Devdet Hadiselimovi BOJA BUDUNOSTI* Doista treba pozdraviti novi trend u psihologiji, usmjeren na izuavanje pozitivnih aspekata ljudskog

ponaanja i doivljavanja. Zasigurno i takva orijentacija zasluuje kritiki osvrt, ali o tome detaljnije moda drugom prilikom. Ovdje samo kratka napomena. Pitamo se, naime, nee li takva orijentacija jo vie gurnuti pod tepih one fenomene kojima smo se, i u dosadanjoj dominantnoj orijentaciji na negativno, nerado bavili, bojei se da e nas netko svrstati, recimo, u pesimiste ili neto slino. No, ignorirajui neku pojavu nismo, razumije se, uklonili ni nju ni uinke koje ona proizvodi. Naprotiv, pomjerivi je u podruje slijepe mrlje, ostavili smo je tako izvan naeg utjecaja i kontrole. Razmatrajui razliite oblike tihog ili sofisticiranog nasilja nad djecom u dananjem svijetu teko je zaobii predodbe i slike, koje dananja djeca imaju o budunosti, a teko je i izbjei pitanja u svezi s tim: kako je budunost emocionalno obojena, kakva su konotativna znaenja tog pojma te, ako je prate neugodna uvstva, moe li budunost na odreeni nain biti nasilna prema djeci? Na je odgovor na to pitanje, dakako jo nedovoljno argumentiran i potpun, da nepovoljne predodbe o budunosti i strahovi koje one u djeci izazivaju, jesu vrsta tihog nasilja prema njima. (Neto vie o izrazu tiho nasilje vidi u radu navedenom u fusnoti.) "Budunost je ve zavrila", kae austrijski filozof G. Anders, mislei na tzv. svijetlu budunost, kakva se ranije najee iekivala(1). Naalost, danas se o budunosti razmilja najee s nelagodom i strahom. To posebno vrijedi za onu djecu koja znaju ili nasluuju to se dogaa u naem nemirnom i stalnim promjenama izloenom svijetu. Istraivanja o nepovoljnim predodbama i slikama budunosti provode se drugdje (npr. u Njemakoj) ve relativno dugo, a kod nas su, koliko nam je poznato, takva ispitivanja vrlo rijetka. Spomenut emo ovdje dva istraivanja koja donekle ilustriraju kako predodbe i strahovi o(d) budunosti postaju tiho nasilje u ivotu djece i mladih. Njemaki je "Fokus" objavio u rujnu 1996. godine rezultate istraivanja, koje je provedeno na 1000 mladih ljudi (starih 14 ili vie godina) sredinom iste godine(2). Ispitanici su bili zamoljeni da neka obiljeja trenutne ivotne situacije usporede s istim obiljejima ivota prije 5-6 godina. Oni su mogli odgovoriti da je trenutno bolje, isto ili loije. Navodimo odgovore ispitanika u postocima (postoci su zbog preglednosti zaokrueni na cijele brojeve), a ono to oni rjeito pokazuju komentirat emo vrlo kratko. Ne ba izrazito poboljanje u kategoriji osobni ivotni standard plaeno je nizom izrazitih pogoranja pa, izmeu ostalog, i u kategoriji budunost i perspektive djece i mladei. Ovo je jo jedna ilustracija slabosti moderne civilizacije da za udobnost i standard rtvuje sve ostalo. _____________________ * Ovaj je tekst razrada dijela strunog rada Grubo i tiho nasilje nad djecom: neke pojave u Istri i drugdje, kojeg sam izloio u Rovinju (15.-18. lipnja 2000.) na strunom skupu Pravo djeteta na zatitu od nasilja Centra za prava djeteta iz Zagreba. (Vidi zbornik radova s ovog skupa u izdanju Centra za prava djeteta, Zagreb, 2000.)

