MILJENKO JERGOVI KARIVAN

Ivana prie ne pamte. To valja rei odmah na poetku, prije nego to se spomene F. R., konstruktor reda vonje pri eljeznikom transportnom poduzeu u Sarajevu, koji je s jeseni 1958. posjetio upni ured u Kreevu.

O Ivanu se zna da je po neemu bio crn. Crnim su, recimo, nazivani zloinci, no on zloinac po svoj prilici nije bio. Njegovi su potomci ivjeli odve mirnim, ak potunjenim i uplaenim ivotom da bi se mogla prihvatiti pretpostavka o Ivanovom sukobu s turskim zakonima. Crni su katkad bili i junaci. Kao, recimo, onaj ore, koji je puno nakon Ivanove smrti, tamo na Istoku, oglaen junakom. No mlaka i mutna krv Ivanovih nasljednika, sklonih melankoliji i bezrazlonom odustajanju od svake borbe, prije e rei da je Ivan ipak bio samo kova i da je po tome bio crn, kara-Ivan, i da je tako postao prvi tanki, a ipak najvaniji korijen obiteljskog stabla Karivana, stabla koje e, kako nam kasnije sve prie govore, biti lomnih grana i nejaka dubla, ali e se pretapati u brojna druga prezimena i iriti se Bosnom, od Sarajeva do Banje Luke i ire, sve do krajnjih granica Habsburke Monarhije, pa jo dalje, do Kanade i Amerike gdje su, kako je urednim rukopisom biljeio F. R., ivjela dvojica brae ija je majka bila kreevska Karivanka. F. R., konstruktor reda vonje pri eljeznikom transportnom poduzeu u Sarajevu, imao je strast za injenicama. Mislio je da se zbirom pravilno rasporeenih

podataka moe objasniti ivot i da se pomou njih mogu izbjei sve zamke koje on donosi. A ako se ve ne mogu izbjei, barem se tuga, koja dolazi poslije svega, moe uiniti manjom i snoljivijom. F. R. je po majci, smjernoj i nujnoj eni, bio Karivan, dok je po ocu, divljem, piu i enama sklonom kovau koji je 1888. stigao u Bosnu da iskuje kvake i zakivke Sarajevske katedrale, bio Slovenac. U podatku da je majci po dobroti i duevnom miru vie sklon vjerojatno i lei odgovor na pitanje zato je s jeseni 1958. odluio uzeti slobodan dan (valja naglasiti da godinje odmore u etrdeset godina svoga slubovanja nikada nije koristio) i zaputiti se u upni ured pri crkvi svete Katarine u Kreevu.

F. R.-a je cijeloga ivota muilo to je to njegova majka vidjela u raspusnome ovjeku divljih manira i zastraujue energije koji je troio sve oko sebe, od rakije i vina, do gradova i ljudi, sve dok nije, nadivjevi je nekoliko desetljea, skonao u dubokoj starosti, u gradskoj bolnici u Zenici, nagovarajui lokalne mangupe da mu u oblinjoj apoteci kupe stopostotnog alkohola kojim bi zatomio svoju devedesetogodinju e. Jedina veza koju je uspio pronai leala je u njezinom prezimenu i u obiteljskoj kovanici Karivana u sreditu Kreeva. Ta njena i krhka enica ipak je imala crno prezime, a njezini su roaci, mada odreda tugujui Bosanci, gledali u isti oganj koji je razjarivao i ludoga Slovenca.

Do Kreeva se F. R. odvezao autobusom, mada je to prijevozno sredstvo prezirao, smatrao ga divljakim izdankom moderne civilizacije, apsolutno nedostojnim metafiziki preciznom huku eljeznice. Usput je zabiljeio karakteristike krajolika, popisao ih u mali crni tefter, duboko vjerujui u vanost zapisanih rijei, koje e koristiti ako ne njemu, a ono njegovim

potomcima. Kroniar buduih vremena u tome ne bi smio vidjeti nita udno, naravno ako zna da je F. R. kao austrijski ratni zarobljenik u Italiji uredno vodio svoj dnevnik tijekom 1917. i 1918., pazei da ga nitko od njegovih, mahom neozbiljnih, supatnika ne deifrira. Dnevnik je naime pisan talijanskim jezikom, a irilinim pismom. Kao to jo nije spomenuto, F. R. je osim za injenicama imao strast i za jezicima. Prvi, njemaki, nauio je u Franjevakoj gimnaziji u Travniku, a do smrti u Sarajevu 1972. govorio ih je jo desetak. No zabiljeke s puta u Kreevo ispisivao je materinjim jezikom, krupnim tampanim slovima latinikog pisma.

Paljivom itatelju je vjerojatno ve upala u oko injenica da F. R. u Kreevo odlazi kao ovjek kojemu u tom mjestu nita ne pripada, te je ispunjen onom poznatom turistikom strepnjom pred nepoznatim. Razjanjenje stie, i obiteljska kovanica, koja ga je mogla vezati za to mjesto, 1958. vie nije pripadala Karivanima. Za to nije bila kriva ni neija kockarska sklonost, a ni komunizam. Mutna karivanska krv, bosanski nemar i melankolija naveli su F. R.-a i njegove roake da nakon smrti svojih starih odustanu od svake ostavinske rasprave i zarad lijepih uspomena ostave kovanicu dravi. Stoga su i F. R.-ova sjeanja na Kreevo djeje uljepana.

upnik je klimnuo glavom i ustvrdio kako e za preciznu i neporecivu izradu obiteljskoga stabla biti potrebno dva-tri dana. Kako je F. R. proveo to vrijeme, je li se vratio u Sarajevo ili je noio kod poznatih (kojih?) u Kreevu ostat e zauvijek tajna, no izvjesno je kako je 12. 11. 1958. preuzeo uredno iscrtano i datirano obiteljsko stablo Karivana koje e

nasljednici pronai usred ratnih zbivanja s proljea 1992. meu njegovim uredno sloenim spisima i nad kojim e se u vrijeme najveeg zapamenog pogroma svoga roda i zaviaja lijeiti od oaja. Toliko mrtvih na komadiu papira, obiljeenom nizom stranih i obinih sudbina, garantiralo je i u najstranijim vremenima neki ivot.

Nije poznato kako se i kada F. R. koristio crteom obiteljskoga stabla, niti je li ga on utjeio ili umirio u njegovoj enji da svojoj majci, barem nakon smrti, nae spas od vatrenoga Slovenca ije brave i danas stoje ukovane na masivnim vratima Katedrale u Sarajevu. U njegovom crnom tefteru itamo tek da je upnik bio ljubazan za razliku od njegova psa koji je, mada vezan pred upnim dvorom svojim laveom i nakostrijeenom dlakom plaio sve one koji su u Kreevo doli nekim poslom i u tom poslu se zatekli kod crkve.

Do drugih detalja o potrazi za obiteljskim stablom Karivana danas je ve nemogue doi. F. R., kao to je reeno, ve dvadeset i dvije duge godine poiva pod zemljom gradskog groblja na Barama, upnik je umro i prije njega, a ni lave se, kako svjedoe izbjegli glasovi, vie ne uje pred upnim uredom u Kreevu. Ime Karivana traje u mnotvu drugih prezimena (i u nekolicini onih koji ga jo uvijek nose), dok god je ljudi koji ga pamte, makar se nikada ne upitali tko je bio taj Ivan. I je li samo zbog kovakoga zanata bio crn. Ili su ga crnim zvali i zbog tekih buenja njegovih dalekih potomaka koji se u tuemu svijetu, usred svoje fizioloke tuge, svakoga jutra pitaju nije li moglo svanuti koji sat kasnije, ako ve svanjivati mora.

Njihova limfa pamti da su oko Kreeva sve sama visoka brda koja barem malo uspore sunce u njegovu uzaludnom poslu.

RTVA

Bilo je to u vrijeme dobrog cara Franje, konj imuna Gavrana se propeo i kopitom u glavu pogodio trogodinjeg djeaka, sina solunskoga Grka koji je jo za turskog vakta, bjeei od neije osvete, doao u ove krajeve. U umi iznad mjesta sagradio je kuu, naselio enu i dvije keri, a Bog mu se nakon sedam godina straha i samovanja u tuem jeziku smilovao i darivao mu sina, imenom Aleksandra, kojega e, eto, prije nego mu se svijet otkrio u svojoj veliini, uzeti natrag sebi. Nesretni otac sahranio je dijete pokraj kue jer u blizini nije bilo pravoslavnog groblja, a Grk je vjerovao kako e nesreu lake podnositi ako mu sin, mimo svih narodnih i crkvenih propisa, bude blie dui i oima.

imun Gavran je ustrijelio konja mada su mu neki predlagali da ga proda. Zlom se ne trguje, rekao im je. No nije se usudio Grku doi pred kuu, pogledati ga u oi i rei kako bi mu lake bilo da je Kula oborio i ubio bilo koje od njegovo etvero djece. Zato je to govorio gdje je i kome je stigao, valjda vjerujui da e glas na neki nain stii do Grka i navesti ga da mu ne spominje ime kada do kasno u no od tuge ne moe zaspati. Ponavljao je imun Gavran tu reenicu i pred svojom Nalinom, a ona se krstila i tjerala zle slutnje s krovnog sljemena.

Nakon mjesec dana pao je veliki snijeg, najvei otkad mjesto i krovovi

kua pamte zime. Sirotog i maloumnog Iliju Koulja poklopio je krov njegove kuice, jedva se izvukao ispod snijega, a onda je onako kroz meavu krenuo bauljati selom, padalo je tako gusto da nita pred sobom nije vidio, samo je vikao: Sveta Marijo, majko Boja, pomozi Iliji ako Boga zna. Na kraju je neka dobra ruka otvorila vrata, uhvatila Iliju za ovratnik i povukla ga unutra.

Tri dana nitko iz kue nije mogao izai, toliki je snijeg bio. A kada su ljudi probili prtine i poli jedni meu druge, krenula je i pria o stranoj bijeloj noi u kojoj je nepoznati glas prizivao blaenu djevicu Mariju. Uzalud su oni pribraniji govorili kako je to bio glas Ilije Koulja, pria se irila i nadopunjavala, a ubogi Ilija se vie nije sjeao ni svoje kue, ni meave, a kamoli svoga glasa, tako da su na kraju svi poeli vjerovati da je meava bila samo znak, da je molitva bila upozorenje, a da je glas koji ju je ponavljao zapravo dua malog Aleksandra.

Zima je prola u smrtnome strahu, a s ranog proljea ljudi su potajice poeli obilaziti oko Grkove kue, pribliavati se djejem grobu, neki su tvrdili da humak nou svijetli, a drugi su poeli potezati za rukav kakanjskog upnika i traiti od njega da se mimo oeve volje i mimo svih pravila dijete nanovo i uz obred sahrani ne bi li mu se dua smirila i ne bi li nestalo prokletstva nad selom. upnik je po stoti put objanjavao kako to ne moe uiniti, kako bi time inio protiv Boje volje i kako ne postoji nikakvo prokletstvo nego samo bapske prie.

Mada nakon meave nije uslijedio dragi znak i mada se ni s neba ni sa zemlje selu nije dogodilo nita loe, ljudi se nisu mogli smiriti. Odlazili su

u susjedno selo po hodine zapise, vijence bijelog luka vjeali na ulazna vrata, a Ignjac Krii je iao u Zenicu pravoslavnom parohu da mu ovaj kae to im je initi. ovjek ga je zbunjeno gledao, od svega uspijevajui shvatiti da je neiji konj ubio dijete.

Grk je primijetio da se u mjestu neto udno zbiva. Ljudi su ga gledali uplaeno, a stare bi se babe krstile kada bi ga s pedeset metara spazile. Nije, meutim, uinio nita da dozna to se dogaa. Svu nesreu i sav strah ovoga svijeta ve je preturio preko glave i bilo mu je svejedno to ga dalje eka. Ipak je eni i kerima zapovjedio da ne silaze u mjesto.

Nou bi sluao kako krcka granje oko kue, a ujutro bi brojao i usporeivao tragove u blatu, tragove razliitih veliina koji su se bez plana i smisla irili oko kue, pa sve do djeakova groba. Razmiljao je hoe li jednom te stope prekoraiti njegov kuni prag i okonati to strano desetogodinje progonjenje koje je iz sasvim drugih razloga poelo u Solunu, a nastavlja se, eto, ve muno i dosadno, izvan svakog ljudskog straha kroz te crne bosanske noi u kojima on osim kratkog Aleksandrovog bljeska nije upoznao vedrinu.

Tog ljeta doli su iz Bea geometri premjeravati zemlju. S njima je bio utogljeni mladi u gradskom odijelu, ali bez fesa, koji je ljudima objanjavao to Austrijanci hoe. Gradit e se put, objasnio je, pa e neke kue morati biti sruene, al' e vabo iz carske kase dat' pare da nikom nita ne usfali i da svatko oteen dva'est metara dalje moe sagraditi ljepu i veu kuu. Ljudi mu, naravno, nisu povjerovali ve zbog one rijei oteen. Ako e kua biti ljepa i vea, to mu onda to

oteen znai? Niti e kua biti sagraena, niti e put biti probijen, niti dobri car Franjo ima sa svim tim ikakve veze. Konj imuna Gavrana ubio je na mjestu Grkovog malog, i to je sve. Hoe li to biti naplaeno meavom koja e selo zbrisati s lica zemlje ili e biti nekako drukije ili e stvar biti obavljena preko tih, kao, geometara samo je stvar Boje volje. Najprije ga je imunov konj ubio, onda smo mi mirno gledali kako ga otac kao stvar pod zemlju baca, govorili su, poprijeko gledajui imuna Gavrana, koji, eto, nije znao kako je nedovoljno zatui betiju koja usmrti dijete, nego treba uiniti neto vie. to, to nitko nije znao.

Osim, moda, imuna Gavrana kada je uzeo konop kojim je nekada vodio konja, namazao ga lojem, s jedne strane nainio vor kakav ovjek zna vezati samo jednom u ivotu, a drugu stranu vezao za gredu u tali, stao na tronoac, provukao glavu, vor prislonio uz adamovu jabuicu vjerujui da kroz nju ivot najbre iili. Pronala ga je pred veer Malina kako visi modar kao neobrana ljiva.

Grk je znao da mora doi na sprovod imuna Gavrana. Barem zarad dua koje e se, ako sve nije la, na onome svijetu sresti. Stajao je ponad rake nad kojom ni ovoga puta nije moglo biti sveenika, u tiini koja se jezovito irila dolinom, meu ljudima zagledanim u prazno, preko puta Maline i njezine djece. Oni su vjerovali da ipak postoji neki uski prolaz, ne iri od naprska, ali ipak dovoljan da se provuku u okrilje boje milosti. Grk je bacio grumen teke bosanske zemlje na sanduk, okrenuo se i otiao. Dok je traio klju, vidio ju je opet, kao mlade mjesece pri dnu noktiju.

Od te godine snjegovi su mokri i brzo se tope. Nekada susjedna sela znaju ve sasvim zabijeliti, a da na ovo ne padne niti pahuljica. Malo je jo ljudi ostalo koji znaju zato je to tako.

VERONIKA

Kad vode Lave s proljea preplave Nikoju ledinu, na prozor atia kue izae starica, razvee maramu i rasplie pletenice. Potom tankim bijelim prstima rastrese kosu, povue se u dubinu sobe i namakne zastor. Nitko je ne vidi do sljedee godine, ni u ariji, ni pred kuom, i nitko ne bi vjerovao da postoji kada tih nekoliko minuta, ba uvijek kada se Nikoja ledina nae pod vodom, ne bi sa svoga prozora ponavljala isti ritual, navodei ljude da se pitaju kome je i zato posveen i kakva je nesrea navela enu iz atia kue da svoj ivot pretvori u desetminutno prizivanje uspomene nad jalovom livadom.

Svoju petoricu sinova kova je kroz ivot gonio kao vrag grenu duu. Kada bi malo poodrasli, jedan po jedan bjeali su od njega, koji na rad u rudnik, koji kod fratara na kolovanje. Kada je posljednji otiao, s ocem je ostala samo najmlaa ki, lijepa Veronika, pred ijim je licem i oima i najgori seoski kabadahija postajao tii i finiji, da ne povrijedi takvu krasotu ili da je ne pretvori u nebeski ukras koji e rastjerati vjetar nad Kruicom. No kova je u Veroniki vidio neto drugo. Ili moda nije vidio nita. Kada bi se pijan vratio iz Zenice, oinuo bi je zakrvavljenim oima i zareao, a ona bi se skrivala po mranim kutovima, sve molei Boga da se vatra ne razbukti u ognjitu i ne osvijetli je prije nego to otac zaspi.

Valjda mu je bilo teko gledati je pokraj sebe, pa je kova svojoj keri jednog popodneva kada se vratio iz mjesta rekao da se sutra ranom zorom javi Mili birtau. Pomagat e mu, prati ae i raditi kao konobarica. Djevojka nije progovorila ni rije, a tko zna je li kova ikada od nje i uo glasa.

Valja napomenuti da se ovo dogaa u vrijeme kada po Bosni nijedna cura iz potene kue nije radila u birtiji. I najvea sirotinja bi radije umirala od gladi nego to bi svoje dijete pripustila u neki pjanaki brlog u kakvima su obino posluivale nekakve enturae koje bi gazda doveo tko zna odakle i koje esto nisu znale ni jezika. Jedine rijei koje su nauile bile su mehka ljiva, kahva, himber, kruna i sto krajcara. Nauile bi poneto i valjajui se s putnicima namjernicima po gornjim odajama u kojima se u svakoj bosanskoj birtiji dogaalo ono po emu su ljudi u svakome vremenu ovo vrijeme razlikovali od starih dobrih vremena.

Eto, na takvo je mjesto kova poslao svoju Veroniku da bi konano ostao sam ili da bi iz nikad otkrivenih razloga uinio najgoru pakost svome porodu. Veronika je promicala izmeu stolova s tacnama koje su joj ispadale iz ruku im bi je pogledale neke pijane oi. Mile birta nikada nije vikao na nju, valjda iz straha to je suuesnik u stranome zlu koje se, istina, jo uvijek nije dogodilo, ali koje ne moe sprijeiti jer mu je otac u nasljedstvo ostavio tu birtiju, a Bog mu odredio da radi posao koji nikom potenom nije drag, ali kojim prehranjuje djecu u vjeri da e odrasti u drukije ljude i da nikada iznad svojih glava nee sluati kripu stropnih dasaka i meu prstima razmazivati ljepljive ostatke upravo

zaetog ivota.

Veronika nije odlazila u gornje odaje, niti ju je itko na takvo to nagovarao. Ljepota koja je obasjavala etiri kavanska zida pretvarala se u neto drugo to je ljudima stvaralo dojam udnovate prijetnje zbog onoga to ine i to e tek initi kada se pijani vrate kuama.

Za Tomaa se govorilo da je pobjegao s fronte. Jednoga dana pojavio se u birtiji u vojnikim hlaama, plavokos i uplaena pogleda i sjeo na jedinu slobodnu stolicu, na koljena stavio tacnu sa dezvom i fildanom i onako ispod oka preao preko lica ljudi, valjda traei onog koji bi ga mogao prijaviti. Veronika mu je donijela komad kruha, on je klimnuo glavom, a ona se, kako neki tvrde, nasmijeila. Moda i nije, ali tako kae pria u kojoj je, vjerojatno, nakon trideset godina ukraavanja i dopriavanja poneto i izmiljeno.

Nitko ne zna gdje je Toma spavao. Mile birta je govorio da je iskopao bivak u umi koji su Milini sinovi otkrili sljedeeg proljea, ba u vrijeme kada se ono o emu govori ova pria okonalo na najgori nain. No injenica je da je narednih dana svakog popodneva plavokosi Poljak dolazio u birtiju, sjedao na istu stolicu i na koljenima drao istu bakrenu tacnu.

Mile birta je pozvao Veroniku u stranu, uhvatio je za rame i rekao:

Nemoj dijete! Otii e on, a ti e ostati.

Ona ga je prvi put prkosno pogledala i odgovorila:

Ne znam o kome vi govorite. Niti e tko otii, niti e tko ostati, a ne znam ni da je tko i dolazio. Ja radim svoj posao, a ako ga ne radim kako treba, vi mi to recite, ali tako da razumijem.

Mile birta je otiao ne rekavi vie nita. Oni koji vole ukraavati prie kunu se da je ba te noi, negdje pred fajronat, zakripao drveni strop nad glavama i da se fina bijela praina osula po stolovima. Trajalo je kratko, kau, a Tomaa nije bilo na njegovoj stolici.

Pred Svetu Katu Poljak se posljednji put pojavio u birtiji, ispio svoju dezvicu i vie ga nitko nikada nije vidio. U prvo se vrijeme prialo kako ga je neki Hasan vidio izmeu dvojice soldata, okovanog, kako prelazi most kod Kamberovia polja, prema zatvoru, no kako se taj Hasan nikada nije pojavio u birtiji da sam potvrdi priu, na kraju je prihvaeno da je Toma nestao bez traga.

Nitko nije primijetio kada je Veroniki poeo rasti trbuh. Dobro ga je skrivala ispod kecelje, tako da ni ene to ekaju mueve pred birtijom i inae vide sve nisu u svojim ogovaranjima posumnjale u nju. No izvjesno je da se nakon Poljakovog odlaska Veronika vie nikada nije osmjehnula.

Bio je kraj oujka kada je Mijo Barei zalupao na kovaeva vrata. Ovaj je uzeo crnu maramu i pokrio ogledalo. Nije rekao nita, niti mu se izraz lica promijenio nakon to je uo da je Veroniku izbacila voda na Nikoju ledinu, zajedno s djetetom koje bi se rodilo moda za deset dana.

Nakon ovog dogaaja Kata Cati, najstarija ki Mile birtaa, vie nikada nije izala iz kue. Kakve je ona mogla imati veze s lijepom Veronikom, zato je njezinu sudbinu sebi natovarila na vrat i zato svake godine rasplie kose i kome tako rasplie ivotne pute, na ta pitanja u dolini Lave nitko nikada nije naao odgovor.

KORPIJA

Josip, sin Ane i Josipa, unuk Gaparov i Antunov, imao je osam godina kada je palcem i kaiprstom uhvatio korpiju, bosonog trao kroz mjesto plaei kako ensku, tako i muku djecu, te je stekao nadimak Jozo Akrep, koji e ga pratiti sve do smrti i biti uzrok mnogih problema, i s kranskom i s turskom mukadijom, jer se uz Lepenicu raulo kako ima jedan koji je zavrijedio najstranije od svih imena jer je spreman golim se rukama poduhvatiti s onima koje je Bog stvorio, meu hajvanima i meu insanima, da po zemlji ire strah i strepnju. Legenda naravno nije imala nikakve veze sa stvarnou. Stoji tek da je Jozo Akrep kao djearac uhvatio korpiju ne znajui nita o njezinu otrovu, vjerujui da sva njezina sila lei u dvije male bezopasne tipaljke. Izbjegao je njezinom otrovu, ali nee izbjei otrovu i mranoj moi onih koji svijetom hodaju samo da bi izazivali kavgu, da bi vrijeali i ubijali, i traili onoga koji e im doi glave. Jozo Akrep nikoga nije mogao doi glave jer je bio slab u rukama, drhtav u srcu, dobar u dui i spor na mislima. Nakon to je taj jedan put potrao kroz mjesto kao gazija, tukao ga je tko god je stigao i kome god je usfalilo samopouzdanja, pa ga je htio nai u krvi koja e se

iz Jozina nosa cijediti po praini.

Kada je navrio osamnaestu, otac je Jozu dao za runu Maru, u deseto selo, sve se nadajui da tamo ne znaju za priu o nadljudskim moima koja mu je pratila sina i uvaljivala ga u silne nevolje. No, ako tamo moda i nisu nita znali o Jozi, dobro im je znan bio njegov nadimak iz kojega su mogli izvui sve ostalo, pa i novu legendu o Jozinu udotvorstvu, koje on ni pod najgorim batinama ne otkriva jer su udotvorci, kako pie i u svetim knjigama, spremni initi uda samo u najgorim okolnostima i u krajnjem sluaju.

Seljaci su uinili sve da od ivota Joze Akrepa i njegove nesretnice Mare naine krajnji sluaj. Najprije su ga zaikavali, smijali mu se iza lea, pa u lice, a onda su ga poeli bez razloga udarati meu rebra i onako, u prolazu, punom akom hvatati za mukost sve dok ne bi poeo pocikivati kao mlada. Uskoro je Jozo Akrep postao seoskom zabavom, nekom vrstom folklorne injenice o kojoj se manje razmilja to je se vie upranjava. Samo bi rijetko nou, nakon velikih nesrea ili pred oluje, ene muevima ispod glasa govorile kako nije pametno ono to ine Jozi Akrepu jer se nikad ne zna, ovjek nikada ne moe biti siguran. Moda su tone prie o udima, o pravednicima koje svijet nije prepoznao, pa ga je stigla strana kazna. Muevi su odmahivali rukama, mada ni sami nisu ba uvijek bili sigurni da iza svega ne postoji Neto. Uplaila bi ih na trenutak Jozina sposobnost da sva ponienja prihvaa bez buenja zvijeri u sebi, bez nemonog razmahivanja akama, bez vike i dreke karakteristine za seoske budale.

to je u dui Joze Akrepa i ene mu Mare lealo sve te godine pune jada i ponienja, nitko ne moe znati jer nitko u njihovu kuu nije ni zavirivao, niti ih je itko pitao za zdravlje. Za druge njihov je svijet bio tajna u koju nee prodrijeti jer ne ele, a kada u trenucima svoje tuge poele, nee vie biti naina. O Jozi i Mari govorit e u vremenima koja dolaze samo oni koji su skloni bezonome izmiljanju i kojima narod vjeruje jer znaju uvjerljivo lagati, a tui grijeh isticati kao svoju vrlinu.

Jozo Akrep uao je prvi put u birtiju da bi rekao kako je Mara mrtva. Ugasila se tek tako, bez ikakva prethodna znaka, bez bolesti i kuknjave. Otila je kao to odlaze nezvani gosti. Kartai za drugim stolom pogledali su u Jozu i vratili se svojoj igri. Nisu rekli nita jer bi u tome trenutku bilo neumjesno da kau ono to im je, kao i svih prethodnih godina, bilo na pameti. Jozo se okrenuo i iziao razmiljajui kako Maru sahraniti, kako je predati Bogu na nain koji zasluuje svaka krtena dua. U blizini se nije naao nitko tko bi mu dao odgovor.

Marina smrt pada u vrijeme kada se Turci povlae iz Bosne. Sa zapada su zamirisala druga vremena, Husein-kapetanova pobuna je propala, Latas samo to nije protutnjao preko ljudskih glava, raja je podignula glavu i gledala u oi one koje nekad nije smjela ni u stranjicu pogledati, to je samo znailo kako je vrijeme za odlazak. Konjanici su projahali kroz selo dok je Jozo Akrep stajao pred birtijom ne znajui na koju e stranu. Prva etvorica nisu ga ni pogledala, ali je strani Safet, ludi i stotinu puta rainjeni ankarski beg, kojemu je, kau, sultan poslao katil ferman, pa ga u posljednji tren povukao (ej, kome je to jo povuen katil ferman), zastao pred Jozom Akrepom, konj mu se otimao i poskakivao,

ali je Turin ekao sve dok Jozo ne podie pogled.

Nesreo jedna, ta radi tu?

A zar se ne smije? odvratio je bez volje Jozo.

Smije se sada sve, a smjet e se i vie; da kue stoje na krovovima i ljudi hodaju na rukama. Takvo je dolo vrijeme. Zamisli kako je kad ja, evo, pitam za tebe rekao je Safet cinino se osmjehnuvi, da li samom sebi ili Jozi Akrepu, to ba nije jasno.

Umrla mi je ena Jozo e, ne nadajui se niemu.

Nije umrla nego se spasila. Nas eka predug put. A nju samo do groblja.

Nikad mi jo nitko nije umro i ne znam kako u.

Kao i svi drugi.

Rekao je to strani Safet pred put u nepoznato, pogledao jo jednom Jozu Akrepa i odjahao za svojima. Sunce samo to nije zapalo za brda, a prije nego to se mjesec jasno na nebu pojavi strani e Safet ve biti mrtav.

Kako je Jozo Akrep sahranio svoju Maru nitko pravo ne zna, kao to nitko ne zna ni gdje joj je grob. Njezinom smru promijenila su se vremena.

Dola je druga vlast, poela popisivati ljude, raspitivati im se o oevima i djedovima, zavirivati po kuama i dovoditi nekakve udne ljude s jo udnijim spravama da premjeravaju zemlju i odreuju to je ije, mada se u selu to uvijek znalo.

Jozo Akrep ivio je sam. Vremenom su prestala mrcvarenja, a pojaale su se kasnonone prie ispod jorgana. Mada nije uinio nikakvo udo, o njegovim se udima prialo ak i u vrijeme kada su svi njegovi suvremenici zaboravljeni, kada je selo nestajalo u vatri, a zbjeg je s vrha brda pokazivao malenu izdvojenu brvnaru, jedinu nezapaljenu, u kojoj je prije stotinu i neto godina ivio Jozo Akrep, onaj Jozo koji je inio uda i koji je na ravnoj nozi razgovarao sa stranim Safetom, koji je dvadeset godina po Bosni zulum inio i s kojim ni Turin nije mogao pravo govoriti. U ljeto 1992. nitko se od seljaka nije mogao sjeati jedne zacijelo vane injenice. Safet se sruio s konja u sumrak, bez metka, bolesti i noa. Skonao je kao i Jozina Mara, moda zbog djeaka koji je kroz Kreevo protrao sa korpijom u ruci, ne znajui da tako mijenja povijest jedne zemlje.

ZAPARE

Ne poslua Rua K. ni oca, ni mater, ni upnika, nego pobjee iz doma, triput obigra oko kue Mustafe Zrne, handije iz Klokota, pa mu se baci u zagrljaj. Nakon toga vie nitko od upljana nije smio ni pitati za djevojku,

a ako bi je ve htio spomenuti, ne dao Bog da kae Rua, njezino ime bilo je ula. No kako je Mustafa bio prijek i naopak ovjek i kako se nije drao adeta, nego je dane provodio uz rakijski kazan, pa bi se tek u mamurluku i zlovolji sjetio da ima enu, ne izdra dugo ula u njegovoj kui. Opet pobjee, kao to je pobjegla i iz oeve kue, ali je ovaj put vie nitko nikada nije vidio, pa nitko ni ne zna koje sad ime nosi ako je iva.

Razgnjevi se tada Mustafa Zrno i zaputi se pravo na samostanska vrata gvardijanu fra Tomi Boinoviu ispostaviti raune i optuiti ga da mu je oteo enu, negdje je dri zatvorenu i vraa je na svoju poganu vjeru. Uzalud je fra Tomo pokuavao Mustafu uvjeriti da takvo to ni u snu ne bi uinio, uzalud je netremice podnosio i amare i pljuvanja, sve dok mu nije prekipjelo, dok nije dreknuo na Turina i pride ga raspalio maicama preko lea. Tu no i tri sljedee fra Tomo nije mogao zaspati od silnoga straha pred handijinom tubom. Nije se toliko plaio utamnienja niti prilike da mu kadijini momci za kaznu udare na kuu, koliko ga je strah bilo globe koju nee moi platiti. Tuba, meutim, nije stizala, niti je itko od zvaninika pokazivao da uope zna za ono to se dogodilo na samostanskim kapijama.

Ve je fra Tomo Boinovi poeo zaboravljati runi Mustafin posjet kadli, mjesec dana kasnije, opet ovaj uz dreku i psovke zalupa na vrata. Gvardijan mu otvori, a Mustafa nastavi s pljuvanjem i amarima, kao da se od proli put nita nije ni dogodilo. I opet fra Tomo ree da, tako mu Boga na visinama, ne zna kamo se djenula Mustafina ena, a on je ne bi skrivao, ne dao mu Bog, ni njemu ni samostanu, a ni cijeloj Fojnici.

Mustafi rijei nita nisu znaile, nastavljao je po svome, ve mijeajui bijes sa suzama, ali jednako udarajui gvardijana po obrazima. A ovom opet udari krv u glavu, opet se lati maica i raspali handiju Mustafu Zrnu posred glave. Zaljulja se Mustafa, obli ga krv, pogleda jo jednom gvardijana i bez rijei se okrenu i ode.

E, ako je proli put zaboravio, ovaj put nee, pomisli fra Tomo Boinovi i pouri izvijestiti brau to ih, koliko sutra, eka. Tu no prebrojavali su se dukati iz samostanske blagajne i smiljalo se kako odobrovoljiti kadiju da ne presudi najtee. Fra Tomo se ve pomirio sa svakom pogibelji, mogu ga i utamniiti i smaknuti, ali ne moe on trpjeti da ga bilo tko pola dana udara po obrazima. Te noi zaspao je kao dijete i zlo sanjao nije.

A sutradan i narednih dana opet nita, ni tube, ni Zrne. Fra Jozi se uinilo da ga je vidio na pijaci omotane glave, no od silna straha nije bio siguran. Gvardijan vie nije znao to da misli, niti je imao kakvih planova kako da izbjegne udnim dogaajima, tek bio je sasvim siguran kako e Mustafa Zrno opet doi da trai svoju enu.

