OPŠTA TERMODINAMIKA

UVOD

RADNO TIJELO
Poznata su nam tri agregatna stanja tijela (tri faze) i to: čvrsta, tečna i gasovita.

Čvrsta tijela se odlikuju zapreminom i oblikom koji se jako teško mijenja, čak i pod
dejstvom znatnih sila.

Tečna tijela imaju stalnu zapreminu i gotovo su nestišljiva, dok im oblik zavisi od oblika
posude u kojoj se nalaze.

Gasovita tijela nemaju ni stalnu zapreminu ni stalni oblik. Ona potpuno zapremaju
posudu u kojoj se nalaze.

Treba naglasiti da se sve materije u različitim uslovima mogu nalaziti u svakom od

navedena tri agregatna stanja.

Pri proučavanju tih tijela lako je uočljivo da ona imaju čitav niz osobina. Na njih može da
se vrši čitav niz spoljnih uticaja, da bi poslije ta ista tijela dobila čitav niz novih osobina.

Iz nemogućnosti da se sva ta tijela proučavaju sveobuhvatno ukazala se potreba da se,

kako osobine, tako i spoljni uticaji grupišu u srodne grupe i proučavaju kao posebne nauke.
Tako su poznate prirodne nauke kao: mehanika, elektricitet, magnetizam, optika, termodinamika
i mnoge druge.

Mi ćemo se baviti termodinamikom. Termodinamika je nauka o toploti. Za proučavanje

toplotnih veličina stanja i toplotnih spoljnih uticaja postoje dva pristupa: mikroanaliza i
makroanaliza.

MIKROANALIZA

Polazeći od teorije molekularne strukture materije možemo posmatrati molekule (atome) i

pomoću zakona klasične mehanike proučavati njihovo kretanje. Radi velikog broja molekula
(atoma) i velikog broja početnih uslova to nije moguće bez pomoći statističke analize i računa
vjerovatnoće. Tako se toplotne promjene svode na mehaničke promjene. Na ovaj način
dobivamo jasnu sliku pojave, ali to je moguće samo na uprošćenim modelima.
 MAKROANALIZA

Tijela posmatramo, i na osnovu naših osjetila, iskustvom, dolazimo do veličina stanja,

pratimo promjene tih veličina stanja i spoljne uticaje zbog kojih promjene nastaju. Radi
istorijskog toka razvoja termodinamike kao nauke koristićemo se makroanalizom. Mikroanalizu
ćemo koristiti samo radi boljeg razumijevanja nekih pojava.

Sa termodinamičke tačke gledišta čvrstim tijelima ćemo se baviti samo kao materijalima
za izradu toplotnih postrojenja i vodom u čvrstom stanju (led) kao pratiocem toplotnih pojava u
tehnici hlađenja.

Najviše ćemo se baviti gasovitim tijelima jer su najpogodnija za prenos toplote.

Gasovita tijela, sa termodinamičke tačke gledišta, imaju svoje osobine koje ih potpuno
određuju i zvaćemo ih toplotne veličine stanja, a to su:
Količina materije,
Zapremina,
Pritisak i
Temperatura.

Pored ovih osnovnih veličina stanja imaćemo neke izvedene veličine stanja, a to su:
Unutrašnja energija,
Entalpija i
Entropija

Prije nego se upoznamo sa toplotnim veličinama stanja navešćemo osnovne mjere po SI

(sistem internacionalni) kojima se te veličine izražavaju i upoznaćemo se sa strukturom materije.

