3.

Sposobnost i osposobljavanje

Usvajanjem znanja i razvijanjem vještine primjene znanja postaje se sposoban. Samo

usvajanjem znanja ne postaje se sposoban. Proces usvajanja znanja i razvoja vještine primjeen
znanja naziva se osposobljavanje.

Primjer znanja i nesposobnosti jesu nastavnički fakulteti, koji daju znanje, ali ne razvijaju
primjenu tog znanja.

3.1. Znanje, vještine, psihofizičke osobine i sposobnost

Za cjelovitu ocjenu kvalitete rada nekog školskog sustava valja precizno odrediti i potpuno
razumjeti značenje ovih pojmova:
- znanje
- vještina
- psihofizičke osobine
- sposobnost
- osposobljavanje

Znanje su usvojene činjenice: definicije, matematički izrazi i grafički prikazi spoznaje o

prirodi, društvu i tehnici. To su sadržaji koje učenik treba zapamtiti i moći reproducirati sa ili
bez potpunog razumijevanja.

Pitagorin teorem:
a) problem: odnos stranica pravokutnog trokuta

b) znanje:
1. definicija: kvadrat hipotenuze pravokutnog trokuta jedank je zbroju kvadrata nad
katetama trokuta
2. matematički izraz: c2=a2+b2
3. grafički prikaz površina iznat stranica trokuta

Vještina je razvijena i učvršćena primjena znanja aktiviranjem psihofizičkih osobina čovjeka.

To je stvaralački stroj glave i ruku, znanja i akcije, duše i tijela, psihe i motorike.
 Znanje je besmisleno, ako nije smisleno što će se njime učiniti.
Psihofizičke osobine jesu prirodne osobine čovjeka koje se razvijaju biološki i na njihovu
kvalitetu nije moguće značajnije utjecati.
- to su tjelesna veličina, vid, sluh, pamćenje, oštrina zapažanja, ...
U psihologiji se ove soboine nazivaju „prirodna sposobnost“.

Oblici najčešćeg imenovanja ove sposobnosti jesu: inteligencija, intuicija, predispozicija,

nadarenost, ... Treba razlikovati prirodnu sposobnost od sposobnosti koja se razvija u
normiranom pedagoškom procesu osposobljavanja. U pedagoškom procesu razvija se djelatna
sposobnost usmjeravanja na ostvarivanje kontinuiranih zadaća i cilja.

Sposobnost je svojstvo osobe da biva u stanju nešto sasvim konkretno učiniti. Zato nije
valjana tvrdnja: „On je strašno sposoban, živa enciklopedija, on svašta zna.“ Imati znanje još
ne znači biti i sposoban jer sposobnost obuhvaća sintezu tri komponente: znanja, vještine i
psihofizičkih osobina.

Sposobnost = Znanje + Vještine + Psihofizičke osobine

znati moći htjeti

Razina osposobljenosti ovisi o razini razvijenosti sve tri komponente: Z, V, PO.

Nepovoljne kombinacije – glup i vrijedan:

- ovakva kombinacija svojstva osobe izazvala bi najveću štetu na radnom mjestu
rukovoditelja jer bi donio mnogo pogrešnih odluka

3.2. Osposobljavanje je proces stjecanja sposobnost

Osposobljavanje se izvodi usvajanjem sadržaja teoretske i praktične nastave.

1. Odnos teorije i prakse

Realizacija programa nastave je izrazito slaba jer ne postoje materijalni i kadrovski uvjezi na
svim razinama obrazovanja. Odnos teorije i prakse iskazane je sljedećim stavovima:
- teorija bez prakse proizvodi „mrtvace“
- samo praksa bez teorije proizvodi „slijepce“
- njemačka sintagma o odnosu teorije i prakse

Zaključak: „I slijepac napravi više nego mrtvac.“

Njemačka sintagma: „Teorija je kad se sve zna, a ništa ne funkcionira.“ (kad malo toga
„Praksa je kad sve funkcionira, a ne zna se zašto.“ funkcionira)

Praksa funkcionira zato jer je teorija primjenjena. Nakon što teorija bude primijenjena
prestaje biti važno njezino poznavanj, jer je njezina funkcija završena, tj. ona je primijenjena.
 2. Elementi procesa osposobljavanja

1. Konstanta 2. Varijabla
Poslovi i potrebna Čovjek s potrebnim
tehničko-tehnološka psihofizičkim
znanja i vještine osobinama za
obavljanje poslova

3. Vrsta programa
Temeljni, dopunski, diferencijalni, izvedbeni

Za svaki program: temeljni, dopunski, diferencijalni, izvedbeni, treba izraditi tzv. izvedbeni
program. Taj program izrađuje nastavnik i prema njemu izvodi nastavu.

Prevladavajući elementi teoretske i praktične nastave:

Teoretska nastava: razvoj spoznaje Praktična nastava: razvoj psihomotorije

i emocija i emocija
Cilj Cilj
Obrazovanost Osposobljenost
Zadaća Zadaća
Savjest Vježbanje znanja
Znanje Rad
Usvojio Primjenio
Savjest Vježbanje odgoja
Odgoj Odgovornost
Shvatio Uradio

 Gdje nema osposobljavanja, nema ni odgoja.

 Savjest je svijest o odgovornosti.

3.3. Sposobnost govornog komuniciranja

- Zašto se ljudi ljute?

Jer se ne razumiju u procesu komuniciranja.
Primjer. Oni ne komuniciraju, nisu u vezi.

