Sauvaj nas, Boe, od ostvarenja snova.

Udalji od nas ono to je predmet naih elja, jer tijelo nae eli svoju sopstvenu smrt. Nagoni su nijemi: im puste glas od sebe, znai da su preli vrhunac, da slabe, a to je poetak kraja. Zvuk je slabost. Muzika je bolest. Ili osloboenje? Vrijeme je za mene najvee udo. Poimanje vremena, upotreba vremena, osjeanje vremena, sve su to za mene prave zagonetke, koje se postavljaju im vidi da neko, u razgovoru, bez potrebe tumai tue postupke, ili rijei, ili ak samo namjere, i izvodi samovoljne zakljuke i donosi stroge sudove, koji su u stvari presude, - znaj da nije dobar ovjek ni na dobrom putu. I kloni ga se kad god moe. ivot nas nane negdje duboko u nama; neprimjetno i neosjetno oznai mjesto sa kojeg starenje treba da otpone svoj rad, a ono onda nastavlja i dovrava svoj posao. Ludo je zamjeriti ivotu to prolazi, kad znamo da mu je sav smisao i sva vrijednost u tom to je prolazan, ali od te nedoslijednosti malo ko moe da se odbrani. Sve je svirepo prema starijim i slabijim ljudima Toliko mjesta i vremena treba da se ovjek zane, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti ovjek mine kao da nikad nije ni postojao. ... Nieg u nama nema to bi moglo opravdati postojanje raja. I nejvie to se za nas moglo uiniti, to je da nam je dat san o raju. Zaborav je jedan od elemenata neophodnih u razvitku ivota Ko u ovom svijetu ne umije da organizuje sam svoj ivot, nije vrijedan da ivi, a ko ga sa uspijehom organizuje, izgubi pri tome toliko snage i svjeine da mu i ne vrijedi mnogo to ivi. Jednom mu je neko u zao as! Rekao da je pametan. Kako i zato, to sam Bog zna. Tek, on je povjerovao u to. I otada je taj inae mirni i bezazleni ovjek postao nemogu, teak sebi i drugima. Starim koliko moram, podmlaujem se koliko mogu. to ne boli to nije ivot, to ne prolazi to nije srea. im moemo nekom ovjeku da kaemo jasno i otvoreno da nas je uvrijedio i da navedemo posve odreeno ime je to i kada uinio, to znai

da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to uinimo. Muka je dok uvredu nosimo utke u sebi. Vrlo esto se deava da ljudi ive due nego to treba, nego to vrijedi, due nego to ivot ima cilja i smisla. Prema tome, beskorisno je i apsurdno raditi na produenju ivota uvijek i po svaku cijenu. Mladost treba produiti, mladost ili bar snagu zrelih godina. Bojati se ljudi, znai initi krivo Bogu. Strah od ljudi moda i potie otud to smo se nakad ogrijeili o Boiji princip. ovjek u kome ima iva dua ne bi, logiki, trebao da se boji ljudi ni iega ljudskog. Poznavao sam jednog ovjeka koji je za svaku star koju on nema ili ne razumije uspijevao da nae poneku zlu rije. Stvar nije u tom to on malo govori, nego to ono to rekne ne kazuje nita, ne samo o njemu nego ni o em drugom na svijetu. Teko ovjeku koji ne zna za alu i drutvu koje ne umije, ne smije ili ne moe da se bezazleno smije. apuu da ne bi vikali jedan na drugog, jer ne znaju da razgovaraju. Mi obino mislimo ili smo bar skloni takvom nainu miljenja da su ljudi onakvi, i samo onakvi, kakvi se pokazuju u odnosu prema nama i naim interesima, shvatanjim i ukusima. Tim odnosom mi pojaee i ponajvie mjerimo cijelog ovjeka i odreujemo mu karakter i vrijedost. To takovog naina miljenja teko se brani i najbojli i najrazumniji meu nama. Eto ta je ovjek! Kada ustane, ujutro, on ne zna, i ne sluti, ta e mu se toga dana desiti, niti zna kad legne, kakav e san usnuti. Ni toliko! Posmatrao sam ljude izmeu kojih postoji sukob interesa ili otra nepodudarnost temperamenta ili netrpeljivost zbog razlike u pogledima i miljenjima. Nepodnoljivot izmeu njih raste i pretvara se vrlo esto u duboku mrnju ili neto to je tome sasvim slino. I kad nisu zajedno, oni misle jedni na druge, isto kao i oni koji se vole. Samo to kod njih misli idu u obrnutom pravcu. Svaka misao dodaje protivniku po jednu crtu koja je dostojna mrnje ili prezira, ili pojaava ve postojeu. Zbog toga takvi ljudi, kad se sastanu (a moraju se sastajati iz drutvenih obzira, pa i neke nerazumljive potrbe), osjeaju se nelagodno i dre se neprirodno. Ne gledaju jedan drugom pravo u oi, a u govoru zamuckuju, jer (opet iz durutvenih obzira) ne mogu da kau jedan drugom ni stoti dio onog to su u mislima ve toliko puta izgovorili. Njegova nesrea je bila da se, u vremenu kao to je nae, nije mogao nikad potpuno osloboditi neiskorjenjive a naivne i opasne iluzije da se u ivotu moe nai stalna taka, neto to traje i ostaje, na to se ovjek moe jednom za uvijek osloniti i iza ega se u svom od postanka do nestanka ugroenom posojanju moe zakloniti.

