SADRŽAJ:

1. UVOD

2. OPĆENITO O ŠPEDICIJI

2.1. DEFINICIJA ŠPEDICIJE

2.2. VRSTE ŠPEDITERSKE DJELATNOSTI
2.3. ZAKONSKI PROPISI I PRAVNI POLOŽAJ ŠPEDITERA
2.4. EUROPSKI PRAVNI SUSTAV
2.5. ANGLOSAKSONSKI PRAVNI SUSTAV
2.6. POLOŽAJ ŠPEDITERA U HRVATSKOM PRAVNOM SUSTAVU

3. POSLOVI MEĐUNARODNOG ŠPEDITERA

3.1. DISPOZICIJA
3.2. POZICIONIRANJE
3.3. ZAKLJUČAK UGOVORA O PRIJEVOZU ROBE
3.4. PRIHVAT ROBE RADI OTPREME
3.5. OTPREMA, DOPREMA I PROVOZ ROBE
3.6. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O UKRCAJU, ISKRCAJU I PREKRCAJU
ROBE
3.7. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O TRANSPORTNOM OSIGURANJU
3.8. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O USKLADIŠTENJU ROBE
3.9. OBAVLJANJE POSLOVA U VEZI SA CARINJENJEM ROBE
3.10. INFORMIRANJE NALOGODAVCA
3.11. FAKTURIRANJE
3.12. BILANCIRANJE

4. ORGANIZACIJA POSLOVA “TRANŠPED” – a d.d.

5. POSLOVNA PRAKSA

ZAKLJUČAK

LITERATURA
 1. UVOD

Vanjsko – trgovinska djelatnost, a pogotovo izvoz je vrlo važan

čimbenik za svaku tvrtku koja proizvodi odnosno izvozi vlastiti proizvod
ili izvozi proizvode drugih proizvođača. Da bi se mogao realizirati uvoz
potrebno je izvoziti.

Izvoz proizvoda od velike je važnosti za državu, a ne samo za

proizvođača, odnosno izvoznika. Od izvoza država dobiva devizni priliv
što je vrlo važno za:

- dobivanje ino kredita

- razvoj industrije, tehnologije, znanosti, obrazovanja
- promet i veze i dr.

U svakom izvoznom i uvoznom poslu ključna osoba koja koordinira

promet tj. prijevoz robe od krajnjeg proizvođača do krajnjeg korisnika je
špediter. On omogućava da se premoste kilometarske barijere, pravilnim
izborom prijevoznog sredstva, osiguranja te općenito brigom za robu dok
ona ne dođe do svog krajnjeg cilja kojeg je nalogodavatelj odredio.

Ta zadaća nije niti jednostavna niti bez rizika. Zato je potrebno da

špediter savršeno poznaje zakonske propise svoje zemlje i zemlje u koju
se roba otprema, da poznaje klauzule, te da posjeduje dobre veze sa
prijevozničkim poduzećima, osiguravateljskim kućama, brodarskim
agentima, bankama, carinskim ispostavama i ostalim sudionicima
izvozno – uvoznog posla.

U Hrvatskoj danas postoji cijeli niz špediterskih kuća koje se bave

organizacijom cjelokupnog transporta, ali postoje i manji špediteri koji
organiziraju i specijalizirani su samo za određeni vid transporta.

1
 2. OPĆENITO O ŠPEDICIJI

2.1. DEFINICIJA ŠPEDICIJE

U znanstvenim i stručnim djelima stranih i domaćih autora pojam

“špedicija” i “špediter” različito su definirani.

Naziv špediter, špedicija, ustaljen je i uobičajen u praksi, dok je

naziv otpremništvo ponovno uveden kod nas i još nije toliko uobičajen.
U praksi kao i u stručnoj literaturi koriste se oba izraza: špediter i
otpremnik, pa ću ja u nastavku koristiti naziv: špediter kao i otpremnik.

Izraz špediter odnosno špedicija (u engleskoj literaturi – forwarding

agent; u talijanskoj – spedizioniere; u njemačkoj – spediteur), dolazi od
latinske riječi “expedire” što u doslovnom prijevodu znači odriješiti ili
urediti, dok se u praktičnoj primjeni prevodi s otposlati, otpremiti.

U dosadašnjim razmatranjima ovog problema niz naših cijenjenih

stručnjaka dalo je određeni doprinos problematici definiranja
međunarodne špedicije i špediterske djelatnosti.

Ne ulazeći u diferencijaciju pojedinih definicija, čini se da je

najadekvatnije te pojmove definirao prof. dr. ANTE TURINA,
najpriznatiji hrvatski ekspert za tematiku špedicije, odnosno
otpremništva.
Prema Turini, pod špedicijom treba razumijeti specijaliziranu
privrednu djelatnost koja se bavi organizacijom otpreme robe i drugim
poslovima koji su s tim u vezi.
Špediciju obavlja špediter, a to je privrednik, pravna ili fizička
osoba koja se isključivo i obrtimice bavi organizacijom otpreme robe
svojih komitenata pomoću vozara i drugim poslovima koji su s tim u
vezi.

Špediter svojom djelatnošću štiti interes komitenta u prometnoj

privredi.
U pravilu, on ne obavlja prijevoz robe, no on angažira vozara i sva
druga neophodna uslužna poduzeća u prometu radi realiziranja transporta

2
komitentove robe u svoje ime i za račun komitenta, ali i on može
obavljati prijevoz robe.
Špediteri se mogu u vanjskotrgovinskom procesu, pa sukladno time
i u carinskom postupku pojavljivati:

1. kao komisionari koji obavljaju poslove po nalogu, ali u svoje

ime,
2. kao agenti koji obavljaju poslove po nalogu nalogodavca i u
njegovo ime.

Špedicija je uslužna djelatnost, koja se bavi organiziranjem i

premještanjem (otpremom i dopremom) robe u prostoru i koordinacijom
svih učesnika u premještanju robe.

Premještanjem robe podrazumijeva se cijeli sustav djelatnosti koje

omogućavaju nesmetano kretanje robe. Bitno je u prvom redu
poznavanje robe i njezinih bitnih obilježja, zatim pronalaženje
najpovoljnijeg puta, zatim uskladištenje robe, kao i osiguranje carinskih
formalnosti (ako se radi o kretanju robe preko granice), pa utovar,
istovar, kvantitativna i kvalitativna kontrola robe, financiranje kao i
neke druge djelatnosti.

Špedicija je jedan složen dinamički sustav međusobno povezanih

raznih faktora.
Špediter bi morao dobro poznavati Zakone zemalja kroz koje roba
prolazi kao i tehnike međunarodne trgovine, međunarodne transportne
propise, trgovačke propise, bankarske, osiguravajuće i carinske
propise kao i sve nastale promjene i izmjene na tom planu kako bi
omogućio svom komitentu što ekonomičniju otpremu odnosno dopremu
robe od svog komitenta do određenog mjesta preuzimanja i obratno.
Osim toga, bitna je i njegova vještina snalaženja u prostoru za vrijeme
razmjene robe.

U definiranju pojmova međunarodne špedicije i međunarodnog

špeditera važne su tri legalne definicije tih pojmova.

- Prva definicija. Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju daje

definiciju međunarodnog otpremništva.
“Poduzeće upisano u registar za poslove međunarodnog
otpremništva može organizirati otpremu i dopremu robe u
međunarodnom prometu u svoje ime i po nalogu i za račun
komitenta te sklapati ugovore o prijevozu, utovaru, istovaru,
3
 pretovaru, sortiranju, pakiranju, uskladištenju i osiguranju robe,
organizirati prijevoz različitim vrstama prijevoznih sredstava,
zastupati i obavljati poslove u vezi sa carinjenjem robe,
osiguranjem povlastica i refakcija od vozara, ispostaviti i
pribaviti transportne i druge dokumente te obavljati druge
poslove u vezi s otpremničkim uslugama u vanjskotrgovinskom
prometu.”

- Druga definicija. Zakon o obveznim odnosima (skr. ZOO) daje

legalnu definiciju otpremnika (špeditera).
“Ugovorom o otpremanju (špediciji – primj. R.Z.) obvezuje se
otpremnik (špediter – primj. R.Z.) da radi prijevoza određene
stvari sklapa u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o
prijevozu, i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza te da
obavi ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se
obvezuje da mu isplati određenu naknadu.
Ako je ugovorom predviđeno, otpremnik može sklopiti ugovor o
prijevozu i poduzimati druge pravne radnje u ime i za račun
nalogodavca”.

- Treća definicija . Opći uvjeti poslovanja međunarodnih

otpremnica Hrvatske sadrže definiciju otpremnika
(špeditera).
“Otpremnik (špediter – primj. – R.Z.) je organizator otpreme i
dopreme stvari svim prijevoznim sredstvima i na svim
prijevoznim putevima.
Ugovorom o otpremanju (špediciji – primj. – R.Z.) obvezuje
se otpremnik ( špediter – primj. – R.Z.) da radi prometa
određene stvari sklapa u svoje ime i za račun nalogodavca, u
ime i za račun nalogodavca, odnosno u svoje ime i za svoj
račun, ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za
izvršenje prijevoza, te da obavlja ostale uobičajene poslove i
radnje, a nalogodavac se obvezuje da mu isplati određenu
naknadu.”

Na temelju prethodno navedenih definicija na današnjem stupnju

razvoja znanosti, proizvodnih snaga, proizvodnih i društvenih odnosa
mogu se s pravnoekonomskog stajališta determinirati pojmovi
međunarodne špedicije i međunarodnog špeditera.

4
 Pod poslovima međunarodne špedicije podrazumijevaju se
privredne usluge vanjskotrgovinskog prometa, odnosno poslovi: otpreme
robe iz vlastite u strane zemlje (izvozna špedicija), dopreme robe iz
stranih u vlastitu zemlju (uvozna špedicija), i provoza robe između
stranih preko vlastite zemlje (provozna ili tranzitna špedicija) koje
obavljaju međunarodni špediteri, te obavljanje drugih propisanih ili
uobičajenih specijalnih (sporednih) poslova i radnji u vezi s otpremom,
dopremom ili provozom (tranzitom) robe.

