Professional Documents
Culture Documents
(skripta)
Termin kultura ima latinski koren. Osnov može da se vidi u izrazu cultus (u
smislu gajenja, obrade polja), colere (negovanje, gajenje, obrađivanje) ili cultura (u
smislu obrade polja). Vremenom termin kultura evoluira i dobija metaforički smisao
"obrada duha".
U Engleskoj u 16. veku pojam kultura označava religijski kult, a u 17. veku izraz
se odnosi na razvoj duha, na prefinjene manire. U 18. veku pojavljuje se termin
civilizacija. Civilizacija postaje viši stupanj razvoja čoveka kao društvenog bića i sledi
posle faze divljaštva. Termin civilizacija je razvio filozofiju odnosno ideologiju koja će
preciznije odrediti status divljih naroda. Dolazi do stvaranja niza teorija o tome kakva je
razlika između divljih i civilizovanih naroda. Pitanje je da li je to razlika samo u stepenu,
samo istorijska razlika, ili razlika u kvalitetu. Rasističke teorije verovale su da se "divlji"
narodi ne mogu dostići stupanj "civilizovanih". Počev od 19. veka termin kultura počinje
sve više da se dovodi u vezu sa osobenim duhovnim svojstvima naroda (religija,
umetnost, filozofija). Na osnovu nemačkog poimanja termina, kooperacija među
narodima moguća je samo na tzv. civilizacijskoj ravni. Svaki narod ima svoje osobene
sisteme kultura, one se tradicijski prenose i čuvaju.
Elias smatra da "civilizacija" dopušta da se nacionalne razlike naroda do izvesnog
stepena mogu eliminisati, dok nemački pojam Kultur potencira nacionalne razlike.
2. Evolucionistička teorija
Franc Boas je američki antropolog koji smatra da svaki narod ima vlastitu
kulturu. Smatrao je da je kultura presudni faktor koji utiče na sveukupnu strukturu
društva. Veruje da je politička promena u nekom narodu potekla iz kulture. Boas uvažava
i tradiciju i osećanja kao bitne faktore kulture. Ukazivao je da se i danas u najrazvijenijim
društvima uobičajeno mišljenje vodi pre svega osećanjima i tradicijom, a ne razumom.
Rut Benedikt smatra da je osećanje pojedinca odlučujuće u razjašnjenju suštine
kulturnog sistema, dok je razum sporedan činilac. Ona uvodi pojam "kulturnog
obrasca" koji predodređuje položaj svakog novog člana u nekoj zajednici. Kulturni
obrasci deluju na pojedince prinudom. Ističe da ipak ima mesta za "individualni
elascitet" gde pojedinac dobro prilagođen obrascima svoje sredine, može da se pojavi i
kao njen dalji kreator.
Emil Dirkem ističe princip "kolektivne svesti". Smatra da je pojedinac nemoćan
da stvori kulturnu instituciju. Za njega je kultura kolektivno osećanje i verovanje koje je
suprotstavljeno razumu i umu. Po njemu je osnov kulture u "kolektivnoj volji", u
"kolektivnom osećanju".
Alfred Luis Kreber smatra da se kultura mora objašnjavati sopstvenim načelima.
Prihvata pojam kulturnog obrasca koji svakoj kulturi daje celovitost i sprečava je da
postane bezoblična, da bude skup nepovezanih elemenata. On uvodi i "krivulju rasta" po
kojoj svaki stilski obrazac teži svom vrhuncu kome sledi opadaje. Kreber se odupirao tezi
da su veliki izumi i otkrića tvorevine pojedinačnih genija, već je smatrao da su bili
stvoreni uslovi da se nešto pojavi i da je ta pojava bila neizbežna.
2
5. Teorija kulturnih ciklusa. (metafizičke teorije o kulturi)
3
energije. Sve što utroši u kulturne svrhe, on najvećim delom oduzima od žene i
seksualnog života.
4
U nauci se veruje u neumitni tok prirodnih događanja i nema načina da se
prirodne sile umilostive.
5
Dirkem ističe da kolektivni život, kada dostigne izvestan stepen intenziteta, budi
religijsko mišljenje. Religija je sa jedna strane jedinstvo sistema obreda, običaja i kulta, a
sa druge strane ona poseduje teorijsko-saznajnu, intelektualnu dimenziju.
6
Veberu pojavila se u se u velikim talasima na celom prostoru od Kine do Grčke. Iz
simbioza, nove pridošle i stare, domorodačke osnove kulture, nastaje "nov period sveta".
7
personifikovano božanstvo. Smisao je bio prodreti do najvišeg, oličenog u bogu Sunca.
To je najbolje predstavljeno u piramidama. Od htoničnog, vezanog za tlo, ka vrhu
piramide, gde se završava u jednoj tački.
Na reljefima i slikama telo se uvek prikazuje na jedan način. Glava i noge su u
profilu, a torzo u amfasu. Reljefi i slike su uvek u nekom nizu koji nas vodi ka cilju.
Stari Egipćani su poznavali dva pisma. Jedno hijeroglifsko koje su koristili za
natpise i zapise na spomenicima. Drugo je bilo hijeratsko kojima se pisali svetovne i
verske spise pisane na papirusu.
16. Taoizam
8
Rođen je 604. godine p.n.e. Bio je savremenik Zaratustre i Bude. U knjizi opisuje
Tao kao nešto bez imena, prazno, amorfno, a ipak je izvor Neba i Zemlje. Tao je
nevidljiv, nečujan, neopipljiv. Tajnu života, Tao, možemo dostići odricanjem od čulnog,
odbacivanjem strasti.
Do velike harmonije dolazimo oslobađajuči se spoljašnjeg sveta. Lao-Ce ne
negira spoljašnju lepotu, ali je ona niže vrednosti. Ta spoljašnja lepota izražava se u
terminima mej i šan, i označava lepotu spoljašnjih stvari koja se doseže čulima.
Unutrašnju lepotu, Tao, dosežemo samo na putu oslobođenja od čula i strasti.
17. Konfučijanstvo
9
laži, ne pij alkohol. Postoje dva pravca u budizmu: hinajana i mahajana. Prema novim
istraživanjima može se uočiti i treća grana budizma tantrizam i njgova novija varijanta
lamaizam.
10
zbog čega je dobila naziv kritsko-mikenska civilizacija. Krit je stvorio autentičnu
civilizaciju koja će se kasnije proširiti i na grčko kopno.
Srednji period grčke civilizacije - bronzano doba, pokriva period od 20. do 16.
veka p.n.e., a svoj vrhunac dostiže između 16. i 14. veka. Razvijaju se gradovi i
tehnologija, zanatstvo i trgovina. Počinje da se koristi prvo hijeroglifsko pismo, a zatim i
linearno. Oko 1400. godine p.n.e. civilizaciju razaraju Mikenjani. Konjički narodi koji
upadaju na ovaj prostor oko 1200. godine p.n.e. bili su Dorani.
Od 8. veka počinje treći i poslednji veliki period antičke grčke civilizacije. U
Grčkoj počinje snažan razvoj trgovine. Dolaskom Dorana jedan deo drevnog stanovništva
je pokoren, a drugi se iselio na ostrva Jonskog mora i na zapadni obalni pojas Male Azije.
Tek od dolaska Dorana Grci počinju da se nazivaju Helenima. Od 1200. do 750. g.p.n.e.
traje tzv. mračni ili Homerov period grčke civilizacije. O njemu znamo samo na osnovu
Homerove Ilijade i Odiseje.
Od 8. do 5. veka traje novi talas kolonizacije. Razlog za kolonizaciju bila je
potraga za novim obradivim površinama. Heleni koloniziraju celo Sredozemlje. Bila je to
epoha Velike Grčke. Svuda niču gradovi-države koji se nazivaju polisi. Od 413. do 404.
Grčki polisi grupisani oko Atine i Sparte vode međusobne, peloponeske ratove. Atina
gubi ovaj rat. 338. g.p.n.e. Aleksandar Makedonski osvaja Grčku, šireći granice Grčke do
Indije. 146. g.p.n.e. Grčku konačno porobljava Rim.
Grci su prošli kroz dva mitološka perioda: od htonizma i starih ženskih
božanstava do solarnih bogova na čelu sa Zevsom. Od 8. veka p.n.e. svaki grad ima
svog boga zaštitnika. Jača institucija olimpijskih bogova, ali i tri vrlo snažna kulta u
grčkoj: apolonski, dioniski i orfički kult.
Apolonski kult je racionalan, patrijarhalan, idealistički sa verovanjem u ideju i
besmrtnost duše. Dioniski je intuitivan, iracionalan, zasnovan na matrijarhatu i
htoničnom verovanju u snagu prirode i volje. Orfički kult je utemeljio pevač Orfej. Ovaj
kult implicira razmišljanje o ljudskoj duši kao staništu božanskog, o sudbini čoveka
nakon smrti. Dioniski i orfički kult bili su kultovi nižih slojeva, dok je apolonski kult bio
kult viših socijalnih slojeva, aristokratije. Niče je primetio da da će se iz ovih triju grčkih
kultova razviti: iz orfičkog - hrišćanstvo, iz apolonskog - likovne umetnosti, a iz
dioniskog - drama i tragedija.
11
ukrštaju momenti božanskog i nadzemaljskog, ali i htoničnog i ljudski-stradalačkog.
Sofokle je bio pisac, političar i strateg. Njegovi najznačajniji komadi su Car Edip,
Antigona, Ajant i dr. Euripid je bio usamljenik, svoje drame sastavljao je daleko od
gradskog života. Njegovi komadi su Medeja i Hipolit. U njima je naglašen sukob novog
humanizma i drevnog htoničnog mita.
Čitav 5. vek je sudar dva kulta: apolonskog i dioniskog, dve filozofije: Sokrata i
sofista, dveju mitologija: novih olimpijskih i starih htoničnih božanstava.
12
kojima je izložena svojevrsna filozofija novog verskog pokreta koji je bio samostalan,
čak direktno suprotstavljen jevrejstvu.
Novi zavet je sastavljen posle Kumranskih rukopisa i nakon Hristove smrti.
Najstarije jevanđelje potiče iz 70. godine n.e., a ostala tri su iz 2. v.n.e. Prve hrišćanske
opštine imale su, pre ustanovljenja Novog zaveta na stotine jevanđelja. Prema konačnoj
redakciji ostala su četiri jevanđelja: po Luki, Mateju, Marku i Jovanu.
