»Ja prihvaćam sve stvari onako, kako dolaze«, reče poglavica.
»Tako je tu, a i ja sam takav, razumiješ li? Činim što mogu i ne
obazirem se na ono, što ne mogu. Vodim lagan život i nemam
baš mnogo toga, na što bih se morao potužiti«.
 »No Warden je drukčiji. Nešto ga u njemu samome grize.
Kao da u njemu gori vatra, kao da ga proždire. Od vremena do
vremena možeš mu to razabrati u očima. Ako si ga ikad pro-
matrao, vjerojatno si to opazio. Wardenu nije mjesto u vojsci«.
»Pa zašto onda, dođavola, ne izađe?« upita Prew. »Nitko
nije zahtijevao od njega da stupi u vojsku i da ostane. Ako ne
voli vojsku, zašto ne izađe i ne ode onamo, kamo spada?«
Poglavica Choate ga ukočeno pogleda. »A znaš li ti, kamo
on spada?«
Prew obori oči i odgovori: »Ne znam«.
»Sretan je čovjek, koji znade, kamo spada«, nastavi pogla-
vica Choate. »Warden je dobar momak, ali on jednostavno ne
spada u vojsku. I Pete Karelsen je dobar momak, ali ni on ne
spada u vojsku. Ni ja ne spadam. Naprotiv, Dinamit spada
ovamo«.
»Lijepo«, kimnu Prew. »Lijepo. Zašto onda pokušava da to-
liko jaše na meni? To bih mogao razumjeti da je podlac i da
želi da svoju podlost iskali na meni, ali nekako me prožima
osjećaj, da on u stvari i nema ništa protiv mene«.
»Možda bi htio da ti dade dobru lekciju«, dobaci poglavica.
»Kakvu lekciju?« upita Prew.
»Kakvu?« ponovi poglavica. »To ni ja ne znam. Odakle bih
mogao da znam u čemu te Warden želi poučiti?« zlovoljno i
smeteno odvrati poglavica. Njegovo vječno mirno lice još
uvijek je pokazivalo dobro raspoloženje, ali duboko u njegovim
očima odjednom se ukazao hladan i tup, mrtav pogled
Indijanca iz rezervacije, kojim oni gledaju bijele turiste, kada
ovi dođu da u toku dva tjedna odmora promatraju njihove
plesove. »Dođavola, zašto jednostavno sam ne upitaš
Wardena, kad to na svaki način želiš da saznaš? Možda će ti on
567-
reći!«
Prew se naceri. Bio je gurnuo šešir na zatiljak, tako da se
pokazala njegova glatka crna kosa, koja je možda potjecala od
nekog zaboravljenog Cherokee Indijanca među njegovim pre-
cima iz Kentuckyja.
»Samo me mirno povuci za nos«, naceri se on, »samo daj.
Utuci me do kraja!«
 Poglavica se također nakesi. »Zaista ne znam«, reče. Već se
smirio. »Ne znam u čemu bi htio da te pouči. Držim da to nitko
ne zna, osim možda samoga Wardena, pa čak možda ni on ne
zna. Eto, ja mislim tako. On je jednostavno ludi kujin sin. Stari
Pete Karelsen se svakoga tjedna barem jednom zaklinje, da će
se odseliti od njega, pa sve kad bi morao spavati i u zajed-
ničkoj spavaonici, ali to nikada nije učinio«.
»Kad bih bar mogao da razumijem, zašto«, uporno će Prew.
Počeo je da se sam sebi čini glupim i požalio, što je uopće
nešto rekao. Punu jednu minutu je vjerovao, da će nešto
doznati, da će doznati nešto važno. No čovjeku je ipak sve
protjecalo kroz prste i na kraju ne bi u ruci zadržao ništa.
Poglavica Choate je zamišljeno gledao kroz rešetke ograde
prema blijedom svijetlu vojničke kantine na protivnoj strani
ulice. »Warden je jedan od onih ljudi, koje ne možeš ubiti«,
reče on pravom medvjeđom blagošću. »Bio je s petnaestim
pukom u akciji u međunarodnoj četvrti Shanghaj^. Cak i na
Filipinima su govorili o tome. Bio je jednostavno... dobio je »Grimizno
srce« i križ za zasluge, ali ti nikada ne bi za to doznao, zar ne? To
vrlo malo ljudi znade. On je jednostavno divljak i to je sve.
Ne mogu da pronađem ništa što bih mu prišio. Kad dođe ovaj
rat, Warden će odmah sudjelovati u njemu, uspravit će se i
pokušavati da se izloži tanetu, ali ništa ga ne će pogoditi. Taj će
se izvući unatoč paklu ili poplavi, samo još luđi, divljiji. Takav je
on. To je sve što znam. Siguran sam u to, da je on najbolji
vojnik, što sam ga ikada vidio«.
Prew mu se nije usprotivio. Sjedio je i gledao ga. Nešto je
osjećao i pokušavao da svoje osjećaje drukčije usmjeri.
»Kako bi bilo, da popijemo još jedno pivo?« upita pogla-1
vica. »Volim pivo!«
»Sjajna zamisao«, odvrati Prew i sagne se da dohvati li-
menku, što mu ih je narinuo crni Jimmy. Nije u tom bilo nikakva
smisla. Znao je, da će usprkos svemu sutradan morati da se
porazgovori s Bloomom, pa čak i onda, ako se iz toga ništa
dobro ne izrodi. Spoznao je to iz riječi poglavice Choatea, iz
nečeg neizrečenoga u cijeloj toj zbrci njihova razgovora. Morat će
pokušati da Bloomu rastumači568- stvar. Možda to ne će ništa
koristiti, no on je znao da to mora pokušati.
Borbe su rano svršile. Još prije deset sati počeše gledaoci
navirati kroz vrata od letava u pivaru. Došlo je do neobično
velikog broja k. o. Sva tri čovjeka iz čete G pobijedila su u svojim
borbama, ali su uzbuđeno govorili o Bloomu. Bloom je svoju
borbu već u prvom kolu dobio tehničkim k. o. U Blooma su svi
polagali veliku nadu. Uspeo se u ring slomljena nosa, s
krupnom modricom oko oka i nesposoban da govori, pa ipak je
već u prvoj polovici minute pobijedio svoga protivnika. Pu-
kovski liječnik nije uopće htio da mu dopusti boksanje.
 »Taj momak zna što mora da učini, da bi postao deseta-
rom«, dobaci poglavica Choate bez oduševljenja.
»Pa ipak se radujem, što se on mogao boriti«, reče Prew, »a
još više se radujem, što je pobijedio«.
»Konjska je to narav«, prijazno će poglavica, »prava konjska
narav. I ja sam jednom bio takav. Taj bi cijelu stvar još mogao
jednom ponoviti, a da uopće ništa ne osjeti«.
»Za to je potrebno zaista mnogo srži!«
»Ne odviše za konja«, dobaci poglavica.
Prew uzdahne. Pivo ga je silno omamilo. »Mislim da će biti
bolje da nestanem i da pođem kući u postelju. Sav sam
slomljen i osjećam se po prilici jednako obljubljen kao svodnik
u ženskom samostanu«.
Poglavica se nakesi. »Mislim da bi te to moglo učiniti malo
sramežljivim«.
Prew se na silu nasmije, a onda se progura kroz mnoštvo. S
ograde se osvrnu. Poglavica Choate je sjedio za svojim stolom
jednako kao i prije. Otkad je došao Prew, broj praznih limenka
se vidljivo povećao. Kad je tromo i polako podigao ruku, da
mu uzvrati pozdrav, imao je poglavica već malo mutne oči.
Prew iziđe. Kad je prešao ulicu, vani je bilo veoma tiho.
Posvuda su bila ugašena svijetla, a u glavnoj kantini počeše
čistiti tezgu za doručkovanje prije zatvaranja. Prew je išao
polako, kako bi ljudima u kasarnskom krugu dao dovoljno
vremena da odu. Nije želio nikoga sresti.
Kad je ušao kroz ulaz za kamione, opazi da je dvorište pusto
i da su svijetla na podiju za glazbu pogašena. No kad je po
putu, koji je vodio u zgradu čete prišao trijemu, izađe ispod
njega neka sjena i pođe prema njemu. Cak i u tami mogao je
jasno razabrati majmunski lik dugih ruku. To je bio Ike Ga-
lovich, pijan krivudajući.
»Bogami«, zaurla Ike, »kažem 569-
ti da ova noć zaista veliki noć.
Četa G ovi noć dobila, a dobila i kapetan Holmes!« zaurla on
sav sretan. »Jesmo li njima pokazati ova noć ili nismo? Pitam ja
tebi! Jesi li ponosan da si u ta četi ili nisi? Što?«
»Halo, Ike«, javi se Prew.
»Tko je to?« Ike Galovich se presta smijati i isturi donju
vilicu dugačkih usana, pijano se sagnuvši naprijed, da vidi s
kime govori. »Nije li to Prewitt? Tko je to?«
 »Da, Prevvitt, tako je«, mrko se naceri Prew.
»Bogami!« planu Ike. »I ti toliko drzak da tvoj lica pokazaš
ovdje, Prewitt! U toj kasarni mjesta nema za izdajice kakav ti,
za spavaj!«
»Točno, ali dok me ne premjeste, ipak ću ovdje spavati!« On
stupi ustranu da obiđe Ikea, ali ovaj mu zakrči put.
»Premjesti se u zatvor!« mrko će on. »Ako pas gristi ruka,
koji ga hrani, ustrijeli se pas. Čak i komunist bolji. Njegov naj-
bolji prijatelj ubosti u leđa nakon svega onoga, što kapetan
Holmes učini za tebe. Nažalost dozvoljeno samo ustrijeliti pas.
a ne ustrijeliti čovjek«.
»A tebi bi dakako bilo milo, kad bi se zakoni izmijenili, zar
ne, Ike?« nasmije se Prew. Stajao je nepomično. Jednom je po-
kušao da obiđe oko Ikea i to više ne će pokušati.
»Za tebe, dakako!« bijesno će Ike. »Dobro je ubiti bijesan
pas. Vojska samo toliko jak, koliko jak najslabija član. Samo
buntovnik kakav ti, pravili tamo preko fašisti, a ja za to došao u
ova zemlja. Ne smjeti pustiti da uđu takvi boljševici kakav ti.
Treba ih izbaciti iz ta zemlja!«
»Kad svršiš time, što želiš reći, starčiću«, odvrati Prew,
»ukloni mi se s puta, da mogu u postelju«.
»Ja svršio s tim!« nastavi Ike da bjesni. »Ti ni upola Ame-
ričanin. Ni toliko Američanin da bio zahvalan za ono, što kapetan

Holmes dobar čovjek hoće da učini za tebe. Ti trebaš škola da

te nauči poštovati tvoja starješina, kad ona tako lju- bezni, da
rade za ti!«
»A tebi bi bilo naročito milo, da budeš moj u'čitelj, zar ne?«
naceri se Prew. »Čuj me. Jednom sam te obišao, drugi put to
ne ću učiniti. Nastavi sutra za vrijeme službe, kad ti ne mogu
odgovarati. A sad odi do vraga! 570-Ukloni mi se s puta, da mogu

u postelju«.
»Tako?« odvrati Ike. »A možda ja postati tvoj učitelj, zakon
ili ne zakon. On učiniti za tebi sve što čovjek može učiniti, naš
kapetan Holmes. Jesi zahvalan?« bijesno zaurla. »Sranje! Fini
čovjek ti dati prilika a što ti? Ne, ti ne. Možda ti ja sam dati
poduku, kad kapetan Holmes odviše pristojan za to. Kako ti se
to sviđa?«
»Dobro«, naceri se Prew. »Kad ćemo početi? Sutra za vri-
jeme vježbe?«
»Ah, vježba, koješta. Bogami, ja ti pokazati, ja ne treba
vježba ni vodnik«.
Proklinjući pijanim psovkama, izvuče Ike Galovich nož iz
džepa. Nije to bio pokret rutiniranog borca s noževima, kao
što je bio vodnik Henderson, ali Ike je otvorio svoj nož isto
tako brzo, zavukavši nokat na palcu u raspor noža i pomakavši
njime šiljak dovoljno prema van, da bi oštricu mogao posve
otvoriti zapevši šiljkom o hlačnice. Sve se to odvilo jednom
jedinom kretnjom, odviše brzom, da bi je pogled mogao
pratiti. Nož je za tren bio vani i oštrica mutno zasvjetluca.
Prew ga je promatrao gotovo radosno. Tu je konačno bio
neprijatelj. Pravi neprijatelj, zajednički neprijatelj.
Kad je Ike Galovich onako pijan zateturao s nožem na njega,
Prew stupi naprijed, odbi ljevicom njegovu ruku prema vani, pa
još jednom korakne i vješto se okrenu na peti. Ike izgubi
ravnotežu i već je posrnuo da padne ustranu, kad Prew
zamahnu desnom šakom. U taj je udarac žestoko unio svu
svoju snagu i svu težinu svoga tijela. Bio je to klasični teški
udarac i on ga je vremenski točno proračunao. Bol šikne kroz
njegovu otečenu ruku do u sam zglob.
Ike Galovich zatetura prema natrag s pločnika, držeći nož
još uvijek u ruci. Noge su mu se veoma brzo kretale prema na-
trag po travi. Pete mu onda lupiše o rub pločnika ispred ku-
hinje. On padne, poklizne po stražnjici još tri stope po pločniku
571-
i zaustavi se na betonskoj platformi, na kojoj su stajale jame za
otpatke. Glava mu pade na otpatke.
Prevlr je stajao na pločniku, promatrajući ga i tarući ruku.
Ike se i ne ganu. Prew prijeđe prijeko i položi uho na starčeva usta.
Ike Galovich je mirno spavao i disao pravilno i smrdljivo, ružna'
stara izbrazdana lica, izbijen i preživio, umoran starac, koji je
prošao dugačak put iz Evrope na Havaje, da ondje nada idol, koji
bi mogao obožavati, to uopće nije bio zajednički neprijatelj, već
samo stari seljak smrdljiva daha, pokvarenih zubi. upravo
odvratno ružan. Cijelom je svijetu oduvijek bilo svejedno je li on
mrtav ili živ i nitko nije brinuo za to, pa ni Dinamit Holmes, koji
je manje od svih bio njegova mati. Kako je itko mogao da se s
takvim licem svakog jutra pogleda u ogledalo, i da mu ne bude
jasno, kako je odvratno ružan? Počekaj samo dok se ne probudi i
dok mu ponovo ne počne raditi razbor, što će se onda dogoditi?
Mogao te je ubiti, pa bi to i učinio, samo da mu je uspjelo.
Prew je stajao pred njim i gledao na tu nevjerojatno ružnu
usnulu bijedu. Zatim uze nož i slomi dobro naoštrenu oštricu u
nekoj dubokoj pukotini u betonu platforme, a držak noža bez
oštrice položi na Ikeovu otvorenu ruku i ode gore u postelju.
Nije vidio likove vodnika Hendersona i Wilsona, koji su tetu-
rajući izašli iz sjene verande i prišli Ikeu, kada je on otišao. No
sve da ih je i vidio, ne bi se tada mnogo obazii-ao na njih.
Probudi ga svijetlo džepne svjetiljke na njegovu licu. Sat mu
je pokazivao ponoć. Još uvijek je bio malko pijan. Jedina mu je
misao bila, da se opet radi o nekom alarmu protiv sabotaže.
»Evo ga«, šapnu neki glas. U mlaz svijetla posegnu ruka s
desetarskim širitima, koju izvan čunja nije mogao razabrati, pa
ga strese za rame. »Naprijed, Prewitt, ustani. Diži se!« auto-
matski zapjeva taj glas. »Ustaj i miči se odavde!«
»Što je« glasno će Prew. »Kako bi bilo da prestaneš da rnc
zasljepljuješ tim prokletim svijetlom?«
»Prokletstvo, govori tiho«, šapnu taj glas. »Kaniš li probuditi
cijelu četu? Naprijed! Ustani!« Bio je to glas dežurnog desetara
Millera.
Sad je znao što je na stvari. U toku posljednjih mjesec dana
on je mnogo puta sam sebi zamišljao, kako će to biti. Sad ga
odjednom spopade potreba da se nasmije. Kako su se samo
pažljivo skrbili za to, da ništa ne
572-pomuti noćni mir čete. Ovo
nije sebi bio predočio.
»Što je?« upita.
»Ustani!« šapnu dežurni desetar. »Uhapšen si!«
»A zašto?«
»Ne znam. Evo ga, vodniče,« reče dežurni desetar. »To je
Čovjek kojega tražite«.
»U redu, desetaru«, javi se drugi glas. »Možeš se vratiti u
postelju. Sve ostalo ću obaviti sam«. Glas utihnu, a onda pro-
mijeni smjer. »To je taj čovjek, sir«, reče. »Strijelac Prewitt. Čini
mi se da je još uvijek pijan«.
 »Dobro«, s tonom dosade odvrati treći glas. »Dižite ga
odavde i gledajte da se obuče. Nemam cijelu noć vremena.
Kao dežurni oficir moram pregledavati straže, kako znate.
Napolje s njim!«
»Razumijem, sir«, odvrati vodnik straže.
U čunju električne svjetiljke ponovo se ukaza ista ruka s de-
setarskim širitima. Taj se zaista ozbiljno zalaže za stvar, reče
Prew sam sebi i osmjehne se.
»Ajde, diž se!« reče dežurni desetar. »Napolje! Obuci se!
Čuo si .što je rekao dežurni oficir!« Ruka ga zgrabi za golo
rame.
Prew izvuče rame iz ruke. »Diži tu tvoju prokletu ruku.
Milleru! Ja mogu i sam da ustanem. Samo polako!«
Koža remena, na kojem je visjela vodnikova gumena palica
zacvili. •
»Ne pravite gluposti, strijelče«, začu se umorni glas
dežurnog oficira. »Što više poteškoća pravite, to će vam biti
gore. Ustreba li, mi vas vrlo lako možemo prisiliti da pođete s
nama!«
»Ja ne pravim nikakve poteškoće, samo me nitko ne treba
dirati. Ne ću pobjeći. Zbog čega me optužujete?«
»Kad govoriš s oficirom, prijatelju, onda reci sir«, umiješa se
vodnik. »Što je to s tobom?«
»To nije važno«, reče oficir vodniku. »Nastojte da se obuče.
Ne mogu cijele noći prostajati ovdje. Dežurni oficir mora obići
straže, znate«.
Prew se običajnom kretnjom izvuče iz postelje, tako da je
ponjave trebalo samo malo nategnuti da uredi krevet, no onda
se dosjeti da to više nije potrebno. Čunj džepne svjetiljke
pratio Sa je, kad se uspravio gol.
»Hoćeš li možda biti tako ljubazan i skrenuti to prokleto
svijetlo s mojih očiju? Da uzmognem pronaći uniformu! Zašto
me hapse?«
»Svejedno«, odvrati dežurni oficir. »Jednostavno izvršite
ono, što vam se zapovijeda. Imat ćete još dovoljno vremena,
da ustanovite, zbog čega su došli po vas. Okrenite svjetiljku,
vodniče!'<
»Moja lisnica je u mom sanduku«,
573- reče Prew kad se obukao.
Oko njih su se vojnici uspravili i gledali ih. Svijetlo električne
svjetiljke odražavalo se u njihovim očima, koje su izgledale
krupne.
»Nemojte se brinuti za svoju lisnicu,« nestrpljivo će dežurni
oficir. »Ne ćete je trebati. Vaša će oprema biti sačuvana«.
Zatim se okrene ostalima. »Svi vi ležite i spavajte! Ta se stvar
nikoga ne tiče«.
Odraz svjetiljke u očima odjednom se ugasi. Postelje za-
škripaše, kad su ljudi legli i tiho okrenuli leđa svijetlu.
»Imam novaca u lisnici, sir«, reče Prewitt. »Ako ga ne po-
nesem sa sobom, ne će više biti ovdje kad se vratim«.
»No dobro«, nestrpljivo će dežurni oficir. »Uzmite ga, ali se
požurite«.
Ubrzo je istresao ključ svog sanduka iz jastučnice.
Vodnik ga povede niz stepenice. Za njima je išao dežurni
oficir, a dežurni desetar silazio je kao posljednji.
»Ne ću vam 'pobjeći«, naceri se Prew.
»Kao da to ne znam«, odvrati vodnik.
»Samo dalje!« potjera ih dežurni oficir.
»Jezik za zube!« reče vodnik.
Dolje u hodniku gorjelo je svijetlo dežurnog desetara.
Mreža protiv moskita nad posteljom bila je u brzini odgurnuta.
U svijetlu je Prew mogao da prepozna svoje pratioce. Dežurni
oficir bio je poručnik van Voorhees iz štaba bataljona, neki
visoki čovjek dugačka nosa i plosnate lubanje, koji je prije tri
godine došao iz oficirske škole. Prew nije znao kako se zove
vodnik, ali poznavao je njegovo lice. S desetarom Millerom
proveo je više mjeseci u službi, ali ga nije pobliže upoznao.
»Stani, ti!« reče mu vodnik i obrati se Milleru. »Jesi li već
napisao izvještaj?«
»Nisam«, odvrati Miller. »Upravo sam te htio pitati«.
Stajali su uz stol, pa nešto tiho potajno razgovarali. Prečih je
slušao kako spominju imena i brojeve, što ih valja navesti uz
izvještaj. Sve mu se to činilo čudnim. Poručnik Voorhees je sam
stajao uz vrata i kuckao noktima u dovratak.
»Požurite malo, vodniče«, reče poručnik Voorhees.
»Razumijem, sir«, odvrati vodnik.
574- »Hvala lijepa, desetaru«,
reče zatim. »Zao mi je, što smo te morali probuditi. Sad se

možeš vratiti u postelju«.

»Ništa ne smeta«, odvrati Miller. »Uvijek ti stojim na ras-
polaganju. Zar zaista ne mogu više ništa učiniti za vas?«
»Ne«, reče vodnik, »to je sve!«
»Lijepo«, kimnu Miller. »Treba samo da mi kažeš«.
»Ne«, odmahnu vodnik. »Još jednom ti hvala na pomoći!«
 »I drugi puta«, odgovori Miller.
Prew se obrati poručniku Voorheesu. »Zbog čega me okriv-
ljuju, sir?«
»Svejedno«, nestrpljivo će poručnik. »Imat ćete sutra
dovoljno vremena da sve čujete«. On nestrpljivo pogleda na
sat.
»Ali ja imam pravo da saznam, zbog čega sam okrivljen«,
uporno će Prew. »Tko me je dao uhapsiti?«
Van Voorhees se zapilji u nj. »Strijelče, vi me ne trebate
podučavati koja su vaša prava. To i sam znam. Prijavio vas je
kapetan Holmes. A ja ne volim samozvane odvjetnike! Jeste li
gotovi, vodniče?«
Vodnik kimnu glavom.
Prew zazviždi. »Brzo su radili«, nakesi se on, »ma tko to bio.
Mora da su ga izvukli iz postelje«. Njegove riječi nisu baš
najbolje uspjele kao šala.
»Pođimo dakle«, reče Voorhees vodniku, kao da nitko nije
rekao ništa. »Imam još mnogo posla«.
»Jezik za zube, prijatelju«, reče vodnik Prewu. »Šta više
budeš lajao, bit će gore po tebe. Naprijed, pođimo! Čuo si, što
je rekao dežurni oficir«.
U dugačkom niskom pukovskom zatvoru, baraci od valovita
lima na protivnoj strani ceste, dadoše mu pokrivač i od-
vedoše ga kroz rešetkasta vrata, koja su odjeljivala zatvor od
poslovnice. Nisu zatvorili vrata od rešetki, koja su visjela na
pregradi od rešetki.
»Mi ne zaključavamo«, reče575- dežurni oficir, koji je sjedio za
svojim radnim stolom, »jer su ovdje u stražnjoj sobi stražari.
Bogami, bit će bolje za vas, da ih ne probudite. Jedan će čovjek
cijelu noć ostati ovdje. On je naoružan. To je sve. Možete otići
onamo i spavati«.
»Razumijem-, sir«, reče Prew. »Hvala vam, sir!« Uzevši po-
krivač, pođe Prew kroz dvostruki red poljskih postelja. Posvuda
su ležali usnuli stražari. Konačno pronađe praznu postelju, pa
sjede na nju i izu cipele.
Za njega nije bio nov osjećaj da prijeđe granicu rešetki i da
uđe u teži svijet s teškim zrakom i teškom vodom. Nije mu to
bilo prvi put, što se nalazio u zatvoru. Znao je, da se čovjek
može konačno priviknuti da udiše težak zrak i da će se pluća
prestati prijetiti time da zakažu, jer težak zrak ne će htjeti da
ulazi u njih, i da će se morati aklimatizirati. I to je bilo sve. Znao
je sve što se moglo znati o zatvorima. Oni su mu bili isto tako
dobro poznati, kao i cesta ili vojska. Naučio je da udiše težak
zrak i da pije tešku vodu, koji su bili u svim zatvorima jednaki,
svejedno, da li u Floridi ili u Teksasu ili u Georgiji ili u Rich-
mondu ili u Indiani. Zatvore je upoznao čak prije nego što je
upoznao vojsku. Stvarno su zatvori i on nekako dobro pristajali
jedni uz druge, jedino će trebati da se navikne.
On se ispruži na postelju i pokrije se pokrivačem.
Dok je prvi strah polako popuštao, razmišljao je: mora da je
zbog Galovicha. Drugog razloga nije bilo.
Da Wilson i Henderson. razmišljao je dalje, nisu pokušali, da
policijskom psu pomognu da opaše Bloomovu kuju, ne bi
Bloom pokušao da mi se zahvali. Da se nisam potukao s
Bloomom, razmišljao je on dalje, ne bi ni Ike pokušao da me
ubije nožem.
Stvar je bila veoma zamršena i od nje mu se malo zavrti u
glavi. S druge je strane opet znao, da pravi razlog ne leži u tim
vanjskim slučajnostima. Istina je ležala dublje. To je znao. Pa
ipak mu je bilo teško, da se tome 576- dosjeti.
San ga je već zahvaćao, no još uvijek je čuo, kako se dežurni
oficir tiho razgovara s vodnikom sjedeći uz rasvijetljeni stol

TRIDESET I PETO POGLAVLJE

Za branitelja mu postaviše potporučnika Culpeppera i to

drugoga ili trećega, a možda i četvrtoga dana (dani su bili
posve jednaki, upravo identični. Triput na dan vodili su ga pod
stražom u blagovaonicu čete E i ondje je pod stražom jeo.
Svakog su ga dana dvaput izvodili pod stražom da plijevi
cvjetne nasade i igrališta za oficirsku djecu iza stanova
oženjenih oficira. Taj je posao vršio pod stražom, klečeći u
svojoj radnoj uniformi. Stražar je stajao iza njega i čuvao ga, a
djeca su se smijala, vikala i igrala se na ljuljačkama i na hrpama
pijeska. To nije bilo baš neugodno) Drugog ili trećeg ili možda
četvrtog dana dojurio je potporučnik Culpepper. Poput vijavice
uletio je kroz otvorena rešetkasta vrata iz drugog svijeta kao
vihor, koji donosi sa sobom mirio mora u isušenu preriju. Ispod
ruke je nosio posve novu aktovku 5 patentnim zatvaračem, koji
je zatvarao tri strane aktovke Kupio ju je, kad su ga imenovali
braniteljem, da bi u njoj nosio spise na raspravu.
Bilo je to prvi put, da je potporučnik Culpepper vršio duž nost
branitelja i taj ga je slučaj oduševio. Rekao je, da Pre- wova
stvar stoji dobro. Nije, doduše, mogao baš da obeća pobjedu i
oslobođenje, ali može da obeća bar Pirovu pobjedu. Ot- kada je
potporučnik Culpepper počeo da dolazi k Prewu, da s njime
razgovara o raspravi, nije Prew više trebao da popodne plijevi
korov, već je to morao raditi samo ujutro.
»Velika je to odgovornost«, oduševljeno će potporučnik
Culpepper. »Prvi put mi se pružila prilika da u praksi pokažem, što
sam u onom jednom semestru na vojnoj akademiji naučio o pravu i o
postupku pred vojnim sudovima. Svi će htjeti da vide, kako vješto
obavljam svoju zadaću. Dakako da ću učiniti zaista sve što mogu.
Htio bih da s vama najpravednije postupaju, bar koliko ja to
mogu da za vas ishodim, a vjerujem da ću to i postići«.
Prew, koji nije mogao da zaboravi onu noć u Hickamu i onu
nedovršenu »pjesmu starih vojnika« smeo se, a da ni sam nije
znao zašto. Nije mnogo govorio. Nije ni spomenuo nož, a nož nije
spomenut ni u izjavama svjedoka što mu ih je pokazao pot-
poručnik Culpepper. Nije htio da razočara potporučnika
Culpeppera kod njegova prvog slučaja, ali je odlučno odbio da
prizna krivicu. S druge strane cijela obrana potporučnika
Culpeppera temeljila se upravo na priznanju krivnje.
»Da, dakako«, oduševljeno će potporučnik Culpepper, »pa
to je vaše pravo! Ja sam, međutim, uvjeren, da ćete promijeniti
mišljenje, čim vam razjasnim strategiju, koju bih htio da
primijenim«.
»Ne«, odvrati Prew, »ne ću 577- promijeniti mišljenje«.
»Najprije morate, dakako, razumjeti, da je s pravne strane
posve isključeno, da za vas postignem oslobođenje«,
oduševljeno nastavi potporučnik Culpepper. »Oni imaju
Wilsona i Hendersona kao svjedoke. Osim toga je tu i
zaprisegnuta izjava vodnika Ga- iovicha. Oni iskazuju pod
zakletvom da ste bili pijani i da ste udarili vodnika Galovicha,
kad vas je pozvao na odgovornost zbog bučenja nakon
znaka ,gasi svijetlo.' To ne možemo oboriti«.
 On pokaže Prewu optužnicu. Prew je bio optužen zbog
pijanstva, protupropisnog vladanja, insubordinacije, uskrate
poslušnosti na izravno danu zapovijed i zbog tromog napada
na podoficira u službi. Osim toga je bio optužen zbog vladanja
nedostojnog vojnika. Preporučivao se postupak pred
specijalnim vojnim sudom.
»Kako vidite, to je praktički isti položaj kao i kod Maggia«
zasjaji potporučnik Culpepper, »osim što se vi niste opirali p ri
hapšenju«.
»Ne mislite li, da bi oni i to mogli na neki način ubaciti?«
upita Prew.
»Vaša se stvar bar odigrala u puku«, reče potporučnik
Culpepper, »dok se ona stvar s Maggiom odvila u gradu, pa se
u nju umiješao i zapovjednik okružne vojne policije. U vašem je
slučaju tužbu podigao samo zapovjednik vaše čete, kapetan
Holmes, tako da vi ni pred specijalnim vojnim sudom ne
možete dobiti više od tri mjeseca i obustavu dvije trećine
plaće«.
»To je dobro«, kimnu Prew.
»A ako nađemo pravi način«, nastavi potporučnik
Culpepper, »možda bismo mogli nekako smanjiti kaznu.
Optužnica stoji međutim, na čvrstim nogama i nema nikakve
sumnje, da ste krivi. Osim toga ste se zamjerili po prilici
čitavom puku. Svi bi više manje htjeli da obračunaju s vama.
Otkad ste došli u četu G, imate loš glas kao boljševik i kao
buntovnik. Dakako, da i to predstavlja silnu razliku, jer je na
kraju cijela stvar samo politika. Oni su vas zaista čvrsto
zgrabili«.
»I meni se tako čini«, kimnu Prew.
»No, eto, i zato bih htio da priznate da ste krivi«, trijumfalno
će potporučnik Culpepper. »Moramo se braniti na isti način, na
koji smo napadnuti, politički a ne s tim jurističkim govnom. Ja
sam sve to točno proučio, Prewitt.578- Napisao sam veoma
radikalnu ispitnu radnju o postupniku na vojnim sudištima,
koja jeuWest Pointu podigla cijelu prašinu. Odasvud sam
dobio priznanje. Razložio sam, da se u sudskom postupku suci
uvijek potajice više bave ljudskim odnosima, nego
apstraktnom primjenom prava i da zbog toga, usprkos svim
zakonicima, osuda ovisi uglavnom o ljudskim odnosima, a to
je, dakako, stvar politike. Razumijete li? Zar ne, vi me
razumijete?«
»To zvuči posve razborito«, odvrati Prew.
 »Razborito, čovječe!« prasnu potporučnik Culpepper.
»Djelovalo je kao prava bomba. Ja sam temeljito dokazao da
uopće ne postoji nešto slično apstraktnoj pravdi i to
jednostavno zbog toga: jer na sve pravne odluke djeluje
promjenljivost jednog osjećaja, a taj opet ovisi o vremenu, u
kojem živimo. Kao najbolji primjer upotrebio sam hapšenje
Deba i sto i jednog člana IWW-a1 za vri- ieme posljednjeg rata.
Bez javnog uzbuđenja, bez rate histerije ne bi došlo do toga
hapšenja, ne samo zbog toga, jer to s pravne strane ne bi bilo
moguće, već i zbog toga, jer ni Landis ne bi u normalnim
vremenima nešto tako riskirao. Zatim sam razjasnio političku
stranu cijelog tog slučaja pokazavši im da je2 Darrow. koji je
prije toga tamo na zapadu branio Wobblie, odjednom bio
tako preopterećen, da ovaj put nije mogao da preuzme
njihovu obranu. Razumijete li, u kakvoj je to međusobnoj
povezanosti?« oduševljeno upita potporučnik Culpepper.
»To je bio zaista vanredno uspjeli rad, Prewitt. Ja sam čak
prorekao da će doći vrijeme, nakon narednog rata, i opće
vojne obaveze, kada će biti dopušteno vojnicima i
podoficirima, da zajedno s oficirima služe na vojnim sudovima!
Istodobne sam, međutim, ukazao i na to, da to ne će baš ništa
izmijeniti na činjenicama, jer će običnog vojnika, dodijeljenog
sudu, dakako samo četnog starješinu ili štabnog vodnika ili
starijeg vodnika, pa čak i onda, bude li to obični strijelac,
njegovi ljudski odnosi posve naravno dovesti na isto stajalište,
na kojem stoje i oficiri.
»Možete zamisliti što sam s time postigao. To me je učinilo
poznatijim od mog prvenstva u mačevanju. Nitko se nije
mogao usprotiviti toj logici, pa čak ni profesori. To i vi morate
priznati. Zeli li čovjek steći priznanje u svijetu, mora zapanjiti
ljude. Netko je jednom rekao, da je bolje da te u novinama
grde, nego da te uopće ne spominju. No ja vam kažem, da je
65-
bolje da te u novinama grde, nego da te hvale. Zaprepasti
ljude, pa će te se sjetiti. Svaki idiot može da sebi pribavi
pohvale u novinama«.
»Kladim se da ste u tome mnogo uživali«, dobaci Prew.
»Bože!« viknu potporučnik Culpepper. »Prevvitt, s tom stvari
sam upravo prodro na oficirskoj školi. Poslije toga bio sam
netko i nešto. A upravo to želimo mi ovdje postići, razumijete
li? Upravo to isto«. i
Potporučnik Culpepper duboko udahnu. »I zato bih htio, da
priznate krivnju. Da, držim da se nešto tako nije dogodilo u ci-
jeloj povijesti vojnog suda. Pred vojnim sudom nitko ne pri-
znaje krivnju, jer vojni sud ne smatra priznanje kao olakotnu
okolnost kada izriče kaznu«.
»Prema tome mi ne će ništa koristiti«, reče Prew, »pa ja ...«
1
IWW, kratica za Industrial Workers of the World, radnička organizacija, koja je svoju glavnu djelatnost razvila između dva rata.
,J
Wobblie, slang naziv za člana IWW-a.

66-
 »Počekajte samo časak. Dopustite mi da vam još nešto
razjasnim, prije nego što progutate, dok niste prožvakali. Vi ne
razumijete unutarnju povezanost«.
»Prije svega«, reče Prew, »ja nisam bio pijan. Bar nisam bio
toliko pijan, da ne bih znao što radim«.
»U tome i jeste cijela stvar«, trijumfalno se nasmije
potporučnik Culpepper. »Nikakvu ulogu ne igra jeste li zaista
bili pijani ili niste. Važne su jedino izjave svjedoka, a ovi tvrde,
da ste bili pijani. Ako priznate da ste krivi i priznate da ste
zaista bili pijani, izvrnut ćete čitavu stvar i upotrebit ćete izjave
svjedoka protiv njih samih«.
»Drugim riječima«, reče Prew, »vi držite da bih mogao
dokazati, da svjedoci lažu, priznavši da govore istinu«.
»No da«, odvrati poručnik. »Mogli biste se i tako izraziti. No
ja nisam rekao, da su svjedoci lagali. Možda oni govore istinu«.
»Kako oni mogu govoriti istinu tvrdeći da sam bio pijan, kad
ja govorim istinu, a ta je, da nisam bio pijan?«
»Ako niste bili pijani, onda oni, dakako, u nekom smislu
lažu. No možda u drugom smislu govore istinu, a to je, ako oni
stvarno vjeruju da ste bili pijani. Na taj način i vi i oni stvarno
govorite istinu, onako, kako ste vi o njoj uvjereni, a ipak se ne
slažete. Razumijete li to?«
»Hm«, reče Prew. »Nije li to komplicirano?«
Potporučnik Culpepper kimne. »Branitelj mora sve to uzeti u
obzir za vaše dobro. Zato su me i postavili. Ali sve je to
uzgredno. Važno je samo ono što stoji u izjavama svjedoka.
Suci to možda ne će otvoreno reći, ali u sebi će misliti da
lažete. Jer svi zločinci uvjeravaju sud, da su nevini. To je
576-

svagdje uobičajeno. To samo pridonosi tome, da vam dokažu

krivnju, razumijete li? U stvari, vi samo jednu bezvrijednu
tvrdnju zamjenjujete za tri ili četiri mjeseca zatvora. Istina,
nema nikakova posla sa zakonikom prema kojem radi vojni
sud, ali ima posla sa sociološkim odnosima, koji odlučuju o
zakonu. Razumijete li to?«
 »Mislim da razumijem«, odvrati Prew, »samo što ja...«
»Počekajte samo još časak. Ja sam već dao natipkati izjavu,
da ste bili pijani i da niste znali što radite«.
Potporučnik Culpepper otvori novu aktovku od žute kože s
patentnim zatvaračem na tri strane, stade čeprkati po njoj,
izvuče neki dokument i pruži mu ga. Zatim s mnogo ljubavi
zatvori patentni zatvarač.
 »Pročitajte to. Vidjet ćete da vam nikako ne može naškoditi.
Meni ne bi nikada palo na pamet, da od vas zatražim, da
potpišete nešto, što niste pročitali. Uostalom, Prewitt, nemojte
nikada potpisati nešto, a da to ne pročitate, jer ćete inače jed nom
zapasti u teškoće. A onda, kad to pročitate i potpišete, mi ćemo
to za vrijeme rasprave odjednom izvući i ja ću zamoliti sud. da
bude blag prema vama. U tom slučaju vam oni već iz čiste
pristojnosti ne će moći dati više od možda mjesec dana i dvije
trećine, a možda će vam dati samo dvije trećine ustege plaće, a
na zatvor vas uopće ne će osuditi«.
»Meni su uvijek govorili, da vojni sudovi ne uzimaju u obzir
molbe za blagu odmjeru kazne«, reče Prew.
»Upravo u tome i jeste stvar«, oduševljeno će potporučnik
Culpepper. »Sad počinjete razumijevati stvar. Kladim se, da još
nitko u povijesti vojnih sudova nije tako • pokušao. Bar ja ne
znam za to. Mi ćemo ih glatko oboriti«.
»Ali ja... «
»Počekajte«, prekinu ga potporučnik Culpepper. »Niste još
čuli ono najbolje. Još nitko«, reče on i malo zastane; »nije u
vojsci«, pa opet zastane, »smatrao pijanstvo nekim
prijestupom ili grijehom, zar ne? Vi znate da je tako. Pijanstvo
je nezakonito, ali svatko se opija. I ja sam redovito malo pripit
izlazeći iz kluba, a i drugi su isto tako pripiti. Osim toga je
činjenica, premda nije utvrđena nikakvom dnevnom zapovijeđu,
da većina oficira najviše voli takve divlje i neobuzdane momke.
Oni, naime, znadu da ovakvo stajalište »ah-nek-ide-dođavola«
daje najbolje vojnike. Dapače, većina
578- oficira smatra, da vojnik
koji se od vremena do vremena ne opije i ne počini kakav ispad,
uopće ne zaslužuje da se zove vojnikom, a osim toga da je
veoma sumnjiv tip. Nije li tako?«
»Nikako ne razumijem u kakvoj vezi stoji to s mojim
priznavanjem krivice«, usprotivi se Prew.
 »Ali, dragi moj, pa zar ne razumijete? Ako priznate, da ste bili
pijani i da ste jednostavno htjeli da na nečem iskalite svoju
snagu, onda smo ih uhvatili u škripac, jer se opijanje kod
pravog vojnika smatra više vrlinom nego grijehom. Suci to
razumiju i sami vjeruju u to, pa vam jednostavno, kao pošteni
ljudi, u tom slučaju ne mogu dati tri mjeseca, a da i ne
govorimo o najvišoj kazni, samo zbog toga, jer ste se
napili kao pravi divlji i neobuzdani vojnik. Naravno da ste
577
prema zakonu krivi, ali mi se na to ne obaziremo. Mi
smjeramo na nešto-posve drugo. Mi želimo iskoristiti
sociološke odnose, koji su bili podloga zakonu i koji u
stvarnosti odlučuju o pravorijeku suda«.
37 Odsada do vječnosti
 Potporučnik Culpepper pobjedonosno pogleda Prewa i izvuče
iz džepa svoje Parker 51 naliv-pero, da bi Prew njime potpisao
dokumenat. No Prew otkloni.
»To zaista zvuči kao dobra zamisao, potporučniče«,
zlovoljno će on. »Veoma mi je žao što vas moram razočarati,
pošto ste sve to tako sjajno smislili i u to utrošili toliko truda.
Ali ja ne mogu zbog vas priznati da sam kriv, potporučniče«.
»Zašto ne možete, dovraga, čovječe!« plane potporučnik
Culpepper. »A osim toga vi to ne činite za mene. Ja sam vam sve
razjasnio. Nisam li? Cijelu obranu sagradio sam upravo na
tome, da vi priznajete krivnju. Ako to ne učinite, ja vam nikako
ne mogu pomoći. U tom će slučaju vaša rasprava biti posve
obični svakodnevni postupak, nimalo drukčiji od deset tisuća
drugih. Ni ja ni vi ne ćemo za nju ubrati nikakvo priznanje«.
»Tu ja ne mogu pomoći«, reče Prew. »Nisam kriv, pa ne ću
ni priznati da sam kriv. Ne bih priznao ni onda, kad bi me
nakon toga posve oslobodili. Zao mi je, ali stvar stoji tako«.
»Zaboga, čovječe!« uzbuđeno viknu potporučnik Culpepper.
»Kakva posla ima to s time? Nitko se ne brine, jeste li vi krivi ili
niste! Sudu je to posve svejedno. Ondje sve upravlja zakon i
sociološke prilike, koje su temelj zakona. Nijedan sud ne može
kazniti najvišom kaznom vojnika, koji je htio malo da pusti
uzde svojoj ćudi, pa se napio i zapao u teškoće, a to sada
priznaje. Zaboga, napiti se i malo se ispuhati, to ne samo da
leži u prirodi vojnika, već je gotovo njegova sveta dužnost. Isto
tako kao što Ernest Hemingway kaže, da je sifilis profesionalna
bolest boraca s bikovima i vojnika.
580- To je po prilici isto«.
»Jeste li ga već kada imali, potporučniče?«
»Što?«
»Sifilis«.
»Tko? Ja? Bogami, nisam. U kakvoj je to vezi s time?«
»Ni ja ga nisam imao«, mrko će Prew. »Ali triper sam imao.
Pa ako su sifilis i triper profesionalne bolesti vojnika, onda ću
gledati da izađem iz vojske i da postanem automehaničarom.
Osim toga«, nastavi on, »ne želim da ni od kog ništa moljakam.
Ako oni hoće da postupe na takav način, neka to učine. Ja se
nikom ne ću zavlačiti, pa ni onda ako se oni ponose time, da se
njihovi ljudi opijaju. Još nikad nisam nekoga za bilo što
moljakao, pa ni sad ne ću započeti time, potporučniče«.
Potporučnik Culpepper se počeše svojim Parker 51 naliv-ps-
rom po glavi, a zatim ga spremi natrag u džep. Onda izvadi svoju
Parker 51 patentnu olovku i list papira iz aktovke, pa njome poče

po papiru risati črčkarije.

»Lijepo. No ipak malo promislite. Siguran sam, da ćete pro-
mijeniti mišljenje, čim uvidite, kako je to važno. Dragi Prewitt, ar
z

vam još nije jasno, da bismo time možda mogli kod vojnih
sudova uvesti posve novi postupak? Pomislite samo, što bi to
moglo značiti za buduće generacije vojnika!«
»Ja sam već razmišljao o tome koliko je trebalo«, odgovori
prew. »Veoma mi je žao što vas moram razočarati, potporučr-
niče, nakon sveg onog truda, što ste ga time imali, ali ja ne ću
priznati krivnju«, završi on. Osjećalo se, da mu je odluka ko-
načna i neopoziva.
»Jeste li udarili onog čovjeka, ili ga niste udarili?« viknu
potporučnik Culpepper. »Zaboga, čovječe!«
»Dakako da sam ga udario, a udario bih ga i još jednom«.
»Ako ste ga udarili, onda ste krivi. Tu nema šta da se govori.
Zašto onda želite pokušati da zatajite istinu?«
»Ne ću priznati da sam kriv, potporučniče«, odvrati Prew.
»Isuse Kriste!« uzdahnu potporučnik Culpepper. »Još nikad
nisam vidio tako tvrdoglavo kopile. 581- Bogami, vi zaslužujete ono,
što vam se sprema. Nemate osjećaja kao ni riba. Kad već ne-
mate obzira prema samome sebi, mogli biste bar da pomislite
na mene. Ja nisam molio da me postave vašim braniteljem«.
»To znam«, reče Prewitt, »i žao mi je«.
Nije dizao pogleda sa svojih cipela, a lice mu je bilo jednako
ezizražajno kao i prije.
 Potporučnik Culpepper uzdahne. Zatim stavi svoju Parker 51
patentnu olovku u isti džep, u kojem je nosio i Parker 51 naliv-
pero, savinu papir s priznanjem i stavi ga zajedno s papirom sa
črčkarijama u aktovku, pa zatvori patentni zatvarač i ustane.
»Lijepo«, reče. »No ipak razmislite o tome. Sutra ću opet
doći«.
Prew usta s postelje. Potporučnik Culpepper mu stisne ruku.
»Gore glavu«, reče.
Prew ga je pratio pogledom, dok je potporučnik prolazio
kroz otvorena rešetkasta vrata, kraj komandira straže, koji gaje
pozdravljao. Prolazio je sa svojom novom žutom aktovkom s
patentnim zatvaračem na tri strane van u drugi svijet. Zatim
Prew izvuče svoju staru igru karata ispod jastuka.
Odigrao je pet pasijansa, od kojih se jedna složila osim
jednoga asa, kad Warden uđe u stražarnicu ostavši vani iza
rešetki, u kojima su rešetkasta vrata bila otvorena. Warden je
donio čisto radno odijelo, što ga je dežurni oficir zatražio uz
obrazloženje, da je uniforma, što je Prew nosi, počela tako
smrdjeti, da zbog toga pati moral njegovih ljudi. To je,
međutim, bilo pretjerano.
»Treba li neko prokleto dopuštenje, da onom odvratnom
kriminalcu predam njegovo prokleto čisto odijelo?« upita
Warden dežurnog desetara." »Ili mogu to jednostavno učiniti
bez formalnosti?«
»Što?« upita desetar kao da se osjeća krivim, pokušavajući
da rukom pokrije strip. »Ah«, reče. »U redu. Samo uđi, vodniče.
Nije bilo potrebno da to sam doneseš, vodniče«.
»A tko bi to onda donio«, mrko otpuhnu Warden, »da ja to
sam ne učinim?«
»Ne znam«, odgovori desetar, kao da se mora bi-aniti.
582-
»Samo sam mislio ... «
»A što to čitaš?« zagriženo će Warden. »Pripovijest o J.
Edgar Hoveru i Mel Purvis i Crvenoj golubici? Sad mi samo još
reci, da želiš postati G-man. Ako čitava naredna generacija
postane G-man, gdje će onda smoći nekoga da ga uhapse?«
»Što?« upita desetar, pa skine ruku s knjige. Bio je to Šišmiš.
»Ah tako«, nasmije se. »Pa to je dobra šala, vodniče!« On
zatvori strip i baci ga u ladicu. »To čitam samo zato, da ubijem
vrijeme«, reče kao da se mora braniti.
»Ne želiš li pregledati zamotale?« upita Warden. »Možda
sam u njem sakrio nekoliko turpija«.
Desetar ga glupo pogleda. Zatim se nasmije i odmahnu
glavom.
»Vjeruješ li mi zaista?« upita Warden. »Odakle znaš, da ja
nisam neki preobučeni gangster?«
»To je dobra šala!« nasmije se desetar. »Ja to zaista ne
znam. Možda i jesi. Odi dalje, starješino, ako hoćeš«.
Milt Warden precizno puhnu i prođe kroz dva reda poljskih
postelja, koje su sad, popodne, bile prazne. Desetar otare
rukom lice.
»Zapravo ne znam, zašto tratim svoju duhovitost na takve
idiote«, promrmlja Warden bacivši radna odijela na Prewovu
poljsku postelju. A zatim pogleda karte, razložene na
pokrivaču. »Jesi li dobio?« upita.
»Dosad nisam«, odvrati Prew.
»No, ne brini, mali. Imat ćeš još dovoljno vremena da
vježbaš.«
»Zar još nije određen termin za raspravu?« upita Prew,
sabirući karte. »Dragi bože«.
»Nije«, odgovori Warden. »Mislio sam kada izađeš odavde«.

583-
 »Ah tako«, reče Prew. »No možda mi u zatvoru ne će dopustiti
ni da polažem pasijanse«. On ustane i poče svlačiti pro- znojeno i
prljavo radno odijelo. Zaista je smrdjelo.
»Vjerojatno ne će«, reče Warden promatrajući ga. »Na svaki
način ne ćeš smjeti nositi svoje rublje. Rasprava je određena za
naredni ponedjeljak«, dobaci on. »Upi'avo je stigla vijest. Imaš,
dakle, još četiri dana. Možda ti za to vrijeme uspije da bar
jednom složiš pasijansu«.
»Možda«, kimnu Prew. Obukao je čisto radno odijelo 'i opet
sjeo. »Culpepper je rekao da ne vjeruje da ću dobiti više od tri
mjeseca i ustegu od dvije trećine plaće. Mislio je zbog toga, jer
u stvar nisu umiješani nikakvi stranci«.
»To bi moglo biti točno«, potvrdi Warden. »To jest, ako za
vrijeme rasprave ne rekneš nešto, što bi ih razljutilo«.
»Držat ću jezik za zubima«.
»To ću povjerovati tek onda, kad vidim«, puhne Warden. »Ah,
tako«, nastavi. »Evo«. On izvuče iz džepa hlača veliku kutiju
cigareta. »Eto ti nekoliko cigareta«.
»Hvala ti lijepa«, odvrati Prew.
»Ne trebaš mi se zahvaljivati, mali. Poslali su ih Andy i
Petko. Za tebe ja ne bih kupio cigarete. Pribavio si mi po prilici
tjedan dana posebnog piskaranja«.
Prew osjeti da se smije. »No, to mi je zaista žao«, reče.
»Iskreno mi je žao, Warden, ali ja to ne mogu izmijeniti«.
Warden je stajao i ljutito i zlovoljno buljio u njega. Onda se
odjednom nasmije. »Kod tebe ovakvo radno'odijelo zaista
dugo ne traje. Što to rade s tobom? Zar kod njih za promjenu
moraš malo i raditi?« On sjede na poljsku postelju, žestokom
kretnjom otvori kutiju s cigaretama, podere jedan paketić i pri-
pali jednu od Prewovih cigareta. 584 .
»Nije tako zlo«, reče Prew. »Samo malo plijevim korov na
igralištu. Ništa me ne smeta«.
»To i nije baš ono najgore«.
»Možeš li to sebi da predočiš«, nastavi Prew, »sva ona draga
mala djeca postat će oficiri, kad jednom odrastu«.
»Vjerojatno«, kimnu Warden. »To je sramota, zar ne? Jučer
sam ispisao formulare i poslao ih prijeko«, nastavi on. »Brže to
nisam mogao obaviti. Najprije sam morao opaliti Mazziola, da
bih pravovremeno dobio natipkane izjave svjedoka. Taj kujin
Sl
n tako smrdi od lijenosti, da sam neko vrijeme mislio, da ću
sam morati natipkati«.
»Pretpostavljam«, polako će Prew, »da ni ovaj put nije
nijedan od njih spomenuo nož, zar ne?«
Warden ne reče ništa. Ispitljivo ga je promatrao. »Kakav
nož?« upita.
»Ikeov nož, što ga je povukao na me«, nakesi se Prew.
Ovaj put nije Warden dugo rekao ništa. »Jesi li još s kime o
tome govorio?« konačno upita.
»Ne«, odvrati Prew. »Nisam«.
»Možeš li dokazati, da je povukao nož na tebe?«
»Mislim, da bi se s par čekića mogla razbiti jama za smeće i
da bi onda dolje u pukotini pronašao oštricu noža, gdje sam je
slomio«
Warden zamišljeno protare bradu. »Culpepper bi to možda
učinio«, reče. »Ali nitko drugi. Culpepper bi, međutim, htio da
iz tvog slučaja načini veliku stvar, jer je prvi put branitelj. On bi
to možda učinio. Na svaki način bi se isplatilo pokušati. Hoćeš
li mu to reći?«
»Ne«, odbije Prew. »Mislim da ne ću«.
»Prokletstvo, a zašto ne ćeš? Isplatilo bi se pokušati«.
»Da«, reče Prew. »Nekako mi se ne da, da braći pokvarim
svečanost. Zbog Blooma mi nisu mogla nauditi, a posebni po-
stupak im nije ništa koristio. Sad su udesili tu pripovijest da me
upecaju. Ako im to pokvarim, moraju početi posve spočetka«.
Warden se najednom nasmije. »Stari Ike mora da se sada
krvavo znoji«.
»Ne, sigurno se ništa ne znoji.
585- Volio bih da je tako, ali nije

tako. On već vjeruje u svoju pripovijest. Možda Henderson i

Wil- son još ne vjeruju u nju, ali kladim se, da stari Ike vjeruje«.
»Vjerojatno će biti tako«, kimnu Warden. »A Wilson i Hen-
derson se još nikada nisu krvavo uznojili zbog nečega, zar ne?«
On protare rukom neobrijanu bradu. »Moram se obrijati«,
dobaci kao odsutan duhom. »Jučer nisam imao vremena. Znaš
li«, reče on, »možda bi ipak trebao da to ispripovjediš
Culpepperu. Možda bi to bila fina stvar, ako mu kažeš. Dovraga,
možda bih se kod te prilike mogao da riješim bar dvojice od tih
momaka«.
»Ne bi«, odbije Prew. »Ne bi mogao bez Holmesa, a taj im
pomaže. On bi ih već na neki način izvukao. Oni bi sve to
nekak i izvrnuli pa te samo iskoristili. Sad je pred njima
otvoreno polje Ako oni žele da me otjeraju u zatvor, ne ću im
učiniti tu radost, da se savijam i da glumim. Ja već mogu da
podnesem sve ono, što bi mi oni mogli da zadadu, pa i više,
starješino. Neka me...«
Warden i opet nije dugo vremena rekao ništa. Kad je konačno
ustao, imale su njegove svijetle plave oči neobičan izraz. »Možda
naaš pravo«, dobaci on. »To je, uostalom, tvoja stvar, pa možeš
raditi što hoćeš«.

Prewu se učinilo da u Wardenovim očima, kad su sad pogle-

dali jedan drugoga, razabire izraz poštovanja. Nijedan nije rekao
ništa, a nije hi trebao da bilo što kaže. Razumijevanje, što ga je
mogao pročitati u pogledu tog visokog čovjeka, ispunilo ga je po-
nosom. Iz nekog nepoznatog razloga bilo je Wardenovo
poštovanje Prewu vrednije od poštovanja bilo kojeg drugog
čovjeka. Nije mogao da razjasni zašto, ali je na svaki način uvijek
želio da stekne to poštovanje, pa mu je zbog toga i ispripovjedio
pripovijest o nožu. Sad je bio ponosan, da je stekao ono što je
tražio.
>. »Čovjeka mogu ubiti«, dobaci Prew, »ali ga ne mogu pojesti,
starješino«; 586-
Warden ga udari po ramenu, da ga je zaboljelo. Bila je to
prva otvorena prijateljska kretnja, što ju je Prew ikada vidio na
Wardenu, bilo prema njemu, bilo prema kome drugome. Ta ga
je gesta skroz na skroz zagrijala, kao piće. Zaista je vrijedila
puna tri mjeseca u bilo kakvoj crnoj samici u vojnom zatvoru.
No lice mu ipak ostane nepomično i bezizražajno.
 »Doviđenja, mali«, rečeWarden i krene prema zidu od
rešetki na drugom kraju sobe, u kojima su rešetkasta vrata bila
otvorena. Prew položi karte natrag na pokrivač i zagleda se za
njim.
»Warden«, viknu, »bi li mi htio učiniti uslugu?«
Warden se okrenu i odgovori: »U svako doba, samo ako
mogu•<.
»Bi li otišao u Maunalani Heights i rekao Loreni, zašto ne
mogu doći?« Osjeti da je ne može zvati Alma, pa čak ni pred
Wardenom. On mu dade adresu.
»Zašto joj ne napišeš pismo?« upita Warden. »Volio bih da
ne idem onamo. Uvijek kad dođem ženama u blizinu, one se
odmah lijepe uza me i trče za mnom kao kuje, koje se pare.
Toga mi je dosta«, nadoveže on, a obrve mu se trznuše. »Osim
toga te odviše volim, a da bih se izvrgnuo takvom riziku. Ne
želim tvoju djevojku«.
»Lijepo«, prigušeno će Prew, »ali onda je bar nazovi«. On
mu da telefonski broj.
»Učinim li to«, odgovori Warden, »ona će, čim čuje moj glas,
pokušati da ugovori sastanak. A ja se bojim, da ne ću imati
snage, da joj to odbijem«.
rec
»Dobro«, uporno će Prew, »onda odi dolje u New Congress,
i joj to i pođi s njom u postelju, kad si već jednom ondje«.
Warden mu se naceri kao vrag.

587-
 »Uostalom, sad mi pade na pamet«, reče Prew, zadržavši
nepomično lice, »kad sam posljednji put bio ondje, zamolila
me je tvoja draga prijateljica, gospođa Kipfer, da te pozdravim
i upitam zašto više ne dolaziš k njoj. Zaboravio sam, da ti to
prije ispripovjedim <.
Warden odjednom prasnu u smijeh. »Stara Gert?« reče. »Ma
što kažeš? Prljava stara Gerty! Ona je promašila svoje pravo
zvanje. Trebala je postati domaćicom u kakvom studentskom
domu«.
»No«, iznova upita Prew, »hoćeš li nazvati Lorenu za
mene?«
»Dobro«, kratko će Warden. »Nazvat ću je. Ali ne obećajem
da ću odbiti sastanak, ako me zamoli«.
»To nisam od tebe ni zatražio«, dobaci Prew.
»No dobro, na temelju toga ču pokušati. Do viđenja«,
dobaci mu on preko ramena. »Ah«, reče zatim, pa zastane i
opet se okrene. »Gotovo sam i zaboravio. Imam za tebe i
drugih novosti. Vojnik prve klase Bloom imenovan je
desetarom. Imamo dva desetara, koji su odslužili kratki rok
službe, pa se narednim brodom vraćaju kući. Jedno od tih
mjesta dobiva Bloom. Danas sam napisao četnu zapovijed.
Objavit ćemo je na'ploči, čim brod u subotu ode. Mislio sam,
da će te ta vijest razveseliti?«
»Sigurno je Bloom sada zadovoljan«, kimnu Prewi
»Ne«, odvrati Warden. »Još ne. Narednog mjeseca odlaze
kući dva vodnika«, nastavi on. »No«, reče zatim, »do
ponedjeljka su još četiri radna dana. Onda možeš početi da ih
križaš u kalendaru«.
Prew se zagleda za njim, kad je onako plećat i uskih bokova
izašao, njišući se, kroz rešetkasta vrata u drugi svijet. Zatim
opet dohvati karte.
U toku četiri naredna dana odigrao je mnogo pasijansa. U
toku ta četiri naredna dana počeo je odjednom popodne
dobivati i druge posjetioce osim Culpeppera. Warden nije više
došao, ali došli su Andv i Petko i Readall Treadwell i Buli Nair i
»učenjak« Dusty Rhodes i mnogi drugi. Dolazili su i malo
razgovarali. Učenjak čak nije ni pokušao da mu proda dijamantni
prsten ili pravi zlatni lanac za sat. Došao je i poglavica Choate.
Većina ljudi iz grupe nesportaša došla je bar jednom. Došlo je
čak i nekoliko sportaša. Nije znao da ima toliko prijatelja.
Opazio je da <e odjednom, slično kao Angelo, postao neka
znamenitost za svoju četu.
TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

U vojnom zatvoru nije bio nikakva znamenitost. Dakako da

ondje nitko nije mogao znati za senzacionalnu raspravu. Prew
se živo nadao, da nitko ne će nikada za nju ni doznati.
Rasprava se odvila u redu, precizno kao dobro uvježbane
predstave dobro uigranog ansamblea. Sve do posljednjeg
trenutka teklo je sve u redu. Ona tri svjedoka dala su svoje
iskaze jasno i jednostavno, kao da napamet govore svoje
pismene izjave. Sve' su se izjave slagale. Tužitelj je neosporno
jasno razložio, na koji su način povrijeđeni različiti paragrafi
vojnog zakonika i kakve kazne traži vojni zakonik za takve
povrede.
Optuženiku, koji je šutio, ponudiše da dade izjavu, ali on to
otkloni. Sve je teklo glatko i u skladu sa službenim propisima.
A onda, u posljednjem trenutku, u nekoj vrsti jalova bijesa
protiv sudbine, potporučnik Culpepper najednom bijesno
iznese u svom obrambenom govoru, da se Prew priznaje
586-
krivim i stade apelirati na blagost suda, s obzirom na činjenicu,
da su svi dobri vojnici pijanice.
U sudskoj dvorani nastane zapanjen tajac. Optuženik bi naj-
radije ustrijelio branitelja. No sud se na plemenit način po-
kazao dorastao situaciji. Neuobičajeni zahtjev unijet je sa svim
potrebnim formalnostima u zapisnik, upravo kao da je posve
pravilan. Zatim suci, kao obično, skupiše na trideset sekundi
glave i proglasiše osudu. Tri mjeseca prisilnog rada i odbitak
dvije trećine plaće za isto vrijeme. Sve to kao da se ništa nije
dogodilo. Optuženi bi najradije bio poljubio suce.
Veoma mu je odlanulo, kad su ga vratili u stražarnicu, gdje
nije morao da gleda potporučnika Culpeppera. Ondje je po-
čekao, dok ga ne prevezu u zatvor.
U ponedjeljak popodne dođoše po njega. Rasprava je bila
održana ujutro. Na radnom stolu stražarnice potvrdiše svojim
potpisima, da im je predan zajedno sa svoja dva čista radna
odijela. Oprezno ga posjedoše na prednje sjedalo jeepa. Jedan
MP sjede za volan, a drugi sjede iza njega.
Pre\v se sam sebi učini kao neki bijedno odjeveni patuljak,
između ona dva dobro plaćena blistava momka, visoka šest
stopa i četiri palca. Predaše ga pred seoskom školom zelena
krova i s rešetkama na prozorima. Bila je okružena ogradom
od pletene žice.
Čuo je kako je stražar, naoružan automatom, za njim
zatvorio i. zaključao vrata s rešetkama. To je na neki način
zvučalo kao

584

587-
nešto konačno, no činilo se da nitko ne misli, da bi to bilo
nešto neuobičajeno ili vanredno. Ona dva blistava i sjajna
orijaša od- vedoše ga u školsku zgradu, kao da takve stvari
danomice obavljaju. Još uvijek je nosio ljetnu uniformu i
kravatu, što je nosio i za vrijeme rasprave.
Prvo, što su ta dva orijaša učinila, kad su ušla, bilo je, da su u
stražarnici zamijenili svoje gumene palice i pištolje kod
naoružanog stražara, koji je stajao u zatvorenom prostoru za
oružje, za kratke, neoličene, drvene toljage.
Onda ga otpratiše u skladište. Još uvijek mu ne rekoše ništa.
Skladište se nalazilo na kraju dugačkog hodnika. Prošli su kraj
nekoliko vrata, a kod crne su ploče skrenuli nalijevo. S desne
strane bila su zatvorena vrata triju krila baraka, a zatim su na
kraju stigli do neke sobice. Čovjek u radnom odijelu, koji je iza
tih napola zazidanih vrata stajao za tezgom, bio je očito
slobodnjak. On mu se neprijazno osmjehne.
»Dobro došao u naš grad«, reče zatim veselo, kao da je
vanredno sretan, što je konačno našao nekoga, kojemu je išlo
bar tako zlo kao i njemu.
»Izdaj mu stvari«, odreže jedan od orijaša, kao da ga vrijeđa
vlastita govorljivost.
»Razumijem, sir«, veselo odvrati čovjek u radnom odijelu.
»Razumijem, sir«. On protare ruke prilično dobro oponašajući
direktora hotela, koji pozdravlja gosta. »Imam' lijepu ugaonu
sobu u desetom katu s pogledam na perivoj i opločenom
kupaonicom i s mnogo prostora. Uvjeren sam, da ćete se tamo
dobro osjećati«.
»Rekao sam, da mu daš njegove stvari«, reče prvi orijaš.
»Prestani s tim komedijanjem! Kasnije možeš trabunjati. Ne
izazivaj me«.
Osmijeh na licu onog čovjeka pretvori se u grimasu, koja je
na tri četvrtine bila plačljiva. »Dakako, Hanson, dakako. Htio
sam se samo malo našaliti!«
 »Onda prestani s time«, reče prvi orijaš.
Drugi orijaš ne reče ništa.
Obojica su stajala, naslonivši se o zid, s toljagama ispod
ruke, kao s nešto prevelikim kicoškim štapovima, i šutke pu-
šili, dok je onaj slobodnjak izdavao Prewu toaletni pribor. Prvi
orijaš, Hanson, priđe šutke bliže i oduže Prewu lisnicu. Zatim
prebroji novac, ispiše svotu na cedulju i položi cedulju u
lisnicu, dok je istodobno novac uz prljavi osmijeh spremio u
džep. Drugi orijaš priđe k njemu, pogleda preko ramena
prvoga, pa pokrenu usnama, nijemo brojeći novac. Uznik
oduže Prewu nje- g0ve dvije radne bluze i dade mu u zamjenu
dvije druge bluze, koje su na leđima imale naličeni veliki bijeli P.
»Evo ti ove, da odmah uzmogneš početi radom«, veselo
rastumači uznik. »Ne trebaš čekati, dok na tvoje bluze ne
narišemo p. Tvoje ćemo bluze kasnije dati nekom drugom,
razumiješ li?«
Kad je Prew skinuo uniformu, pružio mu je i obukao novo
radno odijelo, on mu se ponovo zlobno naceri, kao Ha silno
uživa. Prewovo radno odijelo pristajalo mu je, koliko god može
uopće nekome da pristaje takva vrećolika vojnička platnena bluza.
Ona bluza, koju je međutim sada dobio, dopirala mu je gotovo
do koljena, rukavi su mu visjeli do vrha prstiju, a šavovi na ramenima
visjeli su blizu njegovih laktova.
»Bogami, to je zlo«, nasmije se slobodnjak raspoloženo. »A
to je baš najbliža veličina tvojoj veličini od svega, što imamo
ovdje. Možda bismo kasnije mogli zamijeniti, hej?«
»Ne smeta«, odvrati Prew.
»No znaš«, tješio ga je slobodnjak, »ovdje i onako nema žena,
koje bi te mogle vidjeti, osim oficirskih žena, koje jaše kraj
kamenoloma. Njih ti ionako ne možeš povesti u postelju, pa se
prema tome ne moraš ni žalostiti zbog odijela«.
»Hvala ti na savjetu«, odgovori Prew. »Nimalo se ne
žalostim«.
 Oba su orijaša pušila i smješkala se.
»Možda će te to neko vrijeme smetati«, nastavi slobodnjak.
»Možda će ti u prvo vrijeme biti teško. Pogotovu ako si bio na-
vikao, da svake noći umačeš. No ti ćeš se već s time pomiriti«,
povjerljivo će on. »To ti ne će naškoditi. Ti ćeš samo misliti, da
će ti naškoditi«.
Jedan od orijaša zasopće. Prew pomisli na Almu i osjeti, kako
mu je val mučnine prošao kroz trbuh u stegna, ugledavši je u
duhu gdje leži na postelji, u spavaonici, tri stepenice iznad sobe
za dnevni boravak u njezinoj kući na rubu brežuljka iznad doline
Palolo. Prošlo je više od dva tjedna, otkad ju je posljednji put
vidio. Tri mjeseca značila su šest puta po tri tjedna, u svemu
četrnaest tjedana, kada je ne će moći vidjeti i kada ne će znati,
gdje je bila, što je radila, ili s kim je ono radila.
»Osim toga«, nastavi uznik govoreći s visine svoga većeg
iskustva, »čovjek počinje da sam sebe pita, čime se žene za-
pravo cijelo to vrijeme bave«.
»Tako?« upita Prew. Slika muškarca, koji je ležao kraj Alme
na postelji, bila je nejasna (ma da ju je vrlo točno promotrio),
samo silhueta. Nije bio Warden. Nije bio ni Prevvitt. Dok je
promatrao tu sliku, onaj čovjek legne na nju. Ne, ne, reče on
sam sebi, ne.
Ti posve točno znaš, da njoj nije nimalo stalo do seksualnosti
zbog same seksualnosti. To ti je sama rekla. Seksualnost sama po
sebi je zamara, zar ne? To tebe vara samo tvoj vlastiti duh, jer ti
voliš seksualnost zbog same seksualnosti. Ona od tebe zapravo
traži samo tvoju prisutnost, toplinu drugarstva i razumijevanja,
osjećaj da je netko voli, i činjenicu da nije sama. Nastavio je da
nabraja te stvari, no to nije ništa pomagalo. Tri mjeseca bila su
odviše duga. Možda će slučajno sresti nekog drugoga, nekoga,
tko će je zanimati, pa će se upustiti s njime, jednostavno samo
zato, jer je on zanima, jednostavno stoga, da se nečim zaposli.
Jednostavno zbog toga, da ne mora biti sama. Postojalo je
mnogo zanimljivih momaka. Mnogi su bili znatno zanimljiviji
od tebe.
Nadao se, da Warden ne će zaboraviti da je nazove, a isto-
dobno se i bojao misli, da će to učiniti. I muškarac je samo čo-
vjek. A Warden je bio privlačljiv muškarac. Visok, snažan, pravi
muškarac — i zanimljiv.
Sjećanje na ono, što bi mogao da izgubi, proleti mu
mozgom. Bile su- to jasne, oštre slike Alme kao veoma uspjele
fotografije. Prolazile su mu pred očima kao negativi, projicirani
na platnu, u desetostrukom povećanju, pokazujući i najmanju,
najintimniju pojedinost. (Odjednom je savršeno mogao da
pred sobom vidi svaki nabor, svaku kosu, svaku poru njezina
tijela, što ga je poznavao jednako dobro kao i svoje vlastito
tijelo). Stajao je i promatrao te slike. Na svakoj slici pojavljivala
se ista nejasna sjena, ista crna dvodimenzionalna silhueta, isti
crni zavodnik, stojeći ondje gdje je nekad stajao Prewitt,
sjedeći ondje, gdje je obično sjedio Prewitt i ležeći ondje, gdje
bi on običavao ležati. Isti onaj lik. koji je sad uživao u svim
njegovim posvećenim tajnama. Taj se kujin sin služio njegovim
duhom i njegovim uspomenama, da zavede ženu, koju je on
volio, a on tog crnog kopilana nije mogao da spriječi. Bila je to
prava smrtna muka. Stajao je i gledao, kako ta sjena
nemilosrdno vara i zavodi ženu, koju je ljubio. Osjećao je, kako
ga je iznova zahvatila ona panika, koju je savladao prve noći u
stražarnici.
Njezina se pogreška sastojala u tome što se vrlo lako dala
zavaravati (bar je on tako mislio), i što je bila na svoju vlastitu
štetu odviše velikodušna. Mogao je doći bilo koji osamljeni ne-
sretni momak i išpripovjediti joj nekakvu dirljivu pripovijest i
dobiti je, iz čiste njezine želje, da mu pomogne. Ona bi ga bez
daljnjega prihvatila. Sjetio se, kako je ona bez daljnjega pro-
gutala sve ono, što joj je on natrabunjao o svojoj osamljenosti.
Na tom ništa nije mijenjala okolnost, da je to kod njega zaista
bila istina. Sve te pripovijesti bile su istinite. Nitko nije lagao, kad
je govorio da je osamljen. No istodobno su te pripovijesti bile i
lažne, kako je znao po svom vlastitom iskustvu.
Čim bi netko započeo s nekom ženom razgovarati o osam-
ljenosti, više nije bio osamljen. Naprotiv, bio je sličan piscu drame,
koji vjeruje svojim junacima, piscu romana, koji pokušava da
proživljuje svoj vlastiti roman. Čim vidiš, da su slu- šaoci dirnuti
onim što govoriš, odmah znadeš da kod toga možeš izbiti nešto
za sebe i počinješ glumiti, da bi istinu učinio još uvjerljivijom. A
onda odjednom više nije postojala istina. Posve si je izgubio u
toj pomutnji.
Kad bi bar na jedan jedini časak mogao da govori s njome i
da je opomene. Odjednom ga prođe strašna bojazan, da možda
ne će moći da progleda momke, koji će joj glumiti. Konačno, ni
njega nije progledala. Ili zar ga je ipak progledala? Možda je baš to bio
razlog zbog kojeg je stalno odbijala da se uda za nj. Možda zbog
toga, jer mu nije vjerovala. No morala mu je vjerovati! Sad ga je
ponovo obuzela panika. Jedva je izdržao da se ne okrene i da se
ne zagleda u prozore okovane rešetkama. Prožimao ga osjećaj,
da će sad pasti na pod i početi da viče i da šakama udara o pod.
I to pred ta tri muškarca, koji su ga promatrali, precizno
promatrali.
Tako nešto mu se još nikad nije dogodilo. Često je izdržao
bez žene tri mjeseca, pa i dulje, a da ga to nije boljelo. Ranije, dok
je lutao kao skitnica, nije ga to smetalo, a nije ga smetalo ni u
Myeru. Onda, doduše, nije još znao, kakav zapravo može da
bude život sa ženom. Nije znao, sve dok nije dobio Violet.
Odjednom se upita, da li je Violet ikada tako osjećala prema
njemu. Možda je to zbog toga, jer ljubi Almu? No on je držao, da
ljubi i Violet. Ili je razlog bio možda taj, da on nije bio siguran,
da Alma ljubi njega? Lud si, prestani s time. očajno je
pokušavao da uvjeri sam sebe. Pritom je neprekidno i napeto
pokušavao da prepozna onu crnu silhuetu. Ubit ću ga, pomisli,
ubit ću tog prokletog crnog kuj inog sina!
»Šta je?« zabrinuto se naceri slobodnjak. »Jesam li možda
štogod nezdravog rekao?«
Prew osjeti, da mu se na licu nekako ukazao osmijeh. Hvala
bogu, pomisli. On se ogleda prema obim orijašima.
»Što?« upita njegov glas. »Misliš li meni? Meni nisi ništa
rekao", nastavi taj glas. »Kako?« uspjelo mi je, pomisli. Uspjelo
je. Ali kako će biti noću, u tami, na ležaju, kad sve spava 5 mkad
nema nikoga, tko bi podstrekavao tvoj ponos, mračno po- *sli
on.
Oba ona orijaša još uvijek su se cerila kao da ga dobro ra-
zumiju. On razabere, da nijednog od njih ne može nasamariti
Nije mogao ništa sakriti, mogao je samo da jedva spasi svoj
ponos. Svi su mogli vidjeti, da je prokleti idiot, sav bolestan od
ljubavi. Svatko je uvijek mogao da vidi, kakav je prokleti idiot,
bolestan od ljubavi. Zašto nije konačno mogao da prestane da
bude takav glupi zaljubljeni idiot? Drugi nisu bili takvi.
»Evo ti šešir, momče«, nastavi slobodnjak. »Ne zaboravi še-
šir«. On mu pruži dva radna šešira. Bili su novi, a rubovi su im
bili oštri kao daske. Tanka pamučna tkanina bila je prevučena
mrežom s milijun nabora. Ma .kako ih pažljivo namjestio na
glavu, uvijek su izgledali kao krpe za otiranje prljavštine. To je
ujedno bio razlog, zašto je svaki momak u garnizonu imao dva
poljska šešira, jedan za svečane prilike, a drugi za radnu službu.
»Zao mi je, momče«, s uživanjem se naceri slobodnjak, kao
da opet može da čita njegove misli. »Mi ovdje ne izdajemo pa-
radne šešire. Držim da je glavno skladište zaboravilo na nas.
kad ih je dijelilo.«
Oba orijaša prasnuše u glasan smijeh. Onaj drugi orijaš,
onaj šutljivi, progovori po prvi put:
»Svečani šeširi su za vojnike, a ne za robijaše«.
Nitko mu ne odgovori. Prew okuša jedan od tih šešira, kao
da zbija šalu. Kad bi se bar mogao nasmijati, kad bi bar mogao
sve okrenuti u šalu! To bi bio spas. Barem na neko vrijeme.
Šešir mu klizne do ušiju. Rub šešira kruto mu je stršio oko
glave, a sam šešir stezao mu je tjeme. Izgledao je. kao lonac,
no još uvijek pun nabora.
»Mladiću, izgledaš upravo kao Clark Gable«, reče slobod-
njak. »Pogotovu ako ga pustiš da ti sjedne na uši!«
»A šta drugo mogu da učinim?« nasmije se Prew.
»Čovječe, trebao bi da vidiš ostale«, zlobno će slobodnjak, kao da
ga kani ukoriti što i on sudjeluje u šali. Taj misli da ja nastojim
da im se umilim, pomisli Prew i poželi da se nasmije. On drži da ja
to radim zbog njih i ne zna da radim zbog samoga sebe, i da
jedva ...
»Nisi ti ništa posebno. Trebao bi vidjeti tek one šešire, koji
zaista ne pristaju«, dobaci mu slobodnjak.
Oba se orijaša ponovo nasmijaše.
»Jesam li to dobro obavio?« naceri im se slobodnjak.
 »Dosta dobro«, odvrati prvi orijaš, Hanson, onaj razgovorljivi.
»Dosta dobro, Terry. Naprijed, ti«, reče onda Prewu.
Slobodnjak Terry oprezno proviri kroz svoja vrata i pogleda
Uz dugačak hodnik i niz hodnik. »Kako bi bilo s jednom po sranom

cigaretom, Hanson?« bojažljivo zamoli. »Zabavio sam vas malo,

zar ne?«
Orijaš Hanson također oprezno zaviri uz hodnik i niz hodnik.
Nigdje nije bilo nikoga. Brzo zavuče ruku u džep košulje, iz vuče iz
paketića jednu jedinu cigaretu i baci je kroz otvor u skladište. Terry
gladno pojuri onamo, pa podigne cigaretu s poda. Hanson
udari Prewa krajem svoje toljage u stražnjicu.
»Naprijed!« reče razgovorljivi Hanson.
Pođoše kroz hodnik prema krilu s barakama.
»Jednog ćeš dana zapasti u lijepu kašu, Hanson«, reče šu-
tljivi stražar, »budeš li i dalje radio takve gluposti«.
»Tako?« upita Hanson. »A hoćeš li možda ti biti onaj kujin
sin, koji će me prijaviti, Tumiphead?«
»Ja ne ću«, odgovori šutljivi. Išli su dalje.
»On se zove TurnipseedI«, razloži Hanson Prewu.
»Ne bih prijavio ni svoju vlastitu majku, premda je silno
mrzim«, ponosno će Turnipseed nakon duga razmišljanja.
»Tek prošlog tjedna prijavio si nekog kažnjenika, jer je pušio
kupovne cigarete«, odvrati Hanson, kojega nimalo nije dirnula
Turnipseeđova izjava.
»U službi«, reče Turnipseed. »To je ionako bio neki bun-
tovnik«. Očito je time bilo sve rečeno, što je trebalo reći. Dugi
razgovor se odjednom prekinu.
Rešetkasta dvostruka vrata, koja su vodila u tri barake na
krilima zgrade, bila su širom otvorena. Oni ga odvedoše u prvu
baraku, do koje su došli, u zapadnu baraku. U njoj nije bilo ni-
koga. Bila je veoma duga i imala je prozore na obje strane.
Prozori su bili zakovani. Na njima su se nalazile rešetke, i
žičana mreža. Baraka je bila upravo dovoljno široka za dva reda

I igra riječi: »turniphead-« znači »mrkvina glava«

postelja na dva kata i za hodnik među njima u sredini, širok po
prilici šest stopa. Nije tu bilo ni sanduka ni ormara. Uz čelo
gornjeg i donjeg kreveta bila je na zid prikucana polica. U svim
policama nalazili su se jednaki predmeti svrstani na točno jed-
naki način. Tu je bilo: radno odijelo, hlače kao najdonje, a radni
šešir na bluzi. Na šeširu se nalazila garnitura vojničkog donjeg
rublja i to gaće kao najdonje, a na rublju vojnički ruočić. Posve
na vrhu stajao je par samotnih čarapa, kao jabuka na piti.
Slijeva u polici nalazile su se toaletne potrepštine: sprijeda
aparat za brijanje, i komadić vojničkog sapuna za brijanje. Ru-
bovi četkice i sapuna stajali su točno u istom redu s rubom kutije
aparata za brijanje. Iza toga se nalazila plastična vojnička kutija
za sapun kakižute boje i u njoj komadić sapuna, a ispod nje
četverostruko savijeni vojnički ručnik za pranje, čiji su rubovi išli
točno paralelno s rubovima kutije za sapun.
Oba su orijaša besposličarila kraj Prewa pušeći. Položili su
ruke na gornju postelju, kao što to obično čine ljudi, kada stoje
uz tezgu. Promatrali su ga, kako je uredio postelju, proučio
pretinac kraj svojega pretinca i onda smjestio u nj svoju opremu.
Završivši posao, stupi Prew malo natrag i stane promatrati te
dvije nepune šake svoga posjeda, koje će za vrijeme od naredna tri
mjeseca biti sve, što je mogao nazvati svojim vlasništvom.
Hanson priđe, pa i on pogleda pretinac.
»Postelja je u redu«, dobaci Hanson.
»A što nije u redu s policom?« odgovori Prew. »Ušljiva je«,
odgovori Hanson, »odmah ćeš dobiti kaznenu točku«.
»Što znači kaznena točka? Mislim što znači to ovdje?«
Hanson se naceri.
»Mislim što će biti posljedica?«
Hanson se i dalje cerio. »Pretinac ti je ušljiv«, reče. »Ti si
novajlija, pa ti pružam priliku, da ga urediš. Sutra ne ćeš imati
priliku.
»No meni se čini, da je u redu«, usprotivi se Prew.
 »Zaista?« nakesi se Hanson. »Pogledaj malo ostale«.
»Ne mogu da vidim nikakve razlike«, ustrajao je Prew.
»Kako dugo služiš u vojsci?«
»Pet godina«.
»Kako god hoćeš«, dobaci Hanson. »Hoćemo li poći?« On
krenu prema vratima, a Prew osjeti, kako ga je lako dodirnula
neka opasnost i kako je opet nestala.
»Počekaj«, reče. »Htio bih da ga dobro uredim«, nesigurno
će on.
Šutljivi Turnipseed, koji je još uvijek stajao naslonjen i pušio,
odjednom se resko nasmije.
Hanson se vrati, još uvijek se keseći, stisnu oči i zagleda se u
pretinac. »Major Thompson pregledava svakoga jutra. U džepu
nosi olovni visak«, reče on.
Prew stane promatrati svoj pretinac, a zatim priđe bliže i izvadi
hrpu odijela. Počeo je da pojedine komade jedan za drugim
stavlja u pretinac. Hanson priđe bliže i stade struč- njačkim
pogledom gledati preko njegova ramena.
 »Pravac što ga čini rub kutije s aparatom za brijanje, ne ide
kroz sredinu drška četkice i sapuna za brijanje«, dobaci Hanson.
»Kutija za sapun ne stoji točno u sredini ručnika«.
Prew propisno postavi i te predmete, pa nastavi da slaže
odijelo.
»Znaš li, što je visak?« upita ga Hanson.
»Dakako.«
»Dok nisam došao ovamo, nisam ni čuo za nj«, odvrati Hanson.
»Inače ga upotrebljavaju tesari, zar ne?«
»Da«, odgovori Prew, »i zidari«.
»Ne znam točno. Da pravilno sastave uglove. I da budu si-
gurni, da je daska ravna. Tako nešto«. Počeo je da se lagodnije
osjeća. Opet je progutao ono, ali još uvijek je mogao osjetiti,
da leži u njemu, tik ispod organa za gutanje i da još uvijek
čeka. Nije nestalo. Već sama pomisao, da mu je sad nešto
bolje, potakla je ono, da se opet uzdigne izazivajući mučninu,
omaglicu i neku težinu, kao vožnja balonom na zabavištu. I
opet se nekako začudi, osjeti nevjerovanje, opazivši da je
ovdje, iza prozora zatvorenih rešetkama, i mrežom od žice, dok
je ona bila ondje, u Mau- nalani Heightsu, što ga je tako jasno
vidio pred sobom. A on, ma kako to silno želiot ne može izaći
odavde i otići onamo. On proguta slinu, stisne čeljusti i pritisne
jezik o nepce. Ono mu se na čas pritislo o usta, a onda se
povuklo da opet strpljivo počeka, poput neke elementarne
snage, kao što je ona, koja podržava planete na njihovoj
putanji, i isto tako bezosjećajna. Ovaj puta sam te prevario,
reče Prew onome. Vidio sam te gdje dolaziš. Ako mu ne uspije
da to proguta, bit će gotov i izgubljen. Alma, pomisli, Alma!
Ne, reče onda sam sebi, ne, ti glupi kopilane!
On je već bio u drugim zatvorima. Nije li bio? Bio je u ne-
koliko veoma loših još u ono vrijeme, kad se skitao. I nijedan
od tih zatvora nije ga slomio. Neki od tih zatvora, neki okružni
zatvor u Georgiji i jedan gradski zatvor u Mississippiju, spadali
su među najgore, koji su uopće postojali. Čak i nacisti bi mogli
od njih nešto naučiti. Brazgotine tih zatvora još uvijek je nosio
na tijelu. Pa ni ti ga zatvori nisu slomili.
 Ali u ono vrijeme nije bio zaljubljen. Ta ga .je zaljubljenost
činila vanredno ranjivim. Zaljubljen čovjek ima samo jedan cilj.
m
Rekao je sam sebi da postoji samo jedan put. Morao se od-
ah na neko vrijeme osloboditi te ljubavi. Pokušao je da misli
na ono što nije volio na Almi, ali nije mogao da se ničemu
takvom dosjeti. Baš ništa mu nije palo na um. Čudno, da
uopće nije znao,
593
38 Odsada do vječnosti
u kojoj je mjeri zaljubljen, sve dok nije čuo kako su se vrata od
željeznih rešetki zatvorila i kako su ih zaključali.
»No, vidiš li«, začu Hansona kako govori Turnipseedu. »Ni-
sam li ti rekao, ti glupi ovane? Taj glupi ovan Turniphead«,
nakesi se Hanson Prewu, »pokušao je da me uvjeri, da je major
Thompson izumio visak!«
»Što da je izumio?« smeteno će Prew.
»Olovni visak«, odgovori Hanson. »Samo zbog tog da njime
vrši inspekciju«.
»No, ja zaista nikad prije nisam čuo za tu prokletu stvar«,
ljutito će Turnipseed. »A on je zaista takav čovjek, da bi ga
mogao izumiti. Još držim, da je to njegov izum«.
»Ah, jezik za zube«, zlovoljno će Hanson. »Nisi li čuo što je
ovaj momak upravo rekao?«
»Cuo sam«, tvrdoglavo će Turnipseed. »Je li to dokaz?«
»Ah, bože moj«, uzdahnu Hanson.
Prew malo ustuknu od svog pretinca. »Kako je sada?« upita
»Posve dobro«, prizna Hanson i protiv volje.
»Meni se čini da mu nema prigovora«.
»I meni«, odvrati Hanson, a onda se naceri. »No ja ne mogu
da preuzmem nikakvo jamstvo za tebe, mladiću«.
»Pođimo, momci«, predloži Turnipseed. »Inače bi netko
mogao doći«.
Oni ga opet povedoše u hodnik. Prošli su kraj ostalih vrata
u barake, vraćajući se istim putom, kojim su i došli. Prew opazi
da je svaka baraka sačinjavala potpuno i odijeljeno krilo. Iz-
među vanjskih baraka i središnje barake bila su dvorišta, široka
po prilici deset stopa.
»Da«, naceri se Hanson, promatrajući ga, »srednja baraka je
za one nepokorne«.
»Za boljševike«, nakesi se Turnipseed.
»Za nemirne duhove«, osmjehne se Prew.
 »Tako je«, naceri se Hanson. »Na izlaze iz njihove barake
postavili su dva reflektora. Razumiješ li? Kao defile! Cijele noći
reflektori se ne gase«.
»Mora biti prilično teško pobjeći odavde«, dobaci Prew
razgovorljivo.
»Prilično teško«, osmjehnu se Hanson.
»Koliko mitraljeza?« nemarno upita Prew.
»Na svakog po jedan«, nasmije se Hanson. »Ali ima još i
dovoljno drugih, ako bi bili potrebni«.
»Vrlo lijepo uređeno«, reče Prew.
594

84-
 Turnipseed se nasmije. »Lijepa uređeno!« ponovi. »To i ja
mislim«.
»Jezik za zube, glupi ovane«, prijazno će Hanson. On blago
dodirnu toljagom Prewovu ruku. »Stani, mladiću«, reče.
Prew zastane. Osjećao je da nije loše prošao kod tog razgo-
vora. Ta dvojica i nisu bila tako zla. U njemu još nije zamrla ona
stara dobra žilavost. Možda će se iz cijele te pripovijesti izvući,
a da se pritom ne osramoti.
Zastadoše pred oglasnom pločom.
U sredini, na počasnom mjestu, okružena umnoženim
okruž- nicama i oglasima s u tančine razrađenim propisima o
inspekcijama, visjela je jedna stranica iz serije Roberta Ripleya
»Vjerovali ili ne«. Tu su stranicu izrezali iz nekih novina. Izrezak
je bio posve požutio i ispucao od starosti. Da ga održe, nalije-
pili su ga na ljepenku i obrub ili crnim rubom od ljepenke.
Svatko, tko bi pogledao oglasnu ploču, morao je da odmah
opazi tu stranicu.
Hanson i Turnipseed mu se ponosno nasmiješe. Podsjetili su
ga na stare crne vodiče, koji su vodili izletnike kroz posvećeni
predio Mount Vernona u Virginiji, držeći se kao da je njihovo
vlasništvo. Prew priđe bliže oglasnoj ploči.
U sredini izreska bio je crtež narisan poznatom Ripleyevom
manirom, koji je predstavljao Johna Dillingera. Nosio je crne
brkove, što ih je pustio neposredno prije smrti, a na licu mu je
ležao osmijeh. Prew se sjeti da je u novinama vidio fotografiju,
1
s koje je taj portret bio preslikan. Ispod slike je stajala legenda
ispisana poznatim Ripleyevim krupnim slovima.
85-
Prvi zatvor, u kojem je ležao državni neprijatelj broj jedan, John Dillinger,
bio je vojnički zatvor garnizona Schofield na Havajima. kojim upravlja četa
vojne policije Schofieldskog gar nizona. Govori se, da je to najstroži zatvor
cijele vojske Sjedinjenih Država. Taj je zatvor bio tako strog, da se John Dil-
linger zakleo, izlazeći iz njega, da će se zbog njega osvetiti ci jelim Sjedinjenim
Državama, pa makar ga to stajalo i života.
i
Ispod toga je uredno pisalo čistim, olovkom ispisanim
malim slovima:
I stajalo ga je života!
 Prew ponovo pogleda olovkom ispisane riječi i stajalo ga je života,
pa zatim na crni rub ljepenke, širok po prilici jedan palac. U
njemu planu divlji bijes poput vatre, koju povuče dimnjak tako
da u njemu izgori sva čađa i on se očisti, da bi bolje mogao vući.
Razbor mu je, međutim, još uvijek dovoljno radio, da je mogao
razabrati, kako je to kriva zaštita.
Oba orijaša su mu se i dalje cerila i gledala u nj, kao da
nešto očekuju. Prew je osjećao da ne smije reći ništa, što bi
omalovažavalo izrezak iz novina.
»Silno«, reče on. »Zašto mi to pokazujete?«
»To pokazujemo svakom novajliji«, nasmije se Hanson. »Na
zapovijed majora Thompsona«.
»Čudio bi se da znaš kakve sve reakcije izaziva taj novinski
izrezak«, nakesi se Turnipseed.
»Veoma poučno«, nakesi se i Hanson. »Neke spopada pravi
napadaj bjesnila, pa proklinju i viču i sopću, poput bika na
livadi«.
»S druge strane«, umiješa se Turnipseed, »počinju neki
stvarno da dršću«.
»Taj major Thompson mora da je silan momak«, dobaci
Prew, »kad je ovo ovdje objesio. Htio bi da znam odakle mu to
<.
»Zaboga, nije to objesio«, uvrijeđeno odbije Turnipseed. »Ja
sam ovdje dulje od njega, a izrezak je ovdje visio već kad sam
ja došao«.
»A ja sam ovdje još dulje od tebe«, umiješa se Hanson.
»Kad sam ja došao, bio je izrezak također već ovdje!«
»Lijepo«, javi se Prew, »vi ste mi ga dakle, pokazali. Kamo
sada?« 596-
»Pripremi se za posjetu majoru«, osmjehnu se Hanson, »a
zatim ćemo te odvesti na posao«.
Prew ga stane proučavati. U tom neobičnom osmijehu nije
ležala pakost već prije neka vrst humora, kakvu pokazuje čo-
vjek, koji se zabavlja slušajući, kako neko dijete krivo izgovara
kakvu riječ pretešku za nj. Bio je to malo ukočeni osmijeh.
 »Dobro«, odvrati Prew, »pođimo dakle. Na šta čekamo?«
»Major Thompson se veoma ponosi tim izreskom«, dobaci
Turnipseed. »Čovjek bi mogao da pomisli, da je to njegova za-
misao. On tvrdi da se već po načinu, na koji novajlija prihvaća
obavijest, dade razabrati, kakav će se kažnjenik razviti iz
njega<'.
»Pođimo, dakle«, prijazno se nakesi Hanson. »Odsad imaš
hodati oštrim korakom, momče«, doda.

Kad su zaokrenuli iza ugla pred vanjskim vratima kroz koja

su ušli, Hanson popravi uvježbanim i brzim pokretom noge
korak. Koraci im stadoše jednoglasno i gotovo gromko odjeki-
vati dugačkim hodnikom, kojim su prolazili.
»Osuđeniče, na desno — marš!« reče Hanson, kad su stigli
do prvih vrata zdesna. Oba orijaša stupahu na mjestu, dok je
Prew izvršio zaokret, a zatim pođoše iza njega u razmaku od jednog
koraka, svaki po pola koraka zdesna i slijeva.
»Osuđeniče, stoj!« zapovjedi Hanson slijeva. Bio je to divan
pokret izveden upravo krasno i stručnjačkom točnošću. Prew je
sad stajao dva koraka pred tamnim hrastpvim radnim stolom
majora Thompsona, točno u sredini između dva blistava ori-
jaška MP-a, kao dva kipa.
Major Thompson ih zadovoljno pogleda. Zatim podignu
svežanj papira sa svog stola i poče ga promatrati kroz naočale,
obrubljene zlatom.
Major Thompson je bio čvrst čovjek, čiji je prsni koš bio
sličan buretu, a bluza oficirske uniforme pristajala mu je kao
salivena. Na grudima mu je bila 597-pričvršćena vrpca medalje iz
Prvog svjetskog rata s tri zvijezde te vrpca legije za zasluge, obje
na istoj čeličnoj pribadači. Svojim je kratkovidnim očima
gledao kroz zlatom obrubljene naočari. Imao je onu
crvenkastu, kao učinjenu kožu, i kratko ošišanu sijedu kosu,
kakve se obično vide kod aktivnih oficira, koji su dugo služili.
Očito je bio oficir još od godine 1918.
 »Kako vidimo, vi ste iz Harlana u Kentuckyju«, reče major
Thompson. »Iz Kentuckyja i West Virginije dobivamo mnogo
ljudi. Mogao bih čak reći, da oni predstavljaju glavni dio naših
gostiju. Većina od njih su rudari u ugljenokopima«, nastavi on,
»ali vi niste dovoljno visoki, da biste bili rudarski radnik«.
»Ja nisam rudar«, odvrati Prew, »nisam nikad...«
Vrh toljage udari ga uz mukli zvuk u križa upravo iznad
bubrega s lijeve strane, da se na časak pobojao, da će početi
povraćati.
»— sir«, brzo reče.
Major Thompson mu kimne iza svojih zlatom, obrubljenih
naočara. »To je mnogo bolje«, reče. »Naša zadaća ovdje jeste,
da preodgojimo ljude, da ih naučimo na manuelni rad, a isto-
dobno i na duševni stav vojnika. Želimo da u njima opet po-
budimo potrebu, da budu vojnici, odnosno ukoliko nikad nisu
Još imali takav duševni stav, da im ga ucijepimo. Držim, da ne
želite odmah krivo početi?«
Prew mu ne odgovori. Križa su ga boljela. Pomislio je, da to
pitanje posve retoričko. Vrh toljage, koji ga je udario
točno na isto mjesto u križa, da su ga zaboljela muda, podučio
ga je o protivnom.
»Ili zar možda želite?« upita major Thompson.
»Ne želim, sir«, brzo će Prew. Počeo je da shvaća.
»Mi ovdje smatramo«, nastavi major Thompson, »da ne
biste bili ovdje, da niste izgubili svoje vojničko znanje, svoj
vojnički duh ili želju da budete vojnici. Ma kakvi bili zakonski
razlozi da vas se zatvori. I zato598-
usmjeravamo sve naše napore u
tom pravcu, da taj cilj preodgajanja postignemo minimumom
gubitka vremena i maksimumom uspjeha. Sve to jednako u
interesu samih ljudi, kao i u interesu uspjeha. To je ono
najmanje, što dugujemo američkom porezniku, koji uzdržava
našu vojsku. Zar ne?«
 »Dakako, sir«, brzo će Prew i odmah dobi nagradu time, da
je neko šuškanje koje je već započelo njemu slijeva, prestalo.
Mora da je to Hanson, pomisli on, moj dobri stari desetar
Hanson.
»Držim da ćemo od vas učiniti uzornog kažnjenika«, reče
major Thompson i zastane.
»Nadam se, sir«, brzo ubaci Prew.
»Možda će vam se učiniti, da smo u našim metodama
prekomjerno tvrdi«, nastavi major Thompson. »Ali najbrži i
najjeftiniji put, put koji obećaje najviše uspjeha da se preodgoji
neki čovjek, sastoji se u tome, da se svaka njegova pogreška
učini bolnom. To je isto kao i kod životinja. Tako će čovjek
naučiti da pazi. Onako, kao što vi odgajate lovačkog psa. Naša
domovina se danas latila posla da izgradi vojsku od građana,
da bi se mogla obraniti u tom najvećem ratu u povijesti.
Građani prilično nerado stupaju u nju. Jfedini način, na koji se to dade
izvesti, jeste, da ljudima ucijepite želju da budu vojnici. Da bi
bio dobar vojnik, čovjek mora da intenzivnije želi da bude
vojnik nego da ne bude.
»Zato nisu dovoljne propovijedi vojnih svećenika i odgojni
filmovi. Možda bi stvar uspjela, da na svijetu ima manje egoizma i
više pripravnosti na žrtve. Ali toga nema. Prema tome takav
postupak djeluje. Ovdje vam ne ćemo pripovijedati o
patriotizmu. Umjesto toga ćemo vam baš ono vaše odbijanje
da budete vojnik učiniti tako bolnim, da ćete radije biti vojnik. Mi
se kanimo pobrinuti za to, da čovjek, kad ga otpustimo iz
vojnog zatvora, bude spreman da599- učini sve, pa čak i da umre,
samo da se ne bi morao vratiti ovamo. Pratite li vi mene?«
»Dakako, sir«, brzo će Prew. Osjećaj mučnine u njegovom želucu
počeo je malo popuštati.
»Uvijek ima ljudi«, reče major Thompson, »koji na osnovu
psiholoških nedostataka ili na osnovu lošeg odgoja nikad ne
mogu da postanu dobri vojnici. Ukoliko bi se takvi ljudi nalazili
kod nas, jni ćemo ih pronaći. Ako im više boli zadaje da budu
vojnici, nego da ostanu u tom zatvoru, onda su nam oni
nekorisni i mi ćemo ih se riješiti prije nego što zaraze svoju
okolinu. Otpustit ćemo ih kao nesposobne za vojnu službu.
Naša skrb nije upravljena na vojnika kao pojedinca, već na
vojsku kao cjelinu. Želimo, međutim, da budemo potpuno
sigurni, da ti ljudi zaista ne žele da budu vojnici a ne da
jednostavno simuliraju. Razumijete li što mislim?«
»Razumijem, sir«, brzo će Prew.
»Imamo savršen sistem da to ustanovimo«, nadoveže major
Thompson. »Vi ga ne možete pobijediti. Mi ćemo sigurno usta-
noviti, da li vi zaista želite biti vojnik ili ne želite«.
On se okrenu u svom stolcu i pogleda prema drugom
radnom stolu. »Nije li tako, vodniče Judson?«
»Tako je, sir«, grmnu čovjek za drugim radnim stolom. Prew
okrenu glavu da ga pogleda ali kraj sveznajuće palice tresnu o
njegova leđa na isto mjesto, koje je u međuvremenu postalo
veoma osjetljivo na bol. Prewu ponovo pozli. Naglom kretnjom
okrenu glavu prema naprijed. No ipak je vidio ono što je želio
vidjeti, orijašku glavu i tijelo poput bačve s debelim koncen-
tričnim slojevima masti iznad još debljih slojeva mišića, što je
«ve skupa starijem vodniku Judsonu pomalo davalo izgled
svinje u crtežima Walta Disneya. Stariji vodnik Judson
promatrao ga je očima, u kojima nije bilo nimalo života, manje
života nego što je to Prew dosada vidio u očima ma kojeg
čovjeka. Te su oči bile slične dvama zrncima kavijara položenim
na veliki bijeli tanjur daleko jedno od drugoga.
»Ima nekoliko pravila«, reče major Thompson. »Sva su ta
pravila usmjerena u jedan jedini cilj, naime da ustanove, u kojoj
mjeri neki čovjek zaista ne želi da bude vojnik. Na primjer«,
nastavi on, »kažnjenici se u prisutnosti pretpostavljenih kreću
samo na zapovijed. To pogotovo vrijedi ovdje u mojem
uredu«.
»Razumijem, sir«, brzo će Prew. »Izvinite, sir«. Osjećaj da će
"morati povratiti, ponovo se porodio silnom snagom. Bio je
mnogo jači nego prije, a on bi osim toga volio da može podići
ruke, pa kasirati i gnječiti ono 600-
mjesto na svojim leđima koje je
postalo tako osjetljivo, da mu se činilo kao da je razvilo
poseban osjećaj, ^a unaprijed nasluti, kad mu se približuje
toljaga.
Kad se major Thompson nije uopće obazreo na njegovu
ispriku. već je nastavio da nabraja pravila, učini mu se, da je
ono mjesto na njegovim leđima, obuzeto nekim svojim
posebnim ličnim paničnim strahom, da je opet počinio novu
pogrešku govoreći a da
ga major nije pitao, počelo da dršćući skače naokolo. No
sveznajuća toljaga nije udarila. Cijelu je vječnost čekao na nju
pokušavajući da sluša pravila, što ih je major Thompson
nabrajao.
»Osuđenicima nije dopušteno da primaju posjete i da puše
kupovne cigarete«, reče major Thompson. »Osuđenici dobivaju
svakog dana paketić Dukeove mješavine. Svaki drugi kupovni
duhan, cigarete, duhan za žvakanje ili duhan za lulu, koji se
pronađe u osu- đenikovu posjedu, pribavit će mu odmah
jednu kaznenu točku«.
Prew osjeti da je konačno počeo shvaćati što je kaznena
točka. Činilo se da je to veoma elastično sredstvo, koje je
vrijedilo za mnoštvo prekršaja.
»Svaki dan vršimo inspekciju baraka«, nastavi major
Thompson, »osim nedjeljom, a svaki nered u pogledu lične
opreme, kažnjava se odmah kaznenom točkom.«
»Ako se kažnjenik ponovo ogriješi o neko pravilo, dolazi u
samicu«.
»Dok izdržava kaznu«, nastavi major Thompson, »svakog
ka- žnjenika nazivamo samo 'osuđeniče'. Ljudi koji su ovdje
zatvoreni, izgubili su pravo na svoj čin, a isto tako i na časni
naziv 'vojnik'.
»Viši vodnik Judson je moj zamjenik ovdje. U mojoj odsut-
nosti njegova je odluka konačna. Jeste li razumjeli?«
»Jesam, sir«, brzo će Prew.
»To bi bilo sve«, završi major Thompson. »Imate li još kakvo
pitanje, osuđeniče?« 601-
»Nemam, sir«, brzo će Prew. •
»Desetar Hanson odvest će vas na vaše radno mjesto«.
»Razumijem, sir«, reče Prew i oštro pozdravi. Vrh toljage
tresnu o njegova križa točno u isto mjesto slijeva iznad bu-
brega. Toljaga se micala točno kao sat i udarala pravilno poput
učiteljeve šibe.
 »Osuđenici ne pozdravljaju«, doda major Thompson. »Samo
vojnici imaju pravo na međusobni kompliment iskazivanja
počasti«.
»Razumijem, sir«, odvrati Prew. Glas mu je bio prigušen od
mučnine u želucu.
»To je bilo sve«, reče major Thompson. »Osuđeniče, na li-
jevo krug! Osuđeniče, naprijed, marš!«
Na vratima preuzme Hanson komandu i naredi mu, da za-
krene na desno. Pođoše u smjeru vrata, kroz koja su bili ušli
Leđa su ga strašno boljela sve do koljena. Bio je u pravom deli-
riju gnjeva. Nije opazio ni kad je Turnipseed nestao ni kamo je
otišao. Hanson mu naredi da stane kraj prostorije za alat, koja
se nalazi kraj zatvorene oružarnice. Neki mu drugi slobodnjak preda
malj od šesnaest funti. Zatim mu Hanson zapovjedi da stane kraj
oružarnice, zamijeni svoju toljagu za automat i izvede ga
konačno napolje da stane kraj automobila od dvije i pol tone,
koji je čekao u zgradi.
»Nisi loše prošao?« naceri se Hanson, dok su se uspinjali
otraga na zaprašeni kamion. Onda dade vozaru znak, da pođe.
»Koliko ih je bilo? Samo četiri, zar ne?«
»Samo četiri«, ponovi Prew.
»Bogami, to je dobro«, osmjehne se Hanson. »Vidio sam
mnogo momaka, koji su kod prvog pokusa dobili deset i dvanaest
udaraca. Vidio sam nekolicinu, koji su jednostavno izgubili
glavu, pa smo ih na kraju morali iznijeti. U tolikoj su mjeri bili
prebiti. Mislim da je ono najmanje, što sam vidio, bila dva
udarca, ali to je bio Jack Malloy,
602-koji je već treći put ovdje. Ti si
zaista vanredno dobro prošao«.
»To me raduje«, mrko će Prew. »Na časak sam pomislio, da
sam propao na ispitu«.
»Ah, ni govora«, naceri se Hanson. »Upravo sam se ponosio
tobom. Četiri udarca je zaista izvrsno. Za pozdrav dobiva svaki
po jedan udarac, tako da su zapravo bila samo tri. Čak i Jack
Malloy je za pozdrav dobio jedan, jer to čovjek čini
jednostavno automatski«.
»Onda se već bolje osjećam«, reče Prew, promatrajući, kako
su se iza njih zatvorila vrata. Osjetio je svježi dah vjetra i
ugledao lanac planine Waianae. Povezoše se onamo, prema
prijevoju Kolekole.
»Snaći ćeš se«, osmjehne se Hanson.
Teretni auto morao se najprije spustiti komadić puta u
smjeru kasarne, a onda obići oko igrališta za golf, da bi stigao
na katranisanu cestu prema prijevoju Kolekole.
»Pogledajte te kujine sinove«, gorko će Hanson, sjedeći na
stražnjoj ogradi kola. »Jesi li ti ikad igrao golf?«
»Nisam«, odvrati Prew.
»Ni ja nisam«, reče Hanson. »Ti kujini sinovi!«
Teretna kola dovezoše ih do kamenoloma, po prilici stotinu
metara ispod prijevoja, približno do onog mjesta, do kojega ga
je svojedobno doveo Paluso i gdje su mu se kažnjenici rugali.
On uhvati sam sebe, gdje se nada, da će ovamo gore dovući
nekog siromaka, da bi mu se i on sada mogao rugati. Hanson
ga preda stražaru na cesti.
»Do viđenja, druže«, nakesi se, pa se uspne natrag na
kamion i sjede kraj vozača.
Prew se zagleda za automobilom, koji je grmio niz strminu
U ravnici pred njim ležala je kasarna Schofield, kao na nekoj
geografskoj karti.
»Tamo prijeko«, reče stražar. »Bilo kamo«. On mahnu auto-
matom. »Glavno je, da ne dopustiš,603- da ti čekić miruje«.
Kamenolom je imao oblik polumjeseca. Kamen se tucao na
površini zemlje, a sam kamenolom je dopro po prilici četrdeset
metara u brdo. Osim stražara na cesti bila su tu još dva
stražara. Jedan je od njih stajao gore na vrhu, odakle je mogao
da pregleda cijelu arenu. Drugi je bio prijeko na desnoj strani,
ondje gdje se raspuklina gubila u rijetkoj šumi, koja se
prostirala sve do divljine Mount Kaele u visini od 1300 metara,
najvišeg vrha naOahu. Tamo prijeko će biti bar blizu slobodnoj
divljini planine.
S čekićem na leđima pođe Prew na onu stranu. Neki sivi
patuljak pokriven kamenom prašinom položi čekić na tlo. Bio
je sličan jednom od onih gorštaka iz priče Rip van WinkleaI ili
kojemu od mrkih kovača patuljaka Richarda Wagnera iz du-
bokih spilja skrovitih planinskih pustoši. To biće položi ruku na
leđa, uspravi se i nervozno se naceri. Oči i zubi bljesnuše
vučjim bljedilom u sivoj prašini lica.
»Halo, kujin sine«, reče Angelo Maggio. »Kako živiš?«
»Bole me leđa«, nasmije se Prew.
»Ha! Trebao si tek da vidiš moja, druže«, vučji se nakesi
Maggio. »Dva su tjedna bila zelena i plava. Svaki put, kad sam
morao pišati, pomislio sam da imam triper!«
Prew se nasmije, pa i on spusti čekić i stisne Maggiu ruku.
»Kujin sine«, reče Angelo, »ti traljavi kopilane, ti. Već sam
sam sebe pitao, kad ćeš se, dođavola, pojaviti. Proklet bio«,
reče, »proklet bio!«
»Dobro izgledaš«, odvrati Prew, »bar koliko mogu da te
razaberem kroz prašinu«.
»Hej, vi tamo prijeko!« viknu stražar s ceste. »Što to do-
dajete jedan drugome?«
»Stisnuli smo si ruku«, vučji uzvrati Maggio. »Jesi li već kad
čuo za nešto takvo? To je gesta uobičajena među civiliziranim
ljudima kršćanskog svijeta i ima da izrazi prijateljstvo i radost
što su se opet sreli. Ili zar možda
604- nikad nisi čuo za to?«
»Jezik za zube, Maggio!« zaurla stražar. »Ti si na najboljem
putu za bunker. Radije budi malo oprezniji prema meni, dođavola!
jsje ću dopustiti to tvoje sranje! Lupaj čekićem, a ruku stisni
kasnije. Znate da niste poslani ovamo gore na razgovor!«

I Rip Van Winkle, američka legendarna ličnost iz priče Washingtona Irvinga. Rip je odspavao u šumi
čitavo razdoblje Američke revolucije 1 doživio razne neprilike nakon povratka u svoje rodno mjesto.
 »U redu, kokošje sranje!« dreknu Maggio. Nekoliko ljudi s
maljevima oko njih uzdigoše glave i vučji se nasmijaše, no on
ih nije vidio.
»Prokletstvo«, nastavi Maggio, »prokletstvo, ti zaista sjajno
izgledaš. Još nikad nisam vidio ružnije njuške«.
»I ja tebe volim«, naceri se Prew.
»Hajde«, reče Angelo, »pretvaraj se kao da radiš«. On po-
dignu malj, pognu se i spusti malj da padne vlastitom težinom
na kamen. »Naprijed«, reče, »ovdje ima dovoljno mjesta za
dvojicu.« On pogleda na tek minirano mjesto i omjeri ga
pogledom, kao da odmjerava jačinu neprijatelja. »Nisam
proždrljiv«, dobaci. »Možeš dobiti polovicu«. On podignu malj
i ponovo ga pusti da vlastitom težinom padne na kamen.
»Hvala ti«, odvrati Prew i pripremi se za udaranje. »Ne
trebaš mi praviti usluge«.
Angelo se nagne naprijed, da vidi, gdje je njegov malj po-
godio kamen.
»Čini se da je to neka osobito tvrda stijena«, dobaci.
»Na posao!« viknu stražar s ceste. »Vas dvojica tamo gore!«
»Razumijem, sir«, zaurla Maggio. »Hvala lijepa, sir!«
»Sigurno nije dopušteno, da se ovdje gore skine košulja?«
upita ga Prew.
»Nije«, odgovori Maggio. »Nije čak ni šešir. Košulja ima P
na leđima, koji pokazuje da si kažnjenik, a osim toga je to iz-
vrstan nišan. Šešir daju besplatno kao privagu. No«, upita
onda, »prokletstvo, kako su te konačno uvalili?«
Prew mu ispripovjedi svoju605-
pripovijest.
»Gle, gle«, veselo kimnu Angelo. »Ti si dakle starom Bloomu
isprašio tur«.
»Bilo je nekako neodlučno«, odgovori Prew. »Možda sam ja
bio za malenkost u prednosti«.
»Ali on onda nije više mogao da boksa, zar ne? Mislim te
večeri u četnim borbama. Nije više bio sposoban da nastupi?«
»Ne, ipak je boksao. Čak u glavnoj borbi. I pobijedio je
tehničkim k. o. u prvom kolu«.
»Oh, taj kujin sin!« gorko će Angelo. »No, da«, f.ilozofsi do-
baci, »čovjek ne može da dobije sve, zar ne? Kad bi čovjek
imao sve. ne bi više bilo ničega, čemu bi se mogao nadati, zar
ne? A ti si onda raspalio starog Ikea, kad je povukao nož?«
»Jesam«.
»I za sve to si dobio samo tri mjeseca i dvije trećine?« upita
Angelo kao da ne vjeruje, »čovječe, pa ta je stvar bar dvostruko
vrijedna. Ja bih to odmah učinio za dvostruku kaznu i cijelo bi
vrijeme proveo stojeći na glavi, suzdržavajući dah i držeći svoju
batinu u ruci«.
»U Macyjevom izlogu, u podne, u subotu«, doda Prew. »Zar
ne, Angelo?«
»Jesi li već upoznao tatu Thompsona?« upita Angelo. »Da-
kako«, odgovori sam na svoje pitanje. »Ta rekao si, da te bole
leđa. Jesi li već upoznao i Tustu svinju?«
»Misliš li starijeg vodnika Judsona?«
»Točno, upravo njega. Čovjeka na pravom mjestu, majo-
rovu desnu ruku, pomagača, koji izvršava zapovijedi kako naj-
bolje zna i umije, a od vremena do vremena i sam dolazi na
nove zamisli. Kako ti se svidio?«
»Čini se, da nije odviše sklon prijaznosti«, odvrati Prew. »No
možda je samo malo bojažljiv«.
»Čista prijaznost«, vučji mu se naceri Maggio. »Tusta svinja
je onaj čovjek, koji je spalio knjigu, u kojoj je bila naštampana
ta riječ. Štogod radio, čuvaj se Tuste svinje. Ako ti Tusta svinja
kaže da moraš pojesti pun tanjur govna, pojest ćeš ga, pa će ti
čak i prijati, razumiješ li?«
»Možda bih ga i pojeo«, odvrati Prew, »ali ne bi mi prijalo«
»Ako je to govno Tuste svinje, ono će ti prijati«, vučji se
naceri Angelo, »pa će te možda 606-natjerati čak i na to, da zatražiš

još jednu porciju, samo da dokažeš, da ti prija«.

»U kojoj si baraci?« upita Prew. »Ja sam u zapadnoj«.
»A ja u srednjoj«, nakesi s Angelo.
»Aha«, nakesi se i Prew, »kao nemirni duh!«
»Da, takav sam«, veselo se osmjehne Angelo. »Držim da
odviše brbljam. Napali su me odmah nakon one istrage o ho-
moseksualcima u gradu. Sjećaš li se? Sjećaš li se Brownija?
Brownie me je prijavio zbog toga. Time je započela stvar. Iz-
mlatili su me, a ja sam opet razjapio gubicu i dobio tri dana
bunkera. Čovječe«, nastavi on, »počekaj dok ne vidiš bunker!'<
»Nisam baš radoznao«.
»čuj me«, živo će Angelo, a oči mu grozničavo zasjaše, »ja
imam plan, razumiješ li? Ja...«
On se prekinu i nervozno se ogleda. Ostali kažnjenici su ne-
prekidno radili u svojim plavim radnim uniformama s velikim
bijelim P na leđima. Angelo se automatski uvjeri, gdje stoje
ona
tri stražara. Kažnjenici su za vrijeme rada, vučji se cereći, vodili
beskrajne razgovore iz samih kuteva usana. Ništa ih nije moglo
zaista ušutkati. Stražari su pokušavali da ih natjeraju da rade bez
prekida. Istodobno su željeli da ostanu dovoljno daleko, kako
bi im uniforme ostale čiste i kako bi zaštitili puške od prašine.
Nijedan od njih nije promatrao Angela Maggia, no Angelo ipak
divlje pogleda prema njima, pa oprezno i nervozno zakima
glavom.
»Odviše uhoda«, oprezno će on. »Kasnije ću ti reći. Sve sam.
predvidio u planu, razumiješ li? Sve sam sam izmislio, a Jack
Malloy veli, da je to za me dječja igra. Nitko za to ne zna osim
mene i njega. Tebi ću kazati, ali sad se ne mogu izvrći nikakvu
riziku, razumiješ li?« reče on lukavo. »Oni su posvuda postavili
uhode, ali Angela Maggia ne će nasamariti!«
Prew ga je promatrao i stekao dojam, kao da se Angelo
mijenja, da odjednom postaje607- posve drugi čovjek, kao da je
popio neki čarobni napitak i kao da se iz Jekylla pretvorio u
H.vdeaI. Vladao se poput čovjeka, koji potajice uživa gledajući
dragi kamen, znajući da ga svi pokušavaju ukrasti. Cak je i u
Prewa zamišljeno i nepovjerljivo buljio, kao da je na teškom
iskustvu spoznao, da u tako velikom iskušenju ni prijateljstvo

I Dr. Jekyl and Mr. Hyde, roman Roberta Louisa Stevensona (1850-1894).
nije posve sigurno. Onda se polako opet pretvori u onog
starog Angela, koga je Prew poznavao.
»No, da«, reče on, »kad sam izašao iz jame, baciše me u broj
dva, zajedno sa svim onim opasnim momcima. Najprije sam se
bojao, ali čovječe, mi smo imali najbolje momke iz čitave sku-
pine. Zabavljali smo se upravo sjajno. I Jack Malloy je u broju
dva. Moraš doći k nama, čim uzmogneš«.
»Kako da to učinim?« upita Prew.
»Najbolji je način da se potužiš na jelo. To uvijek pomaže.
Tako je učinio i Malloy da opet dođe unutra. Cim je došao
amo, potužio se na jelo, da se vrati u broj dva. Možda će te
prvi puta propustiti, jer si novajlija, ali kad se drugi put potužiš,
izmlatit će te, dat će ti možda dva dana bunkera i onda će te
baciti u broj dva«.
, »Jack Malloy je u broju dva«, nastavi Angelo. »To je moj
drug. Počekaj, dok ga ne upoznaš. On je već treći put ovdje, Pa
je najprepredeniji momak u cijeloj družbi. Počekaj samo, °n će
ti se svidjeti. Jack Malloy je čovjek za tebe!«
»Dođavola, tko je zapravo taj Jack Malloy?« mrzovoljno
upita Prew. »Od kad sam ovdje ne čujem ništa osim Jack
Malloy. Čini
mi se da je on glavna tema razgovora. Onaj stražar Hanson,
koji me je doveo ovamo, također je cijelo vrijeme govorio o
njemu*.
»Dakako, svi oni govore o njemu«, vučji se naceri Angelo.
»Jer je odviše tvrd za njih i jer je istodobno odviše prevejan. On
ih pušta da jedu svoje vlastito 608-
govno, pa da čak i uživaju u
tome«.
»Jesi li siguran, da on nije kakav zakrabuljeni nadglednik?«
razdraženo upita Prew.
»Ja znam samo jedno, a to je da je on najčestitiji, najis-
pravniji i najpristojniji momak, što sam ga ikada sreo u životu«,
sa žarom će Angelo.
 »Zaista, he?« razdraženo će Prew. Osjećao je da je ljubo-
moran. Čini se da ne želiš da Angelo ima novog junaka, zar ne,
Prewitt? Ti si mu uistinu mnogo pomogao, dok si ti bio njegov
junak, zar ne? »No, dakle, on mi počinje dosađivati«, dobaci
Prew.
Činilo se,, da je Angelo malo povrijeđen. »Osim toga znam i
to, da je on najlukaviji organizator, na kojega sam dosad na-
išao«, hladno doda, »ako te to zanima!«
»Nikako me ne zanima«, odgovori Prew. »Zašto nije ovdje
vani s ostalim nemirnjacima, ako je tako tvrd?«
»On je po zanimanju mehaničar«, odvrati Angelo, »pa radi u
tamničkom voznom parku. To jest, kad nije u bunkeru. Zato ga
i nema ovdje. On kaže da je stvar došla dotle, da mu oni stalno
rezerviraju mjesto, jer je on jedini, koji umije popravljati
njihova teretna kola«.
»Mora da je zaista silan momak«, dobaci Prew. »Ima li
aureolu oko glave?«
»Da sam ja papa, sigurno bi je imao«, odvrati Maggio bez
oklijevanja.
»Ti, međutim, nisi papa«, odbije Prew, »i prema tome Jack
Malloy nije nikakav svetac. Dakle, dovraga, što je on?«
Angelo se nervozno nasmije između dva udarca malja. »On
veli, da je on kamenolom«.
»Sto je?« upita Prew i na čas prestane radom. »Kamenolom?
*'
»Da.« Angelo se hrapavo nasmije. »Ovo ovdje je
kamenolom za kažnjenike, zar609- ne? No, Jack Malloy kaže da je
on kamenolom, u kojem tata Thompson i Tusta svinja i svi oni
drugi moraju da kao kažnjenici doživotno rade«. On pogleda
Prewa da se uvjeri, da ga je ovaj razumio. Vidjevši da je tako, on
se ponovo nasmije. »I meni je morao da to razjasni«, doda.
 »Nije loše«, oklijevajući prizna Prew. Nije mogao da potisne
osjećaj radoznalosti. Kako je morao izgledati taj čovjek, koji je
mogao da dođe do takve misli?
»Počekaj samo dok ga ne upoznaš«, trijumfalno obeća
Angelo.
»Hoću«, odvrati Prew.
»A ti ćeš ga upoznati«, nastavi Angelo. »Ne bi mogao ostati
u broju tri, kod onih slabića i dupelizaca, sve da i hoćeš A ti to
ne ćeš htjeti, čim vidiš kakvi smo mi momci u broj dva!«
»Čini se, bogami, da ću se morati potužiti na jelo«, nasmije
se Prew.
Angelo kimne, a onda strese glavom i vučji se naceri. »Ne
će biti ugodno«, opomene ga. »Čovjek nikada ne zna, što će
oni učiniti s njime, pogotovu ako se umiješa Tusta svinja.
Veoma su surovi. No bilo što bilo, možeš se okladiti, da ne će
biti nikakav užitak. Kasnije će se, međutim, ipak isplatiti«.
»Zaista se čini, kao da je broj dva pravo mjesto za mene«,
odgovori Prew.
Angelo mu uzvrati cereći se grozničavom divljinom. Oči mu
se posve suziše u sivoj prašini na njegovom licu. »Pa ja sam
znao, da ti je posve svejedno, što stoji takvo premještenje«,
ponosno će on. On spusti malj na zemlju i podboči se na držak.
»Prokletstvo«, reče, »prokletstvo! Ti stari kujin sine! Izlemao si
dakle, i Ikea i Blooma, što?«
»Stari moj Angelo!« reče Prew. »Stari nemirnjak Angelo!
Naprijed, nastavi radom, ti parazite ljudskog društva!«
»Kako si ostavio svoju djevojku?« upita Angelo. »Što radi
Lorena?« 610-

»Dobro joj je«, odgovori Prew, »upravo joj je sjajno«. On

svom snagom zamahnu maljem. Alma, pomisli, Alma, Alma, pa
opet zamahnu maljem. Gotovo mu se smuči. Ne, ljutito reče
sam sebi, ne. Proguta slinu, stisne zube i pritisnu jezikom o
nepce. Zatim mu malo odlanu.
 »Sutra ćemo se pobrinuti da se preseliš«, reče Angelo.
»Sutra u dvanaest sati obavit ćemo stvar, a kad izađeš iz bun-
kera, bit će tvoje stvari već kod nas«.
»A zašto ne već danas?« divlje upita Prew.
»Najprije ću se o tom porazgovoriti s Jackom Malloyem«,
odgovori Angelo. »Htio bih da se izvrgneš što manjem riziku,
pogotovu što se radi o tebi. Prije nego bilo što poduzmemo,
htio bih da Jack Malloy odobri stvar«.
»Isuse Kriste!« planu Prew. »Pa valjda ne trebam dopuštenja
Jacka Malloya, da se potužim na to prokleto jelo!«
»Smiri se druže«, odvrati Angelo. »Jack Malloy se ovdje
stotinu puta bolje snalazi od mene. Ne trebaš se žuriti, čovječe.
Imaš pred sobom još puna tri mjeseca!«
Prew osjeti kako se u njem rasplamsao ubojnički gnjev i
kako je probio poput orgazma. Tri mjeseca! Devedeset dana!
To je značilo četrnaest tjedana! Oh, Alma, pomisli on. Bože,
Alma!
Spopade ga želja, da Maggia tresne maljom po glavi, da ga
smrvi u krvavu kašu zdrobljenih kosti zbog toga, jer ga je na to
podsjetio.
»Jack Malloy poznaje one male trikove, pomoću kojih
možeš lakše izvesti tu stvar«, reče Angelo. »Trikove, koje sam
ja ili zaboravio ili ih nikada nisam ni poznavao. Ovdje je to
važno!«
»Dobro«, kimnu Prew, »dobro, dobro. Ti si glavar u tome
poslu. Ti upravljaš. Ako hoćeš možemo stvar izvesti tek na-
rednog tjedna«. 611-
»Izvest ćemo je sutra«, reče Angelo. »Jedan dan ili dva dana
ne predstavlja za tebe nikakvu razliku. Za takve stvari postoji
samo jedan pravi put, a to je, da sve unaprijed točno
izračunamo«. On skine svoj zgužvani platneni šešir i njime
otare lice. Šešir posta crnkastosive boje, ali boja Angelova lica
jedva se izmijenila. »Ti šeširi«, reče Angelo, »ti prokleti šeširi.
Nitko i ne sluti kako mrzim te proklete šešire. Ne bih njime
obrisao ni guzicu«, doda brišući lice. Onda se naceri i stavi šešir
natrag na glavu.
Nešto je posebno s tim cerenjem, pomisli Prew, a onda se
dosjeti. To je cerenje bilo posve slično Hansonovom i Turnipse-
edovom cerenju. Mogao ga je čak osjetiti na svom vlastitom
licu, sad, kad je gledao Angela. To cerenje, to posve osobito
cerenje, što su ga pokazivali Maggio i Hanson i koje je sad
razvlačilo i njegovo vlastito lice, sastojalo se od neke vrste
ukočenosti, koja mu je razvlačila usta. Čitavo je lice bilo
napeto. Čovjek je zapravo htio da se nasmjehne, ali osmijeh bi
se pretvorio u to cerenje, ukočeno, vučje, grozničavo i divlje.
Vjerojatno ga za neko vrijeme ne će više ni zamijetiti.
»Stari moj Angelo!« naceri se on. »Stravo Gimbelove robne
kuće. Uzmi malj i radi!«
»Hej vas dvojica tamo prijeko!« poviče stražar s ceste. »Hej,
ti Maggio! I ti novajlijo! Vaš posao je da tucate kamen! Da se
bojimo, da biste mogli naškoditi pećini, dali bismo vam
gumene maljeve. Imali ste dovoljno vremena da se pozdravite.
Sad prekinite to prokleto brbljanje i vratite guzice na posao!«
»Razumiješ li što mislim?« naceri mu se Prew.
»Neka me poljubi u dupe«, odreže Angelo. »Neka me svi
poljube!«

612-
TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Radeći u kamenolomu, cio ostatak toga popodneva

razgovarali su o planu. Godilo im je, da za vrijeme rada u
kamenolomu o tome govore. Razgovor je bio uzbudljiv, a
pošto je uzbuđenje bilo važno, pomoglo im je da lakše
svladaju rad.
Ni one najgore stvari, pomisli Prew, nisu više bile tako zle,
može li čovjek da nekoga, koga poznaje i voli, navede na to, da
ih propati zajedno s njime. Većinom to čovjeku ne uspijeva.
Obično su i drugi ljudi bili odviše zauzeti time, da i sami pate
svoje muke, pa i oni žele da tebe navedu, da ti podijeliš nji-
hovu patnju. No, ako ti to uspije, pomoći će ti. Nestat će onog
osjećaja, da cio svijet prolazi iza ugla i ne znajući da ti stojiš
ovdje. Dakako da to za prijatelje nije baš dječja igra. I samom
sebi se činiš odvratnim, kad oni pate.
Vojni zatvor je imao i nešto dobro. .
Svi su živjeli pod istim strašnim prilikama, tako da su im
patnje bile podjednake. Zbog toga se nisu trebali pobiti i jedan
drugom nije trebao da predbacuje pomanjkanje osjećaja.
Lice Angela Maggia se promijenilo za vrijeme posljednja
dva mjeseca. Nestali su svi tragovi onog naivno-ciničkog sim-
patičnog mladog velegradskog talijanskog derana, koji su ga
dosad činili vrijednim simpatije. S tog lica nestalo je cinizma,
poze, koja je bila isto tako beskorisna kao i optimizam. Pošto
je slomljen njegov dugački talijanski nos, izgubilo je njegovo
lice svako obilježje bilo koje narodnosti. Osim toga su tu bile i
brazgotine. Sve su još bile svježe, još uvijek su se mladenački
crvenjele, još nisu izblijedjele.
Početak tog postepenog nagomilavanja brazgotina Prew je
nejasno prvi puta opazio za vrijeme istrage protiv tople braće.
U međuvremenu se broj tih brazgotina znatno povećao. Lijevo
Angelovo uho bilo je zgnječeno i pretvorilo se u tako zvano
»kupusno uho«. Nije bilo baš jako zgnječeno, no ipak
dovoljno, da Angelu dade onaj divlji i borbeni izraz boksača.
Izgubio je tri gornja zuba na jednoj strani, što mu je smijeh
činilo satiričkim. Usne su mu se odebljale kao u kakvog starog
profesionalnog boksača. Jedna od brazgotina protezala se od
vrha brade prema gore sve do donje usnice. Druga brazgotina,
koja je izgledala kao mali »v« nalazila se nasred čela. Izgledao
je zrelo.
On je još uvijek bio ista ličnost, samo malo izmijenjena. Nov
je bio na njoj samo onaj divlji, oprezni i nepovjerljivi
pogled, koji 609

39 Odsada do vječnosti
bi se uvijek pokazao, kad bi Angelo slučajno spomenuo svoj
tajni plan, a to je morao da učini svakih pet časaka. U tim mo-
mentima je bilo kao da on ne poznaje Prewa, a ni Prew ne po-
znaje njega.
Kad su svršili svoj dnevni rad i razišli se da pođu na svoj
kamion, sitne crne Angelove oči bile su bistre. On brzo
namigne Prewu, da ga podsjeti na sutra.
Narednog dana nije se pojavio na radu u kamenolomu.
Prew se morao zadovoljiti time, da drži jezik za zubima i da
se nijemo pita što je s njim. On je bio novajlija, a za sve ostale,
osim za Angela, bio je stranac. Bilo je posve uzalud, da je po-
kušao povesti razgovor s bilo kojim od ostalih.
Pod vrućim jutarnjim suncem, koje je sve jače žeglo, činio se
kamenolom kao neki prizor iz luđačke mašte, zavijen u prašinu,
prizor što ga je iznakazio strah. Kamenolom u obliku po-
lumjeseca, hvatao je sve sunčane zrake i te užarene zrake sipao
na kažnjenike. Prew je uporno radio dalje. Nakon nekog vre-
mena upita sam sebe, na pol omamljen, nije li dan prije zazvao
samo Angelovu viziju.
Činilo mu se, da mu vrućina pali mozak u lubanji. Činjenica,
da je uopće netko mogao da čovjeka njegove sposobnosti,
njegove osjetljivosti nemarno prisili da devet sati na dan,
sedam dana u tjednu, puna tri mjeseca, radi u toj robijašnici,
ne samo da nije bila razumljiva, već je bila jednostavno
nemoguća. Nije htio da u to povjeruje. Tu je posrijedi neka
zabuna. Znao je da je posrijedi neka zabuna. Narednog
trenutka prići će k njemu neki orijaški MP, dodirnuti mu ruku i
uljudno mu saopćiti, da je počinjena pogreška i da on nije
jedna od tih bijednih životinja, koje tako divlje gledaju i tako se
vučji cere, te da on ne spada ovamo. Molim, neka pođe s
njime, natrag u civilizaciju, gdje su muškarci zaista muškarci,
razmišljao je on ogorčeno, i gdje ih žene zbog toga mrze, i
gdje muškarci mrze žene, jer žene to ne vole.

