HARUKI MURAKAMI

Tvrdokuhana zemlja čudesa

I. Dizalo, tišina, preopterećenje

Dizalo se nastavilo penjati nemoguće sporo. Barem sam ja zamišljao da je to uspinjanje. To

se nije moglo reći sa sigurnošću: bilo je tako sporo da se jednostavno gubio svaki osjećaj za
smjer. Što se mene tiče moglo je i silaziti, ili se možda uopće i nije kretalo. No
pretpostavimo da je išlo uvis. Puko nagañanje. Možda sam se uspeo dvanaest katova, pa
sišao tri. Možda sam obišao globus. Kako sam mogao znati?
To je dizalo do zadnjeg detalja bilo svjetovima daleko od jeftine skalupljene kutije u mojoj
zgradi, na evolucijskoj ljestvici jedva za mrvicu više od bunarskog kabla. Nikad ne biste
povjerovali da ta dva stroja imaju isti naziv i svrhu. Bile su to dvije zamislive krajnosti u
pogledu dizala.
Prije svega, razmotrimo prostor. To je dizalo bilo toliko prostrano da je moglo služiti kao
ured. Stavite u nj pisaći stol, dodajte ormarić i ladice, ubacite čajnu kuhinju, i još će vam
ostati mjesta. Mogli biste unutra ugurati čak i tri deve i palmu srednje veličine. Drugo, ta
čistoća. Dizalo je bilo antisepticno poput nova novcatog lijesa.
Zidovi i strop bili su od apsolutno neumrljana, ulaštena nehrdajućeg čelika, pod bijaše
pokriven besprijekornim tapisonom boje mahovine. Treće, unutra je vladala mrtva tišina.
Nije se čuo ni zvuk - doslovce ni jedan jedini zvuk - od časa kad sam stupio u nj te su se
klizna vrata zatvorila. Duboke rijeke tiho teku.
I još nešto, većina ureñaja što bi ih jedno dizalo trebalo imati nedostajale su. Gdje je,
primjerice, bila ploča sa svom onom dugmadi i prekidačima? Nije bilo brojeva katova za
pritiskanje niti oznaka otvorena vrata i zatvorena vrata, nigdje onog zaustavljanje u nuždi.
Uopće ničega. Sve je to u meni izazivalo osjećaj krajnje bespomoćnosti. I ne samo da nije
bilo dugmadi; nedostajale su oznake za promjenu kata, nigdje podataka o kapacitetu ili
znaka upozorenja, čak ni pločice s imenom proizvoñača. Zaboravite na pokušaj lociranja
izlaza za nuždu. Evo me, hermeti-čki zatvorenog.
Ovo dizalo nije nipošto moglo dobiti vatrogasno odobrenje. Napokon, za dizala ipak
postoje neke norme. Zureći u ta pusta četiri zida od nehrdajućeg čelika, prisjetio sam se
jednoga od velikih Houdinijevih bjegova koji sam vidio na filmu.
Vezali su ga brojnom užadi i lancima, ugurali u veliku škrinju
čvrsto vezanu još jednim debelim lancem, i onda sve to skupa
zakotrljali niz slapove Nijagare. Ili možda uronili u ledeni Arktički
ocean. S obzirom na to da nisam bio vezan, dobro mi je išlo; budući
da nisam imao pojma u čemu je trik, Houdini je bio u blagoj
prednosti.
Kad smo već kod nemanja pojma, nisam čak znao niti krećem li se
ili mirujem.
Nakašljao sam se, ali jeka nije nipošto zvučala kao kašalj. Doimala
se tupom, poput gline bačene u gladak betonski zid. Nisam mogao
vjerovati da takav mukli udarac dolazi iz moga tijela. Pokušao sam
se nakašljati još jednom. Ishod je bio isti. Toliko o kašlju.
Stajao sam, čini se, cijelu vječnost u toj hermetički zapečaćenoj
komori. Nije bilo nikakva znaka da će se vrata ikad otvoriti.
Nepomičan u beskrajnoj tišini, mrtva priroda: Čovjek u dizalu.
Počeo sam gubiti živce. Što ako se mašinerija pokvarila? Ili ako je
operater dizala - pod pretpostavkom da je takav postojao u zgradi -
zaboravio da sam ja ovdje, u ovoj kutiji? Još mi se prije zameo trag.
-1-
Napregnuo sam se ne bih li išta čuo, bilo što, ali nikakav mi zvuk
nije dopirao do ušiju. Pritisnuo sam uho o zid od nehrdajućeg
čelika. Nema sumnje, nikakva zvuka. Uspio sam jedino ostaviti
obris svoga uha na hladnome metalu. Dizalo je očito bilo načinjeno
od čudesne legure koja upija svu buku. Pokušao sam zazviždati
temu iz Danny Boya, ali zvučalo je kao hripanje astmatičnog psa.

-2-