SARAJEVSKI BOŽIĆ

I prije sam baš na Božić često razmišljao o svemu onome što netko nema za Božić i o
svakome tko “nikoga” nema... Dalekim ljudima kojima sve fali, pa i Božić... Gdje li ga sve
(svoj “ne-Božić”) ljudi ne provode?
Svake godine po jedan Božić... Uspio? Neuspio? “Sretan Božić”? Kakav Božić? Kakav
je sretan Božić? Može li Božić i neuspjeti? Odnosno, što ako, unatoč svim poslanim i
primljenim čestitkama, ne uspije? Ili, možda još bolje: može li uopće uspjeti jedan moj
Božić?
Dakle, i prije sam često o tome razmišljao, ali od prošle godine... Pade mi tako opet
na pamet moj prošlogdišnji – sarajevski Božić: vozio sam nekamo nekoga ujutro na sam
Božić i vraćao se kući. Pokraj ceste u ranu pustu zoru vidim: jedna mršava djevojka slabo
odjevena. A snijeg je, vrlo je hladno. Skupila se i očito promrzla. Ja joj stanem da je
povezem; ta, Božić je! Ide u Brčko. Ima, možda, oko petnaest godina. Vozim je na kolodvor.
Djevojka nije baš lijepa, mršava je, slabo je odjevena: u nekakvu staru odjeću, nešto
pretijesno, nešto preširoko. Pomalo je i preplašena. Uvijek suputnika kojemu stanem
ispitujem tko je, odakle je, kakvim životom živi; pa tako pažljivo propitujem i nju. Mala je
živjela s ocem u Brčkom, rastavljenih roditelja. Otac ju je kao dijete oteo od majke prije rata.
Naknadnim sudskim rješenjem na tužbe njezine majke trebala je pripasti majci... Ali, eto,
sve do tada to se nije dogodilo.
Nakon što je oca srpska policija tek sada prisilila da dijete vrati, odnosno nakon što mu je
ovaj put prijetio i zatvorom, on je napokon otpremi majci u Sarajevo, doslovno bez ičega,
naglo i nespremnu: tek jedna najlonska vrećica koju je sada praznu držala u ruci, i putna
karta. Svoju kćerku! Na sam Badnjak. Inače ju je i tukao i maltretirao, ali, eto, nije joj dao
da ide majci sve do toga dana. Napokon je prethodnoga Badnjaka prvi put stigla do stana
svoje majke... Zvonila, zvonila... nikoga nije bilo! Susjeda je pitala: “Koga tražite?” Izgovorila
je ime svoje majke, na što joj je susjeda rekla: “Gospođa je umrla prije tri godine!” Nije znala
da to govori djetetu pokojnice koje svoju majku nikada nije vidjelo i koje se nadalo s njom
dočekati Božić; svoj prvi i do tada jedini Božić. Zapravo, priopćila joj je da toga prvog Božića
s majkom nikada biti neće!
Bio sam sasječen! Je li i to Božić? Kakav Božić? I, zar baš na Božić? Je li uopće bio
Božić? Za koga...? Prisjećao sam se gdje sam ja bio sinoć, što je sedam milijardi ljudi sinoć
radilo... ili, u najmanju ruku, jedna milijarda kršćana? Ma, tko zna: je li uopće stigao Božić,
gdje je stigao, gdje je bio... jesmo li se ja i Božić, svi mi – Svijet i Božić – uopće susreli? Ili
smo se mimoišli???
I tako, nakon što je saznala tu ubojitu vijest, mala se pokušala raspitati za grob, ali ništa
nije uspjela saznati. Susjeda nije znala gdje joj je majka pokopana. Nije ni znala da priča s
kćerkom te pokojnice pa se nije ni potrudila više joj pomoći, a mala, zbunjena kakva jest,
ništa više nije ni tražila (zar uvijek nekako tako ispadne da za najpotrebnije nema mjesta u
“svratištima”?). Noć je padala te je takva, nesnalažljiva i slabo odjevena, toga hladnog
prošlogodišnjeg Božića prenoćila u mrzlu stubištu kojim je njezina draga, a nikad viđena,
mama posljednji put prošla prije tri godine. Tko zna koliko je za njom čeznula? Možda se je
baš na tome mjestu, gdje ju je kćerka sada “nedočekivu” čekala, i sama mama bezbroj puta
zapitala o svojoj maloj, za njom patila i plakala? Što li je sve te noći djevojčica mislila i o
čemu li je sve razmišljala, teško je, pa i nemoguće zamisliti. No, mama, kao posljednja nada,
definitivno je propala! To je shvatila u “radosnoj Božićnoj noći”. Nadomak mamina zatvorena
i prazna stana, no toplu zagrljaju ni na domak! Na Božić!
Bio je to najhladniji Božić na svijetu, najosamljeniji, najbjedniji, najbolniji,
najtužniji... naj, naj... Bio je to NAJ-BOŽIĆ!
Nakon te priče nije mi ni padalo na pamet išta reći! Vraćala se ocu koji je nije volio i
koji je i dalje neće voljeti, ni nju ni majku. K ocu koji će je opet tući, daleko od okrilja
zakona. Vraćala se u novu eru svoga ropstva, progonstva, neljubavi, samoće... Kako to
izdržati? Dokle?
Što reći? Što joj ja mogu reći? Lako je propovijedati i pametovati meni koji sam u svome
svratištu na toplu i suhu. Ali, uvijek u tome svom svratištu i u svojoj slobodi, a ona u tome
jadu. Škola? Kakva škola! Kakvo obrazovanje! Kakvo zaposlenje, kakav momak, kakva
udaja! Od svega je miljama daleko. „Šuti i pokrij se“, rekao bi naš svit, nemaš pravo ni
pričati!
 Osjećao sam se jadno, neautentično i sramotno. Dok smo prethodne noći mi u našoj
župi „svjedočili kršćanstvo“ – ispričali se, izljubili se, ispjevali, slavili, častili se... – nedaleko
od mene, od nas, dogodio se najveći, najjunačkiji Božić. Mi smo bili svirači i publika na
„Titaniku koji tone“, ali, zbog takvih heroja kao što je ta mala, ovaj „Titanik“ nikada potonuti
ne smije, ne može i neće! To su čuvari svetosti ove zemlje: prašina kojom oni prođu može se
slobodno na oltar prinijeti; ovaj svijet ništa svetijega nema!
Odveo sam sveticu na kolodvor, čuvaricu ovoga ludog broda na kojemu sviramo i
ludujemo – anđela našega; jednu od onih radi kojih je i zemlja sveta, mučenicu današnjega
vremena. Kupio sam joj kartu i nešto hrane, dao 20-ak maraka (koje i tako nisu moje nego
župne, i nisam ih od sebe otkinuo!) i u srcu sam joj se poklonio. Ide. Odlazi kraljica svih
božića moga života. Ni svjesna nije da me ona – mene i cijeli svijet – svojom žrtvom sinoć
spasila. Kao mali Isus! Ona je bila moj mali Isus. A ja samo pastir koji sam je prepoznao...
Najradije bih joj bio poljubio i ruke i noge; malome Isusu.. ali, eto, nisam! Slab sam ti ja
neki “pastir”...
Danas kada gledam na to, sramim se i čudim se sam sebi kako mi nije palo na
pamet da je dovedem kući u župu, da je nahranimo i da se ogrije, da čuje koju toplu riječ?
Da je primimo u “jaslice” našega srca i doma, upravo jednoga malog Isusa? Nemam pojma!
Zato, nek’ mi nitko ne kaže da sam dobar pastir, ne, nisam! Slab sam ti ja pastir! Nikakav!