<615
 Bože, pomisli on zaprepašteno, već sam počeo da
razgovaram sam sa sobom kao Warden.
Mrsko mu je bilo da pomisli, da ga je Angelo namjerno
nasamario. Ako ga nisu bacili natrag u bunker ili nešto slična,
onda je posrijedi morao biti onaj tip Jack Malloy. Taj Robin
Hood novih dana, koji je željeznom rukom vladao u zatvoru
majora Thompsona. Taj Jesse James* dvadesetog stoljeća,
nepokolebljivi neprijatelj željeznica, tog simbola omražene vlasti, a
zaštitnik udovica i siročadi. Postali smo narod, koji mrzi policajce,
turobno je I razmišljao. Svojim smo herojem odabrali mitskog
Robin Hooda , koji nije nikad postojao, osim u povijesnim
knjigama i to tek pet stotina godina kasnije, kad se to moglo
štampati bez opasnosti. Mora da je teško biti policajac. Drago mi
je, da ja nisam policajac. Radije bih bio gvozdeni čovjek, Robin
Hood, kao Jack Malloy. Taj je gvozdeni čovjek vjerojatno hladno
okrenuo palac dolje za Prewitta, razmišljao je dalje. Obojicu ih je
pritom divlje mrzio, kao da su to oni skrivili. Angelo je trebao da
bira, pa se lako dalo vidjeti, što je odabrao.
U nekoj vrsti ritmičkog mahnitanja nastavi divlje udarati
maljem. Osjećao je kako novi mjehuri bubre i pucaju na držalu
malja već ljepljivom od znoja i upravo je u tome uživao.
Konačno je nekom dugačkom tankom starcu od dvadeset
godina, čija je glava bila slična glavi lisice, a oči obrubljene
crnom bojom, čovjeku koji se zvao Berry i koji je također
spavao u baraci broj dva, uspjelo da mu oprezno, sa svom
onom zavjereničkom tajan- stvenošću, koja pomaže da se
skuje orijaška zavjera, obuhvaćajući cio svijet, prenese vijest, da
se. Maggio, opet nalazi u bunkeru, r* »To sam i mislio«, šapne
Prew, koji bi najvolio da počne vikati od samog olakšanja.
»Znao sam da se nešto dogodilo. A što je skrivio?«
Stražar na cesti ga je sinoć prijavio zbog brbljanja. Došli su
po njega, kad je legao u postelju. To je bilo njihovo najmilije
vrijeme. Izlemali su ga, i onda su mu dali četrdeset i osam sati.
»Dago«, šapnu Berry s mnogo simpatije i uz vučji osmijeh »sr-
dačno« je pozdravljao Prewitta i poručivao mu da neizmjerno
žali, što će nažalost na neko vrijeme morati da odgode svoje
poslovne stvari, ali on može posve sigurno računati, da će taj
posao uskoro uspješno biti završen, čim bude obavljena ova
mala smetnja, koja se umiješala.
»Tako glasi vijest«, zacerekao se Berry, »i to doslovno. Silan
je momak taj dago. Nije li silan momak?« Berry je najvećom
pomnjom izbjegavao da ma što upita, o kakvoj se to
»poslovnoj stvari« radi.
»On to i jeste«, šapnu Prew. »Hvala lijepa«. On se sam sebi
također počeo činiti nekim zavjerenikom. Pomno je pazio na
to, da maše maljem i da se ne okreće. To isto je radio i Berry
kraj njega. Siromašni stari Angelo, razmišljao je, no ipak se sad
I Robin Hood, junak brojnih engleskih balada, koji je pred nasiljem normanskih osvajača štitio
potlačene Saksonce i pomagao sirotinju. Nije sigurno da je uopće živio, ali legenda ga smješta u 12.
stoljeće.
osjećao bolje nego prije. Zaista bolje nego prije. »Zaista ti
najljepša hvala«, ponovi.
»Nemoj zahvaljivati meni«, šapnu Berry, »zahvali Malloyu«.
»A zašto?«
»On mi je naložio, da ti odnesem tu vijest«.
»Dobro, onda ću zahvaliti njemu«, popusti Prew. »Kad ga
nađem«.
»Radovat će se«, šapnu Berry. »On je najtvrđe svrdlo u toj
tvornici, ali srce mu je kao u djeteta«, dobaci Berry s dubokim
uvjerenjem.
Dago je predao vijest Malloyu, šaptao je dalje Berry, prije
nego što su ga odvukli mister Brown i lijepi Hanson i Turnip-
seed. Berry je upravo stajao na drugom kraju barake i ondie
razgovarao sa Burke-Gumenom Toljagom. Kasnije mu je
Malloy naložio da preda vijest Prewittu.
»A kakav je tvoj nadimak?« upita Prew.
»Što?« šapnu Berry.
»Tvoj nadimak. Kako te zovu?«
»Oh«, šapnu Berry, »kadšto su me nazivali Plavi Berry, zatim
Jazz Berry, Raz Berry i slično. Zašto pitaš?«
»Samo iz radoznalosti«, veselo šapnu Prew.
»Zvali su me i Pivski Berry«, vučji se naceri Berry, »ali sad me
više tako ne zovu«.
»Ali će te opet zvati«, šapnu Prew.
»Dakako«, nakesi se Berry. »To bi zapravo trebao još da
doživim. Daga su sad po peti put zgrabili, otkad je stigao
amo«, ponosno šapnu Berry. »Znaš li to?«
»Nije mi rekao, ali vidio sam da ima prilično brazgotina«.
»čovječe«, prezirno puhnu Berry. »Zar on da ima brazgo-
tine? Dago uopće nema brazgotina. Pogledaj ovo ovdje!« On
pokaza dugu crtu, koja mu je prelazila preko cijele donje če-
ljusti. »Pogledaj moj nos! Prvom prilikom pokazat ću ti svoj1}
leđa i svoja prsa, koja je obradila Tusta svinja«.
»Bičem?«
»Nikako!« ogorčeno planu Berry. »Ne znaš li, da je bičevanje
zakonom zabranjeno? On jednostavno uzima toljagu, ali s njome
je pravi majstor. Zbog toga ću ga jednog dana ubiti«, zahihota
Berry, kao da je načinio šalu na račun Tuste svinje.
Prew osjeti neku hladnoću.
»Zna li on to?«
»Dakako«, naceri se Berry. »Ja sam mu rekao«.
Ona hladnoća posta još jača i Prewu se učini kao da stoji na
ledenom vjetru u tankoj košulji i bez bluze, koju bi mogao da obuče.
On se sjeti očiju Tuste svinje. »Što je rekao?« upita.
»Ništa«, zahihoće Berry. »Samo me još jednom udario«.
»Htio bih da znam, zašto sinoć nisu došli i po mene«, upita
Prew.

<617
 »Daga imaju na zubu«, šapnu Berry, »jer ne želi da guta
njihova govna. Oni se upravo izmaraju udarajući ga, pa ipak ne
mogu da iz njega istisnu ni glasa. Tvrd je to mali momak,
druže«.
»I jeste. On je iz moje čete, znaš li?«
»Tukli su ga sa svih strana kao lutku za trening«, zahihoće
Berry. »Sve dok im se stražnjica nije objesila do zemlje. Ali nisu
ga mogli smekšati. Imali su s njime mnogo posla«, veselo se
nasmije, »ali nisu mogli da ga slome. Izmorio ih je. Mislim da
taj dago ima već dobru školu, druže. Iza Malloya je on naj-
uporniji momak ovdje«.
»Sjajan je on momak«, ponosno šapnu Prew.
»Možeš se okladiti za svoj slatki život, da je takav, druže«,
zacereka se Berry. »No, doviđenja. Moram nestati, prije nego
što me zapazi stražar. Danas svi prde vatru«. Berry nesta u si-
vom oblaku kamene prašine, koja je, kako bi se Prew zakleo,
pružala udarcima malja isti otpor, kao što bi ga pružala voda.
Nestao je poput dugačkog tankog duha, ravno iz more
čestitog građanina, i neskrušen prošao kroz pakao, na kojeg je
bio osuđen, i sam se osudio na nj.
Prew oprezno počeka nekoliko sekunda, dok se Berry nije
udaljio i tek onda se usudi okrenuti, da ga pomnije promotri.
Angelo je zaista uznapredovao, ako je mogao da pobudi nesu-
zdržano udivljenje tako starog zeca, kakav je bio taj Berry.
Mora da je dobro iskoristio vrijeme i veoma se napregnuo, da
u toku od sama dva mjeseca zadobije tako zavidan glas. A sad
je Prewitt morao da na neki način sam kusa tu čorbu, koju je
nekad sam zasolio.
U njemu se probudi osjećaj zavisti kao u učiteljici, kada
gleda svog najboljeg đaka, gdje dobiva odlikovanje za dobro
učenje. Istodobno osjeti neku toplinu i sigurnost, kao da se na
njegova ramena polako spustio nevidljivi ogrtač tajnog
bratstva »dugogodišnjih«, u koje se bratstvo isto tako teško
može ući, kao i u klub »losovaI« ili u Country klub.
Postepeno se opet svega sjetio. Bilo je to kao neki drugi
svijet, na čiju egzistenciju čovjek zaboravlja, kad neko vrijeme
I «-Elks«, losovi, članovi jedne od najrazgranatijih slobodnozidarskih loža u Sjedinjenim Državama.
ne živi u njemu. Gotovo da čovjek mora sve iznova naučiti, jer
se ništa lakše ne zaboravlja, kad je čovjek jednom vani. Vratili
se onda opet natrag, u prvi čas se prestraši.
Taj će Berry jednog dana ubiti Tustu svinju ili će poginuti pri
pokušaju da ga ubije. Prew se sjeti očiju Tuste svinje i ponovo
ga zazebe. Nadao se da nikada ne će doći u položaj, da mora
stvarati odluku, kakvu je Berry stvorio. Nadao se, da će mu to
iskušenje biti ušteđeno, jer nije bio siguran, da bi ga mogao
podnijeti.
Odjednom se sjeti i istodobno kao da i ne vjeruje,, da »vani«
žive ljudi, koji uopće ne znaju, da ovaj drugi svijet stvarno po-
stoji, osim u filmovima. Pa ipak je posvuda u svakom gradu
postojala »sumnjiva četvrt«, gdje se gubila ona oštra granica
između krivih i nedužnih i gdje je velika zajednička nevolja či-
nila zajedničku obranu. U Francuskoj su to nazivali »podze-
mljem« i time razumijevali nešto heroičkoga, a ovdje su to zvali
»podzemni svijet« i davali mu posve drukčije značenje. Pa ipak
je to bio jedan isti svijet, s jednom istom' vrsti ljudi, koji su
imali pred očima cilj. Umalo što u posljednjih pet godina nije
sve to zaboravio. Sad se međutim opet poče uživljavati u to i
snalaziti se.
Već je bio stekao i svoje prvo iskustvo u dnevnim inspek-
cijama.
Za takvog starog kaznioničkog štakora, kakav je bio Prew,
koji je dugo vremena živio životom skitnice, bilo je to na neki
način povratak kući.
U vojnom zatvoru bilo je buđenje u 4.30. Doručak je davan
u 6.30. Inspekcija je počinjala u 6.00 i obično bi trajala do
sedam sati.
Inspicirali su bez oružja, major Thompson i stariji vodnik
Judson. U desnici su lako nosili toljage držeći ih nešto ispod
sredine, dok bi prolazili uz svrstane osuđenike. Major je išao
naprijed, a Judson uvijek dva koraka iza njega. Major
Thompson je osim toga nosio olovni visak, te bijelu paradnu
rukavicu, kojom je tražio prašinu. Bila je to prva paradna
rukavica, što ju je Prew vidio još od Fort Myera. Osim toga je
stariji vodnik Judson nosio bilježnicu i olovku. To je bilo sve,
što su nosili sa sobom, ali zato su dva orijaša, naoružana

<619
automatima, koje su nosili na grudima i revolverima stajala tik
uz dvostruko zatvorena rešetkasta vrata. Treći orijaš također
oboružan automatom i revolverom, stajao je izvan rešetaka,
držeći ključ.
Toga prvog dana dobila su samo tri čovjeka u zapadnoj ba-
raci kaznene točke. Ona gotovo sablasna mnogostranost,
brzina i točnost, kojom su ti stručnjaci za toljage dijelili
kaznene točke pokazivala je, da je desetnik Hanson samo
bijedni amater. Berry je imao pravo: Tusta svinja bio je pravi
majstor. A i major Thompson je bio majstor. Upravo si se
morao' diviti njihovoj vještini.
Prvi od one trojice, koji su dobili kaznene točke, malo je
odviše, možda za palac, isturio desnu nogu. Prolazeći kraj
njega upozori major Thompson drškom svoje toljage na to
Judsona. Zatim obiđe oko postelje, da pregleda opremu toga
čovjeka, a da se više nije okrenuo. Čovjek je, sav u strahu, u
toku jedne beskrajne sekunde pokušavao da pomakne nogu
na pravo mjesto. Viši vodnik Judson je stupajući dva koraka iza
majora međutim podigao toljagu i zamahnuo, a da nije ni
usporio korak.
»Poravnaj s'« rekao je i oštrim udarcem tresnuo odrezanim
rubom toljage po čovjekovoj nozi kao da udara stapalom u
bučkalici. Zatim pođe dalje za majorom oko postelje, ne osvr-
nuvši se i tek onda zasta, da kaznenu točku unese u bilježnicu.
Čovjek problijedi od bijesa na samoga sebe i na svoju prokletu
glupu nogu, a Prew je morao da suzdrži onaj isti poticaj na
smijeh, što podilazi čovjeka, kad vidi nekoga kako se
poskliznuo na kori banane i slomio kuk. Oprema toga čovjeka
bila je savršeno u redu, pa major i stariji vodnik Judson pođoše
dalje i ne osvrnuvši se.
Drugi čovjek nije bio pravilno uvukao svoj trbuh. Bio je to
neki debeli momak iz osmog puka poljske artiljerije, bivši
kuhar, koji je zaista imao neobičan trbuh. Kad je major Thomp-
son, po prilici petnaest časaka kasnije prolazio kraj njega, na
protivnoj strani barake podignu ruku, zatjera kraj svoje toljage
u trbuh toga čovjeka i reče, ne zastavši i ne osvrnuvši se na nj
»uvuci trbuh!« Umjesto da uvuče trbuh, kako mu je bilo zapo-
vjeđeno, debeljko je i dalje buljio preda se, kao da nije imao
vremena da se iznenadi. Onda zabrunda prosvjedujući i nježno
podigne obje ruke na trbuh. Stariji vodnik Judson, koji je
hodao dva koraka iza majora Thompsona, podigne toljagu,
lupi njome debeljka po goljenicama i reče: »Osuđeniče, imate stajati mirno i
uvući trbuh!« pa obiđe oko postelje do majora, prije nego što je
zastao da unese kaznenu točku u svoju bilježnicu. Debeljko,
koji još uvijek nije imao vremena da razmisli i da pokrene glavu
spusti ruke kao da ih pokušava odbaciti od sebe. Još uvijek je
buljio ravno naprijed, ali usne mu počeše drhtati i dvije suze
potekoše mu iz očiju do kuteva usana, tako da je to Prewa za-
boljelo i smelo, i da je morao pogledati u stranu. Za to vrijeme
bili su major i stariji vodnik Judson već tri postelje dalje.
 Treći čovjek, neki mršavi mlađi seoski momak iz Indiane,
pokušao je da majora pogleda iz kuteva očiju, dok je ovaj pre-
gledavao opremu. Bilo bi bolje za nj, da se nije ni za što brinuo
Njegova je oprema bila savršeno u redu. Stariji vodnik Judson
reče: »Osuđeniče, vi stojite u stavu mirno! To znači pogled ravno naprijed!« Rekao je to ne
ogledavši se a ni bilježnicu nije spustio. No pritom je
zamahnuo toljagom prema van, kao čovjek koji se zagrijava s
palicom za baseball. Zamahnuo je, brzom kretnjom, trgnuvši je
s mjesta na kojem mu je visjela uz bok i zahvativši je tik ispod
težišta. Njezinim plosnatim vrhom upravo je pravom snagom
pogodio seljačkog momka postrance po glavi, a da nije
dotaknuo osjetljivu sljepočicu.
Seoski momak poče posrtati postrance i zakrivuda kroz ba-
raku, kao da je odlučio da otiđe s tog mjesta. Koljena mu, me-
đutim, ubrzo popustiše i on umorno pade licem na pod. Nije
došao daleko. Stariji vodnik Judson reče: »Podignite ga«, a da pri
tom nije podigao pogled s bilježnice, u koju je upravo unosio
kaznenu točku.
Ona dva čovjeka, koja su stajala zdesna i slijeva seljačkog
momka, skočiše naprijed i postaviše ga na noge. Pokušavali su
da ga dovedu natrag na njegovo mjesto, ali čim bi ga ispustili,
njegova bi koljena opet klonula. Tako su njih dvojica mogla
samo da stoje i da ga nemoćno drže pod pazuhom. Činili su se
tako svijesnim krivnje, kao da je njihova pogreška, što on ne
može stajati. Stariji vodnik Judson reče »Udrite ga po licu«, odlazeći s
majorom do naredne postelje. Jedan od one dvojice ga udari i
momak se toliko osvijesti, da je mogao stajati na nogama,
premda se činilo kao da to nerado radi. Malo je krvario, a
nešto je krvi bilo i na onom mjestu, na kojem je pao. Stariji
vodnik Judson reče: »Donesite krpu Murdock i obrišite krv prije nego Što se osuši, pa je
istrljajte«. To je rekao, dok su on i major opet izlazili u hodnik da
pođu do naredne postelje. Momak se okrenu prema svom
pretincu, gdje nije bilo krpe i zastane. Onda mu sine ideja. Uze
svoj stari vojnički rupčić iz džepa, pa njime oprezno i nekako
kao u snu otare krv. A onda, kao da je tek naknadno došao na
tu misao, obriše i glavu. Još uvijek se činilo kao da sluša zvukove
neke daleke beskrajno lijepe glazbe. Konačno spravi upravo
pretjeranom pomnjom rupčić natrag u stražnji džep. Za to
vrijeme su major Thompson i stariji vodnik Judson gotovo završili
inspekciju posljednjeg čovjeka, udaljenog četiri mjesta od
Murdockova kreveta i pošli prema izlazu. Oba orijaša s
automatima stupe ustranu, da ih puste da prođu, dok je treći
orijaš izvana otključavao vrata.
Stariji vodnik Judson zasta na vratima. Nije se osvrnuo da
vidi, je li krv obrisana ili nije, već reče »Voljno« i nesta. Onaj stražar
izvana zaključa vrata i pođe za njim. Činilo se, kao da je kroz
baraku prešao tihi kolektivni uzdah.
Ljudi u baraci se počeše kretati, u prvi čas oprezno, kao
žrtve neke nesreće, koje ne znaju, da li su ozlijeđene, a onda
postepeno s nešto više samopouzdanja. Bili su ukočeni, nesi-

<621
gurni i smeteni, kao putnici u autobusu, koji se protežu nakon
dugačke vožnje. Nakašljaše se i stadoše glasno govoriti, no
ipak nisu mogli da potisnu veliku šutnju. Pohlepno počeše
svijati cigarete od Dukeove mješavine. Nekako, kao da su
svijesni krivnje, izbjegavali su one tri žrtve, kao što se vojnici u
borbi klone svojih vlastitih ranjenika.
Prew je ostao sam. Nije pušio. I on bi volio da zapuši, silno
bi volio, ali nije htio da sam sebi dopusti cigaretu. Hladno je
promatrao ostale i osjetio, kako se u njemu polako uzdiže naj-
veća odvratnost, što ju je ikada osjetio u svom životu, kako se
uzdiže poput vode u velikom kablu, kad je pipa posve
otvorena. Ne bi mogao reći, da li se ta odvratnost odnosila na
ostale stanovnike barake ili na majora i na starijega vodnika
Judsona. A možda se odnosila i na njega samoga kao na
pripadnika čovječje rase. Istodobno poče razumijevati, zašto su
Angelo i Jack Malloy i Berry ne samo više voljeli, da budu u
broju dva, već su se upravo time ponosili. I on će se ponositi
time, kad jednom bude ondje. Poželio je da odmah ode
odavde, da ode što brže.
Poput kamena spusti se na podnožje svoje postelje, sve dok
nije odjeknuo zvižduk za zbor na rad. Činilo se kao da ljudi
osjećaju njegovu odvratnost, jer su ga ostavili na miru. Nijedan
od njih nije pokušao s njime da razgovara. Tek kad su ostali
utažili svoj glad cigaretom, popusti i on, pa savije cigaretu.
Ljudi nisu pokušavali ni da govore s one tri žrtve. Vladali su
se poput susjeda, koji se osjećaju krivim, što je sveznajuća
nesreća pogodila i zapalila kuću njihova prijatelja, a njihova je
kuća ostala pošteđena. Činilo se da je samim žrtvama sve-
jedno, razgovara li netko s njima ili ne razgovara. Bilo je kao da
razumiju, da su zapali u posebnu klasu, kojoj i onako ne mogu
pomoći utješne riječi sretnije braće.
Onaj debeo čovjek, koji je još dugo vremena, pošto je Tusta
svinja izašla, ostao u ukočenom stavu i ukočena pogleda, dok
su mu suze curile po licu, odjednom se baci na svoju postelju,
što ju je napeo s toliko muke i sad će još jednom morati da
uredi, pa položi glavu u ruke, i poče bolno jecati.
Onaj prvi čovjek, onaj s nogom, sjeo je, čim je Tusta svinja
izašla, na isto mjesto, na kojem je i stajao, na pod, pa oprezno
izuo cipelu. Sjedio je ovdje zasad upravo sretan zbog
olakšanja, što ga je osjećao, jednako kao što je sretna i debela
žena, koja je upravo skinula steznik. Marljivo je masirao nogu.
Pritom su mu se usnice kretale u nečujnom ogorčenom
proklinjanju.
 Seoski momak iz Indiane nije radio ništa. Još uvijek je stajao
na istom mjestu i buljio u svoj pretinac kao da sanja. Bilo je
kao da se još uvijek čudi, zašto tamo nema krpa i kao da još
uvijek čuje daleku glazbu.
Prew je ovu trojicu promatrao kroz hladni tvrdi kristal opće
odgovornosti. On upita sam sebe gotovo znanstvenim
interesom, bez ikakve strasti, kako će taj doživljaj djelovati na
opće držanje tih ljudi. Odlučio je, da će ih promatrati.
U toku jednog tjedna debeljko je našao neku vezu i bio do-
dijeljen u kuhinju kao pomoćni kuhar. Dva dana kasnije postao
je slobodnjak i preselio se u broj jedan, u istočnu baraku, u
kojoj su spavali slobodnjaci, i Prew ga izgubi s vida.
Čovjek s nogom je dva dana šepao, prije nego što je
smogao odvažnosti, da se javi bolesnim. Bio je sretan, kad su
mu na pregledu rekli, da mu je slomljena srednja kost u
stopalu. Zatvorski liječnik poslao ga je u kažnjenički odio
garnizonske bolnice s izvještajem, u kojem je pisalo, da mu je
na nogu pao kamen za vrijeme rada u kamenolomu. Čovjek se
sav sretan odvezao u teretnjaku, nadajući se, da će uživati četiri
ili pet tjedana dopusta u gipsanom zavoju. Nakon četiri dana
vratio se natrag, s nogom u šinji. Bio je veoma ogorčen.
Konačno je svršio u broju dva, gdje su se Prew i on dobro
sprijateljili.
Onaj seoski momak iz Indiane, koji je najgore izgledao,
imao je manje okapanja od ostalih. Cio je dan bio nekako
omamljen, pa ga je trebalo voditi na posao i na jelo. U ka-
menolomu mu utisnuše malj u ruku. Čitav je dan ostao na
istom mjestu i sneno mahao maljem, dok su ostali, pa i Prew,
pokušavali da manje više paze na nj.
Narednog dana se odjednom probudio iz svoje
omamljenosti, pun nekog razbijačkog bijesa i oborio tri
čovjeka, proklinjući i vičući, prije nego što su se kažnjenici u
njegovoj blizini mogli baciti na nj. Kadšto bi mu uspjelo da iz te
hrpe zamahne rukom ili nogom, ali oni su ga pritiskali na
zemlju i konačno ga umirili. Nakon toga je opet postao onaj
stari blagi i mirni momak, koji se nikada nije tužio, kao da se
ništa nije dogodilo.
To su bile posljedice one prve inspekcije. U to vrijeme je,
međutim, bilo već mnogo drugih, ništa manje zanimljivih

<623
žrtava, što ih je valjalo promatrati i Prew je već izgubio onu
svoju odvratnost koja ga je bila tako prevladala. Možda ga je
baš činjenica, da je izgubio taj osjećaj odvratnosti, zaplašila
više od svega drugoga. Bojao se, da mu više i ne će biti mnogo
stalo do cijele stvari, ne bude li dobro pripazio. Kako god se
trudio, nije mogao da pronađe nikoga, koga bi za to učinio
odgovornim. Mislio je, da bi mu bila velika pomoć, kad bi
samo mogao pronaći nekoga, da ga okrivi za sve to.
Mrzio je majora Thompsona i Tustu svinju, ali to nije bilo
ono isto što bi bilo, da ih je mogao učiniti odgovornim. Isto
tako mrzio je i žrtve, koje su puštale da ih mlate kao mazge, no
ni njih nikako nije mogao učiniti odgovornim. Mrzio je majora i
Tustu svinju, kako je pravilno analizirao, jer ih se bojao, a žrtve
je mrzio zbog toga, što se bojao, da i on ne bi postao onakav
kao i oni. Obje su mržnje bile njegova privatna stvar. Smatrao
se moralno obvezanim da zbog toga, jer je nekako lično mrzio,
ne učini tog čovjeka odgovornim za bilo što.
Nije mogao da čak ni armiju učini odgovornom. Angelo je
mrzio vojsku. On je, međutim, nije mrzio, ni sad je nije mrzio.
Sjetio se da mu je Maureen jednom rekla, da je svemu kriv
samo sistem. On nije, međutim, mogao ni sistem da učini
odgovornim, jer ni sistem nije bio neko čvrsto zdanje, već
samo neka vrst akumulacije sviju. Isto tako nije mogao ni da
sve i svakoga učini odgovornim, ako nije želio da se
odgovornost razvodni u beznačajan pojam, u pravo ništa.
Osim toga je sistem te zemlje još uvijek najbolji sistem, što ga
je proizveo svijet. Ili možda nije? Taj sistem je danas stajao
znatno iznad bilo kojeg drugog najboljeg društvenog uređenja
na svijetu. Prožimao ga je osjećaj, da će u najkraće vrijeme doći
do toga da zamrzi svakoga, ako uskoro ne nađe nekoga, koga
bi mogao opteretiti tom odgovornošću.
O tomu se porazgovorio s Angelom u kamenolomu, kad je
mališan ujutro trećega dana izašao iz bunkera, a posebno je
spomenuo i to, da se plaši i zbog toga, što njegova odvratnost
tako brzo popušta. Upravo to ga je najviše zaokupljalo, mnogo
više od pitanja odgovornosti.
»Znam«, mrko se nasmije Angelo Maggio svojim' tvrdim
razbijenim licem, koje je uvijek iznova iznenađivalo Prewa, kad
god bi ga pogledao. »Znam. I meni je upravo tako bilo. Čak
sam se bojao, da ne poželim da budem slobodnjak«.
»I ja!« prizna Prew.
 »Ali kad si ti onaj, kojega tuku, onda više ne misliš na to«,
razjasni mu Angelo. »Ako si ti onaj, kojemu se to dešava«.
»Sve do danas mi se nije desilo ništa, osim ono nekoliko
udaraca, odmah prvoga dana«.
»Upravo to je jedan od razloga, zašto mi je toliko drago, što
sam u broju dva«, vučji se naceri Angelo. »Sad bar oni znadu,
kako je sa mnom. A osim toga«, nastavi on, »kad si u broju
dva, ne trebaš se više brinuti, da ćeš možda pokušati da
izbjegneš tome da stigneš onamo. Nemaš više što da biraš!«
Angelo mu se opet divlje naceri. Iz bunkera je donio posve
svježu brazgotinu. Lijeva mu je obrva bila rasječena, a tamni
potez svježe kraste prolazio je ravno kroz nju po dužini, kao
pomno izvedeni razdjeljak na glavi čovjeka, koji dobiva ćelu.
Obrva je izgledala kao da je porugljivo podignuta uvis.
»Zato moraš i sam doći u broj dva, čim uzmogneš, Prew.
Ondje čovjek ima bar mirnu savjest!«
Angelo se o tom planu porazgovorio s Jackom Malloyem i
to prije nego što je otišao u bunker, a isto tako i sinoć, kada je
izašao iz bunkera. Malloy je svakako bio za to. To je bila naj-
bolja mogućnost da čovjek bude kažnjen tek time da ga bace
u broj dva. Pa ipak je to bila manja pogreška od onih za vri-
jeme inspekcije, za koju je čovjek dobivao samo kaznene točke,
a ako je dobio odviše točaka, onda nekoliko dana bunkera, ali
nikad nije zbog toga dolazio u baraku broj dva. Prigovaranje
hrani shvaćali su oni ozbiljno, pa se prema tomu Prew nije
trebao da brine da mu plan možda ne bi uspješno završio, ili
da bi ga možda morao da tri ili četiri puta ponavlja, prije nego
što upali. Malloy je za to polagao ruku u vatru.
»Meni je pravo«, reče Prew. »Ne trebaš me posebno uvje-
ravati. U to sam bio uvjeren već prije nego što su te bacili u
rupu. Samo sam zbog toga čekao, jer sam ti obećao, da ću
čekati«-
»To je bilo prokleto pravilno, druže«, gorljivo će Angelo.
»Malloy mi je dao nekoliko savjeta, koji će ti mnogo pomoći.
ja sam ne bih ni pomislio na to, da ti spomenem ma i jedan od
njih!«
»Prije svega«, upozori ga on, »nemoj im dopustiti da opaze
da želiš doći u broj dva. Oni moraju misliti da su batine, što ih
dobivaš i bacanje u bunker zapravo rajske slasti u uspoređenju
s kaznom, da te bace u broj dva«.
»Dobro«, reče Prew.
Glavna je stvar, međutim, rekao je Jack Malloy, ona velika
tajna, da se ne brani, budu li ga stražari tukli. Neka sve pod-

<625
nese i drži jezik za zubima. To je zaista bilo veoma važno. Dalje
je morao da zna, kako će se držati, kad ga bace u rupu.
»Dovraga, a zašto da se ne branim?« brzo upita Prew.
»Jer će te samo žešće izlemati, a ne ćeš postići baš ništa!«
»Ja ne bih htio da bilo tko od tih klipana pomisli, da sam
kukavica«.
»Tusto dupe moje, kukavica!« odvrati Angelo. »Kukavica,
tako mi muda! Ako dolaziš na takve misli, sigurno ćeš se
braniti«.
»Da, no ja sam opazio, da se i ti također braniš, a brani se i
Berry«.
Angelo se gorko osmjehnu. »Dakako, a nismo ni jedini. No
to je pogreška i ti ne bi smio da nas oponašaš. To je jedna od
onih pogrešaka, zbog kojih nas Malloy neprekidno grdi. Znam
da ima pravo«, nastavi Angelo, »no kad dođe do toga, ja
jednostavno ne mogu drukčije. I Berry to čini, jer drukčije ne
može. Ja to razumijem, ali kad onda stojim pred tim klipanima,
svaki put zaboravim. Prestajem se svladavati i onda mi je posve
svejedno, hoće li me ubiti ili ne će!«
»Možda je i sa mnom upravo tako«, nakesi se Prew. Poželio
je da konačno prestanu govoriti o tome i da prijeđu u akciju.
Prije tri dana bili su takvi razgovori ugodna promjena za vri-
jeme rada u kamenolomu, no sad je uzbuđenje do kojega su
ga ti razgovori dovodili, postalo tako jako, da je već bilo
neugodno.
»To nije stvar za šalu«, nemilosrdno je Angelo dubao dalje.
»Čovjek je idiot, pušta li da ga oni onako izmesare, ako to ne
mora da bude. Osim toga, oni se mnogo više žderu, kad ne
radiš ništa, nego kad se braniš. Malloy to naziva principom
pasivnog otpora. Veli da ga je izumio Gandhi. Stvar uspijeva.
Vidio sam to kod Jacka Malloya. Ako ja sam tako ne postupam,
onda je to samo zbog toga, jer još nisam dovoljno zreo, a ne
zbog toga, jer to ne bih volio da učinim, samo kad bih
mogao«.
»Lijepo!« razdraženo će Prew. »Učinit ću što mogu. Odakle
da znam, mogu li to ili ne mogu? Kako si uopće došao na to da
ja to mogu, a ti eto ne možeš?«
»Jer znam kako ti nastupaš«, izazovno će Angelo. »Nikad te
nisam vidio gdje se boriš u boksačkom ringu, ali sam čuo o
tome. Ti si dobar vojnik«, prizna on protiv volje i mrzovoljno,
»upravo onako, kao što je i Malloy dobar vojnik. Općenito ja
ništa ne držim do dobrih vojnika. Ali samo prvorazredni vojnik
s neizmjernim samosvladavanjem može da pobijedi drugog
dobrog vojnika, kao što je Tusta svinja, koji drži uzde i ima sve
adute u rukama«, nastavi on zlovoljno. »To možeš mirno
priznati«.
»Glupost«, odvrati Prew sasvim u neprilici, jer mu je Angelo
taknuo u osjetljivo mjesto, a istodobno i porugljivo, jer je
osjetio da u njemu buja ponos. U isto vrijeme je, međutim,
znao da nema nikakva prava na taj ponos, ako ga mjeri s onim
licem, što ga je zaslužio Angelo Maggio iz Atlantik avenije, koji
ga je sada tako odano promatrao.
»Ti si me pitao«, ratoborno će Angelo, »a ja sam ti od-
govorio«.
»No dobro. Ima li još štogod?« ljutito će Prew.
»Samo još nešto«, reče Angelo, »i to sam bunker. Moraš
znati kako treba da se vladaš u bunkeru«.
»U bunkeru? A ja sam mislio da je u njem čovjek posve
sam?«
»Upravo zbog toga. Zato i jeste tako strašno. Malloy kaže,
da čovjek može i to svladati, ako zna kako, premda meni sa-
mome nije to nikada uspjelo. Koliko znadem, nije uspjelo ni
bilo kom drugome, osim Malloyu«.
»Glavna je stvar«, nastavi Angelo, »da paziš na to, da ne
budeš napet. Morat ćeš odležati dva dana, tri dana, a možda i
više. Ne postoji način, da izađeš, ni da skratiš taj rok. Bit će
bolje da to prihvatiš, da se privikneš na tu misao i da ne budeš
napet«.
»To je jasno«, odgovori Prew. »Što ima tu teškoga?«
»Tja«, kimnu Angelo, »ti još nikad nisi bio u bunkeru.«
»Dakako da nisam. Zato mi to i pripovijedaš, zar ne?«
»Ne želim te, međutim, uzalud natjerati u strah«.
»Ne ćeš me natjerati u strah«, brzo će Prew. »Samo na-
prijed! Da čujemo. U čemu je stvar?«

<627
 »Ti znaš, da sam već pet puta bio u bunkeru. Pa ipak ne
izgledam mnogo drukčije, nego što sam izgledao prije, zar
ne?«
»Ne, mnogo drukčiji ne izgledaš. Naprijed, pripovijedaj!«
»Dobro, pokušat ću to da ti opišem. Stvar zapravo nije tako
teška, kako se čini. Nikad ne smiješ zaboraviti, da nije ni iz daleka
tako strašna, kako to zvuči«, smeteno će Angelo.
I nadalje je pomno mahao maljem, prekidajući svoje reče-
nice udarcima malja. Pritom je oprezno pazio, da stražar ne opazi
da on razgovara i da ga ne prekine.
»Prvih pola sata, pošto su te bacili u bunker, nije tako
strašno«, reče Angelo Maggio. »Vjerojatno su te upravo izle-
mali, pa osjećaš olakšanje, što je to prošlo. To ti na neko vrir
jeme pomaže. Ležiš, dakle, i odmaraš se.«
»Da«, kimnu Prew.
»Nažalost to nakon nekih pola sata prestaje«, nastavi An-
gelo Maggio. »Tvoj mozak počinje opet da radi. Malloy kaže,
da je razlog u tome, što čovjek ne može ništa drugo da radi,
osim da čuči. Naravno da nema svijetla, i tako čovjek nema
ničega, čime bi mogao da zaposli misli. Razumiješ li?«
»Da«, odvrati Prew.
»Ne znam u čemu je pravi razlog«, reče Angelo, kao da se
ispričava, »ali po prilici nakon prvog sata čovjeku se uvijek čini,
kao da se zidovi voze na kotačima. Razumiješ li?«
»Da«, odvrati Prew.
»Dakle, imaš osjećaj, kao da se na kotačima koturaju prema
tebi«, nastavi Angelo Maggio, »i pritom te prvi put prožima
osjećaj, da nemaš zraka. Možda ti se sve to čini strašno
glupim«, doda on.
»Da«, odvrati Prew.
»Razumiješ li, u bunkeru nema dovoljno mjesta, da
uzmogneš uspravno stajati. Sve kad bi bilo dovoljno mjesta,
ipak bi mogao da od jednog zida do drugog prijeđeš svega tri
koraka. Sa strane dakako uopće nema mjesta. Ne možeš, dakle,
da hodaš. Moraš jednostavno sjediti ili ležati na strunjači i
pritom ti dakako ne može popustiti napetost. Znam, da to
zvuči glupo«, doda on.
»Da«, odvrati Prew. »Samo nastavi«.
Angelo duboko uzdahnu, poput čovjeka, koji upravo kani
skočiti s odskočne daske odviše visoke za njegovo umijeće, ali
ne može više da siđe s te daske, jer se pred očima sviju uspeo
na nju.
On izdahne dio udahnutog zraka. »Prvi put kad sam bio u
bunkeru, pomislio sam, da ću se zagušiti. Jedva sam se uspio
svladati da ne počnem vikati. Počneš li vikati, izgubljen si Nemoj
ni početi, jer ćeš inače vikati, sve dok oni ne dođu, da te puste.
Ili dok ne promukneš i ne izgubiš glas. Ali i onda ćeš u duši i
dalje vikati. Cak i onda«. On se prekinu.
»Da«, reče Prew, »a dalje?«
»Pomaže ti, ako možeš mnogo da spavaš. Mnogi ne mogu
uopće spavati, jer strunjača nije prava strunjača. Nije ni poljska
postelja. To je deset ili dvanaest željeznih cijevi, koje su s dva
lanca pričvršćene za strop, a dakako da nema ni madraca ni
pokrivača«.
»Da«, reče Prew. »Je li to sve?«
»Malloy kaže da sve to možeš svladati, budeš li vladao
svojim mozgom. Ja ne mogu«, kimne Maggio. »Malloy može
tako vladati svojim mozgom, da može prestati da misli. Ja to
ne mogu. Naučio sam nekoliko sitnih trikova, koji mi malo po-
mažu, ali ono drugo, ono zaista važno, to jednostavno ne
mogu. Mali trik, što sam ga sam naučio, jeste da brojim pri
disanju. Udišući zrak brojim do osam, zadržavam dah i brojim
do četiri, izdahnem i brojim do osam, a zatim bez zraka
ostajem do četiri. To malo olakšava osjećaj, da ćeš se ugušiti«.
»Događa li se to svaki put, kad padneš u rupu?« upita Prew.
»Druga je pogreška, da postajem gladan. Tri put dnevno
dobivaš krišku kruha i limenu šoljicu s vodom«.
»Malloy kaže«, usput doda Angelo, »da on ne jede ni zalo-
gaja, dok je u bunkeru. On pije vodu, ali ne jede. Veli, ako ne
jede, da poslije prvog dana ne biva više gladan. Osim toga
kaže da mu to pomaže, da zavlada mozgom«.
»Ja to nikad nisam mogao da učinim«, plaho se osmjehnu
on. »Uvijek ogladnim, pa jedem kruh, a to me čini još glad-

<629
nijim. Nastojim da ne mislim na pečene piliće i purane, znaš, na
onakve, kakvi pečeni vise u delikatesnim dućanima, pa na
odreske i na pečeni krumpir i na kruh i na umak«.
Angelo Maggio se naceri, kao da se ispričava. »Ja samo po-
kušavam, da ti to razjasnim. Ne smiješ zaboraviti, da sve to ni
izdaleka nije tako loše kao što zvuči!«
»Da«, odvrati Prew.
»Onda dolazim do toga, da vidim sve vrsti hrane, na primjer
čitave svečane gozbe na bijelom stolnjaku i srebrena je- dala i
čaše i svijećnjake kao na reklamama u časopisima. To je ludo.
zar ne?«
»Dakako«, odvrati Prew, »ali i ja volim jesti«.
»Druga, stvar su žene«, nježno će Angelo. »Nastoj da ne misli5
na žene. Razumiješ li, oni te svlače i gologa te bacaju u jamu, pa
ako započneš misliti na žene, ti ćeš se upravo raspuknuti i počet
ćeš da se sam zadovoljavaš, a to ti samo pogoršava stvar, umjesto
da ti pomogne. Postaješ samo još više divlji. Berry to kadšto
čini, a i ja sam jednom učinio«. Angelo jarko pocrveni pod
slojem sive kamene prašine,
»Dovraga, a što bi čovjek trebao da misli?« muklo upita
Prew.
»U tom i jeste stvar«, odvrati Angelo. »Kako Malloy kaže, rie
smije čovjek ni na što da misli. Malloy tvrdi, da može tri ili četiri
i pet dana, bilo kako dugo odležati u bunkeru, a da ne dođe
baš ni na jednu misao. Veli, da je jednom kao drvosječa u
Oregonu u nekoj knjizi o yogima čitao, kako se to radi. Ondje
je radio neki stari momak, koji je prije bio wobbly. Malloykaže
da je to već i prije pokušao, ali da mu je uspjelo tek kad je
zapao u bunker. Moraš se u mislima koncentrirati na neku crnu
točku pred svojim očima, a čim ti se u mozgu pojavi kakva
misao, ti je na neki način odgurneš i ne misliš na nju. Nakon
nekog vremena, samo ako ustraješ u tom, ne dolaze više
nikakve misli i ti vidiš jedino neku vrst svijetla«.
 »Isuse Kriste!« istisnu Prew. »Ovako nešto ja ne mogu da
provedem. Želiš li da kažeš da on zapada u neku vrst transa,
kao oni mediji, pa da razgovara s mrtvacima i tako dalje?«
»Ne«, plaho će Angelo, »ne baš tako. Ništa nadnaravno. To
je samo kontrola mozga. Samo način da kontroliraš mozak«.
»Možeš li ti nešto takvo učiniti?« upita Prew ne vjerujući.
»Ne mogu«, odgovori Angelo. »Malloy je pokušao da me to
nauči, ali meni to nije uspjelo. Ti bi možda mogao«.
»Sigurno ne bih mogao. Ne bih mogao nešto takvo.« .
»Čovjek nikada ne zna, dok ne pokuša. Ja sam pokušao«.
»A što ti radiš?«
»Ja? Ja imam dvije metode, što ih naizmjence upotreblja-
vam. Jedna je u tome, da iz toga sam za sebe pravim igru«.
»Igru?« upita Frew.
»Igru između mene i njih. Oni pokušavaju da me slome, a ja
se ne dam slomiti. Mogu da me gledaju, ali me nikad ne će
vidjeti da pužem. Igram svoju igru s njima, ležim i izdržim sve
Sto mi mogu da dadu«.
»Ti iz toga praviš igru!« ponovi Prew.
»To je jedna metoda. Druga je u tome, da se sjećam doga-
đaja iz svog života. Sjećam se lijepih, ugodnih stvari«.
»Možda bih i ja mogao to učiniti«, muklo će Prew.
»To moraju međutim, biti stvari, u kojima nema ljudi«, brzo
ga opomenu Angelo. »A osim toga to moraju biti takve stvari,
što ih momentano ne želiš«.
40 Odsada, do vječnosti 625
»Što?« upita Prew. »Zašto? To ne razumijem«.
»Jer tvoj mozak radi na taj način«, odvrati Angelo. »N e pitaj
me, zašto tako radi. Ja ne znam zašto, ali znam da je tako Počneš
li misliti na ljude, sjećat ćeš se stvari što si ih izvodio zajedno s
njima ili zbog njih i što bi ih volio opet učiniti A onda ćeš misliti
sam na sebe i na to, gdje se nalaziš«.
»Da«, kimnu Prew i pomisli na Violet Ogure i na Almu
Schmidt. »To uviđam«.
»U času kad počneš misliti na stvari, koje želiš, odmah si
zapao u kašu, razumiješ li? Onda ćeš, naime, te stvari poželjeti
odmah, tada, u tom času. A dakako da ih ne možeš dobiti. Najvažnije
jeste, da ne misliš sam na sebe«.
»Lijepo«, reče Prew, »ali kako?«

<631
 »Ja mislim na krajolike«, nastavi Angelo. »Na šume, u ko-
jima sam nekad bio. Drveće je uvijek dobro. Planine i jezera,
što sam ih vidio. Kako izgleda u jeseni, kad je sve šareno. Kako
je zimi, kad posvuda leži snijeg. Jednom sam doživio snježnu
vijavicu«, živo će on, ali se prekine. »Svejedno«, zbunjeno
nastavi, »razumiješ li, što mislim?«
»Razumijem«, reče Prew.
»Onda«, nadoveže Angelo, »kad se u mojim mislima počnu
pojavljivati ljudi, do čega uvijek dolazi prije ili kasnije, ja na
neko vrijeme prelazim na svoju igru, sve dok opet ne uzmo-
gnem odijeliti misli od ljudi«.
»Koliko si najdulje vremena proveo u rupi?« muklo zapita
Prew.
»Šest dana«, ponosno se naceri Maggio cijelim svojim
iskrivljenim i izudaranim licem. »Zapravo je bilo lako, baš ništa.
Isto bih tako lako mogao da odležim dvadeset ili pedeset
dana«, nastavi on. »Znam da bih mogao. Bogami, kad bi oni... «
Odjednom se prekinu kao da je svijestan neke krivnje i kao
da se umalo nije dao zavesti na neko priznanje. Dok ga je Prew
promatrao, na njegovom se licu ponovo pojavi onaj divlji,
nepovjerljivi i bijesni pogled, što ga je Prew već umio
prepoznatih
»Svejedno«, lukavo će Angelo. »I sam ćeš doći na to. Kasnije
ću ti sve ispripovjediti. Zasad je najvažnije da dođeš k nama«.
»Kako god kažeš, druže. To je tvoja, zamisao i ti je izvodiš«,
odgovori Prew kroz stisnute zube. Šest dana, pomisli. »Kada
ćemo započeti? Trebaš mi samo reći«.
»Danas«, odvrati Angelo bez oklijevanja. »Svako vrijeme je
dobro, ali je bolje, ako to obavimo brzo, da nemaš odviše vre-
mena, da time sebi razbijaš glavu. Najbolje će biti danas, za
vrijeme objeda«.
" »U redu«, pristane Prew. Pogledao ga je, maleni uskogrudni
neishranjeni lik koščatih ramena, tankih nogu i ruku, odjeven u radno

odijelo slično vreći sa smiješnim radnim šeširom na glavi, I fcoji

mu je bacao sjenu na crne upaljene oči, koje su ga uporno gledale.
Šest dana, pomisli on, to je "stotinu četrdeset i četiri sata.
»Moram ti još nešto reći«, javi se Angelo, kao da mu govor
zadaje boli. Zatim zastade. »Sve što sam ti ispripovjedio o bun keru,
rekao sam ti, jer mi je to Malloy naložio«, prizna on. »Ja ti to
nisam htio "reći. Htio sam pustiti, da ti to sam ustanoviš.
Onako kao što sam ja ustanovio. Bojao sam se, da ćeš možda
odustati, budeš li unaprijed znao, kako je«.
»Kako si došao na tu misao?«
»Jer prokleto točno znam«, žestoko će Angelo, »da bih se
povukao, da sam to unaprijed znao«.
Prew se nasmije. Smijeh mu se učini veoma nervoznim.
»Osjećam se poput studenta, kad izlazi na prvi veliki ispit«,
razjasni on.
»Vjerojatno. Ja dakako ne znam, kako je to«.
»Ni ja ne znam. Podsjeti me da kojom prilikom upitam i da
vidim«.
»Eto, zvižde«, dobaci Angelo. »Rad je završen«.
»Uistinu«, kimnu Prew. »Zar već?«
»Vidjet ću te opet za tri dana, stari druže«, naceri mu se
Angelo, dok su vukući za sobom čekić, odlazili prema teretnim
kolima, koja su ih čekala.
»Htio bih da znam, kako živi tvoj dragi prijatelj desetar
Bloom«, pokuša se Angelo našaliti.
»Vjerojatno je već vodnik«, odvrati Prew, automatski po-
kušavajući da prihvati šalu, no misli su mu bile drugdje. Mozak
kao da mu je bio zalijepljen.
»Možda već i za dva dana«, nastavi Angelo. »Na svaki način
ću te vidjeti u baraci broj dva, a ne u kamenolomu«. On se
okrenu i ode svome kamionu.
»U redu«, zamišljeno dobaci Prew za njim. »Do viđenja!".
Zatim osta sam na teretnom automobilu s ostalim ljudima iz
barake broj tri. Oni i onako ne bi razumjeli cijelu stvar, a kad bi
je i razumjeli, vjerojatno to ne bi učinili, ponosno Pomisli on,
kušajući da sam sebe malo obodri.
Ali on će to učiniti. Znao je, da će učiniti. Morao je da ličini,
ako je htio da mu se dive Angelo Maggio, Jack Malloy pa čak i
Berry. Htio je da sam sebe i dalje uzmogne nazvati čovjekom u
onom smislu te riječi, kojeg mu je on sam pridavao. Nije mu
preostajao nikakav drugi izbor.
Usta su mu bila suha, volio bi da može popiti malo vode

<633
 Na tom pretrpanom teretnom automobilu bio je veoma
osamljen.

TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Uvijek sam veoma osamljen, razmišljao je desetar Nathan

Isaac Bloom, izlazeći isto popodne iz blagovaonice. Podoficir je
uvijek osamljen. •
On pođe gore u spavaonicu.
Kao obično, ta je prostorija bila prazna. Bloom nije znao,
zašto je uopće očekivao, da soba ne će biti prazna. Već više od
dva tjedna on je nakon svakog obroka jela bio uvijek prvi
čovjek, koji je izašao iz blagovaonice. Spavaonica je uvijek bila
prazna, no on se uvijek nadao, da će nekoga zateći. Danas je
pomislio, da možda netko nije zbog vrućine uopće sišao na
objed. Bloom nije mogao da razumije, kako su ljudi na tako
vrući dan mogli napuniti trbuhe toplim jelom. On je punih
petnaest mučnih časaka proveo čeprkajući po jelu, iz kojega se
pušilo, prisiljavajući sam sebe da protiv volje proguta nekoliko
zalogaja. To je činio s dva razloga: jer je kao boksač morao
ostati zdrav i jer nije htio da upadne u oči svim ostalim
gladnim ljudima. Sad je ono, što je pojeo, teško i kiselo ležalo
u njegovu želucu kao svečana gozba od deset jela. Bloom se
stao zabrinjavati zbog svoga apetita.
On skine radnu bluzu, cipele i čarape, ispruži se na postelji i
istegnu vrele noge u sjenu koja je u svakome, tko bi došao u
spavaonicu, u prvi čas pobudila uzaludnu nadu, da je ovdje
hladno. Smiješno, noćas će biti dovoljno hladno i za drugi
pokrivač.
To je vrućina, reče Bloom sam sebi. Ta vrućina morala je da
pokvari svačiji tek. Dok je čovjek imao tek, mogao je da sebi
umišlja, da je zdrav. Kad bi, međutim, izgubio tek, zaista bi
mogao da se počne bojati, da nešto nije u redu. Najbolje bi
bilo> da glavni dnevni obrok daju uvečer, kao što to čine bogataši.
Uostalom, mirno su mogli prepustiti bogatašima, da oni odre-
đuju, kako valja živjeti na pravi način. Nikad ne ćeš vidjeti oficira,
da glavni obrok jede usred dana.
Bloom je ležao na leđima i piljio u sivi strop s njegovim
ubetoniranim nosačima. Pokušavao je da to pojmi. To mu se
još nikad nije dogodilo. Nije bio gladan čak ni kod doručka ni
kod večere. Vrućina nije, dakle, mogla biti kriva. To mu se još
nikada dotad nije dogodilo. Ne poduzme li ništa protiv toga,
omr- šavit će kao sjena. Čovjek, koji želi da ostane snažan, a
pogotovu boksač, mora jesti. To mu se dosad još nije nikad
dogodilo.
Stvar je trajala već dva tjedna, upravo odonda kad je objav-
ljeno, da je unaprijeđen za desetara. Biti desetar značilo je
strašnu odgovornost. Možda je i u tome ležao dio krivnje. Bilo
kako bilo, nešto takvog mu se još nikad nije dogodilo. Osim
toga bili su usred boksačke sezone, koja će trajati još dva
tjedna. Boksanje ga je uvijek teško opterećivalo. Zapravo je bio
odviše nervozan da boksa. Znao je da mu boksanje zapravo
odviše troši živce. Možda je i to stajalo u uskoj vezi s
pomanjkanjem teka. Jer nikad dosada nije mu se to dogodilo.
Da nije bio čestit momak, koji nije htio da ostavi puk na cjedilu,
davno bi se toga kanio.
Bloom presta svojom intelektualnom analizom i pusti da mu
misli odlutaju. Neodređeno ali sretno predočivao je sebi, kako
će izgledati kraj četnih borbi.
Još dva tjedna, razmišljao je Bloom. Još samo dva tjedna.
Onda više ne će biti ni borbi ni treninga, sve dok se u prosincu
ne otvori sezona u Bowlu. To je bilo gotovo odviše lijepo, a da
bi čovjek mogao u to povjerovati. U dubini svoga srca Bloom
je volio mir i izgled u punih pet mjeseci mira rastvorio se pred
njim poput raja. Glupo je bilo prije svega to, da je on već go-
tovo osvojio pukovski šampionat u srednjoj kategoriji bez ob-
zira na to, hoće li nastupiti u dvije posljednje borbe ili ne će.

<635
 Činilo mu se glupim, da nastavi i da se do kraja bori i u te
dvije posljednje borbe, kad je već jednom stekao dovoljnu
prednost u poenima, i kad je toliko čeznuo za mirom. Ali što je
mogao da učini? Baš ništa. Nije bio kukavica. Borio se u više
borbi od bilo kojeg momka u četi. No baš te borbe su ga
učinile nemirnim. Po prirodi je bio odviše miroljubiv. Nije volio
da se bori i to ga je opterećivalo. Pogledaj, naprotiv Prewitta.
Prewitt je bio posve drukčiji. Prewitt je volio da se bori. Bloom
ćf biti sretan, kad ta stvar jednom završi. Možda će onda opet
moći da jede.
Još uvijek ležeći na postelji, Bloom je čuo, kako su oni prvi
momci, koji su brzo jeli, prošli kroz kuhinju. Cuo ih je, kako se
uspinju gore i ozlovoljio se. Očekivao je, da će nekolicina od
njih sjesti k njemu, sad, kad je postao desetar, i po-
kušat- će da mu se ulaguju. No oni se, međutim, raziđoše na
svoje postelje. Bloom osjeti olakšanje. Čovjek je morao da bude
zahvalan sudbini za svaki mali dar.
Tri vojnika sjedoše zajedno i počeše se kockati za cigarete
Svaki od njih imao je tri ili četiri otvorena paketića sa
cigaretama
različitih marki, što su ih dobili na prijašnjim igrama. Te ciga-
rete nisu pušili. Kad bi zaželjeli da puše savili bi cigarete. Bloom se
napol uspravi kao da želi prići k njima i sudjelovati u igri, ali
onda odluči, da to ne učini. Osim toga nije imao cigareta.
Zatim se ponovo ispruži na postelji, nadajući se da oni nisu
opazili njegov pogled. Desetar Miller prođe kraj njegove po-
stelje vraćajući se s latrine. Bloom ga je pratio pogledom, da
vidi, ne će li Miller možda htjeti da mu nešto kaže ili ne će li ga
upitati, ne bi li smio malo sjesti k njemu. Ali Miller prođe k
svojoj postelji.
Na trenutak se Bloom osjeti povrijeđenim, ali onda se do-
sjeti, da je Miller pravilno postupio. Nije bilo dobro, ako se
podoficiri pred običnim vojnicima skupljaju u hrpu, ako ne
paze na svoje držanje i pokazuju, da su i oni ljudi. Tako je
stajalo u propisima, no bilo je teško, da se čovjek odmah ravna
po njima. Biti podoficir nije bila baš laka stvar. Bilo je to posve
drukčije, nego što je čovjek sebi kao vojnik predočavao.
Bloom se stade opipavati kroz tanki džep svoga radnog
odijela. Poželio je da ima dovoljno novaca, da uvečer pođe k
Big Sue u Wahiawu. Onda se sjeti, da ga je Sue posljednji puta,
kad je bio kod nje, pred svim djevojkama nazvala Zidovčićem, i
lice mu Ijutito potamni. Prisegao je da svoj dobri židovski
novac ne će više odnijeti u taj bordel Doduše, reče sam sebi,
onda još nije imao desetarske širite. Oni više ne će biti prema
njemu takn prokleto drski, kad vide ona dva širita i novac.
Nemoj zaboraviti i onaj treći širit, dragi moj, reče sam sebi.
kad ona dvojica narednog mjeseca svrše svoj rok i odu. Kao
šampion srednje kategorije imaš taj čin već u džepu. Dinamit mu
je to nakon posljednjeg k. o. praktički obećao.
Onda će sve biti zaista drukčije. Neka ga onda Big Sue po-
ljubi u lakat. Kad god vodnik Bloom ushtjedne da malo uglača
svoju batinu, učinit će to u New Congressu. Pušit će samoMarl-
boro cigarete s piskom od ebanovine, samo cigarete s piskom
od ebanovine, ponovi on polako i s užitkom sam sebi.
Pokušavao je da se oduševi, ali teška vrućina mu to nije
 dopuštala. Ta prokleta vrućina, pomisli Bloom. Marlboro s
piskom od ebanovine, razmi-
630 ljao je dalje, ona ista vrst, što je cijelo vrijeme puši onaj pro- ali topli brat Flora. Onaj
naduveni Flora, pomisli Bloom. Neka se uguši u vlastitom znoju, neka se prži u vlastitom
soku!
Bloom se ponovo izvrnu na leđa, da bi mu zrak mogao do-
dirnuti prsa. Istodobno je bio veseo i ljutit. Bar nije to popodne
trebao da ode na radnu službu. Nije morao čak ni da trenira,
ako ne će. Mogao je da se cijelo popodne valjuška po postelji.
On ugleda Petka Clarka kako ulazi u sobu. Prošao je kraj
njega ližući porciju sladoleda, što ju je kupio u kantini. Bloom
nezadovoljno puhne. Osjećao se povrijeđen, što takav glupi dago,
takav posve obični vojnik ima novaca za sladoled, dok su dese-
tari posve ogoljeli. Da ima novaca za sladoled, možda bi dobio
opet tek. Boksač treba tek. Pogotovu ga treba boksač. Odjed-
nom ga zahvati paničan strah. Silno je zamrzio svoj želudac,
koji ga je napustio u toj krizi.
Petko Clark je otišao u kantinu, da ondje s pedeset centi, što
ih je pozajmio od Niccole Leve, kupi pastu za cipele, koju je
nužno trebao. Iznenadio se, videći, koliko se ljudi već vratilo s
jela. Njihova prisutnost još je više povećavala njegovu osa-
mljenost. Osamljenost je bila nešto čudna. Kad je bio sam, nije
nikad bio tako osamljen, kao što je bio usred mnoštva drugih
ljudi. To je bio jedan od razloga, zašto namjerno nije otišao na
ručak. Andy je opet stajao na straži, Prewitt je bio u zatvoru, a
bez njih dvojice nije Petko mogao da jede u blagovaonici.
Kad bi pomislio na Prewa u zatvoru, uvijek bi ga obuzeo
onaj isti strašni pusti osjećaj, kao i u njegovom djetinjstvu kad
bi mu majka rekla, da će pocrnjeti poput crnca, ako ne
prestane da se sa sobom igra. U takve dane, kao što je danas,
želio je Petko, da ne bude trubljač.
On uopće nije kupio kremu za cipele, zbog koje je otišao u
kantinu. Petnaest centi izdao je za sladoled od čokolade, što
ga je silno volio, a daljnjih petnaest centi za neki strip, što ga je
htio da pročita, dok bude lizao sladoled. To nije ništa smetalo,
jer mu je još uvijek preostalo dvadeset centi za kremu za ci-
pele, a i onako nije namjeravao jesti u blagovaonici.

Pregledavajući strip nije se osjećao onako smetenim, kao

što je to uvijek u kantini, a osim toga mu je i dalje ostalo 20
centi za pastu. No onda je morao otići da kupi još jednu por-
ciju sladoleda za petnaest centi, samo stoga da bi mogao da
do kraja svrši strip i jer mu se činilo smiješnim, da sjedi u kan-
tini i da čita, a da ništa ne jede. Na kremu za cipele nije više ni
pomislio. Nije razumio, kako se moglo dogoditi da je zabo-
631

I
ravi. Polako i pomno pojeo je drugu porciju sladoleda, razdi-
jelivši je tako, da je morala potrajati točno do kraja stripa, ali
mu ni to nije dalo kremu za cipele.
U tom času preostalo mu je svega još pet centi. S tih pet
centi kupio je onda malu porciju sladoleda od čokolade, kao
desert, jer što mu je sad još preostalo? Konačno je poieo sla-
doled i bacio ostatak tuljka u kutiju za smeće pod svojom po-
steljom. Odjednom se prestraši i upita sam sebe, što da učini,
da bi nabavio kremu za cipele. On baci strip na postelju i po-
žali, što je potratio petnaest centi. S tim je novcem mogao
kupiti paketić cigareta i njime možda u kockanju dobiti cijelu
veliku kutiju cigareta.
Sjedio je na postelji i svijao cigaretu, buljeći u šareni živi
omot stripa, koji je ležao na maslinasto zelenom pokrivaču.
Omoti uvijek izgledaju tako, kao da ispod njih ima tko zna što,
ali nikada nema ništa. Pušio je oprezno nastojeći da mu sitne
čestice Buli Durlam duhana ne zađu na stražnji dio jezika i da
ga ne grizu. Zalio je što nije imao dovoljno jaku volju, da ne
kupi taj prokleti strip. Stari Frew imao je tako jaku volju da ne
bi kupio taj prokleti strip. I Andy ju je kadšto imao. Prew bi mu
sigurno bio pozajmio kremu za cipele, da je ovdje, ali on je bio
u zatvoru. Stari Prew je uvijek imao kremu za cipele.
Kad mu je konačno svijest o njegovoj slabosti postala ne-
podnošljiva, on ugasi čik u posudi za otpatke ispod postelje i
izvuče gitaru. Dakako, staru gitaru. Prema svom raspoloženju,
stade udarati akorde u molu.
Kad je stupio u vojsku, imao je vizije o tome, kako će se
vratiti kući opaljen od sunca južnih mora poput Errola Flynna,
kao svjetski putnik poput Ronalda Colmana, kao pustolov
poput Douglasa Fairbanksa mlađeg, kao čovjek, s kojim se
mora računati poput Garry Coopera, kao svjetski čovjek poput
War- nera Baxtera, kao čovjek, kojega će narod slušati s
poštovanjem kao predsjednika Roosevelta — ne baš posve kao
predsjednika Roosevelta, ali bar slično. A sad nakon godinu i
po dana nije mogao opaziti, da se imalo promijenio. To mu je
oduzimalo hrabrost. Petko zasvira svom snagom.
Jednog će dana navesti Prewa i Andyja, da završe Pjesmu starih
vojnika. Inače to oni nikad ne bi učinili. Onda će se jednoga dana,
kao civil, vratiti u Scranton, pa će na svojoj novoj gitari zasvirati
ocu i susjedima Pjesmu starih vojnika. Otac će ga upitati: »Ej mladiću
moj, gdje si tako sjajno naučio svirati na gitari?« A on će mu
odgovoriti: »Na Havajima, tata, tamo iza Pacifičkog oceana, gdje sam i sam
sudjelovao u sastavljanju te pjesme«. Posve je točno znao, što
će reći. A njegov će otac kazati: »Pogledajte mog momka,
djeco, kako taj umije svirati na gitari, pogledajte ga samo! Sam
je sastavio tu pjesmu, što je svira!« A sve djevojke iz susjedstva
sjatit će se oko njega i prepirat će se, koja će da ga povede u
grmlje perivoja. Možda će čak otići na pozornicu. Andy je i
onako uvijek govorio o Eddie Langu i o Djangu. I Eddie Lang je
bio dago. U ovoj je zemlji mogao na pozornicu doći svatko, pa
i dago. U Njemačkoj ne bi Talijan nikako mogao da dospije na
pozornicu. Vježbao je kao divlji, neprekidno ponavljajući jednu
te istu pasažu, sve dok nije bio siguran da je svira dobro.
Vježbao je ne obazirući se na sparnu i tešku omarinu te
podnevne stanke.
Desetar Bloom, koji je, ležeći na postelji, htio da se odmori u
tihom ljetnom zujanju, kojeg je nadglasavala ta glazba, kako bi
izbjegao mislima na svoj tek, čekao je da netko ušutka tog
glupana. Bloom je bio ogorčen. Zar taj poluidiot nije znao, da
je ovdje bilo ljudi, koji su željeli da spavaju? Čak i takav ble-
savac mogao je da ima malo obzira. Za samog Blooma nije to
bilo baš toliko važno, jer je on i onako imao na raspolaganju
cijelo popodne. Oni ostali, koji su morali u radnu službu, imali
su, međutim, slobodno samo jedan sat.
»Za ljubav božju«, zaurla on konačno prema stropu, »pre-
stani s tom prokletom bukom. Ljudi bi htjeli da malo spavaju.
Zar nemaš nikakva obzira?«
Petko ga nije čuo. Bio je sav očaran svojim umijećem, kojim
je iz instrumenta mamio tako divne tonove. Bio se povukao u
posve privatan svijet, u kojem se nitko nije nikome smijao.
Kad nije prestao, Bloom se uspravi kao da ne vjeruje. Možda
taj glupan nije ni znao, tko je to viknuo? Ili zar je možda,

<633
imajući cijelo vrijeme iza se Prewitta, koji ga je tetošio i štitio,
postao odviše drzak?
On osobno nije imao ništa protiv toga poluidiota. Ukoliko je
prema njemu uopće gojio neke osjećaje, onda bi se prije
moglo reći, da je gojio simpatiju. Kod takvog glupana morao je
čovjek zažmiriti upravo na oba oka. Istodobno nije, međutim,
mogao trpjeti da bilo tko dopusti sebi tako nešto, a pogotovu
ne u tom slučaju, ako čovjek želi da ga poštuju kao podoficira.
Bloom skoči sa svoje postelje. Lice mu je poprimilo potrebni
izraz bijesnog ogorčenja. On pojuri kroz sobu, pravodobno se
sjetivši, da glavu i bradu brutalno isturi naprijed, pa istrgnu
gitaru iz Petkovih ruku.
»Rekao sam ti, da prestaneš s tom bukom, dago!« zaurla on
onim glasom, kojim je urlao zapovijedi u kasarnskom krugu.
»To je bila zapovijed! Zapovijed podoficira. Ona vrijedi za Ta-
lijana, kao i za svakog drugoga. Moram li taj instrument za
podizanje buke da razbijem na tvojoj glavi, da ti to razjasnim?
Ja sam onaj, koji i to mogu učiniti!«
»Što?« upita Petko i prestrašeno podignu pogled sa svojih ruku, koje su odjednom ostale
prazne. Na čelu mu se još uvijek svjetlucao znoj od napornog sviranja. »Što je?«
»Pokazat ću ti, što je!« prodere se Bloom i zamahne gitarom pokazujući u sobu. »Ti ljudi
pokušavaju da se odmore. Moraju se prirediti da izađu na posao, a onda će raditi cijelo
popodne, dok ćemo nas dvojica, ti i ja, ležati ovdje na stražnjici. Oni bi htjeli mir, a ja ću se
pobrinuti, da ga i dobiju, razumiješ li? Kad ti podoficir kaže da time prestaneš, onda to i
učini, pa čak i onda, ako si dago!«
»Nisam te čuo, Bloom«, odvrati Petko. »Nemoj mi polupati gitaru, Bloom. Molim te, budi
oprezan s mojom gitarom!«
»Sasvim si me dobro čuo!« zaurla Bloom, branilac pravedne stvari. »Nemoj ni pokušati
da mi govoriš da me nisi čuo, dago! Svi su me čuli«.
»Ali ja te nisam čuo, Bloom«, uvjeravao ga je Petko. »Na časnu riječ, nisam, Bloom. Oh,
Bloom, molim, nemoj mi polupati gitaru!«
»No ja ću jc ipak polupati, tu tvoju prokletu gitaru!« zaurla križarski ratnik Bloom
osjećajući s uživanjem, da ga je ta pravedna stvar počela da zanosi. »Nabit ću ti je na tu
prokletu glavu! Dok sam ja ovdje podoficir, dužnost mi je da se brinem, da moji ljudi imaju
mir, na kojega imaju pravo. Jesi li me razumio?« Sve više se zagrijavao. U ovoj zemlji nije
bilo mjesta za naciste ni za talijanske fašiste, koji svojim brutalnim metodama tlače volju
većine. Bar zasad toga još nije bilo!
Upravo je htio da to kaže, kad se odstraga umiješa treći glas. Bio je to neki glas
naviknut na zapovijedanje.
»Zaboga, Bloom, zaveži!« zlovoljno reče taj glas. »Podižeš veću buku od tog momčića s
gitarom«.
Bloom, koji je držao Petka za košulju na prsima, da bi svojim riječima dao potrebnu
odlučnost, naglo se okrenu, ne ispuštajući košulju i odjednom se duboko zagleda u mirne
indijanske oči desetara Choatea, u te stare, mudre, ravnodušne oči, u kojima se razabiraše
dosada. On osjeti, kako se ishlapila bujica njegove pravedne ogorčenosti i kako nije ostalo
ništa osim slabog prosvjeda, koga nije mogao izraziti.
Poglavica je" uzdigao svoje teško tijelo u napola uspravljen stav, ma da su opruge u
postelji stale da škripe. »Pusti" ga na miru, vrati se natrag u svoju postelju, pa se i ti smiri!«
reče on razvučenim glasom starog podoficira, kojemu je već dosadilo da kroz duge godine
izdaje zapovijedi, o kojima nije bilo diskusije.
»Dobro, poglavico«, odvrati Bloom. On ispusti Petkovu košulju i malo ga gurne, da je
odmah sjeo na postelju. Gitaru ispusti na pod kraj njega.
»Ovaj put progledat ću ti kroz prste, Clark«, reče. »Ali pripazi! Imao si sreću, da sam
danas osobito dobro raspoložen, razumiješ li?«
On se okrene i vrati se svojoj postelji. Čuo je kako se teška masa tijela poglavice
Choatea ispružila na postelji, i kako je s olakšanjem uzdahnuo. I on leže, pokrije rukom oči,
i stade se graditi kao da je zaspao. Cijela spavaonica utonu natrag u podnevni drijemež, koji
je na kratko vrijeme bio prekinut. No cijelo to vrijeme trzalo se nešto Bloomu u rukama i
nogama, kao da mu one daju znak, da bi htjele da ustanu i da ga odnesu iz te prostorije.
Nije ih mogao da umiri ni da ih. ignorira, ali je mogao da odbije njihovu želju. Ležao je i
prepirao se s njima, ali mu nije uspjelo da ih uvjeri. Pritom je čuo, kako se Petko Clark tiho
prokrao kraj njega prema vratima i kako je sišao niz stepenice. Opet mu se kiselo podrignu.
Razveseli se, čuvši znak za nastup radne službe. Pola sata kasnije još uvijek je držao
ruku nad očima kao da spava. Čuo je igrače baseballa i boksače, koji su se udaljavali,
odlazeći u skupinama po dvojica, po trojica na trening. Konačno je ostao sam. Sam u
spavaonici. Ležao je na postelji i počeo da sam sebi polaže račune.
Bio je Isaac Nathan Bloom, a Isaac Nathan Bloom je Židov. Na toj činjenici nije
izmijenilo ništa, što je dobio čin i time postao podoficir. Ništa nije izmijenilo ni to, što je
osvojio pukovski šampionat srednje kategorije i postao boksač prve klase u Scho- fieldu. I
dalje je ostao Isaac Nathan Bloom. A Isaac Nathan Bloom je još uvijek bio Židov. Bilo je
svejedno i to, što će postati ubrzo vodnikom. Holmes mu je to gotovo obećao. Svejedno je
bilo i to, što je on predstavljao veliku nadu puka za divizijske borbe u srednjoj kategoriji i
što su novine The Advertiser predskazale njegovu pobjedu. Kraj svega toga, on je bio ostao
ipak Isaac Nathan Bloom. A Isaac Nathan Bloom je još uvijek bio Židov.
Sve je to učinio, a mnogo od toga nije mu se sviđalo, jer je vjerovao da može promijeniti
tu stvar i dokazati, da njegovo židovstvo ne znači ništa. Kad je vidio koliko u četi poštuju
boksače, postao je boksačem. Zar su oni možda mislili, da on voli boksati? Kad je vidio,
kako ljudi gledaju u podoficire i kako ih poštivaju, postao je podoficirom. Zar su možda
mislili, da on voli biti podoficir? Mnogo je radio da to postane. A kad je vidio, da se ljudi više
dive pukovskim i divizijskim šampionima, nego što se dive običnim boksačima, postavio je
sebi taj cilj i u manje od pola godine prešao polovicu puta, a sada je upravo bio na pragu da
prijeđe drugu polovicu. Kad je vidio da se podoficiri to više poštuju, što im je viši čin, odlučio
je da i u tom pravcu uznapreduje. Nije želio da im ostavi ma i najmanju mišju rupu, kroz
koju bi mu mogli umaći.
To nije bilo lako. Ono što je postigao, ne nudi se nikome na srebrnom tanjiru. Ali on je
izdržao, misleći da će ih navesti da ga zavole, jer im je htio dokazati, da uopće ne postoji
nešto što se zove Židovom, dokazati im tako, da ne preostane ni sjena sumnje.
Na kraju nije, međutim, sav njegov napor ma ni za dlaku promijenio stvar. Znao je, da
se nikad ništa ne će promijeniti. Umjesto da ga zavole, oni su ga još više mrzili, što je više
časti zadobivao. Činjenice nisu mogle da uvjere tvrdoglavost tih mozgova. Oni su izvrtali
činjenice, sve dok se to izvrtanje ne bi saglasilo s onim, što su unaprijed vjerovali. Kako se
čovjek mogao tome usprotiviti?
Kad se javio u vojsku, vjerovao je, da će bar u vojsci biti drukčije, nego inače. Prevario
se. Nikada i nigdje ne će biti drukčije.
Bloom pođe dalje, još dublje, zadre u to razmišljanje i pogleda u oči i onom ostalom.
On nije bio čvrst. Nikad nije bio čvrst. Prewitt ga je s lakoćom izlemao. Hladnokrvno su
ga naglavce izbacili iz podoficirske škole. Pozvali su ga na odgovornost i stali ispitivati, da li
ima homoseksualnih sklonosti. Stajao je pod sumnjom, da je topli brat.
Bilo je posve svejedno, što je kapelan prekinuo borbu. Na stvari ništa nije promijenilo ni
to, što je poslije te borbe ipak otišao u boksački ring. Ni što je pobijedio. Prewitt ga je ipak
izlemao i svi su znali da ga je izlemao. To oni nikad ne će zaboraviti. Takav mališan, napola
tako velik kao on sam, boksač velter kategorije, izlemao ga je, njega, boksača poluteške
kategorije.

<635
 Bilo je posve svejedno što je njegovu izbacivanju iz podoficirske škole bila djelomično
uzrok istraga protiv homoseksualaca Na stvari nije ništa promijenila ni okolnost, da je
usprkos tome postao desetar. Jednako, kao što ništa ne će promijeniti ni to, da bi mogao
postati vodnikom. Njega su jednostavno izbacili iz škole kao neprikladni materijal za
podoficira i svi su to znali. Oni će se u prvom redu sjećati toga, da je on bio jedan od trojice
između svih onih stotinu i sedam kandidata, kojima se to dogodilo.
Za vrijeme one istrage protiv homoseksualaca bilo je na preslušavanje pozvano gotovo
pola čete. Zašto nijednog od njih nisu osumnjičili, da je homoseksualac? Dakako da je
Tommy, taj pas, posvuda razglasio, da mu je Bloom jednom popustio. Tommy je volio
pripovijedati takve pripovijesti. On je uživao u njima. No kako je stvar stajala s ostalim, koji
su to također jednom okušali? Kako je bilo s njima? Svi to jednom prije ili kasnije pokušaju,
samo ako se dosta dugo druže s toplom braćom. Prilika čini tata, kako je uvijek govorio onaj
momak Hal. Ostali su očito smatrali nezgodnim da se toga sjete, kad bi se skupljali, da se
narugaju Bloomu.
Kako je mogao znati, da će puška udariti natrag, kad je onda telefonski podnio
anonimnu prijavu protiv Prewitta i Tommyja, pošto ih je one večeri na dan isplate vidio u
Taverni? Nazvao je iz telefonske kabine u nekom dućanu dolje u gradu. Nikome nije o tome
baš ništa spomenuo. Opreza radi nije policiji naveo ni Halovo ni Maggiovo ime. Znao je da
Tommy ne će ništa reći. No kako je mogao da zna, da prokleta urođenička policija ima svoje
uhode u cijelom gradu? To nije bila njegova pogreška, zar ne?
Htio je da im dokaže, da Židov nije bio ništa drugo od svih ostalih. Htio je da ih prisili,
da to bar jednom priznaju. Nije mu uspjelo. Jer nije imao dovoljno snage za to. Da je izlemao
Prewitta — Da je odlično završio podoficirsku školu — Da ga nisu pozvali na preslušavanje
u istrazi protiv tople braće —
Ali što je sve to koristilo?
Čovjek može da samo neko vrijeme sipa sam sebi pijesak u oči, ali ne može da sam sebe
neprekidno vara. Čovjek se može samo na neko vrijeme nadati, da će ljudi sve zaboraviti. Na
kraju bi onda ipak netko to opet iščeprkao i ljudi bi se uvijek iznova vraćali na to: da je on
Isaac Nathan Bloom, da je Isaac Nathan Bloom Židov i da to svi znadu.
Ova ga spoznaja pogodi poput mlaza vode ili poput rastaljena željeza, koje iz orijaškog
tignja procuri na ljude ispod njega, kako je to jednom vidio radeći u nekoj talionici u
Garyju. On ustane sa postelje u praznoj spavaonici i pođe do postolja za puške u sredini
velike tihe dvorane. Oh, što bi sad dao za pojas oštre municije, pomoću koje bi mogao da
potrči u amoku i da postrijelja sve one kujine sinove, sve dok oni konačno ne umlate njega!
To je bio jedini način na koji se dalo nešto polučiti na tom svijetu
Njegova puška trebala je da stoji kao treća zdesna na ovoj strani. On pogleda na brojeve
na zatvaračima. Puška je bila četvrta zdesna. Kao uvijek i posvuda: Isaac Nathan Bloom se
nikada nije nalazio na onom mjestu, na koje je spadao, već uvijek na jednom mjestu dalje.
On izvadi pušku.
Svi su dobili ono što ih spada, da to učini. U buduće bi onda vjerojatno dežurni
podoficiri odmah nakon vježbe zaključavali puške, kako je to tražio propis, umjesto da s
time čekaju sve do predvečerja.
Nadgrobni spomenik za Zidova Isaaca Nathana Blooma: Zaključana su postolja za
puške već u podne.
On odnese pušku na postelju, sjede i položi je na krilo. Uskoro će dobiti nove
poluautomatske puške, modele M1. Već se mjesecima govorilo, da će dobiti nove puške. Kao
u svemu ostalom, vojska će i s puškama zakasniti po prilici šest mjeseci. Ali nikad ne će
pronaći nešto što bi moglo nadmašiti stari Springfield, raz mišljao je Bloom s mnogo
simpatije prema toj pušci i promatrao je. Gledao je njezinu finu liniju, veoma vitku, ali sa
snažnim izbočinama, koje su se nalazile na pravom mjestu, da bi joj dale onaj borbeni
izgled, usmjeren prema naprijed, toliko karakterističan za Springfield. Kraj njega je M1
izgledao poput nekog debelog starca, koji se naduo zbog nedostatka kretanja.
 Bloom s uživanjem pogladi kundak. Tko mu je ono rekao, kako je negdje pročitao, da su
dvije najljepše stvari, što ih je Amerika ikad proizvela, držak sjekire i jedrenjak kliper? A
onda je još rekao da su trebali dodati još jednu stvar: pušku Springfield 03. To je bio
Prewitt. Prevvitt je to rekao onog dana kad je došao u četu! Čak ni sad nije mogao da se
riješi tog prokletog kujinog sina Prewitta, koji nije bio Židov, i uvijek bi čovjeka postidio
svojim drskim smicalicama, gradeći se da je savršen. Bloom položi tešku pušku na postelju i
pođe k svom drvenom sanduku.
U jednom je pretincu čuvao tri oštra metka, kalibra 0,30 što ih je ukrao prilikom
posljednjeg gađanja, jer je uživao u tome, da gladi njihovu glatku brončanu površinu i da s
njima zvecka
u ruci. On uze jedan od tih naboja, pa ponovo zaključa sanduk, vrati se do postelje i
pridrži naboj tako, da je stajao usporedo n's cijevi puške. Kako je bio sav pun snage i lijep u
toj svojoj nepomičnoj prijetnji smrću!
Bloom okrenu zatvarač, otvori magazin, pa s užitkom gurne Ku nj tu smrtonosnu
stvar u obliku torpeda. Onda opet zatvori zatvarač i pomno ga zakoči. Sjedio je tako i gledao
na pušku, koja je nevino i tiho ležala na njegovu krilu.
Postojale su dvije vrsti Zidova. Onakvi kao što je bio Suss- mann sa svojim prokletim
motornim kotačem, koji bi više volio da je kršćanin, pa se servilno osmjehivao i zavlačio se u
dupe svakom kršćaninu, koji bi htio da spusti hlače. Zatim je bilo i takvih Zidova, koji su,
kao njegov otac i njegova majka, jeli samo neslani maslac i samo košer meso, što ga je
morao blagosloviti rabin, prije nego što bi ga mogli da pojedu. Oni su više voljeli, da budu
Zidovi, nego bilo što drugo na svijetu, pa su svakoga podsjećali, da su radije Zidovi nego bilo
što drugo na svijetu. Jer Zidovi su bili odabrani narod božji, a između odabranog naroda
božjeg i nevjernika postojao je visok zid, preko , kojega se nijedan kršćanin ne će nikad moći
popeti.
Postojale su samo te dvije vrsti Zidova, ma što čovjek poduzimao. Nije postojala treća
mogućnost, pa ni za čovjeka, koji je želio da ga ocjenjuju samo kaO čovjeka prema njegovim
individualnim vrlinama i pogreškama. To mu ne će nikada uspjeti, dok god bude morao da
sobom nosi jasni znak u obliku svoga svinutog nosa.
Bloom pomno opipa nos prstima, još uvijek gledajući pušku. Malo se trgne, jer mu je
nos još uvijek bio osjetljiv na mjestu, gdje mu ga je slomio arijac Prewitt. Možda taj nos nije
više izgledao posve tako židovski kao prije, no još uvijek se dao jasno prepoznati kao
židovski nos.
Ti se ne možeš riješiti toga Bloomova nosa, Isaac Nathane! Ti si lokomotiva, a nos ti je
ralica, koja juri pred tobom na tračnicama tvoga života koje nestaju u daljini. Htio bi da te
oni prime u društvo? Htio bi da te poštuju? Htio bi da ti se dive? Posve jednostavno, želiš da
te vole? Reci to Bloomovom nosu, Isaac Nathan!
Bloom nije na cijelom svijetu poznavao nijednog čovjeka, koji bi ga volio zbog njega
samoga, samo zbog njegove ličnosti.
On provjeri da li je puška još uvijek zakočena, pa stavi cijev u usta. Morao ju je gurnuti
visoko do nepca, kako bi mušica došla iza zuba. Kovina je imala jak uljani okus. Pokuša
palcem da
dosegne okidač. Znao je da je puška još uvijek zakočena. Palac mu je jedva mogao da
dosegne do branika pred okidačem. Pokušao je kažiprstom, ali ni njime nije mogao da
dosegne okidač. Ma kako istezao rame i ruku, onako, samo da vidi, nije mogao da dosegne
dalje, nego da samo vrhom nosa dotakne krivinu okidača.
Tako sam to sebi predočavao, pomisli Bloom.
On izvadi cijev iz usta, položi pušku poprijeko na krilo i zagleda se u tu dugačku glatku
ubojitu stvar, koja je tako nevino i još uvijek zakočena, ležala na njegovim koljenima. Gotovo
je bilo nevjerojatno, da je ta puška mogla da izvede tako nešto.

<637
 Bloom se sagnu i polako razveže desnu cipelu. Sam se sebi učinio čvrstim i odlučnim.
Onda opet pritisnu cijev o nepce i nožni palac položi na okidač. Okidač se pod pritiskom'
palca nij° ni ganuo.
Zatim iznova položi oružje na koljena. Ovako prazna, kasarna mu se odjednom učini
slična grobu. Bloom poželi da netko uđe u sobu.
Da su momci zaista ušli, oni bi mu se samo smijali zbog te glume i svojim bi ga
smijehom istjerali iz kasarne. Njemu se učini, kao da su mu se uvijek iznova, kroz čitav
njegov život i sa svih mogućih strana smijali zbog toga, jer je uvijek samo glumio i jer nikad
nije imao hrabrosti, da svoju glumu pretvori u istinu. Cio se život trudio, da djeluje, da
nešto izvede, da bude jak i pun snage, da sam izvede ma i jednu stvar do kraja. Postavio je
sebi kao cilj, da jedan jedini puta uzmogne reći: to sam učinio, da bar jedini puta izvede
nešto neopoziva, što je izbilo samo iz njegove vlastite volje. Na kraju su, međutim, uvijek bili
neki vanjski utjecaji, koji su upravljali njime. Njegovim je životom vladala čista slučajnost,
sama koincidencija, a da nitko nije u tome mogao ništa da promijeni.
Još uvijek je želio, da netko uđe u sobu i da prekine tišinu U mislima je vidio, kakva će
im biti lica, ako dođu prekasno. Učini mu se da sam stoji negdje po strani i da ih promatra
kako osjećaju duboko saučešće i tugu žaleći što je prekasno da pomognu tom siromašnom
mrtvacu. Mogli smo toliko učiniti za nj, govorila su njihova tragična lica, mogli smo mu
toliko olakšati život! Kad bude prekasno, oni će žaliti tog židovskog momka. Onda ne će
misliti da je kukavica. Ili da je homoseksualac.
 Rat je stajao pred vratima. U Evropi je već bio rat — borbe i smrt, krv i mržnja. Djeca su
ga upijala zajedno s materinjskim mlijekom, patetički je razmišljao Bloom. Cijela se stvar
nazivalakršćanstvom ili židovstvom. Učili su kršćane da mrze
Zidove, a Zidove da mrze kršćane. A u svemu tome, razmišljao
je Bloom u pravoj ekstazi tuge, nije nigdje bilo ni žive duše,
koja bi voljela Isaaca Nathana Blooma zbog njega samoga,
zbog njegove vlastite ličnosti i njegova posebnog individualnog
značaja.
»Najbolje da čovjek i ne živi«, reče Bloom glasno sam sebi,
kao da nekoga pita.
U cijeloj praznoj spavaonici nitko mu se ne usprotivi.
On opet uze pušku i gurne cijev u usta. Položaj je bio ne-
ugodan i nespretan. Ispruženom lijevom rukom dizao je pušku
uvis, a desnicom je držao cijev. Onda nadođe na novu misao,
pa položi kundak na cementni pod. Ta 03 je silno trzala. Kako
nije mogao rukom da dosegne osigurač, on ponovo izvadi
cijev iz usta. Ruka mu se kratila da otvori osigurač.
Ti si homoseksualac, gorko pomisli Bloom, abnormalan si.
Kad već sam sebi polažeš račun, onda to učini do kraja. Ti si to
učinio i uživao si u tome, pa zato si topli brat. Svi znadu, da si
homoseksualac. Ne zaslužuješ da živiš.
Ruka mu otvori osigurač. Ponovo stavi cijev u usta, a goli
palac noge položi na otponac. Gola muškarčeva noga bila je
ružna, odvratna stvar, koja je izazivala mučninu.. On pritisnu
otponac.
U dugom zaglušnom prasku, koji je potrajao samo neznatan
dio sekunde, prože Blooma osjećaj, kao da je netko stupio iza
njega, zgrabio ga za bradu i za gornji dio lubanje i obje
žestoko trznuo uvis, kao što trzaju teški atlete dižući utege. Te
su ruke nastavile da ga dižu i dižu, i glava mu se pomicala sve
više i više.
To nisam htio! pokuša on da viknu. Opozvat ću to! Samo
sam se šalio! Samo sam glumio!
A onda, kad mu je glava kao i dalje letjela, kroz strop, ra-
zabere Bloom, da sve to više ništa ne koristi. Uvijek je htio, da
izvede nešto neopozivo, pa je sad konačno to i učinio, ali samo
zato, da ustanovi kako je to bilo krivo. Još je bilo mnogo toga
što je trebao da kaže. Kad bi bar imao vremena »za to! Toliko
je toga trebao da razjasni. Postojalo je još mnogo odrezaka da
ih pojede, mnogo žena da spava s njima i mnogo piva da ga
popije. Ne zaboravite odreske i kurve i pivo, momci, htio je da
vikne. Ne zaboravite!
 Kakva glupost, pomisli on. Kakva prokleta glupost!
Ne će vidjeti čak ni njihova lica, kad ga pronađu.
Bloom umre.
41 Odsada do vječnosti 641
 Točno uzevši, našao ga je Petko. Petko je besposleno stajao
na verandi u prizemlju, kad je eksplozija hica zagrmjela kroz
prozor s mrežom protiv muha i odjeknula preko kasarnsko?
kruga. Stajao je ravno uz stubište, pa je tako mogao da za
punu sekundu potuče Niccolo Levu, koji je morao tek da
zakrene iza hodnika. To mu je omogućilo da stigne prvi.
Warden dojuri u trku iz pisarne tik iza njih. Iza Wardena
dojuriše ostali, kuhari, kuharski pomoćnici, skupina, koja je
radila u kasarnskom dvorištu, svaki pojedinac iz čete, koji je bio
u blizini. Svi zajedno dojuriše na stepenište, prije nego što su
zgrade u kasarnskom krugu prestale da jedna drugoj dobacuju
jeku hica, i prije nego što je ova zamrla.
Bloom je ležao koso preko postelje u onoj čudnoj pozi, u
kojoj obično leže mrtvaci. Njegova je tjemena nestalo. Kraj
njegi je na podu ležala puška. Gola, bijela noga, slična tijestu,
nekako je smiješno visjela s postelje. Na stropu oko rupe, što
ju je probilo tane, širila se mrlja krvi i sluzi. Lice je još uvijek
bilo Bloomovo lice, ali se činilo, kao da su iz njega izvađene sve
kosti. Bilo je slično jednoj od onih osušenih glava, što ih pro-
daju lovci na ljudske glave i što ih možeš kupiti u kakvom
dućanu rijetkosti dolje u Hotel Streetu.
»Isuse!« stade prosvjedovati Niccolo Leva i požuri kroz
drug? vrata ravno prema zahodu.
Nitko drugi ne reče ništa. Još nekoliko se vojnika progura
kroz mnoštvo, koje se sve više skupljalo na vratima, pa izađe
na verandu i pođe za Levom. Ostali su jednostavno stajali i
gledali. Polako im posta jasno što se dogodilo. Izgledali su kao
neki smeteni instalateri, koji su zabunom ušli u krivu
kupaonicu.
Stojeći tako i promatrajući ostatke čovjeka, koji ga je još
pred kratko vrijeme zgrabio za ogrlicu, upita Petko Clark sam
sebe, zašto i njemu nije pozlilo. To ga iznenadi. Mislio je, da će
mu pozliti, ako uopće ikomu pozli. Prože ga neki ponos, što je
to mogao da podnese.
»U redu«, konačno će Warden prigušenim glasom:
»Gledajt? da nestanete, momci! Tu nemate nikakva posla.
Natrag na posao!
Kad se nitko nije ni maknuo, on se prodere na njih gotovo
zahvalnim gnjevom. »Niste li čuli, što sam rekao?« grmnu on.
»Napolje! Sad ste ga svi vidjeli! Svaki od vas je već točno vidio
što je. Gledajte, da nestanete, dovraga! I da mi nitko ništa ne
dirne, sve dok dežurni oficir ne dođe iz stražarnice!«
Mnoštvo oklijevajući odvrati stiskanjem i pomicanjem, ali
zapravo se nitko nije ganuo s mjesta. Na licima ležao je izraz
ogorčenog i nemoćnog bijesa, ali taj bijes nije bio upravljen
protiv Wardena, već protiv Blooma. Izgledali su kao da su
nekog vrućeg dana svoju posljednju čašu hladnog piva
ponudili nekom čovjeku, koji je to odbio i izlio im pivo u lice.

<641
 »Nije imao pravo da izvede takvu prokletu svinjariju«, reče
netko nejasno i neodređeno.
»Ne u našoj spavaonici«, doda drugi.
Svi su tako izgledali, kao da bi, da ih Warden nije držao u
šahu, napali na Blooma, bio on mrtav ili ne bio i da bi ga izu-
darali šakama, zbog toga, što ih je podsjetio na ono, u što su
trošili najbolje godine svoga života i pokušavali da to
zaborave.
»Ali čovjek treba da je za to zaista hrabar«, reče Petko Clark,
nekako neodređeno, osjećajući, da mora nešto reći. »Mislim da
čovjek za to mora zaista da bude hrabar. Ja nikako ne bih...«
Warden ga prekinu. »Lijepo«, reče on, a glas mu je bio
upravo hrapav od prigušena gnjeva, »a ako vi momci želite da
ostanete ovdje, možete biti od koristi. Dvojica od vas neka odu
i donesu nekoliko vjedara i krpe i ljestve iz skladišta. Drugi
neka se popnu na krov i pogledaju je li tane probilo kroz krov.
Ako jeste, neka od Leve uzmu krovnu ljepenku i katrana, po-
neka zakrpe tu prokletu pripovijest«.
Iz mnoštva odjeknu zbor ogorčenih prosvjeda. Ljudi se po-
češe razilaziti i povlačiti se na stepenište.
»Ne pada mi ni na pamet, da čistim za takvim kujinim si-
nom, koji se sam ustrijelio«, reče netko.
»Da, neka on sam briše, taj kujin sin. On je to i učinio«,
dobaci drugi.
Odgovori mu opći, napola divlji smijeh.
»Odmah se vratite!« brzo zapovjedi Warden. »Naprijed!
Svečanost je prošla!«
Mnoštvo se brzo rasprši. Kad se Niccolo Leva blijedog lica
vratio iz latrine, svi su bili već nestali. »Zaboga, kakva je to
svinjarija! Pa neka onda noćas ovdje spavam!« On pogleda u
strop. »Točno prije dva sata dao sam mu par posve novih co-
kula«, nemoćno će on.
 »A što misliš, zašto je to učinio?« upita Petko, koji se osje-
ćao posramljenim. Bilo mu je kao djetetu, kad se njegova
mlađa braća naprave u hlače.
»Dođavola, a odakle da ja to znam?« zaurla Warden. »Kad-
što mi se čini, da bih i sam to morao da učinim, u toj posranol
jedinici! Niccolo«, doda on, »čim dežurni oficir ode odavde,
skupi nekoliko ljudi i očisti sve to«.
»Ja ću to učiniti«, ponudi se Petko Clark. »Mene to ništa ne
smeta«.
»Za to treba više ljudi, a ne samo jedan«, mrko će Warden »Ti
ćeš poći s Levom«.
»Dobro, starješino«, odvrati -Petko pun udivljenja.
»Ipak bih htio da znam, zašto je to učinio«, začuđeno
ponovi Petko na stepenicama. »Imao je sve što čini život
vrijednim. Bio je šampion srednje kategorije i desetar, a osim
toga mogao je uskoro postati vodnikom. Zaista je imao sve.
Pitam se, zašto dakle da čovjek učini tako nešto?«
»Zaboga, jezik za zube!« bijesno će Leva.
»Za to treba mnogo hrabrosti«, reče Petko Clark, osjećajući
da mora razjasniti stvar. Nekako je osjećao, da bi morao nešto
da kaže o Bloomu. »Ja sigurno ne bih imao toliko hrabrosti«.
Počekaj samo, dok stari Prew dozna za to, pomisli on.

TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Prew nije za to doznao, sve dok tri dana kasnije nije izašao
iz bunkera. Bio je to isti dan, kada su zakopali Blooma. Vrlo je
teško bilo stupiti u vezu s nekim koji je ležao u bunkeru. Služ-
beno su ga zvali samicom. »Bunker« je bio samo opisni termin
u žargonu, što su ga stvorili robijaši. Profesori na sveučilištu
nazvali su taj termin »amerikanizmom«, a to je bio opisni
termin u žargonu, što su ga stvorili sveučilišni profesori.
Prew je izašao iz bunkera u 18.40, odmah poslije večere. Bio
je slab od gladi i zaslijepljivao ga je blistavi sjaj' golih žarulja
od četrdeset wata. Prošla su točno tri dana i sedam i pol sati,
otkada je sjeo za stol u blagovaonici, naoko uzeo prvi zalogaj, pa

<643
lupio vilicom o tanjur i istodobno čuo kako mu srce bije u
ušima. Sad je bio posve drugi čovjek nego što je bio onda, kad
je išao u bunker, pa se veoma iznenadio, vidjevši da se svijet
zapravo nije promijenio. Sve skupa nije bilo ni izdaleka tako
teško, kao što je očekivao. Izašao je pun osjećaja, da su ga
stavili na kušnju i da je iz te kušnje izašao kao pobjednik.
Gotovo da je bio jednako ponosan kao onda, kad je u
Arlingtonu svirao povečerje. Ništa od svega toga nije bilo ni
približno tako zlo, kao što je to očekivao. To je bila jedna od
prednosti što si je imao kao pesimista: ništa nije bilo tako zlo,
kako je to čovjek očekivao.
U zatvoru su dobivali objed jednako kao što su dobivali i doručak i večeru, baraka za
barakom, jer je blagovaonica bila malena. Pošto je dnevni raspored službe u vojnom zatvoru
bio dugačak, imali su samo pola sata vremena za jelo (dosta vremena i previše vremena, da
se čovjek najede za tih pola sata, kako bi običavao reći major Thompson). Kako su postojale
tri barake, morala je svaka baraka da pojede u roku od deset časaka. U stvari to nije trajalo
ni deset časaka, već po prilici pet časaka, kad se uzme u obzir vrijeme, što su ga gubili
svrstavanjem, dolaskom i. odlaskom, sjedanjem- i vađenjem jela. Mnogim se
kažnjenicima činilo, da je pet minuta premalo. S druge strane
pak nitko nije nikad pokušao da vojni zatvor smatra
odmaralištem. Dnevni raspored u zatvoru ravnao se po oštrom
i nemilosrdnom planu.
Prema Malloyevim uputama, što ih je primio od Angela
Maggia, mogao je Prew da bira dvije mogućnosti: mogao je da
ili vrlo brzo pojede jelo i zatraži drugu porciju. U tom slučaju će
ga prisiliti da pojede još dva tanjura, a onda mu dati dozu
ricinusova ulja. Ili je mogao da pojede posve malo i da počne
psovati lošu hranu. I u tom slučaju prisilit će ga da pojede još
dva tanjura, pa mu zatim dati ricinusovo ulje. On je unaprijed
nepristrano odabrao drugi put, jer je taj put značio jedan
tanjur jela manje u želucu, jedan tanjur manje za djelovanje
ricinusova ulja.
Prew je još uvijek bio zaposlen drugim tanjurom, kad u bla-
govaonicu uđe baraka broj dva (uvijek su najprije dijelili jelo
baraci broj 1 i slobodnjacima, a na kraju baraci broj 2, buntov-
nicima). Ljudi sjedoše, ne osvrnuvši se na nj. On otkri Angela
Maggia i Berrya i nekog čovjeka s blagim očima neobuzdanog
sanjara. Nije ga još nikada vidio, no to je mogao biti samo Jack
Malloy. Prew potisnu osjećaj radosti i olakšanja, pa ih i ne po-
gleda, jer su ga opomenuli da to ne čini.
Stariji vodnik Judson mu je sam dao ricinusovo ulje, uvje-
rivši se, da je Prew zaista pojeo puna dva tanjura jela. Metoda
kojom je Tusta svinja davala ricinusovo ulje, sastojala se u tom,
da bi čovjeka, koji je sjedio, zgrabio za kosu, savinuo mu glavu
prema natrag i gurnuo mu bocu među usne o stisnute zube,
dok su dva stražara držala čovjeka, a treći mu stisnuo nos.
Prewu nisu trebali da stisnu nos. On se nepokolebivo držao
Malloyevih uputa i savjesno progutao cijelo ricinusovo ulje, što
mu ga je Tusta svinja ponudila, to jest sadržaj od pola litre. I
kasnije, kad su ga odveli u »dvoranu za gimnastiku«, on se
strogo pridržavao onog, što mu je Malloy poručio. Dok se sve
to odigravalo, baraka broj dva je stojički jela dalje, ne obazirući
se ni na što.
U »dvorani za gimnastiku«, maloj praznoj prostoriji na su-
protnom kraju hodnika od krila s barakama, kamo su stražari
vodili ljude na batinjanje upita ga Tusta svinja, kako mu je u
želucu. Prew odvrati istinu, da mu je malo mučno, a Tusta
svinja ga na to šakom udari u želudac, tako da je Prew
zahvalno povratio veliki dio ricinusova ulja zajedno s jelom na
pod.
Dok je pomoću vjedra i krpa, što su mu u tu svrhu stajale na
raspolaganje, brisao pod, dobio je više udaraca nogom, tako,
da bi licem pao na pod. To, međutim, nije odviše boljelo. Zatim
ga postaviše uz jedan od golih zidova i Tusta svinja mu podijeli
običajne batine. Pritom su mu pomagali Turnipseed i desetar
Hanson, koji su upravo vršili službu u blagovaonici.
Kad bi se koji od njih umorio, drugi bi ga zamijenio. Samo
jednom su upotrebili toljagu. To je bilo, kad mu je Tusta svinja
posljednji put zapovjedila, da ustane, a nije mogao ustati.
Tusta svinja ga udari toljagom po cjevanici. Pritom mu pukne
jedna od starih brazgotina. Prew ustane. Osim toga je jedina
rana što ju je iznio iz te borbe bio malen zarez, što ga je prsten
pečat- njak Tuste svinje, s vojničkim orlom raširenih krila
ostavio na njegovu licu. Brazgotina se nalazila ispod desnog
oka. Kad su ga konačno izveli iz »dvorane za gimnastiku« i
odveli ga prema bunkeru, to oko mu je bilo zatvoreno. Inače
ga oni nisu udarali po licu, a kad se sjetio kako je izgledalo
Angelovo lice, posta mu jasno, da su Malloyeve upute bile
točne.
Bilo je trenutaka, u kojima mu je bilo veoma teško, da se ne
razbjesni, pa nešto ne opsuje ili da ne učini nešto, što bi

<645
kasnije požalio. Malloy ga je po Angelu Maggiu upozorio, da
će biti tako. Prew je, međutim, cijelo vrijeme imao na umu, da
je on sam sve to izazvao, da bi došao u broj dva i osim toga,
kako je Tusta svinja naglašavala, ni oni sami ništa više ne
uživaju u toj stvari od njega. To je pomoglo.
»To nas boli više nego tebe«, rekla mu je Tusta svinja.
Bunker se nalazio iza »dvorane za gimnastiku«, na svršetku
desnog hodnika, koji je imao oblik slova T. Do njeg je vodilo
nekoliko stepenica. S, jedne strane ležale su četiri ćelije jedna
kraj druge. Sve su bile prazne. Baciše ga u prvu. Na gornjem
rubu vrata tako da je do njeg mogao doseći ispruženom
rukom, ali nije mogao da proviri, nalazila se uska rupa zastrta
rešetkama. Na drugom kraju ležaja, sastavljena od željeznih
cijevi, nalazilo se vjedro od deset litara, koje je služilo kao
latrina. Triput bi mu dnevno donosili kruh i vodu, pa bi ih
gurnuli kroz čeličnu oplatu na dnu vrata, koja su se dala pomicati
ustranu. Posuda za vodu je bila od teška livena gvožđa, tako, da
ju nije mogao razbiti. prewu se učini, da je sve izvedeno veoma
točno.
Više od svega ostaloga bojao se bunkera, znajući, da isto tako
ne će moći da primijeni Malloyev sistem, kao što ga nije mogao
primijeniti ni Angelo. Kad je, dakle, prvi put čuo, kako su se
koraci udaljili i kako su se zatvorila vrata na kraju stepeništa,
proživio je nekoliko teških trenutaka. Pošto su se vrata zatvorila,
zavlada potpuna tišina. Čuo je samo odmjerene be- strasne
udarce svojega hladnokrvnog srca. Činilo se, kao da tom srcu
nije baš ništa stalo do toga, što se s njime dogodilo. Čuo je i
manje više pravilan šum svoga disanja. Nikad nije znao, koliko
buke podiže ljudsko tijelo, da bi ostalo na životu. To ga je
zaplašilo, jer mu se činilo veoma nesigurnim načinom, da sačuva
nešto tako dragocjeno, kao što je bio život. Počeo se po-
bojavati, da bi taj šum, koji g,a je smetao i držao ga budnim,
mogao odjednom i bez ikakvog razloga prestati.
 Sjetio se, što mu je Angelo govorio o korištenju prvog osje-
ćaja olakšanja, ali on nije osjećao nikakvo olakšanje. Bojao se da
zaspi od straha, da bi ti šumovi mogli da prestanu, čim ih on
ne bude više slušao.
Uvečer, kad su mu donijeli prvo jelo, promijenio je mišljenje
i odlučio, da bar pokuša Malloyev sistem. Pomislio je da je
stražar. koji mu je donio jelo, Tusta svinja i da je došao da ga
pusti iz bunkera, jer je mislio da su tri dana već prošla. Kad mu
je postalo jasno, da je to bio samo stražar, koji mu je donio
prvo jelo, posta siguran u to, da mora pokušati primijeniti
Malloyev sistem. Sjeti se, da ne smije pojesti kruh, pa je samo
popio vodu.
Najčudnije je bilo to, da stvar i nije bila tako teška, kad ju je na
kraju pokušao. Jedini način, na koji je to sebi kasnije mogao da
razjasni bio je, da je bio veoma iscrpen i da nije bio pravo pri
svijesti. Svijest mu je nekako zamrla. Spočetka mu je bilo malo
teško, da se koncentrira na crnu točku i da odbaci sve misli. No te
su misli očito bile veoma slabe i konačno ih je nestalo. Crna
točka posta veoma velika, a njegova se svijest nekako zavuče u
crninu te točke. Mogao je da osjeti kako je nestaje, potpuno je
nestaje iz njega, ali ga to nije plašilo. Bio je krajnje objektivan
odbacujući tu misao, i dosjeti se da bi zapravo morao biti pre-
plašen. Posljednja misao, koju je na kraju odbacio, bila je, da se
čudi što je ta stvar zapravo veoma laka i da on ne može da
Pojmi, zašto se Angelu učinila tako teškom. Onda pade u trans.
Nije vidio svijetlo, kako ga je vidio Malloy. Prije bi mogao
reći, da je imao dva različita »ja«, koji su se odijelili jedan od
drugoga. Mogao je da se osvrne i da vidi svoj drugi »ja«, kako
leži na ležaju. Nije više znao, koji »ja« je on sam. Neka vrst
uzice povezivala je ta dva »ja« i on je nekako, iako nemarno
znao, da će umrijeti, ako se ta uzica prekine, ali kao da nije
mario za to. Onda još dublje utonu u crnu točku. Nije mogao
više vidjeti svoj drugi »ja« kako leži na ležaju.
Kamo god bi pošao, ta bi se astralna uzica od njega do
onog drugog »ja« uvijek napinjala, protežući se kroz crnu, sve
veću daljinu. To, međutim, nije bilo nimalo sablasno već posve
naravno. Posjećivao je brojna mjesta i mogao da razumije
mnogo toga, što ga je inače uvijek zbunjivalo i uznemirivalo.
Bilo mu je kao da se prvi put udaljio sa zemlje kakav svemirski
brod, kao da zaista može razabrati sve i shvatiti smisao svega, i
razumjeti, kako svaka pojava ima svoj vlastiti smisao i da se
nikada ništa ne gubi.
To ga je iznenadilo više od ičeg drugog. Njegovo je stanje
bilo slično stanju malog dječaka, koji danomice odlazi u školu.

<647
Možda ne želi da ide, ali ipak mora. Ako kojeg dana ne nauči
zadaću, taj dan ipak nije izgubljen, jer mu taj navodno
izgubljeni dan pomaže da sutra brže nauči zadaću. Dok neki
učenici viših razreda vjeruju, da su zadaće u nižim razredima
nesamo glupe i da znače čisto gubljenje vremena, već da su
čak i štetne, pa bi čak i donosili rezolucije, kojima traže
dokidanje takve poduke, ipak je jasno, da oni ne bi stigli u više
razrede, da nisu završili osnovnu školu. I to je bila lekcija, što ju
je čovjek morao da nauči. Osim toga se ravnatelj škole ionako
nije obazirao na njihove rezolucije, premda su bili njegovi
najbolji đaci.
To mu povrati sigurnost, pa ga prože osjećaj mira i zado-
voljstva. Uvijek je osjećao da bi nešto takvo mogao oćutjeti, ali
nikada nije to zaista oćutio, pa ni u onim časovima pijanstva,
kad mu se činilo da bi sad-na-mogao-dokučiti-sve. Sad je
jasno mogao razabrati, da svatko dobiva upravo ono, što želi i
za što potajice moli, ni više ni manje. Tajna precizne brave na
vratima razumijevanja sastojala se jednostavno u tome, kojom
intenzivnošću je čovjek želio. To je opet ovisilo o tome, kako
dugo si išao u školu, a to je opet tražilo vremena, mnogo,
mnogo vremena. Vremena, koje se uopće kao takvo ne da
mjeriti. Bar onako, kako je on mjerio vrijeme. Prema tomu bi
bilo besmisleno da se brine i da trči za vremenom. Ako svi ljudi
ubijaju ono, što vole, onda su to činili samo zato, jer su to
odviše voljeli. Isto tako, oni, koji su voljeni, ubijaju one, koji ih
vole, sve u želji da ih vole još mnogo više.
Bilo je mnogo teže dosegnuti ono što voliš, pogotovu ako to
zaista i stvarno voliš, bez obzira o čemu se radilo. Što više voliš,
teže ćeš doći do objekta svoje ljubavi. To je mogao posve
jasno razabrati.
A onda, nekoliko časaka kasnije, netko otvori vrata i pro-
drma ga, a on se i protiv volje vrati k svijesti. Učinilo mu se, da
bi, da su mu ostavili još samo jednu minutu, još samo jednu
minutu, još samo nekoliko sekundi, mogao da sve apsolutno
jasno odjene u jednosložne riječi i da sve ponese sa sobom
natrag i da sve zabilježi crno na bijelo. Onda otvori oči i opazi,
da je to stariji vodnik Judson.
»Halo, Tusta svinjo!« glupavo mu se naceri. Opazio je, da
mu glas ima jedva dovoljno sape da ga iznese iz grudi i on
upita sam sebe, zašto su se tako brzo vratili. Onda začu, kako
je od zaprepaštenja naglo uzdahnuo netko, koji je stajao iza
Tuste svinje.
 Stariji vodnik Judson ga žestoko lupi po licu, rukom, koja se
od upotrebe toljage osula žuljevima. Pritom se izraz na Judso-
novom licu nije nimalo promijenio. Taj je udarac izveo na isti
način, kako to čini majka, spretno, ali kao da joj je dosadilo, što
je tako često morala da udara svojeg malog dječaka. Prew ne
osjeti udarac.
»Žilav momak«, bezizražajno reče Tusta svinja, »opet jedan
žilav momak. Kako bi ti prijalo još tri dana, žilavo momče?«
Prew slabašno zahihoće: »Mene ne možeš nasamariti, vodniče.
Što misliš time reći, još tri dana? Zar misliš da ne znam, da sarh
odležao tek jedan dan? Da. mislim, da bih volio još tri dana.
Upravo sam sanjao divan san. Zašto ne još šest dana?«
zahihoće on. »Onda ćemo zbrojiti svih devet dana, da bi bilo
puna sedamdeset i dva sata. Kako bi bilo?«
»Tvrd orah«, reče Tusta svinja ne promijenivši svoju bezi-
zražajnost. Zatim ga opet udari. »Majmun, namazan svim ma-
stima. Naprijed, probudi se, majmune!«
Zatim ga postaviše na noge i izvedoše ga, a njemu posta
jasno, da su ona tri dana zaista prošla. Izlazeći, zape nogom o
onih devet komada kruha na podu, koji su to dokazivali. Čovje-
če, to je zaista bila šala!
»Da«, reče Tusta svinja bez uzrujavanja. »Već sam vidio,
majmune. Ali ako misliš da ćeš brže izići iz bunkera ako
upriličiš štrajk glađu, onda se kruto varaš. Mi to već
poznajemo. Jednostavno te pustimo da gladuješ. Zapamti,
odležao si puna tri dana!« ponosno će Tusta svinja. »A povrh
toga još četiri sata, jer
sam bio odviše zaposlen, da pravovremeno pođem po tebe.
Tako se svaki put radi. Da ja odlučujem, odmah bih ti dao još tri
dana. Mi se nimalo ne bojimo štrajkova glađu, majmune!«
Ovako dug govor Tuste svinje bio je nešto izvanredno. Mora
da sam ipak na njega izveo jak dojam, radosno pomisli Prew kad
su ga oni naslonili na zid i dobacili mu odijelo.
»Ne trebaš nam ni to glumiti«, reče Tusta svinja. »Ti već posve
dobro možeš da stojiš uspravno.«
Prew se nasloni na zid, glupo se cerekajući i stane oblačiti
odijelo. Prvi put opazi, da se uz Tustu svinju nalazi vojnik prve
klase Hanson, ovaj put sam. Mora, dakle, da je on tako zasoptao.
Uspio sam, dakle, da Hansona zaprepastim, ponosno pomisli
Prew. Hanson mu se naceri, bar isto tako ponosno, kao što mu se
nekoliko minuta kasnije nacerio Angelo Maggio, kad su ga gur-

<649
nuli kroz vrata barake broj dva. Obojica su mu se nacerila, kao da
je u punoj mjeri opravdao njihovo povjerenje.
Njegove stvari su već prije toga bile otpremljene u broj dva.
Ljudi u broju dva su se složili i sve priredili za nj. Pripremili su
mu čak i postelju. U broju dva nalazili su se ponosni ljudi. Oni
su bili najtvrđi od tvrdih, bili su elita i nosili su broj svoje
barake, kao neku medalju časti. Tako su ljubomorno čuvali tu
svoju medalju, kao što ju je čuvala i bilo koja masonska loža ili
koji ladanjski klub na Srednjem zapadu. Nisu se mogli braniti i
pobijediti, pa su sve svoje nastojanje upravili na to da sačuvaju
svoj ponos pobijeđenih. Bili su toliko ekskluzivni, da je primitak
svakog novajlije bio velik događaj. Za inspekciju narednog
jutra trebao je Prew još samo da ujutro poravna svoju postelju.
Angelo je sjedio na rubu postelje i vladao se kao ponosan
domaćin. Nakon nekog vremena priđe Berry, a zatim svi ostali,
pojedinačno i po dvojica, da čuju Prewovu pripovijest.
Posljednji koji je prišao, pošto su se svi ostali opet udaljili pa
razgovarajući i pušeći čučali na podu svoje barake bez stolaca,
bio je ona i visoki čovjek blagih i prodornih, neobuzdanih
sanjarskih očiju, u kojima nije bilo straha. On je sve dosad
sjedio tri postelje dalje i promatrao sve što se zbiva.
Prew je ležao na svom novom ležaju ugodno zavijen u po-
krivač i prihvaćao komplimente, što su mu ih izricali ostali, u-
poznavajući se s njime. Uživao je u onom silnom osjećaju, što
mu ga je davao njegov uspjeli pothvat. Svijest, da je podnio
boli, dala mu je takvo zadovoljstvo, kakvog ništa drugo ne bi
moglo da mu pruži, premda je bol, gledajući filozofski, bila
sama po sebi besmislena i nikad nije djelovala ni na što drugo osim na
živčani sistem. No tjelesna bol nosila je svoje opravdanje sama u sebi.
Očito iz tebe govore tvoji indijanski preci, pomisli on. S druge
strane, razmišljao je dalje, sigurno je i to, da Angelo Maggio iz
Atlantic avenije u Brooklynu nema indijanske krvi. To je posve
sigurno. Pa ipak mu se činilo, da sad može mnogo bolje da
razumije Angela.
Za vrijeme svog tog upoznavanja, dolaženja i odlaženja is-
pripovjedi mu Angelo što se dogodilo s Bloomom, potpuno u-
ključivši sve krvave potankosti. Angelo je znao cijelu pripovijest u
svim pojedinostima. U vojnom zatvoru doznali su za nju još iste
večeri, upravo nekih šest sati kako su Prewa bacili u bunker.
Premda nitko ne bi mogao točno reći, kako se to odvija, ipak su
tajne veze za davanje obavijesti tako dobro radile, da se u voj nom
zatvoru sve doznalo uvečer onoga dana, kad bi se i dogodilo.
Vojni je zatvor kadšto doznavao za dogođaje prije nego što su ih
doznali stražari. Jedan od najvećih užitaka za Berryja sastojao se
u tome, da stražar ima nudi male poslastice govorkanja iz
garnizona, za koje oni još nisu doznali.
Reakcija na tu vijest bila je u zatvoru po prilici isto onakva
kao i u četi. U zatvoru se osim Angela i Prewa nalazilo još ne-
koliko drugih momaka iz njihova puka i svi su oni poznavali
Blooma. Ostali, sve ako ga i nisu osobno poznavali, ipak su ga
svi prošle godine vidjeli na boksanju u Bowlu. Primili su tu pri-
povijest s istim izrazom ogorčenja na licu i istim povrijeđenim
tonom glasa. Ta pljuska u lice svemu onome, do čega je
svakom dobrom vojniku stalo, bila je gotovo još teža uvreda za
svakoga od njih, nego za četu G. Činjenica, što su ležali u
zatvoru, izražavala su im lica i glasovi, nije još značila, da su
digli nos i da preziru sve one prednosti, što ih je stekao Bloom.
Da su oni imali te Bloomove prednosti, kazivala su njihova lica i
glasovi, uopće ne bi ni došli u zatvor i sigurno se ne bi ubili
vlastitom puškom. Ljudi u zatvoru su zaista bili veoma
ogorčeni.
Kad je Prew čuo od Angela tu pripovijest, učini mu se da se
sve to odigralo u nekoj drugoj zemlji. Morao se veoma na-
pregnuti, da sve to sebi stvarno predoči.
»Kažeš da je stavio cijev u usta i nožnim palcem povukao
otponac?«
»Upravo tako«, ogorčeno će Angelo.
»I hitac mu je otkinuo tjeme i zalijepio ga o strop?«
»Da,« zadovoljno će Angelo. »Načinio je rupu od po prilici
tri palca promjera. Ja zapravo ne vjerujem, da je on s time ra-
čunao.«
»Kažeš da će ga ovdje zakopati?«
»Da. Na veteranskom groblju. Nitko ne zna, gdje stanuju
njegovi rođaci.««
»To je prokleto loše mjesto, da ga tu zakopaju!«
»Čovječe, ne šališ li se?« žestoko će Angelo.
»Jesi li već bio ondje? To je iza komore. Jednom sam ondje
svirao povečerje.«
»Ne, još nikad nisam bio ondje, a i ne želim da odem. Ni s
nogama naprijed, a ni s batinom. prema naprijed«, još življe će
Angelo.
»Tamo stoji nekoliko visokih borova. Cio red, na stražnjoj
strani groblja. Hio bih da znam, tko će odsvirati mirozov za
Blooma?«
»Vjerojatno kakav zelembać«, odvrati Angelo. »Znaš li za-
pravo, zašto borovi uvijek izgledaju tako osamljeni?«
»Svaki bi vojnik bar jednom morao da dobije zaista dobar
mirozov. Prigodom svoga pogreba.«
»No, možda će imati sreće. Možda će slučajno dobiti
kakvog dobrog trubi jača.«
Bloom je bio pokopan, bio je pokopan već u pola tri
popodne. Oni su obojica to znali, ali kao da su se nijemo složili,
da o tom ne govore u prošlom vremenu.
»Volio bih da odsviram mirozov za nj«, reče Prew i razljuti
se što je to rekao. Bio je odlučio, da ne će ništa spomenuti, a
sad mu je ipak izbjeglo. »Odsvirao bih mu pravi mirozov. Svaki
vojnik to zaslužuje«, nadoveže on, neprestano pokušavajući da
razjasni svoje riječi.
»Ah, dođavola«, smeteno će Angelo. On je i previše dobro
razumio. »Ta on je mrtav. Što bi to mijenjalo na stvari?«

<651
 »Ti to ne razumiješ«, bijesno će Prew. Stvar je u tome, rekao
je sam sebi, što još uvijek nije. mogao da sebi predoči Blo-
omovu smrt. Osjetio je da bi trebao da sebi to uzmogne
predočiti. Posljednja slika, koju je o Bloomu zadržao u sjećanju,
bila je ona, gdje Bloom pun strašne nesavladive vitalnosti
prelazi preko kasarnskog kruga u gimnastičku dvoranu, da se
pripremi za boksačku borbu, dok je on sav iscrpen buljio za
njim, gotovo ne vjerujući svojim očima.
»Htio bih samo da znam, zašto je to učinio?« začuđeno upi-
ta Prew, jer je bio posve svijestan svoje vlastite silne želje da
živi.
»Po mom mišljenju bojao se da ne postane
homoseksualac«, oštroumno će Angelo.
 »Zaboga, pa Bloom nije bio homoseksualac!«
»To znam.«
»Ako sam ikad vidio nekoga, tko nije bio topli brat, onda je
to svakako bio Bloom.«
»Znam,« kimne Angelo.
»No, pa?«
»Razlika je, da li je čovjek zaista homoseksualac ili samo sebi
umišlja da jeste«, odgovori Angelo.
»Nakon borbe sam zapravo kanio da odem k njemu i da se
s njime porazgovorim«, prizna Prew. »Htio sam mu reći, da se
nisam zbog toga potukao s njime, jer je on Židov ili tako nešto.
Htio sam da mu kažem idućeg dana, ali u noći su došli po
mene«, reče on.
»Čovječe, pa on se nije ustrijelio zbog toga, jer si ga ti iz-
lemao, ako tako možda misliš«.
»Ja ga uopće nisam izlemao.«
»Dobro. Onda mogu reći, jer si se s njim potukao. Naš stari
Hal je već odavno rekao, da će se Bloom jednog dana ubiti.
Sjećaš li se?«
»Hal je rekao da će Bloom pasti sve dublje, stepenicu po stepenicu. Mislim da
je to citat neke pjesme. Naš Hal bio je prilično bistar momak«,
mrzovoljno će Angelo. »Taj kujin sin.«
»Nije bio baš previše bistar«, dobaci Prew sjetivši se onih
četrdeset dolara, što ih je konačno izdao da zavede Almu.
»Mrsko mi je kad pomislim, da bih ja mogao s tim imati
kakvog posla.«
»Ah, glupost«, zlovoljno odbaci Angelo.
»Pa ipak je tako«, ustrajao je Prew.
Šutke su sjedili jedan kraj drugoga i gledali jedan u drugog,
ali ni jedan nije mogao da kaže upravo i točno ono, što su
stvarno mislili o Bloomovoj smrti.
»Smiješno je to«, reče Angelo oklijevajući i kušajući da to
izrazi, »kako takav čovjek umre i nestane i jednostavno ga više
nema. Pa čak i onda, ako ga ne voliš. Sve ono što je u životu
učinio i što je bio, sve to jednostavno nestaje, kao da nikada
nije postojalo.«
»Tako je«, kimnu Prew. »Pa ipak još uvijek ne razumijem,
zašto je to učinio.«
U istom trenutku priđe onaj visoki muškarac neobičnih sa-
njarskih očiju k njima i sjede kraj njih na rub postelje. Ma da se
činilo da se on nimalo ne trudi, ipak je odmah privukao svu
pažnju i sve zanimanje, jednako kao što magnet privlači
željeznu pilovinu; njih dvojica ga zahvalno pogledaše.

653
 »Svatko ima pravo da se ubije«, blago reče taj visoki čovjek i
na taj način zavlada razgovorom, kao da na to. ima pravo. »To je
jedino zaista neokrnjivo pravo, što ga posjeduje, jedino djelo, što
ga može izvesti, a da mu se nitko drugi u to ne miješa, jedini
neopozivi postupak, što ga može izvršiti, a da nitko na nj ne
utječe. Čak i stara anglosaksonska riječ »freedom« vuče svoj korijen
odatle. Ta riječ potječe od »free« i »doom«, što znači sloboda i
propast. Misao je pritom bila, da je svakom otvoreno ovo
posljednje utočište, što ga nitko ne može oteti, ako se taj želi
njime da posluži.
»Ali kao svaka druga stvar«, blago nastavi onaj visoki
čovjek, »i ta stvar ima svoju cijenu, a ta cijena leži u njezinoj
konačno- sti, neopozivosti i nerazrušivosti. Smrt, građani, je
jedino što je ikad bilo slobodno«, reče visoki muškarac, kao da
njegove riječi dopiru iz nekog veoma sigurnog i veoma ličnog
izvora do kojega oni nisu imali pristupa.
»Mrsko mi je, da u to povjerujem«, zlovoljno otkloni Prew.
»A zašto ne?« mirno će visoki muškarac. »Pa to je istina. No
osim toga ti možda imaš pravo: možda čak ni to nije sloboda.«
»Nisam tako mislio«, odgovori Prew.
»Znam, što si mislio«, uzvrati visoki muškarac, pa se prekinu
i osmjehne. Činilo se da je tema razgovora, kojom je on zavla-
dao, prilično iscrpena.
»Samo još jedno«, zabrinuto će Angelo. »Čak i za nas ovdje,
ne misliš li da nije pravo, da se nešto takvo učini?«
»Ti si katolik«, blago se osmjehnu onaj čovjek.
»Nisam dobar katolik.«
»Pa ipak si katolik.«
»Dobro, onda sam katolik«, svadljivo će Angelo. »Netko
drugi je metodist. Kakva posla ima to s time?«
»Nikakva. Samo što ja nisam govorio o moralnom pravu. Ja
sam govorio o tjelesnom pravu, o činjenici, o prilici. Nikakav
zakon, nikakva propovijed, nikakva tjelesna prisila ne mogu
dirnuti u to konkretno fizičko pravo, ako neko odluči da izvrši
samoubojstvo. Ti si međutim, kao katolik ili kao pristalica bilo
koje religije odmah promijenio to fizičko pravo u moralno
pravom
»Je li to pravo ili nije pravo?« ustrajao je Angelo.
»To ovisi posve o tome, kako čovjek gleda na stvar. Bi li t.
rekao da su prvi kršćanski mučenici počinili samoubojstvo?«
»Ne bih.«
»Dakako da ne bi. Ti si katolik. Ali oni ipak nisu trebali da
pođu u arenu, zar ne?«
Angelo namršti čelo. »Ne, nisu morali. Pa ipak su morali. Osim
toga nisu sami sebe ubili.«
»No oni su znali, što ih čeka. Slobodnom su voljom
prihvatili smrt. Nije li tako?«
»Da, ali — «
»Zar to možda nije samoubojstvo?«
»No, da, u stanovitom smislu jeste«, namršti se Angelo. »Ali
oni su imali svoj razlog.«
»Dakako da su imali neki razlog. Ili su bili odviše ponosni da
popuste ili su računali da će na taj način dobiti besplatnu
ulaznicu za nebo. Misliš li, možda, da se Bloom ustrijelio zato,
da vidi kako će to biti? Zar je važno, tko je pritisnuo otponac?v<
Angelo ponovo nabere čelo. »I nije, mislim. Kad se već stvar
promatra s tog stajališta.«
»No, bi li rekao, da su kršćanski mučenici postupili krivo?«
»Dakako da ne bih rekao.«
»Onda konačno samo okolnosti odlučuju o tome, je li
samoubojstvo opravdano ili neopravdano. Mučenici su ipak bili
nešto drugo nego Bloom. Ili nešto drugo nego ja. Kod njih je
stvar bila drukčija samo po tome, što su oni samoubojstvo
izvodili u masi i za neki bezlični ideal, dok je Bloom istu stvar
izveo iz različitih razloga, koje nitko nikada ne će doznati, pa
ne možeš reći, da je postupio krivo, dokle god ne poznaješ
njegove lične razloge.«
Zatim se orijaš blago osmjehnu. »Ti si zapravo trebao da
upitaš, je li to bilo nemoralno?«
»Dakako,« kimnu Angelo »upravo to sam i mislio. No, je li
to nemoralno?«
»Dakako«, osmjehne se visoki kažnjenik. »Svi znadu da je
samoubojstvo nemoralno. Rimljanima se ono, što su radili
kršćanski mučenici, činilo u najvećoj mjeri nemoralnim. Oni su
to smatrali kukavnim, bijednim i nemoralnim. Nema nikakve
sumnje, da je samoubojstvo, a osobito masovno
samoubojstvo, nemoralno. Svako ljudsko društvo uči, da je
samoubojstvo nemoralno. Čak. i u Japanu i Rusiji je
samoubojstvo samo u onom slučaju moralno, ako je čovjek
pao u nemilost vlade. Sve ostale vrsti samoubojstva su i ondje

<655
nemoralne, jednako kao i kod nas. Kako bi mogla da postoji
neka socijalna struktura, ako bi za vrijeme svake privredne
depresije svi nezaposleni odmarširali u Washington ili u
London ili u Moskvu i ondje pred vladinom palačom počinili
samoubojstvo? Nekoliko takvih slučajeva i tržište radne snage
ne bi više postojalo. Rusi i Japanci, koji su to iskoristili, znaju to
bolje od svih ostalih«.
»Ali, zaboga, to bi bilo ludo!« klikne Angelo.
»Dakako«, osmjehne se pridošlica, »ali to je upravo ono
isto, što su učinili tvoji kršćanski mučenici, građanine.«
»Dakako,« zamišljeno će Angelo, »to stoji. Ali onda su bila
druga vremena.«
»Misliš da se ljudi u ono vrijeme nisu tako čvrsto držali
života kao danas.«
»Možda i zbog toga. Dakako, sigurno, to je. Mi danas
imamo u životu mnogo više, zbog čega se isplati živjeti.«
»Kinematografe«, dobaci visoki pridošlica. No pritom se nije
smiješio, govorio je blago, gotovo nježno. »Automobile,
željeznice, autobuse, avione, noćne lokale, barove, sport, škole,
poslove, radio.«
»Tako je«, potvrdi Angelo, »sve to. Uskoro ćemo imati čak i
televiziju. U ono vrijeme svega toga nije bilo.«
»Misliš da čovjek u nacističkom koncentracionom logoru
ima pravo da se ubije?«
»Dakako.«
»A zašto to pravo nema netko u kakvom američkom dioni-
čkom društvu?«
»To je nešto posve drugo. Ondje ga nitko ne razapinje ns
muke.«
»Misliš li da ga ne razapinje? A zašto to pravo ne bi imao
netko u američkoj vojsci? Zašto ne bi imao čovjek u vojnom
zatvoru? Zašto ga ne bi imao bilo tko i u bilo koje vrijeme, ako
je podvrgnut mučenju?
»Svi govore o slobodi, građanine«, blago će veliki pridošlica.
Činilo se da opet crpe iz veoma sigurnog izvora ličnog znanja
»No u stvari ljudi ne žele slobodu. Polovica ljudi želi slobodu, a
druga je polovica ne želi. Zapravo bi htjeli da samo pred svojim
ženama i pred svojim poslovnim drugovima podrže iluziju slo-
bode. To je kompromis, koji zadovoljava, i dokle god mogu da
dobiju taj kompromis ne trebaju druge, skuplje kompromise.
Jedina teškoća leži u tome, što svatko, koji se proglašuje
slobodnim pred svojim prijateljima, mora da svoju ženu i svoje
namještenike pretvori u robove, da bi uzdržao iluziju i da bi
dokazao da je ona točna. S druge strane mora žena, da bi u
svom bridge klubu dokazala da je slobodna, zapovijedati
kućnoj pomoćnici, mužu i djeci. Cijela se stvar razvija u borbu.
Ma tko dobio, ostali
 mora da izgube. Na svakog generala u tom svijetu dolazi
šest tisuća vojnika.«
»I zato«, osmjehne im se on, »ne bi nikoga spriječio u tome;
da počini samoubojstvo. Da netko dođe k meni i da me zamoli
da mu pozajmim revolver, ja bih to učinio. Jer on ili misli
ozbiljno ili pokušava da podrži onu iluziju slobode. Misli li
ozbiljno, ne bih htio da mu zakrčim put. Ako samo renomira,
ne bih htio da razbijem to njegovo renomiranje.«
»To je samo jedan način gledanja na stvar«, dobaci Prewx
kojega su i protiv njegove volje zanijele te oči, što su gledale
nekamo u daljinu i taj potpuno blagi glas.
»U r^ašem svijetu, građani,« blago nastavi visoki došljak,
»može čovjek samo na jedan način steći slobodu i to tako da
umre za nju. Kad je mrtav, onda mu ona ništa ne koristi. To je
čitav problem u orahovoj ljusci.«
»To je Jack Malloy«, ponosno će Angelo, kao da predstavlja
svog osobnog prijatelja nizama od Haidarabada, najbogatijeg
čovjeka na svijetu. »Počekaj samo dok ne čuješ jednu od prvih
diskusija, što ih kadšto ovdje vodimo.«
»Već sam mnogo čuo o tebi«, plaho i nekako sputano će
Prew. Promatrajući te blage i neobuzdane sanjarske oči,
mogao je da razumije, kako je onakav krajnji cinik, kakav je bio
Berry, mogao da izrekne onako naivnu primjedbu o
Malloyevom dječjem srcu.
»I ja sam mnogo čuo o tebi«, toplo reče Jack Malloy i
ispruži ruku, veliku poput šunke. »Htio bih da ti stisnem ruku,
građanine. Od svih konja u ovoj staji, ti si jedini koji je poslušao
ono, što sam rekao, i koji je bio tako pametan, da se točno
ravna po tome«, nastavi on podigavši glas.
Ma da nije okrenuo ni glavu ni tijelo, odjednom se učini kao
da pilji u ostale stanovnike barake, koji su brbljajući čučali na
podu. Nije ih pogledao, no svi oni oboriše pogled i počeše
promatrati svoje cigarete, dok je razgovor zamro.
Jack Malloy bezobzirno pusti da ta šutnja potraje gotovo
punu minutu. Onda se opet obrati k Prewu, ili bolje reći činilo
se da mu se opet obraća, jer se nije ni okrenuo od njega. On
mu namignu. Bilo je to brzo, promišljeno, ali posve bezlično
namiga- vanje, kao da uopće ne vidi Prewa, već kao da obavlja
samo neku društvenu dužnost, kao što to čini domaćin,
priređujući nekom budućem kupcu veliku večeru, da bi s njime
mogao sklopiti posao.
»Da imam dvanaest ljudi,« glasno reče, »točno dvanaest
ljudi, građani, koji bi učinili ono isto, što si učinio ti, mogao
bih
657
42 Odsada do vječnosti

<657
da u roku od tri mjeseca tatu Thompsona i Tustu svinju dovedem u ludnicu zauvijek.«
»Dakako,« nastavi on, »već idućeg dana bila bi na njihovim
mjestima točno dva njima jednaka tipa i mi bismo morali
početi spočetka, ali ubrzo bi najgori zatvor vojske Sjedinjenih
Država postao i najteža dužnost u vojsci Sjedinjenih Država.
Kad bismo za tatom Thompsonom i za Tustom svinjom poslali
dovoljno takvih ljudi, oni bi na kraju, posve očajni, morali da
zatvore ovaj lokal i da nas ne pošalju kući.-«
Tridesetgodišnjak, koji je neprekidno živio u Prewittu, upita
sam sebe, misli li Jack Malloy zaista kući u građanski život ili
samo natrag u njihove jedinice, ali nekako nije imao volje da
upita.
Jack Malloy je opet pustio, da šutnja potraje punu minutu.
Govorio je glasno, ali ni sad ne reče nitko ni riječi. Činilo se d?
svi općenito drže da bi zaista mogao izvršiti točno ono što je
rekao.
No u toj baraci je vladao još jedan drugi osjećaj, opazi Prew,
osjećaj, što ga nije našao u baraci tri. Ovdje je mogao da
glasno izgovori sve, baš sve, jasno, a to je bio divan osjećaj.
»Evo nešto za pušenje, građanine«, reče Malloy spustivši
glas, pa mu ponudi pun paketić cigareta. To je djelovalo kao
signal i ljudi na podu koji su bili utihnuli počeše iznova da
razgovaraju i da puše.
»Hej« smeteno će Prew. »Pa to su prave cigarete! Hvala ti
lijepa.«.
»Imam ih još mnogo«, odgovori Jack Malloy. »Samo dođi k
meni, ako zaželiš koju. Da je taj mali kujin sin,« odmahnu pre-
ma Angelu, »sa svom onom svojom čistom i nepokorenom
hra- brošću, što je ima, barem napol tako dobro poslušao moj
savjet, kao što si ga ti poslušao, on bi već davno izvršio svoj
mali plan i već bi mjesec dana bio na slobodi.«
»To ništa ne smeta«, odvrati Angelo primajući ponuđenu ci-
garetu. »Samo prićekaj! Ja to mogu i ovako da učinim. Znam
da mogu.«
Prew opazi, da se u Angelovim očima opet pojavio onaj
malko ludi gladni izraz, koji se pojavljivao uvijek, kad bi bio
spomenut njegov veliki tajni plan. Njegove oči nisu ovaj put,
međutim, pokazale onaj izraz ubojničkog nepovjerenja, što su
ga imale u kamenolomu.
»Ja čekam samo na pravi čas«, lukavo će on. »Ja ću to već
izvesti. Ne brini se za to.« *
»Dakako da možeš izvesti«, blago će Malloy. »Sigurno, gra-
đanine. Samo što bi ti moglo biti mnogo lakše i mogao bi da zaštediš
mnoštvo ružnih masnica, kad bi me poslušao.«
»Ja te slušam«, žestoko će Angelo. »Već više puta sam te
poslušao. I iskušao sam sve to. Ne samo pasivni otpor, već i
onu stvar u bunkeru. Ali ja to jednostavno ne mogu, Jack. Ni
jedno ni drugo.«
»Ovaj građanin ovdje je, međutim, mogao«, kimne Jack
Mal- loy Prewu. »Mogao je i jedno i drugo.«
»Još uvijek ne znam, kako sam to izveo«, umiješa se Prew. •
 »To ništa ne smeta«, odvrati Jack Malloy. »Ni ja to nikada ne
znam. Glavno je da si izveo stvar.«
»No, dobro, on to može«, žestoko će Angelo. »To je dobro
za nj, ali meni to ništa ne pomaže, čemu da ja to uvijek iznova
pokušavam, kad ne mogu?«
»Ti ne trebaš« odvrati Jack Malloy istim blagim i nježnim
tonom, što ga je, čini se, zadržavao i onda, kad bi govorio
glasno »Zato sam ti i rekao, da prestaneš s time. No ti bi to
mogao učiniti samo kad bi dovoljno čvrsto vjerovao u to da
možeš učiniti. Onda ne bi toliko stradao s tim tvojim teškim
pokušajima.« 4
»Baš to vrijedi za mene!« reče Angelo. »Bogami, mnogo!
Možda to može Prew da učini. Ja sam ti rekao, da je on momak
tvoga kova. No osim njega nije to uspjelo nikome od nas.«
»To ne znači, da oni ne bi mogli da učine«, reče Jack Malloy.
»Svi oni imaju isto u glavi i moja glava nije ništa drukčija od
tvoje, građanine.«
Kako je Prew kasnije ustanovio, Jack Malloy je među ostalim
običavao da svakoga oslovljuje s građanine. Kako se govorilo,
čak je i majoru Thomp?onu nekoliko puta rekao: građanine. To
mu je donijelo četiri posebna dana u bunkeru. Prew upita sam
sebe, čemu on radi takve stvari i zašto neprekidno savjetuje
ostalima, da oni ne rade?
»Dovraga, to nije isto!« naceri se Angelo. »Da imam tvoju
glavu, u prvom redu ne bih bio ovdje na tom prokletom
mjestu.«
»Da imaš moju glavu«, turobno se nasmije Jack Malloy. Nije
se često smijao na takav način, istodobno pun sjaja i uvijek po-
tišten. Taj je smijeh bio posve drukčiji od onog njegovog
običajnog smijeha, koji se nikada nije protegao sasvim do
njegovih očiju, koje kao da su bile posve odsutne. »Da imaš
moju glavu, građanine, bio bi još mnogo prije došao ovamo.«
»Mislim da ne lažeš«, ponosno se naceri Angelo visokom
osuđeniku.
»Kakva je to zapravo tajna zavjera?« upita Prew. »Kakav je to
veličanstven plan? Već pun tjedan dana pucam od radozna-
losti.«
»Neka ti on sam to ispripovjedi«, blago otkloni Jack Malloy.
Prew je očito posve nagonski upravio pitanje Malloyu,
premda se radilo o Angelovoj zamisli.
»To je njegov plan«, reče Jack Malloy. »To je bila njegova
ideja, on ju je zamislio, pa je i zaslužio da to sam ispripovjedi.'c
Prew odjednom pomisli, da još nikad dotad nije u očima
nekog čovjeka Vidio tolike nježnosti, koliko je bilo sad u očima
Jacka Malloya, kad je pogledao Angela. Ta je nježnost bila
vrijedna svake patnje. Ni deset dana u bunkeru nije bilo odviše,
zaneseno pomisli on, pa da onda nakon toga smiješ da budeš
u društvu takvih ljudi.

