Zamišljanje Hrvatske:

istraživanje kompjutorski posredovanih javnih sfera dijaspore

Paul Stubbs

Uvod

Migracije i mediji

Antropologija, etnologija, kulturalni studiji i sociologija, kao i neke druge discipline, a naročito
njihove postkolonijalne varijante, u novije vrijeme pokazuju zanimanje za složeno pitanje identiteta. To
uključuje pokušaj razvijanja i promicanja “teorije raskida koja medije i migracije razumije kao svoje
primarne i ujedno međusobno povezane predmete, te istražuje njihov zajednički utjecaj na zamišljanje
kao na konstitutivno obilježje moderne subjektivnosti” (Appadurai 1996:3). U ovom ću se tekstu priključiti
Appaduraijevoj tezi usredotočujući se na povezanost jednoga aspekta (post)migracija, to jest stvaranja
osobitih vrsta dijasporskih bliskosti, s brzim rastom kompjutorski posredovane komunikacije, prije svega u
vezi s izgradnjom novih javnih sfera korištenjem interneta i sudjelovanjem u tematskim skupinama.
Ovaj se tekst ne oslanja na teorijske apstrakcije koje pojedine slučajeve manipuliraju mimo
“lokalne“ prepoznatljivosti da bi ih učinile prikladnim “dokazima“, već se usredotočuje na suvremene
aspekte zamišljanja Hrvatske kao nacije čija neovisnost izrasta iz rata, postsocijalističke tranzicije,
masovne prisilne migracije i politizirane transpozicije “domovine” izvan zemljopisnih granica. Kompjutorski
posredovane javne sfere dijaspore,1 koje su predmetom ovoga teksta, produbljuju razumijevanje onoga
što se naziva transnacionalnim i postnacionalnim zamišljanjima, jer kao složena diskurzivna i povijesna
polja predstavljaju osobite konstrukcije nacionalnog prostora, one koje se oblikuju s različitih strana svijeta
ujedinjujući se u jednu, zamišljenu domovinu.
Fokus je ovoga rada Hrvatska, zemlja u kojoj živim od 1993. godine uključujući se u niz projekata
kao što su znanstvena istraživanja, aktivizam, rad s izbjeglicama, te različite inicijative vezane uz socijalnu
politiku. Važno je spomenuti da je moj angažman oko pitanja globalizacije i složenih veza između
lokalnoga, nacionalnog i globalnog (Lofgren 1996) potekao iz Hrvatske, a ne sa sveučilišta na Zapadu
(Deacon, Hulse i Stubbs 1997: pogl. 7; Stubbs 1997). K tomu, od 1994. godine koristim se elektroničkom
poštom, a kasnije i internetom kao važnim poprišem akademskog i aktivističkog diskursa; član sam mreže
zamir koja je prvotno bila zamišljena kao sredstvo povezivanja pojedinaca i skupina koje rade za mir i
ljudska prava u zemljama s prostora bivše Jugoslavije (Stubbs 1998:3.1). Moje sociološko zanimanje za
kompjutorsku komunikaciju proizlazi, dakle, ne samo iz meni posebno važnoga nastojanja da se povežu

1
Uobičajeni termin “Dijaspora” u ovom je tekstu zamijenjen terminima “dijaspora”, “dijaspore” i “dijasporski” da bi se
označila tekstualna raznolikost upotrebe termina i neprimjerenost apsolutističkog koncepta “Dijaspore”.
Stubbs 2

teorija i praksa, nego i iz nedavno proživljenog iskustva posredovanja teorije i aktivizma u Hrvatskoj, za
Hrvatsku i iz Hrvatske.

Nova hrvatska etnografija

Na ovaj je rad utjecala i “nova hrvatska etnografija”, rezultat znanstvenih promišljanja skupine
mladih hrvatskih etnologa Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Dio se njihova rada obraća
problematici rata, egzila i svakodnevnog života (Jambrešić Kirin i Povrzanović 1996) osmišljavanjem
“koncepata identiteta u kontekstu mnogostrukosti izbjegličkih problema” (isto: 8). To je postalo dijelom šire
analize problematike identiteta u ratu (Povrzanović 1997) koja je zatim proširena proučavanjem hrvatske
dijaspore i izbjeglica u Švedskoj (Povrzanović Frykman 2001).
Prostor mi ovdje dopušta ponuditi tek skicu za ovaj tekst relevantnih ključnih tema “nove hrvatske
etnografije”. Kao prvo, riječ je o kritici ranijih, apsolutističkih oblika znanja koji su se podjednako
primjenjivali na “antinacionalističke” kao i na “nacionalističke” diskurse. Pokušaj osmišljanja “višeglasne
etnografije rata” (Jambrešić Kirin 1999: 20) nije se ipak izrodio u moralni relativizam. Naprotiv, a to je i
druga važna odrednica “nove hrvatske etnografije”, jasno se naglašuje valjanost – upravo nemogućnost
izbjegavanja – kombiniranja “kritičkih sposobnosti i emocionalne posvećenosti u pružanju mjerodavnih
znanstvenih odgovora na svakidašnje situacije (post)ratnog vremena”, čime se stvara mogućnost za
prihvaćanje “etnografije kao oblika kritike zloupotrebe kulturnog naslijeđa u političkom diskursu”
(Jambrešić Kirin 1996: 65).
Treće, nova je hrvatska etnografija sumnjičava prema svim pokušajima esencijalizacije iskustava
prisilnih migranata, pa i prema svim pretpostavkama o neposrednoj povezanosti tih i sličnih iskustava.
Temeljna postavka prema kojoj “identitet ne postoji izvan društvenih praksi i kulturalnih obrazaca unutar
kojih se o njemu pregovara i koji ga reguliraju” (Povrzanović i Jambrešić Kirin 1996: 9) govori uime
povijesne, društvene i kulturne posebnosti, čime se odbacuju redukcionistička pojašnjenja koja teže
iščitavanju svakidašnjeg života kao odraza širih političkih motiva.

Etnicitet i primordijalizam

Na određeni je način ovaj pristup povezan s Appaduraijevom kritikom primordijalističkih

koncepata “iracionalnog” etničkog nasilja, budući da etnicitet radije vidi kao “povijesno konstituiran oblik
društvene klasifikacije koja se redovno pogrešno prepoznaje i prihvaća kao temeljni pokretač u
društvenom životu” (Appadurai 1996: 140). U ovome tekstu detaljnije istražujem ideju prema kojoj “stilovi
identitetske politike” mogu biti svjesno razrađene strategije “ironije i satire” – a ne “refleksni simbol
zakopanih i polusvjesnih ideologija” (Appadurai 1996: 145) – koje je moguće nadograditi čak i u vrijeme
ratova, te čak i u javnim sferama dijaspore.
Stubbs 3

Nažalost, u potrazi za “jednako općom perspektivom” kojom bi se odmaklo od primordijalističkih

teza, Appaduraijev nas pristup razumijevanju “etničkih implozija” pomoću pojmova vjerolomstva i izdaje,
kada se “prevladavajući identiteti nasilno nastane u lokalnu imaginaciju postajući dominantnim glasovima
buke običnoga života” (Appadurai 1996: 154-5), ne može daleko odvesti u pokušaju razumijevanja
posebnosti ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. godine. Štoviše, prizivanje suparništva
dekontekstualiziranih “etničkih” bjesova, može postati jednako primordijalističko kao i argument koji želi
prevladati.
Što se tiče konteksta i događaja koji su prethodili ratu u Hrvatskoj, važno je odbaciti svako
jednodimenzionalno objašnjenje kojim se pokušava pokazati da se “zna” uzroke. Upravo se to
poskliznuće od opće teorije prema posebnom slučaju prečesto događa u postmodernističkim radovima
koji se bave “novim etnicitetima”. Potvrde o “novom hrvatskom etnicitetu”, ako on i postoji kao jedinstven,
u što sumnjam, javile su se nakon što je srpski predsjednik Slobodan Milošević počeo povezivati
nacionalizam, konzervativizam, vjerski naboj i antibirokratski populizam istovremeno udovoljavajući
interesima Jugoslavenske vojske, što je, držim, ponajviše pridonijelo ratovima i izmještanju golema broja
ljudi od 1991. godine na ovamo. Pojave nacionalizma unutar i izvan Hrvatske moraju se propitivati u tom
kontekstu, a ne promatrati kao tomu jednake ili suprotstavljene ideologije. U tom kontekstu treba naglasiti
važnost identifikacija dijaspore, ali kao što ću pokazati, čak je i bez toga riječ o složenijim i prepornijim
problemima nego što to proizlazi iz primordijalističkih objašnjenja, uključujući njihove postmodernističke
varijante.
I u ovom se tekstu protivim bilo kojoj zamisli o zajedničkom “hrvatskom iskustvu“ istovremeno
priznajući da se u vrijeme krize može činiti da ono postoji. Umjesto toga, pišem o “hrvatskim iskustvima”,
štoviše, “zamišljanjima” koja uključuju sve one koji žive ili su živjeli na prostoru Hrvatske; one koji se
etnički identificiraju kao Hrvati, a koji žive drugdje (uključujući, ali ne i svodeći se samo na dijasporu) i one
na koje je utjecala bilo koja vrsta “transponiranja nacije” izvan granica Hrvatske. Drugim riječima, nedavna
je prošlost preobrazila različite identitete i identifikacije te ujedno proizvela nove izbore i ograničenja
izbora među njima (Stubbs 1996). Njih treba pažljivo analizirati, a ne u njima vidjeti tek jednostavne
primjere kojima se dokazuju pomno smišljene teorijske postavke.

Dijaspora, kompjutorski posredovana komunikacija i stvaranje etnolika

Teorija o novoj dijaspori

Jedan je od najsofisticiranijih pregleda “teorija o novoj dijaspori” dao James Clifford saževši širok
raspon antropološkog i sociološkog materijala. Zauzimajući se za povezivanje “teorija o dijaspori,
dijasporskih diskursa i različitih povijesnih iskustava dijaspore” (Clifford 1997: 244), Clifford “dijasporu” vidi
kao jedan od brojnih interpretativnih pojmova kojima se označuju “prostori kontakata nacija, kultura i
regija” (Clifford 1997: 245). Suprotstavivši se definiranju “dijaspore” pribjegavanjem “idealnom tipu”, a u
odnosu na koji se grupe identificiraju kao “više ili manje dijasporske”, on diskusiju radije oblikuje u odnosu
Stubbs 4

na granice koncepta dijaspore, to jest u odnosu prema onomu nasuprot čemu je dijaspora definirana.
Prema tome, ovaj pristup naglašava načine na koje dijaspore “održavaju važna savezništva i praktične
veze s domovinom ili raspršenom zajednicom koja je locirana negdje drugdje” (Clifford 1997: 250). Ova se
konstrukcija temelji na shvaćanju Paula Gilroya (1987) prema kojem dijasporski diskursi kreiraju
“zamjenske javne sfere” ili “oblike svijesti i solidarnosti koji održavaju identifikacije izvan nacionalnog
vremena/prostora” (Clifford 1997: 251) tako da “odvojeni prostori efektivno postaju jednom zajednicom”
(Clifford 1997: 246).
Značenje i postignuće ovog pristupa može biti u odmicanju od “ekskluzivističkih paradigmi”
(Clifford 1997: 247) – prema kojima su samo neke dijaspore shvaćene kao dijaspore; u kojima se pojam
migrant odnosi na ograničene kategorije kao što su “imigrant”, “gost-radnik”, ili “izbjeglica”; prema kojima
su strategije označene ili kao istinski “dijasporske”, “hibridne”, “kreolske”, ili kao “transkulturalne” – a u
korist mnogo fluidnijih, neisključivih strukturiranja koja se mogu razumjeti samo kao nestalna,
kontekstualizirana i smještena unutar složenih diskurzivnih i povijesnih polja. Za ovaj su pristup od
posebne važnosti povećane mogućnosti prekograničnih veza koje omogućuju “moderne tehnologije u
prometu, komunikacija te migracija radne snage” (Cliffford 1997: 247), uključujući “transformaciju
svakodnevnih subjektivnosti” tako da javne sfere dijaspore, kreirane na taj način “više nisu malene,
marginalne ili iznimne” (Appadurai 1996: 10). Ako ih se shvati kao korisne alate, a ne kao unaprijed
definirane stvarnosti, tada su Appaduraijeve razlikovne kategorije dijaspora nade, dijaspora straha i
dijaspora očaja, zatim kategorije hladnih i vrućih dijaspora (u svezi s njihovim implozivnim aspektima); pa i
kategorije dijaspore po sebi i dijaspore za sebe (sposobne za prijelaz od zajedničkog zamišljanja prema
kolektivnoj akciji) (Appadurai 1996: 8), korisne za razumijevanje multipliciranja ili pluralizacije dijasporskih
mogućnosti ili razumijevanje načina na koji “ideja o naciji cvjeta transnacionalno” (Appadurai 1996: 172).

Karikatura “nacionalista koji živi daleko od domovine”

Bilo kako bilo, odnos dijaspore prema oblicima nacionalizma je složen. Svakako, uobičajilo se reći
da “nacionalizmi koji se pojavljuju u mnogim dijelovima svijeta mogu biti zasnovani na patriotizmima koji
nisu isključivo niti temeljno teritorijalni” (Appadurrai 1996: 21). No, potrebni korektiv pruža Cliffordova
tvrdnja da “kakve god bile njihove ideologije o čistoći, dijasporske kulturalne forme u praksi nikada ne
mogu biti isključivo nacionalističke” (Clifford 1997: 251). Benedict Anderson, čija je briljantna knjiga
Nacija: zamišljena zajednica (Imagined Communities) (Anderson 1983) svakako polazna točka bilo kojem
razumijevanju nacija kao zamišljenih, u dva je vrlo utjecajna rada skicirao fenomen “nacionalista koji živi
daleko od domovine”, a kojega vidi kao novi tip nacionalizma stvorenoga upravo na stjecištu modernih
masovnih migracija i masovnih komunikacija. Isplati ga se citirati u cijelosti:

“(I)ako je, tehnički, građanin države u kojoj udobno živi, ali kojoj nije osobito privržen, mogućnost
ga igre politikom identiteta stavlja pred iskušenje, pa sudjeluje (propagandom, novcem, oružjem, na bilo
Stubbs 5

koji način osim glasanjem) u konfliktima svoga zamišljenog Zavičaja (Heimat) koji je sada udaljen samo
toliko koliko je potrebno da bi se telefaksom poslala poruka. Međutim, to ne-državljansko sudjelovanje ne
podrazumijeva odgovornost – naš junak neće morati platiti cijenu ili odgovarati za politiku kojom se bavi
na daljinu. On je, također, lagan plijen za lukave političke manipulatore iz svojeg zavičaja” (Anderson
1992: 13).

Dvije godine kasnije, Anderson opisuje današnji nacionalizam na daljinu kao “vjerojatan prijeteći
nagovještaj budućnosti” (Anderson 1994: 327), onaj koji stvara ozbiljnu, ali radikalno neodgovornu
politiku, često ekstremističku, za koju navodi i neke primjere, uključujući i:

“…malignu ulogu Hrvata, ne samo u Njemačkoj, nego i u Australiji te Sjevernoj Americi u

financiranju i naoružavanju separatističke države Franca (sic!) Tuđmana i požurivanju Njemačke i Austrije
u kobno, preuranjeno priznanje" (Anderson 1994: 327).

Specifična bi parodija ili pak travestija ovog primjera trebala voditi ozbiljnijem propitivanju osnova
Andersonove argumentacije. Složenost pozicija osoba u dijaspori i raspon “poziva“ iz domovine ovdje su
ugurani u taj, navodno opasan, novi trend iza kojega je Anderson prokrijumčario svoju, predrasudama
opterećenu analizu geopolitika prostora bivše Jugoslavije u kojoj netočno nije samo ime hrvatskog
predsjednika. Postojanje bi se vruće hrvatske dijaspore i njezina galvanizacija unutar određenog
političkog projekta trebali dokazati, a ne samo utvrditi. Nadalje, složenost dijasporskih identifikacija valja
razmatrati kao otvoreno pitanje. K tomu, iako autor spominje moderne oblike komunikacije, njihove učinke
vidi kao svemoćne i jednosmjerne, premda je teško zamisliti da je telefaks, na primjer, ikada igrao ključnu
ulogu u novim politikama identiteta na što, čini se, upućuje prvi navod.

Kompjutorski posredovana komunikacija i problem zajednice

Komunikacija uz pomoć telefaksa, za razliku od one kompjutorski posredovane, nije pobudila

velik sociološki interes. Elektronička pošta i poslije internet, u čijem je razvoju važnu ulogu odigrala
institucija sveučilišta, postali su predmetom razmatranja brojnih članaka, knjiga i istraživačkih projekata.
Iako su se na mreži pojavili inovativni pokušaji razvoja i propagiranja “kibersociologije” (http://www.-
sybersoc.com/)2 i više kulturalnostudijski orijentirane “kiberteorije” (http://www.ctheory.com/), veći se dio
tiskane sociološke literature usko fokusirao na pitanje čine li sudionici kompjutorski posredovane
komunikacije “zajednicu”. Jedan je od izvora za tu diskusiju vrlo utjecajan tekst Howarda Rheingolda koji
sadrži niz pretpostavki vrijednih daljeg propitivanja:

2
Uputnice na web stranice dane su u tekstu, osim kada je riječ o stranicama na kojima je objavljen autorski tekst koji
sliči tiskanom akademskom tekstu. U tom je slučaju stranica, kao i web adresa, navedena u literaturi pod autorovim
imenom. Problem je, kao što sam već ranije pisao (Stubbs 1998: 1-6), da se takvi internetski linkovi, koji su bili u
funkciji u vrijeme pisanja teksta u ožujku 1999, kasnije mogu mijenjati ili nestati.
Stubbs 6

“Virtualne su zajednice društveni agregati koji nastaju na mreži onda kada dovoljan broj ljudi
sudjeluje (…) u javnim diskusijama dovoljno dugo i s dostatnim emocionalnim angažmanom da bi mogli
oblikovati mreže osobnih odnosa u kiberprostoru” (Rheingold 1993: 5).