Nisu svi ljudi tak ravi kao to to rav ovjek misli. Rano lijeganje i rano ustajanje imali su za mene uvijek neeg bolnog, blieg ivotinjskom nego ljudskom ivotu. ovjek koji mora da legne s mrakom a ustane sa svitanjem izgleda mi uvijek kao unazaen i nesretan stvor. I kad god sam, ma s kog razloga, i sam morao tako da ivim, osjeao sam se kao bolesnik, osuenik, nesretnik. Najmanje stvarnog osnova imaju i najvie nam tete nanose osjeanja bilo gordosti bilo manje vrijednosti i stida zbog toga to smo takvi kakvi jesmo, bolje reeno kakvi mislimo da jesmo. U onom to mi o sebi mislimo ima vrlo malo onog to stvarno jesmo a mnogo svega drugog, naroito onog to bismo eljeli da budemo ili to se bojimo da ne budemo. Zbog toga predsava koju imamo o sebi nikad nije tana; esto se mijenja, a ponekad je potupuno nevjerna. I ovjek nema razloga ni opravdanja da zbog nje bude ni naroito ponosan ne pretjerano postien. Ko ljudima sve vjeruje, prolazi hravo; ko ljudima nita ne vjeruje, jo gore. Svata je umio, a naroito da lijepo govori: samo jedno nikad nije nauio: ta se moe kazati, kada i na kom mjestu, a ta ne. To je oduzimalo mnogo od vrijednosti tome bistrom, rjeitom i dobrom ovjeku. ivotna snaga jednog ovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnou zaobravljanja. Izgleda mi da se u izvijesnim ljekarima, i to u onim boljim, inteligentnijim, deava udan proces. U stalnom dodiru s ljudskim slabostima ( a svi smo manje-vie slabi i nitavni pred boleu i goli pred ljekarom) oni s vremenom upoznaju dobro bolest i steknu iskustvo i vjetinu u njihovom lijeenju, ali izgube svako potovanje prema ovjeku pojedincu i svaki smisao za njegove male slabosti i kolebljivosti, alebe i strahovanja. To je ono to ljudi nazivaju ljekarskim cionizmom. Kad jedno odreeno stanje pone da vas mui, da postaje neizdrljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje nee biti, jo manje pomiljajte na bjeanje natrag, jer se do toga pobjei ne moe. Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znai isplivati na porvinu, osloboditi se. To vai za sve: za rad, na nerad, za porone navike kojih se stidite a kojima robujete, za ivot ula, za muku duha. Mi bismo bili potpuno sretni, ili bar blizu sree, kad bismo zaista imali sve ono to zavidljivci koji nas okruuju misle da imamo, i kad bismo sve to imali onako i pod onakvim uslovima kako to njima izgleda.