<659
 »Onda dođi sa mnom onamo prijeko«, reče Angelo, čije su
oči opet postale podmukle i lukave. On ustane i pođe na
protivni kraj barake, gdje su stajale obje latrine.
»Možeš mu mirno i ovdje ispripovjediti, građanine«, pokuša
ga na blagi način nagovoriti Jack Malloy.
»Ne, ne«, lukavo se naceri Angelo. »Ni u kom slučaju.«
»Možda je Prew još preslab a da bi ustao«, blago će Jack
Malloy.
»Onda mora počekati«, odlučno odgovori Angelo i krenu
natrag. »Ako mu to ikad ispripovjedim, ispripovjedit ću mu
tamo odostraga, gdje nitko ne sluša.«
»Meni je dobro«, reče Prew i ustane. Obojica pođoše za ma-
lenim momkom prijeko na drugi kraj sobe. Cučnuše na
poklopljene kablove, a Jack Malloy se nasloni na željezni
umivaonik. Sad otkrije Angelo Maggio svoj veliki tajni plan.
svoj veličanstveni san.
Svi ostali, na čelu s Berryjem, povukoše se napadno na pro-
tivni kraj barake, kao što to čine zdravi ljudi, kad na taktičan
način žele da budu pažljivi prema bogalju. Prew pogleda u
Mal- loya, a onda brzo svrnu pogled natrag prema Maggiu.
»Ja sam to ispripovjedio samo Berryju i Malloyu«, živo će
Angelo. »Inače nitko ne zna za to. Ni riječi.«
Prew pogleda Malloya. Malloyevo je lice bilo posve bez-
izražajno.
»Nije li tako, Jack?« bojažljivo upita Angelo.
»Tako je, građanine«, blago će Jack Malloy.
»Da oni to znaju, ja bih ih ubio, razumiieš li?« žestoko će
Angelo. »Pa čak i oVd'ie. Da netko sazna, o čemu radi. lako bi se
moglo dogoditi, da on to prvi pokuša. A pola uspjeha ovisi o
tome, da budem prvi, koji će to pokušati. Nakon prvog pokušaja
ne će više uspjeti. Tata Thompson nije idiot, a ni Tusta svinja nije

idiot. Ja sam to izmislio, pa zato smijem i prvi da pokušam. Nije

li tako, Jack?« zabrinuto će on.
»Da. tako je«, odgovori Jack Malloy. Lice mu je dalje bilo
bezizražajno.
»Dakle, stvar je u tome«, reče Angelo, pa se opet prekinu.
»►Vidiš li, imam pravo«, reče. »I Jack je to potvrdio. Ako ti želiš
kasnije pokušati istu stvar nakon mene, onda je to, dakako, u
redu, premda ja ne mogu da preuzmem jamstvo. No prvi
pokušaj moram izvesti ja.«
' »Zapravo ne bi nitko drugi bio tako hrabar da to pokuša«,
dobaci Jack Malloy.
»Nemoj to samo sebi umišljati«, naruga se Angelo.
>>Ništa ja sebi ne umišljam,« odvrati Jack Malloy, »oni
ostali zbr-g toga nisu dovoljno hrabri, jer toliko ludo ne čeznu
za tim d;< iziđu odavde koliko ti čezneš.«
I . »Nemoj to misliti«, odvrati Angelo. »Ja igram na posve si-
gurne karte.« Onda se okrenu Prewu. »Ti razumiješ, u čemu je
stvar, zar ne, Pi'ew?«
»Razumijem te«, odgovori Prew.
 »Lijepo dakle, stvar je u tome. Svakoga, koga bace u bunker
i tko ondje izdrži dvadeset i jedan dan oni automatski, čim
izađe, predaju odjelu za luđake u vojnoj bolnici, pa ga
otpuštaju iz vojske kao duševnog bolesnika. Još nikad nisam
čuo za takav slučaj, ali propisi su takvi.«
»Ja sam čuo da se to već dogodilo«, blago ga prekinu Jack
Malloy. »Za vrijeme moje prve kazne to se dvaput dogodilo.
ZE.to mi se taj plan sviđa, razumiješ li? Ovdje vlada mišljenje,
da čovjek, koji u vojnom zatvoru postane nasilan, mislim, koji
pokuša da izvrši ubojstvo, mora da je predaleko dopro a da bi
ga još mogli spasiti. To znači, da je zaista lud. Bacaju ga u
bunker, da bi mu dali vremena da se ohladi, a ako se u roku od
dvadeset i jedan dan (neki vele u roku od trideset dana) ne
ohladi, onda vjeruju da je zaista poludio, da ne simuilira i
otpuštaju ga kao neizlječivog. Za vrijeme dok sam ja izdržavao
svoju kaznu dogodila su se dva takva slučaja. Ona dvojica su,
međutim, bila zaista luda. Ovaj građanin ovdje,« on kimne
Angelu, »želi da ih nasamari.«
»Upravo tako«, kimnu Angelo. »Meni će vani u
kamenolomu popustiti neki kotač, i ja ću maljem napasti
stražara. Razumiješ li?«
»A ako ovaj puca na tebe?« upita Prew.
»Tom se riziku moram izvrći. To je jedini zaista opasni dio
cijele pripovijesti. Mislim, da ne će pucati, ako napadnem na
njega, a ne pokušavam pobjeći u šumu. Samo će me automatom
odalamiti po glavi. Ja ću mu, uostalom olakšati da me odalami po
glavi. Uopće ga ne ću udariti. On mora samo da povjeruje, da
ga želim udariti.«
»Oni će te onda krasno izlemati, što?« upita Prew.
»Dakako,« ozbiljno odvrati Angelo, »ali što smeta? Ne ću
izgubiti djevičanstvo. Ne će me moći gore izlemati nego što su
to dcsad činili. Mlatit će me možda samo malo dulje i to je sve.
Ako stvar predugo traje, i onako se onesvijestiš, pa više ne znaš
što se događa, razumiješ li?«
»Da, razumijem«, kimnu Prew. .
»Ja mogu samo dobiti. Jedino što mogu da izgubim, to je jo?
koji komadić moga skalpa. Ono vrijeme u bunkeru, o njemu se
uopće ne brinem. Njega mogu provesti stojeći na glavi, pun dva-
deset i jedan dan.« On ih ukloni pucketanjem prstiju, taj dvadeset
i jedan dan.
Prew pogleda kako ih je otpuhnuo s rukava kao pepeo od
cigarete. Prože ga jeza. Dvadeset i jedan dan, možda i trideset
dana, rekao je Jack Malloy, dvadeset i jedan dan kruha i vode.
dvadeset i jedan dan tišine, dvadeset i jedan dan sljepoće, tri
tjedna, a možda i cio mjesec u bunkeru.

<661
 »Čovjek ne može da tako dugo izdrži tvoj trik. Ili možda
može?« upita on Jacka Malloya. »Pa čak i kad znade, kako se
radi?«
»Ne znam«, odvrati Malloy. »Čitao sam da su ljudi izdržali čak i
dulje, ali ja osobno ne bih htio da to pokušam.«
»Ja to mogu izvesti«, odvrati Angelo, »posve lako. Ne
trebam za to ni Malloyev trik.«
»To znači DDI zar ne?« upita Prew.
»Ne znam«, odvrati Angelo »a da budem iskren, to mi je
posve svejedno. Ionako ne ću više raditi kod Gimbela. Što će mi
časno otpuštanje? Uostalom, Jack veli, da ovakvi kadšto dobivaju
običnu otpusnicu.«
»Ne dobivaju je, kad izlaze iz vojnog zatvora«, dobaci Prew.
»Koliko ja znam, svaki vojnik, kojega otpuste iz 8 sekcije zbog
duševne bolesti, automatski dobiva žutu otpusnicu.«
»Ne uvijek«, blago reče Jack Malloy, no lice mu je i dalje
bilo bezizražajno. »Mislim da sve ovisi od okolnosti i o tome,
kako im dobro umije zaigrati komediju«.
»To još nisam čuo«, dobaci Prew.
»No, dakle, posve jasno, da ne ću dobiti bijelu otpusnicu«,
ukočeno se naceri Angelo. »Dovraga, gdje je tu razlika? Plava il:
žuta? Tko uopće želi da bude prokleti građanin te proklete ze-
mlje? Pobjeći ću u Meksiko, ali ne moram ni to da učinim. Što
mogu da izgubim? U krajnjem slučaju pravo glasa i dužnost da
plaćam porez. A tko, vraga, želi još da glasa? U vojsci ljudi ne
mogu da glasaju, ne? A osim toga je posve svejedno, koga
biraš. Stvar je uvijek jednaka. One glavešine se i onako prije
toga skupe, pa sve međusobno upriliče i udese zakone i
dovedu ljude na položaje, one ljude, koje žele da stave
onamo.«
»Ne ćeš moći da dobiješ namještenje«, dobaci Prew.
»Tko, dovraga, želi namještenje? Sva su namještenja
jednaka, sva su kao u Gimbelovoj robnoj kući. Radiš za neko
veliko poduzeće i zarađuješ jedva toliko da bi živio, pa cio život
gledaš kontrolni sat kod vratara i ljubiš šefa u dupe da bi
dobio mjesto, koje uopće ne voliš. Tko bi želio nešto takvo?
Maggio nikako. Pobjeći ću u Meksiko,« nastavi on, »pa ću u
Meksiku postati cowboy ili bilo što drugo«, divlje će on.
»Ne znam, zašto se uopće prepirem s tobom«, reče Prew.
»To je tvoja stvar, pa ako si sve dobro promislio, u redu, što da
još kažem? Ja sam posve na tvojoj strani, Angelo.«
»Misliš li da sam lud, zar ne?« naceri mu se Angelo.
»Bogami, ne mislim. Samo što ja ne bih volio da izgubim
državljanstvo. Ja volim tu zemlju.«
»I ja je volim«, odvrati Angelo. »Cak je veoma volim. Volim
je bar toliko kao što je voliš ti ili bilo tko drugi, a i ti to znaš«.
»Dakako da znam«, potvrdi Prew.
I DD kratica u značenju: nečasno otpuštanje iz vojske.
 »Ali ja istodobno i mrzim tu zemlju. Ti voliš vojsku, a ja je ne
volim. Ja ovu zemlju mrzim zbog njezine vojske. Što je ta
zemlja ikad učinila za me? Dala mi je pravo da glasam za ljude,
koje ne mogu da sam odaberem. To možeš jeftino kupiti od
mene. Dala mi je pravo, da radim posao, koji mrzim. I to možeš
jeftino kupiti od mene. Rekoše mi da sam građanin najveće i
najbogatije zemlje na svijetu, a ako to ne vjerujem, neka pogle-
dam Park aveniju. Vašarske nagrade. Sve skupa su to vašarske
nagrade. Ubaci pedeset centi, pa ako dobiješ, dat ću ti sadreni
kip Washingtona. Čovjek ne može ni od čeg da podnese
previše, bez obzira na tp, koliko bi to volio.«
»To potpisujem«, kimnu Prew.
»Dakle, ja sam već podnio sve ono, što sam uopće mogao
da podnesem. Htio bih da se izvučem od svakog daljnjeg
trulenja. Mene ne će natjerati na samoubojstvo, a ne će od
mene načiniti ni ulizicu. Oni ne bi trebali da useljeničku djecu
uče što je demokracija, ako ne kane da joj dadu bar malo te
demokracije. To samo izazivlje zlovolju. Ja i Sjedinjene Države,
mi ovime otkazujemo savez, sve dotle, dok Sjedinjene Države
ne nađu malo vremena, da malo prouče svoje vlastite školske
knjige.«
Prew malo turobno pomisli na malu knjigu »Čovjek bez do- movine«,I
koju mu je tako često glasno čitala njegova majka. IJ knjizi je
strogi domoljubni sudac osudio nekog čovjeka, da ostatak
svoga života provede na nekom ratnom brodu, na kojem nitkn
s njime ne će govoriti o domovini. On je bio uvijek osjećao
silno zadovoljstvo zbog toga, što je izdajica dobio z^Iuženu
kaznu.
»Tako stoji stvar«, dobaci Angelo, »tako je to.«
»Ja sam zato«, reče Prew.
»Zaista?« bojažljivo ga upita Angelo. »Jesi li zaista zato? Ja
sam ti samo zbog toga sve to ispripovjedio, jer sam znao. da je
stvar samo onda u redu i da ne ću učiniti pogrešku, ako si me
pomno saslušao i ako se onda još uvijek složiš sa mnom.«
»Slažem se s tobom«, reče Prew.
»Lijepo«, kimnu Angelo. »To je sve što sam htio da znam.
Sad se možemo opet vratiti.«
Prew ga je pratio pogledom. Angelo je prolazio kroz sobu,
tanak, uskih ramena i svijenih nogu, razmetljivo mašući svojim
rukama tankim poput čačkalica. To je jedan od pripadnika
nove rase spiljskih stanovnika, pomisli Prew, koji ne trebaju
mišića Umjesto da noge upotrebljavaš za hodanje, sjedi u
podzemnu željeznicu. Umjesto da se uspinješ pomoću ruku,
služi se dizalom. Umjesto da teret nosiš na leđima, unajmi
dizalicu. Sitna žrtva kulture i civilizacije dvadesetog stoljeća. Idi
u Meksiko i postani cowboy. Čak ga je i povijest njegove
vlastite zemlje povukla za nos.

I The Man Without a Country, najpoznatije patriotsko djelo Edvvarda E. Halea, američkog pisca, koji
je umro 1909.

<663
 Možda, da mu je otac bio urar ili automehaničar ili limar,
tako da je mogao naslijediti neki zanat, koji bi uspio zavoljeti,
možda u tom slučaju ne bi u tolikoj mjeri trebao voljeti demo-
kraciju. Da je našao bar kakav neopasan put, koji bi mu dopu-
stio da iskoristi svoju čestitost i svoju vjeru u demokraciju, tu
vjeru, što su je u nj ucijepile glupe stare djevice, daleke od zbi-
vanja u svijetu, koje su u osnovnim školama poučavale o soci-
jalnim naukama.
Da je bar rođen kao milijunašici sin. Onda bi sve bilo u redu.
Najveća poteškoća Angela Maggia, ona ozbiljna poteškoća,
ona opasna poteškoća, poteškoća, koja se nije dala riješiti i
koja je zadavala strah, ležala je u tome, što Angelo Maggio nije
došao na svijet kao Culpepper.
»Svi oni to znadu, zar ne?« upita Prew.
»Ovdje se ne može sačuvati nikakva tajna.«
»Zar ne će izbrbljati?«
»Ne će. Dakako da ne će.«
»Nisi li pokušao, da ga odvratiš od toga?« upita Jacka
Malloya.
»Nisam«, odgovori Jack Malloy, »nisam pokušao«. Lice mu
je još uvijek bilo bezizražajno.
»Ni ja nisam«, dobaci Prew.
»Kod nekih stvari nema nikakva smisla da čovjeka pokušaš
odvraćati«, reče Jack Malloy. Lice mu je i sad bilo bezizražajno.
»Vratimo se«, pozove Prew.
»Lijepo«, odvrati Jack Malloy, a lice mu osta bezizražajno.
Angelo je sjedio na Prewovoj postelji, a Prew se ponovo za-
vuče pod pokrivač, uživajući u tome. Onda i tek onda počeše
Berry i ostali da se polako vraćaju s protivnog kraja barake. U
baraci broj dva bili su tvrdi muškarci, najtvrđi od tvrdih, elita.
Ono vrijeme, koje je još preostalo do zapovijedi ,gasi
svijetla' sjedili su na podu i pušili Dukeovu mješavinu, a kadšto
po koju prokrijumčarenu ili ukradenu cigaretu. Neki su
uspravno stajali i naslanjali se na podnožje postelje ili se
pružali po zasjenjenim donjim ležajima.I Razgovarali su. Ovdje
nije bilo ni karata ni šaha ni monopola ni pločica mahjonga.II
Nikad im, međutim, nije ponestalo gradiva za razgovor.
Većina od njih je bar jednom na skitnji prošla cijelom
zemljom, prije no što su se konačno prijavili u vojsku. Većina
onih mlađih odrasla je u CCCIII za vrijeme depresije i ondje su
dozreli za vojsku. Svi su bez iznimke proveli neko vrijeme u
skitnji. Radili su u tvornicama papira Sjeverne Karoline, sjekli
drvo u državi Washington, a možda i pokušali da uzgajaju
krastavce u južnoj Floridi. Radili su u rudnicima Indiane, lijevali
čelik u Pennsylvaniji, kao radnici-skitnice sudjelovali u žetvi
I Monopoly, društvena igra. Ta se igra igra na sličan način kao i -Čovječe, ne ljuti se«, samo mnogo
kompliciranije, gdje se kupuju hoteli, ljetovališta, gradovi i t. d., i tad to isto gubi na »lošim« poslovima.
Svrha Je Ista, da se što prije stigne do središta.
II Mah-Jong. kineska igra s kamenčićima 1 kockama.
IIICCC. kratica za Civllian Conservation Coros, organizacija, koju je 1933. osnovala Rooseveltova
vlada u svrhu pošumljavanja i sličnih javnih radova, a sakupljala je nezaposlenu omladinu u radne brigade,
koje su živjele pod poluvojničkom disciplinom u radnim logorima.
pšenice u Kansasu i u berbi voća u Kaliforniji, utovarivali su
brodove u pristaništu San Francisca, u Dagu, u Seattleu i u
New Orleansu, pomagali su pri bušenju petroleja u Teksasu. To
su bili ljudi, koji su poznavali svoju zemlju, a ipak su je voljeli.
Jednu generaciju prije njih slični su ljudi pokušali da promijene
tu zemlju, ali su bili pobijeđeni. Ovi sad nisu više bili organizi-
rani kao oni. Ovima nije bilo ništa stalo do organizacije. Oni su
sada bili članovi jedne još novije rase, koja je uslijed privredne
depresije bila izbačena iz svojih veza i zaplovila niz struju, koja
je konačno svršavala u vojsci kao posljednjem pristaništu.
Ondje su ih prosijali i odande su došli ovamo, u vojnički zatvor,
gdje ih ponovo prosijaše da stignu u baraku broj dva.
U osam sati pogasiše se svijetla. Svi se ljudi zavukoše u
svoje postelje, sve dok nije prošla kontrola. Zatim opet
ustadoše, pa ponovo sjedoše na pod i nastaviše da duboko
udišući puše Du- keovu mješavinu. Cigarete su im crvenkastim
svijetlom osvjetljivale lice.
I dalje su govorili. Nije ih baš odviše smetalo to da puše
Dukeovu mješavinu, jer su odrasli uz cigarete, što su ih sami
svijali. Nije bila teškoća ni u tome, da razgovorom trate
vrijeme, jer oni nisu razgovarali zbog toga, da potrate vrijeme,
već zbog toga što su voljeli da razgovaraju. Svaki je od njih
poznavao više pripovijesti, u kojima je on sam bio junak, nego
što ih je mogao ispripovjediti. Kad bi istu pripovijest, u kojoj bi
on bio junak, tjedan dana kasnije opet ispripovjedio, onda je i
ta pripovijest bila gotovo nova. Svakako bi je uvijek razvio i
preradio na isti način kao što pisac prerađuje kakvu pripovijest,
u kojoj je on sam bio junak, u tolikoj mjeri da je više gotovo ne
možeš ni prepoznati. Za ljude koji su samo jednom mjesečno,
na dan isplate, mogli da priušte sebi skupe razonode, kao što
su žene i whisky. razgovor je uvijek bio glavna zabava. Na tom
području bili su pravi stručnjaci. Premda su mogli da spavaju, a
san je uvijek bio najbolja metoda, da se skrati vrijeme, što je
znao svatko, koji je ma i jednom u bunkeru, oni su ipak voljeli
da sjede na podu. da razgovaraju i da pripovijedaju pripovijesti
u kojima su oni sami bili junaci.
Bilo je to gotovo isto tako, kao i u onim danima za vrijeme
skitnje, pospano pomisli Prew. Nije bilo ni žena, ni whiskyja, ni
cigareta ni novaca. Kad bi zatvorio oči, mogao bi da pomisli,,
da opet leži u logoru skitnica negdje uz rub kakvog malog
gradića.
zaprašen ispod drveća, u zavjetrini željezničkog nasipa, koji je
prolazio kraj rezervoara za vodu i zadržavao vjetar. Sjedili su
oko male vatre, a želuci su im puni dobre hrane, za koju si
možda morao da sam naprosiš mrkvu, a možda i luk ili
krumpir. Ona lica bila su ova ista lica, glasovi su bili isti glasovi,
a vrst razgovora bila je ona ista, američka vrst.
Američka lica, pospano pomisli on, sav sretan u ekstazi mu-
čenika, koja je uvijek bila njegov cilj i njegovo određenje, ame-
rička lica i američki glasovi, u svim njihovim pohlepnogladnim i

<665
požudno-lažljivim američkim slabostima, ali sada jaki u snazi,
koja proistječe iz nužde, uvijek jedine stvarne snage. Bila su to
kožnata, mršava, otvrdnjela lica i glasovi stare američke
tradicije trapera i farmera, pionira, koji su se žestoko borili da
ostanu na životu. Eto tvoje vojske, Ameriko, htio je da im
pospano rekne, evo tvoje snage što si je stvorila, kad si htjela
da je slomiš. Na nju ćeš se u buduće morati da osloniš, činila ti
to rado ili ne činila, htjela to ili ne htjela, pa i onda, kad to bude
silno pozlijedilo tvoj ponos. Ovdje u broju dva se nalazi elita,
prosijana i iz- rešetana i ponovo izrešetana, sve dok iz nje nije
bio izvijan sav suhi kukolj, dok iz nje nije bila istisnuta sva
mekoća i izrezani znakovi gangrene koja proždire tijelo,
gangrene, koju se svi pisci uvodnika sa socijalnom tendencijom
toliko boje izrezati. Preostala je samo čvrsta i tvrda jezgra
apsolutne žilavosti, koja ne samo što će izdržati, već će i
trijumfirati nad čitavim svijetom žila- ( vosti. To je bilo sve, što
je preostalo.
Zahvali svojim različitim bogovima, Ameriko, za svoje tam-
nice! Moli im se skrušeno da te ne nauče kako ćeš proći bez
tamnica — dok te nisu najprije naučili, kako ćeš proći bez
tvojih ratova.
I on, Robert E. Lee Prewitt iz Harlana u Kentuckyju, bio je
jedan od njih, bio je jedan od ovih ovdje, jedan od stare gladne
garde, ovdje, gdje čovjek ne može da pronađe nijedno jedino
tusto lice agenta za osiguranje nove američke tradicije.
Čovjek nije mogao da bude jedan od njih, ako ne dijeli sve s
njima. Prvi put nakon dugog vremena on pospano osjeti, da se
vratio kući, svojoj vlastitoj vrsti ljudi, kojima nije trebao da ništa
tumači, jer je svaki od njih imao onaj isti tvrdi i neranjivi smisao
za onu smiješnu ličnu čast, od koje se ni on nikada nije mogao
da oslobodi.
Stvar se zaista isplatila, počev od prvog trenutka, kad je sjeo
za objed i uzeo prvi zalogaj, kojega se toliko bojao. Da je bilo
potrebno, da se ta borba konačno odluči, on bi veoma rado
odmah započeo drugim kolom.
 Siromašni Bloom, pospano pomisli on, siromašni Bloom.
Tek kasnije, kad su ostali konačno zaspali, njega napusti po-
spanost i on poče misliti na Almu Schmidt. Gotovo je držao da
ju je zaboravio. Iznova pokuša Malloyev sistem s crnom
točkom sad u postelji, ali taj bijedno zataji. I tako je dugo ležao
budan u postelji i mislio na nju.
Onda ga polako obuze san. Čovjek ipak učini sve ono, na
što se zakleo da ne će učiniti, pomisli još. Točno se sjećaš, da si
jednom sam sebi prisegao, da ne ćeš ležati u postelji i činiti
takve stvari. Možeš, dakle, da i to dodaš dugačkom popisu
prekršenih zakletvi. Bloom bar nije trebao da podnese tu vrst
degradacije
No možda je i Bloom nekoga ljubio. Možda se baš zbog
toga ubio.
Što je dulje razmišljao o tome, a sad je opet bio veoma po-
span, to je bio sigurniji, da baš to mora da je razlog i da se
Bloom ubio zbog ljubavi.

ČETRDESETO POGLAVLJE
Milton Anthony Warden, koji je, svršivši Prewittovu
raspravu, svako popodne izlazio s Karen Holmes, nije naprotiv
uopće razmišljao, zbog čega se ubio Bloom. Njemu je bilo
dosta, pa i previše, što se to uopće dogodilo. Ta je okolnost
tako temeljito promijenila njegov privatni život, kao da su se
nacisti iskrcali u New Yorku, kao da su Japanci usred bijela
dana pokušali da napadnu Pearl Harbour ili kao da su
Marsijanci zauzeli Kaliforniju.
Nakon vježbe u Hickam Fieldu, oni su počeli da se svako
popodne sastaju. Odlučili su da će se sastajati popodne, jer je
ona u to vrijeme gotovo bez ikakvog rizika mogla da izlazi iz
kuće. Oboje je osjećalo da trebaju određeni plan, po kojem bi
svakog dana redovito mogli da se služe svojim varkama i koji
bi im istodobno davao sigurnost da ih ne će otkriti.
Tu su sigurnost imali, pa su oboje na taj način u punoj mjeri
uživali u sreći. Svoje su dane uredili po ugodnom uzoru, koji
kao da je oduvijek postojao i koji je obećavao da će zauvijek
ostati nepromijenjen. Ako bi popodne trebalo da se nešto
obavi, Warden bi to prepuštao Mazzioliju i nije se za to brinuo.
Ta i onako je sve bilo samo stvar rutine, a ako dođe do
pogreške, on će je već moći urediti. Onaj je mladić ionako bio
ovdje zato, da nešto nauči. Leva je umio upravljati skladištem,
a on pak nije trebao da se brine o Starkovoj kuhinji.
668
Warden se s Karen sastajao u gradu, u kojoj od vrućih ulica,
punih turista. Onda bi se u otrcanom, starom zatvorenom Buicku
njezina muža neprekidno vozili oko otoka. Warden je bio bos i
nosio je samo kratke hlače, dok je ona bila odjevena samo u
dvo- djelni kupaći kostim, jednako izazovan, kao i njezini
dugački nokti na nogama.
Vozili su se kroz pokrajne putove, kroz koje još nisu bili
prošli, i zaustavljali kola, kad im se prohtjelo da plivaju.
Zaustavljali su ih da se ljube, kad god bi zaželjeli da se ljube.
Karen se doduše činilo, da ih on za to odviše često zaustavlja.
Ona mu razjasni, da to kadšto veoma voli, ali da sama ta stvar
u njezinoj ljubavi zapravo ne zauzima baš veliko mjesto. Ona bi
isto tako mogla da prođe i bez tog vulgarnog načina, da se
dokaže ljubav, pa možda čak i bolje. No ipak nije pokušavala,
da ga spriječi da za to zaustavi kola. Njemu se činilo, kao da se
ta popodneva s Karen Holmes produžuju u beskonačnost, kao
da ih na obratan način gledaš kroz dalekozor, sve dok na kraju
nije uopće ništa drugo postojalo. Jedino što je njihovu sreću
činilo nesavršenom bilo je, da Buick njena muža nije bio
kabriolet.
Nije dolazilo ni do kakvih scena, ni do jedne jedine svađe,
jer su bili već ugovorili (onoga dana, kad se Warden nakon dva
tjedna, izgladnio, vratio s Hickam Fielda), da će se on javiti na
oficirski tečaj. Stvar se odvila ovako:
Karen mu je razjasnila, da ona to ne će nikada od njega za-
tražiti, a na to joj se on dobrovoljno ponudio. Karen reče ne.
Savršeno je mogla da razumije njegovo mišljenje o oficirima i
slagala se s njime, pa zato nije mogla da to od njega ni traži ni
očekuje. On to nipošto nije smio da učini zbog nje, pa ni onda.
kad bi to imalo da znači, da ga je izgubila. Na to je Milton
upravo ustrajao na tome, da će se ipak javiti na tečaj ma i zbog
nje. samo zbog nje, pa da ga od toga ne može odvratiti ništa,
ma šta ona rekla. Ona zaplače, a umalo da nije zaplakao i on, i
pritom je ostalo. On, međutim, nije poduzeo ništa i nije se
prijavio za tečaj.
Kad ga je kasnije upitala, reče joj on, da je otposlao molbu
(da zadrži ta popodneva on bi joj nalagao i posve druge
stvariV a onda odluči da će ispuniti fornrmlare, da će ih dati
Holmesii na potpis i da će ih narednog dana poslati poštom.
Nije, međutim, dospio da to učini. To bi bilo lako, jer je Karen,
pošto su ona i Milton stvorili tu odluku, počela da Holmesa
obrađuje kod kuće. a i Holmes je počeo da ga natjerava da to
učini. No on nije dospio da izvede stvar. Nije kanio da pođe na
taj blesavi tečaj, koji bi možda mogao da mu pokvari njegova
popodneva, ta žarka popod-
669
neva uz kupanje u hladnoj vodi, koja su se više činila snom
nego stvarnošću i koja bi onda imala da prestanu zauvijek.
Budućnost je bila odviše nesigurna investicija, a da bi on u
nju htio da uloži svoj kapital. Neka se budućnost pobrine sama
za sebe, kao što je to svatko morao da učini. Ta bila je puno-
ljetna, zar ne? Dovraga s budućnošću, dok se ta popodneva
nastavljaju u beskonačnost.
Neko vrijeme, pošto je obavio sav posao u vezi s
Prewittovom raspravom, činilo se, kao da će se zaista nastaviti.
Gotovo je mogao da povjeruje, da će se nastaviti.
Nove su se stvari, međutim, počele pojavljivati u sve većoj
mjeri. Tako je, na primjer, trebalo slijedeće nedjelje vratiti sve
puške četi, osim njih deset, i zamijeniti ih za nove Grand puške
model M 1, koje su konačno stigle i sad su ležale u skladištu
bro.i 4 pa će Leva trebati njegovu pomoć. Stigla je i posve
nova okružnica Ministarstva rata, upravo izdana, koja je
Wardena ovlastila da s prvim idućeg mjeseca uspostavi novi
vojni raspored, o kojem se već mnogo govorkalo, i prema
kojem bi se stariji vodnici mogli proizvesti od kuhinjskog i
opskrbnog osoblja, dok bi se svim podoficirima linijske službe
trebalo dati jedan čin više. Za to će biti potrebna cijela hrpa
četnih zapovijedi i unošenja u lične kartone, a da se uopće ne
uzme u obzir skupljanje oznaka starih činova na veliko. I to će
čekati da on uradi umjesto ,0'Hayera.
Zar se mislilo, da je izmjena kromiranih bajuneta za crne ba-
junete, izvršena onda u ožujku, bila samo nečija mušica? On je
opomenuo Holmesa, a prorokovao je to i 0'Hayeru. Sad se to
obistinilo, samo četiri mjeseca kasnije. Mogao si upravo da
čuješ kako škripi državni aparat vršeći izmjene. I kao obično,
četu G zatekoše spuštenih gaća.
Sve je to moglo da ugrozi njegove sastanke, a ugrožavala ih
je i Prewittova rasprava. No on je sve to svladao, ne
propustivši, nijedno popodne.
Premda je vlada nastojala, da u srpnju godine 1941. bude
spremna da uđe u rat, to ipak još nije bilo isto, kao da se već
sada nalazi u ratu. Ako je možda trebalo da dođe do rata, to ne
znači, da će rat izbiti sutra. Bit će potreban kakav prilično kru-
pan dogođaj, prije nego što zemlja pristane da zagazi u rat.
Sve puške svijeta ne čine vojsku 9posobnu za rat, dok nisi
nagovorio ljude da pucaju iz tih pušaka.
To će se ipak, oprezno je računao Milt Warden, razviti po-
lako. Zbog toga će se polagano razviti i sve ostale promjene,
usmjerene prema glavnom cilju.
Onoga stvarnog rada u pisarnici čete G ne će biti baš
odviše. Lako će moći da ga svlada. Ukoliko dođe do ma kakvih
neprilika, uzrok će im biti 0'Hayer i skladište.
Dobro, skladištem će jednostavno morati da upravlja Leva.
Leva je to i prije radio. U sličnim ili još gorim situacijama. Došlo do
toga možda i za nekoliko godina, ipak je na čovjeka djelovalo to
da vidi kako budućnost dolazi i zaustavlja se ovdje, pred velikom

<671
nepoznanicom rata. To ga je dovelo do spoznaje, da iskoristi sve
ono, što mu sad život može da pruži, pa je stoga sva kako želio
svoja popodneva.
Računajući tako, Milt Warden je brižno sve predvidio i sve
pomno raspodijelio, pa čak i rat, čiju je neizbježnost prihvatio već
prije tri godine. Nije dopustio da ga bilo što izbaci iz ravnoteže.
Još uvijek je mogao da balansira između svoja dva života, čak i
sad kad ih je tako reći morao provoditi na uzici. Da je Milt
Warden bio pritisnut o zid, on bi to sigurno znao. Ako je na
svijetu postojalo išta, što ne bi dopustilo, da se Milt Warden
slomi, onda je to bio sam Milt Warden.
Dakako da nije mogao predvidjeti, da će neka glupa guzica
u njegovoj jedinici počiniti samoubojstvo, a sve da je to i
mogao predvidjeti, što bi mu to koristilo? Postupak pred
vojnim sudom mogao je da obavi napamet i zavezanih očiju,
jer je takvih postupaka likvidirao već pune vreće. Ali
samoubojstvo je bilo nešto posve drugo. Još nikad dotad nije
imao posla sa samoubojstvom. Vojsci je samoubojstvo bilo
odvratno, pogotovu sada, u ovome času. Vojska je veću
odvratnost osjećala prema samoubojstvima, nego prema
umorstvima. Da bi se dokazalo, da se samoubojstvo nema
pripisati krivnji vojske, moralo se napisati i otposlati gotovo
beskrajan broj izvještaja.
K tome je došao sav ostali posao kod smrtnih slučajeva. Sva
lična svojina trebala je biti svrstana i u smislu općih propisa
pomno pregledana, ne nalazi li se u njoj kakva pornografija, a
onda zamotana i poslana kući. Zatim je morao da umjesto Hol-
mesa napiše pisma roditeljima. Nadalje je valjalo predati
opremu pokojnika i kontrolirati je, kako bi se ustanovilo, da
možda nešto ne manjka, a to bi se onda moralo odbiti od
zaključne isplate, koju je opet valjalo doznačiti pokojnikovim
roditeljima. Trebalo je zaključiti i odložiti lična akta i urediti
pojedinosti vojnog pokopa.
Ono najmanje, što je taj kujin sin mogao da učini, razmišljao
je Milt Warden, bilo je, da samoubojstvo maskira kao nesretni
slučaj i da na primjer skoči s klisure Pali. Onda bi se bar oni sa
simpatijom sjećali na nj.
Onog popodneva, pošto je nazvao dežurnog oficira, da
dođe službeno pi'egledati lešinu, uspio je da bar toliko
izmakne, da bi je mogao nazvati. Taksijem se odvezao prijeko
u trgovinu žestokih pića u Kemoo, koja se poput neke gljive
nalazila na uglu rezervoara Wahiawe preko autoputa. Vlasnika
tog dućana, Kineza A1 Chomua, poznavao je iz svojih
mladenačkih dana. Ondje je nazvao s privatnog A1 Chomuova
telefona u posebnoj sobi. Uhvatio ju je upravo u trenutku, kad
je htjela da izađe iz kuće. da se s njime sastane u gradu. Prva
njezina reakcija bila je srdžba. Muški telefonisti bili su isto tako
brbljavi kao i ženski, a pogotovu, ako su bili vojnici, i ako je
predmet njihova zanimanja bio oficir. Telefonisti u garnizonu
napamet su poznavali broj svakog oficira u garnizonu. Oni su
uvijek izbjegavali da se posluže telefonom, koliko god je to
samo bilo moguće. Kad bi to ipak iznimno morali da učine,
služili su se nekom vrstom tajnog govora, u kojoj je svaka riječ
imala drukčije značenje.
Njezin gnjev malo splasne, kad je čula da on telefonira iz
Kemooa. Taj je razgovor vođen preko građanskog voda
Wahiawe, prije nego što je dobiven spoj s garnizonom. No ona
ga ipak navede da zatvori telefon i da počeka, dok ona ne
izađe i dok ga ne nazove s nekog drugog mjesta. Bila je to
jedna od onih brojnih sitnica, koje čovjek nije predvidio, kad se
zaljubio u udatu ženu.
Dakako da je počekao — i za vrijeme tog čekanja popio ne-
koliko whiskyja s A1 Chomuom koji ga je bez nervoze pitao,
gdje je tako dugo bio — sve dok ga ona nije opet nazvala iz
neke telefonske ćelije u kantini.
Bilo je teško razjasniti, što se dogodilo, jer njihov tajni govor
nije imao riječ za samoubojstvo ni za Isaac Nathana Blooma.
Kad mu je to konačno uspjelo, začuo je, kako je ona najednom
postala hladna i sabrana. To se dogodilo gotovo usred riječi,
na onaj začudni gotovo zastrašujući način, kojim je ona umjela
da se snađe u neobičnim situacijama. Njene srdžbe nestane, a
na mjesto srdžbe stupi savršeno proračunat i hladnokrvan mir,
koji je uvijek umio da postidi njegov realizam, kojim se toliko
ponosio.
»Lijepo«, hladno upita prigušeni nezbiljski telefonski glas,
koji nikad nije zvučao posve kao ljudski glas. »Što da učinimo9
Jeste li već promislili o tome, što treba da uradimo?«
»Jesam. Taj novi posao oduzet će mi gotovo pun mjesec
dana. Zao mi je, ali morat ću da odgodim večeru. Hoće li vaš
brat uskoro opet poslovno putovati u Sjedinjene Države?«
oprezno upita on.

<673
 Prevedeno na običan govor značilo je, hoće li Holmes uskoro otići
na jednu od svojih momačkih večera.
»Pa vi znate, kakav je njegov posao«, odgovori hladni glas.
»On nikad unaprijed ne zna, kad će morati da pođe. Već je
dosta vremena prošlo otkad je posljednji put morao da
otputuje, pa je moguće da ga uskoro pozovu. Dakako,«
oprezno nastavi hladni glas, »vi znate da sve ovisi o tome, kad
će njegovi pretpostavljeni dobiti novu pošiljku i sabrati
dovoljno materijala da ga ustreba ju«.
Morao je da na časak prekine razgovor, da sam sebi to pre-
vede. To ga razljuti. Ah, ta djetinjasta konspiracija! Bilo je go-
tovo jednako nezgodno, kao da je član kakve masonske lože.
Ona je željela da kaže, da Holmes doduše već neko vrijeme nije
bio na momačkoj večeri i da ona prema tome pretpostavlja, da
će uskoro poći, ali da ipak ne može sigurno reći, kad bi to
moglo da bude. Odbila je, da to vrijeme upotrebi za sastanak.
»Ja ne želim da odgodim večeru«, ljutito će Warden.
»Ni ja. Ali dakako,« podsjeti ga hladan glas, koji je tako ne-
vjerojatno drukčije zvučao nego inače, »moj brat nema ovdje
nikada toliko posla, da usprkos svemu ne bi mogao da dođe.«
To je značilo da oni običajni Holmesovi odlasci uvečer u
klub gdje je igrao poker i pio ili, kamo je već, dovraga, odlazio,
nisu mogli da joj pruže sigurnu priliku da izmakne.
»Možda bismo mogli da tu zabavu održimo jedne noći ili
jedne večeri, prije nego što on mora da otputuje? Vi znate
kako bi mi bilo žao, da nije i on prisutan«, ljutito se naceri
Warden u slijepi lijevak slušalice. Nije mogao da propusti tu
priliku. Njezina hladnokrvnost, kojoj se toliko divio, više ga je
ljutila od cijelog tog zavjereničkog brbljanja.
»Možda biste zabavu mogli da priredite kojeg popodneva.
dok je on još ovdje«, reče hladni glas.
»Pa rekao sam vam«, odvrati Warden kušajući da obuzda
ogorčenje. »Rekao sam vam da nikako ne ću moći da se sa
njim sastanem popodne. Niste me razumjeli. Na svaki način
moram da obavim taj posao.«
»Onda će biti najbolje«, veoma logički odvrati hladni glas.
»da odgodimo zabavu, dok vi ne završite svoj posao, zar ne?«
»Ali to će moći da potraje cio mjesec«, saopći on slijepoj
bezosjećajnoj slušalici. Za nju je to bilo lako. Njoj ne bi ništa
smetalo ni da oni svoju ljubavnu vezu održavaju samim dopisi-
vanjem. Vjerojatno bi joj to bilo još i draže.
»Mislim, da bi bilo najbolje, da ugovorimo zabavu za kakav
blizi datum«, ustrajao je on, »pa i onda kad bi vaš brat
bio na
673
43 Odsada do vječnosti
putu«. To je značilo: sastanimo se naredni put, kad Holmes pode
na momačku večeru. Osjećao je da se nejasno izrazio. »Razumijete
li?« Oprezno upita on. »Čak i onda ako on bude na putu??
»Razumijem«, hladno odvrati glas, »ali teškoća je upravo u
tome, što ne znam, kad će otputovati. Dakako da ne vidim nikakva
načina da stupim u vezu s vama.«
To je značilo da ona odbija da ga nazove.
»No, možda ću to čuti od njega samoga, pa ću vas obavi-
jestiti«, sav očajan će on.
»Ali kako ćete znati gdje da me nađete?« upita hladni glas.
To je, dakako, značilo, da ona ne želi ni da je nazove. Sve
ako bi posljedica takvog držanja i bila, da ga ona puni mjesec
dana ne će vidjeti, ona ni u tom slučaju nije željela, da je on
nazove. Njega spopade jeza, što je netko u ljubavnim stvarima
mogao da bude tako hladnokrvan i tako proračunan. Tko je,
dovraga, ikada rekao da su muškarci tvrdi?
»Prokletstvo!« ljutito će Warden, koji se konačno više nije
mogao da obuzda. »Vi uopće ne razumijete o čemu se kod te
zabave radi. Do nje mora doći. To je veoma važno. Baš u tom
pogledu imam velike društvene obaveze.«
»A zar možda mislite, da se i ja nisam razočarala?« ljutito
upita glas.
Ako nas neki telefonista sluša, gorko pomisli on, pa čuje to
blebetanje, svakako će pomisliti da razgovaraju dva luđaka.
War- den je smatrao da je posve nemoguće, da bi bilo kakav
telefonista, koji sluša razgovor, mogao nešto izbrbljati, da bi
mogao podići onakav skandal, kakvog se Karen bojala, pa i
onda, bude li on nastavio razgovor samim najprostijim
riječima.
»Pokušate li«, nepomirljivo nastavi hladni i sabrani glas, »da
priredite zabavu, dok ste do grla zapali u posao, vi ćete je
samo pokvariti. To je jasno, zar ne? Zar zaista želite da
pokvarite tu zabavu? Zar nema nikakve mogućnosti, da
ubrzate svoj posao? Tako da on ne potraje cio mjesec dana?
Ima i drugih ljudi,« nastavi hladni glas, »koji se isto tako vesele
tom pozivu kao i ja. Ja sam već razgovarala s nekima. Sigurna
sam da nitko od njih ne želi, da se prenaglite s vašom večerom
i da je time samo pokvarite, kad postoje takve poteškoće.«
Warden je tako dobro poznavao taj prigušeni daleki zvuk
glasa, da mu se gotovo učinilo, da vidi Karen u crnoj
probušenoj slušalici. Ona sigurno sjedi u vrućoj kabini, te je
čvrsto zatvorila vrata, da sačuva tajnu svoga razgovora, lice joj
je crveno i užareno, a kosa vlažna, pa je uklanja s čela. Dok joj
se kapljice
znoja skupljaju ispod privučenih koljena, koja kao da su jedino
mjesto njezina tijela, što se znoji i dok te kapljice teku niz du-
gačku oblinu njezinih listova, ipak je i dalje bila ledeno hladno-
krvna i posve logična. Onako sama u kabini razmišljala je onom
hladnom objektivnošću, koja ga je silno ljutila, jer joj se
istodobno toliko divio. Sigurno je obučena u jednu od onih

<675
šarenih haljina s četverouglastim izrezom na vratu, koje su bile
toliko apsolutno ženstvene, a da pritom nisu bile ni lepršave ni
pre- nježne.
Zar ona baš nikako nije znala što mu time nanosi? Uvijek ga.
je uvjeravala da to ne zna, ali joj nije vjerovao. Morala je znati.
Warden bi najvišp volio da može A1 Chomuov telefon istrg-
nuti iz zida i smrviti o pod. U tom trenutku bi s užitkom kastri-
rao Aleksandra Grahama Bella, jer je izumio taj aparat za mu-
čenje, koji sada kastrira njega.
»Dobro,« reče, »dobro. Nastojat ću da ubrzam stvar i da je
možda riješim u roku od sedam dana. Hoće li to biti dosta? Je
li to bolje?«
»Bilo bi divno, kad bi vam to uspjelo. Ali dragi moj,« nastavi
onaj hladni glas, pomno pazeći na to, da riječ .dragi' upotrebi
samo u njezinu konvencionalnom smislu, »ja tome nisam kriva.
To je vaša večera. Nemojte se ljutiti.«
»Ljutiti se!« zareža on. »Tko se ljuti? Ja ću to obaviti u tjedan
dana,« obeća on, premda je znao, da to nije moguće, »a onda
ću tjedan dana od danas prirediti večeru na istom starom mje-
stu. Pozvani ste«, odreže on i poželi da tim trijumfalnih sar-
kazmom objesi slušalicu.
No ipak nije učinio.
»Jeste li me razumjeli?« bojažljivo upita. »Za tjedan dana.
Na istom mjestu, raaumijete li, na istom mjestu?«
»Razumjela sam vas«, odvrati hladni mirni glas, koji mu je
još uvijek bio silno nadmoćan, onim istim ravnodušnim tonom,
koji je sve tako dobro i tako sigurno sređivao, sve, čak i njega
samoga, tako logično i stvarno, da se na kraju sve završilo
onako, kako je to ona željela i predvidjela. »Sve sam točno
razumjela, dragi.«
Opet je tu riječ naglasila posve bezlično. Ona mu nikad na
telefonu ne će pokazati više svojih osjećaja, nego što je ležalo
u toj riječi dragi. On položi slušalicu, braneći se protiv toga i
osjećajući da je nešto ostalo nesvršeno. Istodobno je bio
svijestan, da je više ne može dobiti, pa izađe iz A1 Chomuova
bara.
Onda muškarci te žene nazivaju slabim spolom! Tvrde da su
one u svakoj maloj krizi spremne da planu i da plaču! Vraga!
Žene vladaju svijetom. To nitko nije bolje znao od zaljubljena
muškarca. Katkad je mislio, da one to rade namjerno, sve te in-
trige, samo da zadovolje neku prastaru hereditarnu ljubav
prema spletkarenju, naslijeđenu od generacija spletkara, koji
su igrali ulogu potlačenih.
Šofer je još vani čekao u onoj vrućoj, usnuloj, ljetnoj ekstazi
bivstvovanja, koju Warden na dolasku nije opazio, ali sad je na
intenzivan način postao svijestan svega toga. Šofer je
razdraženo trubio, ali Warden je izašao iz bara tek pošto je s
Alom popio još jednu veliku čašu whiskyja. Htio je da mu dah,
kad se vrati u četu, miriši po alkoholu, da njegov bijeg ne bi
izgledao neobičan, što bi sigurno bio, da se vrati trijezan.
 Stajao je u hladnoj udubini bara, u čiji je veliki prozor sunce
uzalud udaralo, pio, ljutio se i bio tvrd poput kamena. U divljoj
se ekstazi radovao činjenici, što je on Milt Warden i što je živ. U
borbenom je raspoloženju uživao radost što je daje borba,
koju je bio izgubio, a koju nije osjetio sve od one borbe, da se
Stark dovede u kuhinju. Sad mu se taj osjećaj iznenada vratio.
A] Chomu mu je neprekidno nešto pripovijedao o svojoj
najstarijoj nećakinji, čija je slika iz colledgea s bijelom
studentskom kapom i ogrtačem bila naslonjena o zid. Djevojka
je ostala na sveučilištu u Stanfordu, da ondje položi diplomski
ispit, a sve to s vojničkim novcem. Vojnici su svoj whisky
kupovali u trgovini žestokih pića Kemoo samo zbog staroga
Ala. Warden upita sam sebe napol odsutan duhom, jesu li
djevojčine bijele prijateljice u Stanfordu na sveučilištu ikad čule
za tustog starog A1 Chomua (ili za njegov novac), pa odgovori
sam sebi da nesumnjivo nisu nikad čule.
Misli su mu dolazile brzo i oštro. A što onda, ako taj posao
zaista potraje cio mjesec? Ako ne bude moguće, da ga brže
obavi? Ako u cijeloj vojsci postoji ma i jedan čovjek, koji može
da samoubojstvo likvidira u tjedan dana, onda je to bio Milt
Warden.
Znao je, da se mora svakako oženiti ženom, koja je mogla
da u njem izazove takve osjećaje.
Onda upadne u ljetnu ekstazu, što mu je davala svijest, d? je
živ. Iz njega je izbijala silna energija. Šofer je očito bio odviše
tup, da bilo što opazi, no ipak ga prevari za pet dolara. Opreza
radi zaustavi Warden kola pred garnizonskom knjižnicom.
Odavde pođe pješice natrag u kasarnski krug i ondje se,
galameći, baci u divlji metež čete, koja je stajala pod nepo-
srednim utiskom samoubojstva.
Zatim zavlada pravi kaos. Nitko nije znao što ima da radi.
Stari princip vojske: ako je nešto mutno, spasi se u
anonimnost, vladao je danas. Svi su automatski sve iznosili
pred Wardena;
koji je konačno bio plaćen za to, da radi i donosi odluke. On je
morao da obavi i najmanje potankosti sam i bez pomoći sve-
ćenika i pritom se mogao da posluži samo velikim svescima
vojnih propisa kao pomagalom, jer ni on sam nije nikada još
imao posla sa samoubojstvom.
Gotovo isto tako nemilosrdno natjerao je na rad Mazziolija,
kao i samoga sebe. Svaki čas bi bijesno planuo sve dok pisar,
koji je dosad vjerovao da je već podnio sve, što se dalo podni-
jeti, nije odjednom opazio da do tog časa nije stvarno
poznavao ni površno značenje te riječi, pa je prvi put u toku

<677
svoje karijere počeo da se ozbiljno poigrava mišlju, da se
prijavi u redovnu službu.
Nagovorio je Holmesa, da novcem iz četnog fonda pošalju
brzojav, umjesto uobičajenog pisma. Na taj su brzojav dobili
odgovor, da se Bloomovi roditelji ne mogu pronaći.
Nije li gospodin kapetan želio da se lešina otpremi kući što
je prije moguće? Trebalo je misliti na siromašnu majku. Zar je
ona bila kriva, što je njezin sin osramotio četu? Hoće li to sma-
njiti njezinu majčinsku ljubav? Sigurno je da majka ipak za-
služuje neki obzir. Konačno je bila mati.
Zar gospodin kapetan ne želi da bude korektan prema
majci?
■ Holmes, koji je javno bio poznat kao otac, nije imao drugog
izbora nego da popusti. Brzojav se vrati natrag kao neuručljiv:
»Adresat nepoznat,1 navodno otputovao iz grada«. U
Bloomovu vojničkom sanduku nisu pronašli nikakva pisma. Cio
je slučaj predan uredu generalnog ađutanta u Washingtonu.
Warden čestita sam sebi. Imao je sreću.
To mu je uštedjelo bar dva tjedna posla, a da se ne uračuna
dopisivanje, koje bi trajalo još nekoliko mjeseci i bilo silno
zamorno. Sad je mogao da u roku od tri dana pokopa Blooma.
To je bio gotovo rekordni uspjeh, ako, dakako, uzmemo u
obzir zaista stare vojnike, koji nisu imali nikakve obitelji. A kad
ga je Holmes stao da gnjavi, da bi im možda kontrola iz
Washing- tona mogla predbaciti, što su na nepravedan način
izdali novac iz četnog fonda, koji se smio upotrebiti jedino na
korist cijele čete, kao zajednice, no, dakle, Holmes ga je već
toliko puta gnjavio, da je on naučio, da se na to i ne obazire.
Za vrijeme tih noći, za vrijeme tog divljeg uzbudljivog
tjedna, počeo se Warden baviti mišlju, da uzme onih trideset
dana dopusta, koji su mu još pripadali, otkako se ponovo ob-
vezao na službu. U to je vrijeme redovito tek u ponoći odlazio
u postelju, a mozak mu se borio, kao što se ritanjem bori pre-
strašeni konj, borio se protiv toga da ne misli, kako bi se
upravo sada sastao s njome negdje u gradu, kad ona ne bi bila
tako prokleto konzervativna. Bio je upravo lud za njom. Okupljala ga
je misao na taj dopust, što ga je odgađao otkad je postao četnim
starješinom. I tako je ležao u postelji i smišljao planove, kako bi
oni, samo njih dvoje, mogli da aranžiraju tu idilu od trideset dana.
Morali bi da otputuju s otoka. On je poznavao samo jedno
jedino mjesto na Oahu, kamo bi možda mogli da odu, ali ni to
mjesto nije bilo sigurno. Postojalo je, međutim, mnogo drugih
mjesta, kamo su mogli da pođu.
Mogli su otići u Kona na velikom otoku, odletjeti u Hilo, pa
ondje unajmiti kola na mjesec dana i odvesti se natrag u Kona
preko kratera Kilanea i Nacionalnog perivoja. Mogli su ostati u
Honaunau (to znači utočište, zar ne? To bi bilo dobro mjesto da
tamo ostanu: u utočištu). Mogli su unajmiti nekog ribara kao
vodiča; pred obalom Kona protezalo se jedno od najboljih ri-
barskih područja na otocima. Sve je to mogao da vidi u duhu.
Vidio je sebe kako sjedi na krmi čamca, dok su ribarski štapovi
zataknuti u svoja ležišta, a povrazi plutaju daleko na valovima.
Vidio je kako postaje sve jače opaljen od sunca, više nego sada,
dok se pod platnenim krovom u hladioniku nalaze dva sanduka
piva, a neki Kinez upravlja čamcem, priprema meku, tako da ne
trebaju baš ništa da rade, ako to baš ne zažele.
Ili...
Ako ona ne voli takav život u prirodi, mogu odletjeti u Maui.
Nikad nije bio ondje, ali je čuo kako se govori, da je Wailuki.i
dobro mjesto, kamo se može povesti žena. Ima dobre hotele s
dobrom hranom, a ako i ne možeš da unajmiš kola,
organizirani su skupni izleti za turiste, ako bi htjeli da izađu.
Možda oni i ne će poželjeti da izađu. Možda će više zaželjeti da
ostanu u kući.
Ili...
Warden je u štedionici u gradu imao još šest stotina dolara,
što ih je dobio u igri i u koje nije nikada dirao. Mogli su ih
potrošiti i rasuti ih. Bože, razmišljao je sav sretan. Bogami, ra-
dujem se, što sam mislio na to, da od svih značajnijih dobitaka
polovicu stavim na stranu.
Milta Wardena je propisno uhvatilo.
U takvim noćima ležao je na postelji, prekrstivši ruke ispod
glave. Na drugoj strani sobe Pete Karelsen je nervozno hrkao,
ali Warden je razmišljao o svojim planovima, uvijek ih iznova
kovao, s užitkom ih sam sebi slikao do najmanje potankosti,
svaku od njih kao posebnu fasetu toga istoga dragulja, sve dok
mu se na kraju ne bi učinilo, da su to stvari što ih je već izveo i
da ih se sad sjeća, a ne da je to nešto, što tek želi da učini. Sad
kao da se osvrtao na njih i mislio kako je sve to bilo lijepo, ti
doživljaji, koje mu ništa više nije moglo da otme, jer ih je već
jednom imao.
»Ah, da, ja imam svoje uspomene«, paklenski ga je zadirki-
vao zao duh. »Sto god se dogodilo, moje uspomene će mi
ostati«.
No ipak je točno znao, da je sve to samo san i da se on u
snu udaljuje od stvarnosti. No što je to smetalo, dokle god je
znao što radi? Nije očekivao da će se bilo koji od tih snova is-
puniti. On ih je samo snivao. To mu je pomagalo da zaspi. Ko-
načno je morao i da spava, ako je htio da pravodobno svrši tu
stvar sa samoubojstvom. A on će je svršiti...
Onda, jedva tri dana, pošto je Bloom pokopan, upravo kad
je Warden na kraju ažurirao svoj posao, prasnu u pisarnicu
nova komplikacija poput granate, razbivši sve u komade.
Niccolo Leva je konačno ispunio svoju prijetnju i dobio
premještaj kao skladišni vodnik u četu M.
Warden je upravo sastavljao izjavu umjesto zakletve, što su
je morali potpisati on i Holmes i u kojoj se izjavi tvrdilo, da

<679
pokojnik nije bio ni vrijeđan ni zlostavljan, kad Niccolo stupi u
pisarnicu.
Levino lice, koje je svojom bojom podsjećalo na pljesnivu
kožu, pokazivalo je pod tankim slojem starog cinizma neki
plahi izraz. Njegovo je suho tijelo istodobno uzalud
pokušavalo da svojim držanjem pokaže onu staru drskost.
Odmah mu reče, što je na stvari.
»Svi su papiri već gotovi i potpisani, samo ih još nisam ja
potpisao. Kapetan Gilbert me je jučer zaustavio u kasarnskom
krugu i sve mi je pokazao. Pukovnik Davison mu je rekao, da
mu je Delbert čvrsto obećao, da se ne- će protiviti, kad stigne
moja molba. Nikad nisam mislio, da će dobri stari Jake pristati,
Milt, pa se zapravo nisam ni starao za to. No sad je došlo
vrijeme; Milt, sad ili nikad. Gilbert me je stavio pred izbor: ili-ili.
Ne mogu ga više zavlačiti. On ima u vidu već drugog čovjeka,
jednog iz dvadeset prvog puka, ako ja ne prihvatim«.
Warden, koji je trebao da završi samo još taj izvještaj, s tr:
daljnja izvještaja, da bi sutra u podne bio gotov sa svim, pre-
kinu posao: »Bogami, odabrao si krasnu priliku«.
»Znam«, turobno će Leva.
»Nove M1 puške leže prijeko kod puka. Za par dana ib
treba razdijeliti«.
»Znam«.
»Propisi za novu organizaciju vojske stupaju na snagu za
manje od tjedan dana. Intendantura ima dvoja kola puna novih
traka na kolosijeku skladišta«.
»Znam«, kimnu Leva. »Sve ja to znam. Prestani!«
»Ne moram ti pripovijedati?« reče Warden. »Isuse, Niccolo!
^
»Dobro«, kimnu Niccolo, »dobro!«
»Smatram, da nema svrhe da te zamolim, da počekaš još tri
ili četiri tjedna, što?«
»Kako ti to sebi zamišljaš?«
»Ah, samo sam tako mislio«.
»Pa ti znaš, da me Gilbert upravo zbog toga i hoće sada. u
ovom trenutku, Milt«, reče Leva nesretno, ali tvrdoglavo.
»Netko treba da taj posao obavi i za četu M, Milt«.
»Šteta što Bloom nije izabrao koji manje burni mjesec, da se
ubije«, dobaci Warden.
»Prokletstvo«, ogorčeno će Leva, »ne preuzmem li to
mjesto, dobit će ga onaj klipan iz dvadeset i prvog puka.
Gilbert mi je to posve jasno i razgovjetno rekao. Ili moram
prihvatiti ili moram odbaciti žlicu. A ti i sam znaš, kako se
rijetko čovjeku ukazuje takva prilika!«
»To je zaista fini oficir, taj kapetan Gilbert«, reče Warden
oprezno odvagujući riječi. Razljutiti Levu bilo bi isto tako po-
grešno kao i ne razljutiti ga dovoljno. »Zaista prokleto fin oficir
i gentleman. Htio bih samo da znam, jesu li ga u oficirskoj školi
učili da ovako podvali drugu oficiru i tako uljudno izvede stvar,
ili je to sam izmislio?«
»Gilbert treba podoficira za skladište«, stade ga braniti
Niccolo.
»I četa G treba čovjeka za skladište«.
»Tako je. Samo što Gilbert kani da svog podoficira pri-
mjerno i plati«.
»Jednako kao i četa G u dogledno vrijeme«.
»Dakako«, porugljivo mu se naceri Niccolo. »Milt, ja znam
da ti to iskreno misliš. Od sveg srca. Ali ja ću se već za osam •
naest godina povući u mirovinu«.
On se od sveg srca trudio, upravo je junački nastojao, ali
bilo je očito da ne govori iskreno.
»No«,-reče Warden. »Ti me poznaješ. Ne želim da ti
smetam u tvom unapređenju, Niccolo«.
»Ne«, odvrati Leva. »Ti me sigurno ne želiš smetati«. No
njegov ton nije bio iskren.
»Obećao sam ti, da ćeš dobiti taj čin, budeš li dovoljno
dugo izdržao. Za takve stvari treba malo vremena. Jesi li ikad
doživio, Niccolo, da ja nisam održao obećanje?«
»Nisam«, oklijevajući reče Leva. »Nisam«. Trudio se da
sabere snage i da obiđe neprijatelja. »Vremena su se, međutim,
-promijenila«, zlovoljno će on. »Ništa više nije onako, kako je
bilo. Sad čovjek ne smije da gubi vrijeme. Mi se pripremamo za
rat, Milt. Ti i sam to znaš. Tridesetgodišnjak treba da iskoristi
prednosti, što mu ih pruža rat. On u toku svoga roka doživljuje
samo jedan ili najviše dva rata. Ako su dva rata, imao je silnu
sreću. Koliko je ljudi iz cijele naše čete bilo u posljednjem ratu?
Samo jedan: Pete Karelsen. Da, ratovi ne dolaze više onako
lako, kao u doba Indijanaca, kada je svaka mala borba vrijedila
kao cio rat. Meni je već gotovo četrdeset godina. Ovaj rat je
moja posljednja šansa Da bih otišao u mirovinu s plaćom

<681
štabnog vodnika, moram biti, kad rat započne, bar stariji
vodnik«, završi on malo nesigurno.
Već je stao popuštati. Bio je zreo da popusti. Ispucao je sav
svoj barut. Ljutnja mu je splasnula i bio je pripravan da popusti
I?ila je to kao neka šahovska partija iz kakvog šahovskog
udžbenika, što je igrači neprekidno iznova igraju s potezom i
protupotezom, znajući unaprijed, tko će pobijediti, a igraju je
samo zato, što uživaju u njezinom stilu. Leva je bio pripravan
da primi smrtni udarac i Warden je trebao samo da podigne
figuru i da je postavi na ono mjesto, na koje ju je uvijek
postavljao, pa bi Leva bio matiran.
Warden otvori usta, a onda ih opet zatvori. Skoro punu
minutu sjedio je tako. »No«, reče konačno, jednako kao i
Niccolo. prolazeći pritom grubo prstima kroz kosu. Onda se
sjeti, da mu je Karen rekla, da je ta gesta uzrok, što mu se
prorijedila kosa pa zastane. Praznim je pogledom gledao Levu,
tog starog dobrog Levu s puti kao učinjena koža, Levu s
njegovih četrdeset godina, koji je začuđeno piljio u njega.
»No?« ponovo ga nesigurno upita:
»Svaki drugi stari vojnik u puku napredovat će do čina
administrativnog oficira ili kapetana«, dokazivao je Leva, kao
da još uvijek postoji mogućnost, da se pojavi stari Warden i da
mu dokaže, kako je kriva njegova neoboriva logika, »kad svrši
rat. Ti ćeš vjerojatno biti rezervni major, ali staro radno kljuse
Leva zadržat će još uvijek svoj isti čin«.
»Da, bit ću major u svinjskoj guzici«, zagrmi Warden. »Ti si
onaj kujin sin Niccolo, koji će postati major, i to prokleto dobar
major«. Isto tako brzo presta, kako je i započeo, pa se zapa-
njeno zagledaše jedan u drugoga.
Izbio je stari Wardenov urlik, ali na krivom mjestu. Nije to
više onaj pravi stari urlik. Zvučalo je više kao urlanje ranjene
zvijeri i Leva nije znao kako da reagira. Bio je sav smeten.
»Ne mogu da ti kažem, što treba da učiniš, Niccolo«, reče
Warden. »Prokletstvo, to moraš sam da znaš«.
»Pa ja sam već odlučio«, usprotivi se Leva. »Stvorio sam
odluku još prije' nego što sam ušao ovamo«.
»Onda nemoj ni da pokušavaš da me navedeš da ja umjesto
tebe promijenim tu odluku. Ja te ne zadržavam. Imaš posve
pravo kad kažeš, da ti se više nikada ne će pružiti takva prilika.
Samo izvoli, odi i potpiši onom kujinom sinu!«
»Lijepo. Vjerojatno će potrajati dva dana, dok stvar ne bude
riješena«.
»Dobro, zašto ne? Možda će trajati i deset dana. Možda će
trajati i punu prokletu godinu dana. Zašto ne?«
 »Ne će trajati deset dana«, odgovori Leva, »pa ni tjedan
dana. Najviše dva dana«.
t »Serem se na to, a i na to, koliko će trajati«, odvrati
Warden.
»Pokušat ću da što bolje uredim skladište prije nego što
odem«, reče Leva. To je zvučalo povrijeđeno, kao da je Warden
njega ostavio na cjedilu.
»Reci mi, što je to zapravo s tobom?« upita Leva.
»Ništa«, odvrati Warden. »Baš ništa. A što je s tobom?«
»Sa mnom? Baš ništa«, odgovori Leva. »No, onda do
viđenja, Milt«, reče on, pa posljednji put stane na vratima. S
njega je nestalo svih onih starih znakova cinizma i drskosti.
Niccolo Leva je odjednom izgledao umoran i zabrinut kao neki
starac, koga su imenovali izvršiocem oporuke, a to je vezano
uz odviše mnogo odgovornosti.
»Ne«, odvrati Warden. »Ne ćemo se više vidjeti, Niccolo.
Možda se samo sretnemo kod Choya.«
»A što te sprečava da ne odeš onamo?«
»Imam odviše posla«, odgovori Warden.
»Oh«, reče Leva, pa se sav sretan uhvati za tu primjedbu.
»Imaš odviše posla. Što bi ti zapravo htio? Da ostanem i da
doživotno radim za tu ušljivu plaću u činu prvi i četvrti? Jesi li
to kanio reći?«
Warden ga zamišljeno pogleda ne odgovorivši ništa.
»No, dobro, neka te đavo odnese, ako to tražiš od mene«,
ljutito će Leva.
»Ne dolazi u obzir«, odvrati Warden.
»Reći ću Gilbertu«, poviče Leva, »da zadrži to mjesto i da si
njime — «
»Ne!« drekne Warden. »Proklet bio! Rekao sam ti da stvoriš
svoju vlastitu odluku! Meni je već dosta toga da uvijek stvaram
odluke za druge. Svi dolaze k meni i traže, da umjesto njih
donosim odluke. Odsad može svatko da sam stvara svoje
vlastite odluke. Toga sam zaista do grla sit! Ja sam četni
starješina, a nikakav pop i dosta mi je toga, da igram savjest
drugih ljudi. Bi li ti možda htio da budeš neprekidno tuđa
savjest?« '
»Zaboga, prestani se uzrujavati!« ukočeno će Leva.
»Bogami, ja nikoga ne trebam da mi olakša savjest«.
»Onda idi«, reče Warden. »Ili ostani. Samo, dovraga, stvori
neku odluku«.
»Zar bi ti možda odbio takvu plaću?«

<683
 »Eto ti«, reče Warden. »Vidiš li? Upravo to sam i mislio.
Vraga, odakle da ja to znam?«
»Lijepo«, reče Leva, »onda doviđenja, Milt«. Ovaj put je to
međutim, rekao samo kao formalnost.
»Dakako«., odgovori Warden isto tako formalno.
»Doviđenja, Niccolo. I mnogo sreće!«
S prozora ga je pratio pogledom, dok je Niccolo prelazio
preko kasarnskog kruga. Odsad će, dakle, konačno biti vodnik
Niccolo Leva, nakon dvanaest godina. Cim reorganizacija stupi
na snagu, bit će stariji vodnik Leva. Kad se vremena mijenjaju,
onda to čine u svakom pogledu.
Dok je Niccolo Leva tako, praćen Wardenovim pogledom,
odlazio prijeko u četu M, nosio je na svojim leđima teret starog
poretka, koji je brzo nestajao, teret, dozrio da ga se zbaci.
Warden osjeti kako se u njemu rađa gnjev i kako se sve više
širi. Kad takav lažljivi podmukli kopilan na takav način ostavlja
prijatelja u nevolji, onda je to njegovo pravo, zar ne? Zaista mu
ne zavidim na tom prokletom mjestu, koje ga očekuje, ali nikad
ne bih pomislio da bi on, Niccolo, mogao da nešto takvo
izvede.
Miltu Wardenu se učini da ga je netko silovao, samo što
ono, što je izgubio, već davno nije bilo neko djevičanstvo.
Tog popodneva nije ni pokušao da radi na Bloomovim
papirima, što je zapravo trebao da učini, ako je htio da se sutra
sastane s Karen. Umjesto toga uze slobodno popodne. Otišao
je prijeko u A1 Chomuov bar i napio se zajedno s Alom.
Razgovarali su o dobrim starim vremenima, kad kasarna
Shofield nije još bila središte za opću regrutaciju i kad je život
bio jednostavan. Kako se činilo, od stare garde nije preostalo
mnogo.
Tako su se čestito opili, da je Alova žena zlovoljno morala
da preuzme dužnost za tezgom. A1 je htio da uopće zatvori
lokal. Njegova žena nije voljela Wardena, a Warden nije mogao
da ponovo pronađe onu ljetnu ekstazu, što je daje svijest da si
živ. ekstazu, koju je prije tjedan dana ovdje ostavio. Potajice je
zbog toga okrivljavao gospođu Chomu.
Nije trajalo ni dva dana, da se ispostave Levini papiri.
Kapetan Gilbert ih je otpremio isto popodne, a već narednog
jutra su se vratili. Kako se činilo, stari Jake Delbert nije bio
samo pripravan da to učini, već je bio čak i presretan da
potpukovniku Jimu Davidsonu od trećeg bataljona može
učiniti uslugu.
Bila je to veličanstvena katastrofa za takvo divno ljetno
jutro. Kapetan Holmes se vladao poput kokoši, kojoj su
odsjekli glavu, pa se obratio Wardenu, tražeći pomoć. Warden,
koji je još uvijek bio u malom mamurluku, glupo mu se nakesio
i ostao nijem poput ribe. Dok je Leva spremao svoje stvari, uđe
u pisarnicu Jim 0'Hayer i službeno zatraži, da bude dodijeljen
općo.i službi. Holmes udovolji njegovoj želji, a da se uopće nije
upustio u raspravljanje.
Pošto se pola sata mučio s popisom svih raspoloživih ljudi,
imenuje Holmes Champ Wilsona skladišnim vodnikom i
pošalje dežurnog podoficira na vježbalište po Wilsona. Prije
nego što je odbilo podne, Champ se ponovo javi u pisarnici i
zahvali se na službi, koja mu je bila predana. Nije htio da je
preuzme, pa sve da ga to stajalo i čina. Holmes mu ostavi čin,
oslobodi ga dužnosti i preda skladište Ike Galovichu. Ike je bio
sav sretan, što su ga odabrali za takvo odgovorno mjesto.
Kako je rekao, on će za gospodina kapetana Holmesa učiniti
što god bude mogao. Kapetan mu ganuto zahvali. Zatim Ike
nesta u svom novom dvorcu. Oči su mu bile pune ponosnih
suza. Milt Warden je sve to promatrao kamenom šutnjom.
Znao je, da prisustvuje uništenju legende o Miltu Wardenu
Promatrao je to uništenje istim onim bolnim zadovoljstvom,
kao što dječak, koji je tjedan dana proveo gradeći model
aviona, sada promatra, kako njegov model pada u plamenu,
što ga ja sam izazvao, primaknuvši prije starta zapaljenu žigicu
krilima aviona. Kad je cio taj metež svršio, pođe on u grad.
Zaista je izgledala veoma ljupka, kad je došla po njega do
one sjenovite klupe u perivoju Aala. Preplašilo ga je, što nije
prema njoj osjetio jače požude nego što je osjeća muž prema
svojoj ženi po vrućim danima. On se uspe u kola, izmakavš: oštrim
krikovima mnoštva Azijaca, koji su1 se skupili na travi, i mnoštva
Azijaca, koji su šetali po pločniku. Spusti se u sjedalo i pripali
cigaretu. Sav svladan, osjećao je da je nešto konačno završilo. Isti
osjećaj imao je i prije, ali taj ga je punom snagom pogodio tek
onda, kad ju je ugledao. Nije je ni pozdravio.

ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

Karen Holmes se punih tjedan dana pripravljala za taj
trenutak. Uvečer onog dana, kad ju je Milt nazvao, uspjelo joj
je da opreznim pitanjima, koja su sva bila usmjerena na
katastrofu, što ju je Bloomova smrt značila za četu, dozna od
Holmesa ono, što je već davno naslućivala, ali se nije usuđivala
da izravno zapita: da četni vodnik Warden sve dotad nije
podnio molbu, da ga prime u tečaj za pješadijskog oficira. Dok
su raspravljali o Bloomovom slučaju, njezin je muž zbog toga
pokazao osobito ogorčenje. Samo bi Wardenova molba, a da
ne govorimo o odobrenju te molbe, koje je bilo unaprijed
sigurno, mogla da i više nego pokrije loš utisak, što ga je
izazvalo Bloomovo samoubojstvo. (To je bio argumenat, što
mu ga je njegova žena prije nekoliko tjedana sama iznijela, u
vezi s Prewittovom raspravom, a on je u međuvremenu taj
argumenat poprimio kao svoj vlastita

<685
 Zaista, vremena su se promijenila, glasio je gorki komentar,
kad oficir mora da moli podoficira, da postane oficirom, a ovaj
to otklanja. Karen je nestrpljivo i samo napola slušala to
filozofiranje, sad kad je doznala ono što je htjela da dozna.
Njezina se sumnja potvrdila. Warden ju je prevario. Jedva se
suzdržala, a da cijelu tu pripovijest ne ispripovjedi svojem
mužu, da bi izazvala njegovo saučešće. Imala je samo jednu
jedinu misao: za vrijeme ta dva tjedna sreće, veće nego što ju
je ikad dotada poznavala, za koje je vrijeme namjerno
izbjegavala da pitanjima provjeri opravdanost svoje sumnje,
samo da bi mu dokazala, da ima u nj povjerenja, on ju je isto
tako namjerno prevario.
Premda je osjećala silnu, raspjevanu razdraganost pri
pomisli, da će opet biti u njegovoj blizini, ipak je ona u svoj toj
pretjeranoj ljubavi i osjetljivosti veoma točno skovala plan s
kojom kaznom da ga kazni i za tu se kaznu u svim
pojedinostima pripravila sve do najfinijih oštrih primjedbi. U
svojoj ljubavi je točno znala, što će ga najviše pozlijediti i
odlučila je, da će mu se osvetiti i prisiliti ga, da ispije i
posljednju gorku kapljicu, prije nego što ona dopusti da je on
ublaži.
Kad se on, međutim, uspeo u kola, bio mu je pogled upravo
divlji od mučno suzdržavane unutarnje boli. Na nju se nije
uopće ni obazreo. Ona je odmah znala, da se nešto iz temelja
pokvarilo, pa je zaboravila na svoju osvetu. Njezina se ljubav
napuni majčinskom bojazni, a istodobno je zgrabi ubojnička
neobuzdana srdžba protiv svakoga, koji ga je povrijedio. Ona
hladno ubaci brzinu, pa se mirno odveze oko perivoja i nijemo
zađe u aveniju Beretania.
Šutke su se provezli kroz poslovnu četvrt, koja je polako
vrela, a zatim kraj Bowla, posve ispečena od sunca. Karen je
vješto upravljala kolima, dok je Warden ogorčeno pušio. Stigli
su već gotovo do Sveučilišne avenije, kad je Warden konačno
žestokom kretnjom odbacio cigaretu i započeo da joj
pripovijeda cijelu stvar. Govorio je dok su se vozili kroz
Kaimuki, Waialae i Wilupe. Na kraju izađoše iz grada, no
umjesto da se odvezu u krajinu, Karen skrenu u Koko Headu
ustranu i upravi kola ispod gaja drveća kiawe van prema
klisurama, gdje se nalazilo veliko mjesto za parkiranje za
Hanauma Bay.
Vani je mnoštvo bijele školske djece tankih nogu u kupaćim
odijelima priređivalo piknik. Vriskala su i trčala po krivudavom
putu, koji je niz strmu obalu vodio prema prudu, gdje je nekoć
netko dinamitom razbio stotinu metara koraljnog grebenja, da
bi stvorio prostor za plivanje. Dječaci su natjerivali djevojčice, a
djevojčice su dopuštale da ih dječaci natjerivaju.
Dok su tako promatrali djecu (koja su im se odjednom
učinila stranijom nego što bi to mogao da bude bilo kakav
inozemac), ponovi Warden cijelu pripovijest, dok je ona
postavljala pitanja.
»Eto, tako«, završi on slegnuvši ramenima, »taj je kujin sin
dao da ga premjeste i nestao je«.
»Zar nisi protiv toga mogao baš ništa učiniti?«
»Mogao sam. Mogao sam ga opet nagovoriti, da to ne
čini<'.
»Ne, to nisi mogao«, odlučno izjavi Karen. »Nisi mogao, ako
si onakav čovjek, kakvim sam te uvijek smatrala«.
Warden je ogorčeno pogleda. »Misliš da nisam mogao? Ja
sam to već više puta izveo«.
»A zašto onda nisi sada izveo?« pobjedonosno će ona.
»Zašto?« žestoko dreknu Warden. »Jednostavno zato, što
sam htio da vidim, ne će li taj kujin sin sam po sebi otkloniti
ponudu. Dakako, da to nije učinio«.
»Zar si to očekivao?«
»Bogami, nisam«, slaže on. »Zar misliš, da ću nešto takvo
očekivati«.
Ona mu ne odgovori. Trebalo je neko vrijeme da posve
jasno pojmi važnost toga događaja.
»To, dakle, znači, da ćemo naše popodnevne sastanke
morati odgoditi na skoro neodređeno vrijeme?« konačno će
ona.
Warden joj se ukočeno osmjehne, kao da na to nije ni
pomislio, a ipak je to na neki način očekivao.
»Da, po prilici tako!«
»I upravo sada, kad smo mislili, da smo sve tako dobro
priredili! Ah, Milt! Sada, pošto si tako teško radio! Zar baš ništa
ne možemo da učinimo?«
»Ne znam što bismo učinili. Jedino kad bi ti kadšto mogla
da dođeš noću«.
»Znaš, da to ne mogu«.
»No, ipak ćeš to učiniti, kad jednom budem oficir, zar ne?«
»Hoću, ali to je onda nešto posve drugo. Onda će" to biti
zauvijek. Tko bi pazio na dječaka? Mislim nekoga, u koga bih
mogla da imam povjerenja?«
»Lijepo. Možda imaš kakav bolji prijedlog?«
»Budeš li veoma naporno radio, ne bi li onda veći dio posla
mogao da obaviš prije podne?«
Warden se sjeti one nevjerojatne hrpe poslova, što ih je
posvršavao prošlog tjedna. Najradije bi se divlje nasmijao.
»Možda bih mogao, samo što se ovaj puta ne radi jedino o
poslu. Ovaj puta se jednostavno radi o tome da budem
prisutan cijelo radno vrijeme. U takvoj situaciji ne će nitko

<687
očekivati, da stvarno obavim cio posao, pa to ne može
očekivati čak ni tvoj muž, koji te toliko ljubi. Potrajat će
nekoliko mjeseci prije nego što se cijela stvar bar donekle
uhoda. . Zato je i važno, da je svatko na svom mjestu i da se
gradi da živo sudjeluje u poslu. A svatko tko ostane na poslu,
pripazit će na to, da su i svi ostali prisutni«.
»Onda dakako ne možeš jednostavno nestati. To bi
pokvarilo sve tvoje izglede da postaneš oficir, a mi to, dakako,
nikako ne bismo htjeli«.
»Ne«, odgovori Warden, »to ne bismo htjeli. Imaš li još
kakav prijedlog?«
U Karen, koja je promatrala njegovo lice, odjednom se opet
ražari ona osvetoljubiva okrutnost, što ju je sedam dana
oprezno nosila sa sobom kao malo vode na dlanu, a onda na
nju savršeno zaboravila u isto toliko sekundi. Ovaj put se.
međutim, ta krutost usmjerila prema njezinom mužu, koji je
bio tako savršen idiot, da je dopustio da se te stvari toliko
razviju. Spopade je ogorčenje iskusne žene, sigurne u svoju
moć i ona obeća sebi, da će tako postupati s Holmesom, da će
ovaj požaliti što se rodio.
»Dakako da ja ne poznajem sve potankosti toga posla
onako dobro kao što ga ti poznaješ«, reče Karen. »Međutim mi
se prvim i najvažnijim čini, da vodnika Galovieha što brže
udaljiš u skladišta«.
»Očito ne poznaješ ni svojega muža. Kako stvar stoji, on ne
će htjeti da Ike Galovieha zamijeni ni u kom slučaju prije
mjesec dana. Vjerujem da će potrajati čak i više od dva
mjeseca. To će učiniti tek onda, kad bude siguran da je očuvao
svoj obraz i kad mu Ike toliko zamrsi stvari, da se ozbiljno
razljuti«.
»Ne će, ako ga ja zgrabim«, odlučno će Karen. »Tko će
umjesto vodnika Galovieha preuzeti skladište?«
Wardenu presta na časak kucati srce i on u duhu ugleda
stopostotnu nepromašivu metodu, da obnovi svoju četu, i da
njome uopće upravlja po svojoj volji. Najradije bi sam sebe
ritnuo u stražnjicu, što već i prije nije na to pomislio. S takvom
pomoću nije postojalo ništa, što ne bi mogao da učini.
No onda se sjeti da je već prekasno. Leva je pobjegao, a u
četi M ga nije nitko smio ni dotaknuti, pa čak ni čarobnjačkim
štapićem. Tako se cijela zgrada srušila.
 »Pete Karelsen«, reče bez oklijevanja. Sav pun gorčine
gledao je za svim onim prilikama, kojima je dopustio da
prolete kraj njega. »On je jedini čovjek, koji je radio u skladištu,
ma da je zapravo radio samo veoma kratko vrijeme i ma da je
tome veoma davno«.
»Svakako je bolji od vodnika Galovieha«, mirno reče Karen.
»A ako je on jedini, onda nema drugog izbora. U takvom
položaju ne smije čovjek biti izbirač«.
»Sigurno će biti bolji, ali još uvijek ne će biti
dovoljno,dobar«.
»Ostanimo, dakle, kod njega. Vodnik Karelsen je pravi
čovjek. Daj mi tjedan dana«, odlučno nastavi ona. »Samo
tjedan dana«, odlučno ponovi ona. »Samo tjedan dana, pa će
vodnik Karelsen zamijeniti vodnika Galovieha u skladištu.
Možda«, reče ona čvrsto i sretno, »ne će potrajati ni tjedan
dana«.
»U svakom slučaju trebat će nekoliko mjeseci«.
»Ali, dragi, pa ja ne mogu više da učinim za tebe. U duljoi
perspektivi će vodnik Karelsen sigurno biti bolji od vodnika
Galovieha, a mi upravo to želimo, nešto stabilno i trajno. Ako
se zbog naše budućnosti moramo na neko vrijeme rastati«,
čvrsto reče ona, »onda treba da to i učinimo i da se s time
pomirimo«

<689
 »Cini se, da si ti sve to dobro unaprijed izračunala. Dobro,
recimo, na primjer, da se moramo rastati na četiri mjeseca. Zbog
naše budućnosti. Samo četiri mjeseca. I to je veoma oprezno ra-
čunato. Jesi li zaboravila, da ćemo za godinu dana biti u ratu?«
»No, u tom pogledu zaista ne mogu ništa da promijenim«,
dobaci Karen i time hladnokrvno izbriše njegove riječi.
»Zapiši to na svoj kalendar. Dvadeset trećeg srpnja 1941.
godine rekao je Milt Warden, da ćemo zaći u rat za malo više
od godinu dana, a vjerojatno i prije«, reče on radujući se, .što
može stvar prikazati u još crnijim bojama.
»Lijepo«, mirno odgovori Karen. »Pretpostavimo da već 1
prije godinu dana zađemo u rat. Znači li to, da moramo otpi-
b-t: ono, što postoji među nama? Znači li to, da treba da
jednu:-tovno pošaljemo dovraga našu budućnost i naše
planove? A što ćemo početi poslije rata?«
»To nisam rekao!« odvrati Warden. Počeo je da se ljuti, jer
ga ona nije razumjela. »Rekao sam, da je glupo neprekidno
živjeti u budućnosti, ako možda uopće nema budućnosti.
Rekao sam, da praviš planove za budućnost, dakako, ali nemoj
dopustiti da tvoji planovi za budućnost, do koje možda nikada
ne će doći, potisnu ono malo života, što ga sad možeš imati«.
»A ja tvrdim«, uzvrati Karen, koja je također počela da se
ljuti, jer je on nije razumio, »da se sad ne smijemo izvrći
nikakvom riziku, i da ne smijemo raditi stvari, koje nas čak ne
čine ni sretnima, a mogu nam pokvariti cijelu budućnost. Ka-r
žem, ako već moramo da prinosimo žrtve, onda neka
sadašnjost te žrtve prinese za budućnost«.
»A ja kažem, kad već ne možemo da imamo ta prokleta
popodneva, kako smo to namjeravali«, odvrati Warden
približujući se onoj točki, kojoj se, kako je oboje znalo, cijelo
vrijeme približavao, »da bismo onda trebali da imamo bar
nekoliko noći, pa čak kad bi to bilo i malo opasnije. Za godinu
dana možda ne ćemo imati ni te mogućnosti«.
»Ti znaš, što ja o tome mislim«, odvrati Karen.
»Dakako da znam, kako ti o tome misliš. A sad znaš ti, kako
ja o tome mislim«.
»Misliš li, da me to zanima, budalo?« upita Karen konačno
otvoreno pokazujući srdžbu. »Što mišliš, što ja mogu da
izgubim, ako nas uhvate? Ja mislim samo na tebe, ludo! Znaš li
što će ti se dogoditi, budemo li upleteni u skandal? Ti, vojnik,
imaš odnošaj sa oficirskom ženom... ne, ne samo odnošaj s
nekom oficirskom ženom već sa ženom svog vlastitog komandira čete!«

44 Odsada do vječnosti 689

 »A ja ti kažem, da pišam na to«, siknu Warden. »Oni mi ne
mogu ništa više nauditi, nego što će mi nauditi rat. Kad ti rat
zaviri u oči, onda misliš samo na današnjicu. Da si ikada bila u
Kini, kao što sam bio ja, i ti bi tako mislila.«
»Možda«, ledeno će Karen. »Dopusti mi, međutim, da ti
postavim jedno jedino pitanje; je li to onaj filozofski princip,
koji te je odvratio od toga, da se prijaviš na oficirski tečaj i
naveo te da meni kažeš, da si se prijavio?«
Warden se bio upravo lijepo zanio, zagrijao se za svoju
ideju i već se čak latio toga da dokaže ispravnost te ideje, no te
ga riječi ušutkaše.
Šutnja je bila veoma značajna.
Karen ga je sad promatrala istim onim čeličnim pogledom,
u kojem je toliko uživao, kad ga je primijenila protiv Holmesa,
ali sad, dok je čekala njegov odgovor, nije nipošto uživao.
»Jeste«, reče on prigušenim glasom, »baš to.«
»Onda ne mogu razumjeti«, oštro odreza ona, »kako može
netko očekivati od mene, da ću se upustiti u riziko i da ću
svoju egzistenciju staviti na kocku, samo da bi zadovoljila tvoju
životinjsku požudu za nekoliko noći u postelji!«
»Dopusti mi, da ti još nešto kažem, prijatelju moj«, nastavi
ona izražavajući se precizno poput bolničarke, koja govori
zabrinutom bolesniku. »Lako je muškarcu govoriti o životu u
sutrašnjici ... Mnogo lakše nego ženi, koja se svaki put izvrgava
pogibelji da zatrudni, dok se muškarac zabavlja u sadašnjosti
Hvala bogu, što ne moram bar zbog toga trti glavu. Ionako
preostaje još mnogo toga. Tako, na primjer: što ću započeti,
ako me moj muž baci na ulicu, a moj me se ljubavnik odrekne,
jer bi me, naime, trebao da uzdržava, kad nisam naučila ništa
drug'i nego da igram domaćicu i suprugu, a uspjeh mogu da
postignem samo na taj način, da se postavim iza kakvog
glupog muža i da ga guram naprijed.«
»Možda je to ono, što si ti smatrao životom u sadašnjici. Da
odlazimo u postelju, kad god si ti raspoložen, a to je očito
uvijek i da se jednostavno okanimo one stvari s oficirskim
činom i naših planova o ženidbi, na kojima se sve temelji. Ili još
bolje, da pustimo neka ti planovi umru diskretnom smrću.
Možda si baš to mislio?«
»Ja sam podnio molbu, to jest nisam podnio molbu, jer
nisam htio, da se odjednom bilo što pojavi i da smeta naša
popodneva. a do toga bi sigurno bilo došlo, da sam morao poći na
te tečajeve«, odgovori Warden prigušenim glasom. »To je pravi
razlog."
»Zašto mi to nisi rekao, već si mi lagao?«

<691
 »Jer sam prokleto točno znao, da ćeš ti stvar primiti upravo
ovako,kako je sada primaš. Eto zato.«
»Da si bio pošten, ja bih možda posve drukčije reagirala.
Jesi li ikada pomislio na to?«
»Ne bi drukčije reagirala!« uzvrati Warden.
»Prema tome si dakle«, trijumfirala je Karen, koja ga je
hvatala u stupicu, bez obzira na to, što bi on mogao da
odgovori, »stigao već na stajalište zakonitog muža, koji svojoj
dragoj maloj ženici veli samo onoliko istine, koliko bi ona po
njegovom muškaračkom ocjenjivanju trebala da zna. A pritom
čak ni nemaš muževljevih dužnosti. Ne čini li ti se, da je to
stajalište u najmanju ruku malo preuranjeno, ukoliko nije
drsko?«
»Nije drskije, nego ovaj tvoj napad, kao da sam zaista već
tvoj nesretni muž«, odgovori Warden planuvši pod bičem
njezinih riječi poput komadića papira ispod vrlo točno
upravljenog žarišta leće.
»Pa možda to ne ćeš trebati više dugo podnositi,« hladno
mu se zaprijeti Karen.
»Isto tako, kao što ni ti ne ćeš trebati da se dulje ljutiš zbog
mojih muškaračkih slabosti.«
»I tako se vjenčaše, pa ako nisu umrli, oni i danas još
nesretno žive«, osmjehne se Karen.
»Upravo tako«, kimnu Warden. Nespretno se osmjehne i
pogleda je osjećajući, kako se ona svijest o krivnji, što ju je ona
izazvala, polako širi cijelim njegovim tijelom poput gube.
»Nemoj tako prokleto izgledati kao da si svijestan svoje
krivnje«, zlovoljno dobaci Karen.
»Zar ja da izgledam svijestan neke krivnje?«
»Bar ne ćeš više imati izgovor da ti je žao naših lijepih
popodneva, ako i dalje budeš zadržavao molbu«, okrutno će
ona.
»Podnijet ću ja to prokleto smeće, nemoj misliti, da ga ne
ću podnijeti«, odgovori on, i opet razdražen. Bilo je upravo
nevjerojatno kako ženama neprekidno uspijeva da te bockaju i
da uvijek izmisle nove ubode, a svakom ubodu daju nov otrov.
Nevjerojatno čak i za nadmoćnu rasu.
»Nikako ne znam, što je to ušlo u te«, reče Karen s malo
manje visine i suzdržanije. »Prije si bio čestit čovjek. To je bilo
prvo što me je na tebi osvojilo. Bio si iskren i kad si nešto
pomislio, ti si to, bogami, i rekao bez obzira na posljedice.
Tome sam se divila. Sio si hrapav i snažan i nepromjenljiv kao«,
ona zastade, tražeći usporedbu — »kao vojnički biljac u
hladnoj noći. Sve si to izgubio. Upravo sam tražila nešto kad
sam te srela, tražila sam ponosnog čovjeka i mislila sam da
sam ga našla. Zaista držala sam da si ponosan.
»Prevarila sam se, kako se čini. Očito si se ti pokazao samo
kao vrlo dobra imitacija. Možda da ja tražim savršenstvo, ali da
iskreno kažem, ni do dobrih imitacija mi nije ništa stalo.

692 .
 »Ja sam Dana pretvorila u nadutu budalu, a kako se čini i
tebe sad pretvaram u nadutu budalu. Kad sam te upoznala, bio
si posve drukčiji. Očito ja uvijek upravo na taj način vršim
utjecaj na muškarce. Čim ih dodirnem, oni se počinju mrviti.«
»I ja sam došao na posve istu misao, ali u odnosu na tebe«,
odgovori Warden, »a to me čini upravo tako nesretnim kao i
tebe. Spočetka si bila žilava i tvrda poput pećine, te ponosna
kao lavica. Sad si se razvila u prokletu plačljivku, kojoj čovjek
uopće ne može da kaže istinu, jer je ona jednostavno ne bi
podnijela. Prvi put gore u tvom stanu —«.
»I tako se vjenčaše, pa ako nisu umrli, oni još i danas
nesretno žive«, gorko će Karen.
»Amen«, kimne on.
»Ti misliš da je to lako,« reče Karen, »ti vjeruješ da to čovjek
može samo istresti iz rukava. Pogriješio si. što si ikada dopustio
da imam u tebe povjerenje. Koliko li sam puta samo
promatrala, kako si pogledom svlačio svaku mladu djevojku na
cesti — pa čak i onda kad bi projurili brzinom od pedeset
milja, a ja sam pritom sjedila kraj tebe, i posve točno znala, da
si me savršeno zaboravio i da si u duhu pošao s njom u
postelju.«
»Ali do stotinu đavola!« zaprepašteno se usprotivi Warden.
»Ja tako nešto uopće ne radim!«
Karen se osmjehne.
»Mislim, da to nikako nije isto. Zaista, Karen. Te dvije stvari
nemaju uopće ništa zajedničkog. S njima je ista stvar, kao kad
čovjek ode u bordel, kao —«
»Izazivaš me da ti iskopam oči!« dobaci Karen.
»Ah«, uzdahnu Warden. »A što misliš, koliko puta sam te
vidio gdje se voziš kući i znao, da ćeš spavati u istoj sobi s onim
kujinim sinom, a možda čak i u istoj postelji? Što znam ja? Ja u to
vrijeme odlazim kući i bacam se na svoj ležaj, pa sve to sebi
predočujem do u najmanju fizičku pojedinost? Bogami ti se
zaista ne trebaš tužiti na to, da si ti moje privatno vlasništvo!«
»Ah, ti glupi, blesavi idiote!« razbjesni se Karen. »Kako uopće
možeš da sebi predočuješ, da bih ikada više mogla da bilo što
imam s Danom? Ja prema njemu ne osjećam ništa. Ne znam, je
li itko od nas dvoje ikada prema drugome nešto osjećao.
Mogla bih mu biti prijateljica, dobra prijateljica, kad bi on to
dopustio. Ali ono drugo — toga više nema. Ja se nikada ne
vraćam muškarcu, koji me je jednom prevario. Premda nisam
nevina, ipak sam veoma ponosna. Mučno mi je i kad pomislim na
bilo kojeg drugog muškarca«.
»Misliš li, da mi je to znatno olakšalo položaj?«
»Ne vjerujem, da ti je mnogo teže u odnosu prema meni,
nego što je meni u odnosu prema tebi«, oštro odvrati Karen.
»I tako se vjenčaše, pa ako nisu umrli, oni žive nesretno-i
danas«, opako se nakesi Warden.

<693
 »Da«, kimnu Karen. »Čini mi se da je tako uobičajeno.« Sje-
dili su jedno nasuprot drugome, pa ljutito i nijemo gledali jedno
u drugo. Već su iznijeli sve dokaze, što su ih mogli da iznesu i
već su prerezali svaki mogući odgovor. Oboje spoznaše jasno i
razgovjetno, da su stigli do kraja svakog razboritog razgovora,
a da jedno drugome nisu.mogli da razjasne baš ništa.
Sigurno su tako sjedili bar pola sata. Oboje je čekalo da će
onaj drugi pokazati neko saučešće i oboje je odbijalo, da onom
drugom pokaže saučešće. Oboje je bilo ogorčeno zbog
pomanjkanja saučešća kod drugoga. Bilo je, kao da se između
njih nalazi najmanje jedna soba i kao da svako od njih napeto
u tami leži u svojoj vlastitoj postelji. Ogorčenje, što ga on,
odnosno ona, nisu razumjeli, završi konačno u silnom naviranju
tragične boli, što ne nalaze razumijevanja. Oko njih su vriskali i
jurili urođenički dječaci za djevojčicama, a i djevojčice su vikale
bježeći pred njima.
»Znaš li što?« prigušeno će Warden. »Mi smo posve jednaki.
Mi smo savršene protivštine, pa ipak smo savršeno jednaki.«
»Mi oboje umišljamo da se jedan drugoga želi riješiti«,
kimnu Karen, »a nijedno od nas ne misli, da ga onaj drugi
toliko voli, koliko i on voli drugoga.«
»Mi proklinjemo jedno drugo i bjesnimo jedan protiv dru-
goga, jer oboje činimo isto,« reče Warden, »i mi smo oboje
tako prokleto ljubomorni, da to jedva možemo izdržati.«
»Mi predočujemo sebi sve moguće strašne stvari«,
nadoveže Karen, »i znademo da onaj drugi za nas nije ni
izdaleka dovoljno dobar.«
»Još nikad u svom čitavom životu nisam bio toliko nesretan,
koliko sam nesretan sada, otkad te poznajem«, dobaci Warden.
»Ni ja«, odvrati Karen.
»Pa ipak ne bih htio da se odreknem ni jedne minute te ne-
sreće«, dodade Warden.
»Ni ja«, kimnu Karen.
»Čovjek bi očekivao da smo dovoljno stari, da to ne
činimo«, nastavi Warden.
»Zapravo to ne bismo trebali činiti«, reče Karen.
»Pa ipak ja u tom ne bih ništa izmijenio«, nastavi Warden.
»Ljubav, kakvu mi osjećamo, uvijek donosi sa sobom i pat-
nje«, reče Karen toplim glasom, a oči joj zasjaše. »To smo
oboje znali, kad smo s time započeli. Ljudi uvijek mrze ljubavi
poput naše«, nadoveže ona, promatrajući ga poluotvorenih
usta, dok šu joj oči toplo sjale, kao u Djevice Orleanske. To u
njem odjednom probudi želju, da s njom pođe u postelju.
»Društvo čini sve, što je u njegovoj moći, da onemogući
takvu ljubav kao što je naša, ako mu to ne uspije, onda ono
razara takvu ljubav. Sigurno oženjeni Američani ne vole misliti
da njihove žene imaju pravo da ih napuste, a pogotovu ne
zbog ljubavi, za koju čovjek ne može ništa da kupi. A sigurno
udane američke žene, koje su muškarci lukavštinom naveli na
to da im povjeruju, znadu da su prevarene i s toga više od
svega mrze ovu vrst ljubavi, koju su one morale da žrtvuju na
oltaru sigurnosti. Zbog toga mrze i same sebe u tolikoj mjeri,
da ne mogu podnijeti, ako bi ikojoj ženi išlo bolje nego što ide
njima. Kad bi, naime, ikada priznale da je to istina, njihov bi
život a i život njihovih muževa bio bezvi'ijedan. Dvije ili tri
godine luckaste nezrele ljubavi u svojoj mladosti. Toga su se
odrekle i uvjerile su se da su to prerasle«, reče Karen. »Zbog
toga je važno, da ne izgubimo našu ljubav. Zbog toga se i
moramo toliko boriti da je zadržimo. Boriti se protiv svih
ostalih i protiv nas samih.«
»Da«, kimnu Warden.
»Tu postoji samo jedan jedini put, Milt. Jedini način, na koji
ih možemo pobijediti, jeste taj, da svoju ljubav bar prema vani
uskladimo s njihovim običajima i navikama. Jezgru naše ljubavi
možemo da održimo lijepu i čistu ali ako svoju ljubav ne bu-
demo prilagodili prema vanjskim okolnostima, stvar će završiti
tako, da će oni ubiti ne samo našu ljubav, već i nas.«
»Da«, potvrdi Warden. »A jedini način na koji se ja mogu
prilagoditi, jeste da prih-vatim onaj običajni napoj uspjeha i
tako propisno osiguram našu ljubav. Za tebe, koja se moraš
baviti samo srcem, stvar je posve laka, no ja sam onaj koji se
mora prilagoditi. Moram zaslužiti novac, o čemu ovisi
sigurnost. Ja sam onaj, koji moram svoje vladanje uskladiti s
njima i sve izvršiti na njihov način«.

<695
 »Cio svoj život, počevši od dana, kada je moj prokleti brat
postao svećenikom, branio sam se protiv te site
malograđanske sigurnosti. Borio sam se protiv svega onoga što
ona predstavlja, a branio sam ono, protiv čega se ostali bore.
»Tko je po tvome mišljenju doveo Hitlera na vlast? Radnici?
Ne, već isti malograđani. Posvuda, u svakoj zemlji svijeta, drži
taj isti srednji stalež uzde u rukama. Nazovi ti to fašizmom ili
sličnom inicijativom, to ne mijenja ništa na stvari. Svaka zemlja
zove to drugim imenom, kako bi se mogla boriti protiv drugih
zemalja, koje bi možda mogle da postanu odviše moćne. Ja
san\ se borio protiv svega toga, borio sam se za Milta
Wardena kao čovjeka i svojim sam vlastitim rukama stvorio na
svijetu mjesto za sebe, gdje mogu da budem sam sa sobom, a
da ne moram ni pred kim puzati. Uspio sam čak toliko, da mi je
to drago.
»A sad treba da odem i da postanem oficir, simbol onoga,
protiv čega sam se cio život borio i da pritom baš ništa ne
osjećam. To bih morao da učinim za tebe.
»Ti si mamac u toj stupici. Oni točno znadu, kako treba da
postupaju u takvom slučaju, nemoj misliti, da ne znaju. Što radi
draga majka, kad joj se sinčić vrati sa sveučilišta kući pun revo-
lucionarnih ideja i nezadovoljan načinom, kojim se upravlja
svijetom?
»Ona pronalazi za nj neko slatko mlado stvorenje, koje je
uvijek uza nj i uz kojega može prestati da se uzrujava. Oni
spletkare, dok ga ne ožene. To sinčića umiruje, on udovoljava
svojim dužnostima, zaboravlja revoluciju i prihvaća status
quo«.
»Ja nisam mamac«, odbije Karen. »Ja ne želim biti mamac.
Ja to isto tako mrzim kao i ti. To bi morao znati.«
»Zar možda misliš cla ona svinja, što je ljudi za tigra vežu u
stupicu, želi da posluži kao mamac?«
•^Zar zaista tako misliš o tome, Milt?«
»Baš tako. Cio život morao sam se boriti za nešto, što za-
pravo nitko ne voli, naime za to, da budem pošten. A sad mo-
ram da postanem oficir. Jesi li već kad srela poštenog oficira?
Jednoga, koji je bio pošten i ostao oficirom?«
»Onda ti to ne možeš učiniti.«
Warden joj se borbeno nakesi. »Pa ipak, mogu. I učinit ću!«
Da je ona rekla neka to usprkos svemu učini, on bi se ogorčio i
razljutio. No sad, dok ga je promatrala iskrenim udivljenjem,
on oćuti onaj silni osjećaj snage, koji se pojavljuje zajedno s
uspjehom.

<93
 »Ja ću im već pokazati«, reče on. »Ukrast ću mamac iz
stupice, ali tako da se stupica ne zatvori i đavo neka ih
odnese!« Ona ga je ponosno gledala, a on je vjerovao u svaku
riječ, što ju je izgovarao i osjećao je kako Milt Warden sve više
raste uMiltu Wardenu, jače nego što je ikad dosad osjećao
Milta Wardena.
»Mi smo posve jednaki«, kimnu Karen. »Posve jednaki.«
»Ne bih htio da se odreknem ni jedne minute onoga
vremena, što smo ga zajedno proveli.«
»Ah, Milt«, nastavi Karen, »ja ne bih htjela da budem ma-
mac, Milt. Ja te ljubim, Milt. Želim ti pomoći, a ne nanijeti ti
bol.«
»Čuj me«, oduševljeno će Warden, »ja imam pravo na tri-
deset dana odmora, koji mi pripadaju od zadnjeg obnavljanja
aktivne službe. Odlagao sam ga otkad sam u ovoj četi. U gradu
na svom bankovnom računu imam šest stotina dolara. Ti i ja, mi
ćemo taj odmor zajedno provesti na otocima, gdje god želiš i to
nam onda kasnije ne će više nitko moći da uzme, bio rat ili ne
bio, pa došao i sam đavo ili poplava.«
»Ah, Milt,« tiho reče ona, a te riječi probudiše u njemu ljepši
osjećaj nego što ga je ikad dotad oćutio u životu, »kako će to
biti divno! Predoči sam sebi nas dvoje posve sami, a da se ne
moramo skrivati ni glumiti. Ne bi li to bilo krasno?«'
»Bit će krasno«, popravi on.
»Ah, kad bismo to bar mogli da učinimo!«
»Ne samo kad bismo mogli, već mi ćemo to i učiniti. Što nas
može spriječiti?«
»Ništa«, odvrati ona. »Ništa osim nas samih«.
»Lijepo, onda je sve u redu.«
»Ali, zar me ne razumiješ, Milt? Na tako dugo vremena ne bih
mogla otići odavde. To je veličanstveni san i zbog njega te ja
još više volim, ali mi to ipak ne možemo učiniti. Ne mogu svog
dječaka tako dugo ostaviti sama.«
»A zašto ne? Ta jednog ćeš ga dana i onako zauvijek osta-
viti«, tvrdoglavo će on. »Zar ne ćeš?«
»Dakako«, nemoćno će Karen, »ali to je ipak nešto drugo.
Dok ne prekinem, snosim odgovornost, koju ne mogu samo
tako lako odbaciti. Siromašni mali momčić će se ionako teško
progurati kroz život, što ga je on za nj izabrao. Bar toliko
dugujem svom djetetu.«
»Ah, Milt, zar ne razumiješ? To je samo san. Ne možemo ga
ostvariti. Kako bih mogla da opravdam svoju odsutnost na pun
mjesec dana? Dana je i onako počeo da sumnja ...«
»Neka samo sumnja, taj kujin sin. On je tebi uvijek bio vje-
ran, zar ne?«
»Mi to ipak ne možemo učiniti. Moramo čuvati našu tajnu,
dok ti ne postaneš oficir i dok ne izađeš iz njegove čete. Sve
ovisi samo o tome. Zar ti to ne razumiješ?«
 »Nikad nisam volio da se skrivam pred njim«, uporno će
Warden. »Tko je on zapravo, da bih se ja morao skrivati pred
njim?«
»Ne radi se o tome, tko je on, već što je on. To i sam znaš,
Milt. A ako ja nestanem na mjesec dana, točno u isto vrijeme,
kad si ti uzeo dopust...«
»Sve ja to znam«, mrzovoljno će Warden, »ali kadšto mi to
ide na živce i onda mi je dosta toga.« ■
»Nastradali bismo, Milt, zar to nikako ne razumiješ? Trideset
dana je nemoguće. Možda deset dana. Vjerojatno bih se
mogla izvući na deset dana, ali ne na trideset. Ti bi mogao da
uzmeš svoj dopust, a ja bih mogla da otputujem tjedan dana
kasnije i da se negdje sastanem s tobom na deset dana, pa
onda opet dođem kući prije tebe.«
Warden se upinjao da svoj san razdijeli sa tri. To je bilo
teško. U roku od deset dana ne će moći da izda ni onih svojih
šest stotina dolara. On ne odgovori.
»Ah, Milt,« nastavi Karen, »zar ne razumiješ u čemu je stvar?
Ja bih to voljela učiniti. Sve bih dala za to da je to moguće. Ali
tridesetak dana nije moguće. Milt, zar to ne uviđaš? Ja to
jednostavno ne mogu da učinim.«
»Ja mislim da je tako«, popusti Milt. »Vjerojatno je to bio
samo san o sreći.«
»Kada?« upita ona. »Ah, Milt, kada? Zar moramo
neprekidno tako nastaviti? Zar nikad ne ćemo moći da zajedno
izvedemo nešto, a da se pritom ničeg ne bojimo? Da kraj toga
ne moramo računati i planirati i skrivati se poput zločinca?
Kada, Milt, kada?«
»No, no«, odvrati Warden. »Smiri se, dijete. I deset dana je
lijepo. Deset dana su divna stvar. Mi ćemo to već udesiti, vidjet
ćeš«, nastavi on gladeći je po uskom i nježnom tjemenu. To
mu je tjeme uvijek izazivalo osjećaj, kao da je nespretan i
opasan zbog te nespretnosti. »Deset dana«, reče on. »Bogami,
deset dana su skoro jednako kao i cijeli život. Već ćeš vidjeti«.
»Ovakav položaj ne mogu dulje da podnosim, Milt«, prigu-
šeno reče Karen u njegovu vojničku košulju, koja je tako
muška- rački mirisala. Jedan jedini puta dopustila je sama sebi
raskoš, da odbaci svoj oklop i da u punoj mjeri, u tom jednom
trenutku, uživa u onom vječnom poniženju, da je žena.
»Ja to dulje ne mogu podnositi«, zajeca uživajući u tom kra-
snom osjećaju, da je uhvaćena, da je neki muškarac drži
čvrstim zahvatom da je zauvijek ponižena nepristojnim
sloboštinama, što ih on vrši na njezinom tijelu, zauvijek
potlačena teškim teretom njegova tijela, ispod kojega se nije
mogla da izvuče, zauvijek nemoćna i izručena njegovoj milosti,
milosti muškarca, koji jednostavno uzima što želi, nemilosrdno,
kao što to sve žene nagonski upravo i očekuju.
»Ja ne mogu otići ni dolje u vojni dućan, a da ne bih na
zatiljku osjetila sve njihove poglede. Nikad u cijelom svom ži-
votu nisam bila tako javno ponižena«, reče ona uživajući u

<697
tome. To je bilo sve, što su muškarci željeli. To je bilo ono što
je želio svaki pojedinac između njih. Dala si im ono najvrednije,
što si imala, najintimniju tajnu, a oni su je jednostavno uzeli.
Lijepe, neka je imaju. Neka svi posjeduju tu tajnu, neka svi ruju,
čeprkaju i bodu; ako im to nije baš toliko važno, zašto se onda
svi toliko trude, da jedan drugome spriječe da dođe do toga?
»Ja to ne mogu dulje podnijeti, Milt«, šapnu ona.
»No, no draga«, odvrati Warden osjećajući kako mu krv
naglo i ludo navire u oči i kako je sve prevukla crvenkastim
odsjevom sličnim večernjem odrazu sunca na planinama. »Ti to
ne ćeš trebati, draga. Ti to ne ćeš trebati poduzeti. Dođi«,
nastavi on, »pođimo dolje na prud i zaplivajmo malo, a onda
se pođimo malo igrati.«- Još dok je to izgovarao, znao je da to
nije smio reći.
Karen se uspravi i prodorno ga pogleda. Oči su joj bile kao
u mačke. Još uvijek su bile pune suza.
»Pa valjda to nije jednostavno samo seksualnost, Milt?«
upita ona. U sebi je bila napeta poput kristala, koji se raspada
na najfiniji dodir. »Nije samo životinjska požuda? Ti želiš više, a
ne samo to, zar ne? Iza tvoje ljubavi skriva se i nešto dublje,
ne? Ta ja znam, da ljubav treba da obuhvati mnogo više od
samog seksusa! Zar ne, Milt?«
Warden podignu svoju ljubav za skut u vis i stane je pro-
matrati pod povećalom svoje životinjske seksualnosti.
»Zar ne, Milt?«
»Dakako. Ljubav znači mnogo više, a ne samo to«. Nije
imalo smisla da se prepire i da joj sve iznova razlaže. Na tre-
nutak je bio strašno čeznuo za njom, no sad mu već više do
toga i nije toliko stalo. Zašto se čovjek mora uvijek toliko na-
prezati, da je dovede u postelju, kad je taj akt, čim je konačno
došao do njega, svaki put bio samo razočaranje? Onaj vrhunac,
kao na primjer, onoga prvog dana u njezinom stanu, bio je pre-
lcoračen i on je zapravo već izgubio tek.
»Dođi«, nastavi on, još uvijek osjećajući pritisak pare, što ju
je proizvela vatra za koju nije bio predviđen nikakav ventil za
sigux*nost. »Pođimo plivati!«
»Ne moraš li se vratiti u kasarnu?« zabrinuto upita Karen.
»Dovraga i s kasarnom!«
»Ne«, reče Karen, sad mirno i sigurno. »Ja to ne dopuštam,
pa ma kako bih i ja to voljela. Odvest ću te natrag u grad, a ti
ćeš uzeti taksi i vratiti se ravno u kasarnu«.
»Lijepo«, kimnu Warden. »Lijepo. Ja i onako nisam htio da
plivam«. Više mu ne bi ništa koristilo, ni plivanje ni milovanje.
Odviše je bilo naporno da dođeš do toga. On se nasloni u sje-
dalu i pusti da ga ona odveze natrag u grad.
Ona je bila sva ponosna, kao da je podnijela neku veliku
žrtvu i sretna poput dječaka, koji se zavjetovao da će svaki dan
izvršiti jedno dobro djelo, a sad ga je, eto, izvršio. On je sjedio
kraj nje i pušio gotovo isto tako žestoko, i isto tako nezado-
voljno buljio kroz prozor kao i kad su se vozili ovamo, ali sad
zbog posve drugog razloga.
»Čim doznaš nešto potanje o svom dopustu, možeš mi pi-
sati«, javi se ona. »Stavi pismo u običan omot i baci ga u gradu
u ormarić, ali nemoj napisati, tko ga odašilje. Nemoj me tele-
fonski nazivati. Ne tražim li možda odviše?«
»Ne«, odgovori on, »to nije odviše!«
Ona je ustrajala, da u Richard Streetu čeka sve dotle u
kolima, dok se on ne smjesti u autobus za Schofield. Nije
mogao čak ni da se odšulja u »Crnu mačku« i da popije rakiju.
Warden je sjedio u stražnjem sjedalu kola između dva pi-
jana mornara, koji su htjeli da pogledaju Schofield. Vidio je.
kako je prošla kraj njega i odvezla se niz Hotel Street, dok je
šofer čekao da se autobus napuni.
Već dulje vremena prožimao je Milta Wardena osjećaj, da
mu se Dana kradomice smije (u mislima ga je sad gotovo
uvijek nazivao Dana. Spavaš li sa ženom nekog čovjeka, onda
to očito dovodi do intimnosti. Možda se vojska upravo zbog
toga toliko protivila, da to čine vojnici s oficirskim ženama).
Dana se mogao smijati. Warden je postepeno, sve jasnije i
jasnije, mogao da nasluti razlog.
Ona je bila Danova žena. To je značilo da je s njime bila zakonski
vjenčana, da mu je rodila dijete i da je o njemu ovisila.
da joj je on davao sigurnost, slobodu i novac što ga je trebala,
da bi mogla podržavati ljubavni odnos s Milt Wardenom. Taj je
novac stizao redovito, mjesec za mjesecom, godinu za
godinom a ne samo od vremena do vremena i posve slučajno,

<699
kao novac što ga je dobio u pokeru. Ta je sigurnost bila tolika,
da Milt Warden još mnogo godina ne će moći da joj pruži-
nešto slično. Konačno joj Milt Warden nikada ne će moći dati
slobodu, dokle god je bude ljubio.
Nije dakle čudo, da je Dana mogao dopustiti sebi da se
smije. Ona je mogla ljubiti Milta Wardena, ali Dana je bio upo-
rište, iz kojega je mogla operirati. Sve ako bi svako popodne
izašla s Miltom Wardenom, ona bi ipak uvečer prije devet sat:
savjesno bila opet kod kuće — u blizini Dana Holmesa. Bilo je
gotovo tako, kao da su njih dvojica sklopili poslovni ugovor,
kojega on nije mogao da prekine.
Dana je držao sve adute u rukama. Držao ih onom optimi-
stičkom sitom samosviješću malograđana, koju je Warden,
pošto njome nije nikada raspolagao, odjednom mrzio više
nego ikad dotad. Dana je znao da ima sve adute u rukama.
Nije trebao da čini ništa drugo, nego da mirno sjedi i čeka, da
joj malo popusti uzde, kao što se popuštaju nervoznom konju
(nervoznog konja ne smijete nikada pritezati, gospodo, a
prema temperamentnoj ženi nemojte nikada silom provoditi
svoju volju).
Jednostavno treba počekati, gospodo. Treba se pouzdati u
strpljivost, najvišu od svih vrlina.
Konačno će se ona zamoriti od te ljubavi i dovući će se
natrag toplom ognjištu.
Dana je pripadao društvu, bio je ugledan, imao je tradiciju,
moral svoga vremena, sigurnost (pogotovu sigurnost) i
iskustvo mnogo generacija prevarenih muževa, koje su ga
snabdijevale znanjem, kako se pomoću strpljivosti može dobiti
igra.
Dana Holmes je mogao da sam sebi dopusti, da se smije
Miltu Wardenu.
Milt Warden je to osjetio svaki puta, kad bi vidio, kako se
ona u otrcanom crnom Buicku svoga muža vozi kući.
 Vjerojatno je ona, razmišljao je Milt Warden, promatrajući s
ugla na kojem ga je iskrcala, kako stražnja svijetla njezinih kola
nestaju među tisućama drugih stražnjih svijetala, davala Dani u
međuvremenu dovoljno, da je on oklijevao i da nije nikada
učinio onaj posljednji korak: da se rastavi od nje.
Možda mu ona, razmišljao je svaki puta, vodeći taj razgovor
S3 samim sobom do logičnog završetka, dopušta da za vrijeme

tih velikih ljubavnih afera pokadšto i on ugrabi pokoju mrvicu,

kad ispita kako puše vjetar i kad osjeti da je za nju nepovoljan.
Možda sad odlazi kući, da upravo dade Holmesu njegov dio.
Sigurno ne bi Dana dopustio, da ona sve to čini, što joj sada
dopušta da čini, i da on ne dobiva od toga. Milt Warden je bio
u to posve siguran.
Svaki put, kad bi je Milt Warden pratio pogledom, gdje se u
Buicku vozi kući, razmišljao je kako nju, vjerojatno, ne smeta to
spavanje s Danom. Zena ne bi mogla da s nekim muškarcem
živi dvanaest ili petnaest godina, a da se konačno nije bar
-navikla na to, a da joj na kraju ne postane bar manje od
neugodnog.
Njegova je pogreška bila u tome, što je njoj i samome sebi
priznao da je ljubi. To je uvijek bila ona najveća pogreška u toj
igri. Ta ga je pogreška u tolikoj mjeri prisiljavala da živi pod
njezinom vlašću, u kolikoj Dana nije nikad bio. Sad ga je ona
mogla navesti da radi sve, pa čak i to, da postane oficir, sad
kad je bila sigurna, da je on ljubi. On više nije bio čovjek, koji je
mogao da stvara slobodne odluke i na taj je način izgubio onu
staru divlju i strašnu snagu i ponos Milta Wardena.
O svemu tome razmišljao je, međutim, samo onda kad bi
gledao kako se ona vozi kući. Kad bi bio u njezinu društvu, či-
nilo se, da na to uopće i ne misli. Onda bi mu jedina misao bila,
kako je krasno biti zaljubljen.
Kući se vratio dovoljno rano, da ispuni još prije večere
molbu, da ga prime u oficirski tečaj. Na njegovu stolu ležali su
još preostali Bloomovi papiri, no on ih odgurnu ustranu, da bi

<701
imao mjesta da napiše svoju molbu. Zatim molbu potpiše, po-
stavi je na Holmesov stol i onda se opet posveti Bloomovim
papirima. Kad ih je svršio, nasloni se u svoj stolac, da počeka
na večeru i na daljnji razvoj stvari.
Sve se razvilo u jednom tjednu. Ike Galovich je bez mnogo
ceremonija riješen svoje dužnosti u skladištu u korist novog
starijeg vodnika Pete Karelsena, kojemu je Dana (pardon, ka-
petan Holmes) dao u naslijeđe sada još težu zbrku. Prisilio ga
je, da preuzme taj posao, zaprijetivši mu se degradacijom, a
osim toga mu je svečano obećao, da će se moći vratiti u svoj
mitraljeski vod, koji je toliko volio, čim se uvede novi boksač
lake kategorije Malleaux, koji je upravo izašao iz podoficirske
škole. Pete je puna dva tjedna uporno izbjegavao da progovori
•s Wardenom ma i jednu riječ.
No prije nego što se to dogodilo, ušao je kapetan Holmes
ujutro u pisarnicu i našao na svom stolu potpisanu molbu.
Toliko
i Jesse James, poznati američki odmetnik od zakona (1847-1382) rođen kraj Excelsior Springsa u
Missouriju. U nekim predjelima USA spominju ga i opisuju kao neke vrste narodnog heroja, zaštitnika
sirotinje i potlačenih.

se obradovao, da je svom četnom starješini, usprkos

kaotičnom stanju u četi, odmah ponudio trodnevni dopust.
Kad je Warden to otklonio, jer je, kako je tvrdio, osjećao da ne
može otići upravo u to vrijeme, kad se četa nalazila u tako
nezgodnom položaju, ne samo da je Dana postao još sretniji,
već upravo nije mogao ni da izrazi svoju zahvalnost. Po prvi
put nakon viša mjeseci opet se javno počeo da hvali svojim
četnim starješinom. Warden počeka, dok Pete nije bio
postavljen kao skladišni podoficir, a onda isti dan zamoli
dopust od trideset dana.
 Pred takvim zahtjevom izblijedjela je čak i Holmesova in-
tenzivna naklonost.
»Dragi moj vodniče! Trideset dana!« reče on. Pritom se čak
nije ni lupio rukom po čelu. »To nije moguće! Vi to sami znate.
Rado ću vam dati tri dana izlaska. To sam vam već rekao. Dat
ću vam čak dva puta po tri dana uzastopce. Onda možete da
za- štedite svoj dopust, a da vam se ne uračuna ni jedan dan.
Ali trideset dana, zaboga!« usprotivi se on. »Upravo u takvom
času!«
»Sir, meni taj dopust pripada već godinu dana«, nepomir-
ljivo je ustrajao Warden. »Ja sam ga neprekidno odlagao. Ako
ga sad ne dobijem, nikada ga ne ću dobiti. S vodnikom
Karelsenom u skladištu toliko smo svladali poteškoće, koliko
ćemo ih u narednih šest mjeseci uopće moći da svladamo.
Počekam li toliko nikad ne ću dobiti dopusta«.
»Prema propisima«, hladno će Holmes, dok je njegova na-
klonost i dalje opadala, »nemate sad uopće prava na dopust.
To i sami znate, vodniče. Dopust, na koji ima vojnik pravo zbog
toga što se ponovo obvezao na službu propada, ako se ne
iskoristi u roku od tri mjeseca. Trebali ste, dakle, iskoristiti svoj
dopust pravodobno«.
»Prema propisima sam mogao pustiti da ova četa do kraja
propadne«, odvrati Warden. »Razlog, zbog kojeg nisam pošao
na dopust, bio je baš taj, što sam htio da opet dovedem četu u
red. Vi to vrlo dobro znate, sir!«
»Pa ipak«, pokoleba se Holmes. »Trideset dana! Upravo u
tom času! To je posve nemoguće!«
»Odgodio sam nastup dopusta baš u interesu čete«, zagri-
ženo će Warden. Bio je odviše lukav, a da mu se otvoreno za-
prijeti, jer bi onda Holmes otklonio njegov zahtjev već iz sa-
moga ponosa. No on mu je dao da nasluti što misli, a u
Holme- sovu sjećanju je bila još odviše svježa uspomena na

<703
Levin premještaj prije tjedan dana. Kapetan Dinamit Holmes
nije bio više miljenče pukovnika Delberta.
Dinamit gurnu šešir na zatiljak i sjede na svoj radni stol.
»Htio bih vam nešto reći, vodniče«, povjerljivo će on
»Uskoro ćete i sam biti oficir, pa će vam to možda malo
pomoći da uznapredujete. Sjedite«, reče Dinamit. »Sjedite,
vodniče. Zaboga, za dva ili tri mjeseca vi ćete me gore u klubu
izmla- titi u pokei-u. Nema razloga da i dalje podržavamo
formalnosti između oficira i vojnika«.
Warden oprezno sjede.
»Vjerojatno ne ću više dugo ostati u puku«, razgovorljivo će
Holmes, no još uvijek kao da govori u povjerenju. »Razumjet
ćete, dakako, da to zasad ne smije izaći izvan ova četiri zida.
Očekujem, međutim, da ću kao major biti premješten u glavni
štab brigade i to po osobnom nalogu generala Slatera.
Vjerojatno će do toga doći u toku jedan ili dva slijedeća
mjeseca«.
»To je vrlo lijepo«, začu Warden sama sebe kako govori.
»Možda ste i vi pomislili ono isto, što su pomislili i drugi, da
kopam naime, svoj vlastiti grob, kad sam se zavadio s Velikim
Bijelim Ocem«, naceri se Dinamit. »No u mom ludilu ležala je
neka metoda, samo što to nitko nije znao. Postoji mogućnost,
da me postave kao ličnog ađutanta generala Slatera«. naglasi
on i zastane.
»Divno!« odvrati Warden, kao da se iznenadio.
»Prvo, što oficir mora da nauči, jest, da usred rijeke prijeđe s
jednog konja na drugog, a da pritom ne smoči noge«,
osmjehne se Dinamit. »To je možda najvažnije od svega, što
oficir mora da zna. Kod običnih vojnika je to posve svejedno.
Oni mogu napredovati i bez politike. Naravno da politika može
da pomogne i vojniku, ali ona nije apsolutno potrebna. No
oficir je izgubljen bez nje. To je ono prvo, što morate da
naučite!«
 »Razumijem, sir«, začu Warden samoga sebe kako govori.
»Hvala vam lijepa!«
»Stvar će, međutim, potrajati još po prilici dva mjeseca«,
nastavi Dinamit. »To je, međutim, isto tako sigurno, kao što
ovdje sjedim. Da i sami ne ćete postati oficir i da ne mislim, da
bi vam to možda moglo pomoći, ja vam to uopće ne bih rekao.
Kad odem iz ove čete u brigadu, zatražit ću za vas dopust od
četrnaest dana. Kako bi to bilo?«
»Ja bih više volio, da ga sad dobijem«, odgovori Warden. »A
osim toga želim svih trideset dana. Da nemam na to pravo bila
bi posve druga stvar!«
Dinamit zatrese glavom. »Ja sam vam stavio pristojan pri-
jedlog, vodniče«, prijazno će on. »Stavio sam vam ga više kao
drug u oružju, nego kao pretpostavljeni. Da ne ćete postati
ono. što ćete postati, vjerojatno ne bih ni to učinio. Ovako
postupam s vama, kao da ste mi ravnopravan.«
»Ali više ne mogu da učinim«, prijazno nastavi on. »Meni je
isto posve svejedno, što će se desiti s ovom jedinicom kao i
vama, no kad bi u ovom stanju, u kojem se četa nalazi danas,
zatražio za vas dopust od trideset dana, a pogotovu kad bi to
učinio sada, molba bi jednostavno bila odbijena. Istodobno bi
nam to obojici veoma zamjerili. Eto, to je ono, što ja
razumijevam pod politikom Ovog se časa više odigrava iza
kulisa nego na pozornici, vodniče«, završi on uz lukav izraz
čovjeka, koji je upućen u bit stvari.
Warden ga je oštro promatrao. Još uvijek se nije dobro
osjećao, što za vrijeme tog razgovora posve službeno sjedi.
»No, što velite?« prijazno upita Holmes. »Četrnaest dana, i
to za dva mjeseca. Pod tim okolnostima ne bi baš nitko mogao
da više učini za vas!«
»Onda primam vaš prijedlog«, odgovori Warden. Nikad nije
valjalo poći predaleko. Stisneš li narandžu prečvrsto, ne će?
dobiti više soka, već ćeš je samo rastrgati.

<705
 »Lijepo!« reče Holmes. »U redu. Dakako pod pretpostavkom
da ništa od svega onoga, što smo ovdje razgovarali o našem
dopustu i o mom premještaju, ne izađe izvan ta četiri zida.
»To se razumije samo po sebi«, odvrati Warden.
»To je samo način, da čovjek sebe zaštiti«, ispravi ga Hol-
mes. »Vjerujte mi, vodniče, za oficira nema ništa važnije, nego
da se valjano zaštiti!«
»To vam vjerujem«, kiselo će Warden.
»No, onda doviđenja«, srdačno reče Holmes. »Moram da
prijeko u štabu obavim još neku malenkost«.
Warden je gledao za njim, dok je Dinamit prelazio preko
kasarnskog kruga i pitao samoga sebe, kolike li je ljude, koliku
puta i pod koliko različitih okolnosti gledao kako prelaze preko
kasarnskog kruga. Da se to nije dogodilo njemu samome, on
to ne bi ni vjerovao. Tako se, dakle, oni vladaju, ako si oficir!
Upravo onako kao trgovci, koji za Novu godinu jedan
drugome darivaju poklone, plaćajući ih iz reklamnih fondova
svojih poduzeća. Mnogo je to divnih i skupih poklona, što se
nagomilavaju pod njihovim drvcima. To nikome nije škodilo.
Nitko nije trebao za to platiti. Dakako, da su pokloni bili uvijek
određeni samo za njih ili njihove žene.
 Više od svega začudilo ga je, da se stvar činila tako laka Čas
prije bio je nešto, a onda svega jednu minutu kasnije, nešto
 posve drugo, nešto suprotno. Samo zbog toga, jer je potpisao
veliki papir.
Dva mjeseca, pomisli on. Puna dva mjeseca. Kako se činilo,
Gert Kipfer će opet dobiti dio njegova novca, htio on ili ne htio.
Siromašni kopilan Prewitt u buturnici. Prewitt i Maggio, dva obična

smutljivca, koji su u zatvoru morali da budu bez ikakvih žena.

Nisu to bili ni junaci ni Robin Hoodi, ni legendarni vitezovi, već
posve jednostavno dva sasvim obična, posve normalna
smutljivca, koji su morali da plate posve običnu, posve
normalnu cijenu, da budu bez žena. Smola!
Kad nisi mogao da dobiješ trideset dana, morao si se
zadovoljiti sa deset dana. Ne možeš li da dobiješ Karen, kad je
ustrebaš i gdje je ustrebaš, moraš se zadovoljiti da je uzmeš
onda, kad je možeš dobiti i gdje je možeš dobiti. Ne možeš li
da sad dobiješ trideset dana dopusta, moraš primiti četrnaest
dana, nakon dva mjeseca. Čak i prorok mora da pođe k brdu,
ako brdo ne želi da dođe do njega. To je bio prosječan, običan,
posve normalan put, pa čak i za proroka. Uostalom, ti nisi
nikakav paladin Karla Velikog ni Robin Hood, već si samo
posve prosječan, običan, posve normalan, ma kako glasio onaj
najjači izraz za to.

ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

U vojnom zatvoru igrali su jednu posebnu igru. Uvečer,

poslije večere, skinuli bi strunjaču s ležaja, što ga nitko nije
upotrebljavao, pa je pomoću povezanih uzica od cipele objesili
na rešetku srednjeg prozora, koji se nalazio na stražnjoj stijeni
prostorije. Jedan bi se čovjek, obično najmanji, ukoliko se ne bi
javio kakav dobrovoljac, postavio leđima prema strunjači.
Ostali bi se svrstali na drugom kraju prolaza između postelja i
to prema veličini, tako, da bi najmanji došli na čelo. Jedan po
jedan zaletjeli bi se onda u čovjeka naslonjenog na strunjaču i
pogađali ga ramenima u trbuh. Kako se iza čovjeka nalazila
strunjača, on nije mogao pasti na leđa i morao je da se
zaštićuje samo svojim trbušnim mišićima.
Budući da u zatvoru nisu bile dopuštene karte, kocke, ni
ruleta, baraka broj dva se zabavlja jedino tom igrom. U
drugim barakama nisu igrali tu igru, ali u baraci broj dva
nije nitko imao povlasticu, da ne sudjeluje 706 u toj igri.
45 Odsada do vječnosti
 Bila je to surova igra. S druge strane su pak u baraci broj
dva bili i tvrdi ljudi, da, najtvrđi od tvrdih, elita. Ako se čovjek
ispred strunjače mogao držati na nogama, sve dok se
posljednji čovjek ne bi u nj zaletio, dobio je igru. Kao nagradu
dobio bi pravo da se zaleti u bilo kojeg čovjeka iz barake.
Nije ih bilo mnogo, koji su mogli uživati u nagradi. U
vrijeme kad je Prew bio premješten u tu baraku, samo su
dvojic? uspjela da se održe na nogama. Bila su to ona dvojica
najvećih Jack Malloy i Berry. Veličina je u vojnom zatvoru bila
korisna. Angelo Maggio je više puta pokušao da izdrži, ali se
onesvijestio. Kad je Prew prvi put sudjelovao u igri, izdržao je
do posljednjeg čovjeka, a to je bio Jack Malloy, najveći od
sviju. Onda ga izdaše i trbuh i noge, iako je Malloy bio
posljednji čovjek i premda je Prew jednostavno trebao ostati
na nogama, da bi pobijedio. No Prew je nakon Malloyeva
zaleta klonuo i Malloy mu je morao da pomogne do latrine,
gdje je počeo povraćati ljutito proklinjući i izmoreno blebećući.
Njegovo držanje ocijenjeno je kao dobar uspjeh za malena
čovjeka. Prew, međutim, nije bio zadovoljan, i, prije nego što je
prošao tjedan dana, uspjelo mu je da izdrži i Malloya i da
pobijedi. Istina je, doduše, da je kasnije morao ispasti iz igre i
pustiti druge da igraju sami za nj, sve dok se nije dovoljno
oporavio, da iskoristi nagradu i da izvrši svoje besplatne zalete
Osim »igre«, koja nije imala nikakvo drugo ime u baraci broj
dva, najomiljenija je bila igra sa žigicama, kojima se gađalo u
jednu pukotinu. Ulog je bio porcija duhana narednog dana.
Postojale su i druge igre, među njima i jedna, koja se zvala
»možeš li izdržati«. Ta se igra sastojala u tome, da je igrač
lijevom rukom zaštitio solar plexus, a desnom genitalije i da je
dopustio da mu protivnik udari šakom u želudac, što je jače
mogao. Udaralo se naizmjence, sve dok jedan od te dvojice
nije morao da odustane. Osim toga su od skauta ukrali igru,
koja se zvala »indijansko hrvanje«. Da bi bila zanimljiva, uveli
su nekoliko posebnih, težih momenata. »Indijansko hrvanje na
stolu« igralo se tako, da su dva čovjeka skupila lakte,
isprekrstila prste i tako pokušavala da saviju protivnikovu ruku.
Kao specijalno otežavanje držali su drugovi zapaljene cigarete
iza obje ruke. Od svih igara bila je, međutim, »igra«
najomiljenija.
Indijansko hrvanje na podu igralo se tako, da su dva čovjeka
legla na leđa, ispreplela noge i kušala da jedan drugoga izvrnu.
Igralo se tako da su iza jednog i drugog igrača bile položene
daščice, u koje su bili zabijeni čavlići bez glave od pola palca.
Usprkos svem nastojanju da bi se izmakli na stranu, kad bi ih
protivnik izvrnuo, mnogi je ujutro odlazio na posao s plavim
ubodima u koljenima. Od svih igara »igra« je, međutim, bila
najpopularnija.
Nju je izumio Jack Malloy, kad je prvi puta sjedio u zatvoru;
i odonda je igra postala stalnom ustanovom u broju dva. Kad su
ga pustili iz zatvora, Malloy je zaboravio na igru, ali kad se vratio
da odleži svoju drugu kaznu, ustanovio je, da u broju dva još
uvijek igraju tu igru bez ikakvih izmjena u njezinom prvotnom
obliku (što je već samo po sebi značilo komplimenat za
Malloya), pa joj se i on odmah pridružio.
Malloy je igru igrao s divljim borbenim zanosom i
nesavladivom voljom, što ga je, ako se uzme u obzir njegova
građa tijela, činilo gotovo nepobjedivim. Kad bi Malloy igrao
»igru« nije bilo potrebno, da se možda napregne da bi ostao
na nogama, već su se svi ostali morali napregnuti da ga obore.
Prew ga je oborio jednom, samo jedan jedini puta, i to mu se
učinilo zaista nečim veličanstvenim. Ukoliko je postojalo išta,
čime bi se ponosio Jack Malloy, taj čovjek blaga osmijeha i
sanjarskih očiju, onda je to bila njegova građa tijela i spretnost
kojom je vladao tim tijelom. Malloy je bio visok i snažan pa je
građom tijela više podsjećao na poglavicu Choatea, nego na
Wardena, ali nije imao Choateovih naslaga sala. Ponos, kojim
je ocjenjivao svoju tjelesnu spretnost (umjesto da se ponosi
svojim duševnim sposobnostima, koje su se svima ostalima
činile upravo mističnim), pomalo je podsjećao na ponos nekog
kapetana rugby momčadi, koji sebi mnogo umišlja, jer je vješt
u plivanju i skokovima u vodu. Doduše, to nije bilo ništa
čudnije od većine ostalih stvari, koje su se na njega odnosile.
Za broj dva bio je Jack Malloy zagonetka, onako kao što su
ljudima zagonetni svi oni živi simboli, koje sami sebi stvaraju
Prew ga je veoma dobro upoznao, upoznao ga je bolje od
ikoga i to za vrijeme, dok se Angelo nalazio u bunkeru i borio
se da ga otpuste iz zatvora. Konačno ga je tako dobro
upoznao, da mu je postajalo jasno, da mu je Malloy dopustio
da zaviri iza zastora njegove prošlosti kao ravnopravnom
čovjeku, čije mu je razumijevanje potrebno, već zbog toga. jer
je on za Malloya bio inferioran, i jer je Malloy smatrao da mu
treba pomoći. Potreba da nekome pomogne kao da je bila
jedini ključ, pomoću kojega može čovjek da otključa Jacka
Malloya.
Ono vrijeme, u kojem je Angelo na trideset dana bačen u
bunker, bilo je za Prewa veoma loše. On je već davno u sebi
slikao, kako će to biti, bude li se Angelo jedne noći odlučio, da
je sutra pravi dan. Jasno je razabirao, kako će doći do stiskanja
ruku i do posljednjih razgovora i opraštanja. Očekivao je, da će
mu Angelo dati prilike da se od njega oprosti. Kad je,
međutim, konačno došlo do toga, sve se odvilo posve drukčije.
Cio je mjesec dana bio u društvu s Angelom, dok je ovaj
dan za danom pokušavao da se odluči i da konačno započne
stvar. Svaki put bi se međutim dogodilo nešto drugo, što bi
maloga momka navelo, da odgodi veliku akciju. Usprkos svojoj
fantastičnoj hrabrosti, ipak ni Angelo nije bio dovoljno smion
da zagazi u tu stvar. Angelo je bio svijestan, da će to biti
strašno iskušenje, najgore, što ga je dosad morao da podnese.
Nikako nije mogao prema tome da se odluči da izvrši prvi
korak. Kad je onda konačno stvar krenula, bilo je to za sve,
uključivši i Angela, iznenađenje. Povod tome bila je okolnost,
na koju Angelo nije imao nikakva utjecaja, pa se tako nije ni od
koga oprostio.
Vojni policajac Turniphead, Turnipseed, počeo je da gaji
priličnu antipatiju prema Angelu. Razlog tome bio je posve
privatne prirode i neproziran. Ta je antipatija, međutim,
neprekidno rasla, sve dok Turnipseed nije počeo da javno
izaziva Angela, čim bi ovaj prišao u blizinu. Toga je jutra bio
Turnipseed na straži u »jami«, kako su stražari nazivali ono
mjesto, dolje u kamenolomu, smatrajući da je ono zbog
vrućine i prašine najgore. Vjerojatno zbog toga, jer je bio
razdražen, Turnipseed je toga jutra mučio Maggia više nego
obično. Svaki put kada bi Maggio prestao udarati maljem, da
malo odahne, stražar bi se proderao na nj, a ako bi Maggio
progovorio ma i jednu riječ, stražar bi ga naročito uvredljivo
izgrdio.
Bilo je posve očito da Turnipseed pokušava da bi ga zaveo
na neku nepromišljenost, zbog koje bi ga onda kasnije mogao
da prijavi. Konačno pođe Turnipseed ravno k Maggiu, koji je
radio usred neke skupine. Automat je nosio ispod lijeve ruke.
On udari Maggia u lice, jer ovaj navodno nije prestao da
razgovara. Prew se također nalazio u toj skupini, dosta blizu,
pa je mogao točno da promotri oštre crne Maggiove oči, koje
su žmirkale. Prvi put otkako ga je poznavao, nije se u tim
očima pojavilo ono koncentrirano bjesnilo, koje bi obično
zaplamsalo, čim bi netko bilo što poduzeo protiv malog
Talijana. Maggiove oči bile su hladne i promišljene, kao da mu
je u istom trenutku, u kojem je i Prewovo srce na časak zastalo,
postalo jasno, da je došla njegova prilika. To je bio upravo onaj
položaj, kojega je čekao, i kojega je htio da stvori na umjetan
način. Ne iskoristi li danas tu priliku, nikad je ne će iskoristiti. U
očima mu se pokaže onaj izraz oklijevanja, kakav se javlja u
čovjeka, koji ima da bira, hoće li učiniti nešto, što bi više volio da
ne učini, ili će jednom zauvijek priznati sam sebi da je kukavica.
Kad je Turnipseed malo uzmakao, da promotri djelovanje svog
udarca, i da možda najoštrijom ocjenom pronađe nešto, što bi
mu omogućilo da prijavi Maggia, ispusti ovaj čekić, pa golim
rukama posegnu za stražarevim grlom, oponašajući neartikuli rane i
lude krikove. To je bila teža griješka nego ona, što ju je
očekivao Turnipseed. Nije bio pripravan, pa ga Angelo obori na
zemlju i stane ga daviti, prije nego što se mogao i pomaknuti.
Skupina kažnjenika, među njima i Prew, svi iz barake broj dva,
stajala je nepomično, s maljem u ruci, i gledala.
Turnipseedu je uspjelo da se oslobodi udarcima kundaka
svoga automata i da ustane prije nego što je Maggio, još
uvijek vrišteći poput luđaka, ponovo jurnuo na njega. Bio mu je
tako blizu, da Turnipseed nije smio ni pokušati da puca.
Objema rukama zgrabi pušku, udari puščanom cijevi Maggia i
obori ga na zemlju, upravo onako kako je to Angelo računao i
kako se nadao.
Turnipseed je stajao sav omamljen, a Maggio je
onesviješten ležao kraj njegovih nogu. Na trenutak je zavladala
mrtva tišina. Turnipseed je teško disao i jednom rukom trljao
vrat. Piljio je u skupinu kažnjenika, koji se nisu ni pomakli, a i
sad su pazili da se ne pomaknu.
»No«, konačno će sopćući, »naprijed! Usudite se! Samo
pokušajte!«
Nitko mu ne odgovori.
»Volio bih da pokušate«, nastavi Turnipseed pun nade, još.
uvijek tarući vrat i teško dišući. »Silno bih volio da mogu
ustrijeliti jednog od vas, svinje. Stojite ovdje i puštate tog
luđaka, da me davi, ne mičući ni prstom. Bogami, od ovakvog
čopora krvožednih vukova, kakvi ste vi, ne može nitko
očekivati samilosti«, završi kao da im predbacuje.
Nitko mu ne odgovori.
»Dvojica od vas odnijet će ga dolje na cestu«, rekne
odmahnuvši glavom prema cesti, no pritom nije skidao
pogleda' s njih. »Ostali neka .nastave s poslom i to odmah!«
Iz barake broj dva ne makne se nitko, ali iz barake broj tri
pristupiše brzo dva čovjeka, no ipak oklijevajući, kao da ih je
netko gurnuo.
»Hajde, dignite ga!« reče Turnipseed. »Šteta, što nije mrtav.
Hej!« dovikne on objema stražarima na brijegu, koji su s puš-
kama u rukama prišli rubu kamenoloma i zagledali se dolje.
»Pripazite malo na ove ostale!« do viknu Turnipseed. »Tu sam
skoro imao bunu. Naprijed vas dvojica, podignite ga!«
Kad su ga podigli, ugleda Prew obrise kvrge, koja je počela
rasti na Angelovu čelu, upravo iznad korijena kose. Koža je
pukla i malo je krvi poteklo u oči. Bilo je to novo odlikovanje za
Angela. Njegov je duh, međutim, požurio naprijed i ocjenjivao
svoje izglede za narednih trideset dana. Ništa drugo ga nije
moglo kosnuti.
Turnipseed pođe za nosačima i naredi im da polože Angela
na cestu. Zatim ih pošalje natrag, a onda telefonskim
aparatom, pričvršćenim na neki stup, pozove kamion. Oba
stražara gore na pećini su i dalje promatrala što se zbiva, pa se
skupina osuđenika ponovo lati posla. Prew je posljednji put u
životu vidio svoga prijatelja Angela Maggia, kad su ga dva MP-
a, koji su došli na telefonski poziv, bacili na teretnjak od dvije i
pol tone i nestali' s njime niz brežuljak. Maggio je još uvijek bio
u nesvijesti.
Već dugo vremena nije nitko u životu Roberta E. Lee
Prewitta ostavio tako dubok dojam kao Angelo Maggio,
izuzevši možda Jacka Malloya i Wardena. Dok su ova dvojica,
međutim, svaki na svoj poseban način, bili nadmoćna bića,
koja su se kretala u nekom drugom svijetu, bio je Angelo
Maggio — prva u Americi rođena generacija talijanskih
emigranata, nastanjenih u Brooklynu, čovjek, koji je apsolutno
mrzio vojsku, Angelo, sušta protivnost onakvih gorštaka i
tridesetgođišnjaka, čiji su preci već prije revolucije došli iz
Škotske i iz Engleske, pa su još uvijek mrzili inozemce — taj je
Angelo Maggio bio srodniji njegovoj vlastitoj vrsti i bliži
njegovu srcu nego teški zalogaji kao Malloy i Warden.
Nestanak Angela Maggia ostavio je uPrewovu životu bolnu
prazninu.
Bilo mu je jasno, da nikad više ne će čuti za Maggia i da ga
više ne će vidjeti, kad bude otpušten iz vojske. Tako se to
zbivalo u vojsci, gdje su se prijateljstva sklapala od danas do
sutra Bio je isto tako uvjeren da će Maggia otpustiti, kao što je
sigurna bila činjenica, da ga ne će vidjeti, kad ga bace u
bunker, a ni kasnije, u odjelu za luđake garnizonske bolnice.
Postojale su samo dvije mogućnosti: ili će Angelo zaglaviti u
bunkeru ili će biti otpušten iz vojske. Poznavajući Angela, Prew
nije vjerovao, da će on poginuti u bunkeru. Međutim, ni
poznavanje činjenica, ni pomirivanje s njima, nije pomoglo da
ispuni tu prazninu.
Prew je Maggiovu sudbinu pratio s galerije broj dva i pritom
je tako jasno pokazao zabrinutost, da bi ga to u svakom drugom
slučaju i u svako drugo vrijeme dovelo u zabunu. U toku tih
tjedana prišao mu je Malloy, a da ga on nije pozvao i pomogao
mu je.
Stvarno nije Maggio trebao da odleži trideset dana u
bunkeru. Ne uzimajući to u obzir, njegov je ratni plan bio
posve pravilan. U bunkeru je proveo svega nešto više od
dvadeset i četiri dana, kad ga izvukoše i poslaše na
promatranje u kažnjenički odjel garnizonske bolnice. MP
Hanson obavještavao ih je o razvitku borbe. Obično je Hanson
morao poslije večere zaključavati vrata barake broj dva i skoro
svake večeri govorio je što se dogodilo u toku dana i u toku
prijašnje noći. Osim toga nisu doznali ništa, pa je Maggio
mirno mogao i umrijeti, a oni ne bi ništa znali. Iz tamnih
dubina bunkera nije stigla nijedna izravna vijest od Maggia.
Hanson nije ništa znao o tajnom Maggiovom planu, a nije
ništa ni slutio o njemu. Bio je uvjeren, da je Maggio zaista
poludio, no to nije umanjilo njegovo udivljenje prema dagu.
»Trebali biste ga vidjeti«, rekao je, zaključavajući vrata pred
očima mnoštva, koje se naguralo oko njega, da čuje najnovije
vijesti. »Upravo je strašan. Čovjek to mora da vidi, da bi mogao
povjerovati. Ljudi, ako je taj lud, onda je šteta, da na svijetu
nema više luđaka«.
»On je prvi, što ga imamo, otkad sam ovdje«, razjasnio im
je. »Mnogo sam toga čuo o ostalima, koji su prije bili tu„ ali
Maggio je prvi, kojega sam vidio. Ti si već bio ovdje, kad su
jednoga primili na liječenje, zar ne, Jack?«
»Dvojicu«, reče Malloy. »Obojicu za vrijeme prve kazne«.
»No, dakle, Maggio je moj prvi luđak«, nastavi Hanson I
opet udivljeno zakima glavom, »čovječe, to je pravi doživljaj.
To je upravo nevjerojatno. Nitko mi ne može reći, da čovjek
postaje tako hrabar jednostavno zbog toga, jer gubi razum. To
je isto tako nemoguće, kao što čovjek ne može ni hrabrost

716!
ispiti iz boce. Takva smionost je prirođena. Ili je čovjek ima, ili
je nema
»Mislim da imaš pravo«, kimnu Malloy.
»Sramota je što se vojska mora odreći tolike hrabrosti«,
nastavi Hanson. »Vojska najviše treba toliko hrabrosti.«
»Mislim da u tome imaš pravo«, kimnu Malloy.
»To možeš mirno priznati«, doda Hanson. »Meni ne može
nitko ništa nabajati. Znate, to je i prvi luđak naše Tuste svinje.
Tusta svinja još nije bio ovdje, kad su drugi poludjeli.«
»Tako je«, reče Malloy kroz vrata. »U ono vrijeme smo imali
nekog starog štabnog vodnika. Tusta svinja je došao ovamo
tek onda, kad je vodnik bio umirovljen.«
»Tusta svinja misli, da još uvijek može pobijediti«, razloži
Hanson. »On tvrdi da ga može izliječiti. Veli, da se još dosad
nije namjerio ni na jednog čovjeka, kojega ne bi, bez obzira je
li lud ili nije, mogao natjerati, da se propisno vlada, uz
pretpostavku da ima slobodne ruke.«
»Možda mu to i uspije«, dobaci Malloy.
»Ne vjerujem«, odvrati Hanson. »S nekim drugim bi mu
možda uspjelo, ali ne s malim dagom. Vi to, momci, niste
mogli takc promatrati kao ja. To je upravo nečuveno.«
»Maggio je uvijek bio momak na svom mjestu«, dobaci
Malloy.
»Pa i sad je, bio lud ili ne bio«, kimnu Hanson.
»Što kaže tata Thompson na to?«

»Ništa«, odgovori Hanson. »On sve prepušta Tustoj svinji.

Samo ga ne smije ubiti. On je posve jasno izjavio Tustoj svinji,
da do ubojstva ne smije doći, jer će mu inače dati skinuti glavu.
Strogi nalog da ga ne smije ubiti, no osim ubojstva smije Tusta
svinja činiti sve što hoće. Ali Tustoj svinji ne će to nikad uspjeti.
Vjerujte mi to.«
Pojedinosti su morali uvijek da istisnu iz njega. 'Zapravo je
Hanson želio samo da neprekidno daje izraza svojem
začuđenju i udivljenju. Dvojica ili trojica od njih morali su ga
neprekidno prekidati, da bi se vratio s činjenicama i najnovijim
vijestima. Postepeno se dao razviti neki plan.
Kad su ga prvoga dana donijeli natrag, Tusta svinja ga je
sam povratio k svijesti. On je primio Turnipseedov telefonski
zov pa je već bio upućen u stvar i jedva je čekao da dokaže
svoju teoriju. Uzeo je tri stražara, na čelu sa Brownijem i poveo
Maggia u »dvoranu za gimnastiku«. I Hanson je bio s njima. Po

717!
Hansonovom mišljenju oni su ga izlemali žešće nego ijedrtog
kažnjenika dotad Prvi puta u Hansonovoj karijeri dogodilo se,
da su nekog čovjeka morali onesviještenoga odvući u bunker.
Tusta svinja je pokušao da Maggia prisili da prizna, kako samo
simulira. Maggio se samo smijao i nešto brbljao, pa i dalje
trabunjao koješta ne obazirući se na njih. Tusta svinja odusta i
naredi da ga odvuku u bunker.
»Sigurno je lud«, reče Hanson. »Da nije lud, jednostavno ne
bi mogao da izdrži, pa ni taj dago«.
Plan Tuste svinje zasnivao se na tome, da Angela treba svim
sredstvima prisiliti da prizna, kako simulira. On je sastavio pravi
raspored sati, prema kojemu je u redovnim vremenskim
razmacima odlazio Angelu, da ga tuče. To se događalo najprije
svakih osam sati, a zatim svaka četiri sata. Pritom ga je vodila
misao, da će očekivanje slomiti Angelov moral. Kad to nije
uspjelo, dolazio je Tusta svinja u nepravilnim razmacima i
danju i noću, pretpostavljajući da će stalna napetost biti možda
djelotvornija od napetosti, koja u redovnim vremenskim
razmacima raste i pada. Tusta svinja je znao doći u ponoć i
vratiti se već petnaest časaka kasnije, a znao je da Maggia
ostavi i punih dvadeset četiri sata na miru.
Tusta svinja je bio marljiv i savjestan radnik. Nudio mu i? sve
počevši od položaja slobodnjaka, oproštaja od kazne za dobro
vladanje, što ga je Maggio proigrao već u toku prvoga tjedna
svoga tamnovanja, pa sve do dokinuća kazne, samo ako prizna
da simulira. Maggio se, međutim, samo smijao, nešto blebetao,
kesio se i brbljao besmislice. Jednom se pred noge Tuste svinje
popišao na pod, našto mu je Tusta svinja zarinuo lice u
mokraću. Tusta svinja je bio uvjeren da dago simulira. On je
bio uvjeren da uopće svi, što ih otpuštaju iz zatvora u odio za
umobolne samo simuliraju. Zato se nije žacao ničega, osim
stvarnih metoda mučenja, samo da bi Maggia prisilio na
priznanje.
Svake večeri dolazio bi Hanson da zaključa vrata i
pripovijedao im, da dago nije slomljen. Došlo je do mnogo
težeg položaja, nego što ga je sebi predočio čak i Malloy. U to
vrijeme niknula je u Prewu prva prava mržnja prema starijem
vodniku Judsonu, mržnja, koja je počela svo njegovo slobodno
vrijeme ispunjavati mislima o ubojstvu. Kad bi pomisao na
ubojstvo bila isto takav zločin kao i samo izvršenje djela, Prew
bi zbog toga bio pedeset puta smaknut na električnoj stolici.
Konačno im je Hanson jedne večeri donio vijest, da su
Maggia u podne izvadili iz bunkera, oprali ga, povezali i
odvezli u kaž- njenički odio garnizonske bolnice. Istodobno je
donio i vijest, da je unaprijeđenje starijeg vodnika Judsona u
čin štabnog vodnika, koje su već dva mjeseca smatrali
gotovom činjenicom, zasad odgođeno. Nadao se da će
doznati, ali da reknemo istinu, sumnjao je u to.
Od nekog drugog kažnjenika dočuli su što se dogodilo u
kažnjeničkom odjelu bolnice. Taj kažnjenik, nazvan Jackson

718!
»Stijena« je navodno slomio u kamenolomu nogu pa su ga
davno prije nego što su se pojavili Prew i Maggio, prevezli u
bolnicu. Mjesec dana otkako je Maggio stigao u bolnicu, vratio
se taj kažnjenik natrag u broj dva i donio prve vijesti o tome,
kako je Angelo ondje prošao.
Stavili su ga u malu ćeliju za bjesomučnike s tapetiranim
zidovima — sve su njihove male ćelije bile tapetirane za bjeso-
mučnike. Kad bi mu se približili čuvari, Angelo bi se najprije
blebećući zavukao u kut i molio ih da ga više ne tuku. To je
radio i kod svih ostalih. Cim bi mu se približio bilo tko,
psihijatar, liječnik, bolničarka ili stražar, on bi otpuzao u kut,
pokušao da se sakrije u njem i molio ih da ga više ne tuku. U
toj neočekivanoj izmjeni njegove taktike uživali su svi, pa čak i
Prew i Malloy.
Jacksonu je samo jedan jedini puta uspjelo da se
porazgovori s njime i to onda, kad je Angelo već prošao
komisijski pregled i kad je bio siguran da će biti otpušten iz
bolnice. Maggio je bio silno nepovjerljiv. Tek kad mu je
Jackson mogao jasno dokazati, da dolazi iz barake broj dva, on
se naceri, zine i zamoli ga da javi momcima, da je sve u redu i
da je na putu u slobodu. Jackson je rekao, da je Angelo sav
pokriven brazgotinama i da izgleda poput boksača, kojeg su
izlemali na smrt, ali da se Angelo, međutim, nikako ne vlada
poput boksača. Pošto je prošao kroz komisijski pregled,
zadržali su ga još dva tjedna u bolnici, a onda ga poslali natrag
u Države. Komisija je predložila nečasni otpust iz vojske, rekao
je Jackson, obrazlažući to time, da je taj vojnik nasljedno
duševno nesposoban i da se ne može prilagoditi. Ova
nesposobnost ne stoji ni u kakvoj vezi s vojnom službom, niti
ju je vojna služba pojačala. Prema tome navedeni vojnik nije
duševno sposoban za vojnu službu.

Za vrijeme onih tjedana, što ih je Angelo proveo u bunkeru i

za vrijeme onog mjeseca šutnje, prije nego što se Jackson
vratio iz bolnice da ih obavijesti, stajao je Jack Malloy poput
nekog velikog zida iza Prewitta. Ako je položaj bio loš, uvijek bi
on bio ovdje da govori ili da sluša. Obično bi govorio. Malloy
je umio duge sate pripovijedati o svom vlastitom životu i o

719!
svojoj prošlosti. U toku tih tjedana Prewitt je neosjetno doznao
o njemu više, nego što je o njem doznao bilo tko drugi.
Jack Malloy je imao jedno jedinstveno svojstvo. Kad bi te
pogledao svojim neobuzdanim očima i rekao ti nešto svojim
blagim i snažnim glasom, čovjek bi samoga sebe držao
najvažnijom ličnosti na tom planetu ili na bilo kojem drugom
planetu; povjerovao bi da je sposoban da izvede djela, što ih
prije nikada ne bi smatrao izvedivim.
U onih trideset i šest godina svojega života bio je Jack
Malloy skoro posvuda i radio je gotovo sve. Među ostalim bio
je pomorac To je usavršilo građu njegova tijela i dalo mu onaj
malo teturavi
mornarski hod, koji je u vojnom zatvoru svima ulijevao osobito
poštovanje.
Za profesionalnog vojnika nije ništa romantičnije od
mornara trgovačke mornarice, a ništa mu ne ulijeva više
respekta od načitanosti. Jack Malloy je veoma mnogo pročitao.
Kako se činilo poznavao je u grubim crtama sve biografije,
počevši od biografije starog Johna D. Rockefellera, pa sve do
nekog opskurnog generala filipinske vojne oblasti po imenu
Douglasa Mac Artura. Nikad nije mogao da o nečem govori, a
da pritom ne citira knjige, za koje drugi nisu nikada ni čuli.
Međutim, sve te sposobnosti i nisu bile potrebne, da mu
jednom zauvijek pribave ugled. Jack Malloy nije bio jedan od
onih ljudi, koji tek trebaju da sami sebi stvaraju ugled. Svi ljudi
u zatvoru su mu darežljivo i besplatno to potvrđivali.
Rođen je godine 1905. kao sin nekog ladanjskog šerifa u
Montani. Bilo mu je dvanaest godina, kad je njegov otac
godine 1017. počeo ozbiljno da zatvara članove IWW-a. To ga
je prenulo. Wobbly ga potaknuše da čita. Prve je knjige
pročitao u zatvoru svoga oca. Bile su to knjige, što su ih IWW-i
uvijek nosili sa sobom. Iz zahvalnosti se ponudi, da će im
pomoći da pobjegnu iz očeva zatvora, a kad su wobbly odbili
njegovu ponudu, primi on prvu poduku u onome što je kasnije
imalo da postane njegovom strašću, u pasivnom otporu.
»Oni su se time koristili«, ispripovjedi Malloy Prewu, »ali
nisu se dosta okoristili. Nisu razumjeli princip. To im je bila ?
najveća pogreška, mogao bih čak reći, njihova gotovo jedina
pogreška, no to je ipak bilo dovoljno da ih osudi na neuspjeh.
Vjerovali su u silu. To je bilo zabilježeno u njihovim principima.
Nikad nisu izveli ni desetinu onih borbi i ubojstva, zbog kojih
su "bili optuženi, a ni dvadeseti dio od onih mlaćenja i ubijanja,
što su ih nad njima izvršili njihovi neprijatelji. No najvažnije od
svega bilo je to, što su oni apstraktno vjerovali u taj svoj
princip, a to ih je i porazilo: ta pogreška u apstraktnoj logici.

720!
 »Kraj toga su svi bili silni momci. Kraj njihove hrabrosti i
njihove inteligencije ne bi ih ništa na svijetu moglo da zadrži
samo da su razumjeli princip pasivnog otpora.
»Ti se ne sjećaš wobblyja. Premlad si. Možda čak nisi još ni
bio na svijetu. Nikada, ni prije ni kasnije, nije bilo takvih ljudi.
Sami su sebe nazivali materijalističkim ekonomistima, ali
zapravo je to za njih bila religija. Bili su radnici i skitnice kao i ti
i ja. ali ih je jedne uz druge zakovala vizija, koje mi nemamo.
Njihova ih je vizija učinila velikima. Njihova vjera u tu viziju
dala im je snage. A umjeli su pjevati! Nikad nisi nekog čuo tako
pjevati, kako su pjevali ti momci! Uostalom, nitko tako i ne
pjeva, ako to ne čini zbog religije!«
Najoštrija uspomena iz njegove mladosti bila je ona na
skupine wobblyja od desetak ili dvadesetak njih, koji su u jesen
na povratku sa žetvene kampanje počeli jednu od svojih borbi
za slobodu govora, i sad su sjedili na prozorima okovanim
rešetkama, u drugom katu zatvora i pjevali pjesme, što ih je za
njih napisao Joe Hill, ili pak Ralph Chaplinovu Vječnu slogu. Pjesma
je ječila kroz cio grad i nitko joj nije mogao umaći.
Gradski stanovnici bi bolje učinili, da su ih pustili iz zatvora
da slobodno na uličnim uglovima čitaju ustav. Oni bi poslije
toga otišli dalje.
Kad se odlučio da u ime prosvjeda pobjegne od kuće,
savjetovali su mu zatvorenici njegova oca, da ponese sa sobom
službenu domovnicu.
»Upravo je smiješno, momče«, reče mu jedan od wobblyja.
»koliko će ljudi pokušati da te optuže da si inozemac, koji nije
naturaliziran. Zvao se Bradbury«, osmjehne se Mallov, »čovjek
koji je to rekao, a njegovi su se preci već prije revolucije borili s
Francuzima i Indijancima.«
Jedan od njih dao mu je Vebleovu Teoriju parazitske klas? i Malu crvenu
pjesmaricu s pjesmama Joe Hilla da ih ponese sa sobom. Odonda
je uvijek u svom rancu ili kovčegu ili u mornarskoj vreći nosio
nekoliko nepročitanih knjiga, pa i u vojsci.
Prva knjiga, što ju je Jack Malloy kupio novcem, zasluženim
prvim radom, bila je Walt Whitmanova »Vlati trave«. Stavio ju
je uz Veblea i Joe Hilla. Nakon tog prvog primjerka otrčao je
čitajući još deset drugih primjeraka. Druga je nabava bila
njegova »crvena iskaznica«, što ju je dobio uplativši članarinu
kod IWW-a. Ostatak prvog novca, što ga je sam zaslužio,
otišao je za prvo pijanstvo i za prvu ženu. Od toga se časa nije
više nikada vratio svojoj kući.
»Bila je to samo izlika«, rekao je Malloy. »Ja sam samo
čekao na izliku. Moj otac je bio odviše ispravan šerif, a majka
odviše pobožna kršćanka. Ovakvu vezu nije nijedno dijete
moglo da iznutra pobijedi. Davno prije nego što sam susreo
wobblyje, opazio sam, kako ljudi mrze savjesne policajce i
pobožne gospođe, a ja sam više od svega želio, da me ljudi ne
mrze«.

721!
 Kasnije je za njega kao za uvjerenog IWW-a, koji je plaćao
članarinu, došla žetva u ljeti i logori drvosječa u zimi. Za rat je-
bio premlad, pa ga tako nisu mogli da mobiliziraju. Uvijek je sa
sobom nosio domovnicu, ali oni se često nisu na nju ni obazirali. Upoznao
je zatvore iznutra. Kad su 28. rujna 1918. uhapsili sto i jednog
wobblyja, on se priključio protestnoj akciji i pokušao da sabire
priloge. U toku one dvije godine, u kojima su glavni vođe wobblyja
bili uvijek iznova zatvoreni, utrošio je u tu svrhu veći dio svojih
prihoda. Ograničio je čak i posjete bordelima. Nikad nije vidio
kojeg člana Glavnog izvršnog komiteta I
ni govorio s njima, ali je
naučio da poštuje Bili Haywooda II
, Ralph Chaplina,
III
Georga
Andreytchinea, Red Dorana, Grover Perryja, Charley Ashleighta,
Harrison GeorgaIV i ostale, možda i više starih boraca, koji su ih
osobno poznavali. Teško je radio za njih i nastavio je da čita.
Osjećao je da se priprema na nešto osobito.
Međutim je počela da popušta i da se mrvi stara
solidarnost. Procesi za vrijeme rata i osude u Leavenworthu
slomile su hrpte- njaču IWW-a. U Rusiji je pobijedila
komunistička revolucija, koje se bojao cio svijet, pa su razlike u
mišljenju među wobbly- jima o komunizmu dovele do rascjepa,
a zatim do otvorenih frakcija. Malloy je nastavio da čita. Htio je da
bude spreman.
Postao je veteran CentralijeV Washington, gdje su Wesleya
Everesta najprije kastrirali, a zatim linčovali, i gdje su kasnije
osudili i sedam drugih wobblyja zbog umors'tva, jer su se
branili protiv mlaćenja. On je bio jedan od onih mladih članova
organizacije koji su starom Mike Sheehamu pomogli da
umakne. Izmakao je kastriranju i linčovanju odnosno sudu.
Malloy se probio u Kaliforniju i pristupio uniji obalnih radnika.
Nastavio je da čita.
Haywood i Andreytchine ostaviše svoju jamčevinu da
propadne i odoše u Rusiju da se priključe komunistima. Time je
sve bilo svršeno. Chaplin i ostali koji su bili pušteni uz
jamčevinu odoše natrag u Leavenworth.
»Smiješno je to«, osmjehnu se on, »da smo mi bili prvi, koji
smo crvenu boju izabrali kao našu boju. Od nas su je uzeli
komunisti, a to ni izdaleka nije bilo sve, što su nam uzeli«.
Prew, koji je cio svoj život pjevao Casey Jones, a da nikad nije
čuo za Joe Hilla i za wobblyje, bio je sad već toliko naučio, da

I Bili Haywood, William Duđley Haywood (>»Big Bili* (1869-1928), radnički prvak i osnivač IWW-a.
1918. pobjegao iz USA u SSSR.
II Ralph Chaplin, George Andreytchine, Red Doran, istaknuti borci za
III Centralia, naziv Jedne od organizacija iww-a.
IVa Grover Perry, američki političar. Istakao se u borbi protiv ukidanja
Vradničkih organizacija.

722!
je došao do zaključka, da Malloy ima na umu onu pokretnu
snagu, koju je predstavljao veliki Bili Haywood.
»Uzeli su je i onda je odbacili«, nastavi on, »kao djeca koja
iz slastičarne kradu više nego što mogu da pojedu, pa onda
bacaju ukradene slastice. Ubili su Billa Haywooda.«
Poslije toga prošle su tri godine za vrijeme kojih je pripadao
pokretu. Skitao se uz Kaliforniju i niz nju, od jedne izolirane
organizacije do druge, koje su još uvijek nastojale da ubiru
prinose, neprestano pokušavajući da ostatak od onih stotinu i
jednog starih, sad već gotovo zaboravljenih wobblyja, izbave iz
Leavenwortha.
U Kaliforniji je proučavao i zavolio Jack Londona i staru
skupinu socijalista u San Franciscu, George Sterlinga, Uptona
Sinclairea i ostale, čija je skupina isto tako gotovo izumrla. Jack
Londona je volio isto toliko kao i Josepha Hillstroma.
Nastavio je da čita. Tlo mu je polako klizalo i klizalo ispod
nogu, dok mu na kraju nije posve izmaklo. Neki su se okanili
borbe i otišli u Rusiju poput Haywooda. Drugi su kao Chaplin,
presedlali na filozofiju, koja ih je dovela do šovinizma. Jac^
Mallov je nastavio da čita pitajući sam sebe, na što se on to
priprema. Konačno odluči da pođe na more. Bilo mu je
devetnaest godina. Jedna era njegova života bila je završena.
Nekoliko je godina radio kao mornar na teretnjacima, koji
su iz San Francisca plovili u Južnu Ameriku. Još uvijek je tražio.
Nastavio je čitanjem. Nekako u to vrijeme je, u nestašici nečeg
boljeg, postao učenik jedinog preostalog oblika Sinclaireovog
socijalizma, koji je kasnije odbacio. Mudrac iz Monrovije je bio
po prilici jedini borac, koji je preostao od svih, pa mu je
devetnaestogodišnji njegov učenik — tražeći svojega mesiju —
pomagao da dijeli letake na svim brodovima, na kojima je
radio. To, doduše, nije bilo protuzakonito, ali kad bi oficiri
nekoga pritom ulovili, taj bi čovjek zauvijek izgubio zaposlenje
na toj parobrodskoj liniji.

723!
 »To me je naučilo dvije stvari«, osmjehnu se Malloy, »prvo
da nikad nisam mogao samo propagandom polučiti ono, što
sam htio da polučim. Logično je, da na kraju svrha ne
posvećuje sredstvo, pa je čak ni pomoću sredstava ne možemo
postići. Ne možeš masu podijeliti zajedničkim faktorom i
očekivati da ćeš na taj način dobiti neku normu, s kojom
možeš raditi. Sve ako je to • matematski točno, ipak će
rezultat, kad ga primijeniš na pojedinog čovjeka, biti kriv. Mase
su jedna stvar, a pojedinačni individui druga. Čovjek ne može
da toj paradoksnoj činjenici izbjegne na taj način, da postupa
sa svim ljudima kao da imaju nivo četvrtog razreda pučke škole.
Morali smo izvesti nešto bolje. Ja doduše nisam znao što da
izvedemo, pa ni kako, pa to ni danas ne znam. Jednog dana će
to, međutim, biti neophodno potrebno.
»U drugom redu me je to naučilo, da čovjek ne može živjeti
za drugu generaciju, a pogotovu ne onda ako je stidljiv, jer je
moral našeg potomstva uvijek drukčiji nego što su naši morali

Sinclair je u seksualnom pogledu bio isto tako stidljiv, kao što je

bio Ralph Chaplin, a obojica su bili oženjeni. Veoma ih je bo-

ljelo, kad bi vidjeli, da mi, njihovi obični sljedbenici, odlazimo u
bordele. Kad su vidjeli, da nas ne mogu uvjeriti, odlučiše da se
na to ne obaziru. Veoma sumnjam, da sva revolucionarna ak-

tivnost te dvojice vuče svoj najjači korijen iz odvratnosti prema

ružnoći penisa i vulve, koju su u njih ucijepili njihovi roditelji i njihove

čežnje za idealnom ljubavi.«

Čovjek, međutim, isto tako ne može pobjeći pred životom,
ako se buni protiv njega, kao što ne može ni onda, ako se
gradi slijepim. Čovjek se ne može posvetiti samo jednoj struci,
na pri-, mjer nacionalnoj ekonomiji, da bi na taj način izbjegao
probleme svih ostalih struka, a među ostalim i seksualne
probleme. Čovjek se, konačno, uvijek vraća, ako nije lažac, onoj
istoj stvari, pred kojom bježi. Čovjek ne može oblikovati
individue, od kojih se sastoji tako zvana masa, u neki kalup,

724!
ako oni to ne žele (jednog dana će to morati da nauče i
komunisti, ili će umrijeti kao Sinclaireov socijalizam), pa ako
muškarci vole da isprazne svoje kubure, onda treba na jedan ili
na drugi način akceptirati sve ostale temeljne činjenice.
Harry BridgesI je u ono vrijeme bio još mališan, ali je i dalje
rastao. Na kraju je toliko porastao da je konačno potjerao
Jacka Malloya s mnoštvom drugih s njihove linije San Fran-
cisco—Južna Amerika na prekooceanska i transglobalna
sidrišta. Nakon toga je Jack Malloy plovio u sve luke od
Hamburga do Manile i od Shanghaya do Londona. Bavio se
svim i svačim po- čev od poslužitelja za tezgom pa do
turističkog vodiča po pristaništima. Volio je sve vrste žena
počevši od koščate japanske gejše, pa do njemačke konobarice
u postelji od perina.
»Nikad nisam spavao sa ženom, koju nisam volio«, nastavio
je on. »Kasnije me je možda samo ta žena dovela do toga, da
ie zbog jednog ili drugog razloga nisam više volio, no kad sam
je pritisnuo, bio sam i zaljubljen u nju. Htio bih da to samo
ustanovim, a ne želim pokušati da to razjasnim ili opravdam.
Ustanovio sam, da se to odnosi na većinu muškaraca. Druga je
stvar, govore li oni o tome i da li to priznaju«.
Razmišljajući o toj tvrdnji i primjenjujući je sam na sebe,
Prew se malo prestraši, uvidjevši, da mora priznati, da se to
odnosilo i na njega samoga.
»Ne mogu da sebi predočim, kako bi sve to trebalo ugraditi
u socijalni poredak budućnosti«, nasmiješi se Malloy. »Prije
nego završi ovo tisućljeće, mora da barem netko nadođe na
pravu misao, usprkos ekonomistima-idealistima kakvi su
Sinclair i Chaplin. To je jedan od razloga, zbog kojih se nikada
nisam ženio«.
Kao pomorac je Jack Malloy šest puta imao triper.
»Ali na sreću, nikada sifilis!«
Sve ga to nije izliječilo i još uvijek je u njemu, duboko u tim
smionim sanjarskim očima ležalo nešto, što nikada ništa ne će
moći stvarno da takne. I dalje je nastavio da čita. Usprkos svim
mukama, iskustvima i ženama, on je čeznuo za USA. Tamo je
bilo njegovo mjesto. Tamo je ležala njegova vjera i tamo je
morao da bude.
I Harry Bridges, američki radnički prvak, rođen 1900. u Australiji, upravitelj Kongresa industrijskih
organizacija (CIO) predjela paclfičke obale.

725!
 Godine 1937. je Harry Bridges, koji nije više bio momčić, ali
je još uvijek rastao, konačno dosegao razinu transoceanskog i
transglobalnog mornara i zauvijek istjerao Jacka Malloya s
mora.
»Još nije završio«, reče Malloy. »Prije nego što isteknu tri
godine po svršetku toga rata, spremit će u džep cijele Havaje
sa svim što je na njima«.
Jack Malloy se vratio kući s jedanaest godina mornarskog
iskustva. Bile su mu trideset i dvije godine. Stupio je kao regrut
u vojsku. Dođe li rat, htio je da u njemu sudjeluje. Još uvijek je
čitao.
»Wobbly su se zaista od sviju najviše približili srži stvari«,
govorio je on. »Nitko ih nikada nije pravo razumio. Bili su
hrabri, a što je još važnije, imali su blago srce, koje se moglo
povezati s njihovom hrabrošću. Do njihova je poraza došlo više
zbog pogreške u tehnici provedbe njihovih ideja nego uslijed
pogrešaka u samim idejama. Gotovo da vjerujem, da vrijeme
još nije bilo dozrelo za njih. Ja sam fatalista. Vjeruješ li u logiku
evolucije, nemaš drugog izbora nego da budeš fatalist.
»Mnogo sam razmišljao o tome. Krist je morao da ima
svoga Isaiju. Čak i Martin Luther je imao svoga Erazma. Mislim,
d? su wobblyji bili proroci i preteče nove religije. Sam bog zna
da je zaista trebamo. Da si ikad proučavao povijest religija kao
naravnih činjenica i da ih nisi smatrao nadnaravnim mistici-
zmom kao ja, ne bi sad toliko razrogačivao oči od čuda.

726!
 »Možda misliš da su religije nešto vječno? Misliš da one odrasle
dolaze na svijet, da su čvrste i krute? Religije se razvijaju. One
se razvijaju iz prirodne potrebe, jednako kao i svaka druga
prirodna pojava i podliježu točno istim prirodnim zakonima ra-
zvoja. Nastaju, rastu, imaju zakonitu i nezakonitu djecu i umiru
»Svaka prava religija prolazi kroz isti logični proces. Najprije
dolaze proroci, pa na truloj lešini stare vjere bude novu vjeru.
Svaki Krist treba svoga Isaiju i Ivana Krstitelja, koji mu priprema
put. Pročitaj malo o tome, pa ćeš vidjeti. Otkrit ćeš da se sve
religije razvijaju po jednakim logičnim principima.
»Svaka religija započinje na najnižoj stepenici, između kurvi,
krčmara i griješnika. Logično je da mora započeti ondje, jer se
ondje nalaze nezadovoljnici. Site ljude ne možeš pridobiti za
nove ideje.
»Svaka religija pretvara svoje pokretače u mučenike. To se
događa po zakonu prirodne selekcije. Ako je nova vjera
dovoljno jaka, ona će nadvladati sve prognoze i postići
pobjedu.
»Tek onda — i samo onda — će svi ti ljudi, zadovoljni ljudi,
(koji su sve dotle od straha bili progonitelji) okrenuti kabanicu
prema vjetru i priključiti se odmah religiji, natjerani onim istim
strahom, koji ih je u prvo vrijeme naveo da je progone.
»To je trenutak, u kojem svaka nova religija počinje umirati.
Kad je car Konstantin prešao na kršćanstvo, jer mu je
kršćanstvo osiguralo pobjedu i kad ga je proglasio rimskom
državnom religijom, on je istodobno dekretirao i neizbježivu
propast kršćanstva.
»Što je religija jača, to dulje treba do trijumfa i to dulje će
potrajati dok ne umre, i to više nezakonitih potomaka će imati.
Svi ti potomci proći će korak po korak cio onaj logični razvoj.
»Nagovještavaju ih proroci, religije dolaze, trijumfiraju, bi-
vaju pi-ihvaćene, degeneriraju i propadaju. Za religiju, koja je
izvršila svoje djelo, postigla svoj cilj i naučavala svoju nauku,
nema nikakva izlaza osim da nestane. Ona mora da propadne i
počinje degenerirati, da bi dala mjesto svojoj nasljednici. Ta će
prihvatiti staru nauku, razradit će je i dalje je razviti, kao što je
nekada kršćanstvo učinilo sa židovstvom.
»Gledaj«, uzbuđeno će on. »Što je donijela židovska vjera?
Naučavala je da bog stoji u središtu kao i zemlja, a oko njih da
kruži svemir. Učila je da je bog nepromjenljiv, bog vječne
kazne i osvete. Židovska vjera donijela nam je deset
zapovijedi«.
»Lijepo«.
»Što je učinilo kršćanstvo? Preuzelo je židovsku vjeru i malo
je promijenilo. Još uvijek je naučavalo, da je bog središte i
da je
721
46 Odsada do vječnosti
nepromjenljiv, jednako kao i Sunce, oko kojega se okreće
Zemlja i svemir. Malo je odmaklo od tog^ boga. On je još
uvijek bio nepromjenljiv, ali nije više bio u tolikoj mjeri osobno
središte Promijenilo je boga vječne kazne i osvete u božanstvo
vječne ljubavi i vječnog oproštenja, koji samo onda kažnjava
zlo, kad ne može nikako drukčije da postupi. Kršćanstvo je
deset zapovijedi nadomjestilo s propovijedi na planini.
»Fino. Što bi sad mogao biti naredni korak, logički razvoj?
Nije li to možda religija, koja će naučavati, da bog uopće nije
neki čvrsti pojam? Religija, koja će naučavati, da bog uopće ne
bi bio ništa, da se vječno ne mijenja? Da ni Zemlja ni Sunce
nisu čvrsta nepromjenljiva središta, već da središte uopće ne
postoji. Da je, kako kaže Einstein. svemir krug u vremenu, u
kojemu su i Zemlja i Sunce sitne čestice, da sve stalno teče i da
se sve vječno mijenja. Ne bi li nova religija mogla da naučava,
da bog znači rast i razvoj, umjesto da je vječan i nepromjenljiv,
božanstvo koje nikad nije jednako?«
Kad je stigao do tog momenta, on nije više govorio Prewu
da bi skrenuo Prewove misli od Angela. Sav se zanio i posve se
prepustio razmatranju svoje teorije, koja se tako zadrla u nj, da
je zavladala cijelim njegovim životom. Njegove neustrašive
sanjarske oči nisu više Prewa razabirale kao Prewa, a nije se
više ni sjećao čovjeka po imenu Angelo. Začudo se Prew baš u
takvim trenucima i samo u takvim trenucima mogao posve
prepustiti slušanju i zaboraviti, da uopće postoji Maggio. Oči
toga sanjara bi onda posvema zavladale njime, dok je tihi i
blagi glas neprekidno govorio i govorio.
»Razumiješ li što to znači? Ako je božanstvo promjena, a ne
nepromjenljivost, ako bog znači razvoj i evoluciju, onda nije
više potreban pojam oproštenja. Sama ideja opraštanja
pretpostavlja pogrešku, istočni grijeh. Ako razvitak ne znači
ništa drugo nego rast, iskušenje i zablude, kako bi onda
zablude mogle da budu grijesi? Kad ne pridonose rastu? Zar
mati osjeća, da je pozvana, da svom djetetu dade oproštenje,
što je jelo zelene jabuke ili je položilo ruku na vruću peć? Jesi li
ikada ljubio nekoga ili nešto7 Na primjer: neku ženu? Jesi li

728!
ikada ljubio kakvu ženu? Ako si ikada nešto zaista ljubio, onda
ti sigurno nije palo na pamet, da tom biću nešto oprostiš. Nije
li tako? Tebi je bilo pravo, ma što god ona radila, zar ne? Bez
obzira na to, koliko te je to boljelo. Biću koje ljubiš, ne moraš
ništa opraštati. Opraštaš onima* koje ne ljubiš.
»Ako nekoga ljubiš«, nastavi Jack Malloy, »ti uopće ne ćeš
ni doći na pomisao, da mu oprostiš. Možeš se s njime ne znam
kako prepirati i vršiti pritisak na nj, da ga promijeniš. No kad
prepirka završi, a da ga ti ni za dlaku nisi promijenio, onda
jednostavno nastavljaš i uzimaš ga onakva kakav jeste. Nikada
ne ćeš biti tako sitan, tvrdoglav i nadmoćan, da bi sebi samom
ili njemu mogao da kažeš: ja ti opraštam«.
Time je bila izložena filozofija Jacka Malloya. Bila je objav-
ljena njegova religija i izrečen njegov credo. Sve one godine
druženja s wobblyjima, borbe s komunistima, Haywood i Cha-
plin, Upton Sinclair, Harry Bridges, godine na moru, žene s
kojima je volio spavati, te vojska, sve to sabrano u nadljudsku
cjelinu kao pokušaj, da vrijedi za sve. On se neprekidno na to
vraćao. Nije mogao da se toga okani. To mu je odviše značilo.
Stvar se, međutim, uvijek završavala na isti način: da se iznad
starog božanstva osvete i iznad novog božanstva oproštenja
nalazi najnovije božanstvo odobravanja, božanstvo ljubavi,
koje stoji visoko iznad svakog opraštanja, bog, koji ništa zla
nije ni govorio ni čuo ni vidio, jednostavno stoga, jer zlo uopće
nije ni postojalo.
Time je bila otkrivena tajna, o kojoj je Prew tako često raz-
mišljao, tajna Malloyeve moći nad ljudima u tamnici, tajna nje-
gove velikodušnosti, koju je čak i takav krajnji cinik, kao što je
bio Berry, mogao da bez uzdržavanja poštuje.
Jack Malloy je mogao da voli ljude, jer se već unaprijed
pomirio s time, da će ga njegovi prijatelji napustiti, njegovi ne-
prijatelji povrijediti i njegovi vođe prevariti. Sve je on to sma-
trao prirodnim reakcijama, s kojima čovjek mora da računa,
umjesto da ih proklinje kao nitkovluke.
Ako je Jack Malloy za ičim žalio u svom životu, onda je žalio,
što je rođen u krivo vrijeme. Trebao se roditi u vrijeme proroka,
a ne u doba mesije.
»Jer ono će doći«, govorio je on. »Još nije došlo, ali
konačno će morati doći. Logika i evolucija traže da dođe, a
doći će ovdje u Americi. Ovdje u Americi, u domovini
najomraženijega od svih naroda, gdje će se nalaziti sva nada
svijeta. Najveće religije nikle su uvijek u najomraženijim
narodima. Možda ja to ne ću više doživjeti. Možda ti ne ćeš. Ali
to će doći!«
Nije očekivao, da će poživjeti toliko, da to vidi. Proživio je
ono s wobblyjima; pritom se pokazalo, da su oni jedini od
avangardista. Svoju zlu kob pripisivao je nečemu strašnom, što
je izveo jednom davno, prije više vjekova, nekoj teškoj

729!
pogreški, koju je sad odrađivao i za koju je plaćao. Jack Malloy
je vjerovao u reinkarnaciju, jer je ona za njegov logični duh bila
jedino logično tumačenje. Zato je toliko i obožavao uspomenu
na Josepha Hillstroma.
»Bio je svetac. Morao je da bude svetac, da ima takav život,
kakav je smio da proživi«.
Joe Hill, koji je napisao Casey Jones i Aleluja, te Ja sam skitnica, a da
mu se čak za njih nikad nije priznalo autorstvo, umro je godine
1915., prije nego što je Jack Malloy i čuo za wobblyje. Strijeljali
su ga u Utahu zbog umorstva, koje nije počinio. Prije
strijeljanja je zatražio, da se njegovo truplo pre • veze u
Montanu, jer »nije želio da ga se nađe mrtvog u Utahu«. Joe
Hill nije poživio toliko, da bi vidio degeneraciju, raspad i smrt
svojih dragih IWW-a.
Joe Hill, kojemu je Jack Malloy zavidio više nego bilo kome
drugome.
»To je način, na koji polaziš. To pokazuje što može da se
učini. Moraš, međutim, imati ono, što ta stvar zahtijeva. A iznad
svega moraš da imaš sreće. Jednog će dana Joe Hilla svrstati u
isti red s Ivanom Krstiteljem. Mora da je jednom učinio neko
veliko djelo, davno u prošlosti, prije nego što je uopće bio Joe
Hill, da bi dobio pravo na takav život«.
Kad ga je Prew upitao, što time misli, odgovori mu Jack
Malloy: »U jednom od svojih prijašnjih života«.

ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

Dok je Angelo bio u bolnici, i, prije nego što se Jackson

»Stijena« pojavio s novostima o njemu, bio je u broj dva
premješten onaj mladi seoski momak iz Indiane, kojega su
pred Prewovim očima u broju tri oborili na zemlju. Od svih
ljudi, koje je Pre\v upoznao u broju tri, taj je momak bio
posljednji, za kojeg bi Prev očekivao, da će biti premješten u
broj dva. Odležavši svoja tri dana u bunkeru, dođe k njima,
blag i prijazan kao uvijek.

730!
 Očekivali su ga još prije nego što je Angelo došao u bunker.
Poslije onog napadaja, koji je došao kao posljedica udarca i
trajao svega jedan dan, ti su napadaji postajali češći i sve bi
dulje trajali. Dok je bio normalan, zadržao je svoju staru, blagu
narav, koja se nikad nije tužila. Za vrijeme samog napadaja bio
je onaj isti poslušni sanjarski idiot, što ga je Prew poznavao. No
svaki put, kad bi se budio iz toga stanja, počimao bi da bjesni,
pa bi poput luđaka napadao svakoga, koji bi mu se našao u
blizini.
Dvaput je napao stražara u kamenolomu. Jednom je u
blagovaonici istresao svoj tanjur graha na glavu čovjeka, koji je
sjedio kraj njega, a onda ga napao tupom oštricom noža. Toga
čovjeka je spasila činjenica, da se vojničkim noževima dade
jedva rezati maslac.
Za taj ispad dobio je tri dana bunkera, pa ih je mirno i bez
žalbi odležao, ali je nakon svog otpusta pokušao da čovjeku,
koji je kraj njega radio u kamenolomu, krupnim kamenom
smrvi lubanju. Kadšto bi se koji čovjek iz broja tri probudio
zbog toga što mu je neki demon, čiji je izraz lica bio kao u
luđaka, divlje stezao vrat i davio ga sve dotle, dok mu ne bi
pritekla u pomoć tri ili četiri kažnjenika, koje je probudila buka.
Oni bi sjeli na seoskog momka i sjedili na njem, sve dok se ne
bi umirio. Na taj način su ga njegovi drugovi u broju tri skrivali
i na kraju su uredili neku vrst stražarenja. Naizmjence je jedan
od njih morao da noću pazi na njega. No jednog dana napade
seoski momak u blagovaonici samu Tustu svinju. Odmah je
dobio udarac toljagom po glavi, pa je odlučeno, da je zreo za
broj dva.
Ustvari uopće nije spadao u tu baraku. U njoj je bio isto
tako na krivom mjestu kao bijela ovca među samim crnima, no
ipak je premještaj primio istom ravnodušnošću kao i sve
ostalo. Sjećao se Prewa, pa se brzo sprijateljio s njime, a nakon
kratkog vremena je u poštovanju Jacka Malloya premašio čak i
Berryja. Bilo je upravo neugodno, kako se poput psetanca
posvuda vukao za Jackom. Kod večernjih igara, dok je bio
normalan, napinjao se kao i svi ostali, trpio je izbodena koljena
i opečene prste kod indijanskog hrvanja i izranjena rebra
»igre« bez žalbi, kao i sve ostalo. Jednom mu je čak uspjelo da
se održi na nogama protiv pet najmanjih osuđenika, što je
popratilo opće odobravanje. Odlikovali su ga time što su mu
kao prvom čovjeku u broju dva ponudili oprost od igara. On je,
međutim, odbio da im prisustvuje samo kao gledalac, premda

731!
sve do trenutka, kad su ga općenito započeli da štede, nije
nikad ni protiv koga dobio igru.
Oni ga uzeše pod svoju zaštitu, počeše se brinuti za nj i
smatrati ga nekom vrsti talismana. Njegovi napadaji bjesnila,
kad bi se budio iz svog stanja zanesenosti, nisu im smetali.
Nisu trebali da postavljaju stražare, jer su svi oni, bez iznimke,
sve od dana svoga djetinjstva bili uvijek tvrdi i uporni borci.
Kad bi se jedan od njih probudio, jer bi ga on počeo daviti,
oslobodio bi se, oborio napadača udarcem šake i položio ga
natrag u njegovu postelju u kojoj bi se ujutro probudio opet blag i
prijazan.
Nitko u broju dva, bolje reći, nitko u cijelom zatvoru, nije ga
baš nimalo smatrao opasnim. Cak ni takav duh, kao što je bio
onaj Jacka Malloya, nije mogao da razabere opasnost u ta-
kvom nesposobnom seoskom momku iz Indiane. Pomisao, da
će upravo on postati ona žigica, koja će naboj dovesti do
eksplozije i u komade razbiti cio pomno izbalansirani status
quo vojnog zatvora kao cjeline, a pogotovu status quo barake
broj dva i da će promijeniti sudbinu nekolicine sudionika, pa
čak i u odnosu prema »vani« — ta je misao bila upravo
smiješna.
Stvar se dogodila jednog popodneva vani u kamenolomu
bez prethodnog upozorenja i nitko je nije očekivao. Otkad se
seoski momak iz Indiane nalazio u broju dva, on je na svoj
prijazan način postajao sve ogorčeniji prema životu. To nipošto
nije odgovaralo njegovim prirođenim sklonostima, i kasnije
nije nitko mogao da rekne, je li svoj pothvat izveo zbog toga,
što je htio da pokuša postati jednakim svojim novim junacima
ili se možda razlog nalazio u tome, što je zbog svojih napadaja
izgubio pravo na sniženje kazne, stečeno dobrim vladanjem, i
konačnim premještajem u broj dva produžio kaznu od mjesec
dana na dva mjeseca.
Toga popodneva nalazio se u jednom od onih svojih stanja
sanjarenja. Prew je radio upravo između Berryja i Jacksona
»Stijene«, kad se probudio iz toga stanja. Već neko vrijeme če-
kali su oni na znak buđenja. Tek što je seoski momak iz Indiane
bacio malj i stao se divlje ogledavati, baciše se njih trojica na nj

732!
i zadržaše ga, dok nije opet sve bilo u redu. Nakon toga se sva
četvorica opet latiše svog posla. Pritom nisu uopće razmišljali
1 njegovu napadaju, jer su se već bili postepeno navikli na to.
Malo kasnije stupi taj seoski momak iz Indiane k njima. Na
licu mu se ocrtavao neobično odlučan izraz. On ih upita, je li
jedan od njih spreman, da mu slomi ruku.
»A zašto, dovraga, Francis?« upita Prew.
»Jer želim u bolnicu«, razjasni seoski momak iz Indiane.
»Zašto želiš u bolnicu?«
»Jer mi je već dosta te proklete rupe ovdje«, Ijubezno od-
vrati seoski momak iz Indiane. »Odležao sam pun mjesec dana
2 još uvijek imam da odležim dvadeset i šest dana. Još
dvadeset i šest dana, čovječe«.
»A što bi rekao, da moraš odležati šest mjeseci kao ja?*
upita Jackson.
»To mi se ne bi svidjelo«, odvrati seoski momak iz Indiane,
»Ni slomljena ruka ne će ti pomoći da brže izađeš odavde«,
razborito će Prew.
»Ali ću moći dva ili tri tjedna provesti u bolnici«.
»Osim toga, kako da ti, dovraga, slomimo ruku? Možda da
je položimo preko koljena i prekinemo je poput palice, što?«
upita Prew. »Ruka se ne da tako lako slomiti, Francis!«
»Ja sam već mislio o tome«, pobjedonosno će seoski
momak. »Mogu položiti ruku na dva kamena, a netko od vas
može je slomiti maljem. To će je slomiti lako i brzo, a ja ću
imati najmanje dva tjedna odmora u bolnici«.
>Ja to ne mogu učiniti, Francis«, odvrati Prew, kojemu se
odjednom malo smučilo.
»Možeš li ti to za mene učiniti, Jackson?« upita seoski
momak iz Indiane.
»Prokletstvo, a zašto želiš u bolnicu?« reče Jackson, izvlačeći
se. »Ni ondje nije bolje nego ovdje. Bio sam ondje, pa t'
govorim istinu. Nije nimalo bolje nego ovdje!«
>Da. ali ondje nema bar Tuste svinje i čovjek ne treba da na
tom prokletom suncu maljem tucka kamenje!«
»Ne treba«, kimnu Jackson, »ali neprekidno sjedi na stra-
žnjici i viri kroz one proklete rešetke na prozorima, sve dok ne
požali što nije vani i ne kucka maljem kamenje!«
»Ali bar je jelo bolje«.
»Bolje je«, prizna Jackson, »no i to jelo će ti dodijati«.
»Ti, dakle, ne ćeš da to učiniš? Ni kao uslugu?« poče mu
predbacivati seoski momak iz Indiane.
»Ah, mislim, da bih to učinio za tebe«, oklijevajući će
Jackson, »ali više bih volio da ne učinim, Francis!«

733!
 »Ja ću učiniti«, naceri se Berry, »kad god želiš, Francis. Samo
zaista moraš željeti«.
»Ja zaista želim«, prijazno i čvrsto odvrati seoski momak iz
Indiane.
»Lijepo. Gdje je onda nekoliko prikladnih kamenova?« upita
Berry.
»Tamo prijeko, gdje ja radim, dva su kamena, koja točno
pristaju«.
»Dobro«, reče Berry. »Pođimo onamo«. Onda zastane i
okrene se prema ostalima. »Valjda nemate ništa protiv toga,
ako to za njega učinim, momci? Konačno, što je na tomu? Ako
mu je dodijalo! Možda ću i sam jednom zatražiti nekoga, da to
isto učini meni«.
»Ne«, oklijevajući reče Prew. »Meni je pravo. Mene se to
ništa ne tiče, ali sam ne ću da učinim«.
»I ja tako mislim«, reče Jackson s odvratnošću.
»Lijepo, ja ću se odmah vratiti«, reče Berry. »Pripazite malo
na stražare«.
Stražar dolje u kamenolomu nije bio na domak pogleda, ali
ona dvojica gore na pećini stajala su tako, da su ih mogli
vidjeti.
»Radije pripazi na onu dvojicu tamo gore«, reče Prew.
»Čovječe, kad bih htio da počekam, dok njih dvojica ne odu,
mogao bih i počekati, dok se zemlja ne okrene«.
»Vjerojatno će uskoro skrenuti malo prema drugoj strani*,
dobaci Prew.
»Ah, do vraga s njima«, zlovoljno odvrati Berry. »Oni su i
onako odviše slijepi, a da bilo što vide«.
On uze malj i pođe za seoskim momkom iz Indiane. Po pri-
lici pet metara dalje, pokaže Francis na dva kamena, što ih je
odabrao. Bili su po prilici tri do četiri palca visoki, imali su
glatku površinu i stajali su nekih šest do osam palaca jedan od
drugoga. Seoski momak iz Indiane klekne i položi lijevu ruku
tako na kamenje, da mu je lakat ležao na jednom kamenu, a
zglob ruke na drugom kamenu.
»Kako vidiš, na taj način će zglobovi ostati čitavi«, ljubezno
razjasni on. »Uzimam lijevu ruku, jer sam dešnjak. Tako ću

734!
lakše moći da jedem, i moći ću da pišem pisma kući. Gotovo«,
reče on. »Udari!«
»Dobro«, kimnu Berry. On stupi malo naprijed, odmjeri
zamah glavom malja, zamahnu objema rukama, podigavši malj
iznad glave i pogodi ruku između kamenja snažno i točno
poput uvježbanog drvosječe.
Francis, seoski momak iz Indiane, kriknu, kao da nije oče-
kivao udarac, poput čovjeka, kojega je pogodio majstor stri-
jelac, a da ga on prije toga nije opazio. Ukoliko se uopće za-
čulo pucanje kostiju, onda je to Francis nadglasao svojim kri-
kom. Nekoliko je trenutaka ostao na koljenima. Sav je probli-
jedio i klonuo. Onda ustane i dođe prijeko k njima, da im po-
kaže što se dogodilo. U sredini podlaktice, koja bi se zapravo
morala pružati u ravnoj crti, razabirala se izbočina u obliku
pravoga kuta. Za vrijeme nekoliko sekundi, što ih je trebao da
prijeđe pet jardi do njih, počelo je već da natiče mjesto, gdje je
ruka bila slomljena. Dok su promatrali ozljedu, ona je sve više
naticala, sve dok se nije stvorila krupna kvrga.
»Mislim, da je ruka slomljena na dva mjesta«, sretno reče
Francis. »Čovječe, to će mi donijeti najmanje puna tri tjedna, a
možda i više«. Odjednom je prekinuo i pao na koljena. Pažljivo
je ljevicu držao desnicom, a onda stade povraćati.
»To prokleto boli, momci«, ponosno će on, i opet ustane.
»Bogami, nisam mislio, da će tako boljeti«, nastavi istim začu-
đenim iznenađenjem, koje se očitovalo i u njegovu kriku.
»Hvala, Berry, najljepša ti hvala!«
»Nema na čemu«, naceri se Berry. »Drago mi je, da sam ti
pomogao«.
»No, mislim, otići ću dolje i pokazati to stražaru«, sretno će
Francis. »Doviđenja«. On siđe niz brežuljak. Još uvijek je
desnicom pažljivo držao ljevicu.
»Isuse!« reče Prew, osjećajući kako mu niz leđa curi neki
neobični hladan znoj.
»čovječe, ja mu ne zavidim«, dobaci Jackson. »Ne bih htio
da to prođem pa ni onda, kad bi me odmah otpustili iz
zatvora«.
»Ah, koješta«, naceri se Berry. »Već ste čuli za zločince, koji
sami sebe operiraju i vade kugle iz tijela. To je još mnogo
gore«.
»Još nikad nisam čuo za takve operacije osim što sam ih
vidio u kinu«, kimnu Prew.
»Ni ja«, reče Jackson. »Još nikada«.

735!
 »Čovječe, bilo je posve lako«, nakesi im se Berry. »Prava
sitnica«.
Između pojedinih udaraca čekićem gledali su stražara na
cesti kako telefonira, dok je seoski momak iz Indiane sav sretan
stajao kraj njega. Pažljivo je desnicom držao ljevicu. Uskoro
stiže i teretni auto po nj. On se uspne na stražnju stranu kola,
još uvijek pažljivo držeći desnicom ljevicu.
»Vidiš li« upita Berry. »To je lako, kao da popiješ vode.
Bogami, volio bih da i sam to učinim«.
»Kad bi se odjednom dvojica pojavila sa slomljenim rukama,
oni bi odmah počeli da sumnjaju«, odvrati Prew.
»Znam«, odgovori Berry i vučje se naceri. »Zato ja to nisam
ni učinio, ali to je zaista jedini razlog«.
Kad su se uvečer vratili s rada, začuše, da se Francis Mur-
dock, seoski momak iz Indiane, nalazi već u kažnjeničkom
odjelu bolnice i to s frakturom podlaktice uslijed pada s pe-
ćine. Nažalost je podlaktica bila slomljena samo na jednom
mjestu, a ne na dva, kao što se on nadao.
Inače nije nitko ništa spomenuo i nikoga nisu ništa pitali.
Kako se činilo, sve se odvilo po planu. I večera je prošla kao
obično.
Ali poslije večere, tik prije znaka »gasi svijetla«, pojaviše se
Tusta svinja i major Thompson u broju dva, oboružani tolja-
gama. Bilo je očito da su silno razgnjevljeni.
Bilo je to gotovo kao prava inspekcija. Ljudi su morali da
pred svojim posteljama stanu u stav mirno. Dva stražara s au-
tomatima stajala su tik uz vrata s unutrašnje strane, a treći
stražar stajao je s one strane rešetke držeći ključ zaključanih
vrata. Major Thompson je izgledao, kao da je upravo svoju
ženu uhvatio u postelji s nekim običnim vojnikom.
»Mladi Murdock je danas popodne vani u kamenolomu
slomio ruku«, odreže major. »On tvrdi da ju je slomio
prigodom pada. U stanju, u kojem se nalazio, morao je u
bolnicu. Mi volimo, da naše male obiteljske zadjevice
raspravimo u okviru naša četiri zida. Ali među nama, netko mu

736!
je slomio ruku. I Murdock i čovjek, koji je to učinio, krivi su
zbog namjernog osakaćenja Ovdje u ovom zatvoru ne
dopuštamo sakaćenja. Murdockova kazna bit će produžena, a
kad se vrati, ustanovit će, da mu je ovdje veoma neugodno.
Htio bih, da istupi čovjek, koji je Mur- docku slomio ruku«.
Nitko se ne maknu, nitko ne odgovori.
»Lijepo«, reče major oštrim glasom, »mi umijemo napeti i
druge strune. Vi ste. momci, u broju dva, jer ste buntovni. Ni
prema jednome od vas nemam ni najmanje samilosti. U po-
sljednje vrijeme smo prema vama imali previše obzira. Krajnji je
čas da naučite, tko je ovdje gazda u kući. Ja dajem onom
čovjeku posljednju priliku da se javi«.
Nitko se ne maknu.
»U redu, vodniče«, odsječeno reče major i kimne Tustoj
svinji.
Stariji vodnik Judson stupi pred prvog čovjeka i upita: »Tko
je slomio Murdockovu ruku?«
To je bio neki tanki, ali iskusni stari kažnjenik od osmog
puka poljske artiljerije, veoma izbrazdana lica, koje je odra-
žavalo njegov apsolutni cinizam. Oči su mu ukočeno buljile
ravno naprijed, nepomično, kao da su od kamena. Nalazio se
posve na drugom kraju kamenoloma, ali je već doznao za
cijelu pripovijest.
On odgovori: »Ne znam, vodniče«, a Tusta svinja ga udari
toljagom preko golijeni i ponovo ga upita. Izbrazdano lice se
ne pomakne, a kamene oči ne pokolebavši se i ne trgnuvši
zadržaše svoj ukočeni izraz. On ponOvo reče: »Ne znam,
vodniče«, a Tusta svinja mu zabode vrh toljage u trbuh i ponovo
ga upita. Uspjeh je bio opet isti.
Cijela se stvar ponovila uz čitav red i niz čitav drugi red.
Tusta svinja je metodički započeo na jednom kraju, pa je, mar-
ljivo radeći, stigao do drugog kraja i opet natrag. Svakom je
čovjeku pet puta postavio isto pitanje: »Tko je slomio
Murdockovu ruku?« Nijedan se lik nije pokrenuo, nijedno se
oko nije pokolebalo ni trepnulo, a na licima se opazio samo
beskrajan prezir prema metodama Tuste svinje i prema samoj

737!
Tustoj svinji. Ovo nije bio broj tri, već broj dva, a broj dva je bio
jedno jedino tijelo, stijena od kamena i betona.
Tustu svinju nije smetao ni prezir ni neslomljivost. Njegov je
nalog glasio, da ima svakoga čovjeka pitati i tući ga, ako ne
odgovori istinu. Rezultat ga nije zanimao. Svoj je posao obavio
metodički i savjesno. Kad je prošao kroz čitav red, vrati se ma-
joru i obojica pođoše uz stroj, i stadoše pred Berryjem.
»Tko je slomio Murdockovu ruku?« upita major Thompson
U tom trenutku razumješe svi, da Thompson i Tusta svinja
točno znadu što je na stvari.
Berrv je buljio ravno preda se ne odgovarajući ništa.
Tusta svinja ga udari.
»Jeste li vi slomili Murdockovu ruku?« upita major
Thompson
Berry je u stavu mirno buljio ravno preda se ne odgovorivši
ništa.
Tusta svinja ga udari.
»Slučajno već znamo, da ste vi slomili Murdockovu ruku«,
osmjehne se major.
Berry se naceri.
Tusta svinja ga udari.
»Stupite naprijed«, reče major Thompson.
Berry stupi dva koraka naprijed. Još uvijek se cerio.
Tusta svinja ga krajem toljage lupi po nosnoj kosti. Berry
klonu na koljena. Tako je ostao nekoliko sekundi. Nitko mu nije
pomogao. Onda teturajući opet ustane. Krv mu je curila iz
nosa, ali on ne podignu ruke i ne okrenu pogled s protivnog
zida Vrhom jezika oblizne usne i naceri se majoru.
»Ja ću vas uzeti kao odgojni primjer«, oštro će major. »Po-
stali ste malo preveliki za vaše hlače, pa ću vas malo podrezati,
da pristanete u njih. Možda mislite da ^te odviše tvrdi. Pokazat
ću ovim ljudima, što se događa s čovjekom, koji postaje
preuzetan i vjeruje, da je odviše tvrd. Jeste li vi slomili
Murdockovu ruku?«'
»Poljubi me u guzicu«, podmuklo će Berry.
Ovaj put ga Tusta svinja udari vrhom toljage po ustima.
Berryju popustiše koljena, ali nije pao. Oči mu zatitraše, no ipak
ne skrenu pogled sa zida. Kad se opet uspravio, malo
pomaknu ustima, pa prezirno pljune dva zuba pred noge
Tustoj svinji i naceri mu se.
»Ja ću te ubiti, Tusta svinjo« naceri se on. »Ako ikad izađem
odavde, vrebat ću na te, dok te ne upecam, a onda ću te ubiti.
Bit će bolje da me pretekneš, jer ako ikad izađem odavde, ubit
ću te.*

738!
 Tustu svinju nisu te riječi isto tako nimalo dirnule, kao što
ga nije dirnuo ni opći prezir ni opći otpor. Opet podignu
toljagu, metodički, marljivo, bez osjećaja, ali major Thompson
ga zadrži.
»Odvedite ga dolje u gimnastičku dvoranu«, reče major, »ne
bih želio da baraku uprljam više nego što je to potrebno. Neka
netko od vas, momci, obriše ovu svinjariju ovdje!«
Tusta svinja zgrabi Berryja za ruku, da ga odvede k vratima,
ali Berry se istrgne i reče: »Miči te tvoje debele šape. Još uvijek
mogu da i sam hodam.« I pođe ravno prema vratima. Stražar
koji je stajao vani, otključa vrata. Berry izađe. Za njim izađoše
Tusta svinja i major, a na kraju oba stražara.
»Taj kujin sin je lud«, prigušenim glasom reče Malloy. »Na
takav način ne možeš svršiti s njim. Rekao sam mu, da na takav
način ne možemo ništa postići.«
»Možda mu je jednostavno dodijalo«, dobaci Prew.
»Dodijat će mu još i više«, nepopustljivo će Malloy. »Danag
će se ozbiljno latiti posla.«
Bilo je prvi put što su nekog čovjeka čuli da viče u »gimna-
stičkoj dvorani«, dok su ga tukli. Činjenica, da je to vikao baš
Berry, dokazivala je, da su se zaista ozbiljno latili posla, da su
Tusta svinja i Thompson ovaj put htjeli da istjeraju priznanje ili
da slome Berryja. U broju dva očistiše pod i sjedoše da čekaju.
Već je prošlo pola deset, a svijetla su još uvijek gorjela, znak
kako je cijela ta stvar bila neobična. Od Hansona, koji je
naoružan brzo prošao kraj vrata, uspjeli su da doznaju, da je
jedan od stražara gore na pećini promatrao cijelu stvar.
U pola dvanaest ušao je u baraku major Thompson sa stra-
žarima. Major je opasao revolver. S njim je bilo deset stražara,
svaki s pripasanim revolverom i s automatom u rukama.
Kažnjenike svrstaše u dvoredove i odvedoše ih dolje u dvo-
ranu za gimnastiku. Duž cijelog hodnika stajali su stražari s
automatima i revolverima. I u dvorani za gimnastiku stajala je
straža uz zidove. Očito su alarmirali sve raspoložive ljude. Ljudi
iz broja dva uđoše u gimnastičku dvoranu i svrstaše se kraj
zida pred stražarima.
Berry je stajao uz uski zid prostorije. Bio je odjeven u kratke
vojničke hlače i još uvijek se pokušao kesiti, premda su mu
usta bila tako natečena, da ih je mogao još samo razvlačiti.
Jedva si ga mogao prepoznati. Slomljeni nos mu je natekao i iz

739!
njega je curila krv u mlazovima. Svaki put, kad je zakašljao,
navrla bi mu krv iz usta. Oči su mu bile gotovo posve
sklopljene, a gornje polovice ušiju na pol strgnute s glave. Krv
iz nosa, iz usta i iz ušiju, koje nisu mnogo krvarile, pokrivala je
u mrljama njegova prsa i bijele gaće.
»Taj je gotov«, šapnu netko iza Prewa. Zvučalo je posve
definitivno.
Kraj Berryja su stajali Tusta svinja i još dva MP-a, Turnipseed
i stari prijatelj Angela Maggia, Brownie. Sva su trojica izgledala
iscrpena. Major Thompson je sam stajao u kutu s pri- pasanim
revolverom.
»Mi ćemo vam pokazati, momci, što se događa ljudima, koji
misle da mogu vojsku povući za nos«, oštro će on. »Vodniče«,
kimne Tustoj svinji.
»Okreni se!« reče stariji vodnik Judson. »Nos i noge prema
zidu!«
»Bit će bolje da me ubiješ, Tusta svinjo«, šapnu Berry. »Ra-
dije obavi posao do kraja. Ne obaviš li ga, ubit ću te. Ako ikad
izađem odavde, ubit ću te.«
Stariji vodnik Judson stupi naprijed i koljenom udari Ber-
ryja u muda. Berry vrisnu.
»Okreni se!« reče stariji vodnik Judson. »Nos i noge prema
zidu.«
Ben-y se okrene i upravi nos i nožne prste prema zidu.
»Ti kujin sine«, šapne on, »ti tusti kujin sine! Bit će bolje da
me ubiješ. Ne ubiješ li me, ja ću ubiti tebe. Radije me ubij!«
Činilo se kao da je to jedina misao, što mu je preostala i kao da
je zabio sebi u glavu, da će se te misli držati do kraja. Nepre-
kidno je ponavljao iste riječi.
»Jeste li slomili Murdockovu ruku, Berry?« upita stariji vod-
nik Judson.
Berry šapćući nastavi svojom litanijom.

740!
 »Berry, čujete li me?« upita stariji vodnik Judson. »Jeste li
slomili Murdockovu ruku?«
»Čujem te«, šapnu Berry. »Radije me ubij, Tusta svinjo. Ne
ubiješ li me, ja ću ubiti tebe. Radije me ubij!«
»Brown!« reče Tusta svinja, pa kretnjom glave pokaza u
smjeru Berryja. »Naprijed!«
Desetar Brown postavi se u stav poput igrača baseballa i
obim rukama zamahne toljagom. On pogodi Berryjeva križa na
najužem mjestu. Berry vikne. Onda zakašlja, a krv iz njegovih
usta opet poškropi pod.
Postojale su dvije vrste toljaga, svinute i ravne. Ravne to-
ljage su bile dulje i teže od savinutih. Držak trnokopa je dulji i
teži od drška bilo koje sjekire, a držak motike za krčenje je duži
i teži od drška bilo kojeg trnokopa. Ravan držak motike za
krčenje je neka četiri palca duži od drška trnokopa i oko funtu
teži od njega. Možeš ga prepoznati po dvostrukoj grbi na vrhu.
Čelična glava motike za krčenje slična je motici, koja s druge
strane ima šiljak. Ta je glava čini veoma prikladnom za krčenje
šikara i teških terena. Toljage, što su ih upotrebljavali Tusta
svinja i njegovi pomagači, bile su veoma slične dršcima motike
za krčenje
»Jeste li slomili Murdockovu ruku?« upita Tusta svinja.
»Poljubi me u stražnjicu«, šapnu Berry. »Bit će bol^e da me
ubiješ. Ne ubiješ li me, ja ću ubiti tebe. Bit će bolje da me
ubiješ.«
Petnaest časaka morali su ljudi iz broja dva promatrati taj
prizor. Onda ih povedoše između dva reda naoružanih stražara
natrag u baraku i ugasiše svijetla. Krikovi iz gimnastičke dvo-
rane nisu prestajali i tako nitko nije mogao da spava. Pa ipak ih
digoše u četiri sata i četrdeset i pet minuta.
Za vrijeme ručka doznali su da Berry oko pola dva nije više
mogao da urinira i da su ga napol otkinutih ušiju poslali u

741!
kažnjenički odio garnizonske bolnice. Izjavili su da je pao s ka-
miona.
Narednog dana, oko podne, umro je uslijed »jakih krvarenja
u mozgu i unutrašnjih povreda« kako je kazao izvještaj, »vjero-
jatno prouzrokovanih padom s kamiona, koji je vozio velikom
brzinom.«
Tek kad je Berry umro, saopći Prew Malloyu što kani učiniti.
On je to znao i prije Berryjeve smrti, ali je čekao na nju i tek
onda rekao Malloyu.
»■Ubit ću ga«, rekao je Prew. »Počekat ću, dok ne izađem
odavde, a onda ću ga uvrebati i ubiti ga, ali ne ću biti tako glup
kao Berry, da to unaprijed nagoviještavam. Držat ću jezik za
zubima, i počekati na prvu priliku.«
»Trebalo bi da ga netko ubije«, reče Malloy. »Zaslužio je da
bude ubijen. Samo što to, nažalost, ne će ništa pomoći.«
»■Meni će, međutim, pomoći«, odvrati Prew. »Vrlo će mi
mnogo pomoći. Možda će me čak opet učiniti čovjekom.«
»Ti ne bi nikoga mogao hladnokrvno umoriti, sve kad bi i
htio«, dobaci Malloy.
»Ja i ne kanim hladnokrvno umoriti Tustu svinju«, odvrati
Prew. »Dat ću mu jednake izglede kao što ih i sam imam. Dolje
u gradu je bar, u koji on uvijek zalazi. Cuo sam neke momke
kako o tome pripovijedaju. Rekli su da ima uvijeh uza se nož.
Ubit ću ga nožem. Onda ima jednake izglede sa svojim nožem
protiv mene kao i ja sa svojim protiv njega, samo što ne će on
mene ubiti, već ja njega. Ubit ću ga. I nitko ne će znati, tko je
to učinio. Ja ću se vratiti svojoj četi i zaboraviti stvar, kao što
čovjek zaboravlja na kakvu drugu strvinu.«
»Ništa ne će pomoći, ako ga i ubiješ«, dobaci Malloy.
»Malo bi pomoglo Berryju.«
»Nimalo. Berry bi ipak na svaki način jednog dana stigao
onamo, gdje je sad. To je bila njegova sudbina počevši od
dana. kad je rođen u nekoj kolibi u najbjednijoj četvrti u
Wichiti u Kansasu.«
»I Tusta svinja potječe iz sirotinjske četvrti.«
»Dakako«, potvrdi Malloy. »Isto tako bi on mogao da bude
Berry, a Berry da bude Tusta svinja. Ti to ne razumiješ. Ako na
svaki način želiš da nešto ubiješ, onda ubij ono, što je Tustu
svinju učinilo onim što je sada. Ma što činio, on to ne čini zbog

742!
toga, jer je pravo ili krivo. O tom on uopće ne razmišlja. On
jednostavno čini ono, što treba da učini.«
»I ja. I ja sam uvijek činio ono, što je trebalo da se učini, ali
ipak nisam učinio nešto takvo kao što je'učinio Tusta svinja.«
»Točno. Ali ti imaš jako razvijen smisao za pravdu i ne-
pravdu. Zbog toga si dospio u zatvor, jednako kao i ja, ali kad
bi upitao Tustu svinju, misli li on da je pravo ono što je učinio,
on bi se vjerojatno vraški iznenadio. A onda, budeš li mu dao
vremena da razmisli o tome, on bi rekao, da, bilo je pravo.
Jednostavno zbog toga, jer su mu stalno utuvljivali u glavu, da
uvijek treba raditi samo ono što je pravo. I zato za njega sve,
što čini, mora biti pravo. Jednostavno, jer je on to učinio, i, jer
on zna da su ga učili, da je krivo, ako čovjek počinja nešto
nepravedno«.
»Sad samo brbljaš, a ne govoriš ništa« odbije Prew. »Tusta
svinja je kriv. I previše kriv. Nakon mene i nakon tebe morat će
još mnoštvo ljudi da prođe kroz taj zatvor.«

743!
 »Jesi li bolestan? Što je?«
»Ne, nisam bolestan. Nešto je drugo. Stoji u nekakvoj vez>
s onim što sam ti govorio, da sam rođen u krivo vrijeme. Nešto
mi nedostaje, tako da zapravo nikad ne radim ono, što bih
želio da radim. Vidiš, ja sam odgovoran za ono, što se
dogodilo s Ange- lom i s Berryjem. Upravo kao da sam sam
potpisao otpusnicu ili zamahnuo toljagom. Upravo tako kao
što sam odgovoran i za to, budeš li ti ubio Tustu svinju.«
»Glupost«, odbije Prew, »sve je to glupost, Jack!«
»Ne, nažalost je istina.«
»Bogami, ne mogu da razumijem, kako si došao na takvu
misao.«
»Jer su oni pokušali da izvedu ono, čemu sam ih ja učio«,
odgovori Malloy. »Bez obzira, da li to uviđaš ili ne uviđaš, vje-
ruješ ili ne vjeruješ. Cio moj život mi se uvijek događalo isto
Uvijek sam pokušavao da ljude naučim onomu, što sam vidio,
ali uvijek su me krivo razumjeli i pogrešno primjenjivali moje
pouke Uzrok je taj, što meni nešto nedostaje. Ja propovijedam
pasivni otpor i neku novu vrst božanstva s novom ljubavi
punom razumijevanja, ali sam to ne izvršujem. Ili bar ne
izvršujem dovoljno. Kadšto mi se čini kao da cio svoj život
nisam ništa iskreno ljubio.
»Bez mene i bez moga brbljanja ne bi ni Angelo ni Berry
učinili ono što su učinili, niti dobili što su dobili. Pa ako
ostanem ovdje (ovaj put moram da odležim još sedam
mjeseci)., i drugima će se dogoditi isto. Tebe je također već
zgrabilo. Ja govorim pružajte pasivan otpor, ali svi se vi borite, jer i ja
sam mislim na borbu, pa i onda kad govorim da se ne borite. Ne bih htio,
da se to još nekome dogodi.«
»Ne vjerujem, da je točno to što kažeš«, nemoćno će Prew.
jer nije osjećao da je dorastao duševnom naporu takvog ras-
pravljanja.
»Pa ipak je tako«, odvrati Malloy, »i zato ću pobjeći
odavde«.
U žaru svoje cigarete opazi Prew, kako se Malloy blago i
gorko smiješi.

738!
 »Vjerojatno se to događa svakome, koji pokušava da čini
ono, što sam ja cio život pokušavao činiti, a da za to nisam
imao potrebnu unutarnju snagu«, reče Malloy. »Kad
pobjegnem, oni će vjerojatno krivo razumjeti i moj bijeg, pa će
iz mene, zbog toga bijega, napraviti heroja.«
»Kako si zamislio da to izvedeš?«
»To je najlakše«, odvrati Malloy. »Mogao bih iz radionice
donijeti sa sobom dovoljno alata, da lako probijem ovaj zid.«
»A reflektori?« »Mene ne će opaziti.«
»I električna ograda? I uređaj za alarm?« »Izolirane škare iz
radionice«, reče Malloy. »I dugačak komad žice, da zatvori krug
struje, ondje gdje režem ogradu.«
»Još lakše će biti, da jednostavno pobjegnem iz radionice.
Ondje nema nikoga, koji bi me prijavio ili htio da me zadrži. Obični
mehaničarski kombinezon u kojem ću doći do kasarne, a onda ću
u svojoj jedinici pozajmiti građansko odijelo i nestati.«
»Kako stoji stvar s novcem?«
»Ne trebam ga. Imam najmanje pola tuceta prijatelja u
gradu, koji će me sakriti, dok ne nađem brod da me odveze u
Sjedinjene Države.«
»Uskoro će rat«, dobaci Prew.
»Znam. Kad bukne rat, ja ću se vjerojatno prijeko u Državama
javiti pod lažnim imenom. Bar tako sam sam sebi predočio stvar.
Ovdje sam međutim svršio, pa nema ni smisla da dulje
ostanem ovdje. Do rata mogu da izvedem još mnogo toga, što
bih htio izvesti, a da me neprekidno krivo ne razumiju i da ne
škodi onima, koje volim.«
»Povedi me sa sobom«, reče Prew.
U žaru cigareta Malloy ga zapanjeno pogleda. On se
osmjehne, a taj je smiješak bio, kako se Prew kasnije često još
sjećao, najžalosniji, najblaži, najgorčiji i najtopliji osmijeh, što
ga je ikada vidio na ljudskom licu.
»Ti uopće ne želiš poći sa mnom, Prew.«
»Naravno da želim.«
»Ne, ne želiš. Sto bi onda bilo s Tustom svinjom?«
»Dođavola s Tustom svinjom, ako mogu da pođem s
tobom.«
»Ti ne znaš, u što se upuštaš. Ja sam i prije već bježao pred
zakonom.«
»I ja.« v

»Da, ali ne od grada do grada i od šerifa do šerifa. Ovaj

puta ima svega pedeset posto vjerojatnosti, da ću ikad uspjeti
otići s tog otoka i vratiti se u Države. Tu nema nikakve roman-
tike. I nipošto nije lako.«

739!
 »Maločas si sam rekao, da bi bilo gotovo isto tako lako po-
bjeći odavde, kao što je lako pobjeći iz radionice«, usprotivi se
Prew.
»Tako i jeste, ali to nisam mislio reći. Mislio sam na ono ka-
snije kad izađem odavde. U dvoje bi bilo još pet puta teže.
Morali bismo u kažnjeničkom odijelu pobjeći ravno u planine,
umjesto da pođemo kroz kasarnu. Dakako da bi nas tražili baš
u bregovima. Da sigurno stignemo u grad, trebali bismo tjedan
dana Morali bismo obilaziti svako selo i svaku kuću, a zatim
bismo se morali provući kroz čitav Honolulu, da stignemo
mojim prijateljima.«
»Volio bih poći«, reče Prew.
»Ja znam, kako se to radi«, nastavi Malloy. »Sve sam to već i
prije učinio. Znam kako čovjek stiže na brod kao bogataš, uz-
višen iznad svake sumnje. Znam kako treba da se obučeš i
kako da se vladaš, znam kako se naručuje jelo i kako se
postupa sa stevvardima, a pogotovu sa suputnicima. Ima tu
milijun sitnica, a da ih naučiš, trebaš godine. Ti bi se izdao već
prvoga dana.«
»Ja brzo učim«, uzvrati Prew. »Čuj me. Znam da bih ti spo-
četka pravio mnoge poteškoće, ali kasnije bih ti mogao više
nego dvostruko uzvratiti, mislim kod onih stvari, što ih onda
namjeravaš izvesti.«
Malloy se osmjehne. »Ti uopće ne znaš što ja kanim učiniti.«
»Mogu da si to po prilici predočim.«
»Ja to još ni sam ne znam, Prew«.
»Lijepo«, ukočeno će Prew. »Ne želim te siliti, no volio bih
da sam mogao poći s tobom«.
»Ti ne spadaš k meni«, reče Malloy. »Ti spadaš k vojsci.
Zašto želiš poći sa mnom?«
»Ne znam. Možda, jer želim pomoći«.
»U čemu pomoći?«
»Ne znam. Jednostavno pomoći.«
»Pomoći da promijenim svijet?«
»Možda. Da, možda baš to mislim.«
»Ono malo, što bismo ti i ja mogli da promijenimo«, na-
smjehne se Malloy, »ne će se pokazati prije stotinu godina
poslije naše smrti. Nas dvojica to sami nikada ne ćemo vidjeti.«
»No ipak će biti ovdje.«
»Možda ne će«, reče Malloy. »Zato ti i kažem, da ne spadaš
k meni. Ti imaš romantične predodžbe. Uvijek bismo bili na
bijegu i morali bismo duge godine živjeti u odviše bliskoj
zajednici. Ja nisam prikladan za takav život. Bolje se osjećam,
ako ljude držim malo podalje od sebe. Ti bi uskoro izgubio sve
iluzije. Ono što ja radim, radim samo za sebe, a ne zbog
onoga, što bi se riz mog rada moglo da rodi, ili se ne bi moglo

740!
da rodi. Sjećaš li se^što sam ti maločas rekao, da nešto nije u
redu sa mnom. Znaš li još?«
Prewitt mu ne odgovori. Zvučalo bi glupo i prazno, da je rekao,
kako je uvjeren da kod Malloya nema ničega, što ne bi bilo u
redu.
»Ti me uopće ne poznaješ«, nastavi Jack Malloy. Njegov je
glas odjednom poprimio mučni, krivi i beznadni ton
ispovijedi. ,*Ti sebi o meni stvaraš isto tako romantičnu sliku
kao i svi ostali. Ja u svom životu nikada nisam nešto dovoljno
volio. U tome leži moj nedostatak.«
»A wobbly? I Amerika?«
»Wobbly više ne postoje. Već davno ih nema, a ja držim, da
ni njih nisam dovoljno volio. Da sam ih volio, morao bih biti
sposoban da nešto i učinim.«
»A Amerika nije neka stvar. Amerika je ideja. Ideja za koju
svatko ima drugu definiciju. Ja mogu da volim ideje, dok su
one moje vlastite ideje, ali ideje nisu stvari. Ja sam jedan od onih
ljudi, koji ne vole da se drugom čovjeku toliko približe, da vide
njegove pogreške. Učinim li to, onda to približavanje razara
ljubav, što je osjećam. Kasnije se onda zbog toga ljutim i
mrzim sam sebe. Moram li onda da ostanem uz tog čovjeka, ili
uz neku stvar, konačno ću ih zamrziti. Razumiješ li, ja imam iste
one pogreške kao i svi ostali. Ja propovijedam protiv njih, ali
one se i na mene isto tako odnose, premda mogu jasno i
bjelodano
::
dokazati, da nije tako.«
To ne vjerujem«, odgovori Prew. »To nije istina. Ti sam sebe
umanjuješ.«
»Čini se, da ne voliš otkrivati glinene noge, što?« bolno se
osmjehne Jack Malloy: »Da pođeš sa mnom, ubrzo bi ih otkrio.
I to zbog toga, jer je ono, što ti govorim, istina. Vjeruj mi, istina
je. Ti si, naprotiv, drukčiji. Ti voliš vojsku. Ti je zaista voliš. Ti si
dio vojske i pripadaš njoj. Ja nikad nisam nešto dovoljno volio,
da bih tome pripadao. Sve ono što sam ja volio, bilo je odviše
varavo, odviše nerealno, odviše idealistično. Ja bolujem od iste
bolesti, što je pokušavam dijagnosticirati, od bolesti, koja
razara svijet,
»Eto, to me je progonilo cio moj život«, završi on kao dobar
irski katolik, koji ispovijeda svoj običajni subotnji grijeh. »To je
uvijek išlo za mnom, i uvijek bi me oborilo. Ono isto što sam
tražio i što danas tražim i što nikad ne ću naći. Ma kakvo
mjesto čekalo u nebu na me, ja bih ga dao za to, kad bih bilo
što mogao tako voljeti kao što ti voliš vojsku.«
»Nemoj ostavljati vojsku«, reče on..»Nikada. Ako je neki čo-
vjek jednom u životu našao ono, što zaista voli, onda to mora
zadržati, bez obzira što će se dogoditi i da li objekt njegove
ljubavi uzvraća tu ljubav ili ne uzvraća. Pa i onda,« završi on go
• tovo religioznim zanosom, »ako ga to na kraju ubije, trebao
bi da bude zahvalan, što je uopće imao mogućnosti da tako
voli. U tome. naime, leži cijela tajna.«

741!
 Prew ne reče ništa. Još uvijek mu nije vjerovao, ali kako je
mogao da se upusti u prepirku s takvim mozgom kao što je
Malloyev?
»Ako čovjek voli boga«, reče Jack Malloy, a glas mu je po-
stepeno opet postao normalan, »ne mora očekivati da ću mu
bog uzvraćati ljubav. Bar ne u skladu s njegovom ograničenom
definicijom ljubavi.«
»Ne ću se oprostiti od tebe«, nastavi Malloy. Glas mu je sad
bio opet posve normalan, »jer ne znam točno, kad ću nestati.
Moram da počekam na pravi trenutak. Kad dođe, ja ću ga
prepoznati. To je jedini način da se izvede takva stvar.
Zaboravi, dakle, na ovaj naš razgovor. Neka sve ostane po
starom, sve dok me odjednom više ne budeš vidio.«
»Kako se Čini«, reče Prew izmučenim glasom, »kako se čini,
život se sastoji iz toga da pozdravljaš ljude, koje ne voliš i da se
opraštaš od onih, koje voliš.«
»To je konjsko đubre«, odbije Malloy. »Sentimentalno
konjsko đubre. Nemoj da nešto takvo još jednom od tebe
čujem. Slučajno si zapao u period rastanka. Svatko to mora
pokatkad da prođe Sad prestani s tim sranjem. Pođimo
spavati.«
»Da«, skršeno će Prew. On ugasi cigaretu u limenki i zavuče
se pod pokrivač. Šuteći je ležao na strunjači. Odjednom ga je
prožeo nesiguran predosjećaj, da ga je Jack Malloy na neki
način nadmudrio svojim vještim mozgom. Ali kako ga je
nadmudrio, to nije mogao točno da ustanovi. Potrajao je cijeli
tjedan dana prije nego što se Malloyu pružila očekivana prilika.
Prew ga je svakoga dana vidio vrativši se s posla i svakog je
dana računao s time, da ga više ne će vidjeti. Premda mu je
Malloy rekao neka zaboravi na cijelu stvar, on je ipak svake
večeri računao, da ga više ne će vidjeti. Onda je došlo veče;
kada ga više nije vidio, a Hanson im je, došavši da zaključa
vrata, ispripovjedio, kako je Jack Malloy u ukradenom
kombinezonu jednostavno izašao iz radionice, a da u radionici
nitko za to nije ni znao.
Razvodnik Hanson, čije je poštovanje prema Malloyu bilo
nadmašeno možda samo njegovim poštovanjem prema
pokojnom Berryju, bio je oduševljen- Uprava zatvora izaslala je
patrole u polja s ananasom i duž Honoulioli Traila. Alarmirane
su straže u kasarnama. Patrole u Wahiavi i vojni policajci iz Shaftera
dolje u gradu dobili su potanke instrukcije. Bilo je to prvi put da
je netko pobjegao iz vojnog zatvora u Schofieldu, osim one
trojice, kojima je to uspjelo prije deset godina. Njih su,
međutim, u manje od dvanaest sati vratili natrag. Jack Malloyu
naprotiv nije bilo ni traga. U broju dva bili su ljudi, upravo kako
je Jack Malloy prorokovao, tako ponosni, kao da su članovi
stranke, čiji je kandidat upravo izabran za predsjednika
Sjedinjenih Država.
Prew je sjedio sam i grozničavo pitao sam sebe, nije li
možda na kraju ipak sreo mesiju nove vjere, što ju je

742!
nagovijestio Mal- loy. Možda je to bio mesija, koji nije želio
učenike, već je više volio da radi sam. Možda ga je sreo, živio
kraj njega i nije ga prepoznao.
Poslije dva tjedna uzaludne potrage, koju su svi, i oni u za-
tvoru i oni vani pratili jednakim zanimanjem kao i borbe za
šampionat u nogometu, Malloyev je bijeg izgubio onaj čar
novosti kao i sve ostalo. Taj je događaj pod stalnim pritiskom
izblijedio, kao što otupljuje i nazubljuje se čelična oštrica na
kamenu. Konačno je i taj događaj utonuo u prašini i u dosadi.
Bilo što se dogodilo, u vojnom zatvoru bi se nastavljao rad.
Ljudi su mahali maljevima od šesnaest funti, da razbiju pećinu
ili bi već razmrvljeno kamenje tovarili na kamione. Bio je to po-
sao bez smisla, posao bez kraja, posao bez ponosa. Ljudi su
dobivali mjehure na rukama, što su pucali, krvarili i zakorili se.
Ruke su se prevukle žuljevima, kao noge u listonoše. Po
njihovim ćeš ih žuljevima prepoznati, gospode, kad dođe dan
posljednjeg suda, grozničavo su razmišljali kažnjenici. Čim bi
istucali sve kamenje, do kog su mogli doći, stizali bi pioniri, pa
bi susretljivo dinamitom izbijali nove zalihe iz planine. Planina
nije imala kraja. Boljeli su ih mišići i otvrdnuli su, boljela ih je
duša, a i ona je otvrdnula, bolio ih je šupak, kad bi pomislili na
ženu, a i on im je otvrdnuo. Kad jednom izađu odavde, bit će
tvrdi, dobri i opasni vojnici.

ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Sve u svemu, uračunavši one posebne dane u bunkeru i pre-
mještaj u broj dva, odležao je četiri mjeseca i osamnaest dana,
a četa G se promijenila.
Warden je otišao na svoj dopust, od četrnaest dana. Otišao
je i Leva. Bio je premješten u četu M i postao je vodnik. Maylon

743!
Stark je sad bio stariji vodnik, a potporučnik Culpepper zapo-
vjednik čete. Dinamit Holmes premješten je u štab brigade i
postao je major. Holmes je sobom poveo starijeg vodnika
0'Hayera. 0'Hayer je postao štabni vodnik. Očekivali su novog
zapovjednika čete, nekog kapetana, koji je za nekoliko dana
imao doputovati iz USA. Bila je to posve druga četa.
Izašao je iz zatvora u istoj uniformi, što ju je nosio za vri-
jeme rasprave. U toj se uniformi osjećao nekako čudnim. Bila je
za nj nova nakon četiri mjeseca i osamnaest dana u kažnjenič-
kom odijelu, prevelikom za njega. Njegova svečana uniforma
nije bila ni prljava ni zgužvana, ni čišća ni bolje izglačana. Četiri
mjeseca i osamnaest dana visjela je u zatvorskom skladištu. Ne
uzmemo li u obzir ono jedva vidljivo mjesto na koljenima, gdje
je bila savijena, bila je baš takva kao i onda kad ju je skinuo.
Nije mogao da posve svlada osjećaj iznenađenja zbog toga. I s
drugim je stvarima bilo isto tako.
Uzeo je svoju posteljinu i opremu i onaj isti stari vojnički
sanduk, u kojem su se nalazile sve njegove osobne stvari.
Našao ih je upravo onako kao što ih je ostavio, ali učinile su
mu se neobično novim i nerabljenim. Dobio je iste pokrivače i
isti pojas za naboje i istu pljoSku, ali te mu stvari nije više dao
Leva. Predao mu ih je stariji vodnik Malleaux, novi skladišni
podoficir, smiješeći mu se u znak dobrodošlice. Iza njega se
pojavi Pete Ka- relsen, sada također stariji vodnik, koji je još
uvijek radio u skladištu. I on se nasmjehne, pa stisnu Prewu
ruku. Ovdje je on očito još uvijek bio glasovit. Onda ga stadoše
zapitkivati za Maggia. Prew je sam sebi obećao da će počekati
devet dana.
U pisarnici je radio četni starješina Baldy Dhom. Mučio se
grčevito nastojeći da svoje debele prste složi oko naliv pera.
Sav sretan prekinu posao pa mu radosno stisnu ruku. Novi
pisar, neki Židov po imenu Rosenberry, nije ni pokušao da mu
stisne ruku, već se samo zaplašeno i s mnogo poštovanja
zagledao u nj.
Kako je kasnije čuo, Rosenberry je bio mobiliziran.
Prigodom reorganizacije osoblja dobio je Mazziolovo mjesto,
kad su ovoga, kao i sve ostale četne pisare premjestili u
pisarnicu puka. Rosenberry je bio vojnik prve klase. Zvali su ga
»pisarom srednjeg ešalona«. Mazzioli je i dalje bio četni pisar,
ali su četni pisari radili u štabu
m puka, ili kako se to sada
nazivalo, u »stražnjem ešalonu.« Mazzioli je sada, međutim, bio
vodnik.
Osim Rosenberryja bilo je tu još novih lica. Uvečer je u bla-
govaonici vidio više novih lica nego poznatih. Ljudstvo se u
četi neprekidno popunjavalo ali oni, koji bi odslužili svoj rok, i
dalje su odlazili kući. Nova su lica piljila u nj istim onim
zaplašenim poštovanjem, kao što je to učinio i Rosenberry.
Nakon večere sjede on na krevet i stade ogledavati svoju
novu pušku, posve novi model Grand M 1, čija je cijev još
uvijek bila puna masti za puške. Nijemo je proučavao teške
oblike oružja, koje mu se nikad ne će pravo svidjeti. U mutnoj
rasvjeti nova su ga lica potajice promatrala istim
nepromjenjenim zaplašenim poštovanjem. Poglavica Choate i
svi ostali novi vodnici i desetari, osim Ike Galovicha, dođoše k
njemu, da mu stisnu ruku i da ga potapšaju po ramenu. Očito
je dokinut »poseban postupak.« On je' zaista bio glasovit
čovjek. Svatko je htio da dozna nešto o Maggiu. Prew je sam
sebi obećao da će počekati devet dana.
S odlaskom kapetana Holmesa prestala je četa G biti spor-
taška jedinica, a nestale su i sve one stare snage, koje su
skrivile tolike teškoće, zastarjele su i ukinute su. Iz dana u dan
očekivali su novog komandira čete. Prew se sam sebi učinio
poput čovjeka koji pada s planine, kojemu su prekasno
dobacili uže i koji sad promatra, kako se uže beskorisno polako
diže uvis, dok on sam pada u ponor.
Svi su mu oni postali ravnodušni, nekako nestvarni. Jedino
stvarno za nj je bio zatvor. Oni za nj nisu bili stvarni. Njegova
se volja postepeno usredotočila u jednu jedinu točku, kao što
se sunčane zrake ispod povećala skupljaju u jednu jedinu
točku veliku poput glave od gumbašnice da zapale papir.
Nitko nije mogao da prodre u onu jedinu sferu, što ju je on
osjećao kao stvarnost, u zatvor, ni u to, da će počekati još
devet dana.
Samo jedan jedini puta ono je staro skoro opet probilo. Bilo
je to onda. kad su se odjednom odnekud pojavili Andy i Petko,
ugledali ga i odmah prišli k njemu, veoma se radujući što ga
vide. Bili su svijesni da ga svi oni došljaci promatraju puni za-
plašenog strahopoštovanja. Izvadili su gitare i vratili se
njegovoj postelji, a nova su lica počela da i njih promatraju
zaplašenim poštovanjem.
Onda izvukoše svoje iznenađenje. Prije dva mjeseca kupili
su na otplatu električnu gitaru, s električnim pojačalom. Stajala
je dvije stotine šezdeset dolara, od čega je trebalo još platiti
dvije stotine dolara. Uživali su u tome, da mu pokažu novu
gitaru, jednako kao što su uživali i u onoj pažnji punoj
poštovanja, kojom su ih promatrali netom regrutirani
pridošlice. Prew je bio glasovit čovjek, a oni su bili njegovi
prijatelji.
Prew je prisilio samoga sebe, da počeka punih devet dana.
Nije nikamo izlazio. Sjedio jemkod kuće na svojoj postelji u spa-
vaonici, ne smetajući nikome. Jedva je i govorio. Nije otišao
čak ni u Maunalani Heights, da posjeti Almu Schmidt. Nije htio
da bilo što smeta kristalnoj čistoći njegove koncentracije, koja
se sve više pojačavala.
Stigao je novi komandir čete, neki poručnik umjesto
kapetana i preuzeo četu G. To je bilo petoga dana. Održao im
je govor. Bio je to neki židovski odvjetnik iz Chicaga, rezervni
oficir, koji je svoj čin postigao završivši četverogodišnji tečaj za
rezervne oficire tokom studija. Zvao se Ross i tek nedavno je
bio pozvan u vojsku. Potporučnik Culpepper, čiji su otac i djed
započeli u četi G kao mladi potporučnici i uznapredovali do
zapovjednika čete, zatim bataljona i konačno puka, nije bio
zadovoljan. Očekivao je kapetana. To ne bi bilo tako zlo.
Potporučnik Culpepper nije imao najbolje mišljenje o
poručniku Rossu kao vojniku, ali vojnik Prewitt nije mogao da
ustanovi, da to nešto mijenja na stvari.
Nije htio da postane mučenikom, ako se to ikako dalo
izbjeći. Pa i više, on ne samo da je želio da ostane na životu,
već je htio da taj život provede u vojsci. Prije nego što je izašao
iz zatvora, provjerio je da će u toku devet dana nakon njegova
otpusta biti oslobođena daljnja šestorica ljudi. Učinilo mu se,
da bi se na taj način malo razvodnila eventualna sumnja protiv
njega, sve ako i ne uzme u obzir one brojne stotine ljudi koje
su prije njega prošle kroz zatvor. Devet dana su bili lijep i
okrugli neparan broj, koji se ne će učiniti da je unaprijed
određen kao možda deset dana ili tjedan dana. Tusta svinja
Judson je međutim, ukoliko ne bi imao kakva posebna posla,
kao što je bila na primjer ona ponoćna vježba s Berryjem,
svake večeri dolazio u Log Cabin bar i u Grill. Prew se dakle
nipošto nije trebao žuriti.
One noći, kad je otišao u grad. kupio je nož u jednom od
brojnih dućana u gradu, koji su prodavali opremu za vojsku i
mornaricu. O toj je kupnji unaprijed točno razmislio. Dućan je
bio jedan od onih sitnih prljavih židovskih dućana u Hotel
Streetu posve jednak tisućama ostalih malih prljavih židovskih
dućana, koji niču posvuda, gdje god žive vojnici, s jednom
razlikom, da su na Havajima sve židovske dućane vodili Kinezi.
Posvuda je bilo istih propisnih bluza za vojničke uniforme,
posvuda su šivane iste propisne hlače i košulje. Svi su uz istu
cijenu prodavali iste trake, medalje za strijelce, paradne kape
sa štitnikom lakirane kože, čvrste mjedene oznake rodova
vojske, našivke za ramena u jarkim bojama, masivne mjedene
zviždaljke, mjedene kopče za pojase, šalove i jastuke za
uspomene, te noževe. Tako je i prinudna jednoobraznost
vojske imala svoju dobru stranu.
Nož, što ga je izabrao, bio je jedan iz niza dvanaest posve
jednakih noževa. Ležali su u staklenom ormaru usred kaosa zvi-

ždaljki, oznaka činova i našivaka za ramena. Bio je to nož za

m
preklapanje s oštricom dugačkom pet palaca i s pucetom za
automatsko otvaranje. Imao je držak od orahovine, okovan
mjedi, koji je završavao malim branikom za ruku, a oštrica bi
pri zatvaranju prošla kroza nj. Takav nož treba da ima svaki
vojnik. Prew je u toku svojega života posjedovao možda tuce
takvih noževa. Vjerojatno je Kinez svakoga dana prodavao pola
tuceta noževa. Prew plati sitnim novcem, uze nož iz dućana,
nekoliko puta iskuša patent, koji je izbacivao oštricu, spremi
nož u džep i potraži lokal, u kojemu bi mogao da nešto popije.
Log Cabin bar bio je jedan od redovitih vojničkih lokala.
Imao je neizazovnu fluorescentnu rasvjetu, pa su smatrali da je
siguran i za turiste, koji su željeli da promatraju vojsku u nje-
zinoj naravnoj okolini. Lokal je bio veoma čist i veoma
moderan, pa je tek malo zaostajao za nivoom Wu Fatova
kineskog bara i restauracije. Nalazio se iza Beretania Streeta,
usred bloka smrdljivih trgovina mješovitom robom i bordela,
koji su sladunjavo mirisali u uskoj popločanoj uličici. Po prilici
stotinu stopa iza Log C •bina, ulica je, umjesto da pođe ravno
kroz blok kuća, zakretals u prvom kutu i svršavala u paralelnoj
ulici, koja je prolazila istočno.
Prew, potpuno trijezan usprkos nekih dvanaest čaša, što ih
je popio, čekao je na uglu te ulice, noću u jedan sat, kad je Log
Cabin bar zatvarao vrata.
Tustu svinju nisi ni u mračnoj rasvjeti uličice mogao da za-
mijeniš ni s kim drugim. Izašao je s dva mornara. Bili su znanci
iz bara. Nije, dakle, bilo nikakvih komplikacija. Jedan od mor-
nara ispripovjedi neku šalu, a Tusta svinja i onaj drugi mornar
se nasmijaše. Bilo je to prvi put, da je Prew starijeg vodnika
Judsona čuo kako se smije.
Oni se stadoše udaljivati od njega u smjeru Beretania Stree-
ta, pa Prew izađe iz svog ugla. Vrlo je rijetko u svom životu —
samo kad bi svirao u trublju — osjetio takvu kristalnu jasnoću
koncentrirane pažnje kao upravo u tom trenu.
»Halo, Tusta svinjo!« reče on. Bio je siguran, da će to staro
ime iz zatvora uhvatiti vodnika Judsona poput lasa.
Stariji vodnik Judson zastane i okrene se, a mornari se za-
ustaviše zajedno s njim. On pogleda natrag u nejednako i
nejasno svijetlo, koje je prodiralo kroz letvice na prozorima Log
Cabin bara i mutno osvjetljivalo Prewittov nepomični lik.
»Vidi tko je ovdje«, naceri se Tusta svinja. »Pođite mirno
dalje«, reče on mornarima. »Do viđenja narednog tjedna. To je
moj stari drug od prijeko. Dugo m sam služio s njime.«
»Dobro, doviđenja«, odgovori jedan od mornara zaplićući
jezikom.
»Hvala«, reče Prew, kad mu se Tusta svinja približio bez
krzmanja i- bez oklijevanja i kad su se mornari stali udaljivati
po pločniku od opeke prema Beretania Streetu.
»Na čemu?« naceri se Tusta svinja. »Ja ne trebam mornara.
Dakle,« upita on »želiš li nešto od mene, Prewitt?«
»Da«, odvrati Prew. »Pođimo iza ugla, gdje ćemo se moći
porazgovoriti.«
»U i~edu«, naceri se Tusta svinja, »kako god hoćeš.«
 On pođe za njim iza ugla, malo razmakriuvši ruke i malo se
pognuvši, poput starog boksača, koji je na oprezu.
»Kako ti se čini što si opet vani?« nakesi se Tusta svinja.
»Upravo onako, kao što sam to sebi predočavao«, odgovori
Prew. Čuo je kako su se iza ugla otvorila vrata Log Cabin bara i
kako su se opet zatvorila. Nekoliko kasnih gostiju otišlo je po
pločniku u smjeru Beretania Streeta, razgovarajući putem.
»No«, reče Tusta svinja, »o čemu si htio da govoriš sa
mnom? Nemam cijelu noć vremena.«
»O ovome«, odvrati Prew, pa izvuče nož iz džepa i otvori ga.
Zveket oštrice, koju je izbacila opruga, glasno odjekne u tihoj
ulici. »Šakama te ne mogu izlemati, Tusta svinjo, a sve kad bih i
mogao, ne bih htio. Kako čujem, ti uvijek nosiš sa sobom nož.
Izvadi ga.«
»Možda ga i nemam«, naceri se Tusta svinja.
»Cuo sam, da ga uvijek nosiš sa sobom.«
»Možda. Pretpostavimo, međutim, da nisam raspoložen da
ga upotrebim?«
»Bit će bolje, da to učiniš.«
»A ako pobjegnem?« naceri se Tusta svinja.
»Ja ću te već uhvatiti.«
»Netko će te vidjeti. Ili da možda pozovem policiju?«
»Oni će me možda uhvatiti, ali doći će prekasno da tebi po
mognu.«
»Čini se, da si sve točno unaprijed izračunao, što?« nakesi se
Tusta svinja.
»Što god sam bolje mogao.«
»No, lijepo, neka ti bude što želiš«, nakesi se Tusta svinja.
»Meni je pravo.« On gurne ruku u džep, izvuče nož, otvori ga i
krene prema Prewu. Sve je to učinio jednom jedinom kretnjom
i nevjerojatno brzo za tako tusta čovjeka. Iza njega se ponovo otvo-
riše vrata Log Cabin bara, pustivši daljnje kasne goste na ulicu.
Njihovi glasovi utihnuše u smjeru Beretania Streeta.
»Ne volim da djeci otimam bombone«, naceri se Tusta
svinja.
Polako, kao zmijska glava, njihala se oštrica njegova noža,
posve sličnog Prewovu nožu, naprijed i natrag. Približavao se.
Prevvu u klasičnom stavu iskusnog borca noževima, malo
m
sagnut, malko ispruživši desnu ruku preda se i držeći nož
između palca i kažiprsta u šaci s oštricom okrenutom prema
gore. Lijeva mu je ruka bila malo podignuta da se zaštiti, a dlan
otvoren.
Prew nijemo krene prema njemu, čuvajući dah. U tom tre-
nutku je poželio, da je Warden ostao kod kuće i da se o svemu
mogao s njime porazgovoriti, požalio je što nije pomislio na to,
da kupi gumu za žvakanje. Onda nesta i taj osjećaj i on
razabere sve u kristalnoj jasnoći, koja je postigla svoj vrhunac,
kao da se sve zbiva u tempu usporenog prikazivanja u
kinematografima. Taj sukob nije bio nimalo sličan hektičkoj
brzini borbe u boksač- kom ringu.
Borba nije dugo potrajala. Samo u filmovima se događa, da
borci noževima udaraju i da promašuju, da ponovo zamahuju i
da opet promašuju, pa da tako u borbi prolaze kroz čitave
ulice. Možeš računati samo s jednim jedinim promašenim
ubodom, a možda, posluži li te velika sreća, i s dva uboda.
Većina boraca noževima služi se protuudarcem.
Dok su oprezno kružili jedan oko drugoga upravo izvan do-
hvata ruke, izbacio je Log Cabin posljednje najupornije goste
na ulicu. Oni su udaljeni nekoliko koraka iza ugla, mirno prošli
po pločniku od opeka prema Beretania Streetu.
Gotovo poput boksača kliznu Tusta svinja prema njemu, po-
dignu ljevicu prema Prewovu licu i zavara ga desnicom, kao da
ga želi ubosti iznad Prewove lijeve ruke. Istom kretnjom, kad je
Prew automatski podigao lijevu ruku na obranu, spusti on hitro
desnicu i udari ispod Prewove ruke. Poput vrućeg željeza
zapeče nož duž Prewovih rebara i zabode mu se u široki leđni
mišić točno ispod pazuha. Prew žestoko mahnu ljevicom
prema dolje; ali već je bilo prekasno i nož mu kliznu poput
repatice niz bok.
Da nije u istom trenutku, kad je Tusta svinja ubo, i on pre-
šao u napadaj, da je bio kukavan, ili polagan ili da je oklijevao,

m
ili da su mu mišići sami utrnuli, borba bi u tom trenutku bila
završena. Bio bi Tustoj svinji izručen na milost i nemilost, pa bi
ovaj mogao da ga ubije ili da ga ne ubije. No Prew je u dugim
godinama svoje boksačke karijere razvio nagon, koji nije
trebao ni razmišljanja ni hrabrosti. Njegov se nož zabode
upravo ispod rebara u ošit Tuste svinje. Bio je to posve
automatski protuuda- rac, kao udarac desnicom u solar plexus.
Tako su obojica stajala stegno uz stegno, možda jednu
sekundu, možda dvije, a možda i pet sekundi. Prew je zubima
stisnuo donju usnicu. Okrećući i pritiščući oštricu svog noža
gurao ju je u salo Tuste svinje, sve dok nije čak i držak noža
utonuo u ranu. Stajali su kao dva kipa. Jedina vidljiva kretnja
bio je pokret desne ruke Tuste svinje, koja se ispružila još više
prema dolje, u punoj dužini. A onda, kad se dokraja ispružila i
trgla se prema gore ispade iz te ruke nož i metalno zazveči na
kaldrmi. Iza toga poče Tusta svinja padati.
Kad je Prew osjetio da njegov protivnik pada, zgrabi čvrsto
ljevicom bolno mjesto ispod pazuha, stisne držak noža i
okrenu zglob, da bi oštricu usmjerio prema gore. Pustio je da
se tijelo Tuste svinje polako vlastitom težinom oslobodi noža.
Polako je svinulo Prewov zglob poput prevelike ribe, koja
izravnava udicu. Nož duboko zareže kliznuvši uz rebro nalijevo.
Prew je došao ovamo u namjeri da ga ubije, a nije želio da ga
probada dok leži na zemlji ili da ga zakolje.
Stariji vodnik Judson pade desnom rukom i desnim
ramenom na zemlju, a zatim se izvrnu na leđa. Glava mu se
malo osloni o zid kuće. Oči su mu već bile staklene. Desnica
mu je još uvijek bila ispružena, kao da bi samom snagom svoje
volje mogla da privuče nož natrag u šaku, kao da bi time mogao
još nešto da promijeni. On zahropće i uspije da desnicu položi
na prorezani trbuh.
»Ubio si me. Zašto si htio da me ubiješ?« upita on i izdahne
Na licu mu je zaostao izraz povrijeđenog iznenađenja,

75p
posljednjeg predbacivanja i potpunog pomanjkanja
razumijevanja, poput kovčega zaboravljenog na željezničkoj
stanici. Taj je izraz polako otvrdnuo.
Prew je stajao i gledao u njega, još uvijek sav potresen
pred- bacivanjem, što se opažalo na njegovu licu.
Iza ugla izađoše oba barska poslužitelja iz Log Cabina, za-
ključaše vrata zveckajući ključevima, pa se mirno razgovarajući
udaljiše niz pločnik od pečene opeke u smjeru Beretania
Streeta.

75p
 Sad se i Prew pokrenu. On sklopi nož, zamota ga u rupčić,
nape oko toga gumenu vrpcu i stavi mali paketić u džep.
Pazuh mu je neprekidno krvario. Izvadi drugi rupčić, onaj
čisti, zgužva ga, pa ga gurne ispod košulje i rukom pritisne o
tijelo. Učinio je to što god je brže mogao, da spriječi da mu krv
ne prodre kroz hlače. Na nekoliko je mjesta prodrla već kroz
košulju, prerezanu ondje, gdje ju je pogodio nož. Ruka će mu
bar djelomično pokriti to mjesto.
Zatim pođe prema istočnom kraju ulice i krene na sjever,
dalje od grada. Prošavši dvije ulice, skrene u novu ulicu, pa
sjede na zemlju i nasloni se leđima na zid kuće, da bi razmislio
U toj se ulici osjetio veoma ugodno i sigurno.
Vjerojatno se nalazio negdje u blizini Vineyard Streeta. To je
bila urođenička stambena četvrt iznad Beretanie i on je nije baš
dobro poznavao. Sjećao se, međutim, da je Vineyard Sti*eet
vodio daleko prema istoku. On je pak morao da pođe prema
istoku.
S tom ranom nije mogao ni da pomisli, da se vrati u Scho-
field. Čim ujutro pronađu Tustu svinju, uhapsit će ga, sve da
mu i uspije da se prokrijumčari u kasarnu. Preostalo mu je je-
dino da se probije kroz cio grad do Almina stana. Uspije li da
stigne k Almi, bio je spašen.
Razbor mu je sad radio veoma jasno, istom onom kristalno
bistrom koncentracijom kao i za vrijeme borbe. On se tome ža-
losno osmjehne. Kad je konj ukraden, kasno je zaključavati
staju. Da je samo taj prokleti razbor, razmišljao je on, uvijek
tako jasno radio, mi nikad ne bismo dolazili u položaj, da on
mora da tako jasno radi.
Uopće nije bio uzeo u obzir mogućnost, da će biti tako
teško ranjen, da se ne bi mogao vratiti u kasarnu. Svaka bi luda
bila na to mislila. Nije pomislio čak ni da ponese nekoliko
rezervnih rupčića. Suhi rupčići bi pomogli da se krv brže
zgruša.
Krv je i dalje tekla, polako ali isto tako nezadrživo i ravno-
dušno prema svim planovima i željama, kao jedan od Jack Mal-
loyevih prirodnih zakona. Počela je da prodire kroz rupčić i da
mu curi niz bok. On malo pomaknu rupčić, čvršće ga stisnu
rukom i time zaustavi curenje. No usprkos tome ne će u toj
poderanoj i krvlju uprljanoj košulji moći da se vozi u tramvaju
ili u autobusu. Krv bi opet mogla da prodre kroz rupčić, a on
ga u autobusu ne bi mogao popraviti. U duhu jasno ugleda
sliku zaprepaštenja, što bi ga pobudio u jarko osvijetljenom
gradskom autobusu, kad bi ustao u okrvavljenoj košulji i izašao
iz njeg. Ništa na svijetu nije bilo tako crveno kao krv. Cak ni
Malloyevi neprijatelji komunisti nisu bili tako crveni kao krv.
Pogotovu tvoja krv.
Odavde do Kaimukija su bile vjerojatno četiri milje, a gore
do Alminog stana gotovo još jedna milja. Sve to u zračnom
pravcu Treba dodati još jednu milju za obilaženje po

751!
pokrajnjim ulicama, koje nisu bile tako jarko osvijetljene kao
autobusi. Grubo raču- navši značilo je to, da pješak mora
prijeći nekih šest milja. Uspije li mu, međutim, da dođe do
Alme, bio bi spašen.
To moramo odmah posve točno izračunati, reče sam sebi.
Moramo ići prokleto na sigurno. Želimo cio onaj postotak
sigurnosti, što ga možemo ugrabiti. Možda bi se mogao
usuditi da uzme taksi, pretpostavivši da se namjeri na koji u
kakvoj pokrajnoj ulici, ali samo onda, ako bi bio uvjeren, da
inače ne će moći izvesti stvar. To ćemo sačuvati kao talisman.
Neki pišu kući i mole roditelje da im pošalju novaca. To je
njihov talisman. Drugi imaju djevojke u sumnjivim četvrtima.
To je njihov talisman. Govore o putovanjima što ih kane izvesti
sve od Frisca pa prijeko do Južnog pola. No ime bi im se
ukaljalo, da izgube svoj talisman. Već si počeo trabunjati,
Prewitt. Ubrzo ne ćeš više znati, je li Krist bio razapet ili je umro
od proljeva.
Naslonjen na zid kuće, Prew je žrtvovao toliko vremena da
pripali cigaretu prije nego što je krenuo. Mislio je da će se krv
možda bolje zgrušati, bude li posve miran. Bila je to najbolja
cigareta, koju je ikad popušio. Pušio ju je polako, i činilo mu se
da je ugodno sklonjen u toj ulici.
Onda se opet nakesi. Čudno je, kako se takve sitnice, kao na
primjer cigareta, čovjeku, koji je zapao u nezgodan položaj
čine tako divnim i dobrim i kako čovjek pomišlja da će si, ako
se ikad izvuče iz te kaše, sigurno priuštiti više vremena i za
takve sitnice. A onda, pođe li sve po želji, na njih se kasnije
jedva i obazire
No, pomisli on, isto tako bismo mogli i poći na put. Znaš li,
što prije krenemo, to prije ćemo i stići.
Nije mu bilo lako da ostavi prividnu sigurnost te ulice. Ne-
prekidno je morao da sam sebi govori, da mora krenuti, prije
nego što mu se ukoči rana, prije nego što započnu prave boli.
Već se približavao onom stanju polusna, u kojem čovjek osjeća,
da će se uskoro probuditi. To je bilo opasno. U snu je mogao
da smetne s uma tu pažnju, jer je znao da će se i onako
probuditi. No ovo nije bio san. To nije san. Prewitt, opomene
sam sebe, iz toga se stanja ne ćeš probuditi. Bilo Što bilo, on
nije namjeravao da dopusti, da ga opet strpaju u vojni zatvor.

752!
 Na narednom je uglu velikom pomnjom ispitao ploču s nat-
pisom ulice i uvjerio se, da je to zaista Vineyard Street, a onda
je tek krenuo prema istoku. Ovaj put ćeš zaista dezertirati,
Prewitt, pomisli on. Odbrojeni su tvoji dani tridesetgodišnjaka.
Ako se sutra ne pokažeš, a oni pronađu Tustu svinju i započnu
kontrolirati, ne će biti više nikakve sumnje, tko je to učinio.
Ovaj put nema povratka u kasarnu prije nego što te uhvate, pa
dakle nema ni pukovske kazne. Ovaj put je to dezertacija.
Nije imao ni pojma, koliko će ga prema istoku dovesti Vine-
yard Street, no to je bila jedina ulica u okolici, koja se protezala
dalje od jednoga ili dva bloka kuća i on skrene u nju.
Onaj dio grada koji se pružao niže od Beretania Streeta i od
King Streeta prema obali poznavao je kao svoj džep, ali
odavde gore ga nije poznavao. Znao je, međutim, dovoljno da
mu bude jasno, da će, udalji li se po prilici do visine sveučilišta,
prestati sve pokrajne ulice koje vode s istoka na zapad i da će,
želi li nastaviti prema istoku, morati da pođe kroz Beretaniu ili
kroz King Street, odnosno da prijeđe preko obje te ulice i
stigne na obalu. Taj dio puta bit će najteži, taj prijelaz kroz
Beretaniu i King Street. Jedina je mogućnost za nj bila, da nađe
kakvu ravnu ulicu, koja siječe jednu i drugu, tako da ne mora
hodati ni po Beretanii ni po King Streetu pod svijetlom
svjetiljki. U blizini sveučilišta nije na njima bilo toliko ljudi kao
dolje u gradu, no to su još uvijek bile glavne ulice.
Pošao je po Vineyard Streetu do Punchbowl Streeta, i zatim
pošao uz Miller Street do Captain Cook Streeta, pa niz ovaj do
Lunalila. Odavde je ulica neke pola milje išla ravno, a onda za-
vršavala bez izlaza u Makikiju. S ugla je mogao da razabere

753!
masonsku ložu, pa je dakle znao, da ovdje nema više
poprečnih ulica, jer je tu bio samo jedan blok, koji je vodio od
avenije Kalakaua prema Waikikiju. S druge strane Kalakaue bilo
je širokih ulica prema žalu, ali ovdje se nalazilo svega nekoliko
slijepih ulica, a zatim više ništa, sve dolje do radiostanice na
bulevaru Kapiolani. Morao je da pođe uz Makiki Street, dok se
ne namjeri na kakvu ulicu, koja vodi prema istoku, a zatim da
pođe ravno kroz Punahou i siđe natrag dolje.
Komplicirano. Veoma komplicirano. Zašto je uvijek sve bilo
tako prokleto komplicirano? I najjednostavnija stvar je bila
tako prokleto komplicirana, kad si je trebao izvesti.
Uz tu je ulicu išao gotovo četvrt milje, sve dok nije došao do
avenije Wilder. Njome je hodao pola milje prije nego što je
našao Aleksander Street, koji je vodio ravno do Beretania
Streeta. Kad
48 Odsada do vječnosti 753
je međutim došao na kraj, opazi da Aleksander Street ne siječe
Beretaniu. Snaga mu je počela da popušta i morao je dobro
pripaziti da ne izgubi razbor. Pola sata tražio je uz Beretaniu
gore i dolje ulicu koja bi je križala. No u međuvremenu je sve
već postalo kao san i nije bilo baš tako zlo. Počev od
Aleksander Streeta cijelo se vrijeme smijao.
Prešao je Beretaniu i King Street i Mc Cully Street, koji je
vodio ravno dolje u Kalakaua, Tu je bio Fern Street i Lime
Street, Citron Street i Dale Street. Nekako se sjetio da Dale
Street križa bulevard Kapiolani i pokrajinsko igralište za golf
vodeći ravno u Kaimuki. Da dođe u Kaimuki morao je da
prijeđe još jednu milju preko tog igrališta. Nije se sjećao kojim
je to ulicama iza toga igrališta prolazio da stigne do Wailalla i
Wilhemine Risea. Znao je jedino to, da će biti spasen, stigne li
do Alrne.
Prelazeći preko kanala usred igrališta za golf na putu za
Dale Street baci paketić s nožem u vodu i stade promatrati
kako se uzdiže lanac zračnih mjehurića.
Dobit će krasnu brazgotinu, pomisli on i zahihoće.
Brazgotine na tijelu muškarca bile su kao ispisana povijest
njegova života Sa svakom brazgotinom bila je povezana
posebna povijest i uspomena. Svaka je bila poglavlje za sebe. A
kad umre, zakopat će s njime i sve njegove brazgotine, tako da
nitko ne će moći da pročita njegove pripovijesti i povijest
njegova života, memoare, zapisane u knjizi njegova tijela.
Siromašni čovječe, razmišljao je on, tvoja ispisana povijest bit

754!
će zakopana zajedno s tobom. Siromašna Tusta svinja. Tusta je
svinja sigurno imao veliku povijest u brazgotinama. Tusta
svinja bio je i hrabar Prewitt ga je ubio. Siromašni Prewitt.
Ti počinješ ludovati, opomenu on sam sebe. Bit će bolje da
se malo sabereš i da pođeš u pravom smjeru. Dosad nisi stigao
ni do Kaimukija. Moraš da prijeđeš još dobar komad puta. Do-
pusti da malo pogledamo tvoje brazgotine i da vidimo,
hoćemo li se moći sjetiti njihove povijesti. I mi imamo posve
lijepu zbirku pripovijesti.
Tu je najprije bila ona na kažiprstu njegove ljevice, što ju je
zadobio kao skitnica u Richmondu u Indiani, kad mu je onaj
crnac spasio život. Ta je brazgotina bila, međutim, posve ma-
lena, jer je i on onda bio gotovo još dijete. Gdje je mogao sad
da bude taj crnac? A gdje onaj klipan s nožem?
Onda je imao i brazgotinu na zglobu lijeve ruke. Ta je bila
veća. Pao je s krova svoje kuće u Harlanu. pa se rasjekao na
nekom čavlu i prerezao žilu kucavicu. Dotrčala je njegova
majka
i ujak John. Ujak John mu je stegao žilu. Inače bi vjerojatno
umro. Kad se otac vratio kući, stao se tome smijati. Otac mu je
već mrtav. I ujak John je bio mrtav. I njegova je majka bila
mrtva. Onda se njegova rana svima činila tako važnom, osim
njegovom ocu, a gdje je bila sada? Nije preostalo ništa osim
male brazgotine na lijevom zglobu.
A ako umreš?
Nestat će i ona.
Cesto je bio veoma blizu smrti. To je mogao da dokaže
svojim brazgotinama. Pa ipak još nije- bio mrtav.
Jednom ćeš ipak morati da umreš.
Točno. To je istina. Onda nestaju sve brazgotine. Spale li te
u krematoriju, onda će to biti kao pravo spaljivanje knjiga,
žarne?
Tu je bila i brazgotina ispod njegove lijeve obrve na samom
očnom kapku. Sad je bila tek kao tanak potez olovke. Potjecala
je iz boksačkog ringa u Myeru. Tražili su da prekine borbu, -ali
on to nije dopustio i pobijedio je k. o. Liječnik je htio da zašije
ranu, ali je trener podigao takvu buku i tako glasno ustrajao na
posve običnom flasteru, da je liječnik konačno morao da
popusti. I tako je brazgotina ostala gotovo nevidljiva. Da su
zašili ranu ili je spojnicama zahvatili, ostala bi vraška
brazgotina. Gdje b: mogao da sad bude taj liječnik? A gdje
onaj trener? Jesu II obojica još uvijek u Myeru? U ono bi
vrijeme volio da su mu zašili ranu, jer je zaista želio pravu
sočnu brazgotinu.
Kakvo si ti dijete, Prewitt! Kakav drzak deran! No, sad je
imaš. Sad imaš cijelo mnoštvo brazgotina!
Tu su bile brazgotine, što ih je dobio u vojnom zatvoru, jo?
uvijek svježe i crvene. Tu su bile i sve one brazgotine iz kasarne
kad bi pijan došao kući i posrnuo preko vojničkog sanduka.
Imao je mnogo brazgotina. Imao je pravu povijest. Robert E.

755!
LeePre- witt, povijest Sjedinjenih Država u jednom svesku, od
godine 1919. do 1941. nedovršena, sastavljena i izdana po
Nama, Narodu. Tu su bile brazgotine, što ih je dobio kao
kažnjenik u Georgiji, okovan u lance, i brazgotine, što ih je
stekao u gradskom zatvoru u Mississippiju. Tu su bile
brazgotine, što je dobio od policije, brazgotine što ih je dobio
od neprijatelja policije.
Znao je da se nalazi u Wilhemina Rise Streetu, jer je ulica
bila tako prokleto strma. Upravo mu je oduzela dah. Zaista nije
bio fizički na visini. Morao bi malko trenirati. Čovjek stari.
Tu su bile i one dvije brazgotine, što ih je dobio lani u
Myeru, kad je sa svojom skupinom radio na tavanu i kroz
stakleni krov~ pao u oficirsku gimnastičku dvoranu. Staklo mu
je prorezalo
ravnu crtu od lijeve sljepočice do kuta usana, i duboko mu ras-
porilo desni bok. To je bilo jedini put što je iznutra vidio ofi-
cirsku gimnastičku dvoranu. A sad se, osim neposredno nakon
brijanja, ta crta u njegovu licu uopće više nije dala zamijetiti.
Koliko godina, toliko brazgotina. Kamo su to sve iščezle?
Tu je bila brazgotina, što ju je dobio za vrijeme svoje prve
boksačke borbe u Washingtonu uppercutom u bradu.
Zamutilo mu se u glavi i onda se našao na podu, a njegov je
protivnik iščezao. Kasnije je brazgotina postala crna poput
ugljena i on nikako nije mogao da razumije zašto, osim ako je
tomu bila kriva brada. Kasnije je međutim dobio još jednu
brazgotinu na bradi, kad mu je Koleman probio dva zuba kroz
donju usnicu, osvojivši šampionat prve kategorije. Ta
brazgotina nije nikada pocrnjela. Možda je uzrok bio taj, da je
u onu ranu na bradi ušla prljavština, kad je pao na zemlju.
U kući su gorjela svijetla. To je bilo dobro. To je značilo, da
ne mora upotrebiti svoj ključ. Nije mogao da se sjeti, ima li ga
uza se ili ga nema. Razumijete li, on uopće nije kanio da de-
zertira i da noćas dođe ovamo. Bio je nakanio da se vrati ravno
u kasarnu. Upravo to je namjeravao.
On zakuca brončanom alkom. Alma mu otvori vrata, a iza
nje je stajala Georgette.
»Ah, bože!« reče Alma.
»Isuse!« javi se Georgette.

756!
 »Halo, mala«, reče Prew. »Dobar dan, Georgette. Dugo vas
nisam vidio«.
Rekavši to, pade kroz vrata u predsoblje.

757!
Četrdeset i peto poglavlje

Pravi bolovi započeli su tek narednog jutra, a drugog jutra

bili su, dakako, još gori. Rubovi rane su otvrdnuli i time je za-
počeo osjećaj boli u rani i ona mukla patnja ozdravljivanja, koja
je uvijek gora od oštrog i jasnog bola u trenutku ranjavanja.
Dva dana bio je veoma bolestan.
Pa ipak, on je već otprije znao, što je bol. Boi je bila kao neki
stari prijatelj, kojega već davno nije sreo. Znao je, kako se treba
vladati prema boli. Trebalo se posve priljubiti k njoj, a ne
ustuknuti od nje. Na neki način obilaziš oko ruba boli kao oko
hladne vode, sve dok na kraju ne smogneš hrabrosti, da se
uhvatiš u koštac s njome. Onda duboko udahneš i skočiš usred
boli, pa se pustiš da potoneš do dna. Kad bi neko vrijeme iz-
držao boli, ustanovio bi da je to slično kao s hladnom vodom
Nije ni izdaleka onako hladna, kako si to mislio, dok su ti se
mišići trzali odbijajući da zađu u nju i dok si vani trčao oko nje
da smogneš hrabrosti.
Znao je što je bol. Bol je bila slična boksanju. Ako si se do-
voljno dugo bavio boksanjem, na kraju bi se u tebi razvio
nagon za njeg. Nikad nisi znao kad će se javiti, ni odakle će
doći, ali odjednom bi otkrio da je ovdje, već dulje vrijeme, a da
ni^i toga svijestan. To je isto bilo i s boli.
Bol je bila poput grada na podnožju planine, koji je visoko
na obronku iznad mjesta sagradio katedralu, a zvona u kate-
drali nikad ne prestaju da zvone »Stari mrki križ«.
Oko pola šest sati osvijestio se na divanu. S mukom se otr-
gao iz duboka sna, u koji je zapao od iscrpenosti i uspravio se,
udarajući oko sebe još pod utiskom sna, da se opet nalazi u
vojnom zatvoru i da mu major Thompson upravo kao kaznu
zbog umorstva Tuste svinje, ispaljuje veliki P ispod lijeve ruke.
Učinilo mu se, da Thompson u tu svrhu upotrebljava istu
šablonu, koja se upotrebljavala prilikom risanja slova P na
radnim odijelima. No sad ga žigošu za cio život i svaki put kad
bi se otrgnuo od žara, ovaj bi se sve dublje zadirao u nj.

760!
 Onda opazi Georgettu gdje sjedi u velikom naslonjaču. Pro-
matrala ga je ne trepćući očima. Alma je ležala na ležaljci od
pletena šiblja. Oči su joj bile sklopljene i okružene tamnim ko-
lobarima. One su ga svukle i oprale, položile oblog na ranu, pa
je bandažirale gazom ovijenom oko njegovih prsiju.
»Koliko je sati?« upita on.
»Po prilici pola šest«, odvrati Georgetta i ustane.
Alma se trgne. Bila je posve budna. Oči joj se širom razro-
gačiše i zagledaše nekamo bez cilja. Bez traga pospanosti.
Zatim priđe k divanu za Georgettom.
»Kako se osjećaš?« upita Georgetta.
»Prilično me boli. Povez je odviše čvrst«.
»Mi smo ga namjerice tako čvrsto stegnule«, odvrati Alma.
»Izgubio si silno mnogo krvi. Sutra ćemo ga skinuti i staviti
novi, koji ne će biti tako čvrst«.
»Kako izgleda rana?«
»Ne baš zlo«, odvrati Georgette. »Moglo je biti i mnogo
gore. Mišići ti nisu prerezani. Možeš se zahvaliti svojim
rebrima, mladiću«.
»Imat ćeš krasnu brazgotinu«, reče Alma, »ali po prilici za
mjesec dana će zarasti«.
»Trebale ste postati bolničarke«.
»Svaka dobra kurva, trebala bi da prođe tečaj o njegovanju
bolesnika«, nasmije se Georgette. »To joj može biti od koristi«.
On na njihovim licima opazi novi izraz, koji nikad prije nije
vidio.
»Kako je izgledao onaj drugi momak?« nasmiješi se Alma.
»Mrtav je«, odvrati Prew, a onda doda, kako mu se kasnije
činilo bez potrebe, »ja sam ga ubio«.
Njihov osmijeh postepeno iščeznu. Ne rekoše ništa.
»Tko je to bio?« konačno će Georgette.
^>Neki vojnik«, odvrati on i zastane. »Zapovjednik stražara
u zatvoru«.

761!
 »Aha«, kimne Georgette. »Lijepo, ja ću ti sad skuhati jaku
govedsku juhu. Moraš se opet okrijepiti!«
Alma ju je pratila pogledom, dok se Georgette nije uspela
uz one tri male stepenice i nestala u kuhinji.
»Jesi li ga namjerno ubio?«
Prew kimne. »Jesam«.
»To sam i mislila. Zato si i došao ovamo, zar ne?«
»Nakanio sam da se vratim u kasarnu, da ne pobudim
nikakve sumnje. Kasnije, kad bi sve prošlo, htio sam da dođem
ovamo«.
»Kad si izašao iz zatvora?«
»Prije devet dana«, odgovori on. To je rekao automatski i
nije trebao da računa.
»Više od tjedan dana«, dobaci ona, »a nisi me čak ni na-
zvao. Mogao si mi bar telefonirati«.
»Nisam se htio izvrći riziku, da nešto pokvarim«. Zatim se
naceri. »Nisam htio da možda tebe uvučem u nepriliku. Dakako
da sam zaboravio na to, da bi on i mene mogao tako teško ra-
niti, da se uopće ne uzmognem vratiti«.
Činilo se, da Alma ne misli da je to smiješno.
»Zar ti Warden nije ništa rekao?« upita Prew. »Ja sam ga za
to zamolio«.
»Da, rekao mi je«, odvrati Alma. »Došao je u New Congress.
Tako sam doznala da si u zatvoru. Inače to uopće ne bih znala.
Mislim da si trebao bar pisati!«
»Ne umijem pisati pisma«, odgovori Prew, a onda zastane i
pogleda je.
»No«, reče Alma, »kad ne umiješ pisati pisma...«
»Je li Warden ... ?« upita on i prekinu se.
Ona ga pogleda čekajući da završi rečenicu. U očima joj se
zapažao gotovo preziran izraz. Kad nije nastavio, upita ona: »Je
li Warden nešto učinio? Ako to misliš, on je bio savršeni
gentleman«.
Prew neodređeno pomakne glavom gledajući u nju.
»Bio je prijazan, obziran, pažljiv i fin, savršen gentleman«.
stade nabrajati Alma.
Prew pokuša da sebi predoči Wardena sa svim tim
svojstvima.
»Bio je u većoj mjeri takav nego mnogo drugih ljudi što ih
poznajem«, nastavi Alma.
»On je zaista dobar momak«.
»Sigurno. Fin čovjek«.
Prew stisnu zube i proguta ono što je htio da rekne.
»Ti ne možeš sebi ni da predočiš, kako je bilo tamo gore«,
reče umjesto onog. »Ne djeluje baš umirujuće na maštu. Četiri

762!
mjeseca i osamnaest dana, a svake noći za čitavo to vrijeme
ležiš na ležaju budan u tami i sve ti je pred očima prije, nego
što konačno zaspiš«.
S njezina lica iščeznu prezir i ona mu se osmjehne kao da ga
od srca moli za oproštenje. Bio je to onaj isti osmijeh, što ga je
već nedavno opazio i što ga prije nije nikad vidio na njezinu
licu. Materinski osmijeh, nježan i zabrinut,, gotovo sretan i bes-
krajno blaži, nego što je on ikad prije na njoj primijetio.
»Bilo ti je teško«, nasmjehnu se ona kao da želi sama sebe
kazniti. »Ja sad sjedim kraj tebe, pa sam opaka i zla, a ti si
bolestan i patiš, pa vjerojatno više od svega trebaš mir. Bojim
se, da sam se u tebe zaljubila«.
Prevv je ponosno pogleda, premda ga je rame veoma
boljelo. Osobito ga je ponosnim učinila misao, da je ona
profesionalna kurva. Ona je znala, koji je ulog u toj igri, pa je
bezuvjetno bilo mnogo teže zadobiti njezinu ljubav od ljubavi
poštene žene. Profesionalne kurve vrlo rijetko ljube muškarce,
ponosno pomisli on.
»Kako bi bilo, da me poljubiš?« osmjehne joj se on. »Ovdje
sam već zaista dugo, a ti me nisi ni poljubila«.
»Jesam«, odvrati Alma, »ali ti si spavao«.
Ona ga ponovo poljubi.
»Bilo ti je teško«, blago mu reče.
»Nisam prošao onoliko, koliko su propatili drugi«, tvrdo će
on i opet ugleda onu poznatu sliku Berryja, sjećajući se svih
pojedinosti, Berryja, kako stoji u gimnastičkoj dvorani, okre-
nuvši se nosom i vršcima prstiju prema zidu. Ugleda i Angela
Maggia na istom mjestu.
»Dezertirao sam«, reče on. »I kad ozdravim, ne mogu se
više vratiti. Ne pojavim li se danas, oni će znati, da sam to bio
ja. Tražit će me«.
»Što namjeravaš?«
»Ne znam«.
»Bar si ovdje siguran. Ovdje nitko ne zna tko smo mi. Ako
hoćeš, možeš ostati ovdje«, reče ona upitavši pogledom Geor-
gettu, koja je upravo ulazila s vrućom juhom.
»Možeš ostati dokle god hoćeš — sinko«, reče Georgette,
»bar koliko je do mene, ako želite, da to znate«.

763!
 »Nismo o tome još govorili«, razloži Alma, »ali važno je, što
ti o tome misliš«.
»Ja sam uvijek voljela takve lude kujine sinove«, nasmjehne
se Georgette. »Osim toga nemam ništa zbog čega bih morala
da budem zahvalna državi, osim besplatnog pregleda svakog
petka«;.
»Raduje me, da tako misliš, Georgija«, kimnu Alma.
»Ja sam pobjegli kažnjenik«, podsjeti ih Prew. »Pred za-
konom sam ubojica!«
To se očito Almi nije osobito svidjelo, ali ne reče ništa.
»Možeš li sam uspravno sjediti?« upita Georgette i pokaza
na juhu.
»Dakako«, reče Prew, prebaci noge preko ruba divana i
uspravi gornji dio tijela. Pred očima mu odjednom zaigraše svi-
jetle vrele točke na nekom vlažnom i toplom sloju.
»Prokleta budalo!« viknu Alma. »Želiš li opet prokrvariti?
Lezi natrag i daj da ti pomognem!«
»Ali sad sam se već ustao«, slabim glasom uzvrati Prew.
»Možeš mi pomoći da legnem, kad popijem juhu«.
»Takve ćeš juhe dobiti silnu količinu«, reče Georgette pri-
noseći šalicu do njegovih ustiju. »Vjerojatno ćeš dobiti toliko,
da će ti prokleto dojaditi«.
»Sad mi veoma prija«, odgovori on između dva gutljaja.
»Počekaj do sutra!«
»Sutra ćeš«, osmjehnu se Alma, »dobiti dobri i debeli divni
krvavi biftek«.
»I jetra s lukom«, nasmjehne se Georgette.
»Djevojke, djevojke«, odvrati on, »prestanite s time. Upravo
mi se slina skuplja u ustima«.
Na njihovim se licima ponovo pojavi onaj izraz pun ljubavi,
samo što je ovaj puta bio već jasniji i što se u njem ogledavala
nevjerojatna i sretna nježnost.
»Vi se za vaše ranjenike zaista brinete onako kako treba,
djevojke«, nasmije im se on. »Kako bi sad bilo s jednom ciga-
retom?«
Alma je pripali za nj. Prijala je divno, još bolje od one na
ulici, jer je sad mogao da odbaci napetost. Duboko je udahnuo
dim u pluća. To kao da je ublažilo onu bolnu vatru na njegovu
boku, koja je ogorčeno protestirala, premda ga je boljelo, kad
bi tako duboko udahnuo.
Čim su mu pomogle da se opet ispruži, vratiše se žestoke
boli. Danas je tako, pomisli on, a kako će tek sutra biti? A onda
počekaj do prekosutra, bit će još gore. Boljelo ga je, ali ni iz-
daleka onako žestoko kao onda, kad se onom razmetljivom
gestom uspravio. No, lijepo, dovraga s tim gestom, pomisli on,
pa pusti da s uživanjem utone u raskošnu neodgovornost
bolesna čovjeka, koja predstavlja najzgodniji dio bolesti.
»Fino«, javi se on. »Sad je sve u redu. Gledajte sad, da se
vratite u postelju, djevojke!«

764!
 »Sad smo već toliko dugo na nogama«, osmjehnu se Alma
sva sretna, »pa možemo i ostatak noći provesti bdijući!«
»Čini se da i vi nemate češće prilike da njegujete ranjenike,
nego što ih ja imam da budem bolestan, što?« osmjehnu se on
»Gledaj da zaspiš«, odgovori ona u zapovjednom tonu.
»Pokušaj da ne govoriš i da se jednostavno odmoriš!«
»Zar ne želite, da ma što čujete o velikoj borbi?«
»Sutra ćemo sve pročitati u novinama«, reče Georgette.
»Lijepo, doktore«, nasmjehnu se on.
»Misliš li, da ćeš moći zaspati?« upita Alma.
»Dakako, spavat ću kao top«.
»Ako želiš, dat ću ti neko sredstvo za umirivanje«.
»Ne trebam«.
I tako je ležao i promatrao, kako su one ugasile svijetlo,
osim noćnog svijetla na malom stoliću uza zid i kako su onda u
mračnoj sobi pošle na svoje ležaje. Ovaj put je Alma legla u
naslonjač, a Georgette na ležaljku.
Radio s ugrađenim barom stajao je još uvijek u kutu kraj
stepenica, koje su vodile u kuhinju, a električni gramofon se još
uvijek nalazio na malom stoliću kraj ormarića s pločama, one
tri stepenice su još uvijek vodile do staklenih vrata, koja su ss
otvarala na prilično veliku verandu iznad doline Palolo. Mogao
ih je čuti, kako dišu u tamnoj prostoriji. I to mu je davalo si-
gurnost i utjehu, dok je pokušavao, da se usprkos svojoj rani
namjesti. Nekako mu je bilo, kao da je odnekale došao kući.
Nije baš mnogo mario, što nije mogao da spava. Bio je i više
nego zadovoljan, da jednostavno leži i da sve promatra. Bo-
gami, gotovo da je bilo tako, kao da je bio pravi civil. I tako je
dugo vremena mirno ležao, ne smetajući ni jednu ni drugu.
Kad se drugoga jutra probudio nije se, međutim, ni izdaleka
osjećao toliko svjež. Probudio se ukočen i bolestan, a u toku
dana stanje je postalo još gore. Alma i Georgette su bile već
ustale i izašle, da kupe meso i da prouče novine. U novinama
nisu našle ništa. Nije imao teka, ali one ipak utrpaše biftek u
njega. Georgette ga je podupirala, dok je Alma rezala meso i
stavljala mu ga u usta, zalogaj po zalogaj, slično kao kad seljak
ubacuje sijeno vilama u sjenik. Po prilici svaki sat donosile su
mu po jednu šalicu juhe od mesa. Ta mu je, kako je Georgette
prorokovala, dojadila već i pri samoj pomisli na nju.
Alma telefonira gospođi Kipfer, zatraži tri slobodna dana, i
dobi ih. Dakako da gospođa Kipfer nije vjerovala, da Alma ima
menstruaciju, a i Alma je znala, da joj gospođa Kipfer to ne vje-
ruje. Bio je to stari i prokušani izgovor u njezinu zvanju, koji je
uvijek pomogao miljenicama, jednako kao što je u vojsci mi-
ljenicima uvijek pomogao dopust zbog preminule bake. Nitko
nije očekivao, da će se toj izlici vjer-ovati.
One su se posve posvetile njezi svoga ranjenika. Ustrajale
su da skoro do večeri ostane na divanu. Tek onda ga
premjestiše u Alminu postelju. Odlučno su se kratile da

765!
promijene čvrsti povoj prije večeri drugog dana. Taj puta nije
Prew odbio sredstvo za umirenje.
Drugog jutra stajalo je sve u novinama. Potražile su vijest i
pronašle je prije nego što se on probudio. Pošto su mu dale
doručak, priređen od jetara s lukom, pokazaše mu novine. On
u tom času ne bi čak bio osjetio ni želju, da potraži tu vijest.
Jedva da se mogao napregnuti da je pročita, kad su novine
stavile preda nj.
Očekivao je, da će tu vijest naći krupnim masnim naslovom
na cijeloj strani i da će neposredno ispod naslova nešto
manjim slovima biti navedeno njegovo ime, kao ime
vjerojatnog ubojice Umjesto toga nalazila se vijest posve dolje
na četvrtoj stranici na jednom stupcu s natpisom u jednom z-
edu i s po prilici dva palca teksta, pravim čudom kratkoće.
Stvarno nije bilo napisano ništa, osim da je opet neki vojnik
u jednoj od malih uličica u Honolulu pronađen mrtav, s ranom
od noža. Pokojnik se zvao stariji vodnik James R. Judson. U
vojsku je stupio prije deset godina. Potjecao je iz Breathitt
Countyja u državi Kentucky i bio je zapovjednik straže u voj-
nom zatvoru schofieldske kaznione. Na temelju toga dalo se
zaključiti, da ga je umorio kakav osvetljivi bivši robijaš zbog
navodno nanijete nepravde. Možda je to izveo netom pobjegli
ka- žnjenik po imenu John T. Malloy. Vojska je računala s time,
da će ga svakog časa uhvatiti. Izvještaj je kazivao dalje, da je
umoreni bio nenaoružan i da očito nije očekivao napadaj, jer
mu je lice pokazivalo izraz potpunog iznenađenja. Svjedoci
nisu pronađeni. Namještenici Log Cabin bara, u čijoj blizini je
pronađena lešina, sjećali su se, da je umoreni te noći bio njihov
gost, ali nisu mogli da kažu, kad je izašao iz lokala i s kim.
Prewittu je bilo teško, da svlada bolove svoje rane na uko-
čenom pazuhu, zbog kojih je već gotovo stenjao i da
koncentrira misli na tu novinsku vijest. Pa ipak je mogao da iz
toga zaključi dvije stvari. U prvom redu je bilo posve očito, da
ni on? dva mornara, koji se nisu javili, a ni poslužitelj za barom,
koji su bili preslušani, nisu zasad željeli da s tim imaju ma
kakva posla. Nadalje je očito netko našao lešinu prije policije i
prisvojio valjani nož. Konačno je nakon dugog razmišljanja
stigao do posve izvanrednog zaključka, da bi se kod
spomenutog ka- žnjenika John T. Malloya, koji je nedavno
pobjegao, moralo raditi o Jacku Malloyu i da mu je vojska,
nemajući nikog boljeg, bar u tom trenutku pred javnošću
podmetnula taj zločin.

766!
 Istodobno mu je bilo jasno ono, što ga je zaokupljalo cijelo
vrijeme, dok je čitao tu vijest, da ona, naime, nije bila ništa
drugo osim obične novinske vijesti za široku publiku. Čak i mi
u redovnoj vojsci, koji ne čitamo, znamo svi, razmišljao je on
osmjehujući se u sebi, da novine donose samo ono, što misle
da je tog trenutka u javnom interesu ne optužujući i ne
opterećujući s previše istine izvršenje te svoje važnije zadaće.
Možda nije istini ni jedna riječ od onoga, što je stajalo u
novinama. Možda je cijela pripovijest samo zbog toga
prikazana u takvom obliku, da bi se odao Prewitt, pravi ubojica
i da bi se sam prijavio očekujući, da se ne će izvrći ničem
ozbiljnijem od obične optužbe zbog prekoračenja dopusta.
Možda oni lažu upravo samo zbog njega i čekaju ga,
razmišljao je on, lukavo se osmjehujući.
Zaista se morao glasno nasmijati zbog toga, što oni sebi
umišljaju, da će^ ikad uhvatiti vojnika Johna T. Malloya, pa
makar ga i zaboljelo ranjeno pazuho. Ni najblesavija luda ne ćo
i onako povjerovati u ono, što stoji u novinama.
»Čini se da to za tebe nije odviše zlo«, konačno će
Georgette.
»Ne«, lukavo joj se osmjehne on, »ali kako da znam nije li
sve to jednostavno samo lukavština, udešena da se osjećam si-
gurnim i da se odam?«
»Baš tako je«, odvrati Georgette. »To ne možeš znati«.
»Zar te nitko nije vidio?« upita Alma.
»Ori je s dva mornara izašao iz Los Cabina. Znam da su me
vidjeli, ali ne znam, jesu li me vidjeli dovoljno jasno, da me
mogu prepoznati. Bilo je tamno, a oni su bili trideset ili četr-
deset jardi daleko«.
»Bilo kako bilo«, uzvrati Alma puna nade, »ta se dvojica nisu
dosad pojavila. Kako se čini, oni ne žele da s time imaju ma
kakva posla«.
»Tako je«, kimnu Prew, »ako smijemo da vjerujemo novi-
nama. Isto tako je moguće, da ih upravo u ovom času preslu-

7S6
šavaju dolje u policijskoj upravi, bar koliko se ja razumijem u
to«.
»Amen«, pobožno će Georgette.
»Sve kad bih se i vratio pošto ozdravim«, nastavi on, »oni bi
me ipak osudili zbog nedopuštenog udaljavanja od čete. Kraj
mog registra kazne značilo bi to najmanje šest mjeseci. A ja se
više ne vraćam u vojni zatvor, pa čak ni za nedopušteno uda-
ljavanje«.
»Sad, pošto sam čula, što pripovijedaš o zatvoru«, odvrati
Georgette, »ne mogu ti ni zamjeriti«.

7S6
 »Bilo kako bilo«, doda Alma, »bit će bolje da odemo odavde
i ostavimo ga na miru. Kako se sad osjećaš?«
»Dobro«, odgovori on. »Malo me boli«. Mogao je da osjeti
da se glupo osmjehuje kao što je činio uvijek, kad bi ga nešto
boljelo i kad bi morao da potisne potrebu da se nasmije.
»Ako hoćeš, dat ću ti još jedno sredstvo za umirenje, pre-
dloži Alma.
»Ne volim baš te stvari«, slabašno se osmjehne on.
»Ne će ti ništa naškoditi«.
»I onako ne bih mogao da spavam«, on se i dalje slabašno
smješkao. »Zašto mi to ne ostaviš za noćas?«
»To bi bilo najbolje«, doda Georgette.
»Ne mogu te gledati kad toliko patiš«, nervozno će Alma.
»Ah, koješta, to ne znači ništa«, luckasto se nasmjehnu on.
»Posve je druga stvar bila onda, kad sam kao skitnica slomio
ruku, a nisam imao novaca da pođem liječniku«.
»Dođi«, reče Georgette, »idimo odavde i pustimo ga
samoga
On ih je pratio pogledom, a onda se opet ispruži. Opet ga
podiđe želja, da se nasmije. Malko otvori stisnute očne kapke.
Tako je neko vrijeme promatrao kaleidoskopsku igru malih če-
stica svijetla među trepavicama. Bile su to beskrajne varijacije,
slike koje se nikada nisu ponavljale i on se mogao sate i sate
zabavljati time da ih prati kako kližu amo i tamo.
Onda nakon nekog vremena počeše se u njegovom mozgu
pojavljivati slike i on posve sklopi oči. Ležao je i promatrao
kako se pojavljuju te napol oblikovane slike, pratio zbivanja,
što su mu ih one prikazivale, i bio radoznao kako će se završiti,
kao da prati neki tajanstveni film. Bilo je to stanje
omamljenosti prije sna, pa premda je znao, da sad ne će moći
zaspati, ipak je bilo lako da na taj način izdržiš duge sate, samo
ako znaš kako, promatrajući zbivanja jednako dobro prikazana
kao u filmu, pa čak i bolje, jer ona nisu bila cenzurirana.
Poželiš li da pogledaš film s golim ženama mogao si ga do-
biti. Trebaš samo da ga zamisliš. Osobitom pomnjom zabavljao
se filmom, u kojem se pojavljivala Georgette, koja ga je podu-
pirala pri posljednjem hranjenju. Upitao je sam sebe, zaneseno
promatrajući film, zašto nikada nije bio zapazio Georgettu u
Ritz Roomu. Prije nego što su ga premjestili u četu, često je bio
u Ritzu.
Te mu je noći Alma dala tri pilule za umirenje. Ujutro je
osjetio da je prešao krizu i da će mu sad konačno bivati bolje.
To je uglavnom opazio po tome, što je želio da ustane. Morao
je upotrebiti svu snagu volje, da se ukočeno osovi na noge. Bol
u ohlađenoj rani je ogorčeno prosvjedovala protiv svakoga
pokreta, ali on je htio da se uspravi ne toliko zbog toga što je
mogao da učini, već baš usprkos te boli. Upravo po tome je
znao, da je prešao krizu.

767!
 Tako je teško doteturao niz one tri stube u sobu za dnevni
boravak. Ondje je našao Almu, koja je na divan položila jastuk i
spavala ondje, da ga čuje kad je pozove. Pretpostavljao je, da
ce ona spavati s Georgettom u drugoj spavaonici, pa ga se to
otkriće duboko dojmilo. Tako duboko da su mu na oči navrle
suze i odjednom se sjetio, ponovo, koliko je ljubi. Pošao je k
njoj i sjeo, poljubio je i položio ruku na njezinu čvrstu i finu
grud, pod svilenom piđamom.
Ona se smjesta probudi i isto tako se smjesta razljuti
vidjevši da je ustao. Ne samo da je uporno zahtijevala, da se
odmah vrati u postelju, već je tražila i to, da joj dopusti da mu
pomogne.
»Dođi«, osmjehnu joj se s postelje, »legni malo k meni.
Mnogo je udobnije nego tamo vani.«
»Ne«, odlučno odbije ona, više zaprepašteno nego ljutito.
»Ni zašto na svijetu! Dobro znaš, do čega bi došlo, da to
učinim, a za to još nisi ni izdaleka dovoljno zdrav.«
»Koješta«, odbije on. »Dakako da sam dovoljno zdrav. Ra-
njen sam samo pod pazuhom«, nasmjehne se on.
»Ne«, ljutito će ona. Nakon toga bi uvijek bila Ijutita na
njega bez obzira na to, je li ostvario svoju želju ili nije, kao da
ju je namjerno ponizio. »Moraš štedjeti snagu.«
Mogao bi o tom raspravljati s njome, ali bilo je besmisleno
da raspravlja, kad je već izgubio priliku. Raspravljanje bi samo
još dalje odbacilo ono što je želio. Po iskustvu je znao, da ništa
ne može polučiti raspravljanjem. Mogao bi polučiti samo to, da
se ona opet pretvori u ledeni kip i sva zatvori u se. Taj ledeni
kip nije bio vrijedan prepiranja ni traćenja energije.
Nije se dakle upustio u raspravljanje, već je umjesto toga
ostao ležeći u postelji, dok je ona otišla da priredi zajutrak.
Osjećao je silnu vrućinu, koja nije imala apsolutno nikakve veze
s njegovom ranom ispod pazuha. Ta je groznica uvelike obojila
onaj film što ga je gledao u duhu, sve dok te slike nisu imale
više ništa zajedničko s ljubavi. Vrućina mu je upalila sve meso
(to se naziva liubav) i ostavila gole kosti (što se naziva, već
prema terminologiji ureda za cenzuru, možda nagon za
pareniem, vjerojatno požuda, sirova, vruća, krvava požuda)
koje sačinjava kostur pod mesom ljubavi svakog muškarca bez
obzira na to, koliko on to poricao. Tome se može zadovoljiti
bilo gdje i bilo kako i bilo s kim (premda žene neprekidno
tvrdoglavo odbijaju da povjeruju u to, pa onda zbog toga i
postoje osnivači i upravljači muških i ženskih bordela, o kojima
one tako prezirno govore), ali on sad nije mogao da ustane i da ode
da se zadovolji, već je morao da leži u postelji i da izgara u
vrućici, koja nije imala nikakve veze s ranom ispod njegova
pazuha, te da sluša nju kako priređuje zajutrak.
Popodne konačno izmijeniše čvrsti povoj i staviše drugi, la-
baviji. Tupfer je još čvrsto stajao u zgrušanoj krvi rane. Ostaviše
je onako kako je bila. Dva dana kasnije izvadiše i njega psujući
i znojeći se, otkrivši novo crvenkasto, vlažno i namreškano

768!
tkivo brazgotine, koja se počela stvarati na rubovima rane i na
njezinom dnu. Zatim staviše povoj.
Međutim, ovaj ga je ledeni kip ipak primio u naručaj, jer je
uporno i sve jače tražio ono, za što je sam sebi prisegao da ne
će ni spomenuti, a ipak je, eto, spomenuo.
Pun tjedan dana zadržale su ga u postelji. Čak su i ponjave
mijenjale tako da pritom nije smio ustati. Kao u bolnici najprije
su čistu ponjavu napinjale na jednoj strani, zatim bi se on
morao prevrnuti na tu stranu, a onda bi presvukle drugu
polovicu postelje. Na licima obih djevojaka, na svijetlom licu
Georgette tvrdom poput kristala, i na neprozirnom i
zamišljenom, no ipak apsolutno realističkom licu Alme, ležao je
onaj isti blistavi sjaj, kao na nekoj slici Sveta Ana i madona miluju svetog
Ivana i Isusa. Bio je to onaj isti smiješak, što ga je opazio već prvog
dana, i što ga prije toga nije nikad vidio kod njih, materinsk*
smiješak, brižan, veoma sretan, pun beskrajne skrbi, tako silni
val majčinske nježnosti da se upravo pobojao, da bi ga ta
nježnost mogla progutati i ugušiti u blagim grudima
majčinstva.
Iznenadio se, što se dvije takve realistkinje, kakvima su se
one smatrale, ne stide i ne kušaju da sakriju te osjećaje. Njihovi
su motivi bili posve jasni. One su bile dvije kurve, koje su ko-
načno našle nekoga, prema kome su mogle da iskazuju
majčinsku nježnost. O tome bi se mogla napisati knjiga, gorko
pomisli on Nazovimo je Od bluda do materinstva. Vjerojatno bi to
postala veoma debela knjiga. Kurve se ne množe tako brzo kao
kunići. Spočetka se zahvalno i rado prepuštao tom osjećaju, da
ga maze, ali sad mu se to više nije sviđalo, pa se borio protiv
toga. Odjednom se poplašio da bi ga mogle dovesti do toga,
da cio svoj život poput bogalja ostane u njihovoj njezi.
Dakako da nije cijelo popodne i uvečer ostajao u postelji,
kad su one otišle na posao. Čim bi one izašle iz kuće, on bi
ustajao
49 Odsada do vječnosti 769 i obukao građanske hlače, iz kojih su one oprale krv. Zatim
bi obukao jednu od novih majica što su ih kupile za njega, da nadomjeste onu staru poderanu majicu, što su je spalile. Vježbao se u hodanju, koi'acajući gore i dolje i naokolo po stanu, iz kojega su one napravile njegovo skrovište. Želio je da ih spriječi u tome, da od njega naprave stalnog bogalja. Znao je, da
je u tom stadiju ozdravljenja bilo bolje da se kreće umjesto da leži u postelji i da ondje kržljavi, kako su one očito od njega očekivale. Nije imao ni najmanje volje da dopusti, da od njega naprave doživotnog bo galja, samo jer su njihovi nezadovoljeni materinski nagoni trebali nešto, prema čemu bi mogle da
iskazuju majčinsku nježnost.
Bilo je lijepo boraviti sam u toj kući. Spočetka mu je bilo
teško da se odjene. Svakog se dana morao prisiliti na to, pa je
time polučio, da je od dana u dan išlo sve bolje. Drugog tjedna
(kad su mu dopustile da ustane i očito bile iznenađene, kako je
to spretno obavio, i kad su mu pomogle da obuče kućni kaput,
što su ga bile kupile nakon dugog raspravljanja o boji i stilu),
mogao se iz toga kućnog kaputa gotovo isto tako lako
presvući u svoje odijelo, kao da nikada nije bio ranjen, čim bi
one pošle na posao.
Smiješao bi dobar oštar whisky (dok su one bile kod kuće
nije smio piti alkohola), a zatim bi izašao na verandu i sjeo u
popodnevno sunce (kad su bile kod kuće nisu ga od straha
pred nahladom puštale da izađe na svježi zrak), a onda bi

769!
možda malo čitao koju od njihovih knjiga. Georgette je bila
pretplaćena na knjige. »Samo šale radi«, smješkala bi se ona.
»Konačno živim u Maunalani Heightsu, a knjige dekorativno
djeluju u sobi za dnevni boravak, sve kad ih i ne čitam«.
Na ugodan način bi se na tri četvrt opio i promatrao zalazak
sunca. Kad bi se one vratile s posla kući, on bi ležao u postelji i
spavao. Zbog toga nisu ništa ni ustanovile, sve dok se krajem
drugog tjedna nije Alma neke noći vratila malko pijana, bacila
se na postelju i stala ga ljubiti i ne misleći na njegovu ranu pod
pazuhom. Onda osjeti alkohol u njegovom dahu, otrijezni se i
stane mu žestoko predbacivati zbog toga što pije.
Time je bila otkrivena njegova tajna, pa on ustade i pokaza
im, kako se dobro umije kretati i kako se lako umije sam obući.
To im nije bilo drago, ali su morale da stvar prihvate kao nešto
neizbježivo. Alma je čak i više oklijevala od Georgette. Pratile
su njegovu predstavu onim povrijeđenim izrazom lica, kao što
bi je pratila majka, čiji se sin vratio kući tako temeljito pijan i
tako s jasnom i čitljivom poslovnom kartom mjesnog bordela u
džepu, da,ona konačno mora priznati, pa i sama sebi, da joj je
sin, konačno, odrastao. Nisu mnogo rekle. Malko su mu
čestitale, do- kinule sva ograničenja i stvar je time bila riješena.
Ali nakon toga njemu je više godilo da bude sam. Pažljivo je
promatrao stan i mislio na to, koliko mu vremena stoji na ra-
spolaganju, na to, da se ne mora narednog jutra vraćati na jutarnji
zbor, da ne treba propusnicu, koja je u ponedjeljak ujutro
gubila vrijednost, i da nigdje ne mora da bude u određeno vri-
jeme. Živio je u onom svom starom osjećaju koji ga je
prožimao kad je imao izlazak u grad, da pravi život ne će
započeti prije narednog ponedjeljka i da uopće ne postoji
ponedjeljak, zbog kojega bi trebao da se brine.
Slušao je sve ploče na gramofonu i pregledavao sve knjige,
hodao po sobama i opipavao namještaj, bosim nogama
dodirivao popločani pod i japanske hasure na verandi, a uvečer
bi sam kuhao večeru u blistavo bijeloj kuhinji, u kojoj se sad
vrlo dobro snalazio. Knjige su bile veoma zgodne u svojim
šarenim uvezima u ormaru za knjige, ugrađenom iznad divana
(Georgette je već tri godine bila pretplaćena na knjige i
uzimala bi svaku, koju bi njezin nakladnik izdao, pa i vanredna
izdanja), a isto tako su zgodni bili i albumi s pločama ukrašeni
ravnim linijama zlato- tiska na crnoj podlozi, svrstani u svom
ormariću od mahagonija Imao je vremena koliko god je htio.
Tu je bio bar, onaj preki-a- sni. dobro snabdjeveni bar, u kojem
si mogao da sebi smiješaš piće, kad god bi poželio. Bio je
sretan, razmišljajući o svemu tome i miješajući whisky sa
sodom, koji je počeo voliti. Neprekidno bi s uživanjem osjećao,
koliko vremena ima. Bio je već toliko blizu tome da postane
potpunim civilom od dvadeset i četiri karata, koliko je to uopće
mogao da bude neki tridesetgodišnjak.

770!
Četrdeset i šesto poglavlje

Prewitta nije bilo već dva dana, kad se starješina čete G

vratio s dopusta.
Prema nekoj staroj poslovici u vojsci vojnik se vraća s do-
pusta danse odmori, jer bi inače odmah dezertirao. Milt
Warden jje u tom pogledu bio nikakva iznimka. Nakon dva
dana silnog pijanstva vratio se u kasarnu teturajući. Njegovo
skupocjeno siv- kastoplavo odijelo koje ga je stajalo 120
dolara, bilo je zgužvano i Prljavo. Vodnik Baldy Dhom, koji ga
je zamjenjivao na dužnosti e nog starješine, pozdravi ga u
pisarnici otrcanom šalom, da do-

lazi četiri sata prekasno i da su ga u jutarnjem izvještaju već

prijavili, da je odsutan bez dopusta.
Warden se nije čak ni potrudio da se nasmije. Dva dana bio
je pijan do besvijesti, ali to nije bilo dovoljno, pa je još veoma
čeznuo za pićem. Ta dva dana bila su rezultat spoznaje, da je
njegova desetdnevna idila s njegovom budućom ženom
završila dubokim i apsolutnim razorom. Poslije takve spoznaje
morao bi se čovjek opijati bar punih tjedan dana. Dva dana
nisu bila ni izdaleka dosta. S druge strane opet nije bilo
ugodno pomisliti, da je uprava čete punih četrnaest dana
ležala u tustim prstima tako glupog vola, kao što je Baldy
Dhom.
Tek što je klonuo na stolicu, još uvijek u svom skupocjenom
sivkastoplavom odijelu od 120 dolara, kad mu Baldy poče
razla- gati osobine novog zapovjednika čete. Baldy isto tako
nije nimalo želio da preuzme upravu čete, kao što Warden nije
želio da mu je preda.
Warden ga je slušao mrko šuteći. Kako je obećao, Dinamit
je dan prije odlaska u brigadu progurao Wardenov dopust,

771!
tako da ovaj uopće još nije upoznao poručnika Williama L.
Rossa. On je samo znao da će doći, a inače ništa, ni njegov čin,
ni njegovo ime, a ni to, da je Židov. Upravo tipično, kiselo reče
sam sebi. savršeno tipično. Poznata Wardenova sreća. Tek što
se riješim jednog glupog židovskog momčića, koji je bio tako
pristojan, da počini samoubojstvo, već dobivam novog. Samo
što je ovaj oficir. Ni manje ni više nego moj komandir čete.
Odsad ću, dakle, svoje temperamentne komplekse u pogledu
židovske rase imati usred svoje pisarnice, umjesto u
posljednjem redu moje momčadi, ah, dovraga sve to!
A onda, dok je još pokušavao da to probavi, saopći mu
Baldy narednu novost: »Prewitt je nestao prije dva dana«.
»Što?«
»Da«, skrušeno potvrdi Baldy.
»Taj kujin sin nije još ni izašao iz zatvora, kad sam otišao na
dopust!«
»Znam. Izašao je tri dana poslije tvog odlaska. Vladao se
pitomo poput jagnjeta. Sve u svemu bio je ovdje samo devet
dana.«
»Prokletstvo!«
Warden osjeti kako je njegovo razmišljanje o poručniku
Williamu Rossu potisnulo nešto, što je bilo jače od židovskog
pitanja. Bilo mu je kao da gleda kako usred vrućega dana
olujni
oblak zastire sunce i kao da odjednom u vjetru osjeća hladnoću
kiše koja nadolazi.
»U krasan si svinjac pretvorio moju pisarnicu, Baldy. Prava je
sramota, da čovjek ne može poći na svoj prokleti dopust, a da u se
m

odmah ne sruši i samo nebo na glavu.«

»Tu ja nisam bio kriv«, mlako će Baldy.
»Nisi«, odvrati Warden. Dovraga, zašto ga nisu obavijestili,
da će Prewitta za tri dana pustiti iz zatvora. Zar je morao u toj
jedinici da baš sve sam obavi?
»Jesi li ga brisao iz spiska za hranu, i jesi li ga u jutarnjem
izvještaju prijavio kao odsutnoga?«

»Ne, još nisam«, u neprilici će Baldy. »Znaš ...«

»Što?«
»No, znaš, to je bilo tako ...«

772!
 »Što bi to imalo da znači: još nisam? čovječe, koliko vremena
trebaš za nešto takvo? Ta on je već prije dva dana nestao, zar
ne?«
»Samo čas«, odvrati Baldy. »Ja upravo pokušavam da ti to
razjasnim. Razumiješ li, Ross još nikog od nas ne poznaje po
imenu, osim možda nekoliko podoficira.«
»Dođavola, kakva posla ima s time Ross?«
»No«, nastavi Baldy, »razumiješ li, poglavica Choate je na-
rednog jutra prijavio, da je Prewitt prisutan. Ja sam za cijelu
stvar doznao tek narednog dana.«
»Lijepo. Pa što onda? Zaboga, Dhom«, nastavi s mukom,
»pa mi smo ovdje u pješadijskoj četi, a ne u skautima.«
»Tako je« odvrati Baldy smeteno, no još uvijek uporno.
»Očekivali smo, da ćeš se dan kasnije vratiti. I tako sam
zaključio da jedan dan dulje ne će mnogo da naškodi. Jutarnji
izvještaj je i onako već bio neispravan.«
»Krasan je to način, da se upravlja jedinicom!«
»Dobro«, odvrati Baldy, ne dajući se smesti. »Uzmi kako ho-
ćeš. To je tvoja pisarnica. Ja te samo zamjenjujem. A osim toga
sam mislio, da će se on možda i sam vratiti, prije nego što se ti
pojaviš.«
»Ah, tako«, dobaci Warden, »ti si dakle mislio, da će se on
jednostavno vratiti.«
»Baš tako.«
»Ništa. A zašto?«
»Otkad je Prewitt tvoj tako prokleto dobar prijatelj?«
»To nikako nije.«
»Dođavola, zašto ga onda pokušavaš pokriti?«
»Ne pokušavam ga pokriti. Jednostavno sam mislio, da će
se vjerojatno sam vratiti.«
»Np on to nije učinio, zar ne?«
»Nije«, prizna Baldy, »bar dosad nije.«
»I tako si ti zapao u kašu.«
Baldy slegne masivnim ramenima i pogleda ga otvorenom
nedužnošću krivca, koji zna, da mu se ipak ništa ne će
dogoditi.
»Bogami, starješino, mislio sam da ćeš se obradovati, ako
počekam, dok dođeš.«
»Si'anje« zaurla Warden. »Sad ga moram odjaviti unatrag
od šesnaestoga — u kojem smo mjesecu? U listopadu, dakle
unatrag od šesnaestog listopada! Što misliš kako će to krasno
izgledati u jutarnjem izvještaju?«
»Pokušao sam samo da ti iskažem uslugu«, odvrati Baldy.
»Uslugu?« zaurla Warden gnjevno provlačeći prste kroz
kosu »Lijepo. Reci mi još nešto. Kako ti je uspjelo da cijelu stvar
održiš u tajnosti pred ostalom četom?«
»Što misliš time reći?« spokojno upita Baldy.
»Samo mi nemoj pripovijedati, da dosad nije nitko opazio
da njega nema.«

773!
 »Na to uopće nisam ni pomislio«, prizna Baldy. »Vjerujem,
međutim, da su oni to opazili. Razumiješ li, kako sam već
rekao, Ross još uopće ne poznaje nijednog čovjeka. A nitko ne
poznaje ni njega. Onog šupljoglavca Culpeppera poznaješ. Taj i
onako nikada pravo ne pazi. Mislim ...«
»Vidim što misliš«, prekinu ga Warden. »Samo još jedno.
Kako je uspjelo Choateu da nadmudri Ike Galovicha? Samo mi
nemoj pripovijedati, da u tom sudjeluje i Galovich!«
»Oprosti, ali to je opet druga pripovijest«, reče Baldy.
»Nisam još dospio da ti je ispripovjedim. Dakle, razumiješ li,
Ike Galovich nije više vodnik drugog voda. Galovich je skinut s
dužnosti.«
»Skinut«, ponovi Warden.
Baldy kimne,
»A tko ga je skinuo?«
»Ross.«
»Zašto?«
»Zbog nesposobnosti.«
»Što je skrivio?«
»Ništa osobito.«
»Kaniš li re'ći, da ga je Ross tako bez daljnjega degradirao?
Ni za što? Jednostavno zbog opće nesposobnosti?«
»Tako je«, kimnu Baldy.
Bilo je, kao da čovjek izvlači slonu zube, ukoliko slon uopće
ima zube. »No ipak mora da je nešto skrivio, Baldy.«
Baldy slegne ramenima. »Ross ga je samo vidio kako
zapovijeda na vježbama.«
»Ah, to je sjajno!« reče Warden sav sretan. »U redu. Tko ]e
dobio njegovo mjesto?«
»Poglavica Choate.«
»Oh, krasno«, opet će Warden sav sretan. v

Baldy iskoristi položaj. »Možeš dakle razumjeti kad ti

kažem-, da nisam htio da znam za cijelu tu stvar. Tko bi
pomislio, da ćs ga poglavica Choate prijaviti kao prisutnog?
Možda ti, starješino?«
»Ja? Nikako, dakako da ne«, odvrati Warden.
»A ti znaš kakav je Champ Wilson sa svojim vodom. Taj
uopće ne pazi što se zbiva. Pogotovu za vrijeme treninga.
Uviđaš li sada, da to uopće nije bila moja pogreška.«
»Ne, nikako nije«, kimnu Warden. »Dakle dalje«, nastavi,
»što se je još dogodilo?«
»Mislim, da je to sve«, spokojno odgovori Baldy i ustane. Či-
nilo se, da mu je uvijek neugodno, kad mora da sjedi. »Je li li
pravo, da ostatak prijepođneva uzmem kao slobodno
vrijeme?«
»Ostatak prijepođneva slobodno?« zaurla Warden. »A zašto
dovraga? Na osnovu čega tražiš slobodni ostatak
prijepođneva?«

774!
 »No, da«, hladnokrvno će Baldy. »Praktički je već skoro
podne. Dok se presvučem i dođem na vježbalište, oni će se već
pripremiti da se vrate.« On zastane na vratima i nepomičnim
izrazom na licu pogleda natrag prema Wardenu. »Ah tako«,
reče, kao da se odjednom nečega sjetio. »Još nešto. Jesi li
slučajno jutros pročitao novine?«
»Ti znaš da ja nikada ne čitam te proklete novine, Dhom«.
»No«, reče Baldy gledajući u njega. »Tustu svinju Judsona
— poznaješ li ga — zapovjednika straže u zatvoru — ubili su
pretprošle noći pred Log Cabin barom. Netko ga je probo
nožem na ulici.«
»Zaista?« upita Warden. »Pa onda?«
»Mislio sam, da ga poznaješ.«
»Ne bih tu Tustu svinju Judsona mogao da razlikujem od
Bustera Keatona, pa sve da ga sretnem nasred ulice.«
»Bio sam siguran, da si ga poznavao«, odvrati Baldy.
»No nisam ga poznavao.«
»Onda mora da sam pogriješio«, reče Baldy.
»Tako je.«
»To je sve, mislim. Da je Galovich degradiran, to sam ti već
rekao, zar ne?«
»Rekao si mi.«
»Onda bi to bilo sve«, završi Baldy. »Hoće li te smetati, ako
ostatak prijepodneva izostanem s dužnosti? Moram prijeko
kod kuće popraviti pipu na vodovodu, jer curi.«
»Čuj me, Dhom«, reče Warden službenim glasom, duboko
uvukavši dah. Osjećao je da ga promatra novi pisar
Rosenberry, koji je još uvijek nijemo sjedio za pisaćim stolom
iza pregrade. »Zaista ne znam, kakve se to blesave ideje rađaju
u tvojoj prokletoj glavi. Znam, međutim, to, da si dovoljno star,
i da dovoljno dugo služiš da bi znao, da se ne možeš izvući s
time, da kao prisutnoga vodiš čovjeka, koji je dezertirao. To ne
mogu raditi ni oni u onoj prokletoj avijaciji. Takve stvari uvijek
izbijaju na javu. Ja sam u svom životu vidio mnogo pisarnica a
vidio sam i veoma loše pisarnice, ali nikad nisam doživio, da se
neka pisarnica u tako prokleto kratkom vremenu tako potpuno
zasvinji. Na krugu kasarnskom ti možda i zaslužuješ svoja četiri
širita, ali kao zamjenik četnog starješine upravo smrdiš. Ovdje
ne bi mogao biti ni vojnik prve klase. Prava si mizerija. Trebat
ću dva mjeseca da opet ui'edim svoju prokletu pisarnicu i da
popravim ono, što si ti kao četni starješina pokvario u roku od
dva tjedna«.
On zastane da uhvati dah i pogleda Baldyja, koji je još
uvijek ravnodušno stajao na vratima. Warden pokuša da se
dosjeti, što bi još mogao reći, što bi bar malo bolje i malo jače
zvučalo.
»Htio bih samo da ti još kažem, da još nikada, otkad sam u
toj prokletoj vojsci nisam vidio takvu mizeriju od zamjenika
četnog starješine kakav si ti!« završi on. Još uvijek je zvučalo
mlako.
Dhom ne reče ni riječi.

775!
 »U redu«, nastavi zatim, »gledaj da nestaneš. Ostatak prije-
podneva si slobodan, jer i onako ne bi ništa radio«.
»Hvala ti, starješino«, odvrati Baldy.
»Idi dovraga«, odreže Warden.
Ljutito je gledao za visokim čovjekom, čija su masivna ra-
mena okrznula obje vratnice, kad je prošao kroz vrata. Njegova
orijaška glava gotovo je dodirnula gornji dio vratnice. Baldy
Dhom, muž tuste i čangrizave filipinske mammy, otac
bezbrojnih balavih crnačkih mješanaca, trener najgore
boksačke ekipe u povijesti puka, vodnik u jednoj od
najbjednijih četa. Stari vojnik s osamnaest godina službe u
trbuhu, zajedno s osamnaest godina piva, uslijed svoje crnačke
obitelji proklet da doživotno služi u inozemstvu. Čovjek, koji je
bezbrižno i lojalno predvodio hajku kad su prema Prewittu na
Dinamitovu zapovijed primjenjivali »poseban postupak«,
čovjek koji je sad isto tako lojalno predvodio pokušaj da .pokrije
Prewitta, pošto je taj dezertirao • ubio jednog čovjeka. Možda
on sam sebe tješi kakvim sentimentalnim govnom, kao na
primjer, »da mi stari vojnici moramo pomagati jedni drugima,
kad dolazi toliko novajlija i kad nam hoće da otmu četu.«
Dok ga je tako gledao kako izlazi, ugledao je zajedno s njim,
iza njega i posvuda oko njega nijemu mrežu nijeme zavjere.
Ništa ne će biti javno kazano ni priznato. Jedino što je
postojalo bilo je neugodno i općenito osljepljenje, i
neočekivana nijema ignorancija u čitavoj četi, protiv koje isto
tako nisi mogao da se boriš kao ni protiv žive pećine.
Ukoliko to uopće i želiš, reče on sam sebi. No ti to uopće i
ne želiš. Ti isto tako ne voliš vojni zatvor, kao ni ostali. Nitko ga
ne voli — osim onih, koji ondje služe.
No, pomisli on, sad je to, dakle, ipak učinio. Konačno je
otišao i izveo stvar. Točno onako kako si ti uvijek znao da će
učiniti.
»Rosenberry!« zagrmi Warden.
»Da, sir?« mirno odvrati Rosenberry. Još uvijek je nijemo i
mirno sjedio za svojim pisaćim stolom i još uvijek mirno za-
vodio svoje spise.
Tih je to momak, taj Rosenberry, zaista tih momak. I to je
bio jedan od razloga, zbog kojega ga. je odabrao, da zauzme
Maz- ziolijevo mjesto. Cijeli posljednji tjedan prije nego što je
pošao na dopust, bavio se time, da pronađe pravog čovjeka za
to mjesto, kad je Mazzioli prešao u puk.
»Rosenberry, odi prijeko u puk i donesi današnju zbirku svih
onih beskorisnih memoranduma i besmislenih cirkulara, dok ja

776!
uredim ovdje tu prokletu svinjariju. Onda se vrati pa ih isto
tako beskorisno zavedi!«
»To sam već učinio, vodniče«, mirno će Rosenberry.
»Upravo ih zavodim.«
»Onda pođi prijeko u personalni odio i reci Mazzioliju, da
želim lične spise Ike Galovicha. Ne mogu da cijelo vrijeme gle-
dam tu tvoju prokletu gubicu!«
»Razumijem, sir«, mirno će Rosenberry.
»Kad si već pri tome, izvadi mi i službene spise svih onih
ljudi, čiji se status promijenio za vrijeme moje odsutnosti.«
»Želite li i Prewittove spise, vodniče?« mirno upita Ro-
senberry.
»Ne, prokletstvo, ne želim još i Prewittove spise!« zaurla
Warden. »Da želim Prewittove spise, ja bih ti to već rekao,
glupi kujin sine! Rosenberry, nemoj zaboraviti da si sad vojnik,
a ne prokleti civil!«
»Razumijem sir«, mirno će Rosenberry.
»Možda si samo mobiliziran«, podmuklo će Warden.
»Jesam, sir«, mirno uzvrati Rosenberry.
»— pa ipak si vojnik!« pobjedonosno zagrmi Warden. »Nisi
ništa drugo već posve obični smrdljivi prljavi vojnik, koji ima da
čini ono što mu zapovijedaju i kad mu zapovjede, bez onih
glupih građanskih pitanja. Jesi li me razumio?«
»Jesam, sir«, mirno odgovori Rosenberry.
»Onda se gubi! Nemoj mi govoriti sir. Tako se oslovljuju
samo oficiri. Kasnije ću dati da mi donesu Prewittove spise.
Kad ih budem trebao. I kad dobijem volju da radim na njima.«
»Razumijem, sir«, mirno će Rosenberry.
»Najprije moram da sredim tu svinjariju, prije nego što
ustre- bam Prewittove spise«, izjavi on gotovo normalnim
glasom.
»Razumijem, sir«, mirno odgovori Rosenberry, pošavši već
prema vratima.
Warden ga je gledao kako prelazi preko kasarnskog kruga.
Kretnje su mu još uvijek bile mirne. Ni sekundu mu nisi sasuo
pijeska u oči, reče sam sebi. To je zaista bio miran momak. Ži-
dovska tajna, tiho zatvorena u se, koja se otvara samo upuće-
nima, a možda čak ni njima, popravi sam sebe. Vjerojatno
zapaža sve, ali se ne moraš bojati da će previše brbljati.
Kad bar ta prokleta guzica, plane Warden u sebi, ne bi
izgledao kao prorok Isaija, koji se vratio na zemlju. Rosenberry
ga je gledao, kao da misli, da je on general s četiri zvijezde.
Zbog toga mu se ne može ništa predbaciti. Razlog je bio taj
što je netom mobiliziran i što je čuo za onaj prokleti oficirski

777!
tečaj. Rosenberry je sigurno čuo za nj. Mora da je čuo. Posve
sigurno je cijela četa znala, samo što je Rosenberry reagirao
drukčije od ostalih, koji su ga zabadali da sakriju svoje iznena-
đenje i razočaranje. Rosenberry je to sačuvao u okvirima svojih
skrovitih židovskih tajni, zajedno sa svim ostalim što je čuo,
vidio ili osjetio.
Zaboga, možda mi se on zbog toga čak i divi, pomisli
Warden Pa to je jedan od mobiliziranih, zar ne?
Istina je, to nikada ne će moći da ustanovi. Iz toga zapeča-
ćenog vakuuma mirnoće punog židovskih tajni ne će se ništa
dati izvući. Bila je to tajna, koju bi on volio jednom otkriti.
Samo onako zbog vježbe i da vidi, -što se iza nje skriva.
To ti, međutim, nikada ne će uspjeti, bar dotle ne, dok on
zna, da ćeš jednog dana postati oficirom. On se nasloni u svom
stolcu i pripali cigaretu, koja mu je onako u mamurluku upravo
bila odvratna. Volio bih da znam, što je pomislio Prewitt, kad je
doznao, da Milt Warden kani postati oficirom, razmišljao je
Warden.
Čim se probudio iz svojih sanja i misli, i kad mu se pogled
opet koncentrirao na predmete u sobi, ugleda pred sobom na
stolu knjigu s prijavama, što ih je Dhom tako pobrkao. Daj je
dalje, pusti nekog drugog da to obavi, izbjegna odgovornost,
Iju- tito pomisli on.
No, Warden, što ćeš učiniti? Nešto moraš poduzeti.
Da je taj Dhom samo naučio da govori pristojnim engleskim
jezikom, vjerojatno bi danas bio već major. Imao je sve ostale
kvalitete. Taj bijedni glupi kujin sin, divljao je sam u sebi,
zaključavajući knjigu u svoj stol. Bogami, zaista nema ničeg
glupljeg nego što je glupi Nijemac.
Trebao bi da mu dade deset dana ili dva tjedna, pretposta-
vivši da se u međuvremenu ne dogodi ništa neobično, možda
kakav manevar. Uostalom, uskoro će biti održani godišnji ma-
nevri. Za Pre\va bi čak i pet dana značilo neku prednost, kad bi
se kasnije vratio. Warden nije sumnjao, da će se Prew konačno
ipak pojaviti. I tridesetgodišnjaci znaju doduše pobjeći. Često.
Samo — oni ne dezertiraju.

778!
 Ne možda zbog toga, jer to ne bi htjeli, razmišljao je, već
jednostavno, jer ne mogu.
Prokletstvo, a kamo bi mogao da dezertira takav trideset-
godišnjak?
Bilo je moguće da ovamo pošalju nekoga iz ui'eda
zapovjedništva vojne okružne policije, no on je sumnjao u to.
Tusta svinja Judson nije ni za vojsku ni za vojni zatvor bio
toliko vrijedan. Takvih momaka, kao što je bio Tusta svinja
Judson, imao si mnoštvo u svakoj jedinici. Obično bi u svakoj
četi bio bar jedan, a često i više. Zapovjednik vojnog zatvora —
dopusti da malo razmislim, reče sam u sebi predočujući ih sebi
redom, tko bi to bio? u duhu je proučavao gotovo beskrajni niz
oficirskih lica. koja su paradirala pred njim kao na kakvoj
filmskoj vrpci. Zatim njegov mozak zaustavi vrpcu, a oči mu se
približiše jednom od tih lica.
Thompson, obavijesti ga kartoteka u njegovom sjećanju.
Major Gerald W. Thompson prije kod ne znam kojeg pješačkog
puka, zatim kao kapetan imenovan komandirom čete, i kasnije
premješten kao bataljonski adutant u štab puka, postao
majorom, a onda imenovan komandantom vojnog zatvora.
Onaj isti sa čijom su ženom Holmes i Culpepper redovito
odlazili na jahanje po putu u Honouliuli. Bilo kako bilo,
razmišljao je dalje ponoseći se da je onaj stari automatski
sistem kartoteke tako dobro funkcionirao. Thompson sigurno
ima kakvu novu Tustu svinju na zalihi, a još mnogo više takvih
na svom popisu. Samo u našoj četi imamo bar dva čovjeka
takve vrste. Liddell Henderson i Champ Wilson bi uz vrlo malo
pravog treninga mogli da posluže kao dobre Tuste svinje
Judsoni.
-Ne, nije držao, da će netko doći. Ako netko i dođe, on će
ipak biti pokriven. Dođu li, reći će da je upravo toga dana
otkriveno da nema Prewitta. Budu li mu mogli nešto dokazati,
ipak će biti pokriven. Pokrit će ga njegov dopust. Neka C-
hoate i Dhom, ti kujini sinovi, pojedu kašu. Oni su je i udrobili.
Kad se kod takvih stvari cijela četa gradi da je slijepa i gluha,
ne moraš se odviše brinuti. Nitko ga ne će izdati, a najmanje
Dhom i Choate. Jedini koji bi ga rado izdao, bio bi Ike Galovich,
ali tko će poslušati tog starog idiota, kojega su smijenili zbog
nesposobnosti? Čak ni Ike ne bi smogao hrabrosti, da zine
protiv tolike opozicije
Kad je stigao do tog zaključka, koji ga je zadovoljavao, on
zgnječi odvratnu cigaretu, koju i onako nije htio da puši,
ustane, ode do ormara za spise i izvuče bocu, koju je prije
odlaska na dopust obilježio plavom olovkom, pa čestito gucne,
da ublaži mamurluk.
Whisky mu se učini veoma rijetkim.
Zar je možda taj podmukli mirni kujin sin Rosenberry raz-
rijedio moj whisky?
Ne. To nije mogao biti Rosćnberry. Nikako Rosenberry.
Mnogo je vjerojatnije, da je to bio onaj kujin sin Dhom.

779!
 On još jednom čestito gucnu, jer je whisky bio rijedak, onda
opet sjede za stol. Još uvijek je bio obučen u svoje skupocjeno
odijelo od sivkastoplavog tropikala, za stotinu i dvadeset
dolara, što ga je tako pomno odabrao za svoju idilu. Odijelo
mu je sad bilo prljavo i zgužvano. Što se sve događa,
razmišljao je, kad čovjek pođe na mali odmor. Ne samo da su
zasvinjeni jutarnji • vještaji, već su mu razrijedili whisky. Stvar je
došla dotle, 'a više baš nikome nisi mogao vjerovati.
Čak ni samome sebi.
Hotel _ sam se nazivao gostionica — nalazio se vani u dolini
Kaneohe, visoko gore na padini sedla Koolau iznad same doline,
ondje gdje su se planine uvijale prema zapadu obuhvaćajući Nuuanu
Poli. On ga je odabrao veoma pomno, jednako s estetskog
gledišta, kao i zbog toga, jer je to bilo jedino mjesto na otoku gdje
su bili sigurni i gdje se nisu morali bojati, da će ih otkriti kakav
oštrooki kujin sin, kao što je bio Stark. Onamo su se od- vezli u
unajmljenim kolima. Prije toga pošao je Warden po nju na
parobrod, na koji ju je odveo Holmes, da bi posjetila svoju sestru u
Kauai. Holmes se tako dugo motao po molu da ju je on mogao
skinuti tek u posljednjem trenutku, čas prije nego što je
povučen most.
Karen se uvijek voljela voziti preko brda Pali. Ovaj put on
zaustavi kola i pokaže joj u plavoj daljini hotel — sam je sebe
nazivao gostionicom — koji je ležao u nejasno plavičastoj
daljini strmine. To je bio isključivo hotel za turiste, iste klase,
kao i hotel u Halekulani, tako da za nj i nije znao nitko osim
najelitnijih turista. Slučajno je jednom subotu i nedjelju proveo
ondje, još dok je radio na brodu za one vožnje po mjesečini u
Molakai. Zato ga je i slučajno i poznavao. Ovaj put je unaprijed
nazvao hotel i unajmio appartement od dvije sebe u krainiem
kutu trećeg i najvišeg kata. Veliki prozori otvarali su se na
jednoj strani preko doline prema moru. a na drugoj strani
prema planinama. Ovaj put će se pravodobno pobrinuti, da
zaista sve bude savršeno. Ovaj put ne će ništa poći ukrivo.
Pogled je bio zaista krasan. Osim toga je hotel ležao po
strani i bio veoma ekskluzivan. To je uistinu bio veoma fin
hotel — sam se nazivao gostionicom — gostionica Haleiolani.
U jeziku domorodaca značilo je to »zaista božanska kuća.« U
dolini Kaneoha je uvijek pomalo puhao vjetar, ali oko hotela
stajalo je orijaško drveće, tako da si mogao uživati čak i u
vjetru. Osim toga tu je bio vrt u obliku perivoja. I staje. Ovaj
put nije moglo biti nikako drukčije već samo savršeno. Ovaj
put ne će doći ni do kakvih pukotina. Ovaj put je nakanio, da
već unaprijed začepi svaku pukotinu, kroz koju bi mogao da
prodre vanjski svijet.
Jedna od prvih stvari, koje je ona željela doznati, bilo je.
odakle je on poznavao takvo divno mjesto, tako ekskluzivno i
tako skupo. On joj odgovori bilo što, ni sam već nije znao što,
ali to nije bilo ni važno. Temeljni ton za naredne dane bio je veo
postavljen.

780!
 Imali su dvije luksuzne sobe s osam luksuznih zidova. U
njima nisi osjećao ni trunka vanjskog svijeta. Čak i za vrijeme
jela, kad bi neki put odlazili u blagovaonicu, da prekinu mono-
toniju neprekidnog blagovanja u sobi, nije se opažao ni trunak
vanjskog svijeta. Natkonobar je govorio tihim glasom, a kono-
bari su umjeli još tiše koracati. Čak i hotel — on se sam nazivao
gostionicom — bio je uza nj, jer je i on živio od toga, da vanj-
skom svijetu ne dopusti da prodre u nj.
Nekoliko puta odjahali su u planinu. Ona je voljela da jaše.
Skoro svake večeri vozili su se u unajmljenim kolima na
šetnju.
Dvaput su popodne otišli na žal Kalama da plivaju.
Ali nigdje, nikada i nikako nisu mogli da se izbave od one
dvije sobe i onih osam zidova. Od onih osam raskošnih zidova
i dvije raskošne sobe, što ih je on oprezno zapečatio, tako da
vanjski svijet nije mogao da u njih prodre. Zaista ih je dobro
zapečatio. Pečat je stajao tako čvrsto, da bi sobe mogle da
posluže kao preki-asna grobnica. I zaista je bila prekrasna
grobnica. Zaboravio je samo to, da su oni, pošto je sve bilo
zapečaćeno, morali da otvore vrata, kako bi ušli u sobu. I tako
su oni sa sobom unijeli i vanjski svijet. Kad je konačno završilo
tih deset dana, bio je uvjeren, da nikad u svom životu nije neko
mjesto tako mrzio kao ovo.
Možda, da su imali više novaca ...
Ne, to nije bio razlog. Nije se radilo o novcu. Još uvijek je
imao više nego tri stotine dolara, polovicu od onih pi'votnih
šest stotina dolara. Upravo se morao naprezati, mučiti se, da ih
toliko potroši, pošto ga je ona grizla zbog svakog dolara, što
ga je izdavao — upravo poput zakonite žene.
Možda bi sve bilo drukčije, da su imali više vremena ...
Ne, krivnja nije bila ni na vremenu. Naprotiv, gotovo da su
imali i odviše vremena. Prije nego što je prošao treći dan i on i
ona jedva su se svladavali da predlože, da je vrijeme da pođu
kući. Bilo je veoma naporno, da, baš prava muka za njega da se
svlada i da ne plati račun, da ne spremi stvari i da se — prije
nego obično — iz ruševina godišnjeg odmora vrati kući,
upravo ka>o pravi suprug.
Činjenica, da su se morali sakrivati, da ne bi sreli nekoga tko
ih poznaje, upravo je na ironički način za vrijeme njihovog
medenog mjeseca stvorila, a da oni toga nisu bili svijesni,
onakvo
kakvog obično dolazi poslije medenih tjedana kod
ao
stanje,
muža i žene.
Uvijek su se jedno drugome zbog nečega osvećivali. Povri jediš ji j
mo

ponos, povrijedit ću ja tvoj. Osvećivala mu se zbog *oga jer jU je

naveo, da se toliko zaljubila u njega, da je otišla i ostavila svoje
dijete pod paskom služavke.
On joj se osvećivao zbog toga, jer ga je ona navela, da se
toliko zaljubi u nju, da je napustio četu i ostavio je tustim prsti-
ma vodnika Dhoma.

781!
 Ona mu se osvećivala zbog toga, jer ju je učinip kurvom.
On joj se osvećivao zbog toga, jer je ona iz njega učinila
oficira.
Osam raskošnih zidova njihovih dvaju raskošnih soba, ostalo
je osam zidova i dvije sobe. Da je bilo šesnaest zidova i četiri
sobe ili trideset i dvije stijene i osam soba, s centralnim lože-
njem, pa čak i s američkom kuhinjom, s aparatom za
automatsko pranje suda, sa savršeno uređenim barom, sa
zakutkom za doručak opkoljenim staklom, pa čak i s Bendi
strojem za pranje rublja i sobom za kartanje, sve to ne bi na
kraju ništa promijenilo.
Bez obzira koliko puta to promijeniš, kraj će biti uvijek i
vazda jednak. Postoji li uopće čovjek, koji bi mogao da pokaže
opravdani razlog zbog kojega taj muškarac i ta žena ne bi bili
sjedinjeni u svetom braku, neka govori sada ili neka zauvijek
šuti!
To je, dakle, bračni život? govorio mu je njegov razbor.
Umjetničko je djelo bilo stvoreno. Nastavi li čovjek da i dalje
radi na već stvorenom umjetničkom djelu, ne će iz njega
napraviti veće umjetničko djelo, već će ga razoriti. Onda će
ostatak života provesti pretvarajući točke u zareze, a zareze u
točke.
Ti nas, dakle, osuđuješ na nešto takvo? govorio je njegov
razbor. Mene, tvog najboljeg prijatelja?
Oboje je to znalo, ali ni jedno od njih nije htjelo da bude
onaj prvi, koji bi to priznao. I jedno i drugo su imali preveliki
osjećaj krivnje, zato što su se onom drugom zbog nečeg
osvećivali. Osim toga nisu imali neki drugi plan, prema kojemu
bi mogli da postupe. Govorilo se da je ljubav sve, ali ljubav nije
bila sve. Sto je dakle bio naredni stepen? Tko je ikad vidio
čovjeka, koji je mogao da prestane i da svoje umjetničko djelo
ne dotjerava dalje?
Život u braku, ogorčeno mu je govorio njegov razbor, čini
se da je sličan upucavanju baterije kalibra 7 55. Najprije je
preduga salva koja prebacuje, onda prekratka salva koja
podbacuje, pa dugačka pa kratka pa dugačka pa kratka, pa
povuci pa potegni, diži i spuštaj, svaka salva sve bliže cilju, sve
dok na kraju ne pogodimo cilj, ne postavimo zaprečnu vatru i
ne nađemo se a braku. Brak je stalna grmljavina, u kojoj se više
i ne razabiru pojedinačne eksplozije, tako da i sama grmljavina
na kraju svrši u zamornu monotoniju, ostavljajući samo
pougljenjenu razrušenu krajinu, u kojoj nema više ni papigica,
koje su nekoć uzlijetale u bijelim oblacima, hiteći prema
džungli, svaki put kad bi tresnula granata. Samo upucavanje je
uvijek veselo, sjećaš li se? Ali kad si postavio baražnu vatru,
onda to pucanje nakon nekog vremena počinje zamarati, bez

782!
obzira jesi li artiljerac iz topovske posluge ili pješak na položaju
ispred njega. Cak i uzbuđenje, što umalo ne ostaješ bez glave,
gubi nakon nekog vremena svoj čar i spla- šnjava u običnu
potištenost.
Jedino istinsko olakšanje za vrijeme čitavih tih deset dana
bilo im je, kad su jedne noći pošli u grad na luau.
To jest, dakako, ne uzmemo li u obzir whisky. Odmah
prvoga dana, čekajući na nju, kupio je sanduk whiskyja marke I.
W. Harper. Ona ga je zbog te kupnje žestoko izgrdila. Kasnije
je popila najmanje polovicu od toga, sjedeći u dvije raskošne
sobe s osam raskošnih stijena.
U toku posljednja tri ili četiri mjeseca, govorio mu je njegov
razbor zlorado se cereći, dok si ti, nemajući nikakva pametnijeg
posla, bio tako strašno zaposlen, ja sam proveo temeljitu
istragu o instituciji braka u našim Sjedinjenim Državama, nešto
na način onih psihijatara, koji pišu one članke u Ladies Home
Journalu. Da, da, nemoj me tako iznenađeno gledati. Ne znaš li,
da se sad u Sjedinjenim Državama može o seksusu posve
otvoreno govoriti? Bi li te možda zanimalo da čuješ moje
zaključke?
Oh, Warden je još nikad nije vidio da toliko pije. Ukoliko je
uopće išta pila, onda je to obično bilo veoma malo. Ni ona nije
voljela, da on mnogo pije. No ovaj puta se isto tako žestoko i
često opijala, kao i on sam, a možda čak i jače i žešće, a njega
je to ljutilo. Bez obzira na to da je njemu samom trebao
whisky, njezin ga je postupak plašio. Nije htio ženu, koja se
razvija u bezličnu pijanicu. Nije htio da se optereti tom
krivnjom kraj svih ostalih svojih krivnji. Možda nešto nije pravo
učinio, možda je počinio kakvu pogrešku?
Moj zaključak, nastavljao je njegov razbor, da se brak u Sje-
dinjenim Državama temelji na principu romantične ljubavi. Da-
kako, ne uvijek, ali u većini slučajeva. Moraš priznati, da većina

783!
 u Sjedinjenim Državama prihvaća princip romantične ljubavi. Taj
jeprincip stvarno u tolikoj mjeri prodro, da čak i ona manjina,
koja se ženi iz drugih razloga, kao na primjer zbog novaca, ili iz
društvenih razloga ili privatnih ili zbog sigurnosti, ulaže sav
mogući trud, da prema vani pobudi dojam kao da se vjenčala
zbog romantične ljubavi. Uostalom, Sjedinjene Države možda
su jedina zemlja na svijetu, gdje se to odnosi čak i na posve
nenaobražene najniže klase seljaštva, ne uzevši u obzir
Englesku. Ja Englesku nikad ne uzimam u obzir.
Dakle osobnim promatranjem i pomno izvedenim pokusima
ja sam u roku ta tri ili četiri mjeseca, u kojima inače nisam imao
nikakva posla, konačno izolirao virus te iluzije romantične lju-
bavi. Došao sam do zaključka, da tu epidemiju, koja prijeti da
opustoši Sjedinjene Države, izaziva opaki i otrovni virus, ili in-
fekcija, koju bih u pomanjkanju boljeg imena želio da nazovem
»ego-stimulacija«. Prema njezinom otkrivaču mogla bi se nazi-
vati Wardenov bacil.
Da to dokažem, govorio je njegov razbor, pogledajmo malo
jednu povijest bolesti. Uzmimo hipotetsko žensko biće staro
osamnaest godina i hipotetsko muško biće staro devetnaest
godina. Možemo pretpostaviti da oboje pripadaju općem
višem tipu, što im daje najveće izglede u uspjeh (jednako u
ljubavi kao i u životu), recimo nekom studentu, junaku rugbya i
odlikašu, i nekoj odličnoj studentici, koja je istodobno vođa
navijačkog teama pri svečanim utakmicama.
Ako uzmemo taj hipotetički mladi par, govorio mu je njegov
razbor, na početku njegova ...
»Ah, poljubi me u guzicu!« zaurla Warden.
Opet izvuče bocu iz ormara za spise i gucne. Ovaj put to nije
učinio zbog toga, što bi whisky bio rijedak, već u čistoj samo-
obrani. Kad bi muškarac bar mogao da zadrži tu iluziju, on bi i
dalje mogao da ljubi. Glavna poteškoća za čestitog čovjeka le-
žala je baš u tome, što čestitost oduzima sve iluzije.
Onda nadođe na lukavu misao. Umjesto da bocu spremi
natrag u njeno skrovište, on je otvoreno postavi na ugao stola,
a onda se nasloni u svoj stolac. Još uvijek je bio obučen u svoje
skupocjeno prljavo i zgužvano odijelo od stotinu i dvadeset
dolara. Noge položi na stol i podmuklo se naceri nedužnoj
boci. Zatim skrsti ruke iza glave i stade željno čekati na onog
glupog židovskog odvjetnika iz Chicaga, onog kujinog sina
Rossa. Možda je taj kopilan razrijedio njegov whisky.
50 Odsada do vječnosti 785

784!
 Ono najmanje što može da učini jeste, da me premjesti.
Možda će me i degradirati, željno pomisli. Pa on je degradirao i
starog Ikea, zar ne?

' ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

Da je barem sve bilo onako, kao što je bio onaj luau, cijelo
je vrijeme razmišljao Warden s nogama na stolu. Glava mu je
mirovala na isprepletenim prstima. Tako je uvijek trebalo da
bude. Luau je održan osme večeri. Warden je bio tako očajan,
da je čak predložio da odu onamo, a ona je bila još očajnija, pa
je to prihvatila. Pošto se luau održavao za turiste u Waikikiju,
izlagali su se opasnosti, da nalete na nekog tko bi ih poznavao.
Na sreću nisu naletjeli ni na koga. Otišli su u grad na luau, pa
su i on i ona uzeli novog ljubavnika. To je bilo jedino pravo
olakšanje, što su ga jedno i drugo našli za vrijeme tih cijelih
deset dana.
Nikakvu ulogu nije igrala činjenica, da se njezin novi lju-
bavnik zvao Warden, a njegova nova ljubavnica Karen Holmes.
Bio je to luau za turiste, a ne pravi luau. Ali ako je čovjek
malo popio, i taj je luau bio praktično jednako dobar, pa se ne
bi ni osvrtao na tuste bijele civilizirane obraze gledalaca, kao ni
na njihove čisto izglačane kapute i hlače, na čijem se bjelilu
odražavala vatra. Svi su turisti kao pripremu za svoje putovanje
u tropske krajeve čitali Sommerset Maughama i snabdjeli se
bijelim platnenim odijelima i haljinama. No kad bi čovjek popio
nekoliko čaša whiskyja nije se više na to nimalo obazirao. Sve
je ostalo ionako bilo ovdje upravo kao kod pravog luaua.
Dugački jarak s vatrom koja je dogorjevala na vrućem
kamenju i crni kanaci čija je koža hvatala crvenkaste odsjeve
kriješ a Kanaci su polagali slojeve bananina lišća u grabe
kapuahi, da bi na njih pristavili jelo. Zatim glazba i plesovi hula,
dok se fini vonj jela počeo dizati ispod osušena lišća banana i
provijavati u tihom povjetarcu da ti se skupljala slina u ustima
— pipi oma pečenje, pečeni puaa s velikim ohia u gubici i
oguljena svinjska koža, koja je postajala smeđa i hrskava (praseća
koža i poi, pra- seća koža i poi), heikaukao rakovice s pećina, te
welakaukau, ha - vajski vrući stew, kuhan u tikvama.
Pred tobom pak stoji poi i orasi kukui i slana riba i-a poa-
kai, i dimljena riba i-a uahi, i sušena riba i-a maloo, i sirova riba
i-a hou ribe ribe ribe (praseća kožica i poi, praseća kožica
i poi). Zatim obilje voća, papaya, ananas, malala, kora sirove
šećerne trske — sve to samo da bi imao da griskaš, dok čekaš
da se speče prava večera (praseća kožica i poi, praseća kožica i
poi). Sve to vrijeme svjetluca odraz vatre na golim brončanim

785!
tijelima, dok nauljeni mišići podrhtavaju plešući ispod koa
drveća.
Jedini luau, što ga je ona ikada vidjela, bile su one
aranžirane priredbe za oficire u Schofieldu. Nikada nije vidjela
plesače kane hula, čija je muškaračka gracija i brza žustra
mišićava pokretljivost, divlja i snažna, isto tako nadmašivala i
zasjenjivala dražest domorodačkih plesačica, koje su izvijale
bokovima kao što balet Spectre de la rose nadvisuje i
zasjenjuje walkathon.1 Ona isto tako još nikad nije vidjela frulu
pi-le, u koju se puše kroz nos, ni mali tam-tam, u kojeg su
glazbenici, sjedeći prekrštenih nogu udarali laktovima i
koljenima. Još nikad nije jela praseću kožicu i poi. Isto tako nije
nikad čula za to mjesto u Waikikiju s njegovom kamenom
ogradom, koju je skrivao proplanak odmah s one strane ceste,
gdje se perivoj Kuhio počeo sužavati u obalni nasip, kojim je
tekla glavna cesta.
Ona prava jela, ona ostala stara jela, koja su mirisala poput
izmetina, sve dok nisi prestao da se uopće obazireš na nos i
dok ih nisi stavio u usta, a kasnije ti više nikad ne bi tako
mirisala, nisu bila na tom menuu. Ta joj jela nisu nedostajala,
jer nije ni znala da postoje.
Iako je većina turista već poznavala pjesme što su ih svirali i
plesali — Pjesma otoka, Slatka Leilani, Ljupke hula ruke, Hilo
marš i Kalhala marš, Hanakai tomboy i Ratna pjesma — ona ih
nije poznavala, jer još nikad nije čula stare pjesme, prastare
pjesme, kakve sviramo na obiteljskim luauima Tony Paea,
starog Tonyja, koji je u Nuuani vodio trgovinu i prije nego što
su stigli misionari. Stari Tony se sada nalazio negdje u Americi.
Ona je sve to prihvaćala i upravo je gutala. Kad su pojeli
pečenu svinju i pečenje pipi oma, bilo je sve već pijano. Čak i
nekoliko turista je bilo pijano. U tom trenutku skinuo je on ko-
šulju, odbacio sandale s nogu, zavrnuo hlače do koljena i
skočio■ van u svijetlo vatre. S gardenijom, što ju je ukrao iz
kose najmlađe wahine pa je zadjeo sebi za uho, otplesao je
meliani oe. Taj je ples zaista oduševio. Profesionalni plesači,
koji nisu nikad mogli da zaborave, da ih plaćaju za ples,
stadoše se ceriti i pod- sticati ga na daljnje solo točke. Oni koji
su sjedili na zemlji uda-
ow Walkathon, natjecanje u izdržljivosti ori hodanju, koje se znade ,po više dana- Predstavlja veoma velik
fizički napor. (Riječ wal~ satnon skovana je prema maraton).
rali su takt rukama o tlo, a oni koji su stajali, lupali su ga
tabanima.

786!
 To je bila prava senzacija. Vrlo je malo bijelaca uopće
umjelo da plešu hulu, pogotovu nisu umjeli da je plešu dobro.
On je, međutim, dobro naučio ono, u čemu ga je stari Tony još
savršenije podučavao, a imao je, da budemo iskreni, za hulu i
pravu pojavu.
Zatim se vratio, smiješeći se i elegantnom joj gestom, da
dovrši igru, zadjeo gardeniju u kosu. Turisti tustih lica stadoše
međusobno šaputati jedan drugome o tom ludom haolu. Pitali
su se, tko bi to mogao biti i nagađali su da vjerojatno potječe
iz neke stare obitelji s otoka, taj čovjek, koji im se učinio više
divlji i više havajski od samih kanaka, domorodaca, smijao se
Warden u sebi sam sebi, koji će se sutra opet vratiti na svoj
posao kao konobari Walgreena ili kao mehaničari u nekoj
mehaničkoj radionici u Nuuanu. Njihov mamurluk će onda biti
posve običan ne- domorodačlci mamurluk, a turisti, naručujući
kod Walgreena coca colu ili zaustavljajući kola da im se
poprave rasplinjači, ne će ih uopće ni prepoznati.
»Ti si pun iznenađenja«, nasmiješi mu se ona. »Uvijek imaš
nešto novo. Jednostavno uživaš u tome da zaprepastiš ljude,
zar ne? Zaboga, gdje si naučio tako plesati?«
Kad su se vratili u hotel — on se sam nazivao gostionicom
— ta je noć opet jednom bila onakva kao što je nekad
običavala bivati: oštra, znojna i divlja. Ona je opet glumila
boginju, a qn divljaka, onakvog, kakvog je volio. Ovako već
dugo nije bilo, a više nije imalo ni da bude u ona posljednja
dva dana.
»Divljače moj«, šapnula je ona nježno ga grizući. »Moj pri-
mitivni, ludi divljače!«
Naredne noći, pretposljednje noći počinio je pogrešku, što
je još jednom pokušao dočarati to raspoloženje. Nazvao ju je
svojom kurvicom, rekao joj moja kurvica, kao što je to već
često učinio. No ovaj put ne samo da ga je odgurnula od sebe,
već je počela da bjesni i plačući skočila iz postelje. Nakon
dugog niza grdnji, koji se činio upravo beskrajnim i u kojem je
ponovo igrala ulogu njezina skrb za dijete (»A što ako je
bolestan? Kako bih to uopće mogla doznati. Sad kad u hotelu

787!
živim s nekim drugim muškarcem kao obična kurva? Što ako
umre? Bi li ti bilo stalo do toga? Ah, mnogo bi ti bilo stalo!«)
svršila je stvar tako, da je ona pošla spavati u drugu postelju
upravo kao kod onih nekadašnjih svađa kad bi najvolio da
šakama udari o zid ili da si izgrize prste do krvi, jer jednostavno
nije bio sposoban da kaže ma i jednu riječ, koja ne bi zvučala
tako, da je on svijestan svoje krivnje ili kao molba za oproštaj,
osim što sada umjesto daske između njih stoji njegova šutnja
poput pećine.
Za vrijeme ta dva posljednja dana ispripovjedio joj je cijelu
pripovijest u Prewittu, o Tustoj svinji Judsonu i o kurvi Loreni iz salona
gospođe Kipfer, u koju se Prewitt zaljubio, samo da joj pokaže
kako živi ona druga polovica. I sam se iznenadio, kako je to
dubok dojam izazvalo na nju, tako dubok, da je zaplakala, a to
ga je, prokletstvo, učinilo samo još zaljubljenijim.
Moje stanovište, govorio mu je njegov razbor, i srž mojih
zaključaka je slijedeći: iluzije romantične ljubavi, koja se temelji
na principu »ti izgrađuješ mene, a ja izgrađujem tebe«, ne
može da preživi godine onoga: »ti uništavaš mene, a ja
uništavam tebe.« I zato dolazi do toga, da se muškarci otuđuju,
a da žene postaju bogomoljke.
Dok čovjek može da održi iluziju, mrko je dokazivao on, sve
dotle može i da ljubi. Ima li čovjek tu iluzijuy onda on, bogami,
i ljubi, bez obzira na to postoji li realnost ili ne postoji.
Tako je, hladno mu odgovori njegov razbor, ali brak u silnoj
mjeri razara iluziju. Ako mi ne vjeruješ, pokušaj.
To i kanim, odvrati on.
Razumiješ li, reče mu njegov razbor, da je temeljni princip
koji stoji iza iluzionarnog principa romantične ljubavi —
drugim riječima, stvarnost iza mašte — ljubav prema samome
sebi. Nažalost to još nitko nije otkrio, u vrijeme dok ovo
iznosim.
Vjerojatno stoga, reče Warden, jer je ta iluzija postigla tako
općenito priznanje uz pomoć trgovačke reklame, zar ne?
Da, ravnodušno će njegov razbor. Ali da se vratimo na ono,
o čemu govorim: u biti ti voliš Milta Wardena. Dokle god te on
izgrađuje i tako djeluje da ti još više voliš Milta Wai*dena, jer je
on zaista divan i jedinstven čovjek, voliš dakako i nju. Jer ona
te pravi još boljim čovjekom. No ako ti počne obarati
vrijednost i time poluči, da ti manje voliš Milta Wardena, jer je
on posve očito nevaljali kujin sin, ne ćeš ni nju više ni izdaleka
toliko voljeti. Onda naime, ti i nisi više tako simpatičan čovjek.
Ako konačno to skidanje s pijedestala potraje dovoljno dugo, ti
je uopće više ne ćeš voljeti. Uspiješ li to jednom razumjeti,
stvar je zaista posve jednostavna.
Lijepo, nestrpljivo će Warden, ali što može dvoje ljudi spri-
ječiti, da u beskraj jedno drugo iznenađuju?
Njegov razbor namršti čelo. Nije baš jednostavno da protu-
mačiš laiku, reče. Teoretski ništa ne priječi, ali u praksi ovakvo
nastojanje na dulji rok veoma umara. S vremenom postaje

788!
teško neprekidno izmišljati nove komplimente. Konačno dolazi
do momenta zasićenja, pa možeš samo ponavljati ono što si
već rekao. Dakako da će onda drugi partner postati
nepovjerljiv, a možda mu čak i dosadi.
Krasna predodžba, odgovori Warden. Ti mi zaista daješ
krasne slike. Lijepo, to bi dakle bila dijagnoza. A kako je s
liječenjem?
Krivo si me razumio, reče njegov razbor. Problem, o kojemu
se ovdje radi, je samo izoliranje virusa. Mi nemamo namjere,
da predložimo metodu liječenja.
Fino, reče Warden. Upravo veličanstveno. Dokazuješ mi da
ja bolujem od teške bolesti, a onda mi govoriš, da je ona
neizlječiva.
No, odvrati njegov razbor, izoliranje virusa dopušta da se
razaberu stanoviti izgledi u liječenju. Mi već radimo na nekim
idejama ...
Bilo bi bolje, uzvrati on, da si me pustio da umrem u blaže-
nom neznanju.
Mislio sam, da si ti muškarac, kojemu je stalo do činjenica,
tvrdo će njegov razbor.
Dovraga, činjenica! A što misliš, kako da joj ispripovjedim
činjenice?
To je tvoja stvar. Dakako da postoji još i mogućnost, da ona
već i sama odavna poznaje te činjenice.
Da, uzvrati on, upravo toga se i bojim.
U ovom trenutku, reče njegov razbor, ženidba je jedini lijek
da se čovjek spasi od teške bolesti ljubavi.
Ti misliš, da je se pusti da se jednostavno istroši?
Baš tako.
I da cio ostatak svog života hodam na štakama?
No, da, ali bar ne ćeš biti mrtav, odgovori njegov razbor.
Onda mi je milije da dobijem dječju paralizu, uzvrati on.
Bit će bolje da sad završim, reče njegov razbor. Doznam li
što novo, javit ću ti se.
Najljepša ti hvala, odgovori on. Najljepša hvala.

789!
 Sad je sjedio na stolcu i pitao sam sebe, da li se možda tako
osjeća čovjek, kojemu je liječnik upravo saopćio, da ima rak.
čekao je da dođe Ross, taj plijenitelj hipoteka.
Da li čovjeka, koji ima rak, najviše muči baš to, kako da tu
stvar saopći svojoj ženi?
Kod te bolesti nije ni whisky imao medicinsku vrijednost.
Nije li upravo puna dva dana iskušavao kuru s whiskyjem,
jedno- /

slavnostoga, jer se bojao da ode gospođi Kipfer i da se podvrgne

drugom žestokom liječenju? To je jasno pokazivalo, u kojem je
stadiju već bila bolest.
Ti nisi ništa osim prazne "čaure, Milt, reče sam sebi i ponovo
potegne. Ništa osim osušene izjedene prazne mahune. Nije
tome bilo tako davno što je u bordelu mogao da nađe bar
prolazno olakšanje. Sad nije mogao čak ni to, jer se bojao, da
bi fijaskom uništio svoj glas.
U dobra stara vremena, prije nego što su moralističke Sje- •
dinjene Države postigle kontrolu nad književnim stvaranjem,
prilično je mnogo pisano o fijasku. U ono se vrijeme činilo da
je fijasko dostojan predmet. Sad o tom više nitko ne piše. Ili zar
je možda fijasko postao rjeđi, u što je sumnjao, ili su ga
smatrali većom sramotom, što je naslućivao. Konačno se s
fijaskom nije mogla propagirati čista rasa, a propagiranje čiste
rase je danas od najveće važnosti u Njemačkoj, Rusiji i u
Sjedinjenim Državama. Odakle bi inače mogli da smognu ljude
za naredni rat, kad ovaj bude završen, ako ne budu propagirali
čistu rasu?
Zašto o tom ne napišeš kakvu raspravu, reče on svom raz-
boru. Mnogi bi htjeli da čuju na to odgovor.
No s galerije nije došao odgovor.
Ako posve mirno promisliš o tome, onda je zapravo jedina
utjeha bila, što ta bolest nipošto nije bila rijetka. Da ti nisi je-
dini, koji to mora da podnosi!
No počekajmo što će na to reći Ross, čovjek, koji zavlači
rasprave. On je po prilici jedina nada, koja je još preostala.
Kad je poručnik Ross ušao u sobu, ne reče ništa.
Jednostavno se nije ni obazreo na bocu, koja je jasno vidljivo
stajala na stolu. On prođe kroz pisarnicu, stisne novom četnom
starješini ruku, i porazgovori se s njime. Nije se ni najmanje
obazreo ni na whisky ni na prljavo i zgužvano odijelo od 120
dolara ni na tri dana staru bradu svoga četnog starješine.

790!
 Taj prljavi košer traljavac, pomisli Warden. On posve točno
zna, da bez mene ne može voditi tu posranu četu. Odmah ću
tom pajtelesu ponuditi da pije. Onda se mora obazreti na
bocu. To je da se pobljuješ, reče Warden sam sebi. On pusti tu
riječ da mu se poput maslaca rastopi na jeziku. Da se pobljuješ,
da se pobljuješ. Taj sroljo.
»Imam nešto za vas, vodniče«, reče poručnik Ross, kojemu
se očito činilo, da se već dovoljno upoznao s Wardenom. On
izvuče iz džepa papir. »Umjesto da morate proći čitav dopisni
tečaj, da biste postali oficirom, odobrili su vam da trebate
samo položiti ispit. Vjerojatno zbog vašeg iskustva, vaše službe
i vašeg čina Osim toga je pukovnik Delbert napisao popratno
pismo, zatraživši, da u vašem slučaju odustanu od tečaja«. On
zastane i osmjehne se pun iščekivanja.
Warden ne reče ništa. Što su očekivali od njega? Da zaklikće
od veselja?
»Ovdje je prijepis ispita, što ga morate položiti narednog
ponedjeljka«, nastavi poručnik Ross i položi neki papir na stol.
»Pukovnik Delbert vam to šalje sa svojom preporukom i moli
vas, da malo pregledate pitanja«.
»Hvala vam«, lijeno će Warden, ne pogledavši onamo. »Ja
to međutim ne ću trebati. Kako bi bilo da malo gucnete
whiskyja. poručniče?«
»Pa hvala«., odgovori poručnik Ross. »Nemam ništa protiv
toga. Pukovnik Delbert mi je već unaprijed rekao, da ćete vje-
rojatno tako odgovoriti. Rekao mi je, da vi to vjerojatno ne
ćete htjeti učiniti ili ne ćete trebati, ali da vam ipak donesem
papir, samo da znate, svi mi stojimo iza vas!«
Ljutito, ogorčeno i povrijeđeno opazi Warden, kako je po-
ručnik Ross mirno uzeo bocu sa stola i izvadio čep.
»Malo je rijedak«, reče poručnik Ross.
»Neki kujin sin ulio je u nj vode, dok sam ja bio na do-
pustu«, reče Warden i prodorno ga pogleda.
»To je zlo«, odgovori poručnik Ross.
Warden mu se naceri. »Znate li«, lijeno će on, »malo se ču-
dim velikom Bijelom Ocu Delbertu. Mislio sam da će stari Jake
učiniti sve da mi napakosti, a ne da mi pomogne. Pogotovu

791!
nakon one svađe, koju već tri ili četiri mjeseca vodi s
Holmesom«.
»Koliko ja znam«, odgovori poručnik Ross, »pukovnik ima o
vama kao o vojniku izvrsno mišljenje. Uvjeren sam da vas od-
više visoko cijeni, a da bi ga bilo kakvi lični razlozi mogli da
spriječe, da progura vašu molbu, ako drži da vi to zaslužujete«
»Pogotovu ako time, u koliko položim, može i on da
zatakne novo pero za šešir«, nastavi Warden.
»Dakako«, naceri se i poručnik Ross. »Upravo kao i ja!«
Warden ne reče ništa. Nije više i bilo što da kaže. On se
prestao kesiti i zablenu se u Rossa, no i to nije ništa koristilo.
Vjerojatno će biti upravo onako kao s vodnikom Wellmanom iz
čete A, koji je u mjesecu siječnju iste godine podnio molbu da
ga prime na oficirski tečaj. Svi oficiri u bataljonu pomogli su
Well- manu u rješavanju pismenih zadaća, Wellmanu, koji
kolonu a maršu nije umio da razlikuje od streljačkog stroja.
Sad je Well- nian bio pristali potporučnik devetnaestog puka.
»Šteta za vas, vodniče«, reče poručnik Ross i pogleda na sat.
„No. sad bih trebao da pođem gore u klub na objed.
Dovidenja popodne! Ako biste u vezi s tim ispitom imali ma što da
pitate, dođite mirno k meni. Pokušat ću da odgovorim umjesto
vas!«
Kad je Ross izašao iz sobe, uspravi se Warden i uze papir s
ispitnim pitanjima. Nije čudo da ima takvih blesavih srolja
među oficirima, kad im stavljaju tako djetinjasta pitanja, kao
što su ova. Znao je sve odgovore prije nego što je potpuno
pročitao pitanja. »Ako biste u vezi s tim ispitom imali ma što
da pitate, dođite mirno k meni«, stao je da oponaša poručnika.
Sranje. On gurne papir u džep i zagleda se za poručnikom, koji
je mekanih koljena i gegajući se u uniformi, koja je turobno
visjela na njemu, prelazio preko kasarnskog kruga. I to mi je
vojnik! Taj kujirt sin hodao je kao kakav odrpanac. Ili kao.kakav
seoski blesan. A izgledao je kao kakav odrpanac.
Gentleman, porugljivo će on. Gentleman s dobrim
manirama. Uljudan jeste. Vjerojatno je njegov stari kakav
tvorničar svinjskih konzerva u ulici milijunaša ili nešto slično.
On uze bocu sn stola i postavi je natrag u ormar za spise. Oni
sa svojim prokletim ispitnim pitanjima!
Ali uvečer, kad je Pete otišao u posjetu svom prijatelju u
dvadeset sedmi puk, on je još jednom pogledao ispitna pitanja
Kad je onda u ponedjeljak ujutro otišao prijeko u puk, da po-
loži ispit, sjede i u jednom mahu prezirno napisa sve odgovore.

792!
Zatim ih prezirno baci na stol potporučnika, koji je vršio kon-
trolu i ode. Za odgovor je trebao manje od polovice ona dva
sata, koja su mu stajala na raspolaganju. Osjećao je. da potpo-
ručnik bulji u njega, kao da ne vjeruje svojim očima.
Kad se vratio u pisarnicu, preda mu Rosenberry posebnu
zapovijed Ministarstva rata, u kojoj je bilo naređeno, da
ovogodišnji manevri imaju započeti dvadesetoga, to jest za
dva dana
U jutarnjem je izvještaju vodio Prewitta kao prisutnog sve
do dana, kada su izašli iz kasarne, a onda konačno unese, da je
Prewitt odsutan. Time mu je dao pun tjedan dana. Bude li kad
pokrenuta istraga zbog smrti Tuste svinje Judsona, onda će ga
to sigurno pokriti. Više nije mogao da učini.
One večeri,, prije nego što su izašli, pođe on, poslušavši svoj
nagon, k Plavom sidru u King Streetu. dvije kuće od New Con-
gressa gospođe Kipfer. Otkad je on pripadao toj jedinici, bio js
ovaj lokal sastajalište čete, jer je bio jeftin i jer se nalazio u
neposrednoj blizini kuće gospođe Kipfer. Večeras nikoga nije
bilo ovdje. Svi su ostali kod kuće, da se pripreme za sutrašnji
odlazak na manevre. Počekao je četiri sata, pijući pivo čašu za
čašom i razgovarajući s kineskom konobaricom Rose.
Prewitt se nije pokazao. Rose mu je rekla da se ne može
sjetiti da je bio ovdje. Dugo ga već nije bilo. Dakako da mu
Rose ne bi rekla ništa ni onda, da je Prewitt i bio ovdje. Ona, a i
Charlie Chan, vlasnik bara, bili su najmanje toliko dobro upu-
ćeni u osobne prilike čete G, kao i sama uprava čete. Rose je u
toku vremena živjela gotovo sa svakim podoficirom njihove
čete i na taj način postala u neku ruku zajedničkom ženom.
Nekako je naslućivao, da će se Prewitt jednom pokazati
ovdje Možda se nikada ne će vratiti u kasarnu, ali ne će mu
uspjeti da se na dulje vrijeme odrekne svih novosti iz čete.
Prema tome će se logično prije ili kasnije pojaviti u Plavom
sidru. To je bila samo slutnja. Znao je da je to samo divlji hitac
nasumce u tamu Drugoga jutra izađoše na prud. On izbrisa
Prewitta iz popisa za hranu i javi da je odsutan bez dopusta.
Poručnik Ross, kojega je njegov prvi manevar učinio ner-
voznim, nije Prewitta poznavao ni po imenu, pa je u prvi ča?
bio vrlo ljutit zbog te stvari. Htio je da je iznese pred vojni sud.
Prije nego što je prihvatio Wardenovu misao da je dovoljno da
ga kazni u samoj četi, morao mu je Warden razjasniti, da Pre-

793!
witt vjerojatno leži pijan kod kakve wahine u postelji i da će se
vjerojatno za dan dva javiti zapovjedništvu na prudu Hanaua.
Poručnik Ross se zaista u punoj mjeri potrudio da nauči, kako
u takvim slučajevima postupa redovna vojska. Konačno se na-
smije i smiri se.
Warden ga je u toku naredna dva mjeseca, prije nego što
sam bude unaprijeđen za oficira, mogao da nauči mnogo toga,
reče on.
Istina je, potvrdi Warden, kojemu je bilo posve jasno, da je
ona stvar s Prewittom bila samo odgođena, ali nije bila još rije-
šena. AkosePrewitt ne vrati, svo njegovo nastojanje nije uopće
imalo nikakve vrijednosti. Nadao se jedino da će manevri
navesti Prewitta da se vrati. Sigurno je znao, da su manevri
počeli. Na Havajima su to svi znali. Na otoku, kakav je bio
Wahoo bili su redoviti godišnji manevri gotovo lokalni praznik,
kao što je tona kontinentu bio dan armije u travnju. Kolone
teretnih kola prolazile su kroz grad i zadržavale promet.
Skupine vojnika postav • ljale su kraj važnih građanskih
ustanova mitraljeska gnijezda, druge su skupine gradile ulične
zapreke preko svih autostrada, a barovi su pravili sjajne poslove.
Stari vojnici prezirali su manevre, kao što stari vatrogasni konj
prezire vatrogasne vježbe.
Warden uredi štab čete u zaljevu Hanauma i stane čekati,
pitao je sam sebe, zašto se zapravo toliko skrbi za takvu običnu

usijanu glavu kao što je bio Prewitt. Možda je izgubio ravno težu, pa

postaje sentimentalan kao Dinamit Holmes. Mora da je takav,

kad se toliko izlagao pokušavajući da spasi čovjeka, kojega je već
onoga dana, kad su ga premjestili u četu, jasno nazvao
vjetrogonjom.
No stvar je ipak na neki način bila drukčija. Učinilo mu se
kao da u Prewittovim rukama leži ključ neke tajne. Osjećao je.
da bi, uzmogne li spasiti Prewitta, mogao da spasi još nešto
drugo. To nešto drugo, bude li ga mogao spasiti, opet će mu

794!
dati opravdanje. Za njega je Prewitt postao simbolom nečega
nepoznatog. Kad se nije pojavio u toku narednoga dana i kada
je dobro raspoložena blagost poručnika Rossa postajala sve
bljeđa, pogodilo je to Wardena gotovo jednako žestoko, kao
da stvar ima za nj zaista neko osobno značenje.
To je vjerojatno stoga, reče on sam sebi, jer se ti smatraš
nekako krivim zbog toga, što ćeš postati oficirom. Vjerojatno je
to razlog.
On zaključi, da se Prewitt ne vraća zato, jer se još uvijek boji
da ga traže zbog Tuste svinje. Mora da je to bio razlog. Ali
kako bi ga mogao obavijestiti, da je ta opasnost prošla? Ni to
nije mogao da učini, ako nije znao gdje se Prewitt nalazi. Nije
mogao ni da ga potraži, sad za vrijeme manevara vani na
terenu.
Manevri su počeli točno kao prošle godine i pretprošle go-
dine. Bila je to ista stara glupost. Vojnici su se odvezli na obalu,
uredili mitraljeska gnijezda prema planu obrane, a onda se
smjestili da počekaju, dok ih ne pozovu u akciju. Sektor obale,
što ga je zaposjela četa G, protezao se od Sand Islanda u luci
Honolulua na istoku, pa do rta Makapuu, obuhvaćajući Waikiki
Beach i područje oko rta Black i zaljeva Maunalana. Bilo je
jedan od najboljih položaja na otoku. U Waikikiju su se nalazili
najbolji barovi, a plantaže na rtu Black zaposlivale su velik broj
domorodačkih djevojaka, koje su gotovo sve stanovale na
plantažama Kako je cijela četa znala, da će ih, čim se »crveni«
iskrcaju, zamijeniti obalna artiljerija, nisu se zbog toga baš
mnogo uzbuđivali.
Plan ovogodišnje operacije temeljio se na »neprijateljskom«
iskrcavanju u zaljevu Kavela, na sjeveru otoka. 27 puk i 35. puk
1
8. puk poljske artiljerije predstavljali su crvene napadačke
snage, a 19. puk i 21. puk s ostatkom poljske artiljerije i s obal-
nom artiljerijom bili su bijela obrambena snaga. Crveni se iskr-
cavaše trećega dana. Čak i kod najpristupačnijih djevojaka tre-

795!
balo je najmanje dva dana, prije nego što su mogli da obave
ma i same predradnje. Umjesto da se bavi tim predradnjama,
poduzela je četa G veliki marš od trideset i pet milja cestom
Kamehameha, kroz Wahiavu u Waialua, gdje se spojila sa svo-
jim pukom i zaposjela obrambene položaje.
Cio su naredni dan kopali streljačke jarke. Drugog dana na-
tovariše četu G na kamione i povezoše ih prašnjavim pokrajnim
putovima na protivni kraj otoka, dok je neka druga jedinica za-
posjela njihove streljačke jarke. U Hauuli, pet milja ispod Kalu-
kua, gdje je prolazila glavna bijela linija, odoše oni u rezervu.
Na otvorenom polju bez ikakve sjene, ponovo iskopaše
streljačke: jarke i urediše logor, koji je mogao da izdrži punu
poljsku smotru, a i izdržao je. Ondje ostaše preostali dio od
ona dva tjedna, ne radeći ništa. Bila je to uvijek ista dosadna
pripovijest, tipični manevri. Kartali su i razgovarali o tome, kako
bi voljeli da su opet na obalnim položajima, pa su uspoređivali
svoja iskustva s domorodačkim djevojkama i čekali na vijest, da
je bitka svršena i da je neprijatelj odbijen ili zarobljen, pa da
onda podignu logor i da se popnu na teretne automobile i
vrate kući, gdje, doduše nije postojalo obilje domorodačkih
djevojaka, ali je bilo bar tuševa.
Onda se odjednom promijeni slika i sad neočekivano to više
nije bio tipični manevar. Umjesto da ih teretni automobili
odvezu kući, odvezoše ih natrag na njihove obalne položaje,
koje je već ispraznila obalna artiljerija vrativši se u Fort Ruger.
Istodobno stigoše iz Schofielda daljnji teretni automobili i
istovariše sve- žnjeve motika, lopata i sjekira, te vreće pune
cementa i zidarske lopatice. Jedan je teretnjak istovario čak i
trideset bušilica tipa Barco na pogon benzinskim motorom.
Nitko nije znao, što bi to, dovraga, imalo da znači.
Kao odgovor na njihova pitanja, stiže zapovijed, da duž
cijelog položaja imaju da izgrade cementne bunkere. Sve dotle
su spavali u svojim šatorima, kakve su upotrebljavali u

796!
manevrima. Prije nego što su dospjeli, da se na to potuže stigli
su već novi kamion1' iz Schofielda s piramidnim šatorima i s
poljskim posteljama. Mreže protiv moskita imali su ionako sa
sobom. Na terenu u Oahu uvijek si morao imati mreže protiv
moskita. Umjesto povremenog logora položaji na obali
iznenada postadoše stalna taborišta.
Warden ponovo uredi zapovjedništvo čete u zaljevu
Hanauma. Prewitt se još uvijek nije pojavio, ali Warden je na to
već zaboravio. Cak i stari stanovnici otoka kao Pete Karelsen i
Turp Thornhill nisu se mogli sjetiti, da se ikad dotad nešto takvo
desilo.
Dosad su uvijek odlazili na žal, otvoreno postavljali mitra-
ljeze i spavali na pijesku u svojim pokrivačima — ili su pak, ako
bi ih poslužila sreća da uhvate položaj broj 16 na imanju Dorii
Duke, spavali u kabinama za kupanje. Tu bi ih pozdravljao
upravitelj posjeda (nitko od njih nije nikada vidio Doris).
Na taj se način dosad uvijek odvila stvar i oni su vjerovar da će
uvijek biti tako. Bilo im je posve jasno, da bi ih neprijateljske
pomorske snage mogle raznijeti u komadiće, dok sjede tako na
otvorenom, davno pi'ije nego što i započnu iskrcavanje Poznavajući
vojsku, kako je nikad ne će poznavati mobilizirani regruti, oni
su očekivali, da će se upravo to i dogoditi, ako ikad dođe do
napadaja na otok. No dokle god je bilo barova, u koje se čovjek
mogao zavući i brojnih amerikaniziranih djevojaka, koje si mogao
da pozoveš na položaj da pogledaju strašne mitraljeze, njima
nije bilo ni do čeg stalo. Uostalom, tko bi, do- vraga, uopće i
napao na taj otok? Japanci?
Pokazivanje mitraljeza bila je prava inspiracija. Upravo ne-
odoljiv poziv. Osim one strahote, što ju je predstavljala smrt
skrivena u njima, tu je bila i neobično zamršena mehanička
misterija funkcije nepoznatog stroja, a nijedan Američanin, bio
on crn, smeđ ili bijel, ne može odoljeti, a da ne pročeprka po
tom stroju da ustanovi kako radi. Radi li se o težem slučaju,
možeš djevojku pozvati i da sjedne za mitraljez, da ga okrene u
postolju i da po vuče za nenapeti otponac. Tome ne bi mogla
da odoli wahina ni da je djevica. Djevojka plemenita roda,
haole djevojka, bi odoljela, ali obična wahina ne bi odoljela
takvom apsolutnom trijumfu američke mehanizacije, ako je to
poduprto nastojanjima tih misionara samozvanaca. Američki
moral nije mogao da u većoj mjeri izvojuje pobjedu na
otocima, nego američki standard komfora, tako da djevojke
nisu marile, ako su ih vojnici pritisli i pod kakvim šatorskim
krilom na pijesku.
Do njih dopriješe glasovi, da su sve ostale pješačke jedinice
radile isto i da su na svojim položajima izgrađivale bunkere.

797!
Usprkos svemu poslu, bila je četa G snabdjevena s više žena no
ikad dotad u njezinoj povijesti, a da se i ne govori o litrenim i
Politi-enim bocama whiskyja, što su ih wahine nabavljale za
vojnike, za njihov novac ili su ih kupovale svojim novcem i do-
nosile im, ako vojnici nisu imali novaca (kod wahina je dobro,
što one za razliku od bijelih žena, gotovo isto toliko volewhisky
kao i vojnici).
Ako se u čitavoj četi tome itko čudio, onda je to sigurno bio
Milt Warden, koji zbog svoje ponovo probuđene bojazni pred
fijaskom nije došao do toga, da iskoristi taj blagoslov. Warden
je možda bio jedini, koji je sam sebe pitao, nije li to možda ko-
načno početak ili nije li možda netko u Washingtonu ili negdje
drugdje nešto načuo i što je onda na kraju došlo do njih re-
dovnim putem. Uvijek je pitao sam sebe, kako će stvar zapo-
četi. Nitko, koji je o tom pisao, nije točno rekao, kako
započinje. No kako inače nitko nije govorio o tom, držao je i
Warden jezik za zubima. Možda je jednostavno postao lud.
Osim toga, činilo mu se, da je šteta da kvari zabavu ljudima, a
zabavljao se, čini se, svatko osim njega samoga.
Posao je trajao mjesec dana. Bilo je to divno vrijeme,
premda je izdana stroga zapovijed, da se nikome ne daje izlaz.
Uostalom tko bi ga u takvom položaju i zatražio? Pioniri su im
davali gotove odmjerene grede i daske od drveta, što su ga
posjekli na obroncima Barber Pointa. Trebali su samo da
iskopaju jame u pijesku, da zabodu u njih grede, da na njih
prikuju zidove od dasaka i da cijelu stvar pokriju opet gredama
i daskama. Onda bi sve ponovo pokrili pijeskom, pošto bi se
najprije uvjerili, da otvori za mitraljeze gledaju u pravom
smjeru.
Noći su bile njihove. Oficiri iz četne komande su vrlo rijetko
i danju dolazili ovamo, a noću uopće nisu dolazili. Četa se od
srca trudila, da se danju ne premori, kako bi noću imala
dovoljno snage. Stvarno su ljudi većinom od tih noći bili tako
mamurni i iscrpeni, da se nisu danju mogli prenapregnuti ni da
su htjeli. To je bio jedan od razloga, zbog kojih je posao po-
trajao pun mjesec dana. Bilo je to divno vrijeme.

798!
 Daljnji razlog, što je posao trajao pun mjesec dana, bio je
položaj broj 28 na Makapuu Headu. Na Makapuu Headu nije
bilo baš divno. Onih trideset bušilica vrste Barco, tjeranih ben-
zinskim motorima, bilo je određeno za Makapuu Head. Stopu
ispod površine bio je sam stanac kamen. Osim toga je djevo-
jačka škola u Waimanalo bila udaljena osam ili deset milja u
dolini Koneobe. Pošto se na Makapuu Headu nalazio cio vod. a
ne tri ili četiri čovjeka, ondje je uvijek bio i po neki oficir. Čak je
tamo i spavao. Na Makapuu Headu nije bilo plantaža, ni
barova, ni kuća, ni zabavišta, osim ako ne brojiš ona dva javna
zahoda dolje uz obalu ispod perivoja Kaupo, upravo nasuprot
Otoku kunića, na kojima su mnogi momci lovili rakovice. Na
Makapuu Headu nalazio se samo svjetionik na rtu na
Čvrstoj stijeni te inženjerske jedinice s druge strane autoputa,

koje su svojim pneumatskim bušilicama kopale i bušile stijenu,

gdje će u slučaju potrebe biti uništen autoput.
Makapuu Head bio je najvažnija točka na čitavom sektoru
čete. Kad bi se neprijatelj iskrcao u Kaneohe, imao bi samo
dvije ceste prema Honolulu, ako nije htio da obiđe cio otok To
je bila cesta Pali, koja je svršavala u aveniji Nuanu i autoput
Kalaniaole u Makapuu Headu. Jezgru posade na Makapuu
Headu sačinjavao je veći dio mitraljeskog voda Pete Karelsena,
jer su oni bili najbolji mitraljesci čete. Osim njih nalazio se
tamo i cio vod strijelaca, kao zaštita skupocjenih mitraljeza. Taj
su čas, međutim, i mitraljesci i strijelci radili jedni uz druge
bušilicama i lopatama kao kakav crnački radni bataljon. Ne, u
Makapuu zaista nisu provodili divno vrijeme.
Postepeno, kad bi posao bio završen sad na jednom, sad na
drugom položaju, a oni na Makapuu još uvijek nisu prodrli u
živu stijenu, postepeno je sve više ljudi premješteno u Ma-
kapuu, da ondje pomognu s bušilicama. Konačno je cijela četa
bila vani. pa je u tri smjene po osam sati radila puna dvadeset
četiri sata na dan.
Sve je obuzela neka vrst grozničave radinosti, a obuzela je
prije svega noćne smjene, pogotovu kad je i Warden smjestio
ondje svoj glavni štab, pa i sam počeo da radi s Barco buši-
licom. Istodobno je glasom, koji je nadglasavao čak i drndanje
motora s jednim cilindrom, svakoga upravo šibao svojim sar-
kazmom. Kuhari su dobrovoljno ostajali u tri smjene cijele noći

799!
budni, da bi ljude opskrbili vrućim sendvičima i kavom. Čak i
pisari i kuhari naizmjence su radili bušilicama. Kad je Maz- zioli
na dva dana došao ovamo iz Schofielda, da malo vidi što rade,
obuče i on novo neizblijedjelo radno odijelo, koje punu godinu
dana nije obukao, pa do pojasa gol pokaza da je začudo
veoma dobro građen. Pritom se na opće iznenađenje
ispostavilo, da je njegov otac kao kesonski radnik bio zaposlen
na gradnji tunela Holland u New Yorku. Sve skupa je bilo
nekako neraz- jašnjivo. Ljudi, koji su od početka bili vani,
ponosno su svoje krvave ruke ovijali rupčićima i gromko se
smijali, kad bi mjehuri na rukama početnika počeli da pucaju.
Tu i tamo čak bi netko zapjevao i staru parodiju vojnika na
znak za jelo.
Sagradili smo tisuću kuhinja Za kuhare da nam prismude grah; Prešli smo stotinu milijuna milja, Čistili smo logorske latrine.
Ako ikad dođemo u nebo, viknut će srn anđeli: Sjedite u prvi red, ljudi iz Schofielda pakao ste već prošli.

Na kraju su ljudi u radu uživali čak i više nego u wahi- nama

i u whiskyju. To je bilo ludo. Nije se dalo razjasniti ni divljim
Wardenovim primjerom. To je bilo ono nešto, što pješadijske
čete čini pravim pješadijskim četama i što starcima, koji su
jednom bili vojnici, daje onu sentimentalnost, kojom
pripovijedaju pripovijesti, dosađujući unucima.
Bušilica tipa Barco nema otponca, kao što ga ima bušilica na
komprimirani zrak. Osim toga je dvostruko toliko teška, jer je
benzinski motor s jednim cilindrom ugrađen izravno u cijev
bušilice. Kad bi je čovjek podigao, da je premjesti dalje, morao
bi da podigne cijelu masu, koja je drhtala i trzala se, i da je
pritisne o stegno, da bi je uopće mogao držati. Ako je, naime,
ugasio motor, trajalo bi pet časaka da ga ponovo pokrene uz
pomoć klipa, na pero, a po prilici svaku minutu morao bi da
premjesti bušilicu
Jedino mjesto, na kojem možeš uhvatiti bušilicu Barco, a da
se ne opečeš, je osim držala i spfemište za benzin smješteno
ispod drška. Kad si bušilicu pola sata pritiskao o stegno, hlače
tvog radnog odijela opaljene su i poprimile su rđasto smeđu
boju, a dlake na cijeloj nozi su oguljene ili spaljene.
U usporedbi s bušilicom na komprimirani zrak je bušilica
tipa Barco zastarjela. No da si kojega momka, koji su se tužili
zbog toga, što im nisu stavili na raspolaganje bušilice na kom-

800!
primirani zrak (a tužili su se svi) upitao, da li žele da im za-
mijene te bušilice, oni bi zarežali i rekli da ne trebaju bušilice
na komprimirani zrak, kakvim se služe oni prokleti pioniri. Či-
nilo se kao da vole da im dlake na nogama izgore ili da im kut-
njaci olabave, dok prenose bušilice ili da im puca koža na ru-
kama, da iz nje viri sirovo meso. Bilo je kao da istodobno i
mrze i vole bušilice i kao da ih ne bi ni za što zamijenili. Bilo je
kao da nikada u svom životu nisu toliko uživali.
S druge strane ceste, bušile su inženjerske jedinice svojim
pneumatičkim čekićima usjek za miniranje. Slušali su ih, gdje
pjevaju i zavidno ih promatrali, a oni su znali, da ih pioniri pro

801!
 pa su se smijali i pjevali još glasnije, sve dok na kraju
matraju,
nekoliko pionira, obavivši svoj vlastiti posao, nisu došli prijeko da im
pomognu.
Za mjesec dana bio je posao završen. Oni položiše čelične
šipke i izliše sami beton za krovove, a zatim se vratiše natrag u
Schofield na redovnu dužnost. Neki od njih donijeli su sa sobom

novu bolest. Činilo im se kao da su im žile na ramenima, na

laktima i na ručnim zglobovima ruke natekle i da ih bole, dok su
im kroz prste i kroz šake, a konačno kroz čitave ruke prolazili
trnci, sve dok im ove nisu obamrle. Bila je to bolest, čiji bi se
simptomi pokazivali uvijek onda, kad bi rukama obavljali neki
posao. Onda bi se budili usred noći, jer bi im ruke utrnule i ustajali
bi da ih tresu, dok opet ne ožive. Pritom su ih zglobovi tako
boljeli, da su morali otići na latrinu da popuše cigaretu, dok ne
popuste boli i dok ne uzmognu opet leći u postelju. Nikada se
međutim nije nitko zbog te bolesti javio bolesnim. jer još nitko
nije čuo za takvu bolest i nitko nije znao, da je to uopće bolest.
Toga dana bio je 28. studeni godine 1941.

ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE

Baš za vrijeme tih šest tjedana pred oluju, od 16. listopada
do 28. studenoga, dok je četa bila vani na terenu i dok se
upravo kupala u znoju i dok bi svatko dao lijevu ruku, da se
uzmogne zamijeniti s njime, počeo je Robert E. Lee Prewitt
razabirati, kako je bezuvjetno bilo potrebno da bude
tridesetgodišnjak. Pogotovu, ako je zaista htio da uživa u
svojem dopustu.
Sve češće ga je pekla misao, da više nije bio
tridesetgodišnjak.
Kad su započeli manevri, bio je još prilično bolestan. Lijeva
mu je strana još uvijek bila toliko ranjava, da bi, kad noću nije
mogao da podnese ono budno bacanje po krevetu u
nastojanju da zaspe, ustajao, sjedao u naslonjač kraj kreveta i
zapalio cigaretu. Taj je trik naučio u Mj'eru, kad mu je prvi put
bio slomljen nos. Ako čovjek sjedne i ne pokušava da na svaki
način zaspi, napetost bi toliko popuštala da je u naslonjaču
mogao da zadrijema.
U vrijeme kad su »crveni« izvršili iskrcavanje, njemu je bilo
već znatno bolje. Otkrio je da se najmanje pedeset postotaka
užitaka u dopustu temeljilo na tome, što je čovjek neprestano

802! 801
nelagodno osjećao, da će se izlazak u grad ubrzo završiti i da
će se morati vratiti u kasarnu.
51 Odsada do vječnosti

803!
 Dobro je bio upućen u manevre. Obje djevojke donijele su
vijest o tome već dva dana prije nego što je vojska izašla na
teren. Zatim su izašli izvještaji u novinama, koji su, jednako kao
svake godine, otkad je u Evropi započeo rat, uzeli manevre kao
polazni; točku za uvodne članke o svjetskoj situaciji i o
mogućnosti, da i oni budu upleteni u rat. Prew je čitao sve te
članke. Naučio se da pomno prouči obje novine, koje su izlazile
u Honolulu.
Zapravo nije vjerovao u ono, što su novine donosile (osim
onoga što su donosile na sportskoj strani i osim stripova). Nije
ga čak zanimalo što donose, ali je na taj način mogao da
svakogi jutra utuče dva sata. Čitanje, što ga je pokušavao
razvući što god je dulje bilo moguće, na ugodan je način
odgađalo užitak u ra- diobaru, u gramofonu i na verandi iznad
doline Palolo.
Taj užitak u radio-baru, u gramofonu i ostalom namještaju
popustio je, kada mu je postalo jasno, da ih ne može napustiti i
otići. Nije ga više veselilo, što je imao svoj vlastiti ključ, jer
nikad nije izlazio i prema tome nije ni mogao da upotrebljava
ključ. Osim za vrijeme sunčana zalaska bio je pogled iznad
doline Palolo iz dana u dan jednak, pa i nedjeljom, čak i onda
kad je bio pijan. Jedino što mu je preostalo, bile su novine.
Kad bi ujutro ustajao, obje bi djevojke još spavale. Sam bi
sebi skuhao kavu i priredio doručak, a onda bi se usred mrvica
na stolcu za doručak povukao na mirni razgovor s novinama.
Ako bi rješavao križaljku mogao bi da razvuče čitanje novina
sve do podneva, kad su ustajale djevojke. Onda bi s njima još
jednom popio kavu. U nedjelju, kad bi novine potrajale do tri ili
četir: sata popodne, sam bi se sebi učinio bogatašem.
Novine nisu spomenule ništa o gradnji utvrđenja na obali,
pošto su manevri bili završeni. O tome je doznao tek kad je
otišao Rosi i Charlie Chanu u »Plavo sidro«. Novine su ga,
međutim, navele na novu misao.

804!
 Spopala ga je upravo bijesna želja za čitanjem. Bila je 10
druga pomama za čitanjem u njegovu životu. Ta ga je strast
prvi puta zgrabila u bolnici u Myeru. To je bilo onda, kad je
liječio triper, što mu ga je darovala ona bogata djevojka. U
bolnici u Myeru imali su dobru, iako malenu knjižnicu. Pročitao
je veći dio knjiga služeći se pritom rječnikom, jer i onako nije
ondje imac što da radi. Ustanovio je čitajući da je čitanje slično
boli ili slabom apetitu; okolišao si po rubu zdjele i sve bi se više
razdra- živao. Ničim ne bi bio zadovoljan, dok ne bi sam sebi
obećao, da ćeš pročitati svaku riječ i svaku stranicu. Kad bi
onda jednom započeo i utonuo u čitanje, ne bi se više
razdraživao, već je čitanje bilo na neki način prava radost.
Pročitao je sve knjige u Georgettinoj knjižnici, pa čak i one
loše, koje nisu vjerno održavale život, bar ne po onim iskustvi-
ma, što ih je on stekao. Ipak je bio pripravan da ih prihvati, jer
on ionako nije poznavao sve vrsti života (recimo na primjer:
život bogataša). Osim toga mogao si povjerovati svim tim
knjigama, pa čak i onim najgorima, kad bi svom razboru
zabranio da stavlja oštra pitanja i kad bi se ograničio samo na
one riječi, koje su mu pri Čitanju bile pred očima. Uostalom, to
je bila izvrsna metoda, da utuče vrijeme, mnogo bolja od
čitanja novina, a osirn toga nije za sobom ostavljala mamurluk.
Dva tjedna čitao je dan i noć. Kad bi djevojke ustale oko
podne, ili kad bi se oko dva sata ujutro vratile kući s posla, uvi-
jek bi ga našle nagnuta nad'knjigom. Kraj njega je stajao rječ-
nik i whisky. Ustanovio je da su nakon tri ili četiri čaše mnoge
knjige postajale znatno uvjerljivije. Obično je bio tako duboko
zanijet u knjige, da bi djevojkama na njihov pozdrav
odgovarao samo brundanjem.
Almi se to nije sviđalo. Obično bi pokušavala da povede s
njim razgovor, ali kad bi on samo nešto promrmljao i čitao
dalje, prešla bi na drugu stranu sobe gdje bi šuteći sjedila.
Kadšto bi glasno zasvirala na gramofonu, ma da ga je inače
veoma rijetko navijala.
Po prilici sredinom drugog tjedna pročitao je i posljednju
knjigu iz Georgettine knjižnice, a zatim nastavio da se opija do
besvijesti. U cijeloj kući nije više bilo nijedne knjige. Prosječno
je dnevno pročitao dvije knjige, a kadšto i tri, ne misleći, da se
njegova zaliha sve više smanjivala. Zaista se temeljito opio. U
tom silnom pijanstvu posta mu odjednom jasno, u kolikoj mjeri
je Georgette slična svim junakinjama iz knjiga njezine knjižnice.
Kad se Alma s posla vratila kući i našla ga na malom sagu
pred divanom totalno pijana, izbi iz nje onaj njezin gnjev, koji
se u njoj skupljao od početka njegove pomame za čitanjem.
Došlo je do prave scene, koja se završila nagodbom. Ako mu
ona nabavi knjige iz knjižnice, on ne će više piti... bar ne toliko
da se totalno napije. Ni ona ni Georgette nisu imale člansku
kartu za knjižnicu, ali ona nabavi jednu i poče da mu donosi
knjige. Većinom su to bili kriminalni romani. Pošto je i on sam
bio ubojica, dakako da ga je zanimalo da dozna i druge

805!
potankosti, koje su se odnosile na ubojice. I tako je pročitao
mnoštvo tih knjiga, ali ni u jednoj od njih, pa ni u knjigama
Raymonda Chandelera, koje
prava radničke klase u USA, članovi IWW-a.
* Charley Ashleight, Harrison George, radnički prvaci iz organizacije
l'WW-a.

su mu se najviše sviđale, nije našao ni najmanje sličnosti s

njegovim vlastitim osjećajima kao ubojice. Konačnomu dodija
tražiti.
Postojalo je međutim još nešto, što gaje također odvuklo
od kriminalnih romana. Jednom se slučajno sjetio da je Jack
Malloy cijelo vrijeme govorio o Jack Londonu i da ga je gotovo
isto toliko obožavao kao i Joe Hilla. Jedina Jack Londonova
knjiga, koju je ikad pročitao, bila je Zov divljine. Zamolio je dakle
Almu da mu donese Jack Londona i počeo ga ozbiljno čitati.
Premda je kod Jack Londona morao da se češće služi
rječnikom, ipak mu se činilo da ga brže čita. Londonov način
pisanja kao da je bio jednostavniji. Jednom, kad se već
približavao posljednjim knjigama, John Barleycorn i Krstarenje Elsinore,
pročitao je u jednom danu pet knjiga. Od svih Jack Londonovih
knjiga najviše je volio Prije Adama i Svemirska lutalica, jer su mu prvi put
dale jasnu sliku o onome, što je Jack Malloy razumijevao pod
reinkarnacijom duša. Mislio je da može da razabere, kako bi
isto tako lako moglo da dođe do evolucije duša u različitim
tijelima, kao što je došlo do evolucije tijela u različitim dušama
počev od predhistorijskih vremena, što su ih proživjeli Crvenooki i
oni ostali u Prije Adama. Činilo se da je to logično, a to se,
konačno, i zbivalo kad bi bio pijan.
Čitajući Martina Edena, došao je do zaključka, da zapiše naslove
daljnjih knjiga, što ih je želio pročitati, kao što je to radio
Martin. U Jack Londonu bilo je spomenuto mnogo takvih
knjiga. Za većinu od njih nije nikad ni čuo, a za neke je čuo da
ih spominje Jack Malloy. Sve ih je zajedno s imenom pisca
zapisao u malu bilježnicu, koju mu je kupila Alma na njegovu
molbu. U taj popis, koji je sve više rastao, gledao je isto tako
ponosno, kao da je to pohvalnica predsjednika Sjedinjenih

806!
Država. Pročitat će ih sve. Kad se slijedeći put namjeri na Jacka
Malloya, moći će s njim da razgovara, a ne da samo sluša.
Ista je stvar bila i s nekom knjigom Thomasa Wolfea, što ju
je Alma posve slučajno donijela kući. Pošto je nadošao na njih i
Wolfeove je knjige zapisao u svoju bilježnicu. Kad je konačno
svršio s upisivanjem ustanovi, da ima toliko naslova knjiga što
ih želi pročitati, da bi trebao godinu dana da ih savlada i da za
to vrijeme ne bi smio da radi ništa drugo već samo da čita.
Baš ta beznadnost, da bi ikad mogao da ih sve pročita, bila
je dijelom povod, što je njegovo ludovanje za čitanjem
prestalo.
Tome je osim toga pridonijelo i novo razočaranje s Almom.
Jednog je jutra rano ustala i napala ga u kuhinji, prije nego
što se Georgette digla. On je upravo bio zabavljen čitanjem
neke
knjige Thomasa Wolfea i to baš onom, u kojoj neki mladić
odlazi u New York, da ondje postane velikim književnikom.
Nikada mu nije uspjelo da svrši tu knjigu i da dozna kako je taj
mladić ondje prošao. Prew je sjedio iza stola u udubini za
doručak opkoljenoj staklom pa nije mogao da umakne.
»Htjela bih da znam što namjeravaš«, reče Alma, pošto je
uzela šalicu njegove kave, koja se još uvijek grijala na
štednjaku.
»Za kada namjeravam?« upita on.
»Bilo kada«, odvrati oštro Alma. »Danas. Sutra. Naredni tje-
dan. Zatvori tu knjigu i slušaj me. Sto kaniš učiniti?«
»U čem učiniti?«
»U onome što se zbiva«, nastavi ona. »Zatvori tu knjigu i
slušaj me! Dojadilo mi je da ražgovaram s koricom knjiga!«
»A što ti se ne sviđa?«
»Po prilici sve«, odvrati Alma. »Uopće ne mogu više da
govorim s tobom. Gledaš me kao da napol spavaš — eto, kao
sada. Kao da jedva znaš tko sam ja. Ja sam Alma, sjećaš li se
još? Ili zar si već zaboravio? Već je gotovo pet mjeseci što sam
te srela, a onda si bio uvrijeđen i sam.«
»Možda mi se rana zadrla u mozak i probudila moje sjeća-
nje«. odvrati on, kušajući da se šali, no to mu nije pravo
uspjelo.
»Valjda ne kaniš ovdje ovako beskonačno živjeti? Ili možda
kaniš?« oštro upita Alma. »Mislim da je već vrijeme da razmisliš
o tome, što kaniš učiniti. Kaniš li se vratiti u vojsku? Ili želiš li
ostati ovdje i potražiti namještenje? Ili kaniš li pokušati da se
vratiš u Države? Što kaniš?«

807!
 Prew otrgnu komadić novina, položi ga u knjigu da označi
stranicu i odgurne knjigu tako daleko na stol da je više nije
mogao dohvatiti. »Da otvoreno kažem nemam još nikakvih
planova. Smeta li te to?«
»Uh, ta kava je odvratna«, reče Alma.
»Meni prija posve dobro«, nastavi Prew, kao da se mora
braniti. Kao i sve ostale, i ta se njezina žalba na kavu činila da
je- upravljena više lično protiv njega.
»Mora da je odviše dugo vrela na štednjaku, jer je sad tako-
mutna i gusta kao sirup«, odvrati Alma. Ona ustane, izlije
šalicu,- istrese talog, stavi novi papir za cijeđenje u aparat i
ulije svježu vodu za novi lončić kave.
Prew ju je promatrao. Dugačka crna kosa bila joj je još
posve raščupana od spavanja, a na njezinom tankom šarenom
jutarnjem ogrtaču vidjeli su se tragovi pudera. Ruka mu je
htjela da posegne preko stola i da opet dohvati knjigu, ali ona
je ležala

808!
izvan dosega njegove ruke, pa bi morao da ustane. To mu se
opet nije dalo, jer ju je upravo zato i gurnuo po stolu, dok nije
kliznula izvan dohvata.
Ona se vrati i opet sjede njemu nasuprot.
»No, dakle, što kaniš?«
»Ništa«, odgovori on. Požalio je što nije ustao i dohvatio
knjigu. »Zašto da se skrbim? Živim dobro.«
»Da, zaista živiš dobro«, kimne Alma. »Ali ne će proći ni go-
dina dana i ja ću se vratiti u Sjedinjene Države kući. Dotle jed-
nostavno moraš da nešto izmisliš.«
»Lijepo«, pristane on. »Razmislit ću o tome. Godinu dana je
dugo vrijeme. Do vraga, zašto me sad malo ne ostaviš na
miru?«
»Ni u kom slučaju ne možeš sa mnom poći kući u Oregon«
reče Alma hladno, odviše hladno, »ukoliko možda misliš na
to.«
On je zaista već bio letimice pomislio na to, ali je onda opet
letimice odbacio tu misao.
»Jesam li te zamolio, da me povedeš sa sobom kući?«
»Nisi«, odvrati ona, »ali ne bih se začudila da te nađem s
punim kovčegom.«
»Zašto onda ne počekaš, dok te ne zamolim? Prije nego što
započneš da se razbacuješ odbijanjima?«
»Jer ne kanim da se probudim na brodu i da nađem tebe u
svojoj postelji.«
»Lijepo, ne ćeš me naći. Vjeruj mi, ne ćeš. A sad se prestani
uzrujavati i počekaj dok ne dođe vrijeme, kad se ne budeš mo-
rala brinuti zbog mene. Ta ja sam ti rekao da lijepo živim.«
»Sigurno«, siknu Alma, »ova posljednja tri tjedna nisi radio
ništa drugo, osim što si sjedio ovdje kao u nekoj zanesenosti,
čitao knjige, opijao se i koketirao s Georgettom. Vjerujem ti, da
lijepo živiš.«
»To ti je, dakle, na duši, što?«

3.
 »Možda bi volio da i dalje ostaneš ovdje pa da jednostavno
prijeđeš Georgetti kad ja odem i da živiš s njome?«
Prew je bio pomišljao i na to. Stvarno je pomišljao na cio niz
mogućnosti, ali ga je ljutilo, što ona o tome glasno govori.
»Možda to i nije tako loša zamisao«, uzvrati on.
»Možda nije«, hladno će Alma, »bar na prvi pogled. U
prvom redu Georgette vjerojatno ne će moći da plaća taj stan i
da te uzdržava onako, kao što si to naučio. Danas moramo
obje plaćati za to. Ti si ionako počeo da opterećuješ moj
budžet.«
»U tom pogledu bismo vjerojatno mogli da se nečem
dosjetimo«, odvrati on.

4.
 »U drugom redu opet«, nastavi Alma, »ako namjeravaš baš
to, možeš da odeš odavde i da počekaš negdje drugdje, dok ja
ne odem. Ne bih naime htjela da s takvom gamadi stanujem u
istom stanu. A onda — ako stvar dođe dotle — mislim da bi
Georgette radije živjela sa mnom nego s tobom.«
»O tome sam uvjeren«, kimnu Prew. »Tebe mnogo dulje
poznaje.«
»Posve sigurno«, nastavi Alma, »a da se i ne obazremo na
činjenicu da i ja pridonosim plaćanju najamnine.«
»Lijepo«, reče on, izvuče se iza stola i ustane. »Želiš li da
sada odem?«
Almine oči se vidno proširiše, kao da se mora silno
napregnuti da mirno diše. Ona ne reče ništa.
Prew ju je šutke promatrao i u njemu se probudi osjećaj
ponosa.
»Kamo kaniš poći?« upita Alma.
»To ti može biti posve svejedno.«
»Ah, budi razborit«, ljutito će Alma.
Prew se naceri, vidjevši da je na neki način odjednom stekao
nadmoć. Partija će sad iz dana u dan sve više bivati sličnija
izjednačenju u teniskom matchu. Sad sam ja u prednosti, sad si
ti, sad ja, sad ti.
»Ima mnogo mjesta kamo bih mogao poći«, reče on u
namjeri, da ne ispusti iz ruke prednost, što ju je zadobio.
»Mogao bih poći na plažu. Možda pronađem kakvu novu
kurvu koja traži svodnika. Mogao bih i da se vratim u vojsku.
Oni vjerojatno i onako ne znaju, da sam ja ubio Tustu svinju«,
slaže on.
Dakako da je ono spominjanje kurve nije ni najmanje
dirnulo. To je uopće nije diralo. »Samo bi gurnuo glavu u
omču«, nervozno će ona. »To posve točno znaš.«
»Možda bih mogao dobiti zaposlenje na kakvom teretnom
brodu«, reče on sjetivši se Angela Maggia, »a onda otići u
Meksiko i tamo postati cowboy.«
»Time nisam kanila reći da trebaš da odeš prije nego što
znaš, gdje ćeš se smjestiti«, nervozno će ona. »Misliš li da sam
takva? Zapravo bi me trebao bolje poznavati. Uopće ne trebaš
da odeš, ako ne ćeš. Ja bih željela da ostaneš.«
»Tako se zaista ne vladaš.«
»No da«, ona će ljutito, »ja se jednostavno uzrujam, kad te
vidim, gdje tako sjediš ovdje, cijelo vrijeme očijukavaš u Geor-
gettom i kad znam da se u mislima ne baviš ničim drugim
nego time, kako ćeš se prikačiti o nju, čim ja odem. Što misliš,
koliko mi je to ugodno?«

807.
 »Dovraga, a što da učinim? Da čučim ovdje na guzici i da
budem tvoja velika ljubav, dok ti se sviđa da ostaneš ovdje, a
onda da te otpratim na brod kad se odvezeš kući, da se udaš
za kakvog bogataša? Misliš li, možda, da uživam u tome da
sjedim ovdje i da puštam da me ti uzdržavaš i da mi to svaki
puta predbacuješ, kad se ljutiš na me? Što da učinim ja, kad se
ti udaš za bogatog momka? Da se ustrijelim radi slomljena
srca? Nekako mi se čini, da malo odviše od mene tražiš.«
»Ne vjerujem da je odviše traženo, ako te molim da mi daš
prednost pred svim ostalim ženama«, ozbiljno će Alma. »Bar
dotle dok sam ovdje. Znam ja, kakvi su muškarci. Bogami, to
moram da znam. Ja nisam nikakva Pepeljuga blagih očiju. Ja ne
očekujem čudesa, ali ne vjerujem da tražim previše.«
»Prilično je teško davati prednosti nekoj ženi, koja posve
očito ne želi više da s tobom spava.«
»Prilično je teško spavati s čovjekom, koji daje prednost
drugim ženama«, odgovori Alma. »Pogotovu ako te cijelo
vrijeme gleda kao da je u transu i kao da ti uopće ne postojiš.«
»No?« prekine je on. «2eliš li da odem ili ne želiš?«
Ona je opet započela zadobivati prednost. Tom
primjedbom mogao je on uvijek da popravi prednost, jer je
ona vjerovala, da bi on to zaista učinio. Možda na taj način
nikada ne će moći da dobije igru, ali će time moći bar da skupi
mnoštvo bodova.
»Ah, sjedi i budi razborit«, odvrati Alma. »Ne, ja ne želim, da
odeš. To sam ti već rekla. Hoćeš li da kleknem i da te počnem
zaklinjati?«
»Georgette je međutim moja prijateljica«, nastavi ona, »pa
kad bismo je postavili pred izbor ili da spava s tobom ili da
ostane moja prijateljica, vjerujem da bi odabrala prijateljstvo.
To bi mogao zapamtiti za budućnost.«
On sjede. »Čim odeš odavde, ona te više nikad ne će
vidjeti«, reče, samo da joj pokaže, da on ne popušta. »Ona to
posve točne zna.«
»Kad više ne budem ovdje, možeš raditi što god hoćeš«,
odvrati Alma.

808.
 »Neka sam kujin sin, ako ti od muškarca mnogo ne tražiš. Volio
bih, da svoj novac zaslužujem kao vojnik. To je lakše, samo što to
nažalost više ne mogu«, odgovori on. »Voda za kavu vrije.«
Alma priđe štednjaku da ugasi plamen ispod aparata za
kuhanje kave. Stajala je ondje ne govoreći ništa i promatrala
kako kava kaplje u staklenu posudu.
»Ah. Prew Prew«, okrenu se k njemu, »zašto si to morao učiniti?

Zašto si ga morao ubiti? Sve je bilo tako lijepo, sve dok nisi
morao da ono učiniš. Zašto si morao sve uprljati?«
On je sjedio za stolom, podbočivši se laktima na nj i
stisnuvši šake. Promatrao ju je. Nije buljio u nju, već ju je
gledao kao da ispituje alat, je li pravi alat za posao, što ga kani
izvesti.
»To sam uvijek Činio«, jednostavno odvrati on, ni sretno, ni
svijestan krivnje, već jednostavno kao običnu konstataciju. »Cio
svoj život sam prljao sve čega bih se dotakao. Možda to čine
svi muškarci« nastavi, sjetivši se Jacka Malloya. »Ja to ne znam.
Znam samo to, da je kod mene tako, a ne znam, zašto.«
»Kadšto mi se čini kao da te uopće ne poznajem«, reče
Alma. »Ponekad mi se činiš potpunim strancem. Kad je tvoj
četni starješina Warden došao da me posjeti, ispripovjedio mi
je, da ti uopće nisi trebao poći u zatvor. Rekao mi je, da si
mogao biti posve oslobođen, samo da si htio.«
Prew je brzo pogleda. »Zar te je još jednom posjetio? Što?
Prokletstvo, odgovori mi!«
»Nije«, odgovori Alma. »Ja govorim o onom jednom
posjetu, kad je došao da mi kaže, da si ti u zatvoru. Došao je
svega jedan jedini puta. Zašto?«
»Ne znam«, odgovori Prew ponovo se naslonivši na laktove
da opet pogleda svoje ruke. »Htio sam samo da znam.«
»Misliš li da bi te on prijavio?« upita Alma. »To ne možeš
misliti!«
»Ne znam«, ponovi on gledajući svoje ruke, svoj alat.
»Zaista ne znam. Nikada nisam mogao da zaključim, bi li on to
učinio ne bi.«
ili

»Strašno je reći tako nešto«, kimnu Alma.

»Ti to ne razumiješ«, reče on. »Kadšto poželim«,
jednostavno nastavi on, »da sam opet u zatvoru.«
— Angelo Maggio, Jack Malloy, Blues Berry, Francis
Murdock, Jackson-Stijena. Dugačke mračne večeri razgovora
uz tinjanje cigareta. Svi zajedno bili su u svim kutićima
Sjedinjenih Država. Gotovo u svim kutovima čitavog svijeta —
U zatvoru je bilo sve lako i jednostavno. Imao si nekoga nad
sobom koga si mrzio, a imao si i mnogo vremena za mržnju i
mnogo toga što ti je pomoglo da ih mrziš. Radio si ono što su
li zapovijedali i mrzio si ono što su ti zapovijedali i mrzio si ih
To je bilo sve. Nije bilo važno, jesi li im naškodio svojom
mržnjom, jer im ionako nisi mogao da naškodiš.

809.
 »Nisi me čak ni nazvao, kad si izašao iz zatvora«, javi se
Alma. »Devet si dana bio vani, a nisi me ni posjetio, ni nazvao
me.«
»Prokletstvo, pa ja sam pokušao da te zaštitim!«
Ona se nije nasmijala. Gotovo da se prema njemu počela
odnositi kao prema djetetu. Otkad se oporavio od svoje rane
zadane nožem, nije joj više često davao prilike, da ima prema
njemu takav osjećaj.
»Prew, Prew, Prew«, reče ona, pođe k njemu i privuče
njegovu glavu k sebi. »Dođi« reče »Dođi sa mnom!«
Prew ustane i pođe za njom.
Stvar je međutim bila ona ista, kao i u svim onim brojnim
slučajevima, kad su se posvadili i kad su onda puni topline
zajedno pošli u postelju. Cas sam ja u prednosti, čas ti i tako
svaki dan kroz tisućljeća. On se nije mogao osloboditi misli, da
nije tridesetgodišnjak. Kad se toga jednom sjetio, uvijek se
ponovo sjećao toga. Skoro jedino vrijeme, u kojem nije na to
mislio, bilo je, kad je čitao knjigu i kad bi imao u sebi tri ili
četiri čaše whiskyja, da njima pojača snagu uvjerljivosti.
Alma je to znala. Oboje je to znalo. Prozirni zid transa se
opet vratio među njih. Očito je jedini put da probiju taj zid,
ležao u tome da se tako razgnjeve, da ga gnjev probije. Čini se
da je međusobno približavanje bilo prokleto teško.
Čuli su kako Georgette hoda po stanu, pa se vratiše u
kuhinju. Ni njemu ni njoj nije bilo mnogo stalo do toga da
kasnije, kad je već sve prošlo, ostanu u postelji. Sjedili su u
kuhinji i pili kavu. Požuda im je bila zasićena, a oko njih je
ležala nametnuta im tišina koju nisu mogli da prekinu, pa se
odjednom osjetiše veoma starim. U tom osjećaju da su stariji, a
i sam taj osjećaj bio je veoma star, bili su jedno drugom
najedamput mnogo bliži i međusobno povezaniji, nego što su to
ikad bili, dok ih je još tjerala želja, koje sad nijedan od njih nije
imao.

810.
 Zatim uđe Georgette, prijazna poput krupnog odraslog
šteneta, ali s velikim tijelom, sličnim tijelu većine junakinja iz
knjiga. Bila je odjevena u tanku šarenu jutarnju haljinu, ali
tragovi pudera na toj haljini začudo ga nisu odbijali, već su ga
čak i razdraživali i uzbuđivali.
Alma pogleda Prewa, a onda hladno okrenu glavu.
Prew pokuša da ne gleda u Georgettu. Cak kad je i razgova-
s njome, gledao je u Almu ili u štednjak ili u svoje ruke, u -taj
alat.
Nakon jednog sata te neobične igre ustane Georgette.
Izgledala je smeteno i povrijeđeno, pa je otišla u svoju sobu da
se obuče. Rano je izašla iz kuće. Rekla je da mora nešto kupiti
u gradu i da se ne će moći vratiti prije dva sata, pa da će iz grada
izravno otići na posao.
I Alma je rano otišla od kuće, pa je objedovala u gradu.
Kad su njih dvije izašle, pokuša on čitati, ali to je jutro
prekinulo čar, koji se i onako već otrčao, i on se više nije
mogao posve posvetiti knjizi. Čovjek može knjigu samo da čita.
Cak i nakon pet ili šest čaša whiskyja, može je samo da čita, ali
ne može da se otrese misli, da više nije bio tridesetgodišnjak.
No, dakle, što kaniš učiniti?
Alma je imala policijski Smit & Wesson revolver kalibra 35.
što joj je poklonio neki policajac. Čuvala ga je napunjenog u
pretincu svoga radnog stola zajedno s kutijom naboja. On ga
uze iz pretinca.
Dogodilo se što mu drago, nije kanio da još jednom ode u
vojni zatvor. Da je to još uvijek bio stari zatvor s Angelom i
Malloyem i s Berryjem i svim ostalima — onda da. Ali nikada
ne će otići u novi zatvor, iz kojeg su svi oni već izašli, u kojem
nesumnjivo postoji nova Tusta svinja Judson, i u kojem se sve
drugo promijenilo, osim možda majora Thompsona.
On izvadi iz revolvera stare naboje, koji su vjerojatno
nekoliko godina bili u njem, pa ga napuni novim nabojima iz
kutije, a druge naboje stavi u džep. Zatim uze novac, što ga je
Alma također čuvala u toj ladici, pa siđe niz brežuljak u
Kaimuki, i tramvajem se odveze u grad. Htio je da posjeti Rosu
i Charlie Chana u Plavom sidru.
Bilo je divno biti opet vani, na suncu i na svježem zraku.
Pazuh mu je još uvijek malo ukočen, ali hodanje ga nije boljelo
Morao je da nosi kaput, jer mu je Smith Wesson bio zadjenut o
Pojas.
1
Kaput je, međutim, bio od lagane tropske tkanine (Alma
^orgette kupile su ga zajedno s hlačama i s jutarnjim
ogrtaem). Reverj kaputa bili su obrubljeni posebnim porubom,
pa ga

811.
aput n
*je smetao ni na suncu, jer se u njemu osjećao veoma
otmjeno.
Prew izađe iz tramvaja dvije ulice prije svog odredišta i
nemarno prođe kraj uličice, koja je vodila u Log Cabin bar i
izgledala kao uvijek. Kad je ušao u Plavo sidro, nije u njem bilo
nikoga, to jest nikoga iz čete. Nekoliko mornara, koji su piU
pivo, pokušavali su se zabavljati s Rose, no Rose je bila
isključivo djevojka za vojsku. On sjede uz tezgu i poče piti
whisky sa sodom, ali oprezno da se ne opije ili da ga možda ne
uhapse. Razgovarao je s Charlijem.
Cijela je četa G bila vani na Makapuu Headu gdje je gradila
bunkere, ispripovjedi mu Charlie. Zato i nikoga nema ovdje.
Otkad su počeli manevri, nikog nije bilo ovdje. To mjesto je
sad bilo mrtvo.
Nakon nekog vremena dođe i Rose, sjede kraj njega i upita
ga, smijuckajući se, kako mu se sviđa kao civilu. To ga najprije
prestraši ili bolje reći, začudi ga, no onda kaza sam sebi, da je
trebao da zna, da su njih dvoje točno upućeni. Oboje se
nasmijaše. Činilo im se da to drže dobrom šalom. Upitaše ga
kako dugo kani ostati na dopustu. Nitko ne spomenu Tustu
svinju Judsona. Dosta dugO' je sjedio i razgovarao s njima o
slobodnom životu civila.
On zapravo nije znao što je očekivao. Dakako da se nadao
da će naći nekoliko momaka iz čete. Nije imao ni pojma da se
na obali grade položaji. Znao je da je lakoumno što se ovdje
pokazuje, ali znao je i to da ga nitko iz čete ne će odati osim
Ike Galovicha, ali taj nije nikada ni dolazio u Plavo sidro.
Od Rose je čuo da su starog Ikea degradirali. Izračunao je
da je to moralo biti dan nakon što se on izgubio. Od nje je čuo
i to, da će Warden postati oficirom. Vjerojatno je to bio čuo i
za vrijeme onih devet dana što ih je proveo čekajući na Tustu
svinju, ali mu to nekako nije prodrlo u svijest. Novi komandir
čete, govorila je Rosa, očito nije »tako loša čovjek kako mi
očekivala.«
Što je dulje razgovarao s njom, to ga je više počela mučiti
čežnja za četom. Morao je pomno paziti da se ne opije. Sigurnu im
na Makapuu nije bilo lako ugrađujući bunkere u pećine, ali
umjesto da se raduje, što nije morao sudjelovati u tom teškom
radu, njega je naprotiv mamila i uzbuđivala težina te zadaće
Živo je požalio što nije ondje.
Ostao je do pola deset ili do deset sati, pojeo Charlijeve
kobasice, koje su se najmanje u jednoj trećini sastojale od
brašna, s mnogo luka i slačice, sve u nastojanju da razbije
djelovanje pića. Pritom je govorio sam sebi, da je to najbolja
večera, što ju je pojeo u nekoliko posljednjih tjedana.
U šest udubina u zidu i za ona četiri stola sjedilo je mnoštvo
mornara, ali vojnika gotovo i nije bilo. Vojnici gotovo i ne dolaze u

grad. reče Charlie. Došao je i Rosin najnoviji prijatelj, neki stariji

vodnik poljske artiljerije. A Rose je sa svojim kineskim očima i sa

812.
svojim portugalskim nosom i ustima, te sa onom začudnom i
krasnom stražnjicom, koja je skakutala amo i tamo, privlačeći
svačiji pogled, kao da kaže »uhvati me. molim«, što je predstavljalo
posebni specijalitet kinesko-portugalskih djevojaka, ostavila Prewa
za tezgom i počela da sve ono vrijeme, što joj je preostajalo od
podvorbe, posvećuje starijem vodnikti u jednoj loži.
Charlie nije umio da govori ni o čem osim »kako ta gradnja
bunkera uništava posao i da on biti veoma ladostan, kad sve
svlšiti.«
Tek neposredno prije nego što je otišao pade Rosi na
pamet, da se Warden raspitao za nj i to neposredno prije
manevra. Da bude posve točna bilo je to one noći prije nego
što su izašli. Ona je u svemu tome upravo silno uživala.
Što da kaže Wardenu, kad se vrati? To bi njih oboje voljelo
da znade.
»Reci mu da sam bio ovdje«, odvrati Prew bez razmišljanja.
»Reci da mi on mnogo nedostaje i da jedva mogu da izdržim
bez njegova divna lica. Reci mu da i ja njega tražim«, doda »i
da bi ovdje bilo najbolje mjesto za sastanak, ako želi da govori
sa mnom.«
Oboje kimnuše. Čini se da nisu iznenađeni. Bili su navikli na
lude vojnike. Spada k vojsci. Uvijek su ludi ti vojnici.
Kući je došao po prilici u dvanaest sati. Dovezao se
tramvajem i nije uzeo taksi, možda zbog toga, jer se sjedeći
među tim ljudima u tramvaju, koji su mogli da dolaze i odlaze
kamo god hoće i koji se nisu osjećali nikako ugroženim, kad bi
prošli kraj policajca, sam sebi učinio slobodnim čovjekom.
Položio je revolver natrag u ladicu, a naboje u kutiju. Kad se
Alma u dva sata i trideset časaka vratila kući, on je već spavao.

ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

Ono što mu je Rose ispripovjedila o Wardenu, navelo ga je

da ponovo ode u grad. Znao je, da je to lakomisleno. Prvi
posjet, kad je otišao samo da čuje najnovije brbljarije, nije ništa

813.
smetao. Ali svaki daljnji posjet značio je da iskušava sreću. Pa
ipak je iznova onamo odlazio.
Sve u svemu otišao je pet puta prije nego što se konačno
namjerio na Wardena. Svaki put bi iz ladice izvadio revolver i
nekoliko naboja da ga ponese sa sobom. Došavši kući, uvijek
bi ga vratio u ladicu. Alma i Georgette nisu ni slutile, da on
uopće izlazi iz kuće. Opazile su samo da je on, čini se, u
posljednje vrijeme bio mnogo boljeg raspoloženja, ali nisu
znale zašto.
Opreza radi razdijelio je te svoje izlaze u grad na dulji
razmak vremena. Imao je nejasan osjećaj, da bi Warden mogao
opet sve srediti. Warden je bio pravi čovjek za to. I tako je
zagriženo nastavio da odlazi dolje, ali nikada dva dana
uzastopce. To bi mu usprkos svoj njegovoj ogorčenosti bilo
ipak odviše riskantno.
Prva tri puta nije uspio, jer se četa nalazila još u Makapuu
gradeći bunkere. Charlie je bio sav očajan i počeo je govoriti o
tome da »ova plojekt biti gotovo nikada.« Čak i Rose je bila
zabrinuta, ukoliko ne bi baš sjedila kraj svog artiljerijskog
vodnika
Četvrti je put pošao onamo uvečer 28. studenoga, dakle
istog dana kad su se vratili s vježbe. Naišao je na cijelu skupinu
drugova. Bili su opaljeni od sunca, imali su žuljeve na
dlanovima, polomljene nokte, svježe obrijana lica i čvrste
mišiće. Bio je tu poglavica Choate (sada stariji vodnik), Andy i
Petko, vodnik Lindsay, desetar Miller, Pete Karelsen, skladišni
vodnik Malleaux. »učenjak« Rhodes, Buli Nair i cijela hrpa
regruta. Bilo je upravo smiješno kako su se regruti brzo
prilagodili starim četnim običajima i navikama, pa odabrali
»Plavo sidro« kao stalni lokal. Svi, pa čak i regruti, izgledali su
veoma dobro. Stari su se drugovi radovali što ga vide. Tapšali
su ga po ramenima, kao da je upravo pobijedio u
lakoatletskom natjecanju puka. Starka nije bilo Volio bi da je
našao Starka. Jedva mu je uspjelo da ih spriječi u tome, da ga
ne opiju. Warden se nije pokazao, a ni on nije spomenuo
njegovo ime.
Usprkos riziku ipak je naredne večeri iskoristio priliku i
otišao onamo. Nije vjerovao, da bi ga i jedan od njih mogao
prijaviti. Nekako je imao slutnju, i više nego slutnju, da će se
pojaviti Warden, premda nijedan od njih nije Wardena ni
spomenuo. Ovaj put nisu svi bili ondje, ali oni kojih nije bilo,
pojaviše se u toku večeri, bilo na putu gospođi Kipfer ili u
Service Rooms ili u Ritz ili u bilo koju drugu javnu kuću, ili
vraćajući se odande. Ta je večer bila, naime, velika prilika, prava
svečanost nakon šest tjedana posta u pustinji. Wardena ni ovaj
put nitko ne spomenu.

814.
 Dok je pio pivo i promatrao vrata, pokušao je Prew da ne
misli da možda koji od njih odlazi u Ritz ili dolazi odande, gdje
je možda spavao s Georgette. Ipak mu se oznojiše ruke.
Kako mu se činilo, opazio je Wardena gotovo prije nego što
se ovaj pokazao pred široko otvorenim rešetkastim vratima na

prednjem dijelu lokala. Warden nije ušao u lokal. Nije čak ni zavirio u nj.

Polako je prošao kraj njega i nestao na drugoj strani otvorenog

prednjeg dijela. Očito ga nitko drugi u lokalu nije ni zamijetio. Prew
počeka par časaka, ispi pivo i izađe.
Warden je stajao na uglu ulice, pušeći naslonjen leđima na
zid.
»No, to je krasno iznenađenje«, reče on, »vidi tko se to
pojavljuje!«
»Šugava ovca«, odvrati Prew.
»Mislio sam, da si već davno u Sjedinjenim Državama,«
dobaci Warden.
»Jesi li govorio s Rose?«
»Danas popodne. Mislio sam da ne možeš zauvijek ostati
skriven.-«
»Čuj me«, upita Prew, »kako stoji stvar?«
»Pođimo na drugu stranu ulice«, nakesi se Warden. »Ovo je
loš predio za razgovor, ako nemaš u džepu propusnicu.«
»Imam trajnu propusnicu.«
>Te su povučene onoga dana, kad su započeli manevri«,
odvrati Warden. »Osim toga ne bih htio da moji regrutići vide,
kako se njihov četni starješina druži s dezerterom. Oni još ne
poznaju vojsku.«
On pođe naprijed preko ulice, gdje se nalazio posve jednaki
bar pun drugih ljudi posve jednake čete, samo što je to bila
četa osmog puka poljske artiljerije. Oni naručiše whisky i
Warden plati.
»Dođavola, zašto se nisi vratio, kad su započeli manevri?«
ljutito upita Warden. »Ja sam bio sve udesio.«
»Nisam mogao. Ležao sam još u postelji s rasparanim
pazuhom. Kako stoji ona stvar s Tustom svinjom? Je li na mene
pala sumnja ili nije?«
»Tko je Tusta svinja?« upita Warden.
»Tusta svinja Judson«, odgovori Prew. »Ti već znaš koga
mislim. Tusta svinja Judson. Prestani da se pretvaraš.«
»Nikad nisam čuo za nj«, reče Warden.

815.
 »Dakako da si čuo za nj«, odbije Prew. »Misliš li možda, da
oni nisu ništa čuli za nj? Što zapravo kaniš reći? Prestani da
igraš tajnog agenta. Za mene je ta stvar prokleto ozbiljna.«
Razgovarali su tihim glasovima iznad niskog stola. Oko njih
su bućili artiljerci. Prije nego što je odgovorio, Warden se
ogleda.
»Pokušat ću da ti razjasnim stvar«, reče. »Onda možeš
učiniti što god hoćeš. Ali najprije gurni revolver u tvom pojasu
dublje Ili se više nagni prema naprijed. Kundak revolvera se
tako jasno vidi kroz taj kaput, kao da ga nosiš otvoreno.«
Prew se brzo nagne prema naprijed, i ogleda se prije nego
što je posegnuo u kaput da revolver gurne malo niže.
»To ionako nije dobro mjesto za revolver«, razjasni on.
»Bogami, nije«, kimnu Warden. »Tako se jasno razabire, da
t:' mogu čak reći, kakvog je modela. To je specijalni policijski
Coltov pištolj kalibra 38.«
»Smith & Wesson.«
»No da«, kimnu Warden. »Nisam tako dobro vidio kundak.«
»Dakle, kako stoji stvar?« upita Prew.
»Cini se da ti se prilično žuri, ne?« upita Warden.
»U zatvor se ne vraćam, ako si to mislio. Naprijed,
prokletstvo«, požuri ga on. »Prestani da se pretvaraš. Kako stoji
stvar?*
»Ti si se, dakle,, konačno odlučio, da se usprkos svemu
vratiš?« upita Warden.
»Ne vraćam se više u zatvor.«
»To si već jednom rekao.«
»Još jednom ti kažem.«
Warden domahne konobarici i naruči novo piće. »Nitko ne
zna ništa o Tustoj svinji Judsonu. Bar tebe ne dovode u nikakvu
vezu s time.«
»Odakle to znaš?«
»Dakako da ne znam ništa sigurno,« prizna Warden, »ali
kod nas nije dolazio nitko od vojne policije da se raspita za
tebe. Kad bi sumnjali na tebe, netko bi se pojavio. Kladim se o
svoj dobar glas!«
»Kakav glas?« sarlcastički će Prew, ali istodobno osjeti kako
mu je unutarnja napetost popustila.
»Glas ljubavnika, budalo!«
»Onda se, dakle, mogu vratiti«, reče Prew. »Čovječe, jedno ti
velim. Nikada u svom životu ne ću više poći u lov na sitnu
divljač!«
»■Tako jednostavno to opet nije«, reče Warden. »Da si se
pojavio dva ili tri dana nakon početka manevra, izvukao bih te
sa dva tjedna kaznenog rada. Ali sad te nema već šest tjedana.
To ne bih mogao više razjasniti ni takvom posrancu kao što je
taj Ross. Sumarni vojni sud je ono najmanje, što te očekuje.«
»Ne ću se vratiti u zatvor,« brzo će Prew, »pa sve da se do
kraja svoga života moram sakrivati na ovom otoku.«

816.
 »Ja ti govorim čistu istinu«, oštro će Warden. »Mogao bih ti
reći da ćeš proći sa sumarnom osudom od dva tjedna u
pukovskom zatvoru, ali to ne činim. Imat ćeš sreću, ako uopće
dođeš pred sumarni vojni sud. Prema našoj evidenciji nestao si
prije šest tjedana. Ako uopće dobiješ sumarnu kaznu, možeš
biti siguran. da će to biti ona najviša.«
»Mjesec dana u vojnom zatvoru«, dobaci Prew.
»I ustegu dvije trećine plaće«, kimnu Warden. »Možda će te
izvesti čak i pred specijalni vojni sud. Jednom si već kažnjen.
Dođeš li pred specijalni vojni sud, mislim da bih ti mogao
zajamčiti, da ne ćeš više dobiti od dva mjeseca i dvije trećine.«
»Mogao bih dobiti i punih šest mjeseci.«
»Ne«, odvrati Warden. »Mogu ti obećati, da ne ćeš dobiti
više od dva mjeseca. Ja, međutim, vjerujem, da bih te mogao
izvući sa sumarnim.«
»Onda se ne vraćam.«
»Ne znam što zapravo očekuješ. Zaboga, ta nestao si prije
Šest tjedana!«
»Ni ja ne znam, što očekujem, ali sigurno znam, da se ne
vraćam u vojni zatvor. Čak ni na mjesec dana. To je moja
posljednja riječ.«
Warden se uspravi u svom stolcu. »Radi što hoćeš, ali više
ne mogu učiniti za te. Ross je ljutit, jer misli da si pobjegao
upravo zato da izbjegneš manevru.«
Prew se iznenadi. »A što je s onim vremenom prije toga? Ta
ja sam otišao punih tjedan dana prije nego što su započeli
manevri!«
»O tome on ne zna ništa.«
»Kako ...?«
»Neka ih đavo odnese!« reče Warden. »Baldy Dhom te je
vodio kao da si prisutan. Ja sam bio na dopustu, a on me je
zamjenjivao kao četni starješina i vodio te je kao da si prisutan.
Kad sam se vratio, ti si još uvijek bio proveden kao prisutan.
Baldy me je doveo u škripac. Ili sam morao da te unatrag
prijavim kao odsutnog ili sam morao i dalje nastaviti time.«
»Tvoj dopust je, međutim, završio svega tri dana nakon
moga
bijega!«

817
52 Odsada do vječnosti

817.
 »Nemoj ništa umišljati sebi, dragi moj«, opako će Warden.
»Ne bih ja to učinio zbog tebe. Tebe ne bih ni jedan jedini dan
vodio kao prisutnoga. Otkad si došao u četu, uvijek si bio
vjetrogonja, i uvijek ćeš takav ostati. Cak ni sad ne znam, kako
zapravo dolazim do toga da sjedim ovdje i da razgovaram s
tobom.«
»Jer se stidiš što ćeš postati oficir«, nakesi se Prew.
»Nikad se nisam nečega stidio, što sam učinio«, ljutito
odreže Warden. »Pa ni toga. Stid nije neki spontani izljev
osjećaja već je induciran. Čovjek, koji sam sebe poznaje, ne zna
što je stid.«
»U kojoj si to knjizi čitao?«
»Da imam imalo soli u glavi, ne bih bio ni došao ovamo.«
Prew ne reče ništa. Nije ni pokušao da dozna neke
pojedinosti o onih nerazjašnjivih četiri dana milosti, nije ni
pokušao da dublje zadre u ono, što je očito bila laž. Stidio bi se
da je to učinio.
»Vjerujem da misliš da sam nezahvalan«, konačno će on
»Svatko je nezahvalan«, ljutito će Warden, »ja sam čak sam
sebi nezahvalan za sve one dobrote, što ih sam sebi
iskazujem.«
»Konačno mora svatko sam da odluči što mu je činiti«
dobaci Prew.
»Dakako, svatko odlučuje sam za sebe«, kimnu Warden. »A
jasno je, da uvijek krivo odlučuje«.
»Ti još nikad nisi bio u vojnom zatvoru. Vidio sam kako su u
njem ubijali jednog čovjeka. Batinali su ga, dok nije izdahnuo.«
»Vjerojatno je to izazvao.«
»O tomu se uopće ne radi. Nitko nema pravo da drugom
čovjeku nanese nešto takvo.«
»Možda nema, ali oni to usprkos tome rade«, nakesi se
Warden. »To se događa svakoga dana.«
»Stvarno je taj čovjek to zaista izazvao«, reče Prew »ali time
oni nisu stekli pravo da ga ubiju. On je slučajno bio moj
prijatelj, a Tusta svinja Judson bio je odgovoran za njegovu
smrt.«
»Ne pričaj mi o tvojim brigama«, odbije Warden. »Imam
dovoljno svojih. Rekao sam ti, što mogu da učinim za tebe.
Više jednostavno ne mogu učiniti.«
»Razumiješ li ti, zašto se ne mogu vratiti u zatvor?«
»Ja uopće ništa ne razumijem«, odgovori Warden.
»Razumiješ li ti možda, zašto ja hoću da postanem oficir?«
»Dakako«, kimnu Prew. »To izvrsno razumijem. Kadšto bih i
ja htio da budem oficir. Ti ćeš biti dobar oficir.«
»Onda razumiješ više od mene«, zlovoljno će Warden.
»Gledajmo da izađemo iz ove mišolovke.«
Proguraše se kroz mnoštvo i zaustaviše se vani da pripale cigarete.
»Plavo sidro« na protivnoj strani ulice bilo je jasno osvijetljeno i

818.
bučno. Pločnici su bili puni vojnika iz Schofielda, koji su bančili
nakon šest tjedana ili dva mjeseca službe na terenu.
Morali su uzmaknuti do zida, da ih struja ne otplavi. Iz
tamnoga River Streeta, posve dolje, na dnu ulice, pa do kraja,
-dokle god je dopirao pogled, sjao je Beretania Street u svijetlu
neonskih svjetiljki i izloga. Između njih ležala su tamna stubišta
bordela.
»Lijepo je«, dobaci Prew. »Uvijek sam volio neonska svijetla.
Volim da stojim na kraju ulice i da gledam dolje, kako vise kao
da su poredana na uzici. Ima pedeset gradova u toj zemlji, koj;
imaju zgodnije ulice od Broadwaya. Memphis. A.lburquerane,
Miami, Colorado Springs, Cincinnati. Volim i mnoštvo, osim
ako sam zapadnem u gužvu.«
Warden ne reče ništa.
»Volio bih da se mogu vratiti«, reče Prew. »Htio bih da se vratim.
Ali ne mogu u zatvor, ni kad bih se na taj način mogao vratiti.«
»Postoji samo jedna mogućnost, da se vratiš, a da ne dođeš
u zatvor , zlovoljno će Warden, »ako Japanci ili netko drugi
bombardira ovo prokleto gnijezdo i ako onda puste sve
kažnjenike na slobodu, da se bore.«
»To mi je zaista od velike pomoći«, dobaci Prew.
»Šta ću, kad su tvoji izgledi toliko bijedni.«
»Znam.«
»Bit će bolje da ne dolaziš u »Plavo sidro« ni u bilo koji
drugi lokal ovdje u blizini. Trajne propusnice su povučene, a
otkako su počeli manevri dnevne se propusnice kontroliraju.«
»Hvala ti na upozorenju«.
»Nema na čem.«
»Pa, onda«, reče Prew. »Doviđenja!«
»Doviđenja«, odvrati Warden.
Warden prijeđe preko ulice prema »Plavom sidru«, a Prewitt
krenu uz Beretania Street u smjeru grada udaljujući se od ri-
jeke. Ni jedan od njih nije ni pokušao da se osvrne.
Hodajući niz ulicu, Prew se u mislima bavio onim, što je
Warden rekao o njegovim izgledima za povratak. Krasni su to
bili izgledi! Ako neprijatelj bombardira otok i ako kažnjenici
budu pušteni na slobodu! To ga je ogorčilo. Krasni izgledi!
Kad je prešao preko Mauna Kea Streeta ugleda učenjaka
Rhodesa i Bulla Naira gdje krivudaju prema njemu držeći se
ispo.d ruke. Ustrajali su na tom da mu plate piće. »Upravo smo
došli iz Ritza«, reče Nair, pijan i sretan, kad konačno stadoše uz
tezgu u nekom baru. »Nije baš tako fino kao kod gospođe
Kipfer, ali upravo to mi se sviđa. Ona veoma fina okolina čini
me nervoznim.«

819.
 »I ja sam uvijek odlazio u Ritz prije nego što sam došao v
četu«, odgovori Prew. »To je dobra kuća.«
»Čovječe!« sanjarski će Rhodes. »Bilo je upravo tako, kao
onda. kad sam izgubio nevinost!«
»Zaista je bilo divno«, doda Buli Nair.
»Kad ćeš se vratiti?« upita Nair, kad su opet izašli na ulicu.
»Ne znam«, odgovori Prew. »Još mi nije dodijalo da budem
civil.«
»Čovječe!« nastavi Rhodes, još uvijek sanjarski. »Volio bih
da imam toliko hrabrosti da pobjegnem. Samo da imam
novaca.«
»Momče, mi smo onima u Ritzu zaista nešto pokazali«,
glupo se naceri Nair. »Zar ne, Dusty?«
Rhodes prasnu u glasni smijeh. »Da, zaista smo im
pokazali!«
»No, dakle,« javi se Nair, »vidjet ću te kad se vratiš. Sad više
ne mogu da stojim na nogama.«
»Doviđenja«, dobaci Rhodes, još uvijek sanjarski.
Prew je gledao za njima kako teturaju držeći se ispod ruke.
U njemu je ogorčeno plamtjelo još i jače nego prije. Najradije
bi prvom čovjeku na kojeg se namjeri tresnuo šakom u lice.
Kad su izmakli s vida, on skrene, prijeđe preko Beretania
Streeta i umjesto da ode k svojoj tramvajskoj stanici, prođe
kroz neku pokrajnu ulicu. Ritz je bio udaljen svega jedan blok
kuća.
Ritz je bio prepun i on je morao da neko vrijeme počeka
prije nego što je uopće i ugledao Georgette. Ruke su mu bile
vlažne, lice crveno, a u grlu ga je nešto stezalo. Unutra ga je
jo.4 uvijek palila ona divlja vatra. Dođavola s time, razmišljao je
on. dođavola! Čovjek bi trebao da sve to spali, razori, uništi!
Konačno je uhvati u hodniku i zadrži je. Kad ga je
prepoznala, povuče ga u neku praznu sobu, da dozna što hoće
i kakvo se zlo desilo. U prvi čas je bila smetena, ali onda se
smetenost izgubi.
Pošto je sve svršilo i kad joj je on pružio novac, ona se
nasmije i otkloni ga, no on je uporno nastavio, da joj ga i dalje
pruža. Ona pogleda njega, pa novac, i uz čudan pogled
konačne ga uze.
Kad se nakon dugačke vožnje taksijem vratio kući, sjede da
počeka na njih dvije, pijući jednu čašu whiskyja za drugom.

820.
Trebalo je odmah sve razjasniti. Samo ne dulje čekati. No onda
ipak zaspi na podu sobe za dnevni boravak, prije nego što su
one došle.
Kad je ujutro ustao i otišao u kuhinju po vodu za brijanje.
Alma je već sjedila za doručkom uz kuhinjski stol. Po njezinom
hladnom pogledu razabrao je, da joj je Georgette već sve
ispripovjedila, sigurno sinoć kad su došle kući. Zapravo je
trebao da zna, da će ona to učiniti. To je i očekivao. Uostalom,
nakanio je da i sam to ispripovjedi. Samo što se bio napio i
zaspao.
Alma, međutim, nije ni jednom riječi spomenula stvar, ni
sada ni kasnije. Nije ju spopao gnjev, nije se razljutila, nije se
dogodilo baš ništa. Bila je srdačna i prijazna i smiješila mu s? i
razgovarala s njime i bila veoma uljudna. Toliko je bila uljudna
da on nije smogao hrabrosti, da joj bilo što rekne. Ni kasnije
nije nikad aludirala na tu stvar niti mu je dala prilike, da joj on
to ispripovjedi.
Ali umjesto toga on se preselio na divan u sobi za dnevni
boravak.
Ona ga zbog toga nije ni pitala niti je to spominjala. Nikada,
otkad ju je poznavao, nije tako dobro postupala s njime Sjajno
su se slagali. U toku narednog tjedna jednom je došla k njemu
na divan i spavala s njime. Kad su bili gotovi, ustala je i vratila
se natrag u svoju postelju, ali i to veoma prijazno i veoma
uljudno.
Georgette nije postupala s njim ni gore ni bolje. Nije češće
ostajala kod kuće, a nije ni češće izlazila. Ujutro su sve troje
sjedili za stolom za doručak i ljubezno se razgovarali, a
Georgette nije više rano ujutro odlazila na kupovanje, kao što
je to jednom učinila. Bila su velika i sretna obitelj i to je bilo
sve.
U toku tog tjedna Prew je f>o sjećanju napisao prve stihove
Pjesme starih vojnika i onda je završio.
Kad je, tražeći papir, pregledao radni stol opazi, da je Alma
uzela odande cio novac, što ga je prije običavala držati u stolu.
Revolver nije ni dirnula. Ni bar nije zaključala. Prew je gotovo
uvijek bio pijan.
Ono s novcem nije ga nimalo smetalo. Ionako nije mogao
nikamo da ode niti bi ga bilo što gonilo da izađe iz kuće.
Radovao se, međutim, što pred njim nije zaključala bar. Ona
nije ni jednom riječju spomenula njegovo pijančevanje. Nije ni

821.
zatražila da ode, jer on očito nije imao kamo da ode. O tome
su već jednom razgovarali.
Tako je prošao onaj tjedan dana.
Na neki način, bilo po njezinoj šutnji i njezinoj uljudnosti a
možda i jedino iz njegove mašte nadošla mu je misao, da se
ona kanila udati za nj, dok se nije ono dogodilo. Sam se sebi
činio kao čovjek, komu je zaručnica vratila prsten.
Jednom ili dva puta žestoko su se posvadili ni zbog čega,
zaista ni zbog čeg, na primjer je li St. Louis Heights visok 483
stope ili 362 stope. Svađa je počela takvom sitnicom ali kasnije
su u nju uvukli sve moguće. Sad je bio u prednosti on, sad ona,
pa opet on, pa ona. Nije baš loše prošao prilikom tog
razračunavanja. Mnogo ga je više smetala njezina šutnja.
Mnogo je poena dobio svojom prijetnjom, da će otići. Kako se
činilo, to je još uvijek bio dobar adut.
Pa čak i onda, razmišljao je on, ako on uopće nema
hrabrosti da to učini.

PEDESETO POGLAVLJE

Ujutro velikoga dana nije Milt Warden zapravo rano ustao,

već uopće nije bio ni pošao u postelju.
Kad je Karen oko pola deset otišla kući, svratio je on u
»Plavo sidro«, nekako nejasno osjećajući, da bi ondje mogao
naći Prewitta. Karen ga je opet bila upitala za Prewitta, pa su
dugo o njemu razgovarali.
Prewitta nije bilo u baru, ali našao je starog Petea i
poglavicu. Pete je pomogao poglavici da proslavi posljednju
noć u gradu, prije nego što se vrati u svoj glavni štab kod
Choya. Već su izvršili svoj bombaški napadaj na bordele i sručili
svoj teret na New Congress gospođe Kipfer. Kad je Charlie
Chan zatvorio »Plavo sidro« sjedoše sva četvorica u stražnju
sobu da igraju poker za pennyje i da piju Charlijev whisky.

822.
 To je uvijek bila dosadna igra. Charlie nije imao ni pojma o
pokeru, ali im je whisky davao uz nabavnu cijenu, a ako bi
jadikovali, on bi ih čak i počastio, premda je sam veoma malo
pio. Zato su bili uvijek pripravni da podnesu njegov poker. Od
vremena do vremena dopuštali bi da i on dobije po koju igi'u>
kako ne bi opazio, koliko loše igra.
Kada su popili toliko, koliko su mogli podnijeti, a da ne
izgube svijest, bilo je već toliko kasno, da više nisu vozili
schofieldski taksi. Najmili su, dakle, gradski taksi, da ih odveze
kući, jer u nedjelju ujutro u pola sedam nije bilo ničega, kamo
bi čovjek inače mogao da ode.
Osim toga, Stark je u nedjelju ujutro uvijek imao pečeno
tijesto s jajima i svježe mlijeko. Ništa nije tako dobro protiv
mamurluka, prije nego što pođeš spavati, kao poštena porcija
toasta s jajima i svježe mlijeko.
Došli su prekasno, a da bi mogli doručkovati u samoj
kuhinji. Lanac ljudi koji su došli po jelo već je polako prolazio
kraj dva roštilja. Bili su raspoloženi i pijani, pa su se probili kroz
red, ne obazirući se na psovke vojnika, unijeli tanjure u
blagovaonicu i sjeli za podoficirski stol na čelu prostorije.
Bilo je to gotovo kao na nekoj obiteljskoj svečanosti. Tu su
bili svi vodnici, a došao je i Stark u svojoj preznojenoj
potkošulji, pošto je natjerao kuhare na posao, te skladišni
podoficir Malleauuc. Čak i Baldy Dhom je bio ovdje. Izbacila ga
je njegova žena, jer se noć prije napio u podoficirskom klubu.
Ovakav sastanak je sam po sebi bio rijedak. Osim toga je bila
nedjelja i nijedan ocl njih nije bio manje nego napol pijan.
Pošto su oficiri sinoć imali veliki ples u klubu, nije se nijedan od
njih ni pokazao pa ljudi nisu trebali čak da budu ni uljudni.
Razgovor se većinom vodio o kući gospođe Kipfer. Onamo
su Pete i poglavica sinoć bili svratili, a i većina ostalih bila je
ondje. Gospođa Kipfer je upravo primila pošiljku od četiri nove
ljepotice, koje su trebale da pomognu da se snabdije prinova u
regrutima, koji su u kasarni Schofield posvuda povećali brojno
stanje čete. Jedna je od njih bila mala plaha crnokosa djevojka,
koja je očito prvi put nastupala kao profesionalka. Činilo se da

823.
bi jednog dana mogla da nadomjesti Lorenu, kad ova pođe
kući Zvala se Jeanette, pa su je momci jedan drugome preko
stola na sve moguće načine preporučivali.
Propis je tražio, da uvijek bar jedan oficir jede zajedno s
ljudima u blagovaonici. To su bili poručnik Ross ili pilence
CulPepper ili jedan od ona tri mlada rezervna oficira, koji su
prošlog tjedna bili dodijeljeni četi. Ta su se petorica redovito
izmjenjivala. Došao tko mu drago, za ljude u blagovaonici je
uvijek bilo isto, jer bi se raspoloženje za podoficirskim stolom
odmah stišalo. Danas je, naprotiv, bilo upravo kao obiteljska
svečanost -— bez punice.
Osim Wardena i Baldy Dhoma bio je Stark jedini čovjek, koji
prošle noći nije bio kod gospođe Kipfer, no i on je bio pijan
Dok su bili vani u Hanauma Bayu Stark je našao ljuboveu
negdje kraj mornaričke radiostanice Wailupe. Nekolicina ju je
vidjela. Ona je bila divlja wahina žarkih očiju od on? vrste,
pripremne da radi sve, ali Stark nije govorio o njoj. Zato je
jedva i sudjelovao u razgovoru za stolom, ali ih je slušao. Od
one noći u Hickam Fieldu nije progovorio s Wardenom, osim
službeno, nijednu riječ. Za stolom je ignorirao Wardena, a
Warden je ignorirao njega.
Bio je to tipičan nedjeljni doručak prve nedjelje nakon dana
isplate. Bar trećina čete nije bila kod kuće, a druga trećina je
još uvijek spavala u posteljama. Zadnja trećina je međutim i
više nego nadoknadila odsutnost prvih dviju trećina
glasnoćom svoga razgovora, pijanim smijehom, surovim
šalama, zveckanjem noževa i boca za mlijeko.
Warden je upravo pošao da po drugi put donese jaja i toast
— kad bi bio pijan, uvijek bi imao neizmjerni tek — kad je
odjednom eksplozija potresla tlo, da su šalice na stolu
zazveketale a zatim kao da se otkotrljala niz kasarnski krug,
kao kakav orijaški val u oluji.
On zasta na vratima, koja su vodila u prostoriju za kuharske
pomoćnike i pogleda natrag u blagovaonicu. Te se slike sjećao
cijelog svog života. Blagovaonica je posve utihnula. Svatko je
prestao da jede i zagledao se u svoga susjeda.
»Vjerojatno su to mine u Wheller Fieldu«, netko će
oklijevajući.

824.
 »Čuo sam da ondje čiste zemljište za novo uzletište za
lovcem doda drugi.
Činilo se da je to sve zadovoljilo. Opet započeše jesti.
Warden začu sve jači smijeh, koji je nadglasavao zvuk gladnog
zveckanja noževa na tanjirima. Okrene se i uđe u sobu za
kuhinjske pomoćnike. Niz ljudi, koji su dolazili po jelo, još
uvijek je prolazio kraj obje tave. Odlučio je, da će ovaj put zaći
iza kuhareva stola za posluživanje, kako njegovo kršenje reda
ne bi bilo previše napadno.
U tom trenutku začu se druga eksplozija. Mogao je čuti
kako iz daleka ispod zemlje juri prema njima, a onda, prije
nego što se mogao i pomaknuti, bila je već ovdje. Šalice i
tanjiri u školjci i na policama zazveckaše. Zatim sve utihnu.
Mogli su da čuju kako se grmljavina udaljila prema
sjeveroistoku u smjeru igrališta za rugby 21. pješačkog puka.
Oba kuharska pomoćnika ga pogledaše.
On ispruži ruke, da položi tanjir na najbliži stol. Oprezno ga
je držao objema rukama da se ne razbije, čestitajući sam sebi
zbog svoje prisutnosti duha. Zatim se okrene prema
blagovaonici, još uvijek praćen pogledom obojice kuharskih
pomoćnika.
Pošto se ispod tanjira nije nalazilo ništa, on pade na pod i
razbije se, ali nitko ga nije čuo, jer im se već približavao treći
val eksplozije, prošavši ispod njih pa poletjevši dalje,
ostavljajući za sobom sve u zveckanju, upravo kad je Warden
opet stigao do podoficirskog stola.
»Eto ga!« reče netko posve jednostavno.
Warden odjednom opazi, da Stark i on gledaju jedan u
drugoga. Na Starkovom se licu zapažao samo mekan nenapet i
miran izraz pijanstva, a Warden je znao da i on baš tako
izgleda. On razvuče usta i pokaže zube u smijehu, a Starkovo
lice točno ponovi istu kretnju. Još uvijek su gledali jedan
drugoga.
Warden uze svoju šalicu u jednu ruku a bocu s mlijekom u
drugu i istrči kroz vrata blagovaonice na trijem. Ona druga
vrata, koja su vodila u sobu za dnevni boravak, bila su već tako

825.
zakrčena, da se ne bi mogao progurati kroz njih. On pojuri niz
trijem i skrenu kroz hodnik, koji je vodio na ulicu, pa je o^im
jednoga ili dvojice bio prvi vani. Kad se zaustavio ugleda Pete
Karelsena i poglavicu Choatea i Starka neposredno iza sebe.
Poglavica Choate držao je svoj tanjur s jajima i toastom u
jednoj ruci, a vilicu u drugoj, pa stavi velik zalogaj u usta.
Warden se okrene i popi gutljaj kave.
Dolje niz ulicu iznad vrhova drveća ugledaše oblak dima
kako se u obliku gljive uzdiže uvis.
Ljudi, koji su stajali iza njega nagrnuše kroz vrata na ulicu.
Gotovo svi su ponijeli svoje mlijeko, da im ga netko ne ukrade.
Neki su imali čak i kavu. Ni sa sredine ulice nije Warden mogao
da vidi više nego što je vidio s ruba, samo onaj velik i gust
oblak u obliku gljive, koji se u predjelu Wheeler Fielda dizao
uvis. On proguta gutljaj kave i otvori bocu s mijekom.
»Daj mi malo tvoje kave«, reče Stark promuklim glasom iza
njega i pruži mu šalicu. »Moja je šalica prazna.«
On se okrenu da mu dade šalicu, a kad se okrenuo natrag
prema cesti ugleda nekog visokog vitkog crvenokosog
dječaka, kojega nije prije bilo ovdje, kako trči ulicom prema
njima. Crvena mu je kosa lepršala kod svakog koraka, a koljena
je uzdizao gotovo do brade. Činilo se, da će se svakog trenutka
izvrnuti na leđa.
»Što je, crveni?« poviče mu Warden. »Što se dogodilo?
Počeka j časak! Što je?«
Crvenokosi dječak nastavio je da iz sve snage trči niz ulicu
Oči mu se bijelo i divlje iskolačiše.
»Japanci bombardiraju Wheeler Field«, do viknu preko
ramena. »Japanci bombardiraju Wheeler Field! Vidio sam
crvene krugove na krilima!«
On je i dalje trčao sredinom ulice, a onda se odjednom iza
njega začu grmljavina motora, postajući sve jača i jača. Zatim
se iza drveća odjednom pojavi avion.
Warden i svi ostali su vidjeli kako se približuje. Warden je
još uvijek držao bocu s mlijekom na ustima. Iz kljuna aviona
prodre dvostruko crvenkasto svjetlucanje. Stroj poleti prema
njima, spusti se, opet se uzdigne i nesta. Šljunak u asfaltu
ispod Wardenovih nogu stade u dugačkoj i svinutoj liniji
iskakivati iz pločnika ulice. Zatim se iznad trave pojaviše mali
oblačići prašine. Konačno cijela pruga cementa ispade iz zida
zgrade, sve gore do krova i natrag do trave, u obliku slova S.
U zakašnjeloj reakciji potrčaše ljudi natrag prema vratima,
pošto je avion već nestao i odmah se opet naguraše na ulicu,
pri čem su oni stražnji gurali prednje prema naprijed.
Warden je mogao da iznad ulice između drveća opazi
daljnje avione u blizini oblaka dima. Svjetlucali su srebrnasto

826.
poput ogledala. Neki avioni postaše odjednom veći. Boljela ga
je golijen, jer ga je pogodio odlomljeni kamen.
»Natrag, natrag, vi glupa goveda!« zaurla on. »Vratite se u
kuću! Zar hoćete da vam prostrijele stražnjicu?«
Malo dalje niz ulicu ležao je crvenokosi dječak nasred
pločnika ispruživši ruke i noge. Bio je posve miran. Niz
pogodaka na pločniku vodio je prema njemu, nastavljao se iza
njega i onda prestajao.
»Vidite li to?« zaurla Warden. »To nisu naboji za vježbu.
Ovdje pucaju oštrom municijom.«
Mnoštvo oklijevajući krenu prema vratima sobe za dnevni
boravak. Neki vojnik potrči do stijene, poče nožem kopkati po
jednoj od rupa i izvuče kuglu. Bilo je to tane kalibra 50. Neki
drugi potrči na ulicu i pobere nešto. Kako se pokazalo, bila su
to tri članka mitraljeskog redenika. U srednjem je još uvijek
stajala čahura kalibra 50. Opće guranje prema sobi za dnevni
boravak zasta.
»Gle! Ti nisu tako glupi«, dobaci netko. »Naši avioni imaju
još uvijek platnene redenike, što ih moraju vući sa sobom
kući!« Oba vojnika brzo stadoše pokazivati svoje nalaze
drugima oko njih, a dva daljnja vojnika brzo istrčaše na ulicu.
»To će mi biti lijepa uspomena«, zadovoljno će onaj čovjek,
koji je iskopao tane. »Tane japanskog aviona na prvi dan rata.«
»Daj mi natrag moju prokletu kavu!« drekne Warden na
Starka. »I pomozi mi da tu glupu kopilad stjeram unutra!«
»A što da ja učinim?« upita poglavica Choate. Još uvijek je
držao tanjir i vilicu i uzbuđeno je žvakao veliki zalogaj.
»Pomozi mi da ih utjeram unutra!« zagrmi Warden.
Još jedan avion, na kojem su jasno mogli razabrati crvene
krugove, pokaza se, pucajući, iznad vrhova drveća i uštedi im
trud. Ona dva čovjeka koji su vani na ulici tražili kovne članke iz
mitraljeskog redenika, dotrčaše posve bez daha. Mnoštvo se
kao u valu pokrenu prema vratima, i ondje zasta. Avion projuri.
Na trenutak se iznad ruba aviona ukaza glava s avijatičarskom
kacigom i četverouglastim naočalima iznad kosih očiju, i
pokaza se lepršanje dugačkog šala, osmijeh i ruka koja im je
domahnula. Sve se to jasno razabralo u treptaju oka.
Kad su ljudi opet počeli da struje na ulicu, Warden, Stark
Pete i poglavica zakrčiše im put i prisiliše ih da se vrate natrag
u dvoranu za dnevni boravak. Ljudi se ljutito naguraše u toj
maloj prostoriji. Svi su uzrujano govorili. Stark se, onako visok i
krupan, postavi na vrata, a Pete i poglavica stadoše kraj njerja
"Warden ispi ostatak svoje kave, postavi šalicu na stalak za
novine, probije si put do drugog kraja prostorije i uspe se na
stol za ping-pong.
»Mir, mir, ljudi prestanite se uzrujavati! Smirite se. Smirite
se. Pa to je samo rat. Zar još nikad niste bili u ratu?«
Riječ rat imala je željeno djelovanje. Počeše da jedan
drugome dovikuju »mir« i »jezik za zuibe«, a onda utihnuše i
stadoše slušati.

827.
 »Svaki pojedinac neka ode u spavaonicu k svojoj postelji i
neka Ostane ondje!« naloži Warden. »Svatko neka se prijavi
svome desetaru. Desetari neka svoje ljude zadi'že uz postelje,
dok ne dobiju zapovijed, što imaju da čine«.
Potresi, koji su se valjali s Wheeler Fielda, postajali su već
nešto obično. Resko nadglasujući tu tutnjavu, još je jedan
avion projurio iznad njih pucajući iz mitraljeza.
»Dežurni podoficir otključat će stalke za puške i svaki će
čovjek uzeti svoju pušku i ne će je više ispuštati iz ruke. Ali ima aa
ostane u spavaonici kraj svoje postelje! To više nije manevar Tko izađe iz
kuće, dobit će kuglu u stražnjicu. Vani i onako nc može nitko
ništa koristiti. Ako hoćete da budete junaci, imat ćete kasnije
dosta prilike. Započeli smo. Vjerojatno će nas Japanci zajašiti
čim zaposjednemo naše položaje na obali.
»Ne izlazite na verande. Ostanite u zgradi. Svaki vođa skupine
mi je lično odgovoran za to, da njegovi ljudi ostanu u zgraai Budu
li desetari morali da se posluže kundakom, da provedu tu
zapovijed, nemam ništa protiv toga.«
Podiže se mrmljanje ogorčena prosvjeda.
»Čuli ste me!« zaurla Wai*den. »Ako želite uspomene kupite
ih od udovica onih ljudi, koji izađu u potragu za njima.
Uhvatim li bilo koga, da trči vani, ja ću mu osobno razbiti
glavu, a onda ću se pobrinuti za to, da dođe pred vojni sud.«
Opet se začu ogorčeno mrmljanje.
»A ako te svinje počnu bacati bombe?« upita netko.
»Ako čujete bombu da dolazi, slobodno vam je da potrčite
u grmlje«, odgovori Warden. »Ali tek onda. Ne vjerujem da će
to učiniti. Da su nakanili da nas bombardiraju, oni bi to već
odavno učinili. Vjerojatno koncentriraju sve bombe na avijaciju
i na Pearl Harbor.«
Po treći put zamrmlja zbor ogorčeno prosvjedujući.
»A ako ipak ne bude tako?« viknu netko.
»Onda ste imali smolu«, odvrati Warden. »Budu li zaista ba-
»To nam ne će baš mnogo koristiti kad nam već koju
bombu
»Dosta!« viknu Warden. »Dosta s tim brbljarijama. Naprijed!
Samo gubite vrijeme. Desetari, gore s ljudima! Mitraljesci, i svi
kasarnskog kruga a ne u kasarnski krug. Raziđite se. Nemojte cali

828.
bombe, neka svatko gleda da pobjegne iz zgrade, dalje od kraj
trijemova. Vani je opet projurio avion, pa još jedan i jrn iedan.
Izvana se začu zvuk, kao da istodobno dolaze tri aviont Vodnici
i mitraljeski strijelci probiše se do stola za ping-pong s kojeg je
Warden skočio na pod.
»A šta da ja učinim, starješino?« upita Stark. Na licu mu s^-
još uvijek pokazivao onaj isti izraz praznog i golog odbijanja,
što ga je pokazivao u blagovaonici. »Što je s nama u kuhinji? Ja
san* smjeste na krov.«
ostati u skupinama. I što dalje od zgrade!«
postepeno isprazni. Ljudi prođoše kroz hodnik prema
stepeništa
Uz energično nagovaranje desetara i vodnika prostorija se
ostali podoficiri imaju se prijaviti meni!« doduše još uvijek
prilično pijan, ali ipak mogu da poslužujem i mitraljez.«
»Naređujem da tu svoju stražnjicu preneseš u kuhinju, i da
sa svim ljudima, koji su ti na raspolaganju, počneš spremati
stvari!« odvrati Warden i pogleda ga. Pritom je žestoko rukom
trljao lice. »Čim ovo malo popusti, prijeći ćemo u položaje na
obali, pa hoću da je kuhinja posve spremna da pođe s nama.
potpuna oprema za teren, poljske kuhinje i sve ostalo. Dok to
radiš priredi veliki lonac kave na velikoj peći. Uzmi najveći, što
ga imaš.«
-Razumijem«, odgovori Stark i pođe prema vratima, koja su
vodila u blagovaonicu.
»Počekaj!« zaurla Warden. »Bit će bolje da skuhaš dva lonca
kave. Dva najveća što ih imaš. Trebat će nam.«
»Razumijem«, odvrati Stark i pođe dalje. Glas mu nipošto
nije bio prazan, već tvrd i jasan. Samo lice mu je bilo prazno.
»A sad vi ostali!« reče Warden.
Ugledavši njihova lica prekinu se i ponovo poče trti svoje To
mu nije mnogo pomoglo. Čim bi prestao da ga tare, odmah b:
se ukrutilo, kao rub na loše izglačanom šeširu.
»Mitraljesci se imaju odmah prijaviti u skladište, izvadit:
mitraljeze i sve pune redenike, što ih pronađu, pa se popeti na
krov. Čim vidite japanski avion pucajte u njeg! Nemojte se ni
obazirati na rasipanje municije. Nemojte zaboraviti, da nišanite
daleko naprijed. To je sve. Sad naprijed!
»Svi ostali!« viknu Warden, dok su mitraljeske momčadi
trčale prema skladištu. »Svi ostali! Ono prvo. Ono najvažnije.
Svaki vodnik mi je osobno odgovoran da njegovi ljudi ostanu u
zgradi osim mitraljezaca na krovu. Strijelac s puškom isto tako
ne može ništa koristiti protiv aviona u niskom letu kao ni skaut

829.
s praćkom. Kad stignemo u naše položaje na obali, ustrebat
ćemo svakog čovjeka, kojeg budemo mogli skupiti. Ne želim
da ijedan od njih bude ovdje beskorisno žrtvovan, ako na
primjer istrči van i puškom puca na avione ili sabire uspomene.
Svi treba da ostanu u zgradi. Jeste li razumjeli?«
Svi kimnuše u zboru. Većina glava bila je nagnuta u stranu.
Ljudi su slušali zvuk aviona, koji su pojedinačno, u dvoje i U"
troje letjeli kraj njih. Bila je to smiješna slika, taj red vojnika,
koji su svi kimali glavama nakrivljenim na jednu stranu. War-
dena podiđe želja da se veselo nasmije.
»Na krovovima će biti puškomitraljezi«, reče on. »Ti mogu
pucati dokle god imaju municije. Svi drugi bi samo smetali!«
»Kako stoji stvar s mojim teškim mitraljezima?« upita ga
Pete Karelsen.
Hladnokrvnost u glasu Pete Karelsena, koja kao da se sama
po sebi razumijevala, ušutka na trenutak Warderta. Bio pijan ili
ne bio, Pete mu se učini jedini čovjek koji je bio miran i bez
napetosti. Warden se sjeti, da je on dvije godine proveo u
Francuskoj.
»Kako god misliš, Pete«, odgovori.
»Ja ću preuzeti jedan mitraljez. Oni ne mogu dovoljno brzo
napuniti redenike, da bismo mogli upotrebiti više od jednoga.
Sa sobom ću uzeti Mikeowitcha i Grenellija, da poslužuju
mitraljez.«
»Hoće li moći dovoljno visoko podići cijev bez
protuavionskog postolja?«
»Postavit ćemo obično postolje na dimnjak«, reče Pete, »i
držat ćemo ga za nogare.«
»Kako god misliš, Pete«, reče Warden i u istom trenutku
pomisli kako je divno što može nešto takvo reći.
»Naprijed, vas dvojica!« reče Pete dvojici strijelaca, upravo
kao da mu je dosadno. »Uzet ćemo Grenellijev mitraljez, jer je
taj nedavno bio očišćen.«
»Ne zaboi'avite!« doviknu Warden ostalima, dok je Pete sa
svojom dvojicom mitraljezaca izlazio iz sobe. »Svi moralu ostati
u zgradi! Posve mi je svejedno kako to radite. To je vaša stvar
Ja ću sam s jednim puškomitraljezom biti na krovu. Ako hoćete
da i vi sudjelujete u igri, dođite sa mnom. Ja ću na svaki način
biti ondje. Morate, međutim, prokleto paziti, da vam ljudi
ostanu u zgradi i da ne izlaze na trijemove, prije nego što se svi
vi popnete na krov.«
»Dovraga!« reče Liddell Henderson. »Nas iz Teksasa ne ćeš
naći na krovu. Ja ću lijepo ostati dolje sa svojim ljudima.«
»U redu«, reče Warden i pokaže prstom u ni. »Onda tebi
ovime predajem zapovjedništvo nad jedinicom, koja će puniti
redenike. Dovedi deset ili dvadeset ljudi, koliko god ih
uzmogneš skupiti u skladište i naredi im da pune šaržere za
puškomitraljeze i mitraljeske redenike. Trebat ćemo municije
koliko god možemo dobiti. Ima li još koga, tko ne želi na
krov?«

830.
 »Ja ću ostati dolje s Liddellom«, reče Champ Wilson.
»Onda si ti zamjenik zapovjednika jedinice za punjenje«,
odredi Warden. »U redu, pođimo! Ako netko ima negdje bocu
whiskyja neka je donese na krov. I ja ću donijeti svoju!«
Kad su izašli na verandu, nađoše hrpu ljudi koja se žestoko
prepirala s podoficirom skladišta Malleauxom.

831.
 »To mi je posve svejedno«, odgovorio je Malleaux. »To je
zapovijed. Bez pismene zapovijedi potpisane od oficira ne
smijem ni živoj duši izdati oštru municiju.«
»Ta ovdje nema nikakvog prokletog oficira, glupane!« netko
je ljutito protestirao.
»Onda nema ni oštre municije«, odvrati Malleaux.
»Oficiri ne će možda stići prije dvanaest sati!«
»Žao mi je, momci«, odgovori Malleaux. »Zapovijed je
zapovijed. Poručnik Ross mi ju je sam dao. Bez pismene
zapovijedi nema municije.«
»Dovraga, što se ovdje događa?« upita Warden.
»On nam ne će da dade municiju, starješino!« reče netko.
»Zaključao je i drži ključ u džepu, dobaci drugi.
»Daj mi ključeve!« reče Warden.
»Imam izričitu zapovijed, vodniče«, odvrati Malleaux mašući
glavom. »Moram dobiti zapovijed, koju je potpisao oficir, prije
nego što mogu da izdam municiju.«
Pete Karelsen izađe iz kuhinje i prijeđe preko trijema
hrptom ruke brišući usta. Stark nesta u kuhinji, gurajući u
džepu pod pregačom bocu od pola litre.
»Dođavola, što se tu zapravo zbiva?« radosno upita Pete
oba svoja mitraljesca.
»On nam ne će da izda municiju, Pete«, ogorčeno će
Grenelli.
»A zašto, zaboga!« razljuti se Pete.
»Takvu sam zapovijed dobio«, nepopustljivo će Malleaux.
Iz jugoistočnog kuta kasarnskog kruga doleti avion
pucajući. Njegova se svijetleća tanad neopozivo zabije ispod
trijema, a zatim uza zid, dok je avion uzletio, a ljudi čučnuli pod
stepenicu.
»Serem ti se na zapovijed!« zaurla Warden. »Daj mi taj
prokleti ključ!«
Malleaux zavuče ruku u džep da zaštiti ključ. Bio se sav
uznojio.
»To ne mogu da učinim, starješino. Zapovijed sam dobio
lično od poručnika Rossa.«
»U redu«, vedro će Warden. »Poglavico, probij vrata!« Zatim
se okrene Malleauxu. »Gledaj da se izgubiš s puta!«
Choate, Mikeowitch i Grenelli, oba njegova mitraljesca,
uzmakoše malo natrag, da se uzmognu zaletjeti u vrata. Iznad
ta dva malena mitraljesca stršila je silna masa poglavice kao
kakav toranj.
Malleaux stane tik pred vrata. »To ne smiješ učiniti,
starješino!« reče Wardenu.
»Naprijed!« Warden se veselo naceri poglavici. »Probij ih!
On će se već maknuti s puta!« Na drugoj strani kasarnskog
kruga već su se dva čovjeka pojavila na krovu zgrade glavnog
štaba.

832.
 Poglavica Choate i oba njegova mitraljesca baciše se o vrata
kao tri jurišna ovna. Malleaux se izmakne. Vrata se stresoše i
zapucketaše.
»To ide na tvoju odgovornost, starješino«, reče Malleaux
Wardenu. »Ja sam učinio sve što sam mogao.«
»Dobro«, odgovori Warden. »Pobrinut ću se da dobiješ
odlikovanje.«
»Ja sam te opomenuo, vodniče!« reče Malleaux.
»Dovraga, gubi mi se s puta!« viknu Warden.
Morali su se tri puta zaletjeti uvrata prije nego što su klinci.
toliko popustili da se brava dala otvoriti. Warden je bio prvi u
skladištu, a onda odmah za njim oba mitraljesca. Mikeowitch
se ukopao u hrpu praznih redenika tražeći pune dok je Grenelli
nježno skinuo svoj mitraljez sa stalka. Na krovovima prvog i
trećeg bataljona su ljudi već počeli da pucaju na avione, koji su
u liniji osmice letjeli sad iznad jednog sad iznad drugog krova
tih dviju zgrada.
Warden zgrabi puškomitraljez sa stalka i preda ga dalje
zajedno s vrećom punom šaržera. Netko ga zgrabi i potrči s
njim? na krov, a drugi čovjek pođe da primi svoj mitraljez.
Warden je izdao tri laka mitraljeza, svakog s punom vrećom
šaržera, prije nego što mu je postalo jasno što čini.
»Dovraga s tom gluposti!« reče Grenelli koji je, odlazeći
prema vratima, odvezivao remenje postolja svog mitraljeza.
»Mogao bih da cio dan stojim ovdje i da* izdaj em mitraljeze, a
da nikad ne stignem na krov.«
Warden zgrabi puškomitraljez i vreću sa šaržerima za sebe
pa pojuri kroz vrata odlučivši da će Malleauxu zamijesiti čestitu
kašu. Od vježbi u pucanju, održanih u kolovozu, preostalo je
možda tuce vreća s punim šaržerima. Trebalo ih je već davno
isprazniti i nauljiti.
Vani zasta kraj Hendersona. Pete, Grenelli i Mikeowitch već
su zakretali iza ugla stepeništa. Nosili su mitraljez i osam
sanduka s redenicima.
»Miči guzicu odavde i počni pucati!« reče Warden
Hendersonu. »Bubnjeve i redenike! Pošalji Wilsona gore. Neka
dovede dovoljno ljudi. Čim si nešto napunio, pošalji čovjeka s
time gore. Postavi tri Čovjeka na redenike, a ostale na šaržere.«
»Razumijem, sir«, nervozno će Henderson.

Warden potrči do stepeništa. Putem svrati na trenutak u

svoju sobu da donese bocu, što ju je za slučaj potrebe čuvao u
svome sanduku.
U spavaonici su ljudi sjedili na posteljama. Na glavama su
imali čelične šljemove, a u rukama su držali prazne puške.
Činilo se kao da ih je obuzeo dubok očaj. Kad je prošao kraj
njih pogledaše ga puni nade i stadoše mu dovikivati.
»Kako je, starješino? Što se zapravo zbiva? Hoćemo li sad
svi na krov? Dovraga, gdje je municija, starješino? Ove puške
ne vrijede ništa bez municije! To je svinjarija ovako sjediti na

833.
postelji s praznom pucaljkom u ruci, dok te oni ubijaju. Jesmo
li mi vojnici ili skauti?«
Drugi, koji su prespavali doručak, pa su sad ustajali,
razbarušene kose i širom razrogačenih očiju, prestali su s
oblačenjem, da čuju što će im odgovoriti.
»Obucite uniforme za teren!« reče Warden kojemu je bilo
jasno, da mora bilo što reći. »Počnite sa spremanjem pune
ratne spreme!« bezobzirno im naloži oštrim i tvrdim glasom.
»Za petnaest časaka izlazimo. Puna ratna sprema!«
Neki momci zlovoljno baciše puške na postelju.
»Dovraga, što onda radiš ti s lakim mitraljezom?« zaurla
netko.
»Terenske uniforme!« nemilosrdno će Warden i pođe dalje
kroz spavaonicu. »Punu ratnu spremu. Naprijed, desetari!
Nastojte da ljudi nešto rade!«
Desetari počeše da zlovoljno natjerivaju momke.
Na drugom kraju sobe zasta Warden na vratima. Ispod neke
prazne postelje u kutu, na kojoj su ležale tri strunjače jedna
iznad druge ispružio se na betonskom podu stariji vodnik Turp
Thornhill iz Mississippija s čeličnom kacigom na glavi. U
rukama je grčevito držao praznu pušku.
»Prehladit ćeš se, Turp«, dobaci Warden.
»Ne izlazi odavde, starješino!« zamoli ga Turp. »Ubit će te.
Ondje pucaju! Poginut ćeš! Ne ćeš ostati živ! Nemoj izlaziti!«
»Bit će bolje da obučeš hlače«, odgovori Warden.
Pod njegove sobe, koja je gledala na verandu bio je sav
posut komadićima stakla. Rupe što su ih izbušila mitraljeska
taneta tekle su kao šav preko njegova sanduka uz zid Peteova
sanduka. Ispod Peteova sanduka nalazila se mlaka i oštro je
mirisalo po whiskyju. Divlje proklinjući otključa Warden svoj
sanduk i naglo podignu poklopac. U ruku mu pade neka knjiga
prostrijeljena točno kroz sredinu. Posuda s priborom za
brijanje od
53 Odsada do vječnosti 833

plastične mase bila je zgnječena, a čelični aparat za brijanje

gotovo prepolovljen. On gnjevno izbaci cio sadržaj sanduka na
pod. Dva taneta kalibra 30 ležala su na podlozi smotanih
čarapa i rublja, složenih zdesna i slijeva smeđe litrene boce s
whiskyjem
Sama boca je bila čitava.
Warden spremi oba metka u džep i nježno izvuče čitavu
bocu Zatim pogleda u ormar uza zid da se uvjeri jesu li mu
gramofon i ploče ostali čitavi. Čas zatim baci se na pod usred
krhotina stakla. Pomno je zaštićivao bocu ispod sebe, dok je
još jedan avion preletio na istok preko kruga kasarne.

834.
 Kad je projurio natrag kroz spavaonicu, ljudi su ogorčeno
počeli da spremaju rance s punom ratnom spremom. Radili su
svi osim Turp Thornhilla, koji je još uvijek ležao ispod postelje s
četiri strunjače, u rublju i s kacigom na glavi, i vojnika Ikea
Galovicha, koji je ležao na svojoj postelji s puškom uz bok i
glavom pod jastukom.
U praznom drugom katu odakle su momci hitro odnijeli
svoju punu ratnu spremu niz stepenice, da je dolje smotaju,
penjao se Readall Treadwell ljestvama, koje su iz spremišta za
zahodski pribor na južnom kraju trijema vodile do otvora na
krovu. Nosio je mitraljez i cerio se od jednog uha do drugoga.
»Prvi puta u svom životu zaista smijem da pucam iz tog
puškomitraljeza!« zaurla on. »Bogami, tome se nisam nadao!«
On nestane kroz otvor, a Warden pođe za njim uz ljestve na
krov.
Razvrstana na krovu iznad nastambe čete G stajala je većina
podoficira čete G čekajući, da se suprotstave neprijatelju.
Nekolicina je stajala iza dimnjaka, a drugi su klekli na uglove.
Puškomitraljeze postavili su ili na krovnu ogradu, visoku do
boka ili na gornji rub ona četiri dimnjaka.
Cijevi su pohlepno gledale u nebo. Uz ljude su stajale boce s
whiskyjem oprezno postavljene tik samoga zida. Ready
Treadwell, koji nije imao boce, upravo je sav sretan čučnuo kraj
poglavice Choatea, koji ju je imao. Dva podoficira čete G skočila su
prijeko na krov čete F i stala ondje iza dva dimnjaka. Upravo u taj
čas izađe skupina podoficira čete F kroz otvor na krov prijeđe
preko krova i stade se žestoko prepirati s ona dva podoficira iz
čete G, tražeći svoje dimnjake. Posvuda na krovovima drugog i
trećeg bataljona pojaviše se podoficiri kroz otvore. Bili su
oboružani puškomitraljezima, revolverima i puškama, a tu i
tamo stajao bi po koji teški mitraljez. Jedini vojnici među njim'?
/
bili su Readall Treadwell i ona druga dva mitraljesca čete G.

»Bacite prazne šaržere dolje u dvorište!« zaurla ¥7arden

prelazeći preko krova. »Recite dalje! Bacite prazne šaržere
dolje u dvorište! Jedinica za punjenje će ih pobrati. Bacite ...«
Tri aviona, svrstana u klinu približe se s jugozapada, puea-r
jući iz svih mitraljeza. Strijelci, koji su čekali na njih, stadoše
kliktati od veselja, kao da su hrpa skitnica, koji nakon mnogo
godina gladovanja sjedaju za prvi bogati obrok. Sa svih
krovova počeše pucati, da je praskanje upravo zaglušivalo uši.
Činilo se kao da se zemlja prestala kretati. Prekinuto .je i
raspravljanje na krovu čete F i obje stranke čučnuše iza istoga
dimnjaka, Warden makinalno zasta ondje gdje je upravo

835.
stajao, okrene se i poče pucati iz slobodne ruke izravno s
ramena. Bocu je stisnuo među koljena.
Puškomitraljez ga je žestokim udarcima udarao o rame.
Njemu zdesna veselo je pucao Pete Karelsen iz malog
zrakom hlađenog mitraljeza iza dimnjaka. Položio je postolje
na dimnjak, a Grenelli i Mikeowitch su grčevito nastojali da ga
pridrže za tronožak, ali su skakutali kao dvije lopte na uzici.
Avioni kliznuše neoštećeni iznad krova, okrenuše se i
opisavši veliku osmicu jurnuše natrag. I opet počeše svi kliktati,
kad je pucnjava prestala.
»Svetamarijomajkobožja!« zagrmi gromki bas poglavice
Choatea, koji je uvijek nadglasao sve ostale u pukovskom
zboru. »Tako se nisam zabavljao otkad je moja baka sisom
zapala u stroj za izažimanje rublja!«
»Svinje!« nezadovoljno reče Pete iza Wardena tihim glasom
»Došao mi je u krivom kutu. Nišanio sam odviše pred njega.<t
Warden skine puškomitraljez. Cijelo mu tijelo i grlo stegne
želja da zaurla od puke radosti. To je moja jedinica! To su moji
momci! On izvuče bocu između koljena i popije gutljaj, koji
zapravo i nije bio gutljaj već izraz njegova osjećaja. Whisky ga
vruće i veselo zapeče u grlu.
»Hej, Milt!« poviče Pete. »Ako hoćeš, možeš doći ovamo k
nama. Imamo još dovoljno mjesta za tebe i bocu.«
»Odmah ću k vama!« drekne Wai*den. Postepeno mu uši
uhvatiše zvuk trublje. Negdje je trublja neprekidno iznova
uporno svirala isti signal. On priđe rubu krova kasarne i
pogleda preko ograde u dvorište. U kutu kasarnskog kruga
pred megafonom, usred svih onih vojnika koji su trčali amo i
tamo, stajao je dežurni trubijač i trubio signal za napadaj.
»Dovraga, što to radiš?« zaurla Warden.
Trubljač prekinu trubljenje, pogleda i glupo slegne s
ramenima. »Ni sam ne znam«, doviknu natrag. »Zapovijed od
puka!« Zatim nastavi trubiti.
»Evo ih, Pete!« dreknu Grenelli. »Eto jednoga!« Glas mu se
podigne i izda ga od uzbuđenja.
Bio je to jedan osamljen avion, koji je dolazio sa
sjeveroistoka na donjem krugu osmice. Protiv njega se
uzdigoše glasovi svih cijevi na krovovima. Stopiše se u
grmljavinu koja je upravo zaglušivala i bila slična urlanju
pobješnjele mase ljudi. Dolje u dvorištu nestadoše oni ljudi koji
su trčali amo i tamo, a trubljač presta svirati, potrči i zavuče se
pod trijem čete E.

836.
 Warden začepi svoju bocu i prignut potrči do Peteova
dimnjaka. Onda se okrene i opet započe pucati bez podloge.
Dimni trag njegove municije zaostajao je daleko iza aviona,
koji je velikom brzinom doletio, preletio iznad njega i nestao.
Trebao sam uzeti veće preticanje! pomisli Warden.
»Što kažeš sad?« reče Pete tragičnim glasom. »Pucali smo
odviše iza njega.«
»Hej, Mike«, reče »malo se povuci i daj mjesta starješini, da
može pucati s ugla dimnjaka i nasloniti mitraljez na nj. Možeš
mirno postaviti bocu na pod, Milt. Ovamo. Ja ću već pripaziti
na nju.«
»Najprije popij gutljaj«, veselo će Warden.
»Lijepo«, odgovori Pete i rukavom obrisa usta, obrubljena
čađom. Kad se nasmijao, pokaza se da su mu zubi uprljani
čađom. Jesi li vidio, što su načinili iz naše sobe?«
»Vidio sam što su učinili s tvojim sandukom«, odvrati
Warden. Odozdo se ponovo začu zvuk trublje koja je svirala
»Na juriš!«
»Čujete tog glupog kopilana«, reče Warden. »Pukovnikova
zapovijed!«
»Nisam ni znao, da pukovnik tako rano ustaje«, dobaci Pete
»Mora da je stari Jake svoje prve godine službe 'proveo u
konjici«, reče Warden.
»Pete«, javi se Grenelli, »čuj, Pete, kad ćeš pustiti mene da ja
malo pucam?«
»Odmah«, odvrati Pete, »uskoro!«
»Bacite prazne šaržere u dvorište, momci!« zaurla Warden
preko krova. »Bacite prazne šaržere u dvorište! Javite to dalje,
momci!«
Ljudi stadoše jedan drugome dovikivati da bace prazne
šaržere u dvorište, ali su i nadalje, ne obazirući se ni na što,
gomilali hrpu šaržera kraj sebe.
»Prokletstvo!« zagrmi Warden i ustane, pa izađe iza
dimnjaka. Pošao je po krovu iza njih kao da nadzire strijelce.
»Baci prazne šaržere u dvorište, ubio te bog, Frank! Baci ih
dolje, Tedy!«
»Naprijed, Pete«, reče Grenelli iza njega. »Pusti sad mene da
i ja malo pucam, hoćeš li?«
»Ja sam prvi na redu,« javi se Mikeowitch.
»Koješta!« odbije Grenelli. »Je li to moj mitraljez ili nije?«
»Jezik za zube, obojica!« odreže Pete. »Obojica ćete doći na
red, ubrzo.«
Warden se nalazio iza poglavice i iza Readalla Treadwella,
uz nutarnji rub ograde, kad su doletjeli novi avioni. Bilo ih je
dva i letjeli su jedan iza 'drugog. I oni su kao i onaj prvi
doletjeli sa sjeveroistoka. Warden se baci na krov kraj
poglavice. Dolje trubljač presta s trubljenjem i ponovo potrči
pod trijem čete E.
Upravo nasuprot njima na krovu zgrade štaba nalazila su se
samo dva čovjeka. Warden ih je mogao jasno razabrati. Jedan

837.
je od njih bio štabski vodnik, »veliki« John Deterling,
mobilizirani trener nogometaša. Veliki John je imao vodom
hlađeni mitraljez, kalibra 3i0, bez postolja. Držao ga je u
pregibu lijeve ruke, a desnicom je pucao. Kad bi opalio rafal,
povratni udarac odbacic bi ga duž čitavog krova.
Avionski mitraljezi prorezali su dvije stope široke brazde
poprijeko po cijelom krugu kasarne, zatim uz stijene i preko
krova čete D. Iznad brazda uzdigli su se oblačići prašine, koji su
izgledali kao tragovi kola kroz pašnjak.
■ Warden se toliko morao smijati velikom Johnu Deterlingu
na krovu štabne zgrade da nije mogao da puca. Ovaj put.
orijaš umalo da nije pao u dvorište i gotovo da nije svojim
mecima sam prorešetao krov. Onaj drugi čovjek se opreza radi
zaklonio iz<; dimnjaka tako da se dimnjak nalazio između
njega i Deterlinga. a ne između njega i aviona.
»Pogledajte tog kujinog sina«, reče Warden kad je uspio
obuzdati smijeh.
Dolje su ljudi iz jedinice za punjenje dotrčali u dvorište da
poberu šaržere za vrijeme zatišja, a i trubljač je ponovo
potrčao svom megafonu.
»Cijelo ga vrijeme gledam«, reče poglavica Choate. »Taj ku-
Jin sin je pijan kao top. Bio je noćas kod gospođe Kipfer, kad
smo i mi bili ondje, Pete i ja.«
»Nadam se da njegova žena ne će za to doznati«, dobaci
Warden.
»Morao bi dobiti odlikovanje«, reče poglavica, još uvijek se
smijući.
»Vjerojatno će ga i dobiti«, nakesi se Warden.
Kasnije se ispostavilo, da je zaista dobio odlikovanje. Štabni
vodnik John L. Deterling dobio je srebrnu zvijezdu za
besprimjernu hrabrost pi'ed neprijateljem.
I opet dolete tri aviona svrstana u obliku klina. Warden po-
trči natrag do Peteova dimnjaka. Veselo zaurlaše i otvoriše
vatru. Warden je pucao iz puškomitraljeza postavivši ga na
ugao dimnjaka. Promatrao je tragove svojih metaka, koji su se
gubili u oblaku dima drugih metaka oko prvog aviona. Najprije
je vidio kako snop putanje zahvaća prednju stranu aviona, a
zatim rep. Avion zadršće poput čovjeka koji pokušava da se
izvuče iz hladnog tuša. Čovjek na upravljačkom sjedištu dvaput
poskoči uvis, kao da se opekao na vrućoj peći. Vidjeli su kako
je nemoćno podigao ruke uvis kao da želi njima otkloniti
tanad. Na krovu zaori pobjedonosno klicanje. Po prilici stotinu
yardi iza kasarne poče se mali »Zero« naginjati na krila. Svi su
nijemom i napetom pažnjom promatrali što se događa. Avion
je u dugačkom luku klizio u dubinu i pao na gol rugby igrališta
19. pješačkog puka. Ondje odmah planu. Iz kruga kasarne
uzdiže se gromko urlanje radosti. Ljudi stadoše bacati kacige u
zrak, lupati se međusobno po ramenima, kao da je vojska u

838.
nogometnoj utakmici protiv sveučilišta Notre Dame 1 polučila
gol.
Kad je onda sa sjeveroistoka doletio novi klin započe divlji
lov za kacigama.
»Ti si ga upecao, Pete!« viknu Grenelli, kojega su mitraljeski
nogari bacali amo i tamo. »Ti si ga upecao!«
»Upecao? Koješta«, odvrati Pete a da pri tom nije prestao
pucati. »Nitko ne će nikad doznati, tko ga je upecao.«
»Hej, Milt!«
U stanki za vrijeme borbe pozove ga poglavica Choate s
ruba krova.
»Hej, Milt dolje te netko zove.«
»Evo me!« drekne Warden. Potrčavši prema ogradi krova
začu za sobom Grenellijev glas, gdje moli: »Daj, Pete! Dopusti
mi da se sad njime malo poigram. Ti si već jednoga oborio!«
' Notre- Dame, poznata footballska (američka rugby) momčad Sveučilišta iz
Notre Dame u saveznoj državi Indiaria.
»Za jedan čas«, odgovori Pete. »Za jedan čas. Samo ću još
jednom pokušati.«
Warden se nagne preko ograde. Dolje je stajao poručnik
Ross i ljutito gledao gore. Ispod očiju su mu visjeli teški
kolobari, a terenska kapa sjedila mu na neočešljanoj kosi.
Hlače su mu bile otkopčane, cipele nezavezane, a pojas
nepritegnut. Ne spustivši pogleda poče da zakapča hlače.
»Dovraga, što radite tamo gore, vodniče?« dreknu Ross.
»Zašto niste dolje da se pobrinete za četu? Najdulje za jedan
sat krenut ćemo na obalu! Sigurno je već sve puno Japanaca!«
»Sve je već u najboljem redu«, dovikne mu Warden. »Ljudi
su upravo u spavaonici zaposleni spremanjem svoje opreme.«
»Prokletstvo, moram i kuhinju i skladište prirediti za marš!«
zaurla poručnik Ross.
»Kuhinja se upravo utovaruje«, dovikne Warden.
»Zapovjedio sam Starku i on je upravo na poslu. Za petnaest
časaka će sve biti gotovo.«
»Ali skladište ...« poče vikati poručnik Ross.

839.
 »Oni za nas pune šaržere i redenike«, dovikne mu Warden.
»Treba još samo da prebace vodom hlađene mitraljeze za
obalu na kamione, da kraj tog postave stari Levin sanduk s
alatom i mi smo gotovi.«
»A osim toga«, dovikne Warden, »pripremaju se u kuhinji
sendviči i kuha se kava. Sve je u najboljem redu. Zašto ne
uzmete puškomitraljez i ne dođete k nama gore?«
»Nijedan nije preostao«, ljutito vikne poručnik Ross.
»Onda gledajte da se zaklonite«, viknu Warden ogledavši
se. »Eno ih, dolaze!«
Poručnik Ross nesta ispod trijema prema skladištu. S
jugoistoka je dolazio jedan jedini avion. Vatreni štit oko zgrade
otvori se urlajući i ovije avion. Činilo se nemoguće, da bi avion
kroz tu vatru mogao da prođe neoštećen, ali ipak je prošao.
Tik iza njega, leteći prema sjeveru, iznad avenije Waianae i
zgrade glavnog štaba doleti još jedan avion. Štit se okrenu u
novi pravac, a da ljudi uopće nisu skinuli prste s otponaca.
Odmah eksplodira rezervoar aviona. Upravljačevo sjedalo
ovi se plamenom. Leteći još uvijek punom brzinom sagne se
avion nadesno i poče padati. Kad se pokazao trbuh i lijevo krilo
aviona ljudi na krovu mogli su u jarkom sunčanom svijetlu
jasno razabrati plavi prsten s bijelom zvijezdom u sredini. Onda
avior. nesta kroz nekoliko drveta, koja su mu strgla krila dok
trup nastavi svoj put punom brzinom i tresnu o zemlju pred
kućom nekog nesretnog oficira, leteći još uvijek punom
brzinom, pa eksplodira. Svi su to gledali.
»To je bio jedan od naših«, reče Ready Treadwell, tihim
piskutljivim glasom. »To je bio američki avion!«
»Imao je nesreću«, odvrati Warden ne prestajući da puca na
novi par aviona, koji je dolazio sa sjeveroistoka. »Kakvog je
posla imao ovdje taj kujin sin!«
Pošto je japanski par preletio neoštećen, prošeta Warden
po krovu. Oči su mu poprimile onaj neobičan napet izraz

840.
čovjeka, koji je dobio udarac u lice. Ljudi su se žacali da ga
pogledaju.
»Pazite, momci«, govorio je neprekidno hodajući gore dolje
po krovu. »Ovaj posljednji bio je jedan od naših. Pokušajte
pripaziti. Nastojte da prepoznate znakove prije nego što
pucate. Oni idioti s Wheelera su kadri da lete ovuda. Pokušajte
da budete oprezni!« Gore, dolje po krovu. Glas mu je imao
onaj napeti zvuk, koji je posve odgovarao napetosti u
njegovim očima.
»Vodniče Warden!« zaurla poručnik Ross odozdo.
»Prokletstvo! Vodniče Warden!«
Warden potrči do ruba krova. »Što je sad?«
»Dođite dolje, prokleti bili!« dovikne mu poručnik Ross.
Hlače su mu sad bile zakopčane, a na cipelama svezane uzice.
Upravo je prstima gladio kosu. »Morate mi pomoći da
pripremim pisarnicu za pokret. Tamo gore nemate nikakva
posla!«
»Prokletstvo, imam posla!« zaurla Warden. »Odite po
Rosenberryja. Mi smo, naime, u ratu, poručniče!«
»Upravo dolazim od pukovnika Delberta«, dovikne mu
poručnik Ross. »On je zapovjedio da izađemo iz kasarne čim
prijeđe zračni napadaj.«
»Četa G je već spremna za odlazak«, vikne Warden. »Ja
imam posla. Recite onom prokletom Hendersonu neka mi
smjesta pošalje gore nekoliko šaržera i redenika.«
Poručnik Ross potrči pod verandu, a zatim se opet vrati.
Ovaj put je imao i kacigu na glavi.
»Rekao sam mu«, vikne on.
»I recite Starku, neka nam pošalje kavu.«
»Đavo vas odnio!« ljutio se poručnik Ross. »Što je to zapravo?
Četni piknik? Siđite dolje, vodniče, vodniče! Ja vas trebam! To
je zapovijed! Smjesta dođite ovamo dolje! Jeste li razumjeli? To
je zapovijed! Svi zapovjednici četa dobili su neposrednu

841.
zapovijed pukovnika Delberta, da u roku od jednog sata
krenu!«
»Kako, molim?« zaurla Warden. »Ne čujem vas!«
»Rekao sam da ćemo za jedan sat krenuti.«
»Što?« dreknu Warden. »Što? Pazite!« prodere se. »Evo ih
opet!«
Poručnik Ross nesta u skladištu, a oba nosača municije
uvukoše glavu u otvor na krovu.
Warden prignuto potrči natrag do Peteova dimnjaka, položi
svoj puškomitraljez na rub dimnjaka i poče pucati na klin
sastavljen od tri aviona, koji je silnom brzinom letio kraj njih.
»Dajte tu prokletu municiju ovamo!« doviknu on nosačima,
koji su se zavukli u rupu na krovu.
»Milt!« viknu poglavica Choate. »Milt Warden! Traže te
dolje!«
»Ne možeš me naći«, uzvrati Warden. »Otišao sam nekamo
drugamo.«
Poglavica kimne i preda vijest dalje dolje preko ograde.
»Ne mogu da ga nađem, poručniče. Otišao je nekamo dru-
gamo.« Zatim po dužnosti sasluša odgovor i okrene se opet
Wardenu. »Poručnik Ross ti poručuje da krećemo za jedan
sat!« viknu on.
»Ne možeš me naći«, uzvrati Warden.
»Evo ih, dolaze!« viknu Grenelli iza postolja.
Nikako nisu otišli za jedan sat. Cio je sat prošao, prije nego
što je prestao napadaj. Krenuli su tek popodne, to jest tri i po
sata poslije svršetka napada.
Četa G je bila spremna, ali ona je ujedno bila jedina
spremna četa u puku. Poručnik Ross je konačno ostao u
skladištu i pomogao pri punjenju. Warden je ostao na krovu,
sad pod ovom, sad pod onom izlikom, dok napad nije svršio.
Vatrena obrana puka polučila je još jedan siguran pogodak i
dva sumnjiva. Nije bilo sigurno nisu li ona dva posljednja
aviona bila pogođena već kod 27. puka, a da su leteći iznad
njihova kruga, već počeli da padaju.
Stark im je sam s još dva kuhinjska pomoćnika jednom
donio kavu, a malo kasnije sendviče s kavom. Pete Karelsen mu
je od zahvalnosti dopustio da neko vrijeme puca iz mitraljeza.

842.
 Kad je sve prošlo i kad je zavladala mrtva šutnja koju, kako
se činilo, nije mogao da probije nikakav zvuk, ispušiše svi na
krovu posljednju cigaretu. Onda se prljavih lica i crvenih očiju,
umorni, sretni i iscrpeni spustiše nerado dolje niz stepenice u
novi metež, koji se upravo počeo da stvara, pa stadoše
pripremati svoje rance. •
Nitko od njih nije bio ranjen, pa čak ni ogreben, no činilo se
da je teško da se oslobode one tišine, koja im je zvonila u
ušima
Čak ni onaj kaos priprema za pokret nije mogao da prodre tu
šutnju.
Umjesto da priredi svoj zavežljaj, pođe Warden ravno u
pisarnicu. Čitava tri i po sata prije nego što su konačno izašli,
nalazio se Warden u pisarnici i spremao stvari. Poručnik Ross,
čija je četa bila jedina, koja se spremila prije određenog
vremena, ve- je zaboravio na svoju srdžbu i došao da mu
pomogne. Isto tako i Rosenberry. Warden je imao obilno
vremena da pisarnicu pripremi za odlazak, ali mu nije preostalo
vremena da pripremi svoju vlastitu opremu ili da se presvuče u
poljsku uniformu. Možda je to, uostalom, jednostavno i
zaboravio.
Zbog toga je morao da pet dana spava u kolima nekog
prodavača kokica u Hanauma Bayu- bez pokrivača, prije nego
što se mogao vratiti s Schofield po svoje stvari. Bila bi mu
dobro došla i obična vunena poljska košulja. Nije mogao da
razumije, kako je na to uopće uspio da zaboi-avi.
Teretni automobili dovezoše se jedan za drugim pred četne
zgrade. Stajali su u redu po dva i čekali. Pojedini vodovi
izađoše jedan za drugim iz kasarne, sjedoše na svoju prtljagu i
stadoše gledati u kamione, držeći puške u rukama. Čitav je puk
izlazio odjednom.
Svaka je četa otišla na svoje odvojeno odredište. Kad stignu
onamo, svaka će četa biti samostalna jedinica. Nijedna četa
nije, međutim, otišla na svoj položaj na obali prije ostalih četa.
Cic je puk krenuo odjednom.

843.
 Posvuda teretnjaci. Posvuda vojnici sjedeći na prtljazi. Ko-
načno se krug kasarnski toliko napunio teretnih automobila, da
se čak ni pukovnikov jeep nije više mogao probiti kroz njih.
Dvorište se toliko napunilo četama, da se konačno čak i
pukovnikovi ađutanti i kuriri nisu mogli progurati. Ljudi su
mnogo proklinjali i mnogo su se znojili, ali je puk ipak krenuo
odjednom.
U pisarnici se Warden smijao radeći, zadovoljan sam sa
sobom.
Jednom, kad je poručnik Ross otišao u skladište, proviri
Maylon Stark kroz vrata. »Kuhinjska kola su gotova, natovarena
i spremna za odlazak.«
»Fino!« odvrati Warden ne dižući pogleda.
»Htio bih samo da ti kažem, da si savršeno obavio svoj
posao«, oklijevajući i prigušenim glasom reče Stark. »Potrajat
će najmanje još dva sata, prije nego što bilo koja druga kuhinja
bude gotova. Nekoliko će ih vjerojatno uopće morati ostati
ovdje i kasnije će doći za nama.«
»Sjajno si obavio svoj posao«, reče Warden, još uvijek ne
dižući pogled.
»Nisam to bio ja«, odbije Stark. »To si bio ti, pa želim da
znaš da ja mislim da si obavio sjajan posao!«
»Lijepo«, kimne Warden, »hvala ti«. I on nastavi radom ne
dižući pogled.
Odvezao se u jeepu na čelu konvoja, koji je prevozio četu
zajedno s poručnikom Rossom. Za volanom je sjedio Weary
Russell. Promet je bio upravo neizmjeran. Ceste su bile
doslovno, pokrivene teretnim automobilima i taksijima,
osovina uz osovinu, dokle god je dopirao pogled. Teretna su
kola vozila vojnike do položaja na obali. Taksiji su ih
njihovih

prevozili gore u Schofield, odakle su njihove jedinice već otišle.

Jeepovi i izvidnička kola provlačili su se ovamo i onamo
između dugačkih kolona teretnjaka. Veliki teretni automobili
od dvije i po tone mogli su voziti samo korakom. Kad bi se
kola pred njima zaustavila, morali su i oni da stanu, a kola pred
njima zaustavila bi se onda kad bi se i auto pred njima
zaustavio. Zatim bi čekali, dok teretnjak pred njima ne bi
krenuo dalje, jer je i onaj ispred njega učinio to isto.
S teretnih kola skinuli su cerade. Na upravljačkoj kabini bio
je montiran laki ili teški mitraljez, a posluživao ga je jedan
čovjek stojeći uspravno u teretnim kolima. Glave pod

844.
šljemovima bile su okrenute prema gore, promatrajući nebo
kroz gola rebr* karoserije, kao što posjetioci Smithsonian
instituta promatraju kostur dinosaura.
Warden, koji je u jeepu u više navrata prošao duž kolone
svoje čete, vidio ih je sve, nekoliko puta redom. Lica su im se
izmijenila i nisu više izgledali onako kako su izgledali prije. To
je do nekog stepena bio isti onaj izraz, što ga je Starkovo lice
pokazivalo u blagovaonici, samo što je iz njega ishlapilo
pijanstvo i što je preostala samo suha sadrena maska.
Ovdje vani na automobilu među stotinama drugih jedinica
bila je svijest da se nalaze u ratu ne samo jasnija, već i mnogo
veća nego kod kuće u vlastitoj kasarni. Poglavica Choate, koji
je stajao za lakim mitraljezom na jednom od teretnih
automobila pogleda dolje Wardena, a Warden pogleda u
njega.
Svi su oni ostavili sve. Građanska odijela, civilne cipele,
garnizonske cipele i uniforme za grad, zbirke šešira, različite
znakove, albume s fotografijama, privatne papire. Dovraga sa
svim tim! Bio je rat. To više ne ćemo trebati. Nisu sa sobom
ponijeli ništa, osim gole ratne spreme. Jedini čovjek, koji je
ponio bar nešto za svoju udobnost, bio je Pete Karelsen, ali
Pete Karelsen se borio i u Francuskoj.
Teretni šu se automobili posve polako, ali ipak postepeno
kretali prema Honolulu, u susret onom nepoznatom, što ih je
očekivalo na obali. Sve dosad je to bio dan odmora. Ljudi su se
upravo zabavljali.
Prolazeći kraj Pearl Harbora, opaziše da je on samo
ruševina. I Wheeler Field je bio teško oštećen, ali pogled na
Pearl Harbor ih je upravo zapanjio. Od pogleda na Pearl
Harbor smuči im se u mudima. Wheeler Field je ležao malo
podalje od ceste, no dijelovi Pearl Harbora pružali su se
neposredno uz autoput. Sve do tog trenutka cijela je stvar bila
samo velika šala, samo piknik. Oni su pucali s krovova u
avione, a avioni su pucali na njih. Kuhari su im donosili kavu i
sendviče, a momci iz skladišta donosili su im municiju. Oborili
su dva ili tri aviona, ali je u čitavom puku bio pogođen samo
jedan jedini čovjek (tanetom kalibra 50. u list noge, ali kost je
ostala posve neozlijeđena, tako da je čovjek sam otišao na
povijalište da se dade poviti), pa je dobio »crveno srce«, veliku
ranjeničku medalju.

845.
 Gotovo svaki vojnik imao je sa sobom bocu, a osim toga je
onako bio napol pijan, kad je započeo napadaj. Cijela stvar je
zapravo bila samo neke vrsti orijaško vježbanje u gađanju na
žive ciljeve. U najuzbudljiviji nišan, koji je mogao da postoji: u
ljude. No sad su boce bile već gotovo ispražnjene i nije bilo
neposrednog izgleda, da će doći do novih boca. Nije više bilo
ni živih ciljeva. Sad su došle misli. Zaboga, mogli su da prođu
mjeseci, možda čak i godine, prije nego što opet dobiju bocu u
ruke' To je bio veliki rat.
Kad su se teretni automobili provezli kroz četvrti s novim
kućama za oženjene podoficire, nedavno sagrađenim uz Pearl
Harbor, stadoše im klicati žene i djeca, a kadšto i pokoji starac
koji je stajao u vrtu ispred kuće. Vojnici se provezoše šutke,
tupo buljeći u njih.
Na vožnji kroz ulice na rubu grada, čitavim putem, nailazili
su na muškarce, žene i djecu, koji su stajali na verandama, uz
ograde, i na krovovima, pa im klicali. Vojnici im stadoše
domahivati pokazujući znak Winnie Churchilla za pobjedu i
podižući palce uvis. Mlade djevojke su im dobacivale poljupce,
a njihove majke, suznih očiju, tjerale su kćeri, da vojnicima
dobace još više poljubaca.
Vojnici su čeznutljivo promatrali sve te mlade šfparice, koje
su tako slobodno trčale po cesti, ali su za njih bile
nedohvatljive

846.
Sjećali su se starih vremena, kad djevojkama iz građanskih
kuća nije bilo dopušteno ni da po bijelom danu na ulici
razgovaraju s vojnicima, a da se i ne govori o noćnom posjetu
u barovima; one to čak nisu ni željele. Uzvratiše im starim
vojničkim pozdravom stisnutom rukom iz koje je virio ukočeni
srednji prst uvis. Znak Winnie Churchilla za pobjedu uzvratiše
vojnici svojim mnogo starijim znakom, gdje je pest ostala
stisnuta, a srednji prst i palac nekoliko bi puta pritisnuli jedan o
drugi.
Oduševljeni građani, koji nisu znali, da je posljednji znak
stari vojnički znak za »ženu«, a da prvi znak znači »poljubi me
u guzicu...« stadoše još glasnije klicati. Otkad su izašli iz
Schofielda, stadoše se vojnici prvi puta jedan drugome lukavo
osmjehivati i još usrdnije pozdravljati. Njihovom pozdravljanju
nije bilo kraja.
Istočno' od Waikikija teretni automobili su se počeli
razilaziti, da pojedine skupine, sastavljene od tri ili četiri
čovjeka, svako pod zapovjedništvom jednog podoficira,
odvezu do različitih položaja na obali. Kad su automobili
konačno stigli do uspona, koj) je vodio preko sedla Koko-
Heada, gdje se cesta odvajala prema dolje do četnog bojnog
položaja u zaljevu Hanauma, preostala su svega još četiri
teretna automobila. Na jednom od njih nalazio se štab čete i
posade za položaj 217, na dva automobila posada položaja 28,
dok je četvrti auto vozio kuhinju. Auto sa štabom čete i auto s
kuhinjom skrenuše sa ceste i zaustaviše se, a ona dva
teretnjaka za Makapuu nastaviše vožnjom i prođoše kraj njih.
Sv; su oni prošli svoj veliki dan s građanima, na kojega je većina
od njih čekala dvije godine do pet godina. Sad su se pripremali
da tu zabavu plate.
Četom u teretnjacima ovladalo je neko patriotsko
oduševljenje i žar za obranu. To se oduševljenje očitovalo u
mlakim klicanjima, što ih je prigušavao jak vjetar, kad su
prolazili kraj poručnika Rossa i kraj Wardena, koji su bili izašli iz
svoga jeepa i sad stajali na rubu ceste promatrajući ih u
prolazu.
Nekoliko ruku se ispruži između golih rebara teretnih
automobila, a Petko Clark, sad strijelac, prije pomoćni trubljač.
čete. žestoko zamahnu rukom pokazujući znak V iznad
stražnjeg dijela teretnih kola, kad su se provezli kraj poručnika
Rossa.
Taj opći patriotizam trajao je po prilici tri dana.
Poručnik Ross, koji je stajao kraj svog jeepa i gledao za
svojim ljudima kako se voze možda u osakaćenje i u smrt, a
svakako u rat, koji će dugo potrajati, tužno pogleda Petka i ne
uzvrati pozdrav kao da stoji na drugoj strani duboka ponora.
Od toga ga je čovjeka dijelilo životno iskustvo, sažaljenje i veće
znanje. Činilo se kao da će mu na oči izbiti suze preobilja
osjećaja, a na licu mu se ukaza izraz velike strasti i strašne
odgovornosti.

42.
 Četni starješina Warden, koji je stajao kraj svoga
zapovjednika čete, i gledao ga u lice, poželi da tog svog
zapovjednika čete nogom žestoko opali u stražnjicu.
Patriotizam vojnika je u toku nekoliko narednih dana više
od svega potkapala izgradnja žičanih zapreka. Ljudi, koji su na
izgradnji tih položaja zadobili onu novu nepoznatu bolest
mišića i zglobova, osjećali su kako bi ih bol dvostrukom
jačinom prožegla, kad su kao zaštitu ispred položaja napinjali
bodljikavu žicu. Konačno je došlo dotle, da noću nisu mogli
spavati ni onda. kad ne bi trebali da stoje na straži. Već prvi
dan se po'kazalo da napinjanje žičanih zapreka još jače utječe
na patriotizam oo' činjenice da su prljavi, da se ne mogu
tuširati, da ih svrbi brada, jer se ne mogu brijati ili što moraju
spavati na kamenju pokriveni jednim ili dva pokrivača i
šatorskim krilom, kad bi padala kiša.
Zaista, taj se rat, koji je tako lijepo započeo jedne nedjelje
ujutro i probudio tako divne nade u budućnost, pretvorio
samo u produžene manevre. Jedina razlika je bila ta, da čovjek
nije znao. da će uskoro završiti.
Potrajalo je pet dana prije nego što je sve bilo u toj mjeri
organizirano, da su mogli nekoliko ljudi poslati natrag u
Schofield po ostatak njihovih stvari. Nisu bili mislili, da će sve
to još trebati. Valjalo je donijeti i četno sledovanje piramidnih
šatora. Ni šatori nisu međutim mogli da ljudima u Makapuu
ništa koriste, jer ondje nije bilo drveća ispod kojega bi se šatori
dali postaviti.
Warden je vodio tu skupinu, sastavljenu od tri teretna
automobila, a sa sobom je ponio popis stvari, što ih je svaki
pojedini od njegovih ljudi želio. Sve te želje zajedno
ispunjavale su cijelu bilježnicu. Pete Karelsen, jedini čovjek u
cijeloj četi, koji se posljednjih pet godina bar donekle udobno
osjećao, bio je njegov zamjenik. Kad su se na svojim teretnim
automobilima dovezli u kasarnski krug, opaziše da se u
kasarnu uselila već druga jedinica. Vojnički sanduci i ormari
čete G bili su temeljito opljačkani. Njihovi popisi bili su
beskorisni. Pete Karelsen je opet bio gotovo jedini čovjek u
cijeloj četi, koji se one nedjelje ujutro potrudio, da zaključa svoj

43.
sanduk i svoj ormar. Nestala je međutim rezervna garnitura
Peteovih lažnih zuba, što ih je ostavio na stolu.
Dakako da nijedan od novih stanara nije baš ništa znao.
Nestao je Wardenov gramofon i njegove ploče, njegovo
odijelo za stotinu i dvadeset dolara, njegov sportski kaputić i
njegov bijeli smoking s hlačama, što ih je kupio, ali ih još nikad nije
nosio, te sve njegove uniforme. Nestala je i posve nova
električna gitara s pojačalom za 260 dolara, koja nije bila još ni
do pola plaćena, a kupili su je Andy i Clark, dok se Prew nalazio
u zatvoru.
Da nije bilo četnog starješine Dedricka iz čete A, koji je bio
po prilici jednako velik kao i Warden, a sjetio se da zaključa
svoj ormar, Warden sigurno ne bi mogao da smogne dvije
potpune poljske uniforme za sebe. Gotovo jedino, u što nije
nitko dirao bili su složeni piramidni šatori u skladištu.
Potkraj sedmog dana bili su šatori od vezeni na obalu,
razdijeljeni i podignuti. U to su se vrijeme svi ljudi čete G,
uključivši dva kažnjenika, što su ih pustili iz zatvora, prijavili na
dužnost.
Svi osim Prewitta.

PEDESET I PRVO POGLAVLJE

Prewitt je spavao za vrijeme cijelog napadaja. Te se večeri,

dok su djevojke bile na poslu, opio još jače nego obično. Bila
je, naime, subota uvečer, a subota uvečer je uvijek bila praznik.
Da je uopće došlo do napadaja, doznao je tek onda, kad je
uporni i dinamični glas radio spikera, koji je neprekidno
govorio i govorio, na kraju uspio da prodre kroz njegov debeli,
suhi i posve okorjeli mamurluk, što ga je osjećao u ustima, pa i
za vrijeme spavanja. Znao je da je mamurluk ovdje i nije želio
da se probudi
Konačno se uspravi na svom divanu. Bio je obučen u kratke
hlače (otkako se preselio na divan počeo je da iz pristojnosti

44.
spava u kratkim hlačama) i opazi obje djevojke u njihovim
jutarnjim haljinama, kako napeto čuče pred radijem.
»Upravo sam te htjela pozvati«, uzbuđeno će Alma.
»Zašto pozvati?« Jedino na što je u svom sadašnjem stanju
mogao da misli, bilo je, da odmah ode ravno u kuhinju i da se
napije vode.
» ... daleko najozbiljnija je, međutim, šteta, koja je počinjena u samom Pearl Harboru«,
govorio je radio. »Ne vjerujemo da je ma i jedna zgrada ostala neoštećena. Najmanje jedan od
bojnih brodova, koji su se nalazili u luci potonuo je na plitko dno.
Njegovo nadgrađe viri iz vode, koja je još uvijek pokrivena zapaljenim uljem. Napadaj
bombaša, koji su letjeli u velikoj visini bio je uglavnom usmjeren na Pearl Harbor te na
Hickam Field na drugoj strani kanala. Čini se da je osim Pearl Harbora najviše nastradao
Hickam Field«.
»To je Webley Edwards«, dobaci Georgette.
»On govori za one u domovini«, doda Alma.
»Veoma velike bombe ili zračni torpedo«, govorio je radio, »pogodio je glavnu
blagovaonicu nove kasarne u Hickam Fieldu, gdje je upravo četiri stotine naših avijatičara
sjedilo za doručkom, ne sluteći ništa«.
Prew je sad znao o čemu se radi, ali mu je bilo teško da
razbistri močvaru svoga mozga. Nije mogao da se otrese misli,
da su Nijemci napali Havaje. Pa i kasnije, kad je doznao, da su
to bili Japanci, nije mogao da iz glave istjera misao, da su to
ipak bili Nijemci. Mora da su Nijemci, dakle, izgradili posve
novu vrst bombaša, koja je mogla da poleti tako daleko bez
spuštanja, pa čak i onda, ako su imali uporište na istočnoj obali
Azije. Kraj britanske flote nipošto ne bi mogli da pošalju u Tihi
ocean flotu nosača aviona. Strašno, da upravo sad mora da
ima takav mamurluk! Vodom nikad ne će moći da izliječi taj
mamurluk. Jedino sredstvo, koje bi zaista moglo da djeluje,
bilo bi nekoliko čašica jakoga whiskyja, ali ni to ne bi dovoljno
brzo djelovalo.
»Gdje su moje hlače?« reče on i ustane. Kroz glavu ga
žestoko probode, upravo kao da mu se potresla. On prijeđe
kroz sobu prema djevojkama i prema baru, nad radiom.
»Eno ih na stolcu«, odgovori Alma. »Što to radiš?«
»Ne mislim te hlače. Moje vojničke hlače«, odvrati on
otvorivši bar iznad njihovih glava i ulivši škotski whisky u jednu
od čaša za cocktaile na visokim dršcima. »Ovdje negdje mora
da je moja uniforma. Gdje je?«
On se strese i iskapi čašu. Odmah je znao da će mu koristiti.
»Što to kaniš?« divlje i neartikulirano poviče Alma. »Što to
radiš?«

45.
 »Ulijevam u sebe toliko alkohola, da se riješim tog
mamurluka, a onda ću se vratiti u kasarnu. Prokletstvo, a što ti
zapravo misliš?« upita on, natoči novu čašu i ispije.
»Ne može se zanijekati, da je naša mornarica pretrpjela težak poraz«, govorio je radio.
»Možda najteži poraz u cijeloj njezinoj povijesti. Bilo bi ... «

46.
 »Zaboga, to ne možeš učiniti!« reče Alma sva užasnuta. »Ne
možeš se vratiti!«
»A zašto ne, dovraga? Jesi li luda?«
» ... ali usprkos svemu«, govorio je radio, »čak i u tim časovima tame i sramotnog poraza,
svijetli jarko svijetlo, koje će zauvijek ostati primjerom za sve Američane ... «
»Jer te još uvijek traže!« histerično će Alma. »Kao ubojicu!
Pa valjda ne misliš, da će odustati od optužbe zbog umorstva
protiv tebe? Ne će odustati ni onda, ako izbiju dva rata«.
On je bio već natočio treću čašu i glava mu se malo
razbistrila. Topao električni žar krajeva živaca počeo je da suši
natopljene mozgovne ćelije. On ispi i tu čašu.
»To sam posve zaboravio«, reče.
» . . . to je hrabrost i heroizam naših ratnika«, govorio je radio, »koji su na očigled smrti
■ i kraj silne nadmoći neprijatelja, nepripremljeni i nedostatno snabdjeveni, ostali na svojim
mjestima, zgrabili puške i smiono se oprli, sa svom onom neslomljivom odlučnošću, koja je
oduvijek bila simbol vojske i mornarice Sjedinjenih Država«.
»Govori li on o američkoj vojsci " i mornarici?« naceri se
Georgette, ne osvrnuvši se ni na koga.
»Bit će bolje da to ne zaboraviš«, reče Alma, već malo
mirnije. »Ako se sad vratiš, bacit će te u vojni zatvor i optužiti
tc zbog umorstva, bio rat ili ne bio. Time ne možeš pomoći da
dobijemo rat«.
Još uvijek držeći bocu u jednoj ruci, a čašu u drugoj, Prew
polako sjede na klupicu pred radio između obje djevojke.
Izgledao je, kao da ga je upravo neki judo-borac ošamutio
udarcem u zatiljak.
»To sam posve zaboravio«, muklo odvrati. »Kao na smrt«.
»Bolje je da ne zaboraviš«, reče Alma.
»Sr>ojim mirnim heroizmom pod neprijateljskom vatrom-t. govorio je radio, »svojim
odanim vršenjem dužnosti ma kako neznatna ona bila, svojom nijemom hrabrošću ne tužeći
se m kad su ležali ranjeni i kad su umirali — a umiru i u ovom trenutku, u kojem vam
govorim — u bolnicama i na previjalištima. dali su divan primjer vjernosti, svijesti i stoičkog
heroizma. što ga mi građani ovdje na Havajima, koji smo tome bili svjedoci, ne ćemo tako
brzo zaboraviti. Ti muškarci, ti mladići — a većina od njih su zaista samo mladići — stvorili
su legendu, legendu demokracije, koja će uvijek i do kraja nedostiživa i nenadmašiva ži vjeti
s nama i koja će srca neprijatelja slobode ispuniti strahom«.

54 O d s a d a d o v j e č n o s t i

849
 »Bogami!« odjednom uzbuđeno viknu Georgette. »Ti mali
žuti kopilani će još naučiti, da tako ne smiju postupati s nama!«
»Spavao sam«, muklo će Prew. »Nisam se čak ni probudio«.
»Ni mi se nismo probudile«, uzbuđeno će Georgette.
»Uopće nismo znale za to. Posve sam slučajno otvorila radio«.
»A ja sam spavao«, ponovi Prew. »Čvrsto sam spavao«. On
ponovo utoči whisky iz boce što ju je držao u lijevoj ruci u
čašu, što ju je imao u desnici, pa ispi čašu. Glava mu je sad
posve bistra, jasna kao kristal.
»Ti prokleti Nijemci!« reče.
»Kakvi Nijemci?« upita Georgette.
»Ta ovi«, odvrati on i pokaže čašom prema radiju.
»Bio sam u dvoranama Tripler General, ovdašnje moderne vojničke bolnice«, govorio je
radio, »i vidio sam kako su ih nosili. Neki su bili u potpunoj uniformi neki u donjem rublju,
a neki uopće nisu bili odjeveni. Svi su bili strašno i užasno opečeni«.
»Što je sa Schofieldom?« kruto upita Prew. »Što je rekao o
Schofieldu?«
»Ništa«, odgovori Georgette. »Nije ga ni spomenuo.
Bombardirani su Wheeler Field i Bellows Field i pomorsko
avionske baze u Kaneohe i mornaričko uporište u Ewi. I Hickam
i Pearl Harbor. Oni su najteže pogođeni«.
»A što je - sa Schofieldom?« upita Prew. »Prokletstvo, šta je
sa Schofieldom?«
»On ga nije ni spomenuo, Prew«, stade ga umirivati Alma
»Uopće ga nije spomenuo?«
»Nije. Georgette ti je to upravo rekla«, odvrati Alma.
»Onda ga nisu bombardirali«, olakšano će on. »Inače bi ga
spomenuo. Vjerojatno su ga samo malo mitraljirali. To je
vjerojatno«, nastavi Prew. »Sigurno su napali samo aerodrome.
Sigurno im je stalo samo do njih. Dakako da ne će
bombardirati Schofield«.
»Tripler General je velika bolnica«, govorio je radio, »i snabdjevena je svim uređajima i
svim najnovijim modernim medicinskim aparatima, ali nije predviđena za to da svlada takvu
nepojmljivu katastrofu, kao što je ova. U njoj nema mjesta ni za malen dio onih ranjenika
što sam ih vidio gdje ih donose. Neki sn od njih bili već mrtvi ili su umirali na provizornim
nosilima, postavljenim u predvorje i u hodnike, jer nije bilo ni dovoljno prostora, ni dovoljno

48.
stručnog osoblja za sve. Pa ipak u cijeloj kući nisi čuo nikakvo jaukanje od boli, nikakve
tužbe. Tu i tamo bi po neki strašno osakaćeni dječak od devetnaest ili dvadeset godina čije
su kose, obrve i trepavice bile posve spaljene, rekao liječniku: ,Radije se najprije pobrinite za
ovog mog druga, doktore On je mnogo teže ozlijeđen od mene!' Inače je vladala tišina. Tišina,
koja optužuje. Tišina puna srdžbec.
»Ti prljavi kopilani«, muklo će Prew. Plakao je. »Oh ta
prljava kopilad! Ti ubojice djece, te prljave njemačke svinje!«
On podigne ruku, koja je još uvijek držala bocu, obriše hrptom
ruke nos, i ponovo napuni čašu.
»Pa to su bili Japanci!« odvrati Georgette. »Japanci. Mal'.
prljavi žuti Japanci. Došuljali su se do nas i kukavno nas napali,
a da nas uopće nisu upozorili, dok su njihovi poslanici u
Washingtonu tražili mir!«
»Za mene je«, govorio je radio, »bio silno snažan doživljaj, promatrati tu muškost, kojom
su ti mladići podnosili svoje patnje To je ojačalo i probudilo moje povjerenje u takvu državu,
koja može da uzgoji takve heroje, ne desetak ili dvadesetak njih, već stotine i tisuće heroja.
Žalim što ne mogu da svakog američkog građanina povedem u dvorane bolnice Tripler, da
sam vidi ono. što sam ja vidio«.
»Je li to Webley Edwards?« upita Prew plačući.
»Mi držimo da jeste«, odgovori Alma.
»Sigurno je on«, dobaci Georgette. »To zvuči upravo kao
njegove riječi«.
»Na svaki način je to silan momak«, reče Prew. Jednim
gutljajem isprazni čašu i ponovo je napuni. »Silan momak! To
je sve što mogu da reknem«.
»Bilo bi pametnije, da malo prestaneš piti«, uznemireno će
Alma. »Još je veoma rano«.
»Rano?« upita Prew. »Rano! Oh ti prljavi njemački kopilani!
Što to uopće smeta, prokletstvo«, zaurla on, »ako se napijem! I
onako se ne mogu vratiti. Zaista bih volio da znam, što to
smeta? Napijmo se svi!«
»Oh«, nastavi on, »prokleti bili, prokleti bili!«
»Potpun opseg počinjene štete«, govorio je radio, »?ie da se, dakako, u sadanjem času
ustanoviti i vjerojatno će još dulje vremena ostati nepoznat. Pošto postoji potreba, te da bi
osigurao saradnju svih vlasti i zapovjedničkih mjesta, general Schort jeza područje teritorija
Havaja proglasio opsadno stanje«.
»Nešto ću vam reći«, zajeca Prew ponovo sipljući whisky u
čašu. »Protiv mene ne postoji uopće optužba zbog umorstva«.

49.
 »Ne?« upita Alma.
»Nije uopće ni podignuta zbog umorstva ni protiv koga. To
mi je rekao Warden, a Warden mi ne laže«.

50.
 »Onda se dakle možeš vratiti«, reče Alma, »ali ne će li te na
svaki način zatvoriti, jer si otišao bez dopuštenja?«
»Upravo u tome i jeste stvar!« odgovori on. »Nikako se ne
mogu vratiti, jer više ne želim u zatvor, jesi li me razumjela?
Vratim li se natrag, stavit će me najmanje pred sumarni vojni
sud, a možda i pred posebni vojni sud. No mene ne će više
nitko baciti u zatvor. Nitko! Jesi li razumjela?«
»Kad bi se samo mogao vratiti, a da ne moraš u zatvor«,
zamišljeno će Alma. »No to ne možeš, a u zatvoru ne ćeš
pomoći da se dobije rat«.
Ona mu položi ruku na mišicu.
»Prew, molim te, prestani s pićem. Daj mi bocu!«
»Pusti me na miru!« drekne on i istrgnu joj ruku. »Udarit ću
te, da ćeš sjesti na svoju prokletu guzicu! Idi! Ne prilazi mi!
Ostavi me na miru!« On ponovo natoči punu veliku čašu i svađi
j ivo ih pogleda.
Poslije toga nije više nijedna od djevojaka govorila s njime,
a nije ni pokušala da ga odvrati od pića. Ne bi bilo nikakvo
pretjeravanje, kad bi rekle, da je iz njegovih očiju, obrubljenih
•crvenim rubom, piljio u njih ubojica.
»Sve dotle se ne ću vratiti, dok me oni žele zatvoriti u svoj
posrani svinjac, u taj vojni zatvor«, divlje će on. »Posve se
sigurno ne ću vratiti«.
One mu se ni sad nisu usprotivile. Sve troje je šutke sjedilo
pred radijem i slušalo izvještaj, sve dok glad nije obje djevojke
natjerala u kuhinju na doručak, koji ujutro nije nitko priredio.
Prew isprazni bocu, što ju je držao u ruci i otvori novu. Nije
htio da ode sa svog mjesta pred radijem na doručak. Kad su
mu donijele nešto da pojede, on otkloni. Sjedio je na klupici
pred radijem, pio je whisky iz čaše za cocktail, plakao i ništa ga
nije moglo navesti da ustane.
»Naši su momci skupo morali da plate pouku, što ju je danas dobio naš narod«, govorio
je. radio. »Oni su, međutim, platili pošteno i čestito i neustrašivo, ne tužeći se i bez
ogorčenja, ma da je cijena bila visoka. Pozvani da budu pripravni da se za nas bore i da
umru, vojska i mornarica su u punoj mjeri opravdale vjeru i pouzdanje, što smo im ga

852.
oduvijek poklanjali, i dokazali su da zaslužuju ono poštovanje, što smo im ga uvijek
iskazivali«.
»A ja sam spavao«, muklo će Prew, »čvrsto sam spavao.
Nisam se ni probudio«.
One su se nadale, da će se opiti do besvijesti, tako da ga
uzmognu odvući u postelju. Toliko ih je uznemirivala njegova
divljina, da su jedva mogle da ostanu u istoj prostoriji s njime,
No Prew nije zaspao, a nije se ni opio toliko da bi izgubio
svijest. Očito se nalazio u onom stanju, u kojem čovjek, stigavši
do određene točke može jednostavno neograničeno piti dalje,
a da ne postane ništa pijaniji. Samo što je postajao sve više
divlji. Ostao je sjedeći na klupici pred radijem. Najprije je
plakao, a onda je mračno buljio preda se.
Rano popodne ponovi radio poziv dr. Pinkertona, da se
dobrovoljni davaoci krvi odmah jave u bolnici Queen. Više da
izbjegnu teškoj atmosferi kuće i onom elektricitetu, punom
prijetnje, što je izbijao u zrak iz onoga podivljalog dinama pred
radijem, nego zbog bilo kojeg drugog razloga, odlučiše Alma i
Georgette da će sići u grad i da će dati krv.
»Idem i ja!« zaurla dinamo i zatetura s klupčice.
»Ti ne možeš, Prew«, uznemireno će Alma. »Budi razborit.
Tako si pijan da ne možeš ravno ni stajati, a osim toga će
svatko vjerojatno morati da pokaže kakvu legitimaciju, a ti
znaš, što bi to za tebe značilo«.
»Ne mogu čak da dam ni krv«, reče Prew, pa sav nesretan
sjede nesigurno natrag na klupu.
»Ostat ćeš ovdje i slušat ćeš što javlja radio«, nastavi Alma u
želji da ga smiri. »Mi ćemo se uskoro vratiti. Onda nam možeš
ispripovjediti što se dogodilo«.
Prew ne reče ništa. Nije skinuo pogled s radija, kad su izašle
iz sobe da se presvuku.
»Moram izaći odavde!« reče Alma. »Ne mogu više da
dišem«.

853.
 »Misliš li da će doći k pameti?« šapnu Georgette. »Tako
nešto nisam mogla ni zamisliti!«
»Dakako da će se opet osvijestiti«, sigurno će Alma. »Njega
jednostavno peče osjećaj krivnje, uzbuđen je i malo je pijan.
Sutra će prijeći preko svega toga«.
»Možda bi usprkos svemu, trebao da pođe natrag?«
predloži Georgette.
»Ako se vrati, opet će ga baciti u zatvor, zar ne?« upita
Alma.
»Tako je«, kimnu Georgette.
»Onda' ne govori gluposti«, završi Alma.
Kad su se vratile u sobu, on je još uvijek sjedio ondje gdje i
prije. Radio je isprekidano i uzbuđeno tutnjao. Nešto o
Wheeler Fieldu. On ih ne pogleda i ne reče ništa. Alma zakima
glavom, kao da želi Georgettu upozoriti na opasnost. One
ođoše i ostaviše ga samoga.
Kad su se dva sata kasnije vratile kući, on je još uvijek sjedio
na istom mjestu. Činilo se kao da se nije pomaknuo ni za dlaku
otkad su one otišle. Jedina je razlika bila, da je boca. što ju je
držao u lijevoj ruci, bila gotovo prazna. Radio je još uvijek
brenčao.
Moglo bi se čak reći da je bio trezniji, da je bio onako
promišljeno i bistro trijezan, kako trijezan postaje teški pijanica,
nakon intenzivnog i koncentriranog uživanja alkohola. Ta teška
napetost u kući, koja je podsjećala na niske oblake, koji se taru
jedan o drugoga prije oluje, učinila im se nakon uzbudljive
ulične vreve i onog jasnog ravnodušnog sunčanog svijetla vani
još težom nego prije.
»No, upravo kao da smo opljačkane«, vedro reče Alma u
sumarnoj tišini.
»Uistinu«, doda Georgette.
»Da nismo imale Georgettina kola, nikad ne bismo stigle u
grad«, nastavi Alma, »a da i ne govorim o tome, kako bismo se
vratile kući. Čitav grad je prava ludnica. Kamioni, autobusi,

854.
dostavljačlca kola, osobni automobili, sve što ima kotače, sve
je na putu«.
»U bolnici smo našli čovjeka, koji o tom želi da napiše
knjigu«, doda Georgette.
»Da«, nastavi Alma prihvativši tu temu. »On je docent zi
engleski jezik na sveučilištu ... «
»A ja sam mislila da je novinski reporter!« dometne
Georgette.
»Nije«, reče Alma. »Profesor engleskog jezika. Pomogao je.
da se iz bombardiranog područja evakuiraju žene i djeca. Sada
pomaže dovodoće u bolnicu ljude, koji žele da dadu krv«.
»Htio bi da govori sa svima, koji imaju ma kakva posla s
napadajem«, razjasni Georgette. »Onda će sve njihove
pripovijesti njihovim vlastitim riječima objaviti u knjizi«.
»Knjigu će nazvati .Slavite gospoda i dodajte municiju'«,
nastavi Alma. »To je rekao vojni svećenik u Pearl Harboru«.
»Ili ,Ne zaboravite Pearl Harbor'«, doda Georgette. »Ni sam
ne zna još kako. Znaš, kao ona ,Ne zaboravite Alamo'.«
»Ili ,Ne zaboravite Maine'«, nadoveže Alma. »Veoma je
inteligentan«.
»I uljudan«, nadoveže Georgette. »Postupao je s nama
posve jednako kao i sa svim drugima. Rekao je da je uvijek
želio da doživi povijest, pa mu je sad želja ispunjena«.

855.
 »Neku kuću u ulici Kuhio pogodila je bomba«, nastavi Alma
»A drogerija na uglu ulice Mc Cully i King Streeta je posve
srušena«, brzo će Georgette. »Vlasnik, njegova žena i obje
kćerke su ubijeni«.
»No, da«, konačno će Alma, »mislim da bi trebalo da
priredimo kakvo jelo. Osjećam se malo slabom«.
»I ja«, kimnu Georgette.
»Hoćeš li štogod pojesti?« upita Alma.
■ »Ne ću«, odbije Prew.
»Zaista bi trebao da nešto pojedeš, Prew«j umiješa se
Georgette. »Trebao bi da nakon sveg tog alkohola dobiješ i
malo jela u želudac«.
Prew ispruži ruku, zatvori radio i mračno ih pogleda. »Čujte,
vas dvije. Od vas želim jedino to, da me ostavite na miru! Ako
hoćete da jedete, idite i jedite, ali mene ostavite na miru!«
»Jesu li na radiju rekli nešto novo?« upita Alma.
»Nisu«, žestoko će on. »Neprekidno ponavljaju isto staro
govno«.
»Nadam se da nemaš ništa protiv toga, da i mi slušamo?«
upita Alma. »Dok pripravljamo večeru!«
»Radio je vaš«, odvrati Prew, uze bocu i čašu za cocktaile. pa
izađe na verandu iznad doline Palolo, i zatvori staklena vi*ata
za sobom.
»Što da samo počnemo s njime?« upita Georgette. »Uprave
me tjera u očaj«.
»Ah, koješta, već će se opametiti«, odvrati Alma. »Moraš
dan dva imati strpljenja, dok ga to ne prođe. Jednostavno se
nemoj na nj obazirati!«
Ona otvori radio i izađe u kuhinju, a Georgette nemirno
pođe za njom.
»Nadam se da imaš pravo«, nervozno će ona gledajući kroz
staklena vrata crnu silhuetu, koja se ocrtavala o crvenkasto
nebo. »'Mene to čini silno nervoznom«.

52.
 »Rekla sam ti, da će se opametiti«, oštro će Alma. »Ostavi
ga na miru. Nemoj se osvrtati na nj. Dođi i pomozi mi dok
pripremam večeru. Odmah ćemo morati da navučemo zastore
za zamračivanje!«
One prirediše sendviče, natočiše mlijeko u čašu i pristaviše
vodu za kavu. Zatim navukoše zastore za zamračenje, što ih je
Alma priredila još za vrijeme pokusnih uzbuna tako, da su
danju izgledali kao obični zastori.

53.
 »Bilo bi bolje da uđeš!« hladno će Alma Prewu, prišavši
staklenim vratima, koja su vodila na verandu. »Spustit ćemo
zastore za zamračivanje.«
Ne odgovorivši ni riječi, uđe Prew u sobu, prođe kroz nju i
sjede na divan. Još uvijek je držao već gotovo praznu bocu u
lijevoj ruci, a čašu za cocktaile u desnoj.
»Ne ćeš li ništa jesti?« upita Alma. »Priredila sam ti nekoliko
sendviča«.
»Nisam gladan,« odvrati on.
»Ipak sam ih nekoliko priredila za tebe«, reče Alma. »Ako ih
kasnije poželiš«.
»Nisam gladan«, ponovi Prew.
»Zamotat ću ih u voštani papir da ostanu svježi«, reČ3 Alma.
Prew ponovo natoči čašu. Nije joj ništa odgovorio i ona ode
natrag u kuhinju, pošto je povukla zastore za zamračivanje i
pred staklena vrata.
Kad su se nakon večere opet vratile u sobu za dnevni
boravak noseći kavu, on je još uvijek sjedio na divanu. Otvorio
je novu bocu. Toga je dana sve u svemu popio više od dvije
litre Georgettina škotskog whiskyja. Prva je boca bila više od
polovice puna. Osim nje je popio cijelu drugu bocu i polovicu
treće.
Neko su vrijeme sjedile i pokušavale da slušaju radio, al; je
radio neprekidno ponavljao iste izvještaje. Prew je i dalje
uporno sjedio na divanu, pa ih je sve to konačno natjeralo u
postelju. Ostavile su ga da i dalje sjedi ondje, ni pijan ni
trijezan, ni sretan ni nesretan, ne potpuno kod svijesti, ali ni
potpuno besvijestan.
To je stanje potrajalo osam dana. Nikad nije bio zaista pijan
ali nikada ni potpuno trijezan. Uvijek je bocu Georgettina
škotskog whiskyja držao u jednoj ruci, a čašu u drugoj. Nije
razgovarao, a kad bi ga nešto pitale, odgovarao bi samo sa
»da« i »ne« Na izravna pitanja odgovarao bi većinom sa ne.