MEĐUNARODNI SISTEM MJERNIH JEDINICA SI

Osnovne mjerne jedinice međunarodnog sistema su:

Za dužinu metar m
za masu kilogram kg
za vrijeme sekunda s
za električnu struju amper A
za jakost svijetla kandela cd
za količinu materije mol mol

Sve ostale jedinice za sve toplotne veličine stanja i sve spoljne uticaje izvode se iz
gorenavedenih mjernih jedinica.
 STRUKTURA MATERIJE

Predstava da se materija sastoji od atoma potiče još od starih Grka. Prema starogrčkom
filozofu Demokritu, ako parče neke materije dijelimo na dva dijela, pa njih opet na dva dijela, i
tako stalno, na kraju ćemo dobiti jedan najmanji dio koji se više ne može dijeliti. Taj najmanji dio
Demokrit je nazvao atom prema grčkoj riječi „atomos“ što znači „nedjeljiv“. U to vrijeme ta teorija
nije mogla biti dokazana. Danas je ta teorija opštepriznata i eksperimentalno dokazana.
Navešćemo, sa istorijske tačke gledišta, nekoliko prvih potvrda te teorije.

Tokom 18-og vijeka hemičari su eksperimentima ustanovili da elementi od kojih se stvara

novo jedinjenje stupaju u reakciju uvijek u istim težinskim odnosima. Tako na primjer 23 dijela
natrija Na uvijek se spaja sa 35 dijelova klora Cl i dobiva se kuhinjska so NaCl. Voda se dobiva
iz 1 dijela vodonika H i 8 dijelova kiseonika O. Tu pojavu razjasnio je Džon Dalton (1766 – 1844)
tako što je, pozivajući se na atomsku teoriju Demokrita, tvrdio da je udio pojedinih elemenata u
novonastalom jedinjenju proporcionalan težinama atoma tih elemenata, a težina jedinjenja
jednaka je zbiru težina tih elemenata. Vršeći mnoštvo eksperimenata došlo se do relativnih
težina atoma raznih elemenata, a najlaganijem među njima, atomu vodonika H, proizvoljno je
data atomska težina 1. Na osnovu toga svi atomi ostalih elemenata dobili su svoje atomske
težine. Eksperimentima je takođe pronađeno da relativna atomska težina kiseonika O kod nekih
jedinjenja iznosi 16, što nije u saglasnosti sa omjerom pri dobivanju vode. Problem je rješen tako
što se došlo do zaključka, a potom i eksperimentima potvrđeno, da u stvaranju molekule novog
jedinjenja može da učestvuje više istorodnih atoma. Tako vodu čine 2 atoma vodonika H i 1
atom kiseonika O. Isti princip je potvrđen kod mnogih drugih jedinjenja.

Prelaskom na sistem mjera SI ne služimo se više težinom kao veličinom stanja, jer ista
zavisi od gravitacije, te je usvojen pojam atomska jedinica mase (a.j.m.).Za jedinicu je
usvojena1/12 težine atoma ugljenika C. Iz toga je proizašlo da je a.j.m. vodonika jednaka 1,0078
a vrijednosti za neke druge elemente date su niže.

Vodonik H a.j.m. 1,0078

ugljenik C 12,01
dušik N 14,01
kiseonik O 16,00
klor Cl 35,45
željezo Fe 55,85
srebro Ag 107,90
zlato Au 197.00

Druga važna potvrda Demokritove teorije je t.zv. „braunovsko kretanje“ tako nazvano u
čast biologa Roberta Brauna koji je to otkriće objavio 1827 g. Naime, posmatrajući pomoću
mikroskopa čestice biljnog praha koje su se nalazile u vodi, primjetio je da se čestice kreću po
krivolinijskim putanjama, dok voda oko njih miruje. Atomskom teorijom je lako objašnjeno
„braunovsko kretanje“. Predpostavljeno je da se molekule vode nalaze u stanju neprekidnog
kretanja. Tada postaje jasno da se male čestice biljnog praha neprekidno kreću pod uticajem
energije „bombardovanja“ od strane molekula koje se neprekidno kreću.
 Navešćemo još jednu potvrdu atomske teorije. Albert Ajnštajn je 1905 g.,možda i ne
znajući za „braunovsko kretanje“ teorijski došao i eksperimentima potvrdio postojanje
„braunovskog kretanja“, i na osnovu toga došao do približne dimenzije i mase tipičnog atoma.
Njegovi proračuni su pokazali da je prečnik tipičnog atoma jednak 10-10 m. Ne treba ni navoditi
koliko danas imamo potvrda o postojanju atoma i molekula.