Ponekad se čini da ne živimo u slavnome vremenu, da heroja više nema. Ali, toga jutra ja to
nisam mogao misliti. Ja sam upravo vidio najvećega malog heroja, svojim očima sam vidio.
Ona je to bila dvostruko: prvo, sve ono što mi je sramežljivo i nevoljko ispričala tako je bolno
da se pitam: kako je moguće to preživjeti? A drugo, to je i nadherojska žrtva. Jer, biti i ostati
heroj, a da i ne znaš da to jesi, meni je nemoguće! Nije lako biti heroj ni kad znaš da si
heroj, da si najbolji i da biješ važne bitke. Ali, biti i ostati heroj iako misliš da si možda
najnevrjedniji, pa ipak htjeti i prihvaćati i takav život te i dalje ustrajavati na tome da
svojom patnjom spasavaš svijet, e, to je nevjerojatno, meni nemoguće. A eto, moguće je!
Bio sam ljubomoran: zašto ja nemam odlučnosti biti tako snažan da i mene Bog
izabere da budem takav heroj? Zašto sam ja takva kukavica i slabić da u ovome svijetu i eri
potrebnoj heroja mogu igrati jedino ulogu djetinjasta i cmizdrava putnika na našemu
današnjem “Titaniku” koji, eto – ne zbog kapetana i uglednih putnika, nego samo slučajno –
zbog ovakvih prezrenih kao ona – nikada potonuti neće!
Ona, ova mala “Božićka”, u Božjim očima svijetli kao anđeo. Kada bude išla u nebo,
sveti Petar će sve rastjerati sa svih koridora i njezina povorka će kao kraljevska procesija k
Raju i k Božjemu prijestolju proći. I Bogu će suze od ponosa i miline krenuti: ide njegova
davno IZABRANA kćerka, kraljica heroja, pobjednica! I ja ću proplakati, naravno! Ta,
poznavao sam je i zavolio, a evo je: pobijedila je! I bit će u silnoj ekstazi! Sve suze bit će joj
obrisane, a ona u prvakinju naroda prometnuta! I bit će ovoga puta, ne pomalo ružna, nego
najljepša! Sva u grimizu – najljepša! I takva će se, beskrajno sretna, svojoj majci napokon
zauvijek u zagrljaj sjuriti.
Sada znam: svi bismo trebali vikati: “Živio život mučenika”! – baš onaj za koji često
kažemo da to i nije život. Ali, takav život – “kamen koji odbaciše graditelji postade kamen
zaglavni”. Eh, sva sreća da čovjek ne kroji život! Onda ga doista više ne bi bilo! Jer, on ne
zna ni što je to život, ni zašto je život! Svim “bijednicima” kao ova mala djevojka trebalo bi
reći: “Hvala! Čestitam, s tobom je uvijek Božić, on je tamo gdje si ti! Malo je takvih –
odabranih, hrabrih! I što bi od nas bilo da tebe nema? Ne bi bilo heroja! Strah bi me obuzeo,
ali, dok si tu ti: heroj – heroina, eto, ja se za ovaj svijet ne bojim.”
I prije sam “razumio“ što je to i kada je Božić, ali, ja sam to tek prošle godine i
shvatio: vidio sam! Ali, gdje se sinoć dogodio takav Božić? Ne znam! I ne znam je li. Ali, ako
jest, ako je opet neka “Božićka” u nekome stubištu bila sama, i te noći saznala da nema
mamu, i nije saznala njezin grob, i drhtala promrzla i gladna... – trebalo bi je potražiti!
Slijediti neku zvijezdu ili neki glas, i pronaći je, pokloniti se; primiti je u svoje svratište – i
biti bolji pastir nego ja! Trebalo bi! Bila bi to velika stvar: ta BOŽIĆ JE, upravo je to Božić!
Živi Božić, Božić tu negdje pored tebe, ti javljam! I ČESTITAM!
Sretan ti Božić!