SOCIOLOGIJA KULTURE

Benjamin Perasović – Urbana plemena

ČIKAŠKA ŠKOLA

Čikaška škola je važna za početak svake rasprave o historijatu sociologije subkulture.

Čaldarović je vremenski jasno definirao čikašku školu obrađujući Thomasa, Parka, Burgessa,
McKenzieja i Wirtha kao njene glavne predstavnike, označujući dvadesete i tridesete godine
kao ključno razdoblje stvaranja prepoznatljive teorije. Tonnies i Simmel neosporno su utjecali
na autore čikaške škole. Burns naglašava ne-pozitivistički karakter čikaških istraživanja
dvadesetih i tridesetih godina i na osnovi opsežne literature dokazuje kako usmjerenost na
empirijsko istraživanje i odbacivanje «apstraktnih teorija» naglašava razliku koju kvalitativna
usmjerenost podacima i Meadov interakcionizam iskazuju prema uobičajenom,
pozitivističkom značenju empiricizma i biheviorizma u sociologiji.
Tri dimenzije čikaške sociologije tvore njen zaštitni znak: teorija «humane ekologije» i
spacijalno-socijalnih odnosa, teorija socijalne dezorganizacije te metodološki, kvalitativni
«povratak podacima». Čikaški autori su pristupili društvu utvrđujući odnose prostornog i
socijalnog, uspoređujući društvene procese sa sličnim procesima u biljnom i životinjskom
svijetu.
Čikaška metodologija nazvana je kvalitativnom, presudnim smatra kvalitativni uvid u
stvarnost, često očima onih koje se promatra. Takav pristup je nazvan etnografijom ili
urbanom etnologijom. Nels Anderson uveo je u sociologiju «Hobo» svijet migranta, F.
Trasher je u knjizi «The Gang» obradio 1313 bandi, a G. Cressy je pratio djevojke u njihovim
privremenim iskoracima u svijet drukčijih pravila i zarade. W. F. Whyte je tri i pol godine
proveo u slumu, sudjelujući u životu «dječaka s ugla ulice». Ne može se za svaku studiju
čikaške škole tvrditi da je zasnovana isključivo na sudjelujućem promatranju, ali je to značaka
većine studija.
Čaldarović, Saunders, Ritzer i drugi su omeđili razdoblje čikaške škole na dvadesete i
tridesete, ali se vremenski raspon proširuje i na četrdesete, uključujući Wyteovu studiju
«Street Corner Society». Sutherlandova kriminologija ne spada u strožu definiciju prve
generacije čikaške škole, bitno je jer označava prijelaz prema teoriji delikventne subkulture.
Devijacija se ne definira individualno ni patološki, nego se pomiče u sferu socijalnog. Shaw
opisuje delikvenciju kao prirodnu prilagodbu očekivanjima grupe čiji je član dotični akter.
Svakoj individui je veoma važno kako postupaju oni koji su s njom najuže povezani, koji
pripadaju istom klubu, sekti, klasi, profesiji.
Analiza «delikventnog područja» i šireg, «konvecionalnog društva» navela je istraživače na
analizu problema socijalizacije u nižoj i srednjoj klasi, pa je iz spoja čikaški zasnovanih
teorija o dezorganizaciji i diferncijalnoj asocijaciji nastala teorija «delikventne subkulture».

TEORIJA DELIKVENTNE SUBKULTURE

U širokoj raspravi o fenomenu ganga, delikvenciji i devijaciji, stvoren je pojam delikventne

subkulture. S jedne strane teorija diferencijalnih asocijacija i kulturne transmisije, a s druge
Mertonov doprinos teoriji anomije, kumovali su konceptu subkulture.
Albert Cohen u knjizi Delinquent Boys: The Culture of the Gang, pita kako netko postaje
delikventom, i u odgovoru prihvaća čikaške spoznaje o prenošenju znanja i vjerovanja, «tako
što uči postati delikventom», uključujući se u grupe u kojima je takvo ponašanje već
uspostavljeno, u kojima se provodi delikventna praksa.

1
Za Cohena kultura je «znanje, vjerovanja, vrednote, kodovi, ukusi, predrasude koji su postali
tradicionalni u društvenim grupama». Cohen naglašava da postoji kultura unutar kulture,
subkultura unutar kulture. Sve subkulture imaju nešto zajedničko: sve su nastale samo
interakcijom s onima koji u svom uvjerenju i djelovanju već dijele i utjelovljuju kulturni
obrazac. Delikventna tradicija se održava dobnim grupama koje generacijski slijede iza ovih
koji odrastaju. Ono što vrijedi za delikvente, vrijedi i za nedelikvente. Jedina je razlika u
izloženosti delikventnom obrascu i delikventnoj tradiciji.
Sadržaj delikventne subkulture jest neutilitaristički, maliciozan i negativistički.
Neutilitaristički karakter se vidi u običaju krađe iz zabave, bez primarne motivacije u
korištenju ukradenoga. Malicioznost se prepoznaje u brojnim oblicima vandalizma
(ispisivanje poruka). «Kratkoročni hedonizam» - Cohen tu priznaje kako je zapravo mali dio
gang aktivnosti delinkventan, kako se većina vremena provodi u škvadri čekajući neke
zabave. Grupna autonomija je bitna karakteristika subkulture, jedini pritisak koji se tolerira
jest neformalni pritisak same grupe. Referentni okvir i referentna grupa – su pojmovi koje
Cohen preuzima iz socijalne psihologije. Način stvaranja referentnog okvira i dinamika
referentne grupe je prava pozadina nastajanja subkulture, uz položaj aktera u socijalnoj
strukturi. «Action is problem solving», to je temeljna premisa. Cohen piše da ćemo teško
uvjeriti sebe u bilo što ako naša referentna grupa smatra te stvari krivima, glupima,
nepotrebnima (učlanjivanje u stranku, crkvu, glasanje za republikance, npr.). Ključni uvjet
stvaranja i pojavljivanja nove kulturne forme jest postojanje nekog broja aktera, koji su u
efektnoj međusobnoj interakciji, i koji imaju slične probleme prilagodbe.
Cohen inzistira na grupnim standardima, na promjeni zajedničkog referentnog okvira jer to
označava nastanak nove subkulture. Cohen dolazi do zaključka o subkulturi kao o soluciji,
zapravo supkultura predstavlja grupnu soluciju za neki problem.
Cohen navodi devet karakterističnih cjelina, aspekata socijalizacije u srednjoj klasi:
1. Ambicija, visoka očekivanja, orijentacija na dugu stazu i teško dostižne ciljeve,
odgađanje nagrade, roditelji se trude utisnuti djetetu želju da bude netko.
2. Etika srednje klase je etika individualne odgovornosti, oslanjanje ponajprije na sebe
same, roditelji treniraju djecu za utrku koju će trčati sama. To minimizira obavezu
dijeljenja, čak i sa rođacima, posebno ako to interferira s postignućem ciljeva.
3. Norme srednje klase visoko vrednuju njegovanje vještina i kvalifikacija, atletskih i
akademskih.
4. Svojevrstan asketizam, spremnost i sposobnost za odricanje, za podređivanju iskušenja
neposrednog zadovoljavanja postignućem ciljeva na duge staze.
5. Racionalnost, svjesno planiranje, ekonomiziranje vremena.
6. Ponašanje, ljubaznost, osobnost, «maniri»; u svijetu srednje klase umješnost u
određenim konvencijama govora i držanja nosi određeni prestiž i smatra se
instrumentalnim za uspjeh. Važno je postojanje mnogih sekundarnih grupa, njeguje se
sposobnost da se upoznaju novi ljudi, steknu poznanstva i prijatelji, upozna neka
utjecajna osoba. Strpljivost, samokontrola, inhibicija spontanosti.
7. Kontrola fizičke agresivnosti i nasilja, traže se dobri odnosi, sa što širim krugom.
Prisutan je natjecateljski mentalitet u kojem se pokazuju intelektualne, tehničke i
socijalne vještine i znanja.
8. Konstruktivno provođenje slobodnog vremena, cijeni se hobby, igra koja uključuje
učenje, usvajanje nekog posebnog znanja.
9. Poštovanje vlasništva. To ne znači želju za materijalnim dobrima, niti znači
jednostavno «poštenje» - to znači poštivanje prava vlasnika da učini ono što želi s
onim što mu pripada, kao naglasak suprotan zahtjevima drugih koji su u odnosu
primarne grupe s vlasnikom.

