Izvod iz knjige:

Mirko Katić : Kapitalizam, nekapitalizam i tržišna privreda

Izdanje: TKD/BTC Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb, Novembar 2009

Napomena čitaocima
Pojam nekapitalizam koristim da označim jedan budući oblik tržišne privrede koji će, po
mom ubjedjenju, prije ili kasnije zamijeniti njen današnji oblik koji nazivamo kapitalizam.
Dakle, pojmovima kapitalizam i nekapitalizam želio sam označiti dva različita oblika tržišne
privrede, od kojih jedan već postoji (kapitalizam), dok drugi tek treba da se razvije
(nekapitalizam).
Razlika izmedju kapitalizma i nekapitalizma se na mikroekonomskom nivou ogleda u
načinu raspodjele novčanih prihoda firme 1 izmedju nje, njenih radnika i njenih vlasnika, dok se
na makroekonomskom nivou ta razlika ogleda u načinu na koji se novac iz centralne banke uliva
u njenu domicilnu privredu. Nema razlike u vlasničkim strukturama firmi u kapitalizmu i
vlasničkim strukturama firmi u nekapitalizmu.
Ovakvo tumačenje pojmova kapitalizam i nekapitalizam nastalo je kao rezultat mojih
istraživanja opštih uslova funkcionisanja tržišne privrede koja sam detaljno opisao u knjizi
"Novi ekonomski modeli". 2 Tražeći odgovarajući naziv za tržišnu privredu koja se bitno
razlikuje od njenog kapitalističkog oblika, uzimao sam u obzir više različitih naziva kao na pr.
socijalizam, antikapitalizam, postindustrijsko društvo, otvoreno društvo, nova ekonomija i t.d.
Medjutim svi ti nazivi su već ranije korišteni u literaturi da bi označili različite forme
organizacije privrednih sistema koje se nisu bitno razlikovale od kapitalizma u mojoj definiciji
tog pojma, 3 pa bi korištenje tih naziva moglo kod čitaoca izazvati zabunu o kakvom se obliku
privrede radi. Radi toga sam se odlučio za naziv nekapitalizam jer je on u tom pogledu bio
najmanje sporan.
Navedena istraživanja su ukazivala na činjenicu da razvoj tržišne privrede od kapitalizma
ka nekapitalizmu odnosno prelaz iz kapitalističke u nekapitalističku tržišnu privredu se neće
moći izbjeći. Obzirom da takav put razvoja tržišne privrede odgovara objektivnim interesima
svih stejkholdera (stakeholders), što će reći da odgovara objektivnim interesima ne samo radnika,
vlasnika i menadžera, nego i interesima ljudskog društva u cjelini, moglo bi se očekivati da
prelaz bude ostvaren evolucijom sistema, t.j. bez primjene nasilja sa bilo čije strane. Medjutim,
ono što u vezi s time treba naglasiti jeste činjenica da se takav prelaz neće moći realizirati u bilo
kojoj državi ukoliko njen zakonodavni organ (parlament) blagovremeno ne izvrši odgovarajuće
izmjene opštih uslova privredjivanja u pravcu nekapitalizma. Parlament svoje odluke donosi
većinom glasova pa na osnovu toga možemo reći da takav nenasilni prelaz iz kapitalizma u
1
Pod firmom podrazumijevam privrednu organizaciju (kompaniju) koja se kao pravno lice neposredno bavi
proizvodnjom i/ili prodajom materijalnih proizvoda i usluga. Ukoliko pod tim nazivom bude trebalo
podrazumijevati i druge oblike privrednih organizacija, to će u tekstu biti posebno napomenuto.
2
Detaljna objašnjenja o nastanku tih knjiga i njihovom sadržaju čitalac može naći na internet adresi:
http://pages.ca.inter.net/~mikatic
3
Pod kapitalizmom podrazumijevam svaki oblik tržišne privrede u kojem novac i novčana vrijednost imovine firme
imaju tretman kapitala, dok u nekapitalizmu ni novac niti novčana vriiednost imovine firme nemaju tretman
kapitala. Dataljnija objašnjenja slijede.
