Koji k....

mi uopće znamo
Da li je moguće da smo tako zarobljeni u našim svakodnevnim životima toliko ograničeni u načinu na koji
stvaramo svoje živote da nam uspješno podvale ideju kako uopće nemamo kontrole? Uvjetovani smo da
mislimo da je vanjski svijet stvarniji od unutarnjeg.
Ako prikljucimo mozak na određeni PET skener ili kompjutorsku tehnologiju i gledamo u neku stvar
za vrijeme promatranja, određeni dijelovi mozga pokazuju aktivnost. Zatim zatvorimo oči i zamislimo tu
istu stvar. U mozgu su se aktivirala ista područja...kao da su uspostavili vizualni kontakt. Radi toga su
znanstvenici ustuknuli i zapitali se slijedeće.
Dakle tko zapravo vidi? Da li mozak vidi? Ili oči vide? I što je stvarnost? Ono što vidimo mozgom... ili je
stvarnost ono što vidimo očima?
Naime mozak ne poznaje razliku između onoga što vidi u svom okruženju i onoga čega se sjeća...zato jer
se u oba slucaja aktivira isti dio neuralne mreže.
Nameće se pitanje: Što je stvarnost? Bombardirani smo ogromnim količinama informacija koje ulaze u
naše tijelo,i mi ih procesiramo ulaze kroz naša čula, filtriraju se sve više i više i na svakom koraku mi
eliminiramo informacije. I napokon, u svijest propuštamo samo one koje nam osobno najviše
odgovaraju.
Mozak procesira 400 bilijuna bitova informacija u sekundi, no mi smo ih samo svijesni 2,000. Naša
svijesnost tih 2,000 bitova informacija, daje nam pojam samo o okruženju, našem tijelu i vremenu.
Živimo u svijetu gdje je sve što vidimo vrh glečera,klasični vrh bezgranično velikog kvantnomehanickog
glečera.
Ako mozak konstantno procesira 400 bilijuna bitova informacija a mi smo ih svjesni svega 2,000 to znači
da se stvarnost u mozgu događa konstantno. Mozak prima te informacije, no mi ih nismo integrirali.Oči
su kao objektivi. No film koji pamti sliku je pozadina mozga. Ona se naziva vizualni korteks. Mozak
upisuje ono što može vidjeti!
Kamera vidi mnogo više oko nas od onoga što je ovdje zato jer nema prigovora ni osude. Jedini film koji
igra u mozgu je onaj kojeg možemo vidjeti. Je li stoga moguće da naše oči, naše kamere vide više od
onoga što je naš mozak u stanju svjesno projicirati? Da, radi načina na koji je naš mozak umrežen mi
vidimo samo ono u što vjerujemo da je moguće. Mi uvjetovano upotrebljavamo uzorke koji već postoje
unutar nas.
Jedna priča, za koju se vjeruje da je istinita dotiče se Indijanaca-izvornih američkih Indijanaca koji su na
karibskim otocima "vidjeli"Columbove brodove kako prilaze...naime uopće ih nisu mogli vidjeti. Zbog
toga jer je bilo toliko drugačije od bilo čega s čime su se do tada susreli, nisu ih mogli registrirati. Kada je
Columbova flota stigla na Karibe nitko od domorodaca nije bio u stanju vidjeti brodove iako su postojali
na horizontu. Nisu bili u stanju vidjeti brodove iz jednostavnog razloga nisu imali znanje u svom mozgu,ili
iskustvo, da tako nešto postoji. Poglavica je počeo primjećivati nepravilnosti na oceanu, i zapitao se što
izaziva taj efekt. I tako svaki dan odlazi do obale i pomno promatra prema pučini. Nakon izvjesnog
vremena, bio je u stanju prepoznati brodove.I kada ih je napokon ugledao, ispričao je svima da brodovi
tamo postoje. Zbog toga što su mu svi vjerovali,također su ih počeli prepoznavati.
Mi stvaramo realnost. Mi smo mašine za stvaranje realnosti. Mi stvaramo efekte stvarnosti cijelo
vrijeme. Uvijek nešto shvatimo kroz reflekciju ogledala u pamćenju.
Da li pak samo živimo u velikom simulatoru prostora ili ne je pitanje za koje nemamo dovoljno dobar
odgovor. Još uvijek smo konstantno ograničeni onim što ulazi u ljudski um što nam dozvoljava da vidimo
i shvaćamo stvari koje radimo. Tako da je zamislivo da je sve ovo zapravo jedna velika iluzija i da u
pravilu nemamo način izaći iz nje da vidimo što je zbilja tamo.
Mozak ne zna razliku između onoga što se događa tamo i onoga što se odvija ovdje. Ne postoji ''tamo
negdje'' nezavisno od onoga što se događa ovdje.
Tvar nije onakva kakvom smo je dugo vremena smatrali. Znanstvanicima je tvar uvijek predstavljala
nešto potpuno statično i predvidljivo. Unutar svih atoma i molekula, te prostora između njih, zrnca
zauzimaju zanemariv dio volumena atoma ili molekule, i to su bazična zrnca. Ostatak je vakum. Kako se
čini događa se da se zrnca pojavljuju i nestaju cijelo vrijeme.
Zapravo i svemir je uglavnom prazan. Mi volimo misliti o svemiru kao praznini, a materiji kao čvrstoći. No
u biti, nema ništa bitno u materiji. Ona je posve isprazna. Pogledajte atom. Razmišljamo o njemu kao o
vrsti tvrde lopte. Zatim kažemo,''Oh, dobro, ne doslovce.''To je ova sitna točka vrlo guste tvari točno u
centru okružena nekom vrstom mekog oblaka elektrona vjerojatnosti koji se pojavljuju i nestaju. ''
No onda se uspostavi da niti to nije točno. Čak i nukleus, kojeg smatramo toliko intenzivnim nestaje i
vraća se u postojanje, veselo, baš poput elektrona.Najčvršća stvar koju možete reći za svu ovu
neispunjenu materiju je da nalikuje više na misao.Ona je kao koncentrirani komadić informacije. Ono što
stvara stvari nisu više objekti već ih stvaraju ideje, koncepti, informacije.
Postoji velika misterija zvana"misterija o smjeru vremena".Postoji određeni smisao u kojem osnovni
zakoni fizike koje imamo ne rade nikakve zanimljive razlike između prošlosti i budućnosti. To je
zagonetka s točke osnovnih fizičkih zakona, zašto bi bili u stanju pamtiti prošlost, a ne imati istu
sposobnost kod pogleda u budućnost. Zašto bi trebali misliti nešto poput, ako sada nešto napravimo
možemo utjecati na budućnost ali ne i prošlost. Te stvari, da imamo drugačiji način pristupa prošlosti i
budućnosti, da imamo različiti način kontrole nad budućošću ako poduzmemo nešto sada,no nemamo i
za prošlost su bazične za način na koji doživljavamo svijet.
Iskustvo svijesti je to koje odaje dojam da putujemo naprijed u vremenu. U kvantnoj teoriji, također je
moguće ići unatrag u vremenu.
Kada ne gledate u nešto, to je kao val (možda bolje, mreža). Kada pak gledate, to je djelić. Kada ne
gledate, postoje "valovi" (mreže) mogućnosti. Kada gledate,postoje (samo) djelići iskustva. Djelić, kojeg
držimo kao konkretnom stvari zapravo postoji u takozvanoj "superpoziciji", tj., nalazi se u širokom valu
mogućih lokacija istovremeno. U trenutku kada ga pogledate sklopi se u samo jednu od tih mogućih
lokacija. Kvantna superpozicija predlaže da djelić može biti u dva ili više mjesta (ili stanja) simultano. Ovo
je vrlo bizaran koncept, i ujedno jedno od glavnih obilježja kvantnog svijeta. Kako sistem ili objekt može
biti na dva ili više mjesta istovremeno? Vrlo je lagano. Svi mi imamo naviku da razmišljamo kako je sve
što nas okružuje već čvrsta tvar i postoji bez naše umješanosti, bez našeg izbora. Morate otpustiti taj
način razmišljanja. Umjesto njega, probajte uvidjeti da čak i materijalni svijet oko nas(stolovi, stolice,
sobe, tepih)-sve te stvari su ništa, doli moguće kretnje svijesti. I mi iz trenutka u trenutak biramo ishod iz
tih kretnji da bi "materijalizirali" iskustvo (stanje) svog duha.
Ovo je jedino iscrpno razmišljanje koje morate raditi. Vrlo je teško, jer težimo mišljenju da je svijet već
tamo, nezavisno o mom iskustvu a nije. Kvantna fizika je bila vrlo jasna u tom pogledu. Heisenberg,
jedan od otkrivača kvantne fizike osobno je rekao da atomi nisu stvar, već samo tendencije. Znači,
umjesto razmišljanja o stvarima morate razmišljati o mogućnostima. Sve su to mogućnosti svijesti.
Trenutno, u mnogim laboratorijima diljem Amerike postoje objekti dovoljno veliki da budu viđeni golim
okom a nalaze se na dva mjesta istovremeno. Zapravo,možete ih čak i fotografirati.
Mislim da je to toliko misteriozno da je gotovo nemoguće pojmiti tu vjerojatnost. Kvantna fizika računa
samo mogućnosti no ako prihvatimo tu teoriju, postavlja se pitanje tko ili što, bira između tih
mogućnosti nebi li donio stvarno iskustvo? Tako da odmah, direktno vidimo da svijest mora biti
upletena. Promatrač ne može biti ignoriran. Mi znamo što promatrač čini iz perspektive kvantne fizike,
no ne znamo tko ili što on uistinu jest.
Naučnici su otišli unutar vaše glave. Bili su u svakom vašem "uredu" da pronađu nešto što se zove
"promatrač". Međutim nikoga nema doma. Nitko nije u mozgu. Nema nikoga ni u kortikalnim regijama
mozga, ni u subkortikalnim regijama ili limbičkim regijama mozga. Tamo nema nikoga tko se zove
"promatrač". No opet, svi imamo to iskustvo da smo svojevrsni "promatrač" koji promatra svijet oko
sebe. U nasem obličju, "promatrač" je duh unutar četveroslojnog tjelesnog "odijela". On je poput duha
u stroju. Svijest je ta koja vozi stroj i promatra okolinu. Četiri sloja tjelesnog "odijela" imaju mnoge vrste
senzora ne bi li uhvatili "potpise" iz okoline.
U Washingtonu, takozvanom glavnom gradu ubojstava u svijetu odigrao se veliki eksperiment u ljetu
1993. godine kada se pojavilo 4,000 dobrovaljaca iz stotina zemalja da grupno meditiraju u dugim
periodima vremena kroz dan. Unaprijed je predviđeno da će s tolikom grupom ljudi, zločin zabilježiti pad
od 25% naspram onoga što je definirao F.B.I. u Washingtonu tog ljeta. Šef policije pojavio se na televiziji
govoreći- ''Gledajte. Trebati će 6,5 metara snijega na ulici da zločin padne za 25% u Washingtonu ovoga
ljeta.'' No, do kraja je policija podržala ovu akciju zato jer su rezultati uistinu pokazali pad zločina od 25%
u Washingtonu...
Ovo ljude vodi do pitanja da li ljudi utječu na svijet realnosti koji vide? Da nego kako da utječu. Svatko
od nas utječe na realnost koju vidimo čak i ako se probamo sakriti od toga i igrati se žrtve. Svi mi to
radimo.
Apsolutno, sama misao može potpuno promijeniti tijelo. Većina ljudi ne utječe na realnost na
konstantan i solidan način zbog toga što ne vjeruju da to mogu. Oni napišu namjeru, zatim ju izbrišu,
zato jer misle da je bezveze. Kao- "ne mogu ja to". Zatim ju napišu ponovo, no također ju i obrišu. U
prosijeku, to ima vrlo slab utjecaj. Na kraju se sve svodi na činjenicu da se uvjere da oni to nemogu.

