Van Gogh ode, mi ostasmo

Autor: Marija Radinović

http://tragom.me/20110513403/Studentski-zivot/van-gogh-ode-mi-ostasmo.html
12.05.2011.

Poslijepodne sedmog aprila 2011. godine. Junakinja ove priče stiže s

posla umorna, iznervirana i razočarana. Ali ipak, srećna je. Zašto?
Raduje se koncertu jednog od svojih omiljenih bendova. Van Gogh u
Podgorici – i to na Dan studenata!

I tako, dobro poznata priča počinje: stiže taksi, vozi do odredišta

(Pravni/Ekonomski/Fakultet političkih nauka), cura plaća 1.20 EUR i, nakon
nekoliko izgubljenih minuta traženja ulaza do mjesta održavanja koncerta –
čuvenog dvorišta između fakulteta, ugleda gomilu mladih ljudi, momaka i djevojaka, koji su, slično kao ona, došli da
se provedu i barem na nekoliko sati zaborave na svakodnevne studentske brige.

Pozdravljanje sa poznatima, guranje, izvinjavanje, poneki mrk pogled i ono čuveno: „Što je, što se guraš?"...

Naša junakinja je bila daleko od bine, a htjela je da vidi izbliza Đuleta i ekipu. I odlučila je da to i uradi. Dobrih 15
minuta joj je trebalo da stigne do prvih redova, tj. do ograde koja je razdvajala omladinu od njihovih ljubimaca. Iza te
ograde, osim izvođača, bili su i organizatori koncerta. Cura ih nije poznavala. Znala je neke od njih iz viđenja. Sa
flašama piva, vode i soka u rukama, gledali su ostatak mladog svijeta s visine.

Djevojka je pitala jednog od mladića koji je obezbjeđivao koncert da li može da prođe do stepeništa gdje su stajali
organizatori kako bi bolje vidjela Van Gogh. Momak joj je odgovorio da to nije moguće. A onda su počeli da pristižu
prijatelji, djevojke i momci organizatora/ki i bez problema, u sekundi se našli sa one strane ograde na koju je naša
junakinja htjela da prođe.

Kada je jednog od organizatora upitala zašto neki mogu, a drugi ne mogu da priđu bliže Van Gogh-u, dobila je
odgovor da treba da plati tri eura da bi joj ta želja bila uslišena. Vidno iznervirana, djevojka je izvadila novčanicu od
10 eura iz džepa i pružila je „organizatoru", pitajući da li je to dovoljno. Momak je pružio ruku, smijući se pobjednički,
a djevojka je rekla: „Ne, hvala", nasmijala se, vratila novčanicu u džep, i prkosno se popela na ogradu.

Ostalo je istorija.

Djevojka se sjajno provela, nailazeći na odobravanje i simpatije mladih koleginica i kolega koji su vidjeli šta se desilo.
Kasnije je pronašla i jedan sto na koji se popela i odatle sa uživanjem, zajedno sa još nekoliko mladih ljudi, otpratila
koncert.
Nekoliko puta je naša junakinja, putem najpopularnije društvene mreže, molila jednog od organizatora (nije onaj koji
je tražio pare) da joj ustupi fotografije i snimke sa koncerta ako ih ima (a zna se da ih ima), ali ni ovog puta (gle čuda!)
njena molba nije uslišena.

...

Ovo je trebalo da bude priča o koncertu. O ljubavi prema muzici. O Van Gogh-u. O Podgorici. O mladim ljudima. O
studentima i studentkinjama. O Danu studenata. O njegovom značaju i simbolici.

Trebalo je da bude lijepa priča. Međutim, ovaj ružan događaj je pokvario taj sunčani aprilski dan. Srećom, samo na
kratko. Nezapamćena energija i pozitivni naboj brzo su ga potisnuli u zaborav.

Ovaj ružan događaj je pokazao koliko smo još daleko od onih vrijednosti koje život znače: jednakosti, ravnopravnosti,
poštovanja drugog, tolerancije, kolegijalnosti i solidarnosti.

Ovaj ružan događaj nas je podsjetio da smo zaboravili što znače poštenje, obraz, čast, čojstvo, nekada temeljne
vrijednosti drage nam države.

Nažalost, još jednom se pokazalo koliko smo uskogrudi, sujetni i nespremni da se barem na Dan studenata
potrudimo da budemo ravnopravni, da budemo jednaki, da budemo studenti. U pravom smislu riječi.

Istovremeno, ovo je opomena i savjet mladim ljudima: krajnje je vrijeme da se mijenjamo! Krajnje je vrijeme da
shvatimo da nema onih koji su iznad i onih koji su ispod, da nema ravnopravnijih, zaslužnijih, važnijih i sl. Takvo
mišljenje ne može biti dominantno. Makar ne među mladom populacijom.

I eto, Van Gogh dođe, vidje, osvoji nas. A mi ostasmo. Sa istim problemima, sa istim razmišljanjima, sa istim
mentalitetom...

Možda se do sljedećeg dolaska Van Gogh-a nešto promijeni. Ko zna!

Nadajmo se. Nada posljednja umire...

Marija Radinović, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore