Dujmović, Tomislav

2. godina politologije

Politički sustav Hrvatske

Podnesak:

Prvi Ustav RH, vrste i značenje ustava, referendum o samostalnosti. Agresija i

Domovinski rat, međunarodno priznanje RH

Žunec, Ozren, 2007 : Goli život: socijetalne dimenzije pobune Srba u

Hrvatskoj, Demetra, Zagreb: 123-145.
 Prijepori koji se i danas vode oko pitanja ratnog sukoba na teritoriju Republike Hrvatske
navode me na, u mnogočemu, poražavajuč zaključak o bliskoj povezanosti s intrigantno isceniranom
sapunicom bez sretnog završetka. Stvaranje cijelovite slike o dešavanjima u devedesetima proizvela
su različita stajališta sukobljenih strana. Na komplikacije do kojih je došlo pri ovom pokušaju nisu
nailazili samo ″pripadnici″ nacija koje su sudjelovale u sukobu. Zapanjujuća zbunjenost snašla je i
vanjske analitičare i promatrače sukoba. U prilog ovoj tezi ide i izjava bivše američke ministrice
vanjskih poslova, Madeleine Albright, koja je u intervjuu 1993. godine izjavila da rat u bivšoj
Jugoslaviji nije običan, nego neki hibrid građanskog rata i agresije. 1 Dakako da se s ovom izjavom ne
slažu sukobljeni akteri. Ovisno o stranci koja definira ratni sukob, on je nazivan agresijom i
građanskim ratom. Točno je da postoje indikatori koji jasno upućuju na točnost obiju definicija. S
obzirom na kompleksnost razvoja sukoba, teško da će se naći konsenzualni dogovor izravnih aktera
spomentutog sukoba. Na kraju ostaju samo činjenice koje mogu doprinijeti stvaranju nepristranih i
stvarnih viđenja sukoba.

Povuci, potegni, najblaže je rečeno slika koju mi stvaraju politička prepucavanja o temi
Domovinskog rata, ako ga je uopće tako najispravnije nazvati. Možda da ga nazovem Anti-agresorski?
Oslobodilački? Kad bolje razmislim, nije mi ni važno! Važno mi je znati što je manipulacija. Igra oko
naziva sukoba politička je manipulacija kojom se pokušava izigrati žrtva, ili pak umanjiti strahote
realnog viđenja razvoja događanja. Zar sam proglas tadašnjeg predsjednika, Franje Tuđmana, u
kojem poziva pobunjenike na ostanak u RH, jasno ne daje do znanja kako ni on sam ne zna kako bi ga
okarakterizirao? Čini se kako je Vlada RH znala ispravan odgovor. Nijekanjem tog odgovora, po
Deklaraciji iz 2000., mogu biti sankcioniran. Dakle, od 2000. godine tadašnja Vlada RH napisala je
lekciju koju smo trebali naučiti. U protivnome, sjedni, jedan. Na sreču, još uvijek sjedim. Ne mirim se
s ″činjenicom″ kojoj me lekcija uči. Domovinski rat bio je pravedan?! Tko je Vladi dao za pravo
pravednim nazivati čin ubijanja,sakaćenja, paljenja, protjerivanja i etničkog čišćenja? Politički vrh, kao
scenarist ove sapunice, pridobio je na svoju stranu branitelje kao glavne glumce (tko su uopće
branitelji?). Intrigantnost koju scenarist ovakvim razvojem događaja stvara, iz glavnog fokusa izbacuje
upravo ubijane, protjerivane i sakaćene. Žrtve kao da ne postoje. Glavne uloge u ovoj sapunici
zamijenjene su, sretnog završetka neme, a brigu o njima država prepušta u ruke ″onih koji se s njima
mogu nositi″.

A ja i dalje sjedim. U međuvremenu sam naučio. Ne zamaram se imenom ratnog sukoba. Ne

zamaram se ″našim″ i ″njihovima″. Ne zamaram se sankcijama koje sam mogao dobiti. Zamaram se
odgovornošću pred budućnosti.

1
Iz: O. Žunec: Goli život: socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, Demetra, Zagreb, 2007. ( preuzeto iz:
Marković, Milenko, 2002. , 205.)