Međunarodni špediter je privrednik, pravna ili fizička osoba

registrirana za obavljanje poslova vanjskotrgovinskog prometa, koja
isključivo i u obliku stalnog zanimanja zaključuje u svoje ime i za tuđi
račun (kao komisionar), u tuđe ime i za tuđi račun (kao agent) i u svoje
ime i za svoj račun (kao samostalna kategorija privrednika) ugovore
potrebne pri organiziranju otpreme (izvoza), dopreme (uvoza) i provoza
(tranzita) robe svojih nalogodavaca s pomoću vozara i obavlja druge
propisane ili uobičajene specijalne (sporedne) poslove i radnje u vezi s
otpremom, dopremom i provozom robe.

Iz kvalitativne analize definicije međunarodnog špeditera proizlaze

ova bitna obilježja:

1. Špediter je privrednik ili gospodarstvenik. Kao što će se u

kasnijem izlaganju saznati, špediter se obično tretira kao
komisionar (europske zemlje), rjeđe kao agent (anglosaksonske
zemlje), dok kod nas ima status samostalne kategorije
privrednika ili gospodarstvenika.

2. Špediter je pravna ili fizička osoba.

Nekada su se poslovima špedicije bavile uglavnom fizičke osobe
koje su nosile naziv “ekspediter”. Danas, međutim,
špeditersku djelatnost obavljaju uglavnom pravne osobe. Neke
od njih razvile su se u velika špediterska poduzeća koja
organiziraju otpremu i dopremu robe u sve krajeve i iz svih
krajeva svijeta i svim vrstama prijevoznih sredstava, znalački
koristeći sve suvremene oblike manipuliranja i transporta
robe: paletizaciju, kontejnerizaciju, RO-RO, RO-LO,
BIMODALNU, HUCKEPACK i LO-LO, FO-FO ili LASH
transportnu tehnologiju u kombiniranom ili multimodalnom
transportnom sustavu.

5
3. Špediter se bavi isključivo organiziranjem otpreme i
dopreme robe. Njegov je dakle jedini zadatak da organizira
otpremu, dopremu ili provoz.

4. Špediter se bavi organiziranjem otpreme i dopreme robe

obrtimice, tj. u obliku stalnog zanimanja.

5. Špediter redovito obavlja samo organiziranje otpreme i dopreme

komitentove robe, ali ne i sam prijevoz robe. Špediter,
redovito je samo posrednik između osobe (komitenta,
nalogodavca) koja mu povjerava svoju robu na otpremu i vozara
koji obavlja sam prijevoz (brodara, željeznice, cestovnog
prijevoznika itd.).

6. Špediter organizira otpremu i dopremu robe. Pojam špedicije

ujedinjuje dakle organiziranje otpremanja robe koja se kreće u
odlaznom smjeru i dopremanja robe koja se kreće u dolaznom
smjeru. Špediter je prema tome, osoba koja organizira otpremu,
dopremu i provoz robe.

7. Špediter organizira otpremu i dopremu robe svojih komitenata,

dakle, tuđe, a ne svoje robe. Pod komitentom (nalogodavcem)
razumijeva se pravna ili fizička osoba koja špediteru
povjerava robu radi organizacije njene otpreme, dopreme ili
provoza.

8. Špediter organizira otpremu i dopremu robe, u pravilu pomoću

vozara.
Pod “vozarom” razumijeva se pravna ili fizička osoba koja
obrtimice ili povremeno uz naplatu cijene prijevozne usluge,
obavlja prijevoz robe vlastitim ili unajmljenim prijevoznim
sredstvima.
To može biti brodar i zračni prijevoznik.

9. Špediter obavlja i druge poslove koji su u vezi s organizacijom

otpreme, dopreme i provoza robe. To su različiti pravni, tehnički
i financijski poslovi.

6
 2.2. VRSTE ŠPEDITERSKE DJELATNOSTI
PODUZEĆA

Špediterski su poslovi, posebice poslovi međunarodne špedicije,

toliko raznovrsni i kompleksni da je u okviru špediterske djelatnosti
moralo doći do određene podjele rada i specijalizacije.
U suvremenim tržišnim uvjetima poslovanja u špediterskim
poduzećima, posebno manjim i srednjim poduzećima, vrlo je teško,
gotovo nemoguće baviti se svim oblicima i vrstama šrediterske
djelatnosti.
Takvo poslovanje, u pravilu, ne bi bilo ekonomično i rentabilno, a
najekonomičnije i najrentabilnije poslovanje zahtjeva specijalizaciju i u
špediterskoj djelatnosti.

Glavna stajališta za određivanja uže specijalnosti špedicije su:

- teritorijalni djelokrug poslovanja

- osnovno obilježje poslovanja
- obujam poslovanja
- najčešće korišteno prijevozno sredstvo
- vrsta prijevoza
- prometni smjer
- predmeti otpreme.

Prema teritorijalnom djelokrugu poslovanja, kao što je već

navedeno, špedicija se dijeli na dvije glavne vrste, i to
1) nacionalnu špediciju,
2) međunarodnu špediciju.

Nacionalna špedicija

To je špedicija koja se bavi isključivo organiziranjem otpreme i

dopreme robe unutar granica jedne države i koja se pri tome služi
isključivo domaćim prijevoznim sredstvima.
Nacionalna špedicija organizira otpremu i dopremu robe:

1. u istom mjestu
2. iz jednog u drugo mjesto iste države.

7
 U našoj zemlji djeluju dva tipa nacionalne špedicije: čisti tip
špediterske službe u nacionalnom prometu i mješoviti tip špeditersko –
prijevozne službe kojom se bave poduzeća za špediciju i prijevoz robe.

Međunarodna špedicija

To je špedicija koja se bavi organiziranjem:

1. otpreme robe iz vlastite zemlje u strane zemlje

2. dopreme robe iz stranih zemalja u vlastitu zemlju
3. provoza robe između stranih zemalja preko vlastite zemlje.

Međunarodni se špediteri rijeđe specijaliziraju samo za jednu od

spomenutih vrsta organizacije otpreme robe. Mnogo je češći slučaj u
praksi da se međunarodni špediteri bave sa sve tri vrste špedicije. To je
slučaj i kod nas u Hrvatskoj, gdje se međunarodni špediteri gotovo
redovito bave svim vrstama špedicije.

Ali, raznovrsnost i razgranatost poslova u špediterskoj djelatnosti

dovela je do podjele i specijalizacije međunarodne špedicije prema
osnovnom obilježju špediterskog poslovanja.
Svaki špediter je upravo zbog oštre međunarodne konkurencije i
obujma i složenosti špediterskih aktivnosti, složenih odnosa na
domaćem i inozemnom tržištu i sve probirljivijih zahtjeva i želja
korisnika špediterskih usluga, nastojao da pruži svojim nalogodavcima
nešto više i kvalitetniji “paket” usluga nego što im mogu pružiti drugi
špediteri.

Tako je došlo do podjele međunarodne špedicije na tri glavne

vrste, i to: 1) kontinentalnu, 2) graničnu i 3) lučku (pomorsku)
špediciju.

1. Kontinentalni špediter organizira prijevoz robe željezničkim,

cestovnim, avionskim i riječno – kanalskim putevima i
prijevoznim sredstvima.
Prilikom transporta željeznicom ili avionom, roba se može
prevoziti kao komandna pošiljka ili kao zbrojni prijevoz.

2. Granični špediteri imaju sjedište na frekventim graničnim

prijelazima (državna kopnena granica, pomorske luke za
međunarodni promet, međunarodne zračne luke i sl.), ili tamo
gdje se nalazi carinarnica ili njezina ispostava.
8
 Oni obavljaju sve usluge vezane za carinski postupak na robi
namijenjenoj uvozu ili izvozu ili tranzitu.
Omogućavaju pregled robe sanitarnim, veterinarskim ili drugim
organima kao i druge poslove za račun kontinentalnih i
pomorskih špeditera.
Neka velika špediterska poduzeća imaju svoja predstavništva u
većim pograničnim centrima koji onda obavljaju poslove na
takvom mjestu.

3. Lučki špediteri se podijeliti na one u prekomorskim i na one

u kontinentalnim lukama. No, od većeg značenja su oni u
prekomorskim lukama.
Lučki špediteri obavljaju sve poslove vezane za otpremu i
dopremu robe pomorskim prijevoznim sredstvima. Lučki
špediteri obavljaju mnogobrojne manipulacije u pomorskim
lukama kao što su: uskladištenje robe, stupanje u ekonomsko –
pravne odnose sa brodarima, željeznicom, cestovnim
prijevoznicima, javnim skladištima, osiguravateljima,
carinskim, sanitarnim i drugim sudionicima u transportnom
susatavu.
More je, kao što znamo najjeftiniji prometni put i zbog toga je
uloga lučkog špeditera vrlo važna jer morem prolazi velika
količina robe u međunarodnom transportu.
O lučkom špediteru ovisi točnost, urednost i sigurnost u otpremi
i dopremi robe u međunarodnom pomorskom transportu.
Špediteri u kopnenim lukama djeluju u lukama kopnenih plovnih
puteva (rijeka i kanala), a bave se prekrcavanjem robe sa kopna
na brod i obratno te se brinu o potrebnim špediterskim radnjama
u otpremi robe kopnenim plovnim putevima.

a) Zbrojni špediteri bave se organiziranjem zbrojnog prometa

b) Sajamski špediteri su specijalizirani za poslove organiziranja

različitih sajamskih priredbi, izložbi, demonstracija raznih
proizvoda i sl.

c) Špediteri za zračni promet specijalizirani su za poslove

obavljanja niza djelatnosti pri otpremi i dopremi robe
zrakoplovom.

U praksi ne postoji, ovako kruta podjela špeditera kako u svijetu

tako ni kod nas. Vrlo rijetko možemo susresti pograničnog špeditera koji
9
obavlja usluge samo na mjestu gdje roba prelazi državnu granicu, već su
to većinom filijale kontinentalnih ili pomorskih otpremništva. No, ni
ostale podjele nisu isto tako prisutne u svijetu.

Osnovni je zadatak međunarodnog špeditera da oslobodi svojega

nalogodavca (izvoznika, uvoznika, proizvođača)cjelokupnog napora i
brige oko otpreme, dopreme i provoza robe u međunarodnom prometu.
U izvršavanju toga zadatka međunarodni se špediter susreće s
raznovrsnim kompleksnim i brojnim poslovima bez kojih ne bi mogli
optimalno funkcionirati suvremeni vanjskotrgovinski i prometni
sustavi.
Čini se da je u tome najviše uspio prof. dr. Turina, koji je poslove
međunarodne špedicije, s obzirom na njihovo značenje (važnost za
međunarodnu špeditersku djelatnost i njihov udio u svakodnevnom radu
međunarodnih špeditera) sistematizirao u dvije glavne skupine.

