Biografija Josifa Brodskog

Brodski je veliki pjesnik ruskog jezika i tvorac dramskih tekstova i

autobiografske proze. Godine 1972. prisiljen je da napusti zemlju i nastavi život
u nedobrovoljnom egzilu. Godine 1987. dobio je Nobelovu nagradu za
književnost.Josif Aleksandrovič Brodski (ili Joseph Brodsky), na ruskom:
Иосиф Александрович Бродский, je rođen  u Lenjingradu (Sankt Petersburgu),
24. maja 1940. godine, a umro je u New Yorku 28. januara 1996. godine).
Sahranjen je na groblju l'Isola di San Michele u Veneciji.
Potomak je jevrejske porodice iz nekadašnjeg Lenjingrada. Kao dijete je
preživio Opsadu Lenjingrada. S petnaest godina napušta školu i pokušava se
upisati u školu za posade podmornica. Kad mu to ne polazi za rukom preuzima
mnogo raznih poslova, od bolnice do fabrike. U isto vrijeme je samostalno učio
engleski, te poljski kako bi mogao prevoditi djela svog omiljenog pisca
Czesława Miłosza.
Brodski objavljuje prva svoja djela 1957. godine i dobija snažnu podršku od
pjesnikinje Ane Ahmatove. Na zao glas došao je 1964., kada je u Sovjetskom
Savezu osuđen za društveni parazitizam na pet godina prisilnog rada i upućen u
logor u blizini Arhangelska zbog društvenog parazitizma. Njegova se krivnja
sastojala u činjenici da nije htio pohađati niti jednu školu, a nije se htio ni
zaposliti.1972. godine, Brodski napušta Sovjetski Savez. Krenuo je na zapad i
nakon kratkih stanica u Beču i Londonu se zaustavio u SAD-u, gdje je do
posljednjih dana radio kao počasni član univerziteta Yale. 1979. godine je
postao član Američke akademije nauka i umjetnosti (American Academy and
Institute of Arts and Letters). Američko državljanstvo je dobio 1980. godine.
Brodski je 1992 godine u New York Timesu objavio Bosansku pjesmu.

Joseph Brodsky
BOSANSKA PJESMA (1992)
 

Dok žohara gnječite, pijuckate

viski, prepone svoje češkate,
dok ruka oko mašne se trudi,
ginu ljudi.

U gradovima čudnih imena

zgođeni metkom, i sred plamena,
ne znajuć što ih se na smrt osudi,
ginu ljudi.

Sred malih mjesta, neznanih vam, ali

velikih, priliku jer nisu im dali
za krik i oproštaj sa svijetom hudim,
 ginu ljudi.

Ginu dok birate sve nove i nove

brbljivce o tom što nemar se zove,
sudržljivost, itd, dok s razloga ludih
ginu ljudi.

Nema ljubavi k odveć udaljenu

tvome susjedu/bratu Slavenu,
gdje letjet vaš se anđel ne usudi,
ginu ljudi.

Međ kipovima dok spor izbija

kainska verzija, istorija
za svoje gorivo bi da kupi sviju
koji mriju.

O uspjehu sportaša dok čitate,

il stigli račun, dok pjevate
čedu svom pjesmu što san nudi,
ginu ljudi.

Pero vremena oštro, krvi žedno,

neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.

[1992]