Noam Chomsky

Mediji, propaganda i sistem

SADRŽAJ
 

Andrej Grubačić
Noam Chomsky i kritika kapitalističke demokracije

Robert Posavec
Uvod

Što mainstream medije čini mainstream

Proizvodnja pristanka

Sustav propagande

Zbunjivanje stada

O slobodi tiska i kulture

Kontrola naših života

Mediji, znanje i objektivnost

Medijska kontrola

Literatura
Andrej Grubačić

NOAM CHOMSKY I KRITIKA

KAPITALISTIČKE DEMOKRACIJE
U svojim analizama političke stvarnosti i kapitalističke demokracije, Noam Chomsky,
najpoznatiji suvremeni lingvist i najznačajnije ime suvremenog anarhizma, često polazi od
glasovitog paradoksa kojeg je definirao škotski filozof David Hume - od "paradoksa vlasti".
Prema Humeu, jedan od najzanimljivijih problema svake političke konstrukcije jest lakoća
kojom se većina, nad kojom se vlada, uvijek prepušta manjini koja ima moć. "Potčinjavanje je
implicitno." Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada
većinom koja raspolaže silom? Humeov zaključak glasi da svaka vlast mora počivati na
"kontroli misli". Chomsky ovome suprotstavlja nekoliko primjedbi od koji se najznačajnija
odnosi na Humeovu tezu po kojoj kategorija sile pripada isključivo većini nad kojom se vlada.
Chomsky tu tezu odbacuje jer smatra da svaka država i svaka vlast, kao oblik
institucionaliziranog nasilja, "počivaju na maču", odnosno sili, a to, opet, znači na principu
klasne organizacije. Jedan od povijesnih primjera predstavlja Centralna Amerika gdje se, pod
pokroviteljstvom SAD-a, u organizaciji državnih "odreda smrti", kroz "internalizaciju terora"
i "kolektivnu generalizaciju straha" kontroliraju sindikati, studentske organizacije i seljačke
udruge. Sve to, međutim, ne umanjuje originalnost Humeovog paradoksa: svaka država, pa i
otvoreno totalitarna, ne može postojati bez određene "proizvodnje pristanka" i kontrole misli,
kojom se javno mnijenje pretvara u "zbunjeno stado pasivnih promatrača" (W. Lippman).
Chomsky rado citira misao [Aleksandra Gersenkrona] da je "bez obzira na snagu vojske i
vještinu tajne policije, naivno vjerovati da su ovi sustavi fizičke prinude dovoljni, neophodno
je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda". Humeov paradoks se, dakle, odnosi i na
otvoreno totalitarne i na demokratske države. Slučaj ovih potonjih je, dakako, daleko
zanimljiviji.

Kategoriji sile, imanentnoj osobini svake države (ako prihvatimo radikalnu političku
semantiku Chomskog), posvećena je knjiga "The Washington connection and third world
fascism: The political economy of human rights" (suautorstvo s Edwardom Hermanom), dok
su ovoj drugoj, manipulativnoj osobini državnog nasilja, "kontroli misli", posvećene knjige
"Manufacturing consent: political economy of mass media" (također u suradnji s Hermanom)
i "Necessary Illusions" koja se, u ovom tematskom kontekstu, u krugovima kritičara smatra
najzrelijim i najuspjelijim radom Noama Chomskog.

Potreba za "proizvodnjom pristanka" i "nužnih iluzija" zanemarena je tema u proučavanju

suvremene povijesti ideja. Ona se javlja zajedno s prvim demokratskim prevratom u povijesti,
s engleskom revolucijom u sedamnaestome stoljeću, kada se "radikalni demokrati"
suprotstavljaju uvriježenom stavu po kojemu "ne može biti prave vlasti bez odgovarajućih
misterija", pomoću kojih se, opet, stvaraju "odgovorni pojedinci", posve u duhu Lockeovog
aksioma po kojemu "obični ljudi moraju biti isključeni iz javnih poslova".

