Dr.

Enes Ljevaković
Institucije idžtihada i fetve u savremenim fikhskim istraživanjima

Institucijom idžtihada već smo se bavili u naša dva ranija predavanja. Prvo predavanje
koje se bavilo problemom idžtihada nosilo je naslov: «Savremene tendencije u razumijevanju
idžtihada u kontekstu pravnih tumačenja Kur'ana» U prvom dijelu tog predavanja osvrnuli
smo se na pojam idžtihada i njegovu kontinuiranu prisutnost čak i u tzv. periodu taklida za
koji vlada uvriježeno mišljenje da su vrata idžtihada u njemu bila zatvorena. Prezentirali smo
argumentirane stavove Vaila Hallaka koje je ponudio u raspravi o pitanju zatvaranja vrata
idžtihada u kojoj se valjanom argumentacijom osporava spomenuta teza. U drugom dijelu
predavanja govorili smo o odnosu između dva osnovna izvora islama i implikacijama odnosa
subordinacije ili koordinacije na normativnom planu. Drugo predavanje pod naslovom
«Intencije šerijata» također se bavilo pitanjem idžtihada i to kroz primjenu metoda
intencionog tumačenja propisa.

U ovom predavanju našu pažnju usmjerit ćemo na pitanja idžtihada koja nismo
doticali u prethodnim predavanjima, kao i na instituciju fetve.

Kada je riječ o problematici idžtihadu, mislimo prije svega na razjašnjenje nekih

pojmova s kojima se često srećemo u literaturi koja se bavi problematikom idžtihada. Dakle,
zadržaćemo se više na samim definicijama i pojašnjenjima tih pojmova. Posebno zbog toga
što je struktura studenata na postdiplomskom studiju takva da ima i onih koji se ne sreću često
s tim pojmovima.

Definicija idžtihada:

Idžtihad je, prema definiciji koju smo ponudili u prethodnom predavanju, upotreba
umne energije do krajnjih granica u potrazi za pravnim mišljenjem. Ili drugim riječima
kazano: maksimalan napor koji pravnik uloži da savlada i primijeni principe i pravila usuli-
fikha u cilju otkrivanja Božijeg zakona.

Bitni elementi idžtihada:

Bitni elementi (ruknovi) idžtihada su: mudžtehid i predmet idžtihada.
Uvjeti koji kvalificiraju osobu za bavljenje idžtihadom:

1
 Analizirajući različite uvjete koji kvalificiraju mudžtehida za bavljenje idžtihadom, a koje su
postavili učenjaci usuli-fikha u različitim vremenskim periodima, savremeni islamski pravnik
dr. Vehbe al-Zuhajli rezimirao je ove uvjete u svom djelu Usuli Fikh1 u osam kategorija
znanja:

1. poznavanje normativnih ajeta (okvirno oko 500 ajeta koji direktno ukazuju

na propise, dok je znatno veći broj onih koji neizravno i aluzivno ukazuju na norme);
2. poznavanje normativnih hadisa (prema Ibnul-Arebiju oko 3.000 hadisa);
3. poznavanje derogirajućih i derogiranih ajeta i hadisa;
4. poznavanje normi koje su predmet konsenzusa;
5. poznavanje analogije i načina analogijskog zaključivanja;
6. poznavanje disciplina arapskog jezika;
7. poznavanje nauke usuli-fikha;
8. poznavanje intencija Šerijata (mekasiduš-šeri'ah).

Imami-Gazali2 ističe da su ovo uvjeti apsolutnog, ili samostalnog mudžtehida koji daje
fetve ili istražuje propise u svim oblastima Šerijata. Stav izrazite većine usulista je, kao što
ćemo vidjeti, dozvoljenost parcijalnog idžtihada za koji se uvjetuju blaži uvjeti.

Kada je riječ o predmetu idžtihada, Gazali je decidno izjavio da je to svaka pravna

norma o kojoj ne postoji kategorički dokaz. Dakle, propisi ustanovljeni dokazom
plauzibilnog, vjerovatnog karaktera, bez obzira da li ova vjerovatnost bila rezultat
vjerovatnosti značenja ili vjerovatnosti autentičnosti zakonskog teksta. Ukoliko postoji tekst
kategoričnog karaktera i sa stanovišta značenja i sa stanovišta njegove autentičnosti, nema
prostora za idžtihad o propisu koji ustanovljava takav tekst (poznato je fikhsko načelo: La
musaga lil-idžtihadi fi mevridin-nassi)

Također, idžtihad je dozvoljen u pitanjima o kojima se zakonski tekst nije izjasnio.