Komuniciranje je razgovor koji uključuje slušanje i govorenje. Samo govorenje nije

komuniciranje.

1. Pravila uspješnog komuniciranja

 Formula komuniciranja:
Komuniciranje = slušanje + govorenje = razumijevanje

 Reakcije na nerazumijevanje:
Borba – reakcija i suprotstavljanje sugovorniku (pokušaj uspostavljanja dijaloga u cilju
razumijevanja)
Bijeg – ne želi slušati i odlazi
Pokoravanje – prihvaća bez razumijevanja
U demokratskom komuniciranju nije sve dozvoljeno, nema beskrajne slobode ponašanja bez
ikakvih ograničenja. Demokracija ima jedno važno ograničenje: sugovornika se mora slušati,
ali se sa sadržajem ne moramo složiti.

Bijeg i ne slušanje nisu dozvoljeni, kao ni pokoravanje i prihvaćanje nečega što nismo
razumili ili nismo suglasni.

2. Pravila uspiješnog komuniciranja

Za ispravljanje nerazumijevanja troši se oko 20% više vremena nego što bi se utrošilo za
produženo komuniciranje.

a) Ponašati se u skladu sa svojom prirodom

- dva puta više slušati nego govoriti, jer čovjek ima dva uha, a jedna usta
- G. Galilei: „Nikad ne sretoh tako neuka čovjek od kojeg ništa nebih mogao
naučiti.“
- u Dalmaciji postoji uzrečica: „Čovjek i tovar znaju više nego sam čovjek.“

b) Biti smiren u govorenju

- smireni smo onda ako smo u stanju slušati i usporeno govoriti
- smirenost iskazuje stabilnost i mentalnu snagu osobe, smireno govorenje ima
prednost ispred lijepog govorenja
- W. Churcill: „Potrebna je snaga da bi se ustalo i govorilo, ali je snaga
potrebna da bi se sjelo i slušalo.“

c) Uvažavati osobni interes

- uvažavanje obostranog slušanja posebno je važno u poslovnom komuniciranju,
svi moraju neto dobiti, u protivnom nema suglasnosti

 Faze govornog komuniciranja

- odluka da se nešto kaže je najteža, pri čemu može pomoći ovako stabilizirajuće
govorenje: „Dozvolite da nešto kažem.“ ili „Evo i ja sam htio nešto reći.“
- kazati ono što ste odlučili je najmanje važno jer u toj fazi to mnogi nisu
dovoljno čuli, a kamoli razumjeli
- objasniti što je kazano je najvažnije pa nastaviti riječima „Što sam zapravo htio
reći“ ili „Što sam to kazao“
- napraviti zaključak o onome što sugovornik treba zapamtiti

 Formula komuniciranja u nastavi:

Komuniciranje u nastavi = slušanje i gledanje + govorenje i pokazivanje = razumijevanje
U N

Nastavniku je namijenjena vodeća i u najmanjoj mjeri rukovodeća uloga. Vođa surađuje samo
sa sugovornicima, a rukovođa naređuje.

Ruko-vođa  vodi rukom, šakom, prisilom, diktatura.

 3. Znakovi neverbalnog komuniciranja

Osim govornog, tj. verbalnog komuniciranja, poznati su i znakovi neverbalnog komuniciranja

izraženi pokretima tijela te promjenama izražajnih oblika lica i pogleda.
Neverbalno komuniciranje je uvjetovano psihološkom tipologijom osoba koja je biološki
zadana.

Tablica: Tipologija temperamenata osoba

Pesimističan
Kolerik Svađalački tip, brzo mijenja raspoloženja

Sporo se uzbuđuje, ali snažno. Čvrst u stavovima, jako

Melankolik
pesimističan
Slabije emocije nego kod kolerika, kontrolirano mijenja

Optimističan
Sangvinik
raspoloženja. U osnovi veseo.

Slabije emocije i rijetko reagira, ujednačen i

Flegmatik
nezainteresiran.

Primjeri znakova neverbalnog komuniciranja:

1. gledati u točku između očiju – time dokazujemo da sugovornika pažljivo slušamo

2. prekrižene noge i ruke – obrambena pozicija, zatvorena osoba i neda k sebi
3. raspored sjedenja za stolom kod razgovora:
a) jedan nasuprot drugoga – mjesto za svađu
b) jedan do drugog – spriječiti svađu dvije agresivne osobe
c) jedan pored drugog – položaj sjedenja dvije bliske osobe i onoga koga
uvažamo i želimo imati u blizini
4. razmak između sugovornika (0,3-0,5m  intimne osobe)
(0,6-1,2m  službene osobe)
(3-3,5m  nepoznate službene osobe)
5. isprepleteni prsti ruku sa izvučenim i sastavljenim kažiprstima – znak za napad i borbu
6. češkanje iza uha – čovjek ima problema
7. češkanje nosa – čovjek laže

Religija učenja o komuniciranju:

- govore o načinu razvoja komunikacije
 lijepo ponašanje je najmanja investicija koju treba uložiti u posao: ništa ne
košta, a donosi puno

 Algoritam razvoja komunikacije:

1. pazi na svoje misli jer će postati riječi

2. pazi na svoje riječi jer će postati djela
3. pazi na svoja djela jer će postati navike
4. pazi na svoje navike jer će postati karakter
5. pazi na svoj karakter jer će postati tvoja sudbina