Ovaj Lockeov aksiom je, mutatis mutandis, usvojio i Henry Kissinger, po kojem su za
"implicitnu potčinjenost" zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita.
Kissinger nipošto nije usamljen: sličan stav formulirala je čitava plejada liberalnih i
konzervativnih intelektualaca od kojih ćemo spomenuti samo one najpoznatije, Waltera
Lippmana i Reinhold Neibuhr. Oni su zdušno zastupali tezu da "odgovorni ljudi" moraju
"proizvoditi pristanak" i "nužne iluzije" kako bi "zbunjeno stado" štitili od demokratskog
dogmatizma. Ova svojevrsna politička teologija postala je obilježjem intelektualnog diskursa,
korporativne prakse i geopolitičke strategije.

Teško je, zaista, izbjeći usporedbu s lenjinističkom koncepcijom avangardne partije koja
usrećiteljski vodi "neprosvjećeni narod" prema eshatološkoj predstavi istinske demokracije.
Lenjinov entuzijazam i rječnik današnjih državnih intelektualaca je zapanjujuće sličan.
Chomsky navodi predviđanje Mihaila Bakunjina - jedino koje se u povijesti društvenih
znanosti pokazalo točnim - prema kojem se moderna povijest neizbježno kreće k
uspostavljanju pseudo-socijalističkih i kapitalističko-menadžerskih birokracija.

Tehnike "proizvodnje pristanka" su se najsavršenije iskristalizirale u SAD-u, najrazvijenijoj

kapitalističkoj demokraciji. Tu je službeni diskurs obilježen traganjem za najefikasnijim
vidom kontrole i neutraliziranjem "partikularnih interesa". Tako je Trilateralna komisija,
savez liberalnih elita Europe, Japana i SAD-a, suočena s "krizom demokracije" do koje je
došlo uslijed "demokratskog izgreda" i neumjerene demokracije u nemirnim 1960-ima,
ponudila program za jednu "umjerenu demokraciju", u kojoj bi, u potpunosti u ciničnom duhu
takove demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sustav informacija, štiteći,
naravno, stanovništvo od demokratskog dogmatizma.

Chomsky, u doista iscrpnoj analizi, identificira pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopće
postala, mora proći: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i
medijskog oglašavanja, filter "stručnih" izvora koji pružaju samo "prave informacije", filter
privilegiranih demanata i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa.
Ovakav diskurs, kako nas upozorava Chomsky, ne proizvodi samo država koja predstavlja tek
jedan segmet u kompleksu moći. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u
kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku
politiku. Nevidljivo prisutstvo korporacija nalazi se u samoj strukturi "nužnih iluzija".
Ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri
čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući tako cjelokupnu percepciju političke
realnosti.

Uspostavljeni sustav indoktrinacije, koji Chomsky lucidno razotkriva, ima mnoge fasete.
Ipak, glavnu ciljnu grupu predstavlja "neobrazovana masa", većina stanovništva. Ona se mora
- kako glasi jedna popularna menadžerska floskula - neutralizirati pomoću "emocionalno
potentnih simplifikacija". To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen
nečim besadržajnim - ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav,
kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.

Razrješenje Humeovog paradoksa i krize suvremene demokracije sastoji se, prema

Chomskom, u prihvaćanju Bakunjinovog stava da je suštinski element čovjekove prirode
"instinkt za slobodom", odnosno mišljenje Bertranda Russella po kojem je "anarhizam
konačni ideal kojemu se društvo treba pokušati približiti". Anarhizam je za Chomskog
tendencija "koja identificira prinudne i autoritarne hijerarhijske društvene strukture, dovodeći
u pitanje njihov legitimitet: ukoliko one ne mogu odgovoriti ovom izazovu, što je uglavnom
slučaj, anarhizam postaje nastojanje da se moć suzi, a prostor slobode prošiti".

Chomsky, međutim, kao originalni intepretator suvremenog anarhizma, koji bi se mogao

nazvati "etičkim", ne nudi gotov recept ili jednoznačnu formulu socijalne promjene. On
upozorava na teškoću predviđanja najpravednijih oblika socijalne organizacije, kao i na
opasnost "statičnih, idealnih alternativa". Samo oprezno, znanstveno iskustvo stečeno brojnim
društvenim eksperimentima može pružiti jasnu sliku jednoga pravednog društva, temeljenoga
na etičkim principima čiji je izvor ideja anarhizma.