Professional Documents
Culture Documents
U širem značenju država je posebnim sistemom pravila (pravom) uređena društvena organizacija sa
monopolom fizičke prinude koja određeno stanovništvo na određenom teritoriju drži pod suverenom
vlašću (vlast moć upravljanja, odnos između lica gdje postoji nadređenost i podređenost), sa ciljem da
u datom društvu održi postojeći naćin proizvodnje i političke odnosa koji su u interesu vladajuće klase.
Elementi države su:
- teritorij – država se proteže trodimenzialno (na kopno i na more, 1000 km vazdušno i u dubinu
zemlje do efektivne iskoristivosti
- stanovništvo – državljani. Državljanstvo je lična veza između svakog pojedinca i države. Može
se steći na više naćina (po krvi oca i majke, po krvi ocapo rođenju bez obzira na roditelje.
- postojanje suverene vlasti – tj. pravno-neogranićene mogućnosti zapovjedanja na bazi
monopola za fizičku prinudu.
U užem smislu pod pojmom države se podrazumjeva državna organizacija ili državni aparat. Državna
organizacija je hijerarhijski ustrojen i pravom organizovan sistem organa koji raspolaže monopolom za
fizičku prinudu i moći stvaranja pravila ponašanja. Država je jedna od drušvenih organizacija, koja ne
postoji iznad društva, nego predstavlja njegov sastavni dio. Ona je društvena sila, ali ne sila iznad
društva.
Državni organ je dio državne organizacije. Pod njim podrazumjevamo jedno fizičko lice ili skup fizičkih
lica koji stoje u posebnoj vezi sa državnim aparatom (državna službena lica) i koji, povjerenimim
sredstvima na određenoj teritoriji vrše određeni krug poslova. Teritorija i krug poslova nazivaju se
stvarnom i mjesnom nadležnošću.
2. POJAM PRAVA
Sociološki posmatrano, pravo predstavlja jedan od sistema pravila ponašanja ljudi u društvu u kome
postoji država. Pravila po kojima se ljudi ponašaju u društvu, nazivaju se društvena pravila, a to su
moral i običaji. Između prava i drugih sistema društvenih normi ne postoji razlika u strukturi norme.
Sve drušvene norme kao osnovne sastojke imaju:
- dispociju – koja određuje način ponašanja u društvu (primarno pravilo ponašanja)
- sankciju – mjera koja se izriče u slućaju kršenja dispozicije (sekundarno pravilo ponašanja)
Ono po ćemu se pravna pravila razlikuju od drugih je zahtjev za izvršenje sankcije od strane državnih
organa. Pravne norme stvaraju državni organi (zakonodavni organi - skupštine, organi izvršne vlasti –
vlada, inspekcije itd., dok sudksi organi ne donose norme nego ih primjenjuju), i pravne norme donose
i nedržavni organi (organizacije, pojedinci npr. kod zaključivanja ugovora)
Pravo i pravne norme se nemogu poistovjetiti. Pravo čini čitav skup pravnih normi koje donose različiti
subjekti. Pravo je sistematizovan skup pravnih normi koje su hijerarsijski ustrojene (niže norme moraju
biti usaglašene sa višim, a više norme sadrže Ustav i Zakon). Ovako poimanje prava nazivamo "pravo
u objektivnom smislu" ili "objektivno pravo" (sve pravne norme koje je stvorila država ili neki drugi
ovlašteni subjekat). Cilj objektivnog prava je usmjeravanje subjekata u željenom pravcu.
Pored ovog postoji i "pravo u subjektivnom smislu" ("subjektivno pravo"). To je ovlaštenje koje ima
neki subjekat, ali je zasnovano na objektivnom pravu. Nosilac subjektivnog prava (titular) ima pravo od
drugog lica tražiti ispunjenje određenih pravnih normi.
Primjer: Kupoprodaja između lica A i B (lice A ima ovlaštenje – subjektivno pravo da traži da mu lice B
isporući robu, a lice B da mu lice A plati robu). Iz ovog primjera može se vidjeti da na suprot prava stoji i
obaveza.
Elementi subjektivnog prava su:
- ovlaštenje na vršenje određenih radnji,
- zahtjev za ponašanje određenog lica u sopstvenom interesu,
- intervencija suda, zahtjev ili tužba u materijalnom smislu upućena državnim organima u
slućaju kada ovlaštenja nisu dobrovoljno poštovana, kada pravne obaveze nisu uredno
izvršene.
Pojam "pravo" ima još jedno značenje, on obuhvata pravni odnos – vezu između subjekata uređena
dispozicijom ili sankcijom. Elementi pravnog odnosa su: subjektivno pravo i obaveza. Ukoliko titular
(nosilac) prava ne djeluje u svom interesu nego u tuđem interesu, tada se umjesto subjektivnog prava
kao elemenat pravnog odnosa pojavljuje nadležnost. Pod obavezom se podrazumjeva dužnost
određenog ponašanja, koja u krajnjoj liniji može biti ostvarena monopolom za fizičku prinudu ili
dužnost nekog ponašanja čije propuštanje za sobom povlaći sankcu od strane državnih organa.
Str. 2
Činjenica da postoji izvjestan broj kršenja pravnih normi, ne utiče na postojanje pravnog poretka sve
dok je on u stanju da vrši svoju osnovnu funkciju: očuvanje postojećeg načina proizvodnje i postojećih
politićkih odnosa.
Pravni poredak je šira kategorija od prava i može se definisati kao "postavljanje, stvaranje pravnih
normi i njihovo ostvarivanje" (dr. Radomir Lukić "Uvod u pravo").
Postoje dva Elementa pravnog poretka međusobno povezana načelom zakonitosti:
- normativni (obuhvata stvaranje normi i njihovo objavljivanje)
- i faktički (stvarna primjena pravnih normi).
Kad se ostvaruje i jedan i drugi elemenat možemo reći da postoji pravni poredak, odnosno da postoji
vladavina prava.
U nekim zemljama (anglosaksonskim) i određeni običaji spadaju u pravne norme i to u faktičku stranu,
a ne moraju biti u normativnoj strani.
3. PRAVNA NORMA
Pravna norma je pravilo ponašanja svih subjekata koji se nađu u određenoj situaciji sa sankcijom
države. Pravna norma se sastoji iz dva elementa:
- pravni (iuridički), a on ima dispoziciju i sankciju (normativni dio),
- faktički (materijalni), pretpostavka (hipoteza) dispozicije i pretpostavka sankcije
Primjer.
Hipoteza dispozicije: Muškarac koji je navršio 18 godina života i zdravstveno sposoban,
Dispozicija (dio norme koji sadrži pravilo ponašanja): obavezan je služiti vojni rok
Hipoteza sankcije: u protivnom,
Sankcija: kazniće se zatvorom do jedne godine.
5. SISTEM PRAVA
Pošto se pravo se sastoji od ogromnog broja pravnih norm, da bi se ono što efikasnije i potpunije
primjenilo u praksi nužno je izvršiti sređivanje svih važećih pravnih normi u jedinstvenu cjelinu (sistem
prava).
Prema primjenjljivoj pravnoj tehnici tj. načinu regulisanja drušvenih odnosa, prvenstveno u oblasti
izvora prava postojeći svjetski sitemi se mogu svrstati u tri velike grupe:
- evropsko – kontinentalne
- anglo – saksonske
- sistemi vjerskih i tradicionalnih prava
Grana prava
je skup viših, složenijih, ustanova koje istim osnovnim metodom regulišu širu oblast srodnih drušvenih
odnosa. Zbog preplitanja društvenih odnosa i miješanja u metodi regulisanja, kako između ustanova
tako ni između grana prava nije moguće postaviti čvrste i neopozive granice.
Najvažnije grane pravu su:
Ustavno pravo – osnovna grana svakog pravnog sistema. Njime se postavljaju temelji ekonomskog,
političkog i socijalnog uređenja jednog društva. Detaljno razrađuje samo najvažnija pitanja
organizovanja društveno ekonomskog života najviših državnih organa i pravnog poretka. Ostala
materija reguliše se načelima te razrada i sankcionisanje prepušteni su drugim granama.
Upravno pravo – ovom granom se uspostavlja ustrojstvo državnih upravnih organa, određuju njihovi
međusobni odnosi, odnosi upravnih organa prema trećim licima i propisuju pravila o načinu njihovog
postupanja. Za ovo pravo karakterističan je metod naređivanja, subordinacije, jer su njegovi subjekti
lica koja posjeduju monopol za fizičko nasilje u datom društvu.
Krivično pravo – sistem normi kojima se kao delikt definišu najteže povrede društvenih interesa i
predviđaju sankcije za njih. Delikti krivičnog prava se mogu podijeliti na: krivična djela i prestupe u
širem smislu (prestupi i prekršaji). Krivična djela su najteži prekršaji normi drugih grana prava.
Privredni prestupi su povrede pravila o materijalnom i finansijskom poslovanju privrednih subjekata
koje po svom štetnom intezitetu nisu takve da bi bile uvrštene u krivična djela. Za metod krivičnog
prava karakteristično je načelo legaliteta.
Međunarodno poslovno (trgovinsko) pravo – regulišu se odnosi pojedinaca i organizacija koje ne
djeluju na bazi državne suverenosti, a u sebi nose elemente inostranosti.
Građansko i poslovno (trgovinsko) pravo – regulišu imovinske odnose subjekata (one koji nastaju u
robno-novčanoj razmjeni ili povodom nje), one koji nastaju povodom objekata koji u sebi nose neku
ekonomsku vrijednost izrazivu u novcu.
Pravne oblasti
Prema vrsti odnosa koje regulišu , po metodu kojim to čine i zavisno od domena u kome djeluje, grane
prava se mogu svrstati u velike srodne grupe, koje se nazivaju pravne oblasti. Postoji šest pravnih
oblasti i u nauci one se se svrstavaju u tri velike grupe:
- materijalno i procesno pravo
- javno i privatno pravo
- domaće i međunarodno pravo
Str. 5
Podjela pravnih akata koji sadrže pravnu normu ili njene normativne elemente
Prema glavnom elementu sadržine pravni akti koji sadrže pravnu normu dijele se na: opše ili
pojedinačne (zavisno da li sadrže opštu ili pojedinačnu pravnu normu).
Prema obliku donošenja pravni akti (i opšti i pojedinačni) se mogu podijeliti u nekoliko grupa, a kao
osnovni kriterij služi nadležnost (subjekat), a kao dodatni – ako je subjekat donošenja više akata isti –
postupak po kome je akt stvoren.
Prema obliku donošenja opšti pravni akti se mogu podijeliti na slijedeće podgrupe: ustav, zakon,
podzakonski akti (uredbe, naredbe, odluke), sudske odluka sa svojstvom precedenta, običajno pravo i
opšti akti društvenih organizacija.
Pojedinačni pravni akti prema obliku donošenja se dijele na: odluku kao akt zakonodavnih organa,
ukaz i rješenje kao akte upravnih organa, sudske odluke (presude i rješenja), odluku ovlaštenih
društvenih organizacija i pravni posao.
Osobine pojedinačnog akta su da se njime reguliše jedan konkretan, neponovljiv i već postojeći
odnos, donosi se unazad i po pravilu je bezuslovan, donosi se na osnovu opšteg pravnog akta. On
predstavlja konkretizaciju opšteg akta.
7. USTAV
Pod ustavom se podrazumjevaju najvažnije radnje organizovanja državnog aparata vlasti i pravnog
poretka. Ustav u pravnom smislu (može se posmatrati i u sociološkom) je sistem opštih pravnih
akata ili jedan opšti pravni akt koji sadrži političke i pravne norme i principe organizovanja monopola
fizičke prinude i pravnog poretka u datom društvu i pravna načela organizovanja onih oblasti
društvenog života na kojem nosioci monopola fizičke sile posebno insistiraju.
Ustav ne može sam da riješi sva pitanja koja su od bitnog interesa za vladajuću klasu i društvo u
cjelini. Ona moraju biti uređena posebnim propisima. Odredbe tih propisa zajedno sa odredbama
ustava sačinjavaju ustavno uređenje.
Sadržaj ustava
Sadržaj svih ustava se ne može odrediti jedinstveno, što zavisi od konkretnih društveno političkih
uslova, ali svi oni sadrže neke zajedničke elemente:
- odredbe o vlasti i njenom odnosu prema društvu, čovjeku. Akt koji ne sadrži ove odredbe nije
ustav. To je minimalan sadržaj ustava.
U modernim društvima minimalni sadržaj ustava po pravilu obuhvata odredbe o sva četiri oblika
države:
- vladavina
- politički režim
- državno uređenje
- državna vlast
U minimalan sadržaj ustava uvijek moraju da uđu:
- odredbe o osnovnom društveno-ekonomskom odnosu
- odredbe o vladajućem svojinskom odnosu i njegovom pravnom izrazu.
Oblik ustava
Kao i u pogledu sadržaja tako i u pogledu oblika jedinstveno pravilo ne postoji, ali postoje zajednički
momenti.
- Nadležnost za donošenje ustava pripada najvišim državnim organim (kojem od njih zavisi od
društvenih okolnosti u kojima se ustav donosi)
- Postupak donošenja ustava uvjek je specifičan (posebna procedura predlaganja i posebna
većina izglasavanja) dužinom i većom složenošću)
- Prema načinu materijalizacije ustave možemo podijeliti na nepisane i pisane. Nepisani
(faktički) ustavi su oni u kojima je skup najvažnijih principa i normi organizacije državne vlasti,
organizaciji postojećih institucija i u političkoj praksi. Pisani su oni u kojima su ustavni principi i
ustavne norme obuhvaćeni pisanim dokumentima. Ako tih dokumenata ima više i između njih
ne postoji čvrsta pravno-tehnička veza pisani ustav se naziva nekodifikovani. Kodifikovani
je onaj u kome su osnovne norme i najvažniji principi obuhvaćeni jednim jedinstvenim opštim
pravnim aktom.
- Promjena ustava može biti izvršena na zakonit i na nezakonit način. Nezakonit - uspješne
revolucije i kontrarevolucije, dok zakonite su bazirane na odredbama ustavnog akta koji se
mjenja i označavaju evoluciju istog društveno-ekonomskog uređenja.
- Promjena ustava može se izvršiti tako da se: potpuno donese novi tekst, da se stari tekst
djelomično izmjeni i amandmanima.
Str. 7
8. ZAKON
Ustavni principi su tako formulisani da ih je teško primjeniti neposredno. Zato je njihovu konretizaciju,
razradu i sankcionisanje nužno izvršiti u nižim pravnim aktima. Prvi akt u kome se to čini je zakon.
Zakon se može definisati kao onaj pravni akt koji je donesen od zakonodavnog organa po
zakonodavnoj proceduri i koji sadrži pravne norme bilo pojedinačne ili opšte.
Važenje zakona se vremenski može unaprijed ograničiti, ali je uglavnom pravilo da se primjenjuje dok
ne bude ukinut izričito ili donošenjem novijeg zakona koji reguliše istu materiju.
Oblik zakona je određen donosiocem, postupkom i materijalizacijom.
- Nadležni organt (subjekt) za donošenje zakona je uvijek najviše predstavničko tijelo.
- Postupak po svojoj složenosti je odmah iza ustavnog i po pravilu se sastoji iz više faza:
1. inicijativa za donošenje zakona koja može biti politička i pravna
2. izrada nacrta i prijedloga
3. pretres prijedloga u stručnim tijelima i domovima skupštine uz mogućnost obavljanja i javne
rasprave
4. usvajanje prijedloga putem glasanja i eventualno usaglašavanje stavova nadležnih vijeća
5. proglašavanje zakona od strane poglavara države i
6. Objavljivanje u službenom glasilu
9. PODZAKONSKI AKT
U podzakonske akte u širem smislu mogu se svstati svi pravni akti niži od zakona,bez obzira na to ko
je njihov donosilac i šta sadrže.U užem smislu, podzakonskim aktima podrazumjevamo jedino opšte
akte državnih organa nižih od skupštine.Ovi podzakonski akti također mogu sadržavati i pojedinačne
pravne norme.
Ukoliko se podzakonski akt donosi radi regulisanja pitanja koje je prethodno obuhvaćeno zakonom,
tada norme koje sadrži podzakonski akt moraju da se kreću u granicama zakona. Ovaj princip naziva
se zakonitošću podzakonskih akata.
Postoji više vrsta podzakonskih akata:
- Uredbe za primjenu zakona su najvažniji akti izvršnih organa, odnosno najvišeg organa
uprave – vlade.One su neposredno ispod zakona.Njihova materijalizacija se uvijek vrši u pisanoj
formi, a objavljivanje uredbe u službenom listu je uslov za njihovo važenje.
- Odluka - Između odluke i uredbe,u načelu,nema bitnije razlike. Razlikovanje je moguće
izvršiti samo u širini predmeta regulisanja.
- Pored ovih akata organi uprave mogu donijeti i druge. Najvažniji su instrukcije za rad
službenih lica i službi u organima uprave.
Postoje tri načina na koja država usvaja opće akte društvenih organizacija u pravni poredak:
1. “pravno iniciranje” , tj. određivanje unaprijed ustavom ili zakonom da su akti koje donosi
društvena organizacija pravni akti.
2. “pravno sankcionisanje” , tj. usvajanje u pravni poredak akata koji prilikom donošenja nisu
imali pravni karakter.
3. "pravno iniciranje i pravno sankcioniranje" - kombinacija prethodna dva. Država svojim
propisom određuje da je akt društvene organizacije pravni akt ukoliko ga određeni državni
organ potvrdi.
Prvi sistem prihvaćen je u našem pravu.
11. Običaj
Običaj je društvena norma koja nastaje tako što se izvjestan način ponašanja ljudi u jednoj situaciji
ponavlja sve dok se kod subjekata ne formira svijest da je takvo ponašanje obavezno i u budućim
identičnim situacijama.Ovo ja značajno jer svijest o obaveznosti ponašanja povlači i mogućnost da se
primjeni sankcija protiv onoga ko se na ponaša po običaju.
Prema teritoriji na kojoj nastaju,običaju se dijele na:
- opće,koji važe na teritoriji cijele države, regionalne i lokalne.
Druga podjela običaja počiva na personalnom kriteriju (personalni partikularizam) .
- U njoj opće običaje sačinjavaju oni koji važe za sve pripadnike jednog društva,a
Str. 8
Ugovor je rezultat sporazuma dviju ili više strana kojim se zasniva, mijenja ili ukida pravni odnos
između njih. Ugovor je pravni akt koji se svrstava u pravne poslove. Sadrži bilo opću, bilo pojedinačnu
pravnu normu u cjelini, ili, češće samo dispoziciju pojedinačne pravne norme. Prema vrsti pravnih
odnosa koje stranke regulišu ugovorom, ugovori mogu imati različit karakter i spadati u razne grane
prava: nasljedno, porodično, obligaciono,međunarodno itd…
Pitanje međunarodnih ugovora koji sadrže opće norme je sporno. Smatra se da oni nisu izvor prava
neposredno, nego da predstavljaju građu za akt ratifikacije kojim se međunarodni ugovor usvaja u
domaći pravni poredak. Neposredan izvor prava je sam akt o ratifikaciji :zakon ili, rjeđe, uredba.
Ugovor koji sadrži pojedinačne norme li samo pojedinačne dispozicije u teoriji prava se uglavnom ne
smatra izvorom, međutim u skladu sa našim stavom i ovaj ugovor se može smtarati izvorom prava
Pošto se pojedinačni akt uglavnom predstavlja konkretizaciju općeg pravnog akta (na neki način
oslanja na već postojeći opći akt ili opću normu), razumljivo je da on može,ali ne mora da sadrži oba
bitna elementa pravne norme: konkretnu dispoziciju i konkretnu sankciju. Ako ih sadrži, govorimo o
Str. 9
potpunom pojedinačnom pravnom aktu. Oni su relativno rijetka pojava. Ako pojedinačni akt sadrži
samo dispoziciju ili samo sankciju, radi se o nepotpunom pojedinačnom pravnom aktu.
Nepotpuni pojedinačni akti se dijele na one koji sadrže dispoziciju: upravne akte i pravne poslove i na
one koji sadrže sankciju – sudske odluke.
