Postoje dvije vrste stvari koje kafiri upotrebljavaju.

Ibni Abidin rahmetullahi teala alejh kaze kada govori o mekrusima namaza:

“Postoje dva dijela stvari koje nevjernici (kafiri) rade i upotrebljavaju: U prvi dio spadaju one
stvari koje oni rade kao obicaje, to jest, ono što sve nacije i drzave rade kao njihove
obicaje. Od ovih, nije nikada grijeh raditi ili upotrebljavati ono što je korisno i što nije
haram. [Upotrijebiti pantole, fes, razne vrste cipela, kašike i viljuške, jesti za stolom, stavljati
svaciju hranu pred njega u posebnu posudu, nozem sjeci hljeb na kriške, i upotrebljavati razne
alatke i sprave su ponašanja koja se odnose na obicaje i ona sva su mubah. Upotrebljavati ih
nije bid’at i grijeh.] Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je oblacio cipele koje su specijalno
napravljene za sveštenike.” Medu njima, raditi ili upotrebljavati one koji su neprijatni,
beskorisni i odvratni je haram. Medutim, oni, nakon što su ih dva muslimana upotrijebila,
postaju islamski obicaji (adet-i islam) i nisu haram trecem muslimanu koji ih upotrijebi. Prvi i
drugi musliman su grešni ali ne i drugi muslimani. U knjizi Kamus-ul-a’lam, u paragrafu o
Timurtaš paši, piše, “Timurtaš paša je dizajnirao boje na osmanlijskoj zastavi [kao takode i
oblik današnje turske zastave sa njenim polumjesecom i zvijezdom]. On je takode obojio i fes
u crveno. Fes je do tada bio bijel.” Abbasidska drzavna zastave je bila crna. U vrijeme halife
Memuna je njena boja promijenjena u bijelo. Kako se vidi fes su napravili Turci. On nije
preuzet od Madara.

U knjizi Birgivi vasijjetnamesi[1] piše, “Drugi dio od onoga što kafiri rade i što je znak kufra
je ono što oni rade kao ibadet i zato što poricu i ne vjeruju u islam. Nama je vadzib to
poniziti. Ko god to uradi ili upotrijebi postaje kafir. To se ne moze uraditi i upotrijebiti (znak
kufra) sve dok covjeku ne prijeti ili smrt ili otsijecanje uda ili neki drugi razlog koji moze
izazvati koban rezultat kao na primjer, prebijanje, ili stavljanje u zatvor, ili oduzimanje
imovine. Isto tako i onaj ko uradi, ili upotrijebi jednu od tih opštepoznatih stvari u neznanju ili
u šali (vicevima) sa ciljem da nasmije i razveseli publiku postaje kafir. Na primjer, nevjerstvo
je (to jest kufr je) nositi (ili upotrebljavati) ono što sveštenici specificno nose ili
upotrebljavaju u svojim obredima (ibadetima). To se zove kufr-i hukmi.” U osnovnim
knjigama fikha koje su napisali alimi islama piše da je nošenje stvari koje su specificne za
kafire kufr. Pogledaj Ibni Abidin rahmetullahi teala alejh, peti tom, 481. stranica! Neprijatelji
islama sa ciljem da prevare muslimane sakrivaju cinjenicu da je slijedenje obicaja kafira i
slavljenje njihovih praznika izaziva nevjerstvo (kufr). Oni nazivaju te dane “svetim danima” i
te obicaje “muslimanskim obicajima”. Oni pogrešno predstavljaju Bozic, koji je Konstantin
veliki uveo u hrišcanstvo, i Nevruz, praznik vatropoklonika (medzusija) koji je Dzemšid
izmislio, kao drzavni praznik. Oni hoce da i muslimani usvoje iste stvari. Mladi i neiskusni
muslimani ne bi smjeli na to nasjesti. Oni trebaju da nauce istinu na taj nacin što ce pitati
iskrene muslimane kojima vjeruju, ili svoju rodbinu koja klanja, ili prijatelje njihove familije
koji znaju svoju vjeru. Danas, bez obzira u kom dijelu svijeta se nalazili je neoprostivo ne
znati šta je iman a šta kufr, i ne znati ispravno izvršavati ibadete. Onaj ko je prevaren i
zaveden, zato što ne zna svoju vjeru, nece biti spašen od pakla (dzehennema). Danas je Allah
dzelle-šanuhu razglasio Svoju vjeru po cijelom svijetu i olakšao ucenje imana, farzova,
harama, i halala, i lijepog ahlaka. Svako ih mora nauciti onoliko koliko mu je potrebno. To je
zapovijed (farz). Onaj ko ih ne nauci se smatra neposlušnim farzu. Ali, onaj ko kaze da ih nije
potrebno uciti, onaj ko ih omalovazava, i ko im ne pridaje vaznost, postaje nevjernik (kafir).