Isus je istorijska ličnost. Imao je učenike, pratioce, apostole, a njihov broj 12 je
mitskog porekla. Kao jeretičku veru, Isusov rad rimska vlast je zabranjivala. Smisao
hrišćanstva je bio u ispovedanju vere o skorom nailasku kraljevstva ili carstva božijeg na
zemlji. Osnovni filozofsko-moralni stav je predavanje individualne egzistencije
Beskonačnom, poništavanje telesnog u ime Duhovnog.
Suština hrišćanstva treba da se sagleda kao susret orijentalne kulture preko ideje i
mita o Hristu spasitelju, i zapadne filozofske misli ponikle na evropskom, grčkom tlu.
13
vrste: "narodna književnost" pisana na narodu razumljivom jeziku, i "službena",
"verska" književnost pisana na latinskom jeziku. Crkvena književnost je bila u službi
vere, a po svom sadržaju verskog je karaktera. U narodnoj književnosti ističu se epovi o
Rolanu, o Nibelunzima. U slikarstvu je posebno značajno slikarstvo renesanse, a zatim,
baroka. Sa Božanstvenom komedijom Dantea Algijerija prestaje uspon strogo religiozne
hrišćanske kulture.
14
svega sagrađena je Sveta Sofija i druge njegove zadužbine. Preko Carigrada vizantijska
umetnost se širila izvan granica carstva. Zidno fresko-slikarstvo se posebno razvilo od 9.
do 13. veka, naročito u Kapadokiji i u slovenskim zemljama na Balkanu i Rusiji.
15
Prelazak od sveta mita na svet refleksnog mišljenja bio je presudan za razvoj
evropske civilizacije. Međutim, sa apsolutizovanjem razuma sam čovekov život je postao
siromašniji jer je čovek izgubio sve ono što mu je davalo nadu. Ima i onih koji smatraju
da se istinski mit ne suprostavlja razumu. Da je neprihvatljiva dilema: mit ili razum i
mitologija ili nauka. Komparativna mitologija pokazuje da mit zauzima istaknuto mesto u
svakoj civilizaciji i da u mitu umetnost, religija i filozofija imaju svoje iskonsko poreklo.
Umetnost u svakoj zajednici konstantno ide sa mitom i u svakoj velikoj kulturi se
susrećemo sa nastojanjem umetnika koji u mitu tragaju za svojom inspiracijom. Karl
Abraham ukazuje na odnos sna i mita. Smatra da je razlika između sna i mita u tome što
je san izraz ličnog kompleksa, a mit rezultat prvobitnih kompleksa čiji je stvaralac
ljudska vrsta u celini. Mit je najstarija dominantna forma ljudske zajednice. San je više
okrenut sadašnjosti, a mit prošlosti.
U mitu su prisutne tri najvažnije ljudske funkcije: religijska, saznajna i estetska;
dobro, istina i lepota. Mit je pokretač moralnih i civilizacijskih aktivnosti. Funkcija
mitologije u primitivnoj zajednici je da obavi harmonizaciju i da dovede do većeg
stepena reda u zajednici i time predupredi stanje haosa, sumnju, apatiju, pesimizam. Mit
objašnjava postojeći društveni i kosmički poredak shvaćen na način svojstven datoj
kulturi.
16
8. Kultna funkcija. Mit je povezan sa religijom i verovanjem u natprirodne moći.
Kao religijski kult mit spaja životne zajednice ljudi i bogova bez obzira da li je u
pitanju politeizam ili monoteizam.
9. Saznajna funkcija. Mit je predstupanj logičkog razmišljanja. Objašnjava nejasne
stvari i forme.
10. Socijalno-politička funkcija. Mit se javlja kao element u integraciji društva,
podupire kolektivno mišljenje.
Marks Miler je utemeljio naturalističku teoriju mita. Prema njoj mit se mora
dovesti u vezu sa prvobitnim čovekovim objašnjenjima prirodnih zbivanja. Mitovi su
refleks čovekove fantazije na objektivna prirodna događanja, na grmljavinu, kretanje
nebeskih tela, uticaj sunca, kiše, oblaka itd. Mitovi se prema naturalističkoj teoriji dele
na: solarne, lunarne, astralne i meteorološke. Prema Mileru prvi mitovi su nastali tako
što bi neposredni sadržaj spoljašnjeg sveta trenutno i snažno zaokupio sve mentalne
snage primitivnog čoveka. Čovek je objašnjavao pojave iz prirode, a objekt je
prouzrokovao posledicu u subjektu. U okviru naturalističke teorije mita razvijen je i
poseban filološki metod analize poznatiji kao "jezičko-etimološko objašnjenje" mitova.
Svaki jezički znak, na početku čovekove istorije, bio je višeznačan, a upravo u toj
višeznačnosti treba tražiti izvor i poreklo svih mitova.
Prema animističkoj teoriji mitovi nisu reakcija čovekove fantazije na prirodne,
objektivne događaje, već upravo obrnuto, mitovi nastaju iz subjektivnih izvora, iz sećanja
ili iz sećanja u snovima. Mitovi su predstave verovanja u duhove umrlih predaka, u
demone.
Vunt je smatrao da obe teorije nose slabosti osnovnih teorijsko-filozofskih misli
19. veka iz koje su se razvile. Vunt kritikuje naturalističku teoriju i kaže sa suviše
insistira na činjenicama, da je intelektualistička, a animustička insistira na subjektivnom.
Vunt je nastojao da prevlada naturalističku i animističku koncepciju mita i istovremeno
negira racionalističko i psihološko objašnjenje. Smatra da zbog toga što su mitske
predstave stvorene u trenutku snažnog afektivnog pražnjenja, mit se morao dugo održati
u kolektivnoj svesti, čak i kada za njegovo postojanje nije bilo nikakvih racionalnih
osnova.
17
3. Euhemeristička teorija. Dobila je ime po filozofu Euhemeresu sa Sicilije. On u
svom delu "Sveti zapis" tumači nastanak bogova tako što tvrdi sa su bogovi koje
ljudi obožavaju i idealizuju, nekada bili ljudi koji zbog nekih svojih zasluga narod
vremenom uznosi. Tako se Zevs prikazuje kao civilizator čovečanstva koji je
ljude iz varvarstva uveo u moralni život. Ova teorija spada u istorijsko-
racionalističke interpretacije mita.
18
Pelegrinova kritika. On smatra da ovaj mit predstavlja pokušaj da se razreši
sama trauma iz Edipovog života. Čitav smisao on vidi u tome što je Edip ogrubo
odgurnut od roditelja još kao odojče. Smatra da je sfinga simbol "smrti majke", jer se
sfinga isto kao i Joksata odrekla majčinstva da bi ostala večito mlada. Pelagrino vidi u
Edipu pregenitalnog traumatizovanog neurotičara.
Mit i književnost imaju blisku vezu. Važnu ulogu u tome ima simbolizam, čija je
funkcija da beskonačno pokaže u konačnom. Karakteristika je politeističkih religija.
Suprotno tome alegorizam omogućava da se ono konačno ukine u beskonačnom.
Osobenost je monoteizma. Andre Žid smatra da je umetnost ljudska stvar, iako je delom
povezana sa nebom. Ističe da u pozadini umetnosti mora ležati neko verovanje
mitološkog tipa. Mitologizam je karkteristična pojava u književnosti 20. veka.
Romansijeri skloni mitologizovanju pretrpeli su snažan uticaj Frojda, Adlera i Junga. Mit
se ispoljio u drami, poeziji i romanu.
Modernu književnost koja se oslanja na mit odlikuje prevladavanje socijalno-
istorijskih i prostorno-vremenskih granica. Spacijalizacija u savremenoj književnosti
znači ukidanje istorijskog vremena i njegovo pretvaranje u kosmičko ili večno vreme.
Jedna od karakteristika romana 20. veka je prenošenje radnje u unutrašnji svet.
Istraživanje o tome koliko je mit prisutan u književnosti izvršeno je u delima
Tomasa Mana i Džejmsa Džojsa. Ova dva pisca su klasični primeri mitološkog romana
20. veka. U oba romana unutrašnja radnja potiskuje spoljašnju. U "Čarobnom bregu"
Man glavnog junaka smešta u sanatorijum - mesto koje simbolizuje blizinu smrti. Junak
je u potpunoj izolaciji od svakodnevnog života, izvan istorijskog vremena. Sa druge
strane u "Ulisu" Džojs se bavi problemom vezanosti-nevezanosti za porodicu i
pojavljivanje umetnika u formi boga-oca. Džojsova "Ulisa" aludira na Homerovu
"Odiseju". Poetika mitologizovanja kod Mana i kod Džojsa je jedan od vidova
intelektualnog, čak filozofskog romana i oslanja se na poznavanje „stare kulture, istorije
religije i savremenih naučnih teorija“.
19
36. Nacistički mit i film. Mit, masovna kultura, kič
U film, kao najmasovnija umetnost 20. veka, mitski elementi postali su sredstvo
propagande nacističke ideologije. Reč je o obnovi mita o germanskoj, arijevskoj rasi kao
višoj, o nemačkoj kulturi kao takođe višoj od ostalih. Film Frica Langa „Metropolis“ iz
1926. godine smatra se pretečom fašističkog filma. U najžešće antisemitske filmove
ubrajaja se „Jevrejska opasnost“, koji je imao za cilj da skrene pažnju na opasnost od
Jevreja koji navodno doprinose degeneraciji Nemačke. U Italiji je jedan od najpoznatijih
filmova koji su podržavali fašizam bio „Bela lađa“ iz 1941. godine reditelja Roselinija,
gde nalazimo ključnu tačku fašističke ideologije o ženi – izjednačavanje: čovek = dete;
žena = majka = učiteljica.
Mit može ne samo da se efikasno koristi u filmu npr. radi fašističke propagande,
pri čemu on nužno preobražava "estetsku dimenziju" u kič, već i da propagira sam kič.
Danas se mit uključuje u delotvorno konstituisanje novih vrednosti. S druge strane,
postoje situacije gde preovladava mitološki karakter koji teži da dâ mitsku i ritualnu
vrednost činjenicama, osobama, elementima kojima se takva vrednost inače ne može
pripisati.
Mehanizam kojim je običan čovek svakodnevno bombardovan mas-medijima,
štampom, reklamama, dovodi do toga da se određenoj osobi počinju prepisivati takvi
kvaliteti koji je uzdižu na nivo mitskog heroja. Ovde je reč o pseudo mitu za koji je
karakteristično da kratko traju (Bitlsi).