To se i dogodilo dva mjeseca kasnije, ve je pao prvi snijeg. Opet je gvardijan otvorio kapiju i opet je Mustafa zapoeo istu priu, na isti nain vrijeajui fra Tomu. Ovaj ga je, unaprijed ohrabren, pokuavao izgurati, ali se handija nije dao, nego je nastavljao po svome, sad po desnom, sad po lijevom obrazu. Uhvati se fra Tomo maica:

Pa zar emo opet isto?

Zgrabi Mustafa drugi kraj maica i poe natezanje. Fra Tomo bi jai i ne samo to mu istrgnu maice nego ga i na zemlju obori. Pridie se Mustafa, otrese prainu i opet bez rijei ode. Ponavljao se ovaj dogaaj uz sitne varijacije itave naredne godine. U Mustafinim dolascima bilo je nekakve udne pravilnosti; kad god bi se osjetila neka zapara, kada bi se vrane razgaktale, a lastavice razletjele na sve strane, kad god bi starog fra Marijana poele boljeti kosti, gvardijan je znao to ga eka. No nikada se nije mogao naviknuti na Mustafine posjete, pogotovu kada bi poeo raunati koliku bi globu samostan morao platiti kada bi se, ne dao Bog, sve kazne i svi udarci maicama zbrojili. Osim toga, ne mora sam Mustafa prijaviti, uvijek oko samostana bude onih koji jedva ekaju da potre kadiji i obijede fratra.

Osim toga, s vremenom ga je poelo muiti to se zapravo dogodilo s Mustafinom ulom ili Ruom. Kombinirao je u glavi gdje je sve onako poletna mogla otii. U jedno je, meutim, bio siguran: gdje god bila, opet nekome ini iste probleme i opet netko zbog nje nema mira. Ako je, recimo, stigla do Dubrovnika, sigurno je grad sa samim sobom posvaala, udo da o tome ve nema vijesti, a ako je dola do Mletaka, tri trga su pod njezinim pasjalucima potonula. A moda je tu negdje blizu, moda se iz prikrajka kao sam vrag smije i gvardijanovoj i Mustafinoj muci, a o ocu i materi da i ne govorimo.

Nakon jednog Mustafinog posjeta fra Tomi pade luda na pamet. Izjutra se zaputi da e on handiji na vrata. Ovaj ga mrko doeka, a kako i ne bi kada je sino maicama dobio po palcu. Fra Tomo opet nasmijan, kao da vidi starog prijatelja:

 Svu no sam o tebi sanjao i u snu se s tobom pobratio.

Handija ga najprije zaprepateno pogleda, potom slegnu ramenima i raskrili ruke prihvaajui ovu nenadanu vedrinu usred tmurna dana.

JERUZALEM

Bravar Tomo dovijeka nee oprostiti onima to su izmislili elzet brave. Premda je ve odavno preivio Kristove godine, ve se oenio, djecu narodio, okuio se i stekao svoju radnju, ugled u ariji i duevni mir zrela ovjeka, nikada nije kako treba nauio zanat. Nije bio lijen ovjek, niti je bio glup, jednostavno nije imao trunke dara za zanat na koji ga je stari Ante K. poslao nakon to je shvatio da su se kovai namnoili poput kusih pasa i da je bolje sina poslati da ui neki finiji i pipaviji posao. A u gradu kakav je tih godina bila Fojnica, u kojemu nije bilo ni urara ni mehaniara, bravarski zanat se inio najfinijim. Uio je Tomo kod majstora Ilije Krupca, dobra i vjeno tuna ovjeka (oi mu se caklile kao da stalno plae), koji je vrlo brzo shvatio da od maloga nee biti nita, barem ne u bravariji, ali ocu to nije mogao rei, nego je samo klimao glavom, kolutao oima i pokuavao Tomu nauiti ono najosnovnije.

Godinama se Tomo muio oko kvaka i kljueva ili je prorez bio preirok, pa ga zupci nisu zahvaali, ili su zupci bili preotri, pa bi za tri dana pokvarili sasvim novu bravu. Fojniani su znali da majstor Tomo nije nikakav majstor i da ih njegove brave nikada nee zatititi od vjetih

obijaa kakvih je po Fojnici kao i u bilo kojem gradu na svijetu bilo previe, ali su ga podnosili, pogotovu nakon to je umro stari majstor, jer je bio njihov i jer naknadne kvarove prouzroene loim radom nikada nije naplaivao.

Moglo je to tako dok se u sarajevskim duanima nije pojavilo najnovije udo tehnike, elzet brava, savrena brava protiv lopova, koju je svatko mogao sam ugraditi u kapiju ili kuna vrata.

Elzetice su najprije nabavili boljestojei i novotarijama skloniji ljudi, no ve nakon par mjeseci malo je ostalo Fojniana s onim starinskim klopotavim bravama koje si mogao, ako pijan izgubi kljueve, otvoriti svinutim ekserom. Kako bi Tomo u ijim vratima primijetio novu kljuanicu, tako je glavu obitelji prestajao pozdravljati. Ubrzo vie nije poznavao nikoga osim imona Pinte, trgovca mjeovitom robom i vrlo pobonog idova koji je u Fojnici prije dvadesetak godina pronaao mir nakon to je obigrao pola Bosne i stekao kakav-takav imutak da otvori svoj vlastiti duan. imonu nije padalo na pamet promijeniti bravu, kasnije emo saznati i zato, a kako nije zalazio po birtijama, s malo kime se u Fojnici poteno i znao, malo ga je tko, osim djece i ena koje su pohodile duan, uope i primjeivao.

Bravar Tomo je iz dana u dan osjeao sve veu toplinu prema jedinom Fojnianinu koji u svoja vrata nije ugradio to avolje udo kojeg iv insan ne bi rasklopio i sklopio, a trgovac Simon nije mogao ne primijetiti svu jedinstvenost pozdrava upuenog mu u prolazu, niti je mogao izmaknuti bravarovoj potrebi da mu se prikljui. S vremenom dvije konvencionalne

rijei vezivale su treu, pa desetu, pa tko zna koju.

Tomo i imon sjedili su, jedan pokraj drugog, na zidiu ispred pote:

Nae li se posla, komija? upita imon i ugrize se za jezik. Rijei su mu poletjele bre od misli, pa je, eto, nehotice prisjeo ovjeku na muku.

Nalo bi se da svijet nije poludio.

Tako biva. Ni ja ne prodam ono to bi svak pametan kupio.

Razbit e im se o glavu ko to im se uvijek i razbijalo. Na ove Tomine rijei strignu imon pogledom, nije vie bio siguran smije li nastavljati ovakav razgovor. Kad god se povede pria o nesreama, a da se ne kae tko je unesreen, nego se govori onako, ofrlje i mimo oka o ljudskim stradanjima, redovito se mora uplesti i pria o Bogu, jer sve to je naelno i to je ope njegova je volja, a u takvoj prii ovjek e rijeju ili samo mislima doi u iskuenje boje djelo dovesti u pitanje. To nije dobro, mislio je imon Pinto, pogotovu pred inovjercem, ija te rije moe uplesti u jo vee zlo.

Lako emo s ljudima okrenu imon na drugu stranu teko je ovjeku sa samim sobom.

Teko, al' to mu nema 'ko re' mudro e Tomo, pripaljujui cigaretu.

 Meni je, eto, otkako znam za sebe samo jedno, da mi je zapjevat'.

Pa pjevaj, to se barem ne plaa.

Pjevo bi' ja, al' glas me nee. Lijepu pjesmu i u gluho doba znam prepoznati, mogu osjetiti svako mjesto na kojem najbolji pjeva zeru falira, ali pjevati ne mogu. Nigdje mi pjesme u glasu, svejedno to je u uima imam.

Nasmija se Tomo, kao da mu se odjednom stijena svalila s lea, razgovor mu nije bio najjasniji, ali ga je preplavio toplinom kakvu odavno nije osjetio.

Eto, ti nisi za pjevanje, a ja nisam za brave, ali ti si trgovac, a ja sam ko biva bravar.

A jesi li probo? ozbiljno upita imon.

ta?

Popravljati ove nove brave, ujem da se i one kvare.

Ne moram probati, kao to ti ne mora pjevati operu da shvati da ne moe ni Bosa Mara Bosnu pregazila.

imon se osmjehne, pa uzdahnu, kao da je uo veliku mudrost kakvu ovjek ne moe osporiti, ali bi najradije o njoj priao satima, sve je

potvrujui i dokazujui kako su sav ivot i ljudska sudbina u njoj sadrani. Tako nastaju prie, pomisli imon, od jedne pametne misli, a moda tako nastaju i pjesme.

Onde esta la jave ke estava in kaon. Mis nonus la truerun kon grande dolor. De la kaza de Espanja, de Espanja proapta imon kroz nos, zaljulja se sklopljenih oiju i ramenom blago dodirnu bravara Tomu.

Tomo malo ustuknu, kakav je to vjetar obigrao oko imonove glave, pomisli, i kakve su to rijei iz njegovih usta izale.

Komija, bolan, ta to radi? upita unezvjereno.

Pjevam, Tomo, pjevam. Tako to ja radim. Eto, ti misli da sam poludio, a kako je tek meni koji cijeli ivot sluam ovaj glas.

A koja ti je to pjesma?

Narodna, brate, bosanska, al' ne ba sasvim. Pjevo ju je moj djed.

O emu pjeva?

Pita gdje je klju to je bio u sanduku. Stari moji ponijee ga u golemom bolu. De la kaza de Espanja, ponijee ga od kue u panjolskoj.

Spusti Tomo pogled i sklopi ruke iznad koljena:

 Zna ta, imone, promijeni i ti bravu, neu se ja ljutiti. Drugo je bilo kada su je oni onako hinjski mijenjali.

imon Pinto iznenaeno pogleda bravara:

Ne mogu je promijeniti, ali ne zbog tebe, nego zato to svugdje, gdje god se preselio, istu bravu nosim sa sobom. I isti klju. Moji stari su isto inili. Ovaj klju ve tristo godina otkljuava i zakljuava naa vrata. Simon je u desnoj ruci drao veliki zahrali klju, dug gotovo kao ljudska podlaktica.

Je l' to zbog pjesme?

Pravo da ti kaem, ne znam. Ili je klju zbog pjesme ili je pjesma zbog kljua. To se zagubilo u sjeanju.

Ako ti brava ode, daba u ti je popraviti izusti Tomo gotovo kroz suze.

Klimnu Simon Pinto potvrdno, sitnim smijekom preleti preko Tomina lica i nastavi:

Jednom u ovim kljuem otkljuati vrata u Jeruzalemu. Barem se nadam. Kao to se nadam da u u Jeruzalemu konano pustiti svoj glas da pjeva onako kako bi trebao.

 Koju pjesmu? Onu o kui u panjolskoj ili neku novu o kui u Fojnici?

Ni jednu ni drugu. Prva mi ionako teko pada, a o drugoj neu ni misliti. Dosta mi je i Bosne i Fojnice.

ta ti ovdje, bolan, fali?

Zapravo nita, osim to mi se u glavu uvukla buba, znam da je skroz luda, ali je se osloboditi ne mogu. Sve mi se ini da mi je Bosna na grlo stala, pa ne mogu pjevati. Samo se ovdje, meu ovim brdima i meedima moe nai idov koji ne zna pjevati. Znam da je blesavo ovo to ti govorim, ali mi nemoj zamjeriti jer se to ne odnosi na tebe, na ove ljude, nego samo na moju fiks-ideju o Bosni.

E, pa ja u ti rei da u Jeruzalemu sigurno ima ljudi koji ne znaju pjevati, kao to u ti rei da klju koji dri nee pasati ni jednim tamonjim vratima. Suze tuge su u Tominim oima skoro postale suzama ljutnje.

Ne velim da nije tako, ali ja moram ovako misliti i osjeati. Poludio bi' da nije Jeruzalema.

Jes' ko to bi i ja da se ne bremzam.

Al' da se ti, Tomo, ne bi ljutio na moju ljutnju, rei u ti jednu stvar. Te elzet brave ti je sigurno izmislio neki idov. Uglavnom sve novotarije ti danas idovi izmiljaju. Ljuti se na njega kao to se ja na Bosnu ljutim.

I mirna Bosna kroz smijeh e Simon Pinto.

Iznenadi se Tomo poput djeteta, naglo se namrti, pa prasnu u smijeh.

Te jeseni razboli se imon Pinto. Da nije, ne dao Bog, to je sa mnom na hladnom sjedio, mislio je bravar Tomo, gledajui u imonov prozor i sve se dvoumei hoe li zakucati na vrata i Rahelu upitati za prijateljevo zdravlje. Nije pitao, niti je duandiju vie ikada vidio. Simon je umro na Svetu Katu, taman se prvi snijeg predomiljao hoe li pasti. Jeruzalem nije vidio, kao to ni Tomo nikada nije svojom rukom dodirnuo elzeticu. Rahela se s djecom preselila u Sarajevo, a u kuu se uselio neki Rade izma.

Tomo je danima obigravao oko njegovih vrata, sve ekajui da novi domain promijeni bravu. Tako je i bilo. Priao mu je dok je Rade neto petljao oko kvake i ponudio mu otkup stare brave i kljua. Ovaj ga oinu mrkim pogledom i pristade uz cijenu od dva dinara.

Dobro sam proao, mislio je Tomo vraajui se kui. Za te pare ne bih mogao ni pjesmu u birtiji naruiti. Pomisli to i zapjeva, tiho, za duu.

Konji

Svaki put kada bi se usred bijela dana smrklo nad Bobovcem, a gromovi

poeli stabla cijepati nadvoje pa naetvoro, starom bi se Juri Filipoviu uinilo da vidi konjanika kako na ogromnom halatu laganim kraljevskim kasom prelazi s jedne na drugu stranu stijene i pogledom iba po dolini gdje umorni i uplaeni ljudi, njegovi podanici, ekaju da proe i vrijeme i nevrijeme, da se, kada proe oluja, vrate u doba prije Jurina roenja i prije roenja njegova oca, djeda i pradjeda. Devedesetgodinjem varekom geometru uinilo bi se za takvih dana da e zemlja zavriti u nekom vremenskom procijepu i da e opet svi biti kraljeva djeca.

Jozo Filipovi, nezaposleni nastavnik crtanja i lijeeni alkoholiar, vraao se nou sa etvrtoga na peti listopada s Vratnika na Alipaino polje. Pljutalo je i iz neba i iz zemlje, on je bio bez kiobrana, ali mu je vanije od toga bilo da uhvati pravac i da ne zavri na sve etiri, kao priljepak na asfaltu. Jozo Filipovi je mislio da, ako jednom padne, vie nee ustati. Ve je bio zamakao pokraj Markala kada se na pustoj ulici, kojom nisu vie prolazili ni ljudi, ni auti, ni psi, ukazala sjena paradnih koija. Niz mokri asfalt odjekivao je bat kopita, Jozo se trgnuo, pogledao u koijaa, izgubio ravnoteu i zavrio na ploniku.

Te noi fratar je doao posljednji put Juru Filipovia odrijeiti grijeha. Leao je na postelji, onemoalih udova, blijedog lica i bistrih oiju. Okolo kue su udarali gromovi te je fra Miro svako malo prekidao molitvu, trecao se i poskakivao, a onda zbunjeno kolutao oima i gotovo se ispriavao starom Juri.

Prii prozoru, slobodno tiho e starac. Fratar gaje zbunjeno pogledao.

 Prii i ne boj se, imam jo toliko vremena.

Jozo Filipovi se pridigao na laktove i gledao koije koje su ubrzavale niz ulicu. Na trenutak je zatvorio oi, ali je i dalje uo sve sitniji i dalji tutanj kopita po asfaltu. Kao da u zemljanu posudu u pravilnome ritmu ubacuje ljenjake. Zvuk mu se sviao, pa je lice vratio na plonik. Zemlja je treperila kao da se negdje duboko, ispod temelja svih kua, dogaa pobuna mrava.

Fra Miro je gledao kroz prozor, oi su treptale iza debelih stakala naoala, i nazirao u daljini vrhove stoljetnih stabala, koja su se povijala do zemlje, kao da oslukuju podzemne glasove, vidio je pod bljeskom munje krovove Krajinovia kua, koji su se, barem se tako fratru inilo, isto povijali pod snagom vjetra.

Vidi li ta, Miro? upita starac.

Gledam, ali ne znam ta ima za vidjeti.

Jure Filipovi duboko uzdahnu i pomisli kako nekad, u vrijeme konjanika sa stijene, Bosnom nisu hodali kratkovidni fratri.

Jozo Filipovi je zadrijemao onako ispruen po mokrom ploniku i vjerojatno ga je netko vidio s prozora pa je telefonirao policiji da pokupi mrtvaca to lei na Titovoj ulici, ispred ribarnice. Tek, Jozo osjeti kako je izgubio tlo pod trbuhom, naglo se prenu i ugleda zgaena lica dvojice

milicionara.

Ha, pijano krme, evo se i upio progovori brkati debeljko sa apkom natuenom preko ela.

Nije drugovi, nego su koije prole, pa sam se od uda ispruio.