2
U srednjoj klasi prisutna je etika individualne odgovornosti, a u radničkoj klasi etika
reciprociteta. S obzirom na razliku odrastanja u nižoj i srednjoj klasi, radničko će dijete
biti više upućeno na grupe vršnjaka, na «škvadru s ugla ulice» i borbu koja se tamo vodi,
doživljavajući jedan tip scene i atmosfere u obiteljskom domu, a drugi tip u školi. Učitelj
je plaćen da stvara osobu po kriterijima srednje klase, kojoj i sam najčešće propada.
Prihvaćeni stereotipi, osnaženi «strukturalnim imperativima» (načinom na koji učitelja
procjenjuju njegovi supervizori) izrazito su nepovoljni za učenika iz niže klase; dobra
djeca su poslušna, mirna, ljubazna, žele nešto postići, nasuprot onima koje roditelji nisu
opremili takvim vrijednostima, i koja su bučna, prljava, nemirna neposlušna. Zato se oni
nakon pokusnih upoznavanja s različitim organizacijama najčešće vraćaju ulici i kafiću,
gdje im se nudi manje sadržaja ali ih ljudski odnosi više zadovoljavaju.
Walter Miller tvrdi da je dominantna komponenta motivacije za delikventna djela upravo
u pokušaju aktera da slijedi oblike ponašanja i postigne standarde vrednota onako kako su
definirani u zajednici niže klase. Šest osnovnih preokupacija po Milleru:
1. Frka (trouble). Upasti u frku (problem, nevolju) ili se izvući iz nje, to su glavne
preokupacije muškaraca i žena, roditelja i djece u nižoj klasi. Za muškarce to često
uključuje tučnjavu, seksualne avanture, opijanje, za žene sudjelovanje u seksu uz
hendikepirajuće posljedice.
2. Čvrstina, žilavost (toughness) pokriva više kvaliteta; fizičku spremnost, snagu,
izdržljivost, atletske vještine. Muškost, simbolizirana složenim kompleksom djela i
izbjegavanja; tetoviranje, izostanak sentimentalnosti, nerazmišljanje o umjetnosti i
književnosti, konceptualizacija žena kao objekata za osvajanje, vrline u fizičkim
izazovima, neustrašivost i vještina u tučnjavi.
3. Promućurnost, lukavost (smartness) podrazumijeva kapacitet nekog materijalnog
dobra ili statusa kroz maksimalnu mentalnu sposobnost i minimalno korištenje fizičke
snage. Iako je prisutan antiintelektualizam, korištenje mozga na pravi način visoko se
cijeni.
4. Uzbuđenje (excitement). Za mnoge pojedince niže klase ritam života fluktuira između
rutinske i repetitivne djelatnosti s jedne, i traženja visoke emocionalne stimulacije s
druge strane. Potraga za uzbuđenjem jedna je od najkarakterističnijih dimenzija života
niže klase.
5. Sudbina (sreća). Koncept sudbine, sreće, neke snage koja je izvan tebe, također je
jedna od karakterističnih «središnjih preokupacija» niže klase. Ako ti ide, ako imaš
sreće, onda si sretan, ali ako ti je sreća okrenula leđa, ne trebaš se ni truditi.
6. Autonomija, u toj središnjoj preokupaciji postoji velika diskrepancija između onoga
što je «overtly valued» i onoga što je «covertly sought». Osim što se na jednoj razini
uočava zahtjev za samostalnošću i odbijanje brige i zaštite, Miller tvrdi da na drugoj
razini postoji želja za brigom i kontrolom, programiranjem vremena, pa se mnogi
vraćaju institucijama nadzora ili poduzimaju sve da bi ih vratili u zatvor, vojsku,
psihijatrijsku ustanovu slično.
Jednospolna okupljanja vršnjaka u nižoj klasi Miller smatra tipičnim, i to zbog ženski
temeljenog domaćinstva kakvo prevladava među donjim slojevima društva.
Miller detaljno opisuje borbu za status unutar grupe, kao postizanje statusa među
različitim grupama. Status je veoma važan i svako djelovanje primarno je usmjereno
statusu, a ne problemu legalnosti ili ilegalnosti, «moralnosti» sredstva kojima se postiže
status. Teze po kojima su mladi delikventi u sukobu s kulturom svoje zajednice, Milleru
su najprihvatljivije, jer on objašnjava delikventno ponašanje kao konformirajuće
kulturnom sustavu niže klase kojemu pripadaju zajedno sa svojim roditeljima. Miller se
suprotstavljao pristupima po kojima se kulturni standardi srednje klase smatra jednostavno
oprečnom funkcijom normativnog poretka srednje klase, jer «kultura niže klase je posebna