Ako sa svakom česticom svoga bića povjeruješ da ćeš hodati po vodi, to će se i dogoditi!
To je poput pozitivnog razmišljanja, međutim pozitivno razmišljanje nije zbilja kakvo se čini. Mi imamo
tanak sloj pozitivnog razmišljanja prevučen preko velike lopte negativnog razmišljanja, tako da je to
često samo prekrivanje negativnog mišljenja kojeg imamo.
Kada razmišljamo o stvarima, činimo stvarnost konkretnijom od onoga što jest i zbog toga se zaglavimo.
Zaglavimo se u sličnosti stvarnosti. Da je stvarnost toliko kruta, onda bi mi bili nevažni i nebi je mogli
promijeniti. No ako je realnost naša mogućnost, mogućnost same svijesti automatski se nameće pitanje
kako je mogu promijeniti? Učiniti je boljom, učiniti je sretnijom? Tako se proširuje slika o nama samima?
U starom razmišljanju, mi ništa ne možemo promijeniti zbog toga što nemamo nikakvu ulogu u realnosti.
Jednom se zapitamo- Što je moj život, zašto je moj život, što je smisao (mog) života, gdje ja to idem, što
se događa nakon moje smrti, zašto uopće išta postoji, što je stvarnost? Od čega se sastoje misli? Postoji
li supstanca mislit?
Postoje različiti svijetovi. Makroskopski svijet, svijet naših stanica, zatim svijet naših atoma.Tu je i svijet
nukleusa. Ovo su sve potpuno drugačiji svijetovi. Svi oni imaju svoj vlastiti jezik, imaju svoju vlastitu
matematiku. Oni nisu samo manji, svaki je i potpuno drugačiji. No oni se nadopunjavaju, zbog toga što
mi jesmo od svojih atoma, no također smo i od stanica, ali smo i od makroskopske psihologije. Sve je to
istina. To su samo različite razine istine. Najdublja razina istine otkrivena od strane znanosti i psihologije.
U toj najdubljoj, subatomskoj, razini naše stvarnosti mi smo doslovce jedno.
Svijet predstavlja moguće vremenske linije stvarnosti, dok ne odaberemo.