Upravni akt
Upravni akt je moguće različito definisati. Ako se kao kriterij uzme sadržina akta, onda je on
“pojedinačan akt kojim se određuje dispozicija koja obavezuje subjekta (čije ponašanje reguliše) i
protiv njegove volje”. Pod upravnim aktom u formalnom smislu podrazumjeva se na osnovu javne
vlasti obavezujući akt državnog organa, ili organizacije koja vrši javna ovlaštenja, donijet po
posebnom upravnom postupku. Najvažniji i najtipičniji dio te procedure je kod nas regulisan Zakonom
o upravnom postupku (ZUP).
Pravni posao
Pravni posao je pojedinačan pravni akt nedržavnog subjekta koji je on na osnovu ovlaštenja pravnog
poretka i u njegovim okvirima dobrovoljno stvorio i koji ga na tim osnovama i obavezuje. Tipičan
sadržaj pravnog posla je pojedinačna dispozicija, ali može sadržavati i pojedinačnu sankciju, pa se
tada javlja kao potpun pojedinačan pravni akt. (Obligacioni ugovor sa klauzulom o ugovorenoj kazni)
U stvaranju pravnog posla mogu učestvovati dva ili više nedržavnih lica zajedno. Pod nedržavnim
subjektima treba podrazumijevati sva ona lica sa pravnom sposobnošću koja djeluju metodom
koordinacije, a ne metodom naređivanja zasnovanog na suverenoj vlasti.
Pravni posao, po pravilu, obavezuje samo njegove stvaraoce, i to na osnovu njihovog sopstvenog
pristanka. On je, dakle, ”neimperativan” pravni akt. Izuzetno, imperativan karakter može da se sretne
kod jednostranih pravnih poslova. Tada se kaže da privatno lice vrši vlast (očinsku,starateljsku i sl.).
Pravni posao se može pojavljivati u raznim granama prava: radnom, javnom, porodičnom, nasljednom
i u svim granama imovinskog prava. Ako pravni posao nastaje u oblasti ekonomskih, imovinskih
odnosa, govori se o građanskopravnom poslu. Građanskopravni poslovi se mogu podjeliti na
građanskopravne poslove u užem smislu i na poslove poslovnog (trgovačkog) prava. Prva grupa je
regulisana normama građanskog prava, druga – normama poslovnog prava.
Svi društveni činioci koji utiču na stvaranje i primjenu pravnih normi, kao i činjenice preko kojih se te
norme saznaju, u teoriji se nazivaju jednim figurativnim izrazom “izvori prava”.
Svi izvori prava se mogu podjeliti na materijalne i formalne.
Materijalne izvore prava možemo definisati kao one društvene činjenice i one činioce koji dovode do
stvaranja pravnih normi i do njihove primjene. Mogu se podjeliti na objektivne i subjektivne. U
objektivne materijalne izvore spadaju sve one društvene činjenice koje uslovljavaju nastanak, izgled i
primjenu normativnog dijela konkretnog pravnog poretka. A u subjektivne izvore treba uvrstiti one
pojedince, grupe i čitave klase koji aktivno učestvuju u stvaranju i primjeni pravnih normi.
Formalni izvori prava su, najkraće rečeno, akti kojima se materijalni izvori prava pravno uobličavaju. O
tome postoji opšta saglasnost teorije, međutim u praksi je nešto drugačija situacija. Jedinstveno
mišljenje prestaje čim se pređe na konkretno utvrđivanje oblika u kojima se materijalni izvori iskazuju.
Naše pravo smatra da su izvori prava u formalnom smislu svi pravni akti koji sadrže bilo opštu, bilo
pojedinačnu pravnu normu.
Hijerarhija uopće označava formalno uređen odnos nadređenosti i podređenosti dijelova jednog
sistema.
Hijerarhija izvora prava je prema pravnoj snazi određen skup općih i onih pojedinačnih pravnih akata
koji sadrže pravne norme. Pravna snaga pravnog akta jeste njegovo dejstvo na ostale pravne akte i
na faktička ljudska ponašanja.
Tehnička sredstva za uspostavljanje hijerarhije izvora prava jesu načela ustavnosti i zakonitosti. Oba
ova principa imaju svoj politički i pozitivno-pravni vid, a koji se ogleda u pravnoj institutucionalizaciji
vlasti radi sprečavanja njene zloupotrebe i radi sprečavanja ili sankcionisanja samovolje. Ustavnost
postoji kada je pravni poredak zasnovan na hijerahiji opštih pravnih akata i njihovoj međusobnoj
usklađenosti. Osnovu te hijerahije čini ustav. Pozitivističko-pravno shvatanje ustavnosti odnosi se na
specifičnu strukturu pravnog poretka. Načelo zakonitosti u pozitivno-pravnom smislu je sadržinska i
formalna usklađenost svih nižih pravnih akata sa zakonima. Nema načela zakonitosti, ako i svi
individualni akti ne izviru iz zakona i nisu podređeni zakonu.
Hijerahija naših izvora prava:
1. Ustav BiH
2. Entiteski i kantonalni ustavi
3. ratifikovani međunarodni ugovori
4. zakoni
5. drugi opšti akti zakonodavnih organa
6. drugi opšti podzakonski akti upravnih organa
7. opšti akti skupština
8. opšti akti društvenih organizacija
9. pojedinačni akti upravnih i sudskih organa
10. pojedinačni akti nedržavnih subjekata
11. običaj
Svi društveni odnosi nisu predmet pravnog regulisanja. Oni koji su uređeni pravnom normom
nazivaju se pravnim odnosima. Pravna činjenica je činjenica koja uslovljava nastanak, promjenu ili
prestanak pravnog odnosa, a kojoj pravna norma priznaje to dejstvo. To su fakti i okolnosti za koje
objektivno pravo veže nastanak, izmenu i prestanak pravnog odnosa.
Svako pozitivno pravo i svaka grana prava u njemu konkretno određuju kojim će faktičkim
činjenicama i okolnostima dati svojstvo i dejstvo pravnih činjenica.
Pravne činjenice se najčešće određuju pretpostavkama - dispozicije i sankcije
Podjela činjenica
- događaji i ljudske radnje
DOGAĐAJI
Događaji su sve promjene u prirodi i društvu koje nastaju bez učešća LJUDSKE VOLJE i SVJESTI. To
mogu biti na primjer elementarne nepogode.
LJUDSKE RADNJE
Ljudske radnje su izraz čovjekove aktivnosti. One mogu biti preduzete BEZ VOLJE i VOLJNO.
Voljne ljudske radnje su kao pravne činjenice daleko značajnije.
One mogu biti pravne činjenice ako su upravljene na zasnivanje, izmjenu i prestanak pravnog odnosa.
Ljudske radnje mogu biti dozvoljene i nedozvoljene (delikti)
Radi postizanja izvjesnih korisnih ciljeva, OBJEKTIVNO PRAVO pretpostavlja da postoje
neke činjenice koje stvarno ne postoje. Da bi se, dakle, postiglo da neki pravni odnos nastane ili
prestane ili se izmijeni činjenice se svjesno predstavljaju netačno. Ovo je slučaj FIKCIJA u pravu.
Pobijanje fikcija, FIKTIVNIH ČINJENICA nije dozvoljeno.
O PRETPOSTAVNI ili PREZUMPCIJI se govori kada se uzme kao dokazana neka PRAVNA
ČINJENICA ili neko STANJE , a njihovo postojanje ili nepostojanje nije još utvrđeno.
Time se prezumpcija razlikuje od fikcije:
FIKCIJA
Kod fikcije se svjesno ili namjerno pretpostavlja nešto što se uopšte nije dogodilo. Kod pretpostavke
se samo ne zna da li se nešto dogodilo.
PREZUMPCIJA
Prezumpirati se može
- činjenica (na primjer, da je neko živ kad se desila eksplozija), a može i
Str. 11
- pravo (pretpostavka prava na zastupanje privrednog subjekta koji postoji u korist upisanog u
javni registar)
U modernim pravima po pravilu se pretpostavljaju (presumpiraju) one činjenice koje
najčešće u praksi postoje i koje odgovaraju redovnom toku stvari.
Onaj ko tvrdi da pretpostavljena činjenica nije tačna, u načelu to može DOKAZIVATI. Takve
prezumpcije se nazivaju OBORIVIM.
Ukoliko interes pravne sigurnosti to zahtjeva, ZAKONODAVAC može zabraniti OBARANJE
PRETPOSTAVKE. Ova vrsta prezumpcije naziva se neoborivim.
Pravo reguliše društvene odnose među ljudima i drugim subjektima. Ono je regulator ponašanja
subjekata jednih prema drugim u međusobnim odnosima kao i u odnosima prema državi. Pravnim
odnosima se smatraju samo oni odnosi koji su uređeni, regulisani pravnom normom, bez obzira na to
da li su postojali prije donošenja norme ili ih je norma stvorila.
Lica koja se nalaze u tom odnosu nazivaju se subjektima pravnog odnosa. Pravni odnos sastoji se iz
ovlaštenja jednog subjekta i dužnosti drugog subjekta koji učestvuju u tom pravnom odnosu. Prema
tome, dvije su bitne komponente pravnog odnosa: ovlašćenje i dužnost ili obaveza. Ovlaštenje je na
objektivnom pravu zasnovana mogućnost nosioca subjektivnog prava da se sam ponaša na određeni
način ili da od drugih lica zahtjeva ponašanje sadržano u ovlaštenju. Ovlašćenje i dužnost u pravnom
odnosu su u korelaciji: svakom ovlašćenju jednog subjekta odgovara dužnost drugog, i obratno.
Ako se ovlašćenje vrši u vlastitom interesu, naziva se subjektivnim pravom. Ukoliko se to vrši u tuđem
interesu-ime mu je nadležnost.
Odnosi ovlaštenja i obaveza koji postoje između subjekata moraju se vršiti povodom nečega na
nečemu.To su objekti prava.
Subjektivno pravo
Obaveza
Obaveza se može definisati kao zapovijest u određenom ponašanju, određena u pravnoj normi i
obezbijeđena mogućnošću neposrednog ostvarenja od strane države ili mogućnošću primjene
sankcije za neizvršenje dužnog ponašanja od strane države.
Objekat prava
Pod objektom prava podrazumijevamo ono na šta su upereni i na čemu se ostvaruju ovlaštenja i
obaveze. On se može definisati i kao izvjesna spona, sredstvo, razlog koji povezuje pravne subjekte i
pravni odnos.
Stvari
Stvari ima vrlo različitih i mogu se veoma različito tretirati. U imovinskom pravu one su najvažniji
objekat, to su materijalni dijelovi prirode. Da bi bile stvari u pravno-tehničkom smislu potrebno je još
da ih čovjek može prisvajati.
Postoji više podjela stvari.To su :
1. stvari određene po rodu i individualizirane;
2. pokretne i nepokretne stvari;
3. glavna stvar i pripadak;
4. proste i zbirne stvari;
5. potrošne i nepotrošne stvari;i
6. zamjenjive i nezamjenjive stvari.
Ljudske radnje
Ljudska radnja kao objekat imovinskog prava se može manifestovati kao činjenje i davanje ili kao
propuštanje i trpljenje onoga što se po objektivnom pravu ne bi moralo propustiti ili trpjeti. Prva grupa
se naziva pozitivnim, a druga negativnim radnjama. Ljudska radnja mora imati sljedeće osobine:
određenost, da je moguća, dopuštenost i imovinsku prirodu.
Str. 13
Lična dobra
Lična dobra su nematerijalne vrijednosti, dobra koja su nejdeljiva od ličnosti kao pravnog subjekta
(život, čast, ime, znanje i sl.). To su najveće vrijednosti u životu, ali nisu ekonomske vrijednosti. Za
imovinsko pravo ona predstavljaju objekat i dobijaju građansko-pravnu zaštitu samo onda kad ih
možemo na neki način izraziti i novčanim ekvivalentom.
Proizvodi ljudskog duha
Proizvodi ljudskog duha uglavnom se opredmećuju kao naučna, tehnička i umjetnička djela. Ponekad
se nazivaju i “intelektualne tvorevine” (beztjelesne tvorevine). Tvorac intelektualnih tvorevina može sa
njima da raspolaže i da iz njih izvlaći materijalnu korist. Prava iz imovinskopravnog odnosa koji
nastaje povodom materijalnih vrijednosti se nazivaju: autorskim, pronalazačkim i pravima industrijske
svojine, što zanaći da su najvažniji intelektualni produkti kao objekti imovinskog prava autorsko djelo,
izum ili pronalazak, tehničko unapređenje i “know – how” (znati kako).
Protekom vremena može doći do sticanja ili gubljena prava, donosno njihove modifikacije. U pravnoj
terminologiji vrijeme koje ima uticaja na pravne situacije naziva se rokom. Uticaj rokova na pravo
manifestuje se pored njihovog vezivanja za početak i kraj pravnog odnosa i u vidu zastarjelosti,
održaja i prekluzije.
Zastarjelost je pravni institut po kome prestaje mogućnost prinudnog ostvarenja usljed nevršenja
tokom zakonom određenog dužeg vremena. To je, dakle, gubljenje tužbe u materijalnom smislu ili
zahtjeva, kao elemenata subjektivnog prava, usljed nevršenja dospjelih ovlaštenja u zakonom
predviđenim rokovima. Sudovi i drugi državni organi po službenoj dužnosti ne paze na istek ovih
rokova.
Zastarjelost ima veliki znaćaj u pravu:
- Zastarjelost olakšava pravni promet – otklanjajući mnoge teškoće i zloupotrebu naročito u
pogledu dokazivanja nekog prava
- povećava - pravnu sigurnost – da faktički odnosi budu legalizovani i da im uvjek ne prijeti
opasnost da budu poništeni
- stvara pravnu bezbjednost i stabilizuje odnose.
Sva prava ne zastarjevaju: samo obligaciona potraživanja, dok apsolutna prava (svojina služio se
njome ili ne) i porodična prava ne zastarjevaju.
Prekluzivni rok je vrijeme, koje nekim propisom određeno, u kojem treba isskoristiti neko svoje pravo.
Poslije isteka ovog roka pravo se gubi u cjelini. Sud i drugi državni organi po službenoj dužnosti paze
na postojanje prekluzije. Kad utvrde da je ovaj rok istekao maroju odbaciti zahtjev.
Održaj je pribavljanje nekog prava proteka vremena pod određenim uslovima. Da bi se održajem, tj.
protekom vremena steklo pravo, treba da je državina, držanje tuđe stvari, savjesno. Svjesno držanje
znaći da držilac misli o sebi da je vlasnik te stvari, buduči da je do stvari došao na dopušten legalan
način. To znači, kad neko kroz duže vrijeme savjesno drži neku stvar, postaje njen vlasnik. Održajem
se stiču samo stvarna prava, prava na stvarima kao što su svojina i službenost.
bide subjekat prava. Pod preciznim zakonskim uslovima sud može nestalo fizičko lice proglasiti
umrlim.
Pravni subjekti imaju izvjesne oznake po kojima se razlikuju jedan od drugoga i koji služe za
identifikaciju svakog subjekta.Te oznake se nazivaju i atributima pravnog subjekta: ime, prebivalište i
boravište i državljanstvo.
Pravna, građansko-pravna, poslovna i deliktna sposobnost fizičkog lica
Svaki je čovjek subjekat prava. Takav njegov položaj u društvu, mogućnost da bude nosilac prava i
obaveza naziva se pravnom sposobnošću.
Kad se radi o građanskom pravu, onda se pravna sposobnost manifestuje preko imovine.
Poslovna sposobnost je mogućnost ostvarivanja pravne sposobnosti, mogućnost sticanja prava i
obaveza svojim svjesnim radnjama, svojim svjesnim izjavama volje. Fizičko lice stiće pravnu
sposobnost punoljetsvom, a u izuzetnim slućajevima može i ranije (npr. maloljetno lice kada se uda ili
oženi stiće poslovnu sposobnost. Poslovna sposobnost prestaje smrću (medicinska kategorija
prestanak rada mozga i srca) ili oduzimanjem
Pravni odnos može nastati i iz skrivljene nedozvoljene radnje, iz delikta. Za delikt se odgovara, pošto
je to ponašanje protivno pravnoj normi. (Djeca do 7g. ne odgovarjua preko 7g sa starateljem su
odgovorna). Ta sposobnost pravnog subjekta da snosi sankciju za delikt naziva se deliktnom
sposobnošću.
Pojam obligacije
Obligaciono pravo je skup pravnih normi koje regulišu obligacione odnose. Obligacioni odnos
(obligacija) je takav pravni odnos među određenim licima u kome je jedno lice (dužnik) obavezno da
drugom licu (povjeriocu) izvrši određenu radnju (prestaciju, činidbu), a to drugo lice ima pravo,
ovlaštenje da traži od prvog da mu to učini, a ukoliko ne učini, pošto je to "pavni odnos", povjerilac
može da traži intervenciju državnog organa radi izvršenja prinudnim pute. Obaveza i ovlaštenje su u
korelaciji: ono što je za jednog u tom odnosu dužnost, obaveza, za drugog je pravo, ovlaštenje.
Obligacioni odnosi se zasnivaju povodom prometa roba i usluga.
U obligacionom odnosu nalaze se dvije strane,s tim da na svakoj strani može biti jedno ili više lica. Na
jednoj strani je lice koje se naziva povjerilac ili vjerovnik (aktivna strana obligacije). Njegovo ovlaštenje
da traži nešto od druge strane naziva se “tražbinom”, ”potraživanjem”. Na drugoj strani je dužnik
(pasivna strana obligacije). Subjekti u obligacionom odnosu mogu biti fizička i pravna lica.
Pošto je obligacioni odnos pravni odnos, povjerilac može dužnika da prinudi i putem intervencije
državne vlasti da učini ono što mu je dužan u tom odnosu.
Karakteristike obligacionih odnosa
Obligacioni odnos je građansko-pravni odnos, a njegove karakteristike su:
1. to je pravni odnos između tačno određenih lica, i povodom tačno određene radnje.
2. Obligaciono pravo spada u relativna prava. Povjerilac svoje pravo iz obligacije može ostvariti
samo prema svom dužniku. Prema trećim licima, koja nisu u tom obligacionom odnosu,
povjerilac nema nikakva prava.
Str. 16
3. Povjerilac u obligacionom odnosu svoje pravo na stvar može ostvariti samo preko dužnika,
što znaći da ne može sam uzeti kupljenu stvar nego mu je dužnik mora predati. (za razliku od
stvarnog prava gdje nosilac stvarnog prava svoje pravo ostvaruje neposredno i od drugih
može tražiti da ga u tome ne ometaju)
4. Radnja iz obligacionih odnosa može se ticati kako individualiziranih (specijalno određenih
stvari), tako i stvari određenih samo po rodu. (u stvarnom pravu pravo postoji na tačno
određenim stvarim)
5. Obaveza iz obligacije je po pravilu pozitivna (dužnik je dužan da nešto učini ili da). Rjeđe je
negativna a sastoji se u nečinjenju radnji koje bi se inače pravovaljano mogle preduzeti.
Tipična tužba za zaštitu obligacije je građansko-pravna tužba:
- na prvom mjestu tužba da se utvrdi da postoji potraživanje,odnosno obligacija,
- a potom tužba za ispunjenje obligacije.
Sredstva prinude protiv dužnika koji neće da ispuni tražbinu svoga povjerioca nisu usmjerena na
njegovu ličnost, nego na njegovu imovinu. Karakteristična sankcija je popravljanje štete. Ona se vrši
na razne načine:
- Izvršavanje radnje koja je predmet obligacije može se povjeriti nekom drugom licu ukoliko je
to prema karakteru radnje moguće – na trošak dužnika.
- Pored toga,sud može procjeniti vrijednost neizvršene radnje i narediti da se ona isplati iz
imovine dužnika. Neće li dužnik dobrovoljno da isplati te izdatke, sud naređuje njegovu
prisilnu naplatu putem javne prodaje dužnikove imovine.
Obligaciona radnja (prestacija)
Obligacioni odnos određen je pravnom normom. Dispozicijom pravne norme određeno je ponašanje
lica (subjekata) u toj obligaciji. To njihovo ponašanje, ono što treba da rade u tom obligacionom
odnosu, naziva se obligacionom radnjom, radnjom obligacije, ili samo radnjom, a najčešće
činidbom, prestacijom. Sama ta radnja je predmet obligacije. Sadržina su prava i obaveze subjekata u
obligacionom odnosu: ovlašćenje povjerioca da traži od dužnika određeno ponašanje i dužnost
dužnika da udovolji tom zahtjevu povjerioca, da postupi onako kako je obavezan.
Obligaciona radnja se može sastojati u davanju neke stvari, u nekom činjenju, u nečinjenju, tj. u
uzdržavanju da se nešto učini, u propuštanju da se nešto uradi, ili u trpljenju, dopuštanju da da
povjerilac nešto čini, što inače ne bi smio (postavljanje antene na moj balkon).
Obligaciona radnja može biti pozitivna ili aktivna i negativna ili pasivna. Obaveza dužnika na davanje i
činjenje je pozitivna činidba, dok su propuštanje i trpljenje negativne činidbe
Karakteristike obligacione radnje:.
1. Radnja koja je predmet obligacije treba da je dopuštena objektivnim pravom, jer pravno
nedopuštene radnje niko se ne može obavezati. Predmet obaveze je nedopušten ako je
protivan ustavu, prinudnim propisima i moralu društva.
2. Radnja, nadalje mora biti moguća, besmislica bi bila obavezivati se na nešto što je nemoguće
učiniti. Ali, ako radnju ne može uraditi dužnik, a neko drugo bi lice moglo to učiniti, onda takva
radnja može biti predmet obligacije (objektivno je moguća). To što dužnik ne može izvrštiti
radnju u pitanju je subjektivna nemogućnost. Dužnik može platiti nekom drugom ko tu radnju
može izvršiti, ili može povjeriocu nadoknaditi štetu zbog neizvršenja.
3. Radnja treba da je određena, da se po nekim osobinama, znacima i pojedinostima zna o kojoj
se činidbi radi. (koju stvar treba da preda povjeriocu odnosno šta treba da uradi, kako to da
uradi, na kom mjestu i kada). Kao određene obligacione radnje smatraju se i tzv. odreive
radnje (subjeti su odredili samo neke elemente na osnovu kojih se činidba može identifikovati
– kad stvar još nije proizvedena)
4. Obligaciona radnja mora biti imovinskog karaktera, mora se ticati neposredno ili posredno
imovine lica koja zasnivaju obligacioni odnos, a to znači da mora biti izraziva u novcu.
Ako je predmet obaveze nemoguć,nedopušten,neodređen ili neodrediv,obligacioni odnos je ništav.
(On je ništavan zbog predmeta obligacije).
Vrste obligacija
Prema vrsti radnje
Prema tome da li se obligaciona radnja sastoji u činjenju ili davanju ili nečinjenju, trpljenju ili
propuštanju obligacije se dijele na:
1. aktivne ili pozitivne
2. pasivne ili negativne
Prema tome da li obligacionu radnju treba da izvrši tačno određeno lice ili neko treće lice obligacije
mogu biti:
Str. 17
1. stogo lične
2. lične (češće su) i uglavnom su pozitivne. Povjeriocu je svejedno ko će mu dati stvar ili izvršiti
radnju
Prema tome da li se obligaciona radnja može izvršiti u određenom, odnosno kratkom vremenu, ili
izvršenje traje duže vremena obligacije su:
1. trenutne - Trenutna bi obligacija bila predaja prodate stvari
2. trajne - Trajanje obaveze može biti za određeno vrijeme (6 mjeseci, godinu dana…) ili za
neodređeno vrijeme (npr. do otkaza)
S obzirom na to da li se radnja može izvršiti u dijelovima (u obrocima) ili se ne može rastavljati –
obligacije su:
1. djeljive – otplata duga u više rata
2. nedjeljive – prirodna nedjeljivost (predaja prodate krave) i pravna nedjeljivost (subjekti
obligacionog odnosa su se sporazumjeli da se obligaciona radnja izvrši odjednom u cjelini)
Prema tome da li se obaveza iz obligacije može izvršiti jednom radnjom ili je dužnik dužan preduzeti
više radnji koje sve zajedno predstavljaju predmet obligacije, obligacije mogu biti:
1. jednostavne ili proste (predaja prodate stvari – u ratama ili odmaha "predaja stvari" je uvijek
ista)
2. sastavljene ili složene (pojedine radnje složene obligacije mogu, ali ne moraju biti poznate
prilikom zasnivanja odnosa). (instalacija IS – računarske mreže u nekoj organizaciji –
projektovanje, nabavka opreme, instalacija softwera, testiranje i održavanje)
Sastavljene obligacije mogu se sastojati od:
1. glavna – povodom koje radnje je i obligacija nastala
2. sporednih obligacija – služe dopuni glavne obligacije, nisu samostalne, dijele pravnu sudbinu
glavne obligacije. Nastaju uvijek sa glavnom, a najčešće prestaju kad prestane i glavna.
(Predaja kamata uz glavnicu)
Prema tome da li je obaveza dužnika da preda stvar ili novac obligacije mogu biti:
1. novčane i
2. nenovčane – pošto predmet obligacije mora imati ekonomski karakter i ove obligacije je
veoma lako pretvoriti u novčane (naknada štete kada dužnik ne izvrši obligaciju)
Po kriteriju kako je određena obligaciona radnja, obligacije se dijele na: individualne ili specijalne,
generične (određene po vrsti),alternativne i fakultativne.
Specijalna ili individualna obligacija je ona kod koje se zna na koju je činidbu dužnik obavezan.
Radnja je specijalno određena i obligacije se može ispuniti samo izvršenjem te radnje (mora se vratiti
ista stvar data u zakup). Karakteristika ove obligacije da ukoliko dođe do propasti ove stvari iz
objektivnih uslova dužnik se oslobađa obaveze, odnosno dužnik ne odgovara ako se činidba ne može
izvršiti usljed naknadne objektivne nemogućnosti.
Generičke obligacije - predmet obligacije je određen samo po rodu, po vrsti. Predmet obligacije nije
dovoljno određen. Određena je samo vrsta, rod stvari, a koja će to stvar, odnosno radnja baš biti pri
izvršenju obligacije, za strane u obligacionom odnosu je manje važno. Za ovu obligaciju je
karakteristično da se dužnik ne oslobađa obaveze ukoliko stvar propadne iz objektivnih uslova, jedino
se oslobađa kada je stvar određena po rodu koje seimaju uzeti iz određene mase, a masa sva
propadne.
Alternativna obligacija - Predmet obligacije mogu biti dvije ili više radnji, a dužnik je dužan izvršiti
samo jednu od njih. Ako strane nisu odredile, pravo izbora pripada po zakonu dužniku. Koju će od
ovih radnji izabrati treba da se opredijeli do poćetka izvršenja obligacije. U pogledu naknadne
neomogućnosti ispunjenja obaveze dužnik nastale bez krivice stranaka obaveza se ne gasi nego se
ograničava na preostali predmet.
Fakultativna obligacija - Obligacija se tiče jedne radnje, predmet joj je jedna određena radnja, ali
dužnik je ovlašten da obligaciju ispuni i izvršenjem druge, ali opet određene radnje. Dužnik je ovlašten
da bira kako će ispuniti obligaciju: izvršenjem jedne ili druge radnje, ali povjerilac može zahtjevati
samo onu koja je predmet obligacije. Ukoliko dođe do naknadne objektivne nemogućnosti izvršenja
radnje koja je predmet obligacije ili krivicom povjerioca, dužnik se oslobađa obaveze, a ako hoće
može izvršiti drugu radnju.. Ako je kriv dužnik on će izvršiti drugu radnju ili nadokanditi štetu.
Posebna vrsta obligacija su prirodne ili naturalne. One nisu pravno zaštićene, ne mogu se
ostvarivati putem suda, ali su pravno priznate. Dužnik ako hoće može izvršiti obavezu, ali ga
Str. 18
povjerilac ne može natjerati. Isto tako ako bi dužnik izvršio obligaciju u zabludi misleći da je prava
obligacija ne može tražiti povraćaj, jer bi njegova radnja predstavljala izvršenje obligacije.
Obligacija se obrazuje između najmanje dva lica koji su subjekti tog odnosa. Jedan subjekt tog
odnosa je nosilac prava – povjerilac, a drugi je nosilac obaveze – dužnik. Jedan potražuje, drugi
duguje.Ti subjekti mogu biti i fizička i pravna lica, i to na svakoj strani i može ih biti više. Obligacioni
odnos može biti i takav da svaki subjekt i nešto duguje i istovremeno nešto potražuje, da je svaki od
njih istovremeno i nosilac ovlaštenja i nosilac obaveza (ugovorni odnos kupoprodaje – PRODAVAC je
obavezan da preda kupcu prodatu stvar, a od kupca potražuje cijenu, KUPAC od prodavca
potražuje kupljenu stvar, a duguje mu cijenu). Ove obligacije se nazivaju dvostranim ili dvostrano
obaveznim za razliku od jednostranih gdje je samo jedna strana povjerilac, a druga dužnik.
Razdijeljena obligacija
To je takva obligacija kod koje je radnja djeljiva, a odnos između množine subjekata obligacije takav
da je svaki povjerilac ovlašten da traži samo svoj dio tražbine, odnosno da svaki dužnik duguje samo
svoj dio duga. Pored toga što je radnja djeljiva, da bi obligacija mogla biti razdjeljena potrebno je da
bar na jednoj strani bude više lica i da zakonom ili ugovorom nije određeno da je ta obligacija
solidarna. Međusobni odnosi između tih lica na jednoj strani mogu biti uređeni sporazumom tako da u
obligaciji učestvuju sa jednakim ili nejednakim dijelovima.
To je ustvari skup više samostalnih pojedinaćnih obligacija, koje su samo prividno jedna obligacija.
Svaki sapovjerilac ima pravo da traži samo svoj dio duga.
Svaki sudužnik je obavezan da ispuni samo svoj dio obaveze i povjerilac njegov dio ne može da traži
od drugog sudužnika.
Zastarjelost teće ponaosob za svakog sudužnika.
Jednom tužbom mogu se tužiti svi sudužnici, a može ponaosob svaki od njih za njihov dio duga.
Solidarna obligacija
To je takva obligacija kod množine subjekata gdje je njihov međusobni odnos tako uređen da su svi
sudužnici obavezni da izvrše cijelu činidbu, i da su svi povjerioci ovlašteni da traže izvršenje cijele
činidbe i to bez obzira što je radnja djeljiva. Svi sapoverioci zajedno, a i na ponaosob mogu tražiti
izvršenje cijele obligacije od svih sadužnika i od svakog ponaosob, pa i od onih sadužnika koji su već
izvršili dio obaveze, sve dok se obaveza u potpunosti ne izvrši.
Odnos solidarnosti može postojati na:
- strani povjerioca (aktivna solidarnost) i – jedno potraživanje a više ovlaštenih lica,
- na strani dužnika (pasivna solidarnost), - jedno dugovanje a više dužnika
- a može istovremeno na obje strane.
Međusobni unutrašnji odnosi na jednoj strani mogu biti sporazumom razlićito uređeni (jenaki ili
nejednaki dijelovi). Onaj ko ispuni cijelu obligaciju ima pravo da traži od svakog sadužnika da mu
nadokande onaj dio koji otpada na tog sadužnika, što znaći da je u solidarnoj obligaciji obaveza
svakog sadužnika da izvrši cijelu činidbu, ali ne i da snosi cio teret. Isto tako svaki solidarni povjerilac
ima pravo da traži svoj dio tražbine od povjerioca kome je izvršena cijela obligaciona radnja, što znaći
da ovlaštenje iz solidarne obligacije da traži izvršenje cijele činidbe pripada svakom solidarnom
povjericu, ali mu ne pripada cijela korist.
Vanjski ili spoljni odnos je ono što je karakteristično za solidarne obligacije: Ako se izvrši obligaciona
radnja ma kom solidarnom povjeriocu, obligacija prestaje i smatra se da je izvršena svima zajedno i
svakom ponaosob.
Solidarna obligacija se ne pretpostavlja u građanskom pravu, ona mora proisticati ili iz volje stranaka
(ugovor, testament) ili iz zakona (mjenični potpisnici su solidarni dužnici zakonitom imaocu mjenice).
Str. 19
U pravnom odnosu osim ako se radi o strogo lićnom odnosu strane koje u njemu učestvuju mogu se
mijenjati. Tako i u obligacionom odnosu samo predmet obligacije ostaje isti.
Cesija je mjenjanje povjerioca u obligacionom odnosu, odnosno ustupanje tražbine, dok je intercesija
mjenjanje dužnika odnosno preuzimanje duga.
Lica u cesiji su:
- cedent – stari povjerilac koji ugovorom svoju tražbinu prenosi na
- cesionara – novog povjerioca dok
- cesua – dužnik ostaje isti
Do cesije može doći
- na osnovu pravnog posla (ugovorom)
- na osnovu sudske odluke,
- a može i na osnovu zakona (što su rjeđi slućajevi).
Na osnovu pravnog posla
1. može se nekom pokloniti svoje potraživanje
2. može se dug vratiti ustupanjem svog potraživanja
3. može se platiti kupljena stvar cediranjem neke tražbine
4. može se sama tražbina prodati
Predmet cesije mogu biti sve tražbine osim:
- onih čiji je prenos zakonom zabranjen
- koje su vezane za ličnost povjerioca
- čija se priroda protivi prenošenju
Odgovornost u cesiji:
- ako je tražbina ustupljena bez naknade cedent ne odgovara novom povjeriocu za nju
- ako je ustupljena uz naknadu cedent odgovara za njenu istinitost (veritet). Za naplativost
(bonitet) odgovara samo ako je ugovorm o ustupanju to predviđeno. I tada odgovara samo do
visine onoga što je primio od cesionara, zatim za kamate, troškove oko ustupanja i troškove
postupka postupka protiv dužnika.
Dužnik u cesiji:
- za punovažnost cesije ne traži se pristanak dužnika (njemu je svejedno kome duguje)
- zakon traži da dužnik bude obavješten o cesiji, ali dotle dok ne bude obavješten i ne sazna na
bilo koji naćin o promjeni on može cedenta smatrati za povjerioca i njemu izvršiti činidbu.
- položaj dužnika u cesiji ne može se pogoršati, on duguje onoliko koliko duguje
INTERCESIJA
Intercesija je promjena lica na strani dužnika u obligacionom odnosu. Dug iz obligacionog odnosa
može se preuzti u potpunosti tako da umjesto starog dožnika dođe novi (intercedent), a može i tako
da ostane i stari dužnik (kumulativna intercesija).
Do intercesije može doći na osnovu:
- sporazuma
- a može i na osnovu zakona što se rijeđe dešava
Povjerioci u intercesiji:
- za intercesiju potreban je pristanak povjerioca jer mu nije svejedno ko mu je dužnik
- dug se može preuzeti i na osnovu sporazuma povjerioca i novog dužnika i smatra se da u tom
slućaju ne treba tražiti pristanak starog dužnika, jer se ne radi o njegovm pravu nego o
njegovom rasterećenju. Tada se radi o pristupanju duga.
Dugu se može pristupiti novi dužnik a da se obaveza ranijeg dužnika ne ugasi. Na dužničkoj strani
obligacionog odnosa se tada pojavljuju dva subjekta. Primjer zajedničkog preuzimanja duga je
jemstvo. Jemac pristupa obavezi dužnika i pored ranijeg dužnika, koji se u ovom slućaju naziva glavni
dužnik. Odgovornost novog dužnika može biti supsidijarna (jemac odgovara tek ako obavezu ne
ispuni glavni dužnik) i to je pravilo. Pored ovoga odgovornost može biti i solidarna.
Izvori obligacija su pravne činjenice i stanja na osnovu kojih nastaju obligacije, to su razlozi usljed
kojih nastaju obligacije. I zakonici i pravni pisci kao izvor obligacija navode: zakone, ugovore,
jednostrane izjave volje i protivpravne štetne radnje (delikte). Neslaganje nastaje u pogledu ostalih
Str. 20
izvora kkoje navode kao "različite činjenice", izvore "slićne ugovorima i slićne deliktima kvazi-ugovori i
kvazi-delikti", "neopravdano obogaćenje", "nezvano vršenje tuđih poslova" itd.. O
1. Pravni poslovi kao izvor obligacija
a) Ugovori - kao pravni poslovi su najćešći izvor obligacija. Ugovori su izjava volje dvaju ili
više lica kojima se ta lica sporazumjevaju upravo zato da među njima nastane određeni
obligacioni odnos, da jedno drugom izvrši dogovorenu činidbu
b) Jednostrani građansko-pravni poslovi – obligacija kao dvostrani pravni posao nastaje
samo izjavom volje jednog lica (hartije od vrijednosti, mjenica, ček, dionica itd.)
2. Prouzrokovanje štete – građanski delikt je izvor obligacije u tom smislu što za onoga ko protiv-
pravnom radnjom nanse štetu drugome nastaje obaveza da tu štetu nadoknadi ukoliko ne dokaže da
šteta nije nastala njegovom krivicom. Šteta može biti prouzrokovana štetnom radnjom lica sa kojim
štetnik nije u pravnom odnosu – građanskopravna deliktna odgovornost, a može se nanijeti i
ugovornom pratneru neizvršenjem ili neurednim izvršenjem ugovorenih obaveza – ugovorna
odgovornost.
Da bi štetnik oštećenom nadoknadio štetu moraju biti ispunjena dva uslova:
a) sistem subjektivne odgovornosti
o mora postojati protivpravna radnja
o mora da postoji šteta (šteta je umanjenje imovinskog interesa i dijeli se na:
prostu – umanjenje postojeće imovine
izgubljenu dobit – (onemogućavanje uvećanja imovine)
o uzroćna veza protivpravne radnje i štete – da je baš tom radnjom prouzrokovana šteta
o krivica (krivnja) – da li je onaj ko je prouzrokovao štetu bio svjestan i da li je postojala
volja
b) sistem objektivne odgovornosti – vezan je "opasne djelatnosti", "opasne stvari" – zato
pravo polazi od pretpostavke da oni subjekti koji su preduzeli ovakve radnje više su
izloženi riziku za prouzrokovanje štete pa se ne utvrđuje ko je odgovoran ne traži se
krivnja. Na ovakav način pravni sistem zaštićuje nejake da se izlažu troškovima
dokazivanja krivnje nego se to pretpostavlja. Štiti ih od opasnih djelatnosti.
3. Neosnovano obogaćenje – sticanje bez osnova, neopravdano. Kada neko nešto dobije ili uopšte
primi i time poveća svoju imovinu, a nema za to pravnog osnova, kaže se da se neosnovno obogatio.
Obligacija se sastoji u tome da je onaj čija se imovina uvećala (obogaćeni), dužan vratiti, odnosno
nadoknaditi onome čija se imovina umanjila (osiromašenom) ono što je neosnovano prešlo u njegovu
imovinu. Ta vrijednost može biti manja ili veća, ali nikako veća od one za koliko se obogaćeni
obogatio. Dakle osnov za ovu obligaciju je "neosnovano obogaćenje". Nejčešći slućaj je de neko
nepažnjom plati nešto što nije dugovao. (2x plaćen račun)
4. Nezvano vršenje tuđih poslova ili poslovodstvo bez naloga
Poslovodstvo bez naloga je kada neko u dobroj namjeri preduzme neku radnju u interesu drugog lica,
a bez njegovog ovlaštenja. Još se naziva vršenjem tuđih poslova ili dejstvom bez punomoćstva. Ako
preduzetu radnju odobri i prihvati to drugo lice nastaje odnos kao kod zastupništva. Ukoliko ne prihvati
nastaje ova obligacija slićna kao kada zastupnik prekoraći ovlaštenja.
