Professional Documents
Culture Documents
Nietzsche - Vesela Nauka
Nietzsche - Vesela Nauka
VESELA NAUKA
Preveo s nemačkog
MILAN TABAKOVIĆ
VESELA NAUKA
»LA GAYA SCIENZA«
Emerson
PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU
1.
7
nadnog osećanja i predosećanja budućnosti, bliskih odnosu zdravlja i filosofije, i u slučaju da se on
pustolovina pred opet otvorenim morem, od opet sam razboli, sa svojom bolešću donosi svoju čitavu
dozvoljenih ciljeva u koje se veruje. I šta je sve naučnu radoznalost. Naime, pod pretpostavkom da
sada ležalo za mnom! Ovaj deo pustinje, iscrplje je neko ličnost, nužno i filozofija svoje osobe: ali
nosti, neverovanja, zaleđenosti usred mladosti, ove tu postoji znatna razlika. Kod jednog to su nje
umetnute ostarelosti na pogrešnom mestu, ova ti gove mane, koji filosofiraju, kod drugoga njegova
ranija bola nadmašena još tiranijom ponosa, koji bogatstva i snage. Prvome je njegova filosofija
je odbacivao posledice bola — a posledice su teše- n u ž n a , bilo kao uporište, umirenje, lek, spasenje,
nja — ovo radikalno usamljivanje kao nužna od uzdizanje, samootuđenje, kod poslednjeg je samo
brana protiv bolesno vidovitim postalog preziranja lepi luksuz, u najboljem slučaju slast trijumfiraju-
ljudi, ovo načelno ograničavanje na ono gorko, će zahvalnosti, što se na kraju još mora upisati u
oporo, bolno saznanje, kao što je to gađenje pro kosmička velika slova pojmova na nebu. Ali u dru
pisalo, koje je postepeno nicalo iz neke neoprezne gom, običnijem slučaju, kada nevolje pokreću filo-
duhovne dijete i razmaženost — ona se naziva ro sofiju, kao kod svih bolesnih mislilaca — i možda
mantika — postepeno je rasla — ah, kada bi neko pretežu bolesni mislioci u istoriji filosofije: šta
sve to mogao saosećati! Ali ko bi to mogao! Ali ko
bi to, međutim, .mogao još bi mu se manje zamerio biva iz same misli, što nastaje pod p r i t i s k o m
nego recimo ludost, razuzdanost, vesela nauka — bolesti. To je pitanje, što se tiče psihologa: i tu je
na primer pregršt pesama, pridodanim ovog puta eksperiment mogućan. Ne drugačije nego kada se
toj knjizi — pesama u kojima se pesnik na teško putnik, koji namerava da se u određen čas pro
oprostiv način ruga svojim pesnicima. — Ah, to budi, i tada se mirno prepušta snu: tako se pre
nisu samo pesnici i njihova lepa »lirska osećanja«, puštamo mi filosofi, recimo da bivamo bolesni,
na koje mora da izliva svoj bes ovaj ponovo-vas- neko vreme dušom i telom bolesti — mi tako reći
krsli: ko zna, kakvu žrtvu traži, koja će ga neman pred sobom zatvaramo oči. I kao što onaj zna da
parbdijske materije ukratko nadražiti? »incipit nešto n e spava, često broji časove i probudiće
t r a g e d i a * — stoji na kraju ove sumnjive-ne- ga, tako takođe mi znamo da će nas presudni tre
sumnjive knjige: čuvajmo se! Nagoveštava se nešto nutak zateći budne — da tada nešto iskače i hvata
neobično loše i zlobno: incipit p a r o d i a**, nema duh na d e 1 u, mislim na slabost ili povratak ili
sumnje... prepuštanje ili otvrdnuće ili pomračenje, i kako se
sve nazivaju sva bolesna duhovna stanja, koja u
zdravim danima protiv sebe imaju p o n o s duha
2. (jer se ostaje kod stare rime »ponosni duh, paun i
konj su tri najponosnije životinje na zemlji«—).
— Ali ostavimo gospodina Ničea, šta nas se Učimo se posle takvog samoispitivanja, samoisku-
tiče što je gospodin Niče ponovo ozdravio? . . . Psi šavanja da finijim očima gledamo na sve što se
holog zna za malo tako privlačnih pitanja kao o do sada filosofiralo, pogađamo bolje nego ranije
nehotične stramputice, sporedne ulice, odmarališta,
o s u n č a n a mesta misli, na koje su paćenički mi
* Lat. počinje tragedija. Prim. prev. slioci baš kao paćenici bili vođeni i zavođeni. Od
** Lat. počinje parodija. Prim. prev.
9
8
3.
sacla znamo kuda nesvesno bolesno t e 1 o i njegova
potreba vuče duh, udara, mami — na sunce, tišinu, — Pogađate da ne želim sa nezahvalnošću da
blagost, strpljenje, lek, melem u nekom smislu. se oprostimo od onog vremena neizlečive teške bo
Svaka filosofija koja stavlja mir više od rata, sva lesti, čiji dobitak ni danas nije za mene iscrpljen:
ka etika sa negativnim shvaćanjem pojma sreće, kao što sam sasvim svestan u čemu uopšte imam
svaka metafizika i fizika, što zna za finale, konačno prednost u svom promenljivom zdravlju pred svim
stanje neke vrste, svaka pretežno estetska ili reli širokoplećatim i grubim duha. Filosof koji je pro
giozna potreba da se sa strane, sa one strane, iz šao kroz mnoga zdravlja i još uvek prolazi, takođe
nad srne pitati da li to nije bila bolest što je na je prošao kroz isto tako mnoge filosofije: on upra
dahnuto filosofe. Nesvesno prerušavanje fizioloških vo ne m o ž e drugačije nego da svoje stanje svakog
potreba pod ogrtačem objektivnog, idealnog, čisto- puta pretvara u najduhovnijoj formi i daljini — ta
veština transfiguracije j e s t e baš filosofija. Mi fi-
-duhovnog ide daleko do užasavanja — i dosta često
losofi nemamo slobodu da odvajamo dušu od tela,
sam se pitao nije li filosofija, u velikom, uopšte kao što narod odvaja, još manje imamo slobodu da
bila samo neko izlaganje tela_i n e s p o r a z u m odvajamo dušu od duha. Mi nismo žabe sa hladnom
t e l a . Iza najviših vrednosti sudova, što su do utrobom koje misle, nismo aparati za objektivira
sada vodili istoriju misli, nalaze se skriveni nespo nje i registrovanje — mi moramo stalno rađati naše
razumi telesne prirode, bilo pojedinaca, bilo sta misli iz naše boli i kao majka im davati sve što ima
leža ili čitavih rasa. Možemo sve one smele ludosti mo u nama od krvi, srca, vatre, zadovoljstva, strasti,
metafizike posebno, njene odgovore na pitanje o muke, savesti, sudbine i zle kobi. Živeti — to za sve
v r e d n o s t i bića, smatrati najpre uvek kao sim nas znači; ono što jesmo, stalno pretvarati u sve-
ptome određenih tela; i ako se u takvim afirmaci tlost i plamen, takođe sve što nas pogađa, mi uop
jama ili negacijama sveta, đuture, naučno odme- šte ne m o ž e m o drugačije. A što se tiče bolesti
reno, ne nalazi ni zrno smisla, onda ipak istoričaru zar nećemo skoro biti u iskušenju da pitamo da li
i psihologu daju utoliko dragocenije migove, kao uopšte možemo biti bez nje? Tek velika bol je po-
simptome, kao što smo rekli, tela njegovog uspeha slednji oslobodilac duha, kao majstor v e l i k e
i neuspeha, njegove punoće, moći, njegovog apso s u m n j e , koja od svakog U čini jedno X, pravo
lutizma (Selbstherrlichkeit) u istoriji, ili pak nje X, to jest pretposlednje slovo pred poslednjim . ..
govih kočenja, umora, osiromašenja njegovog pre- Tek velika bol, ona_druga spora bol, koja ima vre
dosećanja kraja, njegove volje za krajem. Ja još mena, u kojoj smo tako reći spaljeni kao_sa zele_-
uvek očekujem da će neki filosofski 1 e k a r u izu nim_drvetom, goni nas filozofe da se spustimo u
zetnom smislu reči, takav za kojim treba da ide našu posljednju dubinu i da sa sebe stresemo svo
problem opšteg zdravlja naroda, vremena, rase i povjernje, sve dobroćudno, zavijeno, blago, os
čovečanstva — jednom imati hrabrosti da moju rednje, kuda smo možda pre toga postavili našu
sumnju dovede do kraja i da se usudi na rečenicu: čovečnost. Sumnjam da takova bol »poboljšava«
— ali znam da nas p r o d u b l j u j e . Ako se sada
da kod čitavog filosofiranja do sada uopšte nije
naučimo da joj suprotstavljamo naš ponos, naš,
bilo reči o »istini«, nego o nečem drugom, recimo prezir, našu jačinu volje i da se ponašamo kao In
o zdravlju, budućnosti, rastu, moći, života . . . dijanac, koji se, makoliko da je gadno mučen, re-
11
10
čitava romantičarska pobuda i zbrka čula, koju
vanšira zlobom svog jezika; bilo da se pred bolom voli obrazovana svetina, zajedno sa njenim aspira
povlačimo u ono orijentalno ništa — to se naziva cijama za uzvišenim, visokim, nastranim! Ne, ako
nirvana — u nemo, ukočeno, gluvo samo-predava- je nama ozdravljenicima uopšte potrebna još neka
nje, samo-zaboravljanje, samo-gašenje; iz takvih du druga umetnost, onda je to d r u g a umetnost —
gih opasnih vežbi vlasti nad sobom izlazimo kao rugajuća, laka, prolazna, boemski nesmetana, bo
drugi čovek, sa nekoliko znakova pitanja, više, pre žanski veštačka umetnost, što kao svetli plamen
svega sa v o l j o m , da ubuduće više, dublje, stroži- liže bezoblačno nebo! Pre svega: umetnost za umet-
je, tvrđe, gore, tiše pitamo nego što smo dosada nike, samo za umetnike! Iza toga bolje razumemo
pitali. Poverenju u žuvot došao je kraj: sam život ono što je za to prvo potrebno, vedrina, s v a k a
je postao p r o b l e m . — Ne pomišljajmo da je v e d r i n a , moji prijatelji, čak kao umetnik — ja
time neko nužno postao setnikom! Čak ljubav pre bih to dokazao. Mi sad nešto predobro znamo, mi
ma životu je još moguća — samo se drugačije voli. poznavaoci: ah, kako od sada učimo da dobro za
Ljubav prema nekoj ženi izaziva kod nas sumnju . . . boravljamo, dobro da ne-znamo, kao umetnici! A
Draž svega problematičnog, ali radovanja X kod što se tiče naše budućnosti: teško da će nas ponovo
takvih duhovnijih, oduhovljenijih ljudi je prevelika naći na stazi onih egipatskih mladića, koji noću
da se ta radost ne zbija stalno kao neka svetla žar čine hram nesigurnim, grle kipove i skidaju veo,
nad svom nevoljom problematičnog, nad svom opa otkrivaju, žele da obelodane uopšte sve što se iz dob
snošću nesigurnosti čak nad ljubomorom onoga rih razloga drži skriveno. Ne, taj loš ukus, ta volja
koji voli. Mi poznajemo novu sreću . . . za istinom, »istinom po svaku cenu«, to mlada-
lačko ludilo u ljubavi prema istini — nama je mrs
ko; za to smo suviše iskusni, preozbiljni, preveseli,
4. suviše izgoreli, suviše d u b o k i . . . Ne verujemo više
u to da istina još ostaje istinom kada joj se skine
veo; mi smo dovoljno živeli da u to verujemo. Danas
Na kraju, da ono najhitnije ne ostane nerečeno,
za nas važi kao stvar pristojnosti da se ne vidi sve
vraćamo se iz takvih ponora, takođe iz takve neiz-
nago, da se ne prisustvuje svemu, da se ne
lečive bolesti teške sumnje, n o v o r o đ e n i , ski
želi sve razumeti i »znati«. »Da li je istina da je
nutog svlaka, škakljiviji, zlobniji, sa finijim uku
dragi bog svuda prisutan? » — upitala je jedna de-
som za radost, sa nežnijim jezikom za sve dobre
vojčica svoju majku: ,a to smatram nepristojnim'
stvari, sa veselijim čulima, sa drugom opasnijom
— mig za filosofe! Trebalo bi se više poštovati s t i d ,
nevinošću u radosti, ujedno detinjastiji i sto puta
iza koga se priroda skrila, iza zagonetki i šarolikih
rafiniraniji nego što smo ikad bili ranije. Ah, kako
neizvesnosti. Možda je istina neka žena, koja ima
je nekom uživanje od sada odvratno, grubo tupo
razloge, svoje razloge da ne dopusti da bude vi
mrko uživanje, kako ga inače razumeju oni koji
đena? Možda je njeno ime, da kažemo grčki, Ba-
uživaju, naši »obrazovani«, naši bogati i vlastodrš
u b o ? . . . Ah, ti Grci! oni su znali da žive: za to je
ci! Kako zlobno odsada slušamo veliki vašarski
potrebno ostati hrabro kod površine, kod nabora,
bumbum, čime »obrazovani čovek« i velegrađanin
kod kože, obožavati privid, verovati u oblike, i zna
danas kroz umetnost, knjigu i muziku, uz pomoć
ke u reči, u čitav Olimp privida! Ti Grci behu po
duhovnih napitaka pušta da ga siluju na 'duhovna
vršni — iz d u b i n e ! I zar se mi upravo na to ne
uživanja'! Kako nas sada uši bole od pozorišne
dreke strasti, kako je našem ukusu postala strana
13
12
vraćamo, mi smeli ljudi duha, koji smo se uspeli
na najviši i najopasniji vrh sadašnje misli i zagle
dali smo odatle, koji smo odatle g l e d a l i d o l e ?
Zar nismo upravo u tome Grci? Obožavaoci oblika,
zvukova, reči? Baš zato — umetnici?
Ruta kod Đenove
ujesen 1886.
»ŠALA, LUKAVSTVO I OSVETA«
PREDIGRA U NEMAČKIM RIMAMA*
Poziv
2.
Moja sreća
3.
O dvažan
Punima vrline
9.
I našim vrlinama treba noge lako da se dižu,
Kao Homerovi stihovi moraju da dođu i dalje Moje ruže
da idu!
Da! Moja sreća teži da usreći,
Ta svaka sreća želi da usreći!
6. Da li ćete se mojih ruža odreći?
18
16.
11 Naviše
Poslovica kaže
»Na breg da se popnem, ti mi reci kako?«
Oštro i blago, grubo i što sija, »Kroči samo gore, ne misleći na to!«
Prisno i retko, prljavo i čisto.
Luda i mudraca sastanak taj:
Sve sam to i hoću da budem, znaj, 17.
Ujedno golub, svinja i zmija!
Izreka silnika
12.
Tog stalnog kukanja okani se žalnog!
Jednom prijatelju svetlosti Uzimaj, molim te, uzimaj stalno!
Uske duše
13.
Za plesače Uske duše mrske su mi to:
Tu nema ničeg dobrog, skoro ničeg zlog.
Gladak led
Je raja svet
Onom ko dobro plesati sme. 19.
Nevoljni zavodnik
14
Valjani Izbaci za zabavu reč praznu k'o pena
Nasumce —a ipak zbog toga pade žena.
Bolje iz čitave šume neprijateljstvo,
Nego presovano prijateljstvo.
.20.
15. Za razmatranje
Rđa
Dvostruku bol lakše je podnositi,
I rđa je potrebna: oštrina nije dosta! Nego jednu bol: hoćeš li je nositi?
Inače stalno kažu za te: »On premlad osta!«
25.
21.
Molba
Protiv oholosti
Poznajem svest ljudi mnogo
Ne pravi se važan, jer ubod samo mali
I ne znam ko bi sam biti mog'o!
Učinit će da prsneš i da se svališ.
Oko je moje suviše blizu meni —
Ja nisam to što videh, videti želim.
Htedoh već bolje da koristim sebi,
22. Kada bih mogao dalje da sedim.
Ne tako daleko k'o dušman moj tu!
Muškarac i žena Daleko već sedi najbliži mi drug —
No izmeđ' tog i mene baš sredina stoji!
»Ugrabi sebi ženu koja ti srcem vlada!« Da li pogađate zašto vas ja molim?
Tako misli muškarac, žena ne grabi već
potkrada.
26.
23.
Moja čvrstina
Tumačenje
Ja moram preko stepenika sto,
Ako sebe tumačim, ulazim u to: Naviše" moram, čujem krik vaš: »Hoj,
A ipak ne mogu biti tumač svoj. Ti si baš čvrst! Od kamena da li smo?«
Ali ko se penje samo putem svojim, Ja moram preko stepenika sto,
Na svetlije svetio sliku moju nosi. A niko živ neće da bude to.
29. Usamljenik
24 25
39.
35.
U leto
Led
Da! Ja katkad pravim led: U znoju lica svoga
Led koristi da se vari! Da 1' treba da jedemo hleb nas, trudni,
Ako mnogo imaš da variš, U znoju rađe ne jedemo to
Kako bi voleo moj led! Po oceni lekara mudrih.
Sirijus miga: šta manjka stoga?
Šta njegov vatren mig nam maše?
U znoju lica svoga
36. Treba da pijemo vino naše!
Mladalački spisi
Moje mudrosti A i O
Zvučaše tu mi; šta ipak čuh!
Samo ono večno ah i oh!
Mladosti moje slušam još.
Da on bez zavisti gleda: i da li ga poštujete
zato?
Al' on se ne osvrće na to;
On ima oči orla za daljinu,
Ne vidi v a s ! — o n vidi samo zvezde i visinu!
U onaj kraj loši putevi su sad;
I ako imaš duha dvostruko oprezan budi tad!
Dok te ne rastrgnu da te mame i vole imaju 41.
njuh:
Sektaši to su — t u stalno nedostaje duh! Heraklitizam
Bolje još na nožnim palcima u hodu, Od sunca beže svi slabi oduveka;
Nego k'o pas na svaku nogu! Vrednost drveća njima je senka!
Bolje kroz ključaonicu,
Nego kroz otvorena vrata mogu!
28 29
50. Ah, ptico, da li da te smatram za orla?
Da li si možda Minervina ljubimica, sova?
57.
Izbirljiv ukus
Melanholično plah dok gledaš unazad,
Verujuć' budućnosti, i kada se usuđuješ sam: Da slobodno biram, kad bi mi se desilo,
30 31
Izabr'o bih rado neko mesto sebi 61.
Usred samog raja neko mesto malo: Skeptičar govori
A radije još ispred rajskih dveri!
Prođe života pola puta,
Kazaljka ide, seta ti dušu obuze svu!
Ona već dugo naokolo luta,
Traži i ne nalazi — da li okleva tu?
Prođe života pola puta:
Beše to bol i bludnja, čas za časom ode!
Taj nos uporno gleda Šta tražiš još? Z a š t o , zašto lutaš?
U zemlju, nozdrve se nadimaju — Ja upravo tražim razlog i razlog tome!
Zato padaš, nosorože, bez roga,
Moj ponosni patuljče, stalno spreda stoga!
I stalno skupa nalazimo to: 62.
Čestiti ponos i krivi nos.
Ecce homo*
Da! Ja znam odakle ničem!
59. Kao plamen nezasićen
Žarim se i žderem žurno.
Pero piskara Svetlost biva sve što taknem,
A ugljevlje što ostane:
Pero piskara: rekao je to! Ja sam plamen zasigurno.
Da li sam proklet da piskarat' moram?
I tako smelo grabim mastilo
I pišem crtama mastila k'o bore. 63.
Kako se to zbiva, puno i široko!
Zvezdani moral
Kako mi sve uspeva čime sada dišem!
Rukopis doduše ne prati baš oko — Unapred određen za zvezdani put,
Ali šta to smeta? Ko čita što pišem? Šta te se zvezdo tiče tama tu?
Kotrljaj se blaženo kroz ovo vreme!
60. Neka ti njegova beda ne bude breme!
U č i t e l j o s v r s i p o s t o j a n j a . — Mo
gu da na ljude gledam dobrim ili zlim pogledom,
uvek ih nalazim kod jedngg zadatka, sve i sva
kog pojedinca posebno: da čine to što koristi odr
žanju ljudskog roda. I to doista ne iz nekog oseća-
nja ljubavi za taj rod, nego, jednostavno, zato
što ništa kod njih nije starije, jače, nepomirljivije,
nesavladljivije od tog instinkta — jer je taj instinkt
upravo s u š t i n a naše vrste i našeg stada. Mi
već brzo možemo sa uobičajenom kratkovidnošću
na pet koraka razdaljine da svoje bližnje čisto de-
limo u korisne i štetne, dobre i loše ljude, prili
kom preračunavanja u velikom, prilikom dužeg
razmišljanja o celini postaćemo sumnjičavi prema
tom čišćenju i razdvajanju i konačno ćemo to
ostaviti. Čak i najštetniji čovek možda je još uvek
najkorisniji s obzirom na održanje vrste; jer on
je održava kod sebe ili svojim delovanjem, i kod
drugih nagona, bez kojih bi čovečanstvo odavno
omlitavelo ili istrulilo. Mržnja, zluradost, grabež-
ljivost i vlastoljublje i sve što se inače naziva zlim
spada u zapanjujuću ekonomiju održanja vrste,
naravno u skupu, rasipničku i u celini krajnje
ludu ekonomiju — ali koja je u d o k a z a n i m
metama do sada održala naš rod. Ja više ne
znam da li ti, moj dragi bližnji, m o ž e š uopšte
živeti na štetu roda, dakle »nerazumno« i »loše«;
37
t
ono što je rodu moglo škoditi je možda već pre tako uzvikuje svako od njih — postoji nešto sa
nekoliko milenijuma odumrlo i sada spada u stva tim životom, život ima nešto iza sebe, pod sobom,
ri, koje čak ni bogu nisu više mogućne. Drži se čuvajte se!« Onaj nagon što podjednako vlada u
svojih najboljih ili svojih najgorih požuda i pre najvišim i najprostijim ljudima, nagon održanja
svega: propadni! - U oba slučaja si verovatno uvek vrste, izbija s vremena na vreme kao razum i
još nekako unapređivač i dobročinitelj čovečan- strast duha; onda ima blistavu pratnju razloga oko
stva i smeš sebi zatim držati svoje hvalioce — a sebe i hoće svom silom da se zaboravi da je on u
isto tako svoje rugaoce! Ali nikad nećeš naći nikoga, osnovi nagon, instinkt, ludost, neosnovanost. Život
koji bi tebe, pojedinca, i kada si najbolji znao da t r e b a voleti, j e r! Čovek t r e b a sebe i svog
ti se podruguje, jer tvoje beskrajno muvlje i žab bližnjeg da unapređuje, j e r ! I ma kako se zovu
lje siromaštvo tebi je toliko dovoljno, kao što ovi Treba i Jer i u budućnosti mogu nazivati. Da
to se slaže sa istinom, mogao voditi duši. Smejati bi se što je nužno i vazda se zbiva samo od sebe i bez
se samom sebi, kao što bismo se morali smejati svake svrhe, od sada izgledalo da se zbiva obzirom
da iz č i t a v e i s t i n e iz — smejemo — za to na neku svrhu i da čoveku bude očevidno kao razum
najbolji do sada nisu imali smisla za istinu, a naj i poslednja zapovest — za to se pojavljuje etički
darovitiji premalo genija! Možda i za smejanje učitelj, kao učitelj svrhe postojanja; pored toga
postoji još budućnost. Onda, ako se rečenica »vrsta on izmišlja drugo i treće postojanje i pomoću nove
je sve, jedan je uvek nijedan« — asimilovala čove- mehanike vadi ovo staro i prosto postojanje iz
čanstvu i svakome u svako vreme stoji slobodan svojih starih prostih šarki. Da! On uopšte neće da
pristup ovom poslednjem oslobođenju i neodgovor se s m e j e m o postojanju, niti nama, — niti nje
nosti. Možda će se tada smejanje udružiti sa mud mu; za njega ne postoje vrste, sume, nule. Ma ko
rošću, možda će tada još biti »vesele nauke«. Priv liko mogle' biti lude i sanjalačke njegove izmiš
remeno je još sasvim drugačije, privremeno kome ljotine i procene, ma koliko da pogrešno shvata
dija postojanja još nije »postala svesna« sebe, tok prirode i njene uslove — a sve etike behu do
privremeno je još vreme tragedije, vreme mora sada u izvesnom stepenu lude i protivprirodne, da
la i religija. Šta znači uvek nova pojava onih os bi od svake od njih čovečanstvo propalo da se do
nivača morala i religija, onih vinovnika borbe za kopala čovečanstva — ipak! svaki put kada je »ju
moralna ocenjivanja, onih učitelja grize savesti i nak« stupio na pozornicu postiglo se nešto novo,
religioznih ratova? Šta znače ovi junaci na ovoj užasan pandan smejanju, ona duboka potresenost
pozornici? Jer do sada behu junaci iste, i sve os mnogih pojedinaca kod pomisli: »Da, vredi žive
talo, povremeno samo vidljivi i suviše blizu, slu ti! Da, ja vredim da živim!«—život i ja i ti i svi
žilo je samo za pripremu tih junaka, bilo kao mi zajedno postali smo sebi jednom za neko vre
mašinerija i kulisa ili u ulozi poverenika i sobara. me z a n i m l j i v i . — Ne može se poricati da su
(Pesnici na primer behu uvek sobari nekog mora t r a j n o svakim ovim pojedincem tih velikih uče
la.) — Samo se po sebi razume da su i te trage nja o svrhi do sada zagospodarili smejanje, razum
dije radile u interesu v r s t e , i ako su možda i priroda: kratka tragedija konačno je uvek prela
mislile da rade u interesu boga ili kao božii iza zila u večnu komediju postojanja i obratno, i »ta-
slanici. I oni unapređuju život roda, t i m e š t o lasi beskrajnih smejanja« — da kažemo sa Eshilom
— moraju se prevaliti i preko ovih najvećih trage
z a h t e v a j u v e r u u ž i v o t . »Vredi živeti —
dija. Ali kod svog ovog korigirajućeg smejanja u
3& 39
celini ipak kroz sve nove pojave tih učitelja o svr i genije ako čovek tih vrlina kod sebe trpi mlita
bi postojanja ljudska priroda se promenila — ona va osećanja u verovanju i sudovima, ako to t r a
sada ima potrebu više za uvek novim pojavljiva ž e n j e s i g u r n o s t i n e smatra svojom naj
njem takvih učitelja i učenjima o »svrhi«. Čovek je dubljom težnjom i najvećom nužnošću — sve to što
postepeno postao fantastična životinja, koja treba više ljude odvaja od nižih. Ja sam kod izvesnih
da ispuni uslov egzistencije više od svake druge pobožnih ljudi našao mržnju protiv razuma i za
životinje: čovek m o r a s vremena na vreme da to sam im bio sklon: tako se barem ipak još otkri
veruje, da zna zašto postoji, njegov rod ne može va loša intelektualna savest! Ali usled ove rerum
uspevati bez periodičnog poverenja u život! Bez concordia discors* i čitave čudesne neizvesnosti
verovanja u r a z u m u ž i v o t u ! I vazda će s i mnogoznačnosti postojanja stoje i ne p i t a j u ,
vremena na vreme ljudski rod dekretirati: »Postoji ne drhte od žudnje i želje da pitaju, čak ne mrze
nešto čemu se apsolutno više ne smemo smejati!« ni onog koji pita, možda se čak još njime slabo
A najoprezniji prijatelj ljudi dodaće: »Ne samo oduševljavaju — to je što osećam kao sramno, i
smejanje i vesela mudrost, nego i tragično sa svom to osećanje je koje najpre kod svakog tražim: ne
svojom uzvišenom nerazumnošću spada u sredstva ka budalaština uvek me ubeđuje da svaki čovek
i nužnosti održanja vrste!« — I prema tome! Pre ima to osećanje kao čovek. To je moj način ne
ma tome! Prema tome! Ah, da li me razumete mo pravičnosti.
ja braćo? Razumete li ovaj novi zakon oseke i pli
me. I mi imamo naše vreme!
2. P l e m e n i t i p r o s t . — Prostim prirodama
izgledaju sva plemenita, velikodušna osećanja kao
I n t e l e k t u a l n a s v e s t . —Dolazim stal nesvrsishodna i zato pre svega kao neverovatna; oni
no do istog iskustva i isto tako se uvek bunim iz trepću očima kada tako nešto čuju, izgleda da žele
nova protiv njega, neću u to da verujem, ma od kazati: »Pri tom će se svakako naći neka lepa pred
mah opipao rukama: v e ć i n i n e d o s t a j e in nost, čovek ne može da vidi kroz sve zidove«; oni
t e l e k t u a l n a s a v e s t ; čak mi se često činilo su sumnjičavi na plemenitog kao da prednost traži
kao da je sa zahtevanjem takve u najnaseljenijim kriomice. Ako suviše jasno bivaju ubeđeni u od
gradovima čovek sam kao u pustinji. Svakako te sustvo samoživih namera i dobiti, za njih je ple-
viđa stranim očima d dalje koristi svoje terazije, plemeniti neka vrsta budale: oni ga preziru u njego-
nazivajući ovo dobrim a ono zlim; nikp da pocrve voj radosti i smeju se sjaju njegovih očiju. »Kako
ni od stida ako primeti da ti tegovi nisu impozan se čovek može radovati tome da bude na šteti,
t n i — niko se i ne buni protiv tebe; možda se smeju kako čovek otvorenih očiju može želeti da bude
tvojoj sumnji. Hoću da kažem: v e ć i n a ne smat oštećen! To mora biti neka bolest razuma poveza
ra ničim prezrivim da veruje u ovo ili ono i da na sa plemenitom afekcijom« — tako oni misle i
prema tome živi, a da pre toga nije svesna pos- pri tom gledaju nipodaštavajuće: kako omalovaža
lednjih i najsigurnijih razloga za i protiv i ne tru vaju radost koju ludak oseća od svoje fiksne ideje.
deći se čak da zatim takve razloge daju — najda
rovitiji ljudi i najplemenitije žene još spadaju u
ovu »većinu«. Ali šta mi je dobroćudnost finoća * Lat. — slaganje protivrečnih stvari — Prim. prev.
40 41
Prosta priroda odlikuje se time što stalno uočava
svoju prednost i to mišljenje na svrhu i prednost
je čak jače od najjačih nagona u njoj. Njena mu- tiv stavlja svoje vrednosti kao uopšte važeće vred-
drost i ponos jeste da se tim nagonima ne daje nosti i bezvrednosti, i tim postaje nerazumljiva i
navesti na nesvrsishodne radnje. U poređenju sa nepraktična. Veoma je retko da višoj prirodi pre-
njom viša priroda je n e r a z u m n i j a: jer ple ostaje toliko razuma da bi svakidašnje ljude kao
meniti, velikodušni, požrtvovani u stvari podleže takve razumeo i prema njima tako postupao: naj
svojim nagonima, i u svojim najboljim trenucima češće veruje u njihovu strast, kao u skrivenu strast
daje svome razumu pauzu. Životinja koja uz ži sviju, i baš u toj veri pun je žara i rečitosti. Kada
votnu opasnost štiti svoju mladunčad ili u vreme se takvi izuzetni ljudi ne bi osećali kao izuzeci
parenja za ženskom polazi i u smrt, ne misli na kako bi ikada razumeli proste prirode i mogli pra
opasnost i smrt, njen razum isto tako pauzira, jer vično da ocene pravilo! — i tako oni govore i o
njom potpuno vlada uživanje u svom potomstvu ludosti, o nesvrsishodnosti i fantaziranju ljudi, ve
ili u ženski i strah da će biti lišena tog zadovolj oma se čudeći kako se ludo razvija svet i zašto ne
stva; biva gluplja nego što je inače, slično pleme želi da se izjasni za ono što »mu je potrebno«,. —
nitom i velikodušnom. Ovaj ima neka osećanja za To je večna nepravičnost plemenitih.
dovoljstva i nezadovoljstva tako jaka da intelekt
tome nasuprot mora da ćuti ili da se potpuno pre
da svoioj službi; tada kod njih srce ulazi u glavu 4.
i odsada govorimo o »strasti«. (Tu i tamo dolazi
i do suprotnosti i takoreći do »obrta strasti«, na O n o š t o o d r ž a v a v r s t u . — Najsnažniji i
primer kod Fontenela*, kome je neko jednom sta najopakiji duhovi do sada su čovečanstvo najviše
vio Vuku na srce, rekavši: »Šta imate tu, moj naj unapređivali: oni su uvek raspaljivali zaspale stra
draži, takođe je mozak«.) Nerazumnost ili kriv ra sti — čitavo sređeno društvo uspavljuje strasti —
zum strasti jeste ono što prost čovek prezire kod oni su uvek budili smisao za poređenje, za protiv-
plemenitog, pogotovo kada se on orijentiše na ob rečnost, za uživanje u novom, smelom, neokuša-
jekte, čija mu vrednost izgleda sasvim fantastična i nom, oni su prinuđavali ljude da suprotstavljaju
proizvoljna. On se ljuti na onoga koji, podleže, mišljenja mišljenjima, uzore uzorima. Oružjem, ru
strasti stomaka, ali shvata ipak draž koji ovde čini šenjem međaša, narušavanjem pijeteta najčešće:
tirana; ali on ne shvata kako se na primer za ali i novim religijama i moralima! Ista »zloba« je
ljubav neke strasti saznanja može staviti na kocku u svakom učitelju i propovedniku n o v o g — koje
svoje zdravlje i čast. Ukus viših priroda upravlja osvajača čini ozloglašenim, mada se finije ispolja-
se na izuzetke, na stvari, koje čoveka obično ostav- va, ne pokreće odmah mišiće i baš zato i ne čini
1jaju hladnim i izgleda da nemaju nikakvu slast; tako ozloglašenim! Ali novo je pod svim okolnosti
ma z 1 o kao i to što želi da osvaja i obara sve me
viša priroda ima posebno merilo vrednosti. Uz to đaše i stare pijetete; i samo staro je dobro! Dobri
najčešće veruje da nema neko posebno merilo ljudi svih vremena su_oni koji stare misli ukop|a.-
vrednosti u svojoj idiosinkraziji ukusa, ona napro- v a j u u dubinu i sa njima donose plod, zemljoradni-
ci duha. Ali svaka zemlja na kraju biva iskorišćena,
i stalno mora da dolazi gomila plugova novog. —
* Fontenel (Fontenelle, 1657^- 1757)~—francuski knjizevnik Postoji sada jedno temeljno pogrešno učenje mo
racionalista i prosvetitelj. Prim. prev.
rala, koje se osobito veoma poštuje u Engleskoj:
42
43
prema njemu su sudovi »dobro« i »zlo« skup isku
stava o »svrsishodnom« i »nesvrsishodnom«; pre šću, njemu su potrebni patetični principi, što se
ma njemu je ono nazvano dobrim ono što održava uvek mogu pominjati — principi nekog bezuslovnog
vrstu, a zlim ono nazvano što šteti vrsti. Ali u stva trebanja, kojima se bez stida može podrediti i po
ri su zli nagoni u isto tako visokom stepenu svr kazati podređenim. Sva finija servilnost čvrsto se
sishodni, održavajući vrstu i neophodni kao i do pridržava kategoričkog imperativa i smrtni je ne
b r i — samo je funkcija drugačija. prijatelj onih koji hoće da prihvate dužnost bezu
slovnog karaktera: tako od njih zahteva pristojnost
i ne samo pristojnost.
5.
• 6.
B e z u s l o v n e d u ž n o s t i . — Svi ljudi koji
osećaju da su im potrebne najjače reci i zvuči, naj- G u b i t a k d o s t o j a n s t v a . Razmišljanje o
rečitiji gestovi i položaji da bi u o p š t e delovali, čitavom svom dostojanstvu izgubilo je formu, ce
revolucionarni političari, socijalisti, propovednici ka remonijal i svečani gest razmišljanja učinjeni su
janja sa ili bez hrišćanstva, kod kojih ne može ruglom i ne bi više mogli izdržati nekog mudrog
biti poluuspeha; svi oni govore o »dužnostima«, i to čoveka starog stila. Mi mislimo prebrzo i usput, i
uvek o dužnostima sa karakterom bezuslovnog — u hodu, u svakovrsnim poslovima, čak kada mis
bez takvih ne bi imali prava na svoj veliki patos: limo na najozbiljnije: nama je potrebno malo pri
oni to vrlo dobro znaju! Tako oni uzimaju filoso- preme, čak malo tišine — tako je kao da u glavi
fije morala, koje propovedaju bilo kakav kategori svuda nosimo neku mašinu što se nezadrživo ko
čki imperativ, ili upijaju dobar deo religije, kao trlja, što čak pod nepovoljnim okolnostima još radi.
što je to na primer učinio Madzini.* Jer žele da Nekada se primećivalo kod svakoga da je jednom
im se bezuslovno veruje — prvo im je potrebno da hteo da misli — to je svakako bio izuzetak! — da je
samima sebi bezuslovno veruju, na osnovu bilo sada hteo da postane mudriji i da se usredsrecli
koje poslednje nediskutabilne i uzvišene zapovesti, na neku misao: na to bismo razvukli lice, kao na
čijim se slugom i oruđem osećaju i žele da se pri neku molitvu i zaustavili korak; čak smo satima
kažu. Ovde imamo najprirodnije i najčešće veoma stajali tiho na ulici kada bi se »pojavila« misao —
uticajne protivnike moralne prosvećenosti i spek- na jednoj ili na dvema nogama. Beše to »dostojno
se; ali oni su retki. Naprotiv postoji veoma raširena stvari«!
klasa tih protivnika svuda tamo gde nas interes
podređivanja uči, dok izgleda da glas i čast zabra
njuju podređivanje. Ko se oseća ponižen pri pomi 7.
sli da je o r u đ e nekog kneza ili neke partije i sek
te ili čak neke novčane sile, na primer kao poto N e š t o za v r e d n e . — Onome koji sada od
mak neke stare, ponosne porodice, ali baš želi ili moralnih stvari hoće da napravi neku studiju, ot
mora da bude to oruđe, pred sobom i pred javno- vara se ogromno polje rada. Sve vrste strasti mo
raju pojedinačno biti promišljene, pojedinačno kroz
vremena, narode, praćene kroz velike i male poje
* Đuzepe Madzini (Mazzini, 1805—1872) — italijanski dince; čitav njegov razum i sva njegova vrednova
političar, borac za nacionalno jedinstvo Italije. Pritn. prev. nja treba da izađu na svetlost! Do sada sve ono
44 što je postojanju davalo neku boju nije još imalo
45
istoriju: ili gde bi bilo istorije ljubavi, gramzivo 8.
sti, zavisti, savesti, pijeteta, okrutnosti? Cak upo-
redna istorija prava ili takođe samo kazna do sada N e s v e s n e v r l i n e . — Sve osobine nekog
potpuno nedostaju. Da li su se već učinili pred čoveka, kojih je svestan — i osobito kada pretpo
metom istraživanja različita podela dana, redovno stavlja njihovu vidljivost i evidentnost i za svoju
utvrđivanje rada, svečanosti i mirovanja? Da li okolinu — nalaze se pod sasvim drugačijim zakoni
znamo za moralna delovanja namirnica? Da li po ma razvitka za razliku od onih osobina koje su mu
stoji neka filosofija prehrane? (Buka što se stalno nepoznate ili slabo poznate i koje se svojom finoćom
diže za i protiv vegetarijanstva već dokazuje da kriju i pred očima finijeg posmatrača i koje znaju da
takva filosofija još ne postoji!) Da li su iskustva o se skriju kao iza ničeg. Tako stoji sa finim skulptura
zajedničkom životu, na primer iskustva manastira, ma na krljuštima reptila; bila bi zabluda pretposta
već prikupljena? Da li je dijalektika braka i prija vljati u njima neki nakit ili neko oružje — jer se
teljstva već prikazana? Da li su već našli svoje mi prvo vidi tek mikroskopom, dakle tako veštački
slioce moral naučnika, trgovaca, umetnika i zanat pojačanim okom, kao što to nemaju slične životinje,
lija? O tome ima toliko mnogo da se misli! Sve kod kojih bi to recimo moglo da predstavlja nakit
ono što su ljudi do sada posmatrali kao svoje us-, ili oružje! Naši vidljivi moralni kvaliteti, i osobito
love egzistencije i sav razum, strast i praznoverje u koje se očito v e r u j e idu svojim tokom — a ne
u tom posmatranju — da li je to već do kraja is vidljivi potpuno istoimeni, koji nam s obzirom na
pitano? Samo posmatranje različitog rasta, što su drugo nisu n i nakit n i oružje, i d u t a k o đ e s v o
ljudski nagoni imali već prema različitim moralnim j i m t o k o m : verovatno potpuno različitim, i sa
klimama i još bi mogli imati da je već suviše mnogo linijama, finoćama i skulpturama, koje bi m o ž d a
posla za najuverljivije: potrebne su čitave genera božanskim mikroskopom mogle učiniti zadovolj
cije i generacije naučnika, koje planski zajednički stvo nekom bogu. Mi imamo na primer svoju mar
rade da bi se ovde iscrpla stanovišta i materijal. ljivost, svoje častoljublje, svoju oštroumnost—
Isto važi za dokazivanje razloga za različitost mo ceo svet zna za to — a pored toga imamo vero
ralne klime (»z a š t o ovde svetli ovo sunce nekog vatno još jednu našu marljivost, n a š e častoljub
osnovnog suda i merila najvećih vrednosti — a tamo lje, našu oštroumnost, ali za ove naše krljušti rep
ono?«). I opet novi rad je koji konstatuje zabludu tila još nije pronađen mikroskop! — I ovde će pri
svih tih razloga i čitavu suštinu dosadašnjeg mo jatelji instinktivnog moraliteta reći: »Bravo! On
ralnog suda. Pod pretpostavkom da su svi poslovi bar smatra mogućnim nesvesne vrline — to nam
obavljeni, najškakljivije od svih pitanja stupilo bi je dovoljno!«—Ah, vi zadovoljni!
u prednji plan, da li je nauka u stanju da po
s t a v l j a ciljeve delovanju, pošto je dokazala da
takve može uzeti i uništiti — a onda bi jedan eks 9.
periment bio na mestu, kojim bi se svaka vrsta
heroizma mogla zadovoljiti, vekovno dugo eksperi- N a š e e r u p c i j e . — Ono bezbrojno što j e
mentisanje, koje bi moglo staviti u senku sve veli čovečanstvo usvojilo na ranijim stupnjevima, ali
ke radnje i požrtvovanosti dosadašnje istorije. Na tako slabo i embrionski, da to niko nije znao da
uka do sada još nije podigla svoje kiklopske gra opazi kao usvojeno, iznenada, dugo posle toga, mo
đevine; i za to će doći vreme. žda posle vekova, izlazi na svetlost dana: u među-
46 47
vremenu je postalo jako i zrelo. Izgleda da pojedi za naš slučaj savršeno je nužan andante* razvoja
nim vekovima potpuno nedostaje ovaj ili onaj dar, kao tempo strasnog i polaganog duha: — i prema
ova ili ona vrlina, kao pojedinim ljudima: ali pri vrsti je duh konzervativnih generacija.
čekajmo samo do unuka i praunuka, ako imamo
vremena da čekamo — oni će izneti na videlo ono
unutrašnje svojih dedova, ono unutrašnje o kome 11.
sami dedovi još ništa nisu znali. Često je već sin
izdajnik svog oca: ovaj samog sebe bolje razume S v e s t . — Svest je poslednji i najdocniji raz
otkada ima sina. Mi imamo sve skrivene vrtove i vitak onog organskog i prema tome i najnedovrše-
nasade u nama; i, sa jednim drugim poređenjem, niji i najslabiji. Iz svesnosti potiču bezbrojne oma
mi smo svi neugašeni vulkani, što će imati svoj ške, što čine da pre nego što je to potrebno pro
čas erupcije:—Ali koliko je ona bliska ili daleka, padaju neka životinja, neki čovek, »zbog sudbine«,
to naravno ne zna niko, čak ni dragi bog. kako kaže Homer. Da nije održavajuća povezanost
instinkta nadasve mnogo snažnija, da ne služi u
celini kao regulator; čovečanstvo bi moralo pro
10. pasti zbog svojih pogrešnih sudova, zbog svog fan-
taziranja otvorenih očiju, zbog svoje neosnovamo-
sti i lakovernosti, ukratko baš zbog svoje svesnosti:
N e k a v r s t a a t a v i z m a . — Retke ljude ne ili, naprotiv, ove davno više ne bi bilo! Pre nego
kog vremena najradije shvatamo kao izdanke pro što se razvije i sazre neka funkcija ona je opas
šlih kultura i njihovih snaga, što se iznenada po nost po ogranizam: dobro ako toliko dugo valjano
javljuju: takoreći kao atavizam nekog naroda i nje biva terorisana. Tako svest biva valjano terorisana
gove uljuđenosti: — tako doista nešto u njima treba ne najmanje ponosom na to! Mislimo, ovde je
još r a z u m e t i ! Sada se pojavljuju strano, retko, j e z g o čoveka; njegova trajnost, večnost, njegovo
izvanredno: i ko oseća u sebi snage treba da ih poslednje i ono najizvornije! Svesnost smatramo
neguje, brani, poštuje i odgaja protiv nekog dru ' čvrsto datom veličinom! Poričite njen rast, njene
gog sveta što se opire: i tako će time postati ili neki prekide. Uzmite je kao »jedinstvo organizma«!
veliki čovek ili neki lud čudan čovek, ako uopšte — Ovo smešno procenjivanje i nepoznavanje
blagovremeno ne propadne. Pre toga behu ove iste svesti ima za posledicu veliku korist da je ti
osobine obične i tome smatrane prema prostim: one me s p r e č e n o suviše brzo oblikovanje iste.
nisu nekog isticale. Možda su ih zahtevali, pod Pošto su ljudi već verovali da imaju svest, malo
pretpostavkom; b e š e nemogućno sa njima odrasti, su se potrudili da je steknu, a ni sada još ne stoji
i već zato što je nedostajala opasnost, da se sa drukčije! Još je uvek jedan potpuno nov zadatak
njima postane takođe lud i sam. — Č u v a j u ć e što upravo tek sviće ljudskim očima, jedva još ja
generacije i kaste nekog naroda pretežno su one sno shvatljiv z a d a t a k , z n a n j e d a s e p r i m i
kod kojih se pojavljuju takvi prizvuci starih nago u s e b e i učini instinktivnim — zadatak što vide
na, dok za takav atavizam ne postoji verovatnost samo oni koji su shvatili da smo do sada sebi
tamo gde se suviše brzo menjaju rase, običaji i
vrednovanja. Tempo znači naime među snagama * Ital. muzički termin. Označava mirno ali u kreta
razvitka kod naroda isto toliko koliko u muzici: nju. Prim. prev.
48 4 Vesela nauka
49
t
uključivali samo svoje z a b l u d e i da se sva naša 13.
svesnost odnosi na zablude!
U č e n j e o o s e ć a n j u m o ć i . — Dobročin
stvom i nanošenjem boli vladamo drugima — pri to
12. me ne želimo više! N a n o š e n j e m b o l i takvima,
kojima našu moć treba tek da pokažemo; jer bol
C i l j e v i n a u k e . — Kako? Zar je poslednji je daleko osetljivije sredstvo od zadovoljstva: —
cilj nauke da stvori što više ugode i što manje ne bol uvek pita za uzrok, dok je zadovoljstvo sklono
ugode? Kako, kada bi ugoda i neugoda bile vezane da ostane kod sebe same i da ne gleda unazad. Sa
jednim uzetom da onaj koji po mogućstvu mnogo d o b r o č i n s t v o m i dobronamernošću kod tak
želi da ima od jednog, takođe m o r a imati mnogo vih, koji nekako već zavise od nas (to znači navi
od drugog — da onaj ko želi da se nauči da »bude knuti su da na nas misle kao na uzroke): želimo
presrećan«, mora biti spreman i da bude »smrtno da povećamo njihovu moć, jer tako povećavamo
nesrećan«? Stoičari su bar mislili da je to tako, i svoju moć, ili želimo da im pokažemo postojeću
behu dosledni kada su želeli po mogućstvu što više prednost, koje ono ima da se nalazi u našoj moći
ugode, da bi po mogućstvu imali što manje nela -— tako oni postaju zadovoljniji svojim položajem
gode od života (ako bi se rekla poslovica »vrli čo- i prema neprijateljima n a š e moći neprijateljskiji
vek je najsrećniji«, tako bismo odmah kod njega i ratoborniji. Da li prilikom dobročinstva ili nano
imali cimer (firmu) škole za veliku masu, kao i za šenja boli prinosimo žrtve, ne menja poslednju
kazuističku* finoću, za fine). I danas imate izbor: vrednost naših postupaka; čak ako svoj život za
ili p o mogućnosti m a l o n e u g o d e , ukratko to damo, kao mučenici, u korist svoje crkve, to je
bezbolnost — i u osnovi socijalisti i političari svih žrtva prinesena n a š e m traženju moći ili u svrhu
partija ne bi smeli više svojim ljudima pošteno obe održanja našeg osećanja moći. Ko tu oseća »ja po-
ćavati — ili p o m o g u ć s t v u š t o v i š e n e l a sedujem istinu«, kolike posede on ne napušta da
g o d e kao cenu za rast jednog bogatstva finih i bi spasao to osećanje! Šta sve ne odbacuje da se
do sada neokušanih užitaka i radosti! Odlučite se zadrži »gore« — to znači n a d drugima, kojima ne
za prvo, ako hoćete dakle da potisnete ili smanjite dostaje »istina«! Svakako je stanje u kom činimo
nanošenje boli ljudima, pa, onda morate postupiti nažao retko tako prijatno, tako nepomućeno-pri-
i smanjiti i njihovu s p o s o b n o s t z a r a d o s t . jatno, kao ono u kom činimo dobro — to je znak
U stvari nauku možemo podupirati kao jedan i da nam još nedostaje moć, ili otkriva zlovolju zbog
drugi cilj! Možda je sada ona još poznatija, zbog tog siromaštva, donosi nove opasnosti sa sobom i
svoje snage, da čoveka može da liši njegove radosti nesigurnosti za naše još prisutno posedovanje moći
i da ga učini hladnijim, poput statue, više stoikom. i zamračuje naš horizont izgledom na osvetu, ru
Ali ona bi se mogla takođe otkriti kao velika uz- ganje, kaznu, neuspeh. Samo najrazdražljivijim i
r o č n i c a b o l i ! — I onda bi se ujedno otkrila najpožudnijim ljudima osećanje moći može biti pri
njena suprotna snaga, njena ogromna moć da osve- jatnije da se onome koji se protivi potvrdi njihova
tli nove zvezdane svetove radosti. moć; za takve, kojima prizor već podvrgnutih (ka
kav je predmet sklonosti) predstavlja teret i do
sadu. Reč je o tome, kako smo naviknuti, da z a-
* Odgovarajuće ponašanje kod posebnih slučajeva u č i n j a v a m o svoj život; stvar je ukusa da li želi-
okviru etike. Prim. prev.
50 ' . 51
mo radije imati polagan ili iznenadan dan, siguran ži, da vazda nešto novo preobražava u n a m a sa
ili opasan i odvažan porast moći — tražimo ovaj m i m a — to upravo znači posedovanje. Postati sit
ili onaj način vazda prema svom temperamentu. nekog poseda, to je: postati sit samog sebe. (Može
Lak plen je ponosnim prirodama uvek nešto pre se patiti i od suviška — odbaciti i žudnju, podeliti,
zrivo, oni se dobro osećaju tek kod prizora nesa može se sebi dodati počasno ime »ljubav«.) Ako
lomljivih ljudi, koji bi im mogli biti neprijatelji, i vidimo da neko pati, rado koristimo sada pruženu
isto tako kod prizora svih teško pristupačnih po- okolnost da ga posednemo; to na primer čine do
seda; prema patnicima su često surovi, jer oni nisu bročinitelji i onaj ko sažaljeva, i On žudnju za no
vredni njihove težnje ni njihovog ponosa — ali u vim posedom probuđenu u sebi naziva »ljubav
toliko se pokazuju obaveznijim prema i s t i n a m a , lju« i uživa pri tome kao prilikom nekog novog
sa kojima bi borba i rvanje uvek bili časni, a k o osvajanja što mu je u izgledu. Ali najjasnije ot
bi se jednom za to pružila prilika. Pod prijatnim kriva se ljubav polova kao težnja za posedom: onaj
osećanjem o v e perspektive ljudi viteške kaste kovoli želi buzuslovno da sam poseduje željenu oso
navikli su se međusobno na naročitu učtivost. — bu, on želi isto tako bezuslovnu moć nad njenom
Sažaljenje je najprijatnije osećanje kod takvih koji dušom kao i nad njenim telom, samo on želi da bude
su malo ponosni i koji nemaju izgleda na velika voljen i da kao ono najviše i najpoželjnije bude i vla
osvajanja: za njih je laki plen — a to je svaki pat da drugim dušama. Ako razmotrimo da to ništa dru
n i k — nešto očaravajuće. Sažaljenje se slavi kao go ne znači do i s k l j u č i t i čitav svet iz jednog
vrlina prostitutki. dragocenog dobra, sreće i zadovoljstva; ako razmo
trimo to, da se onaj koji voli svodi na osiromašenje
i oskudevanje svih drugih natecatelja i hteo bi da
14. bude zmaj svog zlatnog blaga, kao najbezobzirniji i
najsamoživiji od svih »osvajača« i izrabljivača: ako
konačno pomislimo na to da onome ko voli čitav
Š t a s e s v e n a z i v a l j u b a v l j u . — Gram drugi svet izgleda ravnodušnim, bledim i bezvred-
zivost i ljubav: kako se različito osećamo kod nim i da je spreman da prinese svaku žrtvu, re
svake te reči! — a ipak bi mogao biti isti nagon, meti svaki red, da tome podredi svaki interes; onda
dvaput nazvan, jednom ružen sa stanovišta koji se u stvari čudimo što je ta vidljiva lakomost i
već imaju, kod kojih se nagon donekle smirio i nepravičnost polne ljubavi u toj meri bila slavlje
koji se sada plaše za svoj »imetak«; drugi put sa na i obožavana, kao što se to zbivalo u svim vre
stanovišta nezadovoljenih, žednih, i stoga slavljen menima, čak da se iz te ljubavi uzeo pojam lju
kao »dobar«. Naša ljubav prema bližnjima — zar bavi kao suprotnosti egoizma, dok je ona možda
ona nije neki nagon za novim p o s e d o m ? A isto baš najprostodušniji izraz egoizma. Ovde su se oči
tako naša ljubav prema znanju, prema istini i uop- gledno oni koji ne poseduju i žude koristili jezi
šte svaki onaj nagon za novostima? Nama poste k o m — beše ih svakako vazda veoma mnogo. Oni
peno postaje mrsko ono staro, sa sigurnim pose- kojima je na tom području bilo priušteno mnogo
dovanjem, i opet pružamo ruke; čak najlepši pej- poseda i zasićivanja tu i tamo su progovorili neku
saž u kome živimo tri meseca nije više siguran u reč o »besnom demonu«, kao onaj ljubazan i n a j :
našu ljubav, i neka dalja obala draži našu gramzi voljeniji od svih Atinjana, Sofokle: ali Eros (Erot)
vost: posed posedovanjem biva najčešće manjim. se uvek smejao takvim huliteljima — oni su uvek
Naše uživanje u nama samima želi da se tako odr-
52 53
bili baš njegovi najveći ljubimci. — Postoji tu i ta oni će opet vladati sobom. Postoji međutim mpral
mo na zemlji neki nastavak ljubavi, kod kojeg se pre istorije.— Mi smo nekad u životu bili sebi
povukla ona samoživa želja dve osobe jednog za tako bliski da je izgledalo da ništa više ne može
drugim pred jednom novom žudnjom i samoživo- zaustaviti naše prijateljstvo i bratstvo i da je među
šću, nekom z a j e d n i č k o m višom žeđi za ide nama postojao samo još mali most. Kada si upra
alom što stoji nad njima: ali ko poznaje tu ljubav? vo hteo da stupiš na njega, upitao sam se: »Hoće
Ko ju je doživeo? Njeno pravo ime je p r i j a li meni preko mostića?«—Ali tada više riisi hteo:
teljstvo. — . . _ _ i kada sam ponovo molio, oćutao si. U međuvre
menu su među nama ubačeni brda i reke što deru,
i što, nas samo razdvaja i otuđuje, i ako želimo da
15. dođemo jedan drugome, mi to više ne bismo mo
gli! Ali ako se sećaš sada onog malog mosta, nećeš
Iz d a l j i n e . — Ovo brdo čitavu okolinu ko imati više reći — samo jecanje i začuđenost.
jom dominira čini u svakom slučaju dražesnom i
značajnom: pošto smo to sebi rekli po stoti put,
koliko smo nerazumni i toliko njemu zahvalni da 17.
verujemo da je ono, davatelj te draži, moralo samo
biti najdražesnije u toj okolini — i tako se penje M o t i v i s a t i s v o j e s i r o m a š t v o . — Mi
mo na njega i bivamo razočarani. Iznenada je o n o ' naravno ne možemo nikakvom majstorijom da od
samo, i čitav pejsaž oko nas, među nama kao li neke siromašne vrline učinimo neku bogatu, bo
šen čari; zaboravili smo da poneku veličinu kao i gato tekuću, ali svakako možemo njeno siromaštvo
poneku dobrotu, treba da gledamo samo sa izves- lepo da protumačimo u nužnost, tako da nas više
ne razdaljine, uopšte odozdo a ne odozgo — tako ne boli njen prizor, i mi zbog nje ne prebacujemo
jedino d e 1 u j e. Možda znaš za ljude u svojoj oko fatumu (sudbini). Tako se ponaša mudri gradinar,
lini koji same sebe mogu posmatrati samo iz odre koji oskudnu vodu svog vrta stavlja u ruke nekoj
đene razdaljine, da bi sebe same .smatrali podno nimfi izvora i tako motiviše siromaštvo: i kome
šljivim, privlačnim ili onima koji daju snagu; tre kao njemu ne bi nimfe odmah bile potrebne!
ba ih odvraćati od samosaznanja.
18.
[ A n t i č k i p o n o s — N a m a nedostaje antička
O p o b e d i— U saobraćaju sa osobama koje obojenost otmenosti, jer našem osećanju nedostaje
se stide svojih osećanj a moramo znati da se pre antički rob. Grk plemenitog porekla nalazio je iz
tvaramo; oni osete iznenadnu mržnju protiv onog među svoje visosti i one poslednje niskosti takve
koji ih uhvati kod nekog nežnog ili sanjalačkog i ogromne međustupnjeve i takvu daljinu da je roba
uzvišenog osećanja, kao da je video njihove tajne. jedva mogao još jasno videti: čak Platon nije ga.
Ako želimo da im u takvim trenucima učinimo do više potpuno video. Drugačije mi, koji smo navik
bro, nasmejemo ih ili im kažemo nešto hladno, ša nuti na u č e n j e o jednakosti ljudi, ako ne i na
li ivo, zbolno: osećanje će im se pri tome zalediti i samu jednakost. Biće koje ne može raspolagati so-
54 ' 55
bom i kome nedostaje dokolica — to našim očima visoku cenu laži, tako bi neka tiranija mudrosti
još nikako ne izgleda kao nešto prezrivo, takvog mogla unapređivati novi rod plemenitosti. Biti ple
ropskog elementa možda ima suviše svako od nas, menit — to bi onda možda značilo — imati ludosti
prema uslovima našeg društvenog poretka i dekt- u glavi.
nosti, što se iz osnova razlikuju od onih s t a r i h . —
Grčki filosof išao je kroz život sa tajnim oseća-
njem da robova ima mnogo više nego što se mi 21.
s l i — naime da je svako rob ko nije filosof; rastao
mu je ponos kada bi pomišljao na to da se i naj U č i t e l j i m a n e s e b i č n o s t i . — Vrline ne
veći moćnici na zemlji ubrajaju među te njegove kog čoveka nazivamo d o b r i m ne s ozbirom na
robove. I taj ponos nam je stran i nemoguć; čak dejstva što imaju po njega samog, nego s obzirom
ni kao metafora reč »rob« nema za nas svoju punu na dejstva koja od njih pretpostavljamo za nas i
snagu. za društvo — čovek je odvajkada u hvali vrlina
veoma malo bio »nesebičan«, veoma malo »neego-
ističan«! Inače bismo naime morali videti da vrline
19. /kao marljivost, poslušnost, čednost, pijetet, pra
vičnost/ svojim vlasnicima najčešće š t e t e , kao
Z l o . — Ispitajte život najboljih i najplodnijih1 nagoni, što suviše žestoko i požudno u njima vla
ljudi i naroda i pitajte se da li neko drvo, što po daju i pred razumom uopšte ne žele da se nalaze u
nosno treba da raste u visinu, može da se odrekne ravnoteži sa drugim nagonima. Ako imaš neku vr
lošeg vremena i oluja, da li spoljašnja nenaklonost linu, stvarnu, potpunu vrlinu (a ne samo mali na
i otpori, da li neke vrste mržnje, ljubomore, svo- gon prema nekoj vrlini!) — onda si ž r t v a ! Ali su-
jeglavosti, sumnjičavosti, okrutnosti, lakomosti i sed upravo zato hvali tvoju vrlinu! Hvale marlji
nasilnost ne spadaju među p o n o v l j e n e okol vog mada tom marljivošću šteti moći vida svojih
nosti, bez 'kojih teško da je moguć neki veliki rast očiju ili prvobitnosti i svežini svog- duha; poštu
čak u vrlini? Otrov od kojeg slabija priroda pro jemo i žalimo mladića koji se »upropastio radeći«,
pada, za jakog je jačanje — o n ga i ne naziva ot jer sudimo: »Za čitavu veličinu društva je i gubi
rovom. tak najboljih pojedinaca samo mala žrtva! Loše je
što je potrebna žrtva! Mnogo gore je naravno ako
bi pojedinac trebalo drugačije da misli i da svoje
održavanje i svoj razvoj uzme kao važniji, nego
20. svoj rad u službi društva!« I tako žalimo tog mla
dića ne zbog njega samog, nego jer je neko pre
D o s t o j a n s t v o l u d o s t i . — Nekoliko mi- dano i prema sebi samom bezobzirno o r u đ e —
lenijuma dalje na putu poslednjeg veka! —i u sve takozvani »valjan čovek« — kroz tu smrt društva
mu što čovek čini videćemo najveću mudrost: ali propalo. Možda još razmišljamo da li bi u interesu
baš time će mudrost izgubiti svako svoje dosto društva bilo korisnije ako bi manje bezobzirno
janstvo. Onda je doduše nužno biti mudar, ali isto radio protiv samog sebe i duže se održao — čak od
tako obično i prosto da neki gadljiviji ukus oseti toga priznajemo sebi neku prednost, ali nam više
tu nužnost kao neku p o d l o s t . Isto tako kao što prija druga prednost da se prinese neka ž r t v a i
bi tiranija istine i nauke bila u stanju da postigne
da se opet jednom o č i t o potvrdi mišljenje žrt
vene životinje za više i trajnije. Prvo je dakle u o vrlini poslušnosti, čednosti, pijateta i pravičnosti.
vrlinama oruđe-priroda, što se u stvari hvali, kada Hvaljenje nesebičnog, požrtvovanog, vrlog — dakle
se vrline hvale, a zatim slep nagon što vlada u sva onog koji čitavu svoju snagu i um ne troši- na
koj vrlini, što se opštom prednošću individue ne s v o j e održanje, razvoj, podizanje, unapređi
može držati u granicama, ukratko: bezumlje u vr vanje i proširenje moći, već s obzirom na sebe
lini, zahvaljujući čemu se pojedinačno biće može živi skromno i opušteno, možda čak ravnodušno
izmeniti u funkciju celine. Hvaljenje vrlina je hva ili ironično — ta pohvala svakako nije potekla iz
ljenje našeg privatno štetnog — hvaljenje nagona duha nesebičnosti! »Bližnji« hvali nesebičnost, jer
što čoveku oduzimaju njegovu najplemenitiju sa zahvaljujući njoj ima koristi! Ako
moživost i snagu za najvišu zaštitu sebe samog. bi sam bližnji mislio »nesebično«, on bi u s v o j u
— Naravno: za odgoj i za usvajanje navika vrline korist odbacio ono krnjenje snage, ono oštećenje,
ističu niz delovanja vrline, što čini da se vrlina i radio nasuprot nastajanju takvih sklonosti i pre
privatna korist pojavljuju kao zbratimljene — i u svega svoju nesebičnost obelodanio baš u tome
stvari postoji takvo bratstvo! Pomamna marljivost što istu ne bi nazvao d o b r o m ! — Ovde je
na primer, ova tipična vrlina jednog oruđa, prika nagoveštena osnovna suprotnost onog morala što
zuje se kao put ka bogatstvu i časti i kao najleko- se upravo sada veoma poštuje: m o t i v i za taj
vitiji otrov protiv dosade i strasti: ali prećutkuje- moral nalaze se u suprotnosti prema svom p r i n
mo njegovu opasnost, njegovu najveću opasnost. c i p u ! Ono čime taj moral želi da se dokaže, po
Vaspitanje potpuno isto tako postupa: ono traži bija ga iz svog kriterijuma moralnog! Stav »ti tre
da pojedinca nizom draži i prednosti odredi za ba da se odrekneš samog sebe i da se žrtvuješ«,
neki način mišljenja i postupanja, koji, kada posta mogao bi da ne protivreči svom vlastitom moralu,
ne navika, nagon i strast, vlada p r o t i v n j e g o biti dekretiran samo od jednog bića, koje bi se
ve k r a j n j e k o r i s t i , ali »za opšte dobro« samim tim odreklo svoje koristi i možda kroz
u njemu i nad njim. Koliko često viđam da pomam zahtevano žrtvovanje pojedinca prouzrokovalo svo
na marljivost doduše stvara bogatstva i čast, ali ju vlastitu propast. Ali čim bližnji (ili društvo)
ujedno oduzima finoću organima, zahvaljujući ko preporuči altruizam k o r i s t i ra d i, primenju-
jima bi moglo biti uživanja u bogatstvu i časti, je se suprotan stav »ti treba korist da tražiš i po
isto tako, da ono glavno sredstvo protiv dosade cenu troškova svega drugog«, dakle u jednom dahu
i strasti ujedno otupljuje čula i da se duh opire propoveda se »ti treba« i »ti ne treba«!
novim dražima. (Najvrednije od svih doba — naše
doba — ne zna od svoje velike vrednoće i novca
ništa da uradi, nego stalno samo gomila novac 22.
i stalno je sve marljivije: upravo je potrebno više
genija za to da se daje, nego da stiče! — Pa, mi
ćemo imati naše »unuke«!) Ako vaspitanje uspe, L' o r d r e d e j o u r p o u r 1 e r o i.* —
onda je vrlina pojedinca javna korist i privatni Dan počinje: počinjemo za ovaj dan da sređujemo
nedostatak u smislu najvišeg privatnog cilja — ve- poslove i svečanosti našeg premilostivog gospoda
rovatno neko duhovno-čulno zakržljavanje ili čak ra, koji još spava. Njegovo veličanstvo ima danas
rana propast: razmislimo redom sa tog stanovišta
* Franc. — dnevni red za kralja. Prim. prev.
58
59
loš dan: čuvaćemo se da ga nazovemo lošim, neće
mo govoriti o vremenu — ali ćemo se danas poslo 23.
va nešto svečanije i svečanosti nešto svečanije prih
vatiti, nego što bi inače bilo potrebno. Njegovo Z n a c i k o r u p c i j e . — Obratimo pažnju n a
veličanstvo možda će čak biti bolesno: mi ćemo ona s vremena na vreme nužna društvena stanja
za doručak preneti poslednju dobru sinoćnu vest, koja obeležava reč »korupcija«, sledeća obeležja.
dolazak gospodina de Montenja, koji tako prijat Gde god se pojavi korupcija, stiče nadmoć neko
no zna da se šali sa svojom bolešću — on pati od šaroliko p r a z n o v e r j e i dotadašnja opšta ve-
kamena (u žuči). Primičemo neke ličnosti (lično ra nekog naroda postaje bleda i bespomoćna pro
s t i ! — šta bi rekao onaj stari naduveni žabac, koji tiv toga. Praznoverje je naime slobodoumlje dru
će biti među njima, kada čuje tu reč!« »Ja nisam gog reda — onaj ko mu se predaje bira određene,
ličnost, rekao bi, nego uvek sama stvar«.) — a pri njemu odgovarajuće oblike i formule, daje sebi
jem će duže potrajati, nego što nekom bude pri za pravo da bira. Praznoverni čovek je u poređe-
jatno: dovoljno razloga da se priča o onom pes- nju vernih uvek mnogo više »ličnost« od njega, i
niku koji je napisao na svoja vrata: »Onaj ko praznoverno društo biće takvo u kojem već
ovde ulazi učinit će mi čast; a k o to ne čini — postoje mnoge individue i zadovoljstvo u indivi
zadovoljstvo.« — To zaista znači reći neku neuč- dualnom. Posmatrano sa tog stanovišta praznover
tivost na učtiv način! A možda je taj pesnik za sebe je izgleda uvek kao neki napredak u odnosu
u pravu da bude neučtiv: kažu da su mu pesme na veru i znak za to da intelekt postaje nezavis
bolje od stihotvorca. Pa, tako može još mnoge niji i da želi biti u pravu. Na korupciju se tada
da pravi i da se sam po mogućstvu povuče iz sve žale poštovaoci stare religije i religioznosti—oni
ta: a i to je smisao njegove uljudne nepristojnosti. su do sada određivali i jezičku upotrebu i prazno
Obrnuto neki knez uvek više vredi od njegovog verje odgovarali čak kod najslobodnijih duhova.
»stiha«, čak kada — ali šta mi radimo? Mi ćas Naučimo se da je to simptom p r o s v e t i t e l j -
kamo, a čitav dvor misli da smo već radili i da s t v a. — Drugo, optužuje se neko društvo u ko
razbijamo sebi glave: svetlost se ne vidi ranije, jem korupcija hvata maha za o m l i t a v e l o s t :
nego što gori u našem prozoru. — Oslušni! Zar to i upadljivo u njemu ocenjivanje rata i želja za
nije bilo zvono? Do đavola! Počinju dan i ples, ratom jenjava, i za komotnim životom upravo sada
a mi ne znamo kako će se odvijati! Tako moramo toliko se žarko teži kao nekada za ratničkim i gim
improvizovati — ceo svet improvizuje svoj dan. nastičkim počastima. Ali obično previđamo da
Uradimo danas jednom kao ceo svet! — I time je ona stara narodna energija i narodna strast, što
su (ratom i ratničkim igrama postale tako blistavo
nestao moj čudesni jutarnji san, verovatno od
vidljivim, sada pretvorile u bezbrojne privatne
snažnih udara sata na kuli, koji je upravo sebi
strasti i da su samo postala manje vidljive, čak
svojstvenom važnošću objavio da je pet časova. je verovatno da su u stanjima »korupcije« moć i
Čini mi se da se ovog puta bog snova hteo naša sila sada iskorišćene energije jednog naroda pos
liti sa mojim navikama — moja je navika da dan tale veće nego ikada, i individua daje od toga tako
počinjem tako da ga z a s e b e sređujem i činim rasipnički, kao što to ranije nije mogla. — Tada još
podnošljivim, i može biti da sam to češće činio nije bila za to dovoljno bogata! I tako to upravo
suviše formalno i suviše prinčevski. vremena »omlitavelosti« u kojima tragedija prolazi
kroz kuće i ulice, gde se rađaju velika ljubav i ve-
60
61
lika mržnja, a plamen saznanja liže do neba. — kod koga svi zavodnici igraju laku igru — puštamo
Treće običavamo, takoreći kao obeštećenje za ku da nas samo »za danas« zavedu i podmite i zadr
đenje praznoverja i omlitavelosti da se o takvim žavamo sebi budućnost i vrlinu! Individue, one is
vremenima korupcije govori da su blaži da sada tinske sa-me-i-po-za-sebe, brinu se, kao što je poz
veoma slabi okrutnost, s obzirom na starija vernija nato više za trenutak nego za svoje suprotnosti,
i snažnija vremena. Ali ne mogu da se složim sa stadni ljudi, jer se sami isto tako smatraju nepro-
pohvalom isto tako kao ni sa onim kuđenjem: samo računljivim kao i budućnost, isto tako se rado ve
toliko priznajem da je sada okrutnost postala fi zuju za moćnike, jer se pouzdaju u radnje i oba-,
nija i da njene starije forme sada idu protiv uku veštenja, što kod gomile ne mogu da računaju ni
sa, ali ranjavanje i mučenje kroz reč i pogled po na razumevanje ni na milost. — Ali tiranin ili cezar
stiže u vremenima korupcije svoju najvišu obliko- razume pravo individue i u njenom izgredu i zain-
vanost — tek se sada stvara z l o b a i uživanje u teresovan je za to da zagovara smeliji privatni mo
zlobi. Ljudi korupcije su duhoviti i ogovaraju; oni ral i da sam pruži ruku. Jer on misli o sebi i želi
znaju da ima još i, drugih vrsta ubistava sem bo da se misli o njemu ono što je jednom Napoleon
deža i prepada — oni takođe znaju da se u sve na svoj klasičan način izrekao: »Imam pravo na
d o b r o r e č e n o veruje. — Četvrto: ako »opada sve zbog čega me optužuju da odgovorim večnim
moral« onda se najpre pojavljuju ona bića koja na ,to-sam-ja'. Ja sam po strani od celog sveta, ja ni
zivamo tiranima: to su prethodnici i istovremeno od koga ne primam uslove. Ja želim da se podvrg
rano sazreli p r v e n c i i n d i v i d u a . Još samo nu mojim fantazijama i smatram potpuno običnim
kratak trenutak: i taj plod plodova visi zreo i žut ako se predajem ovoj ili onoj zabavi.« Tako je jed
na drvetu jednog naroda — i samo radi- tih plodova nom Napoleon govorio svojoj ženi kada je ona
bilo je tog drveta! Ako je propadanje došlo do imala razloga da pita za bračnu vernost svoga su
svog vrhunca a isto tako borba svih vrsta tirana, p r u g a . — Vremena korupcije su ona u kojima ja
tada se uvek pojavljuje Cezar (Kajsar), konačni ti buke padaju sa drveća, mislim na pojedince, koje
ranin, koji završava zamornu borbu za samodržav- nose seme budućnosti, začetnike duhovne koloni
lje, čineći da zamorenost radi za njega. U njegovo zacije i nove tvorevine državnih i društvenih save-
vreme je individua obično najzrelija i shodno tome ' za. Korupcija je samo pogrdna reč j e s e n j a v r e
»kultura« najviša i najplodnija, ali ne zbog njega i m e n a jednog naroda.
preko njega: mada najviši ljudi kulture žele da se
time ulaguju svom cezaru, prikazujući se kao nje-
g o v o delo. Ali istina je da im je nužan spoljašnji
mir i unutrašnji rad. U tim vremenima su pod
24.
mitljivost i izdaja najveći: jer je ljubav prema tek
Različito n e z a d o v o l j s t v o . — Slabi i
otkrivenom egu sada mnogo snažnija od ljubavi
takoreći ženstveni nezadovoljnici pronalazači su
prema staroj, istočnoj, mrtvoj proglašenoj »otadž
ulepšavanja i produbljivanja života; jači nezadovolj
bini«: a potreba da se nekako osiguramo od užas
n i c i — muževne osobe među njima, da ostanu u toj
nih kolebanja sreće otvara i plemenitije ruke, čim
slici — poboljšavanja i osiguranja života. Prvi poka
se neki bogataš i moćnik pokažu spremnim da u njih
zuju svoju slabost i ženstvenost u tome što se rado
istresu zlato. Danas postoji toliko malo sigurne
katkad varaju i svakako se zodovoljavaju, već sa
budućnosti: tu živome za danas: duševno stanje
malo opijenosti i sanjarenja, ali u celini nikada se
62 63
ne mogu zadovoljiti i pate od neizlečivosti svog ne šava što je moguće pre da si to izbije iz glave. Nje
zadovoljstva; pored toga unapređivači su svih onih gov unutrašnji kanon naime glasi: »Ništa neću da
koji znaju da stvaraju opijatske i narkotične utehe, vidim što protivreči opštem mišljenju o stvarima!
i baš zato su kivni na one koji. lekara cene više Da li sam j a stvoren za to da otkrijem nove stva
od sveštenika — time podržavaju d a l j e t r a j a ri? Ima već starih previše.«
n j e stvarnih nevolja. Da od srednjevekovndh vreme
na u Evropi nije postojala većina nezadovoljnika ove
vrste, možda uopšte ne bi nastala čuvena evropska
sposobnost z a stalnim p r e o b r a ž a v a n j e m : jer
pretenzije velikih nezadovoljenika pregrube su i
bez pretenzija da se konačno čak ne mogu smiriti. Š t a z n a č i ž i v e t i ? — Ziveti— t o znači:
Kina je primer zemlje, gde je uopšte nezadovolj stalno nešto od sebe odbijati što hoće da umre;
stvo u velikom i sposobnost za preobražavanjem živeti — to znači: biti okrutan i neumoljiv prema
odumrli pre mnogo vekova; i evropski socijalisti i svemu što biva slabo i staro kod nas, i ne samo
državni idolopoklonici mogli bi sa svojim pravilima kod nas. Ziveti — Ziveti — da li to dakle znači: biti
za poboljšanje i osiguranje života i u Evropi lako bez pijeteta prema umirućima, jadnima i starima?
dovesti do kineskih prilika i kineske »sreće«, pod Da li uvek biti ubica? A ipak stari Mojsije je re
pretpostavkom ako bi ovde najpre mogli iskoreniti kao: »Ne ubi!«
ono bolešljivije, nežnije, katkad još prebogato po
stojeće nezadovoljstvo i romantiku. Evropa je bo
lesnik, koji svojoj neizlečivosti i večnom menjanju 27.
svoje patnje duguje najvišu zahvalnost; ti stalno
novi položaji, te isto tako stalne nove opasnosti, O n a j k o j i s e o d r i č e . — Šta čini onaj koji
bolovi i sredstva obaveštenja konačno su proizvela se odriče? On teži višem svetu, on želi da dalje i
intelektualnu razdražljivost, koja je skoro isto to više leti od svih ljudi koji potvrđuju (aminaša) —
liko kao genije, i u svakom slučaju majka svih o n m n o g o š t a o d b a c u j e što b i m u otežalo
genija. let, i u tome ponešto što mu nije bezvredno i mr
sko: on to žrtvuje svojoj žudnji za visinom. To
žrtvovanje, to odbacivanje je baš ono što jedino
25. vidimo kod njega: prema tome mu dajemo ime
onaj koji ise odriče, i kao taj on stoji pred nama,
Ne unapred određen za saznanje. uvijen u svoju kapuljaču i kao duša neke košulje
— Postoji uopšte ne retka glupa poniznost, podvrg od kostreti. Ali on je veoma zadovoljan tim efek
nut kojoj jednom zauvek ne možeš biti učenikom tom koji vrši ma nas: on želi da pred nama prikri
saznanja. Naime: u trenutku kada čovek te vrste va svoju žudnju, svoj ponos, svoju nameru da
opaža nešto upadljivo, on se tako reći okreće na p r e k o nas preleti. — Da! On je mudriji nego što
nozi i sebi kaže: »Ti si se prevario! Gde su ti bile smo mislili i tako učtiv prema n a m a — t a j koji po
oči! To ne može biti istina!« — i sada, umesto da tvrđuje! Jer u tom je kao i mi, i u tome što se
se još jednom oštrije pogleda i oslušne, sklanja
odriče.
se kao preplašen upadljivoj stvari sa puta i poku-
5 Vesela nauka
64 65
28.
30
S v o j i m n a j b o l j i m š t e t i t i . — Naši jaki
katkad nas toliko daleko gone napred da više ne K o m e d i j a č u v e n i h . — Čuveni ljudi koji
možemo da izdržavamo svoje slabosti i zbog njih ma je p o t r e b n a njihova slava, kao na primer
propadamo: mi takođe dobro vidimo taj ishod, a svi političari, ne biraju više svoje saveznike i pri
uprkos tome ne želimo drugačije. Tada postajemo jatelje bez zadnjih misli: od jednog žele deo sjaja
tvrdi prema onome kod nas što treba poštedeti i i odsjaja njegove vrline, od drugog — ono što uliva
naša veličina je i naša nemilosrdnost. — Takav do strah kod izvesnih sumnjivih osobina, koje svako
življaj što konačno moramo da platimo životom, kod njega poznaje, nekom trećem kradu glas nje
metafora je za čitavo delovanje velikih ljudi na gove dokolice, njegovog ležanja-na-suncu, zato što
odgovara njihovim vlastitim ciljevima da ih pone
druge i na njihovo vreme — baš sa svojim Naj
kad smatraju nepažljivim i lenjim — to krije da su
boljim, s onim što samo oni mogu, upropašćuju
do sada bili u zasedi; čas im je potreban u blizini
mnoge Slabe, Nesigurne, Postajuće i one koji žele, fantasta, čas poznavalac, čas mozgalo, čas pedant, i
i po tome su štetni. Može se dogoditi da oni, uzeti takoreći kao njihovo prisutno Ja, ali isto tako us
u celini, samo štete, jer njihovo najbolje jedino koro isti im više nisu potrebni! I tako stalno umi
prihvataju i takoreći ispijaju takvi, koji kod njega, ru njihove sredine i spoljašnje strane, dok izgleda
kao kod suviše jakog napitka, gube svoj razum i da se u toj sredini sve tiska i izgleda da želi po
svoju samoživost: oni bivaju tako opijeni da svoje stati njihov »karakter«: u tome su nalik na velike
udove moraju slomiti na svim stramputicama, kuda gradove. Njihov dobar glas se stalno menja kao i
ih goni opijenost. njihov karakter, jer njihova promenljiva sredstva
zahtevaju tu promenu, i isturaju čas ovu čas onu
stvarnu ili izmišljenu osobinu n a p o l j e na po
29. zornicu: njihovi prijatelji i saveznici, kao što smo
rekli, spadaju u te osobine pozornice. Naprotiv mo
Uz to — l a ž o v . — K a d a su u Francuskoj po ra to što oni žele da ostane utoliko više čvrsto i
čeli da se bore protiv Aristotelovih celina i shodno postojano i da nadaleko blista — a i tome je kat
tome i da ih brane, opet se jednom moglo videti što kad potrebna njegova komedija i njegova pozori-
tako često možemo videti, ali toliko nerado viđamo šna igra.
— l a g a l i s m o s e b e r a z l o z i m a d a b i zbog
njih postojali oni zakoni, samo da ne bismo sebi 31.
priznali da smo se n a v i k l i na vladavinu tih za
kona i da ništa više drugo ne želimo da imamo. I T r g o v i n a i p l e m s t v o . —Kupovati i pro
tako se čini u okviru svakog vladajućeg morala i davati smatra se sada prostim, kao veština čitanja
religije i odvajkada se to činilo. Razlozi i namere i pisanja; svako je sada uvežban u tome, čak nije
iza običaja uvek se dolaguju (hinzugelogen) kada trgovac, i još se svakog dana vežba u toj tehnici:
pojedinci počinju osporavati običaj i p i t a t i za sasvim kao što je nekada, u vremenu divljaštva,
razloge i namere. Ovde se nalazi veliko nepoštenje svako bio lovac i iz dana u dan se uvežbavao u te
konzervativaca svih vremena — oni su uz to-lažovi. hnici lova. Tada je lov bio prost: ali pošto je ko
načno postao privilegija moćnih i otmenih i time
66 5*
67
izgubio karakter svakodnevnosti i prostote — pre-
tinje, podsetio bih vas na to koliko je dugo bio
stavši da bude nužan i postavši stvar ćudi i luksuza
lakoveran. Tek sada je, sasvim kasno i posle og
— tako bi jednom moglo biti i sa kupovanjem i romnog samoprevladavanja, postao n e p o v e r -
prodavanjem. Možemo zamisliti društvena stanja u l j i v a životinja—da! čovek je sada gori nego ika
kojima se ne prodaje i ne kupuje i u kojem se nu da.« — Ne razumem to: zašto bi čovek sada trebalo
žnost ove tehnike postepeno sasvim gubi: možda da bude nepoverljiviji i g o r i ? — »Zato što sada ima
će tada pojedinci, koji su manje podređeni zakonu nauku, potrebnu nauku!« —
opšteg stanja, dopustiti sebi kupovanje i proda
vanje kao neki l u k s u z o s e ć a j a . Tek tada bi
trgovina stekla otmenost, i plemići bi se tada mo
žda isto tako rado bavili trgovinom kao do sada 34.
ratom i politikom: dok bi se obrnuto cenjene
politike tada potpuno moglo izmeniti. Već sada Historia a b s c o n d i t a . * — Svaki veliki
prestaje da bude zanatom plemića: i bilo bi mo čovek povratno deluje: čitava istorija se zbog nje
guće da se jednog dana smatra toliko prostim da same stavlja na terazije, i hiljade tajne prošlosti
se kao sva partijska i dnevna literatura svrsta u puze iz svojih skrovišta — unutar u n j e g o v o
rubriku »prostitucija duha«. sunce. Ne možemo sagledati šta sve jednom još
neće biti istorija. Prošlost je možda još uvek su
štinski neotkrivena! Potrebno je još toliko mnogo
32. povratnih delujućih sila!
N e p o ž e l j n i u č e n i c i . — Šta d a radim s a
ova dva učenika! povikao je neraspoloženo jedan 35.
filosof, koji je »kvario« omladinu, kao što ju je
nekada kvario Sokrat — o n i mi nisu dobrodošli J e r e s i v r a d ž b i n a . — Drugačije misliti ne
učenici. Jer tu jedan ine može reći ne, a onaj drugi go što p r i l i č i — t o već dugo nije toliko dejstvo ne
kaže o svemu: »Ovako i onako«. Pod pretpostav kog boljeg intelekta, nego delovanje jačih, zlih na
kom da uzmu moje učenje, prvi bi previše p a t i o , gona, oslobađajućih, izolujućih, prkosnih, zluradih,
jer moj način mišljenja zahteva ratničku dušu, pakosnih nagona. Jeres je dopuna vradžbini, i si
neko hteti-činiti na žao, neko zadovoljstvo u negi gurno isto tako kao i ona nešto bezazleno ili čak
ranju, neku debelu kožu — on bi lagano umirao od po samoj sebi nešto dostojno poštovanja. Jeretici i
otvorenih i unutrašnjih rana. A drugi bi iz svake veštice su dva roda zlih ljudi: zajedničko im je da
stvari koju zastupa spremio neku osrednjost i tako se i osećaju kao zli, ali da je njihovo nesavladljivo
je učinio osrednjošću — takvog učenika želim svom zadovoljstvo da se štetno izjašnjavaju o onome što
neprijatelju. vlada (ljudima ili mišljenjima). Reformacija, neka
vrsta udvajanja srednjovekovnog duha, u vreme
33. kada više nije posedovala dobru svest, proizvela
je to u najvećoj meri.
V a n s l u š a o n i c e . — »Da bi vam dakazao
da čovek u osnovi spada među dobroćudne živo-
* Lat. — skrivena istorija. Pritn. prev.
68
69
verovalo u apsolutnu korisnost saznanja, naime u
najprisniju povezanost morala, znanja i sreće —
P o s l e d n j e r e č i . — Setićemo se da je car glavni motiv u duši velikih Francuza (kao Volter)
August, onaj užasan čovek, koji je isto tako vladao — delimično što su mislili da u nauci imaju i vole
sobom i koji je isto tako znao da ćuti kao neki nešto nesebično, bezazleno, samo-sebe-dovoljno, do
mudar Sokrat, svojim poslednjim recima postao ista nevino, u čemu uopšte ne učestvuju zli nagoni
indiskretan prema samom sebi: prvi put je pustio — glavni motiv u Spinozinoj duši, koji se kao sa-
da mu padne maska kada je stavio do znanja da znavalac osećao božanski — dakle iz tri zablude.
je nosio masku i da je igrao komediju — on je
igrao oca otadžbine i mudrosti na prestolu, do
bro do iluzije! Plaudite amici comoedia finite est!* 38.
— Misao umirućeg Nerona: qualis artifex pereo!**
beše i misao umirućeg Augusta: sujeta histriona
E k s p l o z i v n i . — Ako razmislimo kako sna
(glumaca)! Brbljivost histriona! I upravo pandan
ga mladih ljudi oseća potrebu da eksplodira, ne
umirućem Sokratu! — Ali Tibarije umro je ćutke,
treba da se čudimo kada vidimo kako se grubo i
ovaj naj mučeniji od svih samomučitelja — on je
neizbirljivo odlučuju za ovu ili onu stvar: ono što
bio pravi, a ne glumac! Šta mu se moglo na kraju
ih draži je prizor revnosti, što postoji oko neke
motati po glavi! Možda to: »Život — to je duga
stvari, i takoreći prizor gorućeg fitilja — a ne sa
smrt, Ja budala koji sam tolikim mnogima skratio
ma stvar. Finiji zavodnici zato se razumevaju u to
život! Da li sam j a bio stvoren za to da budem do
da im eksploziju stave u izgled i da apstrahuju
bročinitelj? Trebalo je da im dam večni 'život: tako
od zasnivanja svoje stvari: sa razlozima se ne stiču
bih mogao v i d e t i kako večno u m i r u . Ta za to
ova burad baruta!
sam imao tako dobre oči: quelis spectator pereo!***
Kada je posle duge smrtne borbe ipak izgledalo da
mu se opet vraća snaga, smatralo se uputnim da se
uguši jastucima — on je umro dvostrukom smrću. 39.
70 71
još više njih i na kraju neka p o t r e b a s v i j u . ni za svakovrsno r o p s t v o pod pretpostavkom
Ali to što ovi pojedinci drugačije osećaju i »imaju da se viši nad njima stalno legitimiše kao viši, da
ukus«, ima naravno svoj razlog u nekoj neobično kle r o đ e n za zapovedanje — kroz otmenu formu!
sti njihovog života, njihove ishrane, njihovog va Najprostiji čovek oseti da se otmenost ne može
renja, možda u nekom višku ili manjku anorgan improvizovati i da u njoj treba da poštuje plod
skih soli u svojoj krvi, ukratko i fizisu:* ali oni drugih vremena — ali odsustvo više forme i ozlo
imaju hrabrost da se izjašnjavaju za fizis i da ga glašena fabrikantska vulgarnost sa crvenim, tustim
saslušaju još u njegovim najfinijim tonovima: nji rukama, dovode ga na pomisao da su ovde samo
hovi estetski i moralni sudovi su takvi »najfiniji slučaj i sreća izdignuli jednog nad drugim: pa do
tonovi« fizisa. bro, tako on u sebi zaključuje, okušajmo mi jed
nom slučaj i sreću! Bacimo jednom kocke — i so
cijalizam počinje.
O n e d o s t a t k u o t m e n e f o r m e . — Voj 41.
nici i vođe imaju među sobom mnogo viši odnos
od radnika i poslodavaca. Za neko vreme barem P r o t i v k a j a n j a . — Mislilac vidi u svojim
stoji svaka vojno zasnovana kultura još visoko iz vlastitim postupcima pokušaje i pitanja da dobije
nad svake takozvane industrijske kulture: posled- bilo kakvo obaveštenje: uspeh i neuspeh su mu pre
nja u svom sadašnjem obliku uopšte je najprostija svega o d g o v o r i . Ali da se za to što nešto ne us-
forma postojanja koje je do sada bilo. Ovde jed peva ljuti ili kaje — to prepušta onima koji po
nostavno deluje zakon nužde: želimo da živimo i sluju, jar im je to naređeno, i koji mogu da oče
moramo se prodavati, ali preziremo onoga koji tu kuju batine kada milostivi gospodin ne bude za
nevolju iskorišćava i k u p u j e sebi radnika. Čudno dovoljan uspehom.
je da se podvrgavanje moćnim, strašnim, čak užas
nim ličnostima, tiranima i vojskovođama, ni iz
daleka ne oseća tako mučno kao to podvrgavanje
nepoznatim i nezanimljivim ličnostima, kao što su R a d i d o s a d a . — Tražiti rad radi nadnice,
sve industrijske veličine: u poslodavcu radnik vidi u tome su sada u svim civilizovanim zemljada sko
obično samo lukavog, isisavajućeg psa od ljudi, ro svi ljudi jednaki; u svima njima je rad sred
koji špekuliše svakom nevoljom, a čiji su mu ime, stvo, a ne cilj; zašto su u biranju rada- manje fini,
lik, moral i glas potpuno irelevantni. Fabrikantima pod pretpostavkom da daju bogatu dobit. Sada po
i velikim preduzimačima trgovine su verovatno do stoje ređi ljudi koji pre žele da propadnu nego
sada u suviše velikoj meri nedostajali svi oni oblici da rade bez z a d o v o l j s t v a ; oni izbirljivi, koji
i obeležja v i š e r a s e , koji tek l i č n o s t i čini se teško mogu zadovoljiti, kojima se ne koristi
zanimljivim, da su imali otmenost naslednog plem bogatom dobiti, ako sam rad nije dobitak svih do
stva u pogledu i u gestu, ne bi možda bilo nika bitaka. U tu retku vrstu ljudi spadaju umetnici i
kvog socijalizma masa. Jer ovi su u osnovi sprem- kontemplativci svih vrsta, ali takođe već oni do-
količari koji svoj život provode u lovu, putovanji
* Starogrčki fizis (fisis) označava prirodu. Prim. prev.
ma ili ljubakanjima i pustolovinama. Svi oni žele
72 73
rad i nuždu, ukoliko je to povezano sa zadovolj glavica. — Tako je kod starih Rimljana postojala
stvom, i najteži, najgrublji rad, ako tako mora predstava da žena samo na dva načina može da
biti. Ali inače su oni odlučno lenji, bilo da je to smrtno zgreši: jednom brakolomstvom, potom —
osiromašenje, nečasnost, opasnost po zdravlje i po pijenjem vina. Stari Katon je mislio da je ljub
život imalo da bude vezano za tu lenjost. Oni se ljenje među rođacima samo zato stvoreno običa
ne plaše toliko dosade koliko rada bez zadovolj- jem da bi se po toj tački žene držale pod kontro
• stva; njima je potrebno mnogo dosade ako nj i h o v lom; poljubac znači: da li ona miriše na vino? 2ene
rad treba da uspe. Za mislioce i za sve pronalaž- koje behu uhvaćene kod pijenja vina su doista kaž
ljive duhove dosada je ona neprijatna »bezvetrica« njavali smrću, a svakako ne samo što su žene katkad
duše, ikoja prethodi srećnom putovanju; on je mora pod uticajem vina zaboravljale svako poricanje;
podneti, mora njeno delovanje kod sebe d o č e k a Rimljani su se pre svega plašili orgijastičkog i di-
t i — to je upravo ono što manje prirode uopšte onizijevskog bića, od kojeg su tada žene evropskog
ne mogu postići od sebe! Dosadu na svaki način juga, kada je vino bilo još novo u Evropi, bile is
terati od sebe je prosto: kao što je prosto raditi kušavane kao nekom ogromnom tuđinštinom, što
bez zadovoljstva. Možda se Azijati pred Evroplja-' je rušilo temelj rimskog osećaja; to im je bilo kao
nima ističu time što su za razliku od njih sposobni neka izdaja Rima, kao pripajanje inostranstva.
za duži, dublji mir; čak njihovi narkotici deluju
polako i zahtevaju strpljenje, u suprotnosti prema
odvratnoj nenadanosti evropskog otrova — alko
hola. 44.
43. M o t i v i u k o j e se ve r o v a l o . — Ma ko
liko može biti važno da se veruje u motive prema
kojima je čovečanstvo do sada postupalo; možda je
Š t a z a k o n i o d a j u . — Ljudi veoma greše
kada studiraju krivične zakone nekog naroda, kao v e r a u ove ili u one motive, dakle ono što je čo
da su oni izraz njegovog karaktera, i zakoni ne večanstvo samom sebi do sada podmetalo i uobra-
odaju to što je neki narod, nego ono što mu iz žavalo kao stvarnu polugu svog delanja, nešto još
gleda strano, čudno, čudovišno, inostrano. Zakoni bitnije za onog koji saznaje. Intimna sreća i beda
se odnose na izuzetke moralnosti morala i najstro čoveka njima je već prema njihovom verovanju u
žije kazne pogađaju ono što je shodno moralu su- ove illi one motive pripala — ali ne kroz ono što
sednog naroda. Tako kod Vahabita* postoje samo je stvarno bio motiv! Sve to poslednje ima interes
dva smrtna greha: imati nekog drugog boga sem drugog reda.
vahabitskog boga i — pušiti (kod njih se to obe-
ležava kao »sramotan način pijenja«). »A kako 45.
stoji sa ubistvom i brakolomstvom?« — upitao je
začuđen jedan Englez koji je čuo za te stvari. »Pa E p i k u r. — Da, ja sam ponosan da Epikurov
Bog je milostiv i milosrdan!« — rekao je stari po- karakter osećam drugačije nego možda iko, i pri
svemu što o njemu čujem i čitam da uživam sreću
* Islamska sunitska sekta, koja je osnovala Saudi- popodneva starog veka — vidim kako njegove oči
-Arabiju. Prim. prev. posmatraju široko beličasto more, preko priobal-
74 75
nih stena na kojima leži sunce, dok velike i male ljačkim prirodama — dakle ne želimo da suzbija
životinje igraju u njegovoj svetlosti, sigurno i mir mo same strasti, nego samo njihov jezik i gest:
no kao ta svetlost i same te oči. Takvu sreću je tako s a tim ništa manje postižemo ono što ne že
mogao otkriti samo jedan stalni patnik, sreću svo limo: suzbijanje samih strasti, barem njihovo sla
jih očiju, pred kojima je more postojanja postalo bljenje i promenu — kao što su to na najpoučniji
mirno i koje se na njegovoj površini više ne može način doživeli dvor Luja XIV i sve što je od njega
nagledati te šarene, nežne, jezive morske kože: ni zavisilo. P o t o n j e doba, odgojeno u suzbijanju
kada ranije nije postojala takva skromnost slasti. izražavanje, samo više nije imalo strasti i neko ljup
ko, ravno, zaigrano biće na njegovom mestu — doba
što beše nesposobno da bude neuljudno: tako da
46. je čak neka uvreda učtivim rečima primana i vra
ćana. Možda će naša sadašnjica za to dati najčud
N a š e č u đ e nj e. — Nalazi se duboka i teme niji pandan: svuda vidim, u životu i u požarištu,
ljna sreća u tome da nauka pronalazi stvari što a ne najmanje u svemu što se piše, zadovoljstvo
č v r s t o s t o j e i stalno daju temelj za nova pro u svim g r u b l j i m provalama i gestovima strasti:
nalaženja— ta moglo bi drugačije biti! Da, mi smo sada se zahteva određena konvencija strasnosti —
toliko ubeđeni u svu nesigurnost i fantastičnost jedino ne sama strast! Uprkos tome na kraju ćemo
naših sudova o večnoj promeni svih ljudskih za je postići time, i naši potomci imaće p r a v u d i v -
kona i pojmova da nas u stvari čudi k o l i k o lj i n u a ne samo divljinu i upornost formi.
m n o g o čvrsto stoje rezultati nauke! Ranije ni
šta nismo znali o promenljivosti svega ljudskog,
moralni običaj održavao je veru da je čitav unu 48.
trašnji čovekov život večnim zagradama vezan za
neumitnu nužnost: možda su ljudi osećali tada ne P o z n a v a n j e n e v o l j e . — Možda se ljudi i
ku sličnu slast čuđenja kada su se pričale bajke vremena ničim toliko jedno od drugog ne razli
i istorije o vilama. Ta čudesnost je tako dobro činila kuju koliko različitim stupnjem poznavanja nevolje
tim ljudima, koji su svakako katkad mogli da se koju imaju: duševne kao i telesne nevolje. U od
zamore od pravila i večnosti. Jednom izgubiti tlo! nosu na poslednje možda smo svi sadašnji zajed
Lebdeti! Lutati! Biti lud! — to je spadalo u raj i no, uprkos našim nedostacima i slabostima, od po
u uživanje ranijih vremena, dok naše blaženstvo liči manjkanja bogatog samoiskustva, šeprtlje i fanta
na blaženstvo brodolomnika koji je stupio na kop sti ujedno: u poređenju sa jednim vremenom stra
no i obema nogama staje na staro čvrsto tlo — za h a — najdužim od svih vremena — u kome je poje
čuđen što se ono ne koleba. dinac samog sebe znao da štiti od nasilja i radi
tog cilja sam morao biti silnik. Tada je čovek pro
lazio kroz svoju bogatu školu telesnih muka i od
47. ricanja i shvatao je čak u izvesnoj okrutnosti pre
ma sebi, u dobrovoljnom uvežbavanju bola, nužno
O s u z b i j a n j u s t r a s t i . — Ako sebi stalno sredstvo njegovog održanja; tada je čovek od
zabranjujemo izražavanje strasti, kao nešto što gajao svoju okolinu da podnosi bol, tada se rado
treba ostaviti »prostim«, grubljim, građanskim, se- bol dodavala i gledalo kako se najužasnije stvari
76 77
te vrste dešavaju drugom, sem nekog drugog ose- čara, kao pre svega v e l i k o d u š n o s t , kao neko
ćanja osim osećanja vlastite sigurnosti. Ali što se iznenadno odricanje od osvete ili zadovoljenja, za
tiče duševne nevolje, sada kod svakog čoveka gle visti — pojavljuju se kod ljudi, u kojima je neka
dam da li je poznaje iz iskustva ili. iz opisa, da li moćna unutrašnja snaga bacanja, kod ljudi izne
još ipak smatra nužnim da se pretvara da to zna, nadnog zasićenja i iznenadnog gađenja. Njihova .
recimo kao obeležje finijeg obrazovanja ili da li zadovoljenja su tako brza i tako jaka da ih odmah
uopšte ne veruje u velike duševne bolove u dnu slede u stopu dosada i zlovolja i nekom bekstvu
svoje duše i da prilikom imenovanja iste slično suprotan ukus: u toj suprotnosti razvija se grč
prolazi kao pri imenovanju velikih telesnih patnji: osećaja, kod ovog kroz iznenadnu hladnoću, kod
pri čemu pomišlja na svoju zubobolju i stomačne onog kroz smeh, kod trećeg kroz suze i samopo-
bolove. Ali čini mi se da je to slučaj sa većinom. žrtvovanje. Meni velikodušni izgleda — bar ona vr
Iz opšte neuvežbanosti u boli oba oblika i izvesne sta velikodušnog koja je uvek najviše ostavljala
retkosti pogleda nekog patnika proizlazi sada važ utisak — kao krajnje osvetoljubivi čovek, kome se
na posledica: sada se bol mrzi mnogo više nego kod neko zadovoljenje pokazuje u blizini i koji ga tako
ranijih ljudi, i ogovara se mnogo gore nego ikada, bogato, temeljno i do kraja se zadovoljava v e ć u
pa se čak prisustvo boli k a o n e k e m i s l i sma p r e d s t a v i ispija da za ovom brzom razuzda-
tra jedva podnošljivim i iz toga se za čitavo postoja nošću sledi ogromno brzo gađenje — on se sada
nje čini neka stvar savesti i neko prebacivanje. izdiže »iznad sebe« i oprašta svom neprijatelju, on
Pojavljivanje pesimističkih filosofija uopšte nije ga čak blagosilja i poštuje. Sa ovim silovanjem
obeležje velikih, plodnih nevolja, nego se ovi znaci samog sebe, ovim izrugivanjem svom upravo još
pitanja kod vrednosti čitavog života postavljaju u tako moćnom nagonu za osvetom, samo popušta
vremenima u kojima prefinjenost i olakšanje po novom nagonu, što je upravo sada u njemu postao
stojanja već veoma krvavo i zloćudno oseća neiz- moćan (gađenju) i čini to isto tako nestrpljivo i
bežne ubode mušica duše i tela i u siromaštvu razuzdano kao što je ranije maštao a n t i c i p i r a o
stvarnih iskustava boli najradije želi već da do radost u osveti i tako reći je iscrpeo. U velikoduš
pusti m u č n e o p š t e p r e d s t a v e kao patnju nosti postoji isti stupanj egoizma kao i u osveti,
najviše vrste. — Postojao bi već neki recept protiv ali drugi kvalitet egoizma.
pesimističkih filosofija i protiv prevelike osetlji-
vosti, ikoji mi se čini pravom »nuždom sadašnjice«
— ali možda taj recept zvuči već previše okrutno, 50.
i sam bi se ubrajao pod znake na osnovu kojih
sada sudimo: »Postojanje je nešto zlo«. Pa! Recept A r g u m e n t u s a m l j e n o s t i . — Prebaciva
protiv »nevolja« glasi: n e v o l j a . nje savesti je i kod najsavesnijeg osećanje: »Ovo i
ono je protiv dobrog običaja t v o g društva.« Hla
dnog pogleda, razvučenih ustiju od strane onih
49. pod kojima si i za koje si odgojen još se p l a š e
i najjači. Čega se tu u stvari plaše? Usamljenosti!