Mozak ne zna razliku između onoga što vidi u svom okruženju i onoga čega se sjeća zbog toga što se u
oba slučaja aktiviraju iste neuronske mreže. Mozak je sastavljen od sićušnih nervnih stanica zvanih
''neuroni. '' Ti neuroni imaju male rasprostranjene grane koje se dotiču i spajaju s ostalim neuronima,
tvoreći tako neuronsku mrežu. Svako mjesto na kojem se spoje pretvara se u misao ili sjećanje. Mozak
gradi sve svoje koncepte po zakonu pridruživanja memorije. Na primjer, ideje, misli i osjećaji su
konstruirani i međusobno povezani u ovoj neuronskoj mreži i svi imaju mogući odnos jedni s drugima.
Na primjer, koncept i osjećaj ljubavi je pohranjen u ovoj ogromnoj neuronskoj mreži. No mi gradimo
koncept ljubavi iz mnogih drugih različitih ideja. Neki ljudi povezuju ljubav sa razočaranjem. Kada
pomisle na ljubav, iskuse sjećanje na bol, tugu, ljutnju, čak i bijes. Bijes može biti povezan s patnjom,
koja pak može biti povezana s nekom osobom koja je potom povezana natrag na koncept ljubavi. Mi
gradimo te strukture na koji način vidimo svijet izvan sebe i što više informacija imamo više prerađujemo
svoju strukturu. U konačnici ispričamo sebi priču o tome što za nas vanjski svijet predstavlja. Svaka
procesirana informacija iz našeg okruženja uvijek je obojena iskustvima kroz koja smo prošli i
emocionalnim odjekom kojeg imamo na moment kojeg upravo unosimo.

