LOŠA ZNANOST

dr. sc. Dario Hrupec

Početkom 2003. godine, mladi je britanski liječnik Ben Goldacre postao redoviti tjedni
kolumnist lista Guardian. Goldacre se uhvatio nezahvalnog posla - razotkrivanja besmislica koje
neprestano lansiraju farmaceutske i kozmetičke tvrtke te takozvani nutricionisti i homeopati. Mnoštvo
prodavača hrane, lijekova i kozmetike zapravo prodaju maglu dobro se skrivajući pod krinkom
znanosti. Njihove su propagandne poruke obično pune praznih riječi i poluistina, a neki proizvodi čiste
sljeparije na nivou srednjovjekovnih nadriliječnika i uličnih prevaranata. Njihovu rabotu Goldacre
naziva lošom znanošću premda se uglavnom radi o lažnoj znanosti.

No, Ben Goldacre se ne bavi zaštitom potrošača. On istražuje društvene posljedice loše znanosti
čije širenje danas, više nego ikad, podupiru mediji. Osnovna je Goldacreova hipoteza da su ljudi koji
vode medije završili društvene smjerove na fakultetima i nisu upućeni u znanost. Štoviše, oni svoje
neznanje nose kao orden časti i propagiraju ga kroz negativnu selekciju novinara: dobrodošli su oni
koji brzo i poslušno napišu komercijalnu prenapuhanu glupost. Tako u javnosti nastaje slika znanosti
kao teško raumljive, kontradiktorne i privremene poput prolaznog hira.

Loša znanost počela je kao kolumna u Guardianu. Pet godina kasnije Goldacre je objavio
istoimenu knjigu koja je brzo osvojila top-ljestvice najprodavanijih publicističkih izdanja. Dosad je
prevedena na 14 jezika i objavljena u 18 zemalja. Goldacre i dalje piše kolumnu, a arhiv je svih dosd
objavljenih tekstova dostupan na web stranici www.badscience.net.

Za prepoznavanje loše znanosti i shvaćanje zašto je loša treba, u prvom redu, razumjeti što je
uopće znanost. Današnja je znanost daleko od Aristotelove definicije “znanja koje se može logički i
racionalno objasniti”. Racionalno se obično poziva na zdravi razum, a to pak znači svakodnevno
iskustvo. Moderna je fizika daleko od svakodnevnog iskustva, dakle i zdravog razuma, pa je ipak
temeljna prirodna znanost. S druge strane, astrološka i homeopatska “znanja” mogu biti
zdravorazumska i logična pa su ipak mlaćenje prazne slame. Astrologija i homeopatija su arhetipski
primjeri lažne znanosti.

Znanost (lat. scientia) znači znanje. No, znanost nije bilo kakvo znanje. Znanost je djelatnost
kojom se prikuplja i organizira znanje u obliku provjerljivih objašnjenja i predviđanja o svijetu.
Znanstvenici kreću od pretpostavki (ili hipoteza) koje potom provjeravaju te odbacuju ili modificiraju
(pa ponovo provjeravaju) ili privremeno prihvaćaju. Provjeravanje se sastoji od sustavnih opažanja i
mjerenja. Ukratko, znanstvenici provode eksperimente, a ti eksperimenti moraju biti ponovljivi. Ove
postupake nazivamo znanstvenom metodom. Na temelju tako prikupljenih podataka znanstvenici grade
teorijske modele, a od modela zahtijevaju ne samo da se slažu s opažanjima, nego i da daju
predviđanja. Dobra je znanost, dakle, provjerljiva, ponovljiva i daje predviđanja.

Lošoj znanosti nedostaje barem jedan od ta tri nužna uvjeta, a najčešće sva tri. U tom se slučaju
radi o lažnoj znanosti ili pak pseudoznanosti koja se samo predstavlja kao znanost, a potpuno odbacuje
znanstvenu metodu. Pseudoznanost (npr. homeopatija), kao krajnji primjer loše znanosti, svoje
temeljne hipoteze unaprijed proglašava istinitima i ne dopušta njihovu provjeru. U tom je smislu je
bliska vjeri. Blaži primjer loše znanosti (npr. nutricionizam i jedan dio industrije kozmetike i dodataka
prehrani) svoje hipoteze naprosto smatra istinitima i ne mari za njihovu provjeru.
 Dok se u prvome primjeru radi o laži, u drugome se radi o kenjaži. Ovu kategoriju iznošenja
neistine uveo je Harry Gordon Frankfurt, filozof s Princetona, u svom eseju On Bullshit (Princeton
University Press, 2005) koji je u nas preveden kao Kenjaža (Algoritam 2006). Po čemu se kenjator
razlikuje od običnog lašca? Lažac neistinu iznosi namjerno. Međutim, on dobro zna što je istinito.
Kenjator ne prikazuje stvari onakvima kakve jesu, nego onakvima kakve on smatra da bi morale biti.
Kenjator zapravo ne laže nego daje pogrešan prikaz svojih vjerovanja. On govori ono što vjeruje. No,
njega nije briga za stvarno stanje stvari. Ravnodušan je prema istini.

Osim što pokazuje kako prepoznati lošu znanost, Goldacre izvrsno opisuje kako prepoznati
šarlatana. Na kritiku šarlatan gotovo uvijek reagira agresivno, a nikad preispitivanjem svojih tvrdnji.
Na pitanje sumnjivih kvalifikacija redovito reagira prijetnjom ili tužbom. Goldacre zgodno primjećije:
“Kad biste meni rekli da nisam doktor medicine, ja vas ne bih tužio, nego bih vrištao od smijeha”.
Naime, neupitne kvalifikacije i članstva iznimno je lako provjeriti. Bilo tko može nazvati odgovarajuću
instituciju i pitati. I to je to. Autori poput Frankfurta ili Goldacrea ne moraju pisati svoje titule na
naslovnicu knjige. Šarlatani, naprotiv, svoje titule (obično dobivene od opskurnih dopisnih škola koje
informacije o programima i polaznicima kriju) uvijek ponosno ističu.

Konačno, oduvijek je bilo “gurua” koji su prodavali čarobne napitke i jadnih, naivnih ljudi koji
su ih kupovali. No današnji, medijski eksponirani, prodavači magle prijetnja su poimanju znanosti u
javnosti. Upravo zahvaljujući medijima, znanstvene se zablude s lakoćom promoviraju. Mediji su
danas skloni besmislenim i bezvrijednim pričama te pokazuju temeljno neshvaćanje statistike i dokaza.
Zato su ljudi poput Bena Goldacrea iznimno važni. Njihovo je javno djelovanje neprocjenjivo.

Premda sam Bad Science već bio pročitao, oduševilo me nedavno pojavljivanje dobrog
hrvatskog prijevoda u izdanju Naklade OceanMore. Smatram da je ova knjiga, kao uzor promidžbe
znanosti i kritičkog mišljenja, toliko važna da bi trebala postati obvezna školska lektira. Svesrdno ju
preporučujem.

Ben Goldacre: Loša znanost (Bad Science, Harper Perennial, 2009), preveo Marko Kovačić, Naklada
OceanMore, Zagreb, 2010, 22 x 15 cm, 296 stranica, meki uvez.