5. Zakon kao izvor obligacije
Nekada zakon stvara obligacione odnose kao npr. certifikati. Osnov je u Zakonu o potraživanju
građana – povjerioci su građani FBiH, a dužnik FBiH ili Zakon o restituciji (koji još nije donesen jer bi
se stvorila obligacuija – povrat vlasnicima ono što im je oduzeto)
Svrha obligacije je da dužnik ispuni radnju i time zadovolji određeni interes povjerioca. To je najobičniji
i najredovniji način prestanka obligacije. Međutim postoje i razni drugi naćini prestanka obligacije:
1. ispunjenje obligacije
2. nemogućnost ipunjenja
3. prestanak subjekata
4. kompenzacija
5. novacija (prenov)
6. konfuzija
7. oproštaj duga
8. poravnanje
9. zastarjelost
10. zakonom
11. otkaz
Str. 21
Ispunjenje obligacije
Do ispunjenja dolazi kada dužnik izvršava onu radnju koju je bio obavezan izvšiti. Pravilo je da
obligaciju ispunjavaju subjekti te obligacije: dužnik izvršava činidbu, a povjerilac prima ispunjenje. Niti
povjerilac može tražiti od dužnika da izvrši nešto drugo, niti dužnik može nametnuti da mu izvrši drugu
činidbu. Povjerilac je dužan primiti primiti ispunjenje i od svakog lica koje ima pravni interes da
obaveza bude izvršena, čak i kad se dužnik protivi ispunjenju, sem ako se radi o strogo ličnoj obavezi.
Dužnik treba da ispuni obligaciju pravilno, uredno, tačno prema njenom sadržaju, odnosno na način,
na mjestu i u vremenu koje odgovaraju njenom sadržaju. Ko ispuni obavezu potpuno ili djelomično
može zahtjevati da mu povjerilac izda potvrdu o tome.
Kompenzacija (prebijanje)
Kompenzacija je prebijanje duga za dug, usljed čega prestaju obje obligacije čiji su se dugovi prebili.
Ako se dva lica nalaze u odnosu tako da je jedno lice dužnik po jednoj obligaciji, a povjerilac po
drugoj, i obratno, kompenzacijom prestaju obligacije ako su ispunjeni potrebni uslovi. Obligacija će
potpuno prestati ako su dugovi jednaki. Ukoliko dugovi nisu jednaki manji dug prestaje, a veći dug
prestaje za onoliko kolika je bila vrijednost manje obaveze. Cilj kompenzacije je smanjenje finanisjskih
troškova ispunjenja.
Do kompenzacije može doći voljom oba subjekta obligacije, jednostranim zahtjevom jednog subjekta i
zakonski .
Za jednostranu kompenzaciju zakon je odredio sljedeće uslove:
1. uzajamnost - da postoje dvije obligacije između dva ista lica – svako od tih lica je u jednoj
obligaciji povjerilac, a u drugoj dužnik
2. jednorodnost - tražbine obiju obligacija treba da su jednorodne: da stvari koje su premet
obligacija budu iste vrste, istog roda. Po pravilu se prebijaju novčane tražbine, ali se mogu
prebijati i tražbine čiji su predmet generične, zamjenjljive stvari (cigla za ciglu, jest da je malo
teže jer se u obzir uzima i kvalitet);
3. obje tražbine treba da su dospjele, u času kad se traži kompenzacija da je došlo vrijeme kada
treba obje izvršiti;
4. tražbine treba da su likvidne, tj. da su čiste, da se u slučaju spora mogu lako i brzo dokazati.
Kontokorent je takav odnos koji se sastoji u tome da stranke ugovore da će svaka od njih međusobna
potraživanja unositi u jedan jedinstven račun (kontokorent – tekući račun) i da će s vremena na
vrijeme, za ugovoreni period taj račun, svaka svoj zaključiti i potraživanje prebiti, a saldo će isplatiti
ona strana čiji dug bude veći. Može se dogovoriti i da se razlika prenese na novi kontokorent. Nijedna
stranka ne može raspolagati sa tražbinom koja je unesena u kontokorent tj. ne može se ustupiti
drugom, upotrijebiti za kompenzaciju po drugoj obligaciji, ne može je utužiti itd.
Novacija (prenov)
Novacija je pretvaranje jedne obligacije u drugu, novu. Otuda joj i naziv prenov. Sprazumom subjekata
se gasi postojeća obligacija, a umjesto nje nastaje nova. Subjekti ostaju isti, a mijenja se predmet, ili
pravni osnov. Da bi došlo do prenova obligacije treba da su ispunjenji sljedeći uslovi:
1. da su stranke htjele (na bazi sporazuma) da umjesto postojeće nastane nova obligacija; da
jasno izraze namjeru da prestaje stara obligacija i da istvoremeno umjesto nje nastane nova.
Ne može na osnovu jednostrane izjave volje.
Str. 22
2. stara obligacija je morala biti punovažna, jer ako nije bila pravnovaljana umjesto nje ne može
nastati pravno valjana
3. stara i nova obligacija se moraju razlikovati u nečemu bitnom,u predmetu ili pravnom osnovu.
(kupac i prodavac se pogode da umjesto prodatog stola prodavac za istu cijenu preda ormar).
Poslovno pavo predstvalja sinonim za trgovačko ili trgovinsko pravo. Pojam privrednog prava koji se
kod nas najviše koristio napušten je jer on ne odgovara poredcima na kojima je zasnovana tržišna
ekonomija, dalje društvena svojina na kojoj je privredno pravo izgrađivano više ne postoji.
Poslovno pravo prvenstveno reguliše odnose ekonomskog prometa u koje stupaju subjekti ne radi
neposrednog zadovoljavanja svojih potreba, nego sa ciljem trajnog sticanja dobiti. Stoga se kao
nosioci prava i obaveza pojavljuju lica koja u te odnose stupaju stalno i profesionalno. Kao subjekti
poslovnog prava pojavljuju se trgovačka društva i obrtnici (imaoci radnje – registrovani)
Predmet poslovnog prava u najširem smislu su svi odnosi koji se tiču trgovine u pravnom smislu te
riječi, tj. svi oni odnosi koji nastaju u toku privređivanja ili su sa njim u neposrednoj funkcionalnoj vezi.
Na toj osnovi trgovinsko pravo se može definisati kao “skup propisa koji se tiču trgovine”, a poslovno
pravo kao skup normi koje uređuju odnose u privrednom poslovanju. Sužavanje predmeta i pojma
poslovnog prava izvršeno je najpre zahtjevom da ono obuhvati samo norme u kojima dominira metod
koordinaceije. Drugi kriterij je bio da on obuhvati samo one privatno-pravne odnose koji potiču iz
dinamike robno-novčanih odnosa.
Predmet poslovnog prava je dakle složena kategorija. On obuhvata:
- status poslovnih subjekata,
- reglementarno pravo - pravila koja regulišu odnose privrednog subjekta i države,
- trgovačke ugovore (transakcije između subjekata)
- vrijedonosni prapiri - mjenično i čekovno pravo – posebne transakcije
- pravila konkurentskog djelovanja na tržištu.
Profesionalno obavljanje djelatnosti radi sticanja dobiti odredilo je osnovne karakteristike predmeta
poslovnog prava. Čitava oblast poslovnog prava za razliku od građanskog prava odlikuje se:
Str. 23
Ishodišna tačka metoda poslovnog prava je građansko-pravni metod. Specifičnosti metoda poslovnog
prava proistiću iz dejstva izloženih elemenata (dinamizam, ...) i ogledaju se uglavnom na četiri polja:
- izgled zajedničkih osnovnih principa metoda građanskog i privrednog prava
- izvori prava
- pojedina materijalno-pravna tehnička rješenja (pojava formuliranih ugovora i opštih uslova
poslovanja, dalje ugovor se smatra zakljućenim najčešće u pisanom obliku)
- postupak za ostvarenje prava.
1. Ravnopravnost subjekata i jednakost njihovih volja – što pravno znaći da nema nametanje
volje jednih prema drugima, dok u ekonomskom smislu jednakosti nema. Jači diktiraju uslove
2. Autonomija volje – sloboda ugovaranja – slobodan ulazak u transakcije. Međutim ima
slućajeva gdje je ta autonomija volje ogranićena (željeznice moraju prihvatiti robu na prevoz
ukoliko ispunjavaju propisane uslove; MP robu mora prodavati svima po istaknutim cijenama)
3. dipozitivnost propisa (normi) – ima oblasti gdje subjekti nisu zainteresovani da ulaze i formiraju
društva. Zbog toga se formiraju javna preduzeća. S obzirom na polje korisne državne intervencije
dispozitivni propisi se značajno koriguju sa imperativnim normama.
4. prometljivost prava i obaveza – subjekti trgovinskog prava po svom položaju mogu trgovati sa
svojim pravima i obavezama.
5. imperativan karakter odnosa i sankcije – sankcija imovinske priprode je bitno obilježje
privrednog prava, ali se pored ovih pojavljuju i neimovinske sankcije vanugovornog karaktera
(usljed formiranja loše poslovne reputacije zabrana učešća na sajmovima itd.)
1. Ustav BiH – ima samo opšti okvir i ne pojavljuje se kao neposredni izvor prava
2. Zakoni na novou
a) BiH
b) FBiH i RS
c) Distrihta
d) Kantona / Županija
3. Podzakonski akti i Akti samoregulacionih organizacija
4. Obićaji
ZAKONI
Zakoni su najvažniji izvor poslovnog parva. Njima se uređuju:
- spoljnotrgovinska politika
- carinska politika,
- monetarna politika
- uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacija,
- međuentitetski transport
Među najvažnijim zakonima u oblasti prava su oni koji uređuju status subjekta poslovnih odnosa:
trgovaca, tgovačkih društava ili preduzeća.
Za naše zakone koji su izvori poslovnog prava karakteristično je da se oslanjaju na postojeću
građansko-pravnu regulativu, a u materiji ortakluka na pravna pravila bivšeg Austrijskog građanskog
zakonika (ugovor o ortakliuku, ugovor o posudbi, ugovor o poklonu). Metod koji oni primjenjuju je
kombinacija prinudnog i dispozitivnog načina uređivanja odnosa. Uporedo gdje god je bilo moguće i
svrsishodno izvršeno je ujednačavanje sa međunarodnim sporaazumima.
Str. 24
Federalni zakoni
1. Zakon o privrednim društvima
2. Zakon o vrijedonosnim papirima
3. Zakon o komisiji za vrijedonosne papire
4. Zakon o registru vrijedonosnih papira
5. Zakon o mjenici
6. Zakon o čeku
7. Zakon o obligacionim odnosima
Tendencija zakona u BIH – harmonizacija zakona na nivou FBiH i RS pa čak i distrihta. Dobar dio ovih
zakona preči če na BiH
1. Od svih podzakonsih akata kao izvora poslovnog prava najvažniji su oni koje donosi vlada.
Vlada nije ovlaštena da uredbama stvara potpuno nove dužnosti i ovlaštenja. Jedna od
najvažniji uredbi u ovoj oblasti je Uredba o upisu u sudski registar preduzeća i drugih pravnih
lica koja obavljaju privrednu djelatnost.
2. Od ostalih akata tereba spomenuti one koje donose niži upravni organi (ministarstva), a to su
pravilnici, upustva i naredbe. Donose se na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja ili
ovlaštenja sadržanog u uredbi vlade.
3. Najvažniju ulogu u emisiji i prometu dugoročnih vrijedonosnih papira (dionica, obveznica,
certifikata) ima Komisija za vrijedonosne papire u FBiH, kao samostalan organ imenovan
od Parlamenta FBiH. Ona reguliše uslove i način izdavanja i prometa vrijedonsnih papira.
Ona se pojavljuje kao regulacioni organ.
4. U oblasti tržišta kapitala znaćajnu ulogu imaju akti samoregulacionih organizacija:
- berze i
- organizacija profesionalnih posrednika
One utvrđuju pravila i standarde berzanskog poslovanja vrijedonosnim papirima, te pravila za
članove organizacije profesionalnih posrednika (brokere i dilere)
Običaj kao izvor poslovnog prava ima daleko veću ulogu u poslovnom nego u građanskom pravu.
Učesnici na tržištu su uglavnom profesionalci, koji razvijaju etičeke norme ponašanja koji nisu
regulisani zakonima i to postaje praksa. Obićaji kao ustaljena praksa pokazala se efikasna i
djelotvorna i koje se pridržavaju subjekti. (Kod obićaja nema sankcije oni su prihvaćeni iz razumnog
razloga – zato što je to bolje).
Sa naše zakonodavne prakse možemo razlikovati dvije vrste obićaja:
- "Dobar poslovni obićaj" – pravila poslovne etike izgrađeni od strane poslovnog svijeta
- "Trgovinski obićaj" – komercijalna praksa
Dobar poslovni običaj – Zakon o obligacionim odnosima u članu 21. kaže "sudionici u obaveznim
odnosima dužni su u pravnom prometu postupati u skladu sa dobrim poslovnim običajima". Dobri
poslovni obićaji su pravila poslovne etike. Privredne komore dužne su da prate, razvijaju i evidentiraju
(?? finansiraju) dobre poslovne obićaje. One izdaju i potvrde o njihovom postojanju. Osnov primjene
dobrog poslovnog običaja jesete izričita naredba zakonodavca (član 21. ZOO)
Str. 25
Trgovinski obićaji – su komercijalna praksa, koja je u takoj širokoj primjeni da privrednici očekuju da
će ugovorne strane postupati u skladu sa takvom praksom. Da bi u društvenoj praksi stvoreno pravilo
moglo da bude izvor prava u oblasti privrede, potrebno je da ispuni slijedeće uslove:
- da bude razumno, izvjesno, notorno (očito) i prihvaćeno od većine privrednika (određen u
pravnotehnićkom smislu)
- dobar, odnosno u skladu sa pravilima poslovne etike
Trgovinski običaji mogu se podijeliti na:
1. na osnovu teritorijalne obuhvaćenosti – opšte, regionalne i lokalne
2. prema strukama u kojima važe na – opšte (horizontalne – važe u svim privrednim
djelatnostima) i posebne (vertikalne – koje važe samo za pojedine poslove, u pojedinim
djelatnostima)
Osnov primjene trgovinskih običaja su različiti. Ukoliko on sadrži rješenje suprotno dispozitivnoj
odredbi ZOO primjenjivaće se samo ukoliko je to izričito ugovoreno. Zakonodavac ne nalaže primjenu,
ali sudovi i arbitraža uzima u obzir komercijalnu praksu.
31. Uzanse
Uzanse su dobri poslovni običaji, sistematizovani u zbornika. Stvaranje uzansi teorijski znači
konstatovanje postojećih običajnih normi i njihovo objavljivanje radi lakše primjene. U praksi to je
kreativna selekcija uzansi prema kriterijumu cjelishodnosti.
Zavisno od toga koji su običaji predmet sistematizacije, uzanse se mogu podijeliti na opće – one koje
važe za sve poslove u privredi, i posebne – one koje se primjenjuju samo u pojedinim strukama ili
određenim vrstama poslova jedne struke. U slućaju međusobnog sukoba, jače su uzanse koje dolaze
sa užeg područja.
Donosilac uzansi po pravilu je nedržavni organ, ako ako se državni organ pojavi kao redaktor uzansi,
uglavnom je to sud, on ima tjesnu vezu sa privrednim životom. Uzanse spadaju u autonomno
privredno pravo bez obzira ko ih donosi. Donosilac uzansi su ovlaštene javne ili polujavne organizacije
(npr. berze) i profesionalna udruženja (komore). Oni sistematizuju dobre poslovne običaje iz domena
svog djelovanja.
Uzanse važe samo na osnovu volje stranaka, a pristanak na primjenu uzansi može biti na različit
način:
- članstvo u organizaciji koja je stvorila uzanse podrazumjeva i pristanak na primjenu uzansi
uvijek kada u međusobne odnose stupaju članovi organizacije. Kada ne bi htjele koristiti
uzanse one bi to izričito naglasile. Dakle kod članova šutnja znaći pristanak na uzanse.
- ona lica koja nisu članovi uzanse obavezuju samo onda kada su pristale izričito ili na neki
drugi način nedvosmisleno pokazale da pristaju na uzanse (poslovanje u okviru institucije koja
je donijela uzanse).
Državni organi vrše ogranićenu kontrolu nad donošenjem uzansi, bilo prilikom davanja ovlaštenja bilo
prilikom njihovog formulisanja.Cilj kontrole je zaštita javnog interesa
Str. 26
Opšte uzanse
- se mogu primjeniti na ona pitanja koja su regulisana dispozitivnim pravilom ZOO, što zanaći
da se ne mogu se primjeniti u onom dijelu koji je imperativno regulisan.
- one će se moći koristiti samo ako su to stranke izričito predvidjele ili ugovorile. Do donošenja
ZOO bilo je usvojeno pravilo da se uzanse primjenjuju ukoliko ih stranke izričito ne iskljuće.
- opšte uzanse se primjenjuju i anda kada iz okolnosti proizilazi da su nihovu primjenu htjeli
Opšte uzanse se odnose prvenstveno na ugovor o prodaji pokretnih stvari u robnom prometu.
Posebne uzanse
Važe samo za pojedine struke. Donosi ih nadležna komora ili drugi oblik udruživanja privrednika.
1. Lučke uzanse (1951) – važe u pomorstvu
2. Za promet određene vrste robe (kamen, grah, soja) – 1960 i 1967
3. u ugostiteljstvu - 1963
4. u građevinarstvu – 1977
za jednu vrstu posla mogu postojati samo jedne posebne uzanse na području čitave države.
1. Ustav
2. međunarodni ugovori
3. zakon
4. drugi obavezni opšti akti zakonodavnih organa
5. podzakonski akti upravnih organa
6. opšti akti privrednih subjekata
7. ugovori
8. običaji
9. uzanse
10. građansko pravo
11. odluke upravnih i sudskih organa
Str. 27
Subjekt prava uopšte je svako lice koje ima sposobnost da bude nosllac prava i obaveza, da ima
pravnu sposobnost.
Određivanje subjekata poslovnog prava nije tako jednostavno. Postoje tri osnovna kriterija kojima se
određuju subjekti poslovnog prava:
- objektivni
- subjektivni
- mješoviti
Primjenjuje se mješoviti kriterij. LIca koja ulaze u krug subjekata poslovnog prava redovno ispunjavaju
više kriterija:
1. cilj radi koga se osniva i postoji određeno lice
2. obavezna registracija kod nadležnog državnog organa (suda ili organa uprave)
3. obavljanje registrovane djelatnosti u vidu zanimanja
4. priroda poslova kojima se određeni subjekt bavi
Registracija – je obavezna i bez upisa u javni registar ne može se steći svojstvo subjekta poslovnog
prava. Neki se registruju registar društava kao posebna institucija utvrđena zakonom, a neki kod
opštinskog organa (obrtnici) uz određene saglasnosti Kantona. Prilkom registracije subjekata vrši se
ragistracija i djelatnosti kojom će se baviti. Ako je posao zaključen izvan registrovane djelatnosti
posao važi. U anglo-saksonskom pravu važilo je pravilo ako je ugovor zaključen izvan registrovane
djelatnosti da je ništavan
U literaturi se koriste različiti termini za individualnog trgovca "inokosni trgovac", "obrtnik", "zanatlija",
"trgovac pojedinac", dok pozitivno pravo koristi termin "samostalni privrednik" bez obzira na njegovu
djelatnost.
Samostalni privrednik je fizičko lice koje:
- pod svojim imenom u vidu zanimanja (profesije) obavlja registrovanu poslovnu djelatnost radi
ostvarivanja ekonomskih ciljeva
- koji upravlja poslovima
- za obaveze u prometu odgovara cjelokupnom imovinom
Postoje dvije vrste individualnih trgovaca:
- oni kojima je registrovana djelatnost glavno (osnovno, redovno) zanimanje tj profesija
- oni kojima je ta registrovana djelatnost dopunsko zanimanje
Sa stanovišta poreza individualni trgovci se razvrstavaju prema djelatnosti koju obavljaju :
1. ugostiteljstvo
2. turizam
3. prevoz
4. proizvodni zanati
5. umjetnički zanati
6. intelektualne usluge
7. domaća ili kućna radinost i dr.
Utvrđivanje posebnih materijalnih uslova vrši nadležni organ opštine u svakom pojedinom slućaju.
TRGOVAČKO DRUŠTVO
U uporednim pravima koriste se razlićiti izrazi za trgovačko društvo: "poslovna organizacija", profitna
organizacija", firma, preduzeće itd.
Pod uticajem ranijeg društveno ekonomskog sistema kod nas se i danas koristi izraz preduzeće iako
ono nije adekvatan izraz za trgovačko društvo. Klasični pojam preduzeća ne predstavlja pravno lice
nego jedan poslovni poduhvat koji je planiran, organizovan i finansiran, a čiji su nosioci trgovačka
društva.
Prema Zakonu o preduzećima pojam preduzeća oznaćava sve tipove trgovačkih društava, sve oblike
njihovog statusnog povezivanja, te subjekte koji imaju ili obavljaju djelatnost javnog karaktera (javna
preduzeća).
Generalno privredno (trgovačko) društvo je poslovna organizacija koja predstavlja:
- zajednicu stvorenu ugovorom između dva ili više lica,
- sa statusom pravnog lica
- u koja oni ulažu kapital i rad
- da pod zajedničkim imenom (firmom) obavljaju registrovanu poslovnu aktivnost
- i iz nje izvuku zaradu, a dobit podijele
Elementi opšte definicije trgovačkog društva su:
1. cilj privrednog društva:ostvarivanje zarade iz koje formira dobit, koja se dijeli između članova
društva
2. pravni status: pravo priznaje društvu svojstvo pravnog lica, može tužiti i biti tuženo
3. pravni osnov nastajanja: ugovor između osnivača, a kod jednočlanih društava odluka
4. osnivači:dva ili više lica (domaća ili strana, fizička ili pravna)
5. registracija: obavezna kod suda (a kod nas registru društava kao posebne institucije
formirane od parlamenta FBiH)
6. imovinskopravna odgovornost: za svoje obaveze u prometu društvo odgovara cjelokupnom
imovinom, kao pravno lice
U osnovne tipove društava nisu uključeni holding i koncern jer predstavljaju složene oblike
povezivanja osnovnih oblika trgovačkih društava, tipa DD i DOO. Pravna struktura holding društva ili
koncerna jeste struktura DD ili DOO.
U evropskom pravu postoje tri osnovne teroije po kojima se određuje pravna priroda TD (PD) a to su:
teorija ugovora, teorija institucije i mješovita teorija.
Sistem osnivanja predstavlja skup pravnih pravila koja određuju način i uslove osnivanja TD. Pod
osnivanjem podrazumjevamo skup pravnih i faktičkih radnji osnivača i državnog organa, preduzetih po
zakonu predviđenom postupku u cilju dobijanja samostalnog pravnog subjektiviteta od strane pravnog
poretka, odnosno dibijanja statusa pravnog lica (TD).
Postoje tri osnovna sistema po kojima se osniva trgovačko društvo:
- sistem koncesije (dozvole)
- normativni sistem (sistem prijave)
- sistem zakona ili upravnog akta
Pojam koncesije koji ima drugo znaćenje "davanje dozvole (koncesije) za korištenje javnih dobara
koja ne mogu biti u prometu odnosno ne mogu se prodati.
Karakteristike DNO
DNO je tipičan predstavnik društva personalnog tipa, partnetske firme (trgovačkog ortakluka opšte ili
generalno partnerstvo) pogodno za mali biznis (do 10 zaposlenih) gdje postoji veliko povjerenje među
partnerima.
1. Firma - društvo posluje i vodi se pod personalnom firmom. Firma sadrži imena svih članova ili
samo jednog uz naznaku da ih postoji još "i drugovi", "i braća". Obićno sadrži i skraćenicu dno.
2. Upravljanje - Po zakonu svi članovi (partneri) ravnopravno upravljaju društvom. Međutim
ugovorom o osnivanju upravljanje se može povjeriti jednom ili više članova. Pravo upravljanja
član društva može prenijeti na treće lice što se reguliše posebnim ugovorom s tim da na taj
ugovor moraju dat saglasnost ostali članovi. Pravo upravljanja može se prenijeti samo za
odrešeni period, odnosno ne može se trajno prenijeti. Ugovorom o osnivanju reguliše se i način
donošenja odluka (jednoglasno ili opšta saglasnost)
3. Ulozi i udjeli članova društva su jednaki. Ulog je trajni doprinos (dobro) koje ulaže član društva,
a udio je skup prava koji pripadaju članu društva koja mogu biti imovinska (na dobit, pravo preće
kupovine itd) i upravljačka prava
4. Dobit - Svi članovi društva učestvuju podjednako u podjeli dobiti (ukoliko ugovorom nisu
drugaćije regulisali)
5. Odgovornost - Za obaveze društva prema povjeriocima odgovara društvo cjelokupnom svojom
imovinom, ali i svaki njegov član po zakonu odgovara neograničeno solidarno cjelokupnom
svojom imovinom. (imovinska odgovornost ne može se isključiti nikakvim ugovorom jer bi
protivna zakonu)
1. Osnivači - najmanji broj osnivaća su dva lica, dok maksimalan broj nije određen. Osnivaći mogu
biti pravna lica (drugo društvo, udruženje itd) ili fizička lica koja imaju poslovnu sposobnost.
2. Akt o osnivanju je Ugovor o osnivanju koji mora biti u pismenoj formi.U ugovor se unose bitni
elementi (koje je zakon izričito odredio) i fakultativni (po volji osnivača). Bitni elementi su:
a. naziv, sjedište i adresa (firme)
b. imena i adrese (misli se na fizička lica) osnivača
c. djelatnost kojom se društvo bavi
d. iznos osnovnog kapitala
e. pojedinačne uloge osnivača
f. prava i obaveze članova društva (upravljanje, vođenje i zastupanje)
g. podjela dobiti
h. pravne posljedice neuspjelog osnivanja
i. rješavanje sporova
3. registracija – lice stiće status pravnog lica upisom u sudski registar
4. uplata odnosno unošenje osnivačkog kapitala svakog člana u cjelosti od kojeg se formira
osnovni kapital društva. Zakonom nije određen najmanji osnovni kapital. Rok za unošenje je
ugovorom određen, a ukoliko nije odna je to dva mjeseca poslije registracije
5. ulozi mogu biti stvari, prava, novac i izvršene usluge (po predavanjima profesora). ZOP ne
dozvoljava uloge u radu i uslugama. Ukoliko se ulažu nekretnine to se upisuje se u gruntvnice
(sada je vlasnik društvo). Ulozi se izražavaju u novčanoj vrijednosti. Unošenje ulog nije uslov za
osnivanje
Ulog je trajni doprinos (dobro) koje unosi član društva i na osnovu njega formira se udio u društvu.
Udio je skup prava koji pripada članu društva, a to su:
- imovinska prava (pravo na dobit, učešće u ostatku stećajne mase, pravo preće kupovine)
- upravljačka prava (zastupanje, učešće u radu organa, upravljanje, izbor u organe)
Član društva udio u društvu može prenijeti na drugo lice (u cjelini), ali pod određenim uslovima.
Ukoliko član društva hoće da ustupi udio nekom trećem licu koje je izvan društva potrebna mu je
saglasnost svih članova društva. O tome svi članovi društva donose odluku. Ustupanjem uloga ustupa
se i mjesto u društvu.
Udio se može i založiti. Ako član društva za svoj lični dug zalaže udio koji se nalazi u društvu, on time
direktno opterećuje svoju imovinu, a indirektno i imovinu društva, pa pu je zbog toga potrebna
saglasnost svih članova društva
Ukoliko se radi o prenosu unutar društva (recimo prodaja ostalim članovima društva) onda se udio
prenosi na jednake dijelove ukoliko ugovorm nije drugačije određeno. Ako ostali članovi društva neće
da prihvate ustupanje udjela, onaj ko hoće da proda ne može ih natjerati. On može koristiti pravo da
istupi iz društva (raskine ugovor), ali ne može povući svoj udio, nego mu se isplaćuje novčana
nodoknada, obeštećenje.
Ukoliko u društvu ostane samo 1 član društvo mora promjeniti oblik.
samo neki članovi snose gubitak (lavovske klauzule) bilo bi ništavno i ona ne bi proizvodila nikakva
pravna dejstva.
Pokrivanje gubitka može se izvršiti na dva naćina:
- iz dijela dobiti koji pripada svakom članu društva
- umanjenjem uloga svakog člana društva čime dolazi i do smanjenja osnovne glavnice. U
ovom slućaju dobit se neće djeliti članovima društva sve dok se u cjelini ne namiri iznos
osnovne glavnice.
Opšte je pravilo trgovačkog prava da za svoje obaveze u prometu pravno lice odgovara svojom
imovinom. Za obaveze javnog trgovačkog društva (dno) prema povjeriocima odgovara društvo
cjelokupnom svojom imovinom, ali i svaki njegov član po zakonu odgovara neograničeno solidarno
cjelokupnom svojom imovinom. (imovinska odgovornost ne može se isključiti nikakvim ugovorom jer bi
bila protivna zakonu).
Osnovne karakteristike odgovornosti članova (partnera) dno:
- odgovornsot je zakonska i ne može se isključiti
- članovi odgovaraju neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom
- član odgovara samo svojom ličnom imovinom, ali ne i imovinom drugih lica sa kojima živi
- član odgovara za sve obaveze društva: zakonske, ugovorne i vanugovorne
- u slučaju prestanka članstva (istupanje i isključenje), član odgovara za obaveze koje su
nastale dok je bio član
- novi članovi odgovaraju za obaveze nastale poslije njihovog stupanja
1. voljom članova – odluka jednoglasna i moraju se ispuniti zakonski uslovi za taj novi oblik
(prvenstveno misli se na zakonski mimimim osnovne glavnice – 50.000 KM za kd (pogrešno
prof. – nema zakonskog minimuma)– 2.000 KM doo - za DD po novom mislim da je 50.000
KM)
2. po sili zakona – ako ostane samo 1 član – može nastaviti kao djl
Pojam KD
Komanditno društvo je pravno lice koje se formira na bazi ugovora dva ili više lica u koje uni ulažu
svoje uloge radi obavljanja poslovne aktivnosti i sticanja dobiti. Društvo se vodi pod personalnim
imenom (firmom)u kojem KOMPLEMENTARI upravljaju i dogovaraju za obaveze društva, solidarno
neograničeno cjelokupnom svojom imovinom, dok KOMANDITORI niti upravljaju niti odgovaraju za
obaveze društva.
Karakteristike KD
- pravno lice
- koje se osniva na bazi ugovora 2 ili više lica
- najmanje 2 člana od kojih bar jedan mora biti komplementar (javni drugar, javni ortak) i bar
jedan komanditor (tajni drugar, tajni partner)
- komplementar i komanditor imaju različite statuse
- personalna firma – vodi se i posluje pod imenom (prezimenom) komplementara – ime
komanditora ne smije biti u nazivu, a ako se to učini odgovara isto kao komplementar
- koja obavlja registrovanu djelatnost radi sticanja dobiti
- komplementari upravljaju, vode i zastupaju društvo
- komplementari odgovaraju neograbičeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom za
obaveze društva
- komanditori ne upravljaju i ne odgovaraju za obaveze društva, snose rizik do iznosa svog
uloga
- ulozi komanditora moraju biti isključivo u novcu.
Osnivanje KD
DNO i KD se ne mogu formirati u oblasti bankarstva, osiguranja, investicionih fondova berzi.
1. Osnivači - najmanji broj osnivaća su dva lica, dok maksimalan broj nije određen. Osnivaći mogu
biti u ulozi komplementara: pravna lica (drugo društvo, udruženje itd) ili fizička lica koja imaju
poslovnu sposobnost, dok u ulozi komanditora mogu biti samo fizička licai
2. Akt o osnivanju je Ugovor o osnivanju koji mora biti u pismenoj formi (ne mora biti ovjeren). U
ugovor se unose bitni elementi (koje je zakon izričito odredio) i fakultativni (po volji osnivača).
Bitni elementi su:
a. naziv, sjedište i adresa (firme)
b. imena i adrese, sjedišta osnivača (i komplementara i komanditora)
c. djelatnost kojom se društvo bavi
d. iznos osnovnog kapitala
e. pojedinačne uloge osnivača
f. prava i obaveze članova društva (upravljanje, vođenje i zastupanje)
g. podjela dobit
h. prava komanditora na obavještavanjei
i. pravne posljedice neuspjelog osnivanja
j. rješavanje sporova
3. registracija – lice stiće status pravnog lica upisom u sudski registar
Str. 37
4. uplata odnosno unošenje osnivačkog kapitala svakog člana u cjelosti od kojeg se formira
osnovni kapital društva. U knjizi je kao osnovni kapital navedeno 50.000KM što je greška prema
predavanjima profesora. Rok za unošenje je ugovorom određen, a ukoliko nije odna je to dva
mjeseca poslije registracije
5. ulozi mogu biti stvari, prava, novac i izvršene usluge (po predavanjima profesora) za
komplementare dok komaniditori mogu samo ulagati novac (po našem pravu).
41.1. Ulozi u KD
Svaki osnivač u svojstvu komplementara ili komanditora unosi neki prinos kao svoj trajni ulog. Kod
komplementara važi isto pravilo kao kod dno. (ulog mogu biti stvari, prava, novac i usluge).
Komanditori po našem pravu mogu ulagati samo novac i ne moraju biti isti djelovi.
Raspolaganje udjelima u KD
Udio je skup prava koja pripadaju članu društva po osnovu uloga. Komplementari imaju imovinska i
upravljačka, dok komanditori samo imovinska prava.
Imovinska prava su pravo na dobit, učešće u ostatku stećajne mase, pravo preće kupovine.
Upravljačka prava su zastupanje, učešće u radu organa, upravljanje, izbor u organe.
I članovi KD mogu vršiti transfer svojih udjela na druge članove unutar društva (interni prenos) i na lica
izvan društva (externi prenos)
Ukoliko se prenos vrši između komplementara vrijedi ugovorna autonomija kao kod DNO.
Ukoliko komplementar prenosi udio na lica izvan društva ili komanditore ugovorna sloboda je
ogranićena. Komplementari imaju pravo preće kupovine. Potrebna saglasnost svih
komplementara. Sticalac udjela postaje komplementar.
Komanditor prenosi svoj udio na komplementara. Komplementar zadržava svoj status.
Komanditor prenosi svoj udio treće lice. Komplementari i komanditori ne moraju imati
prioritetna prava u sticanju udjela, mada se može ugovorm regulisati. Isto tako, pošto se radi
samo o imovinskim pravima, ako ugovorom nije regulisano ne treba mu saglasnost ostalih
članova društva. Sticalac postaje komanditor.
Komplemenar i komanditor mogu založiti svoj udio. Kada komplementar zalaže potrebna mu je
saglasnost svih komplementara, dok komanditoru ne treba saglasnost ostalih članova društva.
Učešće u dobiti KD
Obje kategorije članova društva učestvuju u raspodjeli dobiti (pošto se radi o imovinskom pravu). U
pogledu načina, vremena i distribucije dobiti mjeredavan je ugovor o osnivanju društva. Postoje
različita rješenja raspodjele dobiti:
1. prema glavama – svima jednako
2. prema kapitalu
3. kombinovano – na osnovu okolnosti – srazmjerno ulozima i doprinosu – tamo gdje su vlasnici
ujedno i zaposleni.
Ukoliko se članovi ne mogu dogovoriti o raspodjeli dobiti onda sud određuje podjelu dobiti.
Isto kao u dno članovi društva mogu imati svoje personalne račune gdje se evidentiraju njihovi ulozi,
isplaćene akontacije, pokrivanje gubitka, isplaćena dobit itd. Dobit se ne isplaćuje dok se ne namiri
iznos osnovne glaavnice. (Kada je gubitak ranije pokriven iz osnovnog kapitala)
Upravljanje kd
Prestanak društva kd
Društvo može prestati na jedan od slijedećih načina:
1. redovna likvidacija ili stećaj
2. promjena oblika društva
3. statusnom izmjenom (spajanje, pripajanje, cijepanje) ili kad se donse odluka da se "društvo
raziđe"
4. protekom vremena ako je osnovano na određeno vrijeme
5. u drugim slućajevima (stećaj nad komplementarom društva, smrt svih komplementara –
nesreća itd.)
Prestanak članstva svih komanditora ne bi trebalo da utiće na postojanje društva nego samo na
promjenu oblika, pa bi ovo pitanje trebalo riješiti ugovorom o sonivanju.
Elementi osnivanja isti kao kod komanditnog društva (običnog – prostog), samo što akt o osnivanju -
ugovor pored elemenata koje sadrži za kd mora još da sadrži
- odredbe o dionicama – vrsta, serija, prava komanditora, raspodjela akcija, njihov prenos, itd.
- ukoliko komanditori-doinićari učestvuju u upravljanju potrebno je njihove odnose riješiti sa
komplementarima
Osnovni kapital sastoji se iz dva dijela dio komplementara i dio komanditora (akcije), koji će to odnos
biti zakonom nije određen i ne utiće na pravnu prirodu društva.
Komplementari upravljaju društvom, ali pošto se obično radi o velikom broju akcionara – oni osnivaju
skupštinu preko koje donose odluke. Da bi odluka skuštine bila punovažna potrebna je saglasnost
komplementara.
Ako je izdato više vrsta dionica tada se formiraju skupštine po klasama. Komanditori na skupštinama
odlućuju prema broju dionica.
Zastupanje KDD-a
Komplementari odnosno poslovodni organ zastupa KD. Komanditori mogu biti članovi kolegijalnog
poslovodnog organa, ali ako se na ovo društvo primjenjuju pravila o prostom kd ono ne može
Str. 40
preduzimati externe pravne radnje, samo pravne radnje internog karaktera. Slućaj u našem pravu.
Dok kod prava gdje je ovo društvo svrstano u društvo kapitala postoje druga rješenja.
Pojam doo
Relativno je novijeg datuma. Prvi put zakonski regulisano 1892.g u Njemačkoj.
To je poseban oblik trgovačkog društva u koje jedan ili više lica , pravna i/ili fizička, trajno ulažu svoje
uloge konstituišući ugovorom utvrđenu osnovnu glavnicu podijeljenu na udjele i u kome članovi na
odgovaraju za obaveze društva. Poslovni rizik postoji u slučaju gubitka ili stečaja društva do visine
uloga.
Karakteristike doo
1. minimalni iznos osnovne glavnice je 2.000 KM,
2. pored ugovora o osnivanju, društvo je obavezno imati statut, kao najviši organizaciono-pravni
ak, što nije slućaj sa društvima personalnog tipat;
3. postojanje određenih limitacija u raspolaganju udjelima;
4. organi upravljanja (skupština, upravni odbor i nadzorni odbor) uspostavljaju se na fakultativnoj
osnovi;
5. doo za svoje obaveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Članovi društva pravno
neodgovaraju
Osnivači zaključuju ugovor o osnivanju u pisanoj formi koji ima karakter privatno-pravnog akta.
Obavezni elementi ugovora su:
- imena osnivača,
- firma i sjedište firme,
- djelatnost društva,
- odredbe o kapitalu (iznos osnovne glavnice, iznosi pojedinačnih uloga osnivača..)
- podjela dobiti,
- upravljanje i vođenje
- rješavanje sporova
- itd.
Društvo je pravno osnovano kada je upisano u sudski registar, i od tog momenta stiče pravnu i
poslovnu sposobnost.
Str. 41
Pored registracije (upisa) doo da bi moglo poćeti obavljati registrovanu djelatnost potrebno je da
ispuni i dodatne uslove. Tu se misli na dobijanje odgovarajućih dokumenata o ispunjavanju tehnićkih,
higijenskih, zdravstvenih, ekoloških i drugih uslova saglasno propisima za pojedine vrste djelatnosti.
Statut doo
Doo mora da ima svoj statut. On nije uslov za osnivanje društva, ali se mora deponovati kod
registracionog suda u roku od 60 dana nakon upisa društva u registar. Statut donose osnivaći. (Mogu i
preko svojih punomćnika). Pošto ga ne potpisuju svi članovi bilo bi potrebno da se sudu predaju i
dokazi da je statut usvojen na način predviđen društvenim ugovorom.
Statut sadrži obavezne i fakultativne elemente. Obavezni su određeni zakonom, dok se fakultativni
unose voljom osnivača.
Obavezni sadržaj statuta je ovaj:
- firma,
- sjedište i djelatnost društva;
- iznos osnovne glavnice;
- udjeli-vrsta i veličina, raspolaganje, povlačenje, ograničenja u prenosu i dr.;
- podjela dobiti,
- snošenje rizika i gubitaka;
- upravljanje i vođenje poslova društva;
- istupanje i isključenje člana,
- promjena oblika statusne promjene i prestanak društva;
- izmjene i dopune statuta.