* Situacija na tritu rada * Osobni ivotni standard * Osjeaj osobne sigurnosti: strahovi, mogua rtva zloina i sl. * ivotni uvjeti djece i mladei * Budunost i perspektive djece i mladei * Stanje okolia i prirode

Bolje 1 49 3 9 8 19

Isto 3 36 35 18 10 24

Loije 96 15 62 73 82 57___

Da ak 19% ispitanika misli da je stanje okolia i prirode bolje nego ranije, odnosno da 24% misli da je isto, posljedica je vjerojatno povrnijeg gledanja tih ispitanika na ekoloke probleme, pri emu se uglavnom higijenskim mjerama (cvijee, smee i sl.) u nekom mjestu ili gradu stvara privid da se neke od tih problema time zapravo rijeilo. Ostali podaci (o ivotnim uvjetima djece i mladei, situaciji na tritu rada, osjeaju osobne sigurnosti) govore sami za sebe. K tome, impresionira da se pogoranje, o kojem govore podaci, ostvarilo tijekom vrlo kratkog vremena od 5-6 godina. Druga je ilustracija dio naeg nepubliciranog istraivanja provedenog tijekom ratnih godina (od 1991. do 1995. godine) u Puli na uzorku od 678 uenika petog razreda osnovne kole. Traili smo od djece da procijene svoj strah od bliske (zastraujui dogaaji koji bi se mogli zbiti u vremenu od godinu dana) i daleke budunosti (zastraujui dogaaji nakon 10, 20, 50, 100 ili vie godina) na ljestvici od 7 stupnjeva (1 = vrlo slab strah ili ga uope nema, 7 = vrlo jak strah). Jedina pomo djeci pri procjenjivanju sastojala se u navoenju primjera dogaaja kojih bi se mogli bojati u bliskoj (netko iz obitelji na bojitu, nekog bi iz obitelji mogli pozvati na bojite, proirenje rata, prelijetanja aviona, bolest ili smrt bake ili djeda, slabe ocjene ili ponavljanje razreda itd.) i dalekoj budunosti (porast nasilja, zagaivanje zraka ili vode, oteenje ozonskog tita, klimatske promjene, nedostatak zaposlenja kad se odraste itd.). Rezultati su nas iznenadili, jer je strah od daleke budunosti bio (ak u vrijeme rata, kad je stvarna opasnost bila vrlo blizu) statistiki znaajno vii (prosjena vrijednost, M= 4,41) od straha od bliske budunosti (M= 4,12). Navodimo frekvencije procjena uz pripadajue vrijednosti intenziteta straha. Strah od bliske budunosti 1 2 3 4 5 6 7 69 91 109 126 90 91 102 Strah od daleke budunosti 1 2 3 4 5 6 68 71 81 120 107 92

7_ 139

Iz predoenih podataka dobro se vidi raspodjela procjena straha od budunosti ovisno o stupnju njegova intenziteta. Tom prilikom nismo od djece traili da navedu razloge svog straha od budunosti, ali smo ih zamolili da navedu to ih je u zadnje vrijeme (u rasponu od godinu dana) najvie uznemirilo, zastrailo ili okiralo. Neemo se ovdje uputati u detaljniju analizu vrlo raznolikih odgovora koje su djeca navodila. Ukratko, bilo je meu njima nepovoljnih aktualnih dogaanja u obitelji (smrt, bolest, boravak u bolnici, odlazak na bojite, prometna nezgoda i sl.), koli (ocjene, jedinice, izolacija, gubitak uiteljice i sl.), 2

Domovinskom ratu (tijek operacija i vijesti o njima) pa ak i u sportu (poraz dravne reprezentacije ili tima za koji se navija). No meu imbenicima koji vjerojatno znaajnije provociraju strahove od budunosti su gledanje informativnih tv-emisija i itanje lanaka u novinama koji, osim o nasilju, ratovima i kriminalu, donose priloge o zagaenju prirode, ekolokim incidentima, stradanju ivotinja, umiranju djece od gladi i sl. Po uestalosti ovakve emisije i lanci uznemiruju, zastrauju ili okiraju djecu skoro u istoj mjeri kao i horor filmovi ili serije koje esto gledaju. Iz spoznaje da su svijet i priroda sve ugroeniji djeci se nameu pitanja: to e biti s prirodom, ljudima i na kraju - s njima. Jednog je kritinog uenika najvie okirala apsurdnost svijeta u kojem je jedan tako glup film zaradio 300 milijuna dolara. Mogli bismo se s njim sloiti i dodati: ne samo jedan i ne samo film. Upravo navedeni rezultati i njihov kratki komentar mogu posluiti kao povod za sustavno i opsenije istraivanje o predodbama i slikama koje djeca imaju o budunosti, ali i o posljedicama i uincima, koje one proizvode. U prilog tome govore i slijedei iskazi djece drugdje u svijetu. Piui monicima svijeta, kojih se na Svjetskoj konferenciji o okoliu 1992. godine u Riu de Janeiru okupio veliki broj, djeca su iskazivala svoju uznemirenost jednostavno, neposredno pa i poetino. Navodimo poruke troje djece (iz Austrije, Italije i Brazila): Prauma je nae srce. Ako umre ona, svi emo zajedno s njom. Misliti o prirodi slino je zamiljanju osmijeha koji polako nestaje s ljudskog lica. Prenaseljena ljudima, oskudna stablima, Zemlja, jedina koju imamo, ide kraju, umire. Svaki dan djeli planeta naputa nas bez pozdrava, bez "ciao"(3). Istraujui strahove koje provociraju obavijesti o oteenju okolia, njemaki su psiholozi, uz ostalo, prikazali i ilustrativne opise tih vrsta strahova kod djece. Kao to vidimo iz iskaza, opasnost je za djecu i blia no to jest, ona je za njih ve tu. Navodimo izjave Ilone (13 god.) i Silvie (14 god.): Svoju budunost zamiljam si prilino besmislenom. Ako se dobro razmisli, moglo bi se rei da djecu ne bi ni trebalo donositi na svijet. Jer kako e oni ivjeti? Moda s gas maskama - ili? Uskoro e nestati stabla koja ljudima daju zrak za disanje, a mi emo onda morati umrijeti. Ljudi koji o nama odluuju, odrasli, morali bi razmisliti o tome da emo mi djeca i mladi morati ivjeti u svijetu koji nam oni ostavljaju. Njima je skoro svejedno. Njihov ivot i tako je skoro pri kraju, a mi emo upravo tada poeti ivjeti. Naa je budunost ono ime se oni igraju(4). Naa je budunost ono ime se oni igraju, kae Silvie, pa bi vrijedilo upitati: a to je s budunou onih generacija koje tek trebaju doi? Objanjavajui kako spomenuti strahovi utjeu na djecu poznati njemaki psihijatar H. E. Richter dri da se takva uvstva nalaze u pozadini i kod normalne i vesele djece. Teko je, prema njemu, izmjeriti i dokazati povezanost zastraujuih predodbi budunosti kod djece sa sve uestalijom apatijom i depresijom, slabou koncentracije ili lakim prihvaanjem alkohola i droga, no tih je problema meu mladima sve vie(5). Nesumnjivo je, meutim, 3

dokazana povezanost nepoeljnih promjena u okoliu s nizom zdravstvenih potekoa u djece (astmatini bronhitis, alergije, neurodermitis, slabljenje imuniteta, rak koe itd.), a sve ove zdravstvene potekoe imaju i ozbiljne uvstvene komplikacije. Dogaa se, k tome, da strah poraste i postane iracionalan, pa moe stvarati vee psihike potekoe, kao npr. u sluaju djevojice koja je sasvim odbijala hranu, bojei se da je zatrovana. Slinih sluajeva bit e sve vie, upozoravaju njemaki psiholozi(6). Angelika Wolf misli da su primjereni strahovi vezani za stanje okolia dio realistinog opaanja svijeta onakvog kakav jeste, pa su takvi strahovi ustvari zdravi, jer nas ine svjesnim realne opasnosti(7). Kad se o odraslima radi kod veine su, naalost, strahovi od budunosti potisnuti. Uglavnom prevladava "sindrom nojeve glave u pijesku", osim kod onih koji su direktno pogoeni, npr. kod roditelja djece ija je bolest uzrokovana pogoranjem stanja okolia. Navodimo dijelove izjave jedne oajne majke bolesnog djeteta, koja na kraju rezignira jer, kao i mnogi drugi pojedinci, ne moe nita promijeniti. Bila sam zdvojna, mogla sam plakati, jer mi ljudi ne moemo nita uiniti. ... Mnogo se pria, ali se nita ne poduzima. Mislila sam da tako s naim okoliem ne moe dalje. Sve unitavamo. ...Rekla sam si da vie neu raati djecu, ako se tako nastavi. Zapravo moe biti samo gore. ...Taj stalni kaalj, nikad mira nou, ti napadaji! ...Mogla sam vikati na sav glas: Ljudi, postanimo razumniji! A to bi to pomoglo? Nita(8). Bijeg veine odraslih od sueljavanja s opasnou, bijeg od informacija o razaranju okolia i ugroavanju opstanka, opa je pojava. Lake se ivi ako se zavaravamo da je sve u redu, a strahovi se potiskuju. "Jao onome tko ometa s mukom postignutu, sasvim krhku i povrnu sigurnost. Mi odrasli ne elimo znati s kakvim se zastraujuim zamiljanjima nose naa djeca, upravo stoga to smo s naporom potisnuli ono to bi djeca mogla zrcaliti u nau svijest", kae psihijatar Richter(9). Vrijedilo bi, dakle, detaljnije istraiti emocionalnu obojenost budunosti u predodbama i osjeajima djece i mladei, kao i bogata konotativna znaenja tog pojma, ma kako bi nas ono to emo saznati moglo uznemiriti. Naime, kad je o budunosti rije, rije je i o tzv. perspektivama, a bez njih, ini se, ne moemo ni u odgoju ni u psihoterapiji. Hoe li one pri tome biti postavljene realistino ili emo pribjei nekoj od obmanjujuih strategija, ovisi o naem moralnom razvoju i etikoj odgovornosti koju smo u tom razvoju dosegli. K tome, racionalne bi strahove u svezi s budunou i stvarnom ugroenou dananje djece, i djece koja e tek doi, trebalo to vie osvijestiti ili jo bolje dovesti ih u arite svijesti i savjesti. U njima je jedna od prilika i motiva da se pokrenemo na akciju i promjenu. Ili, kako upozorava autor (jedne) etike za tehnoloku civilizaciju Hans Jonas, takav opasnosti primjereni strah moe nas dovesti do odgovornosti, on ne odvraa, ve moe pokrenuti na konstruktivno djelovanje. Takav je strah, kae Jonas, "prva preliminarna obaveza jedne etike povijesne odgovornosti"(10).

Literatura i biljeke: 1. Anders, G.: Zastarjelost ovjeka, Nolit, Beograd, 1985., str. 287. 2. Fokus, Muenchen, rujan, 1996. 4

3. Plakat Voices of children, Rio de Janeiro, 1992. 4. Grefe, Ch., Bachmann, I. J.: Das bloede Ozonloch: Kinder und Umweltaengste, Verlag C. H. Beck, Muenchen, 1992., str. 23. 5. Isto, str. 34. 6. Isto, str. 35. 7. Isto, str. 38. 8. Boehm, A. i sur.: Angst allein genuegt nicht, Beltz Verlag, Weinheim und Basel, 1989, str. 66. 9. Kao pod 4, str. 55. 10. Jonas, H.: Princip odgovornost, V. Maslea, Sarajevo, 1990., str. 313.