Uvod (Osnovni pojmovi operativnog sistema Unix)
Shell podržava više korisnika (multiuser), više zadataka (multitask), i
Operativni sistem Unix predstavlja skup programa. Dva od njih
zauzimaju posebno važno mjesto: kernel (jezgro) i shell (ljuska, školjka).
Kernel predstavlja operativni sistem u najužem smislu; on nadgleda sve
procese na sistemu, izvršava ih na određeni način i u određeno vrijeme,
kao i mnoge druge stvari (alokacija resursa sistema, koordinacija svih
detalja komponenti sistema i sl.). Kako i koji programi treba da se izvrše,
šta da se uradi sa njihovim izlazima i mnogo sličnih detalja, kernel dobija
obavještenje preko komandnog interpretera, tj. programa pod nazivom
shell. Shell služi za komunikaciju sa korisnikom i prevodi komande koje
unosi korisnik i pretvara ih u jezik koji je razumljiv kernelu.
Na slici je prikazan osnovni dijagram sistema UNIX.
Kompajleri
Shell
Jezgro (Kernel)
Mail
Editori Hardver
FTP
Telnet
Osnovni koncepti koji ujedinjuju sve verzije UNIX-a su četiri ideje:
Kernel (Jezgro)
Kernel predstavlja srce operativnog sistema. Raspoređuje
zadatke i upravlja smještanjem podataka. Korisnik rijetko komunicira
direktno sa kernelom. Ovo je dio operativnog sistema rezidentan u
memoriji.
Shell (Interpreter, ljuska, školjka)
Shell je uslužni program koji procesira korisničku komandu. Kada
37
se komanda unese, shell je interpretira i poziva odgovarajući program.
više interfejsa. Koristi standardnu sintaksu za sve komande.
Komande i uslužni programi
Moguće je kombinovati različite uslužne programe i komande.
Postoji preko 200 standardnih komandi koje, uz korišćenje
preusmjeravanja, omogućavaju veliku fleksibilnost.
Fajlovi i Direktorijumi
Sistem direktorijuma podržava višenivosku hijerarhiju. Fajlovi i
direktorijumi mogu imati zaštićen pristup. Do fajlova i direktorijuma
dolazi se preko imena putanja (pathnames). Fajlovi podržavaju veze sa
više imena. Prenosivi fajl sistemi su takođe podržani.
Time-sharing operativni sistem Unix veoma je popularan zbog
svoje prenosivosti; on, naime, može da radi na velikom broju različitih
računara. Mada je prvo bio namijenjen PDP-11 familiji računara, Unix je
prilagođen mnogim drugim tipovima računara, tako da danas postoji
veliki broj verzija Unix-a kao i njemu sličnih operativnih sistema.
Relativna nezavisnost Unix-a od računara obogaćuje izbor uslužnih
programa (editori, prevodioci,..). S druge strane, mana Unixa je što
podrazumijeva prijateljski nastrojen skup korisnika. Postoje načini da
neodgovorni korisnik uspori ili zakoči sistem.
Unix je skoro cio napisan u C-u, što mu osigurava dobru buduću
primjenu. Ovaj sistem je rezultat višedecenijskog rada i usavršavanja.
Najranije verzije Bell Labs je dao univerzitetima, gdje su različiti korisnici
mijenjali i proširivali različite verzije Unixa. Iako je oko 75% stvari isto na
svim sistemima, zgodno je znati na kojoj konkretnoj verziji radimo. Dvije
osnovne verzije Unixa su BSD Unix i System V.
Jedan od prvih univerziteta koji je radio sa Unixom je Berkeley
(Kalifornija). Iz rada na sistemu izašla je verzija Unixa nazvana BSD
(Berkeley Software Distributions), sa svojim različitim izdanjima
obilježenim brojevima (4.3, 4.4, itd). U međuvremenu, u Bell Labs se
takođe radilo na usavršavanju Unixa, pri čemu su oni svoje verzije krstili
rimskim brojevima (System III, System V, itd), i dodavali razne
podverzije. Konkurentski programeri su kombinovali osobine različitih
verzija Unixa u zadnjoj verziji System V (SVR4). Neki drugi proizvođači
Unixa osnovali su fondaciju Open Software Foundation (OSF) koja je
ponudila svoju verziju OSF/1.
Iz Finske je došla vjerovatno najpopularnija verzija Unixa
nazvana Linux. Ova verzija je besplatna i veoma slična ostalim
verzijama Unixa. Nju je napravio Finac Linus Torvalds i popularna je
zbog tri stvari:
• radi pristojno i na malim računarima (npr. 386);
• besplatan je;
• na njegovom usavršavanju radi puno mladih entuzijasta.
Linux je u velikoj mjeri zanovan na System V. Kao i na drugim
sistemima, može se raditi sa različitim interpreterima (shells), ali se na
većini verzija podrazumijeva BASH shell. Razvoj Linuxa se uglavnom
odvija na Internetu tako da najnovija poboljšanja možemo lako skidati,
samo uz malo strpljenja potrebnog da se sačeka prenos softvera.
Kad se prijavimo na sistem, obično se pojavi mnoštvo poruka o
autorskim pravima, uz identifikaciju verzije Unixa. Ako radimo u Linuxu,
verziju ćemo otkriti komandom uname.
Kada otkrijemo na kojoj verziji Unixa radimo, moramo vidjeti još
jednu značajnu stvar: koji shell koristimo. Shell je, kao što znamo,
komandni interpreter koji čeka da unesemo komandu da bi je izvršio. Sa
Unixove tačke gledišta shell nije ništa posebno, samo prvi program koji
Unix aktivira po prijavljivanju korisnika. Zbog toga su u opticaju desetak
verzija shell-a, koje su sve pomalo međusobno kompatibilne. Na sreću
svi popularni shells mogu se svrstati u dvije grupe: Bourne (ili Korn ili
BASH) i C.
Veoma lako možemo otkriti koji shell koristimo. Ukoliko se nakon
prijavljivanja pojavi znak $, imamo shell tipa Bourne; ukoliko se Unix
odazove sa %, koristimo C shell. Kako u zadnje vrijeme sve verzije
Unixa dolaze sa oba shella, imaćemo onu verziju koju nam administrator
servira.
Najpopularniji shell je Bourne, i njeno programsko ime je sh.
Postoje nekolike alternativne verzije ovog shella od kojih je najpoznatija
Bourne Again (BASH), čije je programsko ime bash. C shell ima
programsko ime csh.
Pod komandom ćemo podrazumijevati ono što ukucamo kako bi
rekli Unixu (ustvari njegovom shellu) šta da radi. Odgovarajući program
je fajl koji sadrži izvršni kod. Da bi se aktivirao neki izvršni program
potrebno je samo unijeti njegovo ime. Kad unesemo neku komandu,
sistemski shell pogleda da li sam može da je izvrši, a ako ne može,
potražiće odgovarajući program u nekom fajlu zadatog naziva. Svaki
shell ima određeni broj ugrađenih komandi, a sve ostale komande su
imena drugih programa (obično ih ima na stotine). Svaku komandu
završavamo sa Enter, a kad se komanda izvrši Unix se ponovo odaziva
sa promptom ($ ili %).
38
Ukoliko napravimo grešku ili se zaglavimo, nije preporučljivo
isključivati računar (u daljem tekstu podrazumijevaćemo da računar služi
kao radna stanica priključena na mrežu). Da bi zaustavili izvršenje neke
komande pritisućeno Ctrl+C, a na nekim sistemima tastere Break ili
Delete.
Ako napravimo grešku u kucanju, obično pomaže taster
Backspace. Ukoliko želimo da izvršimo ponovo zadnju komandu, shell
BASH nam obično omogućava korišćenje kursorske strelice.
Početak rada na Unix-u
U ovom dijelu ćemo pripremiti korisnike za početak rada na Unix-
u, tako da mogu prevazići početne teškoće koje nastaju pri susretu sa
novim operativnim sistemom i pravilima koje on nameće.
Unix je multiuser (višekorisnički) operativni sistem, pa ćemo se
prvo osvrnuti na proceduru za kominikaciju sa sistemom. Zbog više
korisnika, mora se voditi administracija i upravljanje sistemom, i tu ulogu
vrši upravnik (administrator). On dodaje nove korisnike, dodjeljuje im
lozinke i vodi brigu o raznim drugim detaljima.
Upravnik daje svakom korisniku ime pod kojim se prijavljuje login
name i lozinku password. Ime je javno (obično ime korisnika) a lozinka
je tajna i služi samom korisniku (podrazumijeva se da je korisnik odmah
promijeni, tako da je više ne zna ni upravnik). Lozinka se mijenja
jednostavno, komandom passwd. Sistem od nas traži da unesemo
trenutnu lozinku, a zatim ukucamo novu lozinku po sopstvenom izboru.
Ovu novu lozinku ćemo, zbog provjere, morati unijeti dva puta da bi je
sistem prihvatio.
Korisnici mogu međusobno komunicirati pomoću raznih tehnika
za slanje poruka. U svim tim komunikacijama ime korisnika služi i kao
njegova adresa. Zato je dobro imati ime koje će ostali lako zapamtiti.
U lozinkama i imenima mogu se ravnopravno koristiti velika i
mala slova. Naime, Unix je case sensitive, tj. razlikuje velika i mala
slova.
Na mnogim verzijama Unix-a, upravnik svrstava korisnika u
određenu korisničku grupu (user group). Grupu čine korisnici povezani
zajedničkim ciljem ili zajedničkim poslovima, tj. oni kojima je potreban
pristup do grupe zajedničkih fajlova.
Kad se sistem startuje, u lijevom uglu ekrana pojavi se poruka
koja predstavlja zahtjev za prijavljivanje (login prompt). Najčešće se on
sastoji od poruke:
login:
Kad se ukuca ime, sistem traži lozinku. Ako se ovaj postupak uspješno
završi, Unix obavještava korisnika da je spreman za izvršavanje
komandi, tako što se pojavi shell prompt koji se najčešće sastoji od
samo jednog znaka ($ ili %).
Odjavljivanje sa sistema (logout) se vrši na razne načine, a
najčešće sa Ctrl+D. Bez obzira da li se odjavljivanje sa sistema
ostvaruje pomoću Ctrl+D ili na neki drugi način (off, goodbye,..), izlaz iz
pojedinačnih programa Unixa ostvaruje se ili sa Ctrl+D ili sa tasterom
Delete.
Pri korišćenju tastature, greške se ispravljaju pomoću tastera
Backspace, a komanda se izvršava tek poslije pritiska na Enter (Return,
CR). Kao i kod drugih operativnih sistema, kontrolni (upravljački) tasteri
(Ctrl, Alt, Shift) sami za sebe nemaju nikakvu funkciju, već samo u
kombinaciji sa drugim tasterima.
Sve radnje koje Unix izvršava korisnik naručuje preko bogatog
upravljačkog jezika. Postoji i širok izbor uslužnih programa (editori
teksta, prevodioci programskih jezika,..). Sve ove radnje se aktiviraju
pomoću komandi sa tastature. Komande predstavljaju zapravo posebne
programe koji se izvršavaju navođenjem njihovog imena. U mnogim
slučajevima se komande moraju dopuniti imenima fajlova ili
direktorijuma ili nekim opcijama, u zavisnosti od svrhe same komande i
namjere korisnika. Kad se komanda izvrši, ponovo se javlja prompt za
sljedeću komandu. Izvršavanje se može prekinuti tasterom Delete, koji
je jedan od nekoliko tastera čije je dejstvo trenutno (ne treba mu Enter).
Skup komandi Unixa može se proširiti dodavanjem novih izvršnih
programa i tzv. alias-a. Pošto nema razlike između komandi i izvršnih
programa, svaki korisnik može da doda nove komande s tim što su, za
razliku od komandi (programa) koje obezbjeđuje sam sistem, ovakve
komande dostupne samo tom korisniku. Zbog toga treba izbjegavati
imenovanje novih komandi tako da se poklapaju sa već postojećim, a
ako se to uradi treba sa njima pažljivo postupati, jer sistemska komanda
pod istim imenom postaje nedostupna tom korisniku. Zbog ove
fleksibilnosti praktično i ne postoje dvije iste verzije Unixa.
Fajlovi na Unixu
Svaki opretivni sistem treba da smješta, obezbjeđuje i obrađuje
različite fajlove. Da bi se to postiglo, sistem fajlova treba da ima logičku
39
strukturu koja odgovara potrebama korisnika a fizičku strukturu koja je
prilagođena uređajima za memorisanje.
U Unixu postoje tri vrste fajlova: obični, specijalni i
direktorijumski. Obični fajlovi su ono što većina korisnika podrazumijeva
pod tim pojmom: programi, tekstovi, podaci... Direktorijumski fajlovi-
direktorijumi-su spiskovi fajlova zajedno sa informacijama o tome kako i
gdje ih operativni sistem može pronaći. Specijalni fajlovi sadrže pravila
za upravljanje I/O uređajima.
Korisnici se najviše srijeću sa običnim fajlovima, jer njih čine oni
koje kreira sam korisnik i fajlovi koji su dio samog operativnog sistema.
Sa aspekta programera, svi I/O uređaji se tretiraju kao fajlovi.
Programi koji prenose podatke između fajlova mogu podjednako lako
prenositi podatke i između I/O uređaja. Ti programi ne znaju šta, u
fizičkom smislu, predstavlja izvor odnosno odredište podataka. Na
primjer, štampanje fajla se vrši kopiranjem njegove sadržine u fajl pod
imenom /dev/lp. To je specijalni fajl, u smislu da se njegov originalni
sadržaj ne uništava kopiranjem nekog fajla, i on aktivira štampač. Sam
specijalni fajl sadrži pravila po kojima periferijski uređaj obrađuje
znakove.
Lako pronalaženje običnih fajlova po imenu ostvaruje se pomoću
dodatnih fajlova koji se nazivaju direktorijumi i koji pokazuju gdje se
nalaze pojedini fajlovi. Direktorijumi sadrže imena fajlova i njihove fizičke
adrese na disku. Pošto su i direktorijumi u stvari fajlovi, jasno je da se
mogu formirati direktorijumi direktorijuma. Unix dodjeljuje svakom
korisniku lični direktorijum koji je element direktorijuma svih korisnika, a
ovaj opet predstavlja element nekog sistemskog direktorijuma. Drugim
riječima, sistemu svaki direktorijum izgleda kao fajl. Korisnik sam može
kreirati poddirektorijume koji predstavljaju elemente njegovog ličnog
direktorijuma. Vrh ove piramide predstavlja osnovni (root) direktorijum,
kojim upravlja sam sistem. Svaki korisnik vodi brigu samo o svojim
direktorijumima. Svaki direktorijum ima i dva specijalna člana- . (tačka) i
..(dvije tačke). Prvi se odnosi na sam direktorijum a drugi na prethodni
direktorijum (roditelj). Jedino root nema roditelja.
Unix ne prikazuje strukturu direktorijuma u vidu slike. Ipak,
svakom fajlu se može pristupiti navodeći putanju (path, pathname) do
njega kroz stablo direktorijuma. Susjedni poddirektorijumi se odvajaju
kosom crtom (/), tako da tipična putanja ima oblik
dir1/dir2/dir3/imefajla
gdje dir1 mora biti poddirektorijum tekućeg direktorijuma (ovo je
takozvano relativna putanja). Putanja se može navesti i polazeći od root-
a, kada se naziva apsolutna putanja (počinje sa kosom crtom).
U Unix-u nema ekstenzije imenima fajlova, ali korisnici mogu
stvoriti sopstvenu klasifikaciju. Budući da je tačka (.) validan karakter u
imenu fajla, ime se može proširiti sa nekim pogodnim sufiksom
odvojenim tačkom (na primjer, .d može označavati fajlove sa podacima).
U nekim ranijim verzijama Unixa imena fajlova mogla su imati do 14
karaktera, a novije verzije nemaju to ograničenje. Isto kao u DOS-u, u
Unixu možemo koristiti džokere * i ?. Dok DOS ne prihvata upotrebu više
džokera u kombinaciji, na primjer *uva*, ovakva kombinacija će lako
proći u Unixu.
Struktura direktorijuma
Direktorijum je fajl čija jedina uloga je da čuva imena stvarnih
fajlova i informacije o njima. Svi fajlovi, bilo da su obični, specijalni ili
drugi direktorijumi, smješteni su u direktorijumima.
Tipično stablo direktorijuma na Unix-u izgleda kao na slici na
sledećoj strani. Vidimo da se fajlovi koji pripadaju korisnicimna obično
smještaju u jednu oblast. Direktorijum sa imenom /usr sadrži po jedan
poddirektorijum za svakog korisnika.
Svaki korisnik ima polazni direktorijum (home directory) u koji
smješta lične stvari, poštu i drugo. Kad se prijavimo, Unix započinje rad
u našem direktorijumu. Pošto Unix sistem ima puno korisnika koji dijele
prostor na disku i fajlove, potrebno je obezbijediti sigurnost od
uništavanja tuđega rada. Za to služi bezbjedonosni sistem, tj. dodjela
prava pristupa o kojoj će biti riječi kasnije.
Rad sa sistemom fajlova
Hijerarhijska organizacija fajlova Unixa predstavlja važnu
pretpostavku za uredno održavanje i korišćenje velikog sistema fajlova.
Kretanje kroz taj lavirint podrazumijeva dobro poznavanje komandi koje
su za to namijenjene.
40
Promjena direktorijuma
Već smo rekli da se korisnik po prijavljivanju nađe u vlastitim
(home) direktorijumu. Taj direktorijum postaje njegov tekući, i sva imena
fajlova koja se koriste u komandama odnose se na fajlove iz tog
direktorijuma, uključujući i njegove poddirektorijume. Fajlovi ostalih
korisnika ostaju nevidljivi tako da se, i pored velikog broja fajlova, u
sistemu zadržava određeni red.
Logički povezane fajlove korisno je grupisati u poddirektorijume.
Na primjer, autor neke knjige može da čuva pojedina poglavlja u
odvojenim, malim fajlovima koje je lakše obrađivati, a kad treba može ih
sve zajedno udružiti pomoću sistema direktorijuma. Tako, fajl
knjiga/dio3/glava4/poglavlje2 može predstavljati jedno poglavlje u tom
sistemu.
Odmah se uočava mana ovakvog pristupa: imena fajlova postaju
prilično duga i nepodesna. Zato je najbolje učinjeti da tekući direktorijum
bude onaj u kome se trenutno radi, tj. u gornjem primjeru
knjiga/dio3/glava4.
Promjena tekućeg direktorijuma se ostvaruje komandom cd, na
primjer
$ cd knjiga/dio3/glava4
tako da se, poslije izvršenja ove komande, fajl može navesti samo kao
poglavlje2.
Promjena direktorijuma nadolje u sistemu je jednostavna jer
treba samo navesti ime direktorijuma. Promjena direktorijuma nagore,
pak, zahtijeva poznavanje potpunog imena putanje željenog
direktorijuma. Ono se može odrediti pomoću komande pwd koja daje
apsolutnu putanju tekućeg direktorijuma. Ova komanda nema
argumenata, na primjer
$ pwd
/usr/knjiga/dio3/glava4
Sada možemo koristiti komandu cd za promjenu tekućeg radnog
direktorijuma, na primjer
$ cd /usr/knjiga/dio3/glava1
Ako se komanda cd navede bez argumenata, korisnik se vraća u
vlastiti polazni direktorijum, koji je na većini sistema poddirektorijum
direktorijuma usr ili home. Pošto je struktura direktorijuma
 dev { specijalni fajlovi za fizi~ke ure|aje: konzola, diskovi, {tampa~,... gdje komanda zamijenimo konkretnim programom Unixa o kojemu
želimo dobiti informaciju.

bin { izvr{ni programi, tj. standardne komande sistema Kreiranje i uklanjanje direktorijuma
Novi direktorijum se može kreirati pomoću komande mkdir:
biblioteka sistemskih rutina i podprograma: Podr{ka za
lib { Fortran i C, U/I podprogrami, sistemcki pozivi,... mkdir [opcije] <imedir>

sistemski podaci i programi kojima pristupa samo upravnik:

imedir - ime novog direktorijuma (apsolutni ili relativni pathname).
root etc { fajlovi sa lozinkama, prijave (login)
Nov direktorijum automatski postaje poddirektorijum tekućeg,
ukoliko se eksplicitno ne navede kompletna putanja do nekog drugog
privremeni fajlovi koje koriste razni sistemski programi: mjesta. Naravno, novi direktorijum se može kreirati samo u direktorijumu
tmp { editori, prevodioci, ma{inski jezik za koji korisnik ima pravo write.
Ako se opcija za promjenu prava pristupa ne zada, direktorijum
bin manje kori{}eni programi će automatski imati definisan pristup read, write i execute za korisnika, a
read i execute za grupu i ostale.
tmp manje kori{}eni privremeni fajlovi
Uklanjanje (brisanje) direktorijuma se vrši komandom rmdir,
dict liste rije~i, spellcheck
koja je analogna (ali nije ista) komandi rm.
usr
lib manje kori{}ene biblioteke rutina i podprograma
rmdir [opcije] <imedir>
imedir - ime direktorijuma koji se briše; on mora biti prazan.
man { priru~nik operativnog sistema Unix
Primjer:
at vremenski programirani procesi
spool $ pwd
lpd direktorijum {tampa~a
/usr/teacher
user1 (st1) korisni~ki direktorijum
$ ls -la
home
user2 (st2) korisni~ki direktorijum total 5
drwxr-xr-x 2 teacher class 512 Jul 18 08:12 .
zamršena, cd i pwd su najčešće korišćene komande Unixa.
drwxrwxr-x 5 root root 2048 Jul 1 13:14 ..
$ rmdir teacher
Dobijanje helpa o komandama sistema
rmdir: teacher: Directory does not exist
Za dobijanje informacija o komandama sistema služi komanda $
man. Opšti oblik je: U gornjem primjeru imamo dva fajla, . (tačka) i .. (dvije tačke).
$ man komanda Sjetimo se da se oni odnose na tekući radni direktorijum i na roditeljski
direktorijum. Oni se ne mogu brisati:
41
$ rmdir .
rmdir: .: Can't remove current directory or ..
$ Potrebno je samo da se navede ime novog vlasnika fajla i ime (ili imena)
Prava pristupa
U višekorisničkom sistemu treba obezbijediti privatnost podataka
jednog korisnika u odnosu na druge, sem administratora koji uvijek ima
pravo pristupa svim podacima. Ukoliko se drugačije ne uredi, korisnik
ima potpuni pristup do svojih fajlova, ograničen pristup do nekih
sistemskih fajlova a nema mogućnost pristupa fajlovima ostalih
korisnika.
UNIX prije svega definiše vlasnika za svaki fajl. Kada kreirate fajl
ili ga odnekud kopirate, vi (odnosno vaše korisničko ime) ste njegov
vlasnik. Kad se izvrši naredba ls -l, u trećoj koloni su navedena imena
vlasnika. Sem toga, svaki korisnik pripada nekoj grupi, koja je navedena
u četrvtoj koloni.
Prava pristupa fajlovima predstavlaju zaštitu od neovlašćenog
čitanja i pisanja. Fajlovi se čak mogu zaštititi i od samog njihovog
vlasnika, što se ponekad i radi da bi se spriječilo nenamjerno brisanje.
Samo korisničko ime koje je vlasnik fajla ima pravo da mijenja
prava pristupa za fajl (ili direktorijum). Prava pristupa su razvrstana u tri
kategorije:
r (read) čitanje i kopiranje
w (write) pisanje, modifikovanje, brisanje
x (execute) izvršavanje (korišćenje fajla kao komande)
a grupe korisnika su:
u (user) korisnik (vlasnik)
g (group) grupa, tj. korisnici iz iste grupe
o (other) ostali
Ovo su samo osnovne varijante, ali dovoljne za praktično sve što
korisnik radi.
Korisnik je vlasnik fajla, grupa je grupa kojoj je korisnik pripadao
u vrijeme stvaranja fajla, a ostali su svi korisnici koji nijesu ni vlasnici niti
42
članovi vlasnikove grupe. Vlasnik fajla ima pravo da vlasništvo nad
fajlom i pripadnost grupi promijeni po svom nahođenju. U Linuxu se
promjena vlasništva vrši pomoću komande chown (od change owner).
fajlova kojima se mijenja vlasnik.
Prva kolona rezultata naredbe ls -l (izlistavanje sadržaja
direktorijuma) daje podatke o dozvolama pristupa. Prvo slovo je oznaka
tipa: - za običan fajl, d za direktorijum, l za simboličku vezu. Sljedeća tri
slova su rwx za korisnika (gdje crtica označava da pravo nije
odobreno), zatim rwx za članove grupe, i konačno rwx za sve ostale
korisnike.
Prava čitanja i pisanja za fajlove su očigledna iz samih naziva.
Pravo izvršavanja znači da će shell prihvatiti ime fajla kao ime naredbe i
pokušati da je izvrši, utvrđujući prije toga da li je u pitanju skript (i koji
program je potreban za njegovo izvršavanje) ili mašinski program
(binarni fajl).
Prava pristupa direktorijumima su organizovana na sličan način
kao za fajlove. Napomenućemo samo nekolike razlike.
read - pristup direktorijumu znači da korisnik može da pročita sadržaj.
Pravo čitanja (r) znači da možemo izvršiti naredbu ls radi dobijanja liste
fajlova u tom direktorijumu, ali ne možemo izvršiti ls -l, tj. dodatne
atribute. Da bi odradili ls -l treba nam i pravo čitanja i izvršavanja (rx).
write - korisnik može brisati i dodavati fajlove u sadržaj direktorijuma.
Pravo pisanja (w) u direktorijumu je zapravo pravo izmjene
direktorijuma, a to znači ne samo izmjena nego i brisanje. Ovo treba
naglasiti: pravo pisanja u direktorijum vam omogućava da uništite fajl
iako nemate pravo da mu pristupite ili da upisujete u njega - sve što će
naredba rm učiniti je da vas upita da li to zaista želite da uradite.
execute - izvršavanje direktorijuma nema smisla, pa ovu opciju možemo
shvatiti kao dozvolu da se direktorijum "pređe". To znači da pravo
izvršavanja (x) omogućava da uradimo cd u dati direktorijum, ali ne i ls.
Pravo izvršavanja direktorijuma je takođe potrebno da bi mogli čitati,
pisati i izvršavati bilo koji fajl u tom direktorijumu (ukoliko imamo takvo
pravo za dati fajl).
 Pravo x za direktorijum znači da korisnik može da navede ime Sada će prava pristupa biti:
direktorijuma u nekoj komandi. To ne mora biti eksplicitno navođenje,
rwxr-xr-x
pošto shell izvodi apsolutni pathname komande iz korisničkog
okruženja. Na primjer, shell zna da je puni pathname komande ls Ako želimo postaviti nekolike zaštite odjednom, koristićemo znak
/bin/ls. Korisnik mora imati pravo x za direktorijum bin da bi se izvršila =. Na primjer, opcije r i x za korisnika biće postavljene sa:
komanda ls. $ chmod u=rx fajl1
Tipični oblik prava pristupa je:
Ukoliko želimo da svima damo pneka prava, koristićemo opciju a (od
rwxr-xr-x all). Na primjer, ako hoćemo da svima damo mogućnost da čitaju fajl
obavjestenja, unosimo:
tj., korisnik ima dozvole rwx, članovi korisnikove grupe xr i svi ostali x.
Efekat ovoga je da svako može ispitivati, kopirati i izvršavati neki fajl, a chmod a+r obavjestenja
samo korisnik ga može i mijenjati. Promjena prava pristupa može se obaviti i pomoću oktalnih cifara
Promjena prava pristupa (0-7), koje su binarno predstavljene sa:
Za promjenu prava pristupa fajlu ili direktorijumu koristi se Oktalni Binarni Odgovara pravu pristupa
naredba chmod. 0 000 ---
chmod <pristup> <fajl1[fajln]> 1 001 --x
pristup - dozvola pristupa 2 010 -w-
fajl1[fajln] - jedan ili više fajlova kojima se mijenja pravo pristupa
3 011 -wx
Pristup se može izraziti na jedan od dva načina:
4 100 r--
- slovima: [ugo] [+-=] [rwx]
5 101 r-x
- brojevima: [0-7] [0-7] [0-7]
6 110 rw-
Pogledajmo prvo promjenu pristupa slovima. Slova u, g i o znače
korisnik, grupa i ostali, respektivno. Znak + znači dodavanje prava 7 111 rwx
pristupa a znak - oduzimanje tog prava. Znak = znači da se pristupi Vidimo da cifra 1 u binarnom broju odgovara odobravanju
postave kako je naznačeno, pri čemu slova r, w i x znače isto što i odgovarajućeg prava, dok cifra 0 znači da pravo nije odobreno. Da bi
ranije. promijenili prava iz prethodnog primjera, unesimo:
U cilju ilustracije, kreirajmo fajl sa imenom fajl1, koji je imao $ chmod 755 fajl1
prava pristupa:
Prva oktalna cifra daje korisniku prava r, w i x; druga cifra daje
rw-rwxrwx grupi prava r i x, kao i zadnja cifra svima ostalima.
i želimo da (korisniku) dodamo pravo izvršavanja, a ostalima oduzmemo Suvišno je napominjati da je promjena prava pristupa nekom fajlu
pravo čitanja. Komanda je: rezervisana za njegovog vlasnika, jer bi inače bezbjednost bila potpuno
$ chmod u+x,g-w,o-w fajl1 narušena.
43
Prikazivanje sadržaja direktorijuma file [opcije] <fajl1[fajln]>
Ova funkcija ostvaruje se pomoću komande ls. Opšti oblik komande je: fajl1[fajln] - jedan ili više fajlova koji se analiziraju.¦
ls [opcije] [dir1[dirn]] Navešćemo nekoliko klasifikacija:
opcija ima veliki broj. Za kompletnu listu treba konsultovati man. Engleski tekst, ASCII tekst, tekst programa C, podaci, direktorijum,...
dir1[dirn] - jedan ili više imena direktorijuma¦ Primjeri:
Opcija -a će učiniti da se prikažu skriveni (inicijalizacioni) i svi ostali $ file test
fajlovi. test: direktorijum
Opcija -C prikazuje fajlove u više kolona.
$ file mail
Opcija -F dodaje znak na kraju svakog prikazanog imena:
mail: podaci
Opcija -R rekurzivno izlistava sadržaj direktorijuma i svih njegovih
Prema konvenciji, fajlovi koji počinju sa tačkom (.) nazivaju se
poddirektorijuma.
inicijalizacioni ili skriveni fajlovi. Oni vaše okruženje opisuju shell-u.
/ označava direktorijum Ponekad se zovu i dot fajlovi.
* označava izvršni fajl. Imena direktorijuma . (tačka) i .. (tačka tačka) mogu se koristiti
kao argumenti u komandama. Na primjer:
blenk označava obični fajl
$pwd
Opcija -l daje detaljne informacije o fajlovima u direktorijumu, uključujući:
tip fajla (direktorijum, block specijalni, karakter specijalni, simbolične /user/nastavnik
veze, ili obični fajl); prava pristupa; broj veza; vlasništvo; grupu kojoj $cd ..
pripada; veličinu u bajtima; datum i vrijeme zadnje promjene; ime fajla.
$pwd
Ako se ne navede argument imefajla, ls daje informacije o tekućem
direktorijumu. Na primjer: /user

$ ls $

ili, ako želimo više informacija: Vidimo da je tekući direktorijum sada onaj koji je ranije bio roditelj.
Korišćenje ovih imena može biti praktično pri zadavanju argumenata.
$ ls -l Naime, tekući direktorijum i njegov roditelj mogu se specificirati bez
navođenja apsolutnog imena putanje.
Ovi primjeri pokazuju komandu ls bez argumenta, tako da se koristi
default vrijednost (tekući direktorijum). Argument se može navesti u Prikazivanje fajlova
apsolutnom ili relativnom obliku. Prikazivanje sadržine fajla na ekranu je veoma jednostavno i vrši
se komandom cat. Ako se desi da je fajl predug da bi stao na jedan
ekran, mogu se koristiti preostala dva programa more i pg.
Klasifikacija fajlova
Komanda cat ima oblik:
Komanda file klasifikuje fajlove prema njihovom sadržaju. Oblik je:
cat [opcije] [fajl1[fajln]]
44
opcije - vidi man
fajl1[fajln] - ime jednog ili više fajlova
Ako se ne navede ime fajla, cat će čitati sa standardnog ulaza. Na
primjer:
$ cat
Ovdje će se sve sa tastature prikazati na monitoru. Ako se komandi cat
doda argument, taj fajl će se prikazati na monitoru. Na primjer:
$cat main.c¦
Ako želimo na ekranu prikazati nekoliko fajlova, njihova imena se
navedu razdvojena blenkom. Na primjer:
$ cat main.c main.f
U slučaju potrebe za prikazivanjem fajla ekran po ekran koristi se
komanda pg, oblika:
pg [opcije] [fajl1[fajln]]
opcije - možemo navesti broj sa predznakom + (-) koji, praćen blenkom,
označava koliko ekrana unaprijed (unazad) hoćemo da "preskočimo" pri
prikazivanju.
Komanda more je slična komandi pg, ali ima manu što se ne
možemo vratiti unazad na djelove teksta koji su već prikazani.
Za prikazivanje kraja fajla, bez prikazivanja njegove kompletne
sadržine, koristi se komanda tail:
tail [opcije] [fajl1]
Ova komanda po defaultu prikazuje zadnjih deset redova, a može
se zadati opcija -N za prikazivanje zadnjih N redova. Tako komanda:
$ tail memo
prikazuje zadnjih 10 redova fajla memo.
Navedeni programi primjenjivi su za fajlove sa tekstom, ali su
beskorisni za fajlove koji nemaju ASCII znakove i one koji nemaju
tekstualni karakter.
45
Kopiranje, premiještanje, brisanje i linkovanje fajlova
Korisnik može napraviti kopiju fajla ako ima pristup read. Za ovo
se koristi komanda cp:
cp [opcija][fajl1[fajln]] [cilj]
fajl1[fajln] - jedan ili više izvornih fajlova
cilj - odredišni fajl ili direktorijum
opcija: -r služi za rekurzivno kopiranje; -i uključuje interaktivni režim u
kojem će se u konfliktnim situacijama tražiti od korisnika potvrda ili
odustajanje; -p obezbjeđuje da se fajl kopira sa istim pravima pristupa, a
ako se ne navede uzmu se default vrijednosti.
fajl1 i cilj ne mogu biti isti, a ako je cilj neki drugi postojeći fajl,
njegov sadržaj će biti uništen. Ako je cilj direktorijum, sadržaj izvornih
fajlova će biti kopiran u njega.
Primjer:
$cp budzet.jan budzet.feb
Kopija fajla budzet.jan će se preimenovati u budzet.feb. Ako
budzet.feb već postoji, učitaće preko njega. Napomenimo da je
komanda cp nedestruktivna, jer izvorni fajl ostaje nepromijenjen.
$cp fajl1 fajl2 /user/nastavnik
U ovom primjeru, kopije fajlova fajl1 i fajl2 šalju se u direktorijum
/user/nastavnik.
Korisnik može premjestiti fajl samo ako ima pristup write. To se
radi komandom mv, koja može poslužiti i za preimenovanje fajla.
mv [opcija] [fajl1[fajln]] [cilj]
fajl1 i cilj ne smiju biti isti, a ako je cilj neki fajl, njegov sadržaj biće
uništen.
$mv contest memo
Ovom komandom mijenjamo ime fajla contest u memo. Prava
pristupa ostaju ista. Ova komanda je destruktivna, jer stari fajl više ne
postoji.
 Komandom mv fajlovi se mogu premjestiti iz jednog $ rm memo tdata
direktorijuma u drugi:
$ ls
$mv fajl1 fajl2 /user/nastavnik
subdir
Fajlovi fajl1 i fajl2 su poslati u direktorijum /user/nastavnik, i više
ih nema u tekućem direktorijumu. Kad se fajl premjesti, vlasnik ostaje
isti. Fajl se može nalaziti u više različitih direktorijuma. Broj
Za uništavanje (brisanje) fajla ili grupe fajlova koristi se komanda direktorijuma u kojima se može nalaziti jedan fajl je proizvoljan, pri čemu
svaka verzija fajla može imati drugo ime. Nova veza fajla i nekog
rm. Brisanje fajla zahtijeva pravo write u sam direktorijum, ali ne
direktorijuma se može ostvariti komandom ln (link), oblika:
zahtijeva ni write ni read za sami fajl. Komanda ima oblik:
$ln staroime novoime
rm [opcije] [fajl1[fajln]]
Imena staroime i novoime predstavljaju putanje, bilo apsolutne ili
opcije: -r rekurzivno uništavanje; -i intearktivni rad,... relativne. Formiranje višestrukih veza je posebno pogodno u slučajevima
fajl1[fajln] - jedan ili više fajlova koji se brišu kada više korisnika želi pristup zajedničkim podacima. Pri tome je važno
napomenuti da struktura direktorijuma mora biti hijerarhijska, tako da se
Primjer: ne mogu formirati višestruke veze direktorijuma, već samo običnih
$ ls fajlova.
memo Formiranjem novih veza ne formiraju se nove kopije fajlova, već
se ime fajla pojavljuje kao element više direktorijuma. Bilo koja promjena
tdata fajla manifestovaće se i u svim ostalim verzijama fajla.
subdir Primjer: Zamislimo da dva autora rade na istoj knjizi. Poglavlje se nalazi
$ rm memo u Markovom direktorijumu /usr/marko/knjiga, a hoćemo da i Vlado ima
pristup fajlu poglavlje2, da ne bi svaki put morao da kuca cd
$ ls /usr/marko/knjiga. Zato u svom direktorijumu /usr/vlado/knjiga on
tdata napravi vezu pomoću komande:
subdir ln /usr/marko/knjiga/poglavlje2 poglavlje2.v
Vidimo da je fajl memo izbrisan iz tekućeg direktorijuma. Unix neće dati nikakvu poruku osim novoga prompta, ali je ipak napravio
vezu, tj. novo ime postojećem fajlu poglavlje2, koji se sada pojavljuje u
Više fajlova se može izbrisati navođenjem njihovih imena direktorijumu /usr/vlado/knjiga pod imenom poglavlje2.v. i Unix će oba
razdvojenim blenkom. fajla ubuduće smatrati ravnopravnim.
$ ls Napomena: U našem sistemu, na vježbama ćemo umjesto /usr/marko i
memo /usr/vlado koristiti imena direktorijuma /home/st1, /home/st2, ...
tdata Da bi obrisali vezu, koristimo istu komandu rm kao za brisanje
fajla, pri čemu rm ustvari briše samo vezu. Tako, ako sa rm uklanjamo
subdir
fajl koji ima samo jedno ime (vezu), taj fajl biva obrisan. Kad to radimo
sa fajlom koji ima više imena (veza), komanda će obrisati zadato ime
46
(vezu), ali će fajl ostati nepromijenjen zajedno sa svim ostalim vezama Štampanje fajlova
koje eventualno ima.
[tampanje fajlova može se izvršiti usmjeravanjem izlaza
I vezi možemo promijeniti ime, i to komandom mv. Ako, na komande cat na štampač, ali se ovo rijetko koristi. Obično se ova
primjer, Vlado odluči da dio knjige ima ista imena na oba mjesta, to će operacija vrši komandom lp:
uraditi sa:
lp [-d<odrediste>] [-n<broj>] [fajl1[fajln]
mv poglavlje2.v poglavlje2
odrediste - ime štampača (ako ih ima više); postavlja ga administrator
Komandu mv možemo koristiti i za pomjeranje fajla u neki drugi
direktorijum. broj - broj kopija (po defaultu je 1)
fajl1[fajln] - jedan ili više fajlova za štampanje
Pomoću komande ln može se napraviti veza za veći broj fajlova.