Ova teza sugerira da je samo neke kompjutorski posredovane interakcije moguće vidjeti kao one
koje oblikuju zajednicu pa odatle potreba da se govori u množini, o “virtualnim zajednicama”, iako
Rheingoldova knjiga popularizira koncept “virtualne zajednice” u jednini, koncept koji nije od osobite
pomoći. Brojni su problemi vezani uz moguće načine operacionalizacije nekih Rheingoldovih koncepata u
smislenu društvenu znanost, počevši od pitanja koji je broj ljudi “dovoljan”, do mnogo težeg pitanja o tome
što čini “dostatni emocionalni angažman"? K tomu, teoretiziranje o tome čine li sudionici kompjutorske
komunikacije “zajednicu” počiva na određenoj vrsti bipolarne predodžbe o “stvarnom” off-line i
“virtualnom” on-line svijetu. U jednom sam drugom radu (Stubbs 1998: 2.8) pokušao preoblikovati ovo
pitanje, predloživši da se uzmu u obzir složeni identiteti koje korisnici prezentiraju on-line i off-line te načini
na koje kompjutorska komunikacija u nekom vremenskom odsječku zadovoljava neke od njihovih potreba.
Da bi se analizirao značaj kompjutorske komunikacije u vezi s društvenom, kulturalnom i
političkom promjenom, posebice u vezi s dijasporskim javnim sferama, potrebno je uključiti različite
pristupe i okvire. Zasigurno je moguće prenaglasiti utjecaj, kao i “novinu” “novih” informatičkih tehnologija,
no njihov potencijal “umrežavanja” – koje i samo obuhvaća i tehnološke i političke mogućnosti – jest
golem. I dok su određene vrste kompjutorske komunikacije – naročito privatne elektroničke poruke – nalik
uobičajenoj telefonskoj komunikaciji, a neke – osobito neinteraktivne web stranice – iako omogućuju
mnogo širi odabir, ipak podsjećaju na centralizirane i hijerarhizirane proizvode televizije i radija, ostale –
uključujući i elektroničke diskusijske skupine, tematske skupine, interaktivne web stranice, pričaonice itd.
– nude i decentralizirane oblike komunikacije koji “dopuštaju da se u globalnoj okolini razmjene uspostavi
dijaloška praksa mnogih-s-mnogima” (Poster 1998: 190).
U svakom slučaju, različita se korištenja medija međusobno podupiru, a istraživaču će biti
relevantni i načini aktivne uporabe navodno pasivnih medija, kao što je to slučaj sa slanjem dijelova
transkripata radijskog ili televizijskog programa na tematsku skupinu uz vlastiti komentar ili ironičnu
primjedbu. Iako se ne može reći da je za raspršene zajednice dijaspore “elektronički prostor jedini
zajednički prostor koji mogu zauzeti” (Mitra 1997: 70), on zasigurno pruža nove mogućnosti za
višetekstualnu proizvodnju slika i samozamišljanja određenih nacija i naroda, kako u odnosu prema njima
samima, tako i u odnosu prema jednako stiliziranim, ali također radikalno nedovršenim “Drugima”.
Upravo iz tog razloga ovdje nije primjereno tradicionalno racionalističko antropološko-sociološko
istraživanje načina na koji “zajednica x” – kao “migranti u zemlji y” – upotrebljava ”tehnologiju w” u odnosu
prema događajima u “domovini z”. Takve studije mogu biti korisne i, štoviše, neke se navode u ovom
tekstu, no razvoj će onoga što je Appadurai nazvao “transnacionalnom antropologijom” ili
“makroetnografijom” uvijek biti više od zbroja takvih nacionalnih antropologija ili mikroetnografija.
Stubbs 7

Središnje mjesto ovdje zauzima pokušaj da se “uoči utjecaj deteritorijalizacije na činitelje zamišljanja
proživljenih, lokalnih iskustava” (Appadurai 1996: 52), uključujući “složenost ekspresivne reprezentacije”
ne kao “tehničkoga dodatka” nego kao “primarnog materijala” (Appadurai 1996: 64). Unutar nove
antropologije, manje orijentirane na “terenski rad”, barem na jednom lokalitetu, a više na raspršene
lokalitete i na istraživanje ”prostornih praksi”, bilo bi moguće posvetiti više pozornosti kompjutorskoj
komunikaciji, u nekoj vrsti “mrežografije”. Tako bi se potvrdila i znanstvena vrijednost praćenja
elektroničkih poruka i tematskih skupina dijaspora na internetu, gdje se mogu pratiti određene grupe koje
se “zajednički brinu”, te pokazuju sličnost s oblicima “intenzivnog slušanja” u tradicionalnijim
etnografijama (usp. Clifford 1997: 57-58, obraćajući se Edwardsu 1994).

Novi etnolici?

Dodatno teorijsko obrazloženje pruža Appaduraijeva rasprava o međuodnosima pet dimenzija

globalnih kulturalnih tokova: etnolika, medijalika, tehnolika, financilika i ideolika koje on vidi kao
“konstrukte dubinske perspektive, obilježene povijesnom, lingvističkom i političkom smještenošću različitih
vrsta aktera” koji, zajedno, postaju elementima izgradnje “zamišljenih svjetova” (Appadurai 1996: 33).
Prema Appaduraiju, etnolike tvore “krajolici osoba koje čine promjenjive svjetove u kojima živimo”
(Appadurai 1996: 33). No, u njegovu pristupu ništa ne upućuje na propitivanje širenja tog koncepta na
način koji bi uključio širi raspon “aktivnosti koje proizvode identitet” (Appadurai 1996: 183) država-nacija.
Etnolici se konstruiraju kontinuirano, praksom, i diskurzivno, složenim načinima koji propituju
zatvorene koncepte “lokalnog” i “globalnog” te upućuju na nove odnose među njima. To uključuje i
takozvanu “višestruku dijasporizaciju” i “pluralistička čitanja nacionalnog identiteta koja se neprestano i
otvoreno osporavaju” (Alleyne-Dettmars 1997: 165). Tomu je sličan Posterov koncept “virtualnog
etniciteta” u kojem virtualnost uključuje “artikulaciju novih oblika etniciteta, nacionalne pripadnosti,
zajednice i globalne interakcije” (Poster 1998: 194). Unutar tog okvira, fokus je na načinima na koje
elektroničko kodiranje i dekodiranje “prekida i ponovno stvara” etnicitet (Poster 1998: 195) tako da
ključnim istraživačkim pitanjem postaju konstruiranja, mijenjanja pa čak i dekonstruiranja ”specifičnih
oblika etniciteta”, koja su posljedicom ”njihova elektroničkog ustanovljavanja u virtualnim prostorima”
(Poster 1998: 200).

Aspekti hrvatskog etnolika

Skiciranje hrvatske dijaspore

Da bi se razumjeli aspekti hrvatskog etnolika potrebno je, slijedeći Postera, osvijestiti njihovu
“poddeterminiranu prirodu” (Poster 1998: 201) u smislu njihove djelomične nepredvidljivosti ili logike
povezivanja. No, “iako možemo sami stvarati svoje identitete, ne možemo to činiti upravo onako kako
Stubbs 8

bismo željeli” (Appadurai 1996: 170), štoviše, “zamišljena zajednica jednog muškarca (sic!) politički je
zatvor za drugog” (Appadurai 1996: 32). Slijedom toga, važno je iznijeti određene uvodne napomene o
specifičnostima dijaspore i kompjutorske komunikacije u hrvatskom etnoliku.
Teško je odrediti točan broj Hrvata koji žive izvan granica države, te stoga čine neku vrstu
dijaspore. Hrvatski svjetski kongres, koji se predstavlja kao “autentični glas hrvatske dijaspore”
(http://hsk.hic.hr/index-en.htm), navodi broj od četiri i pol milijuna “Hrvata i ljudi hrvatskog naslijeđa koji
žive izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine” (ibid.). Riječ je zapravo o tome da Hrvati koji žive u
susjednoj Bosni i Hercegovini, a po nekim ih je procjenama i do 740 000, čine najveću hrvatsku zajednicu
u dijaspori: u hrvatskoj je “domovini” očita podrška paradržavi “Herceg-Bosni” koja, unatoč brojnim
međunarodnim sporazumima i dalje ostaje funkcionalno integrirana sa samom Hrvatskom.
Na novinskoj konferenciji koja se održala u prosincu 1995. godine, nakon vojnih akcija za
oslobođenje hrvatskih teritorija koji su bili pod nadzorom “pobunjenika”, a koje su rezultirale egzodusom
do 250 000 etničkih Srba iz Hrvatske, hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman još jedanput naglasio da
“moramo učiniti sve što je moguće da bismo doveli natrag što više od 3,5 milijuna Hrvata raspršenih
diljem svijeta”, te je tako iznio brojku koja je manja od one kojem barata Hrvatski svjetski kongres
(http://www.predsjednik.hr/pc120195.htm). Napomenuo je i to da su sada mnoga područja u Hrvatskoj
“napuštena” i “nenastanjena”, te da bi bila savršeni domovi za povratnike iz dijaspore. Naravno, kao što je
i slučaj s mnogim etnolicima, pravi broj pripadnika dijaspore manje je važan od složenih načina na koje se
dijaspora priziva u ujedinjenu konstrukciju “Hrvatske Domovine i njezine Dijaspore” (Hrvatski svjetski
kongres, http://hsk.hic.hr/index-en.htm; velika slova u originalu), gdje ideja Nacije kao “političkog simbola”
(Verdery 1996: 103) podrazumijeva isključenje nekih grupa “ne-Hrvata iznutra”, iz dijelova nacionalnog
diskursa, i uključenje drugih, “Hrvata izvana”, koji tako ne moraju nužno biti uključeni u teritorijalno
ograničen koncept nacionalnog prostora3.
Kada se kovanica “Hrvati i ljudi s hrvatskim naslijeđem koji žive u inozemstvu” dekonstruira i
razbije u konstitutivne dijelove, uočava se neodrživost koncepta ujedinjene dijaspore, a raznolikost i
opseg niza identitetskih formacija postaju očitima. Takvo je raslojavanje moguće uočiti i u najbrojnijoj
skupini, dijaspori u susjednoj Bosni i Hercegovini, uključujući pograničnu dijasporu u Hercegovini, kao i
Hrvate iz središnje Bosne koji, u većini slučajeva, imaju vrlo različit vjerski, društveni i politički profil
(Peirce i Stubbs 1999). Usto, velik broj Hrvata živi i u drugim republikama bivše Jugoslavije, naročito u
Vojvodini – koja je, poput Kosova, sve do 1989. godine (kada ga je Milošević ukinuo) imala status
autonomne pokrajine – gdje se prema popisu stanovništva iz 1981. godine 109 000 ljudi izjasnilo kao
Hrvati, te u Republici Sloveniji gdje je prema istom popisu bilo 57 000 Hrvata (Magaš 1993: 18).
Drukčiju skupinu, iako donekle usporedivu s hrvatskom dijasporom u Sloveniji, čine “gosti radnici”
koji su od 1960-tih pa nadalje, koristeći prednosti otvorenijih granica, ali i zbog ograničenih ekonomskih

3
Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman dugo se vremena na početku svih javnih nastupa obraćao publici riječima
“Dragi Hrvati i Hrvatice i građani Hrvatske”. Dakako, složeni odnosi “nacije” i “državljanstva”, na kojima se temelji ova
konstrukcija, nisu Tuđmanova invencija, već su proizvod, između ostaloga, jedinstvene jugoslavenske “socijalističke
Stubbs 9

mogućnosti kod kuće, iskoristili potrebe za kvalificiranom i polukvalificiranom radnom snagom u

inozemstvu, te se zaposlili u brojnim zemljama, osobito onima Zapadne Europe, a naročito u Njemačkoj,
Austriji, Švicarskoj i Švedskoj. I ta je skupina u sebi vrlo raznolika, pa uključuje pojedince koji su svoju
zaradu – kao temeljni obiteljski prihod i sredstvo ulaganja – slali obitelji koja je ostala kod kuće, pa sve do
onih koji su uzeli dvostruko državljanstvo ili su doista emigrirali zajedno sa svojim užim pa i proširenim
obiteljima. Milan Mesić piše da je do 1991. godine više od milijun ljudi iz Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije radilo u inozemstvu, a većina ih je bila iz Hrvatske i Slovenije (Mesić 1992: 180).
Najzanimljiviju grupu dijaspore, zbog mnogih razloga, čine oni koji su otišli, ili su protjerani iz
Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata. Tragovi građanskog rata u Jugoslaviji u kojem su komunisti
partizani vođeni Titom pobijedili “antikomunističke nacionaliste” (Pettan 1998: 10), hrvatske ustaše i
srpske četnike, još uvijek imaju velik odjek u pripovijestima hrvatskih i srpskih etnolika vezanih uz sukob iz
1991. godine. Različita predstavljanja prirode Nezavisne Države Hrvatske – marionetske nacističke
države predvođene ustašama na čelu s Antom Pavelićem, koja je imala određenu vrstu suvereniteta nad
većim dijelom Hrvatske i dijelovima Bosne i Hercegovine od 1941. godine do kraja rata i koja je obilježena
sustavnim ubijanjem Srba, Židova, Roma i režimu suprotstavljenih Hrvata (Magaš 1993:314-5) – mogu biti
primjerima za to kako se različite grupe “sjećaju prošlosti na različite načine” (Ramet 1996: 41).
Za naše je potrebe važno uočiti da su događaji koji su neposredno slijedili za pobjedom partizana,
posebice masovna protjerivanja 1948. godine – za koja se može reći da su zasnovana na nekoj vrsti
“kolektivne krivnje” za zločine koje su počinili ustaše – proizveli novu dijasporu čiji se broj kreće od 200
000 do 300 000 ljudi (Mesić 1992). Pitanje jesu li svi ti Hrvati “sa sobom ponijeli duh predratnog
nacionalizma” (McAdams 1978) podložno je raspravi, no nije nevažna činjenica da su vodeći pripadnici
ustaškoga pokreta, pa i sam Pavelić, koji je pobjegao u Argentinu, zajedno sa svojim simpatizerima
formirali radikalne zajednice hrvatske dijaspore u brojnim zemljama, uključujući Sjedinjene Američke
Države, Kanadu, Australiju, Čile i Argentinu.
Drugi se val emigracije dogodio nakon gušenja “Hrvatskog proljeća”, složenoga masovnog
populističko-demokratskog pokreta iz 1971. godine. Time su sedamdesete postale razdobljem pojačane
političke aktivnosti dijelova hrvatske dijaspore. U mnogim gradovima Sjedinjenih Država, Kanade i
Australije, gdje su se noviji migranti susretali sa starijim hrvatskim emigrantskim zajednicama, od kojih su
neke ustanovljene još u 19. stoljeću, formirane su “vruće dijaspore”, o čemu svjedoči niz aktivnosti. One
su često bile povezane s kulturnim i sportskim aktivnostima, poput osnivanja nogometnih klubova
hrvatske dijaspore, koje su pripovijesti usmjeravale prema hrvatskoj domovini, što je u nekim slučajevima
dovelo do negativnog stereotipiziranja Hrvata u “zajednici domaćina”. Nadimak “žuti Hrvati“, koji su dobili
vijetnamski izbjeglice u Australiji, samo je jedna od posljedica (Skrbiš 1995: 161). Spomenute su
dijasporske zajednice bile u složenim odnosima s drugim jugoslavenskim grupama, osobito srpskim
zajednicama, i jednako tako sa službenim stavovima jugoslavenskih veleposlanstava koji su se tijekom
vremena uvelike mijenjali (Kolar-Panov 1997: pogI.1).

federativne državne” politike prema pitanju nacije (Bringa 1995: 25). Naravno, i druge su postkomunističke države,
Stubbs 10

I napokon, masovne prisilne migracije iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te sada s Kosova,

slijedeći ratove nakon 1991. godine, stvorile su nove zajednice “u egzilu”, često uz postojeće zajednice
dijaspora (vidi Povrzanovć Frykman 2001). I dok je ova nova hrvatska dijaspora relativno mala, naročito
usporedi li se s dijasporom bosanskih muslimana ili Bošnjaka, njezin bi utjecaj u određenim zajednicama
mogao biti važan. I što je još važnije, izbjeglička je kriza kao posljedica tih ratova utjecala i na status (i
formalni i neformalni) postojećih grupa dijaspora u mnogim zemljama Zapadne Europe i Sjeverne
Amerike, a osobito u Njemačkoj gdje je, kao odgovor na desničarsko nasilje, postignut službeni politički
konsenzus prema kojem izbjeglice što prije treba vratiti njihovim kućama i prema kojem su prekrojena
prava gostujućih radnika.

HDZ i mobilizacija dijaspore: vratiti ih sve kući?

Ukupno uzevši, rekao bih da je analitički pogrešno govoriti o “hrvatskoj dijaspori” kao o
jedinstvenom fenomenu, neovisno o širokom rasponu struktura, povijesti i logika čija preslagivanja
stvaraju razlike, od kojih sam neke ranije naveo. Složio bih se ipak s Donom Kolar-Panov koja kaže da je
rat “preoblikovao” mnoge odnose unutar dijaspore, te da je naročito “dao prednost odnosu između
domovine i dijaspore” (Kolar-Panov 1996: 289). U takvim vremenima, “poddeterminirana” priroda
“etnolika” možda može postati “naddeterminiranom” te se – osobito zbog pojačane svijesti i senzibilnosti
zajednica u dijaspori za događanja “kod kuće” – može podudarati i biti osnažena političkim projektima čiji
je cilj “obraćanje dijaspori i dijalog s dijasporom” pomoću posebnih vrsta transpozicija kojima se žele
proizvesti određeni oblici zajedništva i djelovanja. No ključno je da ni u tim snagama, niti u njihovu
podudaranju i uzajamnom poticanju nema ničega što bi neizbježno bilo rezultatom zaleđenog
dijasporskog nacionalizma koji samo čeka da bude izvađen iz škrinje za duboko zamrzavanje, stavljen u
mikrovalnu pećnicu i svježe poslužen.
Ključnu ulogu u tom aktivnom procesu igrala je i nastavlja igrati Hrvatska demokratska zajednica.
Franjo Tuđman, koji je za prijašnjeg režima 1960-ih i 1970-ih godina u nekoliko navrata bio u zatvoru zbog
revizionizma nacionalne povijesti i stajališta o broju ubijenih u NDH, počeo je u godinama svoje političke
izoliranosti njegovati veze s dijelovima hrvatske dijaspore. U godini koja je prethodila legalizaciji njegova
djelovanja HDZ je izgradio moćan lanac podružnica ne samo u Hrvatskoj, nego i u dijelovima Bosne i
Hercegovine i Vojvodine te u hrvatskim zajednicama u inozemstvu, naročito u Sjedinjenim Državama.
Tvrdilo se da je veliku prednost HDZ-a pred političkim protivnicima omogućilo financiranje iz
dijaspore (Cohen 1993: 95). Iako su tradicionalizam i jasno deklarirani vjerski identitet bile osobine HDZ-
ovih glasača na prvim izborima (Grdešić i dr. 1991: 24), možda je korisnije HDZ razumjeti kao popularni ili
populistički društveni pokret koji je postigao hegemoniju, djelomično i zbog teškog ratnog stanja u
Hrvatskoj od 1991. godine pa nadalje. Stoga je u potvrđivanju hrvatskog identiteta i suvereniteta, osobito
u vrijeme ugroženosti strašnom agresijom, izuzetno važno bilo povezivanje Domovine i Dijaspore koje je

poput Mađarske i Rumunjske, također upućivale poziv onima izvan granica Domovine (usp. Verdery 1996).
Stubbs 11

mobiliziralo glazbu, umjetnost, kulturu i povijesni simbolizam u službi novog “zdravorazumskog”

svjetonazora.
Jedna od najvažnijih osoba u HDZ-u bio je Gojko Šušak, rođen 1945. godine u Širokom Brijegu,
hercegovačkom gradu kojem je režim 1951. godine promijenio ime u Lištica zbog jakih asocijacija koje je
prvotno ime grada pobuđivalo kao baza podrške ustašama. Šušak je emigrirao u Kanadu 1969. godine i
postao vrlo uspješnim poduzetnikom s lancem picerija u Ottawi. Tijekom 1980-ih imao je vodeću ulogu u
hrvatskoj zajednici u Kanadi, a Tuđmana je susreo prilikom njegova prvog posjeta Kanadi 1987. (intervju
u Hrvatskom slovu, 27. 12. 1996. Na: www.cdsp.neu.edu/info/students/marko/hrslovo/hrslovo7.html).
Godine 1989. vratio se u Hrvatsku te imao važnu i kontroverznu ulogu u novoj hrvatskoj politici,
uključujući, navodno, povezanost s ispaljivanjem projektila na Borovo Selo u istočnoj Slavoniji koje je bilo
nastanjeno Srbima (Silber i Little 1995: 153). Kasnije je postao hrvatskim ministrom obrane i na tom
položaju ostao sve do smrti 3. svibnja 1998.
Značenje je Šuškove uloge složeno djelomično i stoga jer je on nastojao pokazati da je drukčiji
ako ne i jedinstven među povratnicima iz dijaspore: usprkos činjenici da je šestoro takvih povratnika steklo
rang generala u Hrvatskoj vojsci, u jednom je razgovoru, primjerice, izjavio da mnogi drugi ne mogu naći
svoje mjesto (…) jer su očekivali da Hrvatska jednostavno prihvati njihovu ponudu (da služe) te da ih
postavi na položaj na kojem ne trebaju ništa raditi (Hrvatsko slovo, intervju). Šušak je izgradio vitalnu vezu
između hrvatskog režima i onoga što je postalo poznato pod nazivom “hercegovački lobi” iz kojega su
mnogi postali vodeći političari i poduzetnici u Zagrebu, i koji je zagovarao politiku “Velike Hrvatske” kojoj bi
bili priključeni dijelovi Bosne i Hercegovine.
Nakon vojnih akcija 1995. godine, kojima su pod nadzor hrvatske države vraćena tri od četiri
okupirana područja, iznenada su održani izbori, koji su, djelomično i zbog Šuškova lobiranja, “listi za
dijasporu” osigurali dvanaest zastupničkih mjesta, što čini gotovo deset posto od ukupna broja zastupnika
u Saboru. Zapravo, većinu glasova dobivenih na taj način dali su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, no
uključeni su bili i Hrvati iz drugih zemalja u kojima su glasovanje organizirala hrvatska udruženja ili, de
facto, klubovi HDZ-a. Možda stoga ne začuđuje činjenica da su svi izabrani zastupnici dijaspore bili
članovi Hrvatske demokratske zajednice. Nadalje, što možda ne iznenađuje, koalicija šest oporbenih
stranaka, osnovana 1998. godine, pokrenula je kampanju za novi izborni zakon koji je trebao revidirati
ulogu dijaspore, ne isključujući je potpuno, ali ukidajući posebna zastupnička mjesta, te tako oslabiti
utjecaj sveukupne potpore HDZ-u. Prvotni izborni zakon za dijasporu potaknuo je šira pitanja o dijaspori i
važnosti njezina doprinosa tijekom Domovinskog rata, te ih povezao s pitanjem odnosa između Hrvata u
Hrvatskoj i pogranične dijaspore Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ovo upućuje na složene načine na koje su
interpolacije dijaspore postale dijelom HDZ-ovih nastojanja da osigura prevlast. Također,
“zdravorazumski” je oporbeni stav, koji se više odražavao u svakodnevnim šalama nego u službenoj
oporbenoj politici, bio podrugljiv prema doprinosu “Hercegovaca” i nešto manje prema povratnicima iz
dijaspore često ih nazivajući “neciviliziranima” ili “nekulturnima” te ih optužujući da su na nepravedan
način postali dobitnicima u procesu privatizacije u Hrvatskoj.
Stubbs 12

Istančanije razumijevanje raznolikosti uloga dijaspore u 1990-tima nadilazi cilj ovoga teksta. Ono
bi trebalo uključiti širok raspon uloga koje su preuzimali ljudi iz dijaspore kao vojnici, humanitarni radnici,
lobisti, novinari itd., kao i složene i promjenjive identitete proizvedene u njihovu proživljenom susretu sa –
za mnoge od njih – više ili manje udaljenom Domovinom.

Rat, kompjutorski posredovana komunikacija i hrvatski tehnolik

Govoreći o “novoj podjeli” između “kozmopolitizma” i “nacionalizma” u kojoj – “zbog brzine

komunikacija” – skupine dijaspore imaju mnogo važniju ulogu nego što su je imale ranije, utjecajna
komentatorica Mary Kaldor, ključna osoba u “civilnoj politici” Zapadne Europe, zanemaruje složenost i
raznolikost identiteta i uloga pripadnika dijaspore (Kaldor 1996: 53)4. Mislim da je tu riječ o vrlo
nedorađenoj tezi koja, osim toga, vodi problematičnoj politici jer “nacionalizmu” – koji je i sam prikazan
kao monolitan – kao jedinu smislenu oporbu suprotstavlja “kozmopolitizam” koji će pak tijekom rata teško
podržati većina u društvu. K tomu, ona na neki način promiče tehnološki determinizam koji isključuje
raznolikost formi i načina na koje globalne komunikacije djeluju i utječu.
Nastojao sam pokazati da je u vezi s kompjutorskom komunikacijom i drugim oblicima globalnih
komunikacija rat neka vrsta graničnog slučaja, jer u tom kontekstu predstavlja osobit oblik globalnog
proširivanja i restrukturiranja, kao i povećanu reprodukciju i asimilaciju konflikata u različite vrste
transnacionalnog diskursa (Stubbs 1998: 2.20). Vrlo je malo studija o tom fenomenu, a među njima je
jedno od najopsežnijih pionirsko i vrijedno istraživanje Done Kolar-Panov o inovativnoj upotrebi
videotehnologije među Hrvatima u Australiji (Kolar-Panov 1996; Kolar-Panov 1997) koje je pak Zlatko
Skrbiš kritizirao zbog izostanka “napora usmjerenog prema pomirenju empirijskih dokaza s pomodnim
modusima teorijskog diskursa” (Skrbiš 1998: 272).
Da bi se bolje shvatila problematika o kojoj je riječ, potrebno je istraživati složene veze između
kompjutorski posredovane komunikacije, satelitske televizije, telefona, videa, filmova, glazbe i tako dalje,
u kontekstu posredovanom obitelji, srodnicima i odnosima u zajednici, te putovanjima i različitim vrstama
proživljenih susreta s domovinom. Središnje bi mjesto u toj analizi trebale također imati distinkcije između
različitih vrsta kodiranja i dekodiranja, te složeni procesi dogovaranja i pregovaranja pojedinih pripovijesti,
kao i često složen odnos između “službenih”, “neslužbenih” i “svakodnevnih” diskursa. Naglašavam to
ovdje zbog toga što studije o zajednicama dijaspore nastoje pokazati da u kompjutorskoj komunikaciji –
čak i za vrijeme sukoba “kod kuće” – sudjeluje tek malobrojna manjina iako se upotreba pasivnijih oblika
posredovanja informacija, poput gledanja satelitske televizije ili slušanja radijskih emisija, može povećati.
No, to ne znači da kompjutorski posredovana komunikacija nema nikakva utjecaja.

4
Štoviše, i u tekstu koji je napisala zajedno s Radhom Kumar, također članicom Helsinškog vijeća građana, kaže da
su “plaćenici, kriminalci, nezaposleni, beskrupulozni političari, romantični iseljenici i prevrtljivi intelektualci svi zajedno
povezeni pod kišobranom identitetske politike” (Kaldor i Kumar 1993: 21).
Stubbs 13

Nesustavno pretraživanje internetskih stranica o Hrvatskoj rezultira, dakako, velikim brojem i

različitošću “pogodaka”. Neki su od njih, u osnovi, službene ili kvazislužbene stranice, a mnoge nastaju u
dijaspori ili su joj namijenjene. Često se mogu naći stranice samo na engleskom, ili i na engleskom i
hrvatskom jeziku. K tomu, tiskani mediji te radijske i televizijske stanice imaju vlastite internetske stranice,
uključujući Dom i svijet, dodatak od osam stranica koji izlazi svaki ponedjeljak u međunarodnom izdanju
Večernjeg lista, a čiji “cilj je informirati iseljeništvo o pitanjima i događajima u Hrvatskoj i u inozemstvu”
(http://www.hic.hr/dom/). Poslužitelj tih, a i mnogih drugih stranica jest Hrvatski informativni centar
(http://www.hic.hr/index_en.htm) čija se početna stranica i sama vezuje na brojne druge stranice,
uključujući Croatianet (http://www.Croatia.net), stranicu za 545 000 Hrvata i o njima, koji, kako se tvrdi,
žive u Sjedinjenim Američkim Državama. Zanimljive su stranice i one Hrvatskog oslobodilačkog pokreta
čiji počeci vjerojatno sežu do Ante Pavelića u Argentini u 50-tima, ali je njihov poslužitelj sada u Hrvatskoj
(http://www.hop.hr), kao i intrigantne, premda mračne, stranice “Ustasa net” na kojima se pri prvom
posjetu prikaže slika Ante Pavelića i ustaškog simbola iznad linka na audioverziju hrvatske nacionalne
himne i linkova na brojne druge stranice.
Iako zanimljive, te različite stranice zapravo nisu namijenjene niti teže bilo kakvoj interaktivnoj
upotrebi ili razvoju novih oblika transnacionalnih pripovijesti o Hrvatskoj. U ranijem tekstu o elektroničkoj
pošti i ratovima (Stubbs 1998) nastojao sam usporediti i kontrastirati tri mreže elektroničke pošte odnosno
diskusijske skupine: zamir, APC/Yugo/Anti-war i Soc/Culture/Croatia. Zaključio sam da je politička uloga
zamira proizašla upravo iz njegove pozicije u “lokaliziranom repertoaru protuhegemonijskih značenja”
(Stubbs 1998: 6.1). No, izrazio sam sumnju u to je li, čak i ovdje, bilo ikakva angažmana u stvarnom
dijalogu ili u susretu s realnostima svakodnevnog života. Niti u jednoj od tematskih skupina koje sam
proučavao, nije bilo “mjesta za neupućene, nesigurne, sumnjičave ili jednostavno zbunjene” (Stubbs
1998: 6.3). Bez obzira na to, i dalje smatram – u kontekstu ovdje iznesene teorijske analize – da još
mnogo toga treba razumjeti o diskursima tematskih skupina te naročito o odnosima između oblika
kreativnih nacionalnih zamišljanja i pojave “osobitih oblika izražavanja, identiteta, odnosa i normativnih
pravila specifičnih za tematske skupine” (Baym 1998: 38).

Životi i ljudi Hrvatske?

Ponovno iščitavanje tematske skupine Soc/Culture/Croatia

Obrisi tematskih skupina Useneta

Upravo se iz tog razloga ponovno vraćam tematskoj skupini Soc/Culuture/Croatia na Usenetu, o

kojoj sam ukratko pisao u ranijem članku (Stubbs, 1998: 5.1-5.7). Usenet, jedan od prvih interaktivnih
sustava kompjutorski posredovane komunikacije, djeluje kao otvoreni forum za specifične interesne
zajednice uključujući više od 13 000 “tematskih skupina” koje su hijerarhijski organizirane (Baym 1998:
39). Postoji dvadeset i šest različitih tematskih skupina s oznakom “Society” tj. “Soc/…”; trenutačno ima
Stubbs 14

osamdeset i sedam tematskih skupina “Soc/Culture…” od “Soc/Culture/Afghanistan” do

“Soc/Culture/Yugoslavia”, uključujući “Soc/Culture/Croatia” koja okuplja one barem naizgled
zainteresirane za ”živote i ljude Hrvatske”. Nancy Baym citira podatke prema kojima je do rujna 1997.
godine preko Useneta prosječno poslano 682 144 poruka dnevno (Baym 1998: 38), a Soc/Culture/Croatia
imala je, prema zadnjim podacima, dnevni prosjek od 102 poslane poruke. Dnevno je tu tematsku skupinu
posjetilo – ne nužno i čitalo – 12 000 ljudi (http://metalab.unc.edu/usenet-i/groups-
html/soc.culture.croatia.html).
Pristup, čitanje i pisanje na tematske skupine Useneta mogu biti realizirani na različite načine,
tako da se poruke mogu primati privatnom elektroničkom poštom putem “pretplate”; preko “newsreadera”
koji organiziraju takve tematske skupine; ili pristupom internetu i pretraživanjem. Korisnik može slati
poruke na tematsku skupinu ne čitajući ostale poruke, a poruku simultano može slati ne samo na brojne
različite tematske skupine Useneta, nego i na druge tematske skupine, pa čak i drugdje na internet.
Tipično je za tematske skupine “Soc/Culture/…” da imaju visok postotak takva “višestrukog odašiljanja”, a
“Soc/Culture/Croatia”, s četrdeset i pet posto poruka koje se šalju barem još jednoj tematskoj skupini, nije
u tome izuzetak.
U sličnom radu o tematskoj skupini “Soc/Culture/Indian” i srodnim tematskim skupinama Useneta,
Ananda Mitra (1997) kaže da je, usredotočujući se na “tekstualnost razmijenjenih poruka” (Mitra 1997: 74)
moguće “ustanoviti kako se rasprava razvija pomoću diskurzivnog procesa u kojem autori u međusobnoj
interakciji doprinose raspravi vlastitim razmišljanjima o pojedinim temama te tako zajednički stvaraju
portret virtualne zajednice” (Mitra 1997: 62). Njegova je metoda praćenja tematskih skupina slična mojoj,
iako mu određena ograničenja postavlja činjenica da tematska skupina “Soc/Culture/Indian” ima oko
deset puta više poruka od tematske skupine “Soc/Culture/Croatia”. Za potrebe sam se ranijeg članka
ponovno pretplatio na “Soc/Culture/Croatia” u vrlo kratku razdoblju u svibnju 1998. godine, u vrijeme smrti
Gojka Šuška. Nadalje, tematsku skupinu pratio sam periodički, posebice u vrijeme kada je Hrvatska
osvojila treće mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu u lipnju-srpnju 1998., a sustavno sam prikupio
informacije o svih 554 poslanih poruka – kojih je u prosjeku bilo 55 dnevno – u razdoblju od petka, 24.
rujna do nedjelje 5. listopada 1998. godine (one su trenutačno dostupne kao zaglavlja iako ne nužno i kao
cjeloviti tekstovi na http://mineral.umd.edu./usenet/soc.culture.croatia). To se razdoblje – osim što je u to
vrijeme Papa po drugi put posjetio Zagreb – može opisati kao “uobičajeno” i “tipično”.

Praćenje tematske skupine “Soc/Culture/Croatia”

Na temelju poruka koje su praćene u navedenom razdoblju moguće je ponuditi neka opća
zapažanja o obliku te on-line skupine i njezinim konturama, kodovima i pravilima. Koliko mogu prosuditi,
od 554 poruke, njih 285 (ili 51 posto) bile su na engleskom, a ostale – osim dviju na njemačkom i četiri na
Stubbs 15

talijanskom jeziku – na hrvatskom i drugim jezicima zemalja s područja bivše Jugoslavije5. Velik je broj
višestrukih slanja, a – iako oko pola od ukupnog broja poruka čine one koje su neka vrsta “odgovora”, jer
citiraju naslov prethodne poruke i u nekim slučajevima dijelove te poruke – vrlo je malo dugih “nizova”
poruka s istom temom. Većina poruka dokazuje neko stajalište, koje je ponekad poduprto novinskom
viješću, fotografijom ili nečim sličnim, ali se češće svodi na iskaze i protuiskaze o zločinima Hrvata i Srba,
uključujući i one iz Drugog svjetskog rata, te o njihovim urođenim karakternim osobinama, i predviđanjima
budućnosti. Većinom se višestruko odaslane poruke javljaju na tematskoj skupini
“Soc/Culture/Yugoslavia”. Vrlo su rijetke informativne poruke, a još su rjeđe one koje traže informaciju –
poruka naslovljena “Ima li Hrvata u Raleighu, NC-u ili blizini?” zapravo je jedina takve vrste, što govori o
gotovo potpunoj odsutnosti oblika udruživanja ili “izgradnje zajednice” na tematskoj skupini.
Dominira mali broj čestih pošiljatelja, kao što su “Barry S. Marjanovitch” (91 poruka); “peterpan”6
(44 poruke); “Tony Juricic” (33 poruke) i “Stjepan Balog” (17 poruka), čije poruke zajedno čine trećinu svih
poruka pristiglih na tematsku skupinu u ovom razdoblju. Najveći dio tematske skupine čine zaglavlja s
naslovima kao što su “Je li Bog bio ljut na nas kad je stvorio Srbe?”; “Srbin je Srbin je Srbin (svi su oni
isti)”; “Srvi su zli”; “Srbi danas nisu ništa drugačiji nego što su bili 1912.” i “Hrvati su arogantan narod
seljaka”, iako ima i onih koji, između ostaloga, upućuju na konkretnije teme kao što su ratni zločini,
Slobodan Milošević (o kojem Barry S. Marjanovitch uvijek govori kao o “Vragu Slovi” (Satan Slovo)) ili pak
aktualni srpski napad na Kosovo.
Na temelju arhiva nemoguće je ustanoviti gdje živi većina pošiljatelja te je stoga teško utvrditi
koliko je riječ o tematskoj skupini u kojoj bi prevladavala hrvatska dijaspora. Sigurno je da ima puno
pošiljatelja iz Sjeverne Amerike, naročito iz Sjedinjenih Država i Kanade, koji često imaju hrvatska
prezimena, a tek je nekoliko pošiljatelja s adresama elektroničke pošte iz Hrvatske. Barry S. Marjanovitch,
koji šalje zasigurno najviše poruka, član je hrvatske dijaspore u Sjevernoj Americi. Njegove su poruke –
koje čine gotovo šestinu svih poruka u promatranom razdoblju, a mnogo više kad se uzme u obzir
prosječna veličina svake poruke – poprilično specifične prirode. On vrlo rijetko direktno odgovara na
poruke, već radije šalje novinske vijesti Associated Pressa i drugih novinskih agencija, koje se mogu
dobiti preko interneta, a koje govore o hrvatskim uspjesima u sportu, o tekućim događajima u Hrvatskoj ili
donose bilo kakav nepovoljan izvještaj o Srbima. Na taj način on proizvodi neku vrstu on-line albuma koji
je ponajprije zanimljiv zbog tema koje odabire te zbog naslova koje smišlja.
Tipičan je primjer odašiljanje opskurne novinske vijesti objavljene 27. rujna 1998. u novinama San
Jose Mercury o osobi srpske nacionalnosti koja je priznala krivicu za prekršaj vezan uz putovnicu i
skrbništvo nad djecom, a Marjanovitch ju je naslovio “Srvsku kulturu čine prijevara, prijetnje, laganje,
krađe, pitajte njihove susjede”. Pri prvom se čitanju poruka čini udaljenom od “života i ljudi Hrvatske”, što
je navodno fokus tematske skupine na koju je poslana. No, s obzirom na način na koji se nacionalne

5
Dakako, razlike između hrvatskog i srpskog jezika su, u svakom slučaju, malobrojne, naročito s obzirom da pravila
tematske skupine podrazumijevaju da se rabi latinično, a ne ćirilično pismo.
Stubbs 16

zajednice definiraju u odnosu na “Drugoga”, u ovom slučaju u odnosu na Srbe, ili u Marjanovitchevu stilu
Srve, ta poruka i njoj slične, postaju središnjima u predstavljanju hrvatskog identiteta. K tomu,
uopćavanjem beznačajnog, specifičnog slučaja u Sjedinjenim Državama, proizvedena je, smišljeno, neka
vrsta grubog, rasističkog diskursa koji je simptomatičan i za mnoge druge poruke7. Ključni je dio poruke
možda onaj u kojem Marjanovitch kaže “pitajte njihove susjede”. S obzirom da nikakvi susjedi nisu
spomenuti u novinskoj vijesti, možemo pretpostaviti da u ovom slučaju pripovijedanje upućuje na – te tako
zamišlja – teritorij i ljude Hrvatske, te na potrebu za stalnom budnošću prema susjedu kao neprijatelju.

Habitus tematske skupine Soc/Culture/Croatia

Da bi se bolje razumjela tematska skupina “Soc/Culture/Croatia”, vrijedi na trenutak zastati i

razmotriti neke elemente koji, uglavnom, nisu prisutni. Ponajprije, gotovo da i nema poruka koje u svojoj
studiji o tematskoj skupini “Soc/Culture/Indian” (ili “sci” kako je on naziva) Mitra opisuje kao “uvod” ili kao
poruke “traženja”:

“… u kojima korisnik objavljuje svoju prisutnost na mreži, ili koristi mrežu pokušavajući pronaći
nekoga za koga očekuje da je također pripadnik zajednice. Iako se te poruke ne bave specifičnim
temama, one potvrđuju pretpostavke zajednice koje pak impliciraju način na koji se “sci” razvio (…) To
znači da zajednica izgrađena oko tematske skupine “sci” predstavlja savezništva koja su postojala i prije
nego što se pojavilo dijasporsko iskustvo” (Mitra 1997: 63).

K tomu, vrlo se rijetko komentiraju procesi unutar same tematske skupine i izražava
nezadovoljstvo prirodom, oblikom i sadržajem poruka. Riječ je, zapravo, o onome što bi Bourdieu (1977)
nazvao “habitusom” zdravo-za-gotovo uzetih kodova koji, čini se, zadovoljava potrebe relativno malog
broja čestih pošiljatelja, unatoč njihovim međusobnim antagonizmima, ili možda upravo zbog njih. Taj se
habitus čini više stabilnim, a manje improviziranim i nedovršenim kakav bi, prema Appaduraiju (1996: 55-
56), bio karakterističniji za suvremene javne sfere dijaspore.
Dakako, bilo bi pogrešno isuviše spekulirati o ključnom pitanju koliko takva aktivnost zadovoljava
određene potrebe korisnika i na koje se načine odnosi prema drugim aspektima identiteta, a da se ne
uključe istraživačke metode propitivanja onih koji čitaju, šalju i odgovaraju na poruke u skupinama poput
“Soc/Culture/Croatia”. Kao što Nancy Baym s pravom upozorava (1998: 45), inovacije u tehnologiji

6
Na Usenetu nije pravilo da “prava imena”, to jest ona koja su navedena u adresi elektroničke pošte, moraju biti prava
imena u off-line smislu, tako da su mnogi pošiljatelji na “Soc/Culture/Croatia” virtualno anonimni, s on-line “pravim
imenima” kao što su “etc”, “AussiCro”, “The Foreigner”, “Agressor” ili “Man in the moo-moo”.
7
Najbolji su primjer za to poruke Stjepana Baloga, primjerice one sa zaglavljem “Nikad ne oprosti-nikad ne zaboravi”:
”U srpskoj je psihi (sic) da ubija, osvaja i da se širi (…) Civilizirano ponašanje prema Srbima i opraštanje samo ih
ohrabruje da planiraju još više” (Soc/Culture/Croatia, 27 rujan, 1998). No čak i ovdje, u tvrdnji kako je “Jedina stvar
koju Srbi razumiju ‘OLUJA’ kao odgovor”, nastaje kompleksna pripovijest u kojoj je vojna akcija sagledana kao oblik
diskursa. Štoviše, poruka završava citatom Marka Twaina o lažima i zlobi, s komentarom koji kaže da je “čak i Mark
Twain znao za Srbe”.
Stubbs 17

softvera, pogotovo sve sofisticiraniji filtri, daju mnogo više mogućnosti od situacije u kojoj korisnik mora
pročitati sve poruke unutar tematske skupine. To možda olakšava selektivnije kodiranje i dekodiranje
tekstova, a zasigurno “korisnicima omogućuje da izbjegnu teme ili poruke koje šalju određeni pojedinci”
(Baym 1998: 45). No, to istovremeno znači da takve tematske skupine uopće nisu dijaloške niti su
poprišta rasprave, nego više sliče propagandnom zidu neograničenih dimenzija na koji se mogu prikačiti
različite bilješke.

Inovativne struje

Međutim, unutar tog zaokruženog habitusa javljaju se specifične vrste inovacija. Na primjer,
najduži “niz” u razdoblju koje sam proučavao – niz od četrdeset poruka na hrvatskom jeziku pod
naslovom “Zbogom, lijepi Zagrebe” – započinje novinskim isječkom iz časopisa Newsletter Independent
Weekly koji je poslao “etc”, a koji donosi priču hrvatskog Kanađanina o danu koji je proveo u Zagrebu i
koji ga je, sve u svemu, stajao 550 kanadskih dolara. Mnogi su na to odgovorili, uključujući i one koji se
najčešće javljaju u tematskoj skupini, te se razvila zanimljiva rasprava o cijenama i njihovu odnosu prema
prosječnima mirovinama i plaćama u Hrvatskoj; o tome može li se proći jeftinije i što te cijene mogu značiti
za Zagreb kao “europski grad”. Jedna vrlo zanimljiva skupina poruka razmatra moguće razočaranje u
“nostalgiju za domovinom”, pa čak tematizira i mogućnost da su se oni koji su odgojeni u Kanadi toliko
priučili na “anglosaksonsko” okruženje da više ne cijene ljepotu “srednjoeuropskih” gradova.
Konstruiran je složen diskurs koji povezuje stvarnosti, slike i pripovijesti o putovanjima i
svakodnevnom životu, što je osobitost razdoblja u kojem sam pratio tematsku skupinu. Prepoznajući
možda tu iznimnost, Barry S. Marjanovitch odlučio je ne baviti se cijenama: ovomu se izruguje kao želji za
povratkom komunizma, tvorničkih kuhinja i narodne vlasti. Ostali su sudionici rasprave, a naročito Tony
Juricic, zauzeli mnogo širu perspektivu nego što to čine u svojim uobičajenim porukama. Zasad je
nemoguće ustvrditi je li tu riječ o mogućnosti uvida u drukčije, poslijeratne poruke, koja se sada otvara
istraživaču. No, svakako sve upućuje na to da se unatoč njihovoj prividnoj stabilnosti, tematske skupine
mogu mijenjati – i mijenjaju se – u vezi s odabranim temama i interakcijskim sposobnostima.

Šuškova smrt

Reakcije na smrt Gojka Šuška, koje sam opisao u ranijem članku (Stubbs 1998: 5.5), tipičnije su
za rasprave vezane uz rat, pa ih je vrijedno ovdje ukratko preispitati:
Stubbs 18

“Smrt ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška i njegovu vitalnu ulogu u hrvatskoj borbi
za nezavisnost buduće generacije Hrvata trebaju pamtiti kao što se Sjedinjene Države danas još uvijek
sjećaju i odaju počast svojim ratnim generalima Revolucije Natahnielu Greenu i Henryju Knoxu…”
(“Šušak kao ratni generali američke Revolucije”, poslao badurinapr@aol.com., 5. svibnja 1998).

“Nacistički ratni kriminalac Gojko Šušak je mrtav i gori u Paklu. Čovjek koji je pomogao uskrsnuću
hrvatske nacističke ustaške prošlosti nikada nije doživio suđenje za ratne zločine protiv čovječnosti u
Hagu. Sada stoji pred višim sudom. Tisak i povijest pamtit će Šuška kao rasista, neonacističkog vođu koji
je pomogao uništiti manjinsku zajednicu Srba u Hrvatskoj. Rođeni ustaša, Šušak je otvoreno hvalio
strašnu hrvatsku nacističku prošlost kada je u Drugom svjetskom ratu država bila jednom od najvećih
Hitlerovih saveznica”
(“Ratni kriminalac Šušak je mrtav”, poslao nt@sentex.net. 5. svibnja 1998).

“Čuda se ipak događaju. Više od 30 000 mrtvih Srba, a oni i dalje marširaju u prošlost prema
ustaškoj državi Hrvatskoj. Što ih tjera da idu natrag? Jesu li i oni rođeni ustaše kao Gojko Šušak”
(“Re: Ratni kriminalac Šušak je mrtav”, poslao jurcicp@advision.com, 5. svibnja, 1998.).

“To je vrlo jednostavno. Ne živimo u 1941-oj, prema tome, današnji hrvatski ustaše nemaju
slobodu da vrše takav genocid kao što su to činili nekada. Drugo, neki ljudi toliko vole svoje domove da
bez njih ne mogu živjeti, i stoga bi prihvatili da žive u odvratnoj rasističkoj državi”
(“Re: Ratni kriminalac Šušak je mrtav”, poslao aleksandar@myna.com, 6. svibnja 1998.).

Zatvorena je priroda ovih pripovijesti – usprkos usporedbama s američkim građanskim ratom –

još uvijek očita, kao i uzajamno antagonistički ton pun samouvjerenosti, o čemu sam pisao u ranijem
članku. Štoviše, u skladu s opisima u Mitrinoj studiji, u trenucima pretjeranih emocija “argumenti počinju
gubiti bilo kakvu racionalnu osnovu, a rasprava se često svodi na huškački govor i pogrde koje izražavaju
duboke antagonizme” (Mitra 1997: 66). Za razumijevanje ovakvih razmjena od iznimne je važnosti i
Mitrina teza prema kojoj je “višestruko odašiljanje” ključni dio proizvodnje nacionalnih slika, kako u smislu
definiranja “Drugog” tako i u smislu obilježavanja virtualnih prekoračenja s obzirom na to da ljudi odlaze
tamo kamo “ne pripadaju”. Ono što je ipak očito jest da nema osvrta na Šuškovo iskustvo u dijaspori, što
možda upućuje na činjenicu da ova tematska skupina nije izrazito orijentirana na teme koje se tiču
dijaspore.

Zaključne misli

U ovom sam tekstu, nadam se, pokazao da se kolektivno zamišljanje koje se javlja u javnim
sferama dijaspore, uključujući tematske skupine, ne može jednostavno suprotstaviti pojmovima
“kozmopolitskih” i antinacionalističkih identiteta koji su, kao što se barem implicira, uvijek i posvuda
Stubbs 19

superiorni i na neki način nekontingentni. Inventar prevladavajućih značenja, slika i tema u procesu u
kojem prošlost postaje sadašnjost i podržava posebne vizije budućnosti, javlja se u oblicima
pripovijedanja koji se oslanjaju na dostupnu “zalihu” takvih tema, ali se nikada ne mogu potpuno na nju
svesti. Ni same teme također ne bi trebalo shvatiti kao dostupne u nekom podrumskom skladištu gdje se
može cjenkati za jeftine, zastarjele, nacionalne sentimente kojima je prošao rok upotrebe pa su njihove
veće količine dostupne po sniženim cijenama. Stvaranje na temelju tog inventara, jer ono to bez sumnje
jest, preuzima posebne oblike u kompjutorskoj komunikaciji, a sve to zaslužuje daljnje istraživanje i
usavršavanje “mrežografskog” pristupa koji ovdje zastupam.
Mogućnosti osporavanja određenih vrsta nacionalnih pripovijesti u javnim sferama dijaspore imat
će vjerojatno vrlo različite oblike bude li se o tim sferama promišljalo na “mrežografski” način. Manje je
vjerojatno da će to učiniti postojeći “postnacionalni pokreti, organizacije i prostori” (Appadurai 1996: 177),
a više da će do toga doći svjesno artikuliranim raskidima s politički orijentiranim nacionalnim diskursima te
istančanim razumijevanjem odmaka od njih prema sferi svakodnevnog života. Ti su raskidi vjerojatniji ako
se identiteti dijaspore sagledavaju kao složeni, kontingentni, fluidni te po sebi i za sebe vrijedni
proučavanja.

Zahvale

Detaljni komentari Renate Jambrešić Kirin i Maje Povrzanović na prvu verziju ovog teksta bili su od
izuzetne vrijednosti u procesu njegova prerađivanja.

Literatura

Alleyne-Dettmers, Patricia. 1997. “'Tribal Arts': A Case Study of Global Compression in the Notting Hill
Carnival”. U Living the Global City: Globalization as Local Process. John Eade, ur. London: Routledge,
163-180.

Anderson, Benedict. 1983. Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism.
London: Verso. (Nacija: zamišljena zajednica: razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma. Zagreb:
Školska knjiga, 1990. Prevele Nata Čengić i Nataša Pavlović).

Anderson, Benedict. 1992. “The New World Disorder“. New Left Review 193: 3-13.

Anderson, Benedict. 1994. “Exodus“. Critical Inquiry 20(2): 314-327.

Appadurai, Arjun. 1996. Modernity at Large: Cultural Dimensions of Globalization. Minneapolis: University
of Minnesota Press.

Baym, Nancy. 1998. “The Emergence of On-Line Community“. U Cybersociety 2.0. Steven Jones, ur.
London: Sage, 35-68.

Bourdieu, Pierre. 1977. Outline of a Theory of Practice. Cambridge: Cambridge University Press.
Stubbs 20

Bringa, Tone. 1995. Being Muslim the Bosnian Way: Identity and Community in a Central Bosnian Village.
Princeton: Princeton University Press. (Biti musliman na bosanski način: identitet i zajednica u jednom
srednjobosanskom selu. Sarajevo: Biblioteka Dani, 1997. Prevela Senada Kreso)

Clifford, James. 1997. Routes: Travel and Translation in the Late Twentieth Century. Cambridge: Harvard
University Press.

Cohen, Lenard. 1993. Broken Bonds: The Disintegration of Yugoslavia. Boulder: Westview Press.

Deacon, Bob; Hulse, Michelle i Stubbs, Paul. 1997. Global Social Policy: international organizations and
the future of welfare. London: Sage.

Edwards, David. 1994. “Afghanistan, Ethnography and the New World Order“. Cultural Anthropology 9(3):
345-360.

Gilroy, Paul. 1987. There Ain't No Black in the Union Jack: The Cultural Politics of Race and Nation.
London: Hutchinson.

Grdešić, Ivan. et al. 1991. Hrvatska u izborima '90. Zagreb: Naprijed.

Jambrešić Kirin, Renata i Povrzanović, Maja, ur. 1996. War, Exile, Everyday Life: Cultural Perspectives.
Zagreb: Institute of Ethnology and Folklore Research.

Jambrešić Kirin, Renata. 1996. “Narrating War and Exile Experiences“. U War, Exile, Everyday Life:
Cultural Perspectives. Renata Jambrešić Kirin i Maja Povrzanović, ur. Zagreb: Institute of Ethnology and
Folklore Research, 63-82.

Jambrešić Kirin, Renata. 1999. “Personal Narratives on War: A Challenge to Women's Essays and
Ethnography in Croatia“. Estudos de literatura oral 5: 73-98.

Kaldor, Mary. 1996. “Cosmopolitanism Versus Nationalism: the New Divide?“. U Europe's New
Nationalism: States and Minorities in Conflict. Richard Caplan i John Feffer, ur. Oxford: Oxford University
Press: 42-58.

Kaldor, Mary i Kumar, Radha 1993. “New Forms of Conflict“. U Conflicts in Europe: Towards a New
Political Approach. Helsinki Citizens' Assembly. Prague: HCA, 12-34.

Kolar-Panov, Dona. 1996. “Video and the Diasporic Imagination of Selfhood: a Case Study of the
Croatians in Australia“. Cultural Studies, 10(2): 288-314.

Kolar-Panov, Dona. 1997. Video, War and the Diasporic Imagination. London: Routledge.

McAdams, Michael. 1978. “An Overview of Croatian Nationalism to the End of the Croatian Spring in
1971“. Croatian Information Service, (<http://mcadams.cronet.com/croatian_nationalism1.htm>).

Magaš, Branka. 1993. The Destruction of Yugoslavia: Tracking the Break-up 1980-92. London: Verso.

Mesić, Milan. 1992. “External Migration in the Context of the Post-War Development of Yugoslavia“. U
Yugoslavia in Transition: Choices and Constraints: Essays in Honour of Fred Singleton. John Allcock et
al., ur. New York: Berg.

Mitra, Ananda. 1997. “Virtual Commonality: Looking for India on the Internet“. U Virtual Culture: Identity
and Communication in Cybersociety. Steven Jones, ur. London: Sage, 55-79.
Stubbs 21

Peirce, Philip i Stubbs, Paul. 2000. “Peace Building, Hegemony and Integrated Social Development:
UNDP in Travnik“. U The Regeneration of War-torn Societies. Michael Pugh, ur. London: Macmillan.

Pettan, Svanibor. 1998. “Music, Politics and War in Croatia in the 1990s: an Introduction“. U Music,
Politics and War: Views from Croatia. Svanibor Pettan, ur. Zagreb: Institute for Ethnology and Folklore
Research, 10-27.

Poster, Mark. 1998. “Virtual Ethnicity: Tribal Identity in an Age of Global Communications“. U
Cybersociety 2.0. Steven Jones, ur. London: Sage, 184-212.

Povrzanović, Maja. 1997. “Identities in War: Embodiments of Violence and Places of Belonging“.
Ethnologia Europaea 27 (2): 153-162.

Povrzanović, Maja i Jambrešić Kirin, Renata. 1996. “Negotiating Identities?: the Voice of Refugees
Between Experience and Representation“. U War, Exile, Everyday Life: Cultural Perspectives. Renata
Jambrešić Kirin i Maja Povrzanović, ur. Zagreb: Institute of Ethnology and Folklore Research, 3-19.

Povrzanović Frykman, Maja. 2001. "Construction of identities in diaspora and exile. Croats in Sweden in
the 1990s". U Beyond Integration: Challenges of belonging in diaspora and exile. Maja Povrzanović
Frykman, ur. Lund: Nordic Academic Press, 166-194.

Ramet, Sabrina. 1996. Balkan Babel: the Disintegration of Yugoslavia from the Death of Tito to Ethnic
War. Boulder: Westview.

Rheingold, Howard. 1993. The Virtual Community: Homesteading on the Electronic Frontier. Reading:
Addison-Wesley.

Silber, Laura i Little, Allan. 1995. The Death of Yugoslavia. London: Penguin.

Skrbiš, Zlatko. 1995. “Long Distance Nationalism? Second Generation Croatians and Slovenians in
Australia“. U Nationalism and Postcommunism. Aleksandar Pavković, ur. Dartmouth: Dartmouth Press,
159-173.

Skrbiš, Zlatko. 1998. “Making It Tradeable: Videotapes, Cultural Technologies and Diasporas“. Cultural
Studies 12(1): 265-274.

Stubbs, Paul. 1996. “Civil Society, Social Movements or Globalized New Professional Middle Class“.
Izlaganje na American Sociological Conference, New York, kolovoz.

Stubbs, Paul. 1997. “NGO Work with Forced Migrants in Croatia: Lineages of a Global Middle Class“.
International Peacekeeping 4 (4): 50-60.

Stubbs, Paul. 1998. “Conflict and Co-operation in the Virtual Community?: eMail and the Wars of the
Yugoslav Succession“. Sociological Research Online 3 (3).
(<http://www.socresonline.org.uk/socresonline/3/3/7.html>).

Verdery, Katherine. 1996. What Was Socialism, and What Comes Next?. Princeton: Princeton University
Press.

(Prijevod teksta: Stubbs, Paul. 2001. “Imagining Croatia? Exploring computer-mediated diasporic
public spheres. U Beyond Integration: Challenges of belonging in diaspora and exile. Maja
Povrzanović Frykman, ur. Lund: Nordic Academic Press, 195-224. Prevela Jasmina Papa Stubbs)