V e l i k o d u š n o s t i s r o d n o . — One pa-; kao argumenta koji obara i najbolje argumente
radoksalne pojave kao iznenadna hladnoća u po za neku ličnost ili stvar! — Tako govori stadni na
našanju duševnog čoveka, kao humor melanholi- gon iz nas.
78 79
51. janje! O t k r i o sam za sebe da u meni dalje peva,
dalje voli, dalje mrzi, dalje zaključuje staro čove-
O s e ć a n j e z a i s t i n u . — J a hvalim svaku čanstvo i životinjski svet, pa čak celo pradoba i
skepsu na koju mi je dozvoljeno da odgovorim: prošlost sveosećajućeg postojanja — iznenada sam
»Pokušajmo to!« Ali od svih stvari i svih pitanja se probudio iz tog sna, ali samo za svest da upravo
ne mogu dopustiti eksperiment da ništa više ne sanjam i da dalje m o r a m sanjati da ne bih pro
čujem. To je granica moga »osećanja za istinu«: pao: kao što mesečar mora dalje da sanja da ne
jer tamo je hrabrost izgubila svoje pravo. bi pao. Šta mi je sada »privid«! Doista ne suprot
nost bilo kog bića — šta znam o bilo kom biću da
kažem nego samo predikate njegovog privida! Do
52. ista ne mrtva maska, koju bi se moglo staviti, a
isto tako skinuti nekom nepoznatom X! Privid je
Š t a d r u g i z n a j u o n a m a . — T o što m i o za mene sam ono što deluje i živi, što toliko ide u
sebi samima znamo i čega se sećamo nije toliko samopodrugivanju da me oseća, da su ovde samo
presudno za sreću našeg života, koliko se to ve- privid, varljiva svetlost i ples duhova — da među
ruje. Jednog dana će se srušiti ono šta d r u g i svim tim sanjačima i ja, »saznajući« igram svoj
znaju o nama (ili šta misle da znaju) o nama — i ples, da je onaj koji saznaje sredstvo da se zemalj
sada saznajemo da je to moćnije. Lakše izlazimo ski ples razvuče u dužinu i utoliko spada među re-
na kraj sa lošom savešću nego sa lošim glasom. ditelje svečanosti postojanja, i da je i da će uzvi
šena posledica i povezanost svih saznanja možda
biti najviše sredstvo da se opštost sanjarenja i
53. sverazumljivost svih tih sanjalica među sobom i
baš time p o d r ž i t r a j n o s t s n a .
D o b r o p o č i n j e . — Gde slaba vidljivost oči
ju ne može više da vidi zao nagon kao takav zbog
njegove profinjenosti, tu počinje čovek sa carstvom 55.
dobrog, i osećaj da si sada prešao u carstvo do
brog dovodi sve nagone do uzbuđenja, koji zlim P o s l e d n j a p l e m e n i t o s t . — Šta čini ple
nagonima behu ugroženi i ograničeni, kao osećanje menitim? Svakako ne što se prinose žrtve: čak i
sigurnosti, lagodnosti, sklonosti. Dakle: što je bez- besno razbludni prinosi žrtve. Svakako ne što se
izražnije oči, utoliko dalje dopire dobro! Stoga več- ide za nekom strašću; postoje strasti za preziranje.
nu vedrinu naroda i dece! Stoga sumornost i lošoj Svakako ne što se nešto za druge čini i bez samo
savesti srodnu tugu velikih mislilaca! živosti: možda je posledica samoživosti baš kod
najplemenijeg najveća. — Nego da je strast što
obuzima najplemenitijeg retkost, a da on ne zna
54. za tu retkost: upotreba jednog retkog i posebnog
merila i takoreći neka ludost: osećanje vrućine u
S v e s t o p r i v i d u . — Kako čudesno i novo stvarima što su svim drugim hladne: pogađanje
i ujedno strašno i ironično osećam sebe sa čitavim vrednosti za koje još nisu pronađene terazije: žr
mojim saznanjem postavljenim u celokupno posto- tvovanje na oltarima posvećenim nekom nepozna-
80 6 Vesela nauka 81
tom bogu: hrabrost bez volje za častoljubivošću: ni za sebe sa čim da započnu — i tako prizivati
neka samozadovoljnost što je preobilna i prenosi nesreću drugih: njima su uvek potrebni drugi! I
na ljude i stvari. Do sada je to dakle bila retkost i stalno drugi oni drugi! — Oprostite, moji prijatelji,
neznanje o toj retkosti što je čoveka činilo pleme ja sam se usudio da prizivam svoju s r e ć u .
nitim. Ali pri tom presudimo da je ovim pravilom
sve na što smo se navikli, najbliže i neophodno,
ukratko, sve što održava vrstu i uopšte p r a v i l o
u današnjem čovečanstvu nepravično bilo prosu
đivano i u celini klevetano, u korist izuzetaka. Biti
advokat pravila — to bi možda mogla biti poslednja
forma i finoća u kojoj se plemenitost otkriva na
zemlji.
56.
Ž u d n j a z a p a t n j o m . — Kada pomislim n a
žudnju da nešto radim što stalno golica i podbada
milione mladih Evropljana koji ne mogu da pod
nesu dosadu i same sebe — onda shvatam da u
njima mora biti neka žudnja da od nečeg pate
kako,bi iz svoje patnje uzeli neki verodostojan raz
log za delanje. Nevolja je nužna. Otuda dreka
političara, otuda mnoge lažne, izmišljene, prete-
rane »nevolje« svih mogućih klasa i šlepa sprem
nost da se u njih veruje. Ovaj mladi svet zahteva da
od s p o l j a — n e recimo sreća — već nesreća treba
da dođe ili postane vidljiva; i njihova mašta je
već unapred zaposlena da iz toga oblikuje neko
čudovište da bi se posle toga mogao boriti sa ču
dovištem. Kada bi tražioci nevolja osećali u sebi
snagu da polazeći iz unutrašnjosti sebi dobro čine,
da sebi nešto učine, isto tako bi razumeli i da po
lazeći od unutrašnjosti stvore vlastitu, njima svoj
stvenu nevolju. Njihovi pronalasci mogli bi onda
biti finiji i njihova zadovoljenja mogla bi zvučati
kao dobra muzika: dok oni sada svet ispunjavaju
svojom drekom o nevolji i shodno tome prečesto
pogotovo o s e ć a n j e m n e v o l j e ! Oni n e znaju
82
DRUGA KNJIGA
57.
87
M M A
sobom toliko strani kao što vi mislite, i možda rukama. Tada naćulimo uši protiv svake fiziolo
naša dobra volja da se izvučemo iz opijenosti isto gije i za sebe potajno dekretiramo: »Ja neću ništa
tako zaslužuje pažnju kao vaše verovanje da ste da čujem o tome da je čovek još nešto drugo sem
uopšte n e s p o s o b n i za opijenost. d u š e i f o r m e ! « »Čovek pod kožom« je svim oni
ma koji vole užas i besmisao, miljenje na boga i
ljubav. — Pa, kako još sada onaj ko voli oseća, s
obzirom na prirodu i prirodnost, tako je odvajka
58. da osećao svaki poštovalac boga i njegove »svete
svemoći«: kod svega što su o prirodi rekli astro
S a m o k a o s t v a r a o c i ! — T o m i j e pred nomi, geolozi, fiziolozi, lekari, video je uplitanje u
stavljalo najveći napor i još mi uvek predstavlja svoj najdragoceniji posed i shodno tome napad —
najveći napor da uvidimo da neizrecivo više stoji i još uz to besmrtnost napadača! »Prirodni zakon«
d o toga k a k o s e s t v a r i n a z i v a j u nego što zvučao mu je već kao neko klevetanje boga; u os
jesu. Glas, ime i privid, važenje, uobičajena mera i novi želeo je da veoma rado vidi čitavu mehaniku
težina neke stvari —u početku najčešće neka za svedenu na moralne i proizvoljne akte: ali kako
bluda i proizvoljnost prebačena preko stvari kao mu niko nije mogao učiniti tu uslugu, tako je t a-
ruho i potpuno tuđa njegovom biću pa čak i nje j i o sebi prirodu i mehaniku koliko je dobro mo
govoj koži — verom u to i u njegov dalji rast iz gao i živeo u snu. Ah, ovi ljudi su od vajkada na
pokolenja je u pokolenje postepeno takoreći pri- učili da s a n j a j u i nije im bilo potrebno prvo da
rastalo i rastalo u stvar i postalo samo njegovo telo: zaspu! — a i mi današnji ljudi još suviše dobro to
privid od početka postaje na kraju skoro uvek znamo sa svom našom dobrom voljom za budnost
biće i d e l u j e kao biće! Kakva bi to bila budala i za dan! Dovoljno je voleti. mrziti, žudeti, uopšte
koja bi tu mislila da je dovoljno ukazati na to po osećati — o d m a h nas obuzima duh i snaga sna i
reklo i na taj magleni omotač ludila da bi se u n i mi otvorenih očiju i hladno protiv svih opasnosti
š t i o kao suštinski važeći svet, takozvana »stvar penjemo se najopasnijim putevima gore po krovo
nost«! Samo kao stvaralac možemo uništavati.— vima i tornjevima fantazije, i bez svake vrtoglavice,
Ali ne zaboravimo ni to: dovoljno je stvoriti nova kao da smo rođeni da pužemo — mi mesečari dana!
imena i ocene i verovatnoće da bismo na daljinu mi umetnici! Mi skrivači prirodnosti! Mi žudni me-
stvarali nove »stvari«. seca i boga! Mi kao sasvim tihi neumoljivi putnici
na visinama, koje ne viđamo kao visine, nego kao
naše ravnice, kao naše sigurnosti!
59.
89
88
mene, dok u najdubljoj dubini stari zemljotresac zadovoljnog i mudraca; pa takoreći kao njegovo
peva svoju ariju, potmulu kao što riče bik, on uda jedino i još svetije bratstvo: to veoma dobro iz
ra uz to takav takt zemljotresca da čak ovim od ražava priča o onom makedonskom kralju; koji
kiše ispranim čudovištima od stena ovde drhti srce. je jednom atinskom filosofu, preziraču sveta poklo
Tada se iznenada, kao rođena iz ništavila, pojav nio talant* i od njega ga dobio nazad. »Kako? upi
ljuje pred kapijom ovog đavolskog lavirinta, na tao je kralj, zar on nema prijatelja?« Time je hteo
udaljenosti samo od nekoliko hvati — velika jedri reći: »Ja poštujem ponos ovog mudraca i nezavis
lica, klizeći ćutljivo kao duh. Ah, ta avetinjska le- nog čoveka, ali ja bih još više poštovao njegovu
pota! Kakvom me čari obuzima! Kako? Da li su se čovečnost ako bi prijatelj u njemu odneo pobedu
ovde ukrcali sav mir i ćudljivost sveta. Da li sama nad njegovim ponosom. Preda mnom se filosof uči
moja sreća sedi na tom tihom mestu, moje sreć- nio manjim? pokazavši da ne poznaje jedno od dva
nije Ja, moje drugo ovekovečeno sopstvo? Ne biti najviša osećanja — i to ne ono više!«
mrtav, a ipak više ni ne živeti? Kao neko sablasno,
tiho, posmatrajuće, klizeće, lebdeće neodređeno
biće? Kao lađa što sa svojim balim jedrima kao
neki ogroman leptir leti preko tamnog mora! Da!
Leteti p r e k o postojanja! To je ono! To bi bilo L j u b a v . — Ljubav prašta voljenom čak i po
ono! — čini se da je ovde buka mene učinila fan žudu.
tastom? Svaka velika buka čini da sreću stavljamo
u tišinu i daljinu. Kada se neki čovek nalazi usred
s v o j e buke, usred svog udaranja mora u bregove 63
hitaca i nacrta: tada svakako vidi i tiho čarobno
biće kako prolazi pored njega, za čijom srećom i Ž e n a u m u z i c i . — Kako dolazi do toga da
povučenošću čezne — to su ž e n e . On skoro misli topli i kišoviti vetrovi donose i muzičko raspolo
da tamo kod žena obitava njegovo bolje sopstvo: ženje i pronalazačko uživanje melodije? Nisu li to
na tim tihim mestima i najbučnije udaranje mora isti vetrovi što ispunjavaju crkve i ženama daju
u bregove postaje grobna tišina i sam život snom da misle na zaljubljene?
o životu. Ipak! Ipak! Moj plemeniti sanjaru, i na
najlepšoj jedrilici ima toliko mnogo šuma i buke i 64.
nažalost toliko mnogo slabe jadne buke! Čar i naj
moćnije delovanje žena jeste, da govorimo jezikom S k e p t i č a r . — Bojim se da su ostarele žene
filosofa, delovanje na daljinu, actio in distans: ali u najtajnijem kutku svog srca skeptičnije od svih
uz to spada najpre i pre svega — d i s t a n c a ! muškaraca: one veruju u površnost postojanja kao
u njegovu suštinu, i sva vrlina i dubina njima je
samo zavijanje te »istine«, veoma poželjno zavija
nje nečeg pudendum** — dakle neka stvar pristoj
61. nosti i stida, i ne više!
U č a s t p r i j a t e l j s t v a . — Da je osećanje
prijateljstva u starom veku smatrano najvišim ose- * U staroj Grčkoj novac u vrednosti od 6000 drahrai.
Prim. prev.
ćanjem, višim čak od najhvaljenijeg ponosa samo- ** Lat. — sramnog. Prim. prev.
90 91
65. to je jedan koga su iskvarile žene!« Mudar čovek
je zavrteo glavom i nasmejao se. »Muškarci su ti,
P r e d a n o s t . — Postoje plemenite žene sa kazao je, koji kvare žene: i sve što ženama zgreše
izvesnim siromaštvom duha, koje, da bi i z r a z i l e muškarci treba da okaju i poprave, jer čovek čini
svoju najdublju predanost, ne znaju sebi druga sliku žene i žena se oblikuje prema toj slici.« —
čije da pomognu nego tako što nude svoju vrlina i »Ti si suviše milosrdan prema ženama, reče jedan
stid: to je njima njihovo najviše. I često se taj po od onih koji je pored njega stajao, ti ih ne poz
klon prima, a da toliko duboko ne obavezuje kao naješ!« Mudri čovek odgovori: »Muški način je
što to one koje daju pretpostavljaju — jedna veo volja, ženski način je pripravnost — takav je za
ma setna priča! kon polova, doista! surov zakon za ženu! Svi ljudi
su nedužni za svoje postojanje, ali žene su nedužne
66. u drugom stepenu: ko bi za njih mogao imati do
voljno blagosti.« — Kakva blagost! povika jedan
S n a g a s l a b i h . — Sve žene su fine ,u tome drugi iz gomile; žene bismo morali bolje vaspitati!
da preteruju sa svojom slabošću, one su čak in — »Morali bismo muškarce bolje vaspitati«, odgo
ventivne u slabostima da bi se u potpunosti poja vori mudri čovek i klimnu mladiću da ga sledi. —
vile kao krhki ukrasi, koje čak boli zrno prašine: Ali mladić ne pođe za njim.
njihovo postojanje treba da učini da muškarac
primi k srcu svoju nezgrapnost i da deluje na sa-
vest. Tako se brane od jakih i od svakog »prava 69.
jačeg«.
S p o s o b n o s t z a o s v e t u . — Sto neko n e
67. može da se brani i shodno tome to i ne želi u našim
P r e t v a r a t i se p r e d s a m i m sobom. —• očima još mu ne služi na sramotu: ali mi slabo ceni-
Ona ga sada voli i gleda otada sa tako mirnim po- mo onog ko nije sposoban na osvetu niti ima za
verenjem preda se kao neka krava: ali avaj! Baš to dobru volju — svejedno da li je to muškarac
to beše njegova opčinjenost što je ona izgledala ili žena. Ako li bi nas neka žena mogla zadržati
potpuno promenljiva i neuhvatljiva! On je upravo (ili kako se kaže »čvrsto držati«), u koju nemamo
imao već suviše postojanog vremena kod sebe sa poverenja da bi pod određenim okolnostima znala
mog! Da li nije trebalo da bude dobro da se pret dobro da se koristi bodežom (nekom vrstom bo
vara u svom starom karakteru? Da se pretvara deža) p r o t i v nas? Ili protiv sebe: što bi u odre
glumeći nemilosrdnost? Zar joj dakle ne savetu- đenom slučaju bila osvetljivija osveta (kineska
jete — ljubav? Vivat comoedia!* osveta).
68. 70.
V o l j a i p r i p r a v n o s t . — Doveli su nekog G o s p o d a r i c e g o s p o d a r a . — Duboki
mladića jednom mudrom čoveku i rekli: »Pogledaj, moćni alt kakav se katkad čuje u pozorištu skida
nam iznenada zavesu pred mogućnostima u koje
* Lat. — živela Komedija. — Prim. prev. mi obično ne verujemo: mi odjednom mislimo na
92 93
to da negde u svetu mogu biti žene sa visokim, šta još sve ne moraju da osećaju u j e d n o m ! — T u
junačkim, kraljevskim dušama, sposobne i sprem se u stvari zavezao neki duševni čvor što traži sebi
ne za grandiozne odgovore, odluke i žrtvovanja i sličnog! Čak sažaljiva radoznalost najmudrijih po
spremne za vladavinu nad ljudima, jer im je ono znavalaca ljudi nije dovoljna da otkrije kako ova
najbolje od čoveka, ono što prevazilazi pol, postalo i ona žena zna da se snađe u tom rešenju zagonetke
telesni ideal. Doduše takvi glasovi prema intenciji i u toj zagoneoi rešenja i kakve se užasne, daleko
pozorišta ne bi baš trebalo da daju taj pojam o sežne sumnje pri tom moraju pokretati kod jed
ženi: obično one bi trebalo da prikazuju idealnog ne poremećene duše, čak kako poslednja filoso-
muškog ljubavnika, na primer Romea; ali da su fija i skepsa žene po toj tački baca svoje sidro!
dim po mom iskustvu, varaju pri tom se sasvim — Iza toga isto duboko ćutanje kao ranije i če
redovno varaju u računu i pozorište i muzičar, sto neko ćutanje pred samom sobom, neko za
koji od takvog glasa očekuje takva dejstva. Ne ve- tvaranje očiju pred samim sobom. — Mlade že
rujemo u o v e ljubavnike: ovi glasovi sadržavaju ne veoma se trude oko toga da izgledaju po
još uvek boju nečeg majčinskog i od domaćice, i vršne i bez misli; najfinije među njima pretvaraju
baš tada najviše kada najviše zvuči ljubav. se u nekoj drskosti. — 2ene lako osećaju svoje
muževe kao neke znakove pitanja svoje časti i svo
je dece, kao neku apologiju ili kajanje — njima
su potrebna deca i one ih žele u sasvim drugom
71. smislu nego što muškarac želi decu. — Ukratko,
ne možemo biti dovoljno blagi prema ženama!
O ž e n s k o j č e d n o s t i . —Postoji nešto
sasvim zapanjujuće i ogromno u vaspitanju otme-
nih žena, čak možda nema ničeg paradoksalnijeg.
Sav svet se slaže u tome da se one u eroticis* to 72.
liko neznalački koliko je samo moguće mogu vas-
pitati i da im uliju u dušu neki duboki stid pred M a j k e . — Životinje drugačije misle o žena
njom i krajnje nestrpljenje i bekstvo prilikom na- ma nego ljudi; one ženku smatraju produktivnim
goveštavanja tih stvari. Sva ženska »čast« nalazi bićem. Kod njih nema očinske ljubavi, ali postoji
se u osnovi samo ovde u opasnosti: šta im inače nešto tako kao ljubav prema deci dragane i navika
ne bismo oprostili! Ali ovde treba da ostanu nez na njih. Ženke na deci zadovoljavaju svoje vlasto
nalice do srži: one ne treba da imaju ni oči, ni ljublje, imaju svojinu, neku zabavu, nešto njima
uši, ni reči, ni misli za to njihovo »zlo«: čak zna potpuno razumljivo, sa čim se može brbljati: sve
nje ovde je već zlo. I sada! Kako se jednom groz to zajedno je majčinska ljubav — nju možemo upo-
nom munjom bacaju u stvarnost i znanje, brakom rediti sa ljubavlju umetnika prema svom delu.
— i to preko onog koga one najviše vole i cene: Trudnoća je žene učinila blažim, sposobnim da
hvataju ljubav i stid u protivrečnosti, čak odu čekaju, plašljivijim, podvrgljivijim; a isto tako
ševljenje, žrtvovanje, dužnost, sažaljenje i užas duhovna bremenitost proizvodi karakter kontem-
zbog neočekivanog susedstva boga i životinje i plativaca, srodan ženskom karakteru: to su muš
ke majke. — Kod životinja muški rod važi kao
lep.
* Lat. — ljubavi. Prim. prev.
94 95
73. dalo i posramljivalo svako fantaziranje i svaka
razuzdanost, kao neprijatelje »zdravog ljudskog j a -
S v e t a o k r u t n o s t . — Jednom svecu pri zuma«: tako bi oovečanstvo već odavno propalo!
stupio je neki čovek, koji je u rukama držao tek Njemu je pretilo i stalno pTeti kao njegova najveća
rođeno dete. »Šta da radim sa detetom? upitao je, opasnost izbijanje l u d i l a — to jest baš izbi
ono je jadno, nakazno i nema dovoljno života da janje volje u osećaju, viđenju i slušanju, uživanje
umre.« »Ubi ga, povikao je svetac groznim gla i nedisciplinovanost glave, radovanje ljudskoj ne-
som, ubi ga i drži ga zatim tri dana i tri noći u razumnosti. Nisu istina i izvesnost suprotnost lu-
svojim rukama da ga se sećaš: tako više nikad ne dakovog sveta, nego opštost i sveobaveznost ne
ćeš začeti dete dok ti ne dođe vreme da ga začneš.« kog verovanja, ukratko ne-proizvoljnost u sudo
Kad čovek to beše čuo otide razočaran; i mnogi vima. I najveći rad čoveka do sada je bio taj da
kuđahu sveca pošto je savetovao okrutnost, jer je nad veoma mnogim stvarima, koje će se slagati
savetovao da se dete ubije. »Ali nije li okrutnije među sobom i sa njim, postavi neki z a k o n s l a
ostaviti ga da živi?« reče svetac. g a n j a — bez obzira da li su te stvari istinite ili
lažne. To je odgoj glave koji je održao čovečanstvo;
ali suprotni nagoni još uvek su toliko moćni da u
74. osnovi o budućnosti čovečanstva smemo govoriti
sa malo poverenja. Stalno se još pomera i pomiče
N e u s p e š n e . —Uvek ne uspevaju one jadne slika stvari, i možda od sada i više i brže nego
žene koje u prisustvu onog koga vole bivaju ne ikada; stalno se baš najodabraniji duhovi bune
mirne i nesigurne i previše govore: jer muškarce protiv te sveobaveznosti — pre svih istraživači i s-
najsigurnije zavodi izvesna potajna i flegmatična t i n e ! Stalno ta vera kao neka opšta svetska vera
nežnost. izaziva gađenje i neku novu pohotljivost kod fini
jih glava: i već polagan tempo, koji ona zahteva
za sve duhovne procese, ono podražavanje kornja
če, što se ovde priznaje kao norma, čini umetnike
75.
i pesnike prebeglicama: to su ti nestrpljivi duho
vi u kojima izbija neko formalno uživanje u ludi
T i r e ć i p o l . — »Mali čovek je paradoks, ali lu, zato što ludilo ima tako veseo tempo! Potrebni
ipak čovek — ali male žene, u poređenju sa viso su dakle duhovni intelekti — ah! koristiću najne-
kim ženama, izgledaju mi da su nekog drugog ro dvosmisleniju reč — potrebna je v r l a g l u p o s t ,
da« — rekao je jedan stari učitelj plesa. Mala že potreban je nepokolebljiv udarac takta s p o r o g
na nikad nije lepa — rekao je stari Aristotel. duha da bi vernici velike opšte vere ostali među
sobom zajedno i dalje plesali: to je prirodna pot
reba prvoga reda koja ovde zapoveda i zahteva.
76. Mi d r u g i s m o i z u z e t a k i o p a s n o s t —
nama je stalno potrebna odbrana! — Pa, može se
N a j v e ć a o p a s n o s t . — Nije li u svim stvarno nešto reći u korist izuzetka, p o d p r e t
vremenima postojala većina ljudi koji su odgoj p o s t a v k o m d a n i k a d n e p o s t a n e pra
svoje glave —svoju »umnost« — smatrali svojim po- vilo.
,nosom, svojom obavezom i vrlinom, koje je vre-
7 Vesela nauka
97
77. i tako smo uvređeni, jer slutimo da je verovao
da se zbog nas morao spustiti.
Životinja sa čistom savešću. —
Ono prosto u svemu što se dopada na jugu Evro
p e — bila to sada italijanska opera (na primer 78.
Rosinija i Belinija) ili španski pustolovni roman
(nama najpristupačniji u francuskom ruhu Žila, Za šta t r e b a d a b u d e m o zahval
B l a s a ) — n e ostaje mi skriveno, ali me ne vređa, n i . — Tek umetnici, i to pozorišni umetnici, lju
isto tako kao ni prostota na koju nailazimo prili-, dima su stavili oči i uši da bi sa nekim zadovolj
kom šetnje kroz Pompeje i u osnovi čak kod či stvom slušali i gledali to što je svako sam, svako
tanja svake antičke knjige: odakle to dolazi? Da li sam doživljava, svako sam želi; tek su nas oni
je to što ovde nedostaje stid i sve prosto tako se naučili da cenimo junaka koji se krije u svakom
sigurno i sigurno u sebe pojavljuje, kao bilo šta od tih svakodnevnih ljudi, kako bi sam sebi čo
plemenito, ljupko i strasno u istoj vrsti muzike vek mogao izgledati kao junak, iz daljine i tako
ili romana? »Životinja ima pravo kao i čovek: ta reći pojednostavljen i preobražen — umetnost da
ko može slobodno svuda trčati, a ti, moj dragi se pred sobom samim »postaviš u scenu«. Samo
bližnji, takođe si još životinja, uprkos svemu!« tako zoboravljamo kod nas neke niže detalje! Bez
— čini mi se da je to moral te stvari i svojstve- te umetnosti ne bismo bili ništa sem prednjeg pla
nost južnjačke humanosti. Loš ukus ima svoje na i ne bismo uopšte živeli u vlasti one optike što
pravo kao dobar, i čak povlasticu pred njim, ako po sebi izgleda najbliža i najprostija kao ogromno
je velika potreba, sigurno zadovoljenje i tako re velika i kao stvarnost. — Možda postoji slična za
ći opšti jezik, neka bezuslovno razumljiva larva i sluga one religije što je zahtevala da se grešnost
bezuslovno razumljiv gest: dobar, odabran ukus svakog pojedinca posmatra kroz uveličavajuće stak
naprotiv uvek ima nečeg tražilačkog, okušavaj ućeg, lo i od grešnika činila velikog, besmrtnog zločin
ne potpuno sigurnog u svoje razumevanje — on ni ca: stvarajući oko njega večne perspektive, učila
je narodski i nikad nije bio narodski! Narodska je čoveka da na sebe gleda iz daljine i kao na nešto
jeste i ostaje m a s k a ! I tako se sve to poput prošlo, celovito.
maske može odvojiti u melodijama i kadencama,
u skokovima i veseljima ritma tih opera! Čak an
tički život! Šta razumevamo od toga ako ne razu- 79.
memo uživanje u maski, čistu svest svega poput
maske! Ovde je kupatilo i odmor antičkog duha: Draž n e s a v r š e n s t v a . — Ovde vidim
i možda to kupatilo beše retkim i uzvišenim pri jednog pesnika, koji, kao mnogi ljudi, svojim ne-
rodama starog sveta još nužnije nego prostim. — savršenstvima izaziva višu draž, nego svim onim
Tome nasuprot neizrecivo me vređa jedan prost što se pod njegovom rukom zaokrugljuje i savr
obrt u nordijskim delima, na primer u nemačkoj šeno oblikuje — da on uživa prednost i slavu mno
muzici. Ovde je prisutan s t i d, umetnik se pred go više od svoje poslednje nesposobnosti nego od
samim sobom spustio i ne bi mogao čak ni da spre- svoje bogate snage. Njegovo delo nikada potpuno ne
či da pri tom ne pocrveni: mi se sa njim stidimo iskazuje što bi u stvari mogao izreći, šta je m o-
g a o v i d e t i : izgleda da je imao slutnju neke
98 7* 99
vizije, i nikada nju samu: ali neka ogromna požu visoke, junačke neprirodnosti i konvencije. Sa pra
da za tom vizijom ostala je u njegovoj duši, i iz vom se zbog toga prebacuje dramskom pesniku
nje on uzima isto tako ogromnu rečitost zahte- ako on sve ne pretvara u um i reč, već uvek u ruci
vanja i pohlepnosti. Njom podiže onog koji ga zadržava neki ostatak ć u t a n j a : kao što smo
sluša, preko svog dela i svih »dela« i daje mu kri nezadovoljni operskim kompozitorom koji za naj
la da se toliko visoko podigne kako se inače ni viši afekt ne zna da pronađe neku melodiju, nego
kad ne podižu slušaoci: i tako postavši sami pes samo neko afektivno »prirodno« mucanje i dera
nici i vidoviti ljudi, oni se dive uzročniku svoje nje. Upravo ovde t r e b a protivrečiti prirodi! Up
sreće, kao da ih je neposredno doveo do gleda ravo ovde t r e b a da se prosta draž iluzije povu
nja onog njegovog najsvetijeg i poslednjeg, kao če pred nekom višom draži! Grci idu tim putem
da je stigao na svoj cilj i svoju viziju doista vi daleko, daleko — do zastrašivanja daleko! Kako
d e o i saopštio. Njegovoj slavi ide u prilog što oblikuju pozornicu koliko je moguće usku i zabra
nije u stvari stigao na cilj. njuju sebi sve efekte kroz duboke pozadine, kako
glumcu onemogućuju mimiku i lak pokret i pret
varaju ga u neko svečano, kruto strašilo sa mas
80. kom, tako su i strasti oduzeli duboku pozadinu
i diktirali joj zakon lepog govorenja, oni su čak
U m e t n o s t i p r i r o d a . — Grci (ili barem uopšte sve učinili da deluju nasuprot elementar
Atinjani) rado su slušali dobro govorenje: oni su nom delovanju slika što izazivaju strah i saža
čak imali za to neku žudnju što ih je više nego sve ljenje: o n i u p r a v o n i s u h t e l i s t r a h i sa
drugo razlikovala od onih koji nisu bili' Grci. I ta ž a l j e n j e — svaka čast i najviša čast Aristotelu!
ko su sami od strasti na pozornici zahtevali da ona ali on sigurno nije dobro pogodio, a da ne govo
dobro govori i sa uživanjem su trpeli neprirodnost rimo o pravom rešenju, kada je govorio o kraj
dramskog stiha: ta u prirodi je strast toliko škrta njem cilju grčke tragedije!* Pogledajmo ipak gr
na rečima! tako nema i zbunjena! Ili ako nađe čke tragičare po tome šta je najviše pobudilo
reči, toliko zbunjeno i nerazumno i sebi samoj njihovu vrednoću, njihovo pronalazaštvo, njihovo
na sramotu! Sada smo se svi mi, zahvaljujući Gr takmičenje — svakako ne nameru savladavanja gle
cima, navikli na tu neprirodnost na pozornici kao dalaca kroz efekte! Atinjanin je odlazio u poža
što zahvaljujući Italijanima i rado podnosimo dru rište d a s l u š a l e p e g o V o r e ! I d o lepih
gu neprirodnost, r a s p e v a n u strast. — Nama je govora beše stalo Sofoklu! — oprostite mi ovu je-
to postala potreba, koju iz stvarnosti ne možemo res! — Veoma različito stoji sa o z b i l j n o m o p e -
zadovoljiti: da čujemo ljude kako u najtežim situ r o m: svi njeni majstori staraju se da spreče da
acijama dobro i opširno govore: nas sada odušev razumemo njihove ličnosti. Neka usput uhvaćena
ljava kada tragičan junak tu još nalazi reči, raz reč mogla bi nepažljivom slušaocu pomoći: u ce
loge, reči i te gestove i u celini neku svetlu du lini situacija mora samu sebe da objasni — ništa
hovnost, gde se život približava ponorima, i gde ne stoji do govorenja! — tako misle svi oni i tako
čovek najčešće gubi glavu a sigurno i lep jezik.
T a vrsta o d s t u p a n j a o d p r i r o d e zbog to
ga je možda najprijatniji obrok za ponos čoveka; * To jest o Katarzi (duševnom čišćenju), što se kod
zbog njega uopšte on voli umetnost kao izraz jedne gledalaca postiže izazivanjem straha i sažaljenja. Prim.
prev.
100 101
su svi rečima izvodili svoje lakrdije. Možda im je jednostavni; njima to, barem za njihovo dugo
samo nedostajala hrabrost da potpuno izraze svoje dobro vreme, nije dosadilo, kao što je to slučaj
poslednje omalovažavanje reči: malo više drskosti kod Francuza: koji čak rado čine mali skok u su
kod Rosinija i on bi pustio da se skroz-naskroz protnost i duh logike u stvari podnose samo kad
peva la-la-la-la — i pri tom bi bilo razuma! Oper- mnoštvom takvih malih skokova u suprotnost oda
skim ličnostima upravo ne treba verovati »na reč«, je svoju d r u ž e v n u pristojnost, .svoje družev-
nego na ton! To je razlika, to je lepa n e p r i r o d no samoporicanje. Logika mi izgleda nužna kao
n o s t radi koje se ide u operu! Čak recitativo hleb i voda, ali i kao ove neka vrsta zatvorske hra
secco* ne želi u stvari da se sluša kao reč i tekst: ne, čim je trebao čisto i jedino nju uzimati. U
ova vrsta polumuzike treba naprotiv muzičkom dobrom društvu ne moramo nikad hteti potpuno
uvu najpre da pruži mali mir (mir m e l o d i j e i jedino da 'budemo u pravu, kao što to želi svaka
kao najsublimnijeg i stoga i najnapregnutijeg uži čista logika: stoga mala doza nerazumnosti u či
vanja te umetnosti) — ali veoma skoro nešto dru tavom francuskom esprit-u.— Smisao za družev-
go; naime sve veće nestrpljenje, sve veće protiv nost kod Grka bio je daleko manje razvijen, nego
ljenje, neku novu žudnju za p o t p u n o m muzi što jeste i što je bio kod Francuza: stoga toliko
kom, za melodijom. — Kako stoji, posmatrano sa malo esprit-a kod njihovih najduhovitijih ljudi,
tog stanovišta, sa umetnošću Riharda Vagnera? stoga toliko malo dosetke čak kod njihovih ša-
Možda drugačije? Cesto mi se činilo kao da se reč ljivdžija, stoga — ah! Neće mi više verovati u ove
i muzika njegovih tvorevina pre izvođenja mora moje rečenice, a koliko te vrste imam još na duši!
ju naučiti napamet: jer bez toga mi je izgledalo — Est res magna tacer* — kaže Marcijal (Martijal)
— ne č u j e m ni reči ni samu muziku. o svim brbljivima.
81. 83.
G r č k i u k u s . — »Šta je lepo u tome? — upi P r e v o d i . — Stepen istorijskog smisla što
tao je onaj geometar posle izvođanja Ifigenije — poseduje neko vreme možemo prosuditi po tome
ništa se u tome ne dokazuje!« Da li bi i Grci bili
kako to p r e v o d i i prošla vremena i knjige po
toliko daleko od tog ukusa? Bar kod Sofokla se
»sve dokazuje«. , kušava da asimiluje. Francuzi Korneja, a takođe i
revolucije dočepali su se rimske starine na način
za koji više ne bismo imali hrabrosti — zahvalju
jući našem smislu za istoriju. A i sama rimska sta
82.
rina: kako je nasilno i ujedno naivno stavila svo
ju ruku na sve dobro i visoko grčke drevnije sta
E s p r i t** ne na g r č k i n a č i n . — Grci
rine! Kako su oni prevodili u rimsku tadašnjost!.
su u čitavom svom mišljenju neopisivo logični i
Kako su namerno i bezobzirno činili nejasnim
trenutak na prahu leptirovog krila! Tako je Hora-
* Ital. — recitativ uz pratnju klavira ili čembala.
Prim. prev.
** Franc. — duh. — Prim. prev. * Lat. — velika je stvar ćutati. — Prim. prev.
102 103
cije (Horatije) tu i tamo prevodio Alkeja ili Arhi- vom svetu poniklo svuda na zemlji kao ruganje
loha, tako je Propercije prevodio Kalimaha i Fi čitavoj korisnoj svrsishodnosti i još uvek niče!
leta (pesnike istog ranga sa Teokritom, ako s m e- Divlje lepa nerazumnost poezije pobija vas, vi
m o suditi): šta im je bilo stalo do toga da je utilitarci! Baš hteti s e o s l o b o d i t i korisnosti
stvarni tvorac ovo i ono doživeo i znake toga upi — to je uzdiglo čoveka, to ga je inspirisalo za
sao u svoju pesmu! — Kao pesnici ne behu nesklo umetnost i moralitet!« Ali ja sada moram laskati
ni antikvarskom duhu traganja koji prethodi isto- utilitarcima — ta oni su retko u pravu da je to za
rijskom smislu, kao pesnici nisu uzeli u obzir te žaljenje! U onim starim vremenima, što su poezi
sasvim lične stvari i imena i sve što je bilo svoj ju pozivale u život, imali smo ipak pri tom korist
stveno jednom gradu, jednoj obali, jednom veku, u vidu i jednu veliku korist — tada kada smo uči
kao njegova nošnja i maska, nego su smesta sta nili da ritam prodre u govor, onu silu što iznova
vili ono sadašnje i rimsko na njegovo mesto. Izgle sređuje sve rečenične atome, zahteva da se bi
dalo je kao da nas pitaju: »Zar ne treba ono staro raju reči i misao boji iznova čini tamnijim, više
da sebi učinimo novim i da s e b e u njemu smes- stranim, daljim: naravno neka p r a z n o v e r n a
timo? Zar ne bismo smeli našu dušu da udahnemo k o r i s t ! Zahvaljujući ritmu bogova trebalo bi
tom smrtnom telu? Jer ono je mrtvo samo jed da se neka ljudska želja dublje utisne pošto smo
nom: kako je ružno sve mrtvo!« — Oni nisu znali primetili da se čovek bolje seća nekog stiha nego
za uživanje u smislu za istoriju; ono prošlo i tuđe nevezanog govora; isto tako su ljudi mislili da će
beše im mučno, i kao Rimljanima podsticaj za ih zahvaljujući ritmičkom tik-taku čuti preko ve
rimsko osvajanje. U stvari tada se osvajalo, ako likih daljina; činilo se da ritmizovana molitva pre
bi se prevelo — ne samo tako što se ispuštalo ono dopire do sluha bogova. Ali pre svega su hteli da
istorijsko: ne, dodavala se aluzija na sadašnjost, imaju korist od onog elementarnog savlađivanja,
pre svega brisalo se pesnikovo ime i na njegovo što doživljuje čovek po sebi slušajući muziku; ri
mesto stavljalo svoje — ne u osećanju krađe, nego tam je neka prinuda; on proizvodi neku nesavlad-
sa najčišćom savešću imperium Romanum-a*. Ijivu želju da se popusti, da se složi;-ne samo ko
rak nogu, takođe i duša ide za tim taktom — ve-
rovatno, tako se zaključivalo, takođe i duša bogo
84. va! Ljudi su dakle pokušali preko ritma da p r i
s i l e i da vrše neku silu nad njima: preko njih
O p o r e k l u p o e z i j e . — Ljubitelji fantas se prebacila poezija kao neka magična zamka.
tičnog kod čoveka, koji ujedno zastupaju učenje Bese još čudesnija predstava: i ta je baš možda
o instiktivnom moralitetu, zaključuju ovako: »Pod najviše delovala kod nastanka poezije. Kod pita-
pretpostavkom da se u svim vremenima cenila ko gorejaca ona se pojavljuje kao filosofsko učenje
rist kao vrhovno božanstvo, odakle je onda u či i kao trik vaspitanja: ali odavno pre toga beše
tav svet došla poezija? — to ritmizovanje govora, filosofa, muzici se priznavala snaga da se čovek
što pre deluje nasuprot jasnoći saopštavanja, ne rastereti afekata, da se očisti duša, da se ublaži
go što unapređuje, i što je nasuprot tome u čita- ferocia animi* — i to baš kroz ono ritmičko u mu-
* Lat. — rimskog carstva. — Prim. prev. * Lat. — neobuzdanost duše, — Prim. prev.
104 105
zici. Kada su prava napetost i harmonije duše bili od iritma? Sa njim se moglo sve: magično unapre
izgubljeni, moralo se p l e s a t i , u taktu pevača — đivati neki rad; prinuđivati nekog boga da se po
to beše recept ove lekarske veštine. Njome je javi,' da bude blizu, da sluša; pripremati buduć
Terpander smirio jednu pobunu, Empedoklo je nost shodno svojoj volji; rasteretiti vlastitu dušu
smirio jednog besomučnika, Damon je očistio jed od neke prekomernosti (straha, manije, sažaljenja,
nog od ljubavi bolesnog mladića; time su se lečili osvetoljubivosti), i ne samo vlastitu dušu nego
i podivljali osvetoljubivi bogovi. Najpre time što i dušu najgoreg demona — bez stiha čovek beše
bi se omama i razuzdanost njihovih afekata dovo ništa, kroz stih bio bi takoreći bog. Takvo osnov
dili do vrhunca, dakle tim što bi se besomučnika no osećanje ne može se više potpuno iskoreniti
učinilo ludim, a osvetoljubivog pijanim od osvete — i još sada, posle milenijuma duge borbe protiv
—svi orgijastički kultovi žele ferocia-u nekog bo takvog praznoverja, povremeno i najmudriji od
žanstva da odjednom rasterete i da učine orgi nas postaje budalom ritma, čak samo u tome što
jom da se posle toga osećaju slobodnijim i mir neku misao o s e ć a kao i s t i n i t i ] u , kada ima
nijim i da ljude ostavi na miru. Melos prema svom neku metričku formu i dolazi sa nekim božanskim
korenu znači sredstvo za umirivanje, ne zato što hopsasa što odatle dolaze. Zar nije veoma vesela
je sam blag, nego što njegovo dejstvo čini čoveka stvar da još uvek najozbiljniji filosofi, ma koliko
blagim. — I ne samo u kultskoj pesmi, već i kod inače ozbiljno uzimali za sigurno, da se pozivaju na
svetske pesme najstarijih vremena postoji pret p e s n i č k e i z r e k e, da bi svojim mislima da
postavka da ono ritmičko ima magičnu moć, na le snagu i verodostojnost? — pa ipak je za istinu
primer prilikom vađenja vode ili veslanja. Pesma opasnija, kada se sa njom pesnik slaže, nego kada
je neko očaravanje demona, koje pri tom zamiš joj protivreči! Jer kao što kaže Homer: »Mnogo
ljamo kao delatne, ona ih čini voljnim (uslužnim), lažu ti pesnici!« —
neslobodnim i oruđem čoveka. I kad god delamo,
postoji pobuda za pevanjem s v a k a radnja je
vezana za pomoć duhova: bajalica i bajanje iz 85.
gleda da su praoblik poezije. Ako je stih korišćen
i prilikom proročanstva — Grci su govorili da je D o b r o i l e p o . — Umetnici stalno v e l i
heksametar pronađen u Delfima— tako bi i ovde č a j u — oni ništa drugo ne čine — i to sva ona sta
ritam trebalo da vrši prisilu. Tražiti neko proro nja i one stvari što stoje na glasu da se kod njih
čanstvo za sebe — to je prvobitno značilo (prema i u njima čovek može osećati dobar ili velik, ili
verovatnom izvođenju grčke reči): nešto sebi odre pijan, ili veseo, ili dobro i mudro. Te i z a b r a
diti; ljudi su mislili da mogu budućnost iznuditi ne stvari i ta izabrana stanja, čija se vrednost za
time što bi se za sebe zadobio Apolon: on koji je ljudsku sreću smatra sigurnom i ocenjenom, ob
prema najstarijoj predstavi daleko više nego pro jekti su umetnika; oni se uvek nalaze u zasedi da
ročanski bog. Tako kao što se formula izgovori, iste otkriju i da pređu u područje umetnosti. Hoću
bukvalno i tačno ritmički, tako vezuje budućnost, da kažem: oni sami nisu ocenjivači sreće i onog
ali formula je pronalazak Apolona, koji kao bog srećnog, ali oni se uvek guraju u blizinu tih oce-
ritmova može da veže i boginje sudbine. — Ako njivača sa najvećim ljubopitstvom i zadovoljstvom
u celini pogledamo, upitajmo: aa li je za prazno- da odmah iskoriste svoje procene. Tako će oni,
vernu vrstu ljudi uopšte bilo nešto k o r i s n i j e jer pored svog nestrpljenja imaju i najveća plu-
106 107
zovanje, jer taj prizor mi je prečesto odvratan.
ća glasnika i noge trkača, uvek takođe biti među Onaj ko po sebi ima dovoljno tragedije i komedije,
prvima koji među prvima slave ono n o v o dobro ostaje svakako, najdraže daleko od pozorišta ili,
i često se p o j a v l j i v a t i kao oni koji pre sve kao izuzetak, čitavo zbivanje — uračunavajući po
ga nazivaju nešto dobrim i kao dobro ocenjuju. zorište, publiku i pesnika — postaje mu stvarno
Ali to je, kao što je rečeno, zabluda: oni su samo tragični i komični pozorišni komad, tako da mi
brži i glasniji od stvarnih ocenjivača.— A ko su izvedeni pozorišni komad, naprotiv samo malo zna
pak ti? — To su bogataši i dokoličari. či. Ko je nešto kao Faust i Manfred, šta mu je sta
lo do Faustova i Manfreda pozorišta — dok sigur
no ima još da misli na to da se uopšte takve figu
86. re izvode na pozornicu. Najjače misli i strasti pred
onima koji nisu sposobni za mišljenje i strast —
O p o z o r i š t u . — Ovaj dan me je opet is ali za o p i j e n o s t i ! i o n i kao sredstva za
punio snažnim i uzvišenim osećanjima, i ako bih ovo! I pozorište i muzika, pušenja hašiša i žvaka
u njegovo veče mogao imati muziku i umetnost, nja betela* kod Evropljana! Ah, ko će nam ispri
dobro znam kakvu muziku i kakvu umetnost n e čati čitavu priču o narkoticima! — To je takoreći
bih hteo, naime ne bih hteo sve one koje omam istorija »obrazovanja« takozvanog višeg obrazo
ljuju svoje slušaoce i što bi htele da u z d i g n u vanja!
za trenutak snažnog i uzvišenog osećanja — one
ljude svakodnevice duše, koji uveče ne liče na
pobednike na trijumfalnim kolima, nego liče na 87.
umorne mazge u čijem je životu nešto prečesto
primenjivan bič. Šta bi oni ljudi uopšte znali o O s u j e t i u m e t n i k a . — Verujem da umet-
»uzvišenijim raspoloženjima« da nema sredstava nici često ne znaju šta najbolje mogu, jer su su
što proizvode opijenost i idealnih udaraca bičem! više sujetni i što su svoja čula orijentisali na nešto
— I tako imaju one koje ih oduševljavaju, kao što ponosnije, nego što izgledaju da su ove male bilj
imaju svoja vina. Ali šta su m e n i njihova pića ke, koje ponovo, čudno i lepo, u stvarnom savr
i njihova opijenost! Što je oduševljenom potrebno šenstvu mogu da rastu na njihovom tlu. Oni površ
vino! Naprotiv, on sa nekim gađenjem gleda na no ocenjuju ono najzad dobro njihovog vrta i vi
ta sredstva i posrednike, koji tu hoće da proizve- nograda, i njihova ljubav i njihovo uviđanje nisu
du dejstvo bez dovoljnog razloga — oponašanje vi istog ranga. Tu je neki muzičar koji je više nego
soke duševne plime! — Kako? Zar se krtici pok bilo koji muzičar majstor u tome da pronalazi to
lanjaju krila i ponosna uobraženja — pred odlas nove iz carstva paćeničkih, potištenih, namučenih
kom na spavanje, pre nego što se uvuče u svoju duša i da i nemim životinjama daje govor. Niko
špilju? Zar je šalju u pozorište i stavljaju velike na njega ne liči po bojama pozne jeseni, neopisivo
čaše pred njene slepe i umorne oči? Zar ljudi dirljive sreće poslednjeg, poslednjeg, najkraćeg
kojima život nije »radnja« nego posao ne sede uživanja, on zna neki zvuk za one tajno-neprijat-
pred pozornicom i posmatraju čudna bića koji
ma je život više nego posao? »Tako je pristojno«,
kažete, »tako je zabavno, tako hoće vaspitanje!« * Južnoazijsko sredstvo za uživanje, plod areka palme
što se žvaće sa drugim dodacima. — Prim. prev.
— Pa dobro! Tako mi suviše često nedostaje obra-
109
108
ne ponoći duše, gde izgleda da su uzrok i dejstvo
izašle iz uobičajenog toka svakog trenutka može nošću onoga što izgleda. Tako je moguće da neko
da nastane nešto »iz ništa«; on najsrećnije crpe baš svojim patosom ozbiljnosti odaje kako se do
iz svega iz donjeg temelja ljudske sreće i takoreći sada površno i zadovoljno njegov duh igrao u car
iz tog ispijenog pehara, gde su se stekle najopo- stvu saznanja. — I nije li to sve što mi uzimamo
rnije i najodvratnije kapi sa najslađima za (krajnje kao v a ž n o , naš izdajnik? To pokazuje gde se
dobro i krajnje zlo); on poznaje ono umorno sa nalazi naš značaj i šta nismo od značaja.
mo pomeranje duše koja više ne može da skače
i leti; čak ni da hoda; on ima uplašeni pogled pri
tajene boli, bezutešnog razumevanja, rastanka bez 89.
priznanja; čak kao Orfej čitavog skrivenog jada
je veći od bilo koga, preko njega je uopšte prido S a d i n e k a d . — Šta se nalazi u čitavoj na
dano umetnosti mnogo toga što je dosad bilo neiz- šoj umetnosti i umetničkim delima kada se lišimo
razivo i čak izgledalo nedostojno umetnosti, i što one više umetnosti, umetnosti svečanosti! Nekada
se recima moglo samo rasterati, a ne uhvatiti — su sva umetnička dela bila izložena na velikom putu
ponešto sasvim malo i mikroskopsko duše: da, svečanosti čovečanstva, kao znakovi sećanja i spo
on je majstor u sasvim malom. Ali on ne ž e l i menici visokih i blaženih momenata. Sada ljudi
to da bude! Promiče mu da njegov d u h ima dru žele da umetničkim delima jadne iscrpljene ljude
gi ukus i sklonost i da najradije sedi po budžaci- i bolesnike primame na stranu od velikog puta
ma propalih kuća: tamo skriven, skriven od sa patnje čovečanstva, za najkraći trenutak pohote;
mog sebe slika on svoja prava majstorska dela, nude im se mala opijenost i ludilo.