Zato to mogu, i to se usuuju o svaem svata da kau, oni misle da sve znaju. Pesimizam u slubi ivota. Zato se udi to ljudi izbjegavaju tvoje drutvo, to ga veina njih izbjegava? Sjeti se samo ta ti misli o njima, a ta sam o sebi. I sve e ti biti jasno. Kad stanemo da od ljudi i dogaaja oko sebe oekujemo mnogo vie nego to oni mogu da nam daju, to je uvijek poetak nemira i nereda u naem ivotu, a esto i znak bliskog pada. Niko od nas nikad ne moe potpuno da upozna ovaj svijet na koji smo doli bez svoga znanja i bez svoje volje. Tako smo sazdani i takav je na poloaj u ovom svijetu da od njega moemo da sagledamo povremeno, na mahove, djeli po djeli, samo malobrojne, razliite i protivrjene vidove njegove. Krv i sokovi koji teku u nama i koji nas slue (bolje reeno koji se nama slue) za rasplod i odranje vrste, tako nas vode i zavode i toliko nas troe i iscrpljuju da, sluei njima, ne stiemo da upoznamo ni osnovne pogodbe ljudskog ivota ni prilike oko nas, a kamoli da otkrijemo dalje vidike i vie ciljeve ovjekovog puta i zvanja. A naa otkria i saznanje na tom putu samo nas zbunjuju i zasljepljuju, kao prejako sjevanje munja. Lutamo i lutaemo, a ono to pri tome umijemo i moemo da kaemo lii na buncanje koje stvar ini samo jo gorom i teom. ivi u meni neki avo, sitan, sujetan, malouman i vulgaran avo, koji pamti sve proitane ili uz put uvene ale i anegdote, i koji nema mira dok te bijedne stavri nekom ne ispria da bi, kao nagradu, dobio jeftin osmijehak. A kad se desi da neku od tih pria zaboravi, avo se u meni toliko vrti i koprca da mi ne da da spavam ili me spreava da mirno mislim. Velika, prava ljubav pokazae svoju punu snagu samo onda ako uspije da od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, naini stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesraa, ni rastanka, ni bolesti, ni ivota, ni smrti. Sa poetkom samog postojanja i prvim pokretom u majinoj utrobi, postavlja se za nas pitanje izlaza. A kada se oslobodimo te tamnice, to je samo prividno i privremono osloboenje, jer sa prvim zrakom zemne svijtlosti poinje novo i dalje, sve ivlje, traenje izlaza. I traje do posljenjeg dana i posljednjeg pokreta. Tome traenju slue sve nae misli, sva naa lutanja, svi nai i najnevjerovatniji postupci, napori, zaleti i sudari. Mislim da ste i vi uvidjeli kako je teko sagledati i najoigledniju istinu, kako ovjek, uope, sporo i ui i kako skupo plaa to malo to u svom kratkom vijeku naui. ovjek koji nastoji da poraste tako to u svojim, a zatim u svaijim oima umanjuje sve oko sebe. Da bi to postigao, on primjenjuje nadljudski i neljudski visoka mjerila na svaija djela i postupke. Pred njegovim sudom