Tko je u vozačkom sjedalu kada kontroliramo svoje emocije i reagiramo na njih? S fiziološke strane
znamo da nervne stanice koje reagiraju istodobno djeluju umreženo. Ako vježbate nešto iznova i iznova,
te će nervne stanice stvoriti dugoročnu vezu. Ako se svakodnevno ljutite, ako se stalno frustrirate ako
patite svakodnevno ako dajete razlog da postanete žrtva u svom životu ponovno pišete i poistovjećujete
te neuronske mreže i ta neuronska mreža sada ima dugoročnu vezu sa svim onim drugim nervnim
stanicama zvanim ''identitet.''
Također znamo da nervne stanice koje se više ne aktiviraju istovremeno, ne spajaju se. Gube svoju
dugoročnu vezu jer svaki put kada prekinemo proces razmišljanja koji pokreće kemijsku reakciju u našem
tijelu, te međusobno povezane nervne stanice počinju se prekidanjem njihove dugotrajne veze. Kada
počnemo ometati i promatrati ne poticajem, odjekom i automatskom reakcijom već sagledavanjem
onoga što se događa, tada više nismo tijelo koje automatizirano odgovara na poticaje iz svoje okoline.
Znači li to da su emocije dobra ili loša stvar? Ne, emocije su dizajnirane tako da kemijski pojačaju nešto
u dugoročnu memoriju. Zato ih imamo. Emocija je samo holografski otisak kemikalije.
Postoji dio mozga zvan hipotalamus koji je poput male tvornice koja sklapa određene kemikalije koje su
poput emocija koje proživljavamo. Te kemikalije nazivamo peptidi. Oni su mali lanac amino kiselina. U
osnovi, tijelo je jedinica ugljika koja stvara oko 20 različitih amino kiselina i time formulira svoju fizičku
strukturu. Tijelo je stroj za stvaranje proteina. U hipotalamusu, uzimamo male lance proteina zvane
peptidi i slažemo ih u određene neuro-peptide ili neuro-hormone koji se podudaraju sa emocionalnim
stanjima koja svakodnevno proživljavamo. Tako postoje kemikalije za bijes, kemikalije za tugu a tu su i
kemikalije za žrtve (tj. one koji se tako osjećaju). Postoje kemikalije za požudu. Dakle kemikalije koje se
podudaraju sa svim emocionalnim stanjima koja doživljavamo. U trenutku kada doživimo neko
emocionalno stanje u našem tijelu ili mozgu hipotalamus će trenutno složiti peptide i pustiti ih kroz
hipofizu u krvotok. U trenutku kada su u krvotoku, pronalaze put do različitih centara ili djelova tijela.
Svaka stanica u tijelu ima receptore na svojoj površini. Jedna stanica može imati tisuće receptora
nagomilanih na površini, koji kao da se otvaraju "vanjskome" svijetu. I kad se peptid namjesti na stanicu
sjedne na receptor i prikopča se na njega pomičući ga lagano, šalje signal u stanicu.
Dakle sve počinje u stanici. Stanica je mašina za stvaranje proteina a ona signale prima od mozga. Još
jedna od stvari bitnih za receptore je njihova promjena osjetljivosti.
Ako svakodnevno izlažemo stanicu, istim stavom i kemijom, iznova i iznova jednom kada se ta stanica
odluči podijeliti stvoriti će novu stanicu koja će imati više receptorskih mjesta za te specifične
emocionalne neuropeptide i manje receptora za vitamine, minerale, hranjive tvari, izmjenu tekućina i
otpuštanje otpadnih elemenata ili toksina. Starenje je rezultat nepravilne proizvodnje proteina.
Što se događa kada starimo - naša koža izgubi elastičnost. Elastin je protein.
Što se događa s našim enzimima - ne probavljamo dobro.
Što se događa sa sinovijalnom tekućinom - to su proteini koji postanu kruti i lomljivi.
Što se događa s kostima - postaju tanke.
Dakle starenje je rezultat nepravilne proizvodnje proteina. Nameće se pitanje da li je zbilja bitno što
jedemo i koliko prehrana ima utjecaja ako stanica nakon 20 godina emocionalnog zlostavljanja nema
receptorska mjesta da primi, ili propusti hranjive tvari potrebne za svoje zdravlje?

Većina nas koji smo imali nekih problema tijekom odrastanja,sada u odrasloj dobi funkcionira u
emocionalno odvojenom prostoru tj. ponašamo se kao da je danas jučer. Funkcioniramo u odvojenom
"prostoru" ili prostoru pretjeranih emocionalnih reakcija zato jer smo umom otišli u prošlo vrijeme tj. ne
funkcioniramo kao integrirana cjelina. Uzduž površine stanice postoje bilioni receptor mjesta koja su u
biti samo primatelji dolazećih informacija. Receptor koji ima peptid u sebi mijenja stanicu na mnogo
načina. On pokrene ogroman niz biokemijskih reakcija a neke od njih prouzroče promjene u samom
nukleusu stanice.
Svaka stanica je definitivno živa i svaka ima svijest pogotovo ako definiramo svijest kao točku gledišta
promatrača. Uvijek postoji perspektiva stanice. U stvari, stanica je najmanja jedinica svijesti u tijelu.
Dovodimo se u situacije koje će ispunjavati biokemijsku žudnju stanica u našem tijelu stvarajući situacije
koje se poklapaju s našim kemijskim potrebama. Otud i tvrdnja - to se uvijek dagađa MENI. Ovisnik će
uvijek trebati malo više da bi ostvario dovoljnu žestinu kemikalije koju priželjkuje. Ako ne možete
kontrolirati svoje emotivno stanje, vi ste ovisni o njemu. Definicija ovisnosti je vrlo jednostavna - nešto
što ne možete zaustaviti.

Kako onda bilo tko može reći da je zaljubljen u specifičnu osobu? Oni su zaljubljeni samo u očekivanje
emocija o kojima su ovisni, zato jer bi ista osoba mogla odustati od te usluge, ne slažući se s njom. Koliko
to mijenja perspektivu na naše emocionalno sagledavanje osobnih potreba i identiteta?
Mi smo emocije i emocije su "mi". Kad tako razmislite, svaki aspekt vaše probave, svaki sphincter (kružni
mišić) koji se otvara i zatvara, svaka grupa stanica koja dolazi kroz prehranu i zatim se pokreće da nešto
ozdravi ili obnovi - sve to je pod utjecajem molekula emocije.
Dakle pitate se jesu li emocije loše. Emocije nisu loše. One su život. One daju boju bogatstvu našeg
iskustva. Naša ovisnost je ta koja stvara problem. Mnogi ljudi ne shvaćaju da su ovisni o emocijama.
Heroin upotrebljava iste receptore na stanicama kao i naše "emotivne kemikalije". Lako je uvidjeti da
ukoliko možemo biti ovisni o heroinu možemo biti ovisni o bilo kojem peptidu, bilo kojoj emociji.
Bitna stavka koja se odvija pri traženju povezana je s pronalaskom određenog emocionalnog stanja. Mi
čak ne možemo usmjeriti ni svoje oči bez određenog emocionalnog stanovišta.
Naš um doslovce stvara naše tijelo.

Nitko se nikad nije pojavio i dao dovoljno, inteligentnog znanja o vašoj vlastitoj ljepoti, o tome kako
funkcionirate iznutra prema van. Zašto imate ovisnosti - zato jer nemate ništa bolje. Sanjali ste o lošem
jer vas nitko nikad nije naučio kako da ljepše sanjate.
Prosječne osobe koje žive svoj život i smatraju ga dosadnim i neinspirirajućim, to je zato jer se nisu
potrudili steći znanje i informacije koje će ih inspirirati. Toliko su hipnotizirani svojom okolinom kroz
medije, televiziju, kroz ljude koji žive i stvaraju ideale koje svi pokušavaju živjeti(no nitko zapravo ne
može postati takav u smislu fizičke pojave i definicije ljepote i odvažnosti). Oni mogu proživjeti život da
se duša nikad ne shvati, njihova želja možda nikada neće isplivati na površinu tako da bi mogli željeti
nešto drugo.
No ako ispliva na površinu i oni se zapitaju da li postoji nešto više ili, zašto sam ovdje, koji je smisao
života, gdje idem, što se događa kada umrem – tada počinju koketirati i suočavati se percepcijom da
možda doživljavaju živčani slom no u stvarnosti im se raspadaju stari koncepti i način na koji su do sada
promatrali svijet i stvari oko sebe. Tada se nađu se u potpuno novom stanju svijesti i zbog toga preslažu
mozak doslovce, prespajajući ga na novi koncept, da bi ih konačno promijenio iznutra na van.
Odatle ljudska drama, prouzrokovana pitanjima:ako promijenim svoj um - hoću li promijeniti svoje
izbore, ako promjenim izbor - hoće li se moj život izmjeniti, zašto se ne mogu promijeniti, o čemu sam
ovisan, koju kemijsku vezu ću izgubiti i koju osobu, mjesto, stvar, vrijeme ili događaj za koji sam kemijski
vezan a ne želim izgubiti, zato jer bi možda iskusio kemijsko povlačenje iz toga.