Danas se mit uključuje u delotvorno konstituisanje novih vrednosti. Njegova
snaga dovodi do značajnih ostvarenja u umetnosti i drugim formama društvenog života.
20
epohe, nacije, i opštedruštvenih tokova, strukture društva, pronalazeći "tipične" odnose i
veze.
Filozofija umetnosti i Estetika bave se odgovorom na pitanje: Šta je to što
"umetničku formu" razlikuje od drugih kulturnih oblika: od filozofije, religije, istorije,
običaja itd. Estetika traga za univerzalnim smislom umetnosti, za onom suštinom po kojoj
se fenomen umetnosti razlikuje od svih drugih.
Umetničko delo je tvorevina duha čiji se smisao i vrednost određuju tek u odnosu
prema čoveku. Estetska vrednost nekog dela se interpretira na dva načina:
subjektivistički - u duhu relativizma, i objektivistički - kao vrednost koja je konstantna i
važi univerzalno.
Prema jednom stanovištu estetske vrednosti variraju, relativne su, nema sigurnih
kriterija. Ne postoji jedna trajna vrednost o nekom umetničkom delu. Ovu relativističku
teoriju vrednosti razvili su sofisti Gorgija i Protagora ("čovek je merilo svih stvari").
Druga teorija vrednosti polazi od stava prema kome: "lepo", "dobro" i "istina"
postoje objektivno. Ova vrednost je stalna i nepromenljiva, ona važi za sve ljude. Ovu
teoriju su, među prvima, razvili pitagorejci, a zatim Sokrat i Platon.
21
Danas je preovladalo mišljenje da tri temeljne vrednosti: lepota, istina i dobrota
nisu svojstvo samih predmeta, već im vrednost pripisuje subjekt u neposrednom suočenju
sa umetničkim delom. U savremenoj estetici preovladalo je mišljenje da bez aktivne
uloge "ličnosti", "subjekta", stvaraoca dela, odnosno primaoca dela - recipijenta, estetska
vrednost uopšte nije moguća.
Bez "ukusa" nema mogućnosti da neki pojedinac doživi "estetsku vrednost", ali
samo sa "ukusom" takva se vrednost kao estetska još ne može dostići. Ukus uslovljava
estetski doživljaj, bez njega se ne može pristupiti delu. Pojam ukusa nastao je iz potrebe
da se odredi lična dimenzija koja sledi iz čovekovog suočenja sa predmetnim svetom.
22
uslovljeni. Što se funkcije kritičara tiče ona se istorijski menjala. U vreme tek osnovane
Francuske akademije kritičari su se gotovo profesorski obraćali piscima kao sudije, kao
savetnici.
Kad se kritičari obraćaju publici njihov je zadatak trojak: da upućuju, da
objasne i da ocene delo. Upućivati za Difrena znači otkrivati publici smisao dela,
budući da su čitaoci, gledaoci ili slušaoci u osnovi nekompetentni. Objašnjavati znači
posmatrati delo kao proizvod u svetu kulture. Delo je za kritičara uslovljeno bilo
određenim psihološkim procesima, bilo istorijskim okolnostima. Oceniti delo znači
Pored ukusa, stila i kritike, uživanje je važna kategorija recepcije. Jaus estetsko
iskustvo smatra pravim tek ako je ostavilo za sobom svekoliko uživanje i izdiglo se na
stupanj estetske refleksije. On upozorava da je uživanje u suprotnosti sa radom kao i da
se izdvaja od saznavanja i delanja. Jaus pravi razliku između dva tipa čitalaca: implicitni
čitalac (onaj koji čita sva velika dela istorije) i eksplicitni čitalac (onaj koji je vezan za
svoje vreme). Smatra da pisac mora da vodi računa o ulozi implicitnog čitaoca, ali ako bi
pritom zanemario eksplicitnog onda bi pisac stvarao za specifičan sloj ljudi.
Gajger je uočio da estetsko posmatranje isključuje svaku zainteresovanost u
pogledu uživanja. Smatra da nije svako u stanju da se oslobodi svoje zainteresovanosti u
korist čistog posmatranja.
Erih From smatra da je uživanje zadovoljenje želje koja ne zahteva aktivnost, pri
čemu misli na uživanje u hrani, piću, seksu itd.
Kant je formulisao stav o "bezinteresnom dopadanju" po kome se estetsko
iskustvo od prostog čulnog razlikuje udaljavanjem posmatračevog ja od predmeta ili
estetičkom distancom.
Prema Markuzeu, današnja kultura je izbacila iz uživanja duhovnost, ogolila ga i
učinila sve kulturne tvorevine funkcionalnim, prilagodljivim svetu i logici kapitala.
Danas u masovnoj kulturi je dominantno upravo golo uživanje - bez posredstva duha dok
je avangardnoj ili elitnoj umetnosti na delu suprotan, ekstremni slučaj, refleksija - bez
uživanja u predmetu, jer je predmet ukinut u velikom delu moderne, nepredmetne ili
nefigurativne umetnosti.
Sud ukusa je fenomen iz reda "suda vrednosti" ali isto tako "ukus" je jedan od
opštih uslova mogućnosti za konstituisanje estetskog predmeta u procesu estetske
komunikacije.
U estetici Imanuela Kanta je data osnova za teorijsko promišljanje tipologije
estetskih ukusa. Za Kanta relativni su bili oni tipovi stilova i ukusa koji odgovaraju
23
pojmovima "prijatnog", "lepog" i "uzvišenog". Tim pojmovima Kant se bavi u svojoj
knjizi "Kritika moći suđenja". Prijatno je nepravi ukus, čine ga čulni oseti koje ima i
bezumna životinja. To je hedonični ukus, ukus uživanja, subjektivni ukus, ukus
dopadanja. Kod njega važi pravilo "De gustibus non est disputandum". Lepo simbolizuje
sklad, harmoniju čulnog i duhovnog, idealnog i realnog. Simbolizuje klasični ukus, a u
umetnosti realistički stil. Uzvišeno dobija neki "viši smisao" do kojeg dovodi umetnost
"uzvišenog tipa" u delima romantičke umetnosti tj. avangarde. U tim delima naglašena je
prisutnost idejnog, umnog činioca na štetu čulnog.
24
"masovne ili industrijske kulture" i u tome redu kič-tvorevine kao surogati umetnosti.
Hegel je upozorio da umetnost danas ne zadovoljava najviču potrebu duha vremena.
Savremena tehnička civilizacija, u kojoj dominiraju: umnost, organizacija, red,
celina nad delovima, izmiče kontroli pojedinca. Danas su na delu dva osnovna tipa ljudi:
čovek masovne kulture i čovek intelektualne elite.
Čovek masovne kulture lišen je zadovoljstva na emocionalnom planu, što
pokušava da nadoknadi u slobodno vreme kroz uživanje i zadovoljstvo. U umetnosti joj
odgovara konformistička umetnost koja pruža maksimum zadovoljstva uz minimum
utrošene snage. Sve što ide iz Razuma, što je "preteško" i "zamara" ne dolazi u obzir.
25
Kod avangardističkog ukusa osnov traganja nije u lepom, nego u ružnom.
Konstanta doživljaja avangardnog ukusa je osećanje nezadovoljstva. Ludvig Gic je rekao
da za modernu umetnost kao karakteristično ostaje činjenica da negativna raspoloženja
kao što su strah, dosada i gađenje dolaze na mesto harmoničnog raspoloženja. Mišljenje
da se čovekovo postojanje otkriva tek u neraspoloženju ne vlada samo u filozofiji već i u
literaturi.
Renato Pođoli je napisao studiju o avangardnoj umetnosti. Pojam "avangardnog
ukusa" neodvojiv je od pojma "avangardne umetnosti". On avangardu razmatra kao pre
kao sociološku nego kao estetsku činjenicu. Ističe da je odlika ove umetnosti aktivizam
koji se stvara da bi podsticao protiv nekoga ili nečega i osporavanje svega postojećeg
kroz razaranje svega što mu je na putu. Razlika klasičnog i modernog nije estetske već
kulturno - istorijske prirode.
Smatra da je jedan od prvih vidova avangardnog pokreta "aktivizam i aktivistički
momenat", zatim da se pokret stvara "protiv nekoga ili nečega", da avangardizam "ruši
barijere", "razara sve što mu je putu". U biti avangardnog stila pojavljuju se obeležja:
aktivizma, antagonizma i nihilizma. To su ideološki i pragmatički momenti avangardne
umetnosti.
Pravi razliku između inteligencije i intelektualne elite.
Inteligencija je privržena imitativnom elementu u strukturi umetnosti jer teži da
odbaci svaku kreaciju u kojoj dominira čisto estetski princip. Duhovno opredeljenje
inteligencije je "tradicionalističko", ona umetnost smatra izrazom moralne, ideološke,
filozofske ideje. Inteligencija je konzervativna.
Intelektualna elita je ona grupa ljudi koja smatra da je avangarda jedini mogući
umetnički program, a njihov zadatak je da formulišu važeći kritički sud i da sa
razumevanjem prihvate datu revoluciju ukusa. Samo razumevanje revolucije ukusa je
dovoljno za članstvo u intelektualnoj eliti, a snob je onaj koji podržava revoluciju bez
obzira da li je u stanju da formuliše i kritički sud.
26
47. Kompenzatorska funkcija trivijalne književnosti
27
Stefan Prvovenčani vlada u doba poljuljanog autoriteta Vizantije. Sa istoka je,
međutim, bio i dalje snažan uticaj Vizantije, a na zapadu, uticaj katoličke crkve. On se
priklonio zapadu i krunisan je 1217. godine za prvog srpskog kralja uz pomoć papskog
legata. Krunisao ga je Sava Nemanjić. Rastko Nemanjić uspeo je da 1219. godine
izdejstvuje autokefalnost srpske pravoslavne crkve. Srpski arhijereji mogli su samostalno
da biraju svog arhiepiskopa. Time je Sava osnovao snažne duhovne temelje srpskom
pravoslavlju.
Nakon Stefana Prvovenčanog na vlast dolazi kratko njegov najstariji sin
Radoslav koji u spoljnoj politici čini zaokret prema istoku. Srpska vlastela, nezadovoljna
time, zbacila ga je sa vlasti. Na čelo države došao je Stefanov najmlađi sin Vladislav. U
28
Značajnu ulogu u srpskoj istoriji srednjeg veka odigrao je Mehmed-paša
Sokolović. 1557. godine obnovio je Pećku patrijaršiju. Postavio je za patrijarha, svog
brata, Makarija Sokolovića. Patrijaršija je dobila pravo da objedini versko-crkveni rad na
celokupnom prostoru na kojem žive Srbi.
Nakon ustanka 1804. godine pod Karađorđem Petrovićem i diplomatijom kneza
Miloša Obrenovića, Hatišerifom iz 1830. godine izdiže se nova srpska dršava. Kraljevina
Srbija i Kneževina Crna Gora su nakon 1918. godine pristale da zajedno sa Bosnom i
Hercegovinom, Hrvatskom i Slovenijom formiraju Kraljevinu SHS.
29
Bogumilstvo, kao pravoslavna jeres, začelo se na Istoku, ali je korene uhvatilo u
Bugarskoj pre nego što su Bugari prihvatili hrišćanstvo. Iz Jermenije se proširilo prema
zapadnim oblastima Carstva. Reč je o stanovištu preme kome čovek može da uspostavi
neposredan odnos sa Bogom a da mu za to nije potrebna zvanična crkvena vlast. To je
otpor širokih narodnih slojeva učenoj hrišćanskoj i vizantijskoj religiji. Ovaj verski
pokret zasnovan je na ideji o večnom sukobu dobra i zla. Propoveda da je vidljivi svet
deo Satane, a da je Bog stvorio nebeski svet kome čovek teži.
Bogumilstvo je naročito bilo rasprostranjeno u Bosni. Od kraja 12. veka do
sredine 15. veka, bogumili su uspešno delovali pod imenom "patareni". Oni su u Bosni
uspeli da osnuju i zvaničnu crkvu - "bosanska crkva".
Slovenski preci Srba, u doba seobe na jug, govorili su jezikom koji se danas
naziva praslovenskim. Pismenost kod Slovena počela je da se razvija tek u vremenu
okončanih seoba na Balkan, zapad i istok. Jezik Ćirila i Metodija, kojim su prevodili
značajne bogoslužbene knjige sa grčkog na slovenski, danas nazivamo staroslovenski.
Staroslovenski jezik je postao književni jezik. Prvi značajni pisani tekst na
staroslovenskom, na ćirilici je Miroslavljevo jevanđelje iz 1185. godine.
U tom vremenu se zapaža postojanje dva paralelna toka: srpska redakcija
crkvenoslovenskog ili srpskoslovenski jezik i narodni jezik, odnosno štokavski govor
u pismenoj upotrebi. Crkvenim jezikom su se koristili crkva i viši socijalni staleži, dok je
narodni jezik bio u upotrebi kod prostog naroda.
Crkvenoslovenski jezik se u srednjem veku pisao dvema azbukama: glagoljicom i
ćirilicom. Ćirilo je stvorio prvu slovensku azbuku - glagoljicu koja je imala 40 slova.
Kliment je uprostio glagoljicu i stvorio novo pismo - ćirilicu. Ona je ubrzo prihvaćena u
Rusiji u 11. veku, a u Srbiji u 12. veku. U Resavskoj školi stvoren je novi ćirilični
pravopis srpskog jezika, poznat kao "resavski pravopis". Za vreme vladavine Osmanlije
novi centri srpske pismenosti i obrazovanja nastajali su na severu, u srpskim zemljama
pod Austrijom i Ugarskom.
Prva srpska štamparija osnovana je na Cetinju 1493. godine.
U 17. i 18. veku koristila su se tri jezika: srpskoslovenski, ruskoslovenski i
narodni jezik. Vremenom su mladi književnici sve češće koristili narodni jezik, među
njima i Sava Mrkalj koji je pre Vuka izvršio reformu ćirilice izbacivši nepotrebne
znakove. Vuk Karadžić izvršio je jezičku reformu kod Srba. 1814. godine objavio je prvu
gramatiku, 1818. godine objavio je Srpski riječnik i novu verziju gramatike. 1847. godine
je godina "Vukove pobede" kada je narodni jezik prihvaćen kao književni jezik.
U srednjem veku, u Srbiji tri umetnosti su bile naročito razvijene: živopis, tj.
slikarstvo, zatim, arhitektura i književnost. Muzike gotovo da i nije bilo, kao ni
pozorišta i skulpture. Presudno razdoblje za postanak srpske književnosti je vreme od
10.-11. veka kada je stara slovenska književnost posrbljena postajući tako osnovom
srpske srednjovekovne književnosti. U srednjovekovnoj književnosti vladali su strogi
30
zakoni određenih rodova: pohvala, žitija, duhovna i crkvena poezija, povelja, pisama i
zapisi. U 13. veku se zaokružuju glavni književni žanrovi toga doba: žitija i službe, i
formiraju se glavni književni centri rane nemanjićke Srbije: Hilandar, Studenica, Žiča,
Mileševa, Peć.
Jedno od prvih samostalnih ostvarenja srpske književnosti jeste Letopis popa
Dukljanina iz 12. veka. Najznačajniji jezički spomenik svakako je Miroslavljevo
jevanđelje, pisano oko 1185. godine za humskog kneza Miroslava. Najviši dometi su bili
postignuti u žitijskoj književnosti. Sveti Sava napisao je kratko žitije Simeona Nemanje
Hilandarski tipik, zatim Studenički tipik. Stefan Prvovenčani napisao je Žitije svetog
Simeona. Najveći polet srpska književnost dostiže za vreme kralja Milutina. Zapažaju se
dve vrste žitija: a) iz Studenice i Žiče i b) Hilandara. Pisci prvih žitija su sveti Sava i
Stefan Prvovenčani, dok su autori drugih Domentijan i Teodosije.
Posle poraza na Marici i Kosovu srpska književnost razvija se sa osloncem na
vizantijsko-pravoslavnu tradiciju. Ova književnost izrasta na kosovskom kultu u čijem je
središtu knez Lazar. Srpskog seljaka se žitijina književnost nije ni doticala. Bila je to
literatura viših socijalnih slojeva. U narodu se razvija narodni ep i književni narodni izraz
uopšte. U usmenom predanju, uz gusle, je opevano stradanje neroda. Njima se veliča kult
Kneza Lazara i Miloša Obilića. Epske i lirske pesme pevale svakom prilikom.
Prema stilskim odlikama sve se crkvene građevine mogu podeliti na dve osnovne
skupine: 1) na crkve sa centralnom osnovom i 2) na crkve sa podužnom osnovom. U
prvoj grupi se primećuju okrugle crkve ili rotonde, osmolisti, šestolisti i trolisti; u drugoj
se nalaze jednobrodni i trobrodni hramovi, kao i građevine sa osnovama u obliku
izduženog slobodnog krsta.
U srednjovekovnoj crkvenoj arhitekturi razlikujemo tri osnovna arhitektonska
stila: a) raški - od Nemanje (kraj 12.v.) do kralja Milutina (kraj 13.v.); b) srpsko-
vizantijski ili klasični stil - od Milutina skoro do kraja 14. veka, i c) moravski stil, koji
počinje od kraja 14. veka i traje do poraza Srpske despotovine (1389-1459).
Raški stil. U najranijem periodu izgrađene su dve značajne crkve Sveti Nikola u
Toplici i katedrala u vizantijskom Kotoru. Tom tipu raških građevina pripada čitav niz
važnih crkava: Studenica, Mileševa, Žiča, Morača, Sopoćani, Gradac, Arilje iz 13.
veka. U obradi fasada zapaža se snažan uticaj zapadnog romanskog stila. Prostrana i
osvetljena unutrašnjost crkvi bila je pogodna za monumentalno fresko slikarstvo.
Srpsko-vizantijski stil ili stil srpskog klasicizma nazvan je još i stilom
renesanse doba Paleologa, a nastao je za vreme vladavine kralja Milutina. Osnovna
odlika ovog stila je ta što su građevine nosile obeležje tradicije vizantijske umetnosti,
ugledajući se na gradnju crkava u Carigradu i Solunu. Reč je o trobrodnim ili
petobrodnim crkvama sa razuđenim svodovima, sa jednom ili pet kupola. Osnova je u
obliku upisanog krsta. Najvažnije crkve u ovom stilu su Gračanica i Nagoričino.
Moravski stil. To je crkvena arhitektura koja je nastala za vreme vladavine
despota Stefana Lazarevića, pred kraj 14. i u 15. veku. Arhitektura je postala kitnjasta. U
osnovi crkava pojavljuje se oblik trolista. Veće građevine poseduju pet kupola, a manji je
broj sa jednom. Ovom stilu pripadaju: Lazarica u Kruševcu, Ravanica, Ljubostinja,
Kalenić i Manasija.
31
54. Manastiri i crkve srpskih vladara
Stefan Nemanja podigao je manastir Sveti Nikola kod Kuršumljije, crkvu Svete
Bogorodice na ušću reke Kosanice. Kasnije je kao zadužbine sagradio Đurđeve Stupove,
Studenicu i Hilandar.
Stefan Prvovenčani i Sava počeli su izgradnju crkve Svetog Spasa u Žiči.
Vladislav je podigao svoju zadužbinu Mileševo. Uroš I je podigao Sopoćane i
crkvu Svete trojice.
Milutinovu zadužbinu čine Crkva kralja Milutina na Hilandaru, Gračanica, crkva
Svetog Stefana, crkva Bogorodice Ljeviške, Kraljeva crkva u Studenici, crkva Svetog
Đorđa itd.
Stefan Dečanski podigao je Visoke Dečane. Car Dušan podigao je mauzolej
crkvu Sveti Arhanđel kod Prizrena.
Knez Lazar Hrebeljanović Ravanicu, Lazaricu i dr. Despot Stefan Lazarević i
njegovi naslednici podigli su niz crkava i manastira. Za ovaj period srpskog graditeljstva
značajno je to da se središte srpske umetnosti seli na sever.
32
56. Smisao žrtvenog obreda. Žrtvenici i hramovi
Čin žrtvovanja podrazumeva voljno davanje ili odricanja pojedinca ili društvene
grupe od neke visoko vrednovane stvari ili bića u korist neke svete sile ili bića višeg
statusa. Cilj je održavanje veze sa dobronamernim silama kako bi one one uzvratile
dobročiniteljstvom ljudima. Nekad su prinošene ljudske žtrve, a onda je došlo do zamene
klanjem životinja. Žrtvu je stalno pratila molitva.
Žrtve se prinose na određenom mestu za vreme kultnih praznika ili u posebnim
prilikama. U religijskom ritualu dominiraju molitve i prinošenje žrtvi u krugu porodice ili
zajednice. Žrtvovanje, kad je reč o opštedržavnom interesu, najpre vrši vladar, u plemenu
to je žrec, a u patrijarhalnoj porodici pater familias. Osnovni smisao fenomena žrtvovanja
je da se jedna zajednica ovim ritualom suprotstavi sili destrukcije i nereda. Na planu
kolektivne psihologije, obred žrtvovanja ima karakter katarse, pročišćenja od suvišne
energije, od potrebe za nasiljem. Obredom žrtvovanja uspostavlja se prisna veza unutar
članova zajednice, ali i same te zajednice sa božanstvom kome se prinosi zajednička
žrtva.
Forme žrtvenika u okviru zajednice su crkve, hramovi, obročišta (mesta u prirodi,
kraj drveća i kamenog krsta), vode, izvori, raskršća. Mesta kulta u okviru porodice su:
prag, ognjište, istočni zid kuće, groblje. Žrtve koje se prinose bogovima nazivaju se trebi,
a mesto za žrtvovanje trebišta. Reč "treb" označavala bi: da nešto treba, da se mora dati,
žrtvovati, odnosno, dati ono što bogovi žele.
Bogu Perunu, kod Istočnih i Južnih Slovena, bio je posvećen hrast. Prema
vizantijskom istoričaru Prokopu, žrtvovali su mu petlove, bikove, medvede i jarce. U
hrišćanskom folkloru Perun je zamenjen svetim Ilijom.
Srbi, kao i drugi Južni Sloveni, i danas još poseduju duboko verovanje u duše, u
razne dobre i zle duhove, u demone, utvare i sablasti. Veruje se da je animizam osnova
celokupne religioznosti srpskog naroda. Animizam je verovanje po kome je celokupna
stvarnost prožeta ili nastanjena duhovima ili dušama.
Drevna srpska religija, kao i većina drugih religija, može se proučavati kroz četiri
osnovna odseka:
1. Opšta animologija - čiji su manifestni oblici: kultovi prirode i kultovi
predaka. Prvi oblik te religioznosti bio je manizam (poštovanje predaka).
2. Demonologija - kao višeg i u istorijskom smislu mlađeg sloja religioznosti.
Priroda i ljudski svet posmatraju se kao inkarnacije demona koji nastanjuju
šume i vode, kamen i vasionu, ali i životinjski svet. Manifestne forme ove
vrste religioznosti bile bi totemizam, zoomorfizam i demonizam.
3. Mitologija - viši i mlađi nivo religioznosti, koja sadrži niz mitskih
likova/božanstava, heroja nadljudske snage, u strogo ljudskom obliku.
Manifestne forme ove religioznosti su htonizam - bogovi donjeg sveta i
solarna božanstva - bogovi gornjeg sveta.
33
4. Otkrivena religija - hrišćanstvo, jevrejstvo, islam, budizam, kao najmlađi
stupnjevi religijske individuacije.
Srpski narod, u formama svoje vere, u novijim oblicima čuva starije slojeve
religioznosti. Kod Srba postoji verovanje u nezavisne duše, kao čovekovog duplikata, pri
čemu se ta druga forma čoveka naziva duša ili sen. Duše mrtvih se brzo kreću i
sveznajuće su. Staništa duša su: uglovi kuće, kraj ognjišta, odžak, prag, raskršće, groblje,
tavan, krov itd.
U srpskoj narodnoj religiji postoji veći broj primera vezivanja duše za kamen.
Kamen služi u mnogim obredima i magijskim radnjama. Koristi se prirodni, neobrađeni
kamen različite veličine, zatim, usamljeni kamen većeg oblika - kamen stanac; hrpa -
gomila kamenova, i probušeni kamen.
Za kamen stanac se vezuje veliki broj rituala. Porodilja koja nema mleka, dolazi
na kamen stanac gde izvodi prigodni magijski ritual. Onaj ko sanja svoje umrle, a hteo bi
da se oslobodi ovih noćnih mora, dovoljno je da dođe do kamena stanca i da na njemu
zapali sveću. Kamen stanac je, u stvari, stan umrloj duši. U težnji da se duša umrlog učini
nepokretnom dovoljno je da se "veže" za kamen.
Osim kamena stanca, značajnu magijsku funkciju imaju kamen u funkciji
nadgrobnog spomenika, kao i probušeni kamen. Postoji i običaj magijskog bacanja
kamena sa desne noge u dalj, pre izlaska sunca, u cilju zaštite od ujeda zmija.
Probušeni kamen se koristi u dva obreda. O Đurđevdanu, kada se prilikom
obredne muže ovaca kroz takav kamen "protera" prvi mlaz mleka. Isto tako, o Božiću,
kamen se zadene za granu nerodne šljive, sa verovanjem da će i sve slične šljive roditi.
Prema narodnom verovanju svaka biljka je dobila svoju dušu od duša umrlih
ljudi. Svako važnije bilje imalo je svog boga. Kult drveta i biljaka je brzo pravoslavna
hrišćanska crkva prihvatila. Značajnu ulogu imaju kult masline, bosiljka i kult badnjaka.
Posebno mesto imao je kult hrastovog drveta. Pojedini primerci hrasta kod Srba
vršili su ulogu prvobitnih hramova. Kod paganskih slovena važno je bilo sveto drvo
povezano sa kultom duša umrlih. Kult vatre je karakterističan element indoevropskih
religija. U ritualnom loženju badnjaka sam badnjak predstavlja zamenu boga sunca.
Badnjak je božanstvo koje se spaljuje da bi opet oživelo. Badnjak se dovodi i u vezu sa
kultom pokojnika, s obzirom da se na Badnje veče okupljaju domaći pokojnici.
U svakom kraju u Srbiji postoji neka proglašena zdrava voda oko koje se ljudi
okupljaju, umivaju se, piju je i kupaju se. Voda koja izvire iz vrela kao i kiša predstavlja
božansku krv. Velika je moć protočne vode upošte, a posebno one koja se zahvata kraj
34
vodenice. Vračare u bajanjima obično traže vodu sa levog ili desnog vodeničnog točka
kako bi oterale zlu nameru dušmana. Protočna voda se koristila da se opere odeća umrlog
što je simbolizovalo odlazak mrtvog iz sveta živih.
Kult psa je posebno razvijen kod stočara. U staroj srpskoj religiji pas se
identifikuje sa čovekom, čobaninom. Pas je i pratilac lovačkih božanstava (Dijana).
Mitsko oblikovanje vuka vezuje se za istočnoslovensko božanstvo gospodara šume,
životinja i ptica koji je zamišljen kao beli vuk. Sa hrišćanstvom ovaj beli vuk je doveden
u vezu sa Svetim Đorđem. Vuk ima dve forme: dobro i zlo. Vuk u dobrom liku je domaći
pas, a u lošem liku u obliku divlje životinje koja nanosi štetu. Jesenji praznici su smatrani
35
„vučijim“ i posebno se slavio poslednji dan, kada kreće i poslednji, sakati, hromi vuk.
Sva sakata mitska bića predstavljaju mesec u opadanju.
se prvo jašu poljima radi plodnosti a onda se daje konju kolač todorčić, u obliku kopita,
kako bi se usevi zaštitili od gaženja od strane Todorovih konja.
Dobar deo običaja oko Badnjeg dana povezan je sa žitnim demonom sagledanim
u obliku ptice. On ima dva lika. Dobroćudan kao domaća kokoš i petao, i zloćudna u
obliku gavrana i vrane. Kod nas je poznato ritualno klanje petla koje se vezuje za dva
praznika: Sveti Ilija i Mratindan. Najstariji petao se prinosi kao žrtva svetom Iliji. Ako bi
takav petao ostao živ posle Ilindana, veruje se da će umreti domaćin iz te kuće. Na dan
Svetog Mrate kolje se crno pile, kokoš ili petao. Klanje petla obavljala bi najstarija žena u
domaćinstvu i to na kućnom pragu, staništu kulta predaka. Taj običaj je u vezi sa
htonskom prirodom srpskog vrhovnog božanstva.
Vampir pripada krugu demona vezanih za kult predaka. To je mrtvo telo koje je
oživelo, ustalo iz groba i luta okolo, davi ljude i pije im krv. Vampiri su oni koji umiru
neprirodnom smrću, samoubice, koji se nisu ispovedili, koji su iznenada umrli itd. Vučiji
oblik vampira je tipično srpski i kod nas se češće naziva vukodlakom. Vukodlak je
demon prekriven vučijom dlakom.
Veštica je ženski korelat vampira. Kod Srba postoji verovanje da je veštica svaka
stara žena kad umre, dok mlada žena kad umre postaje vila. Veštica poprima oblik
leptira, crne ptice, psa, mačke, vuka itd. Veruje se da se ona hrani ljudskim srcima i
džigericom.
Opšte je shvatanje da je mora demon koji noću pritiska, mori ljude na spavanju i
zaustavlja im disanje. Mora je slična ili čak srodna veštici. Često se smatra da je mora
veštica koja se pokajala, pa ne jede više ljude, već ih samo muči, mori.
Raskršće je kod Srba i drugih naroda važno kultno i obredno mesto. To je kultno
mesto na kome obitava htonska boginja. Kod mnogih naroda raskršća se smatraju kao
opasna, nečista mesta. Tu se skupljaju duhovi i zli demoni. Kod svadbenih običaja, na
primer, nevesta prilaže novac na raskršću, kao žrtvu boginji raskršća, očekujući za uzvrat
36
potomstvo i uspeh u braku. Kada bolesno dete okupaju u kući, tzv. "nečistu" vodu posle
kupanja prosipaju na raskršću.
Raskršća imaju isti status kao groblja. Magijske radnje se obavljaju noćima i na
grobljima i na raskršću. U grčkoj mitologiji boginja raskršća je Hekata, zaštitnica je
braka i plodnosti, porodilja i novorođenčadi. Njeni spomenici se nalaze na grobljima i
raskršćima gde joj se prinose žrtve. Za raskršća se vezuju i sudbine tzv. neobičnih smrti,
odnosno tu se sahranjuju tuđinci i zločinci.
37
69. Antropološki ciklus. Smrt i pogrebni običaji
po mraku". Njegova odeća i samrtne stvari bacaju se ili se trećeg dana po smrti peru u
reci i na nekoj livadi. Pošto je umirući izdahnuo otvaraju se vrata i prozori. Sahranjuje se
sutradan. Prazan sanduk i prazan grob ne smeju prenoćiti. Da se pokojnik ne bi
povampirio zaseca mu se prst na nozi, ispod kolena, na mišici. Umrli na glavi mora
obavezno imati kapu, a žena maramu.
Kod odra izloženog mrtvaca stavljaju se darovi u jelu. Veruje se da se pokojnik
može služiti hranom, da je aktivan na nevidljiv način. Pokojnika iz kuće iznose najbliži i
to tako da noge idu napred. Po povratku sa groblja svaki učesnik pratnje, pre ulaska u
kuću ritualno pere ruke. Ljudi umrli na neprirodan način sahrajivani su van groblja.
Objavljivanje smrti u kući najavljuje se naricanjem. Na isteku godine dana umrlome se
podiže kameni spomenik. Njegov cilj je da se posle godinu dana lutanja duše umrloga,
konačno ovu duša veže, ustali.
Ovi obredi imaju religijsku i socijalnu snagu. Njima se grupa, užasnuta
fenomenom smrti, suprotstavlja dezintegrativnim silama kako bi sačuvala potrebnu
životnu energiju.
Osim sudskih i državnih organa, odluke i presude donosili su i "selo" ili "narod".
Prokletija je običaj proklinjanja nepoznatog krivca za učinjeno rđavo delo. Običaj se
održao uglavnom u istočnim delovima Srbije. Narod i dan-danas veruje u dostižnost
kletve.
Lapot je običaj starih Slovena napuštanja i ubijanja staraca i iznemoglih. Pred
skupljenim svetom familija bi premlatila starca ili babu, uglavnom batinom, ređe
kamenjem ili sekirom. Koga su god vodili na lapot on bi išao bez ikakvog straha,
nadajući se boljem životu na onom svetu. Ova praksa raširena je u dinarskim predelima,
pa u istočnoj Srbiji i Makedoniji. Mitološku paralelu ovom običaju nalazimo i u
japanskoj religijskoj i običajnoj praksi ostavljanja staraca i starica u planini, sa
verovanjem da će preći u bolji život.
38
Oranje i sejanje se kod svih naroda smatra činom oplodnje zemlje. Dobri dani za
setvu su ponedeljak i četvrtak, a loši petak i subota. Dodole su bile devojčice od 6 do 14
godina koje su okićene cvećem prizivale kišu. Igrale su, pevale i prskale ukućane idući od
kuće do kuće. Dodole bi dobijale darove u hrani, i takođe bile polivane vodom. Jedna od
devojčice je imala poseban status i njoj se vezivao krst za nogu sa neznanog groba, a
zatim se krst, zajedno sa cvećem i hranom, bacao u reku. Sve je povezano sa vodenim
demonima. Za prestanak kiše ukopavala se živa mačka ili magarac, ili se živa mačka baca
u zažarenu peć.
39
Pojava antropološke lingvistike, po mišljenjima nekih autora, dovela je do
značajnih promena u lingvistici. Jezik se posmatrao kao koherentna, autonomna celina.
Prihvaćeno je antropološko shvatanje da se svet može objektivno gledati jedino kroz oči
onih koje proučavamo.
Sve brojne postavke i tumečenja jezika mogu se svrstati u tri glavne teorije o
jeziku:
Lingvistička teorija je teorija o čovekovom sistemu simbolizacije u komunikaciji,
proučava odnose između zvuka i značenja;
Psiholingvistička teorija je teorija o čovekovoj osnovnoj sposobnosti da se ponaša
simbolično, proučava kako ljudi odnose između zvuka i značenja mogu da izvode u
kodnom ponašanju;
40
75. Psiholingvistika
Naučnici su sve više tražili kognitivni pristup teorijama jezičkog ponašanja, tj.
opis onih tipova procesa mentalnog ponašanja koji su uključeni u stvaranje i razumevanje
jezičkih iskaza. Kognitivni psiholingvistički pristup pretpostavlja da ljudi imaju
unutrašnju sposobnost da razvijaju jezik. Jezik se više posmatra kao nešto što su ljudi
razvili svojom aktivnošću, nego kao pasivan proizvod jezičkog učenja. Kognitivni pristup
smatra da dete uči pravila i strategije za razvoj ili tumačenje rečenica, a ne same rečenice.
Psiholingvisti su proučavali kako se jezička kompetencije (znanje, sposobnost) razvija
kod dece.
Blek i Mur smatraju da je govor kako stimulans za ponašanje tako i odgovor koji
ponašanje upućuje samom stimulansu. Viver i Nes smatraju da je govor psihofizički
proces putem kojeg jedna osoba pokušava da utiče na drugu. Smatraju da kao govornici
najbolje što možemo da uradimo je da koristimo čujne i vizuelne simbole koji u našim
slušaocima mogu da dodirnu izvesne elemente njihovog prošlog iskustva. Tako će
slušaoci proizvesti za sebe značenjske obrasce koje mi želimo da one imaju.
76. Sociolingvistika
41
govornim obrascima koji postoje u određenoj zajednici. Etnografija komunikacije za
kontekst uzima celu zajednicu, istražujući u celini njene komunikativne navike. Smatra
da su etnografija i komunikacija, a ne lingvistika i jezik ti koji određuju pojmovni okvir
putem koga se procenjuje mesto jezika u kulturi i društvu.
Hajmz smatra da dete razvija obrazce za korišćenje jezika i time ustanovljava
svoju sociolingvističku kompetenciju. Tvrdio je da je kulturno i društveno znanje nekog
društva bitna odlika uspešne komunikacije.
42
smatra da različiti jezici klasifikuju iskustva različito i da takve klasifikacije nisu nužno
svesne. Boasovu jezičku relativnost nastavili su njegovi učenici Sapir i Vorf.
Etnosemantika proučava načine na koje različite kulture organizuju i kategorizuju
oblasti znanja, kao što su biljke, životinje, srodnici.
Najznačajniji naučnik koji se bavio etnografijom govora bio je Hajmz. On smatra
da je govor sistem kulturnog ponašanja, da lingvistička kompetencija govornika ne
uključuje samo sposobnost da se proizvede sintaksa, već i sposobnost da se jezik koristi
pragmatično u određenom društvenom i kulturnom kontekstu.
Kognitivna lingvistika pretpostavlja da jezik izražava mentalne predstave ili
koherentne ideje. Kulturna lingvistika je sinteza kognitivne lingvistike i boasovske
lingvistike, etnosemantike i etnografije govora. Kulturna lingvistika treba da konotira
široki interes za jezik i kulturu, brigu za poznavanje folklora naroda čiji se jezik istražuje,
oslanjajući se pri tom na etnografske i lingvističke metode.
79. Kodovi i njihove vrste
Kodovi su znakovni sistemi različitih vrsta (jezik, pismo, matematički znaci, note,
slikarstvo, mirisi, dodiri, itd.). Kodovi čine sisteme u koje su organizovani znakovi, a
njima upravljaju pravila koja prihvataju svi članovi zajednice koji ih koriste. U svakom
društvu postoje kodovi ponašanja i značenjski kodovi. Kodovi ponašanja regulišu
načine ponašanja zajednice i pojedinih članova (zakoni, bonton, i razna druga pravila), a
značenjski kodovi se odnose na sisteme znakova koji imaju više jedinica koji se mogu
kombinovati (paradigmatska dimenzija koda) po pravilima koja su stvar dogovora
(sintagmatska dimenzija koda).
U najširem smislu kodovi mogu biti veštački (Morzeovi znaci) i prirodni (jezik).
Kad je reč o kulturnim kodovima oni se mogu podeliti na digitalne (jezik, matematika,
itd.) i analoške (slike, mape, pokreti tela, itd.).
Na osnovu dogovora kodovi se dele na konvencionalne, arbitarne i estetske.
Konvencije su nepisana pravila, zajednička iskustva članova neke zajednice ili
kulture. Čine ih ponašanje ljudi, načini na koje će uređivati svoj život i
svakodnevnicu, od oblačenja do građanja kuća.
Kod arbitarnih kodova radi se o dogovorenom odnosu između oznake i označenog.
Simbolički su, bezlični i statični. To su pre svega kodovi nauke kao što su brojevi,
zatim saobraćajni znaci, vojne uniforme, notni znakovi, hemijski simboli, itd.
Estetski kodovi su različiti, promenljivi i teško mogu da se odrede. Vezani su za
kulturni kontekst. Obuhvataju unutrašnji, subjektivni svet. Konvencionalni estetski
kodovi omogućavaju uklapanje članova društva u njihovu kulturu. Masovna i narodna
umetnost koristi konvencionalne estetske kodove.
Konvencionalizacija je kulturni proces koji se javlja kada kodovi koji su do skora
bili sasvim nekonvencionalni, usled činjenice da ih je prihvatila masovna publika, postaju
popularni i svakodnevni.
43
značenje je sekundarno zančenje koje znak može imati pored primarnog, standardnog ili
suštinskog značenja.
Bart razlikuje dva reda značenja: denotativno i konotativno. Denotativni red
značenja je deskriptivan, on opisuje odnos između označitelja i označenog. Denotacija se
odnosi na očigledan, bukvalan smisao znaka. Fotografija nekog dela grada, ulice, kuće,
denotira taj deo grada. Pod konotacijom Bart ne misli samo drugi smisao, već da
uključuje sve osim jednog odnosa denotacije koji ostaje tajna. Konotacija je za Barta
idealno oruđe za analizu književnog teksta pošto denotacija dozvoljava da se otkrije samo
prost, bukvalan odnos.
Termin denotacija se koristi u mnogim teorijama da se odredi prvo glavno ili
jedino značenje, nasuprot konotaciji koja implicira više od jednog značenja.
Bart razlikuje i treći red značenja koje naziva simboličnim. Predmet postaje
simboličan kada kroz konvenciju i upotrebu dobije značenje koje mu omogućuje da
postane nešto drugo.
Eko smatra da denotacija ukazuje na značenje, dok je smisao konotacije određen
značenjem. Denotaciju identifikuje sa primarnim značenjem reči ili rečenice, dok se
konotacija vezuje za moguća asocijativna značenja.
Književna kritika polazi od pretpostavke da je književnost pre svega konotativne
prirode za razliku od denotativnog jezika i govora, ali tu postoje različita stanovišta koja
su posledica različitog stava prema književnom tekstu i njegovom tumačenju. Nejasnost
pojma konotacije dovela je do brojnih kritika i čak odbacivanja konotacije kao činjenice
značajne za književnost. Još jedan problem je i nemogućnost jesnog razlikovanja između
konotacije i denotacije.