ne moe niko opstati, ni tu mjeru izdrati, pred njim se sve sputa, povija i smanjuje do nepostajonja. Jedinica mjerenja je nula. Kad tako sve ocjeni, premjeri i sravni sa zemljom, onda se pobjedniki proeta tom pustinjom, kao melanholian trijumfator, alei se na nesposobnost ljudi i nesavrenost stvari. A iza njegovih lea odmah se ispravlja i die sve to je on svojim mjerenjem oborio i unizio i dobija ponovo svoju stvarnu mjeru i visinu koju je oduvjek imalo. Ali on, on se nikad ne okree da bi pogledao iza sebe, ide samo naprijed, pobjedniki i sigurno, i mjeri i obara sve, a sam nita ne zna do to i nieg nema do svojih visokih mjerila, i svog beskrajnog zadovoljstava zbog njih. Ukusno skrojenim i vjeto upotrijebljenim naborima svoje haljine ena je osvojila vie mukih srdaca nego svojom razgolienou i svojim slobodnim ponaanjem. To esto zaboravljaju i ene same i njihovi krojai. to je ovjek slabiji, to mu vie dolazi ovaj svijet kao patnja i iskuenje. I obrunuto, ukoliko je jedan ovjek jai utoliko prije moe da predstavlja patnju i iskuenje za sve oko sebe. Po panji koju volimo da ukazujemo svojim ljekarima i zahvalnosti koju redovno osjeaomo prema njima vidi se koliko volimo sebe. Tajna se uva najbojle onda kad smo po neem po em bilo i sami zainteresovani da se ne otkrije i ne objavi; a najsigurnije je uva onaj ko to ini nesvjesno. Inae, nikad ovjek ne moe biti siguran da e do kraja sauvati ni svoju ni tuu tajnu; ona se krije godinama i godinama; a odaje se u jednom trenutku koji ponitava sve godine vjernosti i utnje. Ima i takvih sluajeva da mi nosimo u sebi neku svoju tajnu, kao skrivenu ranu, klecamo pod njom godinama, rjeeni da sve podnesemo i da umremo, ako treba, ali da se ne odamo. A pri tom i ne slutimo da ljudi oko nas odavo znaju za tajnu, poznaju je bolje nego mi sami, ali iz saaljenja ili obzira ili ravnodunosti nee to da nam kau ili pokau. Savfet beg. Ko ima i umije, taj ne samo da due i ljepe ivi nego i lake i boluje i umire. Teko nama kad bismo jedoga dana zaista postali oni i onakvi kakvi esto zamiljamo da smo ili da bismo mogli biti, i kakvi blago nama nikad neemo uspjeti da budemo! Kad se alimo da nam mnogi ljudi dosauju i kradu vrijeme svojim posjetama i razgovorima i svojim traenjem savjeta ili usluga, mi to inimo samo napola iskreno. U stvari, jedino to mi elimo to je: to to nisu neki drugi ljudi i drukiji ljudi. I nita drugo. udno je gledati kako se ponekad istina, rijetko! nae slutnje ostvaruju; ali slutnja ima od dvije ruke. Jedne, koje lau, i druge, koje se ostvaruju. Velika je muka i zabuna naeg ivota u tome to ne znamo i ne

moemo znati koje spadaju u red onih prvih, a koje u druge. Tako se deava, i vrlo esto, da ne povjerujemo onim slutnjama koje nagovjetavaju istinu, a povedemo se za onima koje lau. A biva i to da uope nemamo sluha za njihov glas, i da ne ujemo ni jedne ni druge. To je uzrok mnogim naim neuspjesima, ponienjima i patnjama, a eto i naoj propasti. Nije glavno ko ivi, koliko ivi, pa ak ni kako ivi. Vano je jedino ivot sam, a ne pita se kakav, u kom obliku ni pod kojim imenom. To pitamo samo mi pojednci. Ljudi koji trae i istrauju esto se troe i ginu na tom putu, bez ploda i vidnog uspijeha, ali ginu i oni koji vijek provedu u duhovnom nemaru i neredu, preturajui nekoliko tuceta praznih rijei kao dosadne i glupe brojanice. I jedino ti su pravi mrtvaci, jer nisu nikad niim i ni u emu ivjeli. A ko god trai neto, pa ma to izgledalo i ludo i uzaludno, taj se upisao u knjigu ivih, i neto od njeogovih napora njegove nesuene slave ivi uvijek u otkriima onih koji su, poslije njega, radili i traili sa vie sree i uspijeha. Vrijedilo bi zaista, da postoje ivot i svijest i poslije nae fizike smrti. Vrijedilo bi ve zato to bismo se s vremena na vrijeme mogli slatko nasmijati svom obzirma, brigama i strahovanjima, i svemu onom to nas sada uznemiruje, mui i satire. A kako, po svemu sudei, takvog itova nema i ne moe ga biti smijimo se sada. Odmah! Ako ponienju (ili nekoj drugoj ljudskoj muci) uope ima lijeka, i ako je spasenje mogue, ono se javlja obono kao rezultat svih naih mnogih i raznovrsnih napora, negdje pri vrhuncu nae bijede, kad nam se ini da je sve bezizgledno i potpuno izgubljeno. To i jeste teina takvih tekih poloaja, jer malo ko ima strpljenja i snage da taj trenutak doeka. Kada ovjek pone da zalazi u godine, sve vie postaje osjetiljiv na vremenske promjene i hod godinjih doba. Meni se brzo i neumitno nastupanje zime ini ponekad kao izraz neije zlobe, kao nezasluena kazna, kao neopravdana i neshvatljiva pakost. U stvari, to dolazi samo od slabljenja mog organizma, od nedostatka vrstine i volje da se mirno podnese to se podnijeti mora. Nezadovoljni sobom i prilikama u svojoj zemlji, mi esto hvalimo druge zemlje i narode, stvaramo od njih nedostine uzore. Pri tom i pretjerujemo, hvalei ih vie nego to zasluuju i pripisujui im svojstva i odlike kojih nemaju. Tako da sve to to govorimo odgovara manje stvarnoj slici dotine zemlje, a vie idealisanom liku nae domovine, kakvom bismo htjeli da je vidmo. Sve to, razumije se, nije ni tani ni pravo, ni zdravo jer tako mnogi od nas stvara sebi, negdje na sredini izmeu one idealisane zemlje i svoje