- Prvu skupinu čine osnovni poslovi u koje ubraja: 1) instradaciju,

2) doziv robe, 3) zaključivanje ugovora o prijevozu robe,
4) prihvat robe radi otpreme, 5) otpremu robe u užem smislu,
6) dopremu robe u užem smislu, 7) ukrcaj, iskrcaj i prekrcaj
robe, 8) ispostavljanje ili nabavljanje prijevoznih isprava, 9)
sklapanje ugovora o transportnom osiguranju, 10) uskladištenje
robe, 11) izvršenje radnji u vezi s carinjenjem robe, 12)
kontrolu i reklamacije vozarine, carine i drugih dažbina, 13)
obavještavanje komitenta.

- Drugu skupinu čine ostali poslovi u koje ubraja: 1) pakiranje robe,

2) uzorkovanje robe, 3) isgniranje robe, 4) posebne
manipulacije robom, 5) ugovornu kontrolu kvalitete i kvantitete
robe u međunarodnom prometu, 6) zastupanje komitenta kod
regresnog postupka prema trećim osobama, 7) zastupanje
komitenta u slučaju generalne havarije, 8) izdvajanje jamčevnih
pisama, 9) inkaso pouzeća i 10) plaćanje i akontiranje vozarine
i drugih efektivnih troškova.

Poslovi međunarodnog špeditera, s obzirom na njihovo značenje u

špediterskom, vanjskotrgovinskom i prometnom sustavu mogu se
sistematizirati u osnovne i specijalne.

Osnovne poslove čine poslovi bez kojih se ne može zamisliti

funkcioniranje međunarodne špedicije, a to su:

10
 - davanje stručnih savjeta i sudjelovanje u pregovorima radi
zaključenja ugovora u međunarodnoj prodaji,
- osiguranje povlastica i drugih pogodnosti od stranih i domaćih
prijevoznika,
- organiziranje zbrojnog prometa,
- zaključivanje ugovora o prijevozu robe svim raspoloživim
transportnim sredstvima,
- zaključivanje ugovora o utovaru, istovaru, pretovaru i sl.
usluge,
- zaključivanje ugovora o uskladištenju stvari,
- zastupanje i obavljanje poslova u svezi sa carinjenjem stvari
(carinsko zastupanje),
- organiziranje fizičke distribucije stvari po sustavu “od vrata do
vrata”,
- uzimanje uzoraka, utvrđivanje količine robe,
- pribavljanje i ispostavljanje prijevoznih i drugih dokumenata,
- pribavljanje tranzitnih dozvola,
- kontrola obračunske ispravnosti prijevoznih dokumenata, te
obračun prijevoznih i drugih troškova,
- izdavanje špediterskih potvrda kao instrumenata u plaćanju u
vanjskotrgovinskom prometu,
- obavljanje usluga na međunarodnim sajmovima, specijaliziranim
izložbama i sličnim priredbama kako u zemlji tako i u
inozemstvu,
- unutrašnje otpremanje,
- i ostali uobičajeni poslovi međunarodne špedicije.

U “Općim uvjetima poslovanja međunarodnih otpremnica

Hrvatske” navedeni su otpremnički poslovi isti kao i ovi.

Osim osnovnih poslova međunarodni špediter redovito obavlja za

svoga nalogodavca i neke druge poslove, koji se ubrajaju u grupu
specijalnih (posebnih) poslova.

Najvažniji specijalni poslovi su:

- izdavanje jamčevnih pisama,

- doleđivanje robe,
- zaključivanje ugovora o pakovanju, sortiranju i vaganju robe,
- leasing poslovi,
- konsignacijski poslovi,
11
 - inkaso pouzeća,
- kreditiranje nalogodavca, itd.

Svi navedeni poslovi su veoma važni u nesmetanom funkcioniranju

međunarodnog špeditera, no smatra se da je INSTRADACIJA
najsloženiji i najodgovorniji posao špeditera.

U Općim uvjetima određuje se njezin pojam i značenje i to u 7.

poglavlju kroz Članak 26., 27., 28. i 29.

Članak 26. glasi: “Kada dispozicija ne sadrži nalog o prijevoznom

putu, prijevoznom sredstvu i postupku za otpremu stvari, otpremnik je
ovlašten odabrati odnosno kombinirati elemente koji će biti najpovoljniji
za nalogodavca.”

U Članku 27. govori se o tome da u slučaju prijevoza željeznicom,

no pod uvjetom da, nalogodavac nije označio mjesto uputne stanice nego
samo prebivalište primaoca, te ako otpremnik pravodobno nije dobio
potrebna uputstva, slobodan je u odabiru postaje koja će naravno biti
ujedno i najpovoljnija za nalogodavca.

Otpremnik je slobodan denčane pošiljke otpremati u zbrojnom

prometu naravno, pod uvjetom da od svoga nalogodavca nije dobio
posebna uputstva o prijevozu robe. Ako nalogodavac zahtijeva izdavanje
uobičajene otpremničke potvrde, otpremnik ju je dužan izdati.

Iz posljednjeg članka o instradaciji vidljivo je da je nalogodavac

dužan, da u skladu s paritetom ugovora i obveže svog partnera da se u
pogledu transporta robe pridržava uputa koje će mu dati otpremnik. Iz
toga proizlazi, da otpremnik ne odgovara za štetu ako se nalogodavčev
partner neće pridržavati uputa dobivenih od nalogodavca.

Možemo zaključiti da je dobra instradacija važan čimbenik u

organizaciji međunarodnog prijevoza. Pogotovo u slučaju, kada postoji
više puteva kojim roba može doći do odredišta, važna je dobra
špediterova kalkulacija u odabiru najboljeg, najbržeg i najpovoljnijeg
prometnog puta.

Od ostalih radnji međunarodnog špeditera posebno mjesto

zauzimaju CARINSKE RADNJE.
Carinski postupak je složen i dinamički proces, a za njegovo
vođenje uspješno okončanje potrebno je poznavati čitavi niz carinskih,
12
deviznih, vanjskotrgovinskih i drugih propisa koje treba znati i
upotrijebiti. Zato tu postoji špediter koji je stručnjak upravo u ovom
području obavljanja carinskih formalnosti.

2.3. ZAKONSKI PROPISI I PRAVNI POLOŽAJ

ŠPEDITERA

U pogledu pravnog položaja špeditera u svijetu postoje dva sustava,

a to su: europski i anglosaksonski pravni sustavi.

2.4. EUROPSKI PRAVNI SUSTAV

Iako europski sustav ima najdužu tradiciju od svih pravnih sustava,

samo pravo Europske zajednice je relativno novo.
Carinska unija EZ koja postoji od 1992. godine, zahtjevala je
ujednačavanje zakona i pravnih propisa svih njezinih zemalja članica.
U europskom pravu špediter se tretira kao komisionar tj. kao
posrednik koji obavlja poslove u svoje ime, a za tuđi račun. To u stvari,
znači da ako špediter zaključuje ugovor o prijevozu sa željeznicom i
pojavljuje se kao pošiljalac u tovarnom listu, on ima pravo izmjene
ugovora o prijevozu, pravo raspolaganja s robom, pravo reklamacije, i
tome slično, a sve to radi za račun svog nalogodavca, od kojeg naplaćuje
naknadu za izvršene usluge.

U pogledu odgovornosti špeditera za rad trećih osoba koje sudjeluju

pri otpremi – dopremi robe postojale su izvjesne razlike u
zakonodavstvima pojedinih europskih država.
Radi se o odgovornosti špeditera za rad vozara, podšpeditera i
međušpeditera pa su se u tom pogledu razlikovala dva sustava u
zakonodavstvima i to a) njemački sustav i b) francuski sustav.
Prema njemačkom zakonodavstvu, na kojeg su se nadovezivale
uglavno i zakonodavstva zemalja Srednje Europe, špediter nije odgovarao
za rad vozara, već samo za njegov izbor.

Špediter je bio dužan koristiti se uslugama solidnog

međušpeditera.
Odgovornost otpremnika za rad podšpeditera je utvrđena i u
njemačkom i u francuskom pravu.

13
 Ova odgovornost je otpadala ako je podšpeditera izabrao sam
nalogodavac.

Prema francuskom zakonodavstvu, i onome koje se oslanjalo na

njega, odgovornost otpremnika je bila veća nego u njemačkom.
Špediter je odgovarao i za rad vozara i za rad međušpeditera.
Prema propisima zapadno europskih zemalja poslovima špedicije
mogu se baviti ne samo pravna, nego i fizička lica, ako te poslove
obavljaju u vidu zanimanja i ako ispunjavanju i druge uvjete predviđene
za stjecanje svojstava trgovca.

2.5. ANGLOSAKSONSKI PRAVNI SUSTAV

Anglosaksonsko trgovačko pravo ubraja otpremnike u agente, tj.

osobe koje posluju za tuđe ime i za tuđi račun.
Špediter zaključuje ugovore o prijevozu sa vozarima u ime svog
nalogodavca i za njegov račun, ali on ne odgovara za njihov rad.

Špediteri za međunarodnu djelatnost u SAD-u imaju sjedišta u

pomorskim lukama i oni se bave ugovaranjem brodskog prostora i
poslovima oko pretovara željeznica/brod i obrnuto.
U SAD-u, u špediterskoj djelatnosti nisu poznati kontinentalni
špediteri u europskom smislu, osim što se neki bave sakupljanjem
komadnih pošiljaka i organizacijom zbrojnog prometa.

2.6. POLOŽAJ ŠPEDITERA U HRVATSKOM

PRAVNOM SUSTAVU

“Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju” obuhvaća

vanjskotrgovinski promet i obavljanje gospodarskih djelatnosti u
inozemstvu.

Odjeljak 5. Članka 32. istog Zakona kaže:

“Usluge u vanjskotrgovačkom prometu može obavljati poduzeće
koje je upisano u sudski upisnik za obavljanje tih usluga u
vanjskotrgovinskom prometu, osim ako ovim Zakonom nije drugačije
određeno. Pod uslugama u vanjskotrgovinskom prometu
podrazumijevaju se usluge međunarodnog transporta robe, usluge
kontrole kvalitete i kvantitete u izvozu i uvozu robe, usluge pružanja i

14
korištenja informacija, i druge usluge u svezi s međunarodnim
transportom (međunarodno otpremništvo i dr. usluge).

Nadalje Članak 41. istog Zakona glasi:

“Poduzeće upisano u sudski upisnik za poslove međunarodnog
otpremništva može organizirati otpremu i dopremu robe u
međunarodnom prometu u svoje ime i po nalogu i za račun komitenta te
sklapati ugovore o prijevozu, utovaru, istovaru, pretovaru, sortiranju,
pakiranju, uskladištenju i osiguranju robe, organizirati prijevoz različitih
vrsta prijevoznih sredstava, zastupati i obavljati poslove u vezi s
carinjenjem robe, osiguranjem povlastica i refakcija od vozara,
ispostavljati i pribavljati transportne i druge dokumente te obavljati druge
poslove u vezi s otpremničkim uslugama u vanjskotrgovinskom
prometu.”

Međunarodni špediteri u Hrvatskoj utvrdili su “Opće uvjete

poslovanja međunarodnog otpremnika Hrvatske”.
Uvjeti su objavljeni u “Glasniku Hrvatske gospodarske komore”, br.
39, a stupili su na snagu 08. veljače 1993. godine.

Opći uvjeti sastoje se od 42. Članka, podijeljenih u 17 cjelina:

valjanost uvjeta, ponuda, nalog (dispozicija), prihvat i predaja stvari,
prijevozni i popratni dokumenti, prispjeće oštećene pošiljke i postupak,
instradacija (o kojoj sam nešto više rekao u prethodnom poglavlju),
rokovi, preglede pakovanja, utvrđivanje količine, vađenje uzoraka,
carinjenje, naknada za usluge i naknada troškova, odgovornost
otpremnika, zadržavanje i zalog, prijelazne i završne odredbe.

Opći uvjeti određuju međusobne odnose između nalogodavca i

špeditera. U njima su predviđene sve obveze špeditera u pogledu
organiziranja prijevoza robe, carinskog zastupanja i ostalih poslova.

Uzor pri sastavljanju “Općih uvjeta poslovanja otpremnika

Hrvatske” bili su Opći uvjeti njemačkih otpremnika “ADSpbg”.
Uobičajen je način da se uvjeti tiskaju i daju strankama, te da je
stranka pristala na Opće uvjete čim je špediteru poslala dispoziciju.
Uobičajeno je da nalogodavac isplati špediteru određenu naknadu.

Opći uvjeti vrijede za sve poslove otpremanja, osim ako su

ugovorne strane izričito isključile njihovu primjenu.

15
 Špediter je osoba koja organizira dopremu odnosno, otpremu robe
svim raspoloživim prijevoznim sredstvima i na svim prijevoznim
putevima.

Nalogodavac mora na vrijeme dati špediteru sva potrebna uputstva,

dokumente i poslati dispoziciju pismenim putem sa svim ovlaštenjima
koja želi da špediter preuzme u njegovo ime.
Špediter se ne smatra odgovornim za štetu koja može nastati ako ne
dobije dokumente na vrijeme.
Prilikom preuzimanja robe, špediter izdaje uobičajene popratne
isprave. U slučaju vidljivog oštećenja robe, špediter, ako zastupa
primaoca, dužan je bez odgađanja obavijestiti nalogodavca o oštećenju
stvari i o svim događajima značajnim za nalogodavca te poduzeti sve
potrebne mjere radi očuvanja njegovih prava prema odgovornoj osobi.

Špediter odgovara za rok otpreme ili isporuke samo ako se na to

izričito obvezao pa i onda u granicama odgovornosti vozara i drugih
sudionika u prijevozu stvari koje otpremnik angažira.

U slučaju da roba nije zapakirana onako kako je dogovoreno sa

pošiljaocem, špediter je dužan o tome obavijestiti nalogodavca i špediter
ne odgovara za moguće posljedice u propustu pakiranja robe.

Ovisno o uvjetima u dispoziciji, špediter preuzima komadne stvari

samo po broju komada, a rasute stvari prema navodima nalogodavca ili
po prijevoznim dokumentima, i ne odgovara za sadržaj, težinu, odnosno
prirodu stvari.
Vaganje, mjerenje i brojanje stvari i koleta vrši samo po nalogu, ili
po vidljivom oštećenju, uz naplatu troškova i dodatne naknade.

Špediter vadi i otprema uzorke prema dispoziciji nalogodavca.

Davanjem naloga (dispozicije) za otšremu stvari dan je i nalog za

carinjenje, osim ako nije izričito i pismeno drukčije ugovoreno.

U postupku carunjenja robe špediter nastupa u ime i za račun

nalogodavca.
Špediter podnosi carinske dokumente na osnovi podataka
nalogodavca i ne snosi odgovornost ako se podaci ne slažu sa stvarnim
stanjem.

16
 Nalogodavac je dužan špediteru tada nadoknaditi prouzrokovanu
štetu.
Špediteru pripada posebna naknada za obavljanje poslova carinskog
zastupnika koja se ugovara ugovorom između komitenta – nalogodavca s
jedne strane, i špeditera s druge strane.

“Posebni uvjeti za obavljanje poslova međunarodnog otpremništva

u svezi s carinjenjem robe” propisuju uvjete koje, pored uvjeta utvrđenih
Zakonom o vanjskotrgovinskom poslovanju, mora ispunjavati špediter
koji se bavi zastupanjem i obavljanjem poslova u svezi s carinjenjem robe
(carinski otpremnik).
Dozvolom od Ministarstva financija za obavljanje špediterskih
usluga utvrđuje se da carinski špediter – podnositelj ispunjava uvjete za
obavljanje poslova carinskog otpremništva propisane ovim Zakonom.
Registracija novih, međunarodnih špeditera ne bi se mogla obaviti
kod Okružnog privrednog suda bez prethodno dobivenog odobrenja –
dozvole od Ministarstva financija.
Dozvola se izdaje s rokom važenja od pet godina.
Dozvola prestaje važiti i prije isteka roka od pet godina kad
carinski otpremnik donese odluku o prestanku obavljanja poslova
međunarodnog otpremništva, te ako je kažnjen za neke carinske
prijestupe i prekršaje.

Zakonom je predviđen rok od šest mjeseci od dana donošenja ovog

Zakona da se usklade uvjeti poslovanja s odredbama ovog Zakona i
podnese zahtjev za izdavanje dozvole.

Zakonom su predviđene i kaznene odredbe u slučaju kršenja

spomenutih zakonskih odredaba, koje su stupile na snagu osmog dana od
dana objave u Narodnim novinama (od 25. studenog 1993. godine)

Neki od posebnih uvjeta koje carinski otpremnik mora ispunjavati

da bi migao dobiti dozvolu za obavljanje otpreme usluga su:

- stručnost špeditera (o čemu ću nešto više reći malo kasnije u

istom tekstu),
- provjera znanja,
- prostor i oprema (špediter mora imati radni prostor u području
carinarnice),
- početni kapital (deponiran u banci u iznosu od 5.000 DEM u
protuvrijednosti u kunama),
- tarifa usluga,
17
 - postupak izdavanja dozvole (o čemu sam nešto više rekao ranije
u ovom istom tekstu) i
- postupak oduzimanja dozvole (o čemu sam također rekao nešto
više ranije u istom tekstu).

Stručni ispit ne moraju polagati djelatnici koji su na dan stupanja na

snagu Zakona (03. 12. 1993.) obavljali u radnom odnosu najmanje pet
godina poslove i zadatke u svezi sa carinjenjem robe ili imaju položeni
stručni ispit.

Uvjete, program i način polaganja stručnog ispita propisao je

pravilnikom Ministar financija po pribavljenom mišljenju Ministra
gospodarstva.
“Pravilnik o polaganju stručnog ispita za djelatnike međunarodnog
otpremništva” objavljen je u Narodnim novinama br. 9., od 10. veljače
1994. godine i stupio na snagu 18. veljače 1994. godine.

Stručni ispit sastoji se od pismenog i usmenog dijela.

Pismeni dio ispita polaže se iz carinskog postupka i carinske
tarife.
Za usmeni dio ispita izrađuje se grupa pitanja iz Programa za svaki
predmet posebno ili za grupu predmeta.

Ocjenjivanje kandidata na stručnom ispitu obavlja se komisijski.

Komisija se sastoji od predsjednika i tri člana, koji imaju svoje
zamjenike.

Carinska uprava Republike Hrvatske vodi knjigu evidencije o

kandidatima koji su polagali stručni ispit.

O položenom ispitu izdaje se uvjerenje, koje potpisuje predsjednik i

tajnik Komisije. Primjena navedenih propisa smanjit će nepravilnosti i
nestručnosti u obavljanju poslova međunarodne špedicije, a protok robe
na graničnim prijelazima i carinjenje robe bi se trebalo obavljati brže.

Kao što sam već rekao, osim ovih zakona, špediter mora poznavati i
neke druge zakone i propise važne za njegovu djelatnost, kao npr.
Konvencije CMR, Carinski zakon i slično, odnosno sve propise, zakone i
uredbe vezane za nesmetano odvijanje carinskog poslovanja.

18
 3. POSLOVI MEĐUNARODNOG ŠPEDITERA

Osnovni je zadatak međunarodnog špeditera da oslobodi svojega

nalogodavca (izvoznika, uvoznika, proizvođača) cjelokupnog napora i
brige oko otpreme, dopreme i provoza robe u međunarodnom prometu,
kako bi nalogodavac mogao svu svoju pozornost koncentrirati na svoju
osnovnu djelatnost.

Skupinu osnovnih poslova međunarodnog špeditera čine:

1. Stručni savjeti i sudjelovanje u pregovorime radi zaključivanja

ugovora o međunarodnoj kupoprodaji
2. Instradacija
3. Doziv robe
4. Zaključivanje ugovora o prijevozu robe na klasičan način –
uporaba prijevoznog sredstva jedne prometne grane
5. Zaključivanje ugovora o multimodalnom transportu robe i
organiziranje transporta “od vrata do vrata”
6. Prihvat robe radi otpreme
7. Otprema, doprema i provoz robe u užem smislu
8. Zaključivanje ugovora o ukrcaju, iskrcaju i prekrcaju robe
9. Zaključivanje ugovora o uskladištenju robe
10. Zaključivanje ugovora o transportnom osiguranju
11. Ispostavljanje ili pribavljanje prijevoznih i drugih isprava
12. Obavljanje poslova u vezi sa carinjenjem robe
13. Kontrola ispravnosti dokumenata i obračuna vozarine, carine i
drugih pristojbi i troškova
14. Informiranje nalogodavca

Špediteru treba dati potpuno ovlaštenje da vlada cjelokupnim

transportnim procesom, te da kao aktivan sudionik sudjeluje u izradi
pretkalkulacije za prodaju i kupovinu robe.

Predajući robu na prijevoz prijevozniku špediter je dužan, ako to u

dispoziciji nije učinio nalogodavac, odrediti prijevozni put. Birajući
sredstvo prijevoza i put kojim će se roba kretati špediter je dužan vodoti
računa da to bude put koji će biti najpovoljniji za nalogodavca, vodeći
računa o prirodi robe, njenom pakiranju, hitnosti otpreme i ostalim
okolnostima koje mogu utjecati na sigurnost i ekonomičnost otpreme.

19
UVOZNO – IZVOZNI POSLOVI

3.1. DISPOZICIJA

Svaki špediterski posao počinje sa dispozicijom komitenta koja

predstavlja nalog špediteru za realizaciju određenog špediterskog posla.
Postojanje općih uvjeta, kao i postojanje tarife špediterskih usluga,
predstavlja opću ponudu špeditera za obavljanje određenih usluga pod
točno određenim uvjetima. Nalogodavcu nije potrebno, osim u iznimnim
slučajevima, zahtijevati od špeditera posebnu ponudu, već je dovoljno
dati špediteru nalog za izvršenje dopreme ili otpreme. Ako špediter
odnosnu dispoziciju prihvati i ne vrati je u najkraćem roku (odmah),
ugovor o otpremi robe je sklopljen.

Dispozicija zapravo predstavlja razradu općeg ugovora o otpremi i

upute špediteru kako će i kada odnosni dio posla izvesti.

Dispozicija ima određen sadržaj, tj. mora sadržavati potrebne

podatke za pravilnu i pravodobnu otpremu robe. Ona se može dati
pismeno, telegrafski, teleprinterom, telefonski i usmeno.

Špediteri imaju tiskane obrasce dispozicija za otpremu i dopremu

robe koji moraju sadržavati sve potrebne podatke o robi, točan nalog u
pogledu njene otpreme i izvršenja poslova te:

- ime i adresu nalogodavca

- ime i adresu osobe kojoj se roba ima otpremiti
- mjesto na kojem se roba nalazi
- mjesto u koje treba robu otpremiti ili odakle ju dopremiti
- podatke o robi (količinu, vrstu, pakiranje, itd.)
- određeni nalog kako se roba ima otpremiti, tj. je li pakirana ili je
u rasutom stanju, kojom vrstom vozila
- pravac kojim robu treba prevesti (instradacija)
- rok otpreme
- transportnu klauzulu po kojoj je roba kupljena ili prodana
- je li robu potrebno osigurati ili ne i za koje rizike
Osiguranje nije obvezan posao špeditera, osigurava pošiljku samo
na osnovu naloga komitenta. Prema tome, ako komitent želi robu
osigurati, treba u dispoziciji naznačiti iznos na koji špediter treba
osigurati pošiljku, na kojoj relaciji i protiv kojih rizika.
20
 - ostale podatke; ako se žele bilo kakve dodatne usluge špeditera, to
se posebno navodi u dispoziciji i ta se usluga najčešće plaća
prema posebnoj tarifi. Najčešća usluga koju komitent traži je da
špediter utvrdi kvalitetu i kvantitetu robe.

Ovako popunjena dispozicija mora imati datum izdavanja i mora je

potpisati nalogodavac.

3.2. POZICIONIRANJE

Predstavlja evidentiranje primitka dispozicije, njezino uvođenje u

pozicijsku knjigu koja se može voditi u obliku knjige, kartoteke ili
datoteke. Broj iz pozicijske knjige ili kartoteke je ujedno i broj pozicije,
tj. pod tim brojem se vodi cjelokupna prepiska u vezi s izvršenjem tog
posla.

Svaka špedicija štampa pozicijske mape za svoje potrebe obično na

polutvrdom kartonu, posebno za uvoz, posebno za izvoz, posebno za
tranzit, za sajamske poslove i sl.

Neke mape sadrže razne rubrike, neke ne, različitih su boja. Prvi
dokument koji se stavlja u pozicijsku mapu je dispozicija i kopija o
primitku robe. Osim što se u mapu odlaže dispozicija, u njoj se nalazi sva
korespodencija u vezi s određenim poslom i svi obračunski koji se
odnose na taj posao. U pozicijskoj mapi se registriraju svi izdaci i primici
po tom poslu. Iz nje se mora vidjeti cjelokupan tok određenog posla s
točnim datumima kada je što izvršeno. Pozicioniranje je otvaranje
pozicijske mape i određivanje evidencijskog broja za taj posao. Pod tim
brojem vodi se cjelokupna prepiska u vezi s izvršenjem tog posla.
Evidencijski redni broj pomaže da mapa ne luta i da odmah dođe u pravi
odjel.

Disponiranje podrazumijeva davanje pismenih naputaka

inozemnom pošiljaocu ili njegovom predstavniku o načinu otpreme,
pakiranje, rokovima, kao i o drugim podacima vezanim za otpošiljanje
robe.

21
 3.3. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O PRIJEVOZU
ROBE

Izvršenje glavnog špediterskog zadatka (organiziranje otpreme,

dopreme i provoza nalogodavčeve robe) uvjetovano je zasnivanjem
ugovornih odnosa između špeditera i trećih osoba. Od posebne je
važnosti zasnivanje ugovornih iznosa između međunarodnog špeditera i
vozara (brodskog, željezničkog, riječnog, cestovnog i zračnog
prijevoznika). Ugovaranje prijevoza robe predstavlja jedan od najvažnijih
poslova međunarodnog špeditera. Ugovor o prijevozu špediter zaključuje
u svoje ime a za račun nalogodavca ili u ime i za račun nalogodavca ili u
svoje ime i za svoj račun.

U hrvatskom pravu se ne pravi nikakva razlika u zaključivanju

ugovora o prijevozu bilo da se on zaključuje s kontinentalnim vozarima
ili pak s brodarima. U međunarodnom prometu ugovori o pomorskom
prijevozu zaključuju se najčešće putem specijaliziranih poduzeća, pravnih
ili fizičkih osoba, tzv. pomorskih agenata, te je potrebno ukazati na
specifičan položaj međunarodnog špeditera i pomorskog agenta u
pomorskom prijevozu.

Plovidbeni agencijski poslovi tj. poslovi ship's brokera su poslovi

pomaganja, posredovanja i zastupanja koji se odnose na plovidbu i
iskorištavanje brodova, kao što su poslovi: prihvaćanje i otprema
brodova, sklapanje ugovora o iskorištavanju brodova, kupoprodaji,
gradnji i remontu brodova, osiguranju, popunjavanju posade i briga o
posadi. Te poslove plovidbeni agent obavlja u ime i za račun nalogodavca
koji mu nadoknađuje troškove i plaća nagradu. Osnovna razlika između
cargo brokera tj. pomorskog špeditera i ship's brokera tj. pomorskog
agenta je da prvi zaključuje pomorske prijevoze za račun robe, a drugi za
račun brodara. Iako se osnovne funkcije i osnovni poslovi međunarodnog
špeditera bitno razlikuju od funkcija i poslova pomorskoprometnih
agenata, moguće je da jedno te isto poduzeće istodobno obavlja poslove
cargo i ship's brokera. Takav je primjer “Transadria” u Rijeci koja
istodobno obavlja i poslove međunarodnog špeditera i poslove
pomorskog agenta.

U međunarodnom multimodalnom transportu jedan je od osnovnih

problema, s obzirom na brojne sudionike u njemu, izbor poduzetnika
prijevoza, tj. organizatora, koordinatora i izvršitelja cjelokupnog “paketa
usluga” u prijevoznom procesu.

22
 Za tu funkciju najidealnije karakteristike ima međunarodni špediter.
On poznaje i prati sve prednosti i nedostatke svih suvremenih tehnologija
transporta, poznaje sve tehničke, tehnološke, organizacijske, ekonomske i
pravne zakonitosti u međunarodnom prometnom sustavu, često izdaju
FIATA – teretnicu za multimodalni transport (FBL) i time preuzimaju
obvezu da će izvršiti ili osigurati izvršenje međunarodnog multimodalnog
transporta robe. Kada se špediter u međunarodnom multimodalnom
transportu pojavljuje kao poduzetnik, on zaključuje s pošiljateljem robe
ugovor o multimodalnom prijevozu i organizira cjelokupni prijevozni
proces “od vrata do vrata”. To je izrazito složen, značajan i odgovoran
osnovni posao međunarodnog špeditera.

Osnovni pravni izvor o reguliranju odnosa između sudionika u

multimodalnom prijevozu je Konvencija Ujedinjenih naroda o
međunarodnom multimodalnom prijevozu robe iz 1980. godine.

Špediter kao poduzetnik međunarodnog multimodalnog transporta

odgovara i za izbor i za rad svih pravnih i fizičkih osoba koje je angažirao
u izvršenju multimodalnog prijevoza, i to od trenutka kada je robu
preuzeo do trenutka kada je dotičnu robu predao, prema uvjetima
konkretnog ugovora. Tako uvećanu odgovornost špediter treba i posebno
osigurati ili na druge načine dio te odgovornosti prenijeti na druge osobe
koje je angažirao u izvršenju pojedinih poslova u multimodalnom
transportnom lancu.

3.4. PRIHVAT ROBE RADI OTPREME

Roba koju špediter prihvaća radi otpreme mora, u pravilu, biti

spremna za prijevoz. Obveza je nalogodavca da pripremi robu za
transport. Međutim, on može dati nalog špediteru da izvrši i one radnje
koje uvjetuju spremnost robe za prijevoz.

Jedna od osnovnih obveza špeditera je da izvrši prihvat (i predaju)

robe i da upozori nalogodavca na nedostatke pakiranja, oštećenja
ambalaže, oštećenja ili manjka sadržaja. Ako je utvrdio oštećenje ili
manjak robe špediter podiže protest koji mora biti točan i iscrpan te
podnesen na vrijeme tako da mu prijevoznik ne može prigovoriti.

23
 3.5. OTPREMA, DOPREMA I PROVOZ ROBE

Nakon izvršenog prihvata robe, špediter organizira otpremu robe

prethodno odabranim prijevoznim sredstvom. S obzirom na to odabrano
sredstvo, mogu se razlikovati dvije osnovne vrste otpreme: otprema
morskim brodom i otprema kontinentalnim vozilima. Nakon što špediter
preuzme robu na otpremu on izdaje otpremničku potvrdu. Potvrda se
može predočiti banci kao dokaz o isporuci robe.

Špediterske organizacije, a napose FIATA, nastojale su da

špediterska potvrda dobije svojstvo vrijednosnog papira. FIATA je
izradila jedinstveni obrazac špediterske potvrde nazvane FCR (Forwadina
- agent's certificate of receipt) koju su prihvatile sve članice FIATA-e.
Špediterska potvrda nema značenje prijevozne isprave. Ona je potvrda
špeditera o primitku robe od nalogodavca u dobrom stanju s neopozivim
nalogom za njenu otpremu. Prilikom primitka robe špediter izdaje
nalogodavcu špeditersku potvrdu koja služi nalogodavcu umjesto
prijevoznog dokumenta pa, ako je tako ugovoreno, ona služi kao osnova
za naplatu potraživanja iz ugovora o kupoprodaji robe.

FIATA je izradila i jedinstveni obrazac špediterske transportne

potvrde, FCT (Forwarding - agent's certificate of transport). Ova potvrda
u poslovanju služi kao isprava kod prijevoza u kombiniranom transportu
te pokriva cijeli transport od mjesta isporuke do mjesta odredišta.
On mora izvršiti potrebne carinske formalnosti za račun
nalogodavca i robu uputiti krajnjem korisniku na najpogodniji način.
Ako treba izvršiti kombinirani prijevoz, špediter će organizirati
pretovar na najekonomičniji i najracionalniji način, po mogućnosti
neposrednim pretovarom iz jednog vozila u drugo. Špediter je dužan
uskladiti dolazak vozila i njihov utovar uz što manji gubitak vremena.

Doprema robe izvršit će se analogno načinu koji vrijedi za

organizaciju otpreme robe u inozemstvu. Ako u otpremnom mjestu u
inozemstvu nema vlastitu organizacijsku jedinicu (npr. predstavnika,
predstavništvo i sl.), povjerit će posao otpreme robe iz inozemstva svojoj
poslovnoj vezi u inozemstvu, koja će se u tom slučaju pojaviti u funkciji
drugog špeditera, odnosno međušpeditera.
Kada roba iz uvoza prispije u zemlju špediter priprema izvještaj o
prispjeću broda i o pripravnosti za predaju tereta, preuzima robu, utvrđuje
stanje robe, kontrolira iskrcaj.

24
 U organizaciji provoza robe špediter obavlja sve one zadatke koje i
inače obavlja u organizaciji dopreme i otpreme robe. On organizira
dopremu provozne robe iz jedne zemlje, koju nakon preuzimanja otprema
u drugu zemlju. U toj organizaciji moguće su razne kombinacije
prekrcaja, a najčešće su: prekrcaj iz vagona ili kamiona u morski brod (iz
Češke za Indiju), prekrcaj s morskog broda u vagone ili kamione,
prekrcaj s morskog broda u drugi morski brod, itd.

3.6. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O UKRCAJU,

ISKRCAJU I PREKRCAJU ROBE

Pod ukrcajno – iskrcajno – prekrcajnim radnjama razumijeva se

skup mjera i operacija koje stoje u vezi s prijevozom tereta od otpremnog
do odredišnog mjesta, a naročito s unosom i smještajem tereta u
prijevozna sredstva (ili kontejner), iznosom tereta iz prijevoznih sredstava
i prijenosom tereta iz jednog prijevoznog sredstva u druga. Svaka od tih
radnja predstavlja dio ukupnog prijevoznog procesa.

Potrebno je izračunati raspon vremena koji je pod normalnim

uvjetima potreban za ukrcaj odnosno iskrcaj tereta. To vrijeme može biti
propisano zakonom, određeno uzancama, ugovoreno ili određeno od
vozara. Prekoračenje tako utvrđenog vremena predstavlja razlog za razne
vrste penala: prekostojnice, dangubnine željeznice ili vagona, dangubnine
kamiona i sl. Vrijeme u kojem treba izvršiti ukrcaj ili iskrcaj tereta kod
prijevoza morem naziva se stojnicama (engl. “lay days”), a računa se na
način utvrđen prijevoznim ugovorom. Nakon isteka stojnica nastupaju
prekostojnice (engl. “demurrage”), a mogu biti određene ili neodređene.

Ukrcajno – iskrcajno – prekrcajne radnje zauzimaju relativno

najviše vremena u eksploataciji prijevoznih sredstava. U suvremenim
uvjetima međunarodne robne razmjene racionalizacija manipuliranja i
transporta robe dobiva sve veće značenje u konkurentskoj borbi za
osvajanje novih tržišta i uključenje u međunarodnu podjelu rada, pa su
time i razumljivi napori koji se poduzimaju da se manipulacijsko –
prijevozni troškovi što više snize. To znači da se racionalizacijom
manipuliranja i transporta robe ubrzava prijevozni proces, a time se
snizuju prijevozni troškovi i cijena robe.

Trajanje i racionalizacija ukrcajno – iskrcajno – prekrcajnih radnji

zavisi od brojnih činitelja među kojima su najvažniji: vrsta, konstrukcija i
nosivost prijevoznog sredstva, vrsta i priroda robe, ukrcajno – iskrcajne
25
točke, način izvršenja dotičnih radnja, opremljenost terminala i prometnih
čvorišta i skladišnih prostorija.

3.7. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O

TRANSPORTNOM OSIGURANJU

Robu u transportu špediter osigurava samo na izričit nalog i protiv

rizika koje je naveo komitent. U dispoziciji je potrebno navesti protiv
kojih rizika treba robu osigurati. Ako je dat opći nalog za osiguranje,
onda on vrijedi do opoziva te je špediter dužan osigurati sve pošiljke
odnosnog nalogodavca tj. izdati generalnu policu osiguranja. U drugim
slučajevima osiguravaju se samo one pošiljke koje su izričito navedene u
dispoziciji.
Ako u nalogu za osiguranje nisu navedeni rizici protiv kojih robu
treba osigurati, špediter je dužan osigurati pošiljku samo protiv
uobičajenih transportnih rizika.

Špediteri s osigurateljem imaju posebne, vrlo pogodne ugovore za

osiguranje robe u transportu. U ponudi za osiguranje robe čije prazne
obrasce osiguravatelj daje na raspolaganje špediteru unose se podaci o
osiguraniku, podaci o pošiljci, podaci o instradaciji, podaci o vrijednosti
robe i rizici i ostali uvjeti osiguranja. Kod kopnenih grana prijevoza unosi
se klauzula temeljni rizici prijevoza (AAR), kod pomorskog (TLO, FPA,
WA ili AAR). Ukoliko se roba želi osigurati od ratnih ili političkih rizika
unosi se kartica WAR ili SR&CC. Ove kartice nazivaju se institutske
klauzule koje utvrđuju tzv. osiguravateljski instituti u Londonu. U
pomorskom je prometu najčešće upotrebljavana Lloyd's SG polica koja se
koristi u nepromijenjenom obliku od 1892. godine.

Roba se osigurava upisom u posebnu “knjigu pokrića” koju vode

špediteri, pa je ovaj način osiguranja preko špeditera praktičan i jeftin.

Roba se najčešće osigurava protiv tzv. uobičajenih rizika, a tu

spadaju:

- rizik oštećenja pošiljke prilikom tvorničkog tovarenja

- oštećenje uslijed djelovanja prirodnih nepogoda
- protiv krađe i gubitka pošiljke

26
 3.8. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O
USKLADIŠTENJU ROBE

Skladištenje robe ne predstavlja osnovnu djelatnost međunarodnog

špeditera ali je funkcionalno povezano s ukupnim procesom organizacije
otpreme i dopreme robe.

Špediter obavlja uskladištenje robe posebno u dva slučaja, i to:

- ako se priljev robe u luku ne može sinhronizirati s dolaskom

broda
- ako je robu prije daljnje otpreme potrebno sortirati, pakirati,
prepakirati, miješati ili podvrći drugim manipulacijama.

Iz Općih uvjeta poslovanja međunarodnih otpremnika Hrvatske

(1993) proizlazi da je špediter dužan uskladištiti robu kada to od njega
zahtijeva nalogodavac ili kada to zahtijeva konkretna situacija.

Špediter može robu uskladištiti u svom skladištu ili u skladištu treće

osobe. Ako skladišti kod treće osobe špediter je dužan robu prvenstveno
predati javnim skladištima, špediter tada odgovara samo za izbor
skladišta.

Ako se za vrijeme skladištenja robe uoče nedostaci ili oštećenja

ambalaža, špediter je dužan poduzeti potrebne mjere za otklanjanje
nedostataka na trošak i račun nalogodavca.

Nalogodavac može uskladištenu robu prepakirati, vaditi uzorke i

raspolagati s uskladištenom robom. Ako nalogodavac svoje pravo
raspolaganja prenese na drugoga, dužan je o tome bez odgode izvijestiti
špeditera.

Robu opasnu i neprikladnu za uskladištenje, špediter može odbiti na

uskladištenje. Od uskladištenja su isključene odnosno pod posebnim
uvjetima se uskladištava sljedeća roba: eksploziv, samozapaljivi i
lakozapaljivi predmeti; roba koja širi neugodan zadah; roba koja može
štetno utjecati na drugu uskladištenu robu; lako pokvarljiva roba, roba
podložna brzoj propasti i truljenju; radio – aktivne materije; volumiozna i
druga opasna roba.

27
 3.9. OBAVLJANJE POSLOVA U VEZI SA
CARINJENJEM ROBE

U skupinu osnovnih poslova međunarodnog špeditera ulazi i

izvršenje radnji u vezi sa carinjenjem robe. Za obavljanje poslova
međunarodne otpreme koji se odnose na zastupanje i carinjenje robe,
carinski otpremnik mora imati odobrenje – licencu koju izdaje
Ministarstvo financija. Licenca vrijedi pet godina.

Špediteri carine robu po nalogu nalogodavca prema podacima

navedenim u dispoziciji. Davanjem dispozicije za otpremu odnosno
dopremu robe, smatra se da je dat nalog i za carinjenje. Prilikom uvoza i
izvoza špediter vodi brigu oko čitavog carinskog postupka. On određuje
mjesto carinjenja te je, odgovoran za štetne posljedice ako je carinjenje
obavio u nepogodnom mjestu. Nalogodavac je dužan pravovremeno
predati špediteru isprave za carinjenje robe i odgovoran je za svaku štetu
koja može nastati ako potrebne isprave ne budu na vrijeme dostavljene
špediteru.

Prema carinskom pravu carinjenje robe se sastoji iz više međusobno

povezanih radnja i to: podnošenja deklaracije, prijema deklaracije,
pregleda robe, svrstavanja robe po carinskoj tarifi, utvrđivanja carinske
osnovice, svote carine i drugih uvoznih pristojbi.

Carinjenje se obavlja na temelju CARINSKE DEKLARACIJE koja

se popunjava na propisanom formularu. Deklaraciju podnosi špeditersko
poduzeće koje izvozi/uvozi robu, tj. koje ima pismeno ovlaštenje i
dispoziciju nalogodavatelja. Carinjenje se može obaviti u prijevoznom
sredstvu (ukoliko se roba otprema tim sredstvom do krajnjeg korisnika)
ili u carinskim skladištima, smjestilištima, a u iznimnim slučajevima u
prostorima krajnjeg korisnika ili uvoznika.

Rokovi za podnošenje carinske deklaracije i ostale dokumentacije

kod carinjenja u prijevoznom sredstvu vrlo su kratki i kreću se od 3-5 sati
od primitka obavijesti o prispjeću pošiljke. Kod carinjenja u skladištu
rokovi su nešto dulji i iznose 3 dana od prispjeća obavijesti s time da rok
počinje teći prvog narednog dana.

Uvoznoj carinskoj deklaraciji prilažu se slijedeći dokumenti:

- originalna faktura inozemnog dobavljača

- originalna prijevozna isprava
28
 - deklaracija o carinskoj vrijednosti uvezene robe
- potvrda o porijeklu robe
- prijava o zaključnom poslu
- polica osiguranja
- certifikat o kvaliteti robe (ako je izvršena kontrola kakvoće robe)
- sanitarni, veterinarski ili fitopatološki pregled robe – potvrda o
izvršenom pregledu
- potvrda o eventualnom oslobađanju ili smanjenju carinske stope i
poreza na promet
- ostali potrebiti dokumenti.

Roba se može ocariniti na nekoj carinarnici u unutrašnjosti ili na

pograničnoj carinarnici, što zavisi od odredbe pošiljatelja, tj. špeditera.

Roba se carini prema carinskim tarifama koje su razvrstane po

skupinama roba koje su u carinskoj klasifikaciji razvrstane po svojstvima
i obilježjima te su svrstane u odjeljke kojih ima 21. Odjeljci imaju glave u
kojima se temeljna grupa proizvoda razvrstava u podskupine.

Na osnovu deklaracije provjerava se da li se stvarno radi o

navedenoj količini, vrsti i vrijednosti robe koja se upućuje u inozemstvo.
Podaci u deklaraciji moraju se u potpunosti slagati sa činjeničnim stanjem
robe, kao i s podacima u drugim dokumentima koji se prilažu uz
deklaraciju (tovarni list, faktura, prijava o izvozu robe...). Carinska
deklaracija podnosi se u 6 primjeraka.

Što se tiče isprava potrebnih za carinjenje, špediter se mora

pobrinuti da ih pravodobno nabavi od nalogodavatelja, a neke i sam da
ispostavi.
- Prijavu o zaključenom poslu sastavlja izvoznik nakon
sklopljenog ugovora s inozemnim kupcem na posebnom
formularu i on mora biti ovjeren od nadležne banke, a dostavlja
se zajedno sa dispozicijom.
- Prijavu o izvozu robe sastavlja špediter u propisanom broju
primjeraka, a podaci se moraju slagati s prijavom o zaključenom
poslu i s ostalom dokumentacijom.
- Fakturu ispostavlja u propisanom broju primjeraka izvoznik i
dostavlja špediteru obično zajedno sa dispozicijom.

Kada carinarnica primi izvoznu carinsku deklaraciju ona utvrđuje

da li je deklaracija uredno i pravilno popunjena:

29
 - da li su uz deklaraciju priložene sve isprave potrebne za
carinjenje robe te da li su te isprave u redu
- da li je izvoz robe zabranjen
- da li je privredna organizacija ovlaštena da vrši izvoz robe
- da li se podaci isprave slažu s podacima u deklaraciji

Ako je sve u redu, carinski organ uvodi deklaraciju u poseban

kontrolnik te pristupa pregledu robe, kojemu mora prisustvobati
podnosilac deklaracije. Nakon izvršenog pregleda roba se stavlja pod
carinski nadzor, tj. ona postaje “carinska roba” i takva ostaje sve do
izlaska iz zemlje. Kao dokaz da je roba izvozno ocarinjena služi žig
carinarnice: “ocarinjeno po carinskoj deklaraciji broj...od...” koji se
stavlja na prijevoznu ispravu, kao i na ostale isprave koje se
upotrebljavaju u carinskom postupku. Ocarinjenu robu carinarnica
predaje prijevozniku uz potpis na deklaraciji. Sa prijevoznom ispravom
predaje mu i jedan primjerak deklaracije koju prijevoznik podnosi
izlaznoj graničnoj carinarnici radi kontrole izlaza robe u inozemstvo.
Ako se carinjenje obavlja na pograničnoj carinarnici, onda se
prijevozniku ne predaje takav primjerak deklaracije, već prijevoznik
ispostavlja tzv. prijavu za izvoz/uvoz robe i predaje carinarnici na
ovjeru.

Poslovi u carinskom postupku su vrlo složeni i podložni stalnim

promjenama, čije detalje nalogodavci u pravilu ne poznaju, pa zbog toga
špediterska poduzeća osnivaju posebne organizacijske jedinice, često
posebno za izvoz i posebno za uvoz, koje stalno prate zakonske propise i
pojave u carinskoj praksi.

Carinska se roba može smjestiti u željezničko – carinsko skladište,

carinska skladišta (15 dana), carinska smjestilišta (3 mjeseca),
konsignacijska skladišta, carinske zone i carinske prodavaonice. Nakon
isteka rokova carinarnica poziva podnositelja deklaracije da ocarinjenu
robu podigne u roku od dva dana odnosno da je ocarini ili vrati u
inozrmstvo. Nakon isteka prethodno navedenih rokova carinarnica može
robu prodati.

30
 3.10. INFORMIRANJE NALOGODAVCA

Jedna od značajnijih obveza međunarodnog špeditera je da

obavještava svojeg nalogodavca o tijeku organizacije i izvršenja otpreme,
dopreme i provoza robe. Ta špediterova temelji se na odredbama Zakona
o obveznim odnosima, prema kojima je špediter “dužan bez odgađanja
obavijestiti nalogodavca o oštećenoj stvari, a i o svim događajima
značajnim za njega, i poduzimati sve potrebne mjere radi očuvanja prava
prema odgovornoj osobi”.

S obzirom na redovite i izvanredne radnje i događaje koje se zbivaju

s robom za vrijeme njezine otpreme, dopreme i provoza, a koji su od
posebnog značenja za nalogodavca, dužnost je špeditera da svojega
nalogodavca posebno informira o ovim činjenicama:

1. O kretanju robe, tj. o činjenicama koje su važne za redoviti tok

otpreme, dopreme i provoza robe, a naročito o: spremnosti robe
za otpremu, dopremu i provoz, ukrcaju robe, prispijeću robe na
odredište i konačnoj predaji robe korisniku.

2. O izvanrednim događajima koji nastanu za vrijeme otpreme

robe, a posebice o: generalnoj i partikularnoj havariji,
nemogućnosti ukrcaja ili iskrcaja zbog štrajka ili drugih uzroka,
povišenju prijevoznih i drugih troškova u vezi s otpremom robe,
kvarenju robe, zastojima u prijevozu, itd.

3. O konačnom uzvršenju naloga. Špediterov izvještaj o

konačnom izvršenju naloga mora sadržavati sve podatke koji su
nalogodavcu potrebni za ocjenu pravilnosti izvršenja naloga. Pri
podnošenju izvještaja špediter je dužan dostaviti nalogodavcu i
sve isprave koje se odnose na izvršenu otpremu, dopremu i
provoz robe. Osim toga špediter je dužan da, nakon završenog
posla, odnosno nakon izvršenja nalogodavčeve dispozicije,
položi račune nalogodavcu o svim učinjenim izdacima (tuđim
troškovima i naknadom za svoje usluge).

Iz dužnosti špeditera da obavještava svojega nalogodavca o svim

relevantnim činjenicama koje su u vezi s otpremom, dopremom i
provozom robe, proizlazi i špediterova odgovornost da štete koje pretrpi
nalogodavac zbog toga što nije o određenim činjenicama bio pravodobno
obaviješten.
31
ŠPEDITERSKA NAGRADA

Za izvršene usluge špediter ima pravo na nagradu kao i na naknadu

svih izdataka i troškova koje je imao oko otpreme ili dopreme robe.
Nagrada se utvrđuje tarifom, a može se i posebno ugovoriti iznos
nagrade. Za posebno izvršene usluge na zahtjev nalogodavca, špediter
ima pravo na naknadu svih troškova i nalogodavac mu je dužan
nadoknaditi izdatke u valuti u kojoj ih je špediter učinio.

FORFETNI STAVAK

Predstavlja paušalni iznos nagrade za izvršene usluge otpreme ili

dopreme robe. Ovaj se iznos ugovara prema jedinici količine, a njime su
obuhvaćeni svi troškovi otpreme ili dopreme robe od mjesta na komu
špediter robu prihvaća do mjesta kamo se otprema te obuhvaća sve
troškove prijevoza, manipulacije i tomu sl., osim carine.

3.11. FAKTURIRANJE

Po izvršenoj realizaciji špediterskog posla špediter ipostavlja

fakturu u koju se unose svi troškovi koji su nastali tijekom realizaije posla
uz dodatak naknade špediteru za njegov trud, plaćanje carine, ako je
platio špediter. Ukoliko je obračun izvršen temeljem stvarnih troškova
špediter je dužan priložiti kopije svih plaćenih računa, a ako je obračun
na temelju forfetnog stavka tu dokumentaciju nije potrebno priložiti.

3.12. BILANCIRANJE

Nakon što je završen posao po jednoj dispoziciji, potrebno je

analizirati postignut komercijalni efekt izvršenog posla. Bilanciranje radi
referent koji je taj posao realizirao, a bilanca ostaje u pozicijskoj mapi.
Nakon zaključka pozicijska se mapa odlaže u arhivu.

32
 4. ORGANIZACIJA POSLOVANJA “TRANŠPED”-a
d.d.

Na temelju Statuta, dioničkog društva za međunarodno

otpremništvo “Tranšped” donijete su slijedeće odredbe.

Društvo “TRANŠPED” posluje pod tvrtkom: “TRANŠPED”

dioničko društvo za međunarodno otpremništvo. Skraćeni naziv tvrtke
glasi: “TRANŠPED” d.d. Sjedište društva je u Zagrebu, Kranjčevićeva
11. Društvo može izvan sjedišta imati podružnice u kojima obavlja svoju
djelatnost.

Društvo obavlja slijedeće djelatnosti:

- otpremanje tereta (špediciju),

- organiziranje transporta kopnom, vodom i zrakom,
- zaprimanje grupnih ili pojedinačnih pošiljki,
- izdavanje i pribavljanje transportnih dokumenata i teretnih
listova,
- organiziranje prijevoza grupnih pošiljaka cestom, željeznicom,
zrakom ili morem,
- djelatnost carinskih posrednika,
- djelatnost otpremnika tereta u pomorskom i zračnom prometu,
- poslove rukovanja robom, npr. pakiranje, prepakiranje,
raspakiranje, uzimanje uzoraka itd.,
- djelatnosti uključene i blisko povezane s osiguranjem i
mirovinskim fondovima, osim financijskog posredovanja,
- kurirske usluge,
- prijevoz robe,
- skladištenje robe,
- ostali prijevoz putnika cestom,
- ostale poslovne djelatnosti,
- trgovinu na veliko i posredovanje u trgovini, osim trgovine
motornim vozilima i motociklima,
- trgovina na malo u nespecijaliziranim prodavaonicama,
- trgovina na malo hranom, pićima i duhanskim proizvodima u
specijaliziranim prodavaonicama,
- trgovina na malo izvan prodavaonica,
- međunarodno otpremništvo,
- međunarodni prijevoz stvari u cestovnom prometu,
- zastupanje stranih tvrtki,
33
 - posredovanje u prodaji ugostiteljskih i turističkih usluga.
Temeljni kapital Društva pribavljen je u postupku pretvorbe
društvenog poduzeća “TRANŠPED – ZAGREB” s.p.o., Zagreb,
Kranjčevićeva 11, koji je na dan procjene prema odluci o pretvorbi i
odluci o izdavanju dionica od 06. veljače 1992. godine Agencije za
restruktuiranje i razvoj Republike Hrvatske, iznosio 132.830.000,00 HRD
odnosno protuvrijednosti od 718.000 DEM. Temeljni kapital nije u
cijelosti uplaćen.

Tijela Društva su:

1. Glavna skupština – odlučuje o pitanjima koja su izričito

određena zakonom i Statutom Društva, a osobito o:

- izboru i razrješenju članova Nadzornog odbora

- godišnjim financijskim izvješćima i upotrebi dobiti
- imenovanju revizora i posebnih revizora Društva
- povećanju i smanjenju temeljnog kapitala Društva
- o statusnim promjenama Društva
- prestanku Društva
- donosi Statut i odlučuje o njegovim izmjenama i dopunama i
- donosi Pravilnik o svome radu.

2. Nadzorni odbor – nadzire vođenje poslova Društva te obavlja i

slijedeće poslove:

- imenuje i opoziva Upravu

- po potrebi saziva Glavnu skupštinu
- podnosi Glavnoj skupštini pisano izvješće o obavljenom nadzoru
- zastupa Društvo prema Upravi
- djeluje kao drugostupanjsko tijelo glede svih pitanja u kojima se
mora osigurati dvostupanjsko postupanje i u kojima se kao
prvostupanjsko tijelo pojavljuje Uprava
- donosi Poslovnik o svome radu
- imenuje i razrješava članove svojih komisija u svrhu priprema
odluka koje donosi i nadzora njihova provođenja
- obavlja druge poslove koje su mu izrijekom povjerene zakonom

3. Uprava Društva obavlja slijedeće poslove:

- vodi poslove Društva na vlastitu odgovornost

- utvrđuje unutarnju organizaciju Društva
34
- donosi Poslovnik o svome radu
- priprema odluke i akte za čije je donošenje mjerodavna Glavna
skupština
- saziva Glavnu skupštinu u slučajevima određenim zakonom i
Statutom
- priprema ugovore koji se sklapaju uz suglasnost Glavne
skupštine
- dostavlja priopćenje dioničarima i članovima Nadzornog odbora
da je sazvana Glavna skupština
- ispunjava odluke koje Glavna skupština i Nadzorni odbor donose
u okviru svojih ovlasti
- donosi akte i odluke iz područja poslovanja Društva sukladno
propisima
- odlučuje o osnivanju i prestanku drugih društava i podružnica uz
prethodnu suglasnost Nadzornog odbora i ostvaruje svoja prava
osnivatelja
- podnosi izvješća Nadzornom odboru
- obavlja druge poslove sukladno zakonu i drugim propisima.

35
 5. POSLOVNA PRAKSA

Poslovna praksa obavljena je kod špeditera “TRANŠPED” d.d. sa

sjedištem u Zagrebu, Kranjčevićeva 11, na primjeru redovnog uvoza
polietilenskih vreća za pakiranje finalnih proizvoda za korisnika
(uvoznika) “POLIMERI” d.o.o. Zagreb, Žitnjak b.b. Kao izvoznik u
ovom poslu pojavljuje se “Bischof+Klein” bmbh+Co., D-49511
Langerich, Njemačka.

Postupak uvoza podijeljen je u III faze:

I FAZA

Dolaskom dispozicije (PRILOG 1) od strane uvoznika (u nastavku

“POLIMERI”) i njenom potvrdom od strane špeditera (u nastavku
“TRANŠPED”), dispozicija se interno obrađuje odnosno otvara se
predmet: dobiva svoj pozicioni broj i vodi se kao zaseban predmet do
završetka toga posla. Kod “TRANŠPED”-a ona se smješta u posebne
košuljice (plave za uvoz), (crvene za izvoz) na koje se upisuje pozicioni
broj.

Na osnovu dispozicije “TRANŠPED” daje transportne instrukcije

dobavljaču (kako je paritet isporuke DDU Zagreb tz. “Bischof+Klein”
samo organizira prijevoz do Zagreba pa mu “TRANŠPED” daje
instrukcije u pogledu mjesta gdje će se vršiti carinjenje, ime špeditera koji
obavlja carinske formalnosti i dr.).

II FAZA

Druga faza počinje dolaskom robe na hrvatsku granicu. Roba (kako

stoji u dispoziciji) prevozi se kamionom oznake TIR. Kada prijevoznik
dođe na hrvatsku granicu, kao dokaze o robi ima CMR (tovarni list) i
fakturu za robu (PRILOG 2). Kako je prevozi bez tablica TIR mora se
na ulasku u Hrvatsku zaustaviti i napraviti prijavu za uvoz, izvoz i
provoz robe (PRILOG 3). Ona sadrži osnovne podatke o robi,
registraciju vozila, kamo se roba upućuje na konačno uvozno
carinjenje. U našem primjeru roba se upućuje na konačno carinjenje u
Zagreb, carinarnica Žitnjak. Sa ta tri dokumenta (prijavom, CMR,
fakturom) roba dolazi na carinjenje na Žitnjak Zagreb gdje se najprije
obavlja prijavljivanje robe (na prijavi za uvoz, izvoz i provoz – “Prijemna
carinarnica prihvatila je robu 17.04.98.” i carinarnica je ovjerava žigom i

36
potpisom). Od tada je roba pod carinskim nadzorom Žitnjaka, ali se još ne
može podići.

Nakon toga “TRANŠPED” popunjava uvoznu carinsku deklaraciju

(UCD PRILOG 4) i deklaraciju o carinskoj vrijednosti robe (DCV
PRILOG 5) i to na temelju fakture, CMR-a i prijave. Na deklaraciji se
vidi koje dokumente “TRANŠPED” osim nje predaje na carinjenje.
Carina najprije prekontrolira sve podatke iz UCD sa ostalim
dokumentima i tada roba ide na pregled (carinjenje) u prisutnosti
“TRANŠPED”-a, a po obavljenom pregledu ide na istovar.

III FAZA

U trećoj fazi, nakon odlaska robe, carina radi reviziju gdje se još
jednom pregledavaju svi dokumenti i šalju se na blagajnu. Tu se
ispostavlja račun za carinu i PDV.

Nakon plaćanja računa “TRANŠPED” za carinu i PDV (koje plaća

“POLIMERI” i nakon plaćanja dostavlja kopije virmana
“TRANŠPED”-u, a “TRANŠPED” ih daje na uvid carini dobiva svoje
dokumente:

- 3 primjerka UCD
- 1 primjerak DCV
- 1 primjerak potvrđene fakture (original ostaje na carini)
- 1 primjerak računa za plaćanje carine.

Dva primjerka UCD dobiva NBH i devizna dokumentarna kontrola

koje na taj način kontroliraju odljev sredstava.

Na kraju se ispostavlja račun “POLIMER”-u (PRILOG 6) za

carinsko posredovanje sa dva primjerka UCD, kopijom carinske fakture i
kopijom DCV.

Osim toga postoji još jedan interni dokument kontrole, a to je

obračun interne kontrole. Za sve dokumente koji se podnose carini treba
platiti taksu 50,00 KN, a za prijavu 10,00 KN, pa da bi se imala jedna
vrsta kontrole nad tim troškovima radi se taj obračun.
Prilikom ispostavljanja računa “POLIMER”-u oni se uključuju u
račun (PRILOG 7).

U prilogu slijede dokumenti redom po fazama.

37
38