44
kuća je najavila ili beli dvor je potvrdio, koristimo metonimiju u kojoj se mesto javlja kao
političko središte. Kada kažemo: čuo je violinu (tj. zvuk violine) zamenjujemo odliku
neke stvari sa samom tom stvari.
45
Semiologija vidi komunikaciju kao stvaranje značenja u poruci. Značenje nije
statično. Ono je promenljivo, predstavlja aktivan proces. Sosir smatra da je značenje
vrednost pojma unutar celog semiološkog sistema. On pravi razliku između vrednosti i
značenja. Vrednost je element značenja, ali značenje se od nje razlikuje i istovremeno od
nje zavisi. Jedna reč može biti zamenjena nekom drugom ili upoređena s nekom drugom.
Njena vrednost nije utvrđena sve dok ne možemo da je razmenimo sa nekim drugim
pojmom da nešto znači.
Sosir označitelja smatra materijalnim delom vrednosti, dok je označeni pojmovni
deo. Vrednost označitelja može se odrediti jedino u odnosu ili u razlici sa drugim
fenomenima jezika (ako je reč o lingvističkoj vrednosti). U reči su važne zvučne razlike
koje nam omogućavaju da ih odvajamo od drugih reči, pošto su upravo razlike te koje
nose značenje. Materijalni element (zvuk) po sebi ne pripada jeziku, on je samo materijal
koji jezik koristi.
Glavni pojmovi koji se koriste u odnosu između označitelja i označenog su
proizvoljno (arbitarno), ikonično, motivacija i ograničenje i svi su oni povezani među
sobom. Proizvoljna priroda znaka ukazuje da nema nužne veze između označitelja i
označenog, već da se radi o osobenoj komunikaciji koja čini arbitarni entitet. Ikona je
znak gde je oblik označitelja određen na neki način preko označenog. Motivacija i
ograničenje opisuju u kojoj meri označeno određuje označitelja. Visoko motivisan znak
je vrlo ikoničan: fotografija je više motivisana od saobraćajnog znaka. Ograničenje se
odnosi na uticaj koji označeno vrši na označitelja. Što je znak motivisaniji, to je više
njegov označitelj ograničen označenim.
U okviru analize fenomena znaka kao sistema iznosi se važnost dve dihotomije:
jezik naspram žive reči (govora) i sinhronija naspram dijahronije. Sosir je jezički sistem
nazvao jezik, nasuprot koga se nalazi govor. Govor je pojedinačna upotreba društvenog
sistema znakova u govornim radnjama ili tekstovima. Sinhronijska analiza bavi se
sistemom znakova u nekom datom trenutku bez obzira na njegovu istoriju. Dijahronija se
bavi razvojem znakovnog sistema u istorijskoj perspektivi.
Jezik je socijalan u smislu njegovog saznavanja. Elementi govora su
individualno određeni, pa zato nisu društveni. Jezik je neneamran, a govor je nameran
(jezik pojedinac prima pasivno, a govor uključuje nameru prilikom izbora asocijativnih
zvučnih slika sa pojmovima u jeziku). Govor je aktivan, a jezik pasivan (jezik je zbir
onoga što se naučilo, a govor je izbor iz onoga što se naučilo). Govor je heterogen (ne
postoji obrazac između društvenog konteksta i rečenog), a jezik homogen (zvučne slike i
pojmovi su nepromenljivo povezani).
Znaci su organizovani u kodove na dva načina: putem asocijacije ili paradigme i
putem sintagme. Paradigma je niz znakova, poput azbuke, iz kojeg se pravi izbor da bi se
formulisala poruka. Sintagma je kombinacija izabranih znakova. U jeziku, rečnik je
paradigma, a rečenice sintagma.
U paradigmi sve jedinice moraju imati nešto zajedničko što ih čini članom
paradigme i moraju se jasno razlikovati od drugih u paradigmi, tj. moraju imati
distinktivne odlike znaka. Važna odlika sintagme su pravila kako se prave kombinacije U
jeziku to su gramatika, sintaksa, u muzici melodija, itd.
46
85. Mukaržovski i praški jezički krug
47
umetničko delo ponaša kao živi organizam, da ono živi u sprezi sa čitaocem predajući mu
upravo onu vrstu poruke koju on hoće da primi.
Argajl, Bergun i Gerero su opisali brojne različite kodove ili načine izražavanja
koji se pri tom koriste.
1. Telesni dodir ili haptički način. Telesni dodir je kulturno kodiran i u pogledu
količine i kvaliteta. Istraživači su pronašli da postoje kulture kontaktnog i nekontaktnog
tipa. Arapi, Južnoamerikanci i Južnoevropljani spadaju u prvu grupu, dok bi Azijati,
Indijanci i Severni Evropljani (Amerikanci) pripadali drugoj. Kod većine zapadnih
naroda muškarci se ustežu od bilo kakvog drugog dodira osim stiska ruke. Pa i to se često
izbegava. Za Latinoamerikance međutim, jednostavan stisak ruke je nesto vrlo bezlično.
U studiji Džounsa, Džounsa i Jarbroa o značenju dodira analizira se sedam
primarnih oblika dodira kod odraslih ljudi: pozitivan efekat, igrački, kontrolisani, ritualni,
hibridni, zadati i slučajni. Pozitivan efekat se odnosi na onu vrstu dodira koja želi da
izazove podršku, razumevanje, uključivanje, ljubavni ili seksualni interes. Igrački se
vezuje za potrebu da se olakša situacija kroz neku vrstu igre, kao što je golicanje ili lažno
rvanje. Kontrolisani dodiri teže da usmere ponašanje kao što je dodir po ramenu.
Ritualni dodir se odnosi na stisak ruke, kratak zagrljaj pri pozdravu ili opraštanju.
Hibridan dodir kombinuje pozitivan efekat i ritualni dodir, kao što je to na primer
ljubljenje i grljenje pri susretu. Zadati i slučajni dodiri su više kontakti nego stvar
komunikacije, kao što je to na primer situacija kod zubara ili lekara gde on dotiče, mada
time i ne komunicira sa pacijentom.
48
2. Bliskost, proksemički ili prostorni kod. Odnosi na način kako ljudi uobličuju i
koriste prostomu komunikaciju. Čovek ima dve osnovne prostome potrebe, jedna je
teritorijalna, druga je lična. Teritorijalna se dalje deli na tri kategorije: primarnu,
sekundamu i javnu. Primama teritorija je lično okruženje, stambeni ili radni prostor
ličnosti. Sekundamu predstavljaju razna javna mesta, kao što su škola, ustanova u kojoj
se radi, i sl. Javna teritorija se odnosi na javna mesta uopšte.
Hola je skovao izraz proksemija. Pod njim on podrazumeva kako čovek
nesvesno strukturiše svoj mikroprostor. Mikroprostor je neposredna čovekova okolina, i
to je područje njegove privatnosti. Mezoprostor je sledeći korak, odnosno čovekova šira
okolina. Makroprostor se proširuje na veće teritorije od naselja do gradova i dalje. Kad
se radi o kultumoj dimenziji, Hol razlikuje infrakulturno i prekulturno proksemično
ponašanja. Infrakulturno ponašanje možemo zvati i teritorijalno ponašanje. Prekulturna
proksemija se odnosi na čovekovo čulno percipiranje prostora.
3. Orijentacija. Kako se okrećemo prema nekome takođe je neka vrsta poruke o
našem odnosu. Glasovne osobenosti predstavljaju veoma značajan kod u komunikaciji.
Glas u verbalnoj komunikaciji je prenosilac emocionalnih poruka. Kod mnogih naroda
jačina glasa i brojne gestikulacije znače iskrenost i dobronamernost. Arapi, na primer,
galame, skaču i viču, baš kao i Italijani ili Grci, kad žele da iskažu svoju iskrenost i dobru
volju. Amerikanci bi to smatrali agresivnošću i nepristojnošću.
4. Izgled. Spoljni izgled koji se na izvestan način može kontrolisati (odeća, boja
kose i šminka kod žena) i unutrašnji koji se odnosi na naše fizičke osobenosti (visina,
težina, prirodne boje) nose poruku o nama. Fizički izgled često prenosi vrlo važne poruke
drugom. Ljudi su skloni da stvaraju stereotipne predstave o drugima na osnovu njhovog
oblačenja, ponašanja u javnosti.
49
fatička, ekspresivna i konativna. Fatička se ogleda pre svega tokom razgovora, gde ima
za cilj poticanje ili održavanje razgovora. Ekspresivna funkcija vidljiva je u reakcijama
koje se preko očiju mogu izraziti kada se radi o emocijama zadovoljstva, iznenađenja ili
besa. Konativna funkcija dobija na važnosti kada je reč o onome kome je pogled upućen.
90. Gestovi
50
4. Simbolički gestovi se tiču apstraktnih pojmova, na primer, kad glupost
pokazujemo tako što okrećemo kažiprst na slepočnici, ili nevericu time što povučemo
prstom donji kapak. Specifični su za određenu kulturu i moramo ih naučiti da bismo ih
mogli razumeti.
5. Tehnički gestovi su takvi gestovi kojim se služe stručnjaci u pojedinim
zanimanjima ili ljudi koji pripadaju određenim profesionalnim sredinama. Takvi su na
primer, gestovi koje čine članovi nekog televizijskog studija kada jedni drugima prenose
upustva za rad.
6. Šifrovani gestovi predstavljaju formalne znake koji su povezani uzajamno i čine
sistem koji predstavlja određeni kôd ili jezik. Najvažniji sistemi tog tipa su jezik
gluvonemih i mornarski semaforski jezik.
Osnovna razlika između starih i novih medija je u tome da novi mediji nisu
masovni u klasičnom smislu. Masovni mediji su značili centralno proizvedene
standardizovane informacije i proizvode zabave koji su se distribuirali širokoj publici
kroz posebne kanale. Novi elektronski sistemi ne potiču iz jednog izvora i obično vrše
posebne usluge za relativno male grupe publike. Zajednička veza izmedu starih i novih
medija je mogućnost da ponude obilje informacija i zabave širokoj publici veoma
povoljno i po pristojnim cenama.
Novi resursi informacija utiču na društvo, jer faktor koji odvaja ekonomske klase
u razvijenom zapadnom društvu sve je više pristup informacijama i kontrola, čime
počinje da se povećava jaz između onih bogatih informacijama i onih siromašnih.
Rezultat je dalja fragmentacija društva, veće nepoverenje u vladu i druge institucije.
Sadašnje promene modernog vremena zasnovane su na kompjuterizovanoj
tehnologiji masovnih medija. Tradicionalne granice između medija nestaju otkako im je
zajednički kompjuterski modem.
Ključ za ovu promenu je pojava poluprovodnog čipa. Većina elektronskih
istraživanja u poslednjim decenijama zasnovana je na poboljšanju u oblasti tehnologije
čipa. Svake dve godine u proseku dolaze nove čip generacije.
Multimedijalni kompjuteri su visokotehnološki hibrid koji daje fotografije i
filmove na istom ekranu sa tekstom i zvukom. Do sad se multimedijalna tehnologija
uglavnom zasnivala na visokom, tehnološkom produžetku konvencionalnih kompjutera.
U budućnosti će oni verovatno izgledati više kao televizori sa daleko većim
mogućnostima od današnjih.
Još jedna nova tehnologija u medijima postaće u budućnosti deo multimedijalnog
obrasca: virtuelna stvarnost. To je nova vrsta spoja ljudskog i kompjuterskog koja nudi
svet fantazije u kome će igre i druge zabave biti dostupne u domaćinstvu.
Današnji svet živi u sredini u kojoj informacioni uređaji zasnovani na kompjuteru
menjaju načine na koji se stvaraju i pohranjuju informaeije. Jasno je da se nalazimo usred
masovnih komunikacija kojima će vladati sve više multimedijalni servisi i u oblasti
informacija i u sferi zabave.
51
REČNIK POJMOVA
52
Demitologija - oslobaćanje izvesnih religijskih pogleda i pojmova njihovog mitskog
sadržaja; kritičko-racionalna analiza mitova koja nastoji da dokaže da su „mitovi" rezultat
čovekove nemogućnosti da racionalno shvati pojave u prirodi i društvu. Kritika mitske
svesti.
Disponibilitet - stanje nečega što je na raspolaganju; raspoloživost.
Dogmatizam - „dogma", stav bez dokaza. Dogmatizam je doktrina prema kojoj je ljudski
duh snosoban da shvati bivstvo u njegovoj apsolutnoj realnosti.
Emanacija - proizlaženje iz Jednog, savršenog Bića; nastajanje nižeg, nesavršenog, iz
višeg, savršenog.
Empirizam - pravac u teoriji saznanja koji svako saznanje izvodi iz čulnog iskustva
(empirije). Supr. „racionalizam".
Erinije - u grčkoj mitologiji demoni podzemnog sveta; pojavljuju se i u obličju zmije i
pasa. Erinije su službenice moćne htonične boginje Hekate. E. su se svetile ljudima i
proganjale su sve one koji su se ogrešili o porodični princip, o materinsko načelo,
uprljavši ruke krvlju; katkada se preobražavaju u dobroćudne likove - u Eumenide.
Eshatologija - nauka o krajnjim istinama čoveka i sveta. U hrišćanskoj dogmatici: učenje
o kraju sveta, uskrsnuću mrtvih, o božjem carstvu na zemlji.
Evharistija - tajna pričešća; najvažniji deo hrišćanskog bogusluženja; obredno jedenje
hleba (Hristovo telo) i pijenje vina (Hristova krv) kao vid sjedinjenja sa Hristom i u
Hristu.
Insuficijencija - nedovoljnost, oskudpost, nedostatak.
Inteligibilan - nešto što se može shvatiti samo pomoću intelekta, odnosno, intelektualnim
opažanjem; što pripada nečulnom svetu.
Invarijabilan - nepromenljiv.
Involucija - opadanje, slabljenje.
Involvirati - imati u sebi, sadržavati u svom pojmu.
Jansenizam - teološki pokret utemeljen na Avgustinovom učenju a usmeren protiv
jezuita; j. su najvatreniji branitelji stava o potrebi unutrašnjeg, duhovnog sagledavanja
boga bez bilo kakvog posrednika.
Kapitel - je ukrašena glava na vrhu stuba. U grčkoj arhitekturi tri osnovna stila: dorski,
jonski i korintski upravo se po kapitelu najjasnije razlikuju.
Katarsis - „čišćenje", „prečišćavanje duše" od navale čulnosti, strasti; za pitagorejce smrt
znači osloboćenje, katarsis duše od tela. Za Aristotela cilj je tragadije da „izazivanjem
osećanja straha i sažaljenja vrši pročišćenje (katarsis) takvih osećanja".
Kontemplacija - gledanje, posmatranje, duhovno opažanje natčulnog, božanskog u duši i
u svetu; sredstvo mističnog saznanja (u budizmu, u hrišćanskoj mistici).
Konceptualizam - stanovište po kome se neka situacija ili iskustvo prevodi u pojmove;
gledište koje uvažava aktivnu ulogu pojmovnog mišljenja zapostavljajući iskustvo i
činjenice. Supr. „empirizmu" i „nominalizmu".
Metafizika - („ono što je posle, odnosio, iza fizičkog") to je nauka o prvim principima i
uzrocima, o osnovnim pojmovima saznanja u njegovom poslednjem za nas shvatljivom
smislu. Predmeti metafizike su sledeći: bivstvo, sloboda, bog, život, materija, sila, istina,
lepota, duša, bivanje, svetski duh, priroda.
Misticizam - verovanje u mogućnost neposrednog saznanja tajanstvenih i zagonetnih
natprirodnih bića. Obeležje gotovo svake religije.
Nekropola - grad mrtvih, podzemna grobnica; groblje.
53
Organicizam - tumačenje društvenih i kulturnih pojava po analogiji sa biološkim
organizmom; razvoj se odvija po strogim, unapred datim zakonima, bez skretanja od već
ustaljene šeme: mladosti-zrelosti-kraja organizma. Ciklusna teorija o razvoju kulture je
organicistička.
Pagoda - istočnjački hram ili deo hrama, često u obliku višespratne kule sa bogato
ukrašenim izvijenim krovovima iznad svakog sprata.
Panlogizam - učenje o sveprisutnosti uma, prema kome logos, ideju treba posmatrati kao
apsolutnu stvarnost sveta, kao ostvarenje uma.
Poliandrija - biti u braku sa više muževa.
Pragmatičan - usredsrećen na akciju, praksu.
Prezentativne umetnosti - one u kojima se umetničko u umetnosti - neposredno-čulno
pokazuje samom „formom", bez vidljivog "sadržaja"; takve su umetnosti: arhitektura,
muzika, nefigurativne umetnosti. Supr. „reprezentativne umetnosti", kod kojih se jasno
prikazuje „sadržaj": u književnosti, tradicionalnom slikarstvu, filmu.
Prozeliti - oni koji prelaze u drugu veru; prozelitizam je pokret, praksa preobraćanja
pristalica jedne vere u drugu.
Racionalizacija - pojam psihologije, sociologije umetnosti, psihologije i političke
sociologije. Označava nameru umetnika ili, pak, kritike da se pažnja čitalaca i javnosti
svesno odvrati od pravih poruka dela, čiji se dublji smisao nalazi u latentnom sloju
tvorevine, a čiji je agens, najčešće „libido", odnosno „subverzivna politička poruka".
Pažnja se, stoga zadržava na tzv. „bezopasnim" slojevima manifestiog plana dela.
Rezidue - u psihologiji arhaični, preživeli ostaci u našoj individualnoj ili kolektivnoj
svesti.
Rezignacija - pomirenje sa sudbinom, sa onim neizbežnim; može se javiti u okviru
saznanja i osećanja neke nadmoćnosti koju subjekt ne može savladati, ili za vreme
bolesti, fizičke iscrpljeposti, tromosti.
Semantika - Semantika je deo opšte semiotike, nauke o znacima, i predstavlja nauku ili
teoriju o značenju reči; ima za predmet odnos izmeću znaka i njegovog značenja, reči i
označenog; u odrećenju svoga zadatka, semantika apstrahuje od toga da su ovi znakovi
proizvodi odrećenih grupa ljudi, individua itd. Semantika ne ispituje znakove kao takve,
kao fizičke tvorevine, već ih uzima kao da su stvoreni u cilju označavanja, sa
simboličkom funkcijom. Upor. „semiotika".
Semiotika - opšta teorija o znacima, rečima, odnosno, o vrstama znakova. Semiotika se
deli na tri discipline, na pragmatiku, semantiku i sintaktiku. 1) Sintaktika se bavi
odnosom znaka prema ukupnom „sistemu znakova", jezika; 2) semantika ispituje odnos
znaka prema „predmetu" koji on označava; najzad, 3) pragmatika ispituje odnos znaka
prema „govorniku", koji ga upotrebljava.
Sinestezija - znači „saradnju, sadejstvo više čula"; u estetici s. označava pojavu da u
nekim umetnostima, kakva je npr. filmska, odnosno balet, opera, umetnički ples, deluju u
recepciji „jednog bića umetnosti" više naših čula istovremeno. Proizvođači kiča
bespoštedno koriste efekte sinestetičkog delovanja predmeta.
Transcendentno - oznaka za sve što nadilazi iskustvo, što je s one strane mogućnog
iskustva, najzad, što prekoračuje područje ljudske svesti. Supr. „imanentno".
Transcendentalno - kod Kanta transcendentalno dobija metodološko značenje; t. je
svako ono saznanje „koje se ne bavi predmetima, već našim načinom saznanja predmeta,
koje treba da bude apriori mogućno...Transcendentalno ne znači nešto što nadilazi svako
54
iskustvo (to bi bilo transcendentno) nego ono što, doduše, dolazi pre iskustva, ali što, pak,
nijs ničim višim uslovljeno, nego što omogućava samo saznanje iskustva".
Utilitarizam - korisnost; u estetici - gledište po kome umetnost ima primarno za cilj da
zadovolji neke društveno-političke potrebe.
Helenizam - period grčke kulturs posle smrti Aleksandra Makedonskog (323. ire n.e.) do
cara Augusta (63. god. pre n.e.).
Hermeneutika - teorija tumačenja, objašnjavanja.
Hermetizam - „zatvorenost". U estetici: „hermetičan tekst" ukazuje na nepristupačnost
delu; delo se ne može „otčitati", „razumeti" bez poznavanja određene samo tom delu ili
samo toj stilistici odgovarajuće poetike.
Heteronomija - zavisnost od tuđih, drugih, a ne vlastitih zakona. U estetici prosuđivanje
umetničkog dela sa njemu stranog vrednosiog stanovišta, pozicije „istine" (saznanje) i
„dobra". Utilitarna estetika je primer teorije umetnosti koja ns uvažava princip umetničke
autonomije. Supr. „autonomiji".
55