Parcijalni idžtihad (el-idžtihadul-mudžezze'):

To je idžtihad samo u nekim fikhskim pitanjima za koja je mudžtehid

osposobljen u smislu poznavanja svih elemenata određenog problema, relevantnih dokaza koji
se odnose na taj problem i načina izvođenja propisa iz njih. Kao što smo već rekli, većina

2
usulista podržava ideju o djeljivosti idžtihada. Manja skupina usulista, među kojima su i
hanefijski učenjak Munla Husrev te zejdijski učenjak Ševkani, odbijaju ideju o parcijalizaciji
idžtihada. Idžtihad je, prema njima, određen stepen sposobnosti koji važi za sva pitanja. Ili se
posjeduje ili se ne posjeduje. Također, moguće je da se i u drugim oblastima za koje nije
idžtihadski osposobljen, nalaze dokazi koji su važni u izvođenju propisa za pitanje koje
istražuje i za koje je osposobljen, pa je njegov idžtihad u osnovi nepotpun i nedostatan.

Ideja o parcijalnom idžtihadu ili djeljivosti idžtihada omogućila je njegovo prakticiranje čak i
u situaciji nepostojanja apsolutnog mudžtehida, što samo potvrđuje tezu da je prakticiranje
nekog oblika idžtihada postojalo u svakom vremenu.

Kategorije mudžtehida:
Sukladno stavu o djeljivosti idžtihada, hanefijski pravnici3 klasificiraju fekihe
u sedam kategorija:

1. nezavisni mudžtehidi u šerijatu (mudžtehid mustekill - mutlak), poput četverice

osnivača mezheba i njima ravnih fekiha koji su utemeljili vlastitu metodologiju fikha;

2. mudžtehid u okviru mezheba, poput Ebu Jusufa, Muhammeda, Zufera i njima sličnih
fekiha, koji su sposobni izvoditi propise iz njihovih dokaza na osnovu pravila koja je
ustanovio osnivač mezheba;

3. Mudžtehidi u pitanjima o kojima se nije izjasnio osnivač mezheba, poput

Hassafa, Tahavija, Kerhija, Serahsija i dr;

4. Fekihi mukallidi koji su u stanju izvoditi propise na osnovu idžtihada imama

mezheba, poput Razija, i dr. Oni imaju sposobnost razradu propisa datih u sažetoj formi, da na
osnovu analogije unutar mezhebskih rješenja izvode nove propise;

5. Fekihi koji su u stanju vršiti protežiranje jednog od dva ili više moguća rješenja,
poput Kudurija, Merginanija i dr;

6. Fekihi mukallidi koji su u stanju razlikovati jače od jakog, ili jako od slabog mišljnja
unutar mezheba, zahiri-rivajet od onoga koji to nije (nevadir), poput Nesefija, Ibn Mevduda i
dr.;

3
 7. Ostali fekihi mukallidi koji ne spadju u neku od gornjih kategorije. Haskefi, autor
djela «Ed-Durrul-muhtar» (u. 1088.H.) sebe je svrstao u ovu, sedmu kategoriju fekiha.

Kolektivni idžtihad (el-idžtihadul-džema'ijj):

Kolektivni idžtihad je ulaganje maksimalnog napora grupe učenjaka u cilju postizanja

konsenzualne ili većinske saglasnosti o nekom šerijatskom propisu, nakon diskusije i
razmjene mišljenja o njemu, primjenom odgovarajuće pravne metodologije.