856.
Dok su one bile u kući, nije nikada ništa jeo. Bilo je kao da u
istoj kući živo s mrtvacem.
Kad su u ponedjeljak ustale, on je odjeven spavao na
divanu. Kraj njega su na podu stajale boca i čaša. Ona dva
sendviča, štn ih je Alma priredila i zamotala u voštani papir,
iščezla su. Njih dvije toga dana nisu otišle na posao.
Onaj prvi veliki val osjećaja što je izbio u Honolulu, brzo se
slegao u toku narednih nekoliko dana. Radio je opet započeo
davati muzičke emisije i reklame. Ne uzmemo li u obzir, da su
vojnici napeli bodljikavu žicu na Waikikiju i da su stražari u
šljemovima stajali pred važnim zgradama, kao što su bile
radiostanica i guvernerova palača, te da je bilo srušeno nekoliko
kuća, Kao one u ulici Kuhio i drogerija na uglu Mc Cully Streeta ;

King Streeta, činilo se da se grad nije mnogo promijenio, na kon

što je prošao kroz kušnju.
Očito trgovci nisu gubili živce, a vojne su im vlasti
savjetovale, da svoju trgovinu vode i dalje kao obično.
Trećeg dana nazove gospođa Kipfer i zatraži od Alme da se
narednog jutra u deset sati javi na posao, a ne kao dotad u tri
sata popodne. Georgettina poslodavka nazove malo kasnije i

dade jednake upute. Zbog policijskog sata, koji je uveden

zajedno s opsadnim stanjem, i prema kojem se nitko poslije
zalaza sunca nije bez posebnog dopuštenja smio nalaziti na
ulici, trebalo je sve poslove obaviti danju.
Pokazalo se da je posao jednako kod gospođe Kipfer kao i
u Ritzu teško stradao. Očito je tako bilo posvuda. Ni vojska ni
mornarica još nije svojim ljudima izdavala dozvole za izlaz.
Djevojkama nije preostalo ništa drugo nego da veći dio svog
radnog vremena igraju remmy i casino. Neke su nabavile za
sebe već vozne karte za jedan od brodova, koji su evakuirali
žene oficira i vojnika i njihovu djecu u domovinu.
Gospođa Kipfer je, međutim, dobila vijest, da će i vojska t
mornarica ubrzo opet izdavati propusnice i to tako da svi

857.
redom mogu da izađu. Zasad se cio posao u New Congress
hotelu ograničio na male skupine viših oficira, koji su sad
dolazili popodne umjesto noću, kako su prije običavali dolaziti.
Gospođa Kipfer se još zbog jedne vijesti veoma tužila Almi
Ona je dobila pouzdanu informaciju, da se na vojsku i s
kontinenta i sa samog otoka vrši pritisak da zatvori bordele.
Glavni pritisak dolazio je iz Washingtona, gdje je po riječima
gospođe Kipfer nekoliko žena birača, čiji su sinovi bili u vojsci,
podizalo skandal i prijetilo se, da ne će svoje poslanike ponovo
birati u Kongres, ako ovi nešto ne poduzmu.
Usprkos svim tim teškoćama zaklinjala se gospođa Kipfer u
upravo jedinstvenom izljevu domoljublja i osjećaja dužnosti, da
će izdržati na svom mjestu, dokle god joj to bog omogući,
kako bi i ona pridonijela svoj dio konačnoj pobjedi, dok ma
samo r jedna djevojka ostane pod njezinom kontrolom.
Pošto je Prew one noći u nedjelju bio pojeo oba sendviča,
nastavila je Alma, da mu redovno priređuje sendviče prije
nego' što je odlazila na posao i prije nego što bi pošla spavati.
Prew bi ih uvijek pojeo. Ako bi, međutim, zaboravila da ih
napravi što se nekoliko puta dogodilo, sve bi jelo, jednako u
hladioniku, kao i u ormarima ostalo posve netaknuto.
Prew se jednostavno uopće nije više vladao ljudski. Nije se
brijao, nije se kupao i nikad nije skidao odijelo, već se
jednostavno u njemu ispružio na divanu, kad bi pošao spavati.
Izgledao je kao pravi divljak. Češalj nije tko zna otkad dodirnuo
njegovu kosu, lice mu je bilo debelo i napuhnuto s teškim
podočnjacima ispod očiju, dok mu je ostalo tijelo, koje nikad
nije bilo teško, postajalo mršavije i mršavije. Kadšto bi hodao,
držeći bocu u jednoj ruci, a čašu u drugoj, iz kuhinje u sobu za
dnevni boravak, pa u spavaonicu i na verandu, a onda bi sjeo
bilo kamo posve bezizražajna lica, neko vrijeme sjedio ondje i
opet pošao dalje. Ono prvo, što je nju privuklo k njemu, i što bi
pna možda, da jc to mogla opisati, nazvala nekom
intenzivnošću njegova lica, neka vrst duboke tragične vatre u
očima, to je nestalo. Zaudaralo je tako, da si ga mogao osjetiti
preko čitave sobe.

858.
 Činilo se, da mu se stanje ne popravlja. Naprotiv, izgledalo
je da će tako potrajati vječno, sve dok on ili izmršavi do sjene i
umre, ili dok posve ne poludi i nožem ne navali na nekoga.
Ona nije mogla da odbaci misao, što je ono učinio sa
stražarom iz vojnog zatvora. —
Georgette ga se očito i jasno bojala, pa je to i rekla.
Pa ipak za razliku od Georgette, nije Alma mogla da pregori
i da se okani svake nade, pa da ga prepusti njegovoj sudbini.
»•U prvom redu«, razjašnjavala je Georgetti, »nema za nj
mjesta, gdje bi se mogao zadržavati, osim ovdje kod nas.
Znamo da bi ga, da se vrati u vojsku, ponovo bacili u zatvor, a
možda ga i ubili. Cio otok upravo vrvi od ljudi, koji
pregledavaju propusnice i legitimacije. Ovo je jedino mjesto,
na kojem je siguran. Posve je nemoguće, da za nj kupimo
povratnu kartu za Sjedinjene Države, što smo mogle učiniti
prije Pearl Harbora. Svaki i najmanji kutić rezerviran je za
evakuirane neborce, a vojska kontrolira sve brodove, jer ih ona
mora i štititi. Osim toga jednostavno ne mogu da napustim
svaku nadu«.
»Kaniš li time reći, da uopće ne želiš da on ode?« upita
Georgette.
»Dakako da ne želim da ode«.
»Što će biti s njime, kad se mi vratimo u domovinu?« upita
Georgette.
»No, možda se ja i ne bih htjela vratiti u domovinu«, odvrati
Alma.
S58 *
»Pa ti si već rezervirala mjesto na brodu, jednako kao i ja«, u
čudu će Georgette.
»Još uvijek se mogu povući, zar ne?« ljutito uzvrati Alma.
Do toga je razgovora došlo uvečer petoga dana i to u
Georgettinoj spavaonici, u koju je Alma ušla kroz kupaonicu,
smještenu između obje spavaonice.

859.
 Prewitt nije o tome ništa znao. On uopće više ništa nije znao
Sjedio je na divanu u sobi za dnevni boravak, a boca i čaše bile
su mu na dohvatu. Podivljao bi ako ih ne bi imao pred očima.
Jedino, o čemu je nešto znao, i za što se zanimao, bio je
alkohol. U rakiji je ležalo nešto nadnaravno i tajno. Kako je
samo alkohol umio da zagrijava krv i da sve učini nekako
svjetlijim. U njem je ležalo nešto divno i sveto, pretpostavivši
dakako, da čovjek zna, kako valja s njime postupati.
S alkoholom je stvar stajala jednako kao i sa svakom
drugom religijom. Opijao si se u točno pravoj mjeri, neko
vrijeme ostajao u tom stanju i dodavao samo onda nov
alkohol, kad bi osjetio, da opojnost popušta i da se počinješ
kotrljati niz brijeg u pravcu mamurluka. Inače bi samo izazvao
reakciju.
Bilo je teško da održi ravnotežu. Ako bi se odviše opio,
gubio bi svijest ili bi mu postajalo mučno. Oboje je imalo kao
posljedicu otrežnjavanje i mamurluk. Ako si naprotiv dopustio
da opojnost padne, popusti, počeo bi ti se mozak topiti kao
smrznuto blato, na koje sja sunce. On je u svom životu vidio
mnogo smrznutog blata. U Myeru i za vrijeme zimskih
manevara, što ih je čitav puk izvršio dolje u Georgiji. I kao
skitnica vidio je mnogo smrznutog blata u Montani i u Dakoti.
Ondje je bilo tako tvrdo smrznuto, da je upravo rezalo donove
na cipelama poput vruće lave. Blato, na koje bi zasjalo sunce i
otopilo ga, bilo je najgore blato od sviju. Upravo bi te vuklo u
se Nikad nisi smio da padneš u takvo blato.
Bila je to vrlo labava ravnoteža, gotovo prava matematska
zadaća. Morao si upotrebiti mnogo energije i koncentracije
pravo čudo energije da ostaneš na užetu. Kad bi naime upravo
u pravoj mjeri utonuo u opojnost, želio bi da utoneš još dublje,
jer je to bilo tako divno. To je bio trenutak, u kojem si u
najvišoj mjeri trebao snagu volje, da ne utoneš dublje. Da
budeš zaista uspješni pijanac, trebao si koncentraciju i energiju

860.
i snagu volje, te veoma mnogo razmišljanja. Svatko je mogao
da bude polovični pijanica, ali pravi pijanac ...
Svi su oni govorili o pijancima i o slabićima, sve one knjige
što ih čitaš, na primjer John Barleycorn od Jack Londona, ali sve je
to bilo obično govno, bez trunke istine. Čini se kao da neki od
njih, kao svi oni koji su ikada pisali o pijancima upotrebljavaju
riječ pijanac i slabić kao sinonime. Oni o tome nemaju ni
pojma; u tom je stvar. Samo pokazuju svoje potpuno neznanje.
Oni se nikad nisu namučili da dosegnu savršeni stepen
pijanstva — ili su to pokušali i propali, pa su onda nakon toga
osjetili silnu potrebu da oblate pijanstvo i da dokažu svijetu da
pijanstvo nije zapravo nešto, što ne bi mogla da postigne i
svaka traljava budala.
Ali takve traljave budale ne mogu da postignu savršeni
stepen pijanstva, jednako kao što ne mogu postignuti i ništa
drugo, pa ipak to pokušavaju. Dakako, ako čovjek ima sve
potrebne kvalitete, može da postane veliki pijanac — ali u tom
bi slučaju postao velik i na svakom drugom području, kojeg bi
se latio. Da bi čovjek bio veliki pijanac, potrebno je veoma
mnogo koncentracije, energije, učenja i snage vo —...
Osim suzdržavanja, da se ne utone odviše duboko, bilo je
najteže buđenje ujutro. Onih prvih dvadeset časaka ili po prilici
toliko, ujutro, poslije buđenja, prije nego što je počeo da
djeluje prvi alkohol, bili su zaista strašni. Mogao je, međutim,
da to izigra ako bi dnevno spavao dva puta po četiri sata,
umjesto da jednom spava osam sati. Postupajući tako, ipak bi
dolazio do onog sna, koji bi mu bio potreban za zdravlje. Dvije
posebne čaše pune whiskyja neposredno prije spavanja
potrajale bi sve dok se ne bi probudio. U svakom zanatu
postoje posebne smicalice.
Najteže je bilo, međutim, da ne zapadneš odviše duboko,
da ne pustiš da te voda odnese, kad osjetiš, kako te počinje
prožimati magična toplina pića i kako se područje dubokog
pritiska odjednom mijenja u najljepše vrijeme, a sunce
odjednom jasnije sjaji. Kad sve najedamput dobije novi sjaj,
čini se čistim, oštrim i obrisima i bojama, kao da ga je kiša
upravo svježe isprala.
To je bilo ono najteže. Da ne utoneš, bez obzira na to, kako
bi silno u tom času želio da utoneš. Upravo ovdje počinjala ie
razlika između naivnih pijanica i iskusnih pijanaca. Ovdje je bila
razlika između muškaraca i dječaka.
Prewitt je radosno posegnuo za čašom i bocom, što su
stajale kraj njega na podu. Upravo se ponosio svojim
uspjehom i s mirom, što ga je sklopio sa cijelim svijetom. Došlo

861.
je vrijeme d? uzme novu dozu svojega lijeka, vrijeme da obnovi
opojnost.
Kakav je dan bio danas?
Ha! Zar je to važno? Imaš vremena koliko god hoćeš! Pred
tobom su godine! Vidio je članove Družbe prijatelja kapljice,
gdje u tom stadiju ostaju godinama. Oni su bili pravi stručnjaci.
I neki stari momak, kojeg je jednom sreo u Seattleu, a onda ga
šesnaest mjeseci kasnije našao u Indiani, u potpuno istom
stanju. Nisu imali čak ni whiskyja, već samo Wollworthov
preparat u limenkamaI iz kojega su morali da alkohol odijele
od parafina filtrirajući ga kroz rupčić, a onda su ga morali još
procijediti kroz komad starog kruha.
U valu iznenadnog velikog optimizma on odjednom
povjeruje da bi mogao da potuče čak i svjetski rekord. Rekord
koji je nepremašen ostao u Americi sve tamo od veselih
devedesetih godina i vremena Diamonda Jim Bradyja. Iza tog
rekorda skrivala Sf: dugačka historija.
Urezat će njegovo ime na brončanu ploču i postaviti je na
sve pecare u Louisvilleu kao vidljivi znak, koji će zauvijek ostati
sjajna meta za mlade naraštaje, uzor koji će nastojati da
dostignu
U znak sjećanja na Roberta E. Lee Preuoitta, svjetskog rekordera.
Onaj isti identični šampion, koji je pet ili šest posljednjih
generacija ostao nepremašen u američkim rukama. Velika je to
zemlja, ta Amerika. Svatko može da postigne svjetski rekord,
samo ako je dovoljno sposoban. Zbog toga su i svi rekordi
osvojeni u Americi. Ne može se poreći da je Amerika zaista
velika zemlja. Jesse OwensII je pobijedio Hitlera na Olimpijadi, a
oni su uzgajali najveće naranđe i grapefruite na svijetu.
Ulazite u Madisonville u Kentuckyju, govorio je znak, najljepši grad na svijetu.
Oh, ti prokleti njemački kopilani!
Poslije brzo ustane i nesigurno prijeđe kroz sobu, da izađe
na verandu. Kako su zastori za zamračivanje međutim bili
spušteni, ode on u kuhinju i sjede ondje.
U spavaonici reče Georgette iza pomno zaključanih vrata,
koja je sad svako veče zaključavala:
»Dakle, meni je svejedno što ti govoriš! Prije fli kasnije
dogodit će se nesreća. Moji živci su upropašteni. On
jednostavno ne može time nastaviti do u beskraj, Alma.«

I U originalu »canned heat from Wollworth«, neki kozmetički preparat, Sto ga pod tim imenom prodaje
američka robna kuća Wollworth.
II Jesse Owens, crnac, glasoviti trkač na kratke pruge, olimpijski Pobjednik.

862.
 One su to obje znale, ali nisu znale, što bi mogle da
poduzmu protiv toga, jer su obje već bile okušale sve, što se
uopće dalo izmisliti. I tako je došlo do toga, da je Prewitt na
kraju sam doveo do izmjene.
Popodne osmoga dana pronašao je u popodnevnim
novinama neki članak. Opet je započeo da redovito čita
novine, ukoliko se može to nazvati čitanjem, ako čovjek
pogledom klizi preko crnih znakova na bijelom papiru. Taj se
članak pred njegovim očima pretvorio iz znakova u riječi. Bila
je to kratka vijest na jednoj od stražnjih stranica, javljajući, da
su stražari ujutro sedmog prosinca otvorili vrata vojnih zatvora
garnizona Schofield i da su sve kažnjenike pustili k njihovim
jedinicama.
Ona Wardenova primjedba o njegovim izgledima, da će,
ako Japanci ili bilo tko drugi bombardira otok, pustiti sve
kažnjenike da se bore, bila je čvrsto usađena u njegovom
sjećanju kao strelica u pokretni nišan. Činilo se da se sad oko
njega sve počelo da sređuje. Warden se napregnuo da izmisli
najmanje vjerojatan slučaj, a sad je taj slučaj zaista nastupio!
Odjednom je sve postalo veoma razborito. Mogao je da
osjeti, kako se njegov razbor izvukao iz smrznutog blata,
uspravio se i pogledao u sunce. Bilo mu je jasno što mora
učiniti: morao se vratiti k svojoj četi, ali nije smio dopustiti da
ga putem uhvate Pošto je pronašao svoju uniformu, uze Almin
revolver kalibra 3& iz ladice, pregleda naboje u magazinu, i
stavi u džep još nekolike naboja, izvadivši ih iz kutije.
Posljednji odlomak onog članka je govorio, da je počev od
7 prosinca u vojni zatvor poslano manje novih kažnjenika nego
ikad do tada, u cijeloj povijesti zatvora. To je bilo silno. On je s
time bio posve sporazuman, ali on sam ne će da bude jedan
od onih, koji će biti poslani u zatvor. Nipošto, ako ne treba da
izvrši ništa drugo osim da se vrati svojoj četi. MP ga sad ne će
uhvatiti
Gurnuvši revolver u pojas, ogleda se, ne postoji li negdje
nešto od vrijednosti, što bi bilo njegovo i što bi mogao da

863.
ponese sa sobom. Bude li se uopće ikad vratio ovamo, to
nipošto ne će bila tako skoro. Osim građanskog odijela, što su
mu ga kupile djevojke, nije međutim bilo ničega, jedino
prijepis sad već dovršene Pjesme starih vojnika. On ga pomno savine i
smjesti ga u svoju bilježnicu kraj naslova knjiga. Bilježnicu
gurne u prsni džep svoje košulje. Onda sjede da počeka, dok
djevojke ne stignu kući.
I tako se dogodilo, da je u sobi za dnevni boravak
nestrpljivo čekao na njih, kad su se uvečer osmoga dana vratile
kući. Popodnevne novine je nestrpljivo držao u ruci. Oči mu
nisu doduše bile posve trijezne, no ipak su bile prilično bistre.
Obrijao se i okupao i obukao vojničku uniformu. Čak je i
očešljao kosu, koja mu je bila već prilično dugačka.
Njih dvije su se tako iznenadile, da su ušle u sobu, pa čak i
sjele prije nego što su opazile, da je čisto odijelo, što ga nosi,
zapravo njegova vojnička uniforma. U toj uškrobljenoj uniformi
izgledao je sa svojim začudo čistim i sjajnim licem usprkos
podočnjaka upravo mladenački, pun nade i života.
»Da sam imao ma samo i gram razbora«, reče sav sretan
pružajući im novine, »ja bih se bio vratio u nedjelju ujutro,
kako sam zapravo i želio. Bogami, da sam pošao ravno na
komandno mjesto čete na žalu Hanauma, vjerojatno bih prije
njih stigao onamo.«
Alma uze novine, pročita članak i preda ga dalje Georgetti.
»Da sam onda otišao«, nastavi on, »ne bih imao nikakvih
neprilika, da se vratim. Sve se bilo uskomešalo i toliko je
momaka pokušavalo da dođe k svojoj jedinici, da me nitko ne
bi ni opazio. Sad će biti teže, ali ako mi uspije da stignem do
svoje čete, i da se prijavim, a da me nitko ne uhapsi, bit će sve
u redu.«
»Kako vidim, imaš moj revolver«, primijeti Alma.

864.
 Pročitavši članak, Georgette položi novine na stol, ustane i
povuče zastore za zamračivanje. Vani se već spuštao večernji
sumrak. Pritom nije rekla ni riječi.
»Ne vjerujem, da ću ga trebati«, odvrati Prew. »To je samo
mjera sigurnosti. Čim dobijem dopust, ja ću ti ga vratiti. A
sad,« reče pošavši prema vratima, »doviđenja. Bit će bolje da
ugasite svijetlo, kad budem izlazio.«
»Ne bi li. htio da počekaš do jutra?« upita Alma. »Već je
skoro posve tamno.«
»Dovraga i čekanje!« odbije Prewitt. »Jedini razlog zbog
kojega sam uopće tako dugo čekao, bio je taj, jer sam htio da
vam kažem kamo idem, da se uzalud ne brinete, što se
dogodilo sa mnom.«
»To je zaista bilo veoma obzirno od tebe«, prigušeno
odvrati Alma.
»Mislio sam da vam toliko dugujem«, doda on.
»Da«, kimne Alma, »mislim da mi zaista toliko duguješ.«
Položivši ruku na kvaku, on se okrene. »Što je zapravo? To
zvuči kao da misliš da zauvijek nestajem. Možda ću dobiti
četnu kaznu od nekoliko tjedana, ali čim mi dadu propusnicu,
opet ću se pojaviti ovdje.«
»To više ne će biti moguće«, odbije Alma, »jer više ne ću biti
ovdje. Isto vrijedi za Georgette«, doda ona.
»Zašto ne ćeš?«
»Jer idemo kući u Sjedinjene Države, zato!« uzbuđeno
odgovori ona.
»Kada?«
»Imamo karte za bi'od, koji odlazi šestoga siječnja.«
»Tako«, odvrati on i skine ruku s kvake. »Kako je došlo do
toga?«
»Jer nas evakuiraju!« nesuzdržano će Alma.
»Dobro«, polako reče on, »onda ću pokušati da još i prije
šestog siječnja dođem ovamo.«
»Pokušati da još prije šestog siječnja dođeš ovamo«, stane
ga oponašati ona. »Zar je to za tebe sve? Ti prokleto dobro
znaš, da ne ćeš moći da dođeš.«

865.
 »Možda ću ipak moći«, odgovori on. »Dovraga, što hoćeš
da učinim? Treba li da ostanem ovdje, dok ti ne otputuješ? Već
sad sam ostao više od tjedan dana. Ostanem li još dulje, ne ću
se uopće više moći vratiti.«
»Mogao bi da ostaneš bar do jutra. U noći posvuda vrve
patrole«, odvrati ona, a glas joj se uskoleba. »Poslije zalaska
sunca ne smije nitko izaći.«
»I danju posvuda vrve patrole. Što se toga tiče, noću će "biti
lakše.«
»Možda ćeš promijeniti mišljenje, ako ostaneš do jutra«,
odjednom zaplače ona, otvoreno, golo i bez pripreme, upravo
onako kao da je odjednom, neočekivana i gola, izletjela kugla
iz puščane cijevi.
Georgette, koja je nijemo povlačila zastore za zamračivanje
siđe niz stepenice sa staklene verande i uspe se uz stepenice,
koje su vodile u kuhinju.
»Tražim li odviše?« plačući će Alma.
»Moje bih mišljenje mogao promijeniti?« u neprilici upita
Prew. »Misliš li da se onda ne ću vratiti u vojsku? A što da
činim, kad se ti odvezeš kući u Države?
»Možda se uopće ne ću vratiti kući«, ponudi mu Alma
plačući
»Bože!« smeteno će on. U zvuku njegova glasa osjećala se
jasno zlovolja i nestrpljenje. »A ja sam mislio, da se ti moraš
vratiti.«
»Ne, ne moram!« viknu Alma između napadaja divljeg
jecanja. »Ali ako sad izađeš na ta vrata, bogami, vratit ću se!«
»čemu želiš natrag u vojsku?« viknu ona, uhvativši sapu
»Što je vojska ikada učinila za tebe, osim što te je izlemala i što
je postupala s tobom kao sa smećem, i što te je kao nekog zlo-
činca bacila u tamnicu? I takvoj vojsci se ti želiš vratiti? Zašto?«

866.
 »Zašto se želim vratiti?« začuđeno upita Prewitt. »Pa ja sam
vojnik!«
»Vojnik«, neartikulirano viknu Alma. »Vojnik!« Njezine suze
brzo presahnuše i ona se divlje nasmije. »Vojnik!« nemoćno
nastavi. »Profesionalni vojnik. Vojnik redovite vojske.
Tridesetgodišnjak.«
»Dakako«, odvrati on i nesigurno se osmjehne kao čovjek,
koji nije razumio neku salu. »Tridesetgodišnjak.« Onda se
zaista nasmiješi. »Čovjek koji mora služiti još samo dvadeset i
četiri godine.«
»Isuse!« reče Alma. »Isuse Kriste!«
»Hoćeš li ugasiti svijetlo, dok budem izlazio?« upita on.
»Ja ću ga ugasiti«, odvrati Georgette čvrsto, ali zadovoljno.
Stajala je na stubama koje su vodile u kuhinju. Onda siđe po
njima i otiđe do prekidača kraj vrata, na kojima su visjeli zastori
za zamračivanje. U tami otvori on kračun, izađe i zatvori vrata
za sobom.

PEDESET I DRUGO POGLAVLJE

Izvana je kuća izgledala tako tamno, kao da u njoj nema ni
žive duše. On je sav sretan stajao punu minutu i gledao u kuću.
Još uvijek se osjećao malo pijanim, premda od tri sata
popodne nije popio ni kapljice. Sad je bio slobodan.
Za par dana ona će se s time pomiriti. To je znao. Čim
dobije propusnicu i posjeti je, ona će mu se isto tako razveseliti
kao i uvijek. Nije se nimalo zabrinjavao, da bi se ona mogla
vratiti u Sjedinjene Države.
I vojska je imala jedno dobro svojstvo. Ona je čovjeka tako
često i tako dugo odvajala od žena, da im on nikada nije
dodijao — i obratno.
Prew stane na prvom uglu, izvadi revolver iz pojasa i gurne
ga u džep hlača, a onda pođe dalje. Revolver u jednom džepu,
a naboji u drugom džepu trli su mu za vrijeme hoda o stegna.
Osobito je revolver bio jako težak.
Gurnut će ruke u džepove, ako ga zadrže.
Možda će ipak moći da se nekako izmota.
Ni u kom slučaju ne će, međutim, dopustiti da ga uhvate
ušljivi vojni policajci i da ga spriječe, da se vrati svojoj četi.
To je bio čvrsto odlučio.
55 Odsada do vječnosti
865
 Najbolje će biti, da siđe niz Sierru dolje do Kaimukija,
premda je Wilhemina bila kraća. U Sierra Streetu je međutim
većina kuća ležala na samoj ulici, a isto tako i njihove garaže.
Svi su vrtovi imali male terase od opeke ili kamenja. Te kuće iz
bajke u Sierra Streetu imale su mnogo tamnih izbočina. Kad
jednom izađe iz Kaimuki Streeta ne treba se više brinuti.
Onda će prijeći preko avenije Waialae i otići do igrališta za
golf Waialae.
Waialae igralište za golf je pruga puste neplodne zemlje,
koja je ležala malo više između autostrade i žala. Na njem nije
bilo drveća. Sastojalo se većinom od pješčanih humaka
obraslih s nekoliko čuperaka trave i nije nikada bilo prikladno
ni za što osim kao igralište za golf. Ondje, gdje je avenija
Waialae prolazila kroz Kaimuki prema aveniji Kealaolu,
mijenjala je ime i pretvorila se u autoput Kalanianaole do
Makapuu Heada. Trokut, koji je nastao na taj način između
obje avenije i žala, činio je igralište za golf Waialae. Poznavao
je taj kraj kao svoj džep. Za vrijeme prošlogodišnjih manevara
sastajali su se ondje svake večeri s nekoliko domorodačkih
djevojaka. Kad bude prešao preko igrališta za golf, morat će da
dvaput prijeđe i preko autoputa, jer autoput na svom istočnom
dijelu zavija posve do žala. Sam prolaz kroz igralište golfa, što
ga je dobro poznavao, bio je vrijedan da se izvrgne riziku da
dvaput prijeđe preko autoputa.
Jedina poteškoća kasnije bio je put po nasipu, koji je iznad
slanih močvara vodio u Koko Head. Taj je put bio neke pola
milje dugačak. Vjerojatno će ondje morati da trči. No poslije
toga bi stvar bila u redu.
Svi obalni položaji na toj strani spadali su u odsjek čete G
On se mogao svratiti u bilo koji od njih, ali nije htio da ode u
koji drugi položaj na žalu. Želio je da pođe izravno
komandantu čete u zaljevu Hanauma.
Put preko igrališta za golf podsjetio ga je na onu divlju
noćnu moru dugačkog puta k Almi, pošto ga je Tusta svinja
ranio. Podsjećao ga je i na sanjarsku tišinu onog njegovog

868.
noćnog hodanja kroz Waikiki, kad je otišao u potjeru za
pijanim Angelom Maggiom u Kalakuu. Osim njegova disanja i
škriputanja cipela u pijesku nije se ništa čulo. U crnoj tami noći
nije se kretalo ni jedno živo biće. Bio je posve sam na svijetu,
tako nijemom i tako crnom kao što je unutrašnjost rova u
ugljeniku Nigdje se nije razabirao ni trunak svijetla. Nije bilo
rasvijetljenih prozora, ni uličnih svjetiljki, ni neonskih svijetla na
lokalima s automatskim gramofonima, pa čak ni automobilskih
reflektora. Havaji su bili u ratu. Radovao se što se vraća.
Jednom je hodajući prema istoku, ugledao prijeko na
autocesti patrolna kola s plavim reflektorima, kako se polako
voze prema zapadu, dakle u smjeru, protivnom od njegova
smjera. Tc ga čudno uzbudi. Načas zastade da ih promotri. Kad
je prvi puta prešao preko avenije Waialae, bio je veoma
oprezan. Dugo je čekao, dok se nije uvjerio, da na autoputu
zaista nema nikoga Navodno se ta plava svijetla nisu mogla
vidjeti iz zraka, a možda se i zaista nisu ni vidjela. No na zemlji
mogao si ih razabrati već na punu milju udaljenosti.
Isto je tako bio oprezan, kad je stigao do drugog križanja,
blizu kraja igrališta za golf. Spuštao se s malo povišenog
terena, pa je mogao da pregleda gotovo pola milje puta.
Nigdje nije bilo nikakvog plavog svijetla. Tako se nije ni
zaustavio, već je nastavio dalje da prijeđe preko ceste. Da su se
ovdje negdje nalazila kakva patrolna kola, on bi ih po njihovim
plavim svjetiljkama lako mogao da razabere na punu milju.
Naprotiv nije mogao da razabere patrolna kola s ugašenim
svijetlima. Jednostavno nije ni očekivao, da bi se mogao
namjeriti na kola s ugašenim reflektorima. Nije ih, dakle* ni
tražio pogledom.
Kola su stajala po prilici trideset metara zapadno od njega
usred autoputa.
Kad se Prewitt uspeo na rub ceste i izašao na asfalt,
patrolna kola upališe svijetlo. Imala su dva plava reflektora i
jedno pomično svijetlo, koje je bilo mnogo jasnije, gotovo
bijelo. Tek u tom ih je trenutku opazio. Stajao je usred čunjeva
njihovih reflektora. Da je prešao preko ceste sto metara niže ili
pedeset metara više, oni ga možda ne bi čuli, premda se nije
trudio da stupa tiho. Prvi ga je impuls potjerao da pobjegne,
ali se svlada. To mu i onako ne bi ništa koristilo. Stajao je
gotovo u sredini autoputa, a s obje strane bio je teren ravan i
otvoren. Osim toga je još uvijek mogao da ih pokuša zavarati. I
kasnije je mogao da nagne u bijeg.

869.
 »Stoj!« doviknu mu neki nervozni glas.
On je već bio stao. To ga je podsjetilo na onu noć, u kojoj
ga je Warden zaustavio, onda na Hickam Fieldu. Najradije bi se
glasno nasmijao. O ti kopilani, ti lukavi nažderani kopilani Čuče
ovdje ugašenih reflektora, a dosad je sve tako dobro i glatko
prošlo. Tako su ga nasamarili!
Patrolna kola, neki jeep, približi mu se polako i oprezno do
na deset jardi. U njima su sjedila četiri preplašena MP-a.
Mogao je da razabere njihova lica, i plavo svijetlo, što se
odražavalo od bijelih slova njihovih oznaka na ruci. Svi su nosili
čelične šljemove. Onaj koji je sjedio kraj vozača, ustane i
zagleda se u nj preko Thompsonova mitraljeza i zaštitnog
stakla. Prew je mogao razabrati utisnuti tvornički znak na cijevi
mitraljeza.
»Tko je?«
»Prijatelj«, odgovori Prew.
Ona dvojica na stražnjim sjedištima, koji su to očito smatrali
običnim odgovorom na obično pitanje, polako i oklijevajući
iza- đoše iz jeepa. Cijevi njihovih revolvera bile su uperene u
njega.
»Priđi bliže, prijatelju, da te prepoznamo«, reče onaj viši
piskutljivim glasom. Zatim se nakašlje.
A on, to jest Prewitt, neprepoznati prijatelj polako im se
približi. Morao je da pomisli na to, kako su u tom trenutku,
možda na dijelak sekunde, uslijed njihove slučajne lukavosti i
njegove vlastite gluposti, držali sve niti u svojim rukama. Stvar
je započela skoro prije godinu dana s glavnim trublja čem
Houstonom, dovela je preko Dinamita Holmesa i boksanja do
»posebnog postupka« i do Ike Galovicha, a odande u vojni
zatvor do Jacka Malloya i do pokojne Tuste svinje Judsona, pa
preko brojnih drugih stvari prije i kasnije, dovela ga je konačno
ovamo, gdje su u dijelku sekunde u određenoj točci vremena
na vrpci vremena, koja i nije bila vrpca, već beskonačni niz
točaka, ta četiri stranca držala sve u rukama, a da to nisu ni
znala.
»Stoj!« reče opet onaj viši. Četiri oka i usta dvaju revolvera
oprezno ga odmjeriše odozdo do dolje.
»Sve u redu, Harry«, reče onaj viši s malo više povjerenja.
»To je vojnik.«
Dakle je bar dotle uznapredovao.
Čovjek, koji je piljio u nj iznad Thompsonova mitraljeza,
sjede, a uzdah olakšanja kao da se nečujno začu u noći.
»Ugasi taj reflektor«, reče onaj veliki. Svijetlo potamni, a ona
druga dvojica mu se približe.
»Dovraga, što tražiš ovdje vani, druže«, nestrpljivo će onaj
viši. Bio je stariji vodnik. Drugi MP bio je desetar. »Umalo što
se zbog tebe nismo od straha posrali u hlače. Iz položaja 16
dobili smo vijest, da se netko skiće po igralištu za golf, pa smo
već mislili, da će nas napasti čitav bataljon padobranaca.«

870.
 Sad mu je sve bilo jasno. Dok je stajao na igralištu za golf i
gledao, netko je opazio njegovu silhuetu prema plavom
reflektoru
patrolnih kola. Netko iz čete G. Zapravo je morao da pomisli
na to, kad je već sam sebe držao tako sjajnim pješakom.
»Vraćam se u svoj položaj«, odgovori Prew.
»Tako? Koji položaj?«
»Osamnaest. Dolje na cesti.«
»Kakvih osamnaest? Koja jedinica?«
»Četa G •—ti pješadijski puk.«
U starijem vodniku kao da još malo popusti napetost. »Zar
četa G pješadijskog puka nije još čula za policijski sat«?
»Čula je.«
»Dovraga, pa šta ti onda radiš izvan svoga položaja?«
»Vraćam se kući. Posjetio sam svoju djevojku. Stanuje
upravo tamo prijeko.« On kimne prema igralištu za golf.
»Imaš li propusnicu?«
»Nemam.«
»Dakle, nema propusnice«, dobaci drugi, kao da je time
konačno riješeno pitanje. »Dođi, povedimo ga sa sobom i
gotovo.« Postao je neumoljiv. I on je već osjetio olakšanje.
Zatim se strašno uplašio, a sad je opet postao neumoljiv.
Stavio je svoj revolver natrag u tok.
»Samo polako, desetaru Oliver«, odbije stariji vodnik.
»Meni je posve svejedno«, odvrati desetar.
»Tko zapovijeda položajem broj osamnaest, prijatelju?«
upita stariji vodnik.
»Stariji vodnik Choate.«
Oba policajca pogledaše jedan drugoga.
»Znaš li ti, tko zapovijeda brojem osamnaest, Harry?«
doviknu stariji vodnik prema jeepu.
U jeepu stadoše vijećati. »Ne znam«, odvrati Harry, »ali to
možemo doznati za čas.«
»Lijepo«, kimnu stariji vodnik. »Povedimo ga do broja,
osamnaest.«
»Meni je posve svejedno«, dobaci desetar, »ali mislim da ga
povedemo na stražarnicu. Taj mi se ne sviđa, Fred. Pogledaj
samo malo tu uniformu. To je garnizonska uniforma,
besprijekorno uškrobljena. Što radi on u garnizonskoj
uniformi? Bez bora od ranca. Ta uniforma nije bila u rancu,
otkad je posljednji put bila na čišćenju!«
»Ne će nas ništa stajati, ako ga najprije povedemo dolje«,
reče stariji vodnik.
»Meni je posve svejedno«, odvrati desetar. »Moglo bi nam
međutim mnogo naškoditi. Na primjer, ako nam pobjegne.«
»Zaboga, htio bih da znam, kako bi mogao pobjeći nama
četvorici?«
»A što onda, ako je slučajno ukrao tu lijepu uniformu?«
upita desetar. »Možda je saboter, a njegovi ljudi čekaju dolje

871.
na cesti da nas pobiju. Meni je to posve svejedno, ali odakle da
znam, nije li on uhoda ili nešto slično?«
»No, što misliš o tome, prijatelju?« upita stariji vodnik
»Čekaju li tvoji ljudi dolje na cesti da nas pobiju?«
»Zaboga, ja nisam uhoda! Zar možda izgledam kao
uhoda?« Takav položaj nije bio predvidio. Zaista je od svega
najljepše bilo to što su ga osumnjičili da je uhoda.
»Dovraga, odakle bismo mogli znati, da nisi uhoda?« upita
desetar. »Meni je to posve svejedno.«
»Tako je«, kimnu stariji vodnik. »Koliko je do nas, mogao bi
biti i sam Tojo.« .
»Možda upravo kani da digne u zrak guvernerovu palaču«,
dobaci desetar. »Ili nešto slično. Meni je posve svejedno, ali ka-
žem vam: odvedimo ga na stražarnicu. Riješit ćemo se svake
odgovornosti.«
»Ah, koješta, to nije uhoda«, nezadovoljno će stariji vodnik
Nije stavio revolver natrag u tok, ali mu je on u ispruženoj ruci
visio niz bok. »Imaš li uza se kakvu legitimaciju, druže? Da
znamo, tko si?«
»Nemam.«
»Baš ništa?«
»Ništa.«
»Onda mi je žao, prijatelju, ali te moramo povesti na
stražarnicu«, reče stariji vodnik. »Trebao bi ipak da imaš bilo
kakvu legitimaciju. Bogami, ne činim to baš rado. S druge
strane ne možemo opet dopustiti da svaki kujin sin trči noću
naokolo bez legitimacije kao da je kakav general.«
Došlo je dakle tako, kako je očekivao i on. To je i onako bila
igra na sreću. Stariji vodnik je zaista bio čestit momak, pa se
punu minutu skoro činilo kao da bi Prewitt mogao da dobije
igru. On još jednom pokuša.
»Samo časak. Čujte me, momci. Ja nisam uhoda. Već šest
godina služim u vojsci, a kanim u njoj služiti još dvadeset i
četiri godine. Vi znate što će mi se dogoditi, ako me uhapsite
Doći ću u zatvor, baš tako sigurno, kao što stojim ovdje. Rat je,
a prokleta vojska treba svakog čovjeka, kojeg se može domoći.
Ako dođem u zatvor, ne će rat imati ništa od toga. a ja sam
godinama čekao taj rat. Molim vas, nemojte mi pokvariti tu
priliku.«
»O tom si trebao promisliti, prije nego što si pobjegao«,
reče desetar.
»Da postoji i najmanja mogućnost, da sam uhoda, stvar bi
bila posve drukčija, ali vi momci znate, da ja nisam špijun ni
išta slično.«
»Ti si poznavao zapovijedi«, reče desetar. »Znao si da
nemaš pravo izaći. Pobjegao si da se sastaneš sa svojom
djevojkom. U redu. Morao si znati i što te čeka, ako te ulove.«
»A osim toga, kako da znamo, tko si ti? Uostalom, meni je
to posve svejedno. Lako je pripovijedati. Svi znadu da je četa G
zaposjela cijelu ovu obalu.«

872.
 »Jezik za zube, Oliver«, umiješa se stariji vodnik. »Tko
zapovijeda ovdje, ti ili ja? To što si rekao o vojnom zatvoru«,
nastavi on, »živa je istina. I nema smisla za takvu malenkost
zatvarati čovjeka u tamnicu, gdje ne koristi ništa, kad smo
usred rata. To je pravo razbacivanje ljudi i glupo je.«
»Dakako da je glupo!«
»S druge strane moram biti posve siguran. Zar zaista nemaš
sa sobom nikakvih isprava? Kad bi imao bar kakvu legitimaciju!
Onda bismo bili sigurni. Bilo kakav komadić papira, koji bi te
mogao identificirati?«
»Nemam«, slaže Prew, »ni krpice«.
Lijevom dodirne u džepu izlaznu zelenu kartu ispod naboja.
Ona mu je uvijek služila kao propusnica. Sad je bila kao istekl;
vizum, vizum za povrat u zemlju obećanu, u kojoj se svatko
vlada kao da je to pustinja i radi kao da želi smjesta iz nje
pobjeći. Bila je to članska karta od prošle godine. Ona mu ove
godine ne će više otvarati vrata u klupske prostorije. Dovraga,
zašto nisi pomislio na to, da platiš svoju članarinu? Sad ti više
nije vrijedila ništa. Stvar je bila u tome što su svi, koji nisu bili
dezerteri, morali da zelenu kartu vrate već prije mjesec dana.
Zato ne samo što je bilo posve bez koristi, da je pokaže, već je
bilo čak izričito opasno. Baš sjajno za tebe! Dobra šala. Warden
će upravo uživati u tome.
»Mi te jednostavno moramo povesti sa sobom«, reče stariji
vodnik.
»Ne biste li me odvezli bar do položaja osamnaest. Oni me
tamo mogu identificirati.«
On pokuša još jednom.
»To bi već išlo«, odgovori stariji vodnik.
»Kunem ti se da me ondje poznaju,« uvjeravao ih je on. To
bi mogao uzeti na se. Zapravo nije tako kanio postupiti, ali sad
će to učiniti. Rado. Nije bio ponosan. Što je bilo na tome, hoće
li ga poglavica Choate poslati u štab čete, pošto ga je spasio iz
ruke vojne policije ili će se on sam tamo pojaviti. Nije li mu to
moglo biti svejedno?
»Ti nemaš prava da se izvrgavaš riziku, Fred«, umiješa se
desetar. »Meni je posve svejedno, ali taj momak...«
»On ima pravo«, kimnu Fred. »Moja je zadaća da se ne
upuštam ni u kakav riziko. Žao mi je, ali ako nemaš legitimacije
moramo te povesti sa sobom.«
»Zaboga, miči se«, ravnodušno doviknu Harry s jeepa.
»Samo gubiš vrijeme.«
»Jezik za zube, ti!« drekne stariji vodnik Fred. »To je moja
zadaća i ja sam odgovoran za nju, a ne ti!«
»Žao mi je, druže«, oklijevajući reče, »ali moramo te povesti
sa sobom.« On podigne revolver, koji mu je još uvijek visio u
ispruženoj ruci i mlako pokaže prema jeepu.
»Uviđaš li bar da nisam uhoda?«
»Dakako, sigurno. Pa ipak.«

873.
 »Izvuci te svoje proklete ruke iz džepova!« zlovoljno viknu
desetar. »Meni je posve svejedno, ali kako si dugo već u vojsci,
prijatelju, da cijelo vrijeme držiš ruke u džepovima?«
»Naprijed, druže!« javi se stariji vodnik.
Onda, dakle, treba tako da bude. U redu. Neka bude. Još
uvijek se mogao probiti kroz njih. Bila su samo četvorica.
Kasnije će moći da se prošulja preko autoputa. Na drugoj
strani autoputa ne će ga tražiti. Odande može da krene prema
istoku. Takva je bila stvar. Njega ne će uhvatiti. Nikada.
»Dođi sad, druže«, mlako ga potjera stariji vodnik
»Naprijed!«
On pusti da njegov duh, što ga je dosad na račun svoga
ponosa iz Kentuckyja i uz pomoć maziva »vjere« držao
otvorenim, začepi sam sebe i da se pretvori u ono isto staro,
usko, jasno, tvrdo, kristalno bistro nešto, što je nosilo zaštitnu
marku Harlan Countyja u Kentuckyju i predstavljalo jedini
poklon, što mu ga je njegov otac dao u toku cijeloga svog
života. Uostalom, dao mu je to, a da ni sam nije znao, jer bi
inače sigurno pokušao da mu to opet oduzme.
»Rekao sam ti da izvučeš te proklete ruke iz džepova!«
zlovoljno ponovi desetar.
Prew trgnu ruke iz džepova. U desnici je držao Almin
revolver kalibra 38, a ljevicom zgrabi oružje starijeg vodnika i
baci ga daleko preko ceste. Sa cijevi revolvera, što ga je držao
u desnoj ruci, udari desetara pod šljemom po čeljusti.
Prewitt se osjeti slobodnim i kao bez težine. Slobodne su
mu bile ruke i noge, bez užeta, bez lisičina, bez okova. Mogao
je slobodno da diše, a nije imao ni luđačke košulje. Prožeo ga
je takav osjećaj slobode da je gotovo i sam povjerovao u to, da
je slobodan. Slobodno i bez zapreke potrči u noć, u ravnicu, u
tamu na igralištu za golf Waialae. Pješčani humci bez drveća i
čuperci trave. Odmah negdje ovdje u blizini morala se nalaziti
velika uleknina u pijesku.
Trčeći punom brzinom poput trkača pogleda letimice preko
ramena i ugleda onu dvojicu, gdje još uvijek stoje u plavom
svijetlu reflektora. To nisu smjeli da učine, automatski mu
prođe kroz glavu. Kao prvo su trebali da skoče u tamu i u
zaklon. Mogao bi ih obojicu ustrijeliti, pa i tim revolverom, što
ga nije poznavao.
A onda, u dijelku sekunde, posta mu jasno, da ona dvojica
uopće ne znaju, da on ima revolver. U tehničkom pogledu nisu
dakle uopće počinili pogrešku, ili bar to nije bila pogreška
zbog nepromišljenosti. Prewittov smisao za red osjeti odmah
olakšanje. Griješke zbog neznanja mogle su se ispričati, ali
nikad nije dobar vojnik smio da počini pogrešku iz
nepromišljenosti.
Stariji vodnik Fred viknu: »Odvezite se natrag do ugla. Tame
je vojni telefon!« Desetar je upravo teturajući ustajao. Ljevicom
se držao za čeljust. Još prije nego što je pravo bio na nogama,
njegov revolver kalibra 45 sijevnu crveno i veselo.

874.
 Prew presta da se ogledava i poče trčati u isprekidanoj crti.
Osjeti potrebu da se nasmije. Oni su mu bili dorasli protivnici.
Osim one jedne točke, što nisu odmah izmakli sa svijetla
reflektora, oni su se izvrsno držali. Bogami. Brzo su se snašli.
Dovraga, gdje je bila ta rupa u pijesku?
»Treba da pošalju sve slobodne ljude!« začu starijeg
vodnika gdje još uvijek viče. »Da alarmiraju sve položaje na
žalu. Taj momak nije bio vojnik.« Jeepov motor zaurla. »Ne, ne
sad, glupane!« viknu stariji vodnik Fred. »Najprije svijetlo.
Pokretno svijetlo. Upali reflektor!«
Slijeva ugleda Prew jamu u pijesku.
Onda zasja reflektor.
Prew zastane i okrene se prema svijetlu.
Gotovo istodobno poče s upravljačevog sjedišta jeepa
svjetlucati veliko oko Harryjeva mitraljeza. Namigavalo je
namještenom veselošću kao kakva jednooka barska drolja.
Prew im je stajao ravno nasuprot, gotovo na rubu uleknine
u pijesku.
Možda je to učinio zbog toga, što je stariji vodnik Fred
doviknuo ono o alarmiranju obalnih položaja. Kao svi pješaci i
Prew se grozio od toga, da ga ustrijele ljudi iz njegove vlastite
jedinice. Možda je bilo i zbog toga, što je Fred viknuo neka
pošalju sve raspoložive ljude. Pred njim je još uvijek ležao put
preko nasipa, koji je prelazio preko slane močvare. U duhu je
vidio kako su se jeepovi s plavim svijetlom nagurali oko njega,
svi čekajući na nj, sve dok nasip nije izgledao kao božična jelka
u bogataševom predvorju.
Odviše je dugo trčao i gotovo je posve izgubio dah. Možda
je bilo zbog toga, jer je odjednom prema njima osjetio takvu
veliku sklonost, pošto su na pravi način započeli potjeru.
Gotovo da se ponosio njima. I imao je povjerenja u njih. Zaista
su besprijekorno obavljali stvar i vršili svoj posao dobro i
stručno. Ni on sam ne bi mogao bolje da učini. Bili su
sposobni. Možda je, međutim, uzrok posve jednostavno bila
posljednja rečenica, što ju je poviknuo stariji vodnik: Taj momak nije
bio vojnik!
Možda su to bili i posve mehanički razlozi, pa ga je na
njegovu kretnju navelo to, što je zablisnulo svijetlo pokretnog
reflektora. Bila je to instinktivna kretnja čovjeka iz Kentuckyja.
koji je protivno od pješaka, navikao na to da njegovi prijatelji

875.
pucaju na nj i koji se upravo na religiozan način zgraža od
toga; da ga pogode u leđa.
Bilo kako bilo, on je znao, okrenuvši se, da Harryjev
mitraljez modela Thompson puca prema njemu.
U onih nekoliko sekundi, dok je tako stajao, mogao je da
dvaput opali iz svog revolvera kalibra 38 i da ubije dvojicu oo
njih, Freda i desetara. U svijetlu reflektora bili su upravo
savršeni ciljevi. No on nije pucao. Nije čak ni htio da puca.
Jedva je i pomislio na to. Ta i oni su bili dio vojske. Kako je
mogao da nekog vojnika ubije zbog toga, što stručno i
pravilno vrši svoju dužnost? Ubijanje je još uvijek bilo najgora
riječ u cijelom jeziku.
Jednom je i on ubio, ali to nije ništa koristilo. Premda je to
ubijanje bilo opravdano i on se nije pokajao zbog njega, ono
ni.je ništa koristilo. Možda uopće nikada ne koristi. Onaj drugi i
dalje nastavlja. Ubije li i drugoga, treći će nastaviti. Ne
uzmogne li ubiti i tog trećega, nije uopće imalo smisla, da bilo
koga ubije. Mogao je ubijati i ubijati i ubijati. On ne će postati
apostol Malloyevih ideja. I oni su bili dio armije. Nije bilo istina,
da svi ljudi ubijaju ono što vole. Istina je, međutim, da predmet
njihove ljubavi ubija ljude, koji ga vole. To je opet posve u
redu.
Neka tri predmeta redom probiše uz oštri bol svoj put kroz
njegove grudi. On pade natraške u rupu u pijesku. Harryjev
mitraljez modela Thompson presta pucati kratkim rafalima,
koje je, čini se, ispaljivao već beskrajno dugo.
Naučio sam, Jack! Naučio sam! Rupa u pijesku bila je
duboka, a njezini rubovi strmi. Pao je u nju pa se na dnu rupe
otkotrljao na lice. Grudi su ga tupo boljele, ali ta bol nije bila
osobito neugodna. Čuo ih je kako dolaze, ali nije htio da ga
nađu u tom položaju. Ne s licem u pijesku. Noge nije mogao
da pokrene, ali mu je uz pomoć laktova uspjelo, da se niz
brežuljak izvrne na leđa, onamo gdje je pijesak bio ravan. Onda
je bio gotov. No, Jack, ja sam naučio.
Ovako ću bolje izgledati. Mogu gledati gore prema njima
Kladim se, da ne bi nikad mislio, da ću naučiti, zar ne, Jack?
»Jednostavno je stao«, reče Harryjev glas još uvijek
prestrašeno, kad su mu se približili. »Jednostavno je stao.

876.
Nisam pucao u nešto određeno. Jednostavno sam pucao.
Onda se upalilo svijetlo i on je jednostavno zastao.«
Bilo mu je drago što mu je uspjelo da se okrene i da leži
dolje na ravnom pijesku. Tako je to dakle bilo, to umiranje. On
se sjeti majke na smrtnoj postelji. Treba da se napregneš,
prijatelju, ako želiš da je dostigneš. Uvijek si sam sebe pitao,
kako bi to moglo biti. Uvijek si pod tim zamišljao nešto posve
osobito. Nisi mogao ni zamisliti, da bi to moglo biti tako
svakodnevno. Kao kockanje. Ili kao svlačenje čarapa. Ili kao
smatanje cigareta. Nešto posve jednostavno i svakodnevno.
Mučio si se i mučio, čekao si i čekao, cio si život čekao na to.
Konačno je došlo, a ti si se nadao da ćeš moći da to dobro
uradiš. Onda je došlo i sad je ovdje i sad možeš sam da vidiš
kako si uradio. Na svaki način nisi sebi predočavao da će to biti
nešto posve svakodnevno. Mnogo bi lakše uspio da to svladaš,
da je bilo nešto osobito.
Obradovao se, kad je vidio gdje se njihove glave pojavljuju
iznad ruba u pijesku i promatrao ih je kako su se spustile niz
strminu. Pred publikom će biti mnogo lakše da obaviš tu
zadaću.
»Isuse!« reče desetar. »Ovi Thompsonovi zaista pretvaraju
čovjeka u kašu.«
»Ti znaš, da ga nisam htio ustrijeliti«, javi se Harry. »On je
jednostavno ostao stajati. Sam se sebi činim kao prava svinja.«
To se zove pasivni otpor, vojniče. Nije li tako, Jack? Učini mu
se kao da klizi niz neki dugački snijegom pokriven obronak.
Osjećao je kako počinje da sam sebe napušta. Ona uzica, što ju
je svojedobno vidio u zatvoru, napinjala se sve više i više, dok
je on sve dalje i dalje odmicao. Onda uspori vožnju \i posve
nježno presta kliziti, kao da se na ono posljednje još nije
odlučio, a zatim poče opet da malo dolazi k sebi. Tako je to
dakle bilo? Tko bi to mogao da nasluti? Bilo mu je milo što ne
leži više licem u pijesku.
»Je li već mrtav?« upita desetar.
»Još nije«, odvrati Fred.
»Gledaj«, javi se desetar. »Imao je revolver. Tamo je, u
pijesku. Nije li pucao?«
»Jednostavno je stao«, opet će Harry.
»Da ga sad malo pogledam?« upita desetar.
»Počekaj još časak«, reče Fred.
Taj Fred. To je bio čestit momak. On je razumio. Bilo je tak^
kao da su ga našli licem u pijesku. Htio je da nešto rekne, da
nešto učini, nešto dobroga, možda da se našali i da im pokaže
kako on to dobro umije svladati. Ali kad je pokušao da govori
opazi da ne može govoriti. Ne može ni govoriti. Ne može se ni
maknuti. Može samo ležati i gledati u njih. Konačno to i nije
publika. Vjerojatno ne će dugo potrajati. Samo kratko vrijeme.
Volio bi da je imao priliku da pročita sve one ostale knjige.
Mrska mu je bila pomisao, da će ono što je pročitao biti sada
posve uzalud. Nekako je sam sebi predočavao, da će jednoga

877.
dana moći sve to iskoristiti. Najgora je bila misao, da će sve i
dalje teći istim tokom i kad on ne bude više postojao. Alma i
Warden i negdje Maggio. Svi će oni živjeti i dalje. On je sigurno
bio egoist. Nije htio da stvar jednostavno tako pođe dalje.
Čovjek ne bi mogao da povjeruje, da će stvar tako dugo
potrajati. Premda je u njem bilo sve rastrgano, ipak je tako
dugo trajalo. Moje cijelo tijelo je rastrgano. Moje tijelo. Nije
htio da mu cijelo tijelo bude rastrgano.
Ako hoćeš, možeš jednostavno popustiti.
Oni to ne će primijetiti. Ne možeš govoriti. Ne možeš se ni
maknuti. Pa ipak predugo traje. Cijelo moje tijelo je rastrgano.
Rastrgano u komade. U krpe. To je sramota. A oni to ne će
nikad doznati.
Ti sam znaš, međutim. Moraš pravilno postupati. Jako dugo.
ne će potrajati. Možda još jednu minutu. A ti bi zaista htio da u
redu obaviš stvar, pa čak i onda, ako to nitko ne dozna. Samo
još jednu minutu. Onda će prestati. Onda će sve proći.
Ležao je ovdje. Osjećao je da se znoji i prisiljavao sam sebe
da pogleda u ono nešto, ono »sve je svršeno«. Pogledavši
onome u lice, osjeti kako se znoji.
Bojim se.
Kad bih nešto mogao reći. Samo jednu riječ. Kad bih se bar
mogao malo maknuti. Kad bih mogao bar da nešto učinim, a
ne samo da ležim i promatram njih i ono nešto. Zaista, ovaj
svijet je osamljeno mjesto.
Onda odjednom ugleda onako usput, kao da odjednom vidi
dvostruko, da stvar, zaista i usprkos svemu, uopće nema kraja i
nikad ne će imati kraja. Tako nemam eto ni te utjehe, pomisli
on, znojeći se. Upravo tako, kao što je nekad prije dugo
vremena bio mislio, onda kod Choya, kad se razgovarao s
Reedom.' Kako to, da je sve bio samo beskrajni lanac uvijek
novih odluka, a ipak je sve usprkos svemu bilo točno. To mu
poda osjećaj ugodnosti, to znanje, da je pravilno postupao.
»Čovječe, ti Thompsonovi zaista gadno udese čovjeka«,
dobaci desetar Oliver. »Zar još uvijek nije mrtav?«
»Ne mogu nikako da razumijem, zašto je zastao«, turobno
će Harry. »I zašto nije pucao. To u čovjeku pobuđuje osjećaj,
da je podli kujin sin. Prokletstvo, ja uopće nisam nišanio.
Jednostavno sam onako pucao. Bogami, uopće nisam nišanio.
Cuj me, Fred«, nervozno zajeca Harry Temple. »Fred, Fred, čuj
me!«
»Jezik za zube!« reče Fred Dickson.
»Časna riječ, Fred, Fred, čuj me!«
»Rekao sam ti, jezik za zube!« odvrati Dickson i udari ga po
licu. »Smiri se!«
»Mislim da bih ga sad mogao malo izbližeg pogledati«, javi
se Tom Oliver.
»Odi onamo prijeko i sjedi, Harry«, reče Dickson. »Što si
našao, Oliver?«

878.
 »Dosad ništa«, odgovori Tom Oliver. »Znao sam da on nije
vojnik. Hej, počekaj samo čas. Pogledaj to. Stara legitimacija.
Nisam li ti odmah rekao, da mi se ta uniforma čini smiješnom?
To je dezerter. Baš dezerter.«
»Dobro«, odvrati Fred Dickson. »Iz koje jedinice?«
»Strijelac Robert E. Lee Prewitt. Ceta G, —ti pješački puk«,
pročita Oliver. »No, onda je dakle ipak vojnik.«
»Dakako«, reče Dickson. »Pokušavao je da se vrati u svoju
jedinicu. Treba da se odmah s njima stavimo u vezu. Neka
pošalju nekoga da ga identificira. Dođi, Harry. Ti ćeš ostati
ovdje. Tom. Odvest ćemo se gore do telefona.«
Warden se nalazio u šatoru komande čete, kad ga stignu
telefonski zov. On pošalje Rosenberryja po Weary Russela, a i
sam izađe. Poručnik Ross se s Pete Karelsenom bio odvezao u
Schofield da posjete pukovnika i da pokušaju, da Pete
Karelsena vrate na dužnost. Nisu se još vratili. Wardenu je bilo
drago, što se nisu vratili.
»Ti pripazi ovdje, dok se ne vratimo, Rosenberry«, reče.
»Zapiši svaki zov, koji nije hitan. Hitne vijesti javi odmah dalje
bataljonu.«
»Razumijem, sir«, mirno će Rosenberry.
»Naprijed, Weary. Imaš li jeep?«
»Stari je Prewitt dakle mrtav?« reče Weary, kad su izašli van
na cestu. »Misliš li zaista, da je to bio Prewitt, starješino?«
»Ne znam, ali uskoro ćemo znati. To je odmah ovdje na
ovom igralištu za golf«, razjasni mu on.
Nisu govorili ništa za sve ostalo vrijeme vožnje, dok ne
stigoše onamo.
»Ovdje je«, reče.
Cesta je sad bila sabiralište plavih reflektora i džepnih
svjetiljki. Nisu mogli da pogriješe. Mjesto se nalazilo
četrdesetak jardi od one strane ceste.
»Odvezi se ravno k onima prijeko«, reče Warden.
»Razumijem«, odvrati Weary i ukopča prvu brzinu.
Oko udubine u pijesku okupila su se patrolna kola, još dva
jeepa, dva kapetana, jedan major i jedan potpukovnik.
»Jeste li vi zapovjednik čete G?« upita potpukovnik kad su
Warden i Weary izašli iz kola.
»Nisam, sir. Ja sam četni starješina.«
»Četni starješina!« reče potpukovnik i pogleda njegove
širite. »Gdje je zapovjednik čete?«
»Službeno^ je odsutan, sir.« -
»No, a gdie su vaši ostali oficiri?«
»Svi su službeno odsutni, sir.«
»To je nevjerojatno!« viknu potpukovnik. »Pa ne mogu biti
svi službeno odsutni!«
»Sir, naši obalni položaji protežu se u duljini od deset do
petnaest milja, pa ih valja nadzirati.«

879.
 »Dakako«, kimnu potpukovnik. »Samo što mi ovdje
trebamo oficira. To je ozbiljna stvar.«
»Sir, ja sam opunomoćen, da u slučaju potrebe zamjenjujem
oficire, ako su odsutni.«
»Imate li to pismeno?«
»Imam, sir«, odgovori Warden, »ali nemam uza se.«
»No, da«, kimnu potpukovnik, a zatim upita: »Jeste li
osobno poznavali toga čovjeka, vodniče?«
»Jesam, sir.«
Weary Russell je bio dolje u jami u pijesku. Čučao je na
petama i razgovarao s dvojicom ljudi iz patrolnih kola.
»Lijepo«, reče potpukovnik. »Onda odite dolje i
identificirajte ga.«
Warden siđe u rupu u pijesku i pogleda Prewitta. Jedan od
ljudi iz patrole upali plavu džepnu svjetiljku.
»To je Prewitt, sir. Bio je odsutan bez dopuštenja
od'dvadesetog listopada.«
»Onda ga identificirajte«, odgovori potpukovnik. »Mislim
službeno.«
»Razumijem, sir.« Warden se uspe iz jame u pijesku.
»Volio bih da je ovdje neki oficir«, opet će potpukovnik. »To
je ozbiljna stvar. Vrlo dobro«, reče onda i izađe s nekim
papirom na plavo svijetlo jednog od jeepova. Bio je visok i
mršav čovjek. »Potpišite ovdje, vodniče.«
Warden potpiše.
»Hvala. Dakle ovo je njegovo lično vlasništvo. Dao sam sve
pojedinačno popisati. Morate mi i za te stvari potpisati potvrdu
molim.«
»Je li to sve, sir?« upita Warden.
»Vama je, dakako jasno«, reče potpukovnik, »da moji ljudi
nisu nipošto odgovorni zbog onog što se dogodilo. Oni su
samo ispunili svoju dužnost. Sve će se to utvrditi prigodom
istrage.«
»Razumijem, sir«, odvrati Warden.
»Taj čovjek je očito dezerter«, nastavi potpukovnik. »Kad su
moji ljudi pokušali da ga povedu sa sobom, on im se istigao i
počeo bježati. Kad su onda oni stali da pucaju, čovjek se
zaustavio, okrenuo se i to ravno u vatrenu liniju. Šteta što
nema ovdje nijednog oficira. Poručite svom zapovjedniku čete,
da se sutra javi u uredu komandanta okružne vojne policije i
da me potraži Potpukovnik Hobbs. Lijepo, potpišite sad ovdje,
vodniče. Za lično vlasništvo. Dakako da ne mogu reći, kako će
glasiti zaključak istražne komisije. Bit ćete o tom obavješteni.«
»U interesu njegove porodice bilo bi možda dobro, sir«, javi
se Warden, »kad bi se jednostavno reklo poginuo pri vršenju
dužnosti. Mogla bi da izostanu imena vaših ljudi. Na taj način
mogao bi čovjek da uštedi mnogo neprilika.«
Potpukovnik ga malo radoznalo pogleda. »To je sjajna
zamisao. I ja sam je upravo htio da predložim.«
»Razumijem, sir«, odgovori Warden.

880.
 »Dakako da ja nemam ni najmanjeg utjecaja na odluku
sudske komisije, kako vi uostalom znate«, oprezno će
potpukovnik
»Dakako da nemate, sir«, odvrati Warden.
»No, onda smo se, držim složili, vodniče. Dakako da ćemo
lešinu odvesti u mrtvačnicu.«
»U koju mrtvačnicu, sir?«
»U običnu«, odgovori potpukovnik. »Zaboravio sam joj ime
Vi već znate, koju mislim. Onu istu, koja se i prije rata uvijek
upotrebljavala za vojsku.«
»Razumijem, sir.«
»Dakako da ćemo ga ovdje pokopati. Vjerojatno na groblju
na Red Hillu. Za to ćemo se kasnije pobrinuti.«
»Sir«, reče Warden službenim tonom, »htio bih da službeno
zamolim, da ga zakopamo na redovnom vojnom groblju
kasarne Schofield.«
Potpukovnik ga opet pogleda. »S kojeg razloga, vodniče?«
»Ne zbog nekog posebnog razloga«, odgovori Warden, »ali
ja sam siguran da tako želi moj komandant čete. Ondje je
pokopano još nekoliko ljudi iz naše čete.«
»Groblje u Schofieldu je stalno vojničko groblje«, reče
potpukovnik. »Cini mi se da ste rekli da taj čovjek ima obitelj.
Počev od Pearl Harbora vršeni su svi provizorni pokopi na
groblju Red Hill.«
»Razumijem, sir«, odgovori Warden. »Potrajat će, međutim
dugo vremena prije nego što se lešine ponovo budu mogle
slati u Ameriku. Vjerojatno to ne će biti moguće prije svršetka
rata Taj čovjek je vojnik redovne vojske. Služio je najmanje
osam godina«, slaže on.
»Ah, tako«, kimnu potpukovnik. »Lijepo«, konačno reče.
»mislim da to mogu udesiti za vas. I ja sam stari vojnik,
vodniče.«
»Razumijem, sir«, odvrati Warden.
Potpukovnik nešto zapisa u svoj džepni notes.
»No, dakle, molim, hoćete li potpisati popis ličnog
vlasništva Nije imao ništa osim ove lisnice, malog džepnog
nožića, zastarjele propusnice i lančića za ključeve s jednim
ključem. Molim, potpišite ovdje!«
»Je li to sve, sir?« upita Warden.

881.
 »Dakako, osim revolvera. Njega moramo naravno zaplijeniti.
Isto tako i naboje.« On pruži Wardenu pero. »Potpišite ovdje
molim!«

882.
 Warden ne uze pero. »Volio bih se uvjeriti, je li to zaista sve,
sir.«
»Vodniče, pa ja sam vam rekao, da je to sve.« Potpukovnik
se ogleda namrštena čela. »Hoćete li dakle sada...«
»Molim za oproštenjč, sir.« Stariji vodnik patrolnih kola
priđe k njima i salutira.
»Što je, vodniče Dickson?« nestrpljivo će potpukovnik. »Što
je?«
»Sir, mislim da jedan predmet nije unesen u popis.-
»Što je to?« upita potpukovnik. »I zašto mi to niste već prije
rekli, vodniče?« strogo će on.
»Mislim, da smo na to onako u uzbuđenju jednostavno
zaboravili, sir.«
»O kakvom se to predmetu radi, vodniče?«
»O maloj džepnoj bilježnici, sir«, odvrati stariji vodnik.
»Posljednji put sam je vidio gdje leži na sjedalu jeepa.«
»Onda sam prisiljen da vas zamolim za oproštenje, četni
starješino«, reče potpukovnik.
»Ništa zato, sir«, odvrati Warden.
»Donijet ću vam je, vodniče«, reče stariji vodnik.
»Idem s vama«, odvrati Warden.
Kad su stigli do jeepa moradoše upaliti džepnu svjetiljku da
nađu bilježnicu. Pala je sa sjedala na dno kola pred
upravljačevo sjedište.
»Evo je, vodniče«, reče stariji vodnik. Kad ju je podigao,
ispadne iz nje neki papir na pod jeepa.
»Samo časak, vodniče«, reče Warden. On pozajmi džepnu
svjetiljku i pronađe papir.
»Nisam ga uopće vidio«, ispriča mu se stariji vodnik.
»Ne smeta ništa.« Warden razvije papir i osvijetli ga
električnom svjetiljkom. Izgledalo je kao da su na njem ispisani
kratki reci stihova. Bila je neka pjesma. Iznad toga je napisan
velikim slovima stajao naslov »Pjesma starih vojnika«. Nije ni
pokušao da je pročita. On složi papir, oprezno ga stavi u džep
svoje košulje i zakopča ga, a zatim pogleda bilježnicu. U njoj
nije bilo ničega osim dugačkog popisa knjiga s naslovom: »Za
čitanje.« Napisano štampanim slovima. Nekako, čak usred
cijele te stvari osjeti malo iznenađenje. Bilo je čudno, da među
Prewittovim ličnim vlasništvom pronađe popis knjiga. Većinu
od njih je i sam on nekoć pročitao, ali nije očekivao, da bi ih i
Prewitt htio čitati.
»Znate li«, poče stariji vodnik, dok je Warden spremao
bilježnicu u drugi džep svoje košulje, »nama je veoma žao
što je
881

56 Odsada do vječnosti

83.
do toga došlo, vodniče.« On se osvrne naokolo i nastavi tihim
glasom: »Harry Temple, vojnik prve vrste, bio je onaj koji je
pucao, a sad je posve izgubio živce. Nije to tako kao da je to
bio kakav Japanac ili nešto slično. Vjerojatno mislite da lažem,
ali stvar se zaista tako odigrala. On se okrenuo i postavio ravno
u liniju vatre.«
»A što je učinio?« upita Warden.
»Ništa«, odgovori stariji vodnik. »Jednostavno je pobjegao.
Moj zamjenik, desetar Oliver opalio je dvaput ili triput za njim,
no on je ipak trčao dalje. Onda je Harry Temple počeo pucati iz
svog Thompsona. Jednostavno onako nasumce. Onda se
zapalio reflektor. Vaš čovjek je jednostavno zastao i okrenuo se
ravno u vatru. U ruci je držao onaj revolver kalibra 38, ali ne
vjerujem da ga je uopće podigao. Kasnije smo ga našli u
pijesku. Znate kakvi su ti Thompsoni. Rasiplju tanad kao ludi.
Stajao je neposredno na rubu ove jame. Mogao je da skoči u
nju. Vjerojatno mislite da lažem, zar ne?«
»Ne mislim«, odgovori Warden.
»Je li bio vaš prijatelj?«
»Ne, nije mi bio prijatelj«, odgovori Warden.
»Dakle na svaki način treba da znate, da nam je veoma
žao.«
»Čovjeku je uvijek žao, ali prekasno«, odvrati Warden.
»Tako je«, potvrdi stariji vodnik. »Pokušao je da se vrati
svojoj četi. Mogao sam ga pustiti da ode, ali to nisam učinio.
Nisam znao što je na stvari. Nisam bio siguran. Taj pijesak«,
nesigurno će on, pa ljutito ponovi, »taj pijesak! Taj prokleti
pijesak! Kao da si u kakvoj prokletoj posranoj pustinji.«
»Moralo je do toga doći«, reče Warden. »Cijela stvar bila je
samo sudbina. Niste vi tome krivi. Izbijte to sebi iz glave.«
»Dat ću da me premjeste odavde«, reče stariji vodnik.
»Neka mi dadu drugi rajon na protivnom kraju grada. Ne trpim
taj prokleti pijesak.«
»Na Havajima se ne može izbaviti pijeska«.
»No, dakle, vodniče, samo to sam htio reći«, završi stariji
vodnik.
»Lijepo«, odvrati Warden, pa položi mladiću ruku na rame
»Hvala ti lijepa, vodniče«.
Vratiše se natrag do jeepa kraj jame. Weary se još uvijek
ozbiljno razgovarao s dvojicom ljudi iz patrole. Warden potpisa
potvrdu za lično vlasništvo, koje je ležalo na pokrovcu motora,
a zatim ode do potpukovnika i salutira.

84.
 »Je li to sve, sir?«
»Jeste li potpisali potvrdu?«
»Jesam, sir«.
»Onda bi to bilo sve. Jeste li našli bilježnicu?«
»Jesam, sir«.
»Još jednom se moramo ispričati zbog propusta, vodniče«,
službeno će potpukovnik.
»Sve je u redu, sir«, isto tako službeno odvrati Warden.
»Ne volim kad se takve stvari dešavaju«, doda potpukovnik
»Ako želite, vodniče, možete otići«.
»Najljepša hvala, sir«. On pozdravi i prijeđe prijeko do jame
u pijesku. »Weary! Hajde. Idemo«.
Kad se je jeep uspeo na cestu i Weary ubacio punu brzinu,
okrenu se Warden i zagleda se prema natrag u plava svijetla,
koja su postajala sve bljeđa. Nije mogao misliti ni na što drugo
osim na to, da ove godine ionako ne će biti održavane
boksačkc borbe.
»To mi je upravo jezovito«, reče Weary. »Čovjek bi pomislio
da je mogao bar skočiti u jamu«.
Warden se opet okrene na svom sjedištu. Mogao je bar da
izvede dvije stvari za nj: ono .poginuo je pri vršenju dužnosti' i
to da bude pokopan na redovnom vojničkom groblju u
Schofieldu. Ionako bi ga ondje pokopali, da je ured
zapovjednika okružne vojne policije doznao, da Prew nema
nikakvih rođaka. Kad bude jednom pokopan, nitko se više ne
će potruditi da ga iskopa.
»Sjećaš li se one noći u Hickamu?« upita Weary. »Obojica
ste bili totalno pijani i ležali ste usred ceste. Malo da vas nisam
pogazio«.
Warden ne odgovori. Postojalo je još nešto treće. Znao je,
da mora posjetiti Lorenu. Ona će na svaki način htjeti da dobije
natrag svoj ključ od stana. Skine li lanac, moći će ključ s
popratnim pismom poslati i po pošti. ,
»Čovječe, obojica ste zaista bili pijani kao zemlja«, spomenu
Weary.
»Da«, odvrati Warden. Radije sve drugo nego da ode u grad
i da je posjeti. Pa ipak je znao, da će to morati da učini.
»Što misliš, zašto je to učinio?« upita Weary.
Warden mu ne odgovori, jer je upravo pitao sam sebe,
zašto uvijek izgleda kao da sve teške stvari dolaze odjednom?
PEDESET I TREĆE POGLAVLJE

Tog jutra primio je Milt Warden potvrdu da je imenovan

pješadijskim potporučnikom u rezervi.

85.
 Istom poštom stiglo je iz puka još jedno pismo, koje je
obavještavalo četu G, da je oružarski vodnik Pete Karelsen
premješten.
Ona stvar s Peteom doznala se, međutim, tek malo kasnije.
Poručnik Ross otvorio je najprije pismo s Wardenovim
imenovanjem.
Bilo je to pismo Ministarstva rata poslano komandi čete G,
da ga provede, a sadržavalo je dugačak niz kojekakvih
odobrenja i potvrda. Mora da je počevši od Pearl Harbora
službenim putem obišlo cio otok. Kad je poručnik Ross
hinjenom ravnodušnošću bacio pismo na stol, prože Wardena
osjećaj, kao da su ga uhvatili in flagranti pri nekom zločinu.
Instinktivno je reagirao tako, da je poželio da brzo podere
imenovanje i da ga gurne na dno košare za papir, prije nego
što ga bilo tko vidi. No onda pomisli na Karen Holmes.
Poručnik Ross bio je, međutim, već otvorio pismo i prvi ga
pročitao.
U toku onih prvih pet dana poslije napadaja uredili su
komandu čete u zaljevu Hanauma ispod drveća kiawe u
stambenim kolima nekog prodavača prženog kukuruza. Kad su
onda stigli šatori iz Schofielda, oni su ipak ostavili pisarnicu u
kolima, navodno zbog bolje kamuflaže, ali zapravo zbog toga,
jer su kola imala drveni pod, koji se nalazio uzdignut od
zemlje.
Nije to bila baš velika prostorija za četiin čovjeka i za poljski
telefon, koji ih je povezivao s pojedinim položajima na obali.
Kad je tog jutra stigla vreća s poštom nalazili su se u kolima on
sam, Rosenberry, Ross i Culpepper. Culpepper je poslije Pearl
Harbora bio unaprijeđen u čin poručnika, a osim toga je bio
zamjenik komandanta čete. Kad je Warden podigao pogled,
opazi da mu se sva trojica osmjehuju.
Pa to je onaj isti pogled, pomisli on, kiselo ih promatrajući,
isto ono napol blesavo cerekanje, koje se ukazuje na licu

86.
svakog čovjeka, kad mu neka budala daje cigaru zbog toga, jer
je njegova blesava žena rodila dijete. Činilo se da to cerenje
veli: rat znamo kako ti je uspjelo, mi znamo kako si to izveo. Glupan onda
pocrveni, a ako se njegova žena nalazi negdje u blizini,
pocrveni i ona. Vjerojatno bi pocrvenjelo i ono prokleto
djetence, kad ne bi i onako bilo crveno poput mrkve. Krstim te
u ime cerenja, crvenila i svete smetenosti. Rođen si od žene.
Kleknimo, braćo, i pocrvenimo svi pred bogom. Netko je dobio
dijete.
»Treba još potpisati neke papire«, radosno mu se nakesi
poručnik Ross, kad mu je Warden vratio imenovanje. »Osim
toga dolazi i zakletva, no u svakom drugom pogledu vi ste sad
oficir američke vojske, vodniče. Čestitam vam!«
»Vojske Sjedinjenih Država, Ross«, ispravi ga Culpepper,
cereći se. »Kako se osjećate, vodniče?«
»A kako bih se, dovraga, imao osjećati?«'
»Nekako drukčije«, nakesi se Culpepper. »Nekako
posvećeno. Kao opatica ili nešto slično«.
»Ne će li mi možda narasti mala zlatna krila?«
Svi su zatražili da mu stisnu ruku. Čak je i Rosenberry
ustrajao na tome. Na tome je ustrajao i potporučnik Cribbage,
jedan od novih oficira, koji su upravo stigli iz škole rezervnih
oficira Cribbage je oko deset sati stigao sa svog novog
komandnog mjesta u Makapuu, pa je i on zatražio da mu
stisne ruku.
»Kad ćete početi da dijelite cigare?« nakesi mu se Cribbage.
»Vodnik Warden ne će nikad dijeliti cigare«, nasmjehne se
Culpepper. »Bar ne zbog takve malenkosti kao što je
unapređenje u oficirski čin. Vi ne poznajete toga čovjeka,
Cribbage«.
»Pa ipak«, nasmije se Cribbage, »volio bih da iz tog
unapređenja iscijedim cigaru«.

87.
 »Vi dakako znate«, osmjehne se poručnik Ross, »da ste
samo oficir u rezervi. Nemojte dakle postati obijesni. Sve dotle
ćete ostati četni starješina, dok vas ne pozovu u aktivnu službu
nekamo u države«.
»Vi sretniče«, doda Culpepper, smješkajući se.
»Amen«, nakesi se Cribbage.
»Ah, bože«, reče poručnik Ross. Upravo je otvorio drugo
pismo.
»Sto je, Ross?« upita Culpepper.
»Pogledajte to, Culpepper«, odvrati poručnik Ross i pruži
mu pismo.
Dok ih je tako promatrao, Warden iznova pomisli kako sve
to nalikuje klubu, klubu za mlade gentlemane, kako je sve to
toplo, prijazno i potpuno sigurno unutar svojih vlastitih čvrsto
utvrđenih pravila za parlamentarnu proceduru. List je prošao
čitavim lancem činova od Rossa do Culpeppera pa do
Cribbagea. Četvrti je bio Warden, a posljednji Rosenberry.
Kad je pismo došlo do Wardena i kad je on vidio, o čemu se
radi, osjeti malu mučninu. U omotu se nalazilo pismo
Ministarstva rata koje je naređivalo, da svi vojnici, čiji je čin niži
od čina štabnog vodnika i koji u bilo kojem obliku vrše aktivnu
službu na terenu (za razliku od upravne službe), a prešli su
određenu dob starosti, imaju smjesta biti smijenjeni s aktivne
službe, i da se njihova imena trebaju smjesta javiti u svrhu
evakuacije zajedno sa zahtjevom za njihovu zamjenu. To je
značilo Peteov kraj.
K svemu tome bio je uz tu okružnicu pričvršćen umnožen
prijepis pukovske zapovijedi, na kojoj je stajalo trideset ili
četrdeset imena ljudi, na koje se imao primijeniti novi propis.
Dva od tih imena:
stariji vodnik Pete Karelsen, četa G i
strijelac Ike Galovich, četa G,
bila su podvučena crvenom olovkom.
»Zaboga, što da učinim«, zabrinuto će Cribbage, »ako
izgubim vodnika Karelsena?«
»To će zaista probiti nasip«, doda Culpepper.
Nitko i ne spomenu Ike Galovicha.
»■Mislim da bih trebao da odem prijeko i da pogledam
položaj broj šesnaest«, odjednom će Culpepper. »Onda ne ću
morati da noćas odlazim onamo«.

88.
 »A ja ću se požuriti da se vratim u Makapuu«, doda
potporučnik Cribbage, »kad već ionako nema pošte za mene«.
»Bogami, ti su se brzo izgubili«, reče poručnik Ross, kada su
ona dvojica izašla. »Mislite li, da bih trebao da napišem
pismo?«
Zapovijed je sad stigla do Rosenberryja, koji ju je upravo
čitao.
»Pismo ne bi ništa koristilo«, odgovori Warden.
»Ni ja ne vjerujem da bi koristilo«, odvrati poručnik Ross sav
nesretan. »Prokletstvo, vodniče«, plane odjednom, »tako nešto
mi ne smiju napraviti! Ja nikako ne mogu da izgubim vodnika
Karelsena. Jednostavno ne smijem i to je sve«.
Ni poimčnik Ross nije spomenuo Ike Galovicha. Počevši
odonda, kad ga je degradirao, trudio se poručnik Ross da ga
nekamo premjesti. Čak i Warden se potrudio u tom smjeru, ali
nažalost uzalud, jer nijedna jedinica u kasarni nije htjela
Galovicha. Ni uz koju cijenu.
»Đavo neka nosi te kujine sinove!« reče poručnik Ross.
»Sjede lijepo u Washingtonu na stražnjici, pa kroje naredbe
prema statistici. Sta znadu oni, kako zapravo stoje stvari? Briga
ih. koliko će to naškoditi mojoj četi! Oni ne treba da vode četu.
No? naprijed, vodniče! Izmislite nešto!«
Warden je već bio nešto izmišljao. Predočavao je sebi ulicu
umirovljenika dolje duž avenije Kahala na podnožju Diamond
Heada. Onamo je nestao Snuffy Cartwright, kad su ga umirovili
iz čete G, da naprave mjesta za Wardena. Wardena odjednom
obuze neki začudni, gotovo nerazumni strah za Pete Karelsena,
ma da pritom nije trebao da sebi pravi nikakve iluzije o
Peteovoj ljubavi prema četi G, kad jednom prođu
sentimentalnosti na rastanku.
»Pete je već šest godina u četi«, odgovori Warden. »Možda
biste to mogli na neki način upotrebiti«.

89.
 »Dakako«, kimnu poručnik Ross. »Bogami, to će mu
vjerojatno slomiti njegovo prokleto staro srce. Takav starac kao
što je on!«
Rosenberry mirno i nijemo položi zapovijed natrag na stol.
»Rosenberry!« zlovoljno viknu poručnik Ross. »Vi ne
izgledate dobro. Malo ste zeleni, kao da trebate svježeg zraka.
Prošetajte, Rosenberry!«
»Razumijem, sir«, mirno će Rosenberry.
»Taj mi momak ide na živce«, uzdahne poručnik Ross, kad
je Rosenberry izašao. »Odviše je miran. Što, dakle, da
učinimo?«
Govorilo se, da stari vojnici nikad ne umiru. Ne, oni žive
dalje u malim kućicama u aveniji Kahala, na podnožju Diamond
Heada i kupuju štapove za pecanje. Bar oni koji imaju novaca
poput Snuffy Cartwrighta. Pete nije toliko dobio u igri kao
sretni igrač Snuffy Cartwright. Bar nije štedio. Snuffyjeva žena
je štedjela za nj, ali Pete nije bio oženjen. Pete nije imao ni
dovoljno novaca da sebi priušti domaćicu srednjih godina, s
kojom bi mogao spavati, a da i ne govorimo o mladoj ženi.
Warden ponovo osjeti kako ga je zgrabio začudno jaki strah za
Petea i želja da se odupre toj zapovijedi. Pete je bio neoženjen,
sterilan uslijed sifilisa. Nije imao zašteđenih kartaških dobitaka,
nije imao ni djece, ni cadillaca, ni budućnosti. Bio je samo
osamljen stari otpušteni bivši vojnik. Warden je osjećao da
zbog nekog razloga mora da zaštiti Petea pred tom sudbinom.
»Morate Petea odvesti u Schofield«, razjasni on poručniku
Rossu. »Morat ćete se osobno porazgovoriti s pukovnikom
Delbertom«.
Poručnik Ross, koji se radoznalo nagnuo naprijed, malo
ustukne. »Dakle, moram vam reći, da ne bih htio poduzeti tako
drastičnu mjeru«.
»Vi biste ga htjeli zadržati, zar ne?«

90.
 Vjerojatno će ga negdje u Državama upotrebiti kao
nastavnika za mitraljesku obuku, godinu ili dvije, a možda i do
kraja rata. Za takvog starca bit će to ugodan i lak položaj. Oni
momci ondje platit će takvom starom kljusetu, kao što je bio
Pete, svake večeri toliko piva, koliko mu uzmogne podnijeti
želudac. Svake se večeri moći da opije i pritom će imati osjećaj,
da pomaže dobiti rat.
»Zašto ne odete i vi, vodniče?« konačno će poručnik Ross
»Vi ste mnogo dulje u puku nego što sam ja«.
»Zaboga, ja ne mogu ići, poručniče. Vi ste komandir čete«
»Tako je«, nevoljko će poručnik Ross, »nadam se, da
razumijete što mislim. Htio bih da učinim ono što je pravo, ali
kako bismo mogli znati, hoće li to išta koristiti?«
»To je jedina mogućnost, što je imamo«.
»I vi zaista mislite, da bi mogla dovesti do uspjeha?«
»Mora«.
»A ako ne dovede? Onda sam ja nastradao, a ne vi«, reče
poručnik Ross.
»Vi morate odlučiti, što ćete učiniti«, odgovori Warden
»Hoćete li voditi četu i želite li da postanete kapetan!«
»Ha!« ljutito vikne poručnik Ross. »Lako vama. Za mjesec ili
dva otplovit ćete odavde. Ah, pišam ja na to!« žestoko će on
»Đavo vas odnio, vodniče! Vrlo ste lijepo razjapili gubicu!«
On priđe k vratima i drekne: »Rosenberry!« Tamno mu je
židovsko lice izražavalo pobunu protiv sudbine. »Rosenberry!
Dovraga, što radite? Zašto niste ovdje? Potražite vodnika
Karelsena i recite mu da želim govoriti s njime. Maknite tu
svoju guzicu!«
»On je vani u Makapuu, sir«, mirno će Rosenberry. Bio je
tiho čekao vani.
»Onda uhvatite kakav jeep i potražite ga!« viknu poručnik
Ross. »Mislite li možda, da ja ne znam gdje je? Što je dovraga
danas s vama, Rosenberry?«

91.
 »Razumijem, sir«, mirno odvrati Rosenberryjev glas,
postajući sve tiši.
»Đavo odnio toga momka«, reče poručnik Ross vraćajući se.
Zatim sjedne za svoj radni stol i počeše glavu. »Mislim, da će
biti bolje, da se sam jeepom od vezem u Scho field i da Rusella
ostavim ovdje. Tamo ćemo biti samo nas dvojica, pa mu putem
onamo mogu oprezno priopćiti vijest. Ne mislite li vi, da bi
tako bilo najbolje?«
»Mislim«.

92.
 Poručnik Ross izvadi bilježnicu i poče praviti bilješke za svoj
razgovor s pukovnikom Delbertom. Ispisavši nekoliko redaka,
promrmlja: »Sranje!« i poče ih opet križati.
»Vi s vašim mudrim idejama!« ljutito će on. »Zaista ne
znam, zašto uvijek dopuštam, da me vi navodite na takve
stvari!«
»Jer želite da budete korektan«, odgovori Warden.
»Hm«, kimnu poručnik Ross, »kadšto pitam sam sebe, tko
dovraga zapovijeda ovom jedinicom, vi ili ja!«
Još uvijek je bio zaposlen time da pravi bilješke, sav se
koncentrirajući u taj posao. U međuvremenu je nervozno
glodao olovku i onda opet isto tako napeto križao bilješke, kad
je Rosenberry doveo Petea iz Makapuua.
»Dođite, vodniče«, mračno će poručnik Ross, spremajući
bilježnicu. »Vi i ja moramo na službeni put u Schofield«.
»Razumijem, sir«, službeno će Pete i salutira. Bio je odviše
iskusan vojnik, a da ne bi znao da treba očekivati neki udarac
Zato je stavio i svoje umjetno zubalo. To je od Pearl Harbora
bilo prvi put, da ga je stavio osim za vrijeme jela.
Njih dvojica pođoše. Ross je bio potišten, a Pete nedokučivo
služben. Šutjeli su. Bili su opremljeni plinskim maskama,
opasačima s nabojima, čeličnim šljemovima i karabinkama.
Warden se vrati svom poslu i pripremi se da počeka na
rezultate. Još uvijek je sjedio i čekao na njih, kad ga telefonski
nazvaše zbog Prewitta.
Kad su se on i Weary vratili s identificiranja Prewittove
lešine, onaj drugi jeep još nije bio u autoparku. To je značilo,
da se Ross i Pete još nisu vratili.
Weary iskrca Wardena kraj kola za prodaju kokica i jurnu
dalje da se pobrine za jeep. Zurio se, da što prije ispripovjedi
ono što je doživio. U zamračenim kolima sjedio je Rosenberry
u oblaku cigaretnog dima pred telefonskom centralom i
metodički radio na svojem najnovijem svesku križaljki.
»Je li tkogod nazvao telefonom, mali?«
»Baš nitko, sir«.

86.
 »Dobro«, kimnu Warden. »I đavo te odnio, Rosenberry kujin sine, ako ne prestaneš da me
oslovljavaš sa sir«, ubojnički će Warden. »Ja nisam neki prokleti oficir. Ja sam prokleti četni
vodnik!«
»Razumijem, sir!« odvrati Rosenberry i oči mu iskočiše »To
jest, u redu vodniče. Zao mi je, vodniče!«

87.
 »Ako ne prestaneš da me oslovljavaš sa sir, ja ću ti golim
rukama istrgnuti tvoje prokleto srce iz utrobe i dat ću ti ga da
ga poždereš!« reče Warden. Glas mu je bio tih i malko je
vibrirao i zvučao je tako, kao da čezne za time.
»Dobro, vodniče«, odvrati Rosenberry. Nastojao je, da ga
umiri. »Žao mi je, vodniče. Nisam ništa zla mislio. To je samo
glupa navika. Je li to zaista bio Prewitt, vodniče?«
»Da, bio je Prewitt. Mrtav kao crknuta riba. U nekoj jami u
pijesku. Cijela su mu prsa bila rastrgana i razasuta po polovici
igrališta za golf. Pogođen je mitraljezom. A sad, dovraga,
gledaj da nestaneš i ostavi me samoga«.
Kad je mladić izašao, razastre Warden Prewittove stvari na
stol. Uzme li se u obzir, da je to bio rezultat jednog čitavog
života, onda uistinu nije bilo mnogo.
Iz drugoga džepa izvadi bilježnicu za deset centi i složeni
papir, pa oboje položi uz onu malu hrpicu.
Zatim podignu papir, razvi ga i stavi ga na stol, pa pročita
naslov Pjesma starih vojnika, ispisan štampanim slovima, te onih
devet kitica, ispisanih pisanim slovima. Onda opet promotri
papir, ponovo ga ispravi na stolu, i još jednom ga pročita od
početka do kraja.
Prošao je čitav sat prije nego što su se Ross i Pete vratili iz
Schofielda. Bilo je već gotovo jedanaest sati. Kad je vani začuo
motor jeepa, opet pomno složi papir jednako kao što je i prije
bio složen i zaključa ga zajedno s bilježnicom u malu kutiju.
Kad su ušli, mogao je na njihovim licima razabrati, da nisu
uspjeli kod pukovnika Delberta.
»No dakle«, reče poručnik Ross, pa ljutitom kretnjom baci
šljem na praznu poljsku postelju u kutu. S postelje se podignu
oblak prašine. »Mogu samo da kažem, da je taj rat velika
svinjarija«, gorko će poručnik Ross i oprezno prisloni karabinku
o stol. Onda sjede i čvrsto protare prljavom rukom svoje
prašnjavo lice.

890.
 »Promet je upravo silan, pa čak i tako kasno u noći. Trebali
smo bar četiri sata da stignemo ovamo«.
Pete Karelsen istupi s karabinkom preko ramena, ukoči se u
stavu »mirno«, na svoj uobičajeni način, pri kojemu se istakla
debela stražnjica, i pozdravi širokim zamahom ruke, kakvim
umiju pozdravljati samo stari vojnici.
»Sir, vodnik Karelsen htio bi se zahvaliti gospodinu koman-
diru čete za ono, što je učinio za nj«.
»Ništa nisam učinio«, odgovori poručnik Ross. »Jedini
uspjeli je taj, da sam kod Velikog Bijelog Oca zapao u kašu«.
»Sir, gospodin komandir čete je pokušao, a samo to je
važno!«
»Ne, to nije važno!« žestoko viknu poručnik Ross. »Jedino
što je važno«, nastavi on, pri čemu je uspio, da glas opet snizi
na normalni ton, »na tom svijetu je uspjeh. Zatajio sam,
potpuno i bijedno zatajio«.
»Sir, gospodin komandir čete je učinio sve što je uopće
mogao da učini«, odgovori Pete.
»Zaboga, vodniče Karelsen!« reče poručnik Ross.
»Prestanite da govorite sa mnom u trećem licu kao da sam ja
netko drugi. Na mjestu voljno! Odmorite se! Sa mnom ne
trebate biti službeni«.
Pete pomakne nogu dvanaest palaca nalijevo i skrsti ruke
na leđima. »Sir, ja bih volio, da gospodin komandir čete zna, da
sam mu zahvalan na svemu onome, što je učinio«, nastavi
Pete. Na licu mu se nije opažao nikakav osjećaj. Ono je još
uvijek bilo potpuno kameno kao lice vojnika u stavu mirno.
»To ne ću nikada zaboraviti, sir«.
Poručnik Ross ga pogleda na časak, a onda opet rukom
protare lice.
»Narednih nekoliko dana možete mirno spavati ovdje,
vodniče Karelsen«, reče on. »Sve dok vas ne pozovu. Smjestite
se udobno. Recite vodniku Malleauxu, da sam ja rekao, da vam

891.
dade poljsku postelju i da je postavi u štabnom šatoru. Vaš
mitraljeski vod neka već sada gleda, kako će proći bez vas«.
»Razumijem, sir«, odvrati Pete. »Najljepša hvala, sir«. Polako
i propisno se opet uspravi u stav mirno. Iznad bokova se
nagne malo prema naprijed, pa širokim zamahom još jednom
oštro pozdravi. Pozdrav mu je zaista bio divan.
»Sir, ako gospodin komandir čete može da ispriča vodnika,
vodnik bi volio da se povuče«, reče Pete.
»Samo odite«, odvrati poručnik Ross.
Pete se polako, precizno i savršeno okrene nalijevo krug i
poče u oštrom tempu stupati prema vratima.
»Što je to?« upita poručnik Ross i pokaza na malu hrpicu
stvari na Wardenovom stolu.
»Počekaj samo časak, Pete«, reče Warden sa svoga stolca.
»To će i tebe zanimati«. On razmakne predmete i raširi ih po
stolu, pa im ispripovjedi Prewittovu povijest.
»No«, kimnu poručnik Ross. »Pa to je krasno. Upravo divno.
Danas zaista imate veliki dan«.
»Kad se to dogodilo, Milt?« upita Pete s vrata. Njegov je
glas sada prvi put zvučao uistinu ljudski. Nešto u njem zvučalo
je kao glas slomljena srca, a ton toga glasa raspali u Wardenu
mukli gnjev.
»Po prilici u osam sati«, hladno će on.
Isripovjedi im cijelu stvar upravo onako, kako ju je doznao
od vodnika vojne policije. A onda, da bi i poručnika Rossa
upoznao sa stvari, nadopuni tu pripovijest svim onim
potrebnim pojedinostima, počev od trenutka, u kojem je
Prewitt istupio iz trubljačkog zbora.
Nešto je međutim i ispustio. Tako, na primjer, nije ni
spomenuo pokojnog starijeg vodnika Tustu svinju Judsona.
Nije spomenuo ni to, da je nakon Baldy D'noma pun tjedan
dana pokrivao Prewitta u svom jutarnjem izvještaju. Nije
spomenuo ni Lorenu iz New Congressa.
»No«, reče poručnik Ross, kad je Warden svršio, »taj je
momak zaista izveo lijep posao. Uspjelo mu je, da prekrši

892.
gotovo svaki pojedini član AW-a.I Uspjelo mu je da lijepo
upropasti glas moje jedinice. Pritom se ne mogu čak ni sjetiti,
da sam ga ikada vidio i da bih ga mogao prepoznati«.
»Sir«, javi se Pete s vrata, »kad bi me gospodin komandir
čete htio sad da ispriča, ja bih otišao. U toj stvari ne mogu
gospodinu komandiru čete i četnom starješini više biti ni od
kakve koristi«.
»Dakako, samo idite, vodniče«, reče poručnik Ross.
»Naspavajte se. Obojica treba da se naspavamo«.
»Razumijem, sir«, odgovori Pete. »Najljepša hvala, sir«.
Onda se polako opet uspravi u stav mirno, ponovo izvede onaj
uzoran pozdrav i okrenu se nalijevo krug, polako i savršeno.
Kad je prolazio kroz zastor za zamračivanje, obješen ispred
vrata, šapne Wardenu:
»Danas sam u Schofieldu kupio dvije boce, Milt. Nešto
osobito. Dođi kasnije prijeko u šator«.
»Dovraga, što je to zapravo s njime?« upita poručnik Ross.
kad je Pete izišao. »Ta ne treba da je sa mnom tako služben.
Bogamu, učinio sam za njega sve što sam mogao«.
»Vi ga ne razumijete«, primijeti Warden.
»Bogami, ne razumijem«.
»On je bio vojnik«, reče Warden, »pa želi da vam dokaže, da
je još uvijek vojnik. S vama, poručniče, nema to uopće nikakva
posla«.
»Kadšto i sam sebe pitam, hoću li ikada razumjeti kojega od
vas«, dobaci poručnik Ross. »Vas ili vojsku«.
»Nemojte se tako žuriti«, odgovori Warden. »Sve biste htjeli
da prebrzo naučite. Imate još dovoljno vremena«.
On se nasloni na svoj stolac i započe pripovijedati o
potpukovniku Hobbsu iz ureda zapovjednika okružne vojne
policije i kako je već sve uredio, tako da Ross ne treba da učini
ništa, nego da šuti i da se drži prijazno.
»Ja sam mislio, da Prewitt uopće nema rođaka«, spomenu
poručnik Ross.

I AW, kratica za Articles of War, vojni zakonik.

893.
 »On ih i nema, pa ipak će biti lakše za sve nas budemo li
stvar obavili na taj način«, naglašeno će Warden. »Osim toga
ne će u vašim četnim dokumentima biti spomenut nikakav
mrtvi dezerter«.
»Razumijem«, kimnu poručnik Ross. »Možete računati sa
mnom«. Zatim ponovo prijeđe rukom preko lica. »Nakon svega
onoga što se danas dogodilo, taj će izvještaj osobito lijepo
djelovati na pukovnika Delberta. Po mom mišljenju je bolje, da
smo se riješili toga Prewitta«.
»Vjerojatno«, kimnu Warden.
»Držim da mislite, da sam bešćutan«, brzo će poručnik Ross
»Ne mislim«.
»Moja prva dužnost vrijedi za četu kao cjelinu«, reče
poručnik Ross. »Ne za pojedince u njoj. Svaki pojedinac koji
ugrožava sigurnost cjeline, ugrožava i mene u ispunjenju moje
odgovornosti. I sad moram da kažem, da držim, da je najbolje,
što smo ga se konačno riješili«.
»Prema meni se ne trebate opravdavati, poručniče«, reče
Warden.
»Ne, ali moram da se opravdam sam prema sebi«, odvrati
poručnik Ross.
»Onda nemojte uzeti mene kao vreću s pijeskom za svoj
trening!«
»Vi ste mnogo držali do tog Prewitta, zar ne, vodniče?«
»Nisam. Samo sam smatrao, da je dobar vojnik«.
»Da, izgleda, dovraga, da je tako i bilo«, gorko će poručnik
Ross.
»Mislim da je bio lud. Upravo je ljubio vojsku. Svatko tko
voli voisku je lud. Držim da bi bio dovoljno lud, da bude
izvrstan padobranac ili član kakvog komandosa,I da nije tako
niska rasta. Volio je vojsku onako, kao što većina muškaraca
vole svoje žene. Čovjek koji tako voli vojsku, lud je!«

I Commando, udarne posebno izobražene trupe, koje su vodile neku vrst guerilskog ratovanja obično
iza linije neprijatelja, ili pred iskrcavanjem glavnine trupa.

894.
 »Tako je«, kimnu poručnik Ross.
»U ratu treba zemlja svakog dobrog vojnika, kojeg može da
smogne. Nikad ih ne može imati previše«.
»Jedan vojnik manje ili više, ne znači mnogo«, umorno će
poručnik Ross.
»Mislite da ne znači?«
»Danas ratove dobiva industrijski potencijal«, razloži
poručnik Ross.
»Zato je i čovjek, koji voli vojsku, lud«, reče Warden.
»Mislim da je to točno«, odgovori poručnik Ross. »No vi
ćete se ubrzo izvući. Bar odavde«. On prljavom rukom protare
prašno lice, koje je sad bilo već posve uprljano. Zatim ustane i
uzme karabinku i šljem.
»Moram malo zaviriti u Makapuu, prije nego što pođem
spavati, vodniče. Cribbageu će biti prilično teško, kad vodnik
Karelsen ode. Neko će vrijeme imati teškoća. Ako se bilo što
dogodi, vi znate, gdje me možete naći«.
»Molim, kad dođete dolje, pošaljite Andersona ili Clarka
ovamo, da me zamijeni na telefonu«.
»Tko je prvi na redu?«
»Ne znam. Neka to oni odluče. Htio bih, međutim, da
Rosenberry dobije posljednju smjenu. On je bio ovdje za cijelo
vrijeme moje odsutnosti«.
»Lijepo«, odvrati poručnik Ross i ode.
Nakon nekoliko časaka uđe u kola četni trubljač Anderson.
Oči su mu bile još snene, a kosa raščupana. Izgledao je
zlovoljno kao čovjek, koji se okladio na crvenu boju, a izašla je
crna.
»Izgubio si, zar ne?« upita Warden.
»Trebao sam pustiti da on podigne karte«, odvrati
Anderson.
»Petko uvijek dobija«.

895.
 »Sad je ponoć. Preostaje samo još osam sati. Ti moraš
dežurati tri sata, Petko tri, a Rosenberry neka dežura posljednja
dva sata«, odredi Warden. »On je cijelu večer bio ovdje, dok
ste vas dvojica spavali«. Zatim dohvati pušku iz kuta.
»U redu, starješino«, odgovori Andy. Nije izgledao baš
radostan, ali čovjek se nije mogao da upusti u prepirku s
Wardenom, jednako kao što se ne bi prepirao ni s bogom, a
pogotovu ne onda, kad je Warden bio tako raspoložen.
»Hej, starješino!«
»Što je?«
»Je li istina ono što pripovijedaju o Prewittu?«
»Da, istina je«. ^
»Bogami, to je strašno«, dobaci Andy. Zatim izvuče neki
strip iz stražnjeg džepa hlača i sjede pred telefonski uređaj.
»To je uistinu strašno«.
»Da,« kimnu Warden, »uistinu strašno«.
Vani se na svježem morskom zraku, koji je provejavao kroz
gaj drveća kiawe upravo pojavio mjesec iznad planina iza Koko
Heada. Izlazio je kasno. Njegovo srebrno svijetlo pretvorilo je
cijeli gaj u tamnu spilju. Malo dalje od kola i ispod njih tlo se
strmo spuštalo kroz mjesečinu, koja je risala mrlje ispod
drveća, u gaju do svijetlog mjesta za parkiranje automobila na
vrhu klisure, gdje su Kare.n i on jednom bili ostavili kola i
promatrali srednjoškolsku djecu za vrijeme njihova piknika.
Učini mu se kao da je negdje daleko, ali je jasno osjećao te^
žinu svoje puške. Naslijepo je izabrao jedan od novih putića
koji su vodili po pješčanom tlu. Iz dana u dan, počevši
odPearlHarbora, postajali su ti putići sve čvršći i gladi, pa su u
brojnim nitima isprepleli cijeli gaj drveća kiawe, i vijugali su
između novo postavljenih šatora, između starih kola za
prodavanje kokica te između dvije antiseptičke latrine
podignute već ranije. Zrak je godio i njegovim plućima i
njegovoj glavi.
Hodao je dalje po mjesečini, koja je bacala mrlje svijetla i
sjene. U grudima mu se rasplamsalo nešto tvrda i ružna. Onde-
se uz neki drugi puteljak opet uspne do razasutih šatora
logora.
Štabni je šator bio taman, a Rosenberry i Petko spavali su
na svojim poljskim posteljama. On tiho pođe novim puteljkom
prema skladišnom šatoru kraj autoputa.
U skladišnom šatoru sjedili su Pete i Maylon Stark pred
bocama, što ih je Pete donio iz Schofielda. Šator je bio

896.
osvijetljen Colemanovom svjetiljkom zastrtom pomoću
pokrivača. Uz stražnju stijenu šatora, na improviziranom stolu,
sastavljenom od konja za piljenje i dasaka, stajao je Peteov
mali prenosni radio, što ga je Pete na dan napadaja pomno
omotao i ponio sa sobom. Radio je svirao plesnu glazbu.
»Nije to više ista jedinica«, dobaci Stark mračno i pijano.
»Uđi Milt«, prijazno će Pete sa svoje poljske postelje. On se
pomaknu da mu da mjesta. »Upravo smo govorili o tome, kako
se brzo promijenila četa u posljednja dva mjeseca«.
Warden opazi, da je otvorena boca jedva napol prazna.
Mora da je Stark već prije započeo svojim vlastitim pićem.
»Glupost!« naruga se on. »Jedinica se ništa brže ne mijenja
nego što se prije mijenjala«. On skine pušku s ramena, sjedne
kraj Petea i prihvati pola vojničke šalice čistoga whiskyja. Brzo
ga ispije i pruži šalicu, da mu je nanovo napune.
»Gdje je Russel? Mislio sam da je ovdje, da ispripovjedi što
je vidio«.
»Već je bio ovdje«, mračno će Stark.
»Prešao je preko ceste do kuhinjskog šatora«, doda Pete,
»da kuharima ispripovjedi stvar«.
»A što će raditi kad ne bude više nikoga, kome bi mogao da
pripovijeda?« upita Stark.
»Vjerojatno će se raspuknuti«, odvrati Pete.
Iza njih utihnu glazba u radiju i javi se spiker:
»I zelena Lucky Strike je sad u ratu«, govorio je. »Da, i zelena Lucky Strike je sad u ratu«.
»Još nikad nisam doživio, da bi se neka četa toliko
promijenila u tako kratko vrijeme«, reče Stark pravim grobnim
glasom.
»Recite, što je zapravo na stvari? « porugljivo će Warden.
»Mislio sam, da dolazim na zabavu, ali izgleda da čuvamo
mrtvačku stražu«.
»Moglo bi to i biti«, svadljivo će Stark.
»Onda unesimo malo života u nju. Na mrtvačkoj straži treba
čovjek da je veseo. Prekini s tim sranjem i gledaj da nađemo
kakav dobar jazz«.
»Pusti«, odgovori Pete. »to je revija najboljih šlagera«.
»Što? U ponedjeljak navečer?«

897.
 »Prewitt je slučajno bio moj dobar prijatelj«, mrzovoljno će
Stark.
»Posebno ih ponavljaju za vojsku«, razjasni Pete.
»Ne govori gluposti«, porugljivo će Warden. Ponavljaju ih
za vojsku! čovječe, ti s nama silno postupaju, zar ne? Uskoro će
nam, ako zatražimo, obrisati i stražnjicu, zar ne?«
»Možda nije bio tvoj dobar prijatelj,« nastavi Stark, »ali bio
je moj dobar prijatelj.«
»Zaista i nije bio moj prokleto dobar prijatelj«, porugljivo će
Warden. »Zadao mi je dosta glavobolje i neprilika.«
»Ti si pravi kujin sin tvrdoga srca«, svadljivo odvrati Stark
»Znaš li to?«
»Ovako ne valja govoriti o čovjeku iz svoje vlastite čete,
Milt,« umijfeša se Pete, »bar ne kad je ubijen. Tako ne valja
govoriti ni onda, ako je bio dezerter i ako se ti samo šališ.«
»Šalim se?« ponovi Warden. »Dovraga, tko se tu šali?«

898.
 »Jednostavno ne mogu da to zaboravim«, nastavi Stark pa
poče da nabraja: »Leva je premješten kao skladišni vodnik u
četu M; Bloom se sam ubio; Maggia su otpustili, jer je poludio;
Holmes i Veliki Jim 0'Hayer premješteni su u štab brigade;
zatim svi ti rezervni oficiri, koji su dojedrili amo, a sad još i
Prewitt.«
»Koješta«, porugljivo će Warden, »kadšto u sam mjesec
dana gubimo upravo toliko ljudi, kad im istekne rok službe.«
»Ne misliš li ti, da je umiranje nešto posve drugo od odlaska
iz službe?« upita Stark.
»Nisu svi oni umrli«, odvrati Warden.
»Samo pokušaj, pa ćeš vidjeti«, odbije Stark.
»Djelovanje na brojno stanje čete je jednako«, dobaci
Warden. »Daj nam još nešto da popijemo, Pete.«
»A sad će nas i Pete za nekoliko dana ostaviti«, potišteno će
Stark.
»Ne zaboravi staroga Ikea«, nakesi se Warden.
»Što se mene tiče, ja ću se prokleto radovati, kad odem iz
ove jedinice«, dobaci Pete. »Šest godina u jednoj istoj jedinici,
to je dovoljno.«
»A ja ti to, na primjer, nimalo ne zamjeravam«, reče Stark.
»Mislite li možda, da uživam u tom, da tamo vani u
Makapuu u onim rupama u kamenju ležim na guzici poput
guštera?« upita Pete.
»Samo zato, što to više nije ista jedinica«, opet će Stark.
. »Govorite kao djeca«, ljutito puhne Warden. »Nijedna
jedinica ne ostaje nikad jednaka. Što biste vi zapravo htjeli? Zar
možda to, da svi istodobno ostare, pa da ih istoga dana
otpuste iz vojske i da onda negdje opet zajedno žive kao jedno
tijelo?^
Iza njih ponovo presta glazba i opet se začu spikerov glas: »Nemojte kod vašeg trgovca
cigaretama tražiti poznati zeleni paketić Luckyja«, govorio je spiker. »Ne, vaše Lucky Strike
cigarete nose sad drugu boju.«
»Zapamtite što ću vam sad reći«, započe Pete kao da
prorokuje. »Zlatni dani na ovom otoku su prošli. Kad opet
budu počeli da izdaju propusnice, ljudi će već pred svakim
barom i pred svakim bordelom stajati u dugačkim repovima
niz četiri bloka. A kroz njih će proći kao na tekućoj vrpci.«
»I ja bih volio da odem«, reče Stark. »Samo što nemam
kamo da odem.«
»Dobri stari Pete će međutim sjediti na
ružičastom oblaku obilja kod kuće u
Državama«, nastavi Pete.
897
 »Sve kad bih i imao kamo da odem«, doda Stark, »danas ne
bih mogao dobiti premještaj.«
»A onda ću misliti na Vas momke, koji još uvijek sjedite na
tim pećinama u Makapuu«, doda Pete.
»Sve kad bi me premjestili, posvuda bi bilo isto«, javi se
opet Stark. »Posvuda regruti, posvuda rezervni oficiri.«
»Obojica ste i više nego ludi«, porugljivo će Warden.
»Nijedna jedinica nije drukčija od druge ni u miru ni u ratu. Ni
kod kuće ne će biti ništa manje strogo nego što je ovdje.«
»Ne, ne,« odbije Pete, »ne, ne.«
»Ne bi mi, dakle, ništa ni koristilo da se dam premjestiti, sve
kad bih i mogao«, reče Stark.
»Ne, ne!« opet će Pete. »Žena ima posvuda. Svima su
odriješene uzde i nigdje nema granica.«
Warden ga zabrinuto pogleda. »Zaboga, jezik za zube,
obojica!« reče s izrazom dosade.
»Ja ti zaviđam«, mračno odvrati Stark.
»Imaš prokleto pravo«, reče Pete. »Sigurno će me postaviti
da vježbam regrute. Imat ću lijep, miran i lak posao, kao da
odlazim u ured. Odradit ću svojih osam sati dnevno i gotovo.
Dovraga, zašto da zaželim da ostanem u toj prokletoj jedinici?«
»Zaviđam ti«, reče Stark sav nesretan. »Oh, bože, kako ti
zaviđam!«
»Jezik za zube!« odreže Warden.
»Barovi!« opet će Pete. »Plesne dvorane. Zgodni hoteli u
koje možeš odvesti žene. Dobre restauracije. Znam kako je to.
Bio sam u posljednjem ratu.«
»Odlaziš upravo u času, kad se raspada stara četa«,
odgovori Stark. »Ne ćeš biti ovdje, ga gledaš kraj.«
»Rekao sam ti, da držiš jezik za zubima, Stark!« ponovi
Warden.
»A vi ćete spavati na kamenju!« zaurla Pete. »Zderat ćete
hladnu hranu iz porcija! Otkazat će vam ruke i guzice od
napinjanja bodljikave žice!« On ustane s postelje.
»Živjet ćete na obali!« viknu im u lice. »Stajat ćete u repu za
čašu whiskyja i za žene! Bit ćete prva pješadijska četa u vatri,

900.
prva koju će poslati na jug, kad jednom započnemo osvajati te
posrane otoke!«
On se nagnu duboko prema njima upravo im pljujući te
riječi u lice. Ruke su mu višjele niz tuste bokove, jednako
okrugle kao stražnjica kakve lutke. Lice mu je bilo jarko crveno.
Nekoliko mu suza poteče niz lice, a pošto se nagnuo naprijed,
kapnuše na okrugle kapice njegovih vojničkih cipela.
»Živjet ćete na buretu baruta!« zaurla Pete. »Na buretu
baruta, koje će poletjeti u zrak, čim ova zemlja zaista počne da
se bori!«
Warden skoči s postelje i zgrabi ga, kad se nagnuo još dalje
naprijed, usprkos svim zakonima sile teže, pa ga ogrli objema
rukama. »Dobro, dobro, Pete. Sjedi. Popij još nešto! Pusti da
malo slušamo glazbu.«
»Meni nije ništa«, odvrati Pete prigušenim glasom. »Mislim
da me je malo svladalo oduševljenje. Pusti me!« Warden ga
ispusti, a Pete sjede. »Gdje je moja čaša?«
»Evo je«, odvrati Warden i pruži mu vojničku šalicu s
whiskyjem.
»Pogodi, koga sam danas sreo u Schofieldu, Milt«, započe
Pete. Gotovo da je dobio kilu pri pokušaju da povede običan
razgovor.
»Ne znam«, odgovori Warden, pa mu pruži svoju šalicu.
»Koga?«
»Donijet ću drugu bocu«, reče Pete i ustane. »Ova ovdje je
prazna.« On ode do drugoga stola.
Iza njih presta glazba i spiker poče iznova.
»I zelena Lucky Strike je sad u ratu«, govorio je spiker. »Da, i zelena Lucky Strike je sad
u ratu.«
»Koga si, dakle, sreo u Schofieldu, Pete?« upita Warden kad
se Pete vratio.
»Vaša Lucky Strike obukla je uniformu i stupila u vojsku«, govorio je spiker.
»Ženu kapetana Holmesa«, odgovori Pete, pa ulije whisky u
Wardenovu šalicu. »Možeš li to zamisliti? Već je nekoliko
mjeseci nisam vidio. Bila je u uredu za evakuaciju u puku, kad
sam došao onamo po svoje papire. Odvest će se kući istim
brodom kao i ja.«

901.
 »Aha!« prasnu Stark u glasan i pijani smijeh.
»Tko?« upita Warden.
»Žena kapetana Holmesa,« odgovori Pete, »čovječe, pa
valjda se sjećaš kapetana Holmesa, sad majora Holmesa?«
»Dakako,« odvrati Warden, »sjećam se.«
»Ha, ha, ha!« pijano zaurla Stark.
»Čini se da još uvijek stanuje u svom starom stanu u
pukovskom naselju za oženjene oficire«, nastavi Pete, »tako da
se morala prijaviti u puku, umjesto u brigadi, da dobije svoj
broj za evakuaciju i brodsku kartu za sebe i za svoje dijete.
Bogami, bila je tamo cijela hrpa takvih. Žena majora
Thompsona, žena pukovnika Delberta i ni sam ne znam tko još.
Gospođa Holmes je predbilježena za isti brod kao i ja. Odlazi
šestoga siječnja.«
»Ha, ha, ha!« Stark se opet eksplozivno i gromko nasmije.
»Šta je to s tobom?« upita Pete.
»Ništa«, naceri se Stark. »Samo sam slučajno morao da na
nešto pomislim.«
»Ona se dakako vozi u prvom razredu«, nastavi Pete, »dok
će mene smjestiti nekamo u potpalublje. Pa ipak, ona će biti na
istom brodu. Ovaj svijet je uistinu prokleto malen, zar ne?«
»Ha, ha, ha!« zagrohoće Stark. »To je zaista istina.«
»Hoćeš li još štogod popiti, Stark?«
»Ne«, odvrati Stark. »Ja se izvrsno osjećam. Zaista izvrsno.«
»Dakle?« upita Warden kao onako usput. »Kako izgleda? Je
li štogod rekla?«
»Ha, ha, ha!« gromko i pijano se nasmije Stark.
»Zapitala je za četu«, odgovori Pete. »Htjela je da zna kako
teku stvari u pisarnici, kako se novi skladišni vodnik snašao u
skladištu i kako se tebi sviđa novi zapovjednik čete.«
»Meni?« upita Warden.
»Ha, ha, ha!« zagrohoće Stark. »To je zaista istina.«
»Da«, kimnu Pete, a onda se obrati Starku: »Reci, što je to
zapravo s tobom?«
»Ništa«, veselo zagrohoće Stark.
»Znaš li,« nadoveže Pete, »ona je mnogo bolje upućena u
našu četu, nego što sam ikada i pomislio.«
»I treba da je upućena«, reče Stark.
»Čak me je i upitala, je li se Prewitt već vratio.«
»Zar i taj?« nakesi se Stark. »Ona voli tu četu«, porugljivo se
naceri on. »Svakoga pojedinca. Zar ne, Milt?«

902.
 »Znaš, ja zaista vjerujem da je voli«, odgovori Pete. »Upravo
me je iznenadilo, kako je dobro u sve upućena. Jako mi se
dopala.«
»Uistinu?« naceri se Stark. »No, onda bi trebalo da je
posjetiš na brodu. Ne misliš li i ti tako, Milt?«
»Ona će biti gore«, odgovori Pete, »u oficirskom razredu, a
ja ću biti u potpalublju. Ne ću je ni vidjeti.«
»Neka te zbog toga ne boli glava«, nakesi se Stark.
»Jednostavno je posjeti i zamoli je da te pozove u svoju
kabinu. Ona će to sigurno učiniti. Nije li tako, Milt? A kad
jednom budeš kod nje, zamoli je da pođe s tobom u postelju.
Ona će i to učiniti Ona voli četu.«
Pete je malo polaganije shvaćao, ali kad mu je postalo jasno
što je Stark rekao, na njegovom se licu ukaza zaprepašten
izraz.
»Jezik za zube, kujin sine«, javi se Warden.
»Misliš li da lažem, Pete?« nasmije se Stark. »Ne lažem ja.
Upitaj Wardena. Ona je s njime spavala. I njega je nasamarila.
Upitaj mene. Sa mnom je uradila isto, samo što me nikad nije
nasamarila.«
»Samo dobro pripazi,« u povjerenju će Stark »i nakon bitke
upotrebi kakvo dobro raskužno sredstvo, inače ćeš uhvatiti
dobru dozu tripera.«
Warden, koji je promatrao tu tanku masku prostačkoga
smiješka, iza kojega se skrivalo nešto drugo, osjećao je da sad
mora doći do stanke. Po prilici za jednu minutu morat će Stark
ispucati svoj prah. a Warden je bio pripravan da čeka. Ispunio
ga je osjećaj neizmjernog zadovoljstva. Eto, upravo to je tražio
cio dan,, a nije mogao da nađe.
»Dosta, dosta, kujin sine« reče kad je nastupila stanka, što
ju je očekivao. Govorio je razgovijetno i jasno. »Sad ću ti ja
nešto reći. Želiš li da znaš, kako je u Blissu dobila triper? Želiš li
da znaš, tko ju je zarazio? Ja ću ti to odati. Njezin ljubljeni muž,
kapetan Dana E. Holmes, utovario joj je triper!«
Pod crvenilom whiskyja problijedi lice Maylona Starka
poput ponjave. Warden ga je promatrao potpuno
bezizražajnim, silnim i neopisivim zadovoljstvom.
»To ne vjerujem«, odgovori Stark.
»Ta ipak je tako«, reče Warden osjećajući kako se smješkar u
najvećoj mjeri sretan.
»Ne vjerujem«, ponovi Stark. »Govorilo se da je to bio neki
poručnik, ađutant u oficirskom klubu i da je zbog toga
otpušten Razgovarao sam s dva momka, koji su mi rekli da su
njih dvoje vidjeli zajedno. Osim toga to se dogodilo šest
mjeseci prije nego što sam je uopće upoznao. Govorio sam s
njima.
»Ta pripovijest nije istinita«, odbije Warden.
»To ne vjerujem«, opet će Stark. »Mora da je istina.«
»Pa ipak nije«, blago reče Warden.
»Mora biti«, ustrajao je Stark.

903.
 »Pa ipak nije.«
Pete ih je obojicu promatrao. Kroz njegovu smetenost poče
se na njegovu licu pokazivati prvi blijedi tračak razumijevanja.
Iza njih presta glazba i začu se spikerov glas:
»I zelena Lucky Strike je sad u ratu«, govorio je spiker. »Da i zelena Lucky Strike je sad u
ratu.«
»Ubit ću ga«, reče Stark. Morao je da grčevito razvuče lice,
da bi glas uopće mogao da propusti iz grla. »Ubit ću ga, tog
ku- jinog sina! Ubit ću ga!«
»Ne ćeš nikoga ubiti«, prijazno i blago će Warden, »isto
tako kao što ni ja nisam nikoga ubio.«
»Htio sam da je oženim«, reče Stark. »Bila je osam godina
starija od mene, ali sam je ipak htio oženiti. Htio sam da
izađem iz vojske, da je uzmognem oženiti. To bih i učinio.«
»A onda?« blago upita Warden. »Poveo bi nju, kćerku
bogata čovjeka na tvoju bijednu farmu u Teksasu, da živi
ondje?«
Starkovo je lice problijedilo kao kreda. »I ona je mene
voljela. To znam. Muškarac opaža, kad ga neka žena voli. Više
od šest mjeseci smo u Blissu potajno hodali zajedno. Htio sam
je oženiti.«
»Ali to nisi učinio«, dobroćudno će Warden. »Umjesto toga
si prekinuo s njom.«
»Ipak bih to učinio«, ponovo će Stark.
»Nisi joj čak ni dopustio da ti ispripovjedi ono što je
doživjela«, blago ga ukori Warden. Bio je svijestan toga, da ih
Pete promatra, čas jednoga, čas drugoga. To ga je zaista
trebalo da razvedri u njegovim brigama. Ne namjerava se
čovjek svakoga dana na tako sočan zalogaj.
»Ona mi nije ništa rekla«, očajno će Stark.
»Ti je nisi ni pitao«, odgovori Warden nježno. Odlučio je da
ne će dopustiti, da mu Stark izmakne ni kroz najmanju rupicu.
»Jezik za zube!« viknu Stark. »Jezik za zube — jezik za
zube!«
»Vi ljudi s juga«, prijazno će Warden, »vi ste svi jednaki.
Usprkos vašem pijančevanju i ženskarenju! Vi ste najgori mo-
ralisti na svijetu.«
Stark ustane i baci šalicu s whiskyjem prema Wardenovu
licu na kojem se opažao izraz nježne zabrinutosti. To se
odigralo na isti nepromišljeni, posve refleksivan način, na koji
mačka pruža pandže i pokušava da ogrebe, ako joj staneš na
rep.
»Misliš li, da ga ja ne ću ubiti?« prodere se Stark na njega
»Ubit ću ga! Ubit ću ga! Odrezat ću mu onu posranu glavu!«
Warden, koji je bio na oprezu, izmakne šalici, ali Petea koji
je bio malo stariji i malo pijaniji, i odviše zaokupljen, pogodi
šalica s whiskyjem u prsa i cijelog ga promoči.
Onda«Stark nesta kroz zastor na vratima šatora.

904.
 Warden sjede mlitavo natrag na postelju. Osjećao se tako
savršeno praznim bez ikakve napetosti, kao da je upravo imao
orgazam. Stvar je bila savršena, osim jednog jedinog sitnog
trunka. Cijelo je vrijeme naslućivao, da je njihova veza trajala
dulje nego što je ona priznala, ali cijelo vrijeme se nadao i
želio, da to ne bude istina.
»Isuse!« javi se Pete. »Zaudaram kao cijela pecara.« On
dotakne svoju mokru košulju. »Mislim da će biti bolje da pođeš
za njim, Milt. Prilično je pijan. Mogao bi da sam sebi naudi.«
»Dobro«, odvrati Warden, pa dohvati pušku iz kuta.
Upravo kad je izlazio, glazba opet prestane i začu se glas
spikera:
»I zelena Lucky Strike je sad u ratu«, govorio je spiker. »Da, i zelena Lucky Strike je sad u
ratu.«
U međuvremenu se mjesec uspeo malo više. Gaj, mjesto za
parkiranje automobila i cijela zemlja bila je slika u bijeloj i crnoj
boji. Warden pođe putom, koji je prelazio preko asfaltirane
ceste i vodio u kuhinjski šator.
Njih dvoje je dakle punih šest mjeseci podržavalo vezu u
Blissu. To je bilo gotovo isto tako dugo kao što je i on sam
podržavao vezu s njome. Upita sam sebe kako je to s njim
moralo da bude. Prije svega je ona u to vrijeme bila mnogo
starija od Starka. Je li to bitno mijenjalo stvar? Šta su sve radili?
Kamo su odlazili? Čemu su se smijali? Odjednom poželi da je
kao nevidljivi gost bio prisutan i da je mogao sudjelovati u
svemu. Taj isti osjećaj podilazio bi ga kod svega, što je bilo u
vezi s njome. Tu je bilo manje zavisti i ljubomore već više silna
čežnja, da sudjeluje u njezinu životu. Siromašni stari Stark!
U kuhinjskom šatoru nađe malu skupinu prestrašenih
kuhara. Stisnuli su se kao ovce u hrpu, udaljivši se što je više
bilo moguće od panja za sječenje mesa.
»Kamo je otišao?«
»Ni sam ne znam točno«, odvrati jedan od njih.« »Nije me
baš podišla želja da ga upitam. Znam samo to, da je dojurio
ovamo, nešto brbljao za sebe, proklinjao, dohvatio svoju
sjekiricu za sječenje mesa i nestao.«
Warden pođe natrag prema skladištu. Možda je Stark otišao
dolje na obalu da se naspava. U tom je slučaju bilo najbolje da
ga ostavi na miru. Onda zastane, pa pogleda uz cestu prema
brežuljcima, sve do zavoja, vidljiva na mjesečini, koji je vodio
do autostrade. Na cesti nije bilo nikoga. Stark ipak nije bio
toliko pijan, da se sa svojom sjekiricom uputi ravno u Schofield
u potragu za Holmesom.

905.
 Kad se vratio do skladišnog šatora, dojuri iz tame neki lik i
sudari se s njime.
»Starješino!« preplašeno reče četni trubljač Anderson
promuklim glasom. »Jesi li to ti, starješino?«
»Dovraga, što radiš ovdje vani? Zašto nisi u kolima kod
telefona?«
»Starješino, Stark je ovdje gore! Ima sjekiricu i demolira
cijela kola. Sve je sasjekao! Sve je uništio!«
»Dođi sa mnom!« odgovori Warden, pa skinu pušku s
ramena i poče se uspinjati uz puteljak.
»Dojurio je proklinjući i vičući rekao da će ga ubiti«, dovikne
Anderson iza njega sav bez daha. »Neprekidno je vikao da će
ga ubiti, da će utući tog kujinog sina. Mislio sam da misli tebe,
no onda on spomenu kapetana Holmesa. Ubit će kapetana
Holmesa. Kapetan Holmes već nekoliko mjeseci nije bio ovdje,
starješino A osim toga on je major. Čini mi se, da je Stark
poludio.«
»Štedi sapu«, odvrati Warden.
Stark je već bio nestao, ali mala kola za stanovanje
pretvorila su se u hrpu ruševina. Oba mala stola, koje su sami
izradili i koji su njemu i Rossu služili kao pisaći stolovi, bila su
sasječena u trijeske, od četiri stolca nije više nijedan bio
podesan za sjedenje. Wardenov poljski pisaći stol ležao je na
podu, još uvijek zaključan, ali s velikom rupom odozgo.
Njegova zaključana kaseta od kovana željeza imala je duboko
udubljenje dugačko punu stopu. Posvuda su ležali papiri i hrpe
papira. Dugačke pukotine u obliku suze nalazile su se u tankim
zidovima kola izrađenih od ukočena drva. Samo ormar s
telefonskim uređajem, čini se, nije bio taknut.
Usred tog paklenskog kaosa ležao je međutim na podu
snježno bijel; djevičanski, netaknut, nedirnut kao netom
rođeno dijete, koje nepovrijeđeno i ravnodušno sjedi u
ruševinama srušene kuće, list Ministarstva rata, Wardenovo
imenovanje rezervnim pješadijskim potporučnikom vojske
Sjedinjenih Država Amerike.
Warden se na časak zaustavi kod vrata i pogleda ruševine
Onda žestoko baci pušku u kut. Mala se kola zaljuljaše, na
kotačima, kad je kundak udario o pod i pritom se raspuknuo.
Andy, koji je odrastao u redovitoj vojsci, a u njoj je
ispuštanje puške iz ruke na vježbi vrijedilo kao jedan od
najveći!) grijeha, koji se kažnjavao s najmanje dva tjedna
prekovremene službe glasno zasopće i pogleda Wardena
nesuzdržanim užasom.
»Gledaj da se latiš svog aparata«, tihim će glasom Warden i
pokaže na ploču s telefonskim uređajem, pa mu se divlje i
podmuklo' osmjehne. »Počni odozdo i nazovi za kontrolu
svaku pojedinu stanicu da vidiš, je li veza u redu. Onda ispitaj
vezu s bataljonom i vezu s centralom za obavijesti. Ispitaj svaki
pojedini priključak.«
»U redu, starješino«, odgovori Andy i započe poslom.

906.
 Warden pokajnički diže obje polovice prelomljene puške
Kundak je visio s remena. Imao ju je već četiri godine. Donio ju
je još u četu A, odnio je odande i prenio je u četu G. S tom je
puškom pobijedio štabnog vodnika O'Bannona u pukovskim
natjecanjima u strijeljanju. On s ljubavlju pregleda metalni
uređaj. Bio je u redu. Mogao je dobiti nov kundak, ali zatvarač
se nije dao zamijeniti. On nježno položi oba dijela kundaka
puške na pod. Malo mu je odlanulo.
»U redu, starješino«, odgovori Andy i započe poslom. Zatim
Warden podignu s poda pismo Ministarstva rata, uočljivo
netaknuto, još uvijek djevičansko, pa ga podere poprijeko,
opet poprijeko i po treći put poprijeko i razbaca krpice papira
po čitavom podu. One su spadale k ruševinama kao i sve
ostalo.
»Sve su veze u redu, starješino«, javi se Andy s telefona.
»Lijepo. Dobro. Imaš još dva i po sata službe. Ja idem u
postelju!«
»A što je s pisarnicom? I s kolima? Zar to ne će uopće nitko
pospremiti?«
»Neka to učini Ross«, odgovori Warden, podignu oba
komada svoje puške i izađe iz kola.
Vani je bilo sve tiho kao smrt. Nakon dugo vremena, nakon
veoma dugog vremena nije mu preostalo ništa drugo nego da
pođe spavati. Ionako čovjek nije mogao da mnogo učini i u toj
se mjeri iscrpi sve dok konačno nije došao trenutak, u kojem
zbilja nisi mogao da učiniš ništa drugo nego da pođeš u
postelju.
Warden položi dijelove svoje puške na podnožje svoje
postelje i zahvalno zaspa.
Ujutro nađoše Starka dolje na prudu gdje mirno spava na
pijesku položivši obraz mokar od suza na svoju ljubljenu
sjekiricu
Warđen se probudio rano. Bio je svjež, pa se upustio u
borbu s poručnikom Rossom, prije nego što su Starka pronašli.
Ross je bio bijesan (bijesan nije bio uopće nikakav izraz da to
opiše).
»Ne možete ga degradirati, poručniče. On je jedini čovjek
koji može da se brine za kuhinju, pogotovu sada kad su ljudi
raspodijeljeni na petnaest milja udaljenosti.«
»Vidjet ćete, da to mogu učiniti!« bijesno će poručnik Ross.
»Degradirat ću ga pa ako baš i svaki pojedini vojnik u toj četi
umre od gladi!«
»A koga ćete postaviti na njegovo mjesto da vodi kuhinju?«
»Posve mi je svejedno, tko će voditi kuhinju!« bijesno će
poručnik Ross. »Ogledajte se samo! Zaboga, vodniče, pa valjda
ne mogu dopustiti da netko učini nešto ovako! Inače ne ćemo
ovdje nikada imati nikakve discipline, a discipline mora da
bude!«
»Dakako, ali moramo i jesti.«
»On može i da kao obični vojnik vodi kuhinju.«

907.
 »To ne će učiniti.«
»Onda ga zbog uskrate poslušnosti možemo postaviti pred
vojni sud«, ljutito zaurla poručnik Ross.
»Time ne ćete uspjeti. Vi ste odvjetnik, poručniče. Vi dobro
znate da s time ne možete uspjeti. Ne možete nekog čovjeka
izvesti pred vojni sud, jer se ustručava da kao obični vojnik
upravlja kuhinjom.«
»Ali ne mogu ni dopustiti da prođe bez kazne!« bijesno
odvrati poručnik Ross.
»Vi ga jednostavno ne razumijete, poručniče. On je čudak.
Od vremena do vremena ima takve napadaje. To je jednom već
■izveo u Hickam Fieldu, prije nego što ste vi došli u četu. On
kod toga ne misli zlo. Još nikad nije pritom nikoga ozlijedio.
On vam je kuhar i to kaže sve. Kuhari i kuhinjski vodnici su
jednostavno temperamentni to je sve. Ne postoji dobar
kuhinjski vodnik, koji nije napol lud.«
»Lijepo«, bijesno će poručnik Ross.
»I sami znate, da bez njega ne možete voditi kuhinju,
poručniče.«
»Lijepo!« bijesno će poručnik Ross.
»Ja gledam stvari samo onako, kakve jesu, poručniče. Da
imamo čovjeka, koji bi mogao da vodi kuhinju, ja bih bio prvi,
koji bi predložio njegovu degradaciju. Mi međutim nemam
nikoga, koji bi to mogao da preuzme.«
»U redu!« bijesno će poručnik Ross.
»To govorim zaista samo zbog probitka čete, poručniče.«
»Znam, znam«, bijesno će poručnik Ross. »Zbog probitka
čete!«
»Vaša odgovornost vrijedi za četu kao cjelinu.«
»Lijepo«, bijesno će poručnik Ross. »U redu, u redu! Ja i sam
znam u čemu je moja odgovornost.«
»Razumijem, sir«, reče Warden.
Kad je to bilo obavljeno, saopći mu on svoju odluku da
otkloni imenovanje u čin oficira.
»Što!« bijesno dreknu poručnik Ross. »Pa to je nečuveno!«
»Moja je odluka definitivna«, odvrati Warden. »Bogami, volio
bih da sam postao oficirom kod obalne obrane!« bijesno će
poručnik Ross. »Nikad ne ću razumjeti tu prokletu vojsku.«

PEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Vidio ju je samo još jednom, prije nego što je otputovala.