što su sva vrlo kratka i često duga samo takt —
tek samo postaje sasvim dobar, velik i savršen,
možda jedino tamo. — Ali on to ne zna! On je 90.
suviše sujetan da bi to znao.
S v e t1 o s t i i s e n k e. — Knjige i zapisi su
kod različitih mislilaca različite stvari: neko je u
knjizi skupio plamenove, koje je znao da brzo
88.
krade i odnese kući iz zraka saznanja što mu je
sinulo; neko drugi reprodukuje samo senke, snim
O z b i l j n o s t o i s t i n i . — Ozbiljnost o is ke u sivom i crnom, što se dan ranije izradilo u
tini! Kakve različite stvari ljudi podrazumevaju njegovoj duši.
pod tim rečima! Upravo isti pogledi i načini doka
za i ispitivanja, što mislilac po sebi oseća kao neku
lakomislenost, kojoj je na svoju sramotu podle
gao ovog ili onog časa — upravo isti pogledi — up 91.
ravo isti pogledi mogu umetniku koji na njih na- O p r e z n o s t . — Alfijeri* je, kao što je poz
leće i sa njima povremeno živi dati svest da ga
nato, veoma mnogo lagao kada je zapanjenim
je sada obuzela najdublja ozbiljnost za istinu, i
dostojno je divljenja što on, premda umetnik, ipak
ujedno pokazuje najozbiljniju žudnju za suprot- * Vitorio Alfijeri (Alfieri, 1749—1803) — italijanski
književnik. — Prim. prev.
111
savremenicima pričao svoju biografiju. On je lagao ri,* rat je otac i dobre proze! — Behu četvorica
iz onog despotizma prema samom sebi, što je na veoma čudnih i doista pesničkih ljudi u ovom veku
primer dokazivao na taj način kako je stvarao koji su došli do majstorstva proze, za koje ovaj
vlastiti jezik i sebe tiranisao da postane pesnik: vek inače nije bio stvoren — iz nedostatka u poeziji,
— o n je na kraju našao strogu formu uzvišenosti kao što je nagovešteno. Ne uzimajući u obzir Getea,
u koju je u t i s n u o svoj život i svoje sećanje: koga vek sa pravom uzima u obzir, koji ga je
sigurno je pri tom bilo puno muke. — Ja ne bih izneo: tako smatram dostojnim da se nazivaju
poverovao ni u Platonov životopis koji je on sam majstorima proze samo Đakomo Leopardi, Pros-
napisao: isto toliko malo kao Rusoovom ili Dante pera Merime, Ralfa Valdo Emerson i Valter Se-
ovom vita nuova.* vedž Lindera, autor Imaginary Converzations.**
92. 93.
114 8*
115
tu i tamo pokušava isto: da pomoću strasti puno- nosi lažno ime* — njemu i najstrahovitijem pojmu
zvučno, snažno i uzbudljivo iznese svoju stvar, ali visokog morala. Nezavisnost duše! — to je ovde
obično sa slabim uspehom. On zatim veoma brzo važno! Ni jedna žrtva ne može biti suviše velika:
govori nejasno i zbunjeno, preteruje, ispušta i iza njoj se mora žrtvovati čak i najdraži prijatelj, ma
ziva nepoverenje prema moći rasuđivanja svoje koliko uz to bio najdivniji čovek, ukras sveta, ge
stvari: on čak pri tem oseća to nepoverenje, i iz nije bez premca — ako naime volimo slobodu kao
toga se objašnjavaju iznenadni skokovi u naj slobodu velikih duša, i kroz njega t o j slobodi
hladnije i najodbojnije tonove, što kod slušaoca preti opasnost: tako je Šekspir morao osećati!
izazivaju sumnju da li je čitava njegova strasnost Visina na koju postavlja Cezara jeste najfinije
bila prava. Kod njega svaki put strast preplavljuje poštovanje koje je mogao iskazati Brutu: tek ta
duh; možda zato što je snažniji u odnosu na prvu. ko podiže njegov unutrašnji problem do ogromno-
Ali on je na vrhu svoje snage kada se suprotstav sti i isto tako duhovnu snagu što je mogla raseći
lja nastupajućoj buri svoga osećaja i takoreći joj taj č v o r ! — I da li je to stvarno bila politička
se ruga: tek tu njegov duh potpuno izlazi iz svog sloboda što je ovog pesnika nagonila da saoseća
skrovišta, logičan, podrugljiv, zaigran a ipak uža sa Brutom — koja ga je učinila sukrivcem Bruta?
san duh. Ili je politička sloboda bila samo neka simbolika
za nešto neizrecivo? Da li možda stojim pred nekim
nepoznatim tamnim događajem i pustolovinom
97. iz pesnikove vlastite duše, o čemu je mogao da
govori samo kroz znake? Šta je sva Hamletova me-
O b r b l j i v o s t i p i s a c a . — Postoji brblji lanholija prema melanholiji Bruta? I možda Šek
vost gneva — često kod Lutera, takođe kod Šopen- spir zna i za ovu kao što je i onu poznavao, iz
hauera. Brbljavost iz suviše velike zalihe pojmova iskustva! Možda je i on imao svoj mračni čas i
formula kao kod Kanta. Brbljivost iz uživanja u svog zlog anđela kao Brut! — Ali ma šta je i
stalno novim obrtima iste stvari: nalazimo je kod moglo postojati od takvih sličnosti i tajnih veza:
Montenja. Brbljivost pakosnih priroda: ko čita spi pred čitavim likom i vrlinom Bruta Šekspir se
se toga vremena setiće se pri tom dva pisca. Brb bacio na zemlju i osećao se nedostojan i dalek:
ljivost je uživanje u lepim recima i jezičkim obli svedočanstvo o tome upisao je u svoju tragediju.
cima: ne retko u Geteovoj prozi. Brbljivost iz unu U 'njoj je on dva puta prikazao jednog pesnika
trašnjeg zadovoljstva u buci i pometnji osećaja: i dva puta nad njim izlio takvo nestrpljivo i pos-
na primer kod Karlajla. lednje osećanje prezira da to zvuči kao neki krik
— kao krik samoprezira. Brut, sam Brut gubi strp
ljenje kada se pesnik pojavljuje, uobraženo, pa
tetično, nametljivo, tkao što su to obično pesnici,
98. kao neko biće, koje izgleda da prkosi od moguć
nosti veličine, takođe moralne veličine, pa ipak u
U s l a v u Š e k s p i r a . — Najlepše što bih filosofiji čina i života samo retko postiže prostu
u slavu Šekspira, č o v e k a, znao da kažem jeste
ovo: on je verovao u Bruta i nije bacio ni zrnce
prašine nepoverenja na tu vrstu vrline! Njemu je * Niče misli na Šekspirovu tragediju »Julije Cezar«.
posvetio svoju najbolju tragediju — ona još uvek Prim. prev.
116 117
čestitost. »Ako on poznaje vreme, ja p o z n a j e m ni nagon da bude odgonetač sveta, nedokazivo
n j e g o v e ć u d i — dalje sa zveckanjem lakrdi- učenje o j e d n o j v o l j i (»svi uzroci su samo
jaša!« —uzvikuje Brut. Neka se to prevede natrag prigodni uzroci pojave volje za to vreme, na tom
u dušu pesnika koji je to napisao. mestu«, »volja za život je u svakom biću, čak i naj
manjem, potpuno i nepodeljeno prisutna, tako
potpuno kao i u svemu što behu, jesu i biće ujed
99. no«), p o r i c a n j e i n d i v i d u e (»svi lavovi s u
u osnovi samo jedan lav«, »mnoštvo individua je
privid«, kao što je r a z v i t a k samo privid: on
Šopenhauerove p r i s t a l i c e . — Šta Lamarkovu misao naziva »genijalnom, apsurdnom
vidimo kod dodira kulturnih naroda sa varvarima: zabludom«)/ zanesenost g e n i j e m (»u estetskoj
da niža kultura od više redovno prima prvo njene po intuiciji individua nije više individua, nego čist
roke, slabosti i razuzdanost, oseća da to vrši na nju bezvoljni, bezbolan , bezvremenski subjekt sazna
neki podražaj i konačno posredstvom usvojenog nja«; subjekt time što se potpuno rastvara u opa
poroka i slabosti pušta da na nju struji i nešto od žanom predmetu postaje sam taj predmet«), bes
vrednosne snage više kulture: to možemo posmat- mislenost o s a ž a l j e n j u i u njemu omogućenom
rati i iz blizine i ne putujući varvarskim narodima, probijanju principii individuations (princip indi-
naravno nešto profinjeno i produhovljeno što se viduacije) kao izvora čitavog moraliteta, uračuna
tako lako ne može lako uočiti. Ali šta običavaju vajući i takve tvrdnje kao »Umiranje je u stvari
Š o p e n h a u e r o v e pristalice u Nemačkoj da svrha postojanja«, »a priori se ne može bez okoli-
najpre prihvate od svog majstora? — kao koji, šenja poreći da neko magično dejstvo ne bi takođe
u poređenju sa njegovom nadmoćnom kulturom, trebalo da potekne od nekog već upokojenog«; takve
moraju sebi izgledati dovoljno varvarski da bi ta- r a z u z d a n o s t i i poroci filosofa uvek se prvo pri
kođe preko njega bili varvarski fascinirani i za maju i postaju stvar vere: poroke i _razuzdanosti
vedeni. Da li je to njegov jak smisao za činjenice, uvek je naime najlakše oponašati i ne treba im
njegova dobra volja za jasnoću i um, što je toliko nikakvo dugo uvežbavanje. Ali govorimo o najve
često činila da izgleda engleski i tako malo nemač- ćem od živih šopenhauerovaca, o Rihardu Vagneru.
ki? Ili snaga njegove intelektualne savesti što je — O n je prošao kao što su prošli već mnogi umetni-
i z d r ž a v a l a doživotnu protivrečnost između bi ci; on je promašio u tumačenju likova koje je stvo
ća i htenja i prinuđavala ga na to da i sebi u svo rio i pogrešno je prosudio neizrečenu filosofiju
jim spisima stalno i skoro u svakoj tački protivre- vlastite umetnosti. Rihard Vagner je dopustio da
či? Ili njegovo čistunstvo u stvarima crkve i hriš- ga usred života dovede u zabludu Hegel; on je
ćanskog boga? — jer tu je bio čist kao nijedan ne- isto učinio još jednom kada je docnije iz svojih li
mački filosof do tada tako da je živeo i umro »kao kova pročitao Šopenhauerovo učenje i »voljom«,
volterijanac«. Ili njegova besmrtna učenja o inte- »genijem« i sažaljenjem počeo samog sebe da for-
lektualnosti intuiciie (zora), o apriornosti kauzal muliše. Uprkos tome bilo je i biće istina: ništa ne
nog zakona, o oruđu — prirodi intelekta i o neslo ide upravo toliko protiv Šopenhauerovog duha kao u
bodi volje? Ne sve to ne očarava i ne oseća se kao stvari ono vagnerovsko kod Vagnerovih junaka:
očaravajuće: ali Šopenhauerove mističke zbunje mislim na nevinost najveće sebičnosti, verovanje u
nosti i isprike na onim mestima gde je mislilac veliku strast kao u dobro po sebi, jednom rečju
činjenica dopustio da ga zavede i upropasti sujet-
118 119
na ono Zigfridovsko na licu njegovih junaka. »Sve nerova mržnja prema nauci, što govori iz njegove
to miriše pre na Spinozu nego na mene« — možda propovedi, svakako nije podstaknuta duhom milo
bi Šopenhauer rekao. Ma koliko da je Vagner srđa i dobrote — a takođe ne, kao što se to samo
imao dobre razloge da se upravo posle drugih filo- po sebi razume, d u h o m uopšte. — Na kraju 'se
sofa osvrne na Šopenhauera: očaranost kojoj je s malo nalazi od filosofije nekog umetnika, ukoliko
ozbirom na tog mislioca podlegao učinila ga je sle- je ona samo dodatna filosofija i sama ne šteti nje
pim ne samo prema drugim filosofima nego čak i govoj umetnosti. Ne možemo se dovoljno čuvati od
prema nauci; on sve više želi da čitavu svoju umet- toga da se ljutimo na nekog umetnika zbog nje
nost da kao pandan i kao dopunu Šopenhauerove gove povremene, možda veoma nesrećne i drske
filosofije i sve izričitije se odriče više častoljubi- maskarade; ne zaboravimo ipak da su dragi umet-
vosti da bude pandan i dopuna ljudskog saznanja nici svi zajedno pomalo glumci i moraju to biti i
i nauke. I na to ga ne izaziva čitav tajanstveni sjaj da bi bez glume teško duže izdržali. Ostanimo
te filosofije, koja bi izazvala i jednog Kaljiostra*: odani Vagneru u tome što je u njemu i s t i n i t o i
čak i pojedini gestovi i afekti filosofa behu vazda izvorno — i osobito kroz to da mi njegovi učenici,
zavodnici! Šopenhauerovsko je na primer Vagnerova ostanemo verni sebi samim u tome što je u nama
ljutnja zbog kvarenja nemačkog jezika; i ako bi ovde istinito i izvorno. Ostavimo mu njegove intelektu
trebalo da odobravamo podražavanje, ne bi ipak alne hirove i grčeve, ocenimo naprotiv pravično
smelo ni da se prećuti da sam Vagnerov stil podosta kakve čudne hrane i nužde s m e da ima umetnost
pati od svih tih čireva i oteklina, čiji je prizor Šopen kao što je njegova da bi mogla živeti i rasti! Ništa
hauera činio toliko besnim, i što s obzirom na vagne- ne stoji do toga što kao mislilac tako često nije u
rijance koji nemački pišu, vagnerovština počinje da pravu. Pravičnost i strpljenje nisu nj e g o v a stvar.
se pokazuje toliko opasnom kao što se pokazala sa Dosta je što njegov život sam pred samim sobom
mo neka hegelovština. Šopenhauerovska je Vagnero ima prava i zadržava pravo: ovaj život koji sva
va mržnja na Jevreje, prema kojima čak u svom naj kom od nas dovikuje: »Budi čovek i nemoj sle-
većem činu ne može da bude pravedan: ta Jevreji su deti mene, nego sebe! Nego sebe!« I n a š život
pronalazači hrišćanstva. Šopenhauerovski je Vagne treba pred nama samima da zadrži pravo! I mi
rov pokušaj da hrišćanstvo shvati kao zameteno zrno treba slobodno i neustrašivo, u nevinoj somoživo-
budizma i za Evropu, uz povremeno približavanje sti da rastemo i cvetamo iz samih sebe! I tako mi
katoličko-hrišćanskim formulama i osećajima, da zvuče, posmatrajući takvog čoveka, i danas još kao
se pripremi neki budistički vek. Šopenhauerovska i nekad u ušima ove rečenice: »da je strast bolja
je Vagnerova propoved u korist milosrđa u postu od stoicizma i pretvaranja, da je čestitost čak u
panju sa životinjama? Šopenhauerov prethodnik zlu bolja nego gubljenje samog sebe u tradicio
ovde beše kao što je poznato Volter, koji ie mo nalnom moralitetu, da slobodan čovek može isto
žda takođe već znao da kao njegovi naslednici, tako biti dobar kao i zao, ali da je neslobodan čo
svoju mržnju prema određenim stvarima i ljudima vek sramota prirode i da ne učestvuje ni u kakvoj
prikriva milosrđem prema životinjama. Barem Vag- nebeskoj ili zemaljskoj utehi; konačno da s v a k o
k o ž e l i d a b u d e s l o b o d a n m o r a t o po
s t a t i k r o z s a m o g s e b e , i d a nikom sloboda
* Grof Alesandro Kaljiostro (Cagliostro, 1743—1795) ne pada u krilo kao neki čudesni poklon.« (Richard
— italijanski pustolov, poznat po istoimenom romanu Wagner in Bayreuth, str. 94.)
Aleksandra Dime-oca. Prim. prev.
122 123
i elegance,* kao izraz dvorskog, viteškog, starog, u 104.
sebe sigurnog društva. To nije muzika kao muzika
Geteovog pevača pred kapijom, koja nailazi na do- O z v u k u n e m a č k o g j e z i k a . — Znamo
odakle potiče nemački, koji je već nekoliko vekova
padanje i »u dvorani« i to kod kralja; tu ne stoji:
opšti književni nemački. Nemci sa svojim straho
»Vitezi su hrabro gledali unutra i u krilo lepotice«. poštovanjem pred svim što je došlo sa d v o r a ,
Više se ni gracija ne pojavljuje u nemačkoj mu savesno su uzeli uzorak kancelarije u svemu što
zici bez nastupa griže savesti; tek kod ljupkosti, je trebalo da n a p i š u , dakle osobito u svojim pi
zemaljske sestre Gracije,** Nemac počinje da se smima, poveljama, testamentima i tako dalje. Pi
oseća potpuno moralnim — i odatle sve više gore sati kancelarijski to je bilo pisati shodno dvoru i
do svoje zanesene, učene, često zajedljive »uzviše- vladi — to je bilo nešto otmeno, što se suprotstav
nosti«, betovenske uzvišenosti. Ako želimo da mi ljalo nemačkom iz grada u kome su upravo živeli.
slimo o čoveku za o v u muziku, pomislimo baš na Postepeno se izvlačio zaključak i govorilo se isto
Betovena, kako se pojavljuje pored Getea, recimo tako kao što se pisalo — tako su ljudi postajali
kod onog susreta u Teplicu: kao poluvarvarstvo još otmeniji u oblicima reči, u izboru reč i obrti
pored kulture, kao narod pored plemstva, kao do ma i na kraju i u zvuku: kada su govorili afektirali
broćudan čovek pored dobrog i još više nego »do su neki dvorski zvuk i afektacija je konačno po
brog« čoveka, kao fantasta pored umetnika, kao stala priroda. Možda se nešto sasvim slično nije
onaj koji oseća potrebu da bude tešen pored teše- nigde dogodilo: nadmoć pisanog stila nad govorom
nog, kao onaj koji preteruje i u koga se sumnja da i citiranje i šepurenje čitavog naroda kao temelj
je pored pravičnog, hirovit čovek i samomučitelj, zajedničkog ne više dijalekatskog jezika. Ja veru-
luđački — oduševljeni, duševni nesrećnik, verno — jem da je bio veoma seljački i prost: on se u.po-
neizmerni, drznik i nespretni čovek — i sve u sve slednjim vekovima nešto oplemenio uglavnom time
mu da je »neukroćen čovek«: tako ga je osećao i što su ljudi bili prinuđeni da oponašaju toliko
označio sam Gete, izuzetan Nemac Gete, za koga mnogo francuskih, italijanskih i španskih zvukova i
još nije nađena njemu dorasla muzika! — N a kraja to baš od strane nemačkog (i austrijskog) plem
stva, koje se uopšte nije moglo zadovoljiti mater-
prosudimo još da li ono preziranje melodije i za-
njim jezikom. Ali Montenju ili čak Rasinu morao
kržljavanje smisla za melodiju kod Nemaca što se je zvučati uprkos tom uvežbavanju nemački ne
sve više širi ne treba shvatiti kao demokratsku ne podnošljivo prosto: i čak sada zvuči, u ustima put
pristojnost i posledicu revolucije. Melodija naime nika, usred italijanskog puka, još uvek veoma si
toliko otvoreno uživa u zakonitosti i oseća takvu rovo, šumski, promuklo, kao da potiče iz zadim
odvratnost prema svemu postajućem, neoblikova- ljenih soba i negostoljubivih predela. — Dakle ja
nom, proizvoljnom tako da za ovu zvuči kao neki primećujem da se sada opet među nekadašnjim
zvuk iz s t a r o g poretka evropskih stvari i kao obožavaocima kancelarija širi slična težnja za ot-
neko zavođenje i vraćanje na isti. menošću zvuka, i da Nemci počinju da se povode
za nekom sasvim čudnom »čarolijom zvuka«, što
bi trajno moglo da postane stvarna opasnost po
* Franc. plemstvo, duh, elegancija. Prim. prev. nemački jezik — odvratniji zvuci se uzalud traže u
** Gracije su latinske boginje ljupkosti. Na nemačkom Evropi. Nešto podrugljivo, hladno, ravnodušno, ne-
se kaže Anmut ili Grazie. Prim. prev.
124 125
marno u glasu: to sada Nemcima zvuči »otmeno« i 105.
čujem dobru volju za tu otmenost u glasovima
mladih činovnika, nastavnika, žena trgovaca; čak N e m c i k a o u m e t n i c i . — Kada Nemca
mlade devojke već oponašaju taj oficirski nemački. stvarno spopadne strast (i ne samo, kao obično,
Jer oficir, i to pruski, pronalazač je takvih zvu dobra volja za strast), onda se ponaša u istoj kako
kova: taj isti oficir, koji kao vojnik i stručnjak upravo mora i ne misli više na svoje ponašanje.
Ali istina je da se onda ponaša veoma nespretno i
poseduje onaj zadivljujući takt skromnosti, po ko
ružno i kao bez takta i melodije, tako da pri tom
me bi svi Nemci zajedno trebalo da se uče (ura gledaoci osećaju muku ili su dirnuti i ne više:
čunavajući nemačke profesore i muzičare)! Ali čim s e m da se uzdigne u uzvišeno i ushićeno, za čije
on govori i kreće se, on je najneskromnija i naj- mnoge pasije su sposobni. Tada čak i Nemac po
neukusnija ličnost u staroj Evropi — nesvestan staje 1 e p ! Naslućivanje o tome na k o j o j v i s i-
samog sebe, bez ikakve sumnje! I nesumnjivo ne n i lepota izliva svoju čar čak na Nemce, tera ne
svestan dobrim Nemcima, koji se u njemu dive mačke urnetnike u visinu i u preteranu visinu i u
kao čoveku prvog i najotmenijeg društva i rado raspusnost strasti: dakle stvarno duboka želja da
dopuštaju da »im on daje ton.« A on to i čini! — se izađe iz ružnoće i nespretnosti, barem da se po
I najpre njegov ton podražavaju i ogrubljuju na gleda napolje — ka jednom boljem, lakšem, južni
rednici i podoficiri. Obratimo pažnju na komandova- jem, sunčanijem svetu. I tako su njeni grčevi često
nje, kojima se riče oko nemačkih gradova, sada samo znaci za to da bi želeli da i g r a j u : ovi jad
kada se pred svim kapijama izvodi egzercir: kakva ni medvedi u kojima nimfe i šumski bogovi teraju
drskost, kakvo besno osećanje autoriteta, kakva svoje — i katkad još viša božanstva!
podrugljiva hladnoća zvuči iz te rike! Da li bi Nem
ci stvarno trebalo da budu muzički narod? — Si
gurno je da se Nemci sada u zvuku svog jezika 106.
militarizuju: verovatno je da će oni, uvežbani voj
nički da govore, konačno vojnički i pisati. Jer na M u z i k a k a o z a g o v o r n i c a . — Žudim z a
vika na određene zvuke ulazi duboko u karakter: majstorom muzike, reče jedan novotar svom uče
uskoro imamo reci i obrte, a konačno i misli, što niku, da nauči moje misli i da ih ubuduće govori
na svom jeziku: tako ću bolje prodreti do ušiju i
upravo odgovaraju tom zvuku! Možda se već sada srca ljudi. Tonovima se ljudi mogu zavesti na sva
piše oficirski; možda suviše malo čitam od onog ku zabludu i na svaku istinu: ko može o p o v r g
što se sada piše u Nemačkoj. Ali jednu stvar znam n u t i neki ton?« — »Da li bi dakle hteo da te
utoliko sigurnije: javne nemačke izjave, što pro smatraju neopovrgljivim?« upita njegov učenik.
diru i u inostranstvo, nisu inspirisane nemačkom Novotar odgovori: »Hteo bih da klica postane drvo.
muzikom, nego upravo onim novim zvukom neu Da bi neko učenje postalo drvo mora se u njega
kusne drskosti. Skoro u svakom govoru prvog ne- dosta vremena verovati: da bi se u njega verovalo
mačkog državnika, i čak tada kada se čuje kroz mora se smatrati neopovrgljivim. Drvetu su pot
njegov carski megafon, akcent je koji uši nekog rebne bure, sumnja, crvi i zlo da otkrije prirodu i
stranca sa odvratnošću odbacuju: ali ga Nemci snagu svoje klice; neka se slomije ako nije dovo
podnose — oni podnose sami sebe. ljno snažno! Ali klica se uvek samo uništava, a ne
126 127
opovrgava!« Kada je to rekao, njegov učenik po pred nama samima — potrebna nam je svaka obesna,
vika silovito: »Ali ja verujem u tvoju stvar i sma lebdeća, plešuća, detinjasta i blažena umetnost da
tram je tako jakom da ću sve reći sve što mi još n e izgubimo onu s l o b o d u n a d s t v a r i m a
protiv nje leži na srcu«. — Novotar se nasmeja u koju od nas zahteva naš ideal. Bilo bi n a z a d o
sebi i pripreti mu prstom. »Ta vrsta učeništva, v a n j e za nas da upravo sa našom razdražljivom
reče tada, najbolja je, ali je opasna i ne podnosi valjanošću dospemo potpuno u moral i da radi
je svaka vrsta učenja«. prestrogih zahteva, koje mi u tome sebi postavlja
mo, čak i sami postanemo vrlim čudovištima i stra
šilima. Mi treba da s m o u s t a n j u da stojimo i
107. n a d moralom: i ne samo da stojimo sa plašlji
vom ukočenošću takvog koji se svakog trenutka
Naša p o s l e d n j a z a h v a l n o s t umet- plaši da će iskliznuti i pasti, nego i da nad njim
n o s t i. — Da nismo odobravali umetnosti i izmislili lebdimo i igramo! Kako bismo se za to mogli li
tu vrstu kulta neistinitog: ne bismo uopšte mogli šiti umetnosti, kao budale? — I sve dok se još ne
izdržati uvid u opštu neistinu i lažljivost, što nam kako pred samim sobom s t i d i t e , ne pripadate
sada daje nauka — uvid u ludilo i zabludu kao us- još nama!
lov saznajućeg i osećajućeg postojanja. V a l j a
n o s t bi imala kao posledicu gađenje i samoubi-
stvo. Ali sada naša valjanost ima suprotnu moć,
što nam pomaže da izbegnemo takve posledice:
umetnost kao d o b r u volju za privid. Mi ne bra
nimo uvek našim očima da zaokrugle, da do kraja
ispevaju: i tada nije više večno nesavršenstvo, što
nosimo preko reke bivanja. Tada mislimo da nosi
mo neku b o g i nj u i ponosni smo i detinjasti u
toj uslužnosti. Kao estetski fenomen naše posto
janje je još uvek p o d n o š l j i v o , i kroz umetnost
su nam oči i ruke i, pre svega, čista savest dati
za to da m o ž e m o iz nas samih stvoriti takav
fenomen. Moramo se privremeno od nas odmarati
time što ćemo na nas i dole gledamo i, iz neke
umetničke udaljenosti, smejemo se sebi samima
ili plačemo nad n a m a ; mi moramo isto tako ot
kriti j u n a k a k a o i b u d a 1 u, koji se nalazi u na
šoj strasti saznanja, mi se moram osloboditi naše
budalaštine i postati suviše veseli da bismo se mo
gli dalje radovati našoj mudrosti! I baš zato što
smo u krajnjoj liniji teški i ozbiljni ljudi i više
tegovi nego ljudi, ništa nam ne čini tako dobro
kao k a p a d v o r s k e b u d a l e : potrebna nam j e
109.
Č u v a j m o s e ! Čuvajmo se da mislimo da
je svet živo biće. Kuda bi trebalo da se širi?
Čime bi.trebalo da se hrani? Kako bi moglo da
raste i da se razmnožava? Mi otprilike znamo šta
je ono organsko: i da li bi mi. trebalo da ono ne
izrecivo izvedeno, pozno, retkoj slučajno, što opa
žamo samo na zemaljskoj kori da pretumačimo u-
suštinsko, opšte i večno kao što čine oni koji uni
verzum nazivaju organizmom? To mi se gadi. Ču
vajmo se već od toga da verujemo da je taj uni
verzum neka mašina; on sigurno nije konstruisan
za neki cilj, mi mu rečju »mašina« ukazujemo su
više visoku čast. Čuvajmo se da nešto tako bezob
lično kao ciklična kretanja naših susednih zvezda
pretpostavljamo uopšte i svuda; već pogled na Mle-
čni put čini da se javljaju sumnje da li tamo nema
mnogo sirovijih i protivrečnijih kretanja, isto tako
133
zvezda sa večnim pravolinijskim padajućim puta ke neće više zamračivati? Kada ćemo imati' pri
njama (Falbahnen) tome slično. Astralni poredak, rodu potpuno lišenu boga? Kada ćemo smeti za
u kome živimo, jeste izuzetak; taj poredak i prili početi da nas ljude n a t u r a l i z u j e m o čistom
čna trajnost, što je on uslovio, omogućio je opet novo pronađenom izbavljenom prirodom?
izuzetak izuzetka: obrazovanje onog organskog.
Ukupni karakter sveta naprotiv i večno jeste haos,
ne u smislu nedostajuće nužnosti, nego nedostaju 110.
ćeg poretka, raščlanjenosti, forme, lepote i mudro- .' ,
sti, i kako se nazivaju sve naše estetske čovečnosti. P o r e kl o s a z n a n j a . — Intelekt je kroz og
Sudeći sa stanovišta našeg razuma, nesrećni potezi romna vremenska razdoblja proizvodio samo za
su daleko više pravilo, izuzeci nisu tajni cilj i čitav blude; neke od njih pokazale su se kao korisne i
mehanizam što svira ponavlja večno njegov napev kao one što održavaju vrstu: onaj ko bi na njih
što se nikada ne srne nazvati melodijom — i na naleteo ili ih nasled'io borio se za sebe i svoje po
kraju je reč »nesrećni potez« već neko očovečenje, tomstvo sa većom srećom. Takvi pogrešni principi
što u sebi uključuje prekor. Ali kako bismo smeli vere, što su se stalno nasleđivali i konačno skoro
da kudimo ili hvalimo univerzum? Čuvajmo se da postali sastojina vrste i jezgra, na primer su ovi:
ga ogovaramo zbog bezdušnosti i nerazumnosti ili da postoje trajne stvari, da postoje jednake
njihovih suprotnosti: on nije niti savršen, niti je stvari, da postoje materije, tela, da je neka
lep, niti je plemenit i ne želi od svega toga ništa stvar ono kao kakva se pojavljuje, da je naša
da bude, on uopšte ne teži da oponaša čoveka! Nje volja slobodna, da je ono što je za mene do
ga uopšte ne pogađa nijedan od naših estetskih i bro dobro i samo po sebi. Tek veoma kasno po
moralnih sudova! On takođe nema nagon za samo javili su se negatori i sumnjala što se tiče takvih
održanjem i uopšte nikakve nagone; on takođe principa — tek veoma kasno pojavila_se istina kao
ne zna ni za kakve zakone. Čuvajmo se da kažemo najslabija forma saznanja. Činilo se da se sa njom
da u prirodi ima zakona. Postoje samo nužnosti: ne može živeti, naš organizam bio je orijentisan
tu nema nikog ko zapoveda, nikog ko sluša, nikog na njenu suprotnost; sve njegove više funkcije, čul
ko prelazi iz jednog u drugo. Ako znate da nema ni opažaj i i svaka vrsta osećanja uopšte radili su
nikakvih svrha, onda i znate da nema ni nikakvog sa onim iz davnina asimilovanim osnovnim zablu
slučaja, jer samo pored nekog sveta svrha reč »slu dama. Još više: oni stavovi postali su u okviru sa
čaj« ima neki smisao. Čuvajmo se da kažemo da znanja norme prema kojima se merilo »istinito« i
je smrt suprotstavljena životu. Ono što živi samo »neistinito« — sve do najudaljenijih područja čiste
je neka vrsta mrtvog, i veoma retka vrsta. — Ču logike. Dakle: s n a g a saznanja ne nalazi se u ste-
vajmo se da mislimo da svet stvara uvek nešto penu istine, nego u njenoj starosti, njenoj asimi-
novo. Ne postoje nikakve večno trajne supstancije; lovanosti, njenom karakteru kao životnog uslova.
materija je upravo isto takva zabluda kao i bog Tamo gde život i saznanje dolaze u protivrečnost
Eleaćana.* Ali kada ćemo biti na kraju sa našom nikada se ozbiljno nije vodila borba; tamo su po
opreznošću i zaštitom? Kada nas sve te božje sen- ricanje i sumnju smatrali ludošću. Oni izuzetni
mislioci, kao Eleaćani, kojli su uprkos tome posta
vili i održavali suprotnosti prirodnih zabluda, ve-
* Eleati — grčka filosof. škola koja je učila nepo- rovali su u to da je moguće i da se ž i v i tom su-
kretnost bića. — Prim. prev.
134 135
protnošću: oni su pronašli mudraca kao čoveka stalno sve više raste: dok se na kraju nisu suda
nepromenljivosti, bezličnosti, univerzalnosti intui rila saznanja i one prestare osnovne zablude,,i je
cije, kao jedno i sve u jednom, sa jednom vlasti- dno i drugo kao život, i jedno i drugo kao moć, i
tom moći za ono obrnuto saznanje. Oni su verovali jedno i drugo u istom čoveku. Mislilac: to je sada
da je njihovo saznanje ujedno princip ž i v o t a . biće u nagonu za istinom i one zablude što održa
Ali da bi sve to mogli tvrditi morali su se v a r a t i vaju život vode svoju prvu borbu, pošto se i nagon
u vlastito stanje, morali su izmisliti bezličnost i za istinom d o k a z a o kao moć što održava život.
trajanje bez promene, ne shvatiti suštinu onog U odnosu na važnost te borbe sve je drugo sveje
koji saznaje, poricali silu nagona u saznanju ruop- dno: tu je postavljeno poslednje pitanje o uslovu
šte shvatiti um kao potpuno slobodnu aktivnost života, i ovde se čini prvi pokušaj da se eksperi
što proističe iz same sebe. Oni su zatvarali oči na mentom odgovori na to pitanje. U kojoj rneri isti
to da su i u važećem protivrečenju ili u želji za na podnosi asimilaciju? — to je pitanje, to je eks
mirom ili jedinom posedu ili vladanju došli do periment.
svojih stavova. Finije razvijanje čestitosti i skepse
učinilo je konačno i te ljude nemogućim, takođe
njihovo življenje i prosuđivanje pokazalo se ovis 111.
nim od prastarih nagona i glavnih zabluda bića što
sve oseća. Ona finija čestitost i skepsa nicale su P o r e k l o l o g i č n o g . — Odakle j e logika
svuda tamo gde je izgledalo da se dva suprotstav nastala u ljudskoj glavi? Svakako iz nelogike, či
ljena stava m o g u p r i m e n i t i na život; jer su je je područje prvobitno moralo biti ogromnim.
se oba slagala sa osnovnim zabludama, gde se da Ali propao je bezbroj mnogih bića koja su zaključi
kle može sporiti o višem ili nižem stupnju k o r i vala drukčije nego što mi danas zaključujemo: mog
s t i za život, ali barem ne i štetnim, kao ispolja- lo bi još uvek biti istinitije! Onaj ko ne bi na pri-
vanja intelektualnog nagona za igrom, i nevini i mer znao dosta često da pronađe isto u odnosu
srećni kao svaka igra. Postepeno se ljudski mozak na hranu ili u odnosu na njemu—neprijateljske
punio takvim sudovima i ubeđenjima, tako je u zveri, onaj dakle koji je suviše polako supsimi-
tom klupku došlo do vrenja, borbe i želje za bor <rao, bio preoprezan u supsumciji, imao je samo
bom. Ne samo korisnost i uživanje, nego i svaka manju verovatnost daljeg života od onoga koji je
vrsta nagona učestvovala je u borbi za te »istine«; kod svega sličnog odmah savetovao jednakost. Ali
pretežna težnja da se slično obrađuje kao jednako,
intelektualna borba postala je zanimanje, draž, po
nelogična težnja — jer nema ničeg jednakog po
ziv, dužnost i dostojanstvo: saznanje i težnja za is
sebi — prva je stvorila čitav temelj logike. Isto
tinitim uklopili su se konačno kao potreba u dru tako da bi nastao pojam supstancije, moralo je
ge potrebe. Od tada m o ć nije bilo samo verovanje za logiku biti neophodno da li mu odmah u naj
i ubeđenje, nego i ispitivanje, poricanje, nepove- strožem smislu reči ne odgovara ništa stvarno —
renja i protivrečnost, svi »loši« instinkti behu pod da se dugo ne vidi ono promenljivo kod stvari, da
ređeni saznanju i stavljeni u njegovu službu i do se ne oseća; bića koja nisu videla tačno imala su.
bili su sjaj dozvoljenog, poštovanog, korisnog i na prednost pred onima koja su videla sve "u toku".
kraju oči i nevinost d o b r o g . Saznanje je dakle Po sebi i za sebe je već svaki visoki stupanj oprez
postalo delom samog života i kao život moć što nosti u zaključivanju, svaka skeptična težnja ve-
136 137
lika opasnost po život. Ne bi se održala nikakva tačnije opisujemo sebe same, opisujući stvari i
živa bića da izuzetno snažno nije bila odnegovana njihov sled. Uzrok i posledica: takva dvostrukost
suprotna težnja da se radije potvrđuje, nego da se verovatno nikada nije postojala — pred nama se u
iznosi sud, radije da se luta i peva, radije da se stvari nalazi continuum od koga izolujemo neko
slaže nego da se negira, radije da se sudi nego da liko delova; isto tako kao što i kretanje opažamo
se bude pravedan. — Tok logičkih misli i zaklju uvek samo kao izolovane tačke, dakle u stvari ne
čaka u našem sadašnjem mozgu odgovara procesu vidimo, nego zaključujemo. Iznenadnost kojom se
i borbi nagona što su pojedinačno po sebi svi veo ističu mnoge posledice dovodi nas u zabludu; ali
ma nelogični i nepravedni; mi obično saznajemo to je samo iznenadnost za nas. Postoji beskrajno
samo za rezultat borbe: tako brzo i skriveno odig mnoštvo zbivanja u toj sekundi iznenadnosti, koje
rava se sada u nama taj prastari mehanizam. nam izmiče. Intelekt koji vidi uzrok i posledicu
kao continuum, ne na naš način kao proizvoljnu
podeljenost i raskomadanost, koji bi video tok
zbivanja — odbacio bi pojam uzroka i posledice i
112. negirao svaku uslovljenost.
U z r o k i p o s 1 e d i c a. Mi to nazivamo'
»objašnjenjem« ali ono što nas odlikuje od sta 113.
rijih stupnjeva saznanja i nauke jeste »opis«. Mi
opisujemo bolje — mi objašnjavamo isto tako ma O u č e n j u o o t r o v i m a . — Potrebno je
lo kao i svi raniji. Mi smo otkrili mnogostruki suviše mnogo stvari da bi se došlo do naučnog
sled tamo gde su naivni čovek i ispitivač starijih mišljenja: i sve te nužne sile morale su se poje
kultura videli samo dve stvari, »uzrok« i »posle- dinačno pronalaziti, uvežbavati i negovati! Ali u
dicu«, kako se govorilo; mi smo usavršili sliku njihovoj upojedinjenosti veoma često su imali sa
bivanja, ali se nismo izdigli iznad slike ni izašli svim drugo dejstvo nego sada kada se unutar nauč
iza slike. Niz »uzroka« stoji mnogo potpunije u nog mišljenja međusobno ograničavaju i drže u
svakom slučaju pred nama, mi zaključujemo: to disciplini: one su delovale kao otrovi, na primer
i to je moralo prvo prethoditi da bi ono sledilo — nagon u koga se posumljalo, nagon koji je negirao,
ali time nismo ništa s h v a t i l i . Kvalitet, na pri- nagon koji je očekivao, nagon koji je prikupljao,
mer kod svakog hemijskog bivanja pojavljuje se nagon koji je rastvarao, Mnoge hekatombe ljudi
docnije i ranije poput nekog »čuda«, isto tako prinošene su na žrtvu pre nego što su ovi nagoni
svako dalje kretanje. Niko nije »objasnio« udar naučili da poimaju svoju uporednost i da se među
(zamah). A kako bismo i mogli objasniti. Mi ope- sobom osećaju kao funkcije neke organizujuće
rišemo silesijom stvari što ne postoje, linijama, sile u jednom čoveku! I kako smo još daleko od
površinama, telima, atomima, deljivim vremenima, toga da za naučno mišljenje nađemo takođe umet-
deljivim prostorima — kako bi moglo i da postoji ničke snage i praktičnu životnu mudrost, da se ob
objašnjenje kada prvo sve činimo s l i k o m , na razuje neki viši organski sistem u odnosu na koji
šom slikom! Dovoljno je da nauku posmatramo naučnik, lekar, umetnik i zakonodavac, kao što ih
kao po mogućstvu što vernije asimilovanje čoveka danas poznajemo, moraju izgledati kao oskudne
(Anmenschlichung) stvari! Mi se učimo da stalno starine!
138 139
114 postoje i različiti morali; i s obzirom na predsto
jeća suštinska prestrukturiranja čopora i zajedni
ca, država i društava možemo poreći da će biti
O b i m mo r a 1 n o g. — Mi konstruišemo novu još veoma mnogo devijantnih morala. Moralitet
sliku koju vidimo pomoću svih starih iskustava je čoporski nagon u pojedinačnom.
koja smo imali, v e ć p r e m a s t e p e n u naše
valjanosti i pravičnosti. Postoje samo moralni do
življaji čak i u području čulnog opažanja.
117.
142 143
122. bezuslovni nagon u njoj (nauci) tako retko otkri
va i da se nauka upravo n e smatra strašću nego
Moralna skepsa u hrišćanstvu. — stanjem i »etosom«. Štaviše, često je već dovoljna
I hrišćanstvo je dalo veliki doprinos prosvećenosti: amour-plaisir* saznanja (radoznalost), dovoljna je
učilo je moralnoj skepsi na veoma nametljiv i amour-vanite,** navika na nju, sa zadnjom name-
efikasan način: optužujući, zagorčavajući, ali neu rom na čast i hleb, dovoljno je čak za mnoge da
mornim »Krpljenjem i finoćom: ono je kod svakog sa suviškom dokolice ne znaju ništa da započnu
pojedinca uništilo verovanje u njegove »vrline«: ono sem da čitaju, sakupljaju, sređuju, posmatraju,
je učinilo da zauvek nestanu sa zemlje oni veliki dalje pričaju: njihov »nagon za naukom« njihova
vrli ljudi, kojima nije oskudevao stari vek, oni je dosada. Papa Lav Deseti ispevao je jednom (u
popularni ljudi, koji su tumarali, verujući u svoje breveu*** Beroaldu) pohvalu nauci: on je obele-
savršenstvo, sa dostojanstvom nekog toreadora. Ako žava kao najlepši nakit i najveći ponos našeg ži
sada, odgojeni u toj .hrišćanskoj školi skepse čita vota, kao plemenito zanimanje u sreći i nesreći;
mo moralne knjige starih, na primer Seneke i »Bez nje«, konačno kaže, »svi ljudski poduhvati
Epikteta, osećamo zabavnu nadmoć i puni smo bili bi bez čvrstog oslonca — a i sa njom je još
tajnih uvida i pregleda, pri tom se osećamo dobro, dovoljno promenljivo i nesigurno!« Ali taj prilič
kao da neko dete govori pred starim čovekom ili no skeptični papa prećutkuje, kao svi drugi hriš-
kao kada bi neka lepa oduševljena žena govorila ćanski hvalioci nauke svoj poslednji sud o njoj.
pred La Rošfukoom. Mi bolje znamo šta je vrlina! Čak ako iz njegovih reči možemo čuti, što je za
Ali konačno smo ovu istu skepsu primenili i na takvog prijatelja umetnosti čudno, da nauku po
sva r e l i g i o z n a stanja i zbivanja, kao što su stavlja iznad umetnosti; na kraju je ipak samo ne
greh, kajanje, milost i posvećenje i tako pustili ka uljudnost kada ovde ne govori o tome što i on
da nas tako dobro nagriza crv da sada i kod čitanja stavlja visoko iznad svake nauke: o »otkrivenoj
svih hrišćanskih knjiga imamo isto osećanje fine istini« i »večnom spasu duše« — šta su mu tome
nadmoćnosti i uvida: mi bolje poznajemo i reli nasuprot ukras, ponos, zabava i osiguranje života!
giozna osećanja! I vreme je da se dobro poznaju
»Nauka je nešto drugog ranga, ništa poslednje,
i da se dobro opisuju, jer odumiru i pobožni ljudi
bezuslovno, nikakav predmet strasti — taj sud os
stare vere — spasimo njihovu kopiju i njihov tip
barem za saznanje! tao je u Lavovoj duši: u stvari hrišćanski sud o
nauci! U starom veku bilo je njeno dostojanstvo i
priznanje umanjeno time što je čak među njenim
najrevnosnijim učenicima imala prednost težnja
123. za v r l i n o m , i što se verovalo da se saznanju
već odala najveća pohvala kada se ono slavilo kao
S a z n a n j e više nego sredstvo. — najbolje sredstvo vrline. Postoji nešto novo u is-
Nauka bi se unapređivala i b e z ove nove strasti
— mislim na strast saznanja: nauka je bez nje do
sada rasla i postala velikom. Dobra vera u nauku, * Franc. ljubav — zadovoljstvo. — Prim. prev.
njoj povoljna predrasuda što sada vlada našim ** Franc. ljubav — sujeta. — Prim. prev.
državama (nekada je to bila čak crkva) počiva u *** Breve — papska povelja sa kratkim tekstom. —
osnovi na tome da se ona bezuslovna težnja i onaj Prim. prev.
148 149
je »om mane padme hum«,* ili, kao Benaresu, na 131.
prstima brojati ime boga Ram-Ram-Ram (i tako
dalje sa ili bez ljupkosti) ili počastvovati Višnua** H r i š ć a n s t v o i s a m o u b i s t v o . — Hri-
sa njegovim hiljadu i Alaha sa njegovih devedeset šćanstvo je u vreme svog nastanka ogromnu želju
j. devet imena za prizivanje: ili mogu se služiti za samoubistvom učinilo polugom svoje moći: os
molitvenim mlinovima i brojanicama — glavna stvar tavilo je samo dva oblika samoubistva, zaodenulo
je da su oni tim radom izvesno vreme vezani i ih je najvišim dostojanstvom i najvišim nadama
pružaju podnošljiv prizor: njihov način molitve, i zabranilo sve druge na užasni način. Ali mučeni-
izmišljen je u korist pobožnih, ma kakve misli i štvo i polagano lišavanje sopstvenog tela asketa
ushićenja oni poznavali. I čak ovi imaju svoje behu dopušteni.
časove zamora kada im godi niz dostojnih reči
i zvukova i neka pobožna mehanika. Ali pod pret
postavkom da ti retki ljudi — u svakoj religiji re
ligiozni čovek je izuzetak — znaju sebi da pomog 132.
nu, oni nišči duhom ne znaju sebi da pomognu,
P r o t i v h r i š ć a n s t v a. — Sada naš ukus
i zabraniti im molitveno kloparanje znači oduzeti
odlučuje protiv hrišćanstva, ne više naši razlozi.
im religiju: kao što to sve više iznosi protestanti
zam na videlo. Religija upravo od takvih ne želi
više sam da b u d u m i r n i , sa očima, rukama,
nogama i organima svake vrste: time povremeno , 133.
postaju ulepšani— i sličniji ljudima!
N a č e l o . — Neizbežna hipoteza na koju se
čovečanstvo mora nameriti, što se tiče trajnosti,
129. ipak je m o ć n i j a od najbolje vere u nešto neis
tinito (kao hrišćanska vera). Trajno: to ovde zna
B o ž j i u s l o v i. — »Sam bog ne može po či na sto hiljada godina.
stojati bez mudrih ljudi« — rekao je Luter i sa pu
nim pravom; ali da »bog još manje ne može po
stojati bez nemudrih ljudi« — to dobri Luter nije 134.
rekao!
P e s i m i s t i k a o ž r t v e . — Tamo gde du
130. boko nezadovoljstvo životom postaje nadmoćno,
obelodanjuju se posledice velike greške u dijeti,
O p a s n a o d l u k a . Hrišćanska odluka d a u čemu je neki narod dugo vremena bio kriv. Tako
svet smatraju ružnim i lošim učinila je svet ruž je širenje budizma ( n e njegov nastanak) dobrim
nim i lošim. delom postalo zavisno od preterane i skoro isklju
čive ishrane pirinčem Indusa i time uslovljenim
opštim omlitavljenjem. Možda se evropsko neza
* Jedna od formula manfri. On je Sveti glas kod sta dovoljstvo novog vremena može protumačiti time
rih Tn<iusa i označava nebeski ili ceo svet, sunce, bnhma-
na. Prim. vrev. (darauhfin anzusehen) što je naš prasvet, čitav
** Indijsko božanstvo. Prim. prev. srednji vek, zahvaljujući uticajima germanskih
150 151
sklonosti na Evropu, bio odan pijanstvu: srednji svoju milost, tome poklanja i ovu bezbrižnost za
vek to znači alkoholno trovanje Evrope. — Nema- prirodne posledice greha. Bog i čovečanstvo ovde
čko nezadovoljstvo životom je suštinski zimska su odvojeni, zamišljeni tako suprotstavljeno, da
neizlečiva bolest, uračunavajući uticaje podrumskog se u osnovi uopšte ne može grešiti protiv posled-
vazduha i otrova iz peći u nemačkim stambenim njeg — svako delo treba da se posmatra s a m o
prostorijama. s o b z i r o m n a s v o j e n a t p r i r o d n e po
s l e d i c e : ne na svoje prirodne: tako hoće jev
rejsko osećanje kome je sve ono prirodno nedostoj
135. no po sebi. G r c i m a je naprotiv bila bliža mi
sao da i zločin može biti dostojanstven — čak kra
P o r e k l o g r e h a . — Greh kao što se sada đa, kao kod Prometeja, čak klanje stoke kao is-
svuda oseća gde hrišćanstvo vlada ili gde je nekad poljavanje lude zavisti, kao kod Ajaksa (Ajanta):
vladalo: greh je jevrejsko osećanje i jevrejski pro oni su u svojoj potrebi da za zločin izmisle i asi-
nalazak, i s obzirom na tu pozadinu svakog hrišćan- miluju dostojanstvo pronašli tragediju —
skog moraliteta hrišćanštvo je u stvari išlo za tim umetnost i zadovoljstvo što je Jevrejinu uprkos
da »pojevrejči« ceo svet. Do kog mu je stepena čitavoj njegovoj pesničkoj obdarenosti i sklonosti
to pošlo za rukom u Evropi osećamo najfinije ka uzvišenom u najdubljoj suštini ostalo strano.
po stepenu tuđosti, koji grčki stari vek — svet bez
osećanja greha — još uvek ima za naše osećanje,
uprkos svake dobre volje za približavanjem i asi
milacijom, u čemu čitava pokolenja i mnogi od 136.
lični pojedinci nisu nedostajali. »Samo ako se
k a j e š, bog je prema tebi milostan« — to je za I z a b r a n i n a r o d . — Jevreji, koji se ose-
Grka ruglo i sablazan: on bi rekao »tako mogu ose- ćaju kao izabrani narod među narodima, i to jer
ćati robovi«. Ovde se pretpostavlja neko moćniji, su moralni genije među narodima (zahvaljujući
nadmoćniji, a ipak osvetoljubivi: njegova moć je sposobnosti da su čoveka u sebi d u b l j e p r e
toliko velika da mu se uopšte ne može pričiniti z i r a l i nego bilo koji drugi narod) — Jevreji u
šteta, osim što se tiče časti. Svaki greh je neka svom božanskom monarhu i svecu slično uživaju
povreda respekta, crimen laesae majestatis divi- kao što je francusko plemstvo uživalo u Luju Šes
nae* — i ništa više! Skrušenost, poniženje, va naestom. To plemstvo dopustilo je da mu se oduz
ljanje po prašini — to je prvi i poslednji uslov za me sva njegova moć i nezavisnost i postalo je dos
koji se vezuje njegova milost: dakle uspostavljanje tojno prezira: da to ne bi osećalo, da bi to mog
njegove božanske časti. Da li se grehom inače pri- lo zaboraviti, potreban mu je bio kraljevski sjaj,
činjava šteta,, da li se njim usađuje neka duboko kraljevski autoritet i bogatstvo moći b e z p r em-
rastuća nesreća kao bolest, što jednog čoveka za c a, čemu je samo plemstvu prilaz bio otvoren.
drugim hvata i davi — to ne brine ovog častolju- Time što se shodno toj povlastici uzdiglo do visine
bivog orijentalca na nebu: greh je prestup protiv ,. dvora i što se gledajući odatle sve ispod sebe, sve
njega, ne protiv čovečanstva! — kome je poklonio videlo kao prezrivo, prevazišla se svaka razdražlji-
vost savesti. Tako se namerno kula kraljevske mo
ći sve više dizala u oblake i postavila poslednje ka
* Lat. greh veleizdaje božanstva. — Prim. prev. menje za gradnju vlastite moći.