Kolektivni idžtihad je bio prisutan u vrijeme ashaba, posebno je bio uočljiv u praksi
Ebu Bekra i Omera r.a. Jedan vid kolektivnog idžtihada bio je prisutan u vrijeme Omera b.
Abdulaziza koji je u okupio u Medini deset najistaknutijih medinskih fekiha radi konsultacija
o aktuelnim fikhskim i državnim pitanjima. U Andaluziji je u vrijeme emevijske vlasti kadil-
kudat Jahja b. Jahja el-Lejsi formirao medžlisi-šura od 16 članova radi raspravljanja aktuelnih
fikhskih pitanja. Kasnije je zapostavljen ovaj oblik idžtihada i zamijenjen individualnim
idžtihadom da bi u kasnijem periodu koncept taklida gotovo u potpunosti potisnuo čak i
individualni idžtihad. Neki istraživači smatraju da je uzrok nezainteresiranosti fekiha za
kolektivni idžtihad, nakon vremena ashaba i jednog perioda vladavine emevija u Andaluziji,
njihova bojazan da bi politika mogla ovladati vijećima i tijelima kolektivnog idžtihada i
usmjeravati ga shodno prohtjevima i željama vladara, a ne kako to zahtijeva Šerijat i što je u
funkciji ostvarenja interesa Ummeta. Neki smatraju da je možda uzrok neformiranja tijela za
kolektivni idžtihad strah od njegove transformacije u tijelo s ovlastima sličnim onim koje
imaju crkveni koncili koji ne priznaju odluku ili mišljenje bilo kojeg drugog organa ili
pojedinca. To bi bilo, tvrdi Tevfik eš-Šavi4, u suprotnosti sa principima šerijata koji je otvorio
vrata idžtihada svakome koji je sposoban za to, bez monopoliziranja od strane neke institucije
ili specijaliziranog vjerskog tijela. Moguće je da bilo i drugih razloga neuspostavljanja takvog
tijela, kao recimo činjenica da fekihi nisu osjećali potrebu za ovom vrstom idžtihada, ili su se
pribojavali da bi on mogao gušiti individualni idžtihad i kreativnost. Moguće je i da su
vlastodržci nastojali da onemoguće razvoj idžtihada u tom pravcu, da ulema ne bi oformila
visoko autoritativno naučno tijelo koje bi predstavljalo snažnu protutežu autokratskoj vlasti i
prohtjevima vladajućeg establišmenta.

Čini nam se da je bojazan od političke dominacije tijelom kolektivnog idžtihada bila

presudnija od ovih drugih bojazni.

4
 Tokom dvadesetog stoljeća, posebno u njegovoj drugoj polovini pojavio se znatan broj
islamskih znanstvenika koji su snažno zagovarali potrebu oživljanja kolektivnog idžtihada i
uspostavljanja lokalnih, regionalnih ili međunarodnih fikhskih akademija i tijela kao odgovor
na velike izazove s kojima se suočavaju muslimani u oblasti fikha. Ovdje ćemo spomenuti
samo neka od tih velikih imena: Ahmed Muhammed Šakir, Abdulvehhab Hallaf, Mahmud
Šeltut, Mustafa Zerka, Muhammed Tahir b. Ašur, Muhammed Jusuf Musa, Muhammed
Selam Medkur, Jusuf Karedavi, Menna' Kattan, Zekerijja Berri, Taha Džabir Alevani, Ali
Hasebullah, Muhammed Faruk Nebehan i dr. Na tragu razmišljanja i poziva spomenutih i
drugih alima formirala su se mnoga lokalna, regionalna i međunarodna fikhska vijeća i
akademije, kao što su: Akademija za islamska istraživanja pri Al-Azheru, Fikhska akademija
OIC-e, Fikhska akademija pri Rabiti. Ove tri akademije imaju međunarodni karakter, iako je
Al-Azherova Akademija gotovo svedena na nacionalni nivo. U Sjevernoj Americi formirane
su dva fikhska vijeća (ideološki suprotstavljena), u Evropi je formirano Evropsko vijeće za
fetve, u Indiji postoji regionalno vijeće za fetve. Nedavno je i kod nas na lokalnom nivou
formirano Vijeće za fetve koje se sastaje periodično i istražuje i razmatra neka pitanja od
važnosti za Islamsku zajednicu, njene institucije i vjernike.

Kombinacija propisa iz različitih mezheba (telfik):

Jedno od pitanja koje se često postavlja i razmatra u okviru rasprava o idžtihadu jeste
mogućnost kombiniranja različitih rješenja u sklopu jednog fikhskog problema. Tako npr.
neki fekihi ističu da nije valjan keffaret za neispunjenu zakletvu ukoliko bi se sastojao od
kombinacije dvije ili više vrsta kao npr. hrana sa odjećom, obrazlažući taj stav činjenicom da
se radi o telfiku – eklekticizmu u taklidu. Ibn Hadžer el-Hejsemi kaže: Uvjet ispravnosti
taklida (slijeđenja neke pravne škole) je da se ne spaja između dva mišljenja na način da
nastane složena stvarnost – forma koja nije ispravna ni po jednom od dva spojena mišljenja.
Međutim, suvremeni egipatski fekih i poznati kodifikator rahmetli Abdurrezzak es-Senhuri o
ovom pitanju kaže: «Nema smetnje da se primijeni koncept telfika u kombinovanom
idžtihadu, mada mi nije poznato da ga je neko ranije koristio. Kao npr. da dva ili više fekiha
idžtihade o nekom pitanju i zauzmu dva ili više stavova o njemu. Potom nakon njih dođe neko

treći i idžtihadi o istom pitanju i idžtihad ga dovede do toga da djelimično prihvati i

jedno i drugo mišljenje i tu kombinaciju mišljenja prihvati kao svoj novi mezheb».5

5
 Metod telfika (pravni eklekticizam) kao sredstvo obnove i razvoja islamskog prava zagovarao
je i Muhammed Abduhu. (primjer mesha po glavi na nekoliko dlaka i običnog dodira žene –
abdest nije ispravan ni po hanefijskom ni po šafijskom mezhebu).

Dvije su vrste telfika u taklidu:

1. izbor (tehajjur) propisa iz različitih mezheba u različitim propisima i slučajevima. Ovu vrstu
idžtihada Karedavi naziva selektivni idžtihad (idžtihad intikaijj).

2. izbor različitih mezhebskih rješenja u elementima jednog propisa. Ovu vrstu telfika većina
klasičnih fekiha smatrali su nedozvoljenom kombinatorikom. Hanefijski pravnici imaju
podijeljeno mišljenje o telfiku. Ibn Nudžejm i Emir Padišah, prema Ibn Abidinu, smatrali su
ga prihvatljivim konceptom, dok ga je odbacivao Ibn Abdidin, spominjući čak konsenzus po
tom pitanju.

Traganje za mezhebskim olakšicama:

I ovo je jedno od mnogoraspravljanih pitanja u raspravama o idžtihadu. U usulskoj

literaturi o ovim pitanjima je mnogo raspravljano. Mi nemamo vremena da sva ta pitanja
detaljno elaboriramo, već samo na njih skrećemo pažnju i ukazujemo na njihovu potencijalnu
važnost i mogućnost da se u datim okolnostima koriste kao metod rješavanja nekog problema
i izbjegavanja teškoća koje može izazvati primjena osnovnih propisa.

Fekihi su podijeljeni o ovom pitanju čak i u okviru jednog mezheba. Neki to smatraju
zabranjenom, a neki dozvoljenom praksom. Razmatrajući ovo pitanje, Muhammed Selam
Medkur je zauzeo stav da običan svijet slijedi fetvu koju mu daje muftija kome je postavio
pitanje. U tom smislu on, budući da ne poznaje mezhebske stavove niti njihove dokaze, nema
mogućnosti biranja i traganja za mezhebskim olakšicama. To mogu oni koji imaju određeni
nivo sposobnosti fikhskog promišljanja i protežiranja jednog mišljenja u odnosu na drugo.
Traganje za olakšicama od strane pojedinaca otvara vrata zaobilaženja šerijatskih propisa i
obaveza. Kada je riječ o zajednici i njenim fikhskim vijećima, nema smetnje primijeniti ovaj
princip radi olakšavanja onima koji donose fetvu da odaberu one propise koji će biti prikladni
vremenu i okolnostima u kojima živi zajednica.

6
Smjernice kojih bi se trebalo držati u savremenom idžtihadu prema mišljenju Šejha
Karedavija:

1. Nema idžtihada bez ulaganja krajnjeg napora,

2. Nema idžtihada u kategoričkim pitanjima,
3. Nije dozvoljeno vjerovatne stavove i pitanja proglasiti kategoričkim,
4. Neophodno je načiniti spoj između fikha i hadisa,
5. Oprez da se ne podlegne pritisku stvarnosti;
6. Prihvatanje svega što je korisno među novim stvarima;
7. Ne zanemariti duh vremena i njegove potrebe,
8. Usmjeravanje ka kolektivnom idžtihadu,
9. Biti širokogrud prema grješci mudžtehida.

Forme idžtihada u savremeno doba:

U ovom vremenu idžtihad se manifestira kroz tri forme:

- u formi kodifikacije šerijatskih propisa,
- kroz instituciju fetve,
- u obliku naučnih studija i istraživanja.

(Kodifikacija: 1877. Medžellei-ahkami adlijje - kodifikacija hanefijskog mezheba,

Hukuki-aile kararnamesi - 1917. Kodifikacija šerijatskog porodičnog prava - preuzimanje
nekih rješenja iz malikijskog mezheba: sudski razvod putem arbitraže spomenute u Kur'anu u
slučaju sporenja bračnih drugova, pitanje slobode supruge nestale osobe da može nakon 4
godine od momenta nestalosti udati se za drugog muža. 1922. Egipatska vlada je krenula istim
stopama tj. prihvatanje rješenja iz drugih mezheba, kao u slučaju tretmana trostrukog razvoda
jednom riječju jednim razvodom, zatim poništavanje vezivanja razvoda za uvjete gotovo u
svim slučajevima, zatim Zakon o obaveznom vasijetu)

Institucija fetve

Idžtihad u obliku fetvi ili u oblasti fetvi veoma je širok prostor i pruža velike
mogućnosti za kreativno djelovanje i aktuelizaciju šerijata u savremenim društvenim
kretanjima.

7
 Instituciji fetve se posvećuje sve veća pažnja u savremenim fikhskim studijama upravo
iz razloga njene velike važnosti, ne samo kao oblika savremenog idžtihada čiji je cilj
rješavanja konkretnog problema pojedinca ili grupe, već i kao medija usmjeravanja Ummeta.
Tako imamo fetve koje izdaju zvaničene institucije poput Darul-ifta u Egiptu, zatim fetve u
raznim časopisima i stručnoj literaturi, poput fetvi koje je svojedobno objavljivao časopis
Menar, fetve koje izdaju istaknuti alimi, poput fetvi Mahmuda Šeltuta, Hasanejna Mahlufa,
Karedavija itd., zatim fetve koje izdaju fikhske akademije.

Ne možemo obraditi pa ni dotaći se svih pitanja i problema vezanih za instituciju fetve

u ovom vremenu, pa ćemo se zadržati samo na nekim pitanjima koja su bila predmet
istraživanja i opservacija u savremenim studijama posvećenim ovoj instituciji.

Elaborirajući problematiku institucije fetve u našem veremenu, Šejh Karedavi ističe da

su idejni, psihološki, društveni i politički uticaji u ovom vremenu znatno izraženiji i jači nego
što je to bio slučaj ranije. U svojim brošurama pod naslovom «El-Fetva bejnel-indibat vet-
tesejjubi» i «El-Idžtihadul-mu'asir bejnel-indibati vel- inhirati» on identificira slijedeće
probleme, zamke i moguće uzroke poskliznuća u procesu savremenog idžtihada i izdavanja
fetvi:

1. nepoznavanje ili prenebregavanje zakonskih tekstova (nusus), najčešće

se zanemaruju tekstovi hadisa, ali i tekstovi Kur'ana; primjer Odluke Vrhovnog
šerijatskog suda u Bahrejnu u vezi usvajanja nahočeta), dozvola vajarstva itd.;
2. pogrješno razumijevanje Teksta ili svjesno iskrivljivanje njegovog
značenja, pr. (ve la tekulur-riba adafen mudaafeh - tumačenje da je zabranjeno samo
zelenašenje, a ne i kamata, tumačenje ajeta : Faktau ejdijehuma - fedžliduhuma
miete dželdeh kao dozvoljenost, a ne obavezu shodno ajetu: Ja beni Ademe huzu
zinetekum inde kulli mesdžid; zatim pokušaj al-Ašmavija da ajet o zabrani vina
protumači kao naredbu da se samo izbjegava vino, budući da je upotrijebljen izraz
fedžtenibuhu, što nije isto kao tahrim;
3. prenebregavanje konsenzusa; pr. udaja muslimanke za kršćanina, zekjat
na državnu naftu - stav Muhammeda Ševketa Fendžerija i Ševki Ismail Šehate, 4. neumjesna
analogija; pr. Neki su dozvolili kamatu između države i

građana analognoizjavi nekih fekiha koja glasi: La riba bejnel-validi ve veledihi,

_Ente ve maluke liebike - Ente ve maluke lilhukume!??

8
5. nerazumijevanje, ili prenebregavanje realnog stanja u kojem se živi; davanje fetvi na
osnovu starih, krutih rješenja koja se odnose na stanja iz prijašnjeg vremena, bez uvažavanja
prmijenjenih okolnosti, pr. zabrana klanja automatskim noževima i mašinama, zabrana
slikanja fotografskim aparatom, zabrana ženamada dolaze u džamiju, dozvola duhana...(el-
aslu fil-ešjai el-ibaha);
6. povinjavanje devijantnoj stvarnosti; pr. u vrijeme ere socijalizma fetvama su
opravdavane nacionalizacije, eksproprijacije, agrarne reforme itd;
7. slijeđenje prohtjeva i strasti; pr. politička bliskost ili udaljenost među državama i
promjena stavova o viđenju mlađaka - tevhidur-ru'je ili za svaku zemlju posebno; Zanimljiva
je izjava Karafija u ovom smislu: «Ukoliko o nekom pitanju postoje dva stava od kojih je
jedan blaži, a drugi krući, ne priliči muftiji da za obični svijet nudi krući, a za povlaštene,
vlastodršce i dr. nudi blaži stav. To je grijeh, iznevjeravanje vjere i poigravanje s
muslimanima...», pr. ihram iz Džedde;
8. Pretjerivanje u uvažavanju javnog interesa (masleha) makar i na račun
Teksta, pr. dozvoljavanje kamate na osnovu tobožnjeg interesa društva, pomjeranje džume
namaza u nedjelju - zahtjev nekih muslimana u Americi koji su kupili crkvu i pretvorili je u
džamiju...; poništavanje ruhsi zbog toga što više nem apotrebe za njima, npr. olakšica na
putovanju avionom itd.
9. povođenje za zapadnjačkim vrijednostima
Isti autor smatra da bi u procesu izdavanja fetvi, tj. idžtihada u formi fetve, u
ovom vremenu trebalo slijediti slijedeće principe:

1. Oslobađanje od slijepe pristrasnosti i imitacije drugoga, što obuhvata oslobađanje od

mezhebskog fanatizma, i slijepog slijeđenja stavova ranijih autoriteta,....

2. Primjena principa olakšavanja u primjeni propisa (Jessiru ve la tu'assiru!) Dva su

razloga koji afirmišu primjenu spomenutog principa: 1. sama priroda Šerijata koji se temelji
na principu olakšavanja propisa....2. duh vremena u kojem živimo;

3. Obraćanje ljudi jezikom vremena u kojem živimo; jezikom kojeg ljudi

razumiju, uz izbjegavanje nejasnih, teško shvatljivih termina, u tom smislu treba

razumjeti izjavu Alije r.a.: «Govorite ljudima poznatim jezikom (bima j'arifun), ostavite ono
što im je strano i nepoznato, želite li da u laž ugone Allaha i Njegova poslanika?!»

9
 4. Ostavljanje onoga što nije od koristi ljudima u svakodnevnom životu; rasprave o
gajbu, mutešabih ajetima, o prošlim događajima, sukob među ashabima, rasprava o tome ko je
bolji od njih...

5. Umjerena opcija između onih kojima je sve ravno i dozvoljeno, i onih

koji uvijek zastupaju krute stavove; između pretjerivanja i nedotjerivanja (bejne el-
ifrat vet-tefrit); između krutih tradicionalista i liberalnih modernista;
6. Pojašnjenje fetve.

Problem kontradiktornosti fetvi

Jedan od najtežih problema s kojim se suočava institucija fetve u savremenim muslimanskim

