Da li smijemo govoriti o odsustvu kanona u poetici Hljebnikova?

Da li je njegovo tvorestvo samo eksperiment ekcentrika, literarnog anarhiste koji negira linearni tok stvaranja, tako logian i stvaran? Problem sa literaturom, u poreenju sa vizuelnim umjetnostima, jeste upravo njena bezdimenzionalnost koju mi, esto i naalost, doivljavamo kao linearan slijed. I tako, deava se to, da, pratei grafiki linearni slijed oznaka, previdimo niz paralelnih svjetova koji se dogaaju sinhrono...Kolanost jednog Pikasa i Klimta je blia naim ulima nego to je to kolanost Hljebnikova. Znakovita je i neka vrsta izdvojenosti njegovih djela od naeg svijeta. Njegova djela su ili plohe ili supra-jezike manifestacije, u kojima je jezik svojevrstan graditeljski materijal, ali ne i sam sebi svrha. Pa, ta to Hljebnikov stavlja iznad rijei? Da bismo dali odgovor, vratimo se na problematiku prividne odsutnosti kanona. arolikost stilova kojima se on sluzi u jednom totalitetu sveprisutne fragmentiranosti, svakako neto poruuje. Promjena je, za na svijet, irealana pojava. Mi smo fiksirani za stalnost, za karakter, za nepromjenjivost, jer je to svijet u kojem se osjeamo sigurnim. Ali, u promjeni i u panta rhei principu lei sutina onoga to oznaavamo kao igra. Bilo kakvo stavljanje na neku poziciju, obesmisluje igru kao takvu i svijet se rui. Estetika poezije lei u njenom saivljavanju sa igrom, pri emu su elementi igre rijei, zvukovi i ritam. Igra postaje jedina dimenzija vaskolike vaseljene u kojoj je ovjek suvereni vladar i slobodan. Kako sloboda ne moe postojati u djelu, ve samo u umu, to je znaaj igre jo vei. U tom kontekstu, mogue je shvatiti kompoziciju npr. Zangezija i ne biti zbunjen prisustvom mnotva modalnosti koje se, samo naizgled, haotino sudaraju, poput matematikih formula i leptirapjeva ptica i proroanstava. Tako se racionalno i iracionalno sjedinjuju u igri stvaranja novih rijei, u stvaranju novog jezika, u igri otkrivanja praiskonskog smisla glasova, osjeaju koji se izgubio kada su ljudi odvojili krik i rije i kada su jeziku oduzeli poetnu univezalnost. Hljebnikov se pokuava vratiti u nemuto vrijeme harmonije kada je glas R moda, bio glas upozorenja, a L moda, glas dobre volje. Zato ima smisla i : -, -! , , ! ! -, --! , -! , , ! , , ! , , ! , , ! ! ! i: ! , , , !

105+ 104+ 115= 742 34 . , , . : =k+n (105+ 104+ 115) (102 (2n 1) 11) . k <> , , . . 2/ I 31 . .

Prizivanje nekog staroegipatskog, pa i biblijskog motiva numerologije te novih vidova amanskih molitvi, naizgled su besmislen materijal, ali, akose posmatra itavo djelo, a ne njegovi pojedinani lanovi, otvara se mogunost njegovog razumijevanja kao esencije igre. Holistiki pristup djelu je neophodan, isto kao i holistiki pristup ivotu samom. U suprotnom, dobijemo samo runou organskih sistema, tjelesnih tekuina, sekreta i eskreta, umjesto uvida u harmoninu igru koja se odvija izmeu dva nepostojanja ili, moda, sebe nesvjesna postojanja-onog nepostojanja prije roenja i onog nakon smrti. Neki od elemenata igre su takmienje, sluajnost, imitiranje i pokret, bilo kao stvaran, bilo kao prividnost pokreta. Nije sporno da sve ove elemente u nekom obliku nalazimo u Hljebnikovoj poetici-rat izmeu Er i El, prividna sluajnost odnosa, imitiranja gramatikih pravila i pokret, sadran u zvuku. Zvuk, u igri, postaje kod Hljebnikova potporanj, potreban materijalni element da bi se omoguilo postojanja igre. Igra je ono duhovno i apstraktno, dok su zvuci njene entelehije tj. veza sa ovim svijetom. Zangezi je medij i tuma nadsvijeta jer ima sposobnost reproduciranja glasova (koji su projekcije), a samim time i igre. Hljebnikov nastoji ostvariti organsku vezu izmeu muzike, prirode i igre i otvoriti prozor u paralelni svijet dimenzije slobode, dimenzije u kojoj su Zangezi i ptice jedno bie.