nekapitalizam zavisi od blagovremene odluke parlamentarne većine. U protivnom, nasilje se
neće moći izbjeći.
Zadatak je ove knjige da čitaoca upozna sa osnovnim promjenama opštih uslova
privredjivanja koje se moraju sprovesti da bi se mogao ostvariti prelaz tržišne privrede iz
kapitalizma u nekapitalizam, kao i sa razlozima koji će prije ili kasnije natjerati parlamentarnu
većinu da usvoji te promjene. Odugovlačenje usvajanja tih promjena uvode kapitalizam u kriznu
situaciju iz koje možda neće biti izlaza na miran način.
Naime, savremeni kapitalizam se bitno razlikuje od njegovih prethodnih etapa razvoja.
On više ne proizvodi bogatstvo naroda, nego bogatstvo vlasnika finansijskog kapitala uz snažnu
podršku državne administracije, a na teret njenih poreskih obveznika. Takva situacija proizlazi iz
činjenice da rast zaduženosti države kod vlasnika finansijskog kapitala predstavlja uslov sine qua
non egzistencije savremenog kapitalizma. Država na svoje dugove mora plaćati kamatu. Kamatu
plaća iz prikupljenog poreza. Veći državni dug znači veće obaveze za plaćanje kamata, a time i
veće poresko opterećenje njene privrede i gradjana. Sasvim je jasno da se takav trend ne može
očuvati u dugom roku.
Nekada je rast produktivnosti rada rezultirao rastom realne vrijednosti cijene radne snage,
a time i rastom bogatstva naroda. Danas je situacija sasvim drugačija. Statistike najrazvijenijih
zemalja svijeta pokazuju da uprkos kolosalnom rastu produktivnosti rada ostvarenom u
poslednjih 50 godina zahvaljujući u prvom redu kompjuterizaciji, robotizaciji i kibernetizaciji
proizvodnih procesa i uopšte procesa rada, realna vrijednost prosječnih nadnica i plata stagnira ili
čak ima blagi pad. To radja socijalne tenzije unutar savremene kapitalističke tržišne privrede.
Pitanje je samo vremena kada će ljudi shvatiti da uzrok takvog stanja nije tržišna privreda nego
kapitalizam. Nakon toga bunt je neminovan ukoliko parlamentarna većina ne bude blagovremeno
reagovala u pravcu nekapitalizma.
Osim toga, u privrednoj praksi je prisutan trend sve većeg razdvajanja vlasništva od
menadžerstva. Menadžer koji nije vlasnik firme čijim poslovanjem upravlja ne može iz sasvim
objektivnih razloga slijediti istu poslovnu ciljnu funkciju koju slijedi menadžer koji je ujedno i
njen vlasnik. Medjutim, savremeni opšti uslovi privredjivanja zanemaruju tu činjenicu pa pred
menadžere-nevlasnike postavljaju uslove koje ne bi mogao ispuniti ni vlasnik u ulozi menadžera.
Takvo stanje neminovno vodi ka potrebi da se preispitaju neke osnovne ekonomske
doktrine na kojima počivaju opšti uslovi privredjivanja u savremenoj kapitalističkoj tržišnoj
privredi. Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008 godine, je sasvim u
pravu kada kaže: "...jedine ozbiljne strukturne barijere prosperitetu svijeta jesu zastarjele
doktrine koje dezorijentišu ljudski um." 4 Zaista, danas važeće ekonomske doktrine su većim
dijelom zastarjele jer su izgubile ili su na putu da izgube praktičnu osnovu na kojoj su nastale.
Nova ekonomska praksa koja se radja, traži novu ekonomsku teoriju. Važnost sagledavanja ove
činjenice ima presudan značaj na budući razvoj ekonomske teorije i ekonomske prakse, a time i
za budući razvoj tržišne privrede. Radi toga ja danas aktuelnu ekonomsku teoriju vidim samo
kao parcijalni slučaj jedne znatno šire ekonomske teorije koju tek treba izgraditi, pa ova knjiga
predstavlja još jedan prilog u tom pravcu.