Naprijed smo govorili o razlikama između čvrstih, tečnih i gasovitih tijela koje uočavamo
našim osjetilima t.j. govorili smo o makroskopskim razlikama. Sada ćemo viditi po čemu se te tri
vrste faza tijela razlikuju posmatrano sa atomske, odnosno mikroskopske tačke gledišta.

Jasno nam je da se atomi, recimo željeza, međusobno privlače, inače ne bismo imali
čvrstog komada željeza. Te sile međusobnog privlačenja atoma su električne prirode i izučavaju
se u atomskoj fizici. Iz iskustva znamo da one postoje. Uprkos tim silama privlačenja, ako se
atomi nađu suviše blizu, oni će se, radi električnog naboja, odbijati jedan od drugog. Na taj način
atomi zauzimaju neki položaj sa minimalnim međusobnim rastojanjem.

Kod čvrstih tijela sile privlačenja su dosta velike, tako da se atomi i molekule održavaju u
skoro fiksnim položajima, obično u vidu strukture poznate kao kristalna rešetka (kubna prostorno
centrisana, kubna ravanski centrisana, heksagonalna i tetragonalna rešetka).Atomi i molekule
čvrstih tijela nalaze se u kretanju – oni osciluju oko svojih skoro čvrstih položaja u kristalnoj
rešetci.

Kod tečnih tijela atomi i molekule kreću se brže, t,j, sile privlačenja su slabije tako da se
čestice mogu kretati slobodnije.

Kod gasovitih tijela sile privlačenja atoma i molekula toliko su slabe, a brzine kretanja
toliko su velike, tako da se čestice uopšte ne zadržavaju jedna drugoj u blizini. One se brzo
kreću, svaka po svojoj putanji, popunjavajući cijeli raspoloživi prostor i ponekad se međusobno
sudaraju. Pri tom se odbijaju jedna od druge i nastavljaju dalje da se kreću. To znači da se
atomi, odnosno molekule nalaze u neprekidnom haotičnom kretanju.

Iz gore navedenog možemo zaključiti da se materija nalazi u neptekidnom kretanju, što

joj daje mogućnost da bude nosioc energije, jer je energija svojstvo tijela koja se kreću.

Do sada smo se upoznali sa nekim osobinama tijela uopšteno. Sada da razmotrimo

radno tijelo za pretvaranje toplotne energije u mehaničku energiju i obratno. Pokazalo se da su
za to najpogodnija gasovita tijela radi svoje težnje da zauzmu cjelokupni prostor koji im je na
raspolaganju.
U termodinamiku je, radi pojednostavljenja proučavanja, uveden pojam idealni gas.
Idealnim gasom smatra se onaj gas kod kojega su čestice zanemarljivo male, praktično bez
dimenzija, takođe sile privlačenja ne postoje i koji se nalazi što dalje od tečnog stanja i na što
nižem pritisku.Tako je pri normalnom atmosferskom pritisku temperatura kondenzacije dušika N
na -196 ℃ , a vodonika H na -223 ℃ , dok vodena para prelazi u tečno stanje na +100 ℃ . To
znači da u uslovima naše okoline dušik i vodonik možemo smatrati skoro idealnim gasovima,
dok za vodenu paru to ne važi. I ako idealan gas stvarno ne postoji, ipak zakoni do kojih ćemo
doći, proučavajući idealan gas imaju veliki praktični značaj, jer nam služe za upoređivanje
stvarnog stanja sa idealno mogućim i kazuju nam do koje mjere možemo popravljati stvarno
stanje.

TOPLOTNE VELIČINE STANJA

(radnog tijela)
Već smo ranije pobrojali toplotne veličine stanja.One se odnose na radno tijelo koje je u
potpunoj toplotnoj ravnoteži. Pod toplotnom ravnotežom radnog tijela podrazumijevamo ono
stanje u kojem radno tijelo u bilo kom dijelu svog prostora ima iste brojne vrijednosti svojih
veličina stanja.

KOLIČINA MATERIJE – MASA MATERIJE

Budući da se radno tijelo sastoji iz velikog broja čestica, normalno bi bilo usvojiti jednu
česticu (atom ili molekul) kao jedinicu za količinu materije. Iz praktičnih razloga upotrebljava se
tačno određeni broj N /Avogadrov broj) molelula koji se naziva 1 mol i iznosi:

1 mol = 6,02 ∙ 1023 molekula

Jedinica 1 mol je definisana na sledeći način: to je ona količina materije koja sadrži toliko
atoma ili molekula koliko ih sadrži 12 gr. (0,012 kg.) ugljenika C12 (a.j.m. =12). Drugim riječima:
broj grama materije sadržane u jednom molu jednak je molarnoj masi materije. Mol je zvanična
jedinica sistema SI. Često se koristi 1000 puta veća jedinica koja se naziva kilomol.

1 kmol = 103 molova

Osnovna jedinica za masu je 1 kg. koja je određena masom međunarodnog pra-

kilograma, koji je prvobitno bio određen masom 1 dm 3 vode pri temperaturi +4 ℃ i pri
normalnom atmosferskom pritisku. Ako usvojimo da je molarna masa M kg/molu imamo vezu
između kg i mola

1 mol = M kg = 6,02 ∙ 1023 molekula

Avogadro je do svog broja došao intuitivno, znao je da on postoji, ali ga nije mogao
izračunati. Mi ćemo ga izračunati kada nađemo jednačinu stanja idealnog gasa. Naime,
Avogadrova tvrdnjaje da se u jednakim zapreminama pri jednakim ptitiscima nalazi isti broj
molekula različitih gasova, što se pokazalo tačno.

ZAPREMINA MATERIJE

Uočimo količinu od n molova nekog gasa u nekom cilindru sa pomičnim klipom. Gas
ispunjava cjelokupnu zapreminu cilindra. Ukoliko pomjerimo klip doći će do promjene zapremine
gasa, promijeniće se toplotno stanje gasa. To znači da je zapremina gasa jedna toplotna veličina
gasa. Zapremina gasa V izražava se u m3 i može biti kao ekstenzivna i kao intenzivna veličina
stanja. Kao intenzivne veličine stanja pojavljuju se specifična i molarna zapremina.
 Specifična zapremina v neke homogene materije određena je odnosom:

V m3
v=
m kg

Molarna zapremina određena je odnosom:

V m3
vm = =M∙v
n mol

Gustina ρ kg/m3 je intenzivna veličina stanja i povezana je sa specifičnom zapreminom:

1 kg
ρ=
v m3

Ponekad se koristi i specifična težina neke homogene materije γ kg/m2s2, a povezana je

sa gustinom ρ , odnosno sa specifičnom zapreminom v:

g
γ = ρ ∙ g= (g = 9,81 m/s2)
v

PRITISAK

Pritisak se definiše kao sila na jedinicu površine i mjeri se u paskalima Pa.

N
1 Pa =1
m2

Iz iskustva znamo da pritisak gasa djeluje podjednako na sve površine posude u kojoj se
gas nalazi. Ako postavimo manometar na bilo koju stranu suda, on će uvijek pokazivati isti
pritisak. Treba naglasiti da manometar pokazuje manometarski pritisak koji nije veličina stanja
gasa. Toplotna veličina stanja gasa je apsolutni pritisak koji se dobije ako se na manometarski
pritisak doda barometarski pritisak. Barometerski pritisak je onaj pritisak kojim vazduh djeluje na
površinu zemlje. On je različit za različite klimatske i visinske uslove. Njegova veličina mjeri se
barometrom.

Radi boljeg shvatanja suštine pritiska poslužićemo se mikroanalizom.

Struktura svakog gasa je molekularna i sastoji se od veoma velikog broja istorodnih

molekula koje se haotično kreću u svim smjerovima i različitim brzinama. Ako posmatramo jednu
molekulu mase m koja brzinom v udara u površinu posude, ona će se istom brzinom odbiti u
suprotnom smjeru. Pri tome promjena količine kretanja iznosiće 2mv. Sila koja se dobije od
udara jedne molekule u površinu posude jednaka je promjeni količine kretanja po vremenu, t.j.:

2 ∆(mv)
Fi =
∆τ
 Srednja vrijednost zbira svih sila od udara N molekula u površinu posude je apsolutni
pritisak gasa u posudi
N
Fi
p=∑
i=1 A

Treba naglasiti da ovo vrijedi samo za gas sa vrlo velikim brojem molekula koje se
nalaze u toplotnom ravnotežnom stanju. Rekli smo već da je toplotno ravnotežno stanje ono
stanje u kojem toplotne veličine stanja imaju istu brojnu vrijednost za ma koji prostor u ukupnom
prostoru koji gas zaprema. Takođe smo rekli da je jedinica za mjerenje pritiska 1 Pa. Pošto je
ova jedinica jako mala, iz praktičnih razloga koristimo 1 kPa = 10 3 Pa i 1 Mpa = 106 Pa.
U starom sistemu mjera upotrebljavana je mjera za pritisak 1 bar koji nije u SI sistemu
1 bar = 0,1 Mpa

U starijoj literaturi pominju se mjere za pritisak:

Stupac žive 1 mm Hg = 133,3 Pa (naročito za barometarski pritisak)

Stupac vode 1 mm H2O = 9,81 Pa (naročito kod ventilatora)

Da još jednom napomenemo da manometar mjeri nadpritisak, t.j. pritisak iznad

atmosferskog i da se apsolutni pritisak koji je veličina stanja dobije kao:

p = pb + pm

Isto tako može da postoji stanje pritiska ispod barometarskog, u tom slučaju imamo
podpritisak ili vakum koji se mjeri vakummetrom. Apsolutni pritisak u ovom slučaju dobije se kao:

p = p b - pv

TEMPERATURA

U svakodnevnom životu temperatura je vezana za predstavu o toplom i hladnom. Ploča

šporeta je topla a komad leda je hladan. Temperatura se obično definiše kao stepen zagrijanosti
tijela. Njenu suštinu predstavlja kretanje, u mikropskim uslovima, molekula i atoma radnog tijela,
t.j. ona je mjera srednje kinetičke energije atoma i molekula (mv 2/2) radnog tijela. Kako ćemo
kasnije viditi temperatura se izražava preko srednje kinetičke energije atoma i molekula kao:

1 3
mv2 = kT
2 2

J
gdje je: k = 1,38 ∙ 10-23 - Bolcmanova konstanta
K
m – masa molekule
v - srednja brzina kretanja molekule

Kao što je poznato temperatura se mjeri termometrima. Postoje razne vrste termometara.
Svi oni baziraju na dva fiksna stanja vode za izbor svojih skala.
 Celzijusov termometar uzima za 0 ℃ravnotežno stanje leda i vode, a za 100
℃ ravnotežno stanje ključale vode i pare, sve to pri atmosferskom pritisku.

Reomirov termometar uzima za 0 0R ravnotežno stanje leda i vode, a za 80 0R

ravnotežno stanje ključale vode i pare, sve to pri atmosferskom pritisku.

Farenhajtov termometar uzima za 32 ℉ ravnotežno stanje leda i vode, a za 212 ℉

ravnotežno stanje ključale vode i pare, sve to pri atmosferskom pritisku.

Kelvinov termometar bazira se na Celzijusovom termometru, samo što je 0 K

pomaknuto za -273,15 ℃ .

Poslije ćemo viditi da je samo Kelvinova temperatura toplotna veličina stanja, sve
ostale nisu i u termodinamičkim proračunima treba ih pretvarati u stepene Kelvina.

NULTI PRINCIP TERMODINAMIKE

Ovaj princip definiše ravnotežno stanje radnog tijela i uvodi pojam temperature kao
toplotne veličine stanja.

Naučnici su došli do njegove definicije i uočili njegovu važnost nakon definisanja prvog i
drugog principa termodinamike, a pošto mu je logično mjesto ispred navedena dva principa,
dobio je ovako neuobičajeno ime.

I ako pojam temperature koristimo u svakodnevnom životu, u nauci nije potpuno

očevidno koliki je značaj njene upotrebe i koliko je važno doći do njene tačne empirijske
vrijednosti. Da to objasnimo nekim primjerima.

Kažemo da je tijelo u stanju toplotne ravnoteže ako su njegove toplotne veličine stanja u
cjelokupnom prostoru iste i ne zavise od vremena. To je t.zv. kvazistatička ravnoteža. Ako
tijelo nije u takvom stanju mi nismo u mogućnosti da odredimo njefove toplotne veličine
stanja.Uzmimo,na pr. Posudu sa vodom koja se nalazi na toploj ploči šporeta. Voda će imati
različite temperature po prostoru posude i tavisiće od vremena grijanja. Ta temperatura, kao
veličina stanja neće biti određena sve dotle dok ne prestanemo sa grijanjem.Samo poslije
prestanka zagrijavanja voda će spontano postići istu temperaturu i kažemo da se voda nalazi u
stanju toplotne ravnoteže.Uzmimo drugi primjer. Imamo dugu cijev, zatvorenu sa jedne strane,
napunjenu vazduhom i zatvorenu sa druge strane pomjerljivim klipom. Ako brzo pomjerimo klip,
na čelu klipa doći će do povećanja pritiska, stvoriće se pritisni talas koji će se prenositi dužinom
cijevi do kraja i nazad dok ne dođe do njegovog prigušivanja. Tek tada će se u cijevi ponovo
uspostaviti isti pritisak – kažemo da je uspostavljeno ravnotežno stanje.

Da još jednom naglasimo: toplotne veličine stanja radnog tijela moguće je odrediti
tada i samo tada ako se radno tijelo nalazi u stanju toplotne ravnoteže.
 Pojam ravnotežnog stanja radnog tijela naziva se prvim postulatom nultog principa
termodinamike.

Razmotrimo sada dva radna tijela koja imaju različite pritiske i temperature. Ako su ona
razdvojena adijabatskom stijenkom (na pr. dobrim izolatorom), oba radna tijela će održavati
svoje veličine stanja i neće imati uticaja jedno na drugo. Ako radna tijela dovedemo u kontakt
preko dijatermalne stijenke (na pr., tanka metalna ploča), ona će biti u stanju da utiču jedno na
drugo. Recimo da se radi o dva komada metala od kojih jedan ima temperaturu 200 ℃ a
drugo 50 ℃ i ako se nalaze u toplotnom kontaktu oni će uticati jedan na drugog: temperatura
toplijeg komada će se smanjivati i, istovremeno, temperatura hladnijeg komada će se povećavati
sve dotle dok se temperature spontano ne izjednače. Kažemo da se tijela nalaze u toplotnoj
ravnoteži jedno sa drugim.

Razmotrimo ponovo dva tijela koja nisu u toplotnom kontaktu. Ako ih dovedemo u toplotni
kontakt i pri tome ni jedno tijelo ne mijenja brojne vrijednosti svojih veličina stanja, to i za ta dva
tijela kažemo da su u toplotnoj ravnoteži. Na taj način vidimo da tijela mogu biti u toplotnoj
ravnoteži i ako nema toplotnog kontakta među njima.
Da bismo odredili da li se dva tijela A i B nalaze u toplotnoj ravnoteži ili ne poslužićemo
se trećim tijelom C koje možemo nazvati termometrom. Ako su tijela A i C u toplotnoj ravnoteži,
a isto tako tijela B i C su u toplotnoj ravnoteži, to je sasvim očigledno da su tijela A i B u
toplotnoj ravnoteži. To je potvrđeno mnoštvom eksperimenata bez izuzetka i opšte je pravilo u
toplotnim pojavama.
Ova pojava se naziva drugim postulatom nultog principa termodinamike.

Veličina koju smo nazvali temperaturomje, iz gornjih primjera očigledno, je svojstvo tijela
koje nam pokazuje da li je tijelo u toplotnoj ravnoteži sa drugim tijelima ili nije. Iz toga proizilazi
da ako su dva tijela u toplotnoj ravnoteži to oba tijela imaju istu temperaturu. To je u saglasnosti
sa našim svakodnevnim opažanjima i važna uloga ovog postulata sastoji se u tome da nam
omogućuje podesno određivanje temperature. Ne postoji ni jedan eksperiment koji pokazuje
suprotno od drugog postulata nultog principa termodinamike. Zato proizilazi da je njegova
važnost za toplotne pojave apsolutno tačna, i prema tome korištenje temperature kao veličine
stanja veoma korisno.

SPOLJNI UTICAJI
Pri proučavanju radnog tijela potrebno je da znamo njegove veličine stanja. Radno tijelo
neće mijenjati svoje veličine stanja ako se nalazi u stanju toplotne ravnoteže sve dotle dok se na
njega ne izvrši neki spoljni uticaj. Tek poslije dejstva spolja radno tijelo će promjeniti svoje
veličine stanja.

Radno tijelo je graničnim površinama odvojeno od okoline.Te granične površine mogu

biti zamišljene (kontrolne) i stvarne.
 Stvarne granične površine mogu biti otvorene i zatvorene.

Otvorene granične površine su one koje dozvoljavaju razmjenu mase između okoline i
radnog tijela (dovođenje ili odvođenje vlage pri klimatizaciji prostorija, sušenje i dr.).

Zatvorene granične površine su one koje dozvoljavaju razmjenu energije (toplotne ili
mehaničkog rada) između okoline i radnog tijela, ali ne i razmjenu mase. Ove granične površine
mogu biti čvrste i pokretne (cilindar sa klipom).

Poseban slučaj zatvorene granične površine je izolovana granična površina koja ne

dozvoljava razmjenu ni mase ni energije između okoline i radnog tijela.

U termodinamici proučavamo spoljne uticaje na radno tijelo samo u obliku razmjene

mehaničke i toplotne energije iz okoline kroz granične povrtšine.

Iz mehanike znamo da je rad posledica dijelovanja neke sile na neko tijelo. Kod toplotne
energije nema sile u klasičnom smislu. Predaja toplotne energije moguće je samo ukoliko postoji
razlika temperatura između izvora toplote (neko drugo tijelo više temperature) i radnog tijela.
Znači razlika temperature je pogonska sila (slično naponu u elektrotehnici) u toku djelovanja
spoljnog uticaja na radno tijelo prilikom razmjene toplote.

Treba naglasiti da postoji suštinska razlika između rada i toplote prilikom pretvaranja
jednog vida energije u drugi. Rad se može direktno pretvoriti u toplotu (na pr. trenjem) dok
toplota ne može direktno prijeći u rad. Toplota može direktno samo povećati unutrašnju toplotnu
energiju radnog tijela bez pretvaranja u rad. Ovo znači da su za promjenu rada u toplotu
potrebna dva tijela.Pomjeranjem klipa u cilindru kao posledice rada, mijenjaju se veličine stanja
gasa u cilindru, što izaziva povećanje toplote radnog tijela. Za pretvaranje toplote u rad potrebna
su tri tijela: izvor toplote (zagrijavanje gasa u cilindru), gas koji kao radno tijelo prima toplotu i
klip u cilindru (ili turbina) koji se radi ekspanzije gasa kreće jer prima energiju od radnog tijela.

Rad i toplota imaju dimenziju energije, t.j.u skladu sa SI jedinicama mjera izražavaju se u
džulima.

1 J = 1 Nm

Rad i toplota, kao spoljni uticaji, su karakteristike promjene stanja radnog tijela od nekog
stanja 1 u drugo stanje 2. Oni zato nisu veličine stanja radnog tijela jer zavise od načina
promjene stanja radnog tijela od stanja 1 u stanje 2. Tih načina promjena može biti beskonačno
mnogo, za razliku od veličina stanja koje su potpuno određene.

Zadatak termodinamike je da dođe do matematičkog izraza promjene stanja od

stanja 1 do stanja 2 kako bi se moglo vršiti izračunavanje konačnih vrijednosti veličina
stanja. Kako smo već pominjali to je moguće ako se promjena dešava veoma sporo tako da
radno tijelo bude tokom promjene stanja u toplotnoj ravnoteži, t.j. da se dešava kvazistatička
promjena stanja.

Pretvaranje toplote u rad pomoću tri tijela moguće je samo izazivanjem kretanja trećeg
tijela.Rekli smo da su rad i energija svojstva tijela koje se kreće. Bez kretanja nema energije ,
odnosno rada. Da bi došlo do kretanja klipa u cilindru mora doći do promjene zapremine radnog
tijela, te tako dobiveni rad naziva se zapreminski ili apsolutni rad. Ako pomjerimo klip cilindra u
kojem se nalazi gas za neku vrijednost ∆ x, promjeniće se zapremina za∆ V jer je ∆ V = A∙ ∆ x
gdje je A – površina klipa dobićemo elementarni zapreminski rad, slika broj 1.

∆ L = p∙ ∆ V

Slika broj 1.

Dogovorom je usvojeno da se dovedena toplota i odvedeni rad uzimaju za pozitivne

vrijednosti i obrnuto da se odvedena toplota i dovedeni rad uzimaju za negativne vrijednosti.

Treba naročito naglasiti da radno tijelo u nekom stanju 1 ima svoje toplotne veličine
stanja potpuno određene ali da u tom stanju 1 ne postoje ni rad ni toplota kao spoljni uticaji.
Svako radno tijelo posjeduje određenu količinu toplote kao veličinu stanja i to je unutrašnja
energija radnog tijela i nema nikakve veze sa toplotom koja je spoljni uticaj, koja nije veličina
stanja radnog tijela i koja zavisi samo od načina promjene stanja.

Toplota kao spoljni uticaj na radno tijelo prenosi se na tri načina:

- provođenjem ili kondukcijom,
- prelaženjem ili konvekcijom i
- zračenjem ili radijacijijom.

O ovim načinima prenosa toplote biće detaljno govora.

OSOBINE RADNOG TIJELA

 Radi termodinamičkih proračuna potrebno je da, pored toplotnih velićina stanja radnog
tijela i spoljnih uticaja na njega, poznajemo i neke fizičke osobine radnog tijela. Svako radno
tijelo ima mnoštvo fizičkih osobina koje su karakteristične za različite materije. Za
termodinamička izračunavanja naročito su bitne osobine: toplotno širenje, toplotni kapacitet i
toplota promjene faze (agregatnog stanja) radnog tijela.

TOPLOTNO ŠIRENJE

Većina materija se pri zagrijavanju šire, a pri hlađenju skupljaju. Stepen širenja, odnosno
skupljanja za različite materijale je različit. Eksperimenti pokazuju da će se dvije šipke istih
dužina od različitih materijala, pri istoj temperaturi zagrijavanja različito produžiti. Isto tako dvije
šipke od istog materijala istih dužina različito će se produžiti pri različitim temperaturama
zagrijavanja.To produženje je, sa dobrom približnošću, proporcionalno sa temperaturom.
Takođe je uočeno da će se šipka dužine 4 metra produžiti dva puta više od šipke 2 metra od
istog materijala i pri istoj temperaturi zagrijavanja. Ove zavisnosti možemo napisati u sledećem
obliku: