NOĆ NA MORU

Djevojka duge plave kose i ja obavezno na moru buljimo u zvijezde. Jer tamo se
najbolje vide. Čak organiziramo i međusobna natjecanja u disciplini «Tko će vidjeti više
padajućih?» Šum mora i tišina noći samo dodatno raspiruju naše nježne i umjetničke
duše koje u zagrljaju povezuju čitav svemir, a autoput kojeg mjesec stvara na površini
bonace daje nam siguran znak za put u nepoznato...
«SAMO BEZ PANIKE! MOLIMO VAS UĐITE U SKLONIŠTE U KOJEM STE
UPISANI!» - grmio je glas iz nepoznatog središta cijelim planetom.
220 milijardi stanovnika radilo je neopisivi kaos na zemlji i u zraku. Letjelice su zujale
kao komarci, sva vrsta vozila kretala su se bez ikakvog reda. Međusobno se sudarali da
bi zauvijek nestali u košmaru eksplozije.
«SAMO BEZ PANIKE, VRIJEME UDARA - 10 MINUTA…» - nastavljao je nepoznati
glas širiti presudne obavijesti.
Buka je bila neizdrživa. Jedni su klečali, drugi trčali, a neki su samo mirno stajali ili
ležali raširenih očiju obliveni svjetlucavom tekućinom nalik na znoj. Dozivali su se
međusobno, tukli i gurali. Bilo je i nebrojeno samoubojstava. Općeniti kaos.
«EVAKUACIJA U TIJEKU! VRIJEME UDARA - 5 MINUTA…»
Predsjednik cijelog planeta odlučio je održati zadnji govor kako bi svome narodu barem
malo zakrpao moral i pokazao da je on tu…, uz njih do zadnjeg trenutka…
«Moj narode!» - obratio se predsjednik – «Na žalost približava se kraj. Nadam se da će
buduće generacije saznati za nas. Ostavit ćemo krvav i neizbrisiv trag na kartama
univerzuma, a spomenik našeg postojanja silno će odjeknuti širom galaksije. Vrijeme je
da s ponosom napustimo ovaj svijet. Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva,
zbogom…»
«Gledaj!» - istovremeno smo si rekli Djevojka duge plave kose i ja. Zvijezda u padu
stvorila je oko sebe krug čarobnih boja.
«Prekrasno…» - pomislih – «ovako nešto još nismo vidjeli!»
Samo smo se čvršće stisnuli jedno uz drugo uvjereni da Svevišnji daje blagoslov našem
postojanju.