Kao fakultativni elementi statuta mogu se navesti npr.:znak društva,nasljeđivanje firme…
Obavezno postojanje statuta ukazuje na to da se društvo tretira kao društvo-institucija. Uslućaju
kolizije odredbi statuta sa odredbama ugovora prednost se daje statutu.
Udjeli u doo
Na osnovu uloga članovi društva stiću udjele. Na udjele ne izdaju se akcije nego odgovarajuće
pismene potvrde. Udjeli se upisuju u knjigu udjela i izražavaju u procentima. Raspolaganje udjelima
vrši se ustupanjem udjela(cesijom). Ukoliko se radi u unutrašnjem prenosu onda je prenos slovodan
stim da se mogu postaviti određena ogranićenja radi sprećavanja maojorizacije. Ćlanovi društva imaju
pravo preće kupovine. Kod externog prenosa na lice izvan društva, potreban je pristanak svih članovi
ili određene većine članova.
Udjeli se ne mogu povući, ali se ugovorom mogu utvrditi određene situacije kada je moguće povući
udjel zbog interesa društva.
Veoma je usko regulisana zakonom. Odnosi se samo na lica koja obavljaju poslovodnu funkciju
(kolektivnu ili individualnu) i to:
- da ne mogu osnovati drugo društvo ili u drugom društvu obavljati poslovodnu funkciju ako ta
društva obavljaju istu djelatnost kao i društvo u kome vrše poslovodnu funkciju.
- zabrana traje za vrijeme dok obavlja poslovodnu funkciju i jednu godinu nakon prestanka
obavljanja poslovodne funkcije.
Ugovorom ili statutom može se prošitiri ova klauzula zabrane konkurencije
Pojam dd
To je
- pravno lice- društvo kapitala - osnovano osnivačkim aktom jednog (onda je odluka) ili više
lica (onda je ugovor),
- da obavlja registrovanu djelatnost
- čiji je osnovni kapital podjeljen na dionice (akcije – koje ne moraju imati istu nominalnu
vrijednost)
- gdje su zakonom utvrđeni organi upravljanja
- pri čemu društvo za svoje obaveze odgovara cjelokupnom imovinom,
- što znaći da dioničari imaju ogranićen poslovni rizik – samo ulog.
Ovaj tip društva emituje vlastite dionice što jedino još može komoditno društvo na akcije, ostala
društva ne mogu emitovati dionice mogu ih kupovati.
Dionice (vrijedonosni papiri) imaju tržišnu vrijednost. Najniža nominalna vrijednost dionice kod nas je
10 KM. Kapital koji društvo usisava od više stotina ulagača (kontributora) namjenjen je zavelike
poslovne poduhvate – investiranje.
Društvo je tako pravno postavljeno da dioničari operativno ne upravljaju kompanijom – pravno su
razdovjeni. Obično nisu ni zaposleni, ali u manjem obimu to se ipak dešava.
Karakteristike dd
45.2. Osnivanje DD
- Osnivaći – jedan ili više lica (pravna ili fizićka, domaća ili strana), lica koja kasnije kupe
dionice nisu osnivaći već ulagaći.
- Osnivaćki akt – odluka ako je jedno lice ili ugovor ako je više lica. Bitni elementi osnivačkog
akta su:
imena osnivaća
ukupan iznos osnovne glavnice
povećanje i smanjenje osnovne glavnice – upisani kapital
klase dionica, broj dionica i nominalne vrijednosti
mjesto vrijeme i rok upisa i uplate dionica
upute na prava i obaveze dioničara
procjenjenu vrijednost uloga u stvarima i pravima.
odredbe o osnivačkoj skupštini,
uslove i način podjele dobiti
rješavanje sporova
- da bi se osnovalo DD mora postojati odobrenje Komisije za vrijedonosne papire
- Uplata – unošenje uloga 50.000 KM
- Upotrebna dozvola nije uslov za osnivanje nego za poćetak obavljanja djelatnosti.
NAČINI OSNIVANJA DD
- simultano (istovremeno)
- sukcesivno (postupno)
Kvalifikovano osnivanje DD
Kvalifikovano osnivanje nije poseban način osnivanja društva jer to može biti i kod simultanog i kod
sukcesivnog načina osnivanja. Kvalifikovano osnivanje postoji onda kada osnivači ugovore da svi ili
Str. 45
Subskripcija dionica
To je upis dionica.
1. Vrši se kod banke (depozitara) koju angažuju osnivaći. Između banke i osnivaća sklapa se
poseban ugovor o aranžmanu. Banka može da preuzme: informisanje javnosti, obavljanje
radnji upisa akcija, promotivne aktivnosti, distribuciju dionica, a može da preuzme obavezu da
upiše preostale akcije koje ne budu upisane čime garantuje osnivanje društva. Banka za svoje
usluge naplaćuje proviziju, a kada upisije preostale dionice i posebnu proviziju (garantninu).
2. Lica koja upisuju dionice ispunjavaju upisnicu u nekoliko primjeraka, a najčešće u 3 (1 za
upisnika, a 2 za društvo).
3. Upis se vrši na mjestima i u vrijeme određeno u javnom pozivu.
4. Upis i uplata mogu biti okonćani prije isteka roka i to u dva slućaja: kada je ukupan broj
dionica prije utvrđenog roka i drugi slućaj kada osnivač donese odluku o prekidu upisa što je
unaprijed utvrđeno ugovorom o osnivanju.
5. Osnivači kod zatvorenog, a depozitar (banka) kod javne ponude dostavljaju pismeni izvještaj
koji sadrži broj upisanih i uplaćenih dionica Komisiji za vrijedonosne papire.
6. Komisija donosi rješenje kojim javnu ponudu proglašava uspjelom ili neuspjelom. Javna
ponuda je uspjela ako su: upisane sve ponuđene akcije, kada je postupak prekinut na legalan
način i kada je upisan manji broj akcija. Zakon ne dozvoljava upis i uplatu većeg broja akcija
nego što je ponuđeno. Takva javna ponuda je neuspjela.
7. Komisija za vrijedonosno papire rješenje dostavlja Registru vrijedonosnih papira FbiH i
osnivačima.
8. Osnivači su dužni objaviti izvještaj o uspjeloj emisiji (ukupan broj upisanih i uplaćenih dionica)
ili neuspjeloj emisiji (podatke o načinu i roku povrata izvršenih uplata).
9. Upisane dionice sa uplatama evidentiraju se kod Registra vrijedonosnih papira.
UPLATA DIONICA
Uplatu dionica vrše lica koja su ih i upisala, lično ili putem zastupnika.
Uplate se vrše kod banke kod koje je i objavljen upis.
Generalno je pravilo da se akcije moraju otkupiti u cjelini i od svakog upisnika u roku ili rokovima koji
su određeni osnivačkim aktom, a kod javnog upisa prema prospektu i javnom pozivu. Do održavanja
osnivačke skupštine mora biti uplaćen iznos koji je unaprijed utvrđen i objavljen, a koji ne smije biti
ispod minimalnog iznosa osnovne glavnice (50.000 KM).
Na izvršene uplate do registracije banka izdaje potvrde, a poslije registracije ako se uplate vrše u
ratama dioničarima se mogu izdati privremene akcije (privremene dionice).
Dionice se uplaćuju u ulozima koji mogu biti u novcu, stvarima i pravima. Uloge u uslugama naš
zakon ne dozvoljava.
Ulog u novcu uplaćuje se u domaćem gotovom novcu ili efektivnim sredstvima plaćanja (ček,
mjenica). Ulozi u novcu moraju iznositi najmanje 1/4 osnovne glavnice.
Ulozi u stvarima moraju u cjelosti biti uneseni do registracije društva.
Ulozi mogu biti i u pravima (pravo na patent, žig, firmu, model, itd.
5. Ako se akcije prodaju iznad nominalne vrijednosti tada upisnik akcija plaća taj iznos, aggio.
Vrijednost aggio ne ulazi u osnovnu glavnicu društva.
6. Aktom o osnivanju mogu se predvidjeti dodatne uplate koje ne ulaze u osnovnu glavnicu.
OSNIVAČKA SKUPŠTINA DD
Osnivači su dužni sazvati osnivačku skupštinu u roku od 60 dana od prijema rješenja KVP kojom se
utvrđuje da je emisija uspjela. Ukoliko se ne sazove smatra se da upis dionica nije uspio (čl. 119).
Osnivačka skupština može punovažno da radi i donosi odluke ako joj prisustvuje onaj broj upisnika
akcija koji reprezentuje najmanje 50% upisane osnovne glavnice. Ukoliko ne postoji kvorum pa se
skupšina ponovo sazove u roku većem od 15 a manje od 30 dana i tada je dovoljna zastupljenost od
1/3 ukupnih dionica sa pravom glasa (čl.120)
Prije održavanja skupštine osnivači su dužni upisnicima omogućiti razgledanje:
- statuta
- izvještaja o upisu i uplati dionica
- izvještaja o troškovima osnivanja društva
- i ostala dokumenta vezana za osnivanje društva
Na skupštini se bira predsjednik, lica koja verifikuju mandate prisutnih i zapisničar.
Osnivačka skupština:
- utvršuje da je osnovna glavnica upisana i uplaćena u skladu sa ugovorom o osnivanju i
prospektom
- usvaja izvještaj o procjenjenim ulozima u naturi
- usvaja izvještaj o troškovima osnivanja društva
- donosi statut čiji je nacrt dostavljen Komisiji za vrijedonosne papire
- bira upravni i nadzorni odbor
Ako skupština usvoji predložene dokumente tada se mogu preduzeti radnje za upis društva u sudski
registar, u protivnom ide se na provjeru svih dokumenata.
AKCIJE (DIONICE)
Pojam dionice
Akcija ili dionica je hartija od vrijednosti čiji izdavalac može da bude DD ili KDD. U pravnoj literaturi
susrećemo tri osnovna znaćenja pojma akcija a to su:
Str. 47
- dionica je nedjeljivi dio osnovnog kapitala (jedinica) – nijedan drugi papir to nije. Lice koje je
uplatilo jednu ili više akcija u društvu sa tim dijelom učestvuje u imovinskim interesima
društva.
- Dionica je papir koji daje članska prava, što znaći da ima prava i obaveze člana, zato se za
dionicu kaže da je to korporativni papir. Članska prava daju samo one dionice koje nose pravo
glasa (obične dionice) – votirajuće. Prava koja nose dionice su: imovinska prava, pravo na
upravljanje i druga prava suglsana statutu društva.
- Dionica je vrijedonosni papir i to investicioni, koji može biti predstavljen pisanom ispravom ili
elektronskim zapisom
Svojstvo akcionara se stiće upisom u knjigu dioničara, a kod nas upisom u registru dionica emitenata.
Postoje različite dionice koje nose različita prava i obaveze za dioničare odnosno za društvo:
- standardna prava i obaveze – koje imaju svaki dioničar bez obzira na vrstu i klasu dionice
koje ima ili koju je upisao (redovne dionice)
- iznad standardnih – povlaštene (prioritetne, prefercijalne) dionice
- ispod standardnih – dividendne dionice – imaju pravo samo na dividendu.
Prioritetna prava dioničara – imaju dioničari koji posjeduju povlaštene dionice (kumulativne ili
participativne):
1. prvenstvo u naplati dividende
2. prvenstvo u naplati iznosa iz ostatka stećajne ili likvidacione mase
3. prvenstvo u naplati kumuliranih, a neisplaćenih dividendi
4. pravo na superdividendu (participativne dionice)
5. pravo preće kupovine
6. pravo konverzije običnih u prioritetne dionice
Pravni osnov za sticanje prioritetnih prava može biti:
- postojanje već zasnovanog akcionarskog odnosa izmešu društva i lica
- status kupca akcija
- dd ima za cilj da plasira dionice sa tim pravima određenoj kategoriji kupaca
Prefercionalne dionice preferiraju imovinska prava dok je na skupštini svih dioničara njihovo pravo
ogranićeno. Mogu odlućivati samo o nekim pitanjima:
- promjeni statuta
- emisiji dionica nove klase
- kod smanjenja osnovnog kapitala
- kod promjene oblika društva
Dionice za zaposlene - imaju ista prava kao obične. Obično se prodaju zaposlenim kada kompanija
dođe u tešku situaciju. Povećavaju motivisanost zaposlenih i služe za rješavanje penzionog plana
zaposlenih. Kompanija ima obavezu da otkupi ove dionice kada oni pođu u penziju.
EMISIJA DIONICA
Postoje dvije vrste emisije dionica i to:
Str. 49
- javna ponuda – ponuda na osnovu javnog poziva za upis i uplatu akcija upućena široj
anonimnoj publici. Objavljuje se u Sl. Novinama FbiH i u najmanje jednom domaćem
dnevnom listu.
- zatvorena prodaja – prodaja unaprijed određenom kupcu ili grupi od najviše 40 ljudi.
Izbor emisije vrši emitent zavisno od ciljeva koje želi postići.
Odluka o emisiji dionica – donosi je skupština dioničara, a kod osnivanja ugovor o osnivanju ujedno
predstavlja i odluku. Zakonom su određeni obavezni elementi odluke:
1. naziv, sjedište i oznaku emitenta u registru kod Komisije za VP
2. naziv organa koji je odluku donio i datum
3. oznaka da se radio o dionicama i klasa dionica
4. redni broj emisije i ukupan broj emitovanih dionica iste klase
5. broj i nominalna vrijednost dionica
6. prava koja sadrži dionica
7. način prodaje
8. vrijeme i mjesto početka i završetka upisa i uplate dionica
KLASE DIONICA
- obične ili redovne dionice
- preferencijalne, odnosno prioritetne dionice – limitirana emisija do 1/3 osnovne glavnice
preferencijalne kumulativne i preferencijalne nekumulativne
preferencijalne participativne (ogranićene do 50% osn. glavnice) i preferencijalne
neparticipativne
- dividendne ili dionice bez prava glasa (imaju položaj skoro kao štediše – povećan poslovni
rizik)
- dionice za zaposlene ili radničke dionice
VRSTE DIONICA
Prema načinu određivanja evidentirane vrijednosti dionica postoje
- dionice sa nominalnom vrijednošću – sadrži upisani novčani iznos na koji glasi ( npr 50 KM,
100 KM). Dionice ne moraju imati iste nominalne vrijednosti pa ni u okviru iste klase.
- kvotne dionice – ne sadrže upisanu nominalnu novčanu vrijednost nego upisan iznos učešća
te dionice u osnovnoj glavnici (1/100.000). Nisu mnogo raširene jer jedan broj berzi ne
dozvoljava zvaničnu kotaciju ovih dionica, veći su porezi kod prometa itd.
Prema vrsti uloga dionice se dijele:
- gotovinske – koje se otkupljuju uplaživanjem novca (u domaćoj ili stranoj valuti)
- naturalne – stiću se unošenjem uloga u naturi (stvarima ili pravima). Kod osnivanja naš zakon
ne dozvoljava da ulozi u cjelosti budu u naturi nego najviše 75% od osnovne glavnice.
Promet dionica
Promet dionica obuhvata:
1. kupovinu, prodaju i davanje u zalog dionica;
2. konverziju ; i
3. spajanje i podjelu.
Kupovina dionica može se vršiti putem tender ponude – dirktne pismene ponude kupca vlasnicima
dionica. Osnovne karakteristike tender ponude su:
1. prijavljuju se Komisiji;
2. Komisija utvrđuje uslova davanja,objavljivanja i provođenja tender ponude;
3. zakonom određen sadržaj tender ponude;i
Str. 50
4. javno objavljivanje.
Konverzija, denominacija, spajanje i pripajanje se vrši na osnovu odluke emitenta i uz odobrenje
Komisije. Propise o tome donosi Komisija, a ove operacije se vrše na trošak emitenta.
Konverzija akcija predstavlja povlačenje svih akcija jedne klase i njihovu zamjenu novim akcijama
druge klase.
Denominacija je povlačenje svih dionica jedne nominalne vrijednosti i njihova zamjena jednakim
brojem novih dionica iste klase, uz srazmjerno < nominalne vrijednosti. (dionice od 100KM
zamjenjeno sa dionicama od 90KM)
Spajanje je zamjena više postojećih za jednu novu, iste klase sa većom nominalnom vrijednošću, a
podjela je suprotna ovome. (3 x 50 spojena u 1 od 150 i obratno)
Povećanje osnovne glavnice
1. povećanje osnovne glavnice novim ulozima je standardni način povećanja osnovnog
kapitala. Odluku o povećanju osnovne glavnice, emitovanjem novih akcija po osnovu novih
uloga, donosi skupština društva većinom glasova koja je određena zakonom i statutom.
Obično se traži da za odluku glasaju oni koji predstavljaju najmanje 3/4 osnovnog kapitala
zastupljenog u skupštini.
2. uslovno povećanje osnovne glavnice se obavlja isključivo radi zadovoljenja određenih
ciljeva, koji su najčešće zakonom određeni. Ti ciljevi mogu biti: ostvarivanje prava imalaca
konvertibilnih obveznica, ostvarivanje prioritetnih prava akcionara kod kupovine novih akcija,
…Odluku o uslovnom povećanju osnovne glavnice takođe donosi skupština 3/4 predstavnika
osnovne glavnice.
3. povećanje osnovne glavnice po osnovu odobrenog kapitala je pojednostavljen način
povećanja osnovnog kapitala. Odluku donosi nadzorni odbor društva na osnovu ovlaštenja iz
statuta ili odluke skupštine. Iznos do kojeg se može povećati osnovna glavnica je unaprijed
određen, povećanje treba izvršiti najkasnije u roku od 5 godina od osnivanja društva,
povećanje može biti najviše do 1/2 iznosa osnovne glavnice koji je postojao u trenutku
donošenja statuta, odnosno odluke skupštine.
4. povećanje osnovne glavnice iz kapitala društva (kapitalne dobiti, rezervi,
neraspoređene dobiti) je specifičan način povećanja u pogledu izvora iz kojih se vrši. Ti
izvori su kapitalna dobit društva, njegove rezerve i zadržana, a neraspoređena dobit.Taj
kapital društva se “prebacuje” u pravni režim osnovne glavnice. Da bi se povećanje moglo
vršiti iz rezervi, sam zakon predviđa koji to najmanji iznos rezerve moraju da dostignu (npr.
1/10 ili 1/20 vrijednosti osnovnog kapitala), te da društvo nije poslovalo sa gubitkom. Odluci
skupštine predhode finansijski izvještaji o poslovanju, te račun dobitka i gubitka.
PRESTANAK DD
DD može prestati u slijedećim slućajevima:
1. stećajem ili likvidacijom – ako su ispunjeni uslovi. Vrši se likvidacija imovine suglasno Zakonu
o stećaju i likvidaciji.
2. statusnom promjenom – spajanje, fuzija, cijepanje, - ne dolazi do likvidacije imovine
3. transformacijom u drugi tip društva – ne dolazi do likvidacije imovine
4. dobrovoljnom likvidacijom – primjenjuju se pravila o likvidaciji
5. Protekom vremena za koje je osnovano – primjenjuju se pravila o likvidaciji.
UPRAVLJANJE DD
U svijetu postoje tri tipa upravljanja DD
1. anglo-američki
2. njemački
3. Japanski
Upravljanje DD vrše ulagači kapitala, investitori. Najviši organ vlasti u DD je skupština.
Str. 52
SKUPŠTINA DD
- je obavezan organ društva
- ona je organ svih dioničara jer mogu učestovati u njenom radu
- odluke donose dioničari vlasnici dionica sa pravom glasa
- nadležnost, funkcionisanje i dolučivanje skupštine je u granicama zakona i statuta
Skupštine u dioničkom društvu prema načinu sazivanja dijele na:
- generalnu, a u našem pravu osnivačku – prilikom osnivanja društva
- redovna koja se saziva najmanje jednom godišnje od strane upravnog/nadzornog odbora
- vanrednu - koju mogu sazvati i dioničari koji imaju 10% dionica u društu. (čl. 244)
Sastav skupštine čine svi dioničari. Osnov članstva jeste uloženi kapital. Dokaz za učešće u radu
skupštine jeste izvod sa vlastitog računa dioničara koji on ima kod registra vrijedonosnih papira.
Dioničar može u radu skupštine učestovati lično ili preko punomoćnika.