Pri tome se koriste imena koje fajlovi već imaju, samo se naznači Ako je dat nalog za štampanje više fajlova, štampanje se obavlja
direktorijum u koji želimo da stavimo sve te nove veze. Tako, na primjer, po redosljedu njihovog navođenja.
ako hoćemo da za sve fajlove iz direktorijuma /usr/marko/knjiga
$ lp printdat
napravimo vezu sa direktorijumom /usr/vlado/knjiga, to ćemo uraditi
komandom: smješta fajl printdat u red za štampanje i daje identifikacioni broj tog
zahtjeva (request ID).
ln /usr/marko/knjiga/* /usr/vlado/knjiga
Znatiželjni korisnici mogu da dobiju informaciju o tome dokle se
Sada se svaki fajl iz originalnog direktorijuma nalazi i u odredišnom
stiglo sa izvršavanjem njihovog zahtjeva. Za informacije o zahtjevima za
direktorijumu. To možemo provjeriti komandom ls u odredišnom štampanje kao i za njihovo poništavanje služe naredbe lpstat i cancel.
direktorijumu. Njihovo korišćenje ilustrovaćemo jednim primjerom:
Napomenimo da komanda ln u prethodnom primjeru povezuje $ lp pogresni_fajl
sve fajlove koji u tom trenutku postoje u /usr/marko/knjiga. Ukoliko
dodamo nove fajlove, bilo u izvornom bilo u odredišnom direktorijumu, request id is Lprt0-106 (1 file)
oni se neće automatski povezati sa drugim direktorijumom. To moramo $ lp ispravni_fajl
uraditi naknadno, po istom postupku. Komanda će nas obavijestiti da je
većina fajlova iz dva direktorijuma već identična i napraviti veze za nove request id is Lprt0-107 (1 file)
fajlove. $ lpstat
Ovakve veze važe za fajlove koji se nalaze na istom sistemu (tj. Lprt0-106 petar 51923 Jun 12 10:27 on Lprt0
na istom disku ili particiji), i ne važe za fajlove iz različitih sistema. U
Linux-u ima nešto što se zove soft link (meka veza). One omogućavaju Lprt0-107 petar 79677 Jun 12 10:27
da koristimo dva ili više imena za isti fajl ali, za razliku od regularnih (ili $ cancel Lprt0-106
tvrdih) veza hard links, Unix ih ne smatra pravim imenima fajlova.
Naime, ako se ovaj fajl obriše u originalnom direktorijumu, nestaće je i u request "Lprt0-106" cancelled
odredišnom direktorijumu. U slučaju meke veze, komanda je ista kao $
ranije samo se doda opcija -s, na primjer, u direktorijumu
/usr/vlado/knjiga unesemo: Poslije slanja dva zahtjeva za štampanje, korisnik je uočio da je
u prvom zahtjevu unio pogrešno ime fajla. Poslije komande lpstat vidimo
ln -s /usr/marko/knjiga/poglavlje2 poglavlje2.v da je prvi zahtjev za štampanje počeo da se izvršava na štampaču
47
Lprt0. Komandom cancel poništen je prvi zahtjev, ali će se odštampati
jedan dio (u zavisnosti od brzine štampača, itd).
Ukoliko se više korisnika prijavi za štampanje, za obrađivanje
pojedinih zahtjeva može trebati neko vrijeme. Zato se opcijom -w nalaže
da se korisnik obavijesti kad se njegov zahtjev obradi. Ako se korisnik u
međuvremenu odjavi sa sistema, poruka se šalje preko sistema pošte
(mail). Slanje poruke preko pošte može se ostvariti i ako korisnik nije
odjavljen, pomoću opcije -m.
Komandom
$ lpstat -a all
može se dobiti spisak dostupnih štampača.
Traženje fajlova
U komplikovanom stablu direktorijuma lako se može desiti da se
neki fajl "izgubi". Za njegovo nalaženje služe komande find i grep.
Vjerovatno nema korisnika koji nije došao u situaciju da zna ime
fajla, recimo trig, a da ne zna direktorijum u kom se on nalazi. Tada se
koristi komanda find, koja omogućava pretraživanje cijelog stabla
direktorijuma i pronalaženje svih fajlova koji odgovaraju datom opisu.
Opšti oblik je
$ find putanja uslovi
putanja označava direktorijum od koga počinje pretraživanje (biće
pretraženi i svi poddirektorijumi), a uslovi predstavljaju skup bližih
odrednica kojima se opisuju karakteristike fajla koje čine ključ za
pretraživanje. Uobičajeno je da se radni direktorijum navodi kao (.) a
njegov roditelj kao (..), ukoliko se ne želi uvođenje apsolutne putanje.
Najjednostavniji slučaj potrebe za komandom find je kada je
poznato ime fajla ali ne i putanja do njega. Naredba
$ find . -name trig -print
vrši pretraživanje tekućeg direktorijuma i njegove poddirektorijume u cilju
nalaženja fajla trig. Odrednica -print čini da se, svaki put kad se nađe fajl
pod tim imenom, na ekranu prikaže kompletna putanja do njega. Ako
hoćemo da zaustavimo dalje pretraživanje, koristimo Ctrl+C ili taster Del.
48
Ako hoćemo da pretraživanje počne od root direktorijuma, u prethodnom
primjeru ćemo tačku zamijeniti kosom crtom (/).
Ako znamo da se fajl nalazi u nekom poddirektorijumu
direktorijuma /usr/marko, pretraživanje ćemo početi od njega. Možemo
pretražiti i više polaznih direktorijuma. Na primjer,
$ find /usr/marko /usr/vlado -name trig -print
Ako znamo samo dio imena fajla, možemo koristiti džokere. Ako
u imenu fajla koristimo džokere * ili ?, imena fajla stavljamo pod znake
navoda, da interpreter ne bi protumačio da pretraživanje želimo samo u
tekućem direktorijumu. Na primjer,
$ find / -name "budzet*" -print
traži po cijelom disku fajlove čija imena počinju sa budzet.
Pored izgubljenih fajlova, možemo tragati i za izgubljenim
direktorijumima. Za to služi opcija type d u komandi find. Na primjer, da
bi pretražili disk u cilju nalaženja direktorijuma čije ime počinje sa
budzet, služi naredba
$ find / -name "budzet*" type d -print
Kad pronađemo fajl(ove) koje smo tražili, sa njima možemo
uraditi još nešto osim ređanja njihovih imena. Tako, umjesto da
koristimo opciju -print možemo koristiti opciju -exec. Ona govori komandi
find da svaki put kad pronađe fajl izvrši neku komandu shell-a. Na
primjer,
$ find . -name "izvjestaj*" -exec lpr š ć ";"
Ovim činimo da, svaki put kad se pronađe fajl čije ime počinje datim
stringom, aktiviramo komandu lpr i zamijenimo znake š ć imenom fajla.
Znak ; označava kraj komande Unix-a, a znake navoda moramo navesti.
Opciju -exec možemo koristiti uz skoro svaku komandu, tako da
pronađene fajlove možemo odštampati, premjestiti, obrisati ili kopirati.
Ako umjesto -exec koristimo opciju -ok, radimo praktično istu stvar, ali
uz malu varijaciju. Naime, prije nego se komanda izvrši od nas će tražiti
potvrdu (y/n).
U slučaju da se ne sjećamo imena fajla, ali znamo dio njegovog
sadržaja poslužiće nam komanda grep (od global regular expression
and print). Ova komanda gleda unutar fajlova i traži željeni string. Svaki
put kad ga pronađe, red koji ga sadrži prikaže na ekranu. Ako pretražuje
više od jednog fajla, grep daje i ime fajla u kojem postoji zadati string. U
koje fajlove će da zagleda i koje znake će da traži propisuje korisnik.
Potražimo, na primjer, string ul. Slobode 15 u svim fajlovima
radnog direktorijuma:
$ grep "ul. Slobode 15" *
što daje spisak pronađenih redova, recimo:
ts.doc: ul. Slobode 15 treci sprat
marko.pismo: ul. Slobode 15 pasaz
Komandom grep možemo raditi mnoge stvari, jer je veoma
moćna i fleksibilna. Mi ćemo ovdje navesti samo neke opcije. Ako želimo
samo imena fajlova, a ne i pronađene redove, koristićemo opciju -l. Ako
želimo reći komandi grep da ne pravi razliku ilmeđu velikih i malih slova,
koristimo opciju -i (skraćeno od ignore case). Komandu grep možemo
koristiti tako da se prema tekstualnim fajlovima ponaša kao prema nekoj
vrsti baze podataka.
Sortiranje fajlova
Za uređivanje redova teksta po određenom redu služi program
sort. U najjednostavnijem obliku poziva se na sljedeći način:
$ sort ulazdat > izlazdat
Uređivanje se vrši vrši u skladu sa ASCII nizom znakova što znači da se
slovauređuju po abecednom a brojevi po rastućem redu. ASCII skup
znakova sadrži ne samo slova i brojeve već i specijalne i interpunkcijske
znake, tako da se i oni sortiraju.
Sortiranje može da se vrši po različitim kriterijuma. Moguće je
sotriranje na način "rječnika", što znači da se ignorišu svi znaci izuzev
slova, brojeva i blenkova. Takođe, može da se ignoriše razlika između
velikih i malih slova kao i bjeline (razmak i tabulatori). Mogu da se
eliminišu identične linije, a sortiranje je moguće i u obrnutom redu. Sve
ove mogućnostio ostvaruju se pomoću brojnih opcija komande sort. Na
primjer, komanda:
$ sort -ubdrf ulazdat > izlazdat
vrši "rječničko " sortiranje fajla ulazdat (opcija d) u obrnutom redu (r), pri
čemu se ignorišu razmaci i tabulatori (b) i eliminišu svi dupli redovi (u).
Velika i mala slova se ne razlikuju (f). Komanda sort je veoma moćna i
može da posluži za vrlo fino sortiranje. Za sve opcije vidjeti man.
49
Poređenje fajlova
Poslije dugog rada na računaru stvori se hrpa fajlova. ^esto će
mnogi od njih biti identične ili približne kopije. Zato je ponekad korisno
uporediti dva fajla da bi dobili uvid u njihovu sadržinu (razliku). Za
upoređivanje sadržine fajlova postoje komande diff (pogodna za
interaktivni rad jer joj je izlaz lakši za razumijevanje i čitanje) i cmp
(pogodnija za računarsku obradu jer ima izlaz numeričkog tipa; zato se
koristi u shell programima).
Komanda diff vrši upoređivanje fajlova red po red, pokušavajući
da utvrdi gdje se nalaze zajedničke osnove. Podudarnost redova teksta
se daje u obliku algoritma, što zapravo znači da komanda diff govori
korisniku šta treba da uradi sa prvim fajlom da bi postao identičan
drugom. Na primjer
$ diff fajl1 fajl2
daće instrukcije kako da promijenimo fajl1 da bi postao identičan sa
fajl2. Instrukcije se daju pomoću brojeva redova i naredbi a (dodaj), d
(briši) i c (promijeni). Poslije svake instrukcije slijedi skup redova na koje
se ona odnosi. Tekst koji pripada fajlu fajl1 označava se sa <, a fajl2 sa
znakom >.
Program za poređenje cmp je prostiji od programa diff. Oblik
komande je sličan:
cmp fajl1 fajl2
Ako je sdaržaj ova dva fajla isti, neće se pojaviti nikakva poruka. Ako je
različit, cmp nam govori dokle je stigao unutar fajlova prije nego što je
pronašao nešto što se razlikuje. Pomoću ove komande mogu se porediti
fajlovi nezavisno od njihove prirode (tekstualni, programi, baze
podataka,..).
Ostali programi opšte namjene
Informacija o veličini fajla
Veličina fajla predstavlja podatak koji je često interesantan za
korisnika. Ona može da se iskaže na dva načina: za tekstove to je broj
redova, riječi i znakova, za podatke i izvršne programe to je prostor koji
fajl zauzima na disku.
Za tekstualne fajlove veličina se može odrediti komandom wc,
koja daje broj redova, riječi i znakova. Ukoliko se kao argument zada
više fajlova, daje se informacija o veličini pojedinačnih fajlova, kao i
zbirna informacija.
Bez obzira na vrstu fajla, komanda du daje veličinu prostora koji
oni zauzimaju na disku. Zauzeti prostor prikazuje se u jedinicam od 512
bajtova ili u blokovima, koji u zavisnosti od sistema, mogu biti 512 ili
1024 bajtova. Komanda du može da se primijeni i na direktorijum, kada
daje veličinu koju zauzimaju svi njegovi poddirektorijumi. Sa opcijom -a
daje se veličina svakog fajla u direktorijumu i svim poddirektorijumima.
Da bi saznali koliko je prostora ostalo neiskorišćeno na disku (disketi)
možemo saznati komandom df.
Vremenski zavisni programi
Pošto se u Unixu vrijeme raspodjeljuje na više korisnika,
nezamisliv je rad bez časovnika. Korisnici časovnik sistema mogu da
koriste za informaciju o vremenu i za izvršavanje procesa u određeno
vrijeme.
Obično se informacija o vremenu (i datumu) dobija komandom
date, a informaciju o vremenu koje je potrebno da se pojedina komanda
izvrši komandom time. Na primjer, poslije
$ time komanda
sistem počinje sa izvršavanjem date komande uz praćenje vremena
njenog izvršavanja.
Korisnici mogu da zahtijevaju od sistema da izvrši određenu
aktivnost u određeno vrijeme. Za izvršenje ovakvih operacija služi
komanda at, čiji je opšti oblik
$ at vrijeme < fajl
fajl služi kao ulaz kad dođe vrijeme navedeno parametrom vrijeme.
Drugim riječima, fajl sadrži skup shell komandi kojke treba da se izvrše u
određeno vrijeme.
Vremenskim procesima upravlja sistemski program cron koji, s
vremena na vrijeme, pregleda tabele događaja.
Komandom cal (skraćeno od calendar) možemo dobiti kalendar
za tekući mjesec, ili za bilo koji mjesec i godinu, na primjer
$ cal 1993
$ cal 7 1996
Prva komanda daje kalendar za cijelu 1993. godinu, a druga za sedmi
mjesec 1996. godine.
50
Komprimovanje fajlova
Zajednički problem za sve Unix-ove sisteme je hronično
pomanjkanje prostora na disku. U UNix-u postoji par programa koji
mogu da ublaže ovaj problem - compress i pack. Oni služe za
komprimovanje fajlova tako da zauzmu manje prostora na disku. Ovakve
ih, naravno, ne možemo koristiti dok ih ponovo ne "raspakujemo". Tako,
na primjer, komandom
$ compress -v izvjestaj.doc
komprimujemo fajl izvjestaj.doc (opcija -v znači da se traži izvještaj o
veličini sačuvanog porostora). Fajl će biti zamijenjen drugim sa istim
imenom i dodatkom .Z. Da bi komprimovani fajl vratili u prvobitno stanje,
koristi se komanda uncompress:
$ uncompress izvjestaj.doc.Z
Ovim se odbacuje fajl izvjestaj.doc.Z i ponovo pravi originalni fajl
izvjestaj.doc.
Na potpuno identičan način možemo koristiti i komande pack i
unpack.
Pored pomenutih, na mnogim Unix sistemima postoje i parovi
komandi zip i unzip, kao i gzip i gunzip, koji služe za istu svrhu kao i
gore pomenute komande.
Preusmjeravanje i prosljeđivanje
Slično DOS-u, Unix kao standardni ulaz smatra tastaturu, a kao
standardni izlaz monitor. Zato ćemo tastaturu označavati sa "standard
input" ili "stdin," a ekran sa "standard output" ili "stdout." Međutim, neki
put je potrebno ulaz ili izlaz preusmjeriti negdje drugdje. Ovim se
povećava snaga pojedinih komandi.
Da vidimo gdje se sve može preusmjeriti izlaz ili ulaz:
- na neki uređaj (recimo štampač)
-u neki fajl
- u drugi program (ovo se naziva prosljeđivanje)
Napomenimo da su neki programi Unixa primarno projektovani
tako da kao standardni ulaz ne koriste tastaturu a kao standardni izlaz
ekran. Ove vrste programa nazivaju se filtri. Napomenimo, takođe, da
se preusmjeravanje ne koristi za štampanje dokumenata ugrađenih u
tekst procesorima ili programima za tabelarne proračune.
Preusmjerenje ulaza Moguće je iskoristiti komandu cat za kreiranje fajla i
unošenje teksta u njega pomoću preusmjerenja izlaza. To ćemo
Moguće je naložiti UNIX-u da podatke uzima iz nekog fajla
ilustrovati na sljedećem primjeru:
umjesto sa tastature, i to se naziva preusmjerenje ulaza. Da bi se
naznačilo da je ulaz komande došao iz fajla a ne sa tastature, koristi se $cat > fajl1
znak za preusmjerenje ulaza (<). Tako komanda poprima oblik: Ovo je jedan red teksta
komanda < ulazni-fajl1 Ovo je drugi red teksta.
gdje ulazni-fajl1 predstavlja fajl iz kojeg komanda dobija ulaz. (Ctrl-D)
Da bi lakše zapamtili značenje simbola <, primijetimo da on Ako sada provjerimo sadržaj fajla fajl1 sa
podsjeća na lijevak. Ako sipamo tečnost na širi kraj ona se kreće prema
užem. Ulazni fajl "sipa" svoj sadržaj u komandu o kojoj se radi. Na $cat fajl1
primjer: Vidjećemo njegov sadržaj:
$mail marko < izvjestaj Ovo je jedan red teksta
Fajl sa imenom izvjestaj biće poslat na ime marko. Komanda mail Ovo je drugi red teksta.
normalno očekuje da joj podaci dođu sa standardnog ulaza, tj.
tastature. Simbol za preusmjerenje čini da ulaz u mail dođe iz fajla po
imenu izvjestaj. Preusmjerenje izlaza sa dodavanjem
Preusmjerenje izlaza Da bi na postojeći fajl dodali sadržaj izlaza neke komande,
a da ne uništimo sadržaj postojećeg fajla možemo se poslužiti sa
Na sličan način, može se učiniti da se rezultat (izlaz) ne operacijom čiji je opšti oblik:
šalje na monitor već u neki specificirani fajl. Ovo se zove preusmjerenje
izlaza, i za njega se koristi simbol (>). Opšti oblik ove operacije je komanda >> izlazni-fajl1
komanda > izlazni-fajl1 Primjer:
sa značenjem adekvatnim prethodnom slučaju preusmjerenja ulaza. I $ls -l subdir >> listing
ovdje se možemo poslužiti analogijom sa lijevkom radi lakšeg pamćenja. $
Primjer: Ovim ćemo izlaz iz komande ls dodati fajlu listing, bez uništenja
$ls -l > listing njegovog postojećeg sadržaja. Ako takav fajl ne postoji, shell će ga
kreirati.
Izlaz komande ls neće se pojaviti na ekranu, već će biti
poslat u fajl po imenu listing. Ako takav fajl ne postoji, shell će ga Kao i ranije, moguće je dodati novi tekst na kraj postojećeg
kreirati, a ako već postoji biće upisani podaci preko starih podataka u fajla koristeći komandu cat. Na primjer:
njemu. $cat >> fajl1
Napomenimo da shell NEĆE dati upozorenje o uništavanju Ovo je sedma linija teksta.
sadržaja originalnog fajla pod tim imenom.
Ovo je osma linija teksta.
(Ctrl-D)
51
$cat fajl1 Izlaz iz komande man se obrađuje komandom pg prije nego se
pojavi na našem ekranu. Izlaz komande man će se normalno pojaviti na
Ovo je jedan red teksta
ekranu liniju po liniju, sve dok ne dođe do kraja. U ovom slučaju, izlaz se
Ovo je drugi red teksta. "kanališe" u komandu pg, tako da će se popuniti 23 linije ekrana i tu će
Ovo je sedma linija teksta. stati kako bi ga mogli pročitati.

Ovo je osma linija teksta. Procesi

Ako fajl ne postoji, biće kreiran i tekst dodat.
Vidjeli smo da u Windowsu 2000 možemo pokrenuti mnogo
programa istovremeno. Isto možemo uraditi i na svakom Unixovom
sistemu. Korisniku je omogućeno da zaustavi i ponovo aktivira programe
Preusmjerenje ulaza i izlaza i da se po želji prebacuje između različitih programa.
Pretpostavimo da radimo nešto što može potrajati i što računar
U istoj komandnoj liniji mogu se pojaviti i preusmjerenje može obaviti uz malo naše kontrole ili potpuno bez nje, kao što je
ulaza i izlaza: kopiranje velikih fajlova preko mreže. Nema razloga da sjedimo i
čekamo dok se taj proces završi-možemo raditi nešto korisno dok se
komanda < ulazni-fajl > izlazni-fajl1 ovaj proces odvija u pozadini. Ili, pretpostavimo da se nalazimo u sred
ulazni-fajl1 - daje ulaz komandi programa i da poželimo da uradimo nešto drugo: na primjer, pišemo neki
izvještaj i želimo da pogledamo pristiglu elektronsku poštu. Jedan način
izlazni-fajl1 - prima izlaz iz komande da to uradimo je da snimino fajl, napustimo program za unošenje teksta,
Primjer: pokrenemo program za elektronsku poštu, napustimo program za e-
mail, ponovo aktiviramo program za unošenje teksta, vratimo se na isto
$ cat command_file
mjesto u dokumentu i nastavimo tamo gdje smo stali. Vidimo da je ovo
p vrlo zametan i dosadan način obavljanja posla. Unix nam omogućva da
zaustavimo program za unošenje teksta, pokrenemo neki program (na
$ mail < command_file > result_file
primjer za e-mail), a zatim nastavimo sa radom u programu za unošenje
$ cat result_file teksta na istom mjestu. U stvari, možemo istovremeno da pokrenemo
programe za unošenje teksta i za e-mail i da se prebacujemo između
njih.
Pipes (kanali, cijevi) Sve što Unix radi obavlja se preko procesa. Kad se prijavimo
Izlaz iz neke komande može poslužiti kao ulaz u drugu sistemu, shell je proces; kad pokrenemo program za unošenje teksta, i
komandu pomoću simbola za "pipe" ( | ) bez upotrebe privremenih to je proces. Gotovo svaka komanda koju zadamo predstavlja proces.
fajlova. Opšti oblik komande je: Program i proces su slične stvari, ali ne sasvim iste. Proces je,
uglavnom, aktivni program. Ako istovremeno aktiviramo dva puta isti
komanda1 | komanda2 program, onda oni predstavljaju različite procese.
Primjer: Procesi sa nazivom demoni (daemons) skrivaju se u pozadini i
čekaju da uradimo nešto korisno, bez potrebe da se uplićemo u ono što
$man acct | pg se u pozadini odvija; na primjer, kad koristimo lp da nešto odštampamo.
Ako se neki proces zaglavi pa ne možemo da ga oporavimo, ne treba
isključivati računar već postupiti na način koji ćemo kasnije opisati.
52
 Osnovni program koji služi za otkrivanje aktivnih procesa je ps
(process status). Detalji ovog programa se razlikuju za razne verzije
Unixa. Za Linux, komanda ps daje nešto poput:
PID TTY STAT TIME COMMAND
1797 pp5 S 0:00 -bash
1855 pp5 R 0:00 ps
Kolona PID daje identifikaciju procesa (Process IDentification
number). Unix, naime, svakom procesu dodjeljuje jedinstveni broj kao
identifikator. Kolona TTY daje spisak terminala sa kojih su procesi
pokrenuti. Kolona TIME prikazuje vrijeme koje je računar proveo radeći
na tom procesu, dok COMMAND prikazuje naziv komande koja je
pokrenula dati proces. Ako je proces prvi za pojedini terminal, naziv
komande počinje crticom. Kolona STAT pokazuje status procesa: R
znači aktivan (runnable), S znači uspavan (sleeping), D znači uspavan
bez mogućnosti prekida (uninterruptible sleep), T znači zaustavljen ili
označen (stopped or traced), a Z znači da je proces zaustavljen.
Programi u pozadini
Procedura za aktiviranje programa u pozadini je veoma
jednostavna. Poslije komande napravi se razmak i doda karakter &.
Sistemski shell aktivira komandu i odmah se vraća kako bi od nas
zatražio novu komandu. Odštampaće neki broj, koji predstavlja
identifikaciju procesa (PID) dodijeljenog upravo aktiviranoj komandi (neki
shell će odštampati manji broj koji nazivaju broj posla (job number) i veći
broj koji predstavlja PID). Napomenimo da broj posla možemo dobiti
komandom jobs, koja još daje i oznaku onoga posla koji se smatra
tekućim (znak +); to je, u stvari, onaj koji je poslednji pokrenut ili
zaustavljen. Ako znamo PID svog pozadinskog programa, možemo
provjeriti njegovo stanje komandom ps. Ukoliko se umorimo od čekanja
pozadinskog programa, možemo ga eliminasti komandom kill uz znanje
njegovog broja.
Na ovaj način možemo pokrenuti proizvoljan broj programa, ali
se ne preporučuje preko 3-4 zbog usporavanja rada. Kad pozadinski
program obavi posao, većina shells obavijesti o tome.
Ako znamo da će program uzeti mnogo vremena, sa njim
možemo koristiti komandu nice, koja nalaže programu da se "fino
ponaša", tj. da ne uzim a mnogo računarskog vremena kako bi drugi
programi mogli raditi brže. To je obično poželjno jer takav program
ionako mnogo traje. Za ovo je dovoljno prije komande navesti nice.
53
^esto se dogodi da pokrenemo neki program, pa tek naknadno
shvatimo da će on potrajati duže nego što mislimo i poželimo da ga
pretvorimo u pozadinski. Upravljanje poslovima nam omogućava da se
predomislimo i nakon pokretanja programa. Za ovako nešto potrebna
nam je saradnja shell-a, a najpopularnije verzije tako nešto dozvoljavaju.
Pretpostavimo, tako, da smo pokrenuli neki spori program u prednjem
dijelu jer nijesmo otkucali znak &. Ako se sjetimo da, umjesto čekanja,
možemo raditi nešto korisnije pritisnemo Ctrl+Z i shell bi trebalo da
odgoivori porukom Stopped. To znači da je naš program zaustavljen, i
možemo da uradimo tri stvari:
• Da naložimo da program prosto nastavi sa radom u prednjem dijelu;
to se radi komandom fg (od foregruond, prednji kraj).
• Možemo da program gurnemo u pozadinu kucajući bg (od
background, pozadina), čime navodimo program da se ponaša kao
da smo ga u početku aktivirali sa &.
• Možemo ga ubiti (kill) ako odlučimo da ga nije trebalo ni pokretati.
Unix svaki pozadinski program koji pokrenemo naziva job
(posao). Posao može da se sastoji od nekoliko procesa. Kada pomoću
komande jobs ili prostim zaustavljanjem sa Ctrl+Z identifikujemo brojeve
aktivnih poslova, to nam može poslužiti da, uz komande fg, bg ili kill,
obavimo odgovarajuće radnje. Posao na koji se komanda odnosi
identifikuje se sa znakom % i brojem posla, pri čemo sa %% možemo
identifikovati tekući posao.
Ako želimo da sačekamo da svi pozadinski programi završe sa
radom, to postižemo komandom wait. Ako postanemo nestrpljivi, wait
možemo prekinuti sa Ctrl+C ili Del; ovim se prekida samo komanda wait
a ne utiče se na pozadinske procese.
Editori
Editor vi
Editor vi razvijen je na University of California, Berkeley.
Prvobitno je uključen kao dio BSD Unixa. Prije njega, editor je bio ed,
veoma nepraktičan za upotrebu. Sljedeća verzija editora zvala se ex.
Pored ostalih prednosti u odnosu na ed, i,mala je i vizuelni način (visual
mode) koji se aktivira komandom vi. To se toliko dopalo korisnicima, da
su praktično samo taj način i koristili. Programeri su kasnije uredili da se
u njega može ući bez aktiviranja editora ex, i prosto ga nazvali vi.
 Editor vi nalazi se u radnom baferu. Kad ga startujemo, kopira j jedan red niže
fajl sa diska u radni bafer. Sadržaj na disku se ne mijenja do ponovnog
k jedan red naviše
snimanja.
l jedan znak naprijed
U editor se ulazi komandom:
Za pomijeranje kursora mogu se koristiti i strelice.
vi <fajl1>
file1 - ime fajla koji editujemo
Tekstualni mod
Kursor je na vrhu ekrana, a dno je rezervisano za neke poruke i
komandne aktivnosti. Ako fajl već postoji, na dnu mu se nalazi ime i neki Kad smo u komandnom modu, u tekst mod možemo ući sa
drugi podaci. Ako je fajl novootvoren, pored imena mu stoji "New file". nekoliko komandi. Kad jednom uđemo, sve što kucamo ulazi u naš
Na početku praznih redova stoji znak tilda (č). tekst, sve dok ne pritisnemo Esc.
Na početku je vi uvijek u komandnom modu, u kome su Za dodavanje teksta služe:
uobičajene aktivnosti: pozicioniranje kursora, unošenje tekst moda, I ulazak u tekstualni mod; tekst se javlja na početku tekućeg
pomijeranje, brisanje i kopiranje teksta, snimanje promjena i izlazak. reda.
Kad god želimo da se vratimo u komandni mod, ili nijesmo sigurni u
kojem smo modu, pritisnemo tipku Esc. i ulazak u tekstualni mod; tekst se javlja prije tekuće pozicije
kursora.
Pozicioniranje kursora
A ulazak u tekstualni mod; tekst se javlja na kraju tekućeg reda.
Vrši se pomoću komandi navedenih u nastavku. Ako se
komanda ne prihvati, kursor ostaje na starom mjestu. a ulazak u tekstualni mod; tekst se javlja poslije tekuće pozicije
kursora.
N+ pomijeranje za N redova naniže od tekućeg.
O ulazak u tekstualni mod; iznad tekućeg reda otvara se novi
N- pomijeranje za N redova naviše od tekućeg. red.
(Ret) Kursor ide na prvi znak u narednom redu. o ulazak u tekstualni mod; ispod tekućeg reda otvara se novi.
$ Prelazak na kraj tekućeg reda. Za promjenu teksta služe:
NG Prelazak kursora na red N. Po defaultu ide na zadnji red. R promijeni karaktere do pritiska na Esc
Ctrl-D prelazak na 1/2 ekrana naniže (11 linija) r promijeni jedan karakter na tekućoj poziciji kursora i vrati se u
Ctrl-U prelazak na 1/2 ekrana naviše (11 linija) komandni mod
Nw Kursor prelazi na prvi karakter riječi koja se nalazi na N riječi Za zamjenu teksta služe:
udaljena od tekuće riječi. Ns tekućih N znakova zamijeni sa znakom sve do Esc
Nb Kursor prelazi na prvi karakter riječi koja se nalazi unazad na
N riječi udaljena od tekuće riječi.
Brisanje teksta
e Prelazak na kraj tekuće riječi.
Napomena: Kao i u ranijim komandama, znak N označava broj koji u
h jedan znak unazad konkretnoj komandi treba ukucati da bi se postigao željkeni efekat. Broj
54
koji ukucavamo umjesto N je, naravno, proizvoljan i zavisi od potrebe b. Pomjeri kursor na novu lokaciju i postavi istrgnuti tekst na tu
korisnika. novu lokaciju.
Komande za brisanje su relativne u odnosu na tekuću poziciju c. Vrati kursor na originalni tekst i obriši ga.
kursora.
Ndd briše N redova, počev od tekućeg. Default je tekući red.
Vraćanje zadnje promjene
Ndw briše N riječi, počev od tekuće. Default je tekuća riječ.
Komanda Undo će poništiti zadnju komandu. Tako možemo
Nx briše N znakova, počev od tekućeg. Default je jedan znak povratiti tekst koji smo obrisali ili promijenili. Komande su:
D briše ostatak reda u - poništi zadnju komandu
U - povrati tekući red u oblik u kojem je bio prije početka promjena
Kopiranje teksta Ako obrišemo red a zatim promijenimo riječ, undo će povratiti
promijenjenu riječ ali neće povratiti obrisani red.
Kopiranje se vrši upotrebom para komandi "istrgni i postavi"
(yank and put). Najlakše se radi pomoću niza komandi: Spasavanje teksta poslije pada sistema
1. Istrgni riječ, red ili više redova. Kopija istrgnutog teksta se ^esto se pri padu sistema može povratiti tekst koji pri tome
sačuva ali se ne vidi, dok originalni tekst ostaje netaknut. ostane u baferu, i to se radi komandom:
2. Pomjeri kursor na željenu poziciju $ vi -r imefajla
3. Postavi kopiju na željeno mjesto. Ako se tekst povrati, to će biti novija verzija koja se nalazila u baferu.
4. Postavi kursor na naredni blik teksta koji želiš da kopiraš, i Snimanje teksta i izlazak
ponovi proceduru.
Komande za snimanje (write) teksta i izlazak (quit) unose se iz
Daćemo i neke komande za istrzanje i postavljanje teksta: tzv. moda zadnjeg reda, koji se dobija znakom (:) unešenim iz
NY istrgni N redova. Default je jedan red. komandnog moda.
Nyw istrgni N riječi. Default je jedna riječ. Za snimanje promjena bez izlaska, služi:
P postavi istrgnute redove iznad, ili ispred, tekuće pozicije :w
kursora. Ova komanda se prikaže na statusnoj liniji, a izvršava se pritiskom na
p postavi istrgnute redove ispod, ili iza, tekuće pozicije kursora. tipku Enter. Na statusnoj liniji se pojave i podaci o imenu fajla, broju
redova, itd. Bez opcija, radni bafer će se preseliti na disk. Ako namamo
dozvolu za upisuvanje na radni direktorijum, možemo kopirati bafer na
Pomijeranje teksta drugi fajl, na primjer
Pomijeranje teksta sa jednog mjesta na drugo može se izvršiti na :w /user0/rharding/temp
nekoliko načina, od kojih ćemo dati jedan:
Sad možemo izaći iz vi a da ne izgubimo ono što smo radili.
a. Istrgni željeni tekst.
Za izlazak iz vi bez snimanja zadnjih promjena, služi:

55
:q! Umjesto da ima dva režima rada, kao vi, emacs (editor macros)
se prema karakterima koje unosimo ponaša kao prema dijelu teksta.
Znak uzvika označava izlazak bez snimanja zadnjih promjena. Ako
Komande, pak, zadaju se obično kombinacijom Ctrl i nekog slova, ili Esc
izostavimo znak uzvika, editor će nas upozoriti da nijesmo snimili
i nekog slova. Da bismo unijeli tekst, samo počnemo kucanje i tekst će
promjene. Tada ćemo unijeti znak uzvika da izađemo iz vi.
biti unešen na poziciji kursora. Za pomijeranje kursora kroz tekst služe
Za snimanje i izlazak služi: kursorske strelice. Ukoliko to ne radi, važi:
:wq Ctrl+B - pomijeranje jedan znak nazad;
Poslije ovoga, pojavi se promp Shell-a ($) Ctrl+F - pomijeranje jedan znak naprijed;
Ostale komande Ctrl+P - pomijeranje u prethodni red;
Za snimanje fajla pod drugim imenom služi: Ctrl+N - pomijeranje u sljedeći red
:w novi fajl Ctrl+A - pomijeranje na početak reda;
Za unošenje sadržaja nekog drugog fajla, postavimo kursor na željeno Ctrl+E - pomijeranje na kraj reda;
mjesto i izvršimo:
Esc+< - pomijeranje na početak fajla;
:r filename
Esc+> - pomijeranje na kraj fajla;
Za unošenje izlaza neke komande Shell-a, postavimo kursor na željenu
Da bi se promijenio već unešeni tekst, jednostavno se dođe
poziciju i izvršimo:
kursorom na poziciju odakle treba početi izmjenu i ukuca novi tekst, dok
:r !shell-cmd se neželjeni tekst obriše. Za brisanje možemo postupiti na nekolika
Za izvršavanje komande Shell-a bez uključivanja u tekst fajl, izvršimo: načina:

:!shell-cmd - znak na kome se nalazi kursor briše se sa Ctrl+D;

Ovim možemo koristiti help (man) ili provjeriti sadržaj nekog drugog fajla
a da ne izlazimo iz vi.
Editor emacs
Ovaj editor je mnogo lakši za upotrebu od programa vi ili ed. On,
naime, nema režime koji od korisnika zahtijevaju da u svakom trenutku
pamti da li program očekuje komandu ili tekst. da bi se ovaj program
pokrenuo potrebno je otkucati
emacs ime-fajla
Ako fajl pod navedenim imenom ne postoji, emacs će ga stvoriti. Ovaj
program nudi pogled na fajl po cijelom ekranu. U poslednjem redu
ekrana nalazi se statusni red, koji saopštava ime fajla, i još neke
informacije.
56
- tekst od kursora do kraja riječi briše se sa Esc+D;
- tekst od kursora do kraja reda briše se sa Ctrl+K;
Da bi sačuvali tekst u fajlu, pritisnemo Ctrl+XS, a da bi završili sa
programom emacs, pritisnemo Ctrl+XC. Ako prije toga nijesmo sačuvali
tekst, neke verzije emacs-a će pitati da li želimo snimiti fajl prije nego
izađemo iz programa.
Komunikacije
U ovom dijelu razmatraćemo mogućnosti komunikacije. One
mogu da se obavljaju između administratora i korisnika, kao i između
samih korisnika. Na raspolaganju su dva načina za kominiciranje: sistem
pošte i sistem neposrednih poruka. U principu ova dva načina su slični
radu poštanske službe i telefonske centrale. U prvom slučaju, poruka se
ostavlja u poštansko sanduče odakle se kasnije uzima, dok se u drugom
slučaju direktno uspostavlja veza i zmeđu korisnika, ali uz rizik da se
niko ne javi. Neki od načina zahtijevaju da korisnici budu prijavljeni, a
neki ne.
Da bi razmjenjivali elektronsku poštu sa drugim korisnicima,
računar mora biti u mreži ili posjedovati modem.
Pomoću programa mail mogu se poslati poruke jednom ili više
korisnika. Korisniku koji prima poruku nije neophodno da bude prijavljen.
Program mail smjesti poruku u fajl koji pripada primaocu. Korisnik će biti
upozoren da ima poštu. Poruke se mogu sačuvati ili obrisati, a može se
poslati i odgovor.
Program talk je interaktivna sesija koja svakom korisniku
omogućava simultano slanje poruka onom drugom. Za ovo je potrebno
da obojica budu logovani.
Program write predstavlja jednosmjernu komunikaciju, gdje se
dozvoljava da se pošalje poruka drugom korisniku. On mora biti
prijavljen i nema mogućnost odgovora.
Elektronska pošta
Svakom korisniku pridružen je fajl mailbox, koji nije element
njegovog sistema direktorijuma. Na većini sistema on se nalazi u
direktorijumu /usr/spool/mail. Uvid u sdaržinu ovog fajla ostvaruje se
komandom mail. Ista komanda koristi se i za slanje pošte drugom
korisniku koja se onda smješta u njegovo sanduče. Ukoliko u fajlu
mailbox ima novih poruka, sistem informiše korisnika porukom
You have mail
$ imena računara. Ako se, na primjer računar zove vrs a korisnik je marko,
Pošto korisnik pročita novu poštu, ova poruka se više ne javlja dok ne
stigne nova pošta.
Osnovni oblik komande za slanje pošte je:
mail [-t] [korisnik....]
-t ova opcija, tamo gdje je dostupna, omogućava da se vidi lista svih
kojima je poruka upućena.
user1[usern] - jedan ili više korisnika koji poštu primaju
Ime korisniku daje administrator UNIX sistema. Ime može
sadržati i ime sistema ako je primalac na nekom drugom sistemu sa
kojim UNIX može da komunicira.
Primjer:
$mail rharding
57
Subject:
Sad se ukuca tema poruke, i pritisne (Ret). U narednoj liniji se pojavi
kursor, kada može da se počne sa porukom za koju nema ograničenja
dužine. Kad se poruka završi, šalje se sa Ctrl-D u novom redu. Prompt
u narednom redu označava da je poruka predata u red za slanje.
Pošta može da se šalje većem broju korisnika istovremeno,
navođenjem njihovih imena, pri čemu su to imena pod kojima se
prijavljuju sistemu (login name). To znači da nije moguće slanje pošte
korisniku čije ime ne znamo. Korisnik može poruku poslati i sam sebi.
Za čitanje pristigle pošte služi:
$mail [opcija]
Ovom komandom dolazimo u komandni mod mail. Ako nema pošte,
pojaviće se takva poruka na ekranu. Ako ima pošte, biće poruka "you
have mail". Ova poruka se pojavljuje nakon uključivanja ili povratka iz
neke procedure u komandni mod.
Poruke se, jedna po jedna, prikazuju na ekranu, počev od one
koja je zadnja pristigla. Uz svaku poruku prikazuje se datum i vrijeme
njenog prijema, kao i ime pošiljaoca.
Po izdavanju zahtjeva za čitanje pošte, sistem prikazuje samo
jednu pristiglu poruku. Poslije prikaza slijedi zahtjev za komandom što
dalje da se sa porukom uradi. Korisnik može da zapamti poruku i da je
obriše (opcija d) ili da zahtijeva od sistema da je sačuva (opcije s i w, za
snimanje sa i bez zaglavlja); postoje i mnoge duge opcije. Najčešći
odgovor korisnika je jednostavno pritisak na tipku (Ret), što znači čitanje
naredne poruke.
Ako se obraćamo nekom ko je na drugom računaru u mreži, ime
računara se uključuje u poštansku adresu upotrebom znaka @ ispred
tada njegova adresa izgleda marko@vrs.
Ako imamo problema sa adresama, najjednostavniji način je
sačekati da nam neko pošalje poruku i da zatim na nju odgovorimo. Svi
programi za poštu imaju neku komandu (najčešće r, od engleskog reply)
kojom se odgovara na poruku bez kucanja adrese prvobitnog pošiljaoca.
Sve poruke koje nijesu namjerno obrisane snimaju se kada se
napušta mail. Oni koji su sačuvani smještaju se u fajl home direktorijuma
koji se naziva mbox. To je po defaultu, a moguće je sačuvati i u
direktorijum po izboru. One poruke koje nijesu pročitane čuvaju se u
mailbox-u. Komanda za snimanje poruka ima dva oblika. Prvi je:
S [msglist]
msglist =
n broj poruke preserve [msglist] čuva poruke iz mailbox-a
^ prva neobrisana poruka mail user poruka za konkretnog korisnika
$ zadnja poruka quit izlazak, uz čuvanje nepročitanih poruka
* sve poruke exit izlazak, uz čuvanje svih poruka
n-m - opseg poruka od n do m header prikazuje zaglavlja aktivnih poruka
user - sve poruke od korisnika ! izlazak u Shell
/string - Sve poruke sa stringom cd [directory] chdir na directory ili na home ako nije specificiran
:c - sve poruke tipa c, gdje c predstavlja: list lista komandi (bez objašnjenja)
d - obrisane poruke top [msglist] prikazuje 5 redova sa početka poruka
n - nove poruke Ovo je samo djelimična lista komandi. Za kompletnu listu koristiti
o - stare poruke man.
r - pročitane poruke
u - nepročitane poruke Neposredne poruke
Drugi način za snimanje u suštini radi isto kao i prvi, samo što
se može navesti ime fajla u koji se poruke smještaju: Pored sistema pošte, korisnici imaju na raspolaganju komandu
s [msglist] [file1] write koja služi za neposrednu komunikaciju korisnika. Ovakve poruke
msglist - isti argumenti kao i ranije ne smještaju se u poštansko sanduče, već se prikazuju direktno na
file1 - ime fajla u koji se smješta primljena pošta ekranu. Naravno, direktna komunikacija je moguća samo ako je primalac
Za brisanje poruka, ukuca se d nakon komandnog prompta (koji poruke prijavljen na sistem. Za provjeru koji korisnici su trenutno
je za mail znak pitanja ?), uz neki od argumenata iz komande msglist, sa prijavljeni može poslužiti komanda who.
potpuno istim značenjem kao i ranije (npr. n, č, $, itd.). Komanda write funkcioniše slično komandi mail, na primjer
Kad se poruke obrišu, one se mogu povratiti sa komandom u (od $ write marko
riječi undelete) sve dok se izađe iz mail-a. Kad se izađe sa komadom q samo što ona poruku prenosi red po red. Prenos reda se vrši poslije
(quit), poruke su stvarno izgubljene. pritiska na tipku (Ret). Na ekranu primaoca pojavljuje se zaglavlje koje
Ako postoji greška u adresi primaoca, komanda mail ne može služi za identifikaciju pošiljaoca, iza koga slijedi tekst poruke. Poruke se
izvršiti isporuku. Tada će poruka biti vraćena primaocu, sa objašnjenjem prikazuju na ekranu bez obzira što korisnik u tom trenutku radi.
razloga zbog kojeg nije isporučena. Pošto se pozove program write, svi znakovi koji se unose na
Na komandni prompt ?, može se dobiti lista komandi koja vam tastaturu terminal prenose se na navedenu adresu. Prenos se prekida
stoji na raspolaganju. To se radi kucanjem novog ?. Na primjer sa Ctrl-D, čime se napušta komanda write. Ako hoćemo da napustimo i
?? shell, potrebna je još jedna komanda Ctrl-D.
mail commands
type [msglist] prikazuje poruke Dvosmjerna komunikacija
next prikazuje narednu poruku
edit [msglist] edituje poruke Postiže se komandom talk, koja kopira tekst sa jednog terminala
from [msglist] daje zaglavlja poruka na drugi. Kad se uspostavi komunikacija između dva korisnika, oni
delete [msglist] briše poruke simultano mogu kucati poruke, koje im se pojavljuju u posebnim
undelete [msglist] povraća obrisane poruke prozorima. Oblik komande je:
save [msglist] file dodaj eporuku fajlu talk <user1> [ttyname]
reply [message] odgovara na poruku, uključujući sve primaoce
Reply [msglist] odgovara autorima poruka
58
user1 - Ako komunicirate sa nekim sa iste mašine, to je samo njegov Rad na udaljenim računarima i prenos fajlova
username. Ako se radi o korisniku sa druge mašine, tada je user1
Ako naš računar radi u mreži, ranije ili kasnije moraćemo koristiti
oblika:
i neke druge računare. Najčešće se koristi daljinsko prijavljivanje i
host!user or host.user ili
prenos fajlova.
host:user or user@host
user@host (preporučuje se ovaj oblik) Mnogi Unixovi sistemi su priključeni na Internet. Pošto je veći dio
ttyname - Ako je lice sa kojim komunicirate prijavljen na više mjesta, mrežnog softvera za Unix napisan na Berkliju baš za upotrebu na
tada ova opcija označava ime terminala. Internetu, komande dobro funkcionišu. Jedina razlika koju možemo da
Pretpostavimo da želimo da razgovaramo sa korisnikom student primijetimo između lokalne mreže i Interneta odnosi se na adresu kojom
na istoj mašini. ukazujemo na neki računar: na lokalnoj mreži to je prosto ime računara,
$ talk student dok se za Internet mora navesti kompletna adresa.
Na ekranu primaoca pojavi se, na primjer:
Daljinsko prijavljivanje (remote login) predstavlja u stvari
. Message from Talk_Daemon@domax1 at 17:36 ... .
prijavljivanje na neki drugi računar. Dok smo na njega prijavljeni sve što
. talk: connection requested by teacher@domax1. . . talk:
otkucamo prenosi se na njega a svi odgovori koj euputi drugi računar
respond with: talk teacher@domax1.
vraćaju se naš. Postoje dva programa za daljinsko prijavljivanje, koja se
Kad primalac ukuca talk teacher@domax1, na ekranu pošiljaoca se
malo razlikuju: telnet i rlogin. Varijanta programa rlogin sa imenom rsh
pojavi:
omogućava da na drugim računarima izdajemo komande jednu po
Connection established.
jednu.
Ekran se podijeli na dva dijela. Pošiljalac kuca poruku u gornjem dijelu,
koja se primaocu pojavljuje u donjem dijelu ekrana. Isto tako, ono što Prijavljivanje pomoću telnet-a se jednostavno vrši sa
primalac kuca u gornjem, pojaviće se u donjem dijelu ekrana pošiljaoca.
telnet ime_racunara
Kad se komunikacija jednom uspostavi, i jedan i drugi mogu slati poruke
simultano. Unix odgovori da uspostavlja vezu, a zatim daje znak spremnosti za
Kad se komunikacija završi, znak interapta prekida talk. Na prijavljivanje. Kad otkucamo korisničko ime i lozinku i računar se
primjer: poveže, dalje sve radimo kao da sjedimo za drugim računarom. Nakon
[Connection closing. Exiting] završenog posla, odjavimo se sa logout ili exit.
Ako ne želimo da nam rad prekidaju poruke tipa talk, možemo se Komada telnet je opšteg karaktera i možemo je koristiti za
zaštititi pomoću komande mesg: prijavljivanje na sve vrste računara, nezavisno od toga da li na njima radi
mesg [-[n][y]] Unix. Ako želimo da se prijavimo na neki drugi Unix sistem, to možemo
n - ne, zabranjuje poruke; uraditi i pomoću komande rlogin. Prijavljivanje se vrši na sličan način
y - da, ponovo daje dozvolu kao i kod komande telnet. Ako želimo da izdamo samo jednu komandu
Samo mesg (bez argumenata) daje izvještaj o tekućem statusu bez na drugom računaru, možemo koristiti komandu rsh (od remote shell).
njegove promjene Jednostavno se aktivira:
rsh ime_ racunara komanda
Ako želimo da koristimo fajlove koji se nalaze na drugom
računaru, često je najjednostavnije da ih iskopiramo na svoj računar. Za
to postoje dva programa: rcp i ftp.

59
 Program rcp (remote copy) je jednostavniji za upotrebu. Ideja je
da on radi kao standardni program za kopiranje cp, ali i ovdje važe
pravila o pravim apristupa: možemo raditi sa fajlovima koje posjedujemo
ili na kojima imamo pravo pristupa. Da bismo fajl moji.podaci iskopirali
sa računara master i nazvali ga masterovi.podaci, unesemo
rcp master:moji.podaci masterovi.podaci
Da bi kopirali u drugom smjeru (iz fajla masterovi.podaci sa
našeg računara u fajl moji.podaci na računaru master), unesimo
rcp masterovi.podaci master:moji.podaci
Ako želimo da kopiramo fajlove iz direktorijuma nekog drugog
korisnika (na primjer marko) na drugom sistemu, napišemo njegiovo
korisničko ime poslije znaka ~ (tilda), a prije imena fajla. Da bismo
iskopirali neki od Markovih fajlova, unesimo
rcp master:~marko/neki.fajl markov.fajl
Da bi iskopirali odjednom cio direktorijum, možemo koristiti
indikator -r (od rekurzivno, recursive), kojim programu rcp nalažemo da
kopira cio sadržaj nekog direktorijuma:
rcp -r master:neki.direktorijum .
Ovim se direktorijum neki.direktorijum sa računara master kopira u naš
tekući direktorijum. Kad bi sve ove mogućnosti iskombinovali, mogli bi
kucati:
rcp -r vlado@master:~vlado/neki.direktorijum vladočprojekat
U prevodu ovo bi značilo: idi do mašine master, gdje je moje korisničko
ime vlado, i od korisnika marko uzmi direktorijum neki.direktorijum i
iskopiraj ga u direktorijumn na ovoj mašini sa imenom vladočprojekat.
Program rcp ne obavještava korisnika o obavljenoj radnji, osim
ako nešto pođe loše. Posao je gotov kad ponovo vidimo prompt Unixa.
Ako želimo da nešto iskopiramo na drugi računar i želimo da
vidimo da li je operacija uspjela, upotrebom rsh možemo izdati komandu
ls kako bi vidjeli koji se fajlovi nalaze na tom drugom računaru. Na
primjer
rcp -r neki.direktorijum master:projekat
rsh master ls -l projekat
60
Komanda rcp radi samo za kopiranje fajlova na neku Unix-ovu
mašinu ili sa nje. Ako želimo da kopiramo fajlove na neku drugu vrstu
sistema ili da ih preuzimamo sa njega, probaćemo program ftp (file
transfer protocol). On je pogotovo pogodan za preuzimanje fajlova iz
javnih arhiva fajlova sa računara na kojima nemamo lični nalog, i puno
se koristi na Internetu. Tako su nam dostupne hiljade fajlova na
računarima širom svijeta.
Program ftp pokrećemo navođenjem imena programa i računara
na koji želimo da se povežemo, na primjer
ftp master
Program odgovori davanjem znaka spremnosti za prijavljivanje, sličnom
onom koji daje telnet. Kad se prijavimo (ukucamo ime i lozinku, a za
Internet je to obično korisničko ime anonymous i lozinka koja se sastoji
od našeg punog korisničkog imena), možemo da koristimo ogroman broj
komandi. Za napuštanje programa ftp jednostavno otkucamo quit. Ako
se ftp nalazi negdje u sredini dugačkog prenosa, a mi želimo da ga
prekinemo., upotrijebićemo Ctrl+C (ili neki drugi znak za prekid), da bi se
vratili u ftp.
Komanda koju često koristimo je dir, ona prikazuje sadržaj
direktorijuma na udaljenoj mašini. Tako
ftp> dir
nam daje pregled sadržaja direktorijuma na drugoj mašini. Za razliku od
rcp, program ftp stalno izvještava o toku izvršavanja nekog programa.
Za korišćenje programa ftp za preuzimanje fajlova sa nekog
udaljenog sistema koristićemo komandu get:
ftp> get .plan master~plan
Komandi get dajemo ime fajla na nekom drugom računaru i ime koje
želimo da fajl ima na našem računaru. Ako su ova imena ista (a obično
jesu) možemo izostaviti drugo ime.
Da bismo kopirali fajl na udaljeni sistem, koristimo komandu put,
veoma sličnu komandi get.
Ako se fajlovi koje želimo da preuzmemo nalaze na nekom
drugom direktorijumu na udaljenom sistemu, ftp ima komandu cd koja
radi kao i standardna komanda cd, osim što je efikasna samo na
udaljenom računaru. Na našem lokalnom računaru direktorijum možemo
promijeniti koristeći komandu lcd. Ako nijesmo sigurni gdje se nalazimo
u stablu direktorijuma na udaljenom računaru, ftp ima komandu pwd koja
radi baš kao i standardna komanda pwd na lokalnom računaru.
Ako želimo da kopiramo mnoštvo fajlova pomoću ftp, kucanje
svih komandi get i put može biti veoma dosadno. Grupu fajlova možemo
kopirati komandama mget i mput. Komanda mget preuzima mnogo
fajlova a komanda mput ih kopira. Sve fajlove koje želimo da
preuzmemo ili kopiramo možemo ispisati u jednom redu (možemo i da
koristimo džoker znake * i ?). Fajlovi se kopiraju sa imenima koja već
imaju, a svaka komanda će, prije nego kopira fajl, upitati da li želimo da
kopiramo baš taj fajl. Odgovaramo sa (y/n).
Ako želimo da kopiramo udaljene fajlove, ftp nam omogućava da
interaktivno izaberemo fajlove koje želimo da kopiramo (ili preuzmemo),
jednostavnim navođenjem džokera *:
ftp> mget *
Program ftp uvijek pretpostavlja da fajlovi koje kopiramo sadrže
običan ASCII tekst. Ako fajlovi koje želimo da preuzmemo (ili kopiramo),
pak, ne sadrži tekst već nešto drugo (baze podataka, programe, itd.)
potrebno je, prije nego se izda komanda za kopiranje, navesti komandu
binary, kako bismo programu ftp naznačili da se radi o binarnim
fajlovima.
Ako preuzimamo velike fajlove, možemo uštedjeti vrijeme tako
što ćemo prvo komprimovati fajlove, zatim ih preuzeti, pa ih nakon toga
dekomprimovati.
Kao što smo ranije naveli, napuštanje programa ftp se vrši
komandom quit, nakon čega se pojavi prompt Unix-a tako da možemo
nastaviti rad.
Skriptovi sistemskog shell-a
Ako se srijećemo sa skupom komandi koje često koristimo,
možemo napisati program, tzv. skript (script) shell-a, kojim
zamjenjujemo taj skup komandi tako da ne moramo da ih neprestano
kucamo. Tako se, kao sa batch fajlovima u DOS-u, formiraju nove
komande. Ovi programi se obično smještaju u direktorijum bin koji se
nalazi u našem polaznom direktorijumu. Većina administratora
automatski kreira svakom korisniku direktorijum bin jer sistemski shell
61
traži komande u ovom direktorijumu. Ako to nije tako, možemo ga sami
kreirati i definisati putanju pretraživanja na odgovarajući način.
Skript je ustvari tekstualni fajl koji sadrži komande onako kako bi
ih kucali sa komandne linije. Odgovarajući program se pokreće
jednostavnim navođenjem njegovog imena. Za pravljenje skriptova
može se upotrijebiti bilo koji program za unošenje teksta (na primjer vi).
Na primjer,
vi findbud
Kada uđemo u editor otkucamo
find . -name "budzet" .print
Po pravilima za editor vi snimimo fajl, a zatim ga smestimo u direktorijum
bin (ako već nijesmo tamo). Sada moramo reći da je fajl koji smo
napravili izvršni, tj. da je više od običnog tekstualnog fajla. To ćemo
uraditi sa
chmod +x findbud
čime smo sve pripremili da fajl findbud korsitimo kao komandu Unix-a,
koja će tražiti sve fajlove koji počinju sa budzet.
Da bi se pokrenula komanda findbud, potrebno je samo otkucati
njeno ime. Ako sistem javi da ne može da pronađe komandu,
otkucaćemo rehash, da bi naložili sistemu da osvježi svoju listu
komandi.
Drugi način da se zada kratko ime za dugačku komandu je
korišćenjem pseudonima, tj. komande alias. Pomoću nje možemo
definisati sopstvene komande na proizvoljan način, a nakjčešće se
definišu komande na koje smo navikli u DOS-u, npr dir, copy, itd. preko
odgovarajućih komandi i opcija iz Unix-a. Pseudonime koje direktno
kucamo u shell-u izgubimo kad se odjavimo sa sistema. Ako želimo da
budu trajno dostupni, komande alias moramo staviti u fajl .profile ili
.login, koji predstavljaju ekvivalent fajla AUTOEXEC.BAT iz operativnog
sistema DOS.
Dodatak 1
DOS i UNIX: Poređenje
U ovom dijelu daćemo najčešće korišćene komande DOS-a i
njima odgovarajuće naredbe UNIX-a. Komentarisaćemo sličnosti i
razlike. Naime, ima komandi koje se potpuno isto ponašaju u oba • CHKDSK U UNIX-u ne treba razmišljati o efektima ove komande,
sistema, ali i onih koje su u osnovi iste ali ispoljavaju neke sitne razlike osim ako nijesmo administratori sistema. Da bismo vidjeli koliko
koje korisnika mogu dovesti u zabunu. Postoje i komande koje su slične slobodnog prostora imamo na disku, služi nam komand df.
ali imaju različita imena, kao i komande koje nemaju odgovarajućih • COPY i XCOPY Komanda cp radi na gotovo isti način. U DOS-u
komandi u UNIX-u. ne moramo navesti ime tekućeg direktorijuma u koji nešto kopiramo.
Prije nego pređemo na pojedine komande, pogledajmo kako se U UNIX-u moramo otkucati tačku (.) da bi naznačili da se kopiranje
odnose neki sistemski fajlovi. Sjećamo se da u DOS-u postoje tzv. batch vrši u tekući direktorijum. Opcija /S komande XCOPY u DOS-u vrši
fajlovi (od kojih je najpoznatiji fajl AUTOEXEC.BAT). U Unix-u možemo kopiranje tekućeg direktorijuma i svih njegovih poddirektorijuma. U
koristiti nešto slično, tzv. shell skripte (shell scripts). Isto kao kod DOS-a UNIX-u se ovo postiže komandom cp i opcijom -r.
ovdje se radi o tekstualnom fajlu koji sadrži niz koimandi Unix-a, • DATE i TIME I jedno i drugo daje komanda date.
navedenih jedna po jedna u redu. U Unix-u ovakvim fajlovima možemo • DEL i ERASE Brisanje fajlova u UNIX-u radi komanda rm.
dati proizvoljna imena, s tim što fajlu damo status izvršnog. • DIR Slična komanda je ls, ali se razlikuju u opcijama.
Slično DOS-u, i Unix ima skript fajl sličan AUTOEXEC.BAT. Slični rezultat se postiže opcijom -l. DIR /P postižemo sa ls đ more.
Nalazi se u polaznom direktorijumu i zove se .profile (u C shell naziva se DIR /S u UNIX-u radi komanda ls -R.
.login). Ove fajlove možemo da mijenjamo u tekst editorima, ali ih ne • HELP Ovoj komandi odgovara man. Neki UNIX-ovi
treba mijenjati ako dobro ne znamo šta radimo, jer ih obično podesi programi imaju i help.
administrator sistema. Ako želimo da dodamo neku komandu to radimo • MKDIR ili MD Isto kao komanda mkdir.
tako što ih stavimo na kraj fajla. • MORE Isto što i komanda more.
Kao što znamo, DOS-ov fajl CONFIG.SYS sadrži informacije o • PATH U Unixu, promjenljiva sistemskog shell-a PATH
hardverskoj konfiguraciji našeg sistema. Komfiguracija Unix-a je sadrži spisak direktorijuma koje sistem pretražuje kad mu se zada
poptpuno drugačija i obično nije problem korisnika. U većini slučajeva, neka komanda. Da bismo vidjeli trenutnu vrijednost promjenljive
Unix se sam prilagodi hardveru. PATH, potrebno je otkucati:
Poređenje najčešće korišćenih komandi DOS-a i UNIX-a: echo $PATH
• Upotreba kose crte. U DOS-u se za definisanje putanje koristi \, dok • RENAME ili REN Koristi se komanda mv. REN ne može
se za istu svrhu u UNIX-u koristi /. istovremeno da premjesti fajl u drugi direktorijum a mv može.
• U izvornom DOS-u su imena fajlova ograničena na osam znakova, • RMDIR ili RD Komanda rmdir radi na isti način. Ako u UNIX-u
dok u UNIX-u ne postoji ovakvo ograničenje. U DOS-u za Windows želimo da obrišemo kompletan direktorijum i sav njegov sadržaj,
2000 ime može imati 255+3 karaktera. koristimo komandu rm sa opcijom -r.
• DOS ne pravi razliku između velikih i malih slova, dok je UNIX • SORT Gotovo isto što i sort.
"osjetljiv" (case sensitive). • UNDELETE i UNFORMAT Unix nema komande poput ove
• ATTRIB +H Zamijenimo ime fajla sa imenom koje dvije osim ako imamo skup programa Norton Utilities za Unix.
počinje tačkom
• ATTRIB -H Promijeniti ime fajla tako da ne počinje tačkom
• ATTRIB +R i ATTRIB -R Definišu se komandom chmod
• CHDIR ili CD Isto radi što i komanda cd, osim kad otkucamo
samu komandu. U DOS-u se ne dešava ništa, osim što će nam dati
trenutnu poziciju u stablu direktorijuma. Ekvivalent ovoj naredbi u
DOS-u je komanda pwd. UNIX-ova komanda cd pomijera nas u
polazni direktorijum (ako iza nje ne navedemo ime nekog
direktorijuma)
62
 Dodatak 2 ls -R rekurzivno izlistava sadržaj direktorijuma i njegovih
poddirektorijuma
Neke tipične komande UNIX-a mail čita prispjelu poštu
mail user šalje poštu korisniku sa imenom user
a>b izlaz komande a smjesti u fajl b man komanda daje informacije o komandi komada
a >> b nadoveži izlaz komande a na fajl b mkdir dir kreira direktorijum dir
a<b ulaz u komandu a uzeti iz fajla b mv fajl1 fajl2 premiješta fajl1 u fajl2
ađc proslijedi izlaz komande a na ulaz komande c mv f1 f2 f3 dir premiješta fajlove f1, f2, i f3 u direktorijum dir
a& izvrši komandu a u pozadini nsh host commands izvršava komande na udaljenom računaru
at time < script izvrši skript u zadato vrijeme passwd promjena lozinke
at -l izlistaj poslove koji čekaju na izvršavanje u određeno vrijeme pg fajl prikazuje sadržaj fajla ekran po ekran
at -r xx ukloni posao xx koji čeka na izvršavanje u određeno vrijeme ps prikazuje status procesa
cat fajl prikaži fajl na ekranu ps -u user prikazuje procese za korisnika user
cat fajl1 >> fajl2 nadoveži fajl1 na fajl2 pwd prikazuje tekući direktorijum
cd vraćanje na polazni direktorijum rcp host1:file host2:file kopira fajlove sa jednog host-a na drugi
cd dir prelazak na direktorijum dir rlogin host prijavljivanje na udaljeni host
chmod dozvola fajl prava pristupa fajlu mijenja na dozvola rm file briše fajl file
cp fajl1 fajl2 kopira fajl1 u fajl2 rm -rdir briše direktorijum dir uključujući i njegov sadržaj
cp f1 f2 f3 dir kopira fajlove f1, f2, i f3 u direktorijum dir rmdir dir briše direktorijum dir
csh C shell rwho daje informacije o korisnicima na mreži
cu options host pozivanje udaljenog računara sh Bourne shell
diff file1 file2 prikazuje razlike između fajl1 i fajl2 sort file vrši sortiranje redova teksta po abecednom redu
echo string prikazuje string na ekranu sort -n file vrši numeričko sortiranje
file fajl1 za fajl1 prikazuje tip (data, text, binary, etc) spell file provjera spelovanja u fajlu
finger user daje informaciju o korisniku stty prikazuje aktivne terminale
ftp interaktivno prenošenje fajlova na daljinu talk razgovor sa korisnikom na istom terminalu
grep string file pretražuje fajl na zadati string tail file prikazuje zadnjih 10 linija fajla
grep -c string file prikazuje samo broj pojavljivanja zadatog stringa telenet host povezivanje sa udaljenim host-om
grep -l string files prikazuje listu imena fajlova koji sadrže string tr a b file promijeni svako a u b, u nekom fajlu
kill %x eliminisanje pozadinskog posla x vi file editovanje fajla sa ekranskim editorom vi
ksh KornShell wc file za fajl fajl daje broj redova, riječi i karaktera
lp -ddest file štampa fajl na printeru sa imenom dest write user slanje poruke na terminal korisnika user
ls prikazuje spisak fajlova tekućeg direktorijuma
ls dir prikazuje spisak fajlova direktorijuma dir
ls -a spisak uključuje i fajlove koji počinju tačkom (.)
ls -l spisak fajlova uključuje i podatke o njima (prava pristupa,
veličina, vlasništvo,...)
ls -C izlistava sadržaj u kolonama
ls -ld daje detaljne informacije o direktorijumu a ne o njegovom
sadržaju
63