152 153
137. obožavali; očigledno su se u strasti osećali ne sa
mo srećnijim, već i čistijim i božanskijim nego ina
G o v o r e ć i u p a r a b o l i . — Isus Hristos če. A sada Hrišćani? Da li su u tome hteli da pos
bio je moguć samo u jevrejskoj prirodi — mislim u tanu Jevreji? Da li su to možda postali?
takvoj u kojoj je stalno visio taman olujni oblak
gnevnoga Jehove. Samo tamo se retko iznenadno
probijanje pojedinačnog sunčanog zraka kroz sivu 140.
opštu i trajnu dan-noć osećalo kao neko čudo »lju
bavi«, kao zrak najnezasluženije »milosti«. Samo ta S u v i š e j e v r e j s k i . — Ako bi bog hteo
mo Hristos je mogao sanjati svoju dugu i svoje da postane predmet ljubavi morao bi se prvo od
nebeske lestvice, po kojima se bog spustio do lju reći suđenja i pravičnosti: sudija, i čak milostiv
di; inače svuda vladalo je vedro vreme i sunce sudija, nije predmet ljubavi. Osnivač hrišćanstva
suviše kao pravilo i svakodnevica. ovde nije dovoljno fino osećao — kao Jevrejin.
138. 141.
156 157
stvo nazivali veliku masu svojih nekrštenih suna- 149.
rodnika, prema uputstvu svog prevoda, Septagvin-
te,* u kojem su se pagani obeležavali rečju, koja N e u s p e h r e f o r m a c i j e . — Z a višu kul
u grčkom znači »narodi«: vidi Vulfilu.** Beše još turu Grka čak u prilično ranim vremenima govori
uvek mogućno da Nemci iz svog starog pogrdnog to što su više puta propali pokušaji da se osnuju
imena naknadno sebi stvore neko časno ime time što nove grčke religije; dalje govori to da je već rano
bi postali prvi n e h r i š ć a n s k i narod Evrope, što u Grčkoj moralo postojati mnoštvo različitih indi
im je kao njihovu u velikoj meri prisutnu predispo vidua, čije se različite nužde nisu mogle ukloniti
ziciju Šopenhauer smatrao časnom. Tako bi kao samo jednim receptom verovanja i nadanja. Pita-
završetak došlo L u t e r o v o delo, koji ih je učio gora i Platon, možda i Empedoklo, a već mnogo ra
da budu nerimski i da govore: »Ovde ja stojim! nije orfički sektaši išli su za tim da osnuju nove
Ja ne mogu drugačije!« religija da se ne možemo načuditi njihovom neus-
imali su tako istinske duše i talente za osnivače
religije da se ne možemo načuditi njihovom neus-
pehu: ali oni su dogurali samo do sekta. Svaki put
147. kada reformacija čitavog naroda trpi neuspeh i
samo sekte podižu svoje glave, možemo zaključi
P i t a n j e i o d g o v o r . — Šta će sada divlji vati da se narod već veoma raznoliko počinje oslo
narodi prvo prihvatiti od Evropljana? Rakiju i hriš- bađati grubog čoporskog nagona i moraliteta obi
ćanstvo, evropske narkotike. — I od čega će naj- čaja: značajno lebdeće stanje koje smo navikli da ru
pre propasti? Od evropskih narkotika. žimo kao moralno opadanje i korupciju: dok ono
nagoveštava sazrevanje jajeta i skoro razbijanje
ljuske. Što je Luterova reformacija uspela na severu
148. znak je toga da je sever prema jugu Evrope bio
zaostao i da je još znao za prilično jednovrsne i
G d e n a s t a j u r e f o r m a c i j e . — U vreme jednobojne potrebe; i uopšte ne bi bilo nikakve
velikog kvarenja crkava u Nemačkoj crkva bese hristijanizacije Evrope da se kultura starog sveta
najmanje pokvarena: zato je t a m o nastala refor- juga nije postepeno, preteramim dodavanjem ger
macija kao znak da su se počeci kvarenja već ose- manske varvarske krvi, varvarizovala i izgubila
ćali kao nepodnošljivi. Naime relativno nijedan svoju kulturnu nadmoć. Što opštije i neposrednije
narod nikada nije bio hrišćanskiji od Nemaca u pojedinac ili neka misao pojedinca može da de-
Luterovo doba: njihova hrišćanska kultura bese luje, utoliko istovrsnija i niža mora da bude masa
upravo spremna da procveta u stostrukom sjaju na koju se tu deluje; dok suprotne težnje otkrivaju
— nedostajala je samo još jedina noć; ali ona je unutrašnje suprotne potrebe, koje takođe žele da
donela oluju, što je svemu učinila kraj. se zadovolje i probiju. Obrnuto, možemo uvek za
ključivati na neku stvarnu visinu kulture kada
moćne i vlastoljubive prirode izazivaju samo slabe
i sektaške posledice: to takođe važi za pojedinačne
* Sedmoknjižje, Sedam Mojsijevih knjiga. — Prim.
prev. umetnosti i područja saznanja. Tamo gde se vlada,
** Vulfila (oko 311 — 383?) arijanski istočnogotski bis postoje mase: tamo gde su mase postoji potreba
kup. Prevodilac Biblije na Gotski jezik. — Prim. prev.
159
158
A isto tako čitav život sa odrazom smrti i njego
za ropstvom. Tamo gde postoji ropstvo, individue vog značenja: naša »smrt« je sasvim drugačija smrt.
su samo malobrojne i one protiv sebe imaju čo- Svi doživljaji svetleli su drugačije, jer je neki bog
porske nagone i savest. blistao iz njih; isto tako sve odluke i izgledi na
neku daleku budućnost: jer ljudi su imali proro
čanstva i tajne migove i verovali u proricanje.
150.
»Istinu« su drugačije osećali, jer se luđak nekad
O k r i t i c i s v e t a c a . — Zar da bismo imali mogao smatrati njihovim piskom — što n a s na
neku vrlinu moramo želeti da je imamo baš u nje goni na jezu ili na smeh. Svaka nepravda delovala
nom najbrutalnijem vidu — kao što su to hteli hri- je drugačije na osećanje: jer ljudi su se plašili
šćanski sveci i kao što im je to bilo nužno? kao ka neke božanske odmazde, a ne samo neke građan
kvi su život podnosili samo sa mišlju da je na pri ske kazne i obeščašćivanja. Kakva je radost bila u
zor njihove vrline svakog pojedinca spopadalo vreme kada su ljudi verovali u đavole i iskušivače!
preziranje samog sebe. Ali vrlinu sa takvim delo- Kakva je to bila strast kada su videli demone kako
vanjem nazivamo brutalnom. vrebaju u blizini! Kakva je to bila filosofija kada
se sumnja osećala kao ogrešenje najopasnije vrste,
i to kao zločin prema večnoj ljubavi, kao nepo-
151. verenje prema svemu što je dobro, uzvišeno, čisto
i milosrdno! — Mi smo stvari ponovo obojili, mi
0 p o r e k l u r e l i g i j e . — Metafizička potre ih stalno bojimo — ali šta možemo privremeno
ba nije izvor religija kao što to želi Šopenhauer, protiv s j a j a b o j a onog starog majstora! — mi
nego i z d a n a k iste. Pod vlašću religioznih misli slim starog čovečanstva.
ljudi su se naučili na predstavu o nekom »drugom
(pozadinskom, donjem, gornjem) svetu« i osećaju
prilikom uništavanje religioznog ludila neprijatnu 153,
pustoš i lišavanje. I tada iz tog osećanja ponovo
izrasta neki »drugi svet«, ali sada samo metafizi H o m o p o e t a . * »Ja sam koji sam krajnje
čki a ne religiozan. Ali ono što je u pradobima svojeručno napisao ovu tragediju tragedija, ukoli
uopšte vodilo pretpostavci o nekom »drugom sve ko je ona gotova; ja koji sam čvor morala tek
tu«, ne beše neki nagon i potreba, već zabluda u
uvezao u postojanje i tako čvrsto zauzlao da ga
izlaganju određenih prirodnih zbivanja, zabuna in
telekta. samo neki bog može odrešiti — ta tako zahteva
Horacije! (Horatije) — ja sam sada u četvrtom činu
152. smakao sve bogove — iz moraliteta! Šta li će biti
iz petog? Odakle da se još uzme tragično rešenje?
N a j v e ć a p r o m e n a , — Osvetljivanje i boje — Da li moram započeti da razmišljam o nekom
svih stvari su se promenili! Mi više ne razumevamo komičnom rešenju?«
kako su stari ljudi osećali ono najbliže i najčešće
— na primer dan i bdenje: time što su stari ve * Lat.: čovek pesnik. — Pritn. prev.
rovali u snove, budan život imao je druge svetlosti.
11 Vesela nauka 161
160
154. 158.
Različite životne o p a s n o s t i . — Vi N e u g o d n a o s o b i n a . — Smatrati sve stva
uopšte ne znate šta doživljavate, vi jurite kao pi ri dubokim — nezgodna je osobina: ona čini da
jani kroz život i padate jednu stepenicu niže. Ali, stalno naprežemo naše oči i da na kraju uvek više
zahvaljujući vašem pijanstvu, ipak pri tom ne lo nalazimo nego što smo želeli.
mite udove; vaši mišići su preslabi, a vaša glava
suviše pomućena, da biste, kao i mi drugi mogli
osetiti tako tvrdo kamenje tog stepenika. Za nas 159.
je život veća opasnost: mi smo od stakla — avaj
kada se s u d a r i m o ! I sve je izgubljeno kada S v a k a v r l i n a u s v o j e v r e m e . — Onaj
padamo! ko je sada nesavitljiv, kod njega njegova čestitost
često izaziva grižu savesti: jer nesavitljivost je vr
lina jednog drugog razdoblja za razliku od česti
155. tosti.
Š t a n a m n e d o s t a j e . — M i smo otkrili i
volimo veliku prirodu: to dolazi otuda što u na
160.
šoj glavi nedostaju veliki ljudi. Obrnuto je sa Gr
cima: njihovo osećanje za prirodu je drugačije od U o p h o đ e n j u sa v r l i n a m a . — I u odno
našeg. su na vrline možemo biti nedostojni i ulagivački.
156.
161.
N a j u t i c a j n i j i . — Što se čovek suprotsta
vlja čitavom svom vremenu, da ga zadržava na ka ' L j u b i t e l j i m a v r e m e n a . — Odbegli sve-
piji i poziva na odgovornost, to m o r a imati uti- štenici i otpušteni kažnjenici stalno mrzovoljno
caja! Svejedno je da li to on želi; stvar je u tome gledaju: ono što žele je lice bez prošlosti. — Da li
da to može. ste već videli ljude koji znaju da se budućnost
ogleda na njihovom licu, a koji su tako učtivi pre
ma vama, ljubiteljima vremena, da na licu ne po
157. kazuju budućnost.
162 n* 163
163. ne može variti, a ipak nam je stomak još pun
toga. Mizantropija je posledica suviše žudne lju
P o s l e v e l i k e p o b e d e . — Najbolje u ne bavi prema čoveku i »ljudožderstva«— ali ko te
koj velikoj pobedi jeste da ona pobedniku oduzi je pozvao da gutaš i ljude kao ostrige, moj prinče
ma strah od poreza. »A zašto jednom i ne podleći? Hamlete?
— kaže on sebi: ja sam sada za to dovoljno bogat.«
168.
164.
M i z a n t r o p i j a i l j u b a v . — Samo tada
se govori o tome da je neko sit ljudi kada ih se više * Žoakim Mira (Murat 1767—1815) — Napoleonov ge
neral i kralj Napulja. — Prim. prev.
164
165
170. rado hteli da i z g l e d a j u samostalni i individu
alni i da se bore za svoja mišljenja. Ali na kraju
Sa g o m i l o m . — On juri do sada sa gomi je svejedno da li je čoporu zapoveđeno jedno mi
lom i njen je hvalospevac: ali jednog dana biće šljenje ili dozvoljeno pet mišljenja.—Onaj ko od
njen protivnik! Jer on je sledi u verovanju da nje stupa od pet javnih mišljenja i stupa na stranu
gova lenjost pri tom može imati koristi od nje: on uvek ima čitav čopor protiv sebe.
još nije iskusio da gomila nije dovoljno lenja za
njega! da se uvek gura napred! da nikome ne do
zvoljava da stoji! — A on tako rado ostaje da 175.
stoji!
O r e č i t o s t i . — Šta je do sada imala naj-
171. ubedljivija rečitost? Bubnjanje: i dok ga kraljevi
imaju u vlasti uvek su još najbolji govornici i hu-
S l a v a . — Kada zahvalnost mnogih jednom škači naroda.
odbacuje svaki stid nastaje slava.
176.
166 167
uz to njihov Faust. To su dve moralne predrasude 183.
protiv vrednosti saznanja.
M u z i k a n a j b o l j e b u d u ć n o s t i . — Prvi
će mi muzičar biti taj koji bi znao samo za tugu
najdublje sreće, a inače nikakvu tugu: takvog do
sada još nije bilo.
M i s l i . — Misli su senke naših osećaja — uvek
tamnije, praznije i jednostavnije od ovih. 184.
187.
U u s a m l j e n o s t i . — Ako se živi sam, ne U v r d d j i v o u p r e d a v a n j u . — Ovaj ume-
govori se suviše glasno, takođe se suviše glasno
ne piše: jer čovek se plaši šuplje jeke — kritike tnik me vređa na taj način na koji iznosi svoje
nimfe Eho. — I svi glasovi zvuče drugačije u usa pomisli (ideje), svoje veoma dobre ideje: tako ši
mljenosti! roko i naglašeno i sa tako grubim trikovima ube-
đivanja kao da govori svetini. Posle izvesnog vre
mena uvek smo mi koji smo poklonili pažnju nje
* Lat. — neka bude prema pravilu. Prim. prev. govoj veštini kao »u lošem društvu«.
169
168
188. 193.
189.
194.
M i s l i l a c . — On je mislilac: to znači on se
razume u to da stvari uzima jednostavnije nego »P r o s t o d u š n i« č o v e k . — Onaj čovek ve-
što jesu. rovatno uvek postupa iz pritajenih razloga: jer on
uvek ima na jeziku i takoreći pri ruci saopštive
razloge.
190.
195.
P r o t i v h v a l i š a. — A.: »Hvali te samo onaj
ko je tebi ravan!« B.: »Da! I ko te hvali kaže ti: Za s m e j a n j e. — Pogledajte tamo! Pogledaj
ti si meni ravan!« te tamo! On beži o d ljudi: ali ovi ga prate, jer on
p r e d njima trči — toliko su oni čopor.
191. 196.
P r o t i v p o n e k i h o d b r a n a . — Najperfid- G r a n i c a n a š e g s l u h a . — Čujemo samo
niji način da se šteti nekoj stvari jeste namerno pitanja na koja smo u stanju da nađemo odgovor.
braniti netačnim razlozima.
197.
192.
Z a t o o p r e z ! — Ništa toliko rado ne delimo
D o b r o ć u d n i . — Šta razlikuje od drugih drugima koliko pečat pritajenosti — zajedno sa
ljude one dobroćudne ljude kojima sklonost zra onim što se pod tim nalazi.
či iz lica? Oni se osećaju dobro u prisustvu neke
nove ličnosti i brzo se u nju zaljubljuju; oni joj
za to žele dobro, njihov prvi sud jeste »ona mi se 198.
dopada«. Kod njih sledi jedno na drugo: želja pri
svajanja (oni slabo imaju skrupula što se tiče Z l o v o l j a p o n o s n o g . Ponosan čovek j e
vrednosti drugog), brzo prisvajanje, radost u po- zlovoljan čak na one koji ga unapređuju: on mrko
sedovanju i delanje u korist opsednutog. gleda na konje svojih kola.
170 171
205.
199.
P o t r e b a . — Potreba se smatra uzrokom ras
D a r e ž l j i v o s t . — Darežljivost je kod boga tanka: u stvari često je samo posledica nastalog.
tih često samo neka vrsta bojažljivosti.
206.
200.
K o d k i š e . — Pada kiša i ja mislim na si-:
S m e j a n j e. — Smejanje znači biti zlurad, ali rote ljude koji se sada zbijaju sa njihovim mno
sa čistom savešću.
gim brigama i bez uvežbanosti da ih sakriju, dak
le svako je spreman i dobre volje da drugom učini
201. nažao i da i kod lošeg vremena stvori neko jadno
osećanje ugode. — To, samo to je siromaštvo si
U o d o b r a v a n j u . — U odobravanju je uvek romašnih!
neka vrsta buke: čak kada sebi samima odobra
vamo. 207.
202. Z a v i d 1 j i v k o. — To je zavidljivko — nje
mu ne moramo želeti nikakvu decu; on bi na nji
R a s p i k u ć a . — O n još nije siromašan kao ma zavidio, jer ne može više da bude dete.
bogataš koji je svoje čitavo blago već jednom pre
brajao — o n rasipa svoj duh nerazumnošću ras
pikuće prirode. 208.
204. 209.
216.
212.
217.
214.
219.
V e r a č i n i b l a ž e n i m . — Vrlina daje sa
mo onima sreću i neku vrstu blaženstva koji čista S v r h a k a z n e . — Kazna ima svrhu da pop
srca veruju u svoju vrlinu: ali ne onim finijim ravi onog k o g a k a ž n j a v a — to je poslednje
dušama čija se vrlina sastoji u najdubljem nepove- pribežište branilaca kazne.
174 175
220. — tako potajno zaključuju oni veliki koji se trude
u čovečanstvu, koje su čak suviše često ubrajali
Ž r t v a . — O žrtvi i požrtvovanju žrtvene ži među velike ljude.
votinje misle drugačije od gledalaca: ali im ni
kada nisu dozvolili da govore.
226.
221. N e p o v e r l j i v i i s t i l . — Mi kažemo da
su najjače stvari jednostavne, pod pretpostavkom
O b z i r n o s t . — Očevi i sinovi ima među so da oko nas postoje ljudi koji veruju u našu sna
bom više obzira nego majke i kćeri. gu: takva sredina nas vaspitava na »jednostavnost
stila«. Nepoverljivi govore emfatično; nepoverljivi
čine emfatičnim.
222.
P r o t i v p o s r e d n i k a . — Ko hoće da pos
K r i t i k a ž i v o t i n j a . — Bojim se da ži reduje između dva odlučna mislioca obeležen je kao
votinje posmatraju čoveka kao biće ravno sebi, prosečan: on nema oči za to da vidi šta je. izvan
koje je na najopasniji način izgubilo zdrav životinj redno; viđenje sličnost i izjednačavanje osobina
ski razum — kao bezumnu životinju, kao životinju je slabih očiju.
koja se smeje, kao životinju koja plače, kao nes-
rećnu životinju.
229.
225.
P r k o s i v e r n o s t . — On se iz prkosa čvr
P r i r o d n i . — »Zlo je uvek imalo veliki efekt sto drži jedne stvari koja mu je postala providna
za sebe! A priroda je zla! Budimo dakle prirodni!« — ali on to naziva »vernost«.
231. 236.
» T e m e l j n i « . — Polagani u saznanju misle D a b i s e p o k r e n u l a g o m i l a . — Zar
da polaganost spada u saznanje. ne mora onaj ko hoće da pokrene gomilu da bude
glumac samoga sebe? Zar ne mora prvo da se sam
prevede u ono groteskno-jasno i da čitavu svoju
232. ličnost i stvar i z n o s i u toj ogrubelosti i pojed
nostavljenju?
S n e v a n j e . — Ili se uopšte ne sneva ili
zanimljivo. — Moramo se naučiti isto tako da bdi-
mo: ili uopšte ne ili zanimljivo. 237.
247.
242.
N a v i k a . — Svaka navika čini našu ruku
S u u m c u i q u e . * — Ma koliko da je i veli dosetljivijom i našu dosetku nespretnij om.
ka lakomost moga saznanja: ja iz stvari ne mogu
izvući ništa drugo osim onog što mi već pripada.
Posed drugih ostaje u stvarima. Kako je moguće 248.
da je neki čovek lopov ili razbojnik!
K n j i g e . — Šta nam je stalo do neke knjige
koja nas čak ne prenosi preko svih knjiga?
243.
18b 181
tinama bića — ako za taj uzdah ne znate iz iskus 254.
tva, ne znate ni za strast onoga koji saznaje.
Protiv nesigurnosti i zbunjeno
s t i . — Onaj ko je uvek veoma zaposlen, prevazi-
250. lazi svaku nesigurnost.
252. 257.
258.
U v e k k o d k u ć e . Jednog dana postići će
mo naš cilj i ukazivaćemo tada sa ponosom na to N e g a t o r i s l u č a j a . Nijedan pobednik n e
kakva smo duga putovanja za to prevalili. U stva veruje u slučaj.
ri mi nismo primetili da smo putovali. Ali time
smo otišli toliko daleko što smo uobražavali (misli * Lat. — neka mi bude dozvoljeno da kažem. — Prim.
li) da smo k o d k u ć e. prev.
182 183
259. 264.
266.
261.
G d e j e p o t r e b n a o k r u t n o s t . — Onaj
O r i g i n a l n o s t . — Šta je originalnost? Vi- ko ima veličinu okrutan je prema svojim vrlinama
deti nešto Sto je još bezimeno, što još nije nazva i rasuđivanjima drugog reda.
no, mada se već nalazi pred očima svojim. Ljudi
ma kakvi su obično tek neko ime čini neku stvar
uopšte vidljivom. — : Originali su najčešće bili i da 267.
vaoci imena.
S a v i s o k i m c i l j e m . — S a visokim ciljem
čovek je čak nadmoćan nad pravičnošću, ne samo
262. nad svojim delima već i nad svojim sudijama.
S u b s p e c i e a c t e r n i . * — A.: »Ti se stal
no sve brže udaljavaš od živih: uskoro će te izbrisa 268.
ti iz svojih lista!«. — B.: »To je jedino sredstvo da
se ima prednost pred mrtvima.« — A.: »Kakva pred Š t a č i n i h e r o j s k i m ? — Suočiti s e s a
nost?« — B.: »Da se više ne umire.« svojom najvećom patnjom i svojom najvećom na
dom ujedno.
269.
184 185
271. ČETVRTA KNJIGA
Gde se n a l a z e najveće opasnosti? SANCTUS JANUARIUS*
U sažaljenju.
274.
Š t a j e n a j l j u d s k i j e ? Nekome prištedeti
stid.
275.
277.
190 191
ne svoje crkvene upotrebe; te građevine govore
svemoćna sila našeg zadatka ponovo razdvojila, suviše patetičnim i obuzetim jezikom, kao božje
na različita mora i različite sunčanice i možda se
kuće i raskošna mesta nekog nadsvetskog saobra
više nikad nećemo videti — a možda ćemo se čak
ćaja da bi mi bezbožnici mogli da se tu bavimo
i videti, ali se nećemo prepoznati: različita mora i
sunca su nas promenila! Da moramo jedan dru s v o j i m m i s l i m a . Mi želimo da se prenesemo
gom biti strani, to je zakon koji vlada n a d na u kamen i biljku, rni hoćemo da u s e b i šetamo
ma: upravo time treba da budemo i dostojniji je kada prolazimo kroz te hale i vrtove.
dan drugog! Upravo time treba pomisao na naše
nekadašnje prijateljstvo da bude svetije! Postoji
verovatno ogromna nevidljiva krivulja i zvezdana 281.
putanja u koje mogu biti u r a č u n a t e naše tako
različite staze i ciljevi kao mali delovi puta — uz- Z n a t i n a ć i k r a j . — Majstori prvog reda
dignimo se od te misli! Ali naš život je prekratak prepoznaju se po tome što u velikom i malom
i naša moć vida preslaba da bismo mogli biti više znaju na savršen način da nađu kraj, bio to kraj
od prijatelja u smislu one uzvišene mogućnosti.— neke melodije ili misli, bio to peti čin neke trage
I tako v e r u j m o u naše zvezdano prijateljstvo, dije ili državne akcije. Prvi drugog reda postaju
čak ako bismo jedan drugom morali postati nepri uvek pred kraj nemirni i ne ruše se u tako ponos
jatelji na zemlji. noj mirnoj ravnomernosti u more kao na primer
stene kod Portofina* — tamo gde đenovski zaliv
završava svoju pesmu.
280.
A r h i t e k t u r a onih koji saznaju. — 282.
Potreban je jednom i verovatno uskoro uvid šta
pre svega nedostaje našim velikim gradovima: tiha H o d . — Postoje maniri i gestovi po kojima
i široka nadaleko rasprostrta mesta za razmišlja čak i veliki dzovi odaju da potiču od puka ili polu-
nje, mesta sa visokim prostranim pasažima za loše -puka: hod i korak, njihove misli, osobito ih
ili previše sunčano vreme, kuda ne prodire nika odaju; oni ne mogu da h o d a j u . Tako ni
kav šum kola ili izvikivača i gde bi čak finije po Napoleon na svoje veliko ogorčenje nije mogao da
našanje zabranilo svešteniku glasnu molitvu: gra hoda shodno vladaru i »legitimno«, u prilikama
đevine i nasadi što bi kao celina izražavali uzvi- kako se to u stvari mora razumeti, kao kod veli
šenost sećanja i izdvajanja. Prošlo je vreme otkako kih povorki prilikom krunisan ja i sličnog: i tu je
je crkva imala monopol na razmišljanje, gde je bio samo predvodnik neke kolone ponosan i užur
vita contemplativa* uvek najpre morala da bude ban ujedno i veoma svestan toga. Čovek ima prili
vita religiosa**: i sve što je crkva izgradila izra čno da se smeje kada vidi te pisce koji oko sebe
žava tu misao. Ja ne bi znao kako bismo se mogli šušte naboranim iruhom tog perioda: oni žele tako
zadovoljiti tim građevinama, čak ako bi bile liše-
da skriju svoje n o g e .
* Lat. život razmišljanja. — Prim. prev. * Italijansko letovalište u Liguriji. — Prim. prev.
** Lat. religiozni život. — Prim. prev.
13 Vesela nauka
192
283. 284.
194 195
286.
uspinjanje stepenicama i jedno počivanje kao na
U p a d a n j e u n e č i j i g o v o r . — Ovde s u oblacima.
nade; ali šta ćete od njih videti i čuti ako u vašim
rođenim dušama niste doživeli sjaj i žar i prasko
zorje? Ja mogu samo da podsećam— više ne mo 289.
gu! Da li želite od mene da pokrećem kamenje,
da od životinja činim ljude. Ali ako ste još ka Na b r o d o v e ! — Ako razmotrimo kako na
menje i životinje, potražite prvo svog Orfeja! svakog pojedinca deluje neko svojevrsno uopšte
opravdavanje da se živi i misli — naime kao neko
sunce koje greje, blagosilja, oplođava i jedino nje
287. mu sija, kako nezavisno od pohvale i pokude, da
režljivim u sreći i njega čini i u dobrohotnosti,
Z a d o v o l j s t v o u s l e p o ć i . — »Moje mi kako neprestani čini zlo dobrim, donosi svako cve-
sli, reče putnik svojoj senci, treba da mi pokažu tanje i sazrevanje i uopšte ne dopušta da se po
gde stojim, ali one ne treba da mi otkriju k u d a javi nagli veliki korov tuge i neraspoloženja —
i d e m . Ja volim neznanje o budućnosti i ne želim onda zahtevajući uzvikujemo: ah kada bi se još
da propadnem od nestrpljenja i što ću unapred stvorila mnogo takva nova sunca! I zao i nesrećan,
okušati obećane stvari. i izuzetan čovek treba da imaju svoju filosofiju,
svoje puno pravo, svoj sunčev sjaj! Nije ih pot
rebno sažaljevati! — moramo se odučiti te oholo
288. sti, mada je čovečanstvo do sada od nje učilo i
primenjivalo je. Za njih ne možemo da postavimo
U z v i š e n a r a s p o l o ž e n j a . — Čini mi se nikakve ispovednike, prizivače duša i praštala gre-
da većina ljudi uopšte ne veruje u uzvišena raspo hova. Nego nam je potrebna nova p r a v i č n o s t !
loženja, sem za trenutke, najviše četvrt časa — izu I neko novo ždrebanje! I nova filosofija! I mo
zev one malobrojne koju iz iskustva znaju za neko ralna zemlja je okrugla. I moralna zemlja ima
duže trajanje uzvišenog osećanja. Ali biti čak čo- svoje antipode! I antipodi imaju svoje pravo na
vek dubokog osećanja, ovaploćenje jednog jedinog život! Treba otkriti još drugi svet — i više nego,
uzvišenog raspoloženja — to je do sada bio samo jedan! Na brodove, vi filosofi!
san i očaravajuća mogućnost: istorija nam za sada
ne daje u tome još nikakav siguran primer. Upr-
kos tome mogla bi jednom roditi i takve ljude —
tada kada se stvori i učvrsti mnoštvo povoljnih 290
preduslova, što sada ne može da nasumce skupi
ni najsrećniji slučaj. Možda bi to budućim dušama J e d n o j e p o t r e b n o . — »Dati stil« svom
bilo to upravo obično stanje, što se do sada tu i životu velika je i retka veština. Nju primenjuje
tamo u našim dušama iznimno javljalo uz obuzi onaj ikoji sve sagledava, što njegova priroda pruža
manje jezom: stalno kretanje između visokog i ni u snagama i slabostima, a zatim uklapa u neki
skog osećanje visokog i niskog, stalno kao neko umetnički plan sve dok se jedno svako javlja kao
veština i um pa čak i slabost još oduševljava po-
197
gled. Ovamo treba dodati veliku masu druge pri
rode, tamo odneti deo neke prve prirode — oba
puta sa dugim uvežbavanjem i svakodnevnim ra D e n o v a. — Dosta dugo sam posmatrao ovaj
dom u tome. Ovde je skriveno ono ružno što se grad, njegove perivoje i široki opseg njegovih na
ne može odneti, tamo je pretumačeno u ono uzvi stanjenih brda i obronaka; konačno moram reći:
šeno. Mnogo čega nestalnog, onoga što se protivi vidim d u h o v e iz proteklih pokolenja — ovaj pre-
oblikovanju prišteđeno je pogledima u daljinu i deo mi je previše zasejan kopijama smelijih i sa-
iškorišćeno je — to treba da daje mig u širinu i mopouzdanijih ljudi. Oni su ž i v e l i i hteli dalje
bezmernost. Na kraju, kada je delo dovršeno, ot da žive — to mi govore svojim kućama, izgrađenim
kriva se kakva je prinuda bila u pritisku istog i ukrašenim za stoleća, a ne za prolazan čas: oni
ukusa što je vladao i oblikovao u velikom i ma su prema životu bili dobri, ma koliko da su mo
lom: da li je ukus bio bolji ili gori manje znači gli biti zli prema sebi. Uvek vidim onog (koji radi,
nego što se na to pomišlja—dovoljno je što to kako mu miruje pogled na svemu što je bliže oko
beše ukus! To će biti snažne, vlastoljubive prirode njega izgrađeno, a isto tako na grad, more i pla
što će u takvoj prinudi i u takvoj povezanosti i ninske lance, kako je tim pogledom moćan i os
takvom savršenstvu pod vlastitim zakonom uživati vaja: on želi sve da u k l o p i u svoj plan i na
svoju najfiniju radost: strast njihovog moćnog kraju da učini svojim v 1 a s n i š t v o m, postajući
htenja olakšava se pred prizorom svake stilizovane delom istog. Čitav ovaj predeo je zarastao ovim
prirode, svake pobeđene i služeće prirode, čak kada prekrasnim uživanjem u posedovanju i plenu; i
kao što ovi ljudi u daljini nisu priznavali nikakvu
grade dvorove i podižu nasade, protivi im se da
granicu i, u svojoj žudnji za novim, postavili novi
oslobode prirodu. Obrnuto, slabi su oni karakteri,
svet pored starog, tako bi se i u domovini još uvek
koji ne vladaju sobom, koji m r z e povezanost sti pobunio protiv svakog i našao svoj način da izrazi
la: oni osećaju da kada bi im se nametnula ta svoju nadmoć i da između sebe i svog suseda po
gorko-zla prinuda, da bi pod njom morali da budu stavi svoju ličnu beskrajnost. Svako bi još jednom
prosti: oni će postati robovi čim služe, oni mrze osvojio svoju domovinu za sebe, savladavši je svo
služenje. Takvi duhovi — oni mogu biti prvoraz jim arhitektonskim mislima i pretvorivši se tako
redni duhovi — uvek su spremni da divlje, samo reći u radostan prizor svoje kuće. Na severu impo-
voljno, fantastično, neuredno, iznenađujuće tumače nuju zakon i opšte zadovoljstvo u zakonitosti i
ili oblikuju svoju okolinu kao s l o b o d n u pri poslušnosti, ako gledamo na način gradnje grado
rodu: i oni svakako to čine, jer samo tako sebi va: pri tom pogađamo ono unutrašnje sebe-izjed-
čine dobro! Jer jedna je nužda: da čovek sobom načavarije, sebe-uklapanje, što je moralo vladati
p o s t i g n e svoje zadovoljstvo — bilo samo ovim dušom svih graditelja. Ali tu ćeš naći, zavijajući
ili onim načinom književnosti i umetnosti: samo za svakim uglom, nekog čoveka za sebe, koji po
tek tada čovek može izgledati uopšte podnošljiv! znaje more, pustolovinu Istoka, čoveka koji je
Onaj ko je sa sobom nezadovoljan, stalno je spre nesklon zokonu i susedu kao nekoj vrsti dosade, i
man da se za to sveti: mi drugi ćemo biti njegove koji već sve zasnovano, staro odmerava svojim za
žrtve, pa bilo samo u tome što ćemo uvek imati vidnim pogledima. On bi hteo nekom čudesnom
da podnosimo njegov ružan pogled. Jer prizor ruž prepredenošću mašte da sve to bar u mislima još
nog čini lošim i mračnim. jednom iznova utemelji, da na to stavi svoje
198 199
ruke, da u to unese svoj smisao — bilo to samo rod žena a, nažalost, i mnogih umetnika, za njega
.za trenutak nekog sunčanog popodneva, gde će se strogost njihovog služena, ta neumoljivost kako u
njegova melanholična i nezasitna duša jednom za velikom tako i u malom, te brzina u odmeravanju,
sititi i njegovim očima će smeti da pruži samo suđenju i presuđivanju ima nečeg što nas baca u ne-
ono vlastito i ništa više strano. svest i što nam uliva strah. Posebno ga zapanjuje
kako se ovde zahteva ono najteže, čini ono najbolje,
a da za to nema pohvala ni odlikovanja. Naprotiv,
292. kao među vojnicima, čuju se samo pokuda i oštri
u k o r i — jer ispravljanje smatra se pravilom, a pro
P r o p o v e d n i c i m a m o r a l a . — Neću d a mašaj izuzetkom; ali pravilo ovde kao i svuda je
propovedam nikakav moral, ali onima koji to čine ćutljivo. Tako sa »strogošću nauke« stoji sada
savetujem ovo: ako želite da najbolja stanja i kao i sa formom i učtivošću najboljeg društva:
stvari lišite svakog ugleda i vrednosti, tako i na ona preplaši neposvećenog.— Ali ko je na nju na
stavite da kao do sada da i dalje pričate o tome!
vikao ne bi ni mogao nigde drugde da živi sem u .
Postavite ih na vrh vašeg morala i govorite od ju
tra do večeri o sreći vrline, o duševnom miru, o ovom jasnom, providnom, snažnom, jako naelek-
pravičnosti imanentne odmazde: tako kao što to vi trisanom vazduhu, u ovom m u ž e v n o m vazdu-
činite, sve te dobre stvari konačno će steći popu hu. Inače njemu svuda nije dovoljno čisto i zračno.
larnost i počeće o njima da se viče na ulicama: On sumnja da t a m o nikome ne može mnogo ko
ali tada će i svo zlato ka tome biti istrošeno, a po ristiti njegova najbolja veština i da ga ne može
red toga će se i svo zlato u t o m e pretvoriti u samog radovati, što mu zbog nerazumevanja iz
olovo. Doista, vi se razumete u obrnutu veštinu miče polovina njegovog života, za što je stalno pot
alhemije, u obezvređivanje najvrednijeg! Isprobaj rebno mnogo opreza, mnogo prikrivanja i da se
te jednom neki drugi recept da ne kao do sada pridržava svoga — sami veliki i nekorisni gubici
postignete suprotnost onoga što tražite: p o r i č i- u snazi! Ali u t o m jasnom i strogom elementu
t e te dobre stvari, uklonite ih od dopadanja sve- je potpuno snažan: ovde on može da leti! Zašto
tine i lakog kruženja, učinite ih ponovo stidljivo- bi opet morao da se spušta u one mutne vode, gde
šću usamljenih duša, recite: m o r a l j e n e š t o se mora plivati i gacati, gde čoveku krila postaju
z a b r a nj en o! Možda ćete na takav način od ljudi neprijatne boje! — Ne! Tu nam je preteško da ži
za te stvari dobiti ono do čega nam je jedino sta
vimo: šta možemo za to što smo rođeni za vazduh,
lo, mislim h e r o j s k e . Ali tada mora biti nečega
za pribojavanje a ne, kao do sada, za gađenje! Zar za čisti vazduh, mi suparnici svetlosnog zraka, i
ne bismo danas s obzirom na moral kao majstor što bismo najradije hteli jahati na eterskom pra
Ekhart rekli: »Molim Boga da me ostavi Bog!« hu, kao i on, i ne dalje od sunca, već p r e m a
s u n c u! Ali to ne možemo, pa ćemo uraditi ono
slo jedino možemo: doneti svetlost zemlji, postati
293. »svetlost zemlje«! A z a t o imamo svoja krila, svo
ju brzinu i strogost, i radi toga smo muževni i sa
N ' a š v a z d u h . — Dobro znamo: onaj ko sa mo strašni kao vatra. Neka se nas plaše oni koji
mo kao u šetnji jednom baci pogled na nauku, na ne znaju da se greju i osvetle pored nas.
200 201
hi jedno drugom morali biti zahvalni i jedno dra
gom t a k o pružiti ruke na rastanku. I već je no
vina na pragu a i isto tako moja vera — neuništi
P r o t i v k l e v e t n i k a p r i r o d e . — Nepri va luda i neuništiv mudrac! To novo biće ono pra
jatni su mi oni ljudi kod kojih svaka prirodna vo, poslednje pravo. Tako prolazim sa hranom,
težnja odmah postaje bolest, nešto što izopačuje mislima, ljudima, gradovima, pesmama, muzikama,
ili čak nešto sramno — o n i su nas zaveli da mis učenjima, dnevnim redom, načinima života. — Na
limo da su ljudske sklonosti i nagoni zli; oni su protiv mrzim t r a j n e navike i smatram da
uzrok naše najveće nepravednosti prema našoj pri mi se približuje neki tiranin i da se z g u š n j a v a
rodi, prema svakoj prirodi! Ima dovoljno ljudi vazduh oko mene, tamo gde se zbivanja oblikuju
koji se s m e j u ljupko i bezbrižno prepustiti svo tako da iz toga izgleda da nužno izrastaju trajne
jim nagonima: ali oni to ne čine iz bojazni od one navike; na primer kroz neku službu, kroz stalno
umišljene »zle suštine« prirode! S t o g a je došlo bivanje zajedno sa istim ljudima, kroz stalno
do toga da nalazimo toliko malo otmenosti među prebivalište, kroz izuzetno zdravlje. Čak sam pri
ljudima: njihovo obeležje će vazda biti da se ni čitavoj svojoj bedi i bolesti, i ma šta bilo nesavrše
malo ne plašimo sebe, da od sebe ne očekujemo no u meni — u najvećoj dubini svoje duše zahva
ništa sramno, da bez sumnji letimo kuda nas vuče lan, jer mi takve stvari ostavljaju hiljadu izlaznih
— nas slobodno rođene ptice! Ma kuda stigli uvek vrata, kroz koja mogu da se izvučem od trajnih
će oko nas biti slobodno i osunčano. navika. — Naravno ono najnepodnošljivije, ono u
stvari užasno, bio bi mi neki život bez ikakvih na
vika, život što stalno zahteva neku improvizaciju
— to bi bilo moje progonstvo i moj Sibir.
204 205
dili čarobnjaci, alkemičari, astrolozi i veštice kao g l e d a l a c i s l u š a l a c gleda neku veliku pred-
oni koji su svojim obećanjima i opsenama prvi stavu i neku veliku operu, što je život: on svoju
imali da stvore žeđ, glad i ukus za s k r i v e n e i prirodu naziva k o n t e m p l a t i v n o m * i pri
z a b r a n j e n e sile? Da li se čak beskrajno više tom previđa da je i on sam stvaran pesnik da i
moralo o b e ć a v a t i nego što se moglo ispuniti nastavlja da peva o životu — da se naravno veoma
da bi se uopšte nešto ispunilo u carstvu saznanja? razlikuje od g l u m c a te drame, takozvanog de-
— Možda na isti način kako nam se ovde predstav latnog čoveka, ali još više od nekog pukog posmat-
ljaju predigre i uvežbavanja, što se kao takva rača i pozvanog gosta p r e d pozornicom. Njemu
uopšte n i s u uvežbava'la i osećala: i nekom dale je kao pesniku svakako svojstvena vis contemla-
kom dobu i čitava r e l i g i j a izgledala kao vežba tiva i osvrt na svoje delo, a pre svega vis creativa**,
i predigra: možda je mogla biti čuveno sredstvo što n e d o s t a j e delatnom čoveku, ma šta mogli
za to da bi jednom pojedinci mogli uživati čita reći izgled i opšte verovanje. Mi koji mislimo i
vu samodovoljnost nekog boga i čitavu svoju snagu osećamo uvek stvarno i stalno č i n i m o nešto
samospasenja: štaviše — smemo pitati da li bi Sto još ne postoji: čitav večno rastući svet pro-
čovek bez one religiozne škole i predistorije uopšte cena, boja, težina, perspektiva, postepenosti, pot
mogao naučiti da oseća glad i žeđ za s o b o m vrđivanja i poricanja. Ovo pesništvo koje smo
i da iz s e b e uzima zasićenost i punoću? Da' li pronašli stalno uče i uvežbavaju takozvani praktič
je Prometej prvo morao s m a t r a t i da je uk ni ljudi (kao što se kaže naši glumci) i to im posta
r a o svetlost i to okajavati da bi konačno otkrio je navika i stvarnost, pa čak svakodnevica. Sve
da je on stvorio svetlost, ž u d e ć i za s v e t što je od vrednosti u sadašnjem svetu, nema ništa
o š ć u, i da nije samo čovek bio delo s v o j i h od tog po sebi po svojoj prirodi — priroda je uvek
ruku i glina u svojim rukama? Da li su sve to sa bezvredna — nego se njemu jednom dala, pokloni
mo kipovi kipara? — isto tako kao iludilo, kao kra la neka vrednost, a mi besmo ti koji smo davali
đa, Kavkaz, jastreb i čitava tragična prometeida i poklanjali! Mi smo prvi stvorili svet k o j i se
svih koji saznaju? l j u d e n e š t o t i č e ! — Ali nam baš nedostaje
to znanje, i kada ga u jednom trenutku ščepamo,
u sledećem smo već zaboravili na njega: mi pog
^301 rešno sudimo o našim najboljim snagama i za
stupanj slabije cenimo sebe, kontemplativce —
m i nismo n i t i t o l i k o p o n o s n i , n i t i t o
L u d i l o k o n t e m p l a t i v a c a . — Uzvišeni l i k o s r e ć n i koliko bismo mogli biti.
ljudi razlikuju se od niskih po tome što neizrecivo
više vide i čuju i misleći vide i čuju — i upravo
to razlikuje čoveka od životinje i više životinje od
nižih. Svet postaje sve puniji za onoga ikoji izrasta 302
u visinu čovečanstva; za njim se baca sve više
udica interesovanja; mnoštvo njegovih nadražaja O p a s n o s t s r e ć n o g . — Imati fina čula
stalno raste, a isto tako mnoštvo vrsta njegovih i fin ukus; biti naviknut na ono odabrano i naj-
ugoda i neugoda — uzvišeniji čovek postaje uvek
ujedno srećniji i nesrećniji. Ali pri tom l u d i l o * Lat. — Kontemplativna moć. — Prim. prev.
ostaje njegov stalni pratilac: on smatra da kao ** Lat. — stvaralačka moć. prim. prev.
206 207
bolje duha kao na pravu i najvažniju hranu; uži ji ih vuče neki udarac prstom, neka ćud, odmah
vati u svojoj snažnoj, smeloj i odvažnoj duši; mir uklope u tematski sklop i da slučaju udahnu lepi
nog pogleda i čvrstog koraka ići kroz život, uvek smisao i neku dušu: ovde je sasvim drugi čovek:
spreman za ono krajnje, kao za neku svetkovinu njemu ne polazi za rukom u osnovi sve što želi i
i biti pun želja za neotkrivenim svetovima i mori planira. To kada ga je povremeno vuklo njegovo
ma, ljudima i bogovima; slušati svaku vedru muzi srce, dovodilo ga je već nekoliko puta do ponora
ku, kao da se tamo kratko vreme odmaraju i ve i u -najveću blizinu propasti; i ako bi je još izbe-
sele hrabri ljudi, vojnici, pomorci, i u najdubljem gao, svakako ne samo sa neznatnim posledicama.
uživanju trenutka biti savladan suzama čitave Da li verujete da je zbog toga nesrećan? On je
purpurne sete srećnika: ko sve ne bi želeo da baš odavno u sebi samom resio da svoje želje i pla
sve to bude n j e g o v posed, njegovo stanje! To nove ne uzima toliko ozbiljno. »Ako mi to ne pođe
beše H o m e r o v a sreća! Stanje onoga koji je za rukom«, tako sebi govori, možda će mi ono dru
Grcima otkrio njihove bogove — ne, sebi samom go poći za rukom; i u celini ne znam da li više du
otkrio s v o j e bogove! Ali ne krijmo to: sa tom gujem zahvalnost svom neuspehu, nego bilo kom
Homerovom srećom u duši čovek je takođe stvo uspehu. Da li sam stvoren za to da budem tvrdog
renje koje je pod suncem i najosetljivije na patnju! lav i da nosim rogove bika? Ono što mi čini vred-
I samo po tu cenu kupujemo najskuplju školjku nost i rezultat života nalazi se negde drugde; moj
koju su talasi postojanja do sada izbacili na obalu! ponos a isto tako moj jad nalaze se negde drugde.
Kao njihovi posednici postajemo sve prefinjeniji Ja znam više o životu, jer sam toliko često bio
u bolu i na kraju suviše prefinjani: neko malo blizu toga da ga izgubim: i baš zato i m a m više
neraspoloženje i gađenje bilo bi na kraju dovoljno od života nego vi svi zajedno!«
da se i Homeru ogadi život. On neku malo glupu
zagonetku, što su mu postavili mladi ribari, nije
morao da reši! Da, male zagonetke opasnosti su
najsrećnijih!
D e l a j u ć i , p r o p u š t a m o . — U osnovi su
mi mrski svi morali koji govore: »Nemoj to činiti!
303. Odreci se! Savladaj se!«—ja sam naprotiv zahva
lan onim moralima koji me ne gone da nešto či
D v a s r e ć n i k a. — Doista, ovaj čovek, upr- nim i opet da činim i od jutra do večeri, i da noću
kos svojoj mladosti, razume se u i m p r o v i z a o tome sanjam, i da na ništa drugo ne mislim: da
c i j u ž i v o t a i čak najfinijeg posmatrača dovo to d o b r o činim, tako dobro kao što ja upravo
di do zapanjenosti: izgleda, naime, da ne čini ni mogu! Od onog koji tako živi stalno otpada jedno
kakav pogrešan korak, mada već stalno igra naj- za drugim nešto od onog što ne spada u takav život:
smeliju igru. Čovek se podseća na one majstore bez mržnje i odvratnosti vidi kako se danas ovo, a
improvizacije muzike, kome bi čak i slušalac pri sutra ono rastaje od njega, nalik na požutelo lišće,
pisao neku božansku n e p o g r e š i v o s t ruke, koje svaki pokretljiviji zračak odnosi sa drveta:
uprkos tome što oni tu i tamo pogreše kao što ili on uopšte ne vidi da se oprašta, njegov pogled
i svaki smrtnik greši. Ali oni su uvežbani i stva .tako strogo stremi svom cilju, i uopšte napred,
ralački, i uvek spremni da najslušaniji ton na ko- ne na stranu, unazad, naniže. »Naše delanje treba
214
lepo da posmatramo, i ne samo u menažeriji, na bati da na hiljade načine postavlja jedra, jer inače
ime u Gibcrailtaru). Ali mi ne mislimo na to da su bi on veoma brzo skončao i okean bi ga brzo pro
njihovi b o l o v i — za njih proroci. Kada se neki gutao. Mi moramo znati da živimo i sa umanje
snažan pozitivan elektricitet pod uticajem nekog nom energijom: čim bol da svoj sigurnosni signal,
približavajućeg još dugo nevidljivog oblaka pre vreme je da je smanjimo — približava se neka ve
tvara u negativan elektricitet i sprema se promena lika opasnost, neka bura i mi dobro činimo da
vremena, tada se te životinje ponašaju tako kao što je moguće manje preterujemo. Istina je da po
da se približuje neprijatelj i spremaju se na od- stoje ljudi, koji prilikom približavanja velike boli
branu ili bekstvo; one se najčešće skrivaju — one čuju upravo suprotnu komandu, i koji nikada po
loše vreme ne shvataju kao vreme, nego kao nepri nosnije, borbenije i srećnije ne bi gledali na od
jatelja, čiju ruku već o s e ć a j u! ređeni način nego kada se približava bura; čak
im sama bol daje njihove najveće trenutke! To su
heroji, veliki d o n o s i o c i b o l a čovečanstva: oni
malobrojni ili retki, kojima je potrebna upravo is
,317. ta apologija, kao i bol uopšte — i doista! ne treba
da im se one uskrate! To su prvorazredne snage
O s v r t a n j e . — Mi retko postajemo svesni koje održavaju i unapređuju vrstu: pa bilo čak
pravog patosa svakog životnog perioda kao takvog time što bi se protivili ugodnosti i ne krili svoje
dok se u njemu nalazimo, već uvek smatramo da gađenje pred takvom vrstom sreće.
je to nama jedino sada moguće i razumno stanje,
i uopšte e t o s , a ne patos — da govorimo i da to
odvajamo sa Grcima. Nekoliko muzičkih tonova
podsećaju me danas na neku zimu i neku kuću i 319.
krajnje pustinjačkli život i izazivaju ujedno osećanje
u kojem sam tada živeo: smatrao sam da ću večno T u m a č i m a n a š i h d o ž i v l j a j a . — Svim
moći tako živeti. Ali sada poimam da su to u potpu- osnivačima religije i njima sličnim bila je strana
nosti bili patos i strast, neka stvar uporedljiva sa neka vrsta čestitosti — oni iz svojih doživljaja ni
ovom bolno-smelom i sigurno utešnom muzikom kada nisu učinili neku stvar savesti saznanja. »Šta
— tako čovek ne sme godinama ili večno imati: sam u stvari doživeo? Šta se tada odvijalo u meni
time bi čovek za ovu planetu bio »nadzemaljski«. i oko mene? Da li sam imao dovoljno bistar ra
zum? Da li se moja volja okrenula protiv svih čul
nih varki i hrabro u svojoj odbrani onog fan
tastičnog?« — Tako niko od njih nije pitao, tako
318. dragi religiozni ljudi ni danas ne pitaju: oni na
protiv osećaju neku žeđ za stvarima koje su p r o
M u d r o s t u b o l u . — U bolu ima toliko t i v r a z u m a , i žele da je lako zadovolje — tako
mudrosti kao u zadovoljstvu: ona spada kao i ono oni doživljavaju »čudo« i »ponovna rođenja« i čuju
u prvorazredne snage što održavaju vrstu. Da to glasove anđelčića! Ali mi, mi drugi, koji osećamo
nije tako, ona bi odavno propala, što boli nije ni žeđ za vas umom, želimo da svojim doživljajima
kakav argument protiv nje, to je njena bit. Ja u tako strogo gledamo u oči, kao nekom naučnom
boli čujem komandu »kapetana broda: »Uvucite je opitu, svakog časa i svakog dana u dan! Mi sami
dra!« Smeli moreplovac »čovek« morao se uvež-
217
216
lji: onaj ko u sebe gleda kao u neki ogroman sve
želimo da budemo naši eiksperimenti i naši za- mir i u sebi nosi mlečne puteve, takođe zna koliko
morčići. su neredovni mlečni putevi; oni dovode do haosa
i lavirinta postojanja.
320.
Š t a p r i p a d a v e l i č i n i . Ko će postići ne
322. što veliko ako u sebi ne oseća snagu i volju da
P o r e đ e n j e . — Oni mislioci kod kojih se sve * Lat. — u sred života. — Prim. prev.
zvezde kreću u cikličnim putanjama nisu najdub-
219
218
p r o u z r o k u j e velike bali? Moći patiti je ono poklon sa neba — neka nova snaga na primen pa
najmanje: slabe žene i čak robovi često postižu bila to samo meka nova prilika za snagu! Šta su
majstorstvo! Ali ne propasti od unutrašnje nevolje ', propovednici morali fantazirati o intimnom »jadu«
i nesigurnosti, kada se prouzrokuje velika patnja i loših ljudi! Šta su nam čak l a g a l i o nesreći,
čuje se krik te patnje — to je veliko, to spada u strasnih l j u d i ! — p a , lagati ovde je prava reč: oni
veličinu. su veoma dobro znali i za prebogatu sreću te vrste
ljudi, ali su to prećutali, jer to beše pobijanje
njihove teorije, prema kojoj svaka sreća nastaje
326. tek uništenjem strasti i ćutanjem volje! A što se
konačno tiče recepta svih tih duševnih lekara i nji
D u š e v n i 1 e k a r i i b o l . — Svi propovedni- hovog hvaljenja strogog radikalnog lečenja: sme-
ci morala kao i svi teolozi, u nečem su zajedno ne- mo da se upitamo — da li je taj naš život doista
nepristojni: svi pokušavaju da uvere čoveka da se bolan i težak da ga naprotiv sa prednošću zame-
vrlo loše oseća i da mu je potrebno strogo posle- nimo nekim stoičkim životom i okamenjivanjem?
dnje radikalno lečenje. A pošto su ljudi u celini Mi se n e osećamo d o v o l j n o l o š e da bismo
revnosno i vekovima pažljivo slušali ta učenja, se loše morali osećati na stoički način!
tako je stvarno prešlo na njih nešto od tog praz-
noverja da se vrlo loše osećaju: tako da su sada
čak veoma spremni da uzdišu i da u životu ne na 327.
laze ništa više i među sobom izgledaju ojađeni,
kao da je ipak čak veoma teško to i z d r ž a t i . U U z e t i o z b i l j n o . — Intelekt je kod većine
stvari oni su veoma sigurni u svoj život i zalju teška, mračna i Skripava mašina, što se loše (te
bljeni u isti, i puni neiskazivih lukavstava i prefi- ško) pokreće: oni govore » u z e t i stvar o z b i l j -
njenosti, da se ono neprijatno skrši i da se iz boli n o« kada rade tom mašinom i žele dobro da mi
i nesreće izvuče njihova bodlja. Čini mi se da se- sle — ah, koliko im mora teško padati dobro-mi-
o boli i nesreći uvek p r e t e r a n o govori, kao šljenje! Ljupka beštija čoveka kako izgleda, svaki
da je to stvar dobrog življenja da se ovde prete- put gubi dobro raspoloženje kada dobro misli; ona
ruje: naprotiv, namerno se prećutkuje to da protiv postaje »ozbiljna«! A tamo »gde ima smeha i ra
boli ima bezbroj sredstava za ublaživanje, kao dosti tamo mišljenje ništa ne vredi« — tako glasi
ošamuoivanja ili grozničave žurbe misli, ili nekog predrasuda ove ozbiljne beštije protiv svake »ve
mirnog položaja, ili dobrih i loših uspomena, na- sele nauke«. — Pa napred, pokažimo da je to pred
mera, nada, i mnogo načina ponosa i saosećanja, rasuda!
koji skoro deluju kao anestici: dok kod najvećih
stupnjeva bola već po sebi dolazi do nesvestica. 328.
Mi se vrlo dobro razumemo u to da na naše gor
čine bez slatke stvari, posebito na gorčine duše; Š t e t i t i g l u p o s t i . — Svakako d a j e tako
mi imamo pomoćna sredstva u našoj hrabrosti i uporno i ubeđeno propovedano verovanje o rđa-
uzvišenosti kao i u plemenitijim delirijumima pod vosti egoizma u celini egoizmu nanelo štetu (i ko
ređivanja i rezignacije. Gubitak jedva da je za čas r i s t , što po stoti put moram da ponavljam, č o-
gubitak: na neki način nam je time pao i neki p o r s k o m n a g o n u ) , posebno time što m u j e
220 221
oduzeo čistu savest i uputio ga da u njemu traži dima u saobraćaju sa prijateljima, ženama, rođa
stvaran izvor svake nesreće. »Tvoja samoživost cima, decom, učiteljima, učenicima, vođama i (vla
je nesreća tvog života« — tako je milenijumima darima) — nema se više vremena i snage za cere
glasila propoved: to je, kao što smo rekli, samoži monije, za zaobilazne obaveze za sav esprit zabave
vosti nanelo štetu i oduzelo joj mnogo duha, mno i uopšte za svaki otium*. Jer život u poteri za
go vedrine, mnogo pronalazaštva, mnogo lepote; to dobitkom stalno nas prinuđuje na to da svoj duh
je oglupelo, poružnjelo i zatrovalo samoživost! —
trošimo do iscrpljenosti, u stalnom pretvaranju
Filosofi starog veka učili su druge naprotiv drugom
glavnom izvoru nesreće: od Sokrata misliocima nije ili nadmudrivanju ili preduhitrivanju. Jedina pra
dosadilo da propovedaju: »Vaša nepromišljenost i va vrlina sada jeste da nešto uradiš za kraće vreme
glupost, vaš dalji život prema pravilu, vaše podređi od drugog. A ako ima samo retkih časova d o p u
vanje mnjenju suseda, razlog je zašto toliko posta š t e n e čestitosti: u njima smo međutim umorni
jete srećni — mi mislioci smo kao mislioci naj- i ne bismo hteli samo »da se opustimo«, no da se
srećniji.« Da li ovde ne odlučujemo da li je ta natenane i nezgrapno o p r u ž i m o. Shodno toj
propoved protiv gluposti imala za sebe bolje raz sklonosti pišemo sada svoja p i s m a , čiji će stil
loge, od one propovedi protiv samoživosti; ali »si i duh vazda postati stvarno »znamenje vremena«.
gurno je da je gluposti oduzela čistu savest: ti fi Ako još ima zadovoljstava u društvu i u umetnosti-
losofi n a n e l i s u š t e t u gluposti. ma, onda je to zadovoljstvo kakvo sebi spremaju
radom izmoreni robovi. Ah, o tom zadovoljstvu
radosti kod naših obrazovanih i neobrazovanih lju
329. di! Ah, o tom povećanom sumnjičenju svih prija
telja! Rad sve više stiče kao pristalice čistu savest;
D o k o l i c a i n e r a d . — Postoji neka indi sklonost za radošću naziva se već »potrebom za
janska, indijanskoj krvi svojstvena divljina u na odmorom«, i počinje sama sebe da se stidi. »Čo
činu kako Amerikanci teže za zlatom i njihova vek to duguje svom zdravlju« — kaže čovek kada
zaslepljena žurba u radu — stvarni porok novog je zatečen na nekom izletu. Čak moglo bi uskoro
sveta — počinje već da staru Evropu zaražuje div doći do toga da se samo sa samoprezirom i lošom
ljinom i da preko toga širi čudesnu bezduhovnost. savešću popusti nekoj sklonosti za vita contempla-
Već se sada stidimo mirovanja; dugo razmišljanje tiva (to jest šetnji sa mislima i prijateljima).—
skoro da izaziva grižu savesti. Sa časovnikom u ru Pa! Ranije beše to obrnuto: rad je imao lošu sa
ci mislimo na to kako ćemo ručati, čitajući ber- vest. Čovek iz bolje kuće k r i o je svoj rad, kada
zanske novine — živimo kao neko ko bi stalno nešto ga je nužda prisiljavala da radi. Rob je radio pod
»mogao propustiti«. Bolje raditi bilo šta nego ni pritiskom osećanja da čini nešto što je za prezira
š t a ? — i to načelo je omča da se ubije svaki viši nje: samo »delanje« beše nešto prezrivo. Otmenost
ukus. I tako kao što vidimo da propadaju svi ob i čast su samo na strani otimu-a i bellum-a**; tako
lici u toj žurbi trudbenika, tako propada i ose- je glasila stara predrasuda!
ćanje za samu formu i vid i sluh za melodije pok
reta. Dokaz za to nalazimo u g r u b o j j a s n o ć i
što se sada svuda zahteva, u svim situacijama u * Lat. — dokolica. — Prim. prev.
kojima čovek jednom hoće da bude čestit sa lju ** Lat. — rata. — Prim. prev.
223
330. 333.
O d o b r a v a n j e . — Misliocu nisu potrebni Š t a z n a č i s a z n a v a t i . — Non iridere,
odobravanje i pljeskanje, pod pretpostavkom da non lugere, neque detestari, sed intelligere!* ka
je siguran u svoje lično pljeskanje: ali njega se že Spinoza tako jednostavno i uzvišeno, kao što
ne može lišiti. Da li ima ljudi koji bi se mogli li je to njegov način. Međutim: šta je to intelligere
šiti toga i uopšte svake vrste odobravanja? Sum u krajnjoj liniji drugo nego oblik u kome se upra
njam: i čak s obzirom na najmudrije Tacit, koji vo ona tri odjednom osećaju? Rezultat različitih
nije bio nikakav klevetnik mudrih, veli: »Quando i protivstavljenih nagona želje za ismevanjem, ža
etiam sapie entibus gloriae cupido novissimo exi- ljenjem i proklinjanjem? Pre nego što je neko sa
tur« — to kod njega znači: nikad. znanje moguće, mora svako za ovaj nagon prvo na
vesti svoj jednostrani pogled na stvar ili događaj:
zatim bi došlo do borbe ovih jednostranosti i iz
nje katkada neka sredina, neko umirenje, neko
331. davanje za pravo svim trim stranama, neka vrsta
pravičnosti i dogovora: jer zahvaljujući pravično
B o l j e g 1 u v n e g o o m a m l j e n . — Ne sti i sporazumu svi ovi nagoni u životu mogu se
kada se htelo doći do g l a s a : sada to nije dovolj potvrditi i međusobno zadržati pravo. Nama ko
no, jer je pijaca postala prevelika — sada to mora jima do svesti dolaze samo poslednje scena pomi
biti d r e k a . Posledica toga je da se i dobra grla renja i konačnog obračuna ovog drugog procesa,
nadvikuju i da najbolju robu nude promukli gla smatramo prema tome da je intelligere nešto po
sovi; bez pijačne dreke i promuklosti nema sada mirljivo, pravično, dobro, nešto suštinski suprot-
više genija. — To je naravno loše doba za misli stavljeno nagonima; dok postoji samo i z v e s n o
oca: on mora naučiti da između dve buke nađe još p o n a š a n j e m e đ u s o b o m . Kroz najduža
svoju tišinu, i da se pretvara toliko dugo gluv dok vremena po smatrali srno svesno mišljenje kao
je to. Sve dok to još nije naučeno, on je naravno mišljenje uopšte; sada nam tek sviće istina da naj
u opasnosti da propadne od nestrpljenja i glavo veći deo našeg duhovnog delanja nama nesvesno
bolje. i neosetljivo prolazi; ali ja smatram da će ti na
goni, koji se ovde među sobom bore, veoma dobro
shvatiti da se među sobom daju i osetiti i nanosi
332. li bol; ona moćna iznenadna iscrpljenost, što sna
lazi sve mislioce, mogla bi odavde voditi svoje po
L o š č a s . — Svakako je za svakog filosofa reklo (to je iscrpljenost na bojnom polju). Možda
postojao neki loš čas kada je mislio: šta to stoji čak u našoj borbenoj duši postoji neko skriveno
do mene ako mi ne veruju ni u moje slabe argu h e r o j s t v o , ali sigurno ne božansko, ne večno-
m e n t e ! — A zatim proletela bi pored njega neka -u-sebi-počivajuće, kao što je to mislio Spinoza. Sve
zlurada ptičica i zacvrkutala: »Što to stoji do te sno mišljenje a posebno mišljenje filosofa, najsla-
be? Što to stoji do tebe?
* l.nt. Ne smejati se, ne tugovati, niti prezirati, već
razmišljati. — Prim. prev.
226 * 227
i'
svojoj savesti. Ali d a ovom ili onom sudu pokla krio, da sebi još nisi stvorio vlastit, najvlastitiji
njaš pažnju kao jeziku savesti, dakle d a ti nešto ideal: to naime nikada ne bi moglo pripadati ne
osećaš kao pravo, može svoj uzrok imati u tom kom drugom, a da ne govorimo svima, svima! —
što nikad nisi mislio o samom sebi i slepo si pret Onaj ko još sudi »U ovom slučaju morao bi tako
postavio što ti je kao p r a v o označeno od detinj- svako postupiti«, još nije ni za korak odmakao u
stva: ili u tome što ti je hleb i čast do sada bio samosaznanju: inače bi znao da istih postupaka
deo onoga što nazivaš svojom savešću — to se nema niti ih može b i t i — d a je svaki postupak
smatra »pravim«, jer ti se čini »uslovom t v o j e koji se učini, učinjen na sasvim jedinstven i nepo
.egzistencije'« (ali da imaš p r a v a na egzistenciju, novljiv način, i da će isto tako biti sa svakim bu
čini ti se nepobitnim!) Č v r s t i n a tvog moralnog dućim p o s t u p k o m — d a se svi propisi postupanja
suda mogla bi još uvek biti dokaz baš o ličnoj ku- odnose samo na grubu spoljašnju stranu (i čak
kavštini, o bezličnosti, tvoja »moralna snaga« mo najduševniji i najfiniji propisi svih dosadašnjih
gla bi imati izvor u tvojoj svojeglavosti — ili u m o r a l a ) — d a se njima može postići svakako neki
tvojoj nesposobnosti da gledaš nove ideale! I, ukra privid jednakosti, a l i u p r a v o s a m o p r i v i d ,
tko rečeno: da si finije mislio, bolje posmatrao i da s v a k i postupak, s obzirom na njega ili osvr
više naučio, ni pod kakvim okolnostima ne bi tu ćući se na njega, jeste i ostaje neka veoma zatvo
svoju »dužnost« i tu svoju »savest«, nazivali više rena stvar, da naša mišljenja o »dobrom«, »ple
dužnošću i savešću: uvid u to k a k o su u o p š t e menitom«, »velikom« nikada ne možemo d o k a
i k a d a n a s t a l i m o r a l n i s u d o v i , ogadio z a t i svojim postupcima, jer je svaki postupak
bi ti te patetične reci, kao što su ti se već ogadile nespoznatljiv—da svakako naša mišljenja, vred
druge patetične reči, kao na primer »greh«, »spas novanja i tablice vrednosti spadaju u najmoćnije
duše« i »spasenje«. — I ne govori mi sada o kate poluge u međusobno zupčanicima povezanom si-
goričnom imperativu, prijatelju! Ta mi reč golica stemu naših postupaka, ali da je u svakom poje
uši, i moram se smejati uprkos tvom tako ozbilj dinačnom slučaju nedokažljiv zakon njihove me
nom prisustvu: pri tom pomišljam na starog Kan hanike. O g r a n i č i m o se dakle na čišćenje na
ta, koji je za kaznu za to što se domogao »stvari mišljenja i vrednovanja i na s t v a r a n j e n o
po sebi«, takođe veoma smešne stvari, bio iznena-, v i h v l a s t i t i h t a b l i c a v r e d n o s t i — ali n e
đen »kategoričkim imperativom«, i u srcu je opet mozgajmo više o »moralnoj vrednosti naših postu
zalutao natrag ka »Logu«, »duši«, »slobodi« i »be paka«! Da, moji prijatelji! s obzirom na čitavo
smrtnosti« —sličan lisici smućenoj u svoj kavez — moralno brbljanje jednih o drugima vreme je da
a njegova snaga i mudrost behu takve da su mogle nas obuzme gađenje! Treba da nam se protivi ukusu
razvaliti taj kavez! — Kako! Da li se ti diviš kate da donosimo moralne presude! To brbljanje i taj
goričkom imperativu u sebi? Toj »čvrstini« tvog loš ukus prepustimo onima koji više nemaju šta
takozvanog moralnog suda? Da li o toj »bezuslov- da rade osim da prošlost malo dalje vuku kroz
nosti« osećanja »kao ja, moraju ovde svi suditi«? vreme i koji sami nikada nisu sadašnjost — mno
Divi se naprotiv svojoj s a m o ž i v o s t i u tome! I gima dakle, većini! Ali mi h o ć e m o da p o s t a
slepoći, sitničavosti i skromnosti svoje samoživosti! n e m o o n i k o j i j e s m o — novi izvanredni, ne-
Samoživost je naime to da se s v o j sud oseća kao uporedivi, samima sebi zakonodavci, stvaraoci sa
opšti sud; i opet neka slepa, sitničava i skromna mih sebe! I za to moramo postati najbolji učenici i
samoživost, jer odaje da samog sebe još nisi ot- otkrivači svih zakonitosti i nužnosti u svetu: mi
228 229
boravio svoju sadašnjost, piše istoriju svoje mla
moramo biti f i z i č a r i da u tom smislu možemo dosti. U stvari: to je jedna boja ovog novog ose-
biti t v o r c i — dok su do sada sva vrednovanja i ćanja: onaj ko istoriju ljudi u celini zna da ose
ideali bili izgrađeni na n e p o z n a v a n j u fizike ća kao v l a s t i t u i s t o r i j u , on u nekom og
ili u p r o t i v r e č n o s t i sa njom. I stoga: živela romnom uopštavanju oseća svaki onaj jad boles
fizika! I još više ono što nas na nju nagoni — na nika koji misli na zdravlje, starca koji misli na
ša čestitost. mladalački san mladosti, onog koji voli, a lišen
je ljubavi, mučenika kome propada njegov ideal,
336. junaka u predvečerje bitke, koja ništa nije rešila,
a ipak mu je donela rane i gubitak jednog prija
Š k r t i č 1 u k p r i r o d e . — Zašto je priroda telja; ali nositi tu ogromnu sumu svakovrsnog ja
bila škrta prema čoveku, da mu nije dopuštala da da, moći nositi a ipak još biti junak, koji na po
svetli, ovima više onima manje, već prema svom četku drugog dana bitke pozdravlja zoru i svoju
unutrašnjem svetlosnom bogatstvu? Zašto veliki sreću, kao čovek nekog horizonta milenijumima
ljudi nisu tako lepo vidljivi u svom izlasku i za pred sobom i iza sebe, kao naslednik sve otmenosti
lasku, kao sunce? Kako bi nam daleko nedvosmis- svog proteklog duha i obavezani naslednik, kao naj
leniji bio čitav život među ljudima! plemenitiji među starim plemenitim i ujedno prve-
nac jednog novog plemstva, nalik na koje još nikak
vo vreme nije videlo ni sanjalo: doživeti u svojoj
337. duši, najstarije, najnovije, gubitke, nade, osvajanja,
pobede čovečanstva: imati konačno sve to u Jed
B u d u ć e »č o v e č a n s t v o«. — Ako očima noj duši i stisnuti u Jedno osećanje — to bi ipak
nekog dalekog doba pogledam na ovo, onda kod moralo rezultirati nekom srećom, za koju čovek
sadašnjih ljudi ne znam ništa značajnije da nađem do sada još nije poznavao — božanskom srećom,
osim njemu svojstvene vrline i bolesti, što se na punom moći i ljubavi, punom suza i punom sme-
ziva »smisao za istoriju«. To je sklonost za nešto ha, srećom koja kao sunce uveče stalno poklanja
sasvim novo i strano u istoriji: ako bi se toj klici od svog neiscrpnog bogatstva i sipa u more, i koja
dalo nekoliko vekova i više, iz toga bi na kralju se tek tada oseća najbogatijom kad i najsiromaš
moglo postati neko divno rastinje sa isto tako niji ribar vesla zlatnim veslom! To božansko ose-
divnim mirisom, da bi zbog toga naša stara zem ćanje nazivalo bi se tada — čovečnost!
lja za obitovanje mogla postati prijatnija nego
do sada. Mi savremenici upravo započinjemo da
sastavljamo lanac jednog budućeg veoma mogućeg 338.
osećanja, kariku na kariku — teško da znamo šta
činimo. Skoro nam se čini da je reč ne o nekom V o l j a za p a t n j o m i s a m i l o s t i . —
novom osećanju, već o gubljenju svih starih ose Da li je vama samima korisno da budete pre sve
ćanja: osećanje za istoriju je još nešto tako jad ga sažaljivi ljudi? I da li patnici podnose kada ste
no i hladno, i na mnoge ono deluje kao mraz i takvi? Ali prvo pitanje ostavimo na trenutak bez
čini ih još hladnijim i hladnijim. Drugima se čini odgovora. — To od čega najdublje i najličnije pa
kao znamenje starosti što se prikrada, i za njih je o, skoro svim drugima je nerazumljivo i ne-
naša planeta neki setan bolesnik, koji, da bi za-
231
230
pristupačno: u tome smo skriveni od bližnjeg, i Ali da se vratimo na prvo pitanje. Kako je samo
ako on sa nama jede iz istog lonca. Ali svuda gde moguće ostati na s v o m putu! Stalno nas neka
nas p r i m e ć u j u kao patnike, naša patnja se vika poziva ustranu; naše oči tu retko vide nešto
plitko izlaže; u suštinu samilosne afekcije spada pri čemu nije nužno da trenutno ostavimo vlas
to da tuđu patnju l i š a v a onog stvarno sličnog: titu stvar i da priskočimo. Ja znam: ima stotinu
naši »dobročinitelji« su više nego naši neprijate pristojnih i hvale dostojnih načina da skrenem
lji umanjivaoci naše vrednosti i volje. K o d najve sa s v o g p u t a , i doista krajnje »moralnih« na
ćeg broja dobročinstava ukazanih nesrećnicima, čina. Štaviše mišljenje sadašnjih propovednika mo
nalazi se nešto gnusno u intelektualnoj lakomisle- rala ide čak dotle da je upravo samo to moralno:
nosti sa kojom tu sažaljivi igra ulogu: on ništa da tako skreneš sa s v o g puta i da priskočiš
ne zna o čitavoj unutrašnjoj posledici i spletu, bližnjem. Ja isto tako sigurno znam: treba samo
što za m e n e ili za t e b e znači nesreća! Čitava da se izložim prizoru neke stvarne nevolje, pa
ekonomija moje duše i njeno izravnanje kroz »ne s a m takođe izgubljen! I kada bi mi neki paćenič
sreću«, izbijanje novih izvora i potreba, p o r a s t sta ki prijatelj rekao: »Pogledaj, uskoro ću umreti,
rih rana, odbacivanje čitavih prošlosti — sve to obećaj mi ipak da ćeš sa mnom umreti« — ja bih
što može biti povezano sa nesrećom, ne b r i n e mo mu to obećao, isto kao što bi me prizor onog malog
je drage samilosnike; on hoće da p o m o g n e , planinskog naroda koji se bori za svoju slobodu
a ne misli na to da postoji neka lična nužnost nes doveo do toga da mu pružim svoju ruku i ponu
reće, da su meni i tebi toliko potrebni užasi, li- dim svoj život: da bismo jednom iz dobrih razlo
šavanja, osiromašenja, ponori, pustolovine, odvaž ga izabrali loše primere. Štaviše, postoji neko po
nosti, promašaji, kao i tome suprotno, pa čak, da tajno zadovoljenje čak u svemu tom što izaziva
se mistički izrazimo da put ka vlastitom paklu sažaljenje i poziva u pomoć: upravo naš »vlastiti
uvek vodi kroz slast vlastitog pakla. Ne, o tome put« je neka suviše teška i pretenciozna stvar i da
on ništa ne zna »religija sažaljenja« (ili »srce«) leko od ljubavi i zahvalnosti drugih — mi je čak
naređuje da se pomaže, i mi verujemo da smo ne izbegavamo nerado, nju i našu najvlastitiju sa-
najbolje pomogli ako smo najbrže pomogli! Ako vest, i bežimo pod okrilje savesti drugih i unutra
vi pristalice ove religije imate isto takvo moralno u ljupki hram »religije sažaljenja«. Ćim sada iz
obuhvatanje kakvo imate prema bližnjima, takođe bije bilo kakav rat, izbija uvek takođe kod naj
stvarno imate i prema samima sebi, a k o vašu plemenitijih nekog naroda neko naravno prikri
vlastitu patnju ne želite za čas da ostavite da vas veno zadovoljstvo: oni se sa oduševljenjem bacaju
pritiska, i stalno svaku moguću nesreću uvek već ususret opasnosti s m r t i , jer veruju da u žrtvo
izdaleka izbegavate, i svoju pažnju i nezadovolj vanju za otadžbinu konačno imaju dugo traženu
stvo uopšte osećanje kao zlo, mrsko, dostojno uni dozvolu — dozvolu d a i z b e g n u s v o j c i l j :
štenja, kao manu postojanja: pa, onda p o r e d va rat je za njih zaobilazni put ka samoubistvu, ali
še religije sažaljenja, imate još i drugu religiju zaobilazni put sa čistom savešću. I, da ovde nešto
u srcu, i ona je možda majka one — r e l i g i j u prećutimo: ipak neću prećutati svoj moral, koji
p r i j a t n o s t i . Ah, koliko malo znate o s r e ć i mi veli — živi skriveno da bi m o g a o živeti svoj
čoveka, vi prijatni i dobroćudni! Jer sreća i ne- 1 život! Živi ne z n a j u ć i o tome šta se tvom vre
sreća su dva brata i blizanci, koji zajedno odras menu čini najvažnijim! Između sebe i današnjice
taju, ili, kao kod vas zajedno, o s t a j u m a l i ! I stavi kožu bar od tri veka! A današnja dreka, bu-
232 233
ka ratova i revolucija, treba da ti budu neko mrm protiveći se, stideći se, podrugujući se, sažaljeva-
ljanje! Ti ćeš hteti i da pomogneš: ali samo onima jući, zavodnički. Da, život je žena.
čiju nevolju ipotpuno s h v a t a š , jer sa tobom
imaju jednu patnju i jednu nadu —svojim p r i
j a t e l j i m a : i samo na taj način na koji samom 340.
sebi' pomažeš — hoću da učinim hrabrijim, izdrž-
ljivijim, jednostavnijim i radosnijim! Hoću da ih U m i r u ć i S o k r a t . — Divim s e hrabro
učim tome u što se danas toliko malo njih razume- sti i mudrosti Sokrata u svemu što je učinio i re
ju, a one propovednike sažaljenja najmanje — ra kao — i nije rekao. To podrugljivo omiljeno čudo
dovanju z a j e d n o s a d r u g i m a ! vište Atine i njen pacolovac, koji je činio da naj-
obesniji mladići drhte i jecaju, ne beše samo naj
mudriji brbljivac, koji je postojao: on je isto ta
339. ko bio velik u ćutanju. Bilo bi mi drago da je i u
poslednjim trenucima svog života ostao ćutljiv —
V i t a f e m i n a* — Da se vide poslednje le- možda bi tada spadao u još viši red duhova. Pa
pote nekog dela — za to nije dovoljno svo znanje bilo to smrt, ili otrov, ili pobožnost ili zloba —
i sva dobra volja; potrebni su najređi srećni slu nešto mu je u tom trenutku odrešilo jezik i on je
čajevi da bi se jednom za nas skinuo oblačni veo prozborio: »Ah, Kritone, ja Asklepiju dugujem jed
sa tih vrhunaca i da se na njima zažari sunce. Da nog petla«. Ta smešna i užasna »poslednja reč«,
bismo to videli ne moramo samo baš mi stajati za onog koji zna da čuje znači: »Ah Kritone, ži
na pravom mestu, sama naša duša mora skinuti v o t je b o l e s t ! « To je moguće! Čovek, kao on.
taj veo sa najboljih vrhova, i biti joj potrebni neki koji je vedro i pred očima sviju živeo kao voj
spoljašnji izraz i poređenje, kao da bi se došlo n i k — beše pesimista! On se upravo samo pravio
do nekog oslonca i njom samom ovladalo. Ali sve vedar u životu, a čitavog svog života krio svoj pos-
to tako retko, dolazi istovremeno zajedno, da bih lednji sud, svoje najintimnije osećanje! Sokrat,
pomislio da su najviši vrhovi svega dobrog, bilo Sokrat je p a t i o od ž i v o t a . I za to mu se još
to delo, čin, čovek, priroda, bili do sada za većinu osvetio — onim zastrtim, skromnim i blasfemič-
i čak za najbolje nešto skriveno i zastrto — ali to nim rečima! Da li se jedan Sokrat morao i svetiti?
što s e nama otkriva, t o n a m s e o t k r i v a Da li je zrno velikodušnosti bilo premalo u njego
J e d a n p u t ! — Grci su se dobro molili: »Dva i voj prebogatoj vrlini? — Ah, prijatelji, mi moramo
tri puta sve lepo!« Ah, oni su imali dobrog razlo prevazići Grke!
ga da prizivaju bogove, jer nebožanska stvarnost
ono lepo čak nam uopšte ne daje ili samo Jedan
put! Hoću da kažem da je svet prepun lepih stva 341.
ri, ali uprkos tome veoma siromašan, veoma siro
mašan u lepim trenucima i otkrivanjima tih stva N a j v e ć e t e ž i š t e . — Kako ti je kada se
ri. Ali možda je to najveća čar života: na njoj leži jednog dana ili noći demon došunja u tvoju naj
zlatom protkani veo lepih mogućnosti, obećavajući, usamljeniju usamljenost i kaže ti: »Ovakav život
kakvim sada živiš i kakvim si živeo, moraćeš da
* Lat. — Ženski život. — Prim. prev. živiš još jednom i još bezbroj puta; i u tome ne-
234 235
će biti ničeg novog, nego će ti se morati vratiti joj ludosti, 'a siromasi opet jednom svom bogat
svaka bol i svako uživanje i svaka misao i uzdah stvu. Za to se moram spustiti u dubinu: kao sto ti
i sve neizrecivo malo I veliko u tvom životu, i sve činiš uveče kada zalaziš u more i još donjem sve-
istim redom i posledicom — a isto tako ovaj pauk tu donosiš svetlost, ti prebogata zvezdo! — j a mo
i ova mesečina među drvećem, a isto tako ovaj ram kao ti da z a đ e m , kako ljudi to nazivaju,
trenutak i ja sam. Večni pešćani sat postojanja kojima želim da se spustim. Tako me blagoslovi,
ponovo će se okretati — a i ti sa njim, zrnce pra ti mirno oko, koje ipak i bez zavisti možeš biti
šine od prašine!« Da li se nećeš baciti na noge i prevelika sreća! Blagoslovi pehar, što hoće da se
škrgutati zubima i proklinjati demona, koji je ta prelije, da iz njega teče zlatna voda i da svuda
ko govorio? Ili da li si jednom doživeo silan tre raznosi odsjaj tvoje slasti. Taj pehar će se ponovo
nutak, kada bi mu mogao odgovoriti: »Ti si bog i isprazniti, i Zaratustra će opet postati covek.« —
nikad nisam čuo nešto božanskije?« Kada te obuz Dakle započe Zaratustrin kraj.
me ta misao, ona će te, kakav si, preobraziti i mo
žda smrviti; pitanje kod svega i svakog: »Hoćeš
li to jednom ili bezbroj puta?« kao najveća težina
ležaće na tvom delanju! Ili kako bi mogao sebi
i svom životu postati dobar, da ništa v i š e ne
t r a ž i š , nego posle tog večnog potvrđivanja i za-
pečaćivanja?
342.
f
I n c i p i t t r a g o e d i a . — Kada je Zara-
tustra napunio trideset godina, napustio je svo
ju domovinu i jezero Urmi i pošao u planinu. Tu
je uživao u svom duhu i u svojoj usamljenosti i
deset godina nije ga to umorilo. Ali konačno se
izmenilo njegovo srce — i jednog jutra on ustade u
zoru, stupi pred sunce i reče mu: »Ti velika zvezdo!
Kakva bi bila tvoja sreća kada ne bi imala one ko
jima svetliš! Deset godina dolaziš ovamo gore u
moju pećinu; ti bi se zasitila svoje svetlosti i svog
puta bez mene, moga orla i moje zmije; ali mi
smo te čekali svakog jutra, oduzimali smo tvoj
pretek i blagosiljali te za to. Pogledaj! Meni je do
sadila moja mudrost, kao pčela koja je prikupila
previše meda, meni su potrebne ruke što se šire,
ja bih hteo da poklanjam i delim sve dok se mud
raci među ljudima opet jednom ne obraduju svo-
236
PETA KNJIGA
MI NEUSTRAŠIVI
241
današnjice i sutrašnjice mi prvenci i nedonoščad taju ubeđenja? . . . Tako je verovatno: samo pre-
dolazećeg veka, čije bi senke, Evropu ubrzo mora ostaje da upitamo da li t i m e ne bi ta d i s c i
le zaviti, zapravo već sada t r e b a l o da primeti- p l i n a m o g l a z a p o č e t i, da li bi već moralo
rno: do čega ipak stoji da čak bez pravog učestvo postojati neko ubeđenje, i to neko tako zapoved-
vanja u tom pomračenju pre svega bezbrižno i ničko i bezuslovno, da sebi žrtvuje sva druga ube
bez straha za s e b e gledamo ususret njegovoj po đenja. Vidimo: i nauka počiva na nekoj veri, nema
javi? Nalazimo li se možda još suviše pod n a j uopšte nauke »bez pretpostavke«. Pitanje: da li
b l i ž i m p o s l e d i c a m a tog zbivanja i te naj potrebna i s t i n a , ne mora već unapred biti pot
bliže posledice, njegove posledice za nas, obrnuto vrđena, već u tom stepenu biti potvrđena, da u
nego što bi se možda moglo očekivati, uopšte ni lome dolazi do izraza, stav, verovanje da je » s a m o «
su tužne i pomračujuće, naprotiv one su kao neka potrebna istina, i da u odnosu na nju sve ostalo
teško opisiva vrsta svetlosti, sreće, olakšanja, raz- ima vrednost samo drugog reda. — Ta bezuslovna
vedravanja, ohrabrenja, o s v i t a . . . U stvari, mi volja za istinom, šta je ona? Da li je to volja da
filosofi i »slobodni duhovi« na tu vest da je »stari ne d o p u s t i m o da se v a r a m o ? Da li je
bog mrtav«, osećamo kao da nas obasjava neki no to volja da ne v a r a m o ? Naime, na taj pos-
vi osvit; naše srce pri tom postaje prepuno zah lcdnji način mogli bismo interpretirati volju za is
valnosti, začuđenosti, slutnje i očekivanja — konač tinom: pod pretpostavkom da se u uopštavanje
no liam horizont izgleda opet otvoren, čak pod »ja neću da varam« ubroji i pojedinačan slučaj
pretpostavkom da nije svetao, konačno možemo »ja neću s e b e da varam«. Ali zašto ne varati?
opet pustiti naše lađe da isplove, da isplove na Ali zašto se ne dati varati? — Obratimo pažnju
svaki rizik, ponovo je dozvoljena svaka smelost da se razlozi za prvo nalaze na sasvim drugom pod
onoga koji saznaje, n a š e more ponovo tu leži ručju od drugog; čovek ne želi da bude prevaren,
otvoreno, možda još nikad nije bilo .takvog »otvo pod pretpostavkom da je štetno, opasno i sudbo
renog mora«. nosno biti varan — u tom smislu nauka bi bila
duga mudrost, neka opreznost, neka korist, ali če
mu bi se opravdano moglo primetiti: kako? Da li
344. je doista ne hteti dozvoliti da budeš prevaren ma
nje štetno, manje opasno, manje sudbonosno? Šta
U k o l i k o s m o i mi j o š p o b o ž n i . — U znate otprve o karakteru života (postojanja da bi
nauci ubeđenja nemaju nikakvo pravo građanstva, ste mogli odlučiti da li veća prednost na strani
tako se kaže sa razlogom: tek kada se odluči da se bezuslovno-nepoverljivog ili bezuslovno-poverljivog?
spuste na skromnost neke hipoteze, nekog privre Ali ako bi i jedno i drugo trebalo da bude pot
menog stanovišta, neke regulativne fikcije, sme rebno, mnogo poverenja i mnogo nepoverenja:
im se priznati pristup i čak izvesna vrednost u ok odakle bi onda nauka smela crpsti svoje bezus
viru carstva saznanja, da ipak bude ograničena i lovno verovanje, svoje ubeđenje, na čemu se zas
da ostane pod nadzorom policije, policije nepove- niva, da je istina važnija od bilo koje druge stva
renja. — Ali .da li to ne znači, ako tačnije pogleda ri, takođe kao svako drugo ubeđenje? Upravo do
mo: prvo, kada ubeđenje p r e s t a n e da bude ovog ubeđenja ne bi moglo doći da se istina i ne
ubeđenje, sme li ući u nauku? Zar disciplina na istina nisu stalno obe posvedočavale kao korisne:
učnog duha ne počinje time što se više ne dopuš- kao što je to slučaj. Dakle — da li verovanje u na-
244 245
čak ni pokušaje naučne radoznalosti, razmažene leka za bolesnika još potpuno nezavisna od toga
iskušivalačke mašte (imaginativne sposobnosti) psi da li bolesnik misli o leku naučno ili kao neka
hologa i istoričara, koja lako anticipira i u letu stara žena. Neki moral mogao bi čak izrasti i iz
hvata neki problem, čak pravo ne znajući šta je tu neke zablude: ni tim uvidom problem njegove vred-
uhvatila. Jedva da sam pronašao neke oskudne nosti ne bi bio čak ni dotaknut. Niko dakle do
polazne tačke da ih dam za neku i s t o r i j u na sada nije ispitao v r e d n o s t one najčuvenije od
s t a n k a tih osećanja i vrednovanja (što se razli svih medicina, što se naziva moral: u šta pre svega
kuje od kritike iste, a takođe i od istorije etičkih spada da se prvo — d o v e d e u p i t a nj e ( o s p o -
sistema): u jednom jedinom slučaju učinio sam r i). Napred! To je upravo naše delo.
sve da ohrabrim sklonost i dar za tu vrstu isto
r i j e — uzalud, kako mi se to danas čini. Slabo
vrede ti moralni istoričari (naime Englezi): oni 346.
se obično još bezazleno nalaze pod komandom
nekog određenog morala i daju mu, ne znajući N a š z n a k p i t a nj a. — Ali zar vi to ne ra-
za to, njegove štitonoše i pratnju; recimo onim zumete? U stvari, biće teško da nas shvate. Mi
još uvek tako iskreno ogovaranim narodnim praz- tražimo reči, mi tražimo možda i uši. Ta ko smo
noverjem hrišćanske Evrope, što je utvrđeno kao mi? Da li možda ne želite jednostavno da nas na
karakteristika moralnog ponašanja u nesebičnosti, zovete jednim starijim izrazom, bezbožnicima ili
požrtvovanosti, samopožrtvovanosti ili u saoseća- nevernicima ili čak imoralistima, još dugo nećemo
nju. Njihova uobičajena greška u pretpostavci je verovati da smo time označeni: mi smo sve to
ste u tome da afirmišu bilo koji consensus* na troje u jednom poznom stadijumu, nego da bi
roda, barem pitomih naroda, o izvesnim moralnim ste vi to mogli shvatiti moja gospodo radoznal
stavovima i što odatle izvode zaključak o njiho ci, kako se neko pri tom oseća. Ne! Ne više ogor-
voj bezuslovnoj obaveznosti, takođe za tebe i za čenošću i strašću otrgnutog, 'koji iz svog neve-
mene; ili što su, obrnuto, shvativši istinu da su rovanja mora da pripremi još neku veru, neku
kod različitih naroda moralna vrednovanja n už n o svrhu, čak neko mučeništvo! Mi smo se skuva-
različita, izvode zaključak o neobaveznosti sva li u uvidu i u njemu postali hladni i tvrdi, da
k o g morala: što su jedno i drugo podjednako se u svetu stvari uopšte ne odvijaju božanski,
velike detinjarije. Greška finijih među njima jeste .pa čak ni prema ljudskom merilu razumno, milo
što otkrivaju i kritikuju možda budalasta mnjenja srdno ili pravično. Mi znamo da je svet u kome
nekog naroda o svom moralu ili ljudi o svakom divimo bezbožan, amoralan, »neljudski« — mi smo
ljudskom moralu, dakle njihovo poreklo, »religio suviše dugo izlagali pogrešno i lažljivo, ali prema
znu sankciju, praznoverje slobodne volje i tome želji i volji našeg poštovanja, to jest prema nekoj
slično, a baš time pogrešno misle da su kritiko- p o t r e b i. Jer čovek je životinja koja poštuje!
vali sam taj moral. Ali vrednost propisa »ti treba« Ali on je i nepoverljiv: i da taj svet n i j e vredan
još se temeljno razlikuje i nezavisna je od takvih toga u šta smo verovali, to je otprilike ono naj
mnjenja o istom i od korova zablude, kojim je sigurnije do čega je konačno došlo naše nepove-
možda obrasla: tako je sigurno vrednost nekog renje. Toliko nepoverenja, toliko filosofije. Mi se
svakako čuvamo da kažemo da ona m a n j e vredi:
danas nam se čini čak da se treba smejati kada
* Lat. — Slaganje. — Prim. prev.
246 247
bi neki čovek hteo pretendovati da pronalazi vred- ne želi da uzdrmava, jer se toga p r i d r ž a v a —
nosti koje bi imale da n a d v i s u j u vrednost stvar merilo je njegove snage (ili, jasnije rečeno, nje
nog sveta — baš od toga smo se vratili kao od gove slabosti). Imati hrišćanstvo, kako mi se čini,
nekog razuzdanog lutanja ljudske sujete i nerazu- u staroj Evropi i danas je još većini nužno; zato
mnosti, koja kao takva dugo nije shvaćena. Ona se takođe još uvek nalazi vera. Jer čovek je takav:
je imala svoj poslednji izraz u modernom pesimi neki član vere mogao bi mu se hiljadustruko opo
zmu, a stariji, snažniji u Budinom učenju; ali i vrgnuti— pod pretpostavkom da bi mu bio pot
hrišćanstvo je sadrži, naravno sumnjivije i dvo- reban, on bi ga takođe uvek ponovo smatrao »isti
smislenije, ali zato ne manje zavodnički. Čitava nitim«— shodno onom čuvenom »zakonu sile«, o
atituda (stav) »čovek protiv sveta«, čovek kao prin kojem govori Biblija. Nekima je još potrebna me-
cip koji »negira svet«, koji je merilo vrednosti laiizika; ali i to neobuzdano z a h t e v a n j e i z v e -
svih stvari, kao sudija svetova, koji konačno samo s n o s t i , što danas naučno-pozitivistički izbija u
postojanje stavlja na svoje tasove i suviše lako širokim masama, težnja da se nešto ž e l i imati
nalazi da nam je ogromna glupost te atitude kao potpuno čvrsto (dok se to zbog žestine tog zahte-
takva dospela u svest i da vređa — mi se već sme- vanja sa obrazloženjem izvesnosti prima lakše i
jemo kada »čoveka i svet« nalazimo postavljene jed nebitnije): i to je još zahtev za uporištem, oslon
no uz drugo, odvojene sublimnom drskošću rečce cem, ukratko, onaj i n s t i n k t s l a b o s t i , koji
»i«! Ali kako? Zar nismo baš time, kao smejači, doduše ne stvara svakovrsne 'religije, metafizike i
napravil samo korak dalje u preziranju čoveka? I ubeđenja, ali ih — konzerviše. U stvari oko svih
dakle i u pesimizmu, u preziranju n a m a shvatlji tih pozitivističkih sistema puši se zagušljiv dim
vog postojanja (života)? Zar nismo baš time počeli izvesnog pesimističkog pomračenja, nešto od umo
da sumnjamo u suprotnost, u suprotnost sveta, u ra, fatalizma, razočarenja, straha pred novim ra
kojem smo do sada sa svojim poštovanjima bili u zočarenjem— ili pak neskrivena ljutnja, loše ras
svom e l e m e n t u — d a bi možda zbog njih možda položenje, anarhizam gnevi ili šta sve postoji kao
i z d r ž a l i da živimo — i nekog drugog sveta, simptomi ili maskarade osećanja slabosti. Cak že
k o j i s m o m i s a m i : podlegli neumoljivoj, te stina, kojom se naši najpametniji savremenici gube
meljnoj, najnižoj sumnji o nama samima, koja po jadnim ćoškovima i bezizlaznostima, na pri-
nama Evropljanima sve više, sve gore ovladava i mer u nacionalizmu (Vaterlanderei) (tako ja na
koja bi buduća pokolenja lako mogla postaviti zivam ono što se u Francuskoj naziva šovinizam,
pred užasno ili-ili: »Ili ukinite vaša poštovanja ili a u Nemačkoj »nemačko«) ili u estetskim prizem
— s a m e s e b e ! « Poslednje bilo bi nihilizam; ali nim izjašnjavanjima na način pariškog naturali-
zar i prvo ne bi bilo — nihilizam? — to je n a š zma (koji od prirode izvlači i razgolićuje samo je
znak pitanja? dan deo, što ujedno izaziva gađenje i zapanjenost
danas taj deo rado nazivaju la verite*) ili u nihi
lizmu prema petrogradskom uzoru (to jest u ve
ro v a n j u u n e v e r o v a n j e , do mučeništva za
347. to) pokazuje pre svega potrebu za verom, upo
rištem, kičmom, osloncem (zaštitom) . . . Vera je
V e r n i c i i njihova p o t r e b a za vero-
v a nj e m. — Onaj kome je mnogo potrebna neka
v e r a da bi uspevao, kao mnogo šta »čvrsto«, što * Fr. — prava (gola) istina. — Prim. prev.
249
248
uvek najpoželjnija, najprešnije nužna, tamo gde kao neka biljka, kojoj nije potrebno nikakvo spe
nedostaje volja: jer volja je, kao afekt zapoveda? cifično zemaljsko carstvo: zato on suštinski i ne
nja, presudno obeležje nezavisnosti i snage. To voljno, spada među nosioce demokratske misli.
znači: što neko manje zna da zapoveda, utoliko pre- Ali to poreklo se odaje. Ako smo za to nešto ško
šnije priželjkuje nekog ko zapoveda, strogo zapo lovali naš pogled, na nekoj učenoj knjizi,
veda, nekog boga, vladara, neki stalež, nekog le- nekoj naučnoj raspravi, da iz toga spozna
•kara, ispovednika, dogmu, partijsku svest. Iz čega mo intelektualnu i d i o s i n k r a z i j u naučnika
bi se možda moglo pretpostaviti da bi obe svetske — svaki naučnik ima takvu — i da je uhvati
religije, budizam i hrišćanstvo, mogli imati svoj mo na delu, onda ćemo uskora uvek iza nje ugle
uzrok nastajanja, svoje iznenadno širenje osobito u dati »predistoriju« naučnika, njegovu porodicu, u
nekom ogromnom o b o l j e n j u v o l j e . Tako j e specifičnosti njihovih poziva i zanata. Gde to ose-
stvarno i bilo: obe religije su zatekle kroz obolje ćanje dolazi do izraza »to je sada dokazano, sa
nje volje do besmisla uzdignutu, što je išla do time sam završio«, tu je obično predak u krvi i u
očajanja, čežnju za nekim »ti treba«, obe religije instinktu naučnika, koji iz svoga vidnog kuta odo
behu učiteljice fanatizma u vremenima mlitavlje- brava »obavljeni posao«—verovanje u dokaz sa
nja volje i pružahu time bezbojnim neko uporište, mo je simptom za to što se u nekom vrednom ro
neku novu mogućnost za htenjem, neko uživanje u du odvajkada smatralo »dobrim poslom«. Na pri-
volji. Fanatizam je naime jedina »snaga volje« do mer: sinovi svakovrsnih registratora i pisara, čiji
koga mogu biti dovedeni i slabi i nesigurni, kao je glavni zadatak uvek bio da sređuju raznovr-
neka vrsta hipnotisanja čitavog čulno-intelektu- sian materijal, da ga dele po fijokama, uopšte da
alnog sitema u korist prebogate ishrane (hipertro shematizuju, ukoliko postanu naučnici, pokazuju
fije) jednog jedinog stanovišta i jednog jedinog sklonost za to da smatraju da su neki prpblem
osećanja, što od sada dominira — hrišćanin to na skoro resili time što su ga shematizovali. Postoje
ziva svojom v e r o m . Tamo gde čovek dođe d o . lilosofi koji su u osnovi samo shematske glave
osnovnog ubeđenja da mu se m o r a z a p o v e njima je formalnost očinskog zanata postala
d a t i , postaje »vernik«; obratno ako bismo mogli .sadržajem. Talent za klasifikacije, za tablice katego-
zamisliti neku želju i snagu za samoodlukom, neku rije odaje nešto; čovek nije bez kazne dete svojih
s l o b o d u volje, uz koiu bi se neki duh opraštao roditelja. Sin nekog advokata moraće i kao istraži
od svake vere, svake želje za izvesnošću, uvežban, vač da bude advokat: on želi sa svojom stvari u pr
kakav je, da se može držati na lakim konopcima i vom redu da zadrži pravo, u drugom, možda, da bu-
mogućnostima i da čak još pleše nad ponorima, de u pravu. Sinove protestantskih sveštenika ili na
takav duh bio bi slobodan duh par exellence.* stavnika prepoznajemo po naivnoj sigurnosti, ko
jom kao naučnici svoju stvar uzimaju već kao do
kaznu, ako su je upravo tek samo hrabro i sa to
348. plinom iskazali: oni su upravo temeljno naučeni
na to da im se v e r u j e — to je kod njihovih oče
O p o r e k l u n a u č n i k a . — Naučnik u Ev va spadalo u »zanat«! Jevrejin, obratno, shodno
ropi izrasta iz svakog staleža i društvenih uslova, poslovnom krugu i prošlosti svoga naroda, upravo
je najmanje navikao na to da mu veruju: pogle-
* Fr. — po prevashodnosti. — Prim. prev. dajmo potom jevrejske naučnike — svi oni imaju
250 251
visoko mišljenje o logici, to jest drže do i z n u svog ljudskog ugla: i u prirodi ne v l a d a nevo-
đ i v a n j a odobravanja razlozima, oni znaju da lja, nego pretek, rasipanje, čak do besmislenosti.
njom moraju pobediti, čak tamo gde prema njima Borba za život je samo i z u z e t a k , privremena
postoji rasna ili klasna mržnja, gde im se nerado restrikcija volje za životom; velika i mala borba
veruje. Ništa naime nije demokratskije od logike: okreću se svuda oko premoći, oko rasta i širenja,
ona ne poznaje nikakav lični ugled i čak krive no- oko moći, shodno volji za moći, koja je upravo
seve uzima za prave. (Da usput primetimo: Evro volja života.
pa s obzirom na logiziranje podosta duguje č i s t i -
j i m navikama jevrejskih glava; pre Nemaca, kao
dostojnu žaljenja nerazumnu rasu, 'kojoj i danas
još uvek prvo treba »natrljati nos«. Svuda gde su U č a s t h o m i n e s r e l i g i o s i * . — Borba
Jevreji došli do uticaja, naučili su dalje da raz protiv crkve je sasvim izvesno između ostalog —
likuju, oštrije da zaključuju, jasnije i čistije da jer ona mnogo štošta znači — i borba prostijih,
pišu: njihov zadatak bese uvek da neki narod do zadovoljnijih, poverljivijih, površnijih priroda pro
vedu »pameti«.) tiv vladavine težih dubljih kontemplativnijih, to
jest više zlih i sumnjičavijih ljudi, koji su sa du-
gom sumnjom razmišljali o vrednosti postojanja
349. (života), takođe i o vlastitoj vrednosti: protiv njih
se pobunio prostački instinkt naroda, njegovo čul
Još jednom o p o r e k l a naučnika. — no uživanje, njegovo »dobro srce«. Čitava rimska
Hteti se sam održati izraz je nevolje, nekog ogra tikva počiva na nekoj južnjačkoj sumnji u pri
ničenja stvarnog osnovnog životnog nagona, koji rodu čoveka, koja se na severu uvek pogrešno ra
ide sa p r o š i r e n j e m m o ć i i u toj volji često zume: u kojoj je sumnji evropski jug nasledio du
stavlja u pitanje i žrtvuje samoodržanje. Uzmimo boki Istok, prastaru veoma zagonetnu Aziju i nje
kao simptomatično, kada su pojedini filosofi, kao nu kontemplaciju. Već protestantizam je narodni
na primer tuberkulozni Spinoza, baš u tom na ustanak u korist prostodušnih, iskrenih, površnih
gonu za samoodržanjem videli ono presudno, (Sever uvek bese dobroćudniji i plići od Juga); ali
morali videti: to su baš bili ljudi u nevolji. Što tek francuska revolucija potpuno i svečano dala
su se naše moderne prirodne nauke toliko zamr je u ruke žezlo »dobrom čoveku« (ovci, magarcu,
sile sa spinocističkom dogmom (konačno još i naj guski i pre svega onom što je neizlečivo plitko i
grublje u darvinizmu sa svojim neshvatljivo jed drekavcu i zrelom za ludnicu »modernih ideja«).
nostranim učenjem o »borbi na život« — ) , to ve-
rovatno zavisi od porekla većine istraživača pri
rode; oni u tom pogledu pripadaju »narodu«, nji 351.
hovi preci behu siromašni i sitni ljudi, koji su pre
više dobro iz blizine poznavali teškoću probijanja U č a s t . s v e š t e n i č k i h p r i r o d a . — Ja
kroz život. Oko čitavog engleskog darvinizma odiše razmišljam o onome što narod podrazumeva pod
nešto kao engleski zagušljiv vazduh prenaseljeno mudrošću (a ko danas nije »narod«?—), o onoj
sti, kao miris malih ljudi u nevolji i skučenosti.
AK kao istraživač prirode moralo bi se izaći iz * I,at. — religioznih ljudi. — Pritn. prev.
252
253
\
mudroj kravama shodnoj mirnoj ćudi, pobožnosti
i blagosti seoskih popova, koja sada leži na livadi štenik se još uvek smatra »narodom«, a ne onim
i ozbiljno i preživajući p o s m a t r a život — od to koji zna, pre svega što sami ne veruju u »one koji
ga su se upravo filosofi uvek osećali najudaljeniji, znaju« i baš u toj veri i praznoverju već nanju-
verovatno što za to nisu bili dovoljno »narod« ni šuju »narod«. Beše to s k r o m n o s t što se u Gr
seoski popovi. Takođe će baš najkasnije naučiti čkoj pronašla reč »filosof« i blistava obest da se
da veruju u to da bi narod s m e o nešto razumeti nazivaju mudrima prepustila se glumcima duha —
od toga što mu je najudaljenije, o velikoj s t r a- skromnost takvih čuda ponosa i nezavisnosti, kao
s t i onoga koji saznaje, koji stalno živi u olujnom Pitagora, kao Platon.
oblaku najviših problema i najtežih odgovornosti,
mora da živi (dakle uopšte ne posmatrajući, van
toga, ravnodušan, siguran, objektivan . . . ) . Narod 352.
ceni potpuno drugu vrstu ljudi, kada sa svoje stra
ne stvara ideal »mudraca«, i hiljadustruko ima Ukoliko se jedva možemo rešiti
prava na to da se najlepšim rečima i počastima m o r a l a . — Naš čovek je uopšte sraman prozor
kune baš u tu vrstu ljudi; to su blage, ozbiljno- govorim o nama Evropljanima (a ne čak o Ev-
-jednostavne i čedne svešteničke prirode i onome ropljankama!). Pod pretpostavkom da se najvese
što je njima srodno — pripada pohvala u tom stra lije društvo za stolom zbog podmuklosti nekog
hopoštovanju naroda pred mudrošću. I kome bi čarobnjaka nađe razgolićeno i skinute odeće, ve-
narod imao i razloga da više ispolji zahvalnost rujem da u tom ne bi samo dobro raspoloženje i
nego tim ljudima koji mu pripadaju i koji dolaze najveći apetit bili obeshrabreni — izgleda da se mi
iz njega, ali kao posvećeni, odabrani, ž r t v o v a n i Evropejci uopšte ne možemo lišiti te maskarade
njegovom dobru — oni sami veruju da su se žrt što se naziva odeća. Ali zar presvlačenjem »moral
vovali bogu — pred kojima se nekažnjeno ispove- nog čoveka«, njegovo zavijanje u moralne formule
daju, pred kojima se mogu ra s k r s t i ti sa svo i pojmove pristojnosti, čitavo dobrohotno skriva-
jim tajnama, svojim brigama i gorim (jer čovek nje pod pojmove dužnosti, vrlina, smisao za za-
koji »se saopštava«, raskrštava sa samim sobom, jednicu, časnost i požrtvovanost ne bi moglo isto
,i onaj ko se »ispovedio«, zaboravlja). Ovde zapo- tako imati razloge? Ne što bih pogrešno mislio
veda jedna velika nužda: i za duševnu nečistoću da bi ovde recimo trebalo maskirati ljudsku zlobu
potrebni su naime odvodni kanali i čistije preči- i niskost, ukratko zlu zver u nama; ja mislim obr-
šćavajuće vode u njemu, potrebno je brzih reka nuto, da smo baš kao p i t o m e ž i v o t i n j e sra
ljubavi i jakih poniznijih čistih srdaca, koji se već man prizor i da nam je potrebno moralno pre
spremaju i žrtvuju za takvu službu ne-javne higi svlačenje— da »unutrašnji čovek« u Evropi baš
jene — jer to je žrtvovanje, sveštenik jeste i os nije dugo dovoljno zao da bi se time mogao vi
taje ljudska žrtva . . . Narod oseća takve žrtvovane, deti« (da bi time bio l e p — ) . Evropljanin se pre
utišane ozbiljne ljude »vere« kao m u d r e , to jest svlači u m o r a l , jer je postao bolesna, bolešljiva
kao one koji su postali oni što znaju, kao »sigur i bogaljasta životinja, koja ima razloga da bude
ne« u odnosu na vlastitu nesigurnost: ko bi mu »pitoma«, jer je takoreći nakaza, nešto polovično,
mogao oduzeti te reči i to strahopoštovanje? Ali, slabo, nespretno . . . Užasnosti zveri nije potrebno
kao što je obratno pošteno, i među filosofima sve- moralno presvlačenje, nego čoporskoj životinji sa
svojom dubokom prosečnošću, strepnjom i dosa-
254
255
dom p o sebi. M o r a l k i t i E v r o p l j a n i n a — ljudi neizbežno, sa čitavim vis intertiae*, mora
priznajmo to!—u ono otmenije, značajnije, ugled da se »uvalja« u neku veru koja obećava da će
nije, u ono »božansko«.— s p r e č i t i povratak zemaljske muke (to jest rada,
delanja uopšte) — to »razumevanje« bese njegov
genije. Osnivaču religije pripada psihološka nepo
353. grešivost u poznavanju određene prosečne vrste
duša koje se još nisu p r e p o z n a l e kao jedno-
O p o r e k 1 u r e l i g i j a . — Stvarni pronala rodne. On je taj koji ih okuplja; osnivanje neke
zak osnivača religija jeste prvo: postaviti određeni religije utoliko postaje .neka duga svečanost pre
način života i svakodnevice morala, što deluje poznavanja.
kao disciplina voluntatis* i ujedno odstranjuje do-
sadu; zatim baš ovom životu dati neku i n t e r-
p r e t a c i j u, zahvaljujući kojoj izgleda obasjan 354.
najvišom vrednošću, tako da odsada postaje ne
što dobro, za što se borimo i, pod datim okolno 0 » g e n i j u v r s t e « . — Problem svesti (tač-
stima, žrtvujemo svoj život. U stvari od ova dva nije: sebe osvešćivanja) javlja se pred nama tek
pronalaska drugi je hitniji: prvi način života, obi tada kada počinjemo da shvatamo koliko možemo
čno je već bio prisutan, ali pored drugih načina da budemo bez njega: i pred taj početak poimanja
života i bez svesti o tome kakva se vrednost u nje postavljaju nas sada fiziologija i istorija životinja
mu nalazi. Značenje i originalnost osnivača religije (kojima je bilo potrebno dva veka da stignu ani-
obično se ispoljava u tome da je on vidi, da on eipirajuću L a j b n i c o v u sumnju). Mi bismo na
prvi put p o g a đ a za što se može upotrebiti, kako ime mogli misliti, osećati, želeti, sećati se, mi bi
se može interpretirati. Isus (ili Pavle) na primer, smo isto tako mogli »delati« u svakom smislu re-
zatekli su život prostih ljudi u rimskoj provinciji či: a uprkos tome sve to ne bi trebalo da nam do-
skroman, vrli i potišten život; on ga je izložio, on spe u »svest« (kao što se slikovito kaže). Sav ži
je u njega uneo najviši smisao i vrednost — a time vot bio bi moguć, a da se takoreći ne vidimo u
i hrabrost da se svaka druga vrsta života prezire, ogledalu: kao što se stvarno i sada još kod nas
tihi fanatizam hernhutera**, potajno podzemno sa uveliko pretežni deo ovog života odvija bez tog
mopouzdanje, što raste i raste i konačno se spre odražavanja — i to i našeg misaonog, osećajnog,
ma da »prevlada svet« (to jest Rim i najviše sta volitivnog života, ma koliko to uvredljivo moglo
leže u čitavom carstvu). Buda je slično zatekao neku zvučati nekom starijem filosofu. Z a š t o uopšte
vrstu ljudi, doduše raspršenu u svim .staležima i svest kada je u glavnoj stvari s u v i š n a . Pa čini
društvenoj hijerarhiji svoga naroda, koji su iz le- mi se, ako želite da saslušate moj odgovor na to pi-
njosti dobri i dobroćudni (pre svega neofanzivni), tanje i na njenu možda razuzdanu pretpostavku: fi
koji, isto tako iz lenjosti žive u odricanju i skoro noća i snaga svesti uvek se odnose na s p o s o b
bez ikakvih potreba: shvatio je da takva vrsta n o s t s a o p š t a v a n j a nekog čoveka (ili životi-
nje), a sposobnost saopštavanja opet odnosi se na
p o t r e b u z a s a o p š t a v a n j e r n ; poslednjene
* Lat. — disciplina volje. — Prim. prev.
** Nemački luteranski pijetisti iz XVII veka, koji su
težili vraćanju izvornom hrišćanstvu. — Prim. prev.
* Lat. — zakon inercije (ili lenjivosti).
256 17 Vtiul« nauka 257
tako shvaćeno kao da bi baš sam pojedinac, koji je
upravo majstor u saopštavanju i objašnjavanju svo z b i v a s e u r e č i m a , t o j e s t u z n a c i m a sa
jih potreba, ujedno i sa svojim potrebama najviše o p š t a v a n j a , čime se otkriva poreklo same sve
morao biti upućen na druge. Ali svakako mi se čini sti. Ukratko rečeno: razvitak jezika i razvitak sve
da to stoji s obzirom na lance čitavih rasa i pokole- sti (ne uma, nego samo sebe-osvešćivanja uma)
nja: tamo gde su potreba i nevolja ljude dugo pri idu ruku pod ruku. Pretpostavimo uz to da kao
siljavali da se saopštavaju, da se međusobno brzo most između čoveka i čoveka ne služi samo jezik,
i fino razumevaju, tamo konačno postoji neki pre nego i pogled, pritisak, gest; osvešćivanje naših
tek te snage i veštine saopštavanja, takoreći neka čulnih utisaka kod nas samih, snaga da ih može
moć što se postepeno nagomilavala i sada čeka mo fiksirati i takoreći postavljati izvan nas, po
nekog naslednika, koji to rasipnički razdaje (— ta rasla je u toj meri, rasla je kao prinuda da ih
kozvani umetnici su ti naslednici, slično govornici, drugima predajemo znacima. Čovek koji pronalazi
propovednici, književnici, sve ljudi, koji uvek do znakove ujedno je čovek koji je uvek oštrije sve-
laze na kraju nekog dugog lanca, uvek »pozno- stan samog sebe; čovek je naučio da postaje sve-
rođeni«, u najboljem smislu te reči i, kao što je stan samoga sebe prvo kao društvena životinja —
rečeno, po svojoj biti r a s i p n i c i ) . Pod pretpo on to još čini, on to sve više čini. — Ja mislim,
stavkom da je ovo zapažanje tačno, mogu ići dalje kao što se vidi, da svest u stvari ne spada u indi
pretpostavijanja d a s e s v e s t u o p š t e r a z v i l a vidualnu egzistenciju čoveka, već naprotiv u ono
s a m o p o d p o t r e b o m t e p o t r e b e z a sa- što je kod njega zajedničke i čoporske prirode;
o p š t a v a n j e m , da je otprve samo između čo- da se, što iz toga sledi, fino razvila samo u od
veka i čoveka (između onoga koji naređuje i koji nosu na zajedničku i čoporsku korisnost, i da će
sluša posebno) bila nužna, korisna, i da se takođe shodno tome svako od nas, i pored najbolje volje,
razvila samo prema stepenu te korisnosti. Svest da samoga sebe s h v a t i što je moguće individual-
je u stvari samo mreža vez između čoveka i čove nije, da »poznaje samog sebe«, postati svestan ipak
k a — samo kao takva morala se razviti: usamlje uvek samo baš onog ne-individualnog po sebi, svo
niku i čoveku kao grabežljivoj zveri ona ne bi je »prosečnosti«, da se naša misao čak stalno
bila potrebna. Da sami postajemo svesni naših kroz karakter svesti — kroz »genije vrste«, koji joj
radnji, misli, osećanja, pokreta — bar jednog njiho zapoveda — takoreći m a j o r i z u j e i prevodi na
vog dela — posledica je jednog »mora«, što je užas trag u perspektivu čopora. Nema sumnje: svi naši
no dugo vladalo čovekom: njemu su kao najugro postupci su u osnovi na neuporediv način lični,
ženijoj životinji bili p o t r e b n i pomoć i zaštita, Jedini, bezgranično individualni, ali čim ih preve
njemu su bili potrebni njemu jednaki, on je mo demo u svest, o n i t o v i š e n e i z g l e d a j u . . .
rao dati izraza svojoj nevolji, sebe učiniti razu To je stvaran fenomenalizam i perspektivizam,
mljivim — a za sve to bila mu je pre svega po kako ga ja shvatam: priroda životinjske sve-
trebna »svest«, dokle čak da »zna« šta mu nedo
staje, kako se oseća, šta misli. Jer ponovimo još
jednom: čovek kao svako živo stvorenje stalno mi
sli, ali on to ne zna; mišljenje što postaje s v e s-
n i m samo je najmanji deo toga, recimo: najpovrš-
niji, najgori deo — jer samo to svesno mišljenje
sti donosi sa sobom da je svet, koga možemo po
258 stati svesni, samo svet nekih površina i znakova;
IP
neki uopšten svet, neki svet koji je učinjen obič
259
nim, i sve to što postaje svesno, p o s t a j e baš ti-
jilil'ko, tanko, relativno-glupo, opšte, znak, obe-
ležje čopora, da sa svim osvešćivanjem povezano
veliko temeljno kvarenje, krivotvorenje, činjenje
površnim i generalizacija. Na kraju: svest u pora sti? . . . Ovaj filosof smatrao je da je »spoznao« svet
stu predstavlja opasnost; i onaj ko živi među naj- kada ga je sveo na »ideju«: ah, da li to nije bilo
svesnijim Evropljanima zna čak da je to neka bo zato, jer mu je ideja bila tako poznata, jer je na
lest. To, kao što se može pogoditi, nije suprotnost nju tako navikao? Jer se toliko malo još bojao ide
subjekta i objekta, koja me se ovde tiče: to razli je?— Eh, o toj skromnosti koja saznaje! Pogle
kovanje prepuštam teoretičarima saznanja, koji su dajmo ipak samo njihove principe i rešavanja za
ostali da vise u zamkama gramatike (narodne me gonetki sveta! Kada neš-to ponovo pronalaze u stva
tafizike). To pogotovo nije suprotnost »stvari po rima, pod stvarima i iza stvari, što nam je nažalost
sebi« i pojave, jer mi ni iz daleka ne »saznajemo« veoma poznato, na primer naše jednom jedan ili
dovoljno da bi takođe samo tako smeli r a z l i našu logiku ili našu volju i želju, kako su odmah
k o v a t i . Mi upravo nemamo organa za s a z n a srećni! »Jer oni se slažu u tome da »ono što je
nje, za »istinu«: mi »znamo« (ili verujemo ili uo- poznato jeste spoznato«. I oni oprezniji među nji
bražavamo) upravo toliko koliko može biti k o r i- ma smatraju da se u najmanju ruku ono što je
s n o i u interesu ljudskog čopora, vrste; i čak što poznato l a k š e m o ž e s p o z n a t i o d onoga što
se ovde naziva »korisnošću«, konačno i možda ona je strano; na primer, metodski se predlaže da se
sudbonosna glupost od koje ćemo na kraju pro polazi od »unutrašnjeg sveta«, od »činjenica sve-
pasti. sti«, jer n a m j e t o p o z n a t i j i svet! Zabluda
nad zabludama! Ono poznato je ono na šta smo
navikli; a ono na šta smo navikli najteže je »spo
355. znati«, to jest videti kao problem, to jest videti
kao strano, kao daleko, kao »izvan nas« . . . Velika
Poreklo našeg pojma »saznanje«. sigurnost prirodnih nauka u odnosu na psihologiju
— Ovu izjavu uzimam sa ulice; čuo sam nekog iz i na kritiku elemenata saznanja — n e - p r i r o d -
naroda kako kaže: »On me je prepoznao«. Pri tom n i h nauka, kao što bismo skoro smeli reći — zas
sam se upitao šta u stvari narod podrazumeva niva se upravo na tome što one to s t r a n o uzi
pod saznanjem? Šta on želi kada želi saznanje? maju kao objekt, dok je skoro nešto protivrečno i
Ništa drugo nego to: nešto strano treba svesti na nerazumno h t e t i uzeti ono ne-strano uopšte kao
nešto p o z n a t o . A mi filosofi — da li smo pod objekt...
saznanjem nešto v i š e shvatili? Ono poznato zna
či: ono na šta smo naviknuti, tako da se više tome
ne čudimo, naša svakodnevica, bilo koje pravilo u 356.
kome se nalazimo, sve i svašta u šta se razumemo
(in dem wir uns zu Hause wissen). Kako? Da li Koliko će se u Evropi stvari
naša potreba za saznanjem nije upravo ta potreba »u m e t n i č k i j e« d o g a đ a t i . — Briga za život
za poznatim, volja da se među svim stranim, ne nameće i danas — u našem prelaznom perioda,
običnim, sumnjivim, otkrije nešto što nas više ne kada toliko mnogo toga prestaje da se nameće —
uznemirava? Ne bi li to trebalo da bude i n s t i n skoro svim muževnim Evropljanima određenu u l o -
kt s t r a h a , koji nama znači saznati? Zar ne bi ti u, njihov takozvani poziv; nekima pri tom os
trebalo da likovanje onoga koji saznaje bude upra e sloboda, prividna sloboda, da tu ulogu sami
vo likovanje ponovo stečenog osećanja sigurno- biraju, većini se ona bira. Rezultat je prilično ču-
260
261
dan: skoro svi Evropljani u godinama zamenjuju
bezazleni ljudi kažu, grčka kultura. Ali čega se pla
se sa svojom ulogom, oni su sami žrtve svoje »dob
šim, šta već danas dotičemo rukama, ako bismo
re igre«, oni su sami zaboravili koliko su mnogo
uživali u tome da to dotičemo, mi moderni ljudi
tada slučaj, ćud i samovolja raspolagali njima,
već smo potpuno na istom putu; i svaki put kad
kada se odlučivao njihov »poziv« — i koliko su
čovek počinje da otkriva ukoliko on igra neku
mnogo drugih uloga možda m o g l i igrati: jer
ulogu i ukoliko m o ž e biti glumac, on p o s t a j e
sada je prekasno! Ako dublje pogledamo, iz uloge
g l u m a c . . . Sa tim se onda javlja neka nova flora i
je stvarno p o s t a o karakter, iz umetnosti pri
fauna ljudi, koji u čvršćim, ograničenijim vekovi-
roda. Bilo je vremena u kojima se čvrstom samo-
ma ne mogu rasti — ili ostavljeni »dole«, pod ba-
pouzdanošću, čak s pobožnošću verovalo u svoju
canjem u nemilost i sumnjom u nečasnost — time
predodređenost, za upravo taj posao, u upravo to
svaki put niču najzanimljiviji i najluđi vekovi isto
zanimanje i u slučaj u tome, ulogu što uopšte ni
rije, u kojima su stvarni gospodari glumci, s v e vr
je htela priznati samovolju: staleži, cehovi, nas-
ste glumaca. Baš time se sve više zanemaruje druga
ledne zanatske privilegije. Zahvaljujući toj veri
vrsta ljudi i konačno se onemogućuju, pre svega
postigli »u da se podignu ona čudovišta širokih
se zanemaruju veliki »graditelji«; sada se parali-
društvenih kula, koja odlikuju srednji vek i u či
še snaga građenja, obeshrabruje se odvažnost da
ju pohvalu u svakom slučaju ostaje jedno da se
se prave dalekosežni planovi; organizatorski geni
kaže: trajnost (— i trajanje na zemlji je prvoraz
ji počinju nedostajati — ko će se sada još usuditi
redna vrednost!). Ali ima suprotnih vremena, u
da se poduhvati dela za čije dovršenje moramo
stvari demokratskih, u kojima sve više i više za
r a č u n a t i na milenijume? Odumire upravo ona
boravljamo tu veru i u prvi plan dolazi neka drs
temeljna vera na osnovu koga Neko može tako
ka vera u stanovište suprotnosti, ona vera Atinja-
računati, obećavati, u planu anticipirati budućnost,
na, koju smo prvi put primetili u Periklovo vreme,
žrtvovati svom planu, da naime čovek samo toliko
ona današnja vera Amerikanaca, koja sve više hoće
vredi i ima smisla koliko je j e d a n k a m e n u
da postane vera i Evropljana: gde je pojedinac
n e k o j v e l i k o j g r a đ e v i n i : z a što pre sve
u'beđen da otprilike sve može, da je otprilike d o-
ga mora biti č v r s t , mora biti »kamen« . . . Pre
r a s t a o s v a k o j u l o z i , gde svako s a sobom
svega ne glumac. Ukratko rečeno — ah, još će se
eksperimentiše, improvizuje, ponovo eksperimen-
dosta dugo prećutkivati šta se od sada više ne
tiše, sa uživanjem eksperimentiše, gde čitava pri
gradi, ne m o ž e više graditi, to je — društvo u
roda prestaje i počinje u m e t n o s t . . . Grci, tek što
Marom razumevanju te reci; da bi se podizala ta
behu ušli u to v e r o v a n j e o u l o g a m a — ako
građevina, nedostaje sve, pre svega materijal. S v i
hoćemo, neko artističko verovanje — ostvarili su,
mi više n i s m o m a t e r i j a l za n e k o dru
kao što je poznato, korak po korak čudan preob
š t v o : to je istina, kojoj je došlo vreme! Smatram
ražaj, koji ne zaslužuje da se u svakom pogledu
irelevantnim što privremeno još najkratkovidija,
podražava: o n i s u s t v a r n o p o s t a l i g l u m -
možda najčasnija, u svakom slučaju najbučnija
c i; kao takvi očarali su, savladali su čitav svet
vrsta ljudi koja danas postoji, naša gospoda soci
i konačno čak »svladavateljku sveta«, jer je Rim
jalisti otprilike suprotno misli, veruje, sanja, pre
pobedio graeculus historio*, a ne, kao što obično
svega viče i piše; čitamo samo njihovu reč buduć
nosti (Zakunftswort) »slobodno društvo« već na
Lat. — grčki glumac. — Prim. prev.. svim stolovima i zidovima. Slobodno društvo? Da!
262
263
Da! Ali da li znate, vi gospodo, iz čega se ono gra njegovo pravo; on je naprotiv oprezno počeo og
di? Iz drvenog gvožđa! I čak ni iz d r v e n o g . . . raničavati carstvo (područje) u kome taj pojam
uopšte ima smisla (mi još sada nismo izašli na
kraj sa tim postavljanjem granice). Uzmimo tre
357. će zapanjivi Hegelov potez, koji je njim prodro
kroz sve logičke navike i razmaženosti, kada se
P r i l o g s t a r o m p r o b l e m u : »šta j e usudio da uči da se svi pojmovi vrste razvijaju
n e m a č k o ? « — Preračunajmo u sebi stvarna j e d a n iz d r u g o g : sa kojim su stavom duho
dostignuća filosofske misli, što se duguju nemač- vi u Evropi bili preoblikovani za poslednji veliki
kim glavama: da li se ona u bilo kom dopuštenom naučni pokret, za darvinizam — jer bez Hegela ne
smislu takođe mogu još ubrajati u dobro čitave ra bi bilo Darvina. Da li u toj Hegelovoj novini, koja
se? Da li smemo reći: ona su ujedno delo »nemačke je u nauku prva unela presudni pojam »razvitak«,
duše«, bar čiji smo simptom navikli da uzimamo ima nečeg nemačkog? — Da, bez svake sumnje:
u tom smislu, u kojem smo recimo Platonovu ideo- u sva tri slučaja osećamo da smo nešto od nas
maniju, njegovo skoro religiozno ludilo formi na samih »otkrili« i pogodili i za to smo ujedno zah
vikli da uzimamo ujedno kao događaj i svedočan- valni i iznenađeni, svaki od ova tri stava je ref
stvo »grčke duše«? Ili da li bi suprotno bila isti leksivni komad nemačkog samosaznanja, samois-
na? Da li su oni bili baš toliko individualni, toliko kustva, samoshvatanja. »Naš unutrašnji svet je
mnogo i z u z e t a k od rase, kao što je na primer mnogo bogatiji, opsežniji, skriveniji«, tako oseća
bilo Geteovo paganstvo sa čistom savešću? Ili kao mo sa Lajbnicom; kao Nemci sumnjamo sa Kan
što je to među Nemcima Bizmarkov makijaveli tom u krajnju valjanost prirodnonaučnih saznanja
zam sa čistom savešću, njegova takozvana »realna i uopšte u sve što se causaliter* da saznati: ono
politika«? Možda bi naši filosofi čak protivrečili s a z n a t l j i v o čini nam se kao takvo već m a-
p o t r e b i »nemačke duše«? Ukratko: da li su n j e vrednim. Mi Nemci smo hegelijanci čak da
nemački filosofi stvarno bili — filosofski N e m c i ? nikad nije bilo nekog Hegela, utoliko što (u suprot
Podsećam na tri slučaja. Prvo na L a j b n i c o v nosti svim latinskim narodima) bivanju i razvitku
neuporediv uvid kojim je bio u pravu ne samo pro pridajemo dublji smisao i bogatiju vrednost nego
tiv Dekarta, nego i protiv svega o čemu se do onome što »jeste«—mi jedva da verujemo u op
njega filosofiralo — da je svesnost samo akcidens ravdanost pojma »biće«; isto tako ukoliko našoj
predstave, a ne njen nužan i bitni atribut, da dak ljudskoj logici nismo skloni da priznamo da je
le ono što nazivamo svešću čini samo jedno stanje ona logika po sebi, jedina vrsta logike (mi bismo
našeg duhovnog i društvenog sveta (možda neko se naprotiv mogli nagovoriti da je ona samo spe
bolešljivo stanje) i n i i z d a l e k a n j e g a sa cijalan slučaj, i možda jedan od najčudnijih i naj
m o g : da li u toj misli, čija dubina još ni danas glupljih—). Četvrto pitanje glasilo bi: da li bi i
nije iscrpljena, ima nečeg nemačkog? Imamo li Š o p e n h a u e r sa svojim pesimizmom, to jest
razloga da pretpostavljamo da se neki Latin ne bi s a problemom v r e d n o s t i ž i v o t a , upravo
lako namerio na ovo obrtanje privida? — jer to morao biti neki Nemac. Ja ne verujem. Događaj
je obrtanje. Podsetimo se dugo na K a n t o v og p r e m a kome se taj problem sa sigurnošću mo-
roman znak pitanja, koji je stavio uz pojam »kau-
zalitet« — ne što bi kao Hjum uopšte sumnjao u
* Lat. — uzročno. — Prim. prev.
264
265
gao očekivati, tako da je neki astronom duše mo
gao za to izračunati dan i čas, propast verovanja pristojnim, nečasnim, lažju, feminizmom, slabošću,
u hrišćanskog boga, pobedu naučnog ateizma, opšte- Kukavičlukom — sa tom strogošću, ako bilo čime,
evropski je događaj u kojem udeo u zasluzi i časti mi smo upravo dobri Evropljani i naslednici ev
treba da imaju sve rase. Obrnuto baš bi se Nem ropskog najdužeg i najhrabrijeg samoprevladava-
cima moglo pripisati — onim Nemcima kojima je nja. Pošto tako od nas odbacujemo hrišćansku in
Šopenhauer bio savremenik — da su tu pobedu terpretaciju i njen »smisao« osuđujemo kao kova
ateizma najduže i najopasnije o d g a đ a l i ; Hegel nje lažnog novca, nama se sad odmah na užasan
osobito beše odgađao par exellence, shodno grandi način postavlja Š o p e n h a u e r o v o pitanje: d a
oznom pokušaju, koji je učinio da nas ubedi u l i ž i v o t u o p š t e i m a s m i s l a ? — t o pita
božanstvenost postojanja na samom kraju još po nje za koje će biti potrebno nekoliko vekova da se
moću našeg šestog čula, »istorijskog čula«. Šopen takođe samo potpuno i u svim dubinama sasluša.
hauer kao filosof beše p r v i priznati i nesavit- To što je sam Šopenhauer na to pitanje odgovorio,
Ijivi ateista, koga smo mi Nemci imali: njegovo beše — neka mi se oprosti — nešto preuranjeno,
neprijateljstvo prema Hegelu imalo je ovde poza mladalačko, samo neko snalaženje, neko stajanje
dinu. Nebožanstvenost postojanja smatrao je ne i zastajanje u upravo hrišćansko-asketskim moral
čim datim, opipljivim, nediskutabilnim; on je sva nim perspektivama, kojima je, sa verom u boga,
ki put gubio svoju razboritu filosofiju i padao u v e r a d o b i l a o t k a z . . . Ali on je p o s t a v i o
gnev, kada je ovde video kako neko okleva i okoli pitanje — kao što smo rekli, kao dobar Evroplja
ši. Na tom mestu nalazi se čitava njegova isprav nin, a ne kao Nemac. — Ili da li su možda Nem
nost: bezuslovno čestit ateizam je upravo p r e t ci, barem načinom, na koji su se dočepali Šopen-
p o s t a v k a njegovog postavljanja problema, kao hauerovog pitanja, dokazali svoju unutrašnju pri
konačno i teško izvojevana pobeda evropske sa- padnost i srodnost, svoje pripremanje, svoju p o t
vesti, kao najbogatiji posledicama čin dvehiljadu- r e b u da dokažu njegov problem. Ono što je pos
godišnje discipline za istinu, koja na kraju sebi le Šopenhauera i u Nemačkoj — uostalom dosta
zabranjuje l a ž verovanju u boga . . . Vidimo šta kasno!—mišljeno i štampano o problemu koji je
je u stvari pobedilo hrišćanskog boga: sam hriš- on postavio, svakako nije dovoljno da odlučimo
ćanski moral, sve strože uziman pojam istinitosti, u korist ove uže pripadnosti; mogli bismo naprotiv
finoća ispovednika hrišćanske savesti, prevedena i čak istaći tu specifičnu n e s p r e t n o s t ovog post-
sublimirana u naučnu savest, u intelektualnu čis- šopenhauerovskog pesimizma — mi Nemci pri tom
totu po svaku cenu. Posmatrati prirodu, kao da je se očito nismo ponašali kao u svom elementu. Ovim
ona neki dokaz za dobrotu i pokroviteljstvo nekog uopšte ne aludiram na Eduarda fon Hartmana;
boga; interpretirati istoriju u čast nekog božan naprotiv, moja stara sumnja još ni danas nije uk
skog uma, kao stalno svedočanstvo nekog mo lonjena, da je on za nas s u v i š e s p r e t a n , da
ralnog svetskog poretka i moralnih krajnjih name- se kao opaki vragolan možda od samog početka
ra; izlagati vlastite doživljaje, kao što su ih po nije rugao samo nemačkom pesimizmu, da bi re
božni ljudi dosta dugo izlagali, kao da je sve ukla cimo na kraju čak Nemcima čak testamentom mo-
panje, sve mig, sve smišljeno i poslano za spas gao »ostaviti zavet«, koliko se daleko čak u doba os
duše: sa tim je sada g o t o v o , to ima savest nivanja, njih same (Nemce) može praviti budalama.
p r o t i v sebe, sve finije savesti to smatraju ne- Ali ja se pitam: da li možda Nemci treba da se
266
267
osećaju počastvovanim starom čigrom Banzenom* 358.
koji se dugo sa uživanjem čitavog života vrteo oko
svoje realnodijalektičke bede i »ličnog belaja« — S e l j a č k i u s t a n a k d u h a . — M i Evrop
da li bi to možda bilo baš nemačko? (pri tom pre ljani nalazimo se pred prizorom ogromnog sveta
poručujem njegove spise, za što sam ih sam ko u ruševinama, gde se ponešto još visoko ističe, gde
ristio, kao antipesimističku hranu, osobito zbog mnogo šta stoji trulo i neugodno, ali većina već
njegove eleganitae psychologicae**, sa kojima se, leži na zemlji, dovoljno slikovito — gde ikad bese
kako mi se čini, može doskočiti i telu koje pati od lepih ruševina? — i obraslo velikim i malim koro
najtvrđe stolice i najzlovoljnijem raspoloženju). Ili vom. Crkva je taj grad propasti; vidimo kako je
da li bismo smeli takve diletante i stare usedelice, religiozno društvo hrišćanstva uzdrmano, do naj
kao sladunjavog apostola devičanstva Majlendera***' dubljih temelja srušena je vera u boga, verovanje
ubrojati među prave Nemce? Konačno izgleda da u hrišćanski asketski ideal' vodi baš još svoju pos-
je bio Jevrejin (—svi Jevreji postaju sladunjavi lednju borbu. Tako dugo i temeljno građeno delo
kada morališu). Niti Banzen, niti Majnlender a kao hrišćanstvo— to bese poslednja rimska gra
pogotovo Eduard fon Hartman ne omogućuju da đevina— nije se naravno odjednom moglo razoriti;
se sa sigurnošću odgovori na pitanje: da li je So- sve vrste zemljotresa morale su tu da potresaju,
sve vrste duhova tu da buše, kopaju, nagrizaju,
penhauerov pesimizam, njegov užasnuti pogled na
vlaže, morale su tu da pomažu. Ali šta je bilo naj-,
svet, koji je postao lišen boga, glup, šlep, lud i čudesnije: oni koji su se najviše trudili oko toga
sumnjiv, njegovo č e s t i t o užasavanje . . . nije bio da hrišćanstvo drže, da ga održe, upravo su bili
samo izuzetni slučaj među Nemcima,- nego je bio njegovi najbolji razarači — Nemci. Izgleda da Nem
n e m a č k i događaj? Dok, sve što se inače nalazi ci ne shvataju suštinu crkve. Da li za to nisu do
u prvom planu, naša hrabra politika, naš veseli voljno duhovni? Nisu dovoljno nepoverljivi? Grad
nacionalizam (Vaterlanderei), koji dovoljno odlučno nja crkve počiva u svakom slučaju na nekoj j u ž
sve stvari posmatra prema slabo filosofskom prin n j a č k o j slobodi i slobodoumnosti duha, a isto
cipu (»Nemačka, Nemačka iznad svega****), dakle lako na nekoj južnjačkoj sumnji u prirodu, čove-
sub specie speciei*****, naime nemačke species, ve ka i duh — počiva na sasvim drugom poznavanju
oma jasno svedoči o suprotnom. Ne! Današnji čoveka, iskustvu o čoveku, nego što je imao Sever.
Nemci nisu nikakvi pesimisti! A Sopenhauer beše Luteranska reformacija bese u svojoj čitavoj ši
pesimist, da još jednom kažemo, kao dobar Evrop rini gnev jednostranosti na neku »mnogostrukost«,
ljanin, a n e kao Nemac. — da oprezno kažemo, grubo prostodušno nerazumeva-
nje, kome se mnogo šta može oprostiti — ljudi ni
ču shvatili izraz p o b e d n i č k e crkve i videli
su samo korupciju, nisu shvatili otmenu skepsu,
onaj l u k s u z skepse i tolerancije, koji sebi doz
* Julius Bahnsen — nemački filosof, osnivač karak
terologije. — Prim. prev. voljava svaka pobednička u sebe sigurna moć . . .
***** «u-,--— , P s . i h ° l o š k e elegancije. — Prim prev. Danas sasvim dovoljno previđamo kako je Luter
. .Pnihp Mamlander — Šopenzauerov pristalica — po svim kardinalnim pitanjima moći sudbonosno
Prim. prev.
bio kratko, površno, nepromišljeno predisponiran,
******** P o č e t n i s t i h s t a r e nemačke himne. — Prim. prev pre svega kao čovek iz naroda, kome je nedostaja-
* Lat. — pod vrstom vrste. — Prim. prev.
268 269
Io svako nasleđe neke vladajuće kaste, svaki in tom izraslo iz njegove reformacije, dobro i zlo,
stinkt za moć: tako da je njegovo delo, njegova vo i što se danas otprilike može preračunati — ko bi
lja za uspostavljanjem onog rimskog dela, ne žele BIO svakako toliko naivan da Lutera zbog tih po-
ći i ne znajući to, postalo samo početak jednog sledica jednostavno hvali ili kudi? On je u sve
razaračkog dela. On je razmrsivao, on je rušio sa mu tome nedužan, on nije znao šta je učinio. Opli-
časnom mržnjom tamo tako gde je stari pauk ćavanje evropskog duha, posebno na Severu, nje-
najbrižljivije i najduže pleo svoje konce. On je govo odobroćuđivanje (Vergutmtitigung),
svete knjige isporučio svima — tako su one konač ako to radije čujemo obeleženo jednom moralnom
no dospele u ruke filologa, to jest uništavača sva rečju, sa Luterovom reformacijom učinilo je va
kog verovanja koje se zasniva na knjigama. On je ljan korak napred, u to nema sumnje; a isto tako
razorio pojam »crkve«, time što je odbacio vero- kroz pokretnost i nemir duha, izrasla je njegova
vanje u inspiraciju koncila. Jer samo pod pretpo vera u neko pravo na slobodu, njegovu »prirod
stavkom da inspirišući duh, koji je osnovao crkvu, nost«. Ako želimo da joj još u većem pogledu priz
u njoj još živi, još gradi, još nastavlja svoju kuću namo vrednost da je pripremila i pomogla Ono
da gradi, pojam »crkva« zadržava još svoju moć. Sto mi danas cenimo kao »modernu nauku« onda
Ona je svešteniku vratila polno opštenje sa ženom: moramo naravno dodati da je saučesnik i u izro
ali tri četvrtine strahopoštovanja, za koje je spo vanju modernog naučnika, u njegovom nedos-
soban narod, pre svega žena iz naroda, po toj tatku strahopoštovanja, stida i dubine, u čitavoj
tački počiva na verovanju u izuzetnog čoveka, a prostosrdačnosti i prostodušnosti po stvarima sa
ostaće izuzetak i po drugim tačkama — baš ovde znanja, ukratko u onom p l e b e j s t v u d u h a ,
narodno verovanje u nešto nadljudsko u čoveku, u svojstvenom za oba poslednja veka i od čega nas
čudo, u oslobađajućem bogu u čoveku ima svog ni dosadašnji pesimizam još nikako nije oslobo
najfinijeg i najlukavijeg advokata. Davši mu ženu, d i o — čak i »moderne ideje« pripadaju još tom
Luter je svešteniku morao o d u z e t i tajnu (us seljačkom ustanku Severa protiv hladnijeg, dvo-
menu) ispovest, to je psihološki bilo ispravno, ali smislenijeg i neppverljivijeg duha Juga, koji je u
time je u osnovi sam hrišćanski sveštenik bio uki hrišćanskoj crkvi izgradio svoj najveći spomenik.
nut, čija je najdublja korisnost uvek bila da bude Na kraju ne zaboravimo šta je to crkva, -i to u
neko sveto uvo, neki ćutljiv bunar, neki grob za suprotnosti prema svakoj »državi«: crkva je pre
tajne. »Svakako je sveštenik samom sebi« — iza tak svega tvorevina vlasti, koja d u h o v n i j i m lju
vih formula i njihove seljačke prepredenosti kri dima osigurava najviši rang i utoliko v e r u j e u
la se kod Lutera bezdana mržnja protiv »višeg čo moć duhovnosti da zabranjuje sva grublja nasil
veka« i na vlast »višeg čoveka«, koju je koncipi na sredstva — samo time crkva je pod svim okol
rala crkva: on je razbio ideal do koga nije umeo nostima o t m e n i j a institucija od države.
da dođe, dok je izgledalo da se bori protiv izro-
đavanja tog ideala i da ga se gnuša. Stvarno, taj
nemogući kaluđer odgurnuo je od sebe v l a s t ho-
mines religiosi; on je dakle -upravo sam to izazvao 359.
unutar crkvenog društvenog poretka, protiv čega
se s obzirom na građanski poredak tako netrpe O s v e t a d u h u i d r u g e p o z a d i n e mo-
ljivo borio »seljački ustanak«. — To što je sve po- r a I a. — Moral — ta gde mislite da on ima svo
je najopasnije i najpodmuklije advokate? . . . To je
270 271
neki neuspeli čovek, koji nema dovoljno duha da mo na zemlji dolazila do izražaja, bila najluđa i
se njemu može radovati, i upravo dovoljno obra najneskromnija od svih pretenzija — nije li ona
zovanja d a bi to znao; dosađujući se, sit svega, uvek do sada, u Indiji kao i u Grčkoj bila p r e
prezirući samog sebe; nešto nasleđenom imovinom s v e g a n e k o s k r o v i š t e ? Možda katkad u
nažalost još prevaren za poslednju utehu »blago lački gledišta vaspitanja, koje posvećuje toliko
slov rada«, za udubljenost u »dnevni posao«; ta mnogo laži, kao nežno obaziranje na nastajuće,
kav koji se u osnovi stidi svoga života — možda rastuće, na učenike, koji se često verom u ličnost
uz to krije (ima u sebi) nekoliko malih poroka — (kroz jednu zabludu) moraju braniti od samih se
a sa druge strane ne može da izbegne da se sve be . . . Ali u češćim slučajevima skrovište filosofa,
više razmazuje i postaje sujetno razdražljiv zah iza koga se on spašava od umiranja, starosti, preh
valjujući knjigama, na koja nema nikakva prava, lade i okorelosti, kao osećanja o bliskom kraju,
ili društvom koje je duhovnije nego koje on mo ,kao mudrosti onog instinkta, koji imaju životinje
že da stvori: takav skroz-naskroz zatrovani čo pred smrću — oni idu po strani, postaju tihi, bira
v e k — jer duh postaje otrov; obrazovanje postaje ju usamljenost, zavlače se u pećine, postaju m u d
otrov, posedovanje postaje otrov, usamljenost pos r i . . . Kako? Zar je mudrost skrovište filosofa od
taje otrov kod tako neuspelog čoveka — konačno — duha? —
dospeva u često stanje osvete, želje za o s v e t o m . . .
Ta zar vi mislite, da mu je potrebno, da mu je be-
zuslovno potrebno, da bi kod samog sebe stvo 360.
rio privid nadmoćnosti nad duhovnijim ljudima,
da oko sebe stvara uživanje u i z v r š e n o j os Dve v r s t e u z r o k a koji se b r k a j u .
v e t i , barem za (svoju maštu)? Uvek je to m o r a — To mi se čini kao jedan od mojih najhitnijih
l i t e t , u to se možemo kladiti, uvek su te velike koraka i napredovanja: naučio sam da razlikujem
reci o moralu, to je uvek to dobošarenje o pravič uzrok delanja od tako i tako-delanja, delanja-u-tom-
nosti, mudrosti, svetosti, vrlini, uvek taj stoicizam - pravcu, delanja upravljenog na-ovaj cilj. Prva vrsta
gesta (—kako dobro stoicizam prikriva ono što uzroka je količina nagomilane snage, što čeka
neko n e m a ! . . . ) , uvek ogrtač mudrog ćutanja, na to da se bilo kako, bilo za šta iskoristi. Druga
ljubaznosti, blagosti, i kako se nazivaju svi ogr vrsta je naprotiv odmerena sa tom snagom sasvim
tači idealista, pod kojima se kreću ti neizlečivi nešto beznačajno, najčešće neki sitan slučaj, shod
prezirači samih sebe, a i oni neizlečivo sujetni. Ne no kome se ona količina od sada na jedan i odre
mojte me pogrešno shvatiti: iz takvih rođenih ne đen način »oslobađa«: palidrvce u odnosu na tonu
p r i j a t e l j a d u h a rađa s e katkad onaj redak baruta. U te sitne slučajeve i šibice ubrajam sve
deo čovečnosti, koju ljudi cene pod imenom sve takozvane »svrhe«, isto tako još više takozvanije
taca i mudraca; iz takvih ljudi dolaze one nemani »životne pozive«; oni su relativno shodno željama
morala, koje dižu buku, prave istoriju — među (izboru), proizvoljni, skoro irelevantni u odnosu na
njih spada sveti Augustin. Strah od duha, osveći ogromnu količinu snage koja, kao što je rečeno
vanje duhu — ah, koliko su već često ti paganski leži tome da se iskoristi. Mi na to obično druga
poroci postajali temeljima vrlina! Da ka vrlini! čije gledamo: navikli smo da baš u cilju (svrbi, po
— I, da se upitamo među sobom, nije li čak ona zivu itd.) vidimo p o k r e t n u snagu, shodno jed
pretenzija filosofa na m u d r o s t , što je tu i ta- noj prastaroj zabludi — ali ona je još u p r a v 1 j u-
276
277
kozvana srodnost po izboru, ali nikada ne spada men): narodni lek iz braka i prijateljstva, obilno
u b i t njegove ljubavi — i to tako malo da bismo isproban u braku i prijateljstvu, cenjen kao neop
skoro sa izvesnim pravom smeli govoriti o nekoj hodan, ali još ne formulisan. Njegov popularan na
prirodnoj suprotnosti između ljubavi i vernosti kod ziv jeste — strpljenje. —
muškarca: koja je ljubav upravo neka želja za ima
njem a ne odricanje i predavanje; ali želja za
imanjem ne završava se međutim svaki put sa 365.
i m a n j e m . . . 2eđ za posedovanjem muškarca je
stvarno finija i sumnjičavija, jer to se »imanje« Usamljenik još j e d n o m govori. —
retko i kasno sebi priznaje, što čini da njegova lju I mi se ophodimo sa »ljudima«, i mi skromno ob
bav dalje traje; utoliko je čak moguće da još pos lačimo odelo, u kojem nas ( k a o ono) poznaju,
le predavanja (Hingebung) raste — on lako ne priz poštuju, traže i odlazimo sa njim u društvo, to jest
naje da žena za njega ništa više ne bi imala da među preobučene, koji ne žele da to znače; i mi
»daje«.— to činimo kao sve mudre maske i svaku radozna
lost, koja se ne odnosi na naše »odelo«, na učtiv
način, »izbacujemo na ulicu«. Ali postoje još dru
364. gi načini majstorije da se među ljudima »ophodi
mo« sa ljudima: na primer avet — što je veoma
U s a m l j e n i k g o v o r i . — Veština opštenja preporučljivo kada želiš da ih se brzo oslobodiš
sa ljudima zasniva se suštinski na spretnosti (koja i da ih uplašiš. Proba: čovek nas se masa i ne može
pretpostavlja dugo uvežbavanje) da se primi neki da nas uhvati. To užasava. Ili: dolazimo kroz zat
obed, u čiju kuhinju se nema nikakvog poverenja. vorena vrata. Ili: kada su ugašene sve sveriljke.
Pretpostavljajući da sa vučjom gladi seda za sto Ili: pošto smo već umrli. Poslednje je majstorija
sve ide lako (»najgore društvo čini da sebe o s e - p o s t h u m n o g čoveka par exellence (»Ta šta
ć a š ...«, kako Mefistofel kaže); ali mi je nemamo, vi mislite?« upitao je nestrpljivo jednom jedan ta
tu vučju glad, kada nam je ona potrebna! Ah, kako kav, »da li ćemo imati volje da izdržimo tu tuđi
je teško varati bližnje! Prvi princip: kao kod neke , hladnoću i grobni mir oko nas, tu čitavu pod
nesreće, pokazati se hrabar (Mut einsetzen), jesti zemnu skrivenu nemu usamljenost, koja se kod nas
bez okolišenja, pri tom se čuditi samom sebi, ću- naziva životom a isto sa takvim pravom mogla bi
tati o svojoj odvratnosti (»zwischen die Zahne neh- da se naziva smrću, kad ne bismo znali šta iz nas
men«), potisnuti (hinunter stossen) svoje gađenje. li i v a — i da ćemo tek posle smrti doći do s v o g
Drugi princip: svog bližnjeg »popravljati« na pri- života i postati živi, ah! veoma živi! mi posthumni
mer pohvalom, tako da on počinje da se sam pre ljudi!« —)
znojava od svoje sreće; ili uhvatiti jedan kraj, nje
govih dobrih ili »zanimljivih« osobina i. vući ga 366.
dok se ne izvuče čitava vrlina i dok se bližnji ne
može turiti u njene nabore. Treći princip: auto-
hipnoza. Svoj objekt saobraćanja fiksirati kao ne P o v o d o m j e d n e n a u č n e knjige. —
ko stakleno dugme dok se ne prestane da se pri Mi spadamo među one koji tek među knjigama,
tom oseća ugoda i neugoda, i neprimetno zaspati, na podstrek knjiga dolazimo do misli — mi smo
postati ukočen, zauzeti stav mirno (Haltung bekom- navikli da razmišljamo u otvorenom prostoru, ho-
278 279
dajući, skačući, penjući se, plešući, najradije na de žrtva svoje struke. Ali vi ste hteli da drugačije
usamljena brda ili uz samo more, tamo gde čak to imate—»jeftinije«, pre svega komotnije — zar
putevi postaju skloni razmišljanju. Naša prva vred- ne, moja gospodo savremenici? Pa dobro! Ali tu
nosna pitanja s obzirom na knjigu, čoveka i muzi ćete odmah dobiti i nešto drugo, naime umesto
ku glase: »da li on može da hoda? Štaviše, da li zanatlije i majstora literatu, spretnog, »svestra
može da pleše?« . . . Mi retko čitamo, ali zato ne nog« literatu, kome naravno nedostaje grba — odu
čitamo gore — ah, kako mi brzo pogađamo kako zevši one koje pred vama pravi, kao trgovački po
je neko došao do svojih misli, da li sedeći, pred moćnik duha (Ladendiener) i »nosač« obrazovanja
mastionicom, stisnutog stomaka, glave nagnute nad — literatu, koji je u stvari Ništa, ali skoro sve
hartijom: ah, kako mi brzo i sa njegovom knjigom »reprezentuje«, izigrava i »zastupa« stručnjaka,
bivamo potpuno iscrpljeni! Odaje se stegnuta ut koji i u svoj skromnosti uzima na dušu da b u d e
roba, u to se možemo kladiti, isto tako kao što se na tom mestu plaćen, ocenjen i slavljen. — Ne,
odaje sobni vazduh, tavanica sobe, skučenost so moji učeni prijatelji! Ja vas blagosiljam takođe i
b e . — To sam osećao kada sam upravo zaklopio zbog vaše grbe! I zato što kao i ja prezirem te
jednu čestitu naučnu knjigu, zahvalan, veoma zah- literate i muktaše obrazovanja! I što duhom ne
valan, ali i sa olakšanjem... U knjizi naučnika znate da trgujete! I što imate puno mišljenja koja
ima uvek nečeg što pritiska, pritisnutog: bilo gde se ne mogu izraziti u novčanoj vrednosti! I što ne
se ispoljava »specijalista«, njegova revnost, njego zastupate ono ništa, što vi n i s t e ! Što je vaša je
va ozbiljnost, njegova lutanja, njegovo precenji- dina volja da budete majstori svoga zanata, u stra
vanje ugla, u kome sedi i prede, njegova grba — hopoštovanju pred svakim majstorstvom i valja-
svaki specijalista ima svoju grbu. Knjiga naučnika nošću i sa najbezobzirnijim odbacivanjem svega pri
odražava uvek neku izvitoperenu dušu: svaki za vidnog, polovičnog, nakićenog, virtuoznog, dema
nat izvitoperuje. Pogledajmo opet svoje prijatelje, goškog i glumačkog in litteris et artibus* — svega
sa kojima smo bili mladi, pošto su ovladali svojom toga što se s obzirom na bezuslovnu c e s t i t o s t
naukom: ah, ikako se uvek zbivalo ono obrnuto! Ah, discipline i školovanosti ne može pred vama legi-
kako ih ona sama sada zauvek zaposeda i opseda! timisati! (Čak ni genije ne pomaže prevladavanju
Urasli u svoj ugao, zgužvani do neprepoznavanja, ne od takvog nedostatka, ma koliko i znao da ga
slobodni, izbačeni iz svoje ravnoteže, omršaveli i ćoš- previdi; to shvatamo kada smo samo jednom iz
kasti posvuda, samo na jednom mestu savršeno blizine pogledali naše najobdarenije slikare i mu
okrugli — čovek se uzbudi i ćuti kada ih tako po zičare— kao koji svi, skoro bez izuzetka, kroz lu
novo nalazi. Svaki zanat, čak pod pretpostavkom kavu dovitljivost manira, pomoćima u nuždi, čak
da postoji neko mesto gde se može dobro i lako principima, veštački i naknadno znaju da usvoje
zaraditi ima nad sobom olovnu tavanicu, koja du p r i v i d one čestitosti, one solidnosti školovanosti
šu stalno i stalno pritiskuje, sve dok ona čudno i kulture, naravno da time sami sebe ne varaju,
i krivo ne postaje pritisnuta. U tome ništa ne mo da time trajno ne ućutkuju vlastitu nečistu savest.
žemo promeniti. Ne verujemo takođe da je mogu Jer, zar vi to ne znate? Svi veliki moderni umetni-,
će bilo kakvim veštinama vaspitanja zaobići to ci pate on nečiste savesti...).
izobličenje. Svaka vrsta m a j s t o r s t v a plaća se
skupo na zemlji, gde se možda sve preskupo pla
ća; čovek je stručnjak po svaku cenu, čak da bu- • Lat. — u književnosti i naukama (veštinama). —
Prim. prev.
280
281
367. me se tiče drama? Šta me se tiču grčevi njenih
moralnih ekstaza u kojima uživa narod! Šta me
K a k o n a j p r e t r e b a r a z l i k o v a t i ume- se tiče čitav hokus-pokus gestova glumca! . . . Po-
t n i č k a d e l a . — Sve o čemu se misli, peva, sli godićete, ja sam u biti antiteatralno raspoložen —
ka, komponuje, čak gradi i oblikuje spada ili u ali Vagner bese obrnuto u biti pozorišni čovek i
monološku umetnost ili u umetnost pred svedoci- glumac, najoduševljeniji mimoman koji je ikada
ma. U poslednje treba ubrajati i onu prividnu ume postojao, takođe i kao muzičar! . . . I, usput da
tnost monologa, koja u sebe uključuje veru u boga, kažem: ako je Vagnerova teorija bila da »je dra
čitavu liriku molitve; jer za pobožnog čoveka nema ma svrha, a muzika uvek samo njeno sredstvo« —
još usamljenosti — to smo tek mi, bezbožnici, izu- njegova p r a k s a naprotiv bese, od početka do
meli. Ja ne znam za dublju razliku čitave optike kraja, da je »atituda (stav) svrha, a da su drama i
nekog umetnika od ove: bilo da od očiju svedoka muzika uvek samo n j e n a sredstva«. Muzika kao
gleda na svoje umetničko delo (prema »sebi«) u
sredstvo razjašnjavanja, pojačavanja, pounutraš-
nastajanju ili je pak »zaboravila taj svet«: kao što
je to suština svake monološke u m e t n o s t i — ona' njivanja dramskog gesta i jaku čulnu osetljivost
se zasniva na z a b o r a v Ij a nj u, ona je muzika glumca; i Vagnerova drama samo je jedna prilika
zaboravljanja. za mnoge dramske atitude! On je, pored drugih
instinkata, imao komandujuće instinkte velikog
glumca, u svemu i svačemu: i, kao što smo rekli,
368. takođe kao muzičar. — To sam jednom, sa izves-
nim naporom, objasnio jednom valjanom vagneri-
G o v o r i c i n i k . — Moje primedbe protiv jancu; i imao sam razloga da još dodam: »Budite
Vagnerove muzike su fiziološke primedbe; zašto ipak malo čestitiji prema samom sebi: ta mi ni
ih još prvo zastirati u estetske formule? »Činjeni smo u pozorištu! U pozorištu je čovek samo kao
ca« je kod mene da više lako ne dišem, već tek masa čestit; kao pojedinac laže, obmanjuje samog
kada ta muzika počinje da deluje na mene, da se sebe. Čovek kada ide u pozorište ostavlja samog
uskoro moje n o g e na nju naljute i revoltiraju — sebe kod kuće, odriče se prava na vlastit jezik i
imaju potrebu za taktom, plesom, maršom, one izbor, svog ukusa; čak svoje hrabrosti, koju iz
traže od muzike pre svega ushićenje, što se nalazi među četiri vlastita zida imamo i ispoljavamo pre
u d o b r o m hodu, koračanju, skakanju i plesa ma bogu i čoveku. Niko u pozorište ne donosi naj
n j u . — Ali da li ne protestuju i moj stomak, moje finija čula svoje umetnosti, čak ni umetnik koji
srce, moj krvotok, moja utroba? Da li ne posta radi za pozorište: tamo je čovek narod, publika,
jem pri tom neprimetno promukao? — I tako se čopor, žena, farisej, stoka koja odobrava, demo
pitam: šta u stvari h o ć e čitavo moje telo uopšte krata, bližnji, sačovek, tamo još najličnija savest
od muzike? Verujem: da o l a k š a n j e ; kao sve podleže nivelirajućoj čari »najvećeg broja«,* tamo
animalne funkcije treba da se ubrzaju kroz glupost deluje kao pohotljivost i zaraza; tamo vla
lake, smele, razuzdane, samouverene ritmove; kao da »sused«, tamo čovek p o s t a j e sused ...« (Za
da bi trebalo da se pozlati bronzani i olovni život boravio sam da ispričam šta mi je moj prosvećeni
kroz zlatne, dobre i nežne harmonije. Moja seta
želi da se odmara u skrovištima i ponorima sa-
v r š e n s t v a : za to mi je potrebna muzika. Šta * Aluzija na utilitarističku teoriju engleskog filosofa
Đeremi Bentema. — Prim. prev.
282
283
vagnerijanac na fiziološke primedbe odvratio: »Vi grčki književni umetnički svet: da on nikada nije
u stvari još niste dovoljno zdravi za našu mu »znao« šta je činio . . .
ziku?—)
370.
369.
Š t a je r a m a u t i k a ? — Da li se možda neko
N a š e j e d n o p o r e d d r u g o g . — Da li seća, barem neko od mojih prijatelja da sam upo-
ne moramo sebi priznati, mi umetnici, da postoji četku navalio na taj moderan svet sa po nekim
neka neprijatna različitost u nama, da naš ukus teškim zabludama i precenjivanjima i u svakom
sa jedne strane i naša stvaralačka snaga sa druge slučaju kao o n a j k o s e n a d a . Shvatio sam k o
strane na čudan način stoje za sebe, ostaju da zna radi kakvih ličnih iskustava? — Filosofski pe
stoje za sebe i za sebe imaju neki porast — hoću simizam devetnaestog Veka, kao da je on simptom
da kažem potpuno različite stupnjeve i tempove više snage misli, drskije hrabrosti, pobedničkijeg
starosti, mladosti, zrelosti, mekoće, truleži? Tako o b i lj a života, nego što su ovi bili svojstveni
da bi na primer neki muzičar čitavog svog života osamnaestom veku, dobu Hjuma, Kanta, Kondi-
mogao da stvara dela koja pr o t i v r e č e onome jaka i senzualista: tako da mi se tragično saznanje
što njegovo razmaženo slušalačko uvo i slušalačko činilo stvarnim l u k s u z o m naše kulture, kao
srce ceni, što mu prija i čemu daje prvenstvo: on njen najdragoceniji, najotmeniji i najopasniji na
čak ne bi trebalo ni da zna za tu protivrečnost! čin rasipništva, ali ipak, ne na osnovu njenog pre-
Čpvek može, kao što to pokazuje neko mučno-re- bogatstva, kao njen d o z v o l j e n i luksuz. Isto
dovno iskustvo, svojim ukusom lako da preraste tako (insgleichen) sam sebi tumačio (deutete zu-
ukus svoje snage, čak da poslednji time ne bude recht) nemačku muziku kao izraz dionisijevske
paralisan i sprečavan u stvaranju; ali može se moći nemačke duše: verovao sam da u njoj čujem
dogoditi i nešto obrnuto — i to je baš upravo ono zemljotres, kojim se konačno neka od davnina
na što bih umetnicima hteo skrenuti pažnju. Neko nagomilana prasnaga probija — bez obzira napro
ko stalno stvara, neka »majka« od čoveka, u vi tiv, da li pri tom sve, što inače nazivamo kultu
sokom smislu, te reci, koji više ništa ne zna i ne rom, počinje da podrhtava. Vidi se, ja sam tada
čuje sem o trudnoćama i krevecima svoga duha, pogrešno mislio o onome što kako u filosofskom
koji uopšte nema vremena da o sebi i o svom pesimizmu, tako i nemačkoj muzici, čini njihov
delu razmišlja, da upoređuje, koji takođe više nije stvarni karakter — o njihovoj r o m a n t i c i . Šta
voljan da još uvežbava svoj ukus i jednostavno je romantika? Svaka umetnost i svaka filosofija
ga zaboravlja, naime, pušta da stoji, leži ili pada smeju se smatrati lekovitim i pomoćnim sredstvi
ma u službi života što raste i što se bori: one
— možda će takav konačno proizvesti dela, koji uvek pretpostavljaju patnju i patnike. Ali ima dve
m a s v o j i m s u d o m o d a v n o v i š e n i j e do vrste patnika: prvo one koji pate od p r e o b i lj a
r a s t a o , tako da o njima i sebi govori gluposti ž i v o t a , koji žele dionizijsku umetnost, a isto
— govori i misli. To mi kod plodnih umetnika iz tako tragičan pogled na i uvid u život — a zatim
gleda skoro normalni odnos — niko ne poznaje onih koji pate od o s i r o m a š e nj a ž i v o t a , koji
dete gore od njegovih roditelja, i čak stoji, da uz traže mir, tišinu, glatko more, traže oslobađanje
memo jedan ogroman primer, s obzirom na čitav
284 285
od sebe kroz umetnost i saznanje, ili pak opijenost, li je obraćanje pažnje na to, da li je uzrok stva
grč, omamljenost i ludilo. Dvostrukoj potrebi po- ranja želja za okoštavanjem, (starrmachen) oveko-
slednjeg odgovara čitava romantika u umetnosti i večenjem, za b i ć e m , ili je to pak želja za raza
u saznanju, njoj su odgovarali (i odgovaraju) isto ranjem, za promenom, za novim, za budućnost,
tako Šopenhauer kao i Rihard Vagner, da pome- za b i v a nj e m. Ali obe vrste želja, ako ih dublje
nemo one najčuvenije i najizrazitije romantičare, pogledamo, ispoljavaju se još kao dvosmislene, i
koje sam ja tada p o g r e š n o s h v a t i o — uosta to protumačljive baš prema onoj shemi stavijenoj
lom ne na njihovu štetu, što mi se sa punim pra na čelo, i kako mi se čini, shemi kojoj se sa pra
vom mora priznati. Onaj najbogatiji obiljem ži
vom daje prednost. Želja (čežnja) za r a z a r a -
vota, dionisijski bog i čovek, može sebi dopustiti
nj e m, promenom i bivanjem (postajanjem) može
ne samo prizor onog užasnog i sumnjivog, nego
čak i najužasniji čin i svaki luksuz razaranja, ras- biti izraz prepune, budućnošću bremenite snage
tvaranja i poricanja; kod njega izgledaju ono zlo, (moj terminus je za to, kao što znate, reč »dioni
besmisleno i ružno isto tako dozvoljeni, u pratnji sijski«), ali to može biti i mržnja neuspelog, osku-
nekog preteka začinjućih i oplođavajućih sila, koji devajućeg i onoga ko je loše prošao, koji razara,
je još u stanju da iz svake pustinje stvori bujnu koji m o r a razarati, jer ga postojeće, pa čak svako
plodnu zemlju. Obrnuto, onome koji najviše pati, postojanje, svako samo biće buni i razdražuje —
ko je najsiromašniji u životu, bili bi najpotrebniji da bismo taj afekt razumeli, pogledajmo naše anar
blagost, miroljubivost i dobrota, u mišljenju i u histe iz blizine. Volji (čežnji) za o v e k o v e č e -
delanju, po mogućstvu neki bog, koji bi u stvari nj e m potrebna je isto tako dvostruka interpreta
sasvim bio za bolesne, neki »spasitelj«; isto tako i cija. Ona prvo može dolaziti iz zahvalnosti i lju
logika, pojmovna razumljivost postojanja (života) bavi: umetnost tog porekla biće uvek umetnost
— jer logika umiruje, uliva poverenje — ukratko neke apoteoze, možda ditirambska sa Rubensom,
neka topla skučenost što brani od straha i uklju blaženo-podrugljiva sa Hafisom, svetla i prijazna
čivanje u optimističke horizonte. Tako sam poste sa Geteom, i nad svim stvarima šireći neki home-
peno naučio da shvatam Epikura, suprotnost ne rovski sjaj svetlosti i slave. Ali ona može biti i
kog dionizijskog pesimiste, isto tako »hrišćanina«, tiranska volja nekog koji teško pati, ko se bori,
koji je u stvari samo neka vrsta Epikurejca i, ko koga muče, koji bi ono najličnije, najpojedinač-
onaj, u biti r o m a n t i č a r — i moj pogled se sve više nije, najuže, stvarnu idiosinkraziju svoje patnje
oštrio za onaj najteži i najzamršeniji oblik za- hteo da žigoše još kao obavezan zakon i prinudu i
k lj u č i v a nj a o d p o s 1 e d i c e n a u z r o k, u ko koji se svim stvarima takoreći sveti, time što im
me se najčešće prave greške — zaključivanja od natiskuje, utiskuje i udara kao plameni žig s v o-
dela na uzročnika, od čina na počinitelja, od ide j u sliku, sliku s v o j e torture. Poslednje je r o-
ala na Onog kome je on p o t r e b a n što iza nje m a n t i č k i p e s i m i z a m u svom najizrazitijem
komanduje. — S obzirom na estetske vrednosti slu obliku, bilo kao Šopenhauerova filosofija volje ili
žim se sada ovim gnevnim razlikovanjem; u sva Vagnerova muzika: romantički pesimizam, posle
kom pojedinačnom slučaju pitam: »Da li su ovde dnje v e l i k o zbivanje u sudbini naše kulture.
glad ili obilje postali stvaralački?« Otprve moglo (Da bi m o g l o b i t i još sasvim drugačijeg pesi
bi se činiti da je preporučljivije jedno drugo raz mizma, nekog klasičnog — to osećanje i vizija pri
likovanje— ono je u mnogome očitije — naime da padaju meni, kao neodvojivi od mene kao moj pro-
286
287
372.
prium i ipsissimum:* samo što se moje uši opiru
reci »klasičan«, ona je postala i previše otrcana, Z a š t o n i s m o i d e a l i s t i . — Nekada s u s e
suviše okrugla i neprepoznatljiva. Ja taj pesimizam filosofi plašili čula: da li smo mi možda suviše za
nazivam pesimizmom budućnosti — jer on dolazi! boravili taj strah? Mi smo danas svi senzualisti,
vidim ga kako dolazi! — d i o n i s i j s k i m pesi mi sadašnji i budući u filosofiji, ne teorijski, već
mizmom.) u praksi, u p r a k t i c i . . . Oni su naprotiv mislili da
će kroz čula iz svog sveta, hladnog carstva »ideja«,
371. biti odmamljeni na neko opasno južnije ostrvo:
gde će se čak, kao što su se plašili, njihove filosof-
ske vrline istopiti kao sneg pod suncem. »Vosak u
Mi n e r a z u m l j i v i . — Da li smo se ikada uši« beše tada skoro uslov filosofiranja; pravi filo-
žalili na to što smo bili neshvaćeni, omalovažava sof više nije slušao život, ukoliko je život muzika,
ni, zamenjivani, klevetani, ispitivani i što nas nisu on je p o r i c a o muziku života — staro je filosof-
hteli da čuju? Upravo to je naša sudbina — ah, sko praznoverje da je svaka muzika muzika sire
koliko još dugo! recimo, da budemo skromni, do na. Ali mi bismo danas bili skloni da upravo obr
1901. — to je i naša odlika i mi ne bismo dovoljno nuto sudimo (što bi po sebi upravo moglo biti
poštovali sebe ako bismo drugačije želeli. Nas za- toliko pogrešno): naime da su i d e j e gore zavod
menjuju — to čini da mi sami rastemo, mi se stal nice, od čula, sa svim svojim hladnim anemičnim
no menjamo, mi odbacujemo stare kore, mi još izgledom i čak ne prvo uprkos tome izgledu —
uvek u svako proleće svlačimo kožu, mi postaje one su uvek živele od »krvi« filosofa, one su uvek
mo sve mlađi, više budući, viši, jači, mi spuštamo iscrpljivale njegova čula, čak, ako hoćete da nam
svoje korenje sve moćnije u dubinu — u ono zlo verujete, i njegovo »srce«. Ti stari filosofi behu
— d o k ujedno sa sve više ljubavi, sve šire grlimo bez srca: filosofiranje bese uvek neka vrsta vam-
nebo i sve žednije sa svim našim granama i lišćem pirizma. Zar ne osećate kod takvih likova, kao još
u sebe upijamo njegovu svetlost. Mi rastemo kao Spinoze, nešto duboko enigmatsko i neprijatno?
drveće — to je teško shvatiti kao čitav ž i v o t ! — n e Zar ne vidite pozorišnu igru što se ovde odvija,
na jednom mestu nego svuda, ne u jednom prav stalno p o s t o j a n j e b l e đ i m — uvek idealnije
cu, nego isto tako gore, izvan kao i unutra i dole izlagano lišavanje čula? Zar u pozadini ne nasluću
— naša snaga stvara ujedno stablo, granje i kore- jete nekog dugo skrivenog krvopiju, koji započinje
nje, mi više uopšte nemamo slobode da učinimo čulima i na kraju zadržava ili ostavlja kosti i klo-
nešto pojedinačno, da b u d e m o još nešto poje potanje? — ja mislim na kategorije, formule, r e č i
dinačno . . . Kao što smo rekli, takva je naša sud (jer, oprostite mi, šta je p r e o s t a l o od Spinoze,
bina: mi rastemo u v i s i n u ; i pod pretpostavkom amor intellectualis dei*, jeste neko klopotanje, ni
da bi to bio čak naš usud — jer mi stanujemo sve šta više! Šta je amor, šta je deus**, ako im nedo-
bliže munjama! — pa dobro, mi to zato ništa ma
nje ne cenimo, ono ostaje To što mi ne delimo,
ne želimo da saopštavamo, usud visine, n a š
usud... * Lat. — intelektualna ljubav prema bogu. — Prim.
prev.
* Lat. — Svojina i ono najličnije. — Prim. prev. ** Lat. — bog. — Prim. prev.
19 Vesela nauka 289
288
staje svaka kap krvi? . . . In summa*: sav filosof- vrednosnim pojmovima, u »svet istine«, kome bi
ski idealizam beše do sada nešto kao bolest, gde smo sada konačno važeći mogli da priđemo po
on nije, kao u Platonovom slučaju, bio opreznost moću našeg ćoškastog malog ljudskog uma — ka
jednog prebogatog i opasnog zdravlja strah od ko? Da li želimo sebi doista tako dopustiti da se
n a d m o ć n i h čula, mudrost, mudrost sokratiča- postojanje (život) degradira do vežbanja knjige
ra. Da li možda mi moderni nismo dovoljno zdra sa gotovim računima i neizlaženju iz sobe mate
vi da o s e ć a m o p o t r e b u za Platonovim ideali matičara? Ne treba pre svega da se želimo lišiti
zmom? A mi se ne plašimo čula, j e r . . . svog m n o g o z n a č n o g karaktera; to zahteva
dobar ukus, moja gospodo, ukus strahopoštovanja
pred svim što prevazilazi vaš horizont! Da li je u
pravu samo jedna interpretacija sveta, u kojoj ste v i
373. pravi ljudi, po kojoj se naučno u v a š e m smislu
(mislite li u stvari m e h a n i č k i ? ) može istraživati
N a u k a k a o p r e d r a s u d a . — I z zakona i dalje raditi, takva koja dopušta samo brojanje,
hijerarhije sledi da naučnici, ukoliko pripadaju računanje, odmeravanje, gledanje i pipanje i ništa
duhovnom srednjem staležu, uopšte ne smeju da drugo; to je nezgrapnost i naivnost, pod pretpos
opažaju stvarne v e l i k e probleme i znake pita tavkom da to nije neka duševna bolest, neki idio
nja: uz to njihova hrabrost, a isto tako njihov po tizam. Zar ne bi obratno bilo baš verovatno da se
gled ne dopiru dotle — pre svega njihova potreba, upravo ono najpovršnije i najspoljašnije od posto
koja ih čini istraživačima, njihovo unutrašnje izu- janja (života) — ono njegovo najočiglednije, njego
zimanje i želja da bi moglo biti t a k o i t a k o , va koža i čulno predočivanje, — najpre može sh
njihovo strahovanje i nadanje već se suviše brzo vatiti? Možda čak jedino može shvatiti? Naučna
umiruju, zadovoljavaju. Što na primer čini da pe interpretacija sveta, kako je vi shvatate, mogla bi
dantan Englez Herbert Spenser na svoj način sa shodno tome biti jedna od n a j g l u p l j i h , to jest
njari, i što se kaže povlačiti neku crtu nade, neku smisaono najsiromašnijih od svih mogućih inter
horizontalnu liniju poželjnosti, ono konačno izmi pretacija; jer to kažemo ušima i savesti (ins Ohr und
renje »egoizma sa altruizmom«, o kome on nakla Gewissen gesagt) naše gospode mehanicista, koji
pa, to nekom od nas izaziva skoro gađenje: čo- se danas rado kreću među filosofima: oni potpuno
večanstvo sa takvim spenserovskim perspektivama pogrešno misle da je mehanika učenje o prvim i
kao poslednjim perspektivama, činilo bi nam se da poslednjim zakonima, na kojima, kao na nekom
zaslužuje prezir i uništenje! Ali d a već Nešto on mo temelju, mora biti izgrađeno čitavo postojanje.
ra osećati kao najveću nadu, što drugi smatraju i Ali esencijalno mehanički svet bio bi e s e n c i j a l
smeju da smatraju samo odvratnom mogućnošću, no b e s m i s l e n svet! Pod pretpostavkom da pro-
jeste znak pitanja, koji Spenser nije mogao pret cenjujemo v r e d n o s t neke muzike po tome ko
postaviti . . . Isto tako stoji sa onim verovanjem, liko se od nje može brojati, izračunavati, stavljati
kojim se sada zadovoljavaju toliki mnogi materi u formule — kako bi apsurdno bilo takvo »nauč
jalistički istraživači prirode, verovanjem u neki no« vrednovanje muzike! Šta bismo od nje poj
»svet istine«, koji navodno treba da ima svoj ekvi mili, razumeli, shvatili? Ništa, baš ništa od toga
valent i meru u ljudskom mišljenju i u ljudskim šta je suštinski u njoj »muzika«! . . .
292 293
ra. Tu se usporuje tempo života i postaje breme vinu, koji se ne daju zadovoljiti, uhvatiti, pomiriti
nit i preliva medom — do drugih fermata*, do ve- i kastrirati, mi. sami sebe ubrajamo među osvaja
rovanja u t e druge fermate . . . če, mi razmišljamo o nužnosti novog poretka, tako
đe o nekom novom ropstvu, jer u svako jačanje
i podizanje tipa »čovek« spada takođe neki novi
način porobljavanja — zar ne? Sa svim tim mi se
377. moramo loše osećati kod kuće u jednom veku koji
voli da pretenduje na čast, da se naziva najčoveč-
Mi b e z z a v d č a j n i . — Među današnjim Ev nijim, najblažim, najpravičnijim vekom, koje je
ropljanima ima dosta takvih, koji imaju prava da sunce do sada ogrejalo. Dovoljno je loše što baš
se u jednom istaknutom i poštovanom smislu na kod ovih tako lepih reči imamo utoliko ružnije
zivaju bezzavičajnima, njima baš izričito preporuču zadnje misli! Što u njima vidimo samo izraz —
jem svoju tajnu mudrost i gaya scienza-u!** Jer nji takođe maskaradu — velikog slabljenja, umora, sta
hova sudbina je teška, njihova budućnost je ne- rosti i opadajuće snage! Šta nam u tome može bi
izvesna, i majstorstvo je pronaći za njih neku ute- li stalo, kakvim sjajem neki bolesnik kiti svoju
hu ali šta to pomaže. Kako bismo se mi, deca bu-' slabost! Neka je kao svoju v r l i n u iznosi na pa
dućnosti, m o g l i u ovoj današnjici osećati kao z a r — ipak ne podleže nikakvoj sumnji da slabost
kod kuće! Mi smo neskloni svim idealima, u koji čini tako blagim, pravičnim, tako neofanzivnim i
ma bi se neko čak u ovom krhkom prelaznom lako »čovečnim« čoveka! — »Religije sažaljenja«,
vremenu još mogao osećati kao kod svoje kuće na koje žele da nas nagovore — ah, mi dovoljflo
(zavičajno); ali što se tiče njihovih »realiteta«, ne dobro poznajemo te histerične patuljke i ženice,
verujemo u to da su oni t r a j n i . Led koji još kojima je baš danas ta religija potrebna kao veo
danas drži, veoma se istanjio: duva južni vetar, i nakit! Mi nismo humanitarci; mi se nikad ne bis
mi sami, mi bezzavičajni smo Nešto što razbija mo usudili da sebi dozvolimo da govorimo o svo
led i pretanke »realitete« . . . Mi konzervišemo ono joj »ljubavi prema čovečanstvu«—za to neko kao
ništa, mi takođe ne želimo da se vratimo u pro što smo mi nije dovoljno glumac! Ili nije dovoljno
šlost, mi uopšte nismo »liberalni«, mi ne radimo za sen-simonista, nije dovoljno Francuz. Moramo već
»napredak«, nama nije potrebno da svoje uši prvo biti obuzeti nekom galskom prekomernošću ero-
začepljujemo protiv sirena-buduonosti tržišta — to tičke nadražljivosti i zaljubljeničkog nestrpljenja
što one pevaju, »ista prava«, »slobodno društvo«, »ni da bismo se na pošten način sa svojom strašću
kakvih više gospodara ni slugu«, to nas ne mami! približili čak čovečnosti. .. čovečnosti! Da li je
Mi prosto-naprosto ne smatramo poželjnim da se ikada postojala neka ružnija starica među svim
na zemlji zasnuje takvo carstvo pravičnosti i slo staricama? (— to bi recimo morala biti »istina«:
ge (jer bi to pod svim okolnostima bilo carstvo jedno pitanje za filosofe). Ne mi ne volimo čoveč-
najveće prosečnosti i budalaštine), mi se radujemo nost; ali sa druge strane mi takođe nismo dovolj
svima, koji kao i mi vole opasnost, rat i pustolo- no dugo »nemački«, kao što je reč »nemački« da-
nas uobičajena, da bismo zastupali nacionalizam
i rasnu mržnju, da bismo se mogli radovati nacio
* Muzički — znak za zadržavanje jednog tona, odnos nalnom svrabu srca i trovanju krvi, zbog čega se
no akorda ili produžavanje neke pauze. — Prim. prev. sada u Evropi narod protiv naroda, kao karantini-
** Provansalski — veselu nauku.
294 295
ma razgraničava i odseca od sveta. Za to smo su bunari na ulici i ne možemo Nikome braniti da iz
više iskreni, suviše zlobni, suviše razmaženi, tako- nas crpi; mi se nažalost ne znamo braniti tamo
đe suviše dobro poučeni, »putovali«, mi kudika gde bismo to hteli, mi kroz Ništa ne možemo spre
mo smatramo boljim da živimo na brdima, po stra iti da nas m u t e , čine mračnim — to je vreme,
ni, »nesavremeno«, u prošlim ili budućim vekovi- u kome mi živimo, njegovo najsavremenije (zeil-
ma, samo da bismo time sebi prištedili tihi gnev, %&stes), da njegove prljave ptice svoju pogan, de
na koji bismo znali da smo osuđeni kao svedoci rači svoju ropotartiju i iscrpljeni putnici koji se
jedne politike koja nemački duh čini pustim, či pored nas odmaraju i bacaju u nas svoju malu i
neći ga sujetnim i pored toga je s i t n a politika: veliku bedu. Ali mi ćemo tako učiniti kao što smo
zar joj nije potrebno da se njena tvorevina odmah uvek činili: primičemo ono što se u nas baca u
opet raspadne da se usađuje između dve smrtne našu dubinu — jer mi smo duboki, mi ne zabo-
mržnje? Zar ne mora hteti ovekovečenjem malih ravljamo — i p o s t a ć e m o p o n o v o s v e t l i . . .
država E v r o p e ? . . . Mi bezavičajni smo po rasi i
poreklu još suviše mnogostruki i izmešani, kao
»moderni ljudi«, i shodno tome malo smo u isku
šenju da učestvujemo u onom lažnom rasnom div
ljenju samima sebi i u razvitku, koji se danas u
U p a d a n j e u g o v o r l u d e . — Onaj k o
Nemačkoj iznosi na pazar kao obeležje nemačkog
je tu knjigu napisao nije mizantrop: mržnja na
raspoloženja (osećanja) i koji se kod naroda »smis
ljude danas se plaća preskupo. Da bismo mrzeli,
la za istoriju« čini dvostruko lažnim i nepristoj
kao što su nekad čoveka mrzeli, timonski*, u ce-
nim. Mi smo, jednom rečju — i to treba da bude
lini bez odbitka, iz punog srca, iz čitave ljubavi
naša časna reč! — d o b r i E v r o p l j a n i , nas-
prema mržnji — za to bismo se morali odreći pre
lednici Evrope, bogati, pretrpani, ali i prebogato
ziranja: i koliko fine radosti, koliko strpljenja,
obavezni naslednici milenijuma evropskog duha;
koliko same dobrote dugujemo baš našem prezi
kao takvi takođe izrasli iz hrišćanstva i njemu nes
ranju! Uz to time smo »božji izabranici«: najfini-
kloni i baš što smo iz njega potekli, jer naši preci be-
je preziranje naš ukus i naša povlastica, možda
hu hrišćani bezuslovne čestitosti hrišćanstva, koji su
naša veština i naša vrlina, mi najmoderniji među
svojoj veri dobrovoljno prinosili na žrtvu imanje i
modernima! . . . Mržnja nasuprot tome izjednača
krv, stalež i otadžbinu. Mi isto to činimo. Za što
va, suprotstavlja, u mržnji ima časti, konačno: u
još? Da li za naše neverovanje? Za sva'ku vrstu ne-
mržnji je s t r a h , dobar deo straha. Ali mi neus
verovanja? Ne, to vi bolje znate, moji prijatelji!
trašivi, mi duhovniji ljudi ovog veka, dovoljno dob
Skriveno Da je u vama jače od svih Ne i Možda,
ro poznajemo našu prednost da bismo baš kao
od kojih vi sa svojim vremenom bolujete; i ako
duhovniji s obzirom na ovo vreme živeli bez stra
morate na more, vi iseljenici, na to vas nagoni ta
ha. Nama će teško odrubiti glavu, nas će teško
k o đ e — neka v e r a ! . . .
uhapsiti i prognati; naše knjige neće čak ni zabra
niti ni spaliti. Vek voli duh, on voli nas i mi smo
mu potrebni, čak kada mu moramo staviti do zna-
378.
»I p o s t a j e m o o p e t s v e t1 i«. — Mi da
* Aluzija na naslovnog junaka Šekspirovog pozorišnog
režljivi i bogati duhom, koji stojimo kao otvoreni komada »Timon Atinjanin«. — Prim. prev.
296
297
nja da smo umetnici u preziranju; da nam svako čisto nebo' u tim očima! Moramo biti oslobođeni
ophođenje sa ljudima izaziva laku grozu; da sa mnogog što upravo pritiskuje nas današnje Evrop-
čitavom svojom blagošću, strpljenjem, čovekolju- ljane, što nas koči, zadržava dole, čini teškim.
bivošću i učtivošću, ne možemo nagovoriti svoj Coveku takvog sa one strane, koji hoće da uoči
njuh da se udalji od svoje predrasude, koju imaju čak najviša merila vrednosti svoga vremena pre
protiv blizine nekog čoveka; da volimo prirodu, svega je potrebno da to vreme u samom sebi »pre-
što se manje ljudsko u njoj odigrava, i umetnost, vaziđe« — to je proba njegove snage — i shodno
k a d a je o n a bekstvo umetnika pred čovekom tome ne samo njegovo vreme, već i svoju dotadaš
ili ruganje umetnika čoveku ili ruganje umetnika nju odvratnost i protivrečnost p r o t i v tog vre
samom s e b i . . . mena, svoju patnju od tog vremena, svoju vre
mensku neprimerenost, svoju r o m a n t i k u . . .
380.
381.
» P u t n i k « g o v o r i . — Da bismo naš evrop
ski moralitet jednom mogli videti iz daljine, da Prilog pitanju o razumljivosti.
bismo ga merili sa drugim, ranijim ili budućim •— Mi ne želimo da budemo samo shvaćeni kada
moralitetima, za to moramo tako činiti kao što pišemo, nego takođe isto tako sigurno i ne-shva-
to čini putnik koji želi da zna koliko su visoke ćeni. To uopšte još nije primedba protiv neke knji
kule nekog grada: za to on n a p u š t a grad, »mis ge, ako bilo Ko nađe da je nerazumljiva: možda je
li o moralnim predrasudama«, ukoliko ne bi treba upravo na to smerao i njen pisac — on nije h t e o
lo da budu predrasude o predrasudama, pretpo da ga »bilo Ko« shvati. Svaki otmeniji duh i ukus
stavljaju neki stav i z v a n morala, neko s one bira sebi, kada hoće da se saopštava i svoje slu-
strane dobra i zla, za koje se moramo penjati, šaoce; birajući ih ujedno prema »Drugima« povla
verati i leteti — i, u datom slučaju, u svakom slu či svoje granice. Svi finiji zakoni nekog stila ima
čaju, neko s one strane n a š e g dobra i zla, neka ju tu svoje poreklo: oni ujedno drže na odstoja
sloboda od čitave »Evrope«, poslednje shvaćeno nju, stvaraju distancu, zabranjuju »ulaz« i, kao
kao suma komandujućih vrednosnih sudova, koji što smo rekli, razumevanje — dok otvaraju uši
su nam prešli u krv i meso. Da upravo ž e l i m o Onima koji su nam tim ušima srodni. I da među
tamo van i tamo gore, možda je mala ludost, neko nama kažem i u svom slučaju — neću se dati spre-
čudno nerazumno »ti m o r a š « — j e r i mi koji saz čiti ni svojim neznanjem, ni živahnošću svog tem
najemo imamo svoje idiosinkrazije »neslobodne peramenta, da vam budem razumljiv, moji prija
volje«: pitanje je da li stvarno tamo gore m o ž e telji: ne kroz živahnost, ma koliko me ona i nago
ni o. To može zavisiti od mnogostrukih uslova, ni da brzo priđem nekoj stvari, da joj uopšte
to je u stvari pitanje o tome, koliko smo laki ili priđem. Jer ja držim da su duboki problemi isto
teški, problem naše »specifične težine«. Moramo kao neka hladna kupka — brzo unutra, brzo napo
biti v e o m a l a k i da bismo svoju volju za saz lje. Da se tome ne dolazi u dubinu, ne dolazi do
nanjem isterali do takve daljine i takoreći preko voljno duboko d o l e , praznoverje je onoga koji
njenog vremena, da bismo sebi mogli stvoriti tak se plaši vode, neprijatelja hladne vode; oni govore
ve oči za pregled nad milenijumima i još uz to nemajući iskustva. Ah! Ta velika hladnoća čini
298 299
brzim! — I uzgred da upitani: da li doista neka lovinu, čemu su dorasli samo najbrži, onda radije
stvar samo time ostaje već neshvaćena i nepoz živi slobodan sa oskudnom hranom nego neslobo
nata, da se samo u letu dodiruje, pogleda, samo dan i pojeden. Dobar plesač želi da uzima kao
na nju sevne pogledom? Da li moramo uopšte svoju hranu ne mast, nego najveću elastičnost i
prvo na njoj čvrsti sedefi na njoj sedeti kao na snagu — i ja ne bih znao šta bi duh nekog filoso-
nekom jajetu? Diu noctuque inoubando*, kako je fa želeo više od dobrog plesača. Ples je naime nje
o sebi samom rekao Njutn? U najmanju ruku pos ov ideal, takođe njegova (umetnost), konačno i
toje stvari nekog posebnog zazora i golicljivosti, njegova jedina pobožnost, njegovo« bogosluženje«...
do kojih se samo iznenadno dolazi — koje moramo
i z n e n a d i t i ili ostaviti... Konačno moja krat
koća ima još jednu vrednost: u okviru takvih pi 382.
tanja, kakva me zaokupljaju, moram mnoge stva
ri reći ukratko, da se još kraće čuju. Kao imora- V e l i k o z d r a v l j e . — Mi Novi, Bezimeni,
lista, čovek se naime mora čuvati da kvari nevi Teško razumljivi, mi Ranorođeni jedne još nedo
nost, ja mislim na magarce i na stare usedelice kazane budućnosti, nama je za novu svrhu pot-
oba pola, koji od života imaju samo svoju nevinost; rebno i novo sredstvo, naime novo zdravlje, neko
štaviše, moji spisi treba da ih oduševe, podignu, jače, obdarenije praktičnim razumom (spretnije i
ohrabre za vrlinu. Ja ne bih Ništa znao na zemlji lukavije), žilavije, smelije i veselije od svih dosa
što bi bilo veselije da se vidi od oduševljenih sta dašnjih zdravlja. Čija duša žudi za tim da oživi
rih magaraca i usedelica, koje uzbuđuju slatka ose- čitav obim dosadašnjih vrednosti i poželjnosti i da
ćanja vrline: i »to sam video« — dakle reče Zara- je oplovio sve obale tog idealnog »Srednjeg mora«,
tustra. Toliko s obzirom na kratkoću; gore stoji ko iz pustolovina vlastitog iskustva želi znati kako
sa mojim neznanjem, koje čak ni pred samim so se oseća neki osvajač i otkrivač ideala, isto tako
bom ne tajim. Ima časova kada ga se stidim; na kako se oseća neki umetnik, neki svetac, neki za
ravno isto tako časova kada se stidim tog stida. konodavac, neki mudrac, neki naučnik, neki pobo
Možda svi mi filosofi danas loše stojimo sa zna žan čovek, neki prorok, neko ko je po strani boga
njem: nauka raste, najučeniji od nas su blizu toga starog stila: tome je za to pre svega potrebno
da otkriju da premalo znaju. Ali bi još uvek bilo v e l i k o z d r a v l j e — takvo koje ne samo da
gore kada bi drugačije stajalo — kada bismo p r e- imamo, nego ga još stalno s'tičemo i moramo
m n o g o znali; naš zadatak jeste i ostaje da sebe sa sticati, zato što ga i stalno napuštamo, moramo
me ne zamenjujemo. Mi s m o nešto drugo od nauč napuštati! . . . A sada, pošto smo dugo tako bili
nika; mada se ne može zaobići da smo i mi, me na putu, mi argonauti ideala, možda hrabriji ne
đu drugima, učeni. Mi imamo druge potrebe, drugi go što je to mudro, i do sada često bivali ošte
rast, drugo varenje: nama je potrebno više, nama ćeni i doživljavali brodolome, ali, kao što smo rek
je potrebno i manje. Nema formule za to koliko li, zdraviji nego što bi nam se to htelo dozvoliti,
je nekom duhu potrebno za njegovu ishranu; ali opasno zdravi stalno zdravi — čini nam se, kao
ako je njegov ukus ka nezavisnosti, ka brzom do da mi, kao nagradu za to, imamo pred sobom još
laženju i odlaženju, ka putovanju, možda na pusto- neotkrivenu zemlju, čije granice još niko nije sa
gledao, neko s one strane svih dosadašnjih zema
lja i uglova ideala, neki svet tako prebogat onim
* Lat. — danju i noću sedeći na jajima. — Priiu. prev.
300 301
lepim, stranim, sumnjivim, užasnim i božanskim, duhovi moje knjige napadaju me, vuku me za uši
da su naša radoznalost i isto tako žeđ za posedo- i pozivaju me na red. »Mi više ne možemo izdrža
vainjem došli izvan sebe — ah, da se otsada više l i — dovikuju mi — dalje, dalje sa tom kao gav
Ničim ne možemo zasititi! Kako bismo mogli, pos ran crnom muzikom! Zar nije oko nas svetio pre-
le takvih pogleda za daljinu i sa takvom pohlep- podne? I zelena dolina i ledina, kraljevstvo plesa?
nošću u savesti i znanju, da se damo zadovoljavati Da li je bilo boljeg časa da se bude veseo? Ko nam
još s a d a š n j i m čovekom? Dosta loše: ali je ne- ne peva neku pesmu, neku prepodnevnu pesmu,
izbežno da mi na svoje najdostojnije ciljeve i nade tako sunčano, tako lako, tako okrilaćeno da ne
gledamo samo još nekom loše održanom oz plaši cvrčke — da naprotiv poziva cvrčke da sa
biljnošću i možda čak više ne gledamo. Neki dru nama pevaju, da sa nama plešu? I radije još neke
gi ideal trči ispred nas, neiki čudesan, zavodnički, obične seljačke gajde od takve tajanstvene laute,
ideal, pun opasnosti, za koji Nikoga ne bismo hte- takvih glasova vatrene žabe, glasova iz groba i
li ubediti, jer nikome toliko lako to p r a v o na zvižduka svizaca (alpskih puhova), kojima su nas
to ne priznajemo: ideal nekog duha, koji se nai oni u svojoj divljini do sada obdarivali, moj gos
van, to jest nevoljno, i iz punoće i moći što se pre- podine usamljeniče i muzikantu budućnosti! Ne!
liva, igra svačim što se do sada smatralo svetim, Ne takvih tonova! Nego pustite nas da zapevamo
nedodirljivim i božanskim; što bi za toga ono naj prijatnije i radosnije! Da li vam se t a k o dopa
više, u čemu narod pravično ima svoje merilo vred- da, moji nestrpljivi prijatelji? Pa dobro! Ko od
nosti, već toliko mnogo značilo kao opasnost, opa vas ne bi bio baš voljan? Moje gajde već čekaju
danje, ponižavanje ili, bar, kao odmaranje, slepi- a i moje grlo — ono može zvučati malo hrapavo,
lo, privremeno samozaboravljanjer ideal nekog ljud- zadovoljite se time! Za to smo u planini. Ali to
skpg-natčovečanskog zdravlja i sklonosti, što će što vi slušate bar je novo; i ako vi to ne razumete,
dosta često izgledati neljudski, na primer kada se ako nerazumete p e v a č a, šta ima u tome. To ti
postavi pred čitave dosadašnje zemaljske ozbilj je »pevačevo prokletstvo«. Utoliko jasnije mogli
nosti, pored svake svečanosti u gestu, reci, zvuku, biste čuti njegovu muziku i melodiju, utoliko ćete
moralu i zadatku kao njihova najtelesnija nedra- bolje plesati i na zvuk njegove zviždaljke. Da li to
govoljna parodija — i tim, uprkos svemu tome hoćete?...
možda tek počinje v e l i k a o z b i l j n o s t , tek
se postavlja stvarni znak pitanja, sudbina duše se
okreće, kazaljka se vraća, p o č i n j e tragedija . . .
383.
302
DODATAK
PESME PRINCA SLOBODNOG KO PTICA
NA GRANI
20 Vesela nauka
Geteu
Neprolazno ono
Poredba je samo!
Sumnjivi bog
Pesnikovo je stečeno lukavstvo . . .
Točak života što se vrti,
Dotiče cilj za ciljem:
Nuždom to naziva onaj ko' mrzi,
Budala to naziva igrom . . .
Pesnikov poziv
309
Da li tako mlade, lažne, neumorne I takve muke srca
Da li sve činite da volim Samom sebi radi prašta.
I svaku lepu dokolicu? Dok mi je još zgodno telo
Na Severu —priznajem s ustezanjem, Isplati se biti pobožan:
Voljah jednu ženu, užasno staru: Kao staru klimavu ženu
»Istina« zvala se ta starica. Nek me oženi đavo!
311
Ljubavna izjava Otkud joj svilena suknja?
(ali pri kojoj je pesnik pao u jamu) Ah, da 1' si moja gorda?
Da 1' prebiva još neki jarac
Kraj ove šume?
0 čudo! Da li još leti?
Penje se, a da 1' mu krila miruju? — Kako bezobzirnim i otrovnim čini
Šta ga ipak diže i nosi? Zaljubljeničko čekanje!
Šta su mu sad cilj, hod i uzde? Tako u sparnoj noći raste
Otrovna gljiva u vrtu.
Kao zvezde i večnost
2ivi sad u visinama što beže od života, Ljubav me razdire
Sažaljiv čak prema zavisti: Kao sedam zala,
I visoko je leteo taj koji ga vide kako samo Ništa ne mogu lako da jedem.
lebdi! Živeli, vi lukovi!
O ptico albatrose! Mesec već zađe u more,
U vis me vuče večni nagon. Sve su zvezde umorne,
Mišljah na te; tad mi pbtekoše Polako počinje da svanjuje
Suza za suzom — d a , ja te volim! Rado bih umro.
Rimus remedium
ili: kako se teše bolesni pesnici
»M o j a s r e ć a «
Iz tvojih ustiju,
Ti slinava veštico vreme,
Kaplje polako, čas za časom. Opet videh golubove na Svetom Marku:
Uzalud što mi svo gađenje viče: Miran je trg, prepodne na njemu počiva.
Prokletstvo, prokletstvo ždrelu U blagoj svežini dokon šaljem pesme
Večnosti! Kao golubija jata u plavetnilo —
I mamim ih nazad
Svet je bronzan: Da obese još jednu rimu o perje.
Vatreni bik — on ne čuje viku. — moja srećo! Moja srećo!
Letećim bodežima urezuje mi se bol
U kosti: Tihi nebeski krove, plavo-svetli, od svile,
Kako lebdiš štiteći nad šarenom zgradom,
»Svet nema srca, Koju — šta kažem — volim, plašim se je,
I glupo bi bilo zato se na njega ljutiti!« zavidim joj...
315
Doista rado bih ispio dušu iz nje! Sils — M a r ia
Da li bih je ikad vratio?
Ne, ni reči o tome, čudesna ispašo očiju!
— moja srećo! Moja srećo! Tu čekah, čekah — ništa se ne javi
U svet s one strane dobra i sveg zla,
Ponosna kulo, kakvim lavovskim porivom Opijala me ovde svetlost onde sen:
Uspinješ se ovamo, pobednički, bez muke! Sve beše samo igra, voda, podne, vreme
Nadzvučuješ trg dubokim zvukom — besciljno.
Da li bi francuski bio njegov akcent aigu?
Ako bih ti se odmah vratio, Najednom, drugo moja, jedan posta dva
Znao bih iz kakve svileno meke p r i n u d e . . . I Zaratustrin pored mene prođe lik.
— moja srećo! Moja srećo!
318