TREBINJAC AVDO RAMIĆ U SVOM JEDINOM FILMU

BEZ UHA I
JEZIKA ZA POLITIKU
Trebinjski Njujorčanin
Avdo Ramić (1933) samo u
jednom životnom detalju veliki
je kontraš. Kad se u junu pod
trebinjskim platanima počne
okupljati dijaspora iz bijela
svijeta, on u Njujorku ćuti i igra
šah sa «mašinom». Nema
druge, tako mora, jer njegova
supruga i djeca tople dane
hoće da provedu van Njujorka.

Konačno, kad ljetni odmori prođu, kad

se na Trebinje sruče one teške jesenje
kiše, eto i Avda iz Amerike.
- Ponekad se desi da, u
mislima, ženi mahnem iz aviona. Ona
leti preko Frankfurta, a ja preko
Londona. Devet godina, puta dva, eto,
toliko sam puta preletjeo Atlantski okean. Dođem u novembru, vratim se u
junu. Tako stalno do danas. A tako ću raditi dok me služi zdravlje, pa
slobodno možeš napisati da sam jednom nogom u Americi, drugom u
Evropi.
Avdo je rodni kraj napustio 1993. Više od godine dana bio je u
Istambulu, a onda, sticajem sretnih okolnosti, preselio u Njujork. Pošto mu
je tada bilo 65 godina, a njegovoj supruzi Hikmeti pet manje, brzo su
regulisali svoj socijalni status.
- Valjda zato, moj prvi i najljepši utisak vezan za Ameriku je
predusretljivost običnih ljudi. U drugim zemljama u kojima sam bio, čovjek
odmah gleda neki svoj interes, razmišlja kako da na tebi profitira. U Americi
toga nema, Amerika je to prevazišla, iako, kad to ovamo pričam, malo mi ko
vjeruje.
U Avdovoj priči Njujork nije metropolis koji satire i melje ljude.
 - To ja nisam tako vidio. Moj konktakt sa Njujorkom bio je
jednostavniji. Izgledalo mi je kao da sam zamijenio mjesto sa TV ekranom,
ili... kao da sam prošao kroz filmsko platno. Život u Njujorku, jedno vrijeme,
prosto vam teče kao film. Jer, to što gledate, prethodno, vidjeli ste samo na
filmu. Ja sam tako, faktički, emigrirao u film.
Ovo, u Avdovom slučaju, nije usputni zaključak, niti slikovita
ilustracija...
- Nije, ne izražavam se slikovito. U početku, i ambijent mi je izgledao
neprirodno. Iz malog, živopisnog Trebinja, u kome maltene svakog
poznaješ, tako odjednom baneš u centar svijeta? Njujork nije centar svijeta
samo svojim izgledom. Ne, vi tamo imate osjećaj da taj grad svima, pa i
vama, pripada onoliko koliko ste spremni i koliko možete od njega da
uzmete. Uz to, niko te ne pita ni ko si, ni šta si, ni odakle si. Njih samo
interesuje šta imaš ispod šešira.
Poznajem Avda odavno. Američki, na njemu djeluju mi samo «lastiš-
tregeri», koje pamtim iz starih američkih filmova?
- Amerika mijenja mlađe ljude, sa mojom generacijom ide joj teško.
Mi stariji nismo od velikih zahtjeva, mi niti želimo niti tražimo mnogo. Kredite
koje smo imali davno smo vratili, novi nam ne trebaju.
U Trebinju, silom prilika, Avdo je često u prilici da progovori po koju i o
američkoj politici.
- Meni zaista neke stvari nisu legle. Nisu zato što ja ne razumjem rat,
ne mogu da shvatim da se interesi ne mogu uskladiti bez oružja. Nikad me
niko nije uvjerio da to tako mora da ide. Ali, ne razbijam ja mnogo glavu oko
svega toga, ne bavim se politikom, mene zanima ona ljepša strana života. I
američki narod je takav, njih mnogo ne interesira šta radi njihova vlada. Oni
se sami izoluju. Da bi sačuvali ono što im u životu najviše vrijedi, prave oko
sebe zidove.
Pitam ga je li on, lično, sa svojom porodicom, morao da pravi ikakve
zidove. Kaže da nije, nikad se nije bavio takvim «građevinarstvom». Bilo mu
je bitno samo da djeca krenu najboljim mogućim putem. Zadovoljan je jer je
u tome uspio...
- Moj Ilhan u Trebinju je završio tri razreda mašinske tehničke škole,
četvrti u Istambulu, a u Njujorku se zainteresirao za kompjutere. Studirao je
dvije godine programerstvo, pa onda još dvije. Na fakultetu je uspoznao i
svoju buduću suprugu, i dalje nastavio da radi i da uči.
Sa starijom kćerkom Lemanom nije bilo toliko neizvjesnosti...
- Nije zato što je ona starija, završila je u Sarajevu romanske jezike,
tako da je sa diplomomo došla u Ameriku. Doduše, Amerikanci ne cijene
mnogo ono što piše na papiru. Zato, ona je počela da radi druge poslove, ali
i da uči. Danas je ekonomista, šef je računovodstva u jednoj fabrici.
U Njojorku, Avdu teško pada što ne postoji šansa za onaj pravi
porodični život u našem smislu.
- Ne, i to se odigrava kao u filmu. Viđamo se vikendom. Tada se
okupi širi krug, za jednim stolom katkad se nađu ljudi raznih jugoslovenskih
nacija.
 Pitam ga je li se ikad desilo da se sporječkaju oko politike?
- Ne, nikad. Oni koji bi htjeli da potenciraju političke teme, ostaju
usamljeni. Teški su za društvo. Ne može se vječno živjeti u traumi, a neki bi
htjeli baš to.
Avdo Ramić, Njujorčanin iz Trebinja, spada u onu rijetku vrstu ljudi koja
nije za nikakve velike debate i rasprave.
- Moram biti takav. Ja sam živio u državi u kojoj se svađalo samo
ponedeljkom poslije nedeljnih fudbalskih utakmica. A onda, počelo je
svakim radnim i neradnim danom, od jutra do ponoći. To je bila infekcija, to
je za mene bilo neprihvatljivo. Nikako sebe nisam mogao naći u tome.
Naravno, i on zna da je običnom narodu ta svađa podmetnuta
«odozgo», zna, ponoviće par puta, «šta su nam uradili mediji»...
- To ni danas nikako ne mogu da sažvaćem. To meni ne može u
glavu. To sve dolazi s vrhova, narod s tim nema nikakve veze. Da ikako
može, uvjeren sam, da bi se mi obični ljudi o svemu prije dogovorili, nego
naši političari. To nije samo moje mišljenje, to 90 posto ljudi misli. Političari
samo pričaju o razlikama. Da su te razlike tolike, mi obični ljudi jedni s
drugima ne bi se mogli ni ploditi, djecu bi pravili samo političari, jer oni se
malo u čemu razlikuju.
Nije čudo što Avdo nema ni uho ni jezik za politiku. Kad vam on kaže
da mu je jedina životna filozofija «misliti samo na ljubav», to je daleko od
svake fraze. To mogu da osjete i oni koji su samo jednom s njim popili
kafu...
- Dešavalo mi se u životu da mržnju preokrenem u ljubav. Toga nije
bilo mnogo, ali jedino takve događaje smatram pobjedama. To je, i inače,
jedina pobjeda koju čovjek može izvojevati ne koristići silu. A to ti se može
desiti samo ako si stalno sa ljudima, i ako imaš otvoreno srce za svakog.
Avdo se ovog posljednjeg do kraja drži. Poznam ga nekolike decenije,
a nikad ga nisam vidio samog za stolom. Nedavno, našao sam ga u
poslastičarnici, u vedrom raspoloženju - sa pet policajaca?! Ni jednom nije
bilo preko trideset godina. I sa njima, sto posto, našao je neku interesantnu
temu...
- Bez obzira što je izmijenjena struktura stanovništva, ja sam u
Trebinju presretan. Naravno, najviše sam sa svojim starim prijateljima, ali
upoznao sam i nove. Iako sam stalno, što bi se reklo, na «otvorenoj sceni»,
nikad nisam čuo nešto što bi me povrijedilo. Tako je u životu, mada, ako
uključite TV bilo gdje na području stare Jugoslavije, kazaće vam nešto
drugo.
To drugo, Avdo puno ne «benda». On se drži nauka svog oca Lutva,
koji je bio ugledan trebinjski obućar, a on je govorio i svojim životom
dokazivao da su čovjeku najvažnije tri stvari: sloboda, zdravlje i lijepo
gledanje. Istu filozofiju života, Avdo je prenio na svoju djecu.
- To me čini sretnim. Sve što je meni govorio moj otac, ja sam
prihvatio i prenio svojoj djeci. Oni su to do kraja usvojili. To uvjerenje nisu
poljuljale ratne traume. Oba kuma mog sina su pravoslavci. Uvjeren sam da
će svi oni na svoju djecu prenijeti ono što je meni u amanet ostavio moj otac
Lutvo.
Rekoh na početku da u Americi Avdo igra šah sa «mašinom». U
Trebinju, po njegovoj tabli pada prašina. Ovdje mu «mašina» nije potrebna,
ima suigrača koliko hoće.
Ali, kad je šah i pitanju, opet ima problem.
- Imao bih zaista s kim da igram, da cijeli dan ostanem za tablom, ali
ovdje mi vrijeme tako brzo leti da mi šah uopšte ne pada na pamet. A osim
toga, volim da budem s ljudima, a ne da mi život protiče kao u filmu s one
strane okeana...

Nedjeljo Marić