You are on page 1of 24

U svakome ljudskom životu

Kriţ te vraća natrag k istini o tebi,


k pravoj mjeri ograničena,
slaba, ranjiva,
malena ljudskog djeteta.

Kriţ te moţe osloboditi stvari


koje te hoće zgnječiti.
On te moţe osloboditi
tvoje osrednjosti.

On je kao antena
preko koje moţeš primiti
od Boga vijest.
Ona te neće osloboditi tvoga trpljenja,
ali te moţe osloboditi
od neizdrţive besmislenosti trpljenja
i njegove neplodnosti.
Ti moţeš opet biti čovjek.

Ti sve vidiš drukčije i mnogo bolje


očima koje su plakale.

Phil Bosmans

Priznanje

NajslaĎe radosti mladoga ţivota


Tebi, Gospode, dajem,
Za najtuţnije dane mojih slaboća
Poniţena se kajem.

Kako li malena sva moja su blaga


Pred pravdom oka Tvoga,
Od svijeta se praznih dolazi ruku
Pred neizmjernoga Boga.

Ja ničega nemam do dlanova praznih,


Tek sam puka sirota,
Al moji se dlanovi diţu k Tebi
Dar da prime ţivota.

U blještavom sjajenju Tvojega bivstva


Ljepota se lije bez mjere,
Boţe, o daj mi, da ostanem sirota
I kraljujem na putu vjere.

Sida Košutić

Moja duša

Dušu si moju razapeo, Kriste,


Kao što vjetar razapinje jedra,
Al njene su misli uvijek mirne, čiste
I njena je volja kao nebo vedra.

U njenoj dubini ko u čaški cvijeta


Jedno sunce sija čistoćom kristala.
To je Tvoja Ljubav velika i sveta,
Koju tako lako nosi duša mala.

O, moja je duša srebro zvonkih strna


Na glazbalu sjajnom Tvojih svetih ruku.
Ona diše mirom nebeskoga čuna
I imade sjaja u svojemu zvuku.

Jeronim Korner

U danu žetve

Pozivljem danas sve


Koji su me uvrijedili.
Na srebrnom ću pladnju radosti
Iznijeti pred njih
Grozdove zdravog smijeha.

Pozivljem danas sve


Koji su me bičevali.
Rastvorit ću zastor širom,
Za kojim gore ljubavlju
Jezera krvi moje roĎene.

Pozivljem danas sve


Koji su mi i u jednom hipu
Bili neprijatelji –
I one
Kojima se oči
Gusarskom krijepe mrţnjom
Prema meni.
Pozivljem ih da doĎu,
Da doĎu k meni!
Moje će ih ruke
Raskriljene primiti.
U mojim će rukama drhtati
Mladice sviju vedrih proljeća.
U mojim će očima gorjeti
Sunčani podnevi sviju ţarkih ljeta.

Jer ovo je vrijeme


Kad dan se vozi
U zlatnim, blještavim kolika,
A pred njime padaju snopovi
Pjani od teške zrelosti.

Jeronim Korner

S Isusom po mom otoku

I. Ribarenje

Mnoge se uspomene bude,


Otkad smo skupa lovili na obali.
Ja, dakako bez uspjeha.

Najednom Ti reče: ''Lovi ljude!''

Kako ću ih loviti u mulju?


Mogu jedino da ih očistim
I da se s njima na ţeravi pečem
Ili prţim na ulju.

II. Smokve

- Ti si čitao
Da sam prokleo nerodnu smokvu,
Ali nisi pitao,
Zašti se Natanael pod onom drugom
Riješio naslaga staroga ruha
I vedrinom odjeo svesilnoga Duha?

III. Vinogradi

Nedostaje nam vina ponekad.


- Recite stoga gospodaru neba,
Da još mnogo poslanika treba
Otočki moj vinograd!
IV. Koze

Gledaj! Ima ih mnogo.


Zar bi pošao u potragu za jednom,
Ako bi se izgubila?
- Ne sudi krivo! I jarići izgledaju janjci,
Dok im ne izbiju roščići.
Vučija bi ih pohlepa podjednako ubila.

V. Masline

Oronule i sijede.
Pune kvrga i teţačkih ţulja.
Tvoje priče o djevicama,
Zar još uvijek vrijede?
- One što čekaju stranog gosta
Ne trebaju ni svjetiljke ni ulja.

VI. Kokoši

Više ne skupljaju piliće pod krila


Kao prije.
Nove naraštaje ţarulja grije.
Dom imaju mali, ubavi.
- To su silom sakupljena djeca
Bez majčinske ljubavi.

Rajmund Kupareo

Ti nisi sišao s križa

Ti nisi sišao s kriţa


Jutros kad htjedoh da poĎemo zajedno.
Kriste, oprosti što poţeljeh da nisi na tom kriţu.
Prije izlaska iz crkve dugo Te još gledah.
Tvoje raspete ruke širile su se
Poput onih livada napolju.
Sa svog kriţa nisi me pustio da izaĎem sama.

Ljiljana Matković

Moj Bog

Našao sam ga i On je našao mene


Moj Bog koji me voli
Našli smo se traţeći jedan drugog
I našao sam ga u sebi
Jer ţivi u meni i za me
I ja se u njemu radujem
Od iskona bili smo skupa
I do konca bit će mi pratilac
Moj Bog.

Josip Pupačić

Kuda bih vodio Isusa

Isuse blagi, u doba kasnih sati,


Kad još bdiju siromasi tvoji,
Skromnom krojaču odvest ću te da ti
Jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom koji svu noć kuje


Oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela ţučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi


Sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada


Koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada,
Bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela


Od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,


O Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.

Nikola Šop

Sunčani Hristos

Ni ţivot ni smrt ne pripada meni


Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni

Ovdje je prisutan onaj


Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti čas onog dana
Pred njegovim čudom zanijemiše ţreci i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobjedi
Smrt

Smrt ga traţaše al ne naĎe ništa


Ne naĎe ni kosti ni meso ni krvi
Osta joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala

Ni ţivot ni smrt ne pripada meni


Ja sam onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani

Ja sam onaj što iz svoje jeseni


Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruţa
Ruke

Mak Dizdar

Jedini ključ

Ljubav je jedini ključ koji odgovara vratima raja.


U svakom smiješku, u svakoj dobroj riječi,
u svakoj paţnji koju poklanjaš, komadić je raja.
Komadić je raja i u svakom srcu koje za
unesrećenog postaje luka spasa, u svakom
domu gdje ima kruha, vina i ljudske topline.
Komadić je raja u svakoj oazi gdje cvate ljubav
i gdje čovjek postaje čovjek,
gdje su jedni drugima braća i sestre.
Bog je svoju ljubav stavio u tvoje ruke kao ključeve raja.
Phil Bosmans

Ja živim u kruzima koji se šire

Ja ţivim u kruzima koji se šire,


i njima sve više obuhvatit ţudim.
Ja moţda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kruţim i kruţim okolo Boga,


tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

Rainer Maria Rilke

Jona

Usnuli u utrobi broda


bit ćemo pometeni olujom
i sahranjeni u dubokome moru.

A nećemo ni znati otkud


oluja, nit zašto takav nam je kraj.

Što ćemo, pitam se zdvojan,


vidjeti u snu – dok fortunal
bude utiskivao sve nas dublje
u mora tamnoga slap.

Drago Štambuk

Obasjao si …

Obasjao si blistavo sunce


našu tamu
i noć nam je postala dan.

I prosinuo si svojim sjajem


svaki kamen, travku i cvijet.

I šuma je Tvoga sjaja


zablistala,
i površine voda;
I sige u podzemnim pećima
od suza sazdane…

I sav se preobrazio Svijet.

s. Marija od Presvetog Srca


(Anka Petričević)

Klanjam ti se smjerno

Klanjam ti se smjerno, tajni Boţe naš.