Fra Miro Divi jasno je vidio munju kada je rascijepila omoriku iznad Krajinovia kua i jo jasnije je, na svjetlu te munje, vidio konjanika na ogromnom halatu kako laganim kraljevskim kasom prelazi s jedne na drugu stranu stijene, no kako sabran ovjek nikada ne vjeruje prvom dojmu, tako se fratar zapiljio u mrak ekajui novi grom. Zurio je ba u onaj dio mraka iza kojega je stijena, no nevrijeme se najednom smirilo i osim huka vjetra za sobom nije ostavilo nikakvoga traga.

Jozo Filipovi, nezaposleni nastavnik crtanja i lijeeni alkoholiar, nije imao linu kartu. Milicionari su ga strpali u maricu i sproveli u stanicu na Bjelavama radi provjere identiteta. Kia je taman prestajala padati, a Jozo je kroz prozori prekrien reetkama gledao niz ulice nadajui se kako e opet vidjeti koije.

Fra Miro je uzdahnuo i okrenuo se starom Juri. U prvi mah ga nije stigao ni pogledati jer je sabirao mir u dui i namjetao izraz lica za nastavak obreda. I taman kada je zaustio, oinu ga kao mjeseeva zraka prazan pogled Jure Filipovia, umirovljenog geometra iz Varea. Fra Miro mahinalno pljesnu dlanovima, no starac je zbilja bio mrtav.

Jozo Filipovi se kao klada svalio na drvenu klupu u Stanici milicije na Bjelavama. Brkati debeljko je telefonom provjeravao podatke i krajikom oka promatrao Jozin san. Spavao je mirno, smijeei se kao dijete koje drugog svijeta do beike ne zna. Povremeno bi mu zatitrala gornja usna, kao da nekome neto govori.

Fra Miro je, zbunjen razvojem dogaaja, poloio dlan na Jurino elo, potom odmahnuo rukom kao raunovoa kada mu se raziu brojevi i iziao iz Jurine sobice. Osjeao se uvrijeenim, a da ni sam nije znao za razlog.

Milicionar je potapao Jozu po obrazu i iznenadio se kako se pijanac brzo probudio. Inae ih treba buditi i po pola sata.

Hajde, daj neki telefonski broj da netko potvrdi da si taj za kojega se predstavlja.

Jozo je zbunjeno pogledao milicionara, nikako mu malopreanji san nije htio iz glave i jo su mu ui bile pune konjskoga kasa. Ovaj put nisu bile koije s dva vranca, nego samo jedan halat i na njemu konjanik.

Fra Miro je izlazio iz kue Jure Filipovia kad je zazvonio telefon. Glas s one strane ice bio je sluben i odsjean, traio je druga Juru u vezi privedenog Joze.

Umro je prije pet minuta fratar e hladno. Milicionar je zbunjeno zamuknuo, gotovo da upita a kad e se vratiti, potom pogleda u Jozu,

ovaj ne shvati to je u tom pogledu, ali je znao da mu pogled nije drag.

Moe ii, sve je u redu izgovori brko i zagleda se u papire pred sobom.

Tako brzo? iznenadi se Jozo.

Tako brzo.

Prva napomena:
Osloboenje, 5. 10., str. 24: U povodu proslave stogodinjice sarajevskog tramvaja danas e se odrati promenadna vonja svih prijevoznih sredstava javnog gradskog prometa, od koija iz prolih stoljea do tramvaja i trolejbusa, za ovu priliku posebno ukraenih i okienih.

Druga napomena:
Fra Miro Divi nikome nije govorio za konjanika sa stijene. Mislio je da mu nitko nee vjerovati, a bila ga je i sramota zbog obreda koji nije obavio. Fra Miro je mislio da su i oluja i konjanik sotonina posla, sve da ugrabi duu nesretnoga Jure Filipovia.

Trea napomena:
Jozo Filipovi je za oevu smrt saznao od strine Mare. Stari se nije

muio, ko da mu je dua niz vjetar otila. Za znaenje halata iz svoga sna saznat e tek ako proita ovaj izvjetaj.

Ferhatova Sveta obitelj

Stajali su pred kuom, dvojica u habitima, sa arenim planinarskim ruksacima na leima, i domiljali se s kojom bi izlikom pokucali o dovratak i kako bi domaina naveli da ih pozove unutra, ponudi im stolice i dopusti da onako izokola izreknu razloge posjeta i zato su dvadeset kilometara pjeaili kroz zabit. Da su se zaputili u etnju, e to mu ne mogu rei jer ni fratri po brdima ne etaju u habitima. Uostalom, odjenuli su ih da im povjeruje da su fratri, a ne kojekakve vucibatine to obigravaju oko njegovih ovaca. Dugo su tako stajali fra Andro i fra Mijat, toliko dugo da nijedna pria ne bi izdrala duinu njihova ekanja.

O Ferhatu Ukrini se u gradu, meu katolicima, govorilo ve godinama. Ljude nije zanimao njegov katun, niti injenica da se do ezdesete nije oenio, niti to to ivi kilometrima daleko od prvih susjeda, niti da je za prvih proljetnih dana golim rukama vukove davio, niti da svojom rukom nikada janje nije zaklao, niti to je jednom godinje, pred Kurbanbajram, silazio do damije, obiao je u dva kruga, nikada ne ulazei. Ferhat Ukrina bio bi samo udak da nije bilo prie o slici. Nitko nije znao o kakvoj slici, to ona prikazuje, koliko je stara i kako je katunar do nje doao. Znalo se samo, ne pitajte kako, da je na njoj neki sveti kranski motiv, o ijem se znaenju i tajnim moima prialo svata. Svaku je priu jo vie zapletalo i tjeralo na ponavljanje to to sliku nitko nije vidio.

Da prekratimo fra Andrino i fra Mijatovo ekanje, moemo jo rei zato su i kako dvojica fratara povjerovala u mahalske prie i dala se u potragu za katunom Ferhata Ukrine. Bilo je to u vrijeme proslave godinjice franjevakog reda u Bosni kada su iz samostanskih riznica na svjetlo dana iznesena sva blaga, od zlatnine i srebrnine preko inkunabula i dokumenata do renesansnih ulja, rezbarija i runih radova, svetih kipova i krieva koje su ujaci nosili na elu kolone svaki put kada bi narod vodili u progonstvo. A poto zle godine prou, opet bi ih na svojim leima nosili, ali ovaj put na zaelju jer su ljudi, urei svojim kuama, obino zaboravljali tko im je utjehom sauvao ime i obraz. Meu slikarijama koje su fra Andro i fra Mijat posvuda pronalazili, u zaputenim crkvicama i iza hrastovih ormara u upnim uredima, bilo je i djela suvremenih bosanskih slikara, od Jurkia i Mijia do eremeta i Tjeia, koja vie nisu prikazivala samo vjerske teme. Bilo je tu polja u cvatu, djevojaka koje su pole na vodu, teaka i ratnika, vrhova bosanskih planina u ljubiasta predveerja. Fra Andro i fra Mijat traili su sve to bi potvrdilo prisutnost Reda svetog Franje, sve to je samo prolo kroz crkve i samostane ili ih se na posredan nain tie. I jedan i drugi nevoljko su poli do katuna Ferhata Ukrine, ne bojei se toliko uzaludnog posla i gubitka vremena, koliko da sami pred sobom ne ispadnu budale. Iako stari prijatelji, svaki je sumnjiavo gledao onog drugog, sve se trudei da ne kae suvinu rije, da unaprijed ne povjeruje kako Ferhat Ukrina zbilja krije neto vrijedno, pa se onda gorko prevari i tako da priliku prijatelju da po samostanu, uz smijeh, raspreda o njegovoj lakovjernosti. Bosanac se, ak i kada je fratar, najvie boji da ne d povoda zafrkancijama na svoj raun jer one katkad traju beskrajno dugo i znaju nadivjeti ovjeka.

Eto, tako su stajali fra Andro i fra Mijat, ne inei nita i ne progovarajui ni rijei sve dok se Ferhat Ukrina nije pojavio na vratima svoje brvnare. Trgnuo se kao svatko tko jednom u tri mjeseca vidi iva ovjeka, izrazom lica naciljao otru rije, kletvu ili prijetnju, a onda zastao ugledavi habite. Nekoliko puta je prebacivao teinu tijela s noge na nogu, gegao se kao komiar u nijemim filmovima, a zatim se napokon sabrao:

Dobar vam dan, dobri ljudi.

Bog ti dobar dao odgovori fra Mijat.

Kojim dobrom do mojih ovaca i mene? jednako ritualno nastavi Ferhat Ukrina.

Put nas nanio.

Put ili besput. Da se niste izgubili?

Ako smo se i izgubili, evo smo tebe nali.

Ferhat pokaza ljudima da uu. Na ognjitu je cvrao ogroman panj. Fra Andro pomisli da je tu ve danima i da do poetka zime nee ni izgorjeti.

Jelovina progovori opet Ferhat.

Mirie.

 Nekom mirie, nekoga grije.

Bogu hvala i zajedno i za drugo fra Mijat e, psujui u sebi i Andriju i svoju ludu glavu kad su na ovakav put poli.

Onda nastupi utnja.

Ja sam Ferhat i nisam se rodio ovdje. Nevolja me u brda poerala.

Fratri se predstavie i opet se, kao aci, vratie na drvenu klupu.

Nevolja ima svakakvih i ovjek nikada ne zna gdje e ga noge odnijeti zakljui fra Andro.

... i ta e gdje nai zbrza fra Mijat, na to se Ferhat Ukrina namrti.

Moram po', ovce me ekaju.

Dok su ili nizbrdo, fratri nisu progovarali ni rijei. Nakon dva sata fra Mijat je poeo uzdisati, to je fra Andri bio znak da zapone neku sasvim drugu priu, mimo Ferhata Ukrine i izleta na koji su ih povukli brzi jezici i lude glave njihovog puka.

U samostanu nikome nisu govorili ni gdje su bili, a ni to su traili. Jesu li se Ferhata Ukrine vie i sjetili, to nitko umjesto njih ne moe rei, no

nakon mjesec dana sav usplahiren je u blagovaonicu usred ruka utrao mali Miho:

Trai vas, boemiprosti, jedan. Ko da ga je, boemiprosti, meed po svojoj slici i prilici nainio.

Mar budalo, kakav meed, ta ti zna! prosikta fra Andro, die se od ruka i pouri u dvorite.

Vratiste se neobavljena posla, a ujae? Ferhat Ukrina se podsmjehnu.

ta ti zna ta je meni poso? uvrijeeno e fra Andro.

Doite u nedilju, pa da vidimo znam li odgovori Ferhat Ukrina, pokloni se sasvim neprimjereno svojoj prilici i ode.

Tog jutra je netko niz hodnik viknuo fra Meede! Fra Andro se munjevito okrenuo. Da ga je ulovio, sve bi mu kosti ispremjetao, no rugalac je bio bri. Fra Mijat je slegnuo ramenima ve pomiren da e se sve zavriti u lakrdiji. Pred kapijom ih je ekala Lana, mlada povjesniarka umjetnosti, koja e svakako bolje od njih procijeniti ono zbog ega je Ferhat Ukrina, taj meed od ovjeka, siao do samostana. Naravno, ako su se dobro razumjeli.

Ferhat Ukrina je sjedio pred brvnarom i spretnim pokretima noa gulio koru sa tapa.

 Dobar dan, domaine.

Dobar vam dan, ujaci odgovori Ferhat Ukrina, posebno naglasivi zadnju rije.

Pokaza im gdje da sjednu, pravei se da Lanu i ne primjeuje.

Ferhate, ovo ti je povjesniarka umjetnosti. Ona zna rei ta je ta pomalo zbunjeno e fra Andro.

Vidim, nala je gdje e umjetnost traiti. Eno joj mojih ovaca, moda one znaju gdje umjetnosti ima ljutito odbrusi Ferhat.

Djevojka pocrvenje, a fra Mijat se nervozno poea po glavi.

Dobro, domaine, proli put si htio znati zato smo ovdje, a danas bi bio red da nam sam to kae.

Ljudi svata priaju ree Ferhat Ukrina i nastavi noem obigravati oko tapa.

I zato si nas zvao.

Ne bih se vie mogo sjetit' zato sam vas zvao. udo mi pamet pomutilo.

 Kakvo udo?

Da fratri sa enama po brdima skau. Eto to zakljui Ferhat Ukrina, a da niti jednom nije pogledao Lanu u lice.

A da zaboravi na ene? upita fra Mijat.

Ja sam bogme i zaboravio odgovori Ferhat i osmjehne se kao ono u dvoritu.

Pa dobro, ne mora ona vidjeti ono to si nam htio pokazati pokua fra Andro spasiti stvar.

Ha, to ne bi gledala, nek' gleda ako joj se gleda. Ko da ena zna ta vidi. Ovo moje nit' je areno, nit' je svileno izgovori to i prostrijeli Lanu pogledom.

U njoj je ve rastao neki udan bijes. Najradije bi tog ovjeka zveknula kamenom posred glave, a ako to ve ne moe uiniti, onda nee skloniti pogled.

Ferhat Ukrina se die i pokaza nikom prema katunu. U niskoj kamenoj kuici nije bilo niega osim velike, fino izrezbarene sehare. Ferhat je otvori i izvadi paket umotan u stare novine, pa u navoteno platno, pa opet u stare novine, pa u navoteno platno, pa u modri pakpapir, pa u navoteno platno, pa u maramu od ute, udesno iste svile.

 Evo pokaza i uzdahnu kao netko tko vie nije imao naina sauvati tajnu za spas due.

Slika je prikazivala svetu obitelj. Fra Andro i fra Mijat su znali da je starija od svih prisutnih zajedno, a Lana se nadvirivala nad fratarska plea, no s te daljine o slici nije mogla znati nita vie od dvojice ujaka.

Ali je ne dam! ree Ferhat.

A bi l' je dao samo da je svijet vidi? upita fra Andro.

Ko kae da je treba vidjet'?

Nema te ljepote koja se od ljudskih oiju smije skrivati prasnu fra Mijat, a fra Andro ga iznenaeno pogleda, podie pa spusti guste obrve i na tren gotovo zaboravi to je predmet prie.

A tko bi je, pitat u, vratio?

Onaj 'ko bi je i uzeo.

A da se ne dogodi da sa slikom bude ko i sa enama? Ni fra Andro ni fra Mijat nisu shvatili to je Ferhat htio rei, ali im je bilo savreno jasno da nije pametno nastavljati priu o enama.

Nama bi, ko biva, i mogo vjerovati ree fra Mijat.

 Moda bi i mogo. Ve sam star i poivio sam svoje.

Ferhat Ukrina je fratre i djevojku pratio sve do ceste, dobro pazei kako fra Andro nosi sliku i koliko vrsto po zemlji gazi. No kada je Lana sjela za upravlja, Ferhat dreknu:

Ne dam, ni za ivu glavu!

ta ti je, bolan, sad?

ensko mi nee voziti sliku i kapak!

Fra Mijat sjede za upravlja, Lana se na zadnjem sjeditu rasplaka, a fra Andro doviknu Ferhatu Ukrini:

Onda, za godinu dana?

Ferhat klimnu glavom i bez pozdrava krenu uza svoje brdo. Ni uz najbolju volju ni jedan povjesniar umjetnosti od Bea pa do Sarajeva nije mogao odrediti autorstvo, a ni poblie godinu izrade Ferhatove Svete obitelji. Slika je bila starija o etiristo godina, nije pripadala niti jednoj poznatoj koli, ali su je mimo svih pravila pokazali na izlobi. Bila je odve lijepa da bi se zatajila. Ljudi su zaueno prolazili pokraj nje, a fra Andro je, vodei ekskurzije kroz dvoranu, zastajao.

Sveta obitelj. Velikog slikara koji je ostao nepoznat. Nije bilo nikoga da mu ime upamti.

Prije isteka godine posudbe Bosna se ognjem zapalila. Samostan je sruen do temelja. Fra Andro i fra Mijat su s vrha brda gledali kako gori. Ferhat Ukrina je zaklan dok je za Kurban-bajram kruio oko sruene damije. Lana je svirala klavir u opsaenom gradu, sve dok granata kroz tri zida nije prola do nje. Susjedi se kunu da se i poslije, svakoga dana, ula melodija iz njezine sobe, sve tie i tie, dok se nije pretvorila u muk.

Sveta obitelj je u fra Mijatovoj sobi, u izbjeglitvu, u gradu L. Slikar je zauvijek ostao nepoznat, kao to e fratrima ostati nepoznato znaenje Ferhatovih rijei: Ve sam star i poivio sam svoje. Iz nekih udnih, nikada objanjenih razloga fra Mijat i fra Andro e vjerovati da je Ferhat Ukrina znao sve. Moda bi i nali naina upitati ga da, rahmet mu i pokoj dui, nije tako strasno mrzio ene.

Opruga

Zmaj leti jer je laki od vjetra ispod oka je pogledao djeaka. Mali je sjedio pokraj otvorenih vrata i nogama mlatarao po zraku.

Kako neto moe biti lake od vjetra kad vjetra nema nego samo pue?

Alojz D. je na zelenu prostirku od baruna spustio otvoreni sat i pokraj njega pincetu:

 Da ga nema, ne bi ni puhao. A ti, da malo misli glavom, znao bi da postoje stvari koje oima ne vidi i da one mogu biti lake i tee. Zmaja vidi, ali je laki od vjetra, a vjetar ne vidi, ali upa drvee.

Nije zapravo ni znao iji je taj djeak. Dolazio bi svakoga jutra oko deset, sjeo na stolicu pokraj vrata i ispitivao. Katkad bi, valjda kada primijeti da u urarsku radnju ne moe besposlen dolaziti, spominjao pokvareni djedov sat. Alojz D. mu je obeavao da e ga besplatno popraviti, no djeak je tada govorio kako se sat nalazi visoko na ormaru i kako ga sam ne moe dohvatiti. Vjerojatno nije postojao ni djed, a ni sat.

Moe li popraviti svaki sat na svijetu?

Mogu, ali ne stignem.

Da ima pomonika, stigao bi.

Imao sam, pa je otiao u Galiciju i nije se vratio.

Gdje je Galicija?

Tamo gdje odu pa se ne vrate.

Zato onda idu?

Da bi ti imao ta pitati.

 Jesu li i u Galiciji zmajevi laki od vjetra?

Jesu, premda mislim da u Galiciji nema zmajeva.

Alojz D. je pokuavao izvaditi dotrajalu oprugu, no vrh pincete je bio preirok. Nikada nije imao takav sat u rukama. Omegu i Zenith je mogao popraviti, rastaviti, sastaviti ili oistiti zatvorenih oiju, ali ovo je zbilja bilo neto sasvim novo, japansko.

Ti si ovdje sasvim sam? opet ga prekinu djeak.

Gdje ovdje?

U ivotu.

Sada jesam, ali nekada nisam bio. Vrkom je uspio zahvatiti oprugu, ali je iskliznula.

Koga si imao?

Dvije ene.

U isto vrijeme?

Ne, jednu u tursko, a drugu u austrijsko doba. A koje je ovo doba?

 Ratno, sada sam bez ene. Alojz D. se iroko osmjehivao diui pincetu visoko iznad glave. U njezinim raljama se poput sasvim malog crva uvijala opruga.

Zato su otile?

Alojz D. je iznenaeno pogledao djaaka i lagano se, kao u strahu od eksplozije mine, zavalio u naslonja.

Prva je otila jer se plaila Austrijanaca, a druga jer se plaila rata. Jedna je u Smirni, a druga u Beu.

Hoe li se vratiti?

Koja?

Bilo koja.

Mislim da nee. Prva nee jer je prolo etrdeset godina i tko zna je li i iva, a druga nee jer ne zna jesam li ja iv.

Zato nisi otiao s njima?

Zbog straha. Vie sam se plaio Smirne i Bea nego Austrije i rata.

Zato si ostao sam.

 Ostao sam sam jer su one otile. Alojz D. se udio kako moe razgovarati o tim stvarima, pa jo s nepoznatim djeakom koji je priu zapoeo ni zbog sebe, ni zbog njega, nego samo zato da bi to due sjedio na stolici pokraj vrata.

Urara je zanimalo dokle sve to moe trajati, do koje granice moe odgovarati na pitanja i hoe li djeak shvatiti da pitanja postaju neumjesna.

Jesu li tvoje ene imale satove? Alojz D. odmahnu glavom.

Da jesu, moda ne bi otile. Bilo bi im vanije to im moe popraviti sat nego to ih je strah Austrije i rata.

Ne zna ti nita o tome. Ne ive ene s mukarcima da bi im mukarci neto popravljali.

Nego?

ive jer su vjenane i jer vole svoje mueve.

Djeak u trenutku obori pogled. Alojz D. se sa samim sobom mogao okladiti da vie nee biti pitanja ili da e se djeak vratiti na zmajeve. Napeto je ekao nastavak. Djeak je vie puta otvarao usta da progovori, ali se zaustavljao prije prvih rijei.

Tvoj pomonik te nije volio?

 Ne znam, nikad ga nisam pitao. Kada s nekim radi, nije vana ljubav.

Nije te volio, pa je otiao tamo... Tamo gdje nema zmajeva.

Otiao je da ratuje.

Zato ti nisi otiao ratovati?

Ja sam ve star.

Zato zna da tamo nema zmajeva i da su zmajevi laki od vjetra.

Znao sam to i kada sam bio mlad.

I prije nego to je otila Turska?

Puno prije.

Ba puno prije?

Ba.

Djeak se die sa stolice, klimnu glavom i izae. Alojzu D. se inilo da djeak na odlasku ima jako tuan izraz lica. Vjerojatno je htio biti samo ozbiljan, ali je, eto, ispao tuan, mislio je urar sastavljajui japanski sat. Nova opruga se dobro uklopila, pa je bio zadovoljan. Navio je sat i

prislonio ga na uho.

Teak dan se ipak dobro zavrio. Obukao je kaput, stavio eir na glavu i zakljuao radnju. Trg je bio potpuno pust. Mjesec je Ramazan i vjernici ekaju da se popale svjetla na minaretima. U tiini i polumraku, kad nema nigdje nikoga, ovjeku se zna uiniti da ga je netko ostavio bez due.

Luiza

Ovo je pria iz vremena kada je svaka graanska obitelj imala puno teta. Jedna od njih, tetka Luiza, bila je malo na svoju ruku. Najprije se godinama nije htjela udati, a onda se jednoga dana vratila s trnice, iz cekera je izvirivao poriluk, i rekla svome ocu: Ja se, evo, udala! Otac ju je moleivo pogledao, a kada je vidio da se Luiza ne ali, sruio se sa stolice i nije se budio dva sata, a onda je na dva mjeseca morao ii u Banju Vruicu da lijei srce. Uope ga nije zanimalo tko je zet. Jednostavno, nije sumnjao u Luizinu pamet, ona e nai najblesavijeg. No, dundo Veljko zaista nije bio takav. Visok i lijep kao Rudolf Valentino i pribran kao kapetan Titanica, trebao je po opem miljenju znati obuzdati Luizine hirove koji su, budui da je ve bila blie tridesetoj nego godinama pubertetskoga ludila, znali izazvati opu sablazan.

I ba dan prije nego to e se njezin otac, a budui obiteljski djed vratiti iz Banje Vruice Luiza je svome izabraniku obznanila kako ne eli ivjeti u Dubrovniku. No prije nego to se tom Mediterancu uspio okrenuti svijet

oko glave pri pomisli da e ostati u bosanskome mrazu i magli, Luiza mu je saopila da nee ivjeti ni u Sarajevu. Odabrala je, naime, Zagreb. Tamo e biti daleko od svih onih koji je ograniavaju i navode je da tako, ponekad, sjedi u vrtu i plae, a da ne zna razloga.

Dundo Veljko se iv polomio dok u Zagrebu nije naao i kupio stan koji e ispuniti sve zahtjeve tetke Luize. Kada su se uselili na drugi kat tek sagraene zgrade u Juriievoj ulici, otac je konano odahnuo. Mislio je, naime, da se tim inom zavrava razuzdano djevojatvo najmlae od pet njegovih keri i da dolazi vrijeme starakoga mira, predveernjeg muziciranja na citri i radovanja konanoj tiini. O prvim mjesecima Veljkovog i Luizinog ivota u Zagrebu znamo malo, tek ono to je zapisano u euforinim i katkad do nerazumljivosti egzaltiranim reenicama iz dvaju Luizinih pisama ocu. On ih je itao, naoale su mu spadale s nosa, a usna podrhtavala od bijesa. Ta pisma bila su najboljom potvrdom kako se nita nije promijenilo.

A onda je u Sarajevo stigao brzojav: PAO STROP U DNEVNOJ I SPAVAOJ SOBI STOP MI SMO IVI I ZDRAVI STOP STIEMO STOP LUIZA.

Cijela je obitelj stajala na eljeznikoj stanici i ekala. Otac je stavljao nitroglicerin pod jezik, majka je traila vodu i eer, a keri su u prikrajku ljutito ogovarale svoju najmlau sestru. Teko je bilo ne povjerovati kako u tom padanju stropa ima njezinih prstiju.

Dundo Veljko je bio blijed, s ogromnim podonjacima koji su vie od

rijei potvrivali kako se u Zagrebu ipak dogodilo neto gadno. Tetka Luiza je imala damski eiri na glavi, a oko vrata joj je vijorio uti svileni al pokropljen garom lokomotive. Izljubila je roditelje, pa sestre, a onda se okomila na majku jer je dola na stanicu umjesto da odmara srce. Vritala je na nesretnu enu jer ova, eto, ne vodi rauna o svome zdravlju. Kasnije je priala kako Zagreb ba i nije Be, a ni Be nije neto, moda Pariz, ali joj na ivce ide Eiffelov toranj.

Nakon nekoliko dana u kojima obitelj nije bila sigurna treba li ili ne treba vjerovati u priu o stropovima, pa bi se, kad Luiza zaspi, okupljali i duboko u no aputali ove i one razloge, novine su objavile da se u Zagrebu ubio arhitekt koji je projektirao i nadzirao gradnju kue u Juriievoj ulici kojoj su sedam mjeseci nakon zavretka radova popustili stropovi. Otac je zbunjeno slegnuo ramenima, odloio novine i prihvatio se citre. Nije vie znao to da misli o svojoj keri.

Racionalni duh bekoga aka govorio mu je kako se dogodi da padaju stropovi, no mrani Bosanac koji mu se krio u grudima tvrdio je kako se nita nikada ne dogaa sasvim sluajno i kako postoje okolnosti koje sam vrag podeava da bi ovjeku upropastile ivot.

A onda su dole godine velikih ratova, tetka Luiza i dundo Veljko selili su se od grada do grada, stropovi im vie nisu padali na glavu, ali se ne moe rei da im je ivot ba iao na ruku. Ona se nije mijenjala, lude ideje su joj u jednakome ritmu padale na pamet, ali je s vremenom nauila koja je cijena ivotnih postupaka i gdje je granica koju ovjek, ako nije samoubojica, ne smije prei. A ako tko u sebi nije imao ba

niega samounitavajueg, onda je to bila tetka Luiza.

im su prohodala, djeca starijih sestara dola su u priliku da se upoznaju s njezinim udima. Jedan dan bila bi nevjerojatno dareljiva, plaala im sladolede dok se ne izrigaju pred Olomanom, drugi dan izjavila bi kako su sva djeca u obitelji odvratno debela i sigurno nee doekati punoljetnost, a ako ga i doekaju, svi e ih smatrati debilima, a trei dan, prije nego to se njezine rijei smire u uima koje su ih ule, Luiza bi zgrabila torbe i otila u grad u kojem je trenutno ivjela s dundom Veljkom. Uzalud su se starije sestre dogovarale kako joj doskoiti i kako ograniiti njezin pogubni utjecaj na djecu. Sve to bi zamislile razbilo bi se za sljedeeg, opet nenajavljenog, posjeta kada bi izvela neto novo, neto ega se, kako je govorio obiteljski djed, sam Antikrist ne bi sjetio.

Jednog rujanskog dana djed obitelji gledao je baku kako sputa posudicu s hranom pred psa Neru. Starake kosti nisu se pokretale dovoljno hitro, pa je Nero zaao baki iza lea i od dragosti je cvoknuo njukom u stranjicu. Laka kao pauak, starica je odletjela nosom ravno u blato. Starac se grohotom nasmijao. Ona ga je pogledala na nain u kojemu su se mijeali prijekor i njenost. Djed obitelji se tako rijetko smijao da je vrijedilo nos zabiti u blato.

Kada je uinio korak da baki prui ruku, neto ga je trecnulo u grudima, potom je umjesto njezinog lica vidio kronju vrbe koja mu je poput tisuu strijela visjela iznad glave, a zatim vie nije vidio nita. Sprovod je bio dostojanstven sve do onoga trenutka kada je, otpuhujui dim, tetka Luiza rekla da je ocu puno bolje to je umro ovako veselo nego da je u

dosadi ivio jo petnaest godina. Ostale tetke na to nisu mogle nita prozboriti, a baka je poela plakati, konano uvjerena da e ve svi za djedom obitelji u nebo, a tetka Luiza se nee promijeniti.

Nakon djedove smrti zemaljska se kugla poela bre okretati. Djeca su u jednom nebeskom treptaju odrastala i raala novu djecu, a tetke su svake godine na Svisvete morale kupovati sve vie cvijea i svijea. Tetka Luiza se vratila u Dubrovnik, gdje je dundo Veljko pred smrt zaspao u duboku i preranu seniliju. Zaboravio je ljude i dogaaje, svakoga se jutra morao prisjeati tko je ona, da bi na kraju zaboravio i samoga sebe. Promatrao je svojim dobrim modrim oima tetku Luizu dok mu je uz jutarnju kavu priala ivot koji je preko noi zaboravio. U poetku je ponavljala ono to se zbilja dogodilo, da bi s vremenom poela izmiljati, govoriti stvari koje su se dogodile nekome drugom, ivote koje je eljela za sebe, fabule napisanih i nenapisanih romana. Dundo Veljko je upijao njezine rijei sa udesno preciznim osjeajem za tugu i radost. Rasplakao bi se nad izmiljenom obiteljskom tragedijom i ve bi je sljedeeg trenutka zaboravio. Po cijele dane tetka Luiza se igrala sa ovjekom prebrisanim kao kolska ploa, koji ju je mogao razumjeti jer vie nije ni morao ni znao razmiljati. Kasnije je priznala kako je to bilo najljepe razdoblje njezinoga ivota.

Sedamdesetih je svake druge godine umirala po jedna tetka. Redoslijed je bio nepogreiv, od najstarije k najmlaoj. Umirale su uglavnom od srca i iznenada. Za novu 1979. godinu tetka Luiza je djeci obznanila kako je na nju doao red. Rekla je to bez suvine patetike, tek da netko paljivo uho zabiljei. Sutradan je spakirala svoje stvari i vratila se u

Dubrovnik. Toga ljeta nikome od rodbine nije dopustila da provodi godinji odmor u nekoj od soba njezine ogromne kue. Postali ste mi dosadni, rekla im je, i neka vam ne pada na pamet da pitate zato. Nitko, naravno, nita nije pitao jer se od tetke Luize mogao oekivati takav hir.

Krajem kolovoza, ba onoga dana kada je u Sarajevu pao ludi ljetni snijeg, iz Dubrovnika je stigao brzojav: LUIZA UMRLA STOP HITNO JAVITE DA SE UGOVORI POGREB STOP. U potpisu je bilo neko nepoznato ime. Vjerojatno prva susjeda.

Dan je i u Dubrovniku bio leden. More je bilo isto kao za najzimskijih dana. Dok se sveenik opratao s tetkom Luizom, svi su krajikom oka gledali u plavetnilo i pokuavali u njemu prepoznati vodu. Kako ga nitko nije sluao, on je o ivotu tetke Luize kao preporuku Svevinjem mogao rei to je htio.

Rastanak

Prvi put te godine Leopold Nagel je mogao sjesti pokraj otvorenog prozora. Istina, kaput je prebacio preko ramena, vie jer se plaio prehlade, a manje od stvarne potrebe; zima je iljela iz zemlje, krtice su se probudile u vrtu, dolazilo je vrijeme bujanja i okrutnosti. Leopold Nagel se bojao lokalnih bolesti. inilo mu se da su one nekako drukije i opasnije, virusi govore tuim, organizmu nerazumljivim jezicima,

hunjavice uzburkaju krv i uzbibaju misli poput pijanstva, rasrde ovjeka i navedu ga da neprestano pria gluposti. Najgore je to se pri tome ne osjea loe.

Leopold Nagel jedini meu petoricom viih carskih vrtlara nije bio oenjen. U tomu je razlog to su ba njega odabrali da otputuje u taj daleki, tek otkriveni grad i da u njemu ivi i radi tri godine, sve do ovog proljea kada e, evo, prije nego procvjetaju neveni spakirati kufere i vratiti se u Be da primi sve poasti za izvanredno obavljen posao. U dvoritu Zemaljskog muzeja, tamo gdje prije nije bilo niega osim trule i mrtve zemlje, draa i maaka koje su se parile u veljai (zanimljivo sarajevskim je makama veljaa svakog drugog mjeseca), posadio je mladice, od svake vrste po jednu ili dvije, koje su se mogle primiti i odrati na ovoj klimi. Na desetak metara razdaljine rasle su endemska omorika i japanska jabuka. Nikad se i nigdje do sada te biljke nisu srele, te je Leopold Nagel osjeao sasvim posebno zadovoljstvo, moda slino onom kakvo bi netko drugi osjetio sklapajui poznanstvo izmeu Eskima i Aboridina.

Sjedio je tako carski vrtlar u miru, tiini i cvrkutu ptica sve dok se, malo poslije pola deset, nisu uli tupi udarci motke o zemlju. Bio je to Mujo imbur, siromaak s Bistrika kojega je Leopold Nagel prije est mjeseci naao kako prosi ispred Begove damije i, umjesto da mu da koji krajcar, ponudio mu je posao. Suprotno oekivanjima i ponaanju svih prosjaka ovoga svijeta, Mujo imbur je prihvatio ponudu i tono kao sat dolazio svakoga jutra u pola deset, prihvaao se krampa, motike i sjekirice i ne bi se zaustavljao do est popodne. Vremenom ga je rad u muzejskom

vrtu poeo mijenjati i preobraavati, hodao je uspravnije i nosio se otmjenije. ak se poeo presvlaiti prije rada, premda mu se gradsko i radno odijelo nisu ba razlikovali.

Tog jutra Mujo imbur je kopajui zapjevao. Nije to bila cijela pjesma, nego samo dva stiha. Aj, eljo moja, aj, tugo moja, ponavljao je s hipnotizirajuom pravilnou, isto i melodino. Leopold Nagel je sklopio oi, kaput mu je skliznuo s ramena, sluao je pjesmu sinkopiranu motikom i uzdisao povodei se za znaenjem dvaju stihova. Nije mu bilo vano tko su i to su Mujini elja i Tuga, niti ih je samome sebi predstavljao kroz neke zbiljske likove ili enje, opijali su ga poput osjeaja kojima se ne trai razlog, a ni trag, nego ovjek puta da ga potpuno obuzmu. Leopold Nagel bi, ako ete ve inzistirati, rekao da su mu elja i Tuga prizor iz neke, vjerojatno izmiljene, beke ulice kojom e proi nakon to ostavi svoj vrt i Sarajevo.

Aj, eljo moja, aj, tugo moja, gubila se pjesma u mladim kronjama, vraala se pod visoke stropove Nagelove kancelarije, prodirala kroz debela hrastova vrata i titrala zrakom izmeu mesinganih novia na svijetloj tkanini, prepariranih lisica i medvjeda, sve do vezirskog plata prebaenog preko drvene lutke u predvorju muzeja, blie portirnici. Carski je vrtlar uz pjesmu zadrijemao, potonuo je u onaj plitki san kada ovjek uvijek ima jasnu kontrolu nad svojim mislima, ali mu se sve to zamisli, svaka slika ini stvarnom. Leopold Nagel je bio svjestan da sanja, ugaao je snove poput djeteta, letio iznad planina i gradova, obigravao oko Mujine motike poput pele, tonuo u melodiju i izranjao iz mora, iz rijeke, tamo gore kod Kozije uprije, meu topolama i hrastovima, aj,

eljo moja, aj, tugo moja, mogao se probuditi kada je htio, mogao je potonuti dublje, u stvarni san, gdje se pjesma ne uje i gdje osim priina i privida drugog svijeta nema. U trenutku u kojemu je Mujo imbur prekinuo s pjesmom Leopold Nagel se trgnuo iz drijemea, poskoio u fotelji, uinilo mu se da e suprotni zid poletjeti k njemu i pribiti mu se uz vrh nosa. Priao je prozoru i ugledao Muju imbura kako sjedi u travi, maramicu dri uz elo, a niz lice mu se slijeva tanak mlaz krvi.

Eto, gospon Leo, to se ivu ovjeku dogodi. Nikad, ama ni kada sam bio dijete, ovo mi se nije dogaalo govorio je Mujo ne diui se iz trave, svejedno to mu je ef stajao iznad glave i to bi u svim drugim prilikama poskoio na noge lake iskazujui potovanje nadreenom. (Ruku na srce, Leopold Nagel nikada nije bio ba siguran je li to potovanje ili zafrkancija, budui da je u Mujinim naklonima bilo neega klaunovskog, teatralnog i neprirodnog. No nije mu ta dvojba smetala jer je i ona bila dijelom neobine ugode kakvu je osjeao pri susretu s Mujom imburom, ama ne samo pri susretu ve i pri samoj pomisli na nj.)

A to ti se dogodilo?

Zanijelo me kopanje, pa nisam ni osjetio kad se motika razlabavila, al' sam bogme dobro osjetio kad me strefila u tintaru.

Bude to kad ovjek pjeva dok radi.

Mujo imbur pomalo uplaeno pogleda Leopolda Nagela, konano ustade

i uspravi se. Premda u vrtlarovim rijeima nije bilo primisli, Mujo ih je doivio kao zamjerku.

Poi neka ti netko zavije glavu, odmori se, pa nazad na posao pokuavao je Nagel to toplijim glasom, iako mu je bilo jasno da je pokvario stvar i da Mujo imbur vie nee u muzejskome vrtu zapjevati: Aj, eljo moja, aj, tugo moja.

Vratio se u kancelariju, sjeo za radni stol, uzeo papir i olovku te zapoeo koncipirati pismo kojim je najavljivao svoj povratak. Odluio je biti toan i hladan, ali ga je muilo to Muji imburu nije znao objasniti kako nije problem u njegovoj pjesmi, kako je pjesma prigodan ukras ovakvome danu i kako je njegova primjedba bila tek da se neto kae. udan ovjek, mislio je Nagel, najprije prosjak, pa odlian radnik, ispred damije rasipao se rijeima i osjeajima (inae ga ne bi niti zapazio, te mu ne bi ni ponudio posao) kao to se rasipa i u vrtu, ali im mu neto kae to bi moglo zazvuati kao prijekor, izmijeni se i povue, poput psa lutalice koji te prati kroz grad i onda na prvi nagli pokret nestane.

Leopold Nagel je vrlo brzo odustao od pisanja pisma, spremio je stvari u ladice i ormare, zakljuao kancelariju i prvi put otkad je doao u Sarajevo ranije otiao s posla. Pred samim sobom naao je dvostruko opravdanje, najprije ono to je sadrano u aj, eljo moja, aj, tugo moja, a drugo uvrijedio je ovjeka, te sada samog sebe ima prava kazniti.

Sutra se ponovio lijep dan, Mujo imbur je kopao, a Leopold Nagel je stajao na kapiji vrta i zamiljao kako e to mjesto izgledati za deset,

petnaest godina, kada stabla ojaaju i razgrana se ono to mudraci zovu vrtna arhitektura, kao da drvee nita ne osjea i kao da su stabla zidovi. Predugo je tako stajao, a da bi Mujo izdrao bez primjedbe:

Stoji i divi se. Divota jedna, nema ta, ali, gospon Leo, da samo predugo ne bude zagledan rekao je, prekinuvi kopanje.

to u tome moe biti predugo?

Nita ili sve, kako te volja. Kau da je Hajrudin predugo gledao svoj most, sve dok mu nije pronaao mahanu. Bila je to mahana od silna gledanja. Poslije vie nita nije mogao sagraditi. Umro nesretan, sve mislei da mu most ne valja. Nije ga smio toliko gledati, nego je moro na vrijeme otii svojim putem. Na drugima je da gledaju tvoj vrt, a ne na tebi.

Leopold Nagel je klimnuo glavom, prinio kaiprst eiru i vratio se u kancelariju. Nije mu bilo jasno, a nije imao koga ni pitati, zato ljudi ovdje imaju toliku potrebu govoriti stvari koje zvue tako vano i odakle im sve te anegdote kojima e bespogovorno potvrditi svaku tezu. Mujo imbur bi Aristotela anegdotom ubio u pojam, pomislio je Nagel i glasno se nasmijao. U praznoj auli smijeh je odjeknuo poput trombona.

Prije odlaska pozvao je Muju imbura u kancelariju, pruio mu ruku, preporuio sam te novom vrtlaru, rekao mu, ovaj se klanjao poput mehanikog lutka, ao mi je to idem, rekao mu je, ovaj je to preuo, pruio mu je kutijicu, ovo je za tebe i za tvoju vjernu slubu kralju i caru,

Mujo je otvorio kutijicu i ugledao zlatan sat.

Ne znam gdje bi' ovako finu stvar drao.

U depu, kao i svatko drugi.

Kad budem gledao koliko je sati, bit u samom sebi finiji nego to jesam rekao je i nasmijao se.

Opet spektakularne rijei, pomisli Leopold Nagel i potapa Muju imbura po pleima. Dok su, prvi put zajedno, izlazili iz zgrade Mujo se sagne i s ledenog poda aule podie pelu.

Otkud si ti, nesretnice, zalutala proapta i iznese ranjenicu iz muzeja te je njeno poloi na stablo jorgovana.

Razili su se bez pozdrava, tek uz kratak i precizan pogled. Leopoldu Nagelu stislo se neto u grlu. Neto kao aj, eljo moja, aj, tugo moja. Kratko je sebe mrzio zbog toga.

Paperje

Gospoa Marija Heim gledala je kroz prozor djevojake sobe kako dvojica mukaraca u krombi kaputima zakivaju na zid pokraj arkadijine krojake radnje natpis Ulica Jugoslavenske armije. Kad god bi plavokosi grmalj ekiem udario po avlu, ogromni bi sivi maak koji je spavao na

prozoru strignuo uima. Gospoa Marija Heim nije znala to misliti o ljudima koji su se ve dva sata muili s postavljanjem ploe. Prije njih ulicom je ve protrala carska pratnja, pokojni Grga je vikao ubie nam Ferdinanda, dojurila je policijska koija, konj se propeo i na kaldrmu odbacio Ciganicu, onda se nije dogaalo nita, pa su jednoga jutra desetorica u crnim uniformama izbila iz Kulovieve ulice i pokraj zgrade gospoe Marije Heim skrenula u Templ. Bilo ih je ba deset, gledala ih je kroz prozor spavae sobe kako pucaju u zrak, viu koliko ih grlo nosi i nogama provaljuju u Hram, potom izbacuju knjige i ploice, vitlaju menorama i smiju se. Jedan je metak ciknuo pokraj glave gospoe Marije Heim i pogodio ogledalo na psihi. Prenula se kao da je zaula zvonce na vratima. Rupica na ogledalu izgledala je kao betlehemska zvijezda u boinim slikovnicama. Gospoa Marija Heim je provela rat miui se lagano pred zrcalom, dok joj je zvijezda lutala po licu.

Prije sedam dana Jure Domainovi, asnik pri Glavnom ustakom stanu, doao je oprostiti se s gospoom Marijom Heim. U oima su mu se caklile suze, u naruju je drao maka koji sad spava na njezinom prozoru. Ja sada idem, rekao je, i vjerojatno se nikada neu vratiti. Maak je tapkajui otiao niz linoleum prostrt u predsoblju i nije se ni osvrnuo za gazdom. Gospoa Marija Heim nikada, pa ni tada, susjedu Juri nije rekla da ga je prepoznala onoga jutra u Templu.

Gospoi Mariji Heim se inilo da su grmalj i njegov pomonik potroili itavu kutiju avala, a da niti jedan nisu uspjeli zabiti u zid. Kako bi se koji iskrivio, grmalj bi opsovao i bacao ga niz ulicu. Ispod njegove psovke je kao glazbena kulisa zatreperio metalni cilik po kaldrmi. Tako bi, sjeala

se gospoa Marija Heim, odzvanjalo kada bi se pred jutro Kristijan Pavlek koijom vraao sa Stojevca. Kada pijan ovjek upravlja koijom, pogotovu ako je put neravan, konji divlji, a koija moderna beka, optoena i opkovana, okolo sipaju avli kao ludi. Nala je jednom avao s koije Kristijana Pavleka, bio je boje bakra, a na glavici je pisalo "Wolfgang Rder 97583. Nekoliko mjeseci kasnije razbojnici su zaskoili Kristijana Pavleka, izboli ga namrtvo obuarskim ilima, tako da gospoa Marija Heim vie nikada nije nala takav avao, a ivo ju je zanimalo je li na svakom isti broj ili se brojevi mijenjaju, kao na ogledalima.

Grmalj je opsovao majku kroz majku nakon to se udario po prstu, maak je naglo podigao glavu, irio zjenice niz mrak sobe, grmalj je zafrljaio tablu s natpisom Ulica Jugoslavenske armije, tabla je zazvonila niz kaldrmu, pomonik se trgnuo, osvrnuo oko sebe i urno pokupio tablu. Grmalj se drao za prst, previjao se i pritiskivao ruke uz trbuh. Gospoa Marija Heim se povukla u sobu, namakla zavjese, maak je spavao i vie nije strigao uima. Dvojica mukaraca otila su neobavljena posla. Sutradan se ispred arkadijine krojake radnje pojavio majstor Hasan Kapetanovi s dvanaestogodinjim djeakom, oito egrtom. Majstor je bio u modrom radnikom kombinezonu, djeak je nosio veliku konatu torbu. Majstor je iz torbe izvukao istu onu tablu, na plonik je prostro krpu, na koju je djeak posloio alat iz torbe. Majstor je premjerio zid, na etiri mjesta dlijetom zagrebao po fasadi, uzeo builicu i uvjebanim pokretima nainio etiri rupe, namjestio tablu s natpisom i laganim udarcima ekia zabio etiri klina. Djeak je pospremio alat, majstor gaje potapao po leima, gospoi Heim je imponirala urednost prizora. Maak je i dalje spavao na prozorskoj dasci.

Gospoa Marija Heim se zaputila u kuhinju, niz linoleum su se protezale crne brazde kreme za cipele. Niim se nisu dale izbrisati. Nekada je tu bio ilim. Prodala ga je 18. studenoga 1941. nekoj Slavonki za dva jaja. Rekla joj je: To je ilim iz Samarkanda, donio ga je Joa Doleal one godine kada je bila aneksija. Slavonka ju je ispod oka pogledala, nasluujui valjda nekakvu prevaru, i odgovorila: Gospodo draga, ne kupujem vam ja prie. U jednom jajetu bila su dva umanjka, to gospoa Marija Heim nije zaboravila.

im je uo zveket lonaca, i maak je doao u kuhinju. Hitro je proao kroz predsoblje. ivotinja nije podnosila zvuk svojih koraka. Provlaio se gospoi izmeu nogu, uvijao rep i putao nekakve udne glasove. To je maji govor, mislila je, i odvratila mu: Pravi majstor je uvijek pravi majstor. Nee zabijati ekser ako zna da ekser nee u zid. Ona dvojica to ne znaju. Maak je na to odmrmljao svoje, a gospoi Mariji Heim uope nije bilo vano to maak pristaje na razgovore samo kada je gladan, kada je zemljotres ili su bombardiranja, ili je veljaa pa iz njega progovara mukost.

Gospoa Marija Heim nikada se nije udavala. Najprije se Rikard Salom, mladi austrijski asnik, okliznuo pijan na stepenicama i nabio na vlastitu sablju, a onda se u zgradu doselio F. R., visoki, plavooki i gospodstveni eljezniar. No, nije se, na alost, doselio samo on, nego i njegova ena s dva sina. Susreli bi se na stubitu, gospoa Marija Heim bi se osmjehnula, F. R. bi klimnuo glavom, rekao ljubimruku, ali je nikada nije poljubio. Gospoa Marija Heim osmjehivala se devet godina, kao to se

osmjehuju ljepotice s filmskih urnala, a onda je 1942. F. R.-ova ena trei put ostala nosea. Gospoa Marija Heim je uzdahnula, shvativi da je prii kraj i da su joj jedna sablja i jedna kasna selidba odredili da zauvijek ostane sama.

Susjede je zamolila da je nikad, niti u jednoj prilici ne oslovljavaju s gospoice. Ovi su od toga nainili dobru haustorsku alu. Svaki haustor ima svoju internu alu. Interna ala haustora u Talihanskoj ulici (Jugoslavenske armije) broj 28 bila je gospoa Marija Heim. Nieg zlobnog u tome nije bilo, tek morala se nekome pronai mana koja e od gore nesree i od stranijih sudbina tititi stanare.

Jedne noi netko je boicom tinte pogodio natpis Ulica Jugoslavenske armije. Komisija je u crni konati blok upisala i popisala dogaaj i zaputila se od stana do stana, svakome iji prozori gledaju na natpis. Mladi u crnom konatom kaputu pitao je gospou to zna o diverziji. Ona ga je poastila kavom i slatkim od rue. Njegovo lice bilo je prekriveno djeakim paperjem. Poeljela je dodirnuti to lice, dok se mladi muio i znojio da izgleda to stroe. Maak je spavao na prozorskoj dasci. Gospoi je najednom sinulo, povjerljivo je pogledala mladia, kaiprstom ga pozvala blie sebi, on je primaknuo glavu, a gospoa Marija Heim mu je u uho apnula: On je uvijek tamo, on je sigurno vidio sve. Neopaeno je malim prstom ruke kojom je skrivala apat mladia dodirnula po licu. Ovaj se trgnuo, namrtio se i upitao: Tko? Gospoa je pokazala prema maku, mladi je bijesno skoio, kristalna posudica za slatko pala je na pod. Vi ste reakcija!, odbrusio je, strpao blok u njedra i tresnuo za sobom vratima. Maak se probudio,

gospoa se smijeila, u predsoblju su se niz linoleum protegle tri rune crne crte. Gospoa Marija Heim nije vidjela kakve je cipele mladi imao na nogama.

Ljubav

Lijeno je kupio koulje iz ormara, arape i maramice iz ladica, rijetke vrijedne knjige s polica i opratao se sa stvarima, namjetajem, friiderom i slikama koje su ga okruivale prethodnih deset godina. Lena je stajala na vratima dnevne sobe, ruke drala na bokovima kao predstojnica koncentracijskog logora i pourivala ga da to prije spakira svoje stvari i napusti stan i grad. I premda su oboje znali za datum rastanka, ona je u posljednja tri mjeseca postala osorna i hladna, rado je zapoinjala svae, postala je pravi seksbrejker: napadi strasti bili su joj usmjereni tako da od ljubavi definitivno nita ne ostane, saekivala ga je u mraku uz neuobiajene opscenosti od kojih bi mu srce jae zalupalo, ali bi sutina ostajala mlohavom. Sada je, kaem, stajala i pogledavala na sat jer je do Lorencovog povratka ostala jo samo pola sata.

Profesor klasine filozofije Antun K. zaljubio se u hipu i u jednoj noi u Lenu ba s jeseni 1978. Uslijedio je poljubac u predvorju kafia Berlin, a potom cjelonona valjanja u postelji iznajmljene sobe u predgrau Z. Kada se vratio kui, a otiao je tek na simpozij o Plotinovom shvaanju morala, doekala ga je uplakana ena, dijete je ve bilo kod njezinih, kojoj vie nita nije mogao ni objasniti, a ni slagati. Otiao je na jedan

dan, a vratio se nakon deset.

Umjesto suvinih rijei i tada je spakirao koulje i arape, umjesto poljupca licem je okrznuo njezin izmiui nos i otiao prespavati kod prijatelja. Sljedeeg jutra javio se Leni. Bila je radosna, ali ne toliko da mu prije svega ostalog ne kae kako je udana ena, kako se ne misli razvoditi, ali kako je trenutno ipak sama. Antun K. nije postavljao dodatna pitanja, nego je pronaao nain da je namami u postelju, u kojoj e se opet valjati i prevrtati nekoliko narednih dana.

U rujnu se vratio na fakultet, obasjan i ist, pravi studentski ljubimac. Cijelog je semestra predavao dva poglavlja o Platonovom Timaju i mislio samo o trenutku kada e se vratiti Leni, u njezin privremeno slobodni ivot. Ona je esto ugovarala vaan razgovor, da konano razjasne situaciju. On je to odbijao i uvijek iznova je mamio u postelju, vodio je u kazalite, pokazivao prijateljima i ostavljao je za drugim stolom dok bi se s prijateljima, usred vanih akademskih razgovora u birtiji Kod dva brata, opijao do iznemoglosti. Na povratku bi teturao pokraj nje trijezne i stamene, sve govorei patetinim profesorskim glasom o doivljaju enskog i mukog spolovila kod razliitih antikih filozofa. Doivljaji su, naravno, bili izmiljeni, ali je Antun K. i tako pijan sjajno znao skidati Heraklitov, Platonov ili Plotinov stil i reenini ritam, tako da njegove rijei nikada nisu bile liene smisla, ali ni poetike dosljednosti.

Tek nakon est mjeseci uspjela ga je upitati to misli koliko ovo moe trajati. Ja sam se razveo, odgovorio joj je, osjeajui kako se avet straha iri spavaom sobom. Ima nas jo ovdje, odgovorila mu je. Ima li nekoga

ispod kreveta, upitao je. Skoro da ima, ustvrdila je uzdahnuvi i konano mu saopila kako je njezin mu u zatvoru zbog ubojstva partnera u preferansu, kako ga voli, kako e ga ekati i kako joj nije ni na kraj pameti da se razvodi. On je opasan, rekla mu je, ali e mi oprostiti. Tebi meutim nee, mislim da je red da ti to kaem, a rekla bih ti i prije da si dopustio. Koliko e biti u zatvoru upitao je Antun K. Deset godina, odgovorila mu je. Dobro je, apnuo je on, poljubio je u obraz i sklopio oi. Spavao je sve dok nije osjetio njezine usne na delikatnom mjestu.

Najmanje jednom mjeseno svih tih godina ponavljala mu je priu o svome muu, napominjui uvijek koliko je ostalo do odsluenja kazne i koliko e, shodno tome, njihova priruna ljubav jo trajati. Antun K. nikada je nije pokuao uvjeriti da zatvorenik nije mukarac za nju jer je jako dobro znao da bi to znailo kraj njihove ljubavi. Pri prvom nagovjetaju ona bi se preobrazila, zatvorila kao koljka i otjerala Antuna K. od sebe.

Ako postoje nepromjenljive stvari, mislio je, one slue samo tome da budu mjera svake ljubavi i svakog zadovoljstva.

Ona e se vratiti svome muu, zapravo on e se vratiti njoj, to je sigurno i to je nepromjenljivo, kao to se promijeniti ne moe niti injenica da se Zemlja ve nekoliko stoljea okree oko sebe i oko Sunca. Uzalud nostalgija i enja za vremenom kada je Zemlja bila ravna ploa, kao to je besmisleno i plaiti se vremena kada e Zemlja biti neto tree, recimo pikado koji se zabija u hrastova vrata Jehovine spavae sobe. Nije se, dakle, plaio vremena koje e doi, ali je s godinama i mjesecima

prestao itati debele knjige i odlaziti na studijska putovanja. Posljednje godine najavio je odlazak s fakulteta i napisao pismo roaku u Tasmaniji, najavljujui mu svoje doseljenje. Roak mu je odgovorio suhom i sivom porukom u kojoj nije bilo nikakvih osjeaja, osim moda potuljenog straha od roakova ludila.

Sedam dana pred kraj Lena je rekla: Od danas se vie ne ljubimo. Upitao je: Moemo li jo samo jednom? Odgovorila je: Ni jednom! Ako me voli, zapamtio si kada je bilo posljednji put i sjeat e se kada ti i ako ti zatreba. Tada se prvi put naljutio: Nee mi nikada trebati! Ljutnja je trajala deset minuta, taman do prve primisli o rastanku. Njoj je, meutim, bilo svejedno. Trudila se i uspijevalo joj je da bude daleka.

Kada je zakopao posljednju torbu, ona je pogledala na sat. Ima jo petnaest minuta, ja u zapaliti cigaretu, kada je popuim, moe ii. Zvuala je kao telefonski automat koji deklamira imena roenih i umrlih. Autobus stie u pet, rekla je nakon to je zapalila, taksijem mu treba pola sata od stanice. Moda e ii tramvajem, rekao je sasvim tiho Antun K. Ti bi iao tramvajem da nakon jedanaest godina zagrli enu koju voli?

Mislio je nekoliko trenutaka o rijei zagrli. Izgovorila ju je tako sono, napola kao prijetnju, a napola kao skrivenu lascivnost. esto bi je usred ljubavnog ina tipanjem, udaranjem i tiskanjem zglobova nagovarao da govori takve rijei, nazive spolnih organa, domae i latinske, opise onoga to joj ini i to e joj tek initi. Ako bi se opirala, dlanom bi joj pokrivao usta i nos, grila se i poskakivala po postelji, a onda edno upijala dah i

izgovarala rijei. Zagrli, rekao je glasno. Da, zagrlim, odgovorila je i poela se crvenjeti. Plaila se da on ne upita ono to je slijedilo.

Bez rijei je podigao sve tri torbe, nasmijeio se i gotovo neprimjetno naklonio. Lift je bio negdje dolje, petnaestak katova nie, i penjao se poput lijenog praumskog majmuna. Okrenuo se i poao niz stepenice. Bio je ve dva kata nie kada je dijete izalo iz lifta, nosei u zagrljaju utu patku punjenu helijem. Bilo je vano izbjei susret. Svejedno s kim.

Odluka

Nitko nije ni primijetio da je krevet Ferde M. na Odjeljenju intenzivne njege u bolnici Podhrastovi ve tri noi bio prazan. Uostalom, koga je briga kada iezne jedan iz sobe za umiranje, s kojom ionako problema imaju samo momci iz prizemlja Risto Okamina i Lazo Henrich kada vrcima prstiju grabe mrtvaca i nose ga umotanog u zelenu plahtu do podruma, gdje je i za ovih srpanjskih pripeka uvijek hladno i gdje se truplo nee usmrdjeti taman oni iz pogrebnog i tri dana ne dolazili. Prazna postelja Ferde M. nikoga nije iznenadila, a pogotovu ne i zabrinula, deurna sestra je mislila da je u njoj leao netko mrtav, Risto i Lazo nita nisu mislili, bilo im je drago to se krevet u sobi za umirue po prvi put ispraznio sam. Na proelju bijele metalne konstrukcije ostao je jo samo bolesniki karton Ferde M., u kojemu bio upisan svaki njegov dan, od sedmoga lipnja pa sve do jutra esnaestoga srpnja. Tada se, uz temperaturu 37,4 i stanje nestabilno historija bolesti naprasno prekida. isto administrativno, Ferdo M. bio je ni iv ni mrtav.

Tekom mukom spustio se do dna Bjelava. Lijeva papua mu se usput raspala, a ispod modrog ogrtaa izvirivale su prugaste nogavice zimske pidame. eznutljivo je zagledao mladie u majicama kratkih rukava, djeca su ispred Trgovake kole igrala koarku, inilo mu se da je to najtopliji dan ljeta. Povremeno bi ga, u prolazu, zagledao trgovac s kutijom punom rajica u rukama, ena s prozora na treem katu kue u Nuievoj, djeak u modroj kolskoj kuti. inilo mu se da je njegov bolniki ogrta upadljiviji nego da na sebi nema nita.

Stan je mirisao na trule dunje. Izmeu etiri zida drhturio je hermetiki sauvan zimski zrak. Iz ormara je izvadio bijelu koulju kratkih rukava i hlae boje kao u pustinjskih ratnika.

Na bose noge navukao je sandale za plau. Ogrta, pidamu i papue bacio je u kantu ispred haustora. Nee mu vie trebati, niti e ga itko ikada pitati za njih.

U kinu ga je zapahnuo hladan i ist zrak. Blaeno je sklopio oi. Nekoliko narednih minuta osjeao je savreno funkcioniranje utrobe. Plua mu vie nisu kripala, eludac je mirovao kao savreno podmazani stroj nakon kraja tree smjene. Glava mu se oslobodila svih zaarenih misli koje su je muile svih prethodnih mjeseci, donosile duge none more i rasturale ono malo fiziolokog sklada. Nije ga zanimalo to se dogaa na platnu. Film je bio dug, prepun glasnih bubnjeva, orkestralnih tueva i enskoga smijeha.

Ubrzo su mu se opet zaarili obrazi i opet se uasavao svakog dodira s vanjskim svijetom. elio je lebdjeti nad zemljom koja ga je vukla k sebi, bez ikakvih misli, bez vruih dlanova na vruem elu, tvrde sjedalice i zujanja muha. ovjek bi morao biti konjski uporan, mislio je, i nalaziti uvijek novi, istiji i hladniji prostor. U dvorani je postalo vrue, pa je morao izai. Iznad vrata, u dubokoj tami, nazirao se crvenim svjetlom ispisan Izlaz-Ulaz. Samo jednom je, hvatajui se za kvaku, pogledao prema platnu. Plavokosa djevojka se smijala leei na krevetu u nekom nonom vlaku.

Nije se mogao sjetiti kada je zadnji put nekamo putovao. Uvijek mu je nedostajalo odlunosti za takve stvari. ak je i ljetovanja odgaao. Odlazio je na godinji odmor planirajui put na more. Ali da najprije provede dva-tri dana kui, da posvrava kune poslove i odmori se od svega, svakog komuniciranja sa svijetom. No nakon ta dva-tri dana i dalje se osjeao umornim, pa bi si dao jo dva-tri dana, pa jo dva-tri, pa jo dva-tri, sve dok godinji odmor ne bi istekao. U posljednjih petnaest godina nije otiao na more. to je tomu bio uzrok, strah od kupovine voznih karata ili strah od putovanja, to vie i nije vano. Za dugih zimskih noi obeavao bi sebi da sljedeeg ljeta vie nee odlagati putovanje, nego e, kao i sav ostali svijet, kupiti kartu i otii.

Odlagao je i sve druge stvari, mjesecima je hodao gradom s osobnim dokumentima koje je trebalo odnijeti na ovjeravanje ili produenje. Govorio je sebi: Otii u u ponedjeljak, stati ispred altera i obaviti to. No prolazio je ponedjeljak za ponedjeljkom, sve dok ne bi dola sudska tuba ili dok ga milicionar ne bi zaustavio i kaznio zbog davno istekle

line karte.

Pred Novu godinu kupovao je brdo estitki, ali ih nikada nikome nije poslao. Uvijek ih je ostavljao za neko sutra. A sutra e se javiti i roacima iz dalekih gradova koji su ga po stotinu puta uzaludno zvali, sve dok se ne bi naljutili ili ga zaboravili. Iz slinih razloga nikada se nije enio niti je imao prijatelja. Jedina stvar koju je u ivotu uredno obavljao bilo je da svakoga jutra ustane u sedam, opere zube, istuira se, odjene i ode na posao. Subotom i nedjeljom dugo je leao u krevetu, esto bi ustajao tek poslije podne, kada ogladni. Leao je i govorio sebi da e ustati za pola sata.

I bolest je odlagao na isti nain. Tek kada se poeo guiti i kada su ve dotrali susjedi probueni viesatnim kaljem i pronali ga kako sjedi na zahodskoj koljci i riga krv, otiao je prvi put lijeniku. Tada su ga smjestili u sobu za umiranje.

Pogreno bi bilo rei da nije vodio rauna o sebi i svojim obavezama. Nikada nita nije zaboravljao, ni odlazak na more, ni bolest, ni roake, ali je uvijek sve pretvarao u odgodu. Do onog jutra kada je, nakon mjeseci muenja, odluio da bez odgode i bez javljanja napusti Odjeljenje intenzivne njege bolnice Podhrastovi. Dok se provlaio pokraj portira, osjetio se lakim i jakim kao u davnoj igri skrivalica. Mogao sam ovo ee initi, pomislio je prije nego to ga je opet preplavila vruina.

Po izlasku iz kina bljesnuo je uareni svijet. Dlanom je zaklonio oi i odvukao se do parka. U sjeni platana naao je praznu klupu. Dvadesetak

metara dalje trojica djeaka su po travi razvlaila poluivo sivo mae. ivotinji je jedno oko bilo prekriveno koricom zelenkastoga gnoja. Djeaci su se smijali dok je najmanji pruao maetu prst. Vidi ga, sisa ko da e iz prsta potei mlijeko. Gledao je ivotinju nekoliko trenutaka prije nego to je iz plua navro suh, otar kaalj.

Djeaci su, ugledavi zanimljiviji prizor, zaboravili na ivotinju. Ferdi M. su poiskakale ile na ljubiastome licu pred nezaustavljivim odronom koji se pojaavao sve dok iz usta nije poela u pravilnim mlazovima ikljati krv. Zmaj, rekao je najmanji djeak. Ferdo M. ga je uo i negdje mu se, u dubini svijesti, primjedba uinila duhovitom. Borei se za posljednji dah, dobio je arku elju da uini jo neto to bi zabavilo i nasmijalo djeake. Dok je padao, vidio je nakrivljenu maju glavicu kako ga onim jednim okom, punim razumijevanja, gleda i ne udi se njegovome padu.

Planinar

Nakon duga ekanja Dido Konforti je ugledao kako se odozgor, od Dobrih voda, sputaju dvojica mukaraca u preirokim suknenim hlaama i ovjim gunjevima. Prije bi se moglo rei da su se koturali nego to su hodali, padina je bila strma i vlana od jutarnje rose i magle koja se jo uvijek dizala nad gradom i gubila iznad vrhova Trebevia.

Novak Dovli i sin mu Vid bili su upisani kao vodii u planinarskom priruniku Jove Popovia, zajednikom izdanju devet sarajevskih planinarskih drutava iz 1935., tiskanom u Islamskoj tampariji u

naizmjeninom latininom i irilinom pismu. Poglavlje o Trebeviu, u kojem je i pronaao imena vodia, tiskano je latinicom, dok je poglavlje o Jahorini, na koju je Dido Konforti namjerio otii, tiskano irilicom. Ako bismo sasvim precizno htjeli odrediti stvari i promotrili planinske vijence s nebeskih visina, postalo bi nam jasno da su Jahorina i Trebevi zapravo ista planina, tonije Trebevi je samo dio Jahorine koji se s jedne strane sputa u pitominu Sarajevskog polja, a s druge, od vjetrova zatiene, bezbrojnim izvorima pitke vode napaja gradske esme, od Bistrika i irokae sve do Soukbunara i Skenderije.