4
"..Some people say that our economic problem are structural, with no quick cure avaliable; but I beleive that the
only important struktural obstacles to world prosperity are the obsolete doctrines that clutter the mind of men",
Paul Krugman The return of depression economics and the crisis of 2008, ã 2009, USA, strana 191.
 Predgovor

Omah moram upozoriti čitaoca da treba praviti razliku izmedju kapitalizma i tržišne
privrede. Kapitalizam nije sinonim za tržišnu privredu, niti je tržišna privreda sinonim za
kapitalizam, jer privatno vlasništvo i sloboda preduzetništva nisu suštinske odrednice
kapitalizma, ma da su odrednice tržišne privrede. Radi toga nema nikakvog smisla stavljati znak
jednakosti izmedju kapitalizma i tržišne privrede. Kapitalizam predstavlja samo jedan prolazni
oblik tržišne privrede koji će neminovno prije ili kasnije biti zamijenjen jednim progresivnijim
oblikom koji ja označavam pojmom nekapitalizam. Nekapitalizam omogućava veći stepen
ljudske slobode u odnosu na kapitalizam, otvara ljudima šire mogućnosti izbora u formiranju
njihovih medjusobnih odnosa i predstavlja novi, širi okvir za dalji razvoj proizvodnih snaga
ljudskog društva.
Već sam napomenuo da se razlika izmedju nekapitalizma i kapitalizma na
mikroekonomskom nivou ogleda u načinu raspodjele novčanih prihoda firme izmedju nje, njenih
radnika i njenih vlasnika, a ne u njenoj vlasničkoj strukturi. Na makroekonomskom nivou se ta
razlika ogleda u načinu na koji se novac iz centralne banke uliva u njenu domicilnu privredu. Te
dvije promjene omogućavaju da se u nekapitalizmu eliminiše konkurencija izmedju prihoda od
rada i prihoda od vlasništva i istovremeno obezbijedi stanje pune zaposlenosti tako da bi svako
ko želi da radi uvijek mogao naći posao bar uz minimalnu satnicu ili minimalnu platu.
Minimalna realna satnica ili minimalna realna plata bile bi višestruko veće od onih koje postoje
danas i stalno bi težile maksimalno mogućem nivou. Osim toga, u nekapitalizmu bi bilo moguće
obezbjediti zaštitu čovjekove prirodne sredine tako da bi svaka generacija njenu prirodnu životnu
sredinu mogla ostavljati budućoj generaciji u boljem stanju od onoga u kojem ju je preuzela od
prethodne generacije.
Do ovakvih zaključaka došao sam na osnovu svojih više decenijskih istraživanja
struktura i funkcija ekonomskih sistema. Ta istraživanja sam detaljno objasnio u knjizi "Novi
ekonomski modeli". Prvi dio te knjige sa podnaslovom "Ekonomski sistem" objavio sam u
Torontu 2002 godine, 5 a drugi dio sa podnaslovom "Sistem robne proizvodnje" objavio sam
2006 godine, zajedno sa proširenim i dopunjenim tekstom prvog dijela. 6 Objašnjenja svih pitanja
i odgovora u tim knjigama su data u vidu odgovarajućih strukturnih (grafičkih) i matematskih
modela ekonomskih procesa i tvorevina (sistema), jer na drugačiji način nije bilo moguće
precizno definisati ni pitanja ni odgovore. 7 Ti modeli prikazuju strukturu pojedinih ekonomskih
procesa i tvorevina na način koji ne ostavlja prostora proizvoljnim objašnjenjima, jer je uvijek
moguće provjeriti istinitost tih modela uvidom u stvarnu strukturu i funkciju realnog procesa ili
5
ISBN 0-9731266-0-4
6
ISBN 0-9731266-2-0 i ISBN 0-9731266-1-2
7
Prvo sam pomoću odgovarajućih grafičkih i matematskih simbola konstruisao modele procesa kupovine i prodaje
robe i model procesa raspodjele novčanih prihoda firme između nje, njenih radnika i njenih vlasnika. Nakon toga
konstruisao sam modele procesa akumulacije zaliha robe ili novca, model procesa proizvodnje materijalnih
proizvoda, modele procesa proizvodnje različitih vrsta usluga, model procesa potrošnje materijalnih proizvoda,
modele procesa proizvodnje novca i novčanih valuta, model kamatonosne štednje, model emitovanja i otplate
zajmova i t.sl. Koristeći te modele konstruisao sam grafičke (strukturne) i matematske modele različitih
ekonomskih tvorevina (sistema) na mikro, meco ili makroekonomskom nivou. Funkcionisanje tih modela može biti
podvrgnuto različitim pravilima i kriterijumima uključivo i onim koji proizlaze iz važećih zakonskih propisa i
računovodstvenih standarda. Na taj način je moguće pomoću tih modela na kompjuteru proigravati različite
situacije, za koje bi u realnom ekonomskom sistemu trebalo utrošiti značajnu količinu vremena i novca. U tom
pogledu modeli predstavljaju novost koja do tada nije bila prisutna u ekonomskoj literaturi.
objekta o čijem se modelu radi. Na taj način je moguće na relativno jednostavan način dovesti u
vezu model i stvarni proces ili objekat koji model prikazuje, i eliminisati eventualne
neuskladjenosti izmedju modela i objekta. Drugim riječima, istinitost takvih modela se može
provjeriti u praksi, tako da čitalac ima mogućnost da se sam ubijedi u njihovu istinitost
istraživanjem sopstvenog privrednog okruženja i sopstvene privredne prakse.
Pomenuta istraživanja su pokazala da kapitalizam predstavlja samo jednu prolaznu fazu u
razvoju tržišne privrede. Nakon toga slijedi faza koju sam nazvao nekapitalizam. Tranzicija iz
kapitalizma u nekapitalizam ne zahtjeva nikakve nasilne akte u pogledu bilo čije imovine ili bilo
čije lične slobode. Zahtjeva samo promjenu opštih uslova privredjivanja u oblasti raspodjele
novčanih prihoda pojedinih fimi i u oblasti monetarne i fiskalne politike centralne banke. Te
promjene su detaljno objašnjene u knjizi "Novi ekonomski modeli". Zadatak je ove knjige da
pruži osnovna objašnjenja zašto kapitalizam mora sići sa privredne scene i zašto nekapitalizam
mora ovladati svjetskom privredom. Čitalac može postaviti pitanje kakvog ima smisla pisati još
jednu knjigu na istu temu. U tom smislu sam dužan dati slijedeće objašnjenje:
U knjizi "Novi ekonomski modeli" su ekonomski procesi i tvorevine (sistemi) modelirani
pomoću odgovarajućih grafičkih simbola. Svaki model je propraćen odgovarajućim
matematskim (algebarskim) modelom koji opisuje njegovu funkciju. Da bi čitalac mogao
razumjeti ono što je napisano u knjizi, on prethodno mora naučiti da čita simboliku tih modela, i
da poznaje osnove algebre. Predpostavljao sam da to neće biti težak zadatak čitaocima kojima je
moja knjiga bila namijenjena. Medjutim, vremenom sam morao promijeniti mišljenje. Radi toga
sam odlučio da na istu temu napišem novu knjigu, uglavnom bez grafičkih i matematskih
modela, i sa znatno suženim sadržajem. 8
Tekst knjige je sveden na najmanju moguću mjeru. Nabijen je činjenicama kojima
nedostaju šira ležernija objašnjenja. Takav tekst može biti dosadan za čitanje. Ležerniji pristup
pisanju knjige zahtjevao bi mnogo puta veći prostor. Medjutim, bio sam upozoren od jednog
iskusnijeg izdavača da čitaoci nerado čitaju debele knjige. Zato sam se odlučio za manji format.
Rado ću prihvatiti svaku kritičku opasku o knjizi. U tom cilju želim ohrabriti čitaoce da me
kontaktiraju preko interneta na adresi mikatic@interlog.com.