Što pod prilikama tim se sakrivaš,
Srce ti se moje sasvim predaje,
Jer dok promatra te svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu,


Al za čvrstu vjeru dosta je što čuh,
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
Istine nad ovom nema istinom.

Samo Bog na kriţu bješe oku skrit,


Ovdje je i čovjek tajnom obavit,
Vjerujem u oba, oba priznajem,
S razbojnikom isto skrušen vapijem.

Rana kao Toma ja ti ne vidim,


Ipak Bogom svojim priznajem te s njim,
Daj da vjera moja uvijek ţivlje sja,
Da se ufam u te, da te ljubim ja.

Uspomeno smrti Spasa premilog,


Ţivi Kruše, što si ţivot puka svog,
Daj da sveĎ od tebe i moj ţivi duh,
Dokraj ţića budi najslaĎi mu kruh.

Pelikane njeţni, Spasitelju moj,


Blatna me u krvi peri presvetoj.
I kap njena moţe svijet da spasi cijel,
Da bez ljage bude posve čist i bijel.

Isuse, kog sad mi krije veo taj,


Ţarku ţelju, molim, ti mi uslišaj,
Daj da otkrito ti lice ugledam
I u slavi tvojoj blaţen uţivam. Amen.

Sv. Toma Akvinski


Beskonačnost

Uvijek mi bješe drag ovaj brijeg


i ova ţivica koja tolik dio
Obzorja krajnjeg pogledu mi skriva.
Al sjedeći i motreći, beskrajne
Prostore preko nje i nadzemaljske
Šutnje i mir najdublji zamišljam,
Da od tog srce gotovo se plaši.
I slušajući kako šumi vjetar
Med ovim biljkama, ja onu bezmjernu
Tišinu poreĎujem s ovim glasom,
I mislim na vječno, i na mrtva doba,
I sadašnje, ţivo, i njegov jek, pa tako
U tu beskrajnost moja miso tone,
I brodolom je sladak na tom moru.

Giacomo Leopardi

Borba

Maljem me po čelu
Udarila zbilja,
Stojeć mi na vratu
Sotonski se smije.
Pa mi prsa steţe,
Prašinom me valja,
Guši me ko nekad
Laokona zmija.

B'jesno viče: Gmiţi,


Strvinom se hrani,
Budi ko i drugi,
Nasiti se praha.
A ja sin sam sunca,
A ja brat sam zv'jezda,
Gutat zemlje ne ću
Do svog zadnjeg daha.

Pa iz praha gledam,
Kako nebom plavim
Poput ata plamnih
Ţarka sunca jezde.
I ja zurim tamo,
K vama ruke pruţam,
Ţarka sunca moja,
Svete moje zv'jezde!

Izidor Poljak

Planite b'jeli ognjevi duše

Neću da moji dani proteku


Mračni u tihu lijuć se r'jeku
Vječnosti.
Putove moje pjesan nek prati
Orla, što s plamenim suncem se brati,
Kuda koracam,
Hoću da bacam Snopove zlatne svjetlosti.

Planite, b'jeli ognjevi duše,


Uţdi se, srce, s'jevaj,
Vjetrovi mrţnje vijore zemljom,
Hristovu pjesmu pjevaj.
Pokriti ledom pupovi ruţa
O toplom suncu sniju,
Neka ih tvoje ognjene zrake
Plamenom svojim zgriju.

Hladnom i golom pustarom zemlje


Mnoţija gladnih vrvi;
Ekstazom bukni, pripravno mr'jeti
Svoje im podaj krvi;
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvoţĎem trunu,
Z'vjezdama daţdi, s neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!

Planite, b'jeli ognjevi duše,


K nebu se, srce, popni i gori,
Plamteć izgori.

Izidor Poljak

Moje ufanje

Na tuĎem ţalu stojim još i sada,


Al slutim sreću dana vječitih
Ah, zemlju mahom ostavit bih rada,
Da gledam nebo, puno čara svih.
Dok snivam sne o ţiću besmrtnome,
Izgnanstva mog ne tišti trh me krut;
Moj Boţe dragi, k pravom domu svome
Doskora ja ću letjet prvi put.

O Isuse moj, daj mi krila bijela,


Da k Tebi uvis hitro krenem ja
Ja k vječitim bih obalama htjela,
Da gledam Tebe, Srećo jedina!
Poletjet rad bih Mariji na grudi,
Na slavnom tome tronu počinut,
Od Majke mile dobiti, što ţudih,
Nebeski slatki cjelov prvi put.

Moj mili Dragi, milosno učini,


Da skoro blag Ti prvi smiješak zrem
Dopusti da u opojnoj milini
U Tvojemu se Srcu sakrijem.
Trenutka krasna, sreće neviĎene,
Kad uzmognem Ti ljupke riječi čut,
Kad s Lica divnog padnu Ti na mene
Boţanske sjajne zrake prvi put.

Ti dobro znadeš, Srce mojeg Boga,


Da ljubav k tebi jedini mi jad,
Što duh mi ţudi lijepog raja Tvoga,
To Tebe ljubit sve bi više rad.
U raju vijek će ljubav ponajveća
Napunjat svaki mojeg srca kut,
I meni će se moja činit sreća
SveĎ tako nova kao prvi put.

Sv. Terezija od Djeteta Isusa

Bože moj

Boţe moj, ti ljubavlju me rani,


i ta rana evo jošte dršće,
Boţe moj, ti ljubavlju me rani.

Boţe moj, o strah tvoj oţeţe me,


i sad jošte oţeglina grmi,
Boţe moj, o strah tvoj oţeţe me.

Boţe moj, ja progledah taštinu,


i slava ti useli se u me,
Boţe moj, ja progledah taštinu.
U svom Vinu utopi mi dušu,
daj mi ţivjet o svog stola kruhu,
u svom Vinu utopi mi dušu.

Evo moje neprolite krvi,


evo tijela, nedostojna patnje,
evo moje neprolite krvi.

Evo čela što tek stid ga bije


za podnoţje nogama ti divnim,
evo čela što tek stid ga bije.

Evo ruku što radile nisu


za ţeravku i za tamjan rijetki,
evo ruku što radile nisu.

Evo srca što ututanj tuklo,


nek se trza na golgotskom trnju,
evo srca što ututanj tuklo.

Evo nogu, ludih lutalica,


neka lete kada milost zovne,
evo nogu, ludih lutalica.

Evo glasa, ruţna laţna huka,


u Pokori da me grešna kori,
evo glasa, ruţna, laţna huka.

Evo oči, dviju svijeća bludnje,


da ih trnu suze molitava,
evo oči, dviju svijeća bludnje.

Jao, Boţe ţrtve i proštenja,


kolik bunar nehara je moga,
jao, Boţe ţrtve i proštenja!

Boţe strašni i presveti Boţe,


jao crna bezdna mojih skvrna,
Boţe strašni i presveti Boţe!

Boţe mira, radosti i sreće,


svaki strah mi i neznanje svako,
Boţe mira, radosti i sreće,

Ti to znadeš, sve to, sve to znadeš,


i da ja sam bogac kakva ne bi,
Ti to znadeš, sve to, sve to znadeš.
Al što imam, Boţe, dajem tebi.

Paul Verlaine

Šuplji ljudi

I
Mi smo šuplji ljudi
Mi smo punjeni ljudi
Naginjemo se jedno na drugo
Glave punjene slamom. Avaj!
Sasušen nam glas, kad
Šapćemo zajedno,
Tih i besmislen
K'o vjetar u suhoj travi
Il' stope štakora po slomljenom staklu
U našem suhom podrumu

Obličje bez oblika, sjenka bez boje,


Snaga zakočena, gest bez pokreta;

Oni koji su prešli


S direktnim pogledom, u drugo Kraljevstvo smrti
Nek' pamte nas – budu li pamtili – ne k'o
izgubljene
Silovite duše, već samo
Kao šuplje ljude
Punjene ljude.

II

Oči koje ne smijem ni u snovima sresti


U smrti snova kraljevstvu
One se ne pojavljuju:
Tamo, oči su
Sunčev trak na slomljenom stubu
Tamo je drvo što se njiše
I glasovi su tu
U pjevanju vjetra
Dalji i svečaniji
Od zvijezde što blijedi.

Nek ne budem nimalo bliţe


U smrti snova kraljevstvu
Nek nosim i ja
Namjerno preobučen
Štakora krzno, k'o strašilo, motke
Na njivi
I krećem se kako vjetar hoće
Nimalo bliţe –

Na tom posljednjem susretu


U sumračnom kraljevstvu.

III

Ovo je mrtva zemlja


Ovo je zemlja kaktusa
Ovdje kameni likovi
Su dignuti, ovdje njih
Preklinje umrlog čovjeka ruka
Pod svjetlucanjem zvijezde što blijedi.

Je li ovako
U smrti drugom kraljevstvu

Kad budimo se sami


U času kad
Drhtimo od njeţnosti
Usne koje bi ljubile
Izmucavaju molitve slomljenom kamenu.

IV

Oči nisu ovdje


Nema očiju ovdje
O ovoj dolini umirućih zvijezda
U ovoj šupljoj dolini
Ovoj slomljenoj vilici naših izgubljenih kraljevstava

U ovom posljednjem sastajalištu


Mi pipkamo zajedno
I izbjegavamo govor
Skupljeni na ovoj obali podnadule rijeke

Bez vida, ukol'ko


Oči se ne pojave
K'o stalna zvijezda
Mnogolisna ruţa
Smrti sumračnog kraljevstva
Nada samo
Praznih ljudi.

V
Kolo okolo kaktusa,
Kaktusa, kaktusa,
Kolo okolo kaktusa,
U pet sati ujutru.

IzmeĎu ideje
I stvarnosti
IzmeĎu pokreta
I rada
Pada Sjenka
Jer Tvoje je kraljevstvo
IzmeĎu zamisli
I stvaranja
IzmeĎu osjećanja
I odgovora
Pada Sjenka
Ţivot je vrlo dug
IzmeĎu ţelje
I grča
IzmeĎu mogućeg
I postojanja
IzmeĎu suštine
I silaska
Pada Sjenka
Jer Tvoje je Kraljevstvo
Jer Tvoje je
Ţivot je
Jer Tvoje je
Ovako se evo svijet okončava
Ovako se evo svijet okončava
Ovako se evo svijet okončava
S bukom ne, već sa cviljenjem.

Thomas Stearns Eliot

Čista srijeda

Iako nemam nade da se vratim opet


iako nemam nade
Iako nemam nade da se vratim

Kolebam se izmeĎu dobitka i gubitka


U ovom kratkom prijelazu gdje snovi prelaze
preko sumraka ukrštenog snovima izmeĎu raĎanja
i umiranja
(Blagoslovi me oče) mada ne ţelim da ţelim ove
stvari
Sa širokog prozora ka granitnoj obali
Bijela jedra još uvijek lete ka moru, ka moru lete
Neslomljena krila

I srce izgubljeno uspravi se i raduje se


Izgubljenim ljiljanima i glasovima izgubljenog mora
I slab duh oţivi da se pobuni
Zbog nagnutog tučka i mirisa izgubljenog mora
Oţivi da se povrati
Od plača prepelice i zlatara koji se vrti
I slijepo oko stvara
Prazne forme meĎu vratima slonovače
I miris obnavlja slanu slast pjeskovite zemlje

Ovo je vrijeme napetosti izmeĎu raĎanja i umiranja


Mjesto samoţe gdje se tri sna ukrštaju
IzmeĎu plavih stijena
Ali kad se glasovi streseni s jedne smreke odvuku
Nek druga smreka bude zatresena i nek odgovori.
Blaţena sestro, sveta majko, duše izvorski, duše
vrta,
Ne dozvoli nam da se rugamo sebi pritvornošću
Nauči nas da brinemo i da ne brinemo
Nauči nas da sjedimo mirno
Čak meĎu ovim stijenama
Naš mir u Njegovoj volji
Pa čak i meĎu ovim stijenama
Sestro, majko
Duše riječni, duše morski
Ne dozvoli da budem odvojen.

I neka moj vapaj dopre do Tebe.

T.S. Eliot

Ave Maria

Kako si tiho more večernje u Kvarneru!


Kako poboţno zvone zvona,
svečan je njihov glas.
Svijetlo je oţujsko sumračje, tiha duša,
vjetar se pritajio kao dah…Majko Boţja,
moli se za nas!

Verande su ogrezle u večernjem sjaju,


laĎe se ţure, sumrak titra nad morem,
vrhunac Učke, pun snijega, krvavo sja,
zvone zvona, Majko Boţja,
moli se za nas!

Lica su bolesnih radnika sva u rumenom osvjetljenju,


gube se obrisi i sve se razlijeva dolaskom mraka;
ne zna se, blista u očima bolesničkim,
da li molitva, da li duh,
da li čeţnja za svojima.
Čekamo tako smireni zvijezdu večernjicu,
da bljesne nad morem u ovaj svečani čas.
Majko Boţja, moli se za nas!

Sav Kvarner kroz drhtanje sumraka sja,


zvone zvona, umire još jedan dan.
Je li sve ovo jedan teţak san?
Gdje sam to ja?

Mako Boţja, Majko Boţja!

Ivo Lendić

Produhovljenje moga tijela u čistoći aprilskog vjetra

U ovo jutro tako sam lagan,


da me bez muke vjetrovi nose;
od rane svjeţine trava drhće,
a cvijeće puno rose.

Tek nadošle zrake bljesnuše sjajem


u svim bojama spektra.
Duh bi se htio otrgnut tijelu
i postati drugar vjetra.

Livade kite briljantima


svoje zelene prsi.
Oči me bole od oštra sjaja,
tijelo mi proţimlju srsi.
I ćutim: sve više nestaje tijela,
moja je sjena sve manja, sve tanja,
(ne znam, da l' mi to suza il' rosa na trepavici sanja).

Svoje se danas odričem volje


i puštam, da me vjetrovi nose.
Od ushićenja trava drhće,
a cvijeće puno rose…

Ivo Lendić
After Prayers, Lie Cold

Arise my body, my small body, we have striven


Enough, and He is merciful; we are forgiven.
Arise small body, puppet-like and pale, and go,
White as the bed-clothes into bed, and cold as snow,
Undress with small, cold fingers and put out the light,
And be alone, hush'd mortal, in the sacred night,
-A meadow whipt flat with the rain, a cup
Emptied and clean, a garment washed and folded up,
Faded in colour, thinned almost to raggedness
By dirt and by the washing of that dirtiness.
Be not too quickly warm again. Lie cold; consent
To weariness' and pardon's watery element.
Drink up the bitter water, breathe the chilly death;
Soon enough comes the riot of our blood and breath.

C. S. Lewis

The Holy Child's Song

When midnight occupied the porches of the Poet's reason


Sweeter than any bird
He heard the Holy Child.
Song
"When My kind Father, kinder than the sun,
With looks and smiles bends down
And utters My bodily life,
My flesh, obeying, praises Heaven like a smiling cloud.
Then I become the laughter of the watercourses.
I am the gay wheat fields, the serious hills:
I fill the sky with words of light, and My incarnate songs
Fly in and out the branches of My childish voice
Like thrushes in a tree.
And when My Mother, pretty as a church,
Takes Me upon her lap, I laugh with love,
Loving to live in her flesh, which is My house-and full of
light!
(Because the sky My Spirit enters in at all the windows)
O, then what songs and what incarnate joys
Dance in the brightest rays of My childish voice!
In winter when the birds put down their flutes
And wind plays sharper than a fife upon the icy rain,
I sit in this crib,
And laugh like fire, and clap My golden hands:
To view my friends the timid beasts-
Their great brown flanks, muzzles and milky breath!
Therefore come, shepherds, from your rocky hill,
And bend about My crib in wonder and adore My joy.
My glances are as good as wine.
The little rivers of My smile
Will wash away all ruins from your eyes,
As I lift up My hands,
As white as blackthorn blossoms,
And charm and kiss you with My seven sacraments.
This seeming winter is your spring
When skies put off their armor:
Because My Heart already holds
The secret mortal wound,
By which I shall transform all deserts into garden-ground:
And there the peaceful trees,
All day say credos, being full of leaves -
And I will come and be your noon-day sun,
And make your shadows palaces of moving light:
And you will show Me your flowers."
When the midnight occupied the porches of the Poet's reason
Sweeter than any bird
He heard the Holy Child.

Thomas Merton

The Annunciation

When the dim light, at Lauds, comes strike her window,


Bellsong falls out of Heaven with a sound of glass.
Prayers fly in the mind like larks,
Thoughts hide in the height like hawks:
And while the country churches tell their blessings to the
distance,
Her slow words move,
(Like summer winds the wheat) her innocent love:
Desires glitter in her mind
Like morning stars:
Until her name is suddenly spoken
Like a meteor falling.
She can no longer hear shrill day
Sing in the east,
Nor see the lovely woods begin to toss their manes.
The rivers have begun to sing.
The little clouds shine in the sky like girls:
She has no eyes to see their faces.
Speech of an angel shines in the waters of her thought
like diamonds,
Rides like a sunburst on the hillsides of her heart.
And is brought home like harvests,
Hid in her house, and stored
Like the sweet summer's riches in our peaceful barns.
But in the world of March outside her dwelling,
The farmers and the planters
Fear to begin their sowing, and its lengthy labor,
Where, on the brown, bare furrows,
The winter wind still croons as dumb as pain.

Thomas Merton

To the Immaculate Virgin, On a Winter Night

Lady, the night is falling and the dark


Steals all the blood from the scarred west.
The stars come out and freeze my heart
With drops of untouchable music, frail as ice
And bitter as the new year's cross.
Where in the world has any voice
Prayed to you, Lady, for the peace that's in your power?
In a day of blood and many beatings
I see the governments rise up, behind the steel horizon,
And take their weapons and begin to kill.
Where in the world has any city trusted you?
Out where the soldiers camp the guns begin to thump
And another winter time comes down
To seal our years in ice.
The last train cries out
And runs in terror from this farmer's valley
Where all the little birds are dead.
The roads are white, the fields are mute
There are no voices in the wood
And trees make gallows up against the sharp-eyed stars.
Oh where will Christ be killed again
In the land of these dead men?
Lady, the night has got us by the heart
And the whole world is tumbling down.
Words turn to ice in my dry throat
Praying for a land without prayer,
Walking to you on water all winter
In a year that wants more war.

Thomas Merton
“God is the King of all the earth” (Psalm 47:7)

O God of earth and altar, bow down and hear our cry,
Our earthly rulers falter, our people drift and die;
The walls of gold entomb us, the swords of scorn divide;
Take not Thy thunder from us, but take away our pride.
From all that terror teaches, from lies of tongue and pen,
From all the easy speeches that comfort cruel men;
From sale and profanation of honor and the sword;
From sleep and from damnation, deliver us, good Lord!
Tie in a living tether, the prince and priest and thrall;
Bind all our lives together, smite us and save us all;
In ire and exultation aflame with faith and free,
Lift up a living nation, a single sword to Thee.

Gilbert K. Chesterton

Shepherd of Eager Youth

Shepherd of tender youth, guiding in love and truth


Through devious ways; Christ our triumphant King,
We come Thy Name to sing and here our children bring
To join Thy praise.
Thou art our holy Lord, O all subduing Word,
Healer of strife. Thou didst Thyself abase
That from sin’s deep disgrace Thou mightest save our race
And give us life.
Thou art the great High Priest; Thou hast prepared the feast
Of holy love; and in our mortal pain,
None calls on Thee in vain; Help Thou dost not disdain,
Help from above.
Ever be Thou our guide, our shepherd and our pride,
Our staff and song; Jesus, Thou Christ of God,
By Thine enduring Word lead us where Thou hast trod,
Make our faith strong.
So now, and till we die, sound we Thy praises high
And joyful sing; infants and the glad throng
Who to Thy church belong, unite to swell the song
To Christ, our King.

St.Clement of Alexandria

The Passion of Our Lady

For the past three days she had been wandering, and following.
She followed the people.
She followed the events.
She seemed to be following a funeral.
But it was a living man’s funeral.—
She followed like a follower.
Like a servant.
Like a weeper at a Roman funeral.—
As if it had been her only occupation.
To weep.—
That is what he had done to his mother.
Since the day when he had begun his mission.—
You saw her everywhere.
With the people and a little apart from the people.
Under the porticoes, under the arcades, in drafty places.
In the temples, in the palaces.
In the streets.
In the yards and in the back-yards.
And she had also gone up to Calvary.
She too had climbed up Calvary.
A very steep hill.
And she did not even feel that she was walking.
She did not even feel that her feet were carrying her.—
She too had gone up her Calvary.
She too had gone up and up
In the general confusion, lagging a little behind ...
She wept and wept under a big linen veil.
A big blue veil...
A little faded.—

She wept as it will never be granted to a woman to weep.


As it will never be asked
Of a woman to weep on this earth.
Never at any time.—
What was very strange was that everyone respected her.
People greatly respect the parents of the condemned.
They even said: Poor woman.
And at the same time they struck at her son.
Because man is like that.—
The world is like that.
Men are what they are and you never can change them.
She did not know that, on the contrary, he had come to change man.
That he had come to change the world.
She followed and wept.
Everybody respected her.
Everybody pitied her.
They said: Poor woman.
Because they weren’t perhaps really bad.
They weren’t bad at heart.
They fulfilled the Scriptures.—
They honored, respected and admired her grief.
They didn’t make her go away, they pushed her back only a little
with special attentions
Because she was the mother of the condemned.
They thought: It’s the family of the condemned.
They even said so in a low voice.
They said it among themselves
With a secret admiration.—
She followed and wept, and didn’t understand very well.
But she understood quite well that the government was against her
boy.
And that is a very bad business.—
She understood that all the governments were together against her
boy.
The government of the Jews and the government of the Romans.
The government of judges and the government of priests.
The government of soldiers and the government of parsons.
He could never get out of it.
Certainly not.—
What was strange was that all derision was heaped on him.
Not on her at all.—
There was only respect for her.
For her grief.—
They didn’t insult her.
On the contrary.
People even refrained from looking at her too much.
All the more to respect her.
So she too had gone up.
Gone up with everybody else.
Up to the very top of the hill.
Without even being aware of it.
Her legs had carried her and she did not even know it.
She too had made the Way of the Cross.
The fourteen stations of the Way of the Cross.
Were there fourteen stations?
Were there really fourteen stations?—
She didn’t know for sure.
She couldn’t remember.
Yet she had not missed one.
She was sure of that.
But you can always make a mistake.
In moments like that your head swims.
Everybody was against him.
Everybody wanted him to die.
It is strange.
People who are not usually together.
The government and the people.
That was awful luck.
When you have someone for you and someone against you, sometimes
you can get out of it.
You can scramble out of it.
But he wouldn’t.
Certainly he wouldn’t.
When you have everyone against you.
But what had he done to everyone?
I’ll tell you.
He had saved the world.

Charles Peguy

You might also like