Odmjerio je Novak Dovli planinara zagledajui mu opremu, pipkajui bakande i provjeravajui ranac, upravo onako kako dobar znalac pregledava konja ili u moderna vremena auto. Ruku mu, meutim, nije pruio niti se predstavio. Mislio je da za takvo to nema potrebe, ovjek koji je proitao njegovo ime u planinarskom priruniku vjerojatno ga je i upamtio, a ako nije, onda nije ni vano.

Sin je stajao u prikiajku, pogleda zapiljena u Didu Konfortija, sve ekajui da ga ovaj primijeti, osmjehne se ili mu da kakav znak. I im je planinar okom okrznuo Vidovu priliku, djeak je duboko uzdahnuo i zapoeo:

Planina Jahorina je ime dobila po javoru. Svakako je nekada na toj planini bilo vie javorovog drvea nego danas. Samo na visoravni Gole Jahorine i na njenoj junoj strani nema ume. Vegetacija je svuda bujna...

Djeak je govorio jednolinim glasom, svaka rije imala je istu teinu,

kao kada djeca na satu materinjeg jezika recitiraju napamet nauene junake deseterce. Povremeno je usred reenice gubio dah, hvatao ga s pola plua i kolutao oima kao da po niskom nebu trai zaboravljene rijei. Otac je klimao glavom i smjekajui se traio trag divljenja na licu Dide Konfortija.

Uevan mali, ha? upitao je planinara Novak, munuvi ga laktom meu rebra.

Uevan, uevan... potvrdi Dido.

Al' to to govori, sve su same budalatine Novak e. Dido slegnu ramenima, a Novak nastavi:

Sve to, i javor, i juna strana, i meedi, nita ti od svega toga ne treba kada te muka pritisne, a dua ti u nosu.

Otac i sin urili su uz brdo, Dido Konforti ih je jedva sustizao, ali od silne nelagode mu nije padalo na pamet zatraiti da uspore. Uostalom, njemu je bilo do planinarenja, a ne njima. Djeak je napamet nauio Popoviev prirunik, ba svaku rije i svaki zarez, samo da otac pokae svoj prezir prema svemu to je napisano, mislio je Dido Konforti, pokuavajui si predoiti ono to dolazi.

Zastali su kod Dobrih voda. Dido se kupao u znoju, a vodii su bili suhi ko javorov list na pripeci i hladni ko ucrvani snijeg s planinskih zavjetrina. Novak je jo zakopao gunj, stresao se i uz osmijeh progovorio:

 Ove e godine snijeg uraniti. Vidi kako se modri pijesak u potoku.

Nakon to su se napili s izvora i nakon to je stariji Dovli smotao pa ispuio cigaretu, nastavili su dalje. Put je vodio kroz umu. Dido Konforti je povremeno zaelio da se osvrne za gradom koji je nestajao u dolini, no Dovlii su jo urnije koraali ispred njega, ne progovarajui rijei i ne dajui mu prilike da ih bilo to upita.

Nakon duga hoda, za kojega Dido Konforu nije stigao niti na sat pogledati, na jednom obronku ukazae se tri-etiri kuice, Novak se osvrnu, pokaza prstom i bez zaustavljanja progovori:

Selo Dovlii, kao to smo i ja i moj mali Dovlii. Nije se svako u gradu rodio, niti svako zna ta mu nad ramenima visi i gdje ga to neto u ivotu vodi.

Dido Konforti je zaustio da odgovori, ali mu u prvi mah nita na pamet nije padalo, a nakon nekoliko sasvim kratkih trenutaka Novak Dovli ga opet nije primjeivao. Didi se inilo da moe vikati i zapomagati, da se moe baciti i Novaka epati za nogu, a da ga ovaj ne uje i ne primijeti, nego da ga strese sa cipele kao to se stresa kravlja balega kada ovjek u nju ugazi.

Bog sm bi mogao prepoznati korak nakon kojega su pristigli u visine u kojima vie nije bilo magle. Zrak je bio zvonak od silne bistrine, ali je Dido Konforti sve tee disao, hvatao je dah poput brodolomca, noge su

mu treperile od silnog napora, od silna zora vie nije mogao progovoriti rijei ak i da su ga Dovlii htjeli sluati. Stabla su se prorijedila, nestalo je umskih staza, a planina je pred oima bila sve vea i strmija.

Vidi je. Novak napokon stade, sav ozaren kao da je Jahorina djelo njegovih ruku, pa je sada pokazuje pridolici.

Dido je klimao glavom, pokuavao se osmjehnuti, ali mu se lice stezalo u gr kao da e se rasplakati.

Gore moe sam, mi ti ne trebamo, a sam se moe i vratiti, valjda si zapamtio put.

Gledao je Dovlie kako ure nizbrdo, najradije bi poao za njima, bio je umoran i uplaen, skoro da se nije ni sjeao osjeaja koji ga je pratio dok je u svome vrtu na Bjelavama itao planinarski prirunik Jove Popovia, poglavlje o planini Jahorini i njezinom vrhu s kojega se za vedrih dana vidi pola Bosne. unuo je u travu polako smirujui dah, Novaka i Vida je ve nestalo u umi, nije se uo nikakav zvuk, ak ni pjev ptica. Ovo je to mjesto, mislio je Dido Konforti, gdje poinju priini.

Jo jednom se bez imalo enje osvrnuo za vrhom planine, a onda je krenuo nizbrdo. Kada se primaknuo umi, vidio je i uo lepet krila ptica koje je neto uplailo. Osjetio je njenost za njih.

ivotopis

Boo N. je tog jutra poranio ne bi li konano sastavio izvjetaj o sluaju obitelji Isaka Nachmiasa, veterinara kotarskog s kraja prolog stoljea, a na zamolbu Baruha Elezara, trgovca iz Haife, koji je, sastavljajui obiteljsko stablo, naiao na nerjeiv problem grane koja je iznicala s majinim bratom Isakom. Boo N. se kod starijih ljudi u mjestu raspitivao o Isaku i njegovima, ljudi su se sjeali njegova lika, ali su o njemu malo toga znali. Oni koji su moda znali nisu htjeli govoriti. Jedina pojedinost koja se u svim iskazima ponavljala, ali s kojom Boo N. nije znao to da uini i gdje da je uklopi, potvrivala je Isakovu omiljenost meu enama, vedar duh i sklonost ali. Stari Adembeg Pruanin pridodao je kako su Isak i ena mu Luna (ljepotom i vedrinom bi mu ravna) redovito sudjelovali na pokladnim zabavama i osvajali nagrade za najuspjelije i najudnovatije maske. No ni Adembeg se nije sjeao to su maske prikazivale. Svoj zaborav pokuavao je prikriti tvrdnjom kako je bio ozbiljan mladi i kako je imao vanija posla od sudjelovanja u kojekakvim terevenkama.

Dugo je Boo N. sjedio u praznom uredu smiljajui odgovor trgovcu iz Haife. Nije htio nepoznatu ovjeku preutjeti ono to je saznao, a opet je nepristojnim smatrao dopisivanje o makarama kada ga je ovjek u pismu fino upitao to zna o Isakovu ivotu, ali i o mjestu njegove smrti, je li i kada odveden u logor ili je moda zbog starosti ipak poteen (jer je, po svemu sudei, u vrijeme drugog rata imao vie od osamdeset godina). Baruh Elezar je Boi N. poslao i dopisnicu kojom mu je Isak dojavljivao majinu smrt. Dopisnica je odaslana iz Travnika u ljeto 1940.,

a na poleini je sadravala i tadanju Isakovu adresu. Boo N. se zaputio naznaenim tragom, ali u Travniku vie nije bilo zgrade s tim kunim brojem, niti je u opini bilo ikakvoga traga da je tu nekada ivio Isak Nachmias.

Boo N. se naao u tekoj muci, ne toliko to bi se kao sreski pisar osjeao obaveznim odgovarati na dopis iz daleke zemlje koja ni na zemljopisnim kartama jo nije bila upisana, koliko ga je muila zamiljena slika nepoznata ovjeka koji se s dalekih obala raspituje o svome ujaku za kojeg zna da je mrtav (jer da nije, imao bi stotinu i neto godina), a opet mu je toliko vaan da uva njegove prastare dopisnice. Isto tako, nije mu iz glave izlazio lik vedrog i po svoj prilici pustopanog sugraanina koji se, eto, izgubio iz svih opinskih i kotarskih knjiga, ali i iz sjeanja ljudi. Pogotovu mu nije bilo jasno kako ga se to ne mogu sjetiti Travniani, a tamo je, sudei po dopisnici, jo prije dvadesetak godina mirno hodao ulicama.

U jednom trenutku Boo N. je pomislio kako bi moda najbolje bilo da sve to to ga je muilo u sluaju Isaka Nachmiasa jednostavno stavi na papir i poalje kao odgovor njegovu neaku, ali se odmah predomislio, shvativi kako bi nepoznati iz Haife mogao na osnovi toga stvoriti lou sliku o naim ljudima i naoj socijalistikoj zajednici. Potom mu je sinulo da je i odgovor mogao napraviti u vidu formulara, neto kao: ovjek za kojega se raspitujete ivio je u naemu gradu, ali toliko davno da vie nitko o njemu nita ne zna. To mu se uinilo neprilinim i nedostojnim one udne topline koja je zraila iz pisma Baruha Elezara, topline koja je moda proizlazila iz injenice da mu ovjek pie na hrvatskom jeziku,

koristei neke stare arhaine izraze i brkajui padee. Na takvo se pismo ipak ne odgovara administrativnim formularom. Najdulje se bavio milju koja je moda bila najrunija od svih, ali je barem bila bezbolna, da Baruhu Elezaru odgovori izmiljenom biografijom, gomilom lanih podataka, maglovitih i neprovjerljivih, ali koji bi ipak bili dostatni za jednu sasvim solidnu, vornatu granu obiteljskoga stabla.

Dok se tako bavio zapisivanjem izmiljenih natuknica za ivotopis Isaka Nachmiasa, ve su u ured poeli pristizati prvi slubenici, sipali su pozdrave i uobiajena jutarnja pitanja od onog: poranio? pa do onog na koje se vie nije moglo tek slegnuti ramenima moe li kavica? Svaka izgovorena rije, um kiobrana s kojeg je tajnica stresala kiu, tutanj nogu po parketu, dekoncentrirali su Bou N. i odvajali ga od biografije koju je pokuavao sastaviti. Izmiljeni ivot Isaka Nachmiasa kao da mu je curio izmeu prstiju, gubio se u neloginostima i nevanim detaljima. Najednom mu je postajalo vanijim koje je boje bila kravata o Isakovu vratu dok su u travnju 1941. Nijemci ulazili u grad od svega to se u izmiljenoj prii s Isakom dalje dogaalo. Nije znao gdje smjestiti Lunu i kakvu joj ulogu dati, ak mu je padalo na pamet da je jednim pokretom pera potpuno izbrie iz prie, da napie kako se jo polovicom tridesetih godina zagledala u duboki bunar ispred crkve i da je Isak ostao udovac. Ali to uiniti s djecom. Po priama Isak i Luna imali su ih troje; kako razrijeiti njihove sudbine i uiniti da se nikada u drugoj prii i na novi nain ne pojave u ivotu trgovca iz Haife? Najbolje bi bilo, mislio je Boo N., da djeca umru u logoru, tada ih vie nitko nigdje ne bi pronaao. Ali kako neto takvo napisati u pismu njihovom dalekom roaku? Uinilo mu se da bi na takav nain postao odgovornim za sasvim stvarnu i nimalo

literarnu smrt. Moda su ta djeca zbilja zavrila u logorima, mislio je, no kako e ovjek to sa sigurnou znati? Ako jesu, on im u svome neznanju naknadno potpisuje smrtnu presudu.

Nakon to se definitivno spetljao s priom o djeci, Boo N. je odustao od izmiljanja biografije Isaka Nachmiasa i njegove obitelji. Ured je ve bio ispunjen ljudima, centralno grijanje je radilo punom parom, vlani kaputi su se isparavali u kutu, dvojica gripoznih slubenika marljivo su kaljala, Boo N. je zguvao papir sa zabiljekama, protegnuo se uz glasan i nimalo pristojan zijev i stavio noge na stol. Ostatak radnog vremena proveo je na lascivne primjedbe upuene kafe-kuharici i naizgled dobroudne lijenike savjete namijenjene dvojici bolesnika. Kao: prehlada se najbolje lijei ljivovicom u koju se sitno nasjecka enjak, a onda se sve to prokuha i vrue popije.

Baruhu Elezaru odgovorio je u jednoj reenici koja u sebi nije sadravala nita osim isprike zbog neobavljena posla. U kuvertu je stavio jo i dopisnicu Isaka Nachmiasa te turistiki prospekt staroga grada. Nije elio razmiljati kakav e dojam na nepoznatog iz Haife ostaviti fotografije na masnom papiru i u bojama lanih roendanskih kolaa iz izloga provincijskih slastiarni. Boo N. je elio to prije zaboraviti na sve to gaje podsjealo na ovaj sluaj.

Selidba

ivot se prostire niz eljezniku prugu, od Usore pa do Metkovia. Ako na

svakoj stanici ostane po godinu dana, negdje pred penziju osjetit e miris mora, iza Kule Norinske i iza Komina. Pamte se samo prva i posljednja stanica, ono to ostaje izmeu tek su dani i mjeseci, jesen kao najee godinje doba i este selidbe koje ivot ine jednostavnim. Nepotrebne stvari izgube se na putu od jednog do drugog mjesta i nikada se iza ormara i kreveta ne stigne skupiti praina koja u gradu, u graanskim kuama, pogotovu za ljetnih mjeseci i izjutra gui ljude i uje se kao dug i suh jutarnji kaalj.

F. R. je ekao prvi jutarnji vlak, zapravo teretni vagon koji je trebao biti sedmi u nizu. Kako je na kakanjskoj stanici radio pune dvije godine, znao je tono mjesto na kojemu se sedmi vagon zaustavlja, pa je mogao Hamidu i trojici njegovih sinova u dlaku pokazati gdje da spuste ormare, madrace, stranice rastavljenog kreveta i velike drvene vojnike sanduke u kojima je selio pokustvo od prvoga dana slube i od prvoga premjetaja. Djeca su pokunjeno sjedila na madracu, F. R. je stajao pokraj njih odjeven u sveanu uniformu, s bijelom moravom meu usnama. Djeca nisu progovarala, niti ih je on to pitao. Stariji sin imao je dvanaest godina i ovo mu je ve sedma selidba u ivotu. Katkad je zaboravljao gdje mu se to dogodilo, sva sjeanja mogao je obii samo vlakom. U snovima su, meutim, i Usora, i Maglaj, i epe, i Zenica, i Sarajevo, i Konjic, i opet Usora bili na istom mjestu. Jedino je Kakanj bio drugdje jer je u njemu proveo dvije najvanije godine svoga ivota.

Mlai sin roen je u Kaknju i ovo mu je prva selidba. F. R. je razmiljao hoe li se mali po neemu sjeati rodnoga mjesta ili e ono nestati u dimu lokomotive. Djeak je dremuckao i svaki njegov uzdah uo bi se

kroz brujanje opruga u madracu.

Majka nije ekala prvi jutarnji vlak. Ovo je bila prva selidba bez nje. Prije sedam dana otputovala je u Sarajevo. Pogledom je prela preko sobe u koju se vie nikada nee vratiti, uzdahnula kao to se uzdie na groblju i rekla: Eto, vidimo se u Ilijau. Sada emo biti iz Ilijaa, objasnio je F. R. mlaem sinu. Ja u zauvijek biti iz Kaknja, rekao je stariji. Majka se nasmijeila i otila.

Kazaljka na staninom satu svake bi minute nainila drhtavu kretnju preko bjeline koja je razdvajala dvije crne crtice. Stariji sin je bez treptaja gledao u sat, da mu ne promakne trenutak kada jedna minuta postaje druga minuta. Djeci roenoj uz eljeznike stanice vrijeme nikada nee nevidljivo tei, njihovo vrijeme sve do posljednje minute u ivotu prolazi u trzajima.

Vlak je kasnio itav sat, a kada se iza okuke napokon zauo huk, iz zgrade eljeznike stanice istrali su Hamid i trojica njegovih gorostasnih sinova. Sedmi vagon se zaustavio tono ispred kuhinjskog kredenca. Hamid je odbravio pa otvorio vrata, jedan je div uskoio u vagon, a onda je bez rijei poeo utovar. Vlak je stajao deset minuta, no sve stvari su bile u vagonu ve nakon tri. Gorostasi su se rukovali s F. R.-om i vratili se u staninu zgradu.