8
Onaj čitalac koga interesuju detalji, može ih uvijek naći u knjizi "Novi ekonomski modeli". Ukoliko tu knjigu ne
može naći u lokalnoj knjižari ili biblioteci, može se obratiti autoru e-mailom na adresu mikatic@interlog.com. Autor
će mu pomoći u nabavci tih knjiga.
 1. Plate i profiti

U savremenom kapitalizmu postoji stalna konkurencija izmedju prihoda od rada i prihoda

od vlasništva. Konkurencija izmedju prihoda od rada i prihoda od vlasništva nastaje radi toga što
prihodi od rada ulaze u sastav troškova poslovanja, a prihodi od vlasništva se isplaćuju iz
ostvarenog profita. Firma će ostvariti profit samo ako ostvari prihode veće od njenih troškova
poslovanja. 9 Prema tome, konkurencija izmedju prihoda od rada i prihoda od vlasništva
proizlazi iz konkurencije izmedju troškova poslovanja i profita, a ne direktno izmedju radnika i
vlasnika.
S tim u vezi postavlja se pitanje kako eliminisati konkurentni odnos izmedju troškova
poslovanja i profita, odnosno izmedju prihoda od rada i prihoda od vlasništva. To je moguće
učiniti samo na četiri načina it to:
1)   ograničavanjem rasta profita.
2)   isključivanjem prihoda od rada iz troškova poslovanja,
3)   uključivanjem vlasničkih prihoda u troškove poslovanja,
4)   raspodjelom prihoda firme izmedju nje, njenih radnika i njenih vlasnika po
unaprijed definisanim parametrima.
Prvi način je primjenjivan u Sovjetskom Savezu (SSSR) kroz sistem planskih cijena.
Cijene svih proizvoda koje su proizvodile državne firme u SSSR-u formirane su na ideji
Marksove cijene proizvodnje koja predstavlja sumu stvarnih troškova proizvodnje uvećanih za
minimalnu dobit primjenom neke odredjene planske stope dobiti. Cilj je bio proizvoditi i
prodavati robu po što je moguće nižim cijenama. Taj eksperiment nije uspjeo jer nije mogao
isključiti pojavu i razvoj sivog tržišta deficitarnih proizvoda prodavanih po cijenama znatno
iznad njihovih planskih cijena, niti ostvariti brzu primjenu novih tehnologija, pa je sve rezultiralo
privrednom stagnacijom i rastom nezadovoljstva sovjetskih gradjana.
Drugi način je primjenjivan u samoupravnoj privredi bivše Jugoslavije (SFRJ). Prihodi od
rada su isključeni iz troškova poslovanja, a pozitivna razlika izmedju prihoda firme i njenih
troškova poslovanja označena je pojmom dohodak. Na taj način je dobijena nova ciljna funkcija:
maksimizacija dohodka umjesto maksimizacije profita. Imovina firme je tretirana kao kapital na
isti način na koji je to činjeno u kapitalizmu, samo što se više nije radilo o privatnom, nego o
društvenom kapitalu. Dohodak je rasporedjivan na plate i akumulaciju. Akumulacija je
povećavala imovinu firmi (društveni kapital), i time stvarala osnovu za neminovni rast budućih
troškova poslovanja uglavnom kroz rast troškova amortizacije i deprecijacije društvenog kapitala
i njegovu povremenu revalorizaciju. Naime, država je propisivala obavezne minimalne stope
deprecijacije (amortizacije) po kojima su firme bile obavezne da obračunavaju te troškove. Na taj
način je društveni kapital ugrozio egzistenciju samoupravnog društva. 10
Treći način nije još nigdje primjenjivan, ali sve više raste broj zagovornika tog puta.
Naime, sve je više zagovornika ideje da bi se profit morao dijeliti na sve stejkholdere
(stakeholders), a ne samo pripadati vlasnicima (poslodavcima). Na pr. Robert Heilbroner u knjizi
"Kapitalizam dvadeset prvog vijeka" se pita: "zašto ne bi i poslodavacima (employers) bila
odredjena plata kao i radnicima (employees), možda nešto viša od plata radnika koji rade sa

9
Pri tome se podrazumijeva da ukupni troškovi poslovanja obuhvataju i troškove amortizacije i deprecijacije. U
protivnom, tu razliku ne bi mogli označiti pojmom profit. Detaljnija objašnjenja slijede.
10
Da bi slika o drušvenom kapitalu bila potpuna treba reći da se novac iz centralne banke ulivao u privredu
posredstvom poslovnih (komercijalnih) banaka putem kamatnih zajmova. Na taj način je novcu već na njegovom
izvoru dat tretman kapitala.
njima – ali ne i za njih, ili zašto se profit, ukoliko se ostvari, ne bi dijelio svima podjednako?" 11
Ovaj predlog rješava problem konkurencije izmedju prihoda od rada i prihoda od vlasništva, ali
ne rješava konkurenciju izmedju troškova poslovanja i profita.
Tek bi četvrti način, ukoliko se primjeni u praksi, mogao rešiti problem u cijelosti. On
počiva na rezultatima eksperimenata sa modelima ekonomskih sistema koja sam detaljno opisao
u knjizi "Novi ekonomski modeli". Ti eksperimenti su nedvosmisleno ukazivali na činjenicu da
konkurenciju izmedju troškova poslovanja i profita negativno utiče na razvoj tržišne privrede.
Prema tome, da bi se očuvala tržišna privreda neophodno je poslovni uspjeh firmi iskazivati u
obliku njenog društvenog proizvoda, 12 a ne pozitivnom razlikom izmedju ukupnih prihoda i
ukupnih troškova. U tom slučaju bi izvor vlasničkih prihoda mogao biti kreiran kao jedan
odredjeni procentualni dio društvenog proizvoda firme. Taj dio sam nazvao profitiziranom
rentom. Ona omogućava da se raspodjela novčanih prihoda firme izmedju nje, njenih radnika i
njenih vlasnika vrši po unaprijed definisanim parametrima. Jedino je na taj način moguće
sačuvati egzistenciju tržišne privrede i spriječiti razvoj negativnih trendova imanentnih
kapitalizmu. Da bi se takva raspodjela mogla primjenjivati u praksi neophodno je prethodno
izvršiti odredjene izmjene u propisanim opštim uslovima privredjivanja. Detaljnija objašnjenja
biće data naknadno u tekstu koji slijedi.

11
"Why would not employers, too, be paid wages, perhaps somewhat higer than those who worked with – surely
not "for" – them, or why would not profits, if there were any, divided equally among all"? Robert
Heilbroner:"Twenty-First Century Capitalism". ISBN 0887845347, © 1992, str. 106.
12
Društveni proizvod firme (DPF) ima slično ali ne i istovjetno značenje koje ima pojam dodatna vrijednost (added
value). Detaljnija objašnjenja biće data naknadno.