Za funkcionisanje skupštine relevantna su slijedeća pitanja:
1. sazivanje
2. obavještavanje o dnevnom redu, mjestu i vremenu održavanja
3. kvorum rada i odlučivanja
Sazivanje skupštine dd vrši
- po pravilu nadzorni (upravni) odbor
- u zakonom predviđenim slućajevima i organ revizije, sud ili likvidacioni upravnik
- akcionari koji predstavljaju najmanje 10% dionica u društvu putem nadzornog odbora, a
potom neposredno ukoliko nadzorni odbor u roku od 30 dana ne sazove skupštinu ili
skupština nije sazvana po proteku 5 mjeseci poslovne godine a koja treba da usvoji finansijski
izvještaj (čl. 244)
Obavještavanje članova dd o dnevnom redu, mjestu i vremenu održavanja skupštine oglašava se
najmanje jedanput u dnevnom listu i to najkasnije 30 dana prije održavanja skupštine. Dioničari se i na
druge načine mogu obavjestiti (poštom, e-mailom, faxom itd.) Obavještenje mora da sadrži sve tačke
dnevnog reda, jer one koje nisu objavljene ne mogu biti predmet odlučivanja. Dopuna dnevnog reda
se moraju pismeno dostaviti najkasnije 8 dana prije održavanja skupštine.
Za rad i odlučivanje skupštine potrebna je prisutnost akcionara koji predstavljaju više od 50% akcija
sa pravom glasa za osnivačku skupštinu, a za redovnu dovoljno je i više od 30% (čl. 245). Poslije
ponovnog sazivanja koje se vrši u roku ne manjem od 15 i ne višem od 30 dana za odlučivanje
skuštine dovoljno je više od 30% (osnivačka) odnosno više od 10% zastupljenosti dionica sa pravom
glasa. Glasanje u skupštini vrši se putem glasačkih listića "za" ili "protiv" za svako pitanje. Glasački
listići sadrže firmu ili ime akcionara i broj glasova kojima raspolaže. Ukoliko postoji isti broj glasova i
za i protiv prednost se daje tamo gdje je predsjedavajući. Za neka pitanja je potrebna 2/3 saglasnost.
Nadležnost skupštine dd se dijeli na: zakonsku i statutarnu. Zakonska nadležnost obuhvata
odlučivanje o slijedećim pitanjima:
1. statutu i njegovim izmjenama i dopunama
2. povećanju i smanjenju osnovne glavnice
3. emisiji dionica
4. godišnjem finansijskom izvještaju
5. raspodjeli dobiti
6. pokriću gubitka
7. spajanju sa drugim društvima
8. prestanku ili podjeli društva
9. promjeni oblika društva
10. izboru irazrješenju članova nadzornog odbora
11. izboru lica i organa za reviziju
12. i dr. pitanja
Jedno od najaktuelnijih pitanja u uporednim pravima je zaštita manjine (malih dioničara). Ako je
dioničar na skupštini glasao protiv odluke, a ona je usvojena on ima pravo u roku od 30 dana od dana
održavanja skupštine podnijeti zahtjev da društvo otkupi njegove akcije po prosjećnoj tržišnojn cijeni
koja je bila posljednjeg mjesec.
Statutarna nadležnost određena je voljom same skupštine ne dirajući samostalne zakonske
nadležnosti drugih organa (nadzornog odbora , direktora)
NADZORNI ODBOR DD
- jednostepeni ili jednoslojni model u kojem skupština bira jedan organ (nadzorni odbor, odbor
direktora) i
- dbostepeni ili dvoslojni model gdje postoje dva odbora (i nadzorni i upravni – karakterističan za
njemačko pravo)
U našem pravu uporedo egzistiraju i jedan i drugi. U prvom se on naziva nadzorni odbor, a u drugom
upravni odbor u kojem postoji i nadzorni odbor.
Nadzorni odbor je:
1. obavezan, samostalan i nezavisan organ društva
2. čiji članovi moraju imati odgovarajuća strućna i profesionalna znanja i iskustva
3. kojeg bira i razrješava skupština
4. a koji upravlja društvom između dva zasjedanja skupštine,
5. meritorno odlućuje iz domena upravljanja i strategijskog poslovanja
6. koji je pod kontrolom skupštine
7. a koji kontroliše rad direktora, odnosno uprave.
Zakonom je predviđen minimalan broj članova, a često i maksimalan broj članova. Nadzorni odbor
mora imati najmanje predsjednika i dva člana. Predsjednik i članovi nadzornog odbora evidentiraju se
kod Komisije za vr. papire. U nadzorni odbor može biti izabrano lice iz reda akcionara i lica iz reda
stručnjaka koji nisu akcionari ukoliko ne postoji konflikt interesa. Član nadzornog odbora ne može biti:
- direktor društva,
- član nekog drugog uticajnog organa,
- direktor drugog društva,
- lice osuđivano za krivična djela protiv imovine ili mu je izrećena mjera zabrane ove dužnosti.
- lice starije od 70 godina (čl. 260)
Kandidate za članove nadzornog odbora može predložiti akcionar ili grupa koja ima najmanje 5%
akcija sa pravom glasa. Članovi nadzornog odbora se biraju glasanjem kada svi predloženi kandidati
dostave pismene izjave da se prihvataju ove dužnosti.
Mandat nadzornog odbora je različito određen: 1 ili 4 godine ili je to prepušteno statutu. Mandat člana
nadzornog odbora prestaje istekom, a može i u drugim slućajevima kao što su: ostavkom, odlukom
skupštine, smrću ili gubitkom poslovne sposobnosti, razrješenjem cijelog nadzornog odbora.
Nadzorni odbor zasjeda najmanje 1 u 3 mjeseca. Nadzorni odbor donosi odluke natpolovičnom
većinom ukupnog broja članova uključujući i predsjednika. Poslovi nadzornog odbora su:
1. nadzire poslovanje društva
2. nadzire rad direktora
3. usvaja izveštaj direktora po polugodišnjem i godišnjem obraćunu
4. podnosi skupštini godišnji izvještaj o poslovanju društva
5. imenuje i razrješava direktora
6. predlaže raspodjelu i način upotrebe dobiti i način pokrivanja društva
7. saziva skupštinu društva
8. donosi opšte pravne akte osim statuta i akta direktora
9. i dr.
Članovi nadzornog odbora solidarno odgovarju za neizvršenje svojih obaveza, a može se utvrditi i
pojedinačna odgovornost.
DIREKTOR (UPRAVA) DD
Opšte je pravilo da u DD pored skupštine i nadzornog odbora postoji lice ili lica koja vrše funkciju
operativnog vođenja društva – organ upravljanja. Manja društva mogu imati jedno lice kao direktora
društva, doke veća društva obićno imaju menadžment (kolegij direktora, poslovodni organ) među
kojima jedno lice vrši funkciju generalnog direktora.
Direktor, generalni direktor ili uprava društva jeste:
- obavezan, samostalan i nezavisan organ
- imenovan na određeno vrijeme od organa upravljanja
- koji organizuje rad,
- rukovodi poslovanjem,
- zastupa i predstavlja društvo i
- odgovara za zakonitost poslovanja društva
Pravna obilježja direktora (uprave) dd su:
1. obavezan je organ na temelju zakona
2. formira se na individualnoj ili kolektivnoj osnovi (ako je kolektivan najmanje 3 člana)
Str. 54
ODBOR ZA REVIZIJU
Sa ciljem zaštite interesa akcionara, ulagaća i povjerilaca, kao i društva u cjelini, organizuje se vršenje
kontrole u društvima i nad društvima. Zato se kontrola organizuje u samom društvu, a isto tako
kontrolu organizuje i država. Kontrola se može organizovati na dva načina:
- da to vrši od skupštine posebno izabran organ koji se formira na način određen zakonom i
statutom ili
- vršenje kontrole može se povjeriti strućnoj, profesionalnoj organizaciji (vanjskim licima)
Dakle kontrola može biti stalna funkcija ili povremena funkcija od slućaja do slućaja.
Prema našem pravu Odbor za reviziju može se definisati kao:
- obavezan, stalan i kolektivan organ društva
- koji vrši finansijsku kontrolu poslovanja društva
- a bira ga skupština
Pravne karakteristike odbora za reviziju:
- poseban, obavezan, samostalan i nezavisan organ
- vrši finansijsku kontrolu poslovanja društva, te zakonitost i urednost vođenja poslovnih knjiga
- to je kolektivan organ (najmanje 3 člana)
Odbor za reviziju mora imati najmanje 3 člana, koja mogu biti samo fizička lica, stručnjaci iz pojedinih
oblasti finansija. Ne mogu biti članovi nadzornog odbora, direktor ili članovi uprave, lica koja imaju
status zaposlenih. Lica koja su članovi organa drugih društava mogu biti članovi odbora za reviziju
pod uslovom da ne postoji konflikt interesa.
Odluke donose većinom glasova po principu 1 član 1 glas, bez obzira koliko član odbora ima dionica.
Mišljenje svakog člana odbora ukoliko se ne slaže sa odlukom izdvaja se u pismenoj formi sa
obrazloženjem i zajedno sa izvještajem dostavlja se skupštini.
HOLDING
Predstavlja oblik statusnog povezivanja više samostalnih trgovačkih društava na bazi učešća u
kapitalu i/ili upravljanju.
To je takav pravni odnos u kome jedno društvo (društvo holding) ima većinsko učešće (preko 50%) u
emitovanom nominalnom kapitalu drugih društava, ili ima večinsko učešće u njihovim organima
upravljanja (direktna kontrola) ili sve to ostvaruje preko prvog društva koje direktno kontroliše
(indirektna kontrola).
Holding veze, odnosno odnosi između povezanih trgovačkih društva, odnosno kategorije trgovačkih
društava u holdingu mogu biti slijedeći:
1. jedno društvo koje se naziva holdingom (kontrolnim ili društvo majka)
2. filijale (subsidijarna društva, kontrolisana ili društva kćeri)
3. podfilijale (kontrolisane od filijala, subsidijarnih društava)
POSLOVNO UDRUŽENJE
To je statusno-pravni oblik koji formiraju trgovačka društva radi unapređivanja i usklađivanja privrednih
djelatnosti, kao i zastupanje strukovnih interesa.
Osniva se ugovorm trgovačkih društava koja obezbjeđuju uslove i kapital za obavljanje poslova
udruženja. Ono ima zastupnička ovlaštenja, istupa u ime i za račun članova. Zakon dozvoljava i
istupanje u svoje ime i za svoj račun u okviru poslova koje obavlja. Udruženje obavlja poslove, a ne
djelatnost.
Odgovornost poslovnog udruženja
- ako istupa na bazi zastupničkog ovlaštenja za njegove obeveze odgovaraju članice
- ako istupa na bazi komisionih ovlaštenja odgovornost se utvrđuje ugovorm između udruženja i
članica.
PUL je
- pravno lice,
- statusni oblik povezivanja trgovačkih društava,
- subjekt sudske registracije,
- koje se osniva radi međusobnog informisanja o proizvodnji, razmjeni patenata i iskustava,
uvođenja novih proizvoda i organizovanja zajedničke prodaje
- koje ima vlastitu odgovornost
BANKE
Banke su finansijske institucije, prvenstveno depozitnog i kreditnog karaktera, koje se osnivaju i
posluju kao dionička društva. Za osnivanje banke, a i njenih filijala potrebna je prethodna dozvola od
Agencije za bankarstvo. Dozvola je jedan od uslova za upis u sudski registar.
Zakonski minimum, odnosno najmanji iznos kapitala za osnivanje i koji banka mora održavati je
5.000.000 KM. Bez odobrenja Agencije ni jedno fizičko, a ni pravno lice ne može značajnije povećati
svoje pravo glasa učešćem u kapitalu banke (preko 20%, 33% ili 50%)
Upravljačka struktura je dvoslojna. Organi su:
- skupština,
- upravni odbor – neparan broj članova od 5-11, bira se na 4 god. sa mogučnošću reizbora,
- nadzorni odbor – ima najmanje 5 članova, bira se na 4 god. sa mogučnošću reizbora
- generalni direktor
Banke su dužne neprekidno održavati svoju solventnost, potreban broj likvidnih sredstava
(sposobnost plaćanja i kreditnu sposobnost) i pod strogom su kontrolom Agencije za bankarstvo kojoj
redovno dostavljaju finansijski izvještaj.
DD za osiguranje i/ili reosiguranje – osnivači mogu biti pravna i fizička lica, domaća ili strana. Ako
ulog stranog ulagaća prelazi 50% osnovnog kapitala potrebna je saglasnost Ministarstva finansija
FbiH. Zakonski minimum osnovnog kapitala je:
- 1.000.000 KM – ako se društvo bavi poslovima osiguranja života
- 2.000.000 KM – ako se osniva za obavljanje više vrsta osiguranja, ako se bavi poslovima
reosiguranja
Društvo za uzajamno osiguranje – je pravno lice u kojem članovi društva uplatom uloga međusobno
jamče da će se na načelima uzajamnosti i solidarnosti pokriti štete nastale ostvarenjem ugovornih
rizika. Da bi se osnovalo ovo društvo potrebno je da ugovor o uzajamnom osiguranju od istih rizika
zaključi najmanje 250 lica (pravnih i/ili fizičkih). Ovo društvo može imati ograničenu ulogu (onda je
potrebno 30% kapitala koji se traži za osnivanje DD) i neogranićenu ulogu (50% kapitala)
INVESTICIONI FONDOVI
1. investicioni fond je pravno lice čija je jedina djelatnost prikupljanje finansijskog kapitala i
investiranje u prenosive vijedonosne papire. Dozvolu za osnivanje izdaje Komisija za vr.
Str. 57
papire. Zakonski minimum osnovnog kapitala 4.000.000 KM. Predstavlja klasičan oblik DD
koje kapital prikuplja putem javne ponude.
2. uzajamni fond – nema status pravnog lica nego predstavlja jednu namjensku imovinu koju
čine prenosivi vrijedonosni papiri. Imovina je podjeljena na jednake dijelove, a fond emituje
investicione kupone (najmanje u vrijednosti od 1.000.000 KM). Dozvolu za osnivanje i emisiju
kupona daje Komisija za vr. papire. Ovaj fond je otvorenog tipa
3. privatizacioni investicioni fond – (pif) – je fond zatvorenog tipa, privremenog karaktera. Cilj
fonda je omogućavanje lakšeg provođenja procesa privatizacije uz raspršavanje (disperziju)
rizika. Ovi fondovi su se trebali do 30.10.2003.g. transformisati u investicione fondove.
Osnovni kapital ovog fonda nije mogao biti manji od 200.000.000 KM.
BERZA
Berza je organizovano i regulisano stalno mjesto (prostor) na kome se u određeno vrijeme i na
utvrđen način obavlja kupovina i prodaja zamjenjljive, tipizirane ili standardizovane robe i upravlja
poslovnim transakcijama. Pod robom se podrazumjeva: novac, hartije od vrijednosti, gotovi proizvodi,
sirovine i usluge. Berzu može osnovati najmanje 5 lica sa statusom profesionalnih posrednika
(brokera) sa jednakim brojem akcija koje se ne mogu prenositi dok traje članstvo. Zakonski minimum
osnovnog kapitala je 200.000KM. Dozvolu za osnivanje daje Komisija za vr. papire.
U odnosu na predmet trgovanja berze se dijele na:
1. berze efekata
2. novčane
3. robne
4. berze usluga i
5. mješovite
Prema pravnoj strukturi i odnosu države imamo:
1. berze organizovane kao privatnopravni subjekti u formi DD
2. berze javnopravnog karaktera – osnovane aktom države
3. berze mješovitog karaktera
Berza obavlja slijedeće poslove:
1. organizuje povezivanje ponude i tražnje hartija od vrijednosti
2. osigurava informacije o ponudi, tražnji i tržišnoj vrijednosti
3. može da obavlja i druge poslove po ovlaštenju Komisije za vr. papire.
JAVNO PREDUZEĆE
Javna preduzeća su preduzeća koja se formiraju u komunalnim oblastima, kao i u oblastima privredne
infrastrukture, odnosno tamo gdje je javni cilj svrha obavljanja djelatnosti. To su sva ona preduzeća
koja se baziraju na "sticanju svojine iz tz. javne ruke i koja na osnovu finansijskog učešća, odlučivanja
ili davanja saglasnosti, neposredno ili posredno sprovode vladajuću politiku. Osnivači javnog
preduzeća pojavljuju se oblici državne organizacije (opština, kanton). Osnivači mogu biti i privatna i
pravna lica (domaća ili strana) na bazi privatnog kapitala. Njime upravljaju osnivači srazmjerno
kapitalu. Zakonsko ovlaštenje države postoji u pogledu kontrole ispunjenja javnog cilja. Za obaveze u
prometu javno preduzeće odgovara svojom imovinom. Zakonski minimum osnovnog kapitala država
nije odredila, međutim ako ono ime neki od oblika trgovačkog društva tada vrijede ista pravila kao za
TD.
Str. 58
ZADRUGA
- je organizacija sa statusom pravnog lica
- formirana ugovorom FIZIČKIH LICA (najmanje 3, a stambene 30)
- u kojoj svaki član učestvuje neposredno i ravnopravno
- sa ciljem da na principu uzajamne pomoći unapređuje i zaštiti svoj ekonomski interes i stiće
dobit.
- Ulozi mogu biti u novcu, stvarima i pravima, ali ne i u radu.
- Ugovorom o osnivanju određuje se minimalan kapital
PRIVREDNE KOMORE
Privredne komore su pravna lica neprofitnog karaktera, asocijacije privrednih subjekata i drugih lica
koja obavljaju privredne djelatnosti. Privredne komore učestvuju u promociji privrednih subjekata i
privrede u cjelini, donosi posebne uzanse i ušestvuje u izgradnji normativa i standarda u određenim
oblastima privrednog života. U okviru komora djeluju sudovi časti. U Privrednoj komori FBiH, obrazuje
se stalni izabrani sud – arbitraža, koja je nadležna za rješavanje sporova koji su ugovorom ili drugim
aktom članova stavljeni u nadležnost arbitraže (arbitražna klauzula).
STATUSNE PROMJENE
Statusne promjene predstavljaju niz pravnih i faktičkih radnji preduzetih na zakonom propisan način
koje dovode do univerzalne sukcesije imovine i izmjene pravnog statusa društva ili društava
obuhvaćenih tim promjenama. One dovode do izmjena u ekonomskom i pravnom identitetu subjekta.
Statusne promjene (spajanje, pripajanje, podjele)
subjekti. Društvo koje je apsorbovalo druga pripojena društva zadržava svoj pravni status.
Pripajanje se može izvršiti između društava istog i različitog tipa. Kada se pripajaju društva
različitog tipa prethodno je potrebno izvršiti transformaciju organizacionog oblika.
3. Podjela ili cijepanje – je takva statusna promjena gdje podjelom jednog društva nastaje više
manjih društava. Društvo koje se dijeli prestaje postojati jer njegova imovina prelazi na
novonastala preduzeća. Društva koja su nastala odgovaraju solidarno i neogranićeno za
ranije obaveze društva koje je prestalo postojati.
STEĆAJ
Stećaj predstavlja zakonom utvrđen postupak po kome se imovina prezaduženog poslovnog subjekta
(stećajnog dužnika) povjerava posebnim od suda imenovanim organima koji unovčavaju imovinu
(stećajna masa) radi skupnog namirenja njegovih povjerilaca podjelom prikupljenih sredstava.
Subjekti stećajnog postupka su privredna društva, statusni oblici povezivanja privrednih društava i
druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost i imaju sjedište na podrućju FbiH.
Stećajni postupak se provodi nad dužnikom u dva slućaja:
- ako je trajnije nesposoban za plaćanje (u periodu od 30 dana neprekidno ne izmiruje sve
svoje dospjele novčane obaveze)
- kada je prezadužen ukljućujući i druge slućajeve određene zakonom
Stećajni postupak vodi kantonalni sud na čijem podrućju je sjedište dužnika.
Obavezni organi stećajnog postupka su:
- stečajni sud, stečajni sudija, stećajni upravnik, a fakultativni organ može biti odbor povjerilaca,
vjeće povjerilaca, privremeni odbor povjerilaca.
Za pokretanje stećajnog postupka prijedlog mogu dati: povjerioci, sam poslovni subjekt (dužnik),
likvidacioni upravnik ako se u postupku likvidacije utvrdi da postoje uslovi za pokretanje stećaja. Za
banke samo Agencija za bankarstvo.
Specifičnosti stećajnog postupka su:
- ne može se tražiti vraćanje u pređašnje stanje
- ne može se podnositi prijedlog za ponavljanje postupka
- rokovi su kratki (na žalbu 8 dana, a na zaključak 3)
- žalba i prigovor ne odgađaju izvršenje
Faze stećajnog postupka su:
1. prethodni postupak
2. otvaranje stećajnog postupka
3. prijavljivanje i ispitivanje potraživanja
4. reorganizacija ili prodaja stećajnog dužnika
5. unovčavanje imovine
6. namirenje povjerilaca podjelom diobne mase
7. zaključivanje stećajnog postupka
Unovčavanje imovine u stećaju vrši se prodajom imovine javnim nadmetanjem ili neposrednom
pogodbom. Prodaju se dijelovi imovine. Prije izlaganja javnoj prodaji procjenu vrši vještak. Početna
cijena ne može biti ispod 1/2 procijenjene vrijednosti. Ako se ne može prodati po toj cjeni, stečajno
vijeće određuje novu cijenu. Na kraju se ona može prodati neposredno povjeriocima.
Namirenje povjerilaca u stećaju podjelom diobne mase. Stećajna masa iz koje su izdovjeni troškovi
stećaja i koja se dijeli povjeriocima naziva se diobna masa. Isplata se vrši po redosljedu prioriteta.
kantona i upisuje se u sudski registar. Danom upisa rješenja stećajni dužnik se briše iz registra i
prestaje postojati.
LIKVIDACIJA
Likvidacija je način prestanka solventnog poslovnog subjekta po zakonom utvrđenom postupku usljed
postojanja zakonom utvrđenih razloga. Kod likvidacije je obavezno imovina veća od obaveza pa ne
dolazi u pitanje namirenje povjerilaca. Međutim ako se u toku postupka utvrdi da to nije slućaj
likvidacioni upravnik je dužan podnijeti prijedlog kantonalnom sudu za pokretanje stećajnog postupka.
Postupak likvidacije se provodi u slijedećim slućajevima:
1. ako je prema poslovnom subjektu izrećena trajna mjera zabrane rada ili obavljanja djelatnosti
2. ako su prestali postojati prirodni uslovi za vršenje poslovne djelatnosti (eksploatacija nafte)
3. ako su prestali postojati ekonomski uslovi za rad
4. ako je odlukom suda utvrđena ništavnost upisa u sudski registar
5. i drugim slućajevima utvrđenim zakonom
Za otvaranje i provođenje postupka likvidacije nadležan je kantonalni sud, a organi likvidacionog
postupka su likvidaciono vijeće i likvidacioni upravnik. Danom upisa pravosnažnog rješenja u sudski
registar, koje donosi likvidaciono vijeće po zaključivanju likvidacionog postupka briše se društvo i ono
prestaje postojati.
PRAVI PROMET
Pojam prometa može se posmatrati u ekonomskom i pravnom smislu. U ekonomskom to je prenos
stvari koje imaju ekonomsku (novčanu) vrijednost sa jednog na drugi subjekat. U pravnom smislu to je
transfer subjektivnih prava, pvenstveno stvarnih, sa nosioca (titulara) na drugi subjekt.
Pravni instrumenti prometa su pravna sredstva koja subjekti poslovnog prava koriste u pravnom
prometu. Nazivaju se još instrumenti poslovnih transakcija. Najveći značaj imaju ugovori, vrijedonosni
papiri, legitimacioni papiri i druge pisane isprave i dokumenta kojima se dokazuje nastanak i sadržaj
poslovne transakcije. Na osnovu njih poslovni subjekti stiću imovinu i vrše promet imovinskih dobara.
Str. 62
Imovina društva
Imovina je ključna kategorija za odvijanje pravnog prometa. To je ukupnost imovinskih prava koja
pripadaju subjektu izraziva u novcu. Imovina se konstituiše osnivanjem,a uvećava poslovanjem.
Imovinu društva čine:
- stvarna prava
- obligaciona prava
- imovinski dio autorskih prava
- prava industrijske svojine
- udjeli u drugim poslovnim subjektima
Opšte je pravilo poslovnog prava da je imovina poslovnog subjekta odvojena od imovine njegovih
ulagaća. Za obaveze u prometu društvo odgovara svojom imovinom, dok kod društava personalnog
tipa taj princip nije dosljedno proveden.
Pravna lica ne mogu davati izjavu volje kao što to čine fizička lica, umjesto njih to čine određena lica
koja nazivamo zastupnici. Zastupnik djeluje u tuđe ime i za tuđi račun. Zastupanje je pravni odnos
(pravna institucija) na osnovu kojeg fizičko lice (zastupnik), sklapa posao ili obavlja neku drugu pravnu
radnju, tj. daje izjavu volje za drugo lice zastupljenog (u ovom slućaju za pravno lice, privredno
društvo) gdje pravna dejstva iz takvog odnosa prelaze na zastupanog. Zastupanje ima ekonomski
efekat pozitivni ili negativni koji se tiče imovine zastupanog sve dok zastupnik radi u granicama
ovlaštenja.
Ovlaštenja za zastupanje proistiću, odnosno pravni osnov zastupanja su:
1. zakon
2. statut društva ili ugovor o osnivanju
3. akt suda (rješenje za stećajnog ili likvidacionog upravnika)
4. ugovor o zastupanju (punomoćstvo)
PUNOMOČNICI
Zakonski i statutarni zastupnici društva mogu u okviru svojih ovlaštenja prenijeti na drugo lice dio
svojih ovlaštenja za zastupanje društva tj. opunomoćiti drugo lice. Sam taj pravni odnos kao i formalni
akt naziva se punomoć, punomoćje ili opunomoćje. Punomoć je ovlaštenje za zastupanje koje
vlastodavac pravnim poslom daje svom punomoćniku. Ovlaštenja punomćnika dakle izviru iz pravnog
odnosa, a ne iz zakona ili statuta.
Pravila koja vrijede za punomoć su:
Str. 63
PROKURA
Prokura je najšire trgovačko punomočje čiji je sadržaj i obim usmjeren na sveukupno poslovanje
gospodara, odnosno poslovnog subjekta. U našem pravu se prokura definiše kao pismena punomoć
upisana u sudski registar koja, na osnovu zakona, sadrži ovlaštenja prokuriste (prokuratora) za
zaključivanje i obavljanje pravnih poslova i radnji u vezi sa poslovanjem trgovačkog društva i
statusnog oblika povezivanja osim zaključivanje ugovora koja se odnose na osnovna sredstava.
Sadržaj ovlaštenja i ograničenja prokure isključivo određuje zakon i statutom ili ugovorom o osnivanju
ona se ne može ograničiniti. Ako bi ipak oni sadržavali neku klauzulu takva klauzula ne bi mogla
proizvoditi pravno dejstvo prema trećim licima.
Za davanje prokure vrijede ova zakonska pravila:
- prokuru daje direktor (generalni), odnosno uprava društva
- daje se u pisanoj formi
- ne može sadržavati nikakva ograničenja zasnovana na statutu, ugovoru ili odluci
- prokura je neprenosiva
- prokura se upisuje u sudski registar
- javno se objavljuje u službenom glasilu
Prokurista može biti:
- fizičko lice, ne i pravno
- lice koje je punoljetno i ima punu poslovnu sposobnost
- lice iz reda slobodnog ili vezanog osoblja
- lice kod kojeg ne postoji konflik interesa
- strućno lice koj poznaje tržište
Postoje dvije vrste prokure:
1. pojedinačna (individualna ili samostalna)
2. zajednička (skupna ili kolektivna)
Pojedinačna prokura postoji kada je data jednom ili više lica, s tim da svaki od njih djeluje samostalno.
Ovlaštenja svakog prokuriste (ako je prokura data većem broju lica) su nezavisna, međusobno se ne
isključuju i svaki prokurista djeluje samostalno i ima ovlaštenja koja po zakonu sadrži prokura.
Zajednička prokura je takva prokura koja se daje najmanje dvjema osobama i to zajedno. Radnje su
punovažne kada postoji saglasna izjava volje svih prokurista (zajednička volja prokurista).
Odgovornost imovinskog prava jeste obligacioni odnos između lica koje ima subjektivno imovinsko
pravo da zahtjeva popravljanje štete i lica koje je dužno da tu štetu popravi. Osnov odgovornosti
poslovnog subjekta nalazi se u radnjama fizičkih lica koja obavljaju određene djelatnosti u ime i za
račun poslovnog subjekta (npr. nije napravljen obračun, isporučena roba sa greškom itd.)
Odgovornost poslovnog subjekta se može različito klasificirati:
1. prema pravnom osnovu nastanka odgovornosti
2. prema subjektu kome odgovara društvo
3. prema subjektu za čije se radnje odgovara
4. prema vrsti sankcija koje se mogu izreći
5. prema vrsti obligacije koja nastaje iz konkretnog pravnog odnosa (u prvom redu misli se na
solidarnu odgovornost)
Vrste odgovornosti prema pravnom osnovu nastanka odgovornosti mogu se podijeliti na one koje
nastaju iz:
1. zakona – zakonska odgovornost
2. ugovora o osnivanju – volje osnivača
3. statuta – odluke organa upravljanja
4. jednog od izvora nastanka obligacije (ugovor, jednostrana izjava volje, prouzrokovanje štete,
neosnovano bogaćenje, nepozvano vršenje tuđih poslova itd.)
Vrste odgovornosti prema subjektu kome odgovara društvo – Društvo može odgovarati:
1. članovima društva
2. društvenoj zajednici (državi ili učesnicima u pravnom prometu)
osnovu jednostrane izjave volje. Ogovornost je zakonska i nijedan subjekt svojim aktom je ne može
isključiti niti ograničiti. Zakonska odgovornost obuhvata svu imovinu poslovnog subjekta.
Atributi poslovnih subjekata su obilježja koja služe njihovoj individualizaciji s ciljem što sigurnijeg
odvijanja prometa, njegove zaštite i zaštite trećih lica. Svaki poslovni subjekt po zakonu mora imati
atribute koji su dovoljni da omoguće njegovo razlikovanje od drugih učesnika u prometu. Obavezni
atributi su:
- firma (ime)
- sjedište
- djelatnost (predmet poslovanja)
- državljanstvo (nacionalna pripadnost)
Faklutativni atributi mogu biti služe da se privredni subjekt ili njegov proizvod bolje razlikuju od drugih,
da bi se izgradio poslovni imidž, a to su: marka proizvoda, uzorci, modeli itd.
FIRMA
Str. 66
Firma predstavlja individualnu obaveznu odluku pod kojom jedan poslovni subjekt, uključujući i
samostalnog privrednika imaju pravo i obavezu da posluju i da se u svom poslovanju tako potpisuju.
Dijelovi privrednih društava ne mogu imati posebnu firmu, oni nastupaju pod firmom društva.
Firma se određuje aktom o osnivanju, unosi u statu i upisuje u sudski registar. Firma pod kojom
posluje individualni trgovac utvrđuje se rješenjem o osnivanju. Promjene elemenata firme upisuje se u
sudski registar i javno objavljuju u Sl. novinama FbiH.
Načela firme – su principi koji moraju biti poštovani prilikom određivanja i upotrebe firme, a to su:
1. načelo istinitosti – svi elementi firme treba da odgovarju stvarnom stanju, te kako su upisani u
sudski registar. Ako ne koristi firmu na način kako je upisana tada čini prekršaj.
2. načelo obaveznosti – a) svako društvo mora imati firmu - b) firma mora biti označena u aktu o
osnivanju, statutu, upisana u sudski registar i istaknuta na poslovnim prostorijama – c) u svom
poslovanju poslovni subjekt je mora koristiti
3. načelo javnosti – sve vrijeme poslovanja mora biti izložena javnosti: istaknuta na prostorijama
objavljena u službenom glasilu, korištena u poslovnoj korespodenciji, upisana u registar suda
4. načelo posebnosti – u registar istog suda ne mogu biti upisana dva subjekta sa istim ili sličnim
imanom, a koja obavljaju istu ili sličnu djelatnost. Sud na tu činjenicu gleda po službenoj
dužnosti.
5. načelo stvarnosti – firma i njeni elementi moraju biti i materijalno tačni (ne može na primjer u
firmi da stoji da se društvo bavi građevinarstvom,a ono stvarno vrši transportne usluge)
ELEMENTI FIRME
Prema odnosu sa javnim interesom elementi firme mogu biti razvrstani na:
1. dopuštene
2. uslovno dopuštene i
3. nedopuštene
Dopušteni elementi firme se dijele na obavezne, koje ulaze po sili zakona i fakultativne. Obavezni
elementi su:
1. oznaka koja upućuje na djelatnost kojom se poslovni subjekt bavi (frizerski salon)
2. oznaka kojom se precizno određuje identifikacija poslovnog subjekta (Unis, Krivaja) kod
društva kapitala, a kod društava personalnog tipa ime jednog ili više drugara uz osznaku "i
ostali" ako svi nisu navedeni
3. oznaku sjedišta uključujući i adresu
4. oznaku oblika organizovanja – može biti i u vidu skraćenice koju je zakon odredio (dno, doo,
djl, dd, kd, kdd itd.)
5. danom otvarnja stećaja ili likvidacije dodaje se još "u stećaju" ili "u likvidaciji"
Fakultativni elementi mogu biti: crtež, slika, boja, izgled slova itd.
Uslovno dopušteni elementi su ono za koje se moraju dobiti posebna ovlaštenja da bi se unijeli u
firmu, a to su: BiH, FBiH, naziv kantona, grada, (odobrenje daje ministarstvo pravosuđa) ili imena
određenih ličnosti (istorijskih, znamenitih) – odobrenje daju same ličnosti ako su žive ili njihovi
zakonski nasljednici. Isto tako na njihov zahtjev sud će izbrisati ove elemente iz firme.
Nedopušteni elementi firme su svi oni elementi koji se na osnovu zakonske zabrane ni pod kojim
uslovima ne mogu unijeti u firmu, a to su:
- oznake ili riječi protivne zakonu
- uslužni i robni znakovi drugih privrednih subjekata
- službeni simboli ili znakovi
- nazivi i simboli stranih država ili međunarodnih organizacija
- kao ni znakovi ni riječi koji bi kod trećih lica stvorili zabunu u prometu.
- ako su dva subjekta podnijela prijavu prioritet se daju subjektu koje je prije podnijelo prijavu
- u postupku ispitivanja prijave kod svakog konkretnog slućaja se ispituje da li postoje
nedopušteni elementi, da li postoje uslovno dopušteni i za njih odobrenja.
Pravna zaštita postoji i poslije registracije. Ona se provodi isključivo po zahtjevu (tužbi) poslovnog
subjekta koji smatra da je njegova firma oštećena, a ne po službenoj dužnosti. Aktivnu legitimaciju ima
lice koje je podnijelo tužbu, a pasivnu tuženi. Rok za podnošenje tužbe je 3 godine od dana upisa
firme protiv koje se traži zaštita. Tužba se može podnijeti sudu gjde je sjedište tužitelja ili sudu gdje je
sjedište tuženog. Pravna zaštita firme poslije registracije provodi se na cijelom području FBiH.
Razlog za zaštitu firme dovoljno je da je u prometu došlo do zamjene ili da postoji mogućnost zamjene
firmi, da je stvorena ili da se može stvoriti zabuna zbog istovjetnosti ili sličnosti firmi. Mogućnost
zamjene i zabune mora biti konkretna i realna.
SJEDIŠTE FIRME
Generalno sjedište označava neko geografsko mjesto. U uporednim pravima postoje razni kriteriji za
određivanje sjedišta (mjesto generalne direkcije, mjesto i sud registracije, mjesto obavljanja djelatnosti
i td.) Prema našem pravu važe dva pravila:
1. mjesto poslovnog subjekta jeste mjesto u kom se obavlja djelatnost tog subjekta (mjesto
eksploatacije)
2. ako se djelatnost obavlja u više mjesta sjedištem se smatra ono mjesto koje je utvrđeno
statutomm, odnosno aktom o osnivanju. Kod samostalnog privrednika koji obavlja djelatnost u
više mjesta ili za obavljanje djelatnosti nije mu potreban poslovni prostor, sjedištem se smatra
mjesto prebivališta.
Aktom o osnivanju određuje se sjedište, unosi u statut društva i upisuje u sudski registar, odnosno
registar samostalnih privrednika opštine.
Sjedište ima višestruki pravni značaj:
- prema sjedištu se određuje mjesna nadležnost suda
- nadležnost upravnih organa, organa kontrole
- nadležnost u izmirenju poreskih, carinskih i drugih obaveza javnog karaktera
- mjesto zaključenja i izvršenja ugovora (ako ugovorm nisu određeni)
- itd.
DJELATNOST
Djelatnost ili predmet poslovanja poslovnog subjekta su zakonom utvrđene poslovne aktivnosti kojima
se on bavi radi ostvarivanja svojih ciljeva i koje su upisane u sudski registar.
Poslovni subjekt može obavljati djelatnost u domoaćem i spoljnotrgovinskom. U domaćem prometu su
utvrđene zakonom, razrađene podzakonskim aktima i klasificirane u: područja, podpodručja, odjeljke,
razrede i podrazrede. Klasifikacija služi za potrebe statistike, planiranja i istraživanja, finansijskih,
poreskih, carinskih i drugih evidencija.
U oblast spoljnotrgovinskog poslovanja spada:
1. spoljnotrgovinski promet (izvoz i uvoz roba i usluga, i dr.)
2. obavljanje djelatnosti u inostranstvu
Djelatnost se određeuje aktom o osnivanje, unosi u statut i upisuje u sudski registar. Osnivači su
slobodni u izboru djelatnosti s tim što moraju ispuniti određene uslove za obavljanje te djelatnosti i što
postoje neka pravna ograničenja (oblast nauružanja i vojne opreme). Društvo može registrovati i
obavljati jednu ili više djelatnosti. Djelatnost se u toku postojanja subjekta može mijenjati i to
proširivanjem djelatnosti, sužavanjem djelatnosti ili zamjenom djelatnosti. Ako se ugovor zakljući izvan
djelatnosti neka prava smatraju ništavnim, dok naše pravo pravno valjanim pod uslovom da je druga
strana bila savjesna, nije znala ili nije morala znati da je ugovor zaključen izvan registrovane
djelatnosti.
UGOVOR O CESIJI
Str. 69
1. cedent
2. cesus
3. cesionar
Član 1.
Ovim ugovorom regulišu se međusobne obaveze, odnosno potraživanja između cedenta i
cesionara, tako da cedent __________ prenosi svoja potraživanja od cesusa __________,
ustupa cesionaru _____________ po osnovu trgovinskog ugovora ________u iznosu od
_________ (riječima).
Član 2.
Cesionar _____________ je saglasan da svoje dospjelo potraživanje od cedenta preuzme
od cesusa ___________
Član 3.
Iznos iz člana 1. ovog ugovora ceses će uplatiti u korist __________ računa cesionara.
Član 4.
Ovim ugovorom stranke se neopozivo obavezuju, a u slućaju spora nadležan je
________sud po mjestu sjedišta
Član 5.
Ovaj ugovor je sastavljen u 6 (ili 3) primjerka , od kojih svakom potpisniku pripadaju po dva
primjerka.
1. POVJERILAC
2. INTERCEDENT
Član 1.
Povjerilac i intercedent su saglasni da intercedent _____________ preuzme dug dužnika
______________ u visini ______ (riječima).
Član 2.
Intercedent će svoju obavezu prema povjeriocu izvršiti do _________ u cijelosti sa
pripadajućom kamatom.
Član 3.
Ugovorne strane su saglasne da izvrše notifikaciju dužnika ______________ u vezi
zaključivanja ovog ugovora.
Član 4.
Ovim ugovorom stranke se neopozivo obavezuju, a u slućaju spora nadležan je
________sud po mjestu sjedišta
Član 5.
Str. 70
Ovaj ugovor je sastavljen u 6 (ili 3) primjerka , od kojih svakom potpisniku pripadaju po dva
primjerka.
POVJERILAC INTERCEDENT
________ _____________