PRAVNI FAKULTET U SARAJEVU

UVOD U GRAĐANSKO PRAVO

Materijal za pripremanje Testa I

Džambić Mirza

1
 Uvod

Pojam građanskog prava

Građansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup
pravnih pravila uređuje one imovinske odnose u koje ljudi ulaze povodom stvari, činidbi ili
imovine.

Naziv

Naziv građansko pravo potiče iz rimskog prava kao prijevod latinskog ius civile. Međutim, staro
rimsko ius civile i moderno građansko pravo su pojmovi različitog sadržaja. Težište naziva građansko
pravo je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih odnosa. Prema tome, jedino
građansko pravo može u svom nazivu obuhvatiti istovremeno određeni krug imovinskih, pa i
neimovinskih odnosa.

Naziv privatno pravo direktno je povezan sa podjelom cjelokupnog prava na javno (ius
publicum) i privatno (ius privatum), koju je izvršio već Ulpijan. Javno pravo je ono koje se odnosi na
položaj države, a privatno ono koje se tiče koristi pojedinaca. Bitno je istaći da je građansko pravo
bilo uvijek svrstavano ne samo u privatno pravo, već je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. Ali kad
je započeo proces sadržajnog raslojavanja, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji
nazivalo opće privatno pravo ili opće građansko pravo. U privatno pravo danas, osim
građanskog prava, spadaju i trgovačko pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo
osiguranja i dr.

Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadržaj tog prava i prirodu odnosa koje
uređuje. Ono uređuje uglavnom imovinsku zaštitu neimovinske sfere čovjeka.

Načela građanskog prava

Posebno karakteristična su 4 načela građanskog prava:

1. Načelo dispozitivnosti. Načelo dispozitivnosti znači da građanskopravni odnos nastaje,

mijenja se i prestaje prvenstveno voljom stranaka. Na području obveznog prava ovo
načelo manifestuje se kao sloboda ugovaranja. Sloboda ugovaranja podrazumijeva
slobodu svakog učesnika u prometu da se odluči da li će ući u obvezni odnos ili ne,
slobodu izbora vrste ugovornog odnosa, te slobodu utvrđivanja oblika i sadržaja
ugovornog odnosa. Svaki pravni poredak utvrđuje opće granice slobode ugovaranja koje
stranke ne smiju prekoračiti. U stvarnom pravu načelo dispozitivnosti manifestuje se u
slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima. U
nasljednom pravu načelo dispozitivnosti izražava se u slobodi oporučnog raspolaganja.

2. Ravnopravnost stranaka. Položaj stranaka u građanskopravnom odnosu je

koordiniran. Nema subordinacije koja je karakteristična za upravno pravo.

3. Imovinska sankcija. Sankcija je štetna posljedica koja pogađa onoga ko se ne drži

naređenja ili zabrane izražene u pravnoj normi. Sankcija je također posljedica koja stiže
onoga ko ne izvrši obavezu koju je preuzeo stupanjem u građanskopravni odnos. Sankcije
su u građanskom pravu bile u početku lične (dužničko ropstvo).

4. Prometnost prava. Pri prometnosti se misli na promet subjektivnih građanskih prava.

Subjektivno građansko pravo je ovlaštenje koje nastaje za učesnika konkretnog
građanskopravnog odnosa na osnovu normi građanskog prava u objektivnom smislu.
Mogućnost prometa subjektivnih imovinskih prava postoji jedino u građanskom pravu, uz
određene izuzetke koji se nazivaju strogo osobna građanska prava, a koja se ne mogu
dobrovoljnim sporazumom prenositi sa jedne osobe na drugu. (npr.roditeljsko pravo)

2
 Sistem građanskog prava

Poznata su 2 modela u izgradnji sistema građanskog prava: institucijski i pandektni.

Institucijski sistem potiče iz rimskog prava. Gaj u Institucijama kaže da se svo pravo odnosi
na osobe (personae), imovinu (res – stvari) i tužbe (actiones). Ovaj trodijelni sistem pokazao se
neodgovarajućim za građansko pravo.

Pandektni sistem razvijen je u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen u njemačkom

Građanskom zakoniku iz 1896.godine. Sastoji se od 5 dijelova: opći dio, obvezno pravo, stvarno
pravo, porodično pravo i nasljedno pravo. U savremenoj nauci prednost se daje pandektnom
sistemu.

Opći dio građanskog prava sadrži skup pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima
građanskog prava.

Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi između ljudi s obzirom na
stvari.

Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je
jedna stranka (vjerovnik) ovlaštena da od druge stranke (dužnik) traži izvršenje neke činidbe, a ona
je dužna tu činidbu izvršiti.

Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja)
uređuje podjela njene imovine na druge osobe (nasljednike).

Odnos građanskog prava prema drugim granama prava

Građansko pravo – trgovačko pravo. Postoje 2 varijante ovog odnosa: Dualistička

varijanta sastoji se u potpunom odvajanju trgovačkog od građanskog prava. Monistička varijanta
zadržava jedinstvenost građanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova, sa eventualnim
odstupanjima za privrednopravne subjekte i poslove.

Građansko pravo – porodično pravo. Između građanskog i porodičnog prava postoje

sličnosti i razlike, kako u prirodi odnosa, tako i u metodama uređivanja tih odnosa. Sličnost u
pogledu odnosa postoji u dijelu imovinskih odnosa u braku i porodici. Priroda ostalih odnosa je
međusobno potpuno različita. U porodičnom pravu uređuju se lični odnosi, a imovinski odnosi su
podređeni ostvarenju ličnih prava. Metodološka sličnost je u načelu dispozitivnosti (dobrovoljnosti)
zasnivanja odnosa i načelu ravnopravnosti subjekata, a razlike su neprometnost porodičnih
subjektivnih prava i odsustvo imovinske sankcije u porodičnom pravu.

Građansko pravo – radno pravo. Radno pravo je prije osamostaljenja u zasebnu granu
prava bilo sastavni dio građanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa je bio ugovor o službi
(locatio conductio operarum).

Građansko pravo – upravno pravo. Metode, odnosno načela upravnog prava suprotni su
onima građanskog prava. Umjesto ravnopravnosti i koordinacije među strankama, u upravnom pravu
važi načelo subordinacije, umjesto načela prometnosti načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti,
umjesto imovinske sankcije preovladava lična sankcija. U upravnom pravu preovladavaju kogentne,
a u građanskom dispozitivne norme.

Građansko pravo – međunarodno privatno pravo. Međunarodno privatno pravo uređuje

posebnu vrstu imovinskih odnosa, a to su imovinski odnosi sa tzv.međunarodnim obilježjem.
Npr.ugovor o prodaji zaključe 2 državljanina različitih zemalja na teritoriji treće države. Postavlja se
pitanje koje će nacionalno građansko pravo biti primijenjeno u konkretnom slučaju. Taj zadatak
rješava međunarodno privatno pravo pomoću tzv.kolizijskih pravila. Naziv “međunarodno” to

3
pravo nije dobilo zato što je zaista međunarodno, već zato što uređuje privatnopravne odnose sa
međunarodnim obilježjima. Ono je unutrašnje pravo države.

Izvori građanskog prava

Pojam i vrste pravnih izvora

Izvori prava su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. U nauci o izvorima poznata je
podjela na državne i društvene izvore prava.

Za državni izvor je karakteristično da je formalni tvorac prava ustavom određeni zakonodavni

organ. Osnovni oblik u kome se javlja pravno pravilo iz tog izvora je propis, posebno zakon. Norma
je heteromna, odnosno stvaralac norme nije istovremeno i adresat.

Za društveni izvor ili tzv.autonomno pravo karakteristični su samonormiranje međusobnih

odnosa i akcija članova određenih asocijacija. Norma je autonomna, odnosno oni koji stvaraju normu
u načelu su i njeni adresati.

Izvori građanskog prava su propisi, pravni običaji, sudska praksa i pravna nauka.

Propisi

Propis sadrži napisano pravno pravilo. Među propisima postoji rang koji određuje njihov
međusobni odnos. Najznačajniji propisi su ustav i zakon.

Ustavi sadrže relativno mali broj odredaba građanskog prava, ali one imaju prvorazredan
značaj. Ustavom se uređuju temelji pravnog, političkog i ekonomskog sistema određene društvene
zajednice.

Zakoni. Pod zakonom se podrazumijeva akt donesen od strane zakonodavnog tijela na

ustavom propisani način, a koji sadrži apstraktno, opće pravno pravilo. Zakon je najčešći i
najuobičajeniji pravni izvor. Svaki zakon je propis, ali svaki propis ne mora biti zakon. Propis je i
svaki podzakonski akt. Za naše građansko pravo karakteristično je da ono nije u cjelini uređeno
novim zakonima.

