Professional Documents
Culture Documents
Blenda predstavlja otvor objektiva, koji propušta određenu količinu svjetlosti i čiju
veličinu možemo podešavati. Što je broj manji, veličina otvora je veća, kaže se da je
objektiv "brži", jer dozvoljava da prođe više svjetla, pa se može skratiti vrijeme
ekspozicije ("brži objektiv").
F niz čine: 0,7 1 1,4 2 2,8 4 5,6 8 11 16 22
Zatvarač je mehanizam ugrađen u tijelo foto aparata, najčešće neposredno ispred filma /
CCD, CMOS elementa koji je normalno zatvoren i ne dozvoljava svjetlosti da prođe do
filma / CCD, CMOS elementa. Kad stisnemo okidač na foto aparatu, zatvarač se otvara i
propušta svjetlost do filma / CCD, CMOS elementa u kratkom vremenu. To vrijeme
predstavlja vrijeme ekspozicije, odnosno vrijeme izlaganja filma / CCD, CMOS elementa
svjetlosti.
Brzina zatvarača označava se brojevima koji predstavljaju dijelove sekunde (npr. broj 60
predstavlja 1 / 60 dio sekunde, broj 500 predstavlja 1 / 500 dio sekunde itd.). Standardni
niz je:
B 1 2 4 8 15 30 60 125 250 500 1000
B označava BULB način, tj. dokle god držimo stisnut okidač, zatvarač je otvoren i
propušta svjetlost.
Osim ovih, zatvarač može poprimiti i vrijednost između navedenih, pogotovo kod
digitalnih foto aparata. Kraćim vremenom ekspozicije manja je mogućnost da će zbog
pomicanja foto aparata ili objekta snimanja fotografija biti mutna (u manjem
vremenskom periodu manje se vidi pomicanje objekta kojeg snimamo ili manje dolazi do
izražaja trešnja foto aparata).
Zatvarač, brzina zatvarača i vrijeme ekspozicije
Zatvarač je mehanizam ugrađen u tijelo foto aparata, najčešće neposredno ispred filma /
CCD, CMOS elementa koji je normalno zatvoren i ne dozvoljava svjetlosti da prođe do
filma / CCD, CMOS elementa. Kad stisnemo okidač na foto aparatu, zatvarač se otvara i
propušta svjetlost do filma / CCD, CMOS elementa u kratkom vremenu. To vrijeme
predstavlja vrijeme ekspozicije, odnosno vrijeme izlaganja filma / CCD, CMOS elementa
svjetlosti.
Brzina zatvarača označava se brojevima koji predstavljaju dijelove sekunde (npr. broj 60
predstavlja 1 / 60 dio sekunde, broj 500 predstavlja 1 / 500 dio sekunde itd.). Standardni
niz je:
B 1 2 4 8 15 30 60 125 250 500 1000
B označava BULB način, tj. dokle god držimo stisnut okidač, zatvarač je otvoren i
propušta svjetlost.
Osim ovih, zatvarač može poprimiti i vrijednost između navedenih, pogotovo kod
digitalnih foto aparata. Kraćim vremenom ekspozicije manja je mogućnost da će zbog
pomicanja foto aparata ili objekta snimanja fotografija biti mutna (u manjem
vremenskom periodu manje se vidi pomicanje objekta kojeg snimamo ili manje dolazi do
izražaja trešnja foto aparata).
Kako koristiti brzinu zatvarača i otvor blende zajedno
Vrijeme ekspozicije kontrolira koliko dugo dugo se osvjetljava film / CCD, CMOS. Ako
je vrijeme ekspozicije predugo, ukoliko se objekt snimanja pomiče, to će se na filmu /
CCD; CMOS elementu vidjeti kao zamućena slika. Općenito, za objekte koji se NE miču,
vrijeme ekspozicije od 1/60 sekunde za većinu slučajeva je minimum da slika bude čista,
ali se preporuča i kraće vrijeme (1/100).
Otvor blende kontrolira količinu svjetla koja prolazi kroz blendu (određuje jačinu
svjetla). Osim toga, s manjim otvorom blende dobijamo veću dubinu polja u kojoj je sve
oštro i čisto i obrnuto, s većim otvorom blende dobijamo manju dubinu polja.
Ako odaberemo određenu kombinaciju otvora blende i vrijeme ekspozicije, npr. otvor
blende od F8 i vrijeme ekspozicije od 1/60 sekundi, postavili smo parametre koji će dati
određenu količinu svjetla (F8) i dovoljno kratko vrijeme ekspozicije (1/60) da slika ne
bude zamućena. Odabirom otvora blende ujedno smo podesili i određenu dubinu polja
unutar kojeg su svi objekti čisti (oštri).
No ukoliko želimo npr. promijeniti dubinu polja, npr. želimo smanjiti dubinu polja,
moramo povećati otvor blende, npr. za dva broja iz F niza (na 4), ali time smo povećali
količinu svjetla koja prolazi objektivom. Da bi to "kompenzirali" moramo smanjiti
vrijeme ekspozicije, pa biramo broj za dva veći od 60 u nizu (dakle 250). Time je
količina svjetla koja pada na film / CCD, CMOS ostala ista, ali smo promijenili dubinu
polja.
Automatska ekspozicija je vrlo korisna osobina velikog broja foto aparata, jer vas
oslobađa brige oko podešavanja otvora blende i vremena okidanja zatvarača, pošto to
foto aparat sam određuje. No iako će taj sustav u ogromnoj većini slučajeva pravilno
podesiti blendu i vrijeme okidanja zatvarača, ponekad taj automatski sustav ne daje dobre
rezultate, pa je zgodno imati mogućnost manualnih postavka.
Kako radi sustav automatske ekspozicije
Gotovo svi sustavi se zasnivaju na fotoosjetljivoj ćeliji koja mjeri količinu svjetla i
pretvara je u različite vrijednosti napona koji se zbog toga stvara u njoj. Na osnovu toga
sustav određuje ekspoziciju (otvor blende i vrijeme okidanja zatvarača).
Većina automatskih sustava mjeri količinu svjetla koja se nalazi u središnjem dijelu
okulara (viewfindera) koji je najčešće označen križićem ili kvadratićem i služi upravo da
kažemo foto aparatu na koji dio slike želimo podesiti ekspoziciju (osim toga kaže aparatu
i gdje da fokusira).
Prosječno mjerenje svjetla na fotografiji
i sustav automatske ekspozicije
Sustav za automatsko mjerenje ekspozicije ne vidi scenu koju fotografiramo na isti način
na koji to mi vidimo. On ne vidi detalje, nego prosjek svih detalja. Pokušajmo to prikazati
slikom:
Pretpostavimo da želimo fotografirati sliku lijevo. Naše oko sasvim jasno raspoznaje i
crne i bijele kvadratiće. Sustav za automatsko mjerenje ekspozicije nije tako precizan, i
on vidi prosjek crnog i bijelog, tj. sivo. Ovaj sustav se zove "middle grey" (srednje sivo).
U većini slučajeva ovaj sustav je dovoljno dobar, a vrlo je jednostavan (i jeftin) za izradu.
Dakle, dokle god u nekoj sceni nemamo drastičnih razlika u svjetloći (nema velikih
razlika između tamnih i svjetlijih dijelova na fotografiji) i kontrastu scene koju
fotografiramo, automtaski sustav za određivanje ekspozicije radi sasvim zadovoljavajuće.
Kontinuirani raspon tonova, od čiste crne do bijele sadržan je u većini scena koje
fotografiramo. Podijelimo taj raspon u seriju tonova koja se naziva "gray scale" (ljestvica
sivog).
Srednja nijansa (kvadratić) se naziva middle gray (srednje sivo), i predmet te nijanse
reflektira točno 18% svjetla koje padne na njega. Kvadratići lijevo reflektiraju više, a oni
desno manje od 18% svjetla.
Ukoliko je scena koju fotografiramo bez prejakih razlika u svjetloći i ukoliko nije
pretežno jako svjetla ili jako tamna, srednja vrijednost koju će sustav izračunati će
odgovarati middle grey vrijednosti, i fotografija će biti svjetla točno koliko treba. No
ukoliko na sceni koju fotografiramo ima jakih prijelaza iz tame u svjetlo, ili je većina
scene jako svjetla ili jako tamna, sustav za automatsku ekspoziciju će biti zbunjen, i neće
pravilno moći ocijeniti gdje je vrijednost middle grey, te će fotografiju ili napraviti
presvjetlu ili pretamnu.
U takvim slučajevima je najbolje ručno podesiti postavke ekspozicije (otvora blende i
vrijeme okidanja zatvarača). No ukoliko to nije moguće, koristimo kompenzaciju
ekspozicije da bi pretamnu fotografiju posvijetlili ili orbnuto.
Dakle, aparat je izračunao da je prosjek fotografije 82. Kako on uvijek nastoji fotografiju
dovesti u prosjek (100), foto aparat je sliku posvjetlio (korekcija foto aparata prema
prosjeku udesno, dakle prema svjetlijem dijelu). To posvjetljenje fotografije je u ovom
slučaju toliko da ne smeta konačnom rezultatu, dakle fotografija je korektno osvjetljena.
To je tako dokle god je prosjek fotografije od 63 do 140.
Još jednom naglašavam da je gornji primjer samo opis rada sustava za automatsko
mjerenje ekspozicije, i da vrijednosti ne odgovaraju stvarnima, a i stvarni sustav je
mnogo drugačiji od opisanog, ali će vam ovaj primjer zorno pokazati kako razmišljati o
mjerenju ekspozicije na način kako "razmišlja" foto aparat.
Vrste automatskog mjerenja ekspozicije
Unutar neke scene koju želimo fotografirati nisu svi dijelovi podjednako važni. Ima
dijelova koji su nam važniji od ostalih.
Korekcija za 1 EV odgovara promjeni od jednog koraka na skali otvora blende ili brzine
okidanja zatvarača.
Ukoliko je objekt snimanja blizu foto aparata, ili smo zumirali objekt, i najmanje kretanje
objekta snimanja može dovesti do zamućenja fotografije. Što je objekt snimanja
udaljeniji od foto aparata, zamućenje je manje, odnosno njegovo pomicanje manje utječe
na zamućenje slike. Pogledajmo primjer:
Primarna zadaća leća u objektivima je da prime svjetlo koja se odbilo od objekata koje
fotografiramo, i da ga fokusiraju što oštrije i jasnije na film / CCD, CMOS element gdje
će nastati fotografija u našem foto aparatu.
Vjerovali ili ne, ali da bi dobili fotografiju - ne trebaju nam leće!!! Pinhole camera je
pojam koji označava kutiju koja ima jednu malu rupicu pokrivenu neprozirnom trakom.
Ukoliko u mraku u kutiju ubacimo film i nakon toga na trenutak maknemo neprozirnu
traku s rupe, na filmu se pokazuje slika obrnuta u odnosu na položaj stvarnog objekta
kojeg smo "fotografirali". Ovo je naravno vrlo primitivan način dobijanja fotografije, i
danas je više povijesna zanimljivost nego što ima praktičnu primjenu, iako ima fotografa
koji se i danas bave ovom tehnikom.
Lom svjetlosti prilikom prolaska kroz različite materijale - Svjetlost ima karakteristiku da
se prelaskom iz jednog medija (materijala) u drugi, prelama (npr. prelaskom iz zraka u
vodu).
Isti se efekat primjenjuje u foto aparatu. Svjetlost prolazi zrakom, ulazi u objektiv foto
aparata i prolazi kroz leće foto aparata. Kako su leće napravljene od gušćeg materijala,
dolazi do loma svjetlosti, i uz pravilnu zaobljenost leća, svjetlost se prelama i fokusira na
drugu stranu leće, tj. na film / CCD, CMOS gdje se stvara fotografija.
VRSTE OBJEKTIVA:
1. normalni - imaju slijedeće karakteristike:
imaju žarišnu duljinu reda veličine dijagonale filma / CCD, CMOS
elementa. Za 35 mm film, dijagonala filma iznosi 43 mm, ali se kao
normalni objektiv uzima 50 mm
imaju kut gledanja od oko 50-55 stupnjeva
prikazuju sliku veličine otprilike kao što je vidi ljudsko oko, s tom
razlikom da ljudsko oko ima širi kut gledanja
najčešće imaju najveće otvore blende (F 1,2 - 2,8)
često se koriste i za makro fotografije (fotografiranje s vrlo malih
udaljenosti, reda nekoliko desetina cm pa i manje)
2. širokokutni - imaju slijedeće karakteristike:
imaju žarišnu duljinu od oko 35 mm na niže
imaju širi kut gledanja od normalnih objektiva, oko 65 stupnjeva ili više
imaju veliku dubinsku oštrinu
3. teleobjektivi - imaju slijedeće karakteristike:
imaju žarišnu duljinu od oko 80 mm na više
imaju uži kut gledanja od normalnih objektiva
daju sliku koja je (dosta) veća od stvarne (tele = daleko), ali je na većim
žarišnim duljinama većinom potreban stativ ili oslonac prilikom
fotografiranja, kako fotografija ne bi bila zamućena, ili kraće vrijeme
ekspozicije
4. zoom - imaju slijedeće karakteristike:
imaju promjenjivu žarišnu duljinu, a samim time i kut gledanja i sliku koja
može biti manja, jednaka ili veća od stvarne
5. makro - imaju slijedeće karakteristike:
namijenjeni su za snimanje s vrlo malih udaljenosti, ponekad samo
nekoliko centimetara
Ako malo pogledate oko sebe, čini se da gledajući oko sebe sve što nas okružuje vidimo
čisto i oštro - ništa nam nije mutno. Ako ljudsko oko gleda jedan predmet koji je na 3
metra udaljenosti i vidi ga čisto i oštro (nije mutno), kažemo da je ljudsko oko fokusirano
na taj predmet. Ukoliko pogled usmjerimo na neki drugi predmet koji je na 20 metara
udaljenosti, ljudsko oko će fokusirati na taj predmet, ali se to događa toliko brzo da mi ne
primijetimo da se fokus promijenio s jednog na drugi predmet. Isto tako izgleda nam i da
su svi predmeti između ta dva isto tako oštri (nisu mutni).
Na većini foto aparata u centru optičkog tražila (viewfinder) kroz kojeg gledate što ćete
fotografirati nalazi se križić, kvadratić ili nešto slično. On služi (uz još neke stvari) da se
odredi koji dio fotografije će biti najoštriji (najčišći), odnosno da se objekt fotografiranja
"centrira" na taj kvadratić i time kaže foto aparatu gdje da fokusira. Usko područje oko
tako fokusiranog objekta kojeg fotografiramo zove se područje kritičnog fokusa (plane of
critical focus). Pogledajmo to na slici:
Na gornjoj slici, unutar kvadratića ili križića na tražilu postavili smo čovjeka, i time rekli
foto aparatu da želimo da se fokusira (izoštri slika) na njega. Samim time, usko područje
oko njega, predstavljeno crvenom plohom je područje kritičnog fokusa, i ono će biti
najčišće (najoštrije).
Većina foto aparata koje koristimo ima u sredini okulara (viewfindera) kroz kojeg
gledamo što ćemo fotografirati kružić ili kvadratić (na donjim slikama je crveni kružić,
iako je on uglavnom proziran). Njegova je uloga da aparatu kaže na koji dio slike želimo
fokusirati (uz još neke uloge koje ćemo kasnije spomenuti).
Fotografija: Đulijano
Belić
Leće unutar objektiva mogu postaviti polje kritičnog fokusa samo na jednu udaljenost od
foto aparata. No pogledom na fotografije uočavamo da bez obzira što smo fokusirali na
čovjeka, i prostor ispred i iza njega ostaje dovoljno oštar do određene udaljenosti. Prostor
ispred i iza polja kritičnog fokusa nije možda toliko oštar, ali je još uvijek prihvatljive
oštrine (nije mutan). Udaljenost ispred i iza polja kritičnog fokusa naziva se dubina polja,
odnosno dubinska oštrina polja (depth of field). Objekti unutar tog polja su oštri, ali sve
manje što se više udaljavaju od područja kritičnog fokusa (crvene plohe).
Na gornjoj slici vidimo polje kritičnog fokusa (crveno) oko kojeg su predmeti najoštriji.
Područja od crvene plohe do plave i od crvene do tamnozelene čine dubinu polja u kojoj
su predmeti još uvijek oštri, ali sve manje što se više udaljavamo od crvene plohe prema
plavoj ili tamnozelenoj.
Granice u stvarnosti naravno nisu nikad ovako precizne, kao nožem odrezane, već su one
dosta "rastezljive".
Svaki od ova tri načina utiče na svoj način na dubinu polja, ali i svi zajedno imaju
utjecaja, tako da ih možemo kombinirati.
Mnogo puta želimo uhvatiti najveću moguću dubinu polja, jer su nam objekti snimanja u
velikom rasponu, od naše neposredne blizine, do većih udaljenosti, a želimo ih sve oštre a
ne zamućene.
Na prvi pogled čini nam se da svjetlo nema neku posebnu boje, ili možemo reći da je
"bijelo". No ukoliko sunčevu svjetlost propustite kroz prizmu, iz prizme izlaze sve boje
koje čine sunčevu svjetlost.
Sunčeva svjetlost se sastoji od cijelog niza boja koje imaju različite "valne duljine"
odnosno karakteristike, pa se propuštanjem kroz prizmu one lome u prizmi i kako svaka
ima različite karakteristike, svaka boja izlazi iz prizme pod drugim kutom i na izlazu iz
prizme vidimo cijeli spektar od kojeg je sastavljena sunčeva svjetlost.
Svjetlost sunca ili umjetne rasvjete sadrži ne samo kombinaciju različitih boja, nego i
sunčeva svjetlost u različito doba dana nije istog sastava. To se događa zbog različitog
loma svjetlosti prilikom prolaska kroz atmosferu. Svjetlost u jutarnjim satima te prilikom
zalaska sunca ima toplo crvenu boju, dok u sredini dana ima hladno plavu boju. Crvena
boja prevladava jer je plava "filtrirana" od strane atmosfere i obrnuto.
Boje koje poprima sunčeva svjetlost u rasponu od 10-14 sati nazivamo "dnevno svjetlo"
(deylight) i boje su u to vrijeme čiste i svjetle.
Pod dnevnim svjetlom ujutro i predveče prevladavaju crvene nijanse, dok je u sredini
dana "normalno" svjetlo, kad je svjetlost bez neke posebne nijanse. Pod umjetnom
rasvjetom obične žarulje sa žarnom niti prevladavaju crvene nijanse, dok pod
fluorescentnom rasvjetom prevladavaju plavkaste nijanse.
Zbog toga na foto aparatima obično postoje slijedeće opcije podešavanja "white balance":
auto - radi u velikom rasponu vrsta rasvjete, gdje foto aparat sam pokušava
odrediti vrstu rasvjete
manualno - obično podrazumijeva podešavanje "balance"tako da usmjerimo foto
aparat u list bijelog papira i time se odredi što je bijela boja odnosno koliko je
njen intenzitet pod određenom rasvjetom
daylight ili sunny (dnevno svjetlo ili sunčano) - podešavamo kad fotografiramo u
sredini dana i kad je sunčano
incandescent or tungsten - podešavamo kad fotografiramo pod rasvjetom klasične
žarulje sa žarnom niti, što je vrlo čest slučaj
fluorescent - podešavamo kad fotografiramo pod rasvjetom lampi sa plinom
(neonke)
flash - podešavamo kad fotografiramo uz pomoć bljeskalice
cloudy - podešavamo kad fotografiramo po dnevnom svjetlu, ali kad je oblačno
vrijeme
Ljudsko oko se automatski i trenutačno prilagođava vrsti rasvjete pa mi ove nijanse često
uopće ne primijećujemo na način kako ih vidi foto aparat, koji to drastično prikazuje na
fotografijama. Npr. mi vrlo slabo primijećujemo razliku svjetla između obične žarulje sa
žarnom niti i neonske rasvjete, ali zato foto aparat vrlo jasno vidi razliku. Stoga se na foto
aparatu ukoliko je to moguće uvijek treba podesiti "white balans" prema vrsti rasvjete
koju imamo, kako bi osjetljivost foto aparata mogli prilagoditi vrsti rasvjete, odnosno
nijansama svjetla koje koristimo kod fotografiranja.
Zašto različiti objekti u prirodi po dnevnom ili umjetnom rasvjetom imaju određenu
boju? Ukoliko je neki predmet određene boje, npr. zelene, to je zato što se sastoji od
takve materije koja odbija zelenu boju, a ostale upija (apsorbira), pa nam zelena boja
odbijena od objekta kojeg promatramo daje osjećaj da je on zelen. Mi dakle vidimo
svjetlost (boju) koja se odbila od objekta kojeg promatramo.
Ukoliko je objekt kojeg gledamo bijel, taj objekt odbija gotovo sve boje. Ukoliko je crn,
on apsorbira gotovo sve boje pa nam izgleda crn. Između te dvije krajnosti su sve ostale
boje, kad objekt reflektira neke, a upija druge boje, pa poprima određenu boju ili nijansu
boje.
Žuta boja dodaje veseo ton. Zelena i smeđa su boje koje djeluju
opuštajuće i ugodno na naše oko, i
asociraju na prirodu.
Smjer iz kojeg dolazi svjetlo je vrlo važan faktor jer o njemu ovisi kako će izgledati sjene
na fotografiji.
Osim toga, smjer svjetla može prevariti foto aparat da odredi potpuno krivu ekspoziciju.
Npr. svjetlo koje dolazi iza objekta kojeg snimamo (backlight - pozadinsko svjetlo) može
prevariti fotoaparat da misli da je i objekt kojeg snimamo jako svjetli (kao i svjetlo koje
dolazi iza objekta) pa će foto aparat potamniti fotografiju i objekt kojeg snimamo će biti
pretaman, odnosno vidjet ćemo samo siluetu.
Vrlo često ćemo fotografirati u rano jutro i kasno naveče, baš iz razloga što je onda sunce
bočno (bliže horizontu) i radi vrlo zanimljive sjene i jako ističe detalje. Svjetlo dolazi s
lijeve strane (gledajući od nas prema čovjeku).
Svjetlo s prednje strane (Front lighting) - pada na objekt snimanja otprilike iz smjera iz
kojeg gleda kamera ili malo sa strane.
Isto tako, ako između nas i sunca postavimo neki prozirni / poluprozirni objekt, npr. list
neke biljke ili stabla, svjetlost djelomično prolazi kroz list i daje sjajne obrise lista, ali i
pokazuje strukturu unutar samog lista, koja se inače baš i ne zapaža.
Osim smjera, svjetlo ima karakteristiku da može biti direktno ili raspršeno (difuzno).
Kod umjetne rasvjete ovaj tip svjetla možemo dobiti tako što će svjetlo padati na objekt
fotografiranja nakon što se odbije od nekog predmeta ili najbolje od platnenog
"kišobrana" u kojeg smo usmjerili svjetlo, i
na njemu se svjetlost odbija i raspršuje
nazad prema subjektu stvarajući "meke" (i
poželjne) sjene. Svjetlost koja prolazi
oblacima, zbog karakteristika samih oblaka
ima lagano plavkastu nijansu, premda to
naše oko kompenzira pa mi to ne
primijećujemo.
Kad je vrijeme maglovito, objekti koji stoje u prvom planu su oštriji i bolje se vide od
onih u pozadini.
Kontrast je pojam koji predstavlja razliku između svjetlijih i tamnijih dijelova. Ukoliko je
kontrast veći, fotografija je čišća i oku ugodnija za gledanje, dok je pri slabom kontrastu
fotografija blijeđa.
TIPOVI BLJESKALICA:
bljeskalice ugrađene u foto aparat - se nalaze unutar samog foto aparata i ne mogu
se odvojiti od njega. Relativno su male i daju mnogo manje svjetla nego vanjske
bljeskalice, ali zato ne morate nositi posebnu bljeskalicu stalno sa sobom. U
većini slučajeva imaju domet od svega nekoliko metara (5 metara je već odličan
rezultat). Usklađene su sa sustavom za mjerenje ekspozicije koji ih može
automatski uključiti kad nema dovoljno svjetla, a mnogi foto aparati dozvoljavaju
i ručnu promjenu intenziteta svjetla.
vanjske bljeskalice - priključuju se na foto aparat najčešće preko konektora
nazvanog "hot shue", ili su montirane na posebne nosače, i povezane s foto
aparatom preko kabla. Daju mnogo više svjetla i obično imaju pokretnu glavu
tako da se svjetlo može usmjeriti prema gore / u stranu i tada odbijeno svjetlo
dolazi do objekta koji snimamo kao mnogo "nježnije" svjetlo sa mnogo ljepšim
sjenama
"slave" bljeskalice - su posebne bljeskalice koje ne stavljamo na foto aparat, nego
dalje od njega, nerijetko i na nekoliko metara pa i više. One "osluškuju" kad
glavna bljeskalica na foto aparatu proradi i odmah uključuju i svoj bljesak,
pojačavajući tako svjetlo koje dolazi s foto aparata
NEDOSTACI BLJESKALICA:
rubovi fotografije su često mnogo manje osvjetljeni (tamniji) - bljeskalica daje
usmjereno svjetlo, pa je, pogotovo kod malih bljeskalica ugrađenih u foto aparat
svjetlo koncentrirano na sredinu slike, a prema rubovima je mnogo slabije
nedostatak sjena - oštri rub sjene - nedostatak detalja - objekti izgledaju plosnato -
svjetlost bljeskalice crpi se iz malih baterija ograničenog kapaciteta (i struje), te
stoga mora biti kratkotrajno, ali jako, kako bi izdržalo s ograničenim kapacitetom
baterije razuman broj bljeskova. Time smo ograničeni da je bljesak vrlo usmjeren
i jak, a to znači da ne možemo dobiti "mekan" prijelaz između svjetlog dijela i
sjena, već je prijelaz vrlo oštar, sa jasnom granicom, što obično ne izgleda
najbolje. Isto tako se gube detalji, jer nema mekanih sjena koje bi ih istakle, pa
objekti koje fotografiramo izgledaju "plosnato"
crvne oči (red eye) - svjetlost koja od bljeskalice uđe u ljudsko oko (i ne samo
ljudsko) odbija se i oko dobija crvenu, vrlo neprirodnu boju. Efekat crvenih očiju
se može umanjiti na foto aparatima tako što aparat prije nego uključi glavni
bljesak i snimi fotografiju ubaci jedan ili više kratkih bljeskova prije glavnog
bljeska, i time prisili zjenicu oka da se malo smanji (zbog jakog svjetla, zjenice se
skupljaju) i time crvene oči izgledaju manje crveno. No ako želimo uhvatiti
nekoga tko ne zna da ga fotografiramo, npr. želimo uhvatiti neki zanimljiv izraz
lica, upotrebom predbljeska može doći do toga da osoba koju želimo snimiti
nehotično pogleda u smjeru (pred) bljeska, i time nestaje onaj naš zanimljiv izraz
lica, a glavni bljesak tek slijedi. Zato je ponekad bolje ne upotrijebiti efekat
redukcije crvenih očiju, da bi se dobio neki zanimljiv motiv.
drugačije boje u odnosu na stvarne - kako svjetlost bljeskalice nije prirodna, a
usto je vrlo jaka, događa se da boje na objektima snimanja budu potpuno
drugačije nego u stvarnosti. Neki foto aparati imaju prilagođavanje "white
balance" za bljeskalicu, ali ni to nije garancija da će boje biti kao u stvarnosti
Sličan slučaj može se dogoditi kad fotografiramo neku osobu, a sunce joj dolazi s gornje
strane i baca jako ružnu sjenu u očnoj šupljini, a nos stvara sjenu preko ustiju.
Uključivanjem bljeskalice dobite ćemo da će cijelo lice biti dovoljno osvjetljeno, bez
ružnih sjena.
Ukoliko fotografiramo osobu koja je u sjeni, a hvatamo i dio okoline koji je na jakom
svjetlu, poželjno je uključiti bljeskalicu tako da i osoba koja je u sjeni dobije dovoljno
svjetla, kako ne bi zbog činjenice da je u sjeni bila pretamna.
Korištenje bljeskalice (fleša, blica)
u "slow sync " načinu
No ponekad baš sa pomicanjem foto aparata ili objekta fotografiranja možemo dobiti
zanimljive efekte, kao na fotografiji lijevo. Bljeskalica je osvjetlila djevojčicu koja se
micala (namjerno), a nakon toga je još 2 sekunde bilježeno svjetlo iz pozadine, i dobio se
efekat " djevojčice - duha " sa jasnim objektima u pozadini.
Ponekad želimo fotografirati male objakte poput novčića, ili neki detalj u prirodi kojeg
zbog njegove veličine ne možemo fotografirati sa veće udaljenosti, kao npr. mali cvijet.
Da bi mogli fotografirati takve objekte, potrebne su nam leće s kojima foto aparat
možemo približiti objektu fotografiranja na minimum udaljenosti, a ta udaljenost se vrlo
često mjeri u centimetrima ili decimetrima. Makro fotografija nam omogućava da male
objekte fotografiramo i i kasnije ih na fotografiji poprilično uvećamo.
Mora se imati u vidu, da su okulari (viewfinderi) kroz koje gledamo što fotografiramo u
makro modu često poprilično neprecizni. Naime, okulari rijetko pokazuju točno područje
koje naš foto aparat snima, već uvijek imaju malu pogrešku, tako da veličina područja
(slike) koju vidimo u okularu, odstupa od stvarne slike koju zabilježi naš foto aparat. To
nam ne smeta previše u normalnoj uporabi, ali u makro fotografiji odstupanja znaju biti
poprilična, pa to treba imati na umu. Kod digitalnih foto aparata u makro modu obavezno
uključite displej, jer na njemu se vidi točno što se snima.
Na lijevoj fotografiji manji otvor blende (veći F broj) je dao veću dubinu polja, dok je na
desnoj fotografiji veći otvor blende (manji F broj) dao manju dubinu polja.
Ukoliko možete, u makro fotografiji pozadina objekta kojeg fotografirate trebala bi biti
što je moguće kontrastnija (drugačije boje od objekta kojeg fotografiramo), da ne ometa
objekat fotografiranja, ili pokušajte dobiti mutnu pozadinu.
Ukoliko sami namještate pozadinu, odnosno ako postavljate objekt fotografiranja na neku
podlogu koju možete sami odabrati, dobar izbor je neutralna siva boja, lagano izbrazdana,
kako bi se dobile lagane sjene na podlozi. Mogu se uzeti i podloge u određenim bojama,
ali tada boje moraju biti u skladu s objektima koje fotografirate.
Ukoliko na foto aparatu imate objektiv s velikim zoomom (preko 100 mm), možete s
njim sjajno kontrolirati malu dubinu polja. Udaljite se na oko 30-60 cm od objekta kojeg
fotografirate i postavite zoom preko 100 mm. Primijetit ćete da je dubina polja ponekad
samo nekoliko cm, što nam je često potrebno. U suprotnom, ako želite veću dubinu polja,
približite se objektu kojeg fotografirate, i smanjite zoom (u ovom slučaju vam ne treba
preveliki zoom). Sve ovo naravno ovisi i od foto aparata i objektiva s kojim raspolažete.
Prilikom gledanja fotografije, naše oko mora lako zapaziti koji je glavni objekt na njoj.
Zlatni rez koristimo da bi definirali odnose među veličinama. Ljudsko oko različito
reagira na proporcije objekata i njihove međusobne odnose. Zlatni rez pritom definira
odnose koji se smatraju "najidealnijima" ili barem oku najugodnijima.