Bio je to zaista neobičan doživljaj.
U prvom redu se sastanak dao veoma teško udesiti. Nije to
bilo kao prije rata, kad je čovjek jednostavno mogao da obuče
građansko odijelo i da ode kamo mu drago samo tako, jer bi

908.
poželio da ode. Bez službene potrebe nije sad uopće nikamo
mogao da ode. Trebalo je da ima nalog sa službenim
pečatima. Vojnici više nisu smjeli nositi građanska odijela. Čak i
samo posjedovanje građanskih odijela bio je prekršaj, zbog
kojega bi vojnik mogao da dođe pred vojni sud. Vojnika u
uniformi, koji bi se danju skitao po gradu, smjesta bi zaustavili.
U to vrijeme je bila još na snazi zabrana točenja alkoholnih
pića, što ju je izdala komanda otoka. Barovi su bili zatvoreni. Ni
kinematografi nisu radili. Veliki su hoteli odjednom postali
krajnje radoznali i oprezni, kad bi se čovjek upisao u knjigu
gostiju. Svi turisti su ili otputovali kući ili su sjedili u svojim
hotelskim sobama, čekajući da ih vojska evakuira Novih turista
nije bilo. Čak i auto, koji bi se danju zaustavio uz rub ceste,
izvrgao se opasnosti da ga pretraže.
Nije postojalo mjesto, na kojem bi se mogli sastati, ni lokal,
u koji bi mogli otići pa ni danju.
NQĆU je još uvijek bio na snazi policijski sat. O zalazu sunca bi

se cio Honolulu brzo zavukao u svoje različite rupe i do

narednog bi jutra bio mrtav. Čim bi se spustila tama, na
ulicama nije bilo nikoga, osim plavih reflektora patrolnih kola.
Ona se nalazila u Schofieldu. Morat će se dakle odvesti u
grad. To je mogla da učini samo danju, a isto je tako morala,
da se za dana vrati kući. Za njega je opet bilo posve
nemoguće, da se danju udalji od svoje čete, a da ga ne otkriju.
Nije mogao da ode čak ni na jedan sat, a jedan sat nije bio
dovoljan.
Noću, čim bi smjena na telefonu nastupila dužnost, mogao
se odšuljati. Stark je to radio noć na noć, da se sastane sa
svojom wahinom, koja je stanovala nedaleko kraj mornaričke
radiostanice Wailupe. Karen nije međutim mogla da se noću
doveze ovamo, a da je ne zaustave. Nije mogla da stigne ni
prije nego što se smrači, pa da zaustavi kola i da ga počeka.

909.
 Jedino moguće rješenje bilo je pronaći mjesto, kamo bi ona
mogla da dođe popodne i gdje bi mogla da ga čeka, a da je
nitko ne opazi, da onda ostane cijelu noć i da se narednog
dana vrati kući.
Hoteli u Waikikiju nisu dolazili u obzir. Osim toga je on bic
deset ili dvanaest milja daleko od Waikikija. Na havajskim
autoputovima nije bilo odmarališta ni ništa slično.
Ovdje vani nije poznavao nikoga, kome bi ona mogla da
ode. Svi su njegovi znanci stanovali ili u Waikikiju ili dolje u
Honolulu, još dalje. Osim toga on nipošto nije bio siguran, da
bi se ona uopće izvrgla takvom riziku da ode tako daleko. Da
dođe i da čitavu noć ostane vani, sve kad bi i našao nešto
prikladno.
Cijeli se tjedan, počev od noći kad je identificirao Prewittovo
tijelo, naprezao razmišljajući o tome problemu. Sam se sebi
zarekao, da se bar još jednom s njome sastane, pa makar to
bilo i posljednji put.
Konačno se obrati Starku.
Starkova urođenička ljubovca bila je upravo divna kinesko-
havajska djevojka, najljepša mješavina krvi, koia je postojala na
Havajima. Ona i njezin filipinsko-japanski muž imali su malu
kućicu u dolini Kuliouou, manje od dvije milje daleko od
zaljeva Hanaume. Njezin muž, koji je započeo kao kuharski
pomoćnik u mornarici, bio je sad jedan od radiotehničara na
stanici Wailupe. Za Filipinca je to bio vrlo velik napredak.
Prilično nespretno i smeteno upita on Starka, bi li mogao
udesiti stvar tako, da Karen za jednu noć uzmogne dobiti sobu
kod tih ljudi, tako da se još jednom uzmogne sastati s njome,
prije nego što ona otputuje.
»Dakako«, odvrati odmah Stark i bez oklijevanja. »Oni će to
vrlo rado učiniti.«
»Ne bi li bilo bolje, da ih najprije upitaš?«

910.
 »Ne trebam ih ništa pitati. Oni i onako čine gotovo sve što
ih molim. Ja im pomažem da otplate zajam za gradnju kuće.«
»Dobro«, kimnu Warden.
»Samo mi reci dan kada će doći, a ja ću im to saopćiti
naredni puta, kad odem k njima. Pokazat ću ti put, da ne
zalutaš.«
»Dobro«, kimnu Warden.
Nije ju mogao nazvati vojničkim telefonom, jer je taj s
javnom mrežom bio povezan samo putem bataljonske centrale
za obavijesti. Taj dio zadaće bio je, međutim, lagan. Cim je prvi
put našao izliku, da ode dolje do položaja sedamnaest, nazove
je iz kuće nekog starog bračnog para, na čijem su malom
zemljištu bili podignuti bunkeri. Ti su ljudi tako reći sve vojnike
u položaju adaptirali kao svoju djecu.
Veza je bez poteškoća uspostavljena. Karen reče odmah i
bez oklijevanja da će doći.
To je bio zaista neobičan doživljaj i to više nego samo u
jednom pogledu.
Stark ga je odveo u neku malu pokrajnu ulicu, koja se od
autoputa odvajala prema unutrašnjosti otoka. Noć je bila
posve tamna. Plećati Teksašanin zastane i pokaže na kuću.
»Eno je! Onaj obalni bungalov s prozorima na uglovima.«
Kad je Warden pogledao onamo, opazi stari poznati Buick, s
brojem kojega se dobro sjećao, i koji mu se duboko zadro u
pamćenje.
»Vjerojatno ćeš i sam pogoditi natrag, što?« doda Stark.
»Sigurno.«
»Onda ću te ostaviti ovdje i vratit ću se.«
»Pa zar ne ćeš sa mnom otići onamo?«
»Ne ću«, odgovori Stark. »Sinoć sam bio ondje, a vjerojatno
ću sutra uvečer opet doći.«
»Ona će sigurno htjeti, da ti se zahvali.«
»Meni se nema na čemu zahvaljivati.«
»Ali čovječe, pa mi te ustvari tjeramo iz tvojega vlastitog
doma!«
»Bojim se da bi bila u neprilici, da se sastane sa mnom«,
odbije Stark. »Bilo kako bilo« nastavi, »ja sam ne ću da se s
njome sastanem. Mislim da sam je posljednji put vidio dva
mjeseca prije nego što je Holmes otišao iz čete. Zašto da je sad
vidim?«
»Dobro«, kimnu Warden.

911.
 »Mogao bi...« reče Stark pa se prekinu.
»Šta bih mogao?«
»Ništa«, odvrati Stark. »Doviđenja sutra«, reče pa ode u
tamu i iščeznu s vida. Warden je neko vrijeme slušao njegove
mirne korake, koji su bivali sve tiši, a onda pođe prema
vratima.
Ovaj je doživljaj u više pogleda bio zaista jedinstven.
Divna, gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-havajska djevojki
otvori mu vrata i pogleda ga sjajnih očiju, ali joj se pogled
odmah zamuti.
»Nije li Maylon došao s vama?«
»Ima nekakav posao. Rekao mi je da vam poručim, da će
doći sutra.«
»Ah«, reče ona u tonu predbaci van ja, a pogled joj je i dalje
ostao mutan. Onda se osmjehne. »Uđite, vodniče.«
Ona zatvori za njim vrata i upali svijetlo. Njezin je muž,
odjeven u snježno bijelu košulju i u plave mornarske hlače
sjedio u udubini za blagovanje. Lice mu je bilo tamno poput
mahagonija. U ruci je držao neke japanske novine.
»Vaša prijateljica je u drugoj sobi«, zamišljeno reče ona
divna, gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-havajska djevojka i
pokaza očima prema zatvorenim vratima na protivnom kraju
sobe. »Vaša prijateljica je veoma lijepa«, doda.
»Hvala«, odgovori Warden. »A osim toga htio bih da vam
zahvalim i za ono što činite za nas.«
»To nije ništa, vodniče. Ne govorite o tome. Danas svi mi
imamo neprilika.«
»John«, tiho reče divna gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-
havajska djevojka, »dođi ovamo da te upoznam sa
Maylonovim četnim starješinom, gospodinom Wardenom.«
Njezin muž, u blještavo bijeloj košulji i u modrim
mornarskim hlačama ispod lica mahagonijeve boje, odloži
japanske novine na stol, priđe bliže, osmjehne se i srdačno
pruži Wardenu ruku.
»A sad ćete sigurno htjeti, da vidite vašu prijateljicu«,
turobno reče prekrasna, gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-
havajska djevojka. »Ne da stojite ovdje i da razgovarate s
nama. Ja ću vas odvesti onamo.«
Sve je to bilo tako čudno, da je oijela stvar poprimila neku
osobitu boju.

912.
 Djevojka tiho zatvori vrata za njim. Karen je sjedila na stolici
kraj postelje pod svjetiljkom i čitala neku knjigu. Privukla je
noge uz naslon stolice, a zelena suknja bila joj je dobro
skupljena ispod koljena. Njezin mali putni kovčežić, kojega se
sjećao, stajao je na podu kraj komode. Izgledala je posve
sigurna i mirna, kao da se nalazi u svojoj kući.
»Halo, dragi«, osmjehnu se ona.
»Halo!« odgovori Warden. »Halo!« On pođe prema njoj, a
ona položi knjigu na rub naslonjača i ustade. Učinila je to na
onaj osobit, smiješan, samo njoj svojstven rezervirani način,
koji je on gotovo već zaboravio.
On je ogrli. Nije mu se činilo kao da dodiruje neko tuđe
tijelo već svoje vlastito, kao kad čovjek rukom hvata svoju
drugu ruku, možda od studeni, da ih ugrije. Nitko ne treba da
mu to posebno dopusti, jer to su njegove vlastite ruke.
Nije joj to mogao odmah reći. Ne sad u tom prvom
trenutku.
On je poljubi i ona mu uzvrati poljubac, a onda se onom
svojom posebnom, samo njoj svojstvenom smiješnom
suzdržljivošću oslobodi od njega. Nije ju zadržao. Činilo se, da
joj je osmijeh postao još dublji.
»Inače ćeš se odvije uzbuditi«, nasmjehne mu se ona.
»Dopusti da se malo porazgovorimo. Sjedi malo.«
Ona se spusti natrag u stolicu. Rukama privuče noge čvrsto
uz tijelo i nasmije mu se iznad koljena.
Warden sjede na rub postelje.
»Izgledaš posve nepromijenjen«, nasmiješi se ona.
»Ali se posve drukčije "osjećam«, odgovori Warden.
»Lijepo od tih ljudi što su nam dopustili da dođemo
ovamo.«
To je rekla iskreno, pa ipak nije osjećala ni zahvalnost ni
iznenađenja, što joj je neki stranac prepustio svoju kuću na
upotrebu. Bilo je to točno kao s njezinim smiješkom, koji je
istodobno bio pun tople ljubavi, a ipak negdje daleko. Nikad
nije ni kod jedne druge žene vidio takav smiješak.

913.
 »Stark je to uredio«, dobaci Warden.
»Znam«, nasmiješi se Karen. »Djevojka mi je ispripovjedila.
Ona je upravo krasna.«
»Jeste«.
»I veoma je zaljubljena u Starka.«
»Da!«
»Je li i on zaljubljen u nju?«
»Ne znam. Mislim da jeste, ali ne na isti način i ne u tolikoj
mjeri kao ona u njega.«
»Znam«, brzo će ona. »Ja sam mu nanijela mnogo zla.«
»Ne, on je sam sebi nanio zlo.«
Nije ni spomenuo onih šest mjeseci u Blissu. Ocijenio je
stvar I uvidio, kako je postala nevažnom, tako da nije imao
razloga da o njoj govori.
»Ah, ja se samo nadam, da će se zaista toliko zaljubiti u nju
koliko i ona njega ljubi«, izbi odjednom iz Karen.

914.
 Ovaj je doživljaj u više pogleda bio zaista jedinstven.
Divna, gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-havajska djevojk-
i otvori mu vrata i pogleda ga sjajnih očiju, ali joj se pogled od-
mah zamuti.
»Nije li Maylon došao s vama?«
»Ima nekakav posao. Rekao mi je da vam poručim, da će
doći sutra.«
»Ah«, reče ona u tonu predbaci van ja, a pogled joj je i dalje
ostao mutan. Onda se osmjehne. »Uđite, vodniče.«
Ona zatvori za njim vrata i upali svijetlo. Njezin je muž,
odjeven u snježno bijelu košulju i u plave moi'narske hlače
sjedio u udubini za blagovanje. Lice mu je bilo tamno poput
mahagonija. U ruci je držao neke japanske novine.
»Vaša prijateljica je u drugoj sobi«, zamišljeno reče ona
divna, gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-havajska djevojka i
pokaza očima prema zatvorenim vratima na protivnom kraju
sobe. »Vaša prijateljica je veoma lijepa«, doda.
»Hvala«, odgovori Warden. »A osim toga htio bih da vam
zahvalim i za ono što činite za nas.«
»To nije ništa, vodniče. Ne govorite o tome. Danas svi mi
imamo neprilika.«
»John«, tiho reče divna gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-
havajska djevojka, »dođi ovamo da te upoznam sa
Maylonovim četnim starješinom, gospodinom Wardenom.«
Njezin muž, u blještavo bijeloj košulji i u modrim
mornarskim hlačama ispod lica mahagonijeve boje, odloži
japanske novine na stol, priđe bliže, osmjehne se i srdačno
pruži Wardenu ruku.
»A sad ćete sigurno htjeti, da vidite vašu prijateljicu«,
turobno reče prekrasna, gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-
havajska djevojka. »Ne da stojite ovdje i da razgovarate s
nama. Ja ću vas odvesti onamo.«
Sve je to bilo tako čudno, da je oijela stvar poprimila neku
osobitu boju.
Djevojka tiho zatvori vrata za njim. Karen je sjedila na stolici
kraj postelje pod svjetiljkom i čitala neku knjigu. Privukla je
noge uz naslon stolice, a zelena suknja bila joj je dobro

109.
skupljena ispod koljena. Njezin mali putni kovčežić, kojega se
sjećao, stajao je na podu kraj komode. Izgledala je posve
sigurna i mirna, kao da se nalazi u svojoj kući.
»Halo, dragi«, osmjehnu se ona.
»Halo!« odgovori Warden. »Halo!« On pođe prema njoj, a
ona položi knjigu na rub naslonjača i ustade. Učinila je to na
onaj osobit, smiješan, samo njoj svojstven rezervirani način,
koji je on gotovo već zaboravio.
On je ogrli. Nije mu se činilo kao da dodiruje neko tuđe
tijelo već svoje vlastito, kao kad čovjek rukom hvata svoju
drugu ruku, možda od studeni, da ih ugrije. Nitko ne treba da
mu to posebno dopusti, jer to su njegove vlastite ruke.
Nije joj to mogao odmah reći. Ne sad u tom prvom
trenutku.
On je poljubi i ona mu uzvrati poljubac, a onda se onom
svojom posebnom, samo njoj svojstvenom smiješnom
suzdržljivošću oslobodi od njega. Nije ju zadržao. Činilo se, da
joj je osmijeh postao još dublji.
»Inače ćeš se odvije uzbuditi«, nasmjehne mu se ona.
»Dopusti da se malo porazgovorimo. Sjedi malo.«
Ona se spusti natrag u stolicu. Rukama privuče noge čvrsto
uz tijelo i nasmije mu se iznad koljena.
Warden sjede na rub postelje.
»Izgledaš posve nepromijenjen«, nasmiješi se ona.
»Ali se posve drukčije "osjećam«, odgovori Warden.
»Lijepo od tih ljudi što su nam dopustili da dođemo
ovamo.«
To je rekla iskreno, pa ipak nije osjećala ni zahvalnost ni
iznenađenja, što joj je neki stranac prepustio svoju kuću na
upotrebu. Bilo je to točno kao s njezinim smiješkom, koji je
istodobno bio pun tople ljubavi, a ipak negdje daleko. Nikad
nije ni kod jedne druge žene vidio takav smiješak.
»Stark je to uredio«, dobaci Warden.

110.
 »Znam«, nasmiješi se Karen. »Djevojka mi je ispripovjeđila.
Ona je upravo krasna.«
»Jeste«.
»I veoma je zaljubljena u Starka.«
»Da!«
»Je li i on zaljubljen u nju?«
»Ne znam. Mislim da jeste, ali ne na isti način i ne u tolikoj
mjeri kao ona u njega.«
»Znam«, brzo će ona. »Ja sam mu nanijela mnogo zla.«
»Ne, on je sam sebi nanio zlo.«
Nije ni spomenuo onih šest mjeseci u Blissu. Ocijenio je
stvar 1 uvidio, kako je postala nevažnom, tako da nije imao
razloga da o njoj govori.
»Ah, ja se samo nadam, da će se zaista toliko zaljubiti u nju
koliko i ona njega ljubi«, izbi odjednom iz Karen.
»Možda će se zaista zaljubiti«, slaže Warden.
»Nadam se. On to zaslužuje. Fin je to momak. Prije nego što
odem, zaista bih voljela, da mu se zahvalim na ovome što je
učinio za nas.«
»On nije došao sa mnom. Ima posla u logoru pa se morao
vratiti.«
»To nije istina«, uzvrati Karen.
»Ne, zaista nije istina. Bojao se da će te dovesti u nepriliku.«
Njoj se ovlažiše oči. On je to već i prije zapazio, na primjer
kod one stvari s Prewittom. No onda se ona nasloni u svoj
stolac a da suze nisu prokapale.
»Fin je to momak«, reče ona, »veoma fin momak.«
»Da«, kimnu Warden.
»Zaslužuje mnogo više, nego što je ikada dobio u životu.«
»Svi prolaze tako.«
»Možda će to naći ovdje kod ove djevojke.«
»Možda«, ponovo slaže Warden. Osjetio je veliku nježnost,
kakvu čovjek osjeća prema kakvom ljupkom djetetu. Time je

111.
bila povezana ista egoistična i nerazborita želja, da ga zaštiti
od iskustva, koja dijete još nije prošlo, ne možda stoga da
dijete ne bude ozlijeđeno, već zato, da ništa ne razori njegovu
ljepotu.
»Je li ti bilo teško da dođeš?« upita on.
»Nije.«
»Nije li ti Holmes ništa rekao?«
»Zabranio mi je da odem«, jednostavno će ona.
»A ti si ipak došla?«
»Dakako, dragi«, nasmjehne mu se Karen. »Pa ja te ljubim.«
Warden pomisli na časak, da to ne može izdržati. Nije to
bila duševna muka već čisto fizička, fiziološka. To ne će moći
izdržati.
»Moram ti nešto reći«, poče on.
»A što?«
»Zbog mog imenovanja rezervnim potporučnikom.«
»To već znam«, nasmjehne se Karen. »To je prošloga tjedna
bila glavna tema razgovora prijeko u Schofieldu.«
»Dakle znači, da si ti to cijelo vrijeme znala, mislim, otkad
sam ovdje u sobi?«
»Jesam.«
»Pa čak i onda kad sam ti telefonirao?«
»Jesam.«
»I ipak si došla?«
»Jesam.«

112.
 »Premda ti je to Holmes zabranio?«
»Jesam.«
»A zašto?«
»Jer si ti htio da dođem, a i ja sam htjela.«
»Ja nisam toga vrijedan«, reče on. »Ja nisam toga vrijedan.
Ja to ni u kom slučaju ne zaslužujem.«
Ona tako naglo položi noge na pod, nagne se naprijed i
stavi ruku na njegova usta, da se on upravo preplašio.
»Mir«, reče ona. »Nemoj to govoriti. Ne želim da to
govoriš.«
Warden ukloni njezinu ruku gotovo divljim pokretom. »Ja to
ne mogu promijeniti. Nije mi preostao drugi izbor. Pokušao
sam, ali nisam mogao.«
»Znam da nisi mogao«, blago odvrati ona.
»I ti si to cijelo vrijeme znala«, muklo će on, »čak i onda kad
sam ti telefonirao«.
»Još mnogo dulje, cijelo vrijeme, samo nisam mogla da
sama sebi priznam. Možda te baš zbog toga ljubim, jer sam
uvijek znala, da to ne možeš učiniti.«
»Mi vjerojatno ljubimo samo ono, što ne možemo dobiti
Možda je uopće samo to ljubav. Možda i treba da je samo
tako.«
»Ja sam te mrzila«, nastavi ona. »Kadšto sam te upravo
strašno mrzila. U svakoj ljubavi ima mržnje, jer je čovjek vezan
uz onoga koga ljubi. Ljubav mu oduzima dio slobode i on se
protiv toga brani. Premda se sam brani protiv gubitka svoje
slobode, ipak pokušava da onog drugog prisili, da se odrekne
svakog i najmanjeg ostatka svoje vlastite slobode. Ljubav mora
da stvara mržnju. Dokle god živimo na svijetu, uvijek će ljubav
nositi u sebi mržnju. Možda je razlog našeg postojanja na
svijetu taj, do naučimo ljubiti bez mržnje.«
Još uvijek je bila nagnuta prema njemu. Ruke su joj se
oslanjale na uska vanredno ljupka koljena. Oči su joj sjale.
Ruka, što ju je Warden skinuo sa svojih usta, još uvijek je ležala
u njegovoj ruci.
»Ja sam to pokušao«, reče on grčevito. »Nitko ne zna koliko
sam se trudio.«
»Ja znam.«
»Ne, ni ti ne znaš. Promatrao sam Culpeppera i Rossa i
Cribbagea i sve one ostale i vidio sam što su oni, pa
jednostavno nisam mogao da to učinim.«
»Dakako da nisi mogao. Da si mogao, ne bi bio pravi Milt
Warden i ja te ne bih voljela.«
»A naši planovi i sve ono ostalo? Sve to sam uništio.«
913

114.
 »To nije tako važno.«
»Pa ipak je važno.«
»Ja sam imala tisuću kuća, što ih nikada nisam sagradila«,,
reče ona. »Nikad nisam imala za to novaca. Da sam imala
novaca, ne bih ih mogla koristiti. Možda ih nikad ne bih ni
htjela, da sagradim, no još uvijek ih ipak posjedujem.«
»Život u uspomenama«, gorko će Warden.
»Ne. Nipošto«, jasno i razgovjetno reče ona. »To nisam
mislila. Mislim da još uvijek posjedujem svoje kuće.«
»Zašto svijet mora da je takav, kakav jeste?« upita Wardeni
prestavši se svladavati. »Ja jednostavno ne razumijem, zašto je
svijet takav kakav jeste.«
»To ni ja ne znam«, odgovori ona. »Prije sam zbog toga bite
veoma ogorčena, ali sad znam, da to tako mora biti. Svijet
uopće ne može biti drukčiji. Čim si svladao jednu opasnost,
pojavljuje se nova, još lukavije smišljena. Tako ipak mora da
bude.«
»Ja sam uvijek samo uzimao od tebe«, reče Warden
prigušenim glasom. »Ti si davala i davala. Ja nisam nikad
davao„ uvijek sam samo uzimao.«
»Ne,« odgovori Karen, »to nije istina. Ti si mi dao moju
slobodu. Danas mi više ništa ne može nauditi. Ništa me više ne
može pozlijediti. Ti si pokazao, da sam. lijepa i da me čovjek
može ljubiti.«
»Stark ti je dao to isto. U Blissu.«
»Ono što mi je dao Stark, to mi je na kraju opet oduzeo« i
izbrisao. Umjesto da mi to ostavi, on se potrudio iz svih sila da
mi to razori, prije nego što je otišao.«
»Onako kao što ja to sad činim.«
»Ne, ti ne činiš. Da kažem čistu istinu: ne vjerujem da bih
voljela, da se stvar drukčije razvila. Sad ne mislim, da bih se
htjela udati za tebe. Mi bismo samo polako zadavili našu ljubav
Već smo i sad počeli da je polako gubimo. Ta i sam znaš.«

115.
 »Da«, kimnu Warden, »istina je.«
»Ovako je ne ćemo nikada izgubiti. Ljubav ili umire od gladi
ili se pretvara u sjenu ili umire mlada i ostaje san. Jedini način
na koji bismo mogli zadržati ljubav, bio bi da nikada nismo
jedno- drugome pripadali. Da smo mogli otići odavde kakvi
smo bili, uvijek gladni, nikada zasićeni, naša bi ljubav ostala
uščuvana. Ni jedno od nas nije, međutim, bilo za to sposobno.
Oboje smo- se svom snagom borili protiv te istine. Da smo se
vjenčali, bio bi to udarac od milosti za čovjeka na umoru. Rat je
to zaustavio- Ti ratovi imaju i svoje dobre strane.«
»Karen,« upita Warden, »odakle ti sve to?«
»Došla sam do toga živeći svoj vijek i promatrajući ono što
sam mogla vidjeti.«
Ona se nasloni u svoj stolac. U njezinim je očima još uvijek
bilo ono divno svijetlo, koje bi se uvijek pojavljivalo samo
onda, kad bi teoretski govorila o ljubavi. Njezini lomni prsti
finih kostiju umorno su se prislanjali uz njezine bokove na
stolcu.
A onda je odjednom Milt Warden, četni starješina Milt
Warden, klečao pred njezinim stolcem.
»Ne mogu te izgubiti«, šapnu Milt Warden. »Trebam te.«
On podignu ruke i dotakne njezina gola stegna.
»Nemoj«, nemirno će Karen. »Molim te, nemoj! Molim te,
nemoj sve pokvariti.«
»Ne ću učiniti ništa«, slaže Milt Warden. »Želim samo da te
dotaknem.« »
»Samo ćeš se uzbuditi«, odvrati ona gotovo razdraženo.
»Znaš da ćeš se razdražiti.«
»Nikako ne ću.«
»Uvijek je to tako. A ja to ne ću. Ja ne ću požudu. Ja hoću
ljubav.«
»Ja hoću samo da te dodirnem«, slaže on. »To je sve.« On
položi glavu na zbijeni čvrsti trokut njezinih stegna ispod
zelene suknje.
»Bilo je tako divno, Milt. Molim te, nemoj to pokvariti.«
»Nikako ne ću«, obećao je on. »Ne ću ti ništa uprljati.
Obećajem ti. Zar uopće ne osjećaš, koliko te ljubim? Ne struji li
to kroz moje ruke?«

116.
 Bio je to zaista neobičan doživljaj i to znatno više nego u
samo jednom pogledu.
Ona se postepeno i oklijevajući prepusti njegovim
nježnostima, kao što se nepovjerljiva pitoma srna tek posve
polako dopušta gladiti. Konačno su njezine ruke bile na
njegovoj kosi, na njegovom licu, njegovom vratu, njegovim
ramenima, njegovim leđima. On ustane, pa napol sjede na
naslon stolca, a napol kraj nje, da je uzmogne poljubiti. Onda
utonuše u ekstazu spolne ljubavi, koja nije imala spola.
»Ja volim da te dodirujem,« šapnu Karen, »tako te volim
gladiti i toliko volim da me ti gladiš; ja te ljubim. Na kraju to
međutim ipak dovodi do seksualnosti. Ne možeš ni predočiti
sebi, koliko sam te puta željela dotaći, a nisam to učinila, jer
doticanje uvijek dovodi do seksusa.«
»Ne, ovaj put ne će dovesti«, šapne on i nastavi da je miluje.
A onda ona na kraju konačno zaljubljeno šapne: »Dopusti
mi da skinem pokrivač. To mene ne smeta, zaista me ništa ne
smeta. Znam ja, koliko ti čezneš za tim. Ne ćemo, međutim, da
im uprljamo postelju, kad su već bili tako ljubazni prema
nama.«
Sve do tog trenutka stvar se na takav način već i prije
odigrala.
No ovaj put Warden otkloni njenu ponudu. Napola iz
smjernosti, napola iz zahvalnosti zbog toga što je došla,
premda je znala kako stoji stvar, a napola možda iz nekog
drugog nepoznatog razloga.
»Zaista me ne će ništa smetati«, ponudi se ona puna
podatnosti i ljubavi. »Sad je stvar posve drukčija. Sad više ne
možeš ništa uprljati, a ja znam, koliko ti čezneš za tim«.
Ali on je opet odbije. Očito je u njemu bilo neslućenih
dubina, za koje ni sam nije znao. Zaista je pomisao, da bi sada
spavao s njom, bila za nj nekako uvredljiva. Očito se, usprkos
svemu, još uvijek nije posve oslobodio svoga katoličkog
moralizma. Očito isto tako nije prerastao svoju djevičansku

117.
majku, kao ni svi ostali pripadnici velike rase američkih
muškaraca.
»Ako hoćeš, samo me uzmi«, osmjehne mu se Karen.
»Mene ne će ništa smetati. Željela bih, da ti to bude posve
jasno«.
»Volio bih da to ne učinim«, odgovori on, a to je bilo bar
napol istina.
»Ah, dragi moj!« viknu Karen i ovi mu ruke oko vrata.
»Najdraži moj!«
Bilo je to veoma čudno.
Ona se nasloni natrag na svoj stolac. Ruke je zadržala u
njegovoj kosi, a njegovo je lice ležalo na njezinim grudima. Na-
stavili su i dalje da jedno drugome otkrivaju svoju ljubav, da
dbtiču jedno drugo, da govore i ne slušajući što govori onaj
drugi, da izriču glupe i lude riječi, koje nisu bile određene, da
izlreknu ma i jednu misao. Bile su samo automatski izraz emo-
cije, kao što će čovjek udaren u trbuh, zastenjati »oh!« ili
čovjek, kojega je pogodilo tane viknuti: »Ranjen sam!«
Bila je to ljubav takve intenzivnosti i takve prodorne snage,
kakvu on još nikada nije doživio, bila je intenzivnija i vodila je
do višeg vrhunca, nego što mu se ikad dotad učinilo mogućim.
J
U trenutku te najviše intenzivnosti Warden ustane, kao da to
nagonski zna, pa leže na postelju i pripali cigaretu, dok ga je
Karen sa stolca promatrala presretnim smiješkom. Bilo mu je
kao da je stvarno doživio orgazam. Nije bio ni razočaran, nije
se osjećao ni prevarenim, ni nezadovoljenim. Ležao je na
postelji i pušio cigaretu. Bio je nenapet, miran i malko pospan.
Posve je nejasno, usprkos požudi, osjećao nešto poput ponosa
i trijumfa kao da je izvojevao neku pobjedu.
Bio je to najdivniji osjećaj, što ga je ikada u životu oćutio,
premda mu se činilo, kao da je malo odviše intenzivan za
svakodnevnu potrebu.

118.
 »Sad znaš, kakva zaista može da bude ljubav«, reče mu
Karen sa svoga stolca.
Cio ostatak noći ležali su jedno kraj drugoga u postelji. Nisu
spavali i nisu jedno drugo doticali. Razgovarali su o mnogo
čemu. Razgovarali su gotovo o svemu. On joj je ispripovjedio
posljednje poglavlje i svršetak Prewittove povijesti, a ona zbog
toga zaplače. Oboje je bilo veoma sretno. Razgovarali su, sve
dok mala budilica, što ju je ona zbog njega uvijek nosila sa
sobom, nije zazvonila u pola pet. Onda Warden ustane i obuče
se.
»To nije rastanak, dragi«, reče Karen s postelje.
»Dva čovjeka, koji su jedan drugome toliko značili, kao što
smo značili mi, ne mogu da jednostavno nestanu iz života«,
nastavi Karen.
»Nikako ne mogu«, kimne Warden. »To je nemoguće«.
»Ovog časa sve izgleda nekako tamno«, nastavi Karen.
»Potrajat će dugo i naši su se planovi izmijenili Bit će rat, ali mi
ćemo se ipak opet sresti«.
»Dakako«, odgovori Warden. »Znam da ćemo se opet
sresti.«
»Jednog ćemo se dana sresti. Ljudi koji su jednom bili tako
blizu jedan drugome, kao što smo to bili mi, uvijek se iznova
sretnu«, doda Karen. »Ti imaš moju adresu u Marylandu?«
»Da«, odgovori Warden, »imam je. A ti mi uvijek možeš
pisati na četu. Kamo god pođemo, broj naše vojne pošte ostat
će uvijek isti«.
»Dakako da ti mogu pisati«, reče Karen.
»Nadam se da ćeš u redu stići kući, zar ne?« upita on.
»Sigurno, posve u redu«, odgovori ona, »bez ikakvih
teškoća«.
»I ne ćeš imati neprilika s Holmesom?« upita on.
»On ne će ni pisnuti«.
»Ja te ljubim«, reče Warden.
»Ja te ljubim« reče ona.
»Onda«, nadoveže Warden, »doviđenja«.

119.
»Poljubi me još jednom, Milt«, javi se ona s postelje.

120.
 On je poljubi i pođe k vratima. Prije nego što ih je zatvorio,
ogleda se i domahne joj.
Karen mu se nasmiješi, pa mu i ona domahne.
A onda, kad je zatvorio vrata, ona legne natrag na postelju i
razveže čvrsti uzao. činilo se da je istodobno klonulo i sve
ostalo. Misli joj poletješe. Napela je sluh da uhvati zvuk
zatvaranja vanjskih vrata. To će značiti da je otišao. Kad ga je
konačno čula, ona se okrenu na trbuh i sva izmorena pritisnu
lice u jastuk. Bila je posve iscrpena, ali istodobno vesela i
sretna, što joj je uspjelo da ga zaštiti. On je silno trebao zaštitu.
Za njega je to bilo teško. Izgledao je sav izgubljen. Nije mogla
podnijeti da ga gleda tako izgubljena. Muškarci su mnogo
mekši od žena. Radovalo ju je, da mu je mogla toliko olakšati
stvar, a da pritom čak nije ni lagala. Možda će se zaista jednog
dana sresti. Vjera u to nije ništa smetala. Ona zaspi.

Tražeći put niz pokrajnu ulicu prema autoputu razmišljao je

Warden o onoj bjelogardijskoj djevojci, što ju je poznavao za
vrijeme svoje službe u Kini. Prije nje poznavao je mladu ženu
nekog starog kineskog trgovca u Manili, a prije toga, još dok je
bio u Sheridanu, neku mladu studentkinju iz Chicaga, i još
mnogo prije (dok je bio još posve mlad) onu protestantsku
djevojku kod kuće u Connecticutu, koja je bila povod da je
otišao u vojsku.
Četiri.
S Karen Holmes pet.
Pet pravih. Pet, koje su se brojale. U koliko godina? U
šesnaest godina.
Bude li ga poslužila sreća, mnogo sreće, možda će mu
preostati vremena još za dvije, a možda i još za tri, prije nego
što ostari. U vojsci čovjek brzo stari. Pete Karelsenu nije još bilo
ni pedeset godina.
Toliko je još ležalo pred njim. Možda.
A toliko je već ležalo iza njega. To je bilo sigurno.
Još tri u budućnosti, bude li imao mnogo sreće.

9T8
 No istodobno je na neki način naslućivao da ni jedna od
sviju, koje će još doći, ne će moći da ovoj dosegne do ramena.
Naslućivao je i bojao se, da će ova ovdje ostati vrhunac, s
kojeg se može -samo dolje.
Vraćajući se duž autoputa do četne komande i razmišljajući
o njoj, Warden nije smatrao, da je ona progledala njegovu laž.
Nije imalo smisla, da nepotrebno otešča stvar, koja je i onako
bila teška. Možda će se zaista jednog dana opet sresti.
Vjerovanje u to nije moglo naškoditi, a njoj će biti lakše, bude li
u to vjerovala. Bio je siguran, da ona nije progledala njegovu
laž.
A onda se, još uvijek zauzet svojim mislima, odjednom sjeti,
zašto ga ona nije progledala i prestraši se. Bila je toliko zauzeta
time da svoju vlastitu laž iznese na uvjerljiv način, da nije ni
opazila njegovu laž.
Nadao se samo, da ona ne će imati neprilika s Holmesom.

PEDESET I PETO POGLAVLJE

Major Holmes je čekao svoju ženu, kad se idućeg jutra

-vratila kući.
Karen je stigla tek oko jedanaest sati. Ona prekrasna,
gotovo nadzemaljski lijepa kinesko-havajska djevojka, bila je
toliko puna obzira i kretala se tako tiho po kući, da je Karen
spavala .sve dok nije prošlo devet sati. Kad je onda konačno
ustala, lijepa je djevojka skuhala doručak za njih obje, pa su još
puni sat sjedile u maloj udubini za blagovanje, jele jaja i šunku
iz konzerve i pile kavu. Sunce je pravom ljetnom jasnoćom
prodiralo kroz prozore. U toploj prijateljskoj intimnosti,
razgovarale su obje sretne brakolomke o dobrim karakternim
svojstvima svojih ljubavnika. Sunce, zrak i cio dan podsjećali su
na pravi praznik u ljetu. Ovako nešto nije Karen nikad dotad
doživjela. Toga se ne bi odrekla ni onda, da je Holmes trebao

122.
da čeka do četiri sata popodne. Isti taj osjećaj ljetnoga
praznika otpratio ju je cijelim putem do kuće.
Holmes je tvrdoglavo i uporno sjedio uz kuhinjski stol i pio
Tcavu, što ju je sam skuhao.
Stekavši majorski čin, nije se kapetan Holmes mnogo
promijenio. Svoje običajne jahače hlače i čizme i svoj
konjanički šešir zamijenio je za hlače štabnog oficira,
polucipele i redovni pješački šešir. Kao svi ostali štabni oficiri u
brigadi, i on je sada nosio propisnu ratnu uniformu, vunenu
košulju i hlače, ovijene gležnjacima i zataknute u terenske
cipele, no ona ga u biti nije promijenila. Istina je, doduše, da se
tek nekoliko mjeseci nalazio na svom novom položaju.
»Htio bih da znam gdje si bila«, reče on kad je ušla.
»Halo!« veselo će Karen. »Kako to, da nisi u uredu?«
»Nazvao sam i zatražio slobodan dan«.
»Gdje je Bella?«
»Dao sam joj jedan dan dopusta«.
Karen utoči za sebe šalicu kave i sjede k njemu za stol.
»Ona se sigurno veoma radovala«, sretno će Karen. »Tako je
dakle sad sve pripremljeno za predstavu«.
»Već sam jednom rekao da želim znati, gdje si bila«, reče
Holmes. »I s kime?«
»Pa ja sam ti to već jučer rekla, dragi«, veselo će Karen.
»Oprostila sam se od nekog veoma dragog prijatelja«.
»Nemoj me zvati ,dragi'!«
»Kako god želiš«, raspoloženo će Karen. »Ja sam to i onako
rekla samo iz običaja«.
»Jučer mi uopće nisi ništa rekla«. Holmesove su oči bile
poput dvaju dijamanata, koji divlje svjetlucaju u suhoj i
ispucanoj, sadri njegova lica. »Nisi mi rekla ni to, gdje ćeš se
sastati s njime, ni tko je on«.
»Ja uopće nisam rekla, da je to neki on«, odgovori Karen
»Dakako da je muškarac. Zar zaista držiš, da ja to nisam
znao? Znam ja to već odavno. Trudio sam se, da što dulje
moguće zatvaram oči, ali sad je stvar postala napadnom. Sad
hoću da znam, gdje si se sastala s njime i tko je on«.
»Ne mislim, da te se to išta tiče«, odgovori Karen.
»Ja sam tvoj muž«, odreže Holmes. »Tiče me se«.

123.
 »Ne. Tiče se samo mene i nikog drugog«, odbije Karen. »Ti
govoriš gotovo kao neka stranica iz kakvog Hemingwayevog
romana«.
»Onda ću ti već pokazati, da me se to tiče«.
»Ne vjerujem, da će ti to uspjeti«, odvrati Karen.
»Pretpostavljam da se želiš rastati od mene«.
»Zaista nisam još o tome razmišljala. Meni je svejedno«.
»I ne ćeš dobiti rastavu«.
Karen ispije kavu. Nije se mogla sjetiti, da bi se ikada,
otkada su se vjenčali, osjećala tako sretnom, živom i tako
punom zdrave animalne volje za životom kao upravo sada.
»Jesi li čula? Ja ti ne ću dati rastavu«.
»U redu«, prijazno odgovori Karen.
Holmes je pogleda. Dijamanti u njegovom sadrenom licu
zablistaše upravo očajno. Cak i u svom oštrom bolu mogao je
da vidi, da ona ne glumi.
»Možda ću sam podići tužbu za rastavu«, reče on, izravno je
napavši.
»U redu«, prijazno će Karen.
»Mogli bismo odmah sada sve urediti«, nastavi Holmes.
»Htio bih da tu stvar zauvijek uredimo«.
»Koliko ja to mogu da prosudim, stvar je već uređena. Ti ćeš
se rastaviti od mene«.
»Aha«, reče Holmes. »To bi ti se svidjelo, zar ne? Dakle, ja
ne ću zatražiti rastavu, a ne ću je ni tebi dati. Ako ipak pokušaš,
ja ću se oprijeti, pa sve da moram poći i do najvišeg suda u
zemlji«.
»U redu«, veselo će Karen. »Time je dakle sve svršeno.
Nema rastave«.
»Kakav osjećaj imaš pri pomisli, da ćeš ostatak svog života
morati da provedeš s takovim gnjusnim čovjekom, kao što sam
ja?« prigušeno je upita Holmes.

124.
 »Nemam baš ugodan osjećaj«, veselo odgovori Karen, »ali s
druge strane se to izravnava, pošto znam, da ti moraš ostatak
svoga života provesti sa mnom«.
»Zaboga«, izmučeno će Holmes, »kako samo možeš biti
tako okrutna? Kako možeš da sjediš ovdje i da se smiješiš?
Nakon svega što si učinila? Zar uopće nemaš osjećaja
odgovornosti? Zar sve one godine našega braka ne znače za
tebe ništa? Zar ni naš sin, tvoj sin, ne znači za tebe ništa? Zar
uopće nemaš stida?«
»Očito nemam«, odgovori Karen. »Baš ništa. To je čudno,
zar ne?«
»Ali morala bi ga imati«.
»Znam«, kimnu Karen. »Pa ipak ga nemam. To je strašno,
zar ne?«
»Strašno?« bijesno viknu Holmes. »Zena tvojega porijekla?
Tvojega odgoja? Sretno udana žena s osmogodišnjim sinom? I
ti kažeš strašno?«
»Ja ni sama ne mogu da to razumijem«, veselo će Karen.
Postepeno se sva nepogrešiva koplja njegove pravičnosti
raz- biše na neprodirnom oklopu njezinog dobrog
raspoloženja.
.»Znaš li ti, što si mi učinila?«
»A što?«
»Razorila si moj brak i to je sve. Izbila si mi tlo ispod nogu.
Ti si bila moja žena. Ja sam imao povjerenja u tebe«.
»Lijepo, žao mi je«, reče Karen. »U istinu, bez hinjenja, žao
mi je, što sam ti to učinila. Ali nekako osjećam, da drukčije nije
moglo biti«.
»A što misliš, zašto sam učinio sve, što sam učinio, sve to« :
prigušeno će Holmes. Zatim raširi ruke.
»Što si sve učinio?«
»Pa, izmučio sam se na smrt s tom prokletom bijednom
boksačkom momčadi, što sam je mrzio. Zašto sam se zavlačio

125.
pukovniku Delbertu i generalu Slateru? Zašto sam se poni-
žavao? Zašto sam dopuštao da me navlače po miloj volji?«
»To zaista ne znam. Zašto?«
»Za tebe, jedino za tebe. Jer si ti moja žena i jer te ljubim Za
tebe i za našeg sina i za naš dom. Zato«.
»A ja sam uvijek mislila, da to radiš zbog toga, jer želiš da
napreduješ«, odgovori Karen.
»A zašto muškarac želi da napreduje? Misliš li samo zbog
novaca i zbog položaja?«
»Da, tako sam mislila«.
»Što mogu novac i položaj koristiti čovjeku, ako je sam?
Muškarac želi da napreduje zbog svoje žene i zbog svojih
sinova, da bi im mogao pružiti sve ono, što sam nije mogao
imati. Da im omogući ugodan život. Da ima dom. I obitelj«.
»Držim, da ja uopće ne znam, što je zahvalnost«, odvrati
Karen.
»Zahvalnost!« očajno će Holmes. »Zaboga, Karen!«
»Možda sam nemoralna«, veselo će Karen. »Znaš, onako,
kako su to zločinci«.
Pošto je na taj način, ni sam ne znajući pravo kako, i
posljednje koplje razbio na neslomljivom oklopu, Holmes se
odjednom nađe potisnut u obranu. On započne moljakati.
»Kad bi sve žene tako osjećale, što bi se onda dogodilo s
Amerikom?«
»Nemam ni pojma«, odgovori Karen. »Stvarno nisam na tu
mogućnost uopće još ni pomislila«.
»Čovjek kadšto sluša o ženama drugih muškaraca«, nastavi
Holmes, »ali njegova vlastita žena ... «
»Nisi mogao da predočiš sebi, da bi se nešto takvo moglo
dogoditi i u tvojoj vlastitoj kući, zar ne?«
»Dogoditi!« ponovi Holmes. »Da mi je netko rekao, da bi se
nešto takvo moglo dogoditi u mojoj kući, ja bih ga ubio! Po-

126.
kušao sam da ne povjerujem u to. Sam sam sebi govorio, da to
nije istina. Tako sam radio dokle god sam mogao«.
»A sad se ipak dogodilo u tvojoj vlastitoj kući, što?«
Holmes muklo kimnu. »Pokušao sam da sam sebe uvjerim,
da je sve to samo utvaranje«.
»Ali sad se moraš s time baviti, zar ne?«
»Ti ne znaš, kako osjeća muškarac«, opet će Holmes.
»Ne znam. Vjerojatno ne znam«, kimnu Karen.
»Muškarci osjećaju drukčije nego žene, mislim bar kod
takvih stvari. Zene misle, da to muškarca nimalo ne dira, ali
zapravo ga u dno duše vrijeđa. To razara njegovu muškost«.
»Htjela bih da znam, zašto muškarci tako drukčije osjećaju
nego što osjećaju žene«, reče Karen.
»Ne znam«, odgovori Holmes sav blijed. »Znam samo da je
tako«.
»Nešto ću ti reći«, veselo će Karen. »Vani je upravo divan
dan. Mislim da ću poći na malu šetnju, a onda otići u klub na
objed. Gladna sam kao vuk. Ti onda imaš vremena, da stvoriš
odluku, dok se ne vratim«.
»Kakvu odluku?«
»O tome, što ćeš učiniti«.
»Bilo bi mi milije da sad ne odeš«, zamoli je Holmes. »Htio
bih da tu stvar najprije likvidiramo«.
»Mislila sam, da je već likvidirana«.
»Nije. Ti nisi još uopće gotovo ništa ni rekla«.
»A što da ti kažem?«
»Spreman sam da ti oprostim«, reče Holmes. »Samo mi kaži
gdje si bila i s kime. Reci mi sve. Ja ću ti oprostiti«.
»Zao mi je«, odvrati Karen. »Bojim se da to nikad ne ćeš
doznati«.
»Jednog ćeš mi dana to morati reći«.
»A zašto?«
»Morat ćeš. Konačno, ja sam tvoj muž. Ne možeš zauvijek
nešto skrivati preda mnom«.

127.
 »Bože moj«, nasmije se Karen, »pa zar to ne zvuči kao
stranica iz Hemingwaya! Ne ću ništa skrivati pred tobom. Samo
ti ne ću ništa reći«.
»Reći ću ti međutim nešto drugo. Ja sam te već i prije
prevarila. Jednom. Nikad nisi doznao za to. Veoma je
vjerojatno da ću te jednog dana opet prevariti. To čovjek
nikada ne može znati. Mislila sam, da bi bilo bolje da to znaš
prije nego što stvoriš odluku. Kako vidiš, morat ćemo nažalost
izmijeniti uvjete našeg utanačenja«.
»A sad lijepo sjedi«, nastavi ona materinjim glasom, »nemoj
se uzrujavati i stvori odluku. Želiš li se rastaviti od mene, u
redu. Ne želiš li se rastaviti, meni je i to pravo. Kakva god bila
tvoja odluka, ja nemam ništa protiv nje«.
»Junior će za nekoliko časaka doći iz škole kući na objed, a
mi ne želimo da vidi da se svađamo, zar ne?«
»Gladan sam«, reče Holmes sav sretan.
»U frižideru imaš mnogo hladnog mesa i još koješta
drugoga«, odgovori Karen. »Ja ću se vratiti prije večere«.
»A kako je sa Juniorovim objedom?«
»Bella ga uvijek priredi nakon doručka i stavlja ga u frižider.
Zar to ne znaš?« strpljivo mu razjasni ona. »Objed je sigurno
ondje na tasi. Junior zna gdje je«.
»Imaš li nešto protiv toga, ako s tobom pođem u klub?«
ponizno upita Holmes.
»Radije ću poći sama. Vani je tako lijep dan i ja bih voljela
da uživam u njemu, a da ne govorim o problemima«.
»Nas dvoje ne možemo otići u klub i jesti za različitim
stolovima«, usprotivi se Holmes.
»Onda ti možeš da odeš prijeko u kantinu«, odgovori Karen
blago, ali odlučno, »osim ako želiš da ovdje sam za sebe nešto
pripraviš. Još nešto«, dobaci mu ona s vrata, »ako pripaziš da
kava ne provrije, već je samo zagriješ do tik prije vrijenja, ne će
biti tako gorka«.
»Uzet ću aparat za kuhanje kave«, odgovori Holmes.
»Dobro«, brižno će Karen. »Onda doviđenja!«
Ona izađe na stražnja vrata i prođe ispod visokog drveća u
jako sunčano svijetlo avenije Waianae. Zaista je bio osobito

128.
lijepi dan i njegova lijepa ljetna ljupkost prošla joj je kroz tijelo
poput jeze.
Karen prođe duž avenije Waianae. Schofield je bio zaista
lijep garnizon. Na igralištu baseballa stajali su protuavionski
topovi u položajima od vreća s pijeskom, a oko skloništa, koja
su kopali u blizini, ležalo je mnogo izbacane zemlje. No čak je i
to bilo lijepo. Sve je bilo lijepo. Stvarno je sve bilo tako lijepo,
da se Karen učinilo, da bi mogla, bude li samo sve održala u
ravnoteži i u pravim razmjerima, bude li dobro iskoristila
vrijeme i u svakom i u najmanjem poklonu uživala bez
pohlepe, neograničeno zadržati tu ljepotu.
Sinoć, prije nego što je došao Milt, čitala je o Stendhalovoj
filozofiji sreće. Nije to bila moralistička filozofija, bila je to
veoma materijalistička filozofija. Vjerojatno je mnogi ne bi
odobrili. Jedina njezina svrha je bila da odluči i da racionalno
unaprijed smisli, kako da život učini savršeno zanimljivim i
potpuno sretnim. Kod Stendhala je bilo dobro to, što je
razumio kakvu važnu ulogu igra bijeda i tragedija u
postizavanju potpune sreće. Nikada nije razmišljala o tome,
jednako kao što nikada nije razmišljala o filozofiji stvorenoj u
jedinu svrhu, da život učini sretnim.
Osjećala je da nikad ne će moći da ljubi nekog drugog
čovjeka. Ali sve ako je i ljubav prošla, život nije trebao da zbog
toga završi.
Prolazeći tako duž avenije Waianae, ona odjednom poče
plakati zbog lijepih protuavionskih topova i divnih hrpa
izbačene zemlje.
Kad mu je žena izašla kroz stražnja vrata, major Holmes osta
tromo sjedeći za kuhinjskim stolom. Onda teškom kretnjom
ustane, ode do hladionika, izvadi hladno meso i priredi dva
sendviča sa senfom. Popio je mlijeko mjesto kave.
Onda pospremi zdjele jednu na drugu, spremi sve natrag u
hladionik i otare stol. Zatim opere i obriše tanjire. Isprazni
prepuni pepeonik, opere ga i obriše ga. Zatim, kad više nije
bilo nikakvog posla, sjede za stol i pripali cigaretu.
Cigareta mu je prijala bolje nego što su mu prijali sendviči i
hladno mlijeko. Majoru Holmesu bilo je odvratno hladno
mlijeko, ali kuhati nije umio. Požalio je što je djevojci dao
slobodan dan. Čim Karen i dječak budu evakuirani, moći će on

129.
da počne jesti u blagovaonici za neoženjene oficire. To će biti
već za par tjedana, šestoga siječnja.
Prije nego što je cigareta bila napol popušena, on je ugasi u
čistom pepeoniku. Zatim ustane i izjuri kroz stražnja vrata,
dalje od svoje kuće. Mnogo prije nego što mu se sin vratio kući
na ručak, nalazio se on već u sigurnosti svojega ureda.

PEDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Šestog siječnja imao je Milt Warden izlaz u grad. S njime je
pošao Maylon Stark.
Bio je to prvi dan od one subote uvečer prije Pearl Harbora.
da su izdane propusnice četama na području Havaja. Oko
deset sati ujutro jurnula je horda divljaka, kličući, dobro nabita,
iz promjera od dvadeset milja prema Honolulu. Dolazili su iz
svih smjerova, kao žbice na kotaču, vodeći prema osovini i
počeli se svrstavati u repove pred barovima i bordelima," sve
dok se ti repovi nisu odjednom pomrsili, jer su se momci, koji
su željeli poći u New Congress, odjednom našli u Wu Fatovoj
restauraciji četiri vrata dalje u istoj ulici naručujući piće. Tako je
to potrajalo po prilici cio dan, sve do policijskog sata. Taj dan i
dva naredna dana ostat će zauvijek nezaboravni. Te dane ne će
zaboraviti nijedan poslužitelj u baru, a isto tako ih ne će zabo-
raviti nijedna bordelska madame u gradu. Sjećat će ih se čak i
neki poštovani građani.
U naredbi za izdavanje propusnice je izričito bilo
zapovjeđeno, da nikako ne smije istodobno biti odsutno više
od jedne trećine posade bilo kojeg objekta. Za četu G je to
značilo pravi problem u rasporedu, jer je četa G zaposjela
četrnaest položaja na žalu. Poručnik Ross je pozvao sve
zapovjednike položaja (češće podoficire nego oficire), da
sastave popis momaka s jednom trećinom imena, da bi dobili
propusnice. Warden je imao da razdijeli dopust za samo
osoblje četne komande, a Stark za kuhinju.

130.
 Nepisani zakon traži, da nijedan pretpostavljeni ne pođe na
dopust prije nego što pođu svi njegovi ljudi. Tako je došlo do
toga, da su podoficiri (koji nisu poput oficira bili iznad toga, da
se s običnim vojnicima prijateljski sporazume o koječemu)
hvatali sve ono, što su mogli da uhvate. Došlo je do žive
izmjene stiska ruke, novaca i uspomena, a velik broj gotovo
neocjenjivih boca s whiskyjem, koje su nažalost i odviše brzo
nestajale, promijenio je u predvečerje šestoga siječnja vlasnike.
Osjećaj časti zabranjivao je Wardenu i Starku, da svoja
vlastita imena ispišu na popis onih, koji su imali da dobiju
propusnice, ali Warden se pobrinuo za to, da su obojica ipak
dobila propusnicu. On je jednostavno ispunio još dva
prekobrojna formulara iznad kvote i dao ih poručniku Rossu na
potpis. Nitko u cijeloj četi nije mu osporio pravo, da na taj
način prekrši etiketu, a najmanje poručnik Ross. Poručnik Ross
je znao koliko mu vrijedi Warden. Od dana, kada je Warden
otklonio svoje unaprijeđenje u čin oficira, četa se nalazila u
njegovim rukama.
Stark je imao bocu od pola litre, što ju je izmuzao prilikom
izdavanja propusnica. Ispraznili su je putem u grad. Prvi posjet
izvršili su Charlie Chanu u »Plavom sidru«. »Plavo sidro« nije
bilo tako puno kao bolji barovi. Vani na pločniku nije stajao
rep. U »Plavom sidru« stajali su ljudi samo u tri reda oko tezge.
Warden i Stark morali su da stojeći popiju šest čaša, prije nego
što su uspjeli da uhvate stolice uz tezgu, i prije nego što su
mogli da počnu ozbiljno piti.
»To godi«, uzdahnu Stark, kad su se uspeli na visoke stolice.
»Moje su noge građene za marševe, a ne za stajanje u baru.
Cak i u Fort Blissu u Juarezu nije na dan isplate bilo tako
strašno*.
»Halo, Walden! Halo, Stalk!« Charlie je sav sjao. »Dugo vas
nisam vidio. Danas divan dan, zal ne?«
»Da«, kimnu Warden, »divan dan«.

131.
 »Tako je divan dan«, vedro će Stark, »da me je spopala
želja, da se do temelja napijem i da kakvog razmetljivca lijepo i
glatko izlemam na smrt«.
»Stark, ti si Teksašanin«, dobaci Warden. »Teksašani vole
svoje drugove, državu i Teksas i svoju majku. Oni mrze crnce,
Zidove, strance i nemoralne žene — ukoliko se baš ne
zabavljaju s njima«.
»Čini mi se da smo poranili«, reče Stark, »ili je četa G
razriješila svoj savez s ,Plavim sidrom'.«
»Mogu da vidim kroz tebe kao da si staklo«, dobaci Warden
»Hej, Rose!«
I zaista su bili poranili. Oni su iz četne komande otišli već
pet časaka poslije devet sati umjesto u deset sati sa svima
ostalima. Jedino poznato lice u lokalu bio je Rosin momak,
stariji artiljerijski vodnik, koji je s tri druga sjedio u istoj udubini
u zidu, kao da u međuvremenu uopće i nije izašao iz lokala.
»Ti se napiti«, sjao je Charlie. »Svatko se napiti. Divan dan.
Ova čaša na moj tlošak, momci!« On im kimne sjajeći se i
znojeći se, pa nestane iza tezge kušajući da sam svlada cio
posao
»Silan momak«, primijeti Stark.
»Da. Divan momak«, potvrdi Warden.
»Misliš li, da on može sebi priuštiti, da nas počasti čašom
whiskyja?«
»Ne. Sumnjam u to«.
»Trebao bi još nekoga iza tezge, da mu pomogne«, reče
Stark.
»A i ispred tezge treba još nekoga«, doda Warden
promatrajući Rose. Premda je i ona imala još jednu djevojku
kao pomoć, ni njezina podvorba nije bila mnogo bolja od
Charlieve, jer je pokušavala da istodobno poslužuje goste i da
sjedi kraj svog vodnika.
»Rekao sam, hej, Rose!« zaurla Warden.
Ona je sjedila u loži kod artiljerca, ali je ipak došla k njemu.
Na tamnom praznom sitnom licu, koje je bilo portugalsko, ali
je kosim očima odavalo rasnu mesalijansu, pokazali su se sitni
znaci srdžbe.
»Šta hoćeš, Warden?«
»Kako se zove tvoj prijatelj?«
Ona ga zlovoljno omjeri. »Zašto to želiš da znaš? To te se
ništa ne tiče.«
Warden je posve otvoreno pogledom opipavao njezine
pune grudi. Rose je pratila njegov pogled, a onda mu ljutito
pogleda u lice i izazovno mu se zagleda u svijetle plave oči.
»Kod koje je on jedinice?« nemarno upita Warden.

132.
 »Čuj me! Što te se to tiče? Mislila sam da želiš nešto
naručiti. Pijan si, zar ne? Charlie te je već poslužio. Ja ne
poslužujem kod tezge.« Ona se ljutitom kretnjom okrene i
pođe natrag k artiljercu.
Kao da su jedan jedini čovjek, Warden i Stark se okrenuše
na svojim visokim stolcima i pogledaše za njom. Njezine
okrugle gole noge klizale su ispod lepršave suknje, obećavajući
mnogo. Struk je bio konkavan, pa se suzivao prema dolje i
zaokruživao se u čvrste okrugle obraščiće njezinog stražnjeg
dijela, koji su se izazovno ljuljali amo i tamo. Taj ti je pogled
upravo mogao da zaustavi dah.
»Čovječe!« pobožno će Stark. »To je stražnjica!«
»Amen«, mirno odvrati Warden. On zašilji usne i polako
prijeđe jezikom preko brčića. Osjećao je kako se ona stara
maglovita borbenost pijanstva podiže umirujući kroz njegova
prsa u glavu poput kamforova dima. Sve je to bilo onako divno
jasno kao zaboravljene stvari, što ih čovjek odjednom ponovo
ugleda.
»Jesi li sretan?« upita Stark.
»Dakako da sam sretan.«
»čovječe, to je pravi život!« odlučno će Stark. »Ne bih ga
htio zamijeniti ni za što na svijetu. Bi li ti htio?«
»Ne«, odgovori Warden. »Stark«, nastavi onda, »znaš li što
kod tebe nije u redu? Ti si Teksašanin, a nemaš smisla za
humor.«
»Dakako da imam smisla za humor.«
»Dakako! Svatko ga ima, ali tvoj nije onaj pravi. Odviše je
žilav, kao melasa. Ti ne umiješ razlikovati ponos od smisla za
humor. Ponosan čovjek bez prave doze smisla za humor ubit
će sam sebe, prije nego što doživi tridesetu. Uzmi mene kao
primjer. Ja imam onu pravu vrst smisla za humor. Zato mogu
čovjeka kakav si ti dovesti do toga, da učini sve što hoću.«
»Mene ne možeš dovesti do toga, da učinim ono, što ne
želim učiniti«, izjavi Stark.

133.
 »Ne mogu?« lukavo će Warden. »Hoćeš li se okladiti?«
»Dakako da ću se okladiti.«
Warden se uspravi i vikne: »Hej, Rose!«
Rose dođe k tezgi namrštena čela. »Odnio te đavo, Warden.
Što hoćeš sad?«

134.
 »Još jedan whisky, ružice moja. Napuni mi čašu. Eto to
hoću.«
»Poslužit će te onaj čovjek. Charlie, natoči mu.«
»Odnio ga đavo! Htio bih, da mi ti napuniš čašu, Rose!«
»No, dobro. Samo me gnjaviš. Još jedno pivo?«
Warden pogleda svoju bocu. »Da. Izlij to pivo. Daj mi
hladno.«
»Ti više kompliciraš stvar nego što sam ja vrijedna«,
osmjehne se Rose.
»Misliš li? Kako se zove tvoj prijatelj, Rose?«
»Odi dovraga!«
»U kojoj je jedinici?«
»Već sam ti rekla, da odeš dovraga!«
»Znaš li, zašto toliko volim da mi ti natočiš čašu, Rose? Jer
uživam gledajući kako odlaziš od mene. Ti imaš tako divnu
stražnjicu, Rose.«
»Ja sam udana«, dostojanstveno odvrati Rose. Time je
kanila reći, da s nekim živi. Istodobno se međutim osjetila
polaskanom.
»Kako se zove tvoj prijatelj?«
»Đavo te odnio!« prasnu Rose. »Jezik za zube i odi
dovraga!«
»Ja se zovem Berny«, reče stariji artiljerijski vodnik, prišavši
iz lože. BioNje gotovo isto tako visok kao i Warden. »Vodnik Ira
Berny od osmog puka poljske artiljerije. Želite li još što gcd
znati, vodniče?«
»No«, zamišljeno će Warden. »Koliko vam je godina?«
»U lipnju će mi biti dvadeset i četiri«, odgovori vodnik. »Još
štogod?«
»Za vaše godine imate veoma zgodnu djevojku.«
»A ja ću je i zadržati«, odreže vodnik. »Još štogod?«
»Da. Hoćete li biti tako Ijubezni pa sa mnom i s mojim
prijateljem ovdje popiti čašicu?« upita Warden.
 »Dakako.«
»Rose, draga moja,« pozove je Warden, »natoči i njemu
nešto.«
»Whisky«, reče stariji vodnik.
Rose mu natoči. Warden plati, a vodnik istrusi čašu
odjednom.
»Doviđenja onda«, reče Warden kao za rastanak i okrene se
opet Starku. »Zabavljajte se dobro.« Zatim poče razgovarati sa
Starkom.
Vodnik i Rose zastadoše, ne znajući šta da rade. Zatim se
vratiše u ložu. U loži započeše nešto živo govoriti, dok su ona
druga trojica slušala.
»Što to zapravo radiš, dovraga?« upita Stark. »Želiš li
započeti tučnjavu?«

929

136.
 »Nikad ne započinjem tučnjavu.«
»Ali ih završavaš?« upita Stark.
»Čak ni to.«
»Treba li da ga dakle udesimo?«
»Koga?« upita Warden.
»Tvoga prijatelja, onog vodnika.«
»O čemu ti to govoriš?« upita Warden. »Ah, posve sam
zaboravio. Ti si Teksašanin. Hej Teksašanine, kako čujem, ti
dobro gađaš iz puške. Je li tako?«
»Na svaki način umijem razlikovati cijev od kundaka«,
odvrati Stark.
»Što misliš o tome da održimo malo natjecanje u gađanju,
Teksašanine, s malom okladom uz to? Kako bi na primjer bilo
za stotinu dolara?«
Stark posegnu u džep. »Pari?«
Warden se nakesi.
»Kako god hoćeš«, odgovori Stark. On izvadi deseticu i tri
novčanice po jedan dolar iz lisnice, a ostatak istrese na tezgu.
»Stotinu dolara. Kad god zaželiš.«
Hrpica, 1 ija se uglavnom sastojala od novčanica po pet
dolara i po jedan dolar izgledala je, tako nemarno nabacana na
tezgu, veoma velikom, jer su novčanice bile samo jednom
savijene.
Warden se sagnu naprijed da je promotri.
»Vidi vidi, Teksašanin ima zaista cijelu hrpu novaca. Kako se
čovjek osjeća kad je tako bogat, Teksašanine?«
»Malo dalje odavde u istoj ulici je streljana«, javi se Stark.
»Ili bismo mogli otići u streljanu Mom u Hotel Streetu, samo
pet časaka odavde.«
»Tamo ćeš imati više izgleda u pobjedu nego na otvorenim
streljanama.«
»Hoćeš li se okladiti ili ne ćeš?« upita Stark. »Primi okladu ili
jezik za zube!«
»Nasadio si se, Teksašanine! Nisam li ti rekao da te mogu
navesti na to, da učiniš ono što hoću? Bogami, da hoću,
mogao bih te navesti čak i na to da odeš tamo prijeko i da se

137.
pobiješ s cijelim onim krdom artiljeraca. Zar ne znaš da protiv
mene nemaš uopće nikakva izgleda u gađanju? Spremi svoj
novac u džep kao dobar mali dječak. Na cijelim Havajima ne
postoje tri čovjeka, koji bi umjeli gađati bolje od mene, a ti to
posve točno znaš.«
»Ti me ne možeš navesti na nešto što zaista ne bih htio«,
ustrajao je Stark.
Warden pokuca kažiprstom na svoju sljepočicu. »Glavica,
Teksašanine, glavica i malko smisla za humor. Bogami, kad bih
ti pokazao kako to trebaš da učiniš, mogao bi da za tri mjeseca
postaneš oficirom.«
»Prokletstvo, a tko bi htio da postane oficir?« ogorčeno
viknu Stark. »Ne trebaš me vrijeđati. Ja već umijem da sam
pripazim na sebe, starješino, i pritom ne prolazim baš loše.«
»Upravo u tom se varaš, Teksašanine. Cijelo vrijeme pokuša-
vam da te u tom poučim. Odlučan je samo uspjeh. Ne trebaš
izgubiti ponos, ako ne želiš da ga izgubiš. Mogao bi vrlo lako
da postaneš oficirom.«
»Samo nemoj da mi iskazuješ uslugu.«
»Želiš li još uvijek da se sa mnom natječeš u gađanju?«
»Kad god rekneš.«
»Lijepo,« podmuklo se nakesi Warden, »otići ćemo Momu i
ispaliti deset hitaca u jednu ploču za stotinu dolara, važi. Dat
ćemo Momu naše uloške u pohranu. Evo ti!«
On prezirno baci vlažnu hrpu novčanica na stol pred Starka
»Spremi ih u džep, jer ih i tako ne ćeš ovdje dugo gledati!«
Stark složi sav novac zajedno s onom deseticom i one tri
novčanice po jedan dolar, pa sve gurne natrag u džep hlača.
Dok je to činio, prođe Rose do kuta tezge, gdje su oni sjedili,
da nekog podvori. Njezina prekrasna stražnjica uzbudljivo je
poskakivala pri svakom koraku.
U istom trenutku kad je prošla kraj njega, Warden se
najednom okrene na svom stolcu, ispruži ruku i blago je uštinu
u jedan od njezinih mekih obraščića. Rose zastane usred
koraka, okrenu se i dlanom zamahnu prema njemu. Warden je
uhvati ljevicom za zglob ruke, a da se nije ni pomaknuo. Ona
desnom rukom posegnu prema njegovu licu. Prsti su joj se
skvrčili kao pandže, a dugački jarko crveni nokti bili su oštri
poput čapo- raka. Warden uhvati i tu ruku isto tako lako
desnicom. Sad ju je tako držao prekrštenih ruku pred sobom.
Nije poduzimao ništa, samo se izazovno smijao.

138.
 Rose nije mogla da se otrgne pa pokuša da ga udari
žestokim udarcem noge u spolovilo. Warden gracioznim
pokretom okrenu desno koljeno unutra. Njezina golijen udari u
njegovo koljeno Zatim ustane sa stolca, gurne desnu nogu
između njezinih nogu i tako učini djevojku nemoćnom, ma da
je psovala i borila se. Lako ju je držao puštajući je da se
praćaka.
»Umiri se, dijete«, zadovoljno se osmjehne on. »Nisam ti
htio nauditi. Ti si žena po mom ukusu, ali nemoj me uzbuđivati.
Mogao bih te opaliti upravo ovdje na podu.«
Rosine usnice razvukoše se u grimasu i ona žestoko pljune
prema njemu. Poput boksača izmaknu Warden ustranu, tako
da ga je pogodila samo fina kišica. Starka naprotiv pogodi
pljuvačka usred košulje.
Cijela se stvar tako brzo odigrala, da se Stark nije pravo ni
snašao.
»Ti prokleti kurvin kopilane!« divlje sikne Rose.
Rosin prijatelj i njegovi drugovi bili su već ustali.
»Hej, tako se ne postupa s damom«, reče njezin prijatelj.
»Tako je«, potvrdi jedan od njegovih drugova. »Pusti
damu.«
Warden ih pogleda, a oči mu se širom razrogačiše u
glumljenom začuđenju. »Što? Da me uzmogne udariti? Ne
budi lud, prijatelju.«
»Polako, djetence! Budi mirna«, reče Rosi, koja se još uvijek
izvijala. »Inače će te udariti kap.«
Ona četiri artiljerca pođoše istodobno prema njemu poput
reda automobila, kad zasvijetli zeleno svijetlo.
Warden zaklima glavom kao da ne odobrava njihovu
kretnju »No, no, momci«, reče.
»Prokleti kurvin sine!« strastveno sikne Rose.
Warden je lako gurne, tako da je tresnula o zid. Time ju je
uklonio s puta, kao da je mrtva stvar, koja je ispunila svoju
svrhu, a onda se takvom munjevitom žestinom okrenu prema
ona četiri artiljerca, da ih je zatekao nepripravne. Njegova
orijaška šaka sijevnu žestoko naprijed. Iza nje je ležala puna

139.
težina njegova tijela. Šaka pogodi nos starijeg vodnika. Začu se
škriput i tresak. Ira klonu i kliznu natrag u ložu. Njegov
slomljeni nos obilno je krvario. Warden gladno zaurla i sudari
se s tri njegova druga prsa o prsa.
Rose, koja se odbila od zida kao boksač od užeta, ovjesila
mu se o leđa. Caporci su joj bili zabodeni u njegov vrat, a
sitnim i oštrim zubima kušala je da ga uhvati za uho.
Stariji vodnik ustane s poda, dvaput strese glavom i ponovo
jurnu u borbu. Stark koji je u prvi čas začuđeno promatrao
stvar, pogodi ga dobro nanišanjenim udarcem. Njegova debela
ruka kuhinjskog vodnika pokrenu se silnom brzinom poput
kraja biča. Ira ponovo pade, dok su mu se noge pokretale kao
da trči unatrag, tresne tijelom o stol u loži, klizne preko njega i
zaustavi se udarivši glavom o zid.
Rose, koja je još uvijek visjela na Wardenovim leđima i nije
mogla da pronađe njegovo uho, zadovoljila se ramenom. Njeni
se zubi zadriješe kroz gornju i donju košulju u njegovo rame. U
to su vrijeme sva petorica, naime tri artiljerčeva druga, Warden
i Rose, bili na podu, sačinjavajući pravo klupko ruku i nogu,
koje su divlje lomatale oko sebe. Warden razdraženo trgnu
leđima, tako da je Rose usprkos njezina trostrukog zahvata bila
opet zbačena i ponovo tresnula o zid.
Ona se odmah vrati, vrišteći visokim, prodirnim besmislenim
vriskom u falsetu, skoči ponovo na Wardenova leđa. Pritom joj
obje noge izgubiše uporište na podu. Neka šaka koja je
pripadala jednom od prijatelja starijeg vodnika, izleti iz kaosa
ruku i pogodi je usred čela. Ona pade natrag na pod,
onesviještena i onesposobljena za borbu.
Charlie Chan, koji je stajao u blizini uzbuđeno cvrkućući
nešto kineski, prekinu svoje kršenje ruku, da odvuče njezino
mlohavo tijelo iza barske tezge. Onda nastavi da krši ruke i da
cvrkuće kineski. Zastao je iza barske tezge, uvijek spreman da
se brzo sagne. Ono veliko mnoštvo gostiju, koje ga je učinilo
tako sretnim nestalo je kao da si ga izbrisao. Većina je stajala
tik kraj vrata i odande promatrala predstavu.
Bila je to dobra predstava.
Stark zagazi u ona četiri tijela, koja su se bacakala po zemlji.
Odande izvuče neku nogu, sve dok se ne pojaviše tuđa leđa,
pa započe ta leđa obrađivati ubojničkim udarcima u područje
bubrega.
Iz mase se začu prigušeni glas, bolno vičući: »Hej, Ira, gdje
si? Dođi i pomozi nam!« Wardenov pakosni smijeh bio je pravo

140.
urlanje, ali također nekako neobično prigušeno. »Čovječe,
treba da vas je i više nego četvorica!«
Stariji vodnik Ira, koji je još uvijek malo ošamućen ležao na
stolu, dok mu je glava bila prislonjena o zid, začu taj poziv u
pomoć. Tresući glavom, on kliznu sa stola. Ruku je držao na
nosu, koji mu je još uvijek krvario. Malo zastane, promrmlja
»Ovo postaje opasno«, pa iznova jurnu u gužvu.
Ona masa na podu se razbije i iz nje ustade Warden poput
nekog kolosa. Na licu mu se opažalo nijemo i ubojničko
cerenje. Iz usta mu je tekla krv na njegovu košulju i na kravatu.
Nekoliko puta pokrenu usnama, i onda dramatski ispljune dva
zuba. Cijela mu je uniforma bila uništena, iz košulje su mu bila
istrgana oba rukava, jedna mu je hlačnica visjela samo na niti
otkrivajući čvrsti dlakavi stup mišića. Između njegovih nogu
ležao je jedan od vodnikovih prijatelja. Bio je isto tako mlohav i
izbačen iz boreb kao i Rose. Warden je čvrsto i nepomično
stajao iznad njega. Sretno se cereći u ekstazi je udarao šakom
u svako lice i u svako tijelo, koje bi mu se približilo na dohvat.
Njegovi udarci odbaciše drugu dvojicu vodnikovih prijatelja,
kao što kotač pri okretu odbacuje šljunak.
Stark zgrabi trećega, koji je slučajno bio baš stariji vodnik
Ira Berny, žestoko ga trgne prema sebi, pa mu, kad se okrenuo,
pravom kirurškom točnošću zada strašan udarac u Adamovu
jabučicu. Ira zatetura natrag u svoju ložu i opet sjede. Gušio se
u strašnoj muci i odustao od borbe.
Od one preostale dvojice, što ih je Warden odbacio, jedan
apatički sjede u ložu do Ire. Drugi, koji je stigao do tezge,
zgrabi bocu piva, smrvi je na okovu tezge i s ostatkom potrči
kraj Starka na Wardena. Zamahnuo je razbijenim staklom kao
da maše bodežom. Usopljeno je disao i između dva udisaja
jecao i proklinjao. Razbijanje boce poprati mrmljanje iz
mnoštva gledalaca puno negodovanja, ali nitko se nije ni
maknuo da ga zadrži.
Warden je čekao na njega, još uvijek se krvožedno keseći.
Ispružio je ruke poput rvača, spreman da ga uhvati, bude li mu
se za to pružila prilika.
Kad je čovjek projurio kraj Starka, ovaj mu opreznom
kretnjom podmetne nogu. Ubojica s bocom tresne na pod. Još
u padu pokušao je da Wardena dosegne krhotinama boce.
Warden ustukne pustivši da mu protivnik tresne o pod.
Zatim stupi malo naprijed i pomno ga nogom udari u glavu.
Cijela je stvar trajala možda šest minuta.

141.
 S kraja ulice se međutim začu već prodorni ton uvijek
spremnih zviždaljki. To je značilo da se MP približuju.
Charlie Chan, koji je i dalje kršio ruke, poče plakati. Suze su
mu tekle niz lice. »Sad dolazi prokleti MP! Bio je tako lijepa
dan. Bio je posao plopao. Zatvolit će lokal!«
»Evo ih, Tesašanine«, reče Warden, ludo se smijući. »Dođi!
Ja znam kako ćemo se sklonuti.«
On trgnu ostatak svojih razderanih hlača i izvuče nogu iz
hlačnica, a zatim se obojica laktima probiše kroz mnoštvo, koje
se okupljalo u sve većem broju. Potrčaše dolje prema River
Streetu. Warden se još uvijek razuzdano smijao. Trčali su dalje
od zvižduka, koji su se sve više primicali.
»Ta Rose!« nasmije se Stark bez daha. »Zaista joj se sviđaš,
druže. Kad drugi put dođeš onamo, bit će bolje da se zaštitiš.
Inače ona ne će moći da počeka, da te odvede kući, već će te
odmah silovati.«
»Zato i ne mislim da ću ikada više otići onamo«, nasmije se
Warden. »Ovamo, u tom smjeru!«
On zakrenu nalijevo u uličicu, koja je počinjala po prilici u
polovici bloka. Još uvijek se ludo i sretno smijao. Bila je to ona
ista uličica, u kojoj je stajao one noći i razgovarao s Prewittom,
prije nego što su prešli preko ulice da nešto popiju u baru,
onaj posljednji put što ga je vidio. Onako u trku sjeti se toga
na čas, ali potrči dalje.
»Ovdje će nas najprije tražiti«, dobaci Stark.
»Ne brini. Samo dođi. Ja već znam kamo idem.«
Bili su pretrčali polovicu ulice, kad Warden viknu »Ovuda!« i
skrene nalijevo, opet prema sredini bloka, natrag istim putem,
kojim su i došli. Potrčaše kraj stražnjih vrata »Plavog sidra.«
Onda Warden potrči lijevo do stražnje strane naredne kuće. Na
njima su se nalazile požarne ljestve i Warden se poče uspinjati
po njima, a Stark za njim. Onda se sagnuše. Odozdo iz vreve su

142.
čuli prodirne zvižduke. Brzo potrčaše pognuti preko tri ili četiri
krova prije nego što je Warden konačno stao.
»Dopusti da malo razmislim«, reče. »Mislim, ovdje je. Da,
tako je.« On se sagnu nad sjenoviti ponor, širok tri stope i
oštro zakuca na prozor slijedeće kuće. Nestrpljivo je čekao, a
onda ponovo zakuca.
Odavde gore, s krova neke trospratne zgrade, mogli su da
vide sve krovove niz humak do ispod Beretania Streeta, koji su
se spuštali prema luci na podnožju ulice Nuuanu. Iz nje je
upravo izlazio brod svjetlucajući se u jarkom sunčanom svijetlu
na tamnomodroj površini vode. Nalazio se već s one strane
tornja Aloha, slična uspravljenom prstu, u kanalu kraj
Pješčanog otoka. Bio je to neki parobrod Matson Linie.
Izgledao je kao Lurline.
Obojica se i protiv volje iznenadiše. Stajali su i pogledom
pratili brod. Veliki je brod klizao po moru nečujno i neumoljivo,
isto tako neizmjenjivo i nezadrživo kao rođendan ili kao kazalo
na satu. Pramac mu je već nestao s vida iza neke velike
bankovne zgrade. Gledali su sve dok brod nije nečujno, stopu
za stopom, posve iščezao iza zgrade.
»No, dakle«, promuklo će Stark, »hoćemo li ući u to tvoje
prokleto sklonište ili ne ćemo?«
Warden se okrene i pogleda ga. Oči su mu bile razrogačene
i bijesne, kao da nije znao, da Stark stoji kraj njega. Kao da se
Star-k prišuljao k njemu i iznenadio ga. Tako ga je na časak
razrogačenih očiju gnjevno i šutke promatrao. Onda se okrene
prozoru i ponovo zakuca.
»Tko je?« upita ovaj put neki ženski glas.
»Pusti nas da uđemo, Gert«., nasmije se Warden. »Vojna
policija nas goni.«
Žena otvori prozor. »Tko je tu?«
»Milt. Zašto ne daš da operu prozore? Naprijed, ukloni nam
se s puta.«

143.
 S izbočine krova stupi prijeko na prozor i provuče se kroza
nj. Stark pogleda još jednom u prazni modri zaljev i pođe za
njim.
Našli su se u dugačkom hodniku, koji se završavao velikim
zakračunanim željeznim vratima. Zena je bila visoka i imala je
usko lice. Moglo joj je biti četrdeset pet ili pedeset godina. Bila
je odjevena u lijepu večernju haljinu, na koju je pričvrstila kiticu
gardenija.
»Gospođa Kipfer!« viknu Stark ne vjerujući svojim očima
»No, to mi je iznenađenje!«
»Zaboga, Maylon Stark!«-reče gospođa Kipfer. »Znala sam
da taj čovjek izvodi takve stvari«, namršti se ona i okrene se
Wardenu, »ali za vas ne bih mislila da ćete kroz stražnja vrata
ući k nama.«
Warden se gromko nasmije. »Vodnik Stark je spasilac i ju-
nak cijele večeri, Gert. Da nije bilo Starka s njegovom prisut-
nošću duha bio bi vaš odani sluga možda čak i ranjen. Tko
zna? Možda bi me mrtva ostavili u jednoj od onih istrulih
honolul- skih uličica, kraj koje smo upravo tako lako izmakli
snažnoj ruci zakona, da potražimo zaštitu ovdje u vašoj crkvi
sviju duša.«
»Cini mi se da ste i ovako ranjeni.« Ona priđe bliže i pomno
mu pogleda usta. Pritom se držala kao iskusna bolničarka,
kojoj se ne sviđa ono što vidi.
»Ali Milt, izgubili ste dva zuba! To je sramota! A zašto? Ni za
što nego za glupu i besmislenu tučnjavu. Onako samo za šalu.
Kad ćete konačno odrasti?«
»Htio bih vas obavijestiti o tome, da sam branio vitešku
stvar«, nasmjehne joj se Warden, kao da je želi očarati. »Branio
sam najljupkiji od svih spolova, ženski spol.« On joj se nakloni.
Topla zlaćana svijetla u njegovim očima zasjaše se, osmjehujući
se, prema njoj. »Osim toga će mi vojska kupiti nove zube.«

144.
 Gospođa Kipfer očajno zatrese glavom i okrene se Starku.
»Što biste vi počeli s takvim čovjekom?«
»To je poseban tip«, odgovori Stark, »zar ne?«
»Jeste li i vi ozlijeđeni, Maylon?«
»Nisam, madame«, odgovori Stark. »Nisam dobio ništa
osim ovoga«. On dodirnu prilično krupnu kvrgu na jagodičnoj
kosti, koja je postepeno cijelu njegovu očnu šupljinu ispunila
bojama grimiznog sunčanog zapada.
Gospođa Kipfer mu pregleda oko i pucne jezikom u znak
sažaljenja.
»Kako stoji stvar s vašim poznavanjem prve pomoći u
slučaju nesreće, Gert?« upita Warden. Oči mu bljesnuše
vragoljasto. »Ne mislite li da bi trebalo da malo obnovite svoje
znanje?«
»Željela bih da prestanete da me zovete Gert«, ljutito će
gospođa Kipfer. »To je vulgarno. Kod imena Gertruda moram
uvijek da mislim na kurve.«
Warden se glasno nasmije.
»Vi to posve točno znate, Milt Warden. Kad ne bih znala da
se volite rugati, ja bih vam to zaista zamjerila.«
»Oprostite, Gert«, nasmjehne joj se Warden. »Vi međutim
posve točno znate da nikad nisam namjerno vulgaran.«
»Znam«, kimne gospođa Kipfer. »To je ujedno jedini razlog
zbog kojega vas još nisam dala izbaciti.«
»Ali Gert«, nasmjehne joj se Warden.
»No dakle, dođite«, razdraženo će ona. »U takvom stanju ne
možete u prednju prostoriju. Morate se oprati. Osim toga
mora da negdje imam nekoliko uniformi, da se obojica možete
i presvući.«
Ona ih povede niz hodnik poput domaćice koja prati goste.
Warden se cijelo vrijeme smijao.
»Ja sam vam uvijek govorio, Gert, da ste promašili zvanje.
Trebali ste da postanete domaćica u kakvom studentskom
domu.«
Stark je pošao za njima. Radoznalo se obazirao. Sad je prvi
put bio ti stražnjem dijelu kuće, u privatnom dijelu. Kupaonica
je mirisala po puderu, po kremama, po soli za kupanje i po
nekom sapunu s mirisom gardenija. Bit će pravi užitak da se
opere.
»Hej!« javi se on odjednom. Držao je ruku u džepu. »Hej
nestao je moj novac!«
Warden se poče smijati. »Što je? Pa valjda nisi izgubio svoje
bogatstvo od stotinu dolara?«

145.
 »Ne mogu da ih nađem«, muklo će Stark.
Warden se nasloni na zid i poče se grohotom smijati. Stark
je još uvijek pregledavao džepove. Okrenuo ih je sve, pa čak i
džep za sat. Onog svežnja novčanica je nestalo.
»Možda«, dobaci Warden između dva napadaja smijeha,
»možda ima Gert kakvu džepnu svjetiljku, da njome pretražiš
uličicu.
Ne, to nije potrebno. Ta vani je dan, zar ne?« Onda se opet
počne smijati i umorno se nasloni na zid. Krupne su mu ruke
visjele niz bokove.
»Što je to s uličicom?« upita gospođa Kipfer. Upravo se
vraćala niz hodnik, noseći pun naručaj uniformi.
»Oh«, zastenje Warden, tarući glavu o zid, tako da je na
njem ostala masna mrlja. »O-o! Taj prokleti luđak je za vrijeme
tučnjave izgubio novac. On je nesumnjivo najveći zeleniš, što
sam ga ikada vidio u životu. Zašto si se hvalisao svojim
novcem? Vjerojatno je to uopće jedini razlog za cijelu
tučnjavu.«
»Ti si započeo tučnjavu«, muklo će Stark, dok su mu ruke
još uvijek kopale po džepovima.
»Ah, da, tako je, zar ne?« zastenje Warden. »Nebesa,
pomozite!«
»Mislim da nije ljubezno od vas što se smijete, Milt«, dobaci
gospođa Kipfer.
»Tako je«, odgovori Warden, pa se opet počne gromko
smijati.
»Koliko je novaca bilo, Maylon?« upita gospođa Kipfer.
»Stotinu i trideset dolara«, muklo će Stark.
»Pa to je zaista strašno«, odvrati ona. »Mogu li vam kako
pomoći?«
»Možete mu pozajmiti stotinu i trideset dolara«, odgovori
Warden, još uvijek se smijući.
»Ne,« otkloni Stark. »Ionako više ne ću doći do novaca.«
»Toliko novaca pokazivati u takvoj jami!« zastenje Warden,
pa opet prasnu u grohotan smijeh. »Nije čudo, da te je netko
okrao. Kladim se da je to bila Rose! O što ćeš se okladiti? Kla-
dim se, da je bila Rose!«

146.
 »Nije«, odbije Stark. »Ona mi uopće nije došla u blizinu.«
»Ah, brate!« zastenje Warden, pa sam sebe odgurne od
zida. »Ti bi se trebao ponovo obvezati, Teksašanine!«
»No, eto, to me je udesilo«, odgovori Stark. »Za danas sam
gotov. Mogu da pođem i kući.«
»Možete sjesti vani u čekaonici i počekati Milta«, reče go-
spođa Kipfer s mnogo razumijevanja. »Doduše, strašno je pre-
trpano,« doda, »pa ne znam hoćete li naći slobodan stolac.«
»Radije ću obući ovu uniformu i otići ću«, muklo će Stark.
»Samo časak«, javi se Warden. »Počekaj još časak.«
»Nešto ću ti reći«, nastavi. »Tamo sprijeda je strašno puno.
Na ulici stoje u repu, gotovo do prvoga ugla. Gore nego na
dan isplate, kad mornarica leži u luci.«
»Pa što onda?« oprezno upita gospođa Kipfer.
»Imam sa sobom dvije stotine i šest dolara, Gert«, živo će
Warden i izvuče lisnicu. »Od toga ću vam dati stotinu i pedeset
dolara, ako odete u prednju prostoriju, pa za mene i mog pri-
jatelja dovedete dvije od vaših najljepših mladih dama i ako
svakome od nas za preostali dio dana dadete sobu.«
Stark se okrene i pogleda ga kao da ne vjeruje svojim
očima. U ruci je još uvijek držao uniformu, što ju je upravo htio
da obuče.
»Djevojke mogu da u prednjem dijelu zgrade mnogo više
zasluže«, suzdržljivo će gospođa Kipfer, »na takav dan kakav je
danas...«
»Sumnjam u to«, odgovori Warden koji nije htio da popusti.
»U to posve ozbiljno sumnjam, ali ću vam nešto drugo reći.
Po- visit ću na dvije stotine dolara, ako nas snabdijete i
pečenjem i s pola tuceta boca.«
»Pečenje?« viknu gospođa Kipfer. »Zaboga, odakle da
smog- nem pečenje?«
»Nemojte tu preda mnom glumiti«, nasmiješi se Warden.
»Nemojte pokušavati da tako starom majstoru, kao što sam ja,
sa- spete pijesak u oči. Dobro znam da uvijek imate
spremljeno meso za one velike zvjerke, koje dolaze iz Fort
Shaftera. Dakle, što kažete? Dvije stotine dolara, a vi ćete dati
steak i whisky.«
»No...!« nesigurno će gospođa Kipfer.
»Mi ćemo sami ispeći meso«, nastavi Warden. »Ja volim
peći steak, a ovaj naš Teksašanin je najbolji kuharski vodnik u
cijeloj vojsci. Donesite i vaš vlastiti steak, a on će biti tako lju-
bezan, da i njega ispeče za vas.«

147.
 »Zaboga, ne!« viknu gospođa Kipfer. »Kad bih danas, kad
sam već na pragu živčanog sloma, pojela steak, to bi bila moja
smrt. Zaista ne znam«, nesigurno će ona.
»Znate, posve dobro znate«, nasmiješi se Warden. »Znate
da uopće ne možete sklopiti bolji posao, a ako velite da biste
vani mogli zaraditi više novaca, onda ste ludi. Dvije stotine
dolara — više nemam. No, dakle, što kažete? Već je skoro
podne.«
»Pola jedanaest«, ispravi ga gospođa Kipfer.
»To znači da je već dvanaest a u pola šest moramo otići da
bismo pravodobno stigli kući prije policijskog sata. Dakle, kako
je? Da ili ne! Jesmo li se složili?«
»Pa ...« promuca gospođa Kipfer.
»Složili smo se dakle!« reče Warden koji je bio upravo ne-
odoljiv. »Složili smo se! Mi se i moramo složiti, kad vi i onako
neprekidno kažete da me volite, Gert!« On zgrabi gospođu
Kipfer i zavitla je, plešući po hodniku.
»Zaboga!« reče gospođa Kipfer posve bez daha. »Pustite
me!« Ona pocrveni, uzmaknu i zagladi kosu. »Otići ću i dovesti
vam djevojke. Vi znate gdje je frižider, a znate i gdje je
štednjak.«
»Htio bih onu novu djevojku!« reče Warden a obrve mu se
trznuše. »Onu Jeanettu.«
»Dobro. A vi, Maylon?«
Stark, koji je i sam volio da troši novac, ali bio je odviše
iznenađen, da bilo što kaže, počeše se po glavi. »Ne znam.
Možda Lorenu?«
»Lorena je danas otputovala na Lurline,« odgovori gospođa
Kipfer. »Sandra je međutim još uvijek tu. Ona odlazi tek na-
rednog mjeseca.«
»No«, oklijevajući će Stark.
»To je u redu!« neobuzdano dobaci Warden. »To je u redu.
Podnijet ćemo i tu nepriliku ovaj put.«
»No, pravo mi je i to«, reče Stark.
»Lijepo«, odvrati ona, »ja ću ih obje dovesti.«
»Hajde«, pozove Warden Starka, kad je ona izašla. »Ispeći
ćemo steak. Odmah. Gladan sam kao vuk. Naprijed, ispecimo
steak, za sve četvero.«
»Najprije moramo obući te uniforme«, dobaci Stark.
»Ja ću najprije prirediti meso«, opet će Warden. »Ti se dotle
mirno presvući. Odmah ću se vratiti.«
»Znaš li što?« uzbuđeno će Stark. »Meni se desilo nešto
smiješno. Uopće nisam pijan. Prije sam uvijek morao biti pijan
kao top. Promijenio sam se!«
»Bio si američki muškarac«, reče Warden. »Sad si svjetski
čovjek kao ja. Upravo je tako kao kad dođeš u Evropu i ondje

148.
vidiš necenzurirane filmove, prije nego što ih kod nas okljaštre.
Nakon toga nisi više onaj isti čovjek.«
»To je zaista čudna stvar«, dobaci Stark.
»Želiš li svoj steak sirov, srednje pečen, ili posve pečen?«
upita Warden. »Mi ih serviramo po želji.«
»Sirov«, odgovori Stark.
Kad su ušle obje djevojke i zatvorile za sobom velika želje-
zna vrata, odvojivši ih tako od sveg onog meteža u prednjem
dijelu zgrade, bila je kuhinja već puna finoga mirisa pečenja.
»Gle!« zacvrkuće ona nova mala tamnoputa djevojka Jea-
nette. »Ta ovo je krasna stvar! Ja volim takve zabave!«
»Zahvali se onom gospodinu ondje«, reče Stark.
Warden, koji je stajao uz štednjak, položi nož na stol i na-
kloni se. »Dođi ovamo, mala moja«, pozove je on. Zatim sjede,
a nju uzdigne i položi je poput kakve lutkice sebi na koljena.
»Reci, jesi li Francuskinja?«
»Gdje je rakija?« upita Stark.
»Moja mama i moj tata su Francuzi«, odgovori Jeanette.
»Ah, to će zaista biti krasna zabava!«
»Donijet ću je«, odvrati Sandra. »Što ste to načinili iz stare
vještice, da je odjednom postala tako velikodušna?«
»Onda ti i ja imamo mnogo zajedničkoga«, odgovori
Warden. »I ja imam naime francuske pretke.«
»Dali smo joj novaca«, odvrati Stark. »Odi po rakiju.«
»Reci mi mala moja, voliš li me?« upita Warden.
»Da, volim te«, zacvrkuta Jeanette sva sretna. »Volim sva-
koga tko me na takav dan izvuče iz onog pogona dolje.«
»No, dakle, i ja tebe volim«, dobaci Warden.
»Ah, dragi«, javi se Sandra, postavljajući dvije boce whi-
skyja na stol. »Koliko te volim! Već sat i pol umirem od gladi.
Koliko te volim!«
»I ja tebe volim«, odgovori Stark.
»Ja i moja lutkica idemo malo u našu sobu«, javi se War-
den, »da se malko poigramo tatice i mamice. Vas dvoje pripa-
zite na meso.«
Stark, koji je zajedno sa Sandrom sjedio na jednoj stolici,
ogrlivši je rukom, okrenu glavu preko ramena vratima kroz
koja je Warden upravo izlazio.

149.
 »Požuri natrag!« viknu za njima.
»Pazi da steak ne zagori!« odvrati Warden.

PEDESET I SEDMO POGLAVLJE

Karen Holmes 'stajala je uz ogradu promenadne palube i

gledala prema natrag. Zapravo je Honolulu bio odviše lijep, da
odeš iz njega.
Stajala je ondje dok su ljudi bacali konfete, a mornarička
glazba svirala Aloha oe, dok su mornari istodobno uvukli za-
stavice i brodski mostić, i dok su se putnici nagurali uz ogradu
da mašu onima koji su ostali. A sada, dok je brod plovio kraj
Fort Amstronga te kroz kanal kraj Pješčanog otoka, a zatim
kroz grebenje i kad su se nemirni i uzbuđeni putnici izgubili
ispod palube, ona je još uvijek stajala ondje.
Stara havajska legenda je govorila da će ti tvoj lei, tvoja
ogrlica od cvijeća, baciš li je u more kad brod plovi kraj Dia-
mond Heada, reći, hoćeš li se ikada vratiti na Havaje ili ne ćeš.
Don Blanding je iz te legende istisnuo nekoliko pjesama i mno-
štvo suza. Karen nije vjerovala da će se ikada vratiti, ali je ipak
odlučila da iskuša legendu, kad se bude vozila kraj Diamond
Heada.
Sve u svemu nosila je sedam leia. Najdonji je bio od crnog i
crvenog papira. Puk ga je davao svima, koji su služili kratko
vrijeme. Iznad tog najdonjeg leia redom su bili sve skupocjeniji.
Jedan je od njih bio lei od karamfila iz oficirskog kluba, drugi
od gospođe majora Thompsona, zatim još jedan od gospođe
bivšeg Holmesovog komandanta bataljona. Zatim je došao lei
od džumbira, što ga je dobila od žene pukovnika Delberta, lei
od pikarija od generala Slatera i posve odozgo lei od čistih
bijelih gardenija što ga joj je kupio Holmes, otprativši je na
brod. Tih sedam leia sačinjavali su pravu ogrlicu od cvijeća,
koja joj je dopirala do ušiju. Tako je stajala uz ogradu.
Dana junior, oslobođen dužnosti da stoji uz ogradu i da
maše ocu, nalazio se već negdje u blizini krme, gdje su se po
sredini nalazila polja za igranje shuffle boarda. S njim su bila
još dva dječaka. Dovikivali su jedan drugome da su oni shuffle
boardi, pa su jedan drugoga gurali po ulaštenoj površini ploče
na palubi da to dokažu. Ondje je bio bar izvan svake opasnosti.
Neka si stewardi razbijaju glavu zbog štete, što je dječaci prave
na shuffle boardu. To je bila jedna od ugodnosti putovanja
brodom i ona je čvrsto odlučila, da u punoj mjeri uživa u njoj.

150.
 Kad je veliki brod skrenuo iz kanala prema istoku vozeći kraj
grebenja, grad iza njih kao da se okrenuo na nekoj pokretnoj
ploči. Poslovna četvrt, koja se skupila oko Fort Streeta i avenije
Nuuanu, bila je slična mravinjaku, čemu su uostalom slične po-
slovne četvrti svih velikih gradova. Iza nje su se na ramenima
obronaka uspinjale brojne raznobojne kuće predgrađa. Tu i
tamo bi se sunce veselo odrazilo od njihova prozora, a iznad
svega toga uzdizale su se masivne nepromjenljive planine u
svom tropskom zelenilu, koje kao da je u krupnim kapljama
kapalo i prijetilo da preplavi ulice i kuće, što su ih ljudi tako
pomno izgradili. Između broda i obale nije, međutim, bilo
ničega osim zraka, zraka koji je jasan i proziran dopirao do
vode, i uvis do neba. Taj je zrak svim predmetima davao onu
atmosferu udaljenosti, koju čovjek može da nađe samo na
otvorenom moru i na vrhovima planina. Ni otkale se nije
pružao bolji pogled na Honolulu nego što se pružao odavde.
Karen je mogla da na obali razabere zaljev Kewalo, luku
ribarske flotile. Dalje će doći perivoj Moama, a zatim zaljev
luke za jahte. Zatim će uskoro doći Fort Russy a onda Waikiki.
»Vrlo lijepo, zar ne?« -upita neki muški glas kraj nje.
Ona se okrenu i ugleda nekog mladog avijatičkog potpu-
kovnika, koji je u gužvi stajao kraj nje, kad je brod isplovio iz
luke. Bio se laktima naslonio na ogradu nekoliko stopa dalje i
turobno se osmjehivao. Kad se pristanište izgubilo iz vida i kad
je mnoštvo počelo da se razilazi, on je otišao od ograde,
možda da obiđe oko palube, a Karen ga je poslije zaboravila.
»Vrlo lijepo«, nasmiješi se ona, »zaista vrlo lijepo.«
»Za mene je to najljepše mjesto, što sam ga ikada u cijelom
životu vidio«, reče mladi potpukovnik, »a da i ne govorim o
tome, da sam imao prilike da živim u njemu.« On baci cigaretu
u more i prekrsti noge. To je djelovalo isto tako kao da je
fatalistički slegnuo ramenima.
»I meni je baš tako«, osmjehne se Karen. Nije mogla da
suspregne osjećaj začuđenja, što je on tako mlad već
potpukovnik. S druge strane je tako nešto kod avijacije bilo
uobičajeno.
»A sad me šalju kući u Washington«, doda on.
»Zašto pilota kao što ste vi šalju brodom kući?« nasmjehne
se Karen. »Čovjek bi pomislio da ćete vi letjeti.«
Potpukovnik dodirnu lijevu stranu prsiju kretnjom, koja je
izražavala žaljenje. Ondje se nalazilo nekoliko vrpca
odlikovanja, ali nije bilo krila.
»Ja nisam pilot«, odvrati on kao da je svijestan neke krivnje
»Ja sam u administrativnoj jedinici.«
Karen se trgnu, ali ne pokaza ništa.
»Pa ipak bih držala, da bi vas trebali avionom prevesti kući.«
»Prioritet. Prioritet, draga gospođo. Nitko ne zna što to
znači. Nitko to točno ne razumije, ali prioritet ipak postoji. Ja
međutim isto toliko volim putovati brodom. U avionu dobivam

151.
zračnu bolest, ali na brodu ne dobivam morsku bolest. Nije li
to smiješno?«
Oboje se nasmijaše.
»To je čista istina«, ozbiljno će on. »To mi je uništilo kari-
jeru. Rekli su mi, da moje uši nekako nisu u redu.« Zvučalo je
kao da govori o najvećoj tragediji svoga života.
»To je zaista žalosno«, reče Karen.

152.
 »C'est la guerre«, odvrati mladi potpukovnik. »I tako sad
odlazim u Washington, gdje ne poznajem baš nikoga. Da
pomognem u ratnim naporima. A dvije i po godine bio sam
ovdje, pa poznajem svaki kutić i upravo gotovo svakoga.«
»Ja poznajem prilično mnogo ljudi u Washingtonu«, reče
Karen. »Možda bih vam mogla dati nekoliko adresa prije nego
što se iskrcamo.«
»Hoćete li to zaista učiniti?«
»Dakako. Naravno da nijedan od njih nije ni senator n:
predsjednik ni bilo što slično, a nijedan od njih ne poznaje ni
Evelyn Walsh Mc Leana.«
»Poklonjenom konju ne gledaš zube«, odgovori mladi pot-
pukovnik.
Opet se oboje nasmijaše.
»Mogu vam, međutim, obećati da su to zgodni ljudi«, na-
smjehne se Karen. »Ja sam naime rodom iz Baltimorea.«
»Zaista?« upita mladi potpukovnik. »Putujete li sad
onamo?«
»Da«, odvrati Karen. »Moj sin i ja, dok ne svrši rat.«
»I još šest mjeseci dulje«, doda mladi potpukovnik. »Vaš
sin?«
»Eno ga tamo prijeko. Onaj najveći od one trojice.«
»Čini se da je čvrst momčić.«
»Pa i jeste. Već sad je određen za oficirsku školu.«
Mladi potpukovnik je pogleda, a Karen upita sama sebe,
nisu li njezine riječi zvučale gorko.
»Ja sam zapravo rezervni oficir«, nadoveže potpukovnik.
On je opet oprezno pogleda. Imao je mladoliko lice i mla-
denačke oči. Zatim se uspravi. Karen osjeti da je na fini način
dobila kompliment.
»Do viđenja, gospođo. Molim, nemojte zaboraviti obećane
adrese. A nemojte ni prenapregnuti oči gledajući natrag.«
Onda opet položi ruke na ogradu. »Ondje je Royal
Hawaiian«, turobno reče. »Ondje je najljepši bar, što sam ga
ikada vidio. Volio bih da imam bar deset centi od svakog
dolara, što sam ga ondje potratio. Ne bih doduše bio bogat, ali
bih imao dosta novaca da igram pokera.«

944
 Karen okrene glavu, da bi bolje vidjela. Tamo daleko, usred
tamnog zelenila, nešto se svijetlilo ružičastim sjajem. To je bilo
prvo, na što ju je svatko upozorio kad je stigla ovamo. Tome su
prošle već skoro dvije godine. Odmah uz Royal ležala je mrtv^
snježna bjelina Moame. Koliko se mogla sjetiti, nitko ju nije
upozorio na Moamu, kad su plovili ovamo.
 Kad je okrenula glavu, bio je mladi potpukovnik
već nestao. Osim nje nalazila se uz ogradu samo
još neka nježna vitka djevojka, odjevena posve
crno.
Karen Holmes, za koju više nije postojala ljubav,
osjeti malo olakšanje. Osim toga ju je prožeo
osjećaj, da joj je netko opet rekao kompliment. I
dalje je gledala naprijed i opazila kako im se
Diamond Head polako približuje.
Otpliva li lei prema obali, opet ćeš se vratiti.
Otpliva li van u more, ne ćeš se više vratiti. Bacit će
svih sedam leia u more. To je bilo bolje nego da ih
zadrži i da gleda kako se suše i venu. Onda
promijeni mišljenje. Zadržat će onaj pukovski lei od
crvena i crna papira. Neka joj ostane kao
uspomena. Vjerojatno je svaki vojnik, koji je služio
u puku i onda se vratio u domovinu, sačuvao takav
lei u svom vojničkom sanduku. Karen je u
posljednjih deset mjeseci stekla novo
razumijevanje za obične vojnike i snažan osjećaj
unutrašnje povezanosti s njima.
»Sve je to tako divno, zar ne?« reče djevojka u
crnom, koja je stajala malo podalje uz ogradu.
»Da, uistinu«, osmjehne se Karen. »Divno.«
Djevojka priđe uljudno dva koraka bliže duž
ograde i zasta. Nije imala nijedan lei.
»Čovjeku je žao da ode odavde«, tiho će ona.
»Da«, osmjehne se Karen. Već je i prije zamijetila
tu djevojku. Sad upita sama sebe, nije li djevojka,
sudeći po njezinu držanju i po njezinoj pojavi,
možda kakva filmska zvijezda, koju je napadaj
iznenadio za vrijeme odmora, i nije mogla da prije
otputuje. Bila je odjevena izrazito jednostavno,
gotovo strogo, ali istodobno veoma skupocjeno.
Bila je veoma slična Hedy Lamarr.
»Odavde vani ne bi nitko ni opazio rat«, doda
djevojka.
»Sve izgleda veoma mirno«, nasmiješi se Karen.
Iz kuta očiju pogleda djevojčin nakit. Na desnoj
ruci nosila je svega jedan prsten, a oko vrata
ogrlicu, oboje od biserja. Nakit je bio tako
nenapadan, da je još više podcrtavao dojam
ekskluzivne i savršene jednostavnosti. Biserje osim
toga nije izgledalo kao da je umjetno uzgojeno.
Takva savršena jednostavnost ne stiče se na
jednostavan način. Karen je jednom i sama na sebe
trošila svo raspoloživo vrijeme, ali već davno to nije
činila. Zato je čovjek trebao da ima dvije sobarice
ili pak mnogo sati teškoga rada. Gledajući tu
djevojku, Karen osjeti ljubomor i sama se sebi učini
gotovo neurednom. 2ena s malim djetetom ne
60 Odsada do vječnosti
može da konkurira 944djevojkama te klase.
 »Odavde mogu gotovo da vidim mjesto, na kojem sam ra-
dila«, reče djevojka.
»A gdje je to bilo?« osmjehne se Karen.
»Mogla bih vam pokazati, ali vi ne biste vidjeli, ako točnije
ne poznajete zgradu.«
»Gdje ste to radili?« nasmiješi joj se Karen, kao da je pod-
strekava.
»Kod poduzeća American Factor«, odgovori djevojka. »Bila
sam privatna tajnica.« Ona se okrene i polako se nasmiješi
Karen. Imala je lijepo djetinje lice, blijedu put, koju je sunce
jedva i taklo i posve crnu kosu, razdijeljenu po sredini, koja joj
je padala do ramena.
Ima lice poput madone, pomisli Karen. Kad je čovjek gleda
mogao bi da pomisli, da se nalazi u kakvoj galeriji slika.
»Vjerujem da je čovjeku stalo do takvog namještenja«, do-
baci ona.
»Ja—«, reče djevojka i prekine se, a preko madonskog lica
preleti sjena. »Tako je i bilo«, jednostavno reče, »ali nisam
mogla ostati«.
»Oprostite, molim«, osmjehnu se Karen. »Nisam htjela da
vam se namećem«.
»Vi to i ne činite«, nasmiješi joj se ta nježna djevojka.
»Znate, moj je zaručnik ubijen sedmog prosinca«.
»Oh, to mi je žao«, potreseno će Karen.
Djevojka joj se smiješila. »Zato nisam mogla da dulje osta-
nem. Htjeli smo se narednog mjeseca vjenčati«. Ona se okrenu
i pogleda preko vode prema obali. Lijepo madonsko lice bilo je
tužno i zamišljeno. »Ja volim ove otoke, ali vi ćete sigurno
razumjeti, zašto nisam mogla da ostanem«.
»Da«, kimnu Karen, koja nije znala što da kaže. Razgovor
kadšto pomaže, pogotovu ako se možeš povjeriti kakvoj
drugoj ženi. Bit će najbolje da je jednostavno pusti neka
govori.
»Njega su prije godinu dana premjestili ovamo«, reče dje-
vojka. »Ja sam došla malo kasnije i uzela namještenje, da bih
mogla biti u njegovoj blizini. Oboje smo štedjeli. Htjeli smo da
kupimo malu kućicu preko iznad Kaimukija. Htjeli smo je kupiti

156.
prije nego što se vjenčamo. On je želio da i dalje ostane u
službi. Razumijete, zašto nisam mogla da ostanem, zar ne?«
»Oh, draga moja«, nemoćno će Karen.
»Oprostite mi«, reče djevojka i blistavo se nasmiješi. »Nisam
htjela da vam dojadim svojim jadikovkama«.
»Ako želite reći što vas tišti, samo to mirno recite«,
osmjehne se Karen. Upravo takvi mladi ljudi, ljudi kao taj mladi
par, dali su Americi svojom hrabrošću i svojim
samosvladavanjem njezinu pravu veličinu. Nitko nije pjevao o
njima pjesme i nitko ih nije poznavao, ali su već unaprijed
osiguravali pobjedu. Pred tolikom hrabrošću osjeti Karen da je
ona bezvrijedna i bijedna. »Molim, nastavite«, reče djevojci.
Djevojka se zahvalno osmjehne i pogleda natrag prema
obali. Već su prešli kraj Diamond Heada, a u daljini se pojavila
tupa stijena Koko Heada.
»On je bio pilot na bombašu«, reče djevojka govoreći
prema samoj vodi. »Jedinica mu je bila u Hickam Fieldu.
Pokušao je, da svoj avion odvuče sa uzletišta u zaklon. Pogodili
-su ga punim pogotkom. Možda ste to čitali u novinama«.
»Ne«, nemoćno će Karen, »nisam čitala«.
»Dobio je srebrnu zvijezduI«, nastavi djevojka kao da govori
vodi. »Poslali su odlikovanje njegovoj majci. Ona mi je pisala,
da želi da ga ja zadržim«.
»To mi se od nje čini vrlo lijepim«, dobaci Karen.
»Divni su to ljudi«, nasmjehne se djevojka, a glas joj mala
zadrhta. »On potječe iz neke stare obitelji u Virginiji, iz obitelji
Prewitt. Oni žive ondje još od revolucije. Njegov pradjed bio je
u građanskom ratu general pod zapovjedništvom generala
Lee. Po njemu je i dobio ime. Robert E. Lee Prewitt«.
»Tko?« upita Karen kao da ju je netko udario po glavi.
»Robert E. Lee Prewitt«, reče djevojka drhtavim glasom.
Umalo što nije briznula u plač. »Nije li to smiješno staro ime?«
»Nije«, odvrati Karen. »Čini mi se veoma lijepim«.
»Ah, Bob«, drhtavo reče djevojka, okrenuta prema moru.
»Bob, Bob, Bob!«
»Mir, mir«, reče Karen osjećajući, kako je sva ona tuga, što
se nalazila u njoj, uzavrela i kako se pretvorila u divlju želju da
prasne u smijeh. Ona ogrli djevojku. »Molim, pokušajte se
sabrati«.
»Već je dobro«, reče djevojka i uzdahne jecajući. »Sigurno je
dobro«. Rupčićem dodirnu oči.
»Ako želite, otići ću s vama dolje u vašu kabinu«, ponudi joj
se Karen.
»Ne«, odgovori djevojka. »Najljepša vam hvala. Već sam se
posve oporavila. Molim vas, oprostite mi. I zaista vam zahva-
ljujem. Hoćete li mi sad oprostiti?«
Ona ode. Njezina ljupkost i njezino držanje bili su zaista
savršeni. U jednostavno krojenoj, ali skupoj crnoj haljini sa bi-
I Srebrna zvijezda, odlikovanje vojske USA za hrabrost pokazanu u ratu.

157.
sernim prstenom i bisernom ogrlicom, koji su izgledali kao
pravi, činila se kao da je upravo izašla iz neke stranice u Vogue.
Karen je gledala za njom. To je dakle bila Lorena iz New
Congressa! Prvi put je upoznala pravu profesionalnu kurvu, bar
takvu, za koju je znala, da je to.
»Tko je ta vaša prijateljica?« upita mladi avijatički potpu-
kovnik s druge strane. Upravo se bio pojavio. »Zaista prava
ljepotica«.
»Nije li ljupka?« upita Karen, koju je još uvijek podilazila
želja, da se glasno nasmije. »Ne znam kako se zove, ali možda
vas mogu upoznati s njome«.
»Ne, hvala«, reče mladi potpukovnik gledajući za
djevojkom. »Tako je lijepa, da se u njezinoj blizini ne bih dobro
osjećao. Što je ona? Filmska zvijezda?«
»Nije, ali držim da stoji u nekakvoj vezi s kazalištem.
Uostalom, ne vjerujem da bi vam upoznavanje mnogo koristilo
Njezin zaručnik ubijen je sedmog prosinca. Bio je bombaški
pilot u Hickam Fieldu«.
»Ah«, odgovori mladi potpukovnik prigušenim glasom. »To
je zlo!«
»To ju je teško pogodilo«, doda Karen.
»Ja sam bio u Hickamu sedmog prosinca«, nastavi mladi
potpukovnik istim grobnim glasom. »Kako se zvao? Možda
sam ga poznavao?«
»Prewitt«, reče Karen, »Robert E. Lee Prewitt. Kako ona
kaže, potječe on iz neke stare obitelji iz Virginije«.
»Ne«, zamišljeno će mladi potpukovnik, još uvijek istim
grobnim glasom. »Ne vjerujem da sam ga poznayao. U Hickam
Fieldu bilo je mnogo pilota na bombašima«, reče kao da se is-
pričava. »Mnogo ih je poginulo«.
»Odlikovan je srebrnom zvijezdom«, doda Karen. Neka gor-
čina u njoj prisiljavala ju je da i dalje govori.
»Onda bih ga zapravo morao poznavati«, reče mladi potpu-
kovnik grobnim glasom. »No da kažem istinu, mislim onako
posve među nama, u Hickam Fieldu su posthumno i inače
razdijelili toliko srebrnih zvijezda, da mi ni to ne pomaže«,
završi on ispričavajući se.
»Vjerojatno je tako«, odvrati Karen.
»I ja sam dobio srebrnu zvijezdu«, doda on.
Karen pogleda na njegovu košulju i ugleda srebrnu zvijezdu
tik vrpce ranjeničkog »crvenog srca«.
»Molim, ja zaista nisam ništa osobita učinio«, brzo će on,
»osim što me je bacila uvis eksplozija bombe, kojoj ionako ne
bih mogao izbjeći. Pa ipak sam primio zvijezdu«, doda zatim.

158.
»Možda je nisam smio primiti«. On je mladenački i upitno
pogleda
»Ne vidim, zašto je ne biste primili«, reče Karen.
»No, jer je bilo mnogo takvih momaka, koji su trebali da
dobiju zvijezdu, ali je nisu dobili«, razloži on.
»Ne bi im ništa koristilo ni da ste vi otklonili«.
»Tako je«, olakšano će on. »To sam i ja sam sebi rekao«. On
nasloni laktove na ogradu i prekrsti noge. »Vi ste dakle iz
Baltimorea«, radosno reče. »To mi ne ide iz glave. Svijet je
zaista malen«.
»Imate pravo«, osmjehne se Karen. »Osim toga neprekidno
postaje sve manji«. Sad će doći, pomisli ona, sad će me upitati
smije li, bude li se u Washingtonu osjećao odviše osamljenim,
doći da me posjeti.
Nije međutim došlo.
»Za kojim stolom jedete?« upita je on umjesto toga.
»Za stolom jedanaest«, odvrati Karen. »A vi?«
»Za stolom jedanaest«, osmjehne se mladi potpukovnik.
»Nije li to sretan slučaj za vas?«
On skine laktove s ograde. »Onda do viđenja za večerom.
Imam još kojekakvog posla«.
»Dobro«, nasmiješi se Karen. »I ja bih sama trebala da malo
raspremim stvari«.
Gledala ga je kako odlazi, ali se on nakon nekoliko koraka
okrene i vrati se natrag.
»Ja uistinu ne sjedim za stolom jedanaest«, reče, »moj stol
je broj devet. Lagao sam vam, ali za večerom ću sjediti za
stolom broj jedanaest. To je jedna od stvari, koje moram sada
da riješim«.
»Pritom se ne smijete prenapregnuti«, nasmiješi se Karen.
»Ne ću«, simpatično joj se osmjehne on. »Valjda se ne
ljutite na mene?«
»A zašto da se ljutim?« osmjehne se i Karen. »Zahvalna sam
vam što ste mi rekli istinu«.
»No, mislio sam da se to pristoji«, odvrati mladi potpu-
kovnik. Zatim je intenzivno, ali uljudno pogleda i nasmiješi joj
se. »Vidjet ću vas dakle za večerom«.

159.
utočište glavni protagonisti djela vojnik R. L. Prewitt, zvanPrew,
i vodnik Milton Warden. Pozornica je mirnodopski garnizon na
izloženoj obrambenoj točci na Havajima uoči ulaska
Sjedinjenih Država u rat. Iako se roman završava japanskim
napadom na Pearl Harboi*, iako je taj napad opisan prilično
podrobno, ipak Odsada do vječnosti nije ratni roman. To je roman o
vojsci, vojsci kao instituciji, vojsci kao nužnom zlu u općenitom
smislu. S druge strane to je roman o životu u kapitalističkoj
armiji, njenim ne- gativnostima, »drilu«, besmislenim
mučenjima, duhu poslušnosti, discipline i prilagođivanja.
Uzimajući za naslov jedan stih iz Kiplingovih »Vojničkih
pjesama« (Gospodo v o j n i c i ; n a p i j a n c i s v i , p r o k l e t i o d s a d a d o
v j e č n o s t i ) , pisac naglašava da obrađuje običnog vojnika,
njegove muke, tegobe, teškoće, njegova gruba i surova veselja,
njegovo prokletstvo. Taj običan vojnik, taj mali jednostavni
čovjek izgradio je svijet, kaže pisac, a nisu kraljevi, pisari,
mislioci. Oni su govorili i svojim govoronf upravljali svijetom.
Ali vozači teretnih kola, graditelji piramida, jednostavni vojnici,
svi oni koji nisu mogli govoriti, oni su jednostavno gradili svijet
baš zbog te svoje nesposobnosti da govore, tako da su oni
brbljavci mogli da govore o tome, kako će upravljati svijetom i
onima koji su ga sagradili. A kad oni svojim govorom opet
razore svijet, vozari teretnih kola i jednostavni vojnici će ga
sagraditi, sagradit će ga jednostavno zato, što nastoje da
iznađu put, da izraze sami sebe. I Prewitt, i Warden, i Talijan
Maggio, uopće sva lica Jonesova romana, ti obični vojnici i
podoficiri su oni, koji ne govore već izgrađuju i tako izražavaju
sami sebe. Ali izražavajući sami sebe dolaze u sukobe s onima,
koji »govore«, koji »upravljaju«, a to su u vojsci oficiri. Kao i
Mailerovi Goli i mrtvi, kao i Shawovi Mladi lavovi tako i Jonesov Odsada do
vječnosti epopeja je o običnom vojniku, u kojoj je naglašen strogo
ograničen i nepremostivi jaz između onih koji zapovijedaju i
onih koji slušaju. I u Jonesovu romanu je klasična raspodjela na
»vukove« i »ovce«. Tragedija Prewittova, kao i Talijana Maggia
je u tome što su nesvijesni nekonformisti, koji niti umiju, a niti
hoće da se prilagode surovosti i izopačenosti ljudske psihe,
koju uvjetuje militaristička mašinerija. Prewittova oca.
rudarskog radnika, ubila je policija za vrijeme štrajka, kad je
Prewittu bilo 14 godina — majka mu je umrla nekoliko dana
poslije očeve pogibije i on je napustio rodni kraj bez igdje
ičega, uputivši se u potrazi za radom u beskrajna prostranstva
Amerike. Kao i drugi američki dječaci i mladi ljudi u to doba i
on se probijao radeći kao sezonski radnik po farmama,
gladujući i potucajući se kao skitnica. Pisac ne propušta
naglasiti, da je Prewitta kao dječaka silovao neki bivši robijaš, i
da je u mučnom svijetu skitnica i društvenih otpadnika, gdje je
postojalo samo pravo jačega, naučio boks. Najzad se javio u
vojsku. Prewitt zavoli vojsku, njen red, duh drugarstva i požr-
tvovnosti, toliko snažan kod običnih vojnika. Postaje četni
trubač. Roman počinje s Prewittovim premještajem u drugu
jedinicu i to na vlastiti zahtjev — jer je miljenik četnog
komandira (za koga se govori da ima homoseksualne
sklonosti) unaprijeđen za glavnog trubača, iako znatno
zaostaje po sposobnosti za Prewittom. Međutim, s tim
premještajem, počinje njegova tragedija. Njegov novi
komandir kapetan Holmes, ništavan, častohlepan oficir, ulizica i
štreber ujedno je i trener pukovske boksačke ekipe.
Komandant puka je fanatični obožavatelj sporta (on voli sport i
terevenke s obojenim djevojkama) i sva mu je ambicija
usredotočena da njegov puk zadobije sportski trofej. S
premještajem Prewitta u njegovu jedinicu, kapetan Holmes
(koji se nada činu majora) očekuje da će povećati izglede za

952.
osvajanje ekipnog šampionata u predstojećim natjecanjima, jer
se Prewitt istakao kao izvrstan boksač. Prewitt odbija da boksa,
jer je na treningu nehotice oslijepio svog najboljeg prijatelja i
zakleo se da ne će nikada boksati. I sad počinje ono, što
uzornog vojnika Prewitta najposlije učini dezerterom: pritisak
p r e m a » n e p o s l u š n o m « . Njega lome svim poznatim sredstvima,
koja stoje pretpostavljenima na raspolaganju, a nisu fizička
zlostavljanja: stalni rad u kuhinji, čišćenje zahoda i ribanje
podova u neprestanim turnusima, smjene dežuranja i
požarčenja i t. d. On to podnosi na udivljenje vodnika
Wardena, koji obavlja sve poslove nesposobnog Holmesa.
Warden je u odnosima s Hol- mesovom ženom. Podavajući se
običnim vojnicima i podoficirima, ona se na taj način osvećuje
svome mužu, jer ju je zarazio gonorejom, pa ona više ne može
da rađa.
Roman se odvija na dvije tračnice, koje polaze iz istog isho-
dišta: prva Prewitt i skupina oko njega, druga Warden, Holmes
i njegova žena. Nizanjem.svakodnevnih događaja pisac je dao maj-
storsku sliku jedne strane vojničkog života: pijančevanje, karta-
nje, dane isplate, javne kuće, tučnjave, prostitutke. Sve je to
dano vanrednom snagom, s obiljem detalja, neposrednošću,
koja se ne zaboravlja. Međutim, najsnažniji dio je romana onaj,
u kojem se govori o mučilištu vojnog zatvora. Postupak prema
zatvorenicima vodnika T u s t e s v i n j e , nadzornika vojnog
zatvora, prelazi sve što ljudska mašta može zamisliti. Lik T u s t e
s v i n j e ( z a t v o renici ga tako zovu zbog debljine, ali u tom
nadimku ima simbolike) toliko je užasan, da se ponegdje
podiže u apstrakciju. Stranice o T u s t o j s v i n j i čini se kao da su
uzete iz nekog Kafkina neobjavljenog djela. Scena, u kojoj je
opisao mučenje i ubijanje jednog zatvorenika toliko je mučna
u svojoj goloj, moglo bi se kazati fotografskoj neposrednosti,
da je gotovo neizdržljiva. Na tim stranicama klimaks je
Jonesova romana. Mi se tu poistovjećujemo s Prewittom, koji
je dospio u zatvor sa svojim prijateljem Maggiom, jer se nije
dao drukčije slomiti; i zaklinjemo se zajedno s njim, da ćemo se
osvetiti T u s t o j s v i n j i , premda znamo, da je on samo puki
izvršilac naredaba.
. I kad nakon izlaska iz zatvora Prewitt u četvrti javnih kuća
ubija T u s t u s v i n j u , čitalac je također saučesnik. Prewitt je
ranjen i da se ne bi stvar otkrila, ne usuđuje se vratiti u
jedinicu, već se sklanja u stan svoje prijateljice. Tu doživljava
napadaj Japanaca na Pearl Harbor. Unatoč svome sukobu i
neriješenim računima sa m i l i t a r i z m o m , Prew je ostao vojnik, i
sad kad je počeo rat, neodoljiva ga sila vuče natrag u jedinicu.
Pri pokušaju da se noću prikrade u jedinicu, ubija ga vojna
policija. Međutim ovdje se ne završava roman. Na brodu koji
evakuira civilno pučanstvo nalaze se Karen Holmes i Prewittova
prijateljica — prostitutka Alma. Otmjena, u ukusnoj crnini, ona
anđeoski slomljeno priča Karen legendu o herojskoj smrti
svoga zaručnika Prewitta, koji je poginuo uništavajući japanske
avione.
Ironija ovoga završetka je očita. Da se nije sukobio s
nedostojnim, nepravednim, praznim svijetom — utjelovljenim
u njegovim nedostojnim, ništavnim predstavnicima, svim tim
višim, pretpostavljenim, tim »kraljevima, pisarima i
zapovjednicima«, koji govore i razgrađuju svijet i Prewitt bi s
ostalim jednostavnim vojnicima, vozarima i »graditeljima
piramida« junački s mašinkom izašao na krovove i odupro se
sili i zlu. I Prewitt je zapravo, poput onih koje su bombe i
mitraljezi pokosili, pao kao heroj, odupirući se nasilju. Legenda
o njemu izrečena na usta prostitutke Alme, iako se nije zbila,

953.
poprimila je izgled stvarnosti pa se tako umjetnička istina
pokazala jačom, uvjerljivijom od životne.
Odsada do vječnosti mnogostrani je, višesmisleni roman, koji
otkriva mnoštvo istina. Prewitt se ne izdvaja od ostalih vojnika,
u slobodno vrijeme pijančuje, kocka se i bludniči, grabi surova
uživanja života. Ujedno i on, kao i ostali, stremi za boljim i
ljepšim životom. Crta zajednička svima: težnja za pravednošću
u njemu je samo jače naglašena. Prewitt je također
svakodnevna pojava našeg vremena: čovjek u zamašnjacima
društvenog stroja, koji ga slijepo melju i .satiru. Jones je uzeo
mirnodopsku armiju, da to pokaže, jer je i sam bio vojnik. Pisac
realista najčešće uzima sredinu koju najbolje poznaje, a Jones
je realista visokih kvaliteta. Kroz povijest svojih junaka,
ocrtavanjem neljudskih odnosa, gaženje ličnosti, svega svetog i
lijepog u čovjeku on optužuje društvo, koje to omogućuje.
Surova, gola i strašna istina izrečena je u Jonesovu romanu.
U prozi XIX stoljeća junak je Napoleonid, stvarni ili izmišljeni
»nadčovjek« i osvajač, koji zbog toga dolazi u sukob s
društvom. Sve mu nevolje potječu od egocentričnog
individualizma. Junak današnjeg realističkog romana je čovjek
mase, koji se bori za svoju malu tihu sreću, za mirni život, za
sigurnost iživljavanja. On ne umije govoriti, ali zna graditi i
tako izražava sebe. Brutalnost, nasilje, nehumanost, strah,
automatizam kao vladari i gospodari nad današnjim čovjekom,
sukob sa stvarnošću, sukob naposljetku sa vlastitim životom —
teme su ne samo suvremene američke književnosti, nego
čitave svjetske književnosti uopće.
Ne treba nas stoga čuditi, da je Jonesov roman oduševljeno
prihvaćen od čitalaca, premda je izašao početkom 1061. u jeku
korejskog rata, kad su Zapad i Istok oružjem u ruci iskušavali
snage. Nikad se toliko nije mrzila sila i nasilje kao danas, a
Odsada do vječnosti veliko je djelo .protiv nasilja. Zato ga je prihvatio
prosječni čovjek kao svoje, pa iako opisuje događaje iz bliske
prošlosti, ono je suvremeno i ostat će suvremeno sve dok bude
sile kao instrumenta vladanja.
Kritika mu zamjera slabost kompozicije, preopširnost i
natura- lizam. Naročito se prigovara načinu iživljavanja
Jonesovih ljudi, vulgarnosti rječnika i opisivanju opscenosti.
Međutim, to su vojnici, a nikakve pitomice internata, i njihov je
govor sočan, nezaobilazan i začinjen psovkama. Upravo taj
govor daje djelu snažan kolorit i pojačava mu atmosferu. To je
neuljepšani krepki jezik puka. Zato ni najzagriženiji protivnici
nisu mogli da zaniječu snagu i životnost Jonesova djela. »Piscu
moramo priznati poštenje i shvatiti jednostavnost njegova
pripovijedanja. Ali Amerika, skupa sa svojim oružjem sigurno
može dati svijetu nešto bolje nego što je ova ispovijest o
duhovnom vakuumu«, kaže jedan kritičar. »Donekle teška
knjiga, posjeduje neopisivu neposrednost, snagu i žilavost.
Mnogi će misliti da je previše brutalna. Međutim, u njoj nema
više brutalnosti nego u dnevnim novinama. Ovo je djelo
srodno našem vremenu...« (New York Herald Tribune Book
Review). »Neuredna i okrutna knjiga, ali to je ujedno najreali-
stičniji i najsnažniji roman, koji smo uopće o životu vojske pro-
čitali ... Engleski jezik može upiti i oprostiti u priličnoj mjeri
rječnik čovjeka, koji ima nešto da kaže i želi vrlo očajno da to
kaže« (New Yorker 10. III. 1951.) Jedino je »Catholist World«
(Katolički svijet) razumljivo, odlučan u nepriznavanju
vrijednosti djela: »Premda se svaki događaj u knjizi može
dokumentirati — u to ne ćemo sumnjati — učinak cjeline,
dosadan, bez nijansa ili vrijednosti nije »realan«. Polemika bez
duha jednog ogorčenog čovjeka. Rezultat nije umjetnost, pa
čak ni reportaža; to je nečovječan krik, anarhičan i paranoičan«.
»Antiburžujski roman, naturalistička antiteza romantične

954.
Werther-teme. Stilistički James Jones nastavlja iz druge ruke
Thomasa Wolfa, Dreisera, Hemingwaya i Jack Londona...«
(Leslie A. Fielder). »Odraslom čovjeku, koji nije previše osjetljiv,
to je najbolja knjiga, koju je Amerikanac o vojsci uopće
napisao, lijepa i snažna knjiga, unatoč njenoj neujednačenosti«.
(Saturday Review)
Djelo Odsada do vječnosti postalo je bestsellerom, čim je izašlo.
Uvršteno je u izbor K l u b a » B o o k M o n t h l y « , dobilo nacionalnu
nagradu 1952., prodano Hollywoodu i filmovano 1953. Film je
imao čak veći uspjeh od knjige. Dobio je N. Y. M o v i e C r i t i c s
W a r d , kao najbolji film, s najboljom glumom i najboljim
režiserom, i osam Oscara. Dospio je u Evropu (Njemačku.
Francusku i Englesku), ali ubrzo je povučen kao »film, koji nije
za izvoz«.
Odsada do vječnosti, premda je jedini do danas objavljeni Jonesov
roman, ipak nije i njegov prvi roman. 1945. izdavačka kuća
Scribner, odbila mu je prvi roman. Međutim Maxwell E. Perkins,
poznat kao redaktor Thomasa Wolfa, osjetio je u djelu
nepoznatog početnika, bivšeg aktivnog vojnika, nešto od
razbarušene, uzvitlane i moćne Wolfove snage. Dao mu je
akontaciju i sklopio s njime ugovor, da napiše roman o svom
životu u vojsci. Za 5 godina dobio je veliko opširno djelo.
Nedavno je Jones najavio svoj drugi, također vrlo opširni
roman (opširniji od »Vojne i mira« i biblije — kako sam kaže),
Netko dolazi trčeći, u kojem opisuje rat i prvi poslijeratni decenij.
Jamesu Jonesu danas je 38 godina (rođen je 6. XI. 1921.) O
sebi kaže između ostalog i ovo: »Rodio sam se u Robinsonu
(Illinois). Djed mi je bio farmer. Na farmi je otkrivena nafta, pa
je djed postao advokat i odselio se u grad. Moj otac se odao
piću, a majka religiji. To nije smetalo, dok je živio djed i bilo
novaca od nafte. Odrastao sam u atmosferi vrućih emocija i
prepiraka prekrivenih tankim, ali elastičnim velom otmjenosti.
Onda je djed umro. Došla je velika ekonomska kriza, Samuel
Insull je pobjegao i uskoro smo bili upropašteni. Tada sam
polazio treći razred gimnazije. Upoznao sam što znači socijalni
prestiž. Možda mi je to iskustvo razvilo dar da vidim ispod
površine života i različitih društvenih slojeva. Kad sam
maturirao, otac mi predloži da uđem u aktivnu vojnu službu. U
ono vrijeme se vrlo teško dolazilo do posla. Čini mi se da je
saznanje o tome, u raznim varijacijama, prilično zajedničko
američkim piscima moje generacije ...
Po izlasku iz vojske počeo sam pisati i odonda neprestano
pišem. Pišem polako i mučno, neodlučno, vraćajući se često
natrag, nikad siguran da je ono što pišem vrijedno golemih
napora koje ulažem u pisanje.«
NOVAK SIMIC

955.
SADRŽAJ

Prva knjiga
PREMJEŠTAJ .................................................................... 9

Druga knjiga 113

ČETA ................................................................................
Treća knjiga 251
ŽENE ................................................................................
Četvrta knjiga 455
VOJNI ZATVOR ............................................................
Peta knjiga
PJESMA STARIH VOJNIKA...................................... 757
James Jones (Novak Simič)........................................................................ 951
 Lektor Đuro Šnajder Korektori Ljerka Depolo i Smiljka Moharić
Izdavač ZORA. Izdavačko poduzeće Zagreb, Prilaz JNA 2/II
Za izdavača Ivan Dončević
Rkp. broj 1036 — 60 tiskanih araka
Tiskanje dovršeno 30. X. 1961. u tiskari Grafičkog zavoda
Hrvatske Zagreb, Frankopanska 26
Din 2.500 —

52485
57 Odsada do vječnosti
58 Odsada do vječnosti
59 Odsada do vječnosti