Retroaktivnost propisa. U svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog

djelovanja propisa. Zabrana retroaktivnosti za zakonodavca važi relativno jer može odrediti da
pojedine odredbe djeluju unatrag. Za sudiju je zabrana retroaktivnosti apsolutna. U pravnoj nauci
postoje 2 teorije koje pokušavaju objasniti zabranu povratnog djelovanja propisa.

Prema teoriji stečenih prava, propisi ne mogu djelovati retroaktivno ako bi time vrijeđali
stečena prava pravnih subjekata. Međutim, zbog sporne prirode stečenih prava Roubier je postavio
novu, tzv.modernu teoriju prema kojoj treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog
djelovanja pravnih propisa. Zakoni neposredno zahvataju pravne situacije koje su u toku, ali ne
mogu uticati na posljedice koje su takve situacije već proizvele. Npr. ako je raniji propis određivao da
se poslovna sposobnost stiče sa 18 godina, a kasniji podiže granicu na 21 godinu, osobe koje u
trenutku stupanja propisa na snagu imaju 20 godina bi po klasičnoj teoriji stečenih prava ostajali
poslovno sposobni i dalje, dok bi po modernoj teoriji izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni
poslovi koje su zaključili nakon navršene 18.godine bili i dalje valjani.

Pravni običaji

Pravni običaji su pravila ponašanja koja su se formirala u društvenoj zajednici na osnovu nekog
ponavljanjem utvrđenog shvatanja, a zakonski im je propis svojom normom direktno ili indirektno
dao pravni karakter.

4
 Pravni običaj kao izvor prava mora sadržavati 2 elementa:

a) materijalni, koji pokazuje da je društvena praksa koja se manifestuje kao vršenje ili nevršenje
određenih radnji dovoljno česta, stalna i jednolična.

b) psihološki (opinio iuris sive necessitatis), tj.uvjerenje da se radi o općeobaveznom pravilu

ponašanja.

Iz navedenog slijede 2 osnovne karakteristike pravnih običaja:

1. Pravni običaji su subordinirani zakonskom pravu jer važe samo onda ako ih zakon priznaje

2. Pravni običaji su supsidijarni pravni izvor, tj. u obzir dolaze samo ako određeni odnos nije
u cjelini normiran propisom, a pravni običaj nije protivan načelima na kojima se zasniva
pravni poredak određene zajednice. Pravni običaji su izvor našeg građanskog prava

Na području obveznih odnosa primjenjuju se tzv.trgovački običaji. Ako su kodificirani nazivaju

se uzansama. Nastaju kao proizvod ponavljanja i ujednačavanja poslovne prakse učesnika u
pravnom prometu. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se općim uzansama. U
suprotnom, radi se o posebnim uzansama.

Sudska praksa

Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donošenje više saglasnih presuda od strane
istog suda o istom pravnom pitanju na osnovu kojih se formira općeobavezna pravna norma. Sudska
praksa je indirektan izvor prava jer kod nas sudska odluka nema karakter presedana. Zbirke sudskih
odluka nemaju karakter zakona, već odluka višeg suda djeluje na niži sud samo snagom svoje
uvjerljivosti, te zbirke sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednačavanje sudske prakse.

Pravna nauka

Pravna nauka je također samo indirektan izvor prava. Ona djeluje na sud samo snagom svoje
uvjerljivosti, ali se sudija u konkretnom slučaju ne može pozvati na neko naučno djelo kao na zakon.

Građanskopravni odnos

Pojam i postanak građanskopravnog odnosa

Građanskopravni odnos je društveni odnos koji je uređen pravnim pravilima

građanskog prava. U prvom redu se javlja kao faktički, materijalni društveni odnos. Materijalni
društveni odnos postaje građanskopravnim odnosom u trenutku kada ga građansko pravo prizna i
uredi. Time se stvara mogućnost prinudnog ostvarivanja prava i obaveza subjekata u takvim
odnosima. Pretvaranjem faktičkih društveno-ekonomskih odnosa u građanskopravne odnose
omogućava se privredno kretanje.

Između društveno-ekonomskih odnosa sa jedne i građanskih prava sa druge strane, postoji

uzajamno djelovanje. Društveni odnosi daju građanskom pravu sadržaj, a građansko pravo tim
odnosima daje pravnu karakteristiku.

Pravne činjenice

Pravne činjenice su činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak
pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava. Pravne

5
činjenice se dijele s obzirom na postanak i s obzirom na funkciju u normiranju samog
građanskopravnog odnosa.

Vrste pravnih činjenica s obzirom na postanak

Po ovom kriteriju pravne činjenice se dijele u 2 osnovne vrste: prirodni događaji i ljudske
radnje.

Prirodni događaji postaju pravne činjenice kada pravo za njih veže pravne učinke. Takvi
događaji nazivaju se i pravnim događajima (npr.rođenje, smrt, protek vremena itd).

Ljudske radnje su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci. Dijele se na
dozvoljene (pravne radnje) i nedozvoljene (delikti). Među pravnim radnjama najvažniji je pravni
posao. To je očitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka. Takvi
učinci su postanak, promjena ili prestanak građanskopravnog odnosa.

Delikti su nedozvoljene ili protupravne ljudske radnje. U građanskom pravu radi se o

građanskim deliktima, za razliku od krivičnih. Delikt je protupravna radnja uz koju norme
građanskog prava i mimo volje počinioca vežu nastanak odnosa odgovornosti za štetu.

Vrste pravnih činjenica s obzirom na funkciju

S obzirom na funkciju, pravne činjenice se mogu javljati kao pretpostavka, pravna osnova,
presumpcija i fikcija.

Pretpostavka je pravna činjenica koja je zaista kao činjenica realno nastala u stvarnosti, a
potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao određeni građanskopravni odnos. Npr.ako je neko
zaista umro, tada je ta pravna činjenica pretpostavka za otvaranje nasljedstva. Dakle, dok u
običnom govoru izraz pretpostavka koristimo kada nismo sigurni da li se nešto dogodilo ili ne, u
građanskopravnoj terminologiji se pod pretpostavkom podrazumijeva činjenica koja se sigurno
dogodila i čije postojanje se uvijek može dokazati.

Pravna osnova je ona bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak
subjektivnih građanskih prava. Naime, subjektivna prava uvijek proizilaze iz jedne pretpostavke. Da
bi se ta pretpostavka za koju je povezano subjektivno građansko pravo razlikovala od svih ostalih
koje su potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom. Prema tome, svaka pravna
osnova je pretpostavka, ali svaka pretpostavka nije pravna osnova. Npr, pretpostavke za oporučno
nasljeđivanje su:

- smrt ostavitelja,

- imovina,

- živi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja

- sposobnost nasljednika za nasljeđivanje

- oporuka u korist određenog nasljednika.

Pravna osnova iz koje nastaje subjektivno pravo određenog nasljednika na nasljedstvo

očigledno je postojanje oporuke u njegovu korist.

Presumpcija je pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno. Kao
presumpcija se može tretirati samo ona pravna činjenica koju je propis odredio. Takva činjenica zove
se pravna presumpcija (praesumptio iuris). Osim pravne presumpcije koja se uvijek može oboriti
dokazom, postoji i tzv.neoboriva presumpcija koja se naziva pravna presumpcija i o pravu
(praesumptio iuris et de iure). Neoboriva presumpcija znači da se neka činjenica smatra po

6
propisu kao dokazana, a protivdokaz uopće nije dozvoljen (npr.poznavanje stanja u zemljišnim
knjigama).

Fikcija je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni
dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki pravni
odnos. I za fikciju važi načelo da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, već samo ona za koju
propis to dozvoli.

Subjekti građanskopravnog odnosa

Pojam pravnog subjekta

Pravni subjekt je nosilac prava i obaveza. Za pravni subjekt često se koristi izraz osoba (lice).
Pravni subjekt može biti fizička osoba i pravna osoba.

Pravna, poslovna i deliktna sposobnost

Pravna sposobnost je svojstvo biti nosilac prava i obaveza. Ona je osnovno svojstvo pravnog
subjekta. Ako bi se nekom pravnom subjektu oduzela pravna sposobnost, on bi prestao biti pravnim
subjektom (čovjek bi sa pravnog gledišta postao stvar, a pravna osoba bi prestala postojati).

Poslovna sposobnost je svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stiču prava i obaveze.

Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost, ali ne mora imati i jednak stepen poslovne
sposobnosti.

Deliktna sposobnost (uračunljivost) je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran

za svoja protivpravna djelanja. Dok se za poslovnu sposobnost traži pravno relevantna volja
pravnog subjekta, za deliktnu sposobnost traži se određeni stepen svijesti (mogućnost
samoopredjeljenja). Zbog toga i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne.

Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dužnosti, već svojstva. Razlika je u tome što se
osoba može odreći svojih subjektivnih prava, ali se svojstava ne može sama odreći.

Fizička osoba

Pojam, postanak i prestanak fizičke osobe

Fizička (prirodna) osoba je živ čovjek kao subjekt prava. Čovjek postaje pravnim subjektom
samo onda ako mu to pravni poredak priznaje (robovlasništvo je sistem u kome nisu svi ljudi bili
pravni subjekti).

Fizička osoba postaje rođenjem. Ponekad se ukazuje potreba da se nerođenom djetetu

sačuvaju neka prava. Dijete u majčinoj utrobi u pravu se naziva nasciturus. Kod nasciturusa se
služimo fikcijom “onaj ko će se roditi uzima se kao da je već rođen”. Pri tome se mora voditi računa
o slijedećem:

1. Fikcija mora ići u korist nasciturusa

2. Dijete se zaista mora roditi živo. U suprotnom otpadaju sve pravne posljedice fikcije.

Fizička osoba prestaje smrću. Smrt znači i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe. U
slučaju da se ne zna da li je osoba čije pravne odnose treba razriješiti živa ili mrtva, pravo se služi
presumpcijom smrti koja se u našem pravu pojavljuje u vidu proglašenja nestale osobe umrlom.
Dakle, ovom presumpcijom prezumira se i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe.

7
 Poslovna i deliktna sposobnost fizičke osobe

Poslovna sposobnost fizičke osobe ima 3 stepena: puna i ograničena poslovna sposobnost, te
poslovna nesposobnost.

Puna ili potpuna poslovna sposobnost stiče se po našem pravu sa navršenom 18.godinom
života. Osobe koje su navršile 18 godina nazivamo punoljetnim (izuzetak su stariji maloljetnici koji
su zaključili brak). Punoljetna osoba može sama sklapati pravne poslove.

Ograničena ili djelomična poslovna sposobnost. Pravni poslovi koje sklopi osoba sa
ograničenom poslovnom sposobnošću važe tek onda kada ih odobri zakonski zastupnik te osobe.
Pravni posao koji sklapa osoba ograničene poslovne sposobnosti zove se šepavi pravni posao
(negotium claudicans).

Potpuna poslovna nesposobnost. Osobe koje su potpuno nesposobne ne mogu uopće same
sklapati pravne poslove, već to za njih čine njihovi zakonski zastupnici. Kod nas su potpuno poslovno
nesposobni maloljetnici mlađi od 15 godina i punoljetne osobe koje su sudskom odlukom potpuno
lišene poslovne sposobnosti, a usljed zakonom određenih razloga.

Deliktna sposobnost nastupa sa navršenom 14.godinom života. Maloljetnik koji je navršio 14

godina potpuno je deliktno sposoban ako je duševno zdrav. Duševno zdravlje se presumira.
Maloljetnik između 7 i 14 godina života nije deliktno sposoban, ali će iznimno biti ako se dokaže da je
pri činjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje.

Pravna (juristička) osoba

Pravna osoba je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost.

Historijski korijeni pravne konstrukcije pravne osobe nalaze se u srednjevjekovnim

pravnim shvatanjima koja su dijelom zasnovana na rimskom i kanonskom pravu, a dijelom na
germanskom i drugim običajnim pravima evropskog kontinenta.

Osnovne pravne teorije o pravnoj osobi

Teorija fikcije. Prema ovoj teoriji, društvene tvorevine nisu personae, jer nisu bića koja imaju
vlastitu volju. Tu se samo zamišlja da persona postoji, dakle fingira se subjekt kojeg Heise prvi u
literaturi naziva jurističkom osobom. Teoriju fikcije su preko Savigny-a prihvatili pandekisti. Teorija
fikcije danas se naziva klasičnom teorijom, jer su sve ostale teorije nastale kao plod kritičkih osvrta
na tu teoriju.

Potvrdne teorije
a) Organska teorija ljudski kolektiv smatra stvarno postojećom kolektivnom osobom, koja je
živi organizam, kao i čovjek. Taj pravac, koji kolektiv više psihologizira, veže se uz Zitelmann-
a. Osnovna zasluga organske teorije je u tome što je upozorila na realnu egzistenciju pravnih
osoba. Krupan nedostatak joj je što je poistovijetila organizam i organizaciju.
b) Teorija pravne realnosti prihvaćena je i razrađena od strane francuske civilističke doktrine.
Ova teorija pravne ili tehničke realnosti naglašava 2 osnovna načela:
- da treba priznati postojanje pravne osobe čak i u slučaju zakonske šutnje, uvijek kada se
kolektivni interes organizovano izrazi;
- da treba priznati sva prava pravnoj osobi, čaki preko zakonskog teksta, ako su takva prava
potrebna za realizaciju kolektivnog interesa.
c) Teorija ustanove ili institucije. Po ovoj teoriji, čiji je autor Hauriou, pravna ustanova je
društvena organizacija u kojoj pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarenja
određene ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stiče pravnu sposobnost čim postigne

8
 takav stepen koncepcije i organizacije na kome postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva.
Teorija ne može pružiti pravni kriterij koji sigurno odvaja organizacije koje jesu pravne osobe
od onih koje to nisu.

Odrične teorije
 Teorija namjenske imovine. Brinz je počeo učiti da prava ne pripadaju samo nekome, već
da mogu pripadati i za nešto. Brinz je bio uvjeren da mogu postojati subjektivna prava bez
subjekta. To su imovinske mase bez subjekta, ali sa određenim ciljem. Umjesto pravne osobe,
Brinz je postavio teoriju o “namjenskoj imovini”. Obzirom da je i teoretski neodrživo učenje o
postojanju subjektivnih prava bez subjekta, smatra se da Brinz nije ništa doprinio nauci o
pravnoj osobi.
 Teorija destinatora, čiji je autor Ihering smatra da stvarni subjekti prava kao pravnih osoba
jesu korisnici kojima je imovina namijenjena. Iheringu je nedostajalo precizno razlikovanje
između vlasništva u ekonomskom i pravnom smislu.
 Teorija kolektivnog vlasništva. Njen autor, francuski teoretičar Planiol, došao je na ideju
da pravna osoba ne postoji, odnosno da je potpuno nepotrebna, te da bi je trebalo zamijeniti
pozitivnim pojmom kolektivnog vlasništva koje realno postoji ispod maske koja se naziva
pravnom osobom.
 Druge odrične teorije obuhvataju autore koji negiraju postojanje subjektivnih prava uopće.
Budući da njima ne treba nikakav pravni subjekt, u konstrukciji im ne treba ni pravna osoba.
Predstavnici tih teza su Duguit i Kelsen.

Teorija realne egzistencije može se postaviti ako se kao rezultat općih napora nauke,
legislative i prakse pokuša izvući ono zajedničko. Supstrat osobnosti može biti živo ljudsko tijelo i u
tom slučaju se pravni subjekt javlja kao fizička osoba. Međutim, supstrat osobnosti može biti
određeni skup pojedinaca ili određena imovinska masa i tada je pravni subjekt pravna osoba. U
prvom slučaju radi se o korporaciji, a u drugom o zavodu ili zakladi. Subjektivitet fizičkih i pravnih
osoba je jedinstven.

Postanak pravne osobe

U nauci se smatra da su potrebne najmanje 3 pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina

mogla pojaviti kao pravni subjekt:

1. Društvena tvorevina mora imati trajnu i čvrstu organizaciju, prema vanjskom svijetu mora
predstavljati organizacijsko jedinstvo

2. Organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine članova

3. Sticanje pravne sposobnosti (subjektiviteta). Moguća su 3 praktična rješenja pitanja

sticanja pravnog subjektiviteta.

- Po sistemu slobodnog udruživanja, pravna osoba nastaje organiziranjem, što se vidi iz statuta.
Nadležnom državnom organu mora se podnijeti prijava, međutim ona nema konstitutivni
karakter.

- Po sistemu normativnog akta društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na 2 načina:

direktnim propisom kojim se osniva tačno određena pravna osoba ili određivanjem pretpostavki
koje neka organizacija mora ispuniti da bi postala pravna osoba. Pravna sposobnost stiče se tek
registracijom. Međutim, nadležni organ mora izvršiti registraciju u slučaju da su ispunjene
zakonske pretpostavke.

- Po sistemu koncesije, organizacija dobiva pravni subjektivitet posebnim aktom upravnog

organa. Taj akt daje se po diskrecionoj ocjeni i naziva se odobrenjem.

9
 Navedene pretpostavke su kumulativno postavljene.

Pravna sposobnost pravne osobe

Pravna sposobnost fizičke osobe šira je od pravne sposobnosti pravne osobe. Za fizičku osobu
se kaže da ima opću pravnu sposobnost, a za pravnu osobu da ima posebnu pravnu sposobnost.
Fizička osoba djeluje u okviru onoga što nije zabranjeno, a pravna osoba u okviru onoga što joj je
određeno statutom pravne osobe. U statutu je izražena tzv.statička volja pravne osobe. Tu se
određuje cilj, odnosno svrha pravne osobe, a time i obim pravne sposobnosti. Statut ili ugovor o
osnivanju nužno sadrži i unutrašnju organizaciju pravne osobe, kao i odredbe o imovinskoj podlozi
pravne osobe. Statut, odnosno ugovor, mora predvidjeti i članska prava, odnosno određena prava
korisnika. Budući da je u statutu izražena volja pravne osobe, on uvijek ima oblik, a često i snagu
pravnih propisa. Isto važi i za ugovor o osnivanju pravne osobe.

Poslovna sposobnost pravne osobe

Pravna osoba svoju dinamičku volju izražava preko svojih organa. Stoga pravna osoba postaje
poslovno sposobna preko svojih organa. Zato statut pravne osobe mora predvidjeti organe pravne
osobe. Tijelo ili organ je fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba
izražava svoju vollju. Radnja organa pravne osobe u okvirima statuta smatra se radnjom same
pravne osobe (npr.akt koji donosi dekan fakulteta nije njegov osobni akt, već akt fakulteta).

Ako sa stanovišta pravne i poslovne sposobnosti usporedimo fizičku i pravnu osobu, dolazimo
do slijedećih zaključaka:

- Kod fizičke osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istovremeno. Kod pravne je suprotan
slučaj

- Za fizičku osobu je karakteristično stepenovanje poslovne sposobnosti, za pravnu ne.

- Za fizičku osobu ne postoji stepenovanje pravne sposobnosti, koje je karakteristično za pravne

osobe.

Deliktna sposobnost pravne osobe

Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe polazna je osnova i za priznavanje njene deliktne
sposobnosti. Postoji odgovornost gdje se traži krivica, kao i odgovornost za štetu bez krivice. Ako se
traži krivica, krivica pravne osobe prosuđivaće se po krivici njenih organa. Ako je organ pravne osobe
fizička osoba, za krivicu se traži uračunljivost. Ako je organ pravne osobe kolektivan, postoje propisi
po kojima se zasniva odgovornost i u takvom slučaju.

Vrste pravnih osoba

Postoje 4 osnovne vrste pravnih osoba: pravne osobe javnog prava i pravne osobe privatnog
prava, te korporacije i zaklade.

Kod podjele pravnih osoba na javne i privatne, u javne se svrstavaju one koje ostvaruju javne
ciljeve i interese, a u privatne one koje slijede privatne ciljeve i interese. Kao dopunski kriterij po
kome se pravne osobe mogu smatrati pravnim osobama javnog prava navode se osnivanje,
finansiranje, upravljanje i kontrola od strane države, javna ovlaštenja i sl. Prema tim kriterijima, u
pravne osobe javnog prava ubrajaju se država, jedinice lokalne samouprave i uprave, javna
preduzeća itd. Sve ostale pravne osobe spadale bi u pravne osobe privatnog prava.

Podjela pravnih osoba na korporacije i zaklade vrši se prema tzv.supstratu1 pravne osobnosti.

1
supstrat – temelj, osnova, podloga, nosilac

10
 Korporacija je organizirani kolektiv fizičkih osoba koji je samostalan pravni subjekt različit od
pojedinaca koji su članovi korporacije. Težište u supstratu pravne osobnosti je na skupu fizičkih
osoba, mada korporacija ima svoju imovinu koja je različita od imovine članova. Za korporaciju je
karakteristično da se njen identitet ne mijenja promjenom članova. Kako je korporacija samostalan
pravni subjekt, njena pravna sposobnost nije zbir pravnih sposobnosti njenih članova. Zbog toga član
neke korporacije može stupati u građanskopravne odnose sa svojom korporacijom. Tipične
korporacije su dioničarska društva.

Zaklada je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom

priznata poslovna sposobnost. Zakladom upravljaju fizičke osobe, ali je dominantni element
supstrata njene pravne osobnosti upravo sama imovinska masa. Zaklada se osniva aktom državne
vlasti ili pravnim poslom koji poduzima bilo fizička ili pravna osoba.

U praksi je vrlo teško odrediti da li neka pravna osoba spada u korporaciju ili zakladu, jer je
redovna pojava da konkretna pravna osoba predstavlja kombinaciju osnovnih tipova. U takvom
slučaju se pravna osoba razvrstava prema elementima koji u njoj preovladavaju.

Kada su u pitanju vrste pravnih osoba u našem pravu, mogu se razlikovati 3 perioda: do 1971;
1971.-1988.godine i period nakon 1988.godine.

U periodu do 1971.godine sve pravne osobe bile su podijeljene na društvene i građanske

pravne osobe. Društvena pravna osoba definirana je kao pravni subjekt čija je ekonomska baza
isključivo u društvenom vlasništvu. Ove pravne osobe nisu mogle biti nosioci prava vlasništva. Bile
su nosioci prava korištenja i prava raspolaganja kao novih stvarnih prava. Najvažnije društvene
pravne osobe tog perioda su država, političko teritorijalne jedinice, odnosno DPZ i radne
organizacije.

Građanske pravne osobe su društvene tvorevine čija je ekonomska osnova u građanskom

vlasništvu. U ovom periodu bile su marginalnog značaja i tretirane su kao relikt prošlosti. U pravilu
se nisu mogle baviti privrednom djelatnošću, jer čim bi ta djelatnost prešla određenu granicu,
automatski bi njihova imovina postala društvenom. U građanske pravne osobe ubrajane su vjerske
organizacije, različite zaklade ili zadužbine, te udruženja građana.

Period 1971.-1988.godine je period oživotvorenja koncepcije udruženog rada. Normativnu

osnovu čine Ustavni amandmani iz 1971, Ustav SFRJ iz 1974.godine i Zakon o udruženom radu iz
1976.godine. U ovom periodu došlo je do značajnih promjena u definiciji, supstratu i organizacijskim
oblicima društvenih pravnih osoba. Društvena pravna osoba definirana je kao ona društvena
tvorevina koja svoje ciljeve može ostvariti samo angažovanjem sredstava u društvenom vlasništvu.
Temeljni oblik organizacije društvenih pravnih osoba su bile Organizacije udruženog rada (OOUR,
RO, SOUR), Samoupravne interesne zajednice, DPO, DPZ i društvene organizacije.

Period nakon 1988.godine počinje radikalnim promjenama u društveno-ekonomskom i

pravnom poretku. Normativna podloga data je amandmanima na Ustav SFRJ i Zakonom o
poduzećima (ZOP) iz 1988.godine. Temeljni organizacijski oblik pravne osobe u ekonomiji sada je
poduzeće, koje se definira kao pravna osoba koaj obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dohotka,
odnosno dobiti. ZOP razlikuje 4 tipa poduzeća:

1. Društveno poduzeće, koje posluje sredstvima u društvenom vlasništvu

2. Zadružno poduzeće, koje posluje sredstvima u zadružnom vlasništvu

3. Mješovito poduzeće, koje posluje sredstvima u društvenom, zadružnom i vlasništvu fizičkih lica

4. Privatno poduzeće, koje posluje sredstvima u privatnom vlasništvu, tj.vlasništvu fizičkih osoba i
građanskih pravnih osoba.

11
 Prestanak pravne osobe

Pravna osoba prestaje nestankom jedne od 3 prethodno spomenute pretpostavke

(organizacijsko jedinstvo, imovina, sticanje pravne sposobnosti).

Osim toga, pravna osoba može prestati:

- propisom ili aktom državne vlasti (zabranom)

- postizanjem cilja zbog kojeg je osnovana

- smanjenjem broja članova ispod određenog broja koji je npr.predviđen statutom pravne osobe

- odlukom članova koji čine pravnu osobu

- nestankom imetka pravne osobe

- stečajem - pravna osoba nad kojom se provodi stečaj prestaje postojati danom upisa u sudski
registar rješenja o zaključenju stečajnog postupka. Imovinskopravni odnosi takve pravne osobe
rješavaju se u postupku likvidacije.

12