Dužinu od 1,618 podijelili smo na dva dijela. Kraći dio je dugačak 0,618, a duži 1.
Zlatni rez nam govori po definiciji slijedeće: " Cijela dužina (c) se odnosi prema dužem
dijelu (b), isto kao duži dio (b) prema kraćem (a). "
Ili matematički:
c:b=b:a
1,618 : 1 = 1 : 0,618
1,618 = 1,618 (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu)
Drugim riječima, kad neku dužinu podijelimo s 1,618 dobijemo točku na toj dužini koja
cijelu dužinu dijeli na dva dijela koji su međusobno u omjeru zlatnog reza.
Pogledajmo sad jedan zanimljiv primjer, gdje je zlatni rez važeći za dužine, ali i za
površine nastale dijeljenjem dužina po pravilu zlatnog reza. Za ovaj primjer uzeli smo
klasičnu rezoluciju fotografije na digitalnim foto aparatima od 1600x1200 točkica (crveni
kvadratić na shemi ispod).
Podijelimo
najprije dužu crvenu stranicu od 1600 točkica po pravilu zlatnog reza, i odredimo dužinu
kraćeg i dužeg dijela.
Proporcije su:
c:b=b:a
1600 : 988 = 988 : 612
1,618 = 1,618 (približno) (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu)
Proporcije su:
f:e=e:d
1200 : 741 = 741 : 459
1,618 = 1,618 (približno) (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu)
No ono što je sad posebno zanimljivo je to da ukoliko u cijelu shemu ucrtamo i dva
pravokutnika, plus kompletan crveni dobijemo:
G (plavi pravokutnik) čije su stranice 612 (a) i 1200 (f), dobijamo površinu od
734.400 točkica, te
H (crni pravokutnik) čije su stranice 741 (e) i 1600 (c), dobijamo površinu od
1.185.600 točkica.
I (crveni pravokutnik) čije su stranice 1200 (f) i 1600 (c), dobijamo površinu od
1.920.000 točkica.
Pravilo zlatnog reza možemo primijeniti slično pravilu trećina. Npr. čovjeka koji stoji,
možemo smjestiti na uspravnu plavu liniju (koja ide iz točke 988), a horizont bi smjestili
na horizontalnu crnu liniju koja ide iz točke 741.
Pogledajmo sad pravilo trećina i zlatni rez jedan uz drugi. Na gornjoj shemi plavim
crtama i kružićima je pravilo trećina, a crnim crtama i crvenim kružićima pravilo zlatnog
reza. Možete lijepo zapaziti razliku.
U literaturi koju sam našao (uglavnom na internetu), ipak se mnogo češće koristi pravilo
trećina kod objašnjavanja osnovnih pravila fotografske kompozicije.
Pogledajmo fotografiju gore lijevo. More i nebo s oblacima na prvi pogled nisu u
ravnoteži, jer more zauzima manje mjesta nego nebo i oblaci. No sjetite se pravila
trećina, i napomene da podjela na dva jednaka dijela nije poželjna. Ovdje je fotograf
procijenio da je nebo važnije od mora, i dao nebu 2/3 a moru 1/3 prostora na fotografiji. I
to je savršena ravnoteža. Oko odmah primijećuje taj balans, ali točno osjeća da je nebo
važnije, pa će pažljivije pogledati nebo, dok će more više biti kao dodatni ukras.
Pogledajmo sad sunce na nebu i barku na moru. Vidimo da su ta dva objekta postavljena
u suprotnim krajevima, a osim toga su ta dva objekta podjednako udaljeni od horizonta i
time su oni u ravnoteži. Dodatnu ravnotežu postigli smo jakim sjajem sunca i crnom
(dakle suprotnom) bojom barke.
Na desnoj fotografiji smo dodatno ucrtali linije po pravilu trećina, i vidimo da one
vertikalne nisu baš savršene (ne dijele po vertikali fotografiju na tri jednaka dijela), ali su
i one u ravnoteži! Lijeva vertikalna je udaljena od lijevog ruba točno kao i desna
vertikalna od desnog ruba.
Okvir na kojeg se ovdje misli nije drveni ili metalni okvir oko neke fotografije ispisane
na papiru. Ovdje se prvenstveno misli na postupak kad objekt fotografiranja pomoću
okolnih objekata zaokružimo, odnosno stavimo u "okvir". Pogledajmo nekoliko primjera.
Ono što ne valja na sve tri fotografije je pozadina koja previše ometa pogled na
manekene i kreacije na njima. Na žalost, u mnogim situacijama ne možete birati okolinu
koja će okruživati objekte koje fotografirate. U takvim slučajevima ne preostaje vam
ništa drugo nego odabrati takvu poziciju s koje ćete fotografirati s koje će loša pozadina
najmanje utjecati na fotografiju.
Kad su u pitanju digitalni foto aparati, jedna od najčešćih nedoumica za vrijeme ili
odmah nakon kupovine foto aparata je koji punjač i baterije kupiti. Ovo je moje
razmišljanje o tom zanimljivom problemu, no ovaj tekst nije nikakva preporuka, te ga
stoga nemojte bespogovorno slijediti.
Kao što primijećujete, naglasio sam u gornjem podnaslovu "punjive baterije". Zašto? Pa
naprosto zato što je uporaba nekih nepunjivih baterija poput alkalnih preskupa, i
jednostavno nema smisla koristiti ih, osim u hitnim slučajevima, a onda ionako nemate
izbora, već najčešće koristite alkalne baterije jer ih je najlakše nabaviti. Naime, većina
digitalnih foto aparata uopće ne radi s običnim baterijama.
Ne ulazeći previše u teoriju, spomenimo koje se vrste punjivih baterija najčešće koriste
uz digitalne foto aparate:
1. NiCd (Nikl kadmij) - najstarija vrsta, koju zbog malog kapaciteta danas
jednostavno nema smisla koristiti. Osim toga, nisu mnogo jeftinije od NimH
baterija, a i osjetljive su na tzv. "memorijski efekat". Ovo je pojava kad se baterija
isprazni na npr. 50% kapaciteta, i u tom stadiju se ide nadopunjavati. Baterija
često "zapamti" zadnje stanje ispražnjenosti, i više se ne želi isprazniti ispod 50%
kapaciteta. Time se ionako mali kapacitet dodatno smanji.
2. NiMH (Nikl metal hidrid) - su baterije koje se danas najčešće koriste. Obično su
kapaciteta od 1600 - 1800 mAh (mili amper sati). Mnogo su dugotrajnije od
NiCd, i ne pate od memorijskog efekta (iako u mnogim testovima, čak i digitalnih
foto aparata možete pročitati suprotno). Poželjno ih je prvih nekoliko pražnjenja
pustiti da se isprazne do kraja, i tek onda ih puniti, kako bi se oformio pun
kapacitet, iako i ako to ne napravite, ne bi trebalo biti većih problema. Nakon toga
ih možete puniti kad god želite.
3. LiIo (Litij ion) - najbolji tip baterija koji se masovno koristi za digitalne foto
aparate. Imaju još veći kapacitet od NiMH, ali su i mnogo skuplje. Kao i NiMH,
poželjno ih je prvih nekoliko pražnjenja pustiti da se isprazne do kraja, pa tek
onda puniti. Nakon toga ih možete puniti kad god želite. U sebi najčešće imaju
ugrađenu elektroniku koja spriječava pražnjenje ispod neke razine, i isto tako
punjenje iznad određene razine. Kad ovoga ne bi bilo, lako bi se dogodilo da se
baterija uništi.
VRSTE PUNJAČA
PUNJENJE BATERIJA
Olympus punjač BU100 i baterije NiMH 1700 mAh.
No, kako je 12 sati dugo razdoblje, a NiMH i LiIo baterije su danas (uglavnom) vrlo
kvalitetno proizvedene, to se vrijeme punjenja može i skratiti. Kako? Poveća se struja
punjenja, i time skrati vrijeme punjenja. Posljedica je ta da se baterije više griju, proces
punjenja je intenzivniji, i kao izravna posljedica toga je da se vijek baterije skraćuje, i ona
neće izdržati 500 punjenja / pražnjenja za NiMH baterije, nego mnogo manje. Koliko
manje, teško je reći.
Ovdje imamo dvije podvrste punjača. Jedni koji pune oko 8 sati, i drugi koji pune 3 sata.
Dakle, ako spadate u one koji mogu čekati da se baterije pune 8 sati, to će biti logičan i
dovoljan izbor. No imajte na umu da će vam se kad tad dogoditi da će vam baterije trebati
hitno napuniti, a nećete imati 8 sati za to. Stoga je možda dobro razmisliti o punjaču koji
puni baterije za 3 sata. Razlika u cijeni ionako nije prevelika. Olympusovi punjači koji su
dokazano jedni od najboljih i lako dostupni, koštaju oko 300 Kn (za 8 sati punjenja),
odnosno oko 600 (za 3 sata punjenja) i imaju uključen set baterija uz punjač. Gotovo
jednaki su i Kodakovi i njihove baterije, a s ostalima nemam previše iskustva, ali ako ste
već dali nekoliko tisuća Kuna za foto aparat, moje je iskustvo da imate najmanje šanse da
kupite loš punjač na taj način da kupite ono što proizvođač preporučuje. Da, naravno da
ima sličnih i mnogo jeftinijih punjača, ali nije loše prije nego ih kupite provjeriti kod
nekoga tko ih već ima, koliko su zaista dobri.
Naravno, ovo se odnosi na punjače za digitalne foto aparate do nekih 1.500 Eura. Dakle,
za najčešću klasu digitalnih foto aparat koje kupujemo.
Moja iskustva u korištenju NiMh baterija (Olympus 1600 mAH i punjač Olympus
BU100, 3 sata punjenja) kažu da sam sa 3 paketa baterija ispucao 13.000 fotografija u
godinu dana i one su i danas kao nove. Kako takve baterije koštaju oko 100-120 Kn za 4
komada, mislim da je to u redu, čak i da ih mijenjam svakih godinu dana.
Postoje i brzi punjači koji pune baterije ispod 3 sata (čak za oko 1 sat), no to je već
pretjerano, i sigurno drastično skraćuje vijek trajanja baterija. Osim toga, ako su baterije
nekvalitetnije, mogu se jednostavno rasprsnuti, a to nije nimalo zgodno. Mislim da je 3
sata granica ispod koje se ne ide.
Za LiIo baterije je teško reći neki podatak, jer su baterije koje se isporučuju dosta
različitog kapaciteta, pa je i trajanje različito. No u svakom slučaju, traju dosta duže nego
bilo koje NiMH baterije.
Želim vam što više fotografija s jednim punjenjem baterija, i - rezervne baterije uvijek sa
sobom. :)