TEORIJA PREVOĐENJA

Ladina, Dubrava, 1998.

SAŽETAK

IZVADAK IZ KNJIGE

U suvremenoj razradi teorije prevođenja postalo je očiglednim, iz svih navedenih izvoda, da je temeljni problem

situiranja teorijskih pitanja o prirodi prijevodnog procesa i čina na granicama nekoliko dihotomija koje se

ponekad čvrsto međusobno isprepliću, ali ponekad vode i do proturječnih postavki u samom kategorijalnom

aparatu teorije prevođenja. Sva se takva dihotomijski postavljena pitanja usredsređuju u samo jednom bitnom

pitanju o potpunoj samostalnosti teorije prevođenja ili, pak, njezinom položaju kao primijenjene grane jedne od

matičnih oblasti uz koju se vezuje: lingvistike ili teorije književnosti, kao i drugih znanosti s kojima stoji u

interdisciplinarnom odnosu. Osnovne dihotomije proizlaze iz razlikovanja opće i posebnih teorija prevođenja

koje se nadalje razgranavaju u specijalnim teorijama prevođenja, kao i dihotomije između općeteorijski

postuliranih načela i konkretnih zahtjeva što ih prevodilačka djelatnost postavlja pred teorijsko razmatranje. I

dihotomija pismenog i usmenog prevođenja u posebnim teorijama dovodi do usredsređenja pažnje na prijevod

kao proces ili kao čin, na atomizirano lingvističko istraživanje atomarnih odnosa između jedinica prijevoda ili,

pak, razmatranja prirode prijevodnog procesa kao stvaralačkog i sutvorbenog u procesu prebolikovanja izvorne

poruke. Svaka od dihotomija za sobom povlači i razne modele prevođenja koji nastoje odgovoriti na cjelovitu

"situaciju prevođenja" uglavnom se ipak povodeći samo za nekim od njegovih aspekata. Tako se određenje i

ograničenje predmeta teorije prevođenja i metodologije istraživanja neprestance nalazi u dihotomičnosti svojih

osnova, stremeći kao njihovu dijalektičkom povezivanju u cjelinu jedinstvene koncepcije o prirodi prijevodnog

procesa.

U radu se nastojalo ukazati na sve dihotomije, te pružiti jedinstvenu definiciju prevođenja koja podrazumijeva i

pozitivno ograničenje predmeta disciplinarnog istraživanja. Budući da je u svim modelima prevođenja uočena

konstanta izdjeljivanja jezgrene obavijesti od formalne cjeline poruke, nastojalo se pokazati kako je žanrovsko-

stilistička dominanta jedno od mjesta koje ima perspektivu cjelovitosti kao odgovora na posebne zahtjeve

posebnih oblika i vrsta prevođenja. Izlučivanje žanrovsko-stilističke dominante teksta može, naime, odgovoriti

na zhatjeve i pismenog i usmenog prevođenja, te pružiti jedinstveni model koji bi mogao objediniti tekstualni,

funkcionalni i komunikacijski model prevođenja jer podjednako uvažava dihotomičnost jezičkog znaka na

planu sadržaja i forme, kao i njegovu semantičku jezgru kao osnov oblikovanja prijevodne cjeline teksta. Pritom

se pretpostavlja da je cjelina teksta osnovna prijevodna jedinica, iako se u činu prevođenja uvodi rečenica kao

najpogodnija i osnovna njegova jedinica. Dok je za svaki drugi model značajno samo isticanje pojedinih

aspekata, žanrovsko-stilistička teorija prevođenja može objediniti i različita razumijevanja temeljnih kategorija

adekvatnosti i ekvivalentnosti, kao i književno-teorijske i lingvističke pretpostavke istraživanja prirode

prijevodnog procesa i čina. Dok je funkcionalni model isticao u prvi plan osnovne funckije i, u skladu s time,

tipove adekvatnosti razine ostvarenja ekvivalenosti koje se usredištuju uokolo jedne osnovne funkcije teksta,

komunikacijski model ima u vidu uglavnom interdisciplinarni položaj same teorije prevođenja, te tako u prvom
redu razmatra njegove socijalne i psihološke komponente, smtrajući da je razmatranje pitanja subjektivnih

komponenti prevođenja od prvotne važnosti. Tekstualni model, pak, ne pridaje toliku važnost prevoditelju i

njegovom tezaurusnom uvjetovanju i psihološkoj domeni navika i umijeća prevođenja, već težište postavlja na

određenje prevođenja kao zamjene tekstualnog materijala iz izvornog na ciljni jezik, razmatrajući i razne

lingvističke razine ostvarenja prijevodnog čina, gotovo zanemarujući njegovu dinamičku i procesualnu prirodu.

U tom smislu komunikacijski model očigledno pokazuje povezanost sa usmenim prevođenjem, tekstualni model

sa pismenim prevođenjem, dok funkcionalni model nastoji objediniti oba ova glavna oblika prevođenja, kao i

odgovoriti na neke posebne zahtjeve koji se pred prevođenje postavljaju.

Uvođenje pojmova deziderativne i voluntativne adekvatnosti, međutim, postaje jasnim da i funkcionalni model

zadovoljava samo neke vrste prevođenja, dok ostaje nemoćan da objasni više razine ostvarenja adekvatnih

prijevoda. Tek uvođenje izlučivanja jezgrene obavijesti na semantičkom planu postaje moguće da se sva tri

modela razmotre u svojoj povezanosti i ograničenosti nekim oblicima prevođenja, dok žanrovsko-stilistička

teorija jedina može odgovoriti na dihotomijsku prirodu samog prevođenja, kao i podvesti sva tri modela na

odgovarajuće razine ostvarenja prijevodnog procesa i čina. @anrovsko-stilistička teorija, valja naglasiti, ne

odgovara specijalnim teorijama prevođenja, već stremi iznjedriti osnovna načela i pružiti jedinstvenu

koncepciju prevođenja koja je u moći sintetizirati opća načela i pojedinačne zahtjeve na svaki konkretan oblik

prevođenja. U tom se smislu dade ustanoviti i dovoljno univerzalan i dovoljno konkretan model prevođenja, kao

i ograničiti disciplinarni predmet istraživanja, što je bitno ua zasnivanje teorije prevođenja kao samostalne

discipline, podjednako uvažavajući i književno-teorijske i lingvističke pretpostavke istraživanja.