3
tradicija stoljećima stara, s vlastitim integritetom, a standardi srednje klase nestabilni su i
pomiču se gore-dolje kroz povijest».
Dok se Millerova korekcija uvažavala u tada narastajućoj literaturi o delikvenciji,
subkulturi i nižoj klasi, Cohenova definicija šire je prihvaćena, te uz radove Clowarda i
Ohlina tvori prepoznatljivi pečat prvog formuliranja subkulture kao kulture «škvadre»
delikventnih dječaka.
U radu «Ilegitimna sredstva, anomija i devijantno ponašanje», Richard A. Cloward pristup
devijantnom ponašanju i delikventnoj subkulturi smatra dijelom šire anomije. Teorija
anomije imala je dvije bitne faze, obilježene Durkheimom i Mertonom, dok treća faza
obilježava rad samog Clowarda, te Ohlina i srodnih autora. Durkheim polazi od postojanja
fizičkih i moralnih potreba, i dok su prve automatski regulirane čovjekovom organskom
strukturom, za drugi niz takva regulacija socijalnih želja i strasti nije moguća. Robert
Merton je unaprijedio teoriju anomije, zanimajući se posebno za onaj problematični
aspekt raskoraka ciljeva i sredstava, kada postoji iznimno snažan naglasak na određenim
ciljevima, bez odgovarajućeg naglaska na institucionalnu proceduru. Za Clowarda je bitno
uočiti kako se Merton fokusira na ograničavanje kulturne strukture društvenom
strukturom. Uočeni diferencijali u dostupnosti legitimnih sredstava uspjeha uvod su u
Clowardovu «treću fazu» teorije anomije, u kojoj se analiziraju različiti pristupi
ilegitimnim sredstvima.
Sredstva (putevi) stizanja do cilja podrazumijevaju a) strukture učenja i b) strukture šansi.
Distinkcija između struktura učenja i struktura šansi preuzeta je od Sutherlanda. Cloward
želi nastaviti raspravu na mjestu na kojem je Sutherland stao, pitajući se: 1. postoje li
društveno strukturirane razlike u pristupu ilegitimnim «strukturama učenja» i 2. postoje li
diferencijali koji ograničavaju realizaciju ilegitimnih uloga. To je i glavna značajka
Clowardova pristupa, jer ako takvi diferencijali postoje, onda treba istražiti posljedice koje
takvi diferencijali ostavljaju na ponašanju ljudi u različitim dijelovima društvene
strukture.
Cloward i Ohlin smatraju da sve delikventne subkulture nastaju zbog ograničenog pristupa
legitimnim sredstvima postizanja cilja, ali do varijacija dolazi zbog nejednakog pristupa
ilegitimnim sredstvima.
David Downes, najzaslužniji za daljnji razvoj subkulturne teorije, prigovara Cohenu što
nije subkulturu podijelio na: a) onu koja se formira izvan konteksta dominantne kulture i
na b) one subkulture koje nastaju unutar konteksta dominantne kulture i dijele se na dvije
kategorije; 1) one koje nastaju u pozitivnom odgovoru na zahtjeve socijalnih i kulturnih
struktura i na 2) one koje nastaju u negativnom odgovoru na zahtjeve socijalnih i kulturnih
struktura.
Milton Yinger je predložio da se o nizu supkultura govori kao o kulturama unutar kulture.
Za konfliktne situacije Yinger se služio pojmom kontrakulture. Po Yingeru, u analizi
subkulture nije presudno opisati njen odnos sa širom kulturom, dok u pristupu
kontrakulturi to jest ključno, zbog razumijevanja kontrakulturnih normi. Ono što Yinger
naziva kontrakulturom, Cohen naziva delikventnom subkulturom, a Miller opet odbacuje
pojam delikventne subkulture zalažući se promatranje problema u «kulturi niže klase».
Ipak, pojam subkulture je najprihvaćeniji u sociologiji devijacije i kriminalogiji, a
koncepti Cohena, Shorta, Clowarda i Ohlina su postali nacrtom brojnih istraživanja.
Lewis Yablonsky je suprotstavio svoje nalaze slikama o čvrsto i hijerarhijski
strukturiranim grupama; njegov je «nasilnički gang» «gotovo grupa» u kojoj nema čvrstog
određenja uloga, prisutna je nestalnost, fluktuacija članstva, minimalni konsenzus normi,
poremećeno vodstvo, ograničene definicije očekivanja članstva, ograničena kohezija.
David Matza je prigovorio teorijama delikventne subkulture da zanemaruju individualnu
slobodnu volju, zbog toga što obično naglašavaju determiniranost kulturom ili strukturom.

4
Matza je negirao postojanje posebnih (kriminalnih) vrednota kod delikvenata. Delikventi
često žive pod utjecajem oba svijeta, konformizma i nonkonformizma, ali nisu potpuno
određeni ni jednim od njih. «Tehnike neutralizacije» su verbalne i racionalizirajuće
strategije koje su delikventi izabrali da bi pomirili ta dva svijeta, odnosno da bi mogli
balansirati dalje. «Tehnike neutralizacije» kojima se delikventi brane od socijalne kontrole
opisali su Matza i Sykes u pet točaka:
1. negiranje odgovornosti
2. negiranje ozljede ili stvarne štete
3. negiranje žrtve
4. optuživanje optužitelja
5. poziv na višu lojalnost
Subkultura nastaje u urbanoj sredini, a neformalne grupe mladih «s ugla ulice», uz često
bitno razlikovanje normi i vrijednosti «škvadre» od onih šireg i kovencionalnog društva,
postaju paradigmatski primjer i sadržaj novonastaloga pojma. Subkultura istovremeno
označava i sustav vrijednosti i konkretnog aktera koji te vrijednosti, norme – tu subkulturu
živi.
Za Cohena i druge autore teze o «delikventnoj subkulturi» riječ je o obrascima ponašanja
koji su postali tradicionalni, koji su se ustalili u susjedstvima »većih američkih gradova».
David Downes je pisao kako se «subkultura» u jednom razdoblju koristila kao «ad hoc
koncept» svaki put kad je trebalo naglasiti normativne aspekte bilo kojeg ponašanja koje
odstupa od općeg standarda. Zbog toga sociologiju subkulture mladih ne treba striktno
svoditi na one radove koji koriste sam pojam subkulture, nego prepoznavati urbane,
adolescentske i donekle zasebne svjetove, okvire subkulturnog sadržaja kao načina stila
života i izborenog identiteta.

INTERAKCIONIZAM, TEORIJA ETIKETIRANJA I SKEPTIČKA

REVOLUCIJA U SOCIOLOGIJI DEVIJACIJE

Interakcionizam u sociologiji i socijalnoj psihologiji se veže uz temelje koje je postavio

George Herbert Mead, iako je pojam «simbolički interakcionizam» skovao njegov učenik
Herbert Blumer.
Filozofija pragmatizma, kao i radikalni biheviorizam, utječe na Meadovu teoriju i na
kasnije interpretacije, pri čemu je za utjecaj pragmatizma važno izdvojiti: 1. usredotočenje
na interakciju aktera i svijeta, 2. razumijevanja i aktera i svijeta kao dinamičkih procesa a
ne statičkih struktura i 3. pripisivanje velikog značenja sposobnostima aktera da
interpretiraju socijalni svijet. U svom ključnom djelu (Mind, Self and Society) Mead se
odmiče od animalne psihologije kao temelja radikalnog biheviorizma, zasnivajući na
ljudskoj sposobnosti razmišljanja niz razlikovanja koja se tiču svijesti, osobe i društva. U
Meadovu radu se nalaze temelji (poput pojma uloge i mogućnosti igranja uloge) mnogih
kasnijih interakcionističkih pristupa koje su razvili Blumer, Goffman i drugi.
Herbert Blumer je zasnovao simbolički interakcionizam na Meadovu naslijeđu, ali je
kritiku «redukcionizma» proširio na sve psihologijske i sociologijske teorije.
Ritzer je postavio sedam osnovnih principa simboličkog interakcionizma:
1. Ljudska bića raspolažu sposobnošću razmišljanja
2. Sposobnost razmišljanja oblikovana je procesom socijalne interakcije
3. U socijalnoj interakciji ljudi uče o značenjima i simbolima koji im omogućavaju
korištenje specifične ljudske sposobnosti razmišljanja
4. Značenja i simboli omogućuju ljudima ostvarivanje akcije i interakcije
5. Ljudi mogu izmijeniti i modificirati značenja i simbole koje koriste u akciji i
interakciji, na osnovi svoje interpretacije situacije

5
6. Ljudi mogu izvesti te modifikacije i promjene zbog mogućnosti interakcije samih sa
sobom i sa drugima, što im omogućuje ispitivanje potencijalnih tokova akcije,
procjenjivanje prednosti i manjkavosti, te odabir najpovoljnije akcije
7. Prepletanje međuovisnih obrazaca akcije i interakcije stvara grupe i društvo

Bez obzira na korištenje pojma subkulture, interakcionisti su istraživali slične fenomene,

koji se od razdoblja prve generacije čikaške škole nalaze u knjigama pod različitim
imenima. Upravo je interakcionistički pristup devijaciji radikalno izmijenio perspektivu
sociologije devijacije, stvorivši svojevrsnu «skeptičku revoluciju». U području devijacije
interakcionisti vide prvenstveno socijalni proces u koje akteri definiraju i redefiniraju
situacije i u kojem na konačan rezultat «devijantnosti» snažno utječu institucije socijalne
kontrole.
Frank Tannenbaum je još 1938. opisao «tagging» proces, blizak onome što danas
nazivamo etiketiranjem, Edwin Lemert je postavio temelje interakcionističkog pristupa
devijaciji.
Što se dogodilo u društvu, što je utjecalo na tako različitu recepciju interakcionističkog
pristupa devijaciji u pedesetim i šezdesetim godinama? Promjene u političkom životu.
Sociolozi su ubrzo uvidjeli da njihova djeca, studenti, prijatelji, rođaci a ponekad i oni
sami, bivaju uhapšeni, pretučeni, napadnuti suzavcem, špijunirani, stigmatizirani,
zastrašivani poput «običnih devijanata». Niz takvih primjera usmjerio je pozornost
sociologa, socijalnih psihologa i srodnih autora, na one koji imaju moć da etiketiraju
druge; fokus se sada pomiče s etiketiranih na one koji etiketiraju, devijacija se promatra u
svijetlu socijalne kontrole, pogled se usmjerava na odnos između onih koji etiketiraju i
onih koji su etiketirani kao devijanti.
Osnovni razlog zbog kojeg je poduzeto toliko istraživanja o devijaciji je želja za
asistiranjem društvu kako bi riješilo problematičnih aktivnosti. Korekcija je u korijenu
svih rješenja, ona je cilj. Zato pristup koji želi ukloniti devijaciju Matza naziva
korekcionalnim.
Jedna od mogućih uočljivih posljedica averzije, koju mnogi sociolozi osjećaju prema
devijantnom fenomenu, jest njihova nemogućnost odvajanja moralnih standarda od
aktualne deskripcije. Čikaška škola nije izbjegla korekcionalni pogled, ali je naglasila
subjektivnost, položaj subjekta istraživanja, provela je detaljan i dovela nas bliže stvarnom
svijetu i životu. Analizirajuću pojmove čikaške škole, Matza je «devijantni svijet» i
«izolirano kulturno područje» smatrao odličnim i korisnim konceptima koji su «nasuprot
današnjoj labavoj koncepciji subkulture» - «ekološki usidreni». Funkcionalizam Matza
sagledava iz perspektive daljnjeg napredovanja svijesti o potrebi poštovanja devijantnog
fenomena, pa uočava kako je funkcionalistički pristup pridonio izbacivanju koncepta
patologije iz sociologije i socijalne psihologije. Matza u svojevrsnom funcionalističkom
«afirmacionizmu» vidi pozitivan pomak prema poštovanju i razumijevanju devijantnog
fenomena.
«Neočikaški autori» (Lemert, Becker, Goffman…) su u potpunosti odbacili ideju
patologije, ili kako bi Lemert rekao, «zauvijek napustili arhaične, medicinske predodžbe
po kojima se ljudi dijele na normalne i patološke».
Osim što je ideju poštovanja suprotstavio korekcionalnom pogledu, ideju raznolikosti je
postavio je umjesto patologije, a jednostavnost distinkcije konvencionalnih i devijantnih
fenomena zamijenio naglašavanjem kompleksnosti, David Matza je još jednom prošao
kroz dosadašnje škole sociologije devijacije, konstruirajući novu evaluaciju kroz tri
temeljna pojma – afinitet, afilijacija i o označavanje. Uzevši primjer petnaestogodišnje
djevojke koja ostaje trudna u određenim okolnostima, Matza prikazuje tri osnovna
objašnjenja koja leže u pozadini većine problematiziranja devijantnog ponašanja.

6
Djevojka A je odrasla u kuću prepunoj rodbine, roditelji su joj radili i bili rijetko kod
kuće. Starija braća i sestre su također radili i ostavljali one mlađe da se brinu sami o sebi.
Djevojka B se s roditeljima preselila u drugi kvart. Sprijateljila se sa godinu dana starijom
susjedom i postala popularna u njezinom društvu. Shvaćala je da joj je to društvo malo
«prebrzo» ali nije htjela žrtvovati stečenu popularnost.
Djevojka C upisana je u parohijalnu školu gdje joj je bilo dobro, osim što je jedna sestra
veoma strogo nastupala i stavljala naglasak na nevinost. Sve je bilo dobro, dok djevojka
nije optužena da je prostitutka zbog poljupca dečka na odlasku.
Edwin Lemert razlikovao je primarnu od sekundarne devijacije. Primarna devijacija se
poklapa s «normalnim» ili konvencionalnim ponašanjem utoliko što je u njega uklopljena,
integrirana, poput čovjeka koji se povremeno na nekoj zabavi napije ali kojeg nitko ne
smatra alkoholičarom ili devijantnim u smislu opijanja. Sekundarna devijacija nastaje u
uvjetima društvene reakcije, kada «devijant» počinje koristiti svoje ponašanje i ulogu
zasnovanu na njemu kao sredstvo vlastite obrane, napada, ili naprosto prilagođavanja
problemima koji proizlaze iz društvene reakcije na ponašanje što je prepoznato kao
devijantno. Reakcija društva na devijaciju tako je uzrokovala novu devijaciju, etiketiranje
devijanata je uvećalo devijaciju.
Becker je jednostavnim i preciznim sociološkim jezikom naglasio ključne postavke teorije
etiketiranja: Sve društvene grupe stvaraju pravila i pokušavaju ih nametnuti i provesti.
Društvena pravila definiraju situacije i njima odgovarajuće vrste ponašanja, specificirajući
neko djelovanje kao «dobro», i zabranjujući drugo kao «loše». Onome tko prekrši pravilo
se ne vjeruje i on postaje autsajder. Međutim, onaj tko je označen kao autsajder može
imati drugačiji pogled na stvar. Možda neće prihvatiti pravilo po kojem je prosuđen, niti
će prihvatiti one koji su mu sudili kao kompetentne ili legitimno ovlaštene da to rade.
Ključna Beckerova teza naglašava da je devijacija društveno stvorena tako što društvene
grupe stvaraju devijaciju postavljajući pravilo čije kršenje devijaciju konstituira i,
primjenjujući ta pravila na određene ljude, etiketiraju ih kao autsajdere. Devijacija nije
kakvoća djela koje čini pojedinac, nego je posljedica primjene pravila i sankcija prema
prekršitelju. Devijacija je tako posljedica odgovora drugih na djelovanje neke osobe.
Devijacija nije zasebna kvaliteta koja se nalazi u nekoj vrsti ponašanja a u nekoj ne, to je
proces koji uključuje odgovore drugih na ponašanje o kojem je riječ. Drugim riječima,
devijacija ne leži u ponašanju samom, nego u interakciji onoga tko je počinio neko djelo i
drugih koji na taj čin odgovaraju.
Howard Becker se čudi kako je većina znanstvenih istraživanja i promišljanja devijacije
puno više zaokupljena ljudima koji krše pravila nego onima koji ih stvaraju i provode. «Za
puno razumijevanje devijantnog ponašanja moramo stvoriti ravnotežu između ta dva
moguća žarišta istraživanja»
U doba, kada se interakcionistički pristup probio na sociološku scenu, postojala je
značajna subkulturna scena. Bilo da se radi o «klasičnim» delikventima ili o devijantima
koji nisu kriminalizirani niti izopćeni iz društva, ali su zbog svog nonkonformizma
stigmatizirani, subkulturni akteri ulaze u sociologiju kao subjekti istraživanja, uz
specifično poštovanje i bez moraliziranja, dok se proces njihovog stigmatiziranja
razobličava kao etiketiranje i igre moći društvenih grupa.
Raznovrsna supkultura iskoračila ja na javnu scenu nastankom kontrakulture, i definitivno
učinila upitnim mnoge postavke koje su je vezivale uz klasična, klasna i socijalizacijska
određenja.

7
8