Zemlja je jedini planet u Mliječnoj Stazi čiji su stanovnici "natopljeni" enormnom potčinjenoću pred
religijom. Znate li zašto? Zbog toga što su ljudi odvojili dobro i loše. Ako napravim ovo, Bog će me kazniti.
Ako učinim ono drugo, bit ću nagrađen. To je uistinu siromašan opis koji nam pokušava ocrtati životni
put, no rezultati su žalosni.

Većina problema koje religija i razni filozofski pokreti stvaraju kroz stoljeća su bile pogreške zato jer su iz
toga krenule, da je Bog zasebna i odvojena pojava od nas, kojoj moram ponuditi žrtvovanje, kojoj moram
obrađivati zemlju, udovoljavati i nadati se nagradi na kraju svog života. To nije bit Boga. To je bogohulje.
Bog je široka pojava. Neki djelovi, od kojih je većina povezanih sa organiziranom religijom je nešto od
čega se trebate odvojiti jer je to prouzročilo mnogo patnji ovom svijetu, ženama, deprimiranim,
potištenim osobama. Imamo izvrsnu tehnologiju od anti-gravitacijskih magneta, magnetskih polja
energije nulte točke, imamo sve to, a još uvijek se držimo ružnog, praznovjernog ustajalog koncepta
Boga. Ljudi se vrlo brzo postroje u vrstu kada im se prijeti kozmičkim rečenicama o vječnoj kazni. No to
nije način na koji Bog djeluje. Kad počnete preispitivati tradicionalne slike, karikature Boga, ostali ljudi
imaju dojam da ste agnostik ili ateist ili neki ekstremist društvenog reda.
Bog mora biti veći od najveće ljudske slabosti i uistinu veći i od ljudskog umijeća. Bog čak mora nadići
nama najznamenitije tj. da nadmaši prirodu u svojoj njenoj apsolutnoj raskoši. Kako ijedna žena ili
muškarac može zgriješiti takvom savršenom umu? Kako bi bilo koja "mala karbonska čestica" na zemlji, u
ustajalim vodama, u mliječnoj stazi, zaselcima mogla izdati Boga Svemogućeg? To je nemoguće.

U biti ne postoji stvar poput dobrog i lošeg. Na taj način sudimo o stvarima jako površno. To ne znači da
možemo biti naklonjeni grijehu, raspuštenosti i pokvarenosti ! Jednostavno znači da trebate oplemeniti
svoj izražaj i razumijevanje o tome što se ovdje događa. Ima stvari koje radimo, i znamo da nas razvijaju,
a ima idrugih stvari koje nas neće uzdići.
No to nije dobro ili loše. Nema Boga koji te čeka da te kazni, zato jer si učinio jedno ili drugo. Nema Boga
koji osuđuje ljude. Svi su Bogovi. Bog je, neka vrsta oznake za mjesto tj. za ona mjesta naših zemaljskih
iskustava koja su na neki način transcendentna i uzvišena. Tražiti od čovjeka da objasni što je Bog je kao
da tražite od ribe da objasni vodu u kojoj pliva. Bog je slojevitost duha prožetog svim stvarima.
Ti si Bog u nastajanju i moraš hodati tim putem. No jednoga dana, morat ćeš voljeti apstraktno - jednako
kao što voliš stanje ovisnosti.
Jedini način na koji ćete ikada biti krasni sami sebi nećete postići onime što napravite svome tijelu već
onim što napravite svom umu.
Tako mi svjesno kreiramo svoju sudbinu i ako svjesno, sa duhovnog stajališta, ubacujemo ideju, naše
misli mogu utjecati na našu stvarnost ili naš život - jer stvarnost je naš život onda imam ovaj mali pakt
kada kreiram svoj dan.
citat - Probudim se ujutro i svjesno kreiram svoj dan onako kako želim da se dogodi. No ponekad moj um
promatra sve stvari koje moram napraviti i treba mi neko vrijeme da se opustim i dodjem do same biti
gdje uistinu promišljeno kreiram svoj dan. No evo u čemu je stvar. Kada stvaram svoj dan i od nikuda se
dogode neočekivane male stvari koje su toliko neobjašnjive, ja znam da su one proces ili rezultat moje
kreacije. I što više to radim, više razvijam neuronsku mrežu u svome mozgu da prihvaćam da je to
moguće i to mi daje moć i motivaciju da to ponovim idući dan.