nesavrene, neku treu nepostojeu domovinu u koju se sklanja kad god se u jednoj u one dvije (ili obje odjednom razoara). Takav ovjek ivi nemirno i nekorisno, as kao izbjeglica i iseljenik, a as kao povratnik. I nije sretan. Veliki praznici i sveani dani najbolje mogu da pokau koliko su nam daleki i oni koje smatramo najbliima. Kod razboritih ljudi misli se ve raaju u svom izrazu, kao u oklopu, a kod brzopletih i brbljivih misli se javljaju odvojeno od izraza, pa tek onda poinju da ga trae, stoga je razumljivo da govore kojeta i da se izraavaju svakojako. Pravi pako to su sivi predjeli nesanice po kojim kao munje i adahe neprestano prelijeu nae pogrene predstave i jalove misli o svijetu i o sebi u njemu, bez nade na neko razumno rjeenje ili spasonosnu promjenu.

IZ FILMA MRTAV 'LADAN Ja znam da sam jedna bezosjeajna svinja, kako si ti jednom prilikom lijepo rekla. Ali ivot je surov i trai od nas da budemo takvi, ali ako malo zakopa ispod imida surovog i bezosjeajnog tipa, za kakvog ne poriem da se predstavljam, nai e jednu romantinu duu, pjednika asfalta i kafane prije svega. Nai e jedno uplaeno dijete kome treba njenosti i topline.

U Bosanskom jeziku Ciganluk znaci mahalu u kojoj vladaju veoma prizemni pricipi. Drugim rijecima ciganluk je drustvo u kojem ne postoji ni etika, ni estetika, niti ideali, nego samo pohlepa, otimacina, egoizam, zavist itd. U ciganluku nema patriotizma niti pozrtvovanja, niti koga interesuje sloboda i domovina, ali svi se ubise za "lovu". Sto vise maznes to si veci "hadzija", a "posten i budala, to ti je jedno te isto".

TRI VELIKE STRASTI ...postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je najveci porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovog svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moc bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina... Mesa Selimovic, Tvrdjava

MATERINO SRCE Bio jednom jedan, pa se skroz u jednu zaljubio. - Bi l' pola za me? - Bih, ali da mi materino srce na dlanu donese. Ode momak kui, ivo srce materi iz njedara isupa, pa poteci djevojci. Uto se spotae i pade, a majino srce proaputa: - Jesi li se udario, sine? Nedzad Ibrisimovic, Nakaza i vila