društvima i zajednicama jeste problem izdavanja oprečnih fetvi posebno onih čija primjena
može izazvati šire društvene implikacije. Neki ovaj fenomen nazivaju anarhijom u oblasti
izdavanja fetvi. Val ovih oprečnih fetvi zahvatio je muslimanska društva i zajednice i na
Istoku i na Zapadu. Njihov sadržaj zahvata veoma široku lepezu pitanja uključujući i ona
veoma osjetljiva koja imaju za posljedicu tekfir – optužbu za vjeroodstupništvo, apostaziju,
udaljavanje od srednjeg puta i skretanje na put nasilja, ekstremizma, netolerancije. Upitan za
uzroke tog stanja, jedan od istaknutih savremenih islamskih djelatnika Isam el-Bešir, ukazuje
na dva uzroka: prvi je ubacivanje nekompetentnih i nestručnih osoba u oblast fetvi. Katkada
smo svjedoci da hatib, vaiz, imam, pročita jednom ili dvaput neki hadis ili ajet, neupućen u
nauku Šerijata, bez dovoljnog razumijevanja stvarnosti, dopušta sebi da se upusti u davanje
fetvi koje su u suprotnosti sa ispravnim stavom i na taj način dolazi do kontradiktornih fetvi.
Drugi uzrok jesu neki provokativni satelitski kanali i internet stranice (fenomen globalizacije
fetvi) koje su otvorile širom vrata za razne tipove koji se razbacuju raznoraznim fetvama,
predstavljajući se kao alimi i poznavaoci Šerijata. To na kraju ima za rezultat stvaranje ružne
slike o islamu i muslimanima posebno na Zapadu. Moguće rješenje ovog problema on vidi u
institucionalizaciji fetve i aktivnijoj ulozi zvaničnih institucija i tijela koja trebaju
posredstvom kolektivnog idžtihada zadobiti povjerenje muslimana odgovarajući adekvatno na
probleme s kojima se suočava Ummet. Na taj način je moguće eliminisati ili ograničiti
anarhiju u oblasti davanja odgovora i fetvi na novonastale probleme. Također, neophodno je
kroz obrazovne institucije odškolovati i obrazovati kadrove koji će muslimanskim manjinama
ponuditi suvremena idžtihadska rješenja i fetve utemeljene na izvorima šerijatskih propisa a u
komunikaciji sa vremenom i stvarnošću.

10
 Elaborirajući ovo pitanje na primjeru unutar palestinskog sukoba, kadil-kudat Palestine
Šejh Tejsir Temimi naglašava da je ovaj fenomen povezan sa jednom vrstom zloupotrebe
institucije fetve u raspirivanju međumuslimanskog sukoba naročito od strane nekompetentnih
osoba koje izdaju fetve i kontrafetve o različitim pitanjima posebno onih političkoga karaktera
u svrhu podrške nekom projektu, programu, određenoj političkoj partiji. Posebno je ovo
prisutno u vezi problema Gaze. Neke fetve sadrže optužbe o veleizdaji i tekfiru. Lijek je
jednostavan, smatra Temimi. Muftija se ne smije prikloniti jednoj grupi nasuprot drugoj kod
izdavanja fetvi. On se mora prikloniti istini i šerijatskom dokazu na koji se oslanja u
donošenju fetvi. Ovo naizgled jednostavno rješenje, čini nam se da ipak nije tako jednostavno.
Naime, problem je u tome kada dotični alim ili muftija vidi istinu i pravdu u priklanjanju
jednoj strani, što je u nekim slučajevima svakako opravdano.

(Primjer: različita pozicija fetve bihaćkog muftije u slučaju Abdićevih pristalica u

Krajini)Generalni sekretar Fikhske akademije OIC-a Abdusselam al-Abadi, smatra da

izvor kontradiktornih fetvi treba tražiti u prevelikoj smionosti, osobito nestručnih lica, kada je
u pitanju donošenje fetvi iako je Poslanik a.s. upozorio da «onaj koji najviše srlja u donošenju
fetvi, najviše srlja u vatru». Lijek je, smatra on, u strogom pridržavanju uvjeta idžtihada.
Ukoliko se ispune uvjeti idžtihada i fetve rijetko će doći do kontradiktornih fetvi.

Fuad al-Berazi, član Evropskog vijeća za fetve, ukazuje na dva uzroka spomenutog
fenomena: prvi je u infiltraciji nestručnih lica u oblast davanja fetvi, a drugi je promoviranje
pojedinačnih i posebnih interesa, posebno određenih političkih ciljeva, osobnih hirova,
regionalnih i sektaških interesa. Nekada takve fetve dovode i do krvoprolića. Izlaz je, smatra
on, u onemogućavanju nestručnih lica, posredstvom zvaničnih institucija, da
zloupotrebljavaju instituciju fetve za realizaciju spomenutih ciljeva. Problem je, međutim, teži
na Zapadu, budući da tamo nema od vlasti priznate i podržane institucije koja se bavi
donošenjem fetvi i koja bi uvela red u ovoj oblasti.

11
12