-"Koristim ovo vrijeme da kreiram svoj dan i utječem na kvantno polje. Ako me promatrač gleda dok ovo
činim i postoji duhovno gledište na mene samog onda mi danas pokaži znak da si pridao pozornost bilo
kojoj od ovih stvari koje sam kreirao i donesi ga na način da ne posumnjam već da sam iznenađen
svojom mogućnošću doživljaja tih stvari i učini to tako da nemam sumnje da dolaze od tebe.''

Mozak je sposoban za milione različitih stvari i ljudi bi zbilja trebali učiti koliko nevjerojatni uistinu jesu,
koliko su nevjerojatni njihovi umovi i kako nije da samo imaju tu nevjerojatnu stvar u svojim glavama
koja može toliko toga za njih(pomoći u učenju, mijenjati se i adaptirati) već nas može učiniti boljima no
što jesmo te nam uistinu pomoći pri uzdizanju. Možda postoji neki način da nas odvede na viši nivo
našeg postojanja gdje možemo razumijeti svijet u dubljem smislu, gdje možemo razumijeti našu
povezanost sa stvarima i ljudima u dubljem smislu i time dati više (smisla) za ovaj svijet. Možemo reći, da
postoji duhovni dio našeg mozga i da je to dio kojem svi možemo pristupiti i upotrijebiti ga. Moramo
formulirati što želimo i biti toliko koncentrirani i fokusirani, s mnogo svjesnosti o tome da izgubimo trag
o sebi. Izgubimo trag o vremenu. Izgubimo trag o svom identitetu. Trenutak kad postanemo toliko
uključeni u to iskustvo da izgubimo trag o sebi, o vremenu ta slika je jedina prava slika.
Svi su imali takvo iskustvo kad su odlučili da nešto žele. To je kvantna fizika u akciji. To je manifestacija
stvarnosti. To je promatrač u punoj snazi. Tvoja svijest utječe na druge oko tebe. Utječe na materijalne
stvari. Utječe na tvoju budućnost. Ti sudjeluješ u stvaranju svoje budućnosti.

Ja sam mnogo više no što mislim. Mogu biti mnogo više čak i od toga. Mogu utjecati na svoju okolinu,
ljude. Mogu utjecati na sam svemir (prostor). Mogu utjecati na budućnost. Odgovoran sam za sve te
stvari. Ja nisam odvojen od svoje okoline. Sve je dio cjeline. Ja sam povezan sa svime. Ja nisam sam.
Vjerujem da je naša svrha razviti svoje darove hotimičnosti i naučiti kako biti efektni kreatori. Ovdje smo
da budemo kreatori. Ovdje smo da infiltriramo svemir idejama i prostranstvima misli. Ovdje smo da
napravimo nešto od ovog života. Da prepoznamo kvantnog sebe, da prepoznamo mjesto gdje imamo
izbor da prepoznamo um. Kada se dogodi ta promjena perspektive kažemo za nekog da je doživio
prosvijetljenje. Kvantna mehanika omogućuje neizmjeran fenomen slobode da bude utkan u ljudsku
prirodu. Sažeto rečeno, kvantna fizika je fizika mogućnosti. Otvara načelno pitanje:čije su mogućnosti i
tko bira iz tih mogućnosti da bi nam donio pravi događaj iskustva? Jedini zadovoljavajući odgovor
dovoljno značajan i logičan je taj da je svijest temelj svega. Moramo težiti spoznaji bez miješanja naših
ovisnosti i ako to uspijemo, manifestirat ćemo spoznaju u stvarnosti i našim tijelima iskusit ćemo to na
nove načine, novom kemijom, u novim hologramima novim obzorima misli većim od naših najluđih
snova. Svi mi ćemo jednom dosegnuti nivoe avatara o kojima smo čitali u povijesti - Buda i Isus.

Dobrodošli u kraljevstvo nebesko bez prosuđivanja,bez mržnje, bez testiranja, bez ičega. Sama činjenica
da jesmo, omogućila nam je ovu realnost koju zovemo zbiljom. Kako možemo mjeriti efekt? Imamo
priliku živjeti svoj život i vidjeti da li se negdje u našim životima nešto promijenilo. Ako se promijenilo
postajemo znanstvenici svog života, što je cijeli razlog zašto smo ovdje.

Isprobajte i ocijenite da li je istina.