Pazin

Pazin (tal. Pisino, njem. Mitterburg), grad u središnjoj Istri nad krškim ponorom Jame
(Pazinska jama), u koji ponire Pazinčica (45°14′N; 13°56′E; 361mnadm. Vis.); 4986st.
(2001). Središte je gospodarskoga, kult., obrazovnog i sport. Života središnje Istre, sjedište
Istarske županije (skupštine, stručnih službi i nekih upravnih odjela).





Iako se razvio oko feud. Kaštela, koji se smjestio na zaštićenu položaju, u XIX. I XX.st.
Postaje raskrižje cestovnih puteva (križanje ceste Pula–Rijeka s lokalnim cestama prema
Poreču, Buzetu, Labinu i Žminju), a prometna mu važnost raste naročito gradnjom želj. Pruge
Pula–Divača 1876. Gosp. Osnovu tradicionalno čini poljodjelstvo (vinogradarstvo, voćarstvo,
žitarice) i stočarstvo, a u drugoj pol. XX.st. Razvila se tekstilna industrija (Pazinka, kemijsko-
tekstilna industrija Pazin), prerada plastike (Istraplastika d. d.), obrada ukrasnoga kamena
(Kamen d. d.), te peradarska i mesna industrija (Puris d. d.). Neke od tih tvrtki poslije
pretvorbe i dalje dobro posluju. Potkraj 1990-ih počinje se povećavati udio zaposlenih u
tercijarnim i kvartarnim djelatnostima (ugostiteljstvo, trgovina, osobito uprava).
Prvi se put spominje 7.VI.983. u ispravi cara OtonaII., izdanoj u Veroni, kojom utvrdu nad
Jamom (Castrum Pisinum) predaje u posjed porečkome biskupu. Naselje postoji od IX.st.,
možda i ranije, iako nema tragova prapovijesne i ant. Naseljenosti. Kaštel je, dobro branjen
prirodnim položajem, bio važna vojna postaja, a civilno naselje i središte feud. Gospoštije bilo
je na uzvisini iznad njega (danas Stari Pazin). Feud je 996. dobio akvilejski patrijarh, ali već
1060. predao ga je porečkome biskupu, koji je tako zaokružio svoj posjed u središtu Istre.
Biskupija je civilnu upravu prepustila Menhardu, vlasniku Črnoga grada, koji je sred. XII.st.
Na područje Pazina naselio nove stanovnike, te je uzurpacijama stvorio temelje feud.
Gospoštije koja se razvila u Istarsku knežiju, poslije Pazinsku knežiju. Menhard je službenu
investituru porečkoga biskupa dobio 1175., a naslijedila ga je kći Matilda, koja se udala za
Engelberta Goričkoga, te je obitelj tako došla u posjed Pazina i držala ga do 1374. U to je
vrijeme uz Kaštel počelo nicati podgrađe, civilno naselje na hrptu iznad Jame, koje se širilo
koliko je to dopuštao gosp. Interes vlasnika feuda. Širilo se i područje feuda, koje je sred.
XIV.st. Obuhvaćalo ne samo Pazin nego i okolne posjede (Žminj, Tinjan, Trviž, Kožljak,
Kašćerga, Bačva, Višnjan, Ružar, Vižinada i Božje Polje), te feud. Prava na drugim
posjedima. U posjed pazinske gospoštije došla je leopoldinska grana austr. Kneževske obitelji
Habsburg, koji su je davali u zakup svojim vazalima, često kao hipoteku za novčane poslove:
knezovima devinskim (1379–99), obitelji Walsee–Enns (1399–1435), a zatim su neko vrijeme
izravno njome vladali imenujući kapetane iz različitih velikaških vazalnih obitelji (Della
Torre, Rauber, Pruschnig, Dür), koji su vladali knežijom u njihovo ime. U ratu 1510. mlet. Je
vojska opsjedala P., ali Kaštel nije bio osvojen. Tijekom XVI. I XVII. St. Redali su se drugi
zakupci (Dür, Mosconi, Cvjetković, Khevenhuller, Kaitschach, Függer, Barbo, Eggenburg).
Vlasnici pazinske gospoštije u pravilu nisu živjeli u Pazinu, nego su u njihovo ime posjedima
upravljali kapetani. Katastarski i fiskalni podatci vodili su se u urbarima. Najstariji je iz 1498.,
a revidiran je 1578. i 1598. U oba slučaja promjene urbara izbila je buna seljaka, koji su bili
previše pritisnuti davanjima, a obje su bune ugušene u krvi. Stanovnici Pazina, tj. Podgrađa i
predgrađa oko Kaštela, dobili su tijekom XVI.st. Prava koja su se priznavala građanima,
uključujući i samostalno dijeljenje pravde, po čemu su se razlikovali od kmetova u okolnim
selima. Poslije Uskočkoga rata Habsburgovci su knežiju i pazinski posjed naumili prodati,
kako bi namirili dugove, pa je Knežija opet mijenjala vlasnike (furlanski Frankopani, knez
Porcia, princ Auersberg, de Priè), sve dok je za 240000 florina nije kupio markiz
Montecuccoli iz Modene, u posjedu čije obitelji je ostala do ukidanja feud. Odnosa 1848.
Tada im je austr. Država isplatila svotu kojom su gospoštiju kupili, a ostao im je samo Kaštel,
koji je poslije 1945. nacionaliziran. Nakon kratke franc. Vlasti (1810–13), s restauracijom
austr. Vlasti u cijeloj Istri P. Je postao upravnim središtem Istre (1825–60). Potkraj XIX.st.
Postao je poprištem oštrih sukoba hrv. I tal. Političara radi prevlasti u kulturnom i gosp.
Smislu. Od 1868 (kada je osnovana općina Pazin) do 1886. svu vlast imali su Talijani, 1886–
94. Hrvati, a poslije 1894. Hrvati su imali vlast u mjesnoj, a Talijani u poreznoj općini.
Mnogobrojne i raznovrsne udruge bile su podijeljene po nac. Orijentaciji. U Pazinu je 1897.
otvorena Hrvatska čitaonica, a 1899. prva hrv. Drž. Gimnazija te tal. Gimnazija. U to je
vrijeme nastalo i novo središte grada na rubu starih dijelova naselja oko Kaštela i Buraja, te
oko Pristave. Izgrađeni su đački domovi, škole, kazalište, nova zgrada općine i niz stambenih
zgrada manjih i većih gabarita. Između dvaju svj. Ratova P. Je bio pod tal. Upravom, s tal.
Ustanovama, ali se u njegovoj okolici tajno nastavila njegovati hrv. Kultura. U rujnu 1943.
bio je poprištem donošenja Pazinskih odluka, koje su označile povijest druge pol. XX.st. U
Istri; u listopadu 1943. teško je stradao u bombardiranju, pri čemu su srušene i mnoge zgrade
(zgrada tal. Gimnazije G. R. Carli, kazalište).

Na litici iznad ponora Pazinčice izgrađen je Kaštel s traktovima oko unutarnjega dvorišta. Iz
razdoblja romanike potječe valjkasta kula i dijelovi konstrukcije vidljivi u prizemlju.
Pregrađivan u XV.st. (četvrtasta kula, sadašnji gl. Ulaz i dijelovi ulaznoga pročelja s uzidanim
grbovima), sadašnji izgled dobiva 1537–40., kada Mosconi zidaju ili pregrađuju sjeverno i ist.
Krilo (voditelj gradnje bio je Martin iz Lugana). Kaštel je bio okružen opkopima, a u grad se
ulazilo preko sustava pokretnih mostova i petero vrata. Jarci i rampe nivelirani su 1820-ih,
kada je srušeno i prednje dvorište s kapelom te snižena četvrtasta kula.

U Kaštelu djeluju Etnografski muzej Istre i Muzej grada Pazina. U predgrađu, neposredno pod
Kaštelom, grupirane su najstarije plemićke kuće iz XIII–XVII.st., a kuće pučana i obrtnika
izgrađene su duž dvaju prilaznih putova u nekada također utvrđenu naselju. Župna crkva sv.
Nikole spominje se 1266; 1441. dobiva veliki gotički višekutni prezbiterij nadsvođen
zvjezdastim rebrastim svodom (natpis na zidu unutarnjosti). Od 1659. crkv. Lađi pridodane su
bočne kapele, koje su u velikoj baroknoj rekonstrukciji 1765. spojene u bočne brodove. Na
zidovima i svodu svetišta naslikao je oko 1470. nepoznati južnotirolski slikar iz kruga Jakoba
Suntera (Leonard iz Brixena) zidne slike velike lik. Vrijednosti. Na svodu je ciklus Stvaranja
svijeta i borba anđela, a u središnjem polju lik sv. Mihovila; velika kompozicija raspeća
zaklonjena je baroknim oltarom. Za neke kompozicije na zidovima iskorišteni su otisci
izdanja Biblije pauperum iz XV.st. Na zidove crkve uzidana su dva reljefna epitafa obitelji
Moscon (sred. XVI.st.); vrijedan je rad sjevernjačke renesanse, vjerojatno slov. Umjetnika iz
kruga Osbalta Kitella; urešena kamena kustodija s Mosconijevim grbom (1541). Crkva je
opremljena vrsnim mramornim oltarima; oltar sv. Nikole pripisuje se P. Lazzariniju, oltar
Ružarice A. Michelazziju. Sakristijski ormar s figuralnom intarzijom potječe iz XVIII.st.
Orgulje su rad G. Callida (Venecija, 1780). Od crkv. Srebra ističu se gotička pokaznica i
renesansni ophodni križ. Zvonik je izgrađen 1705. Franjevačka crkva ima kasnogotičko
svetište iz 1481; produžena je 1729; a zvonik joj je podignut 1713–17. Gl. Oltar djelo je D.
Cavalierija iz 1726., slikani poliptih Girolama da Santacrocea iz 1536., kip Imakulate vrsni je
drvorezbarski rad iz XVIII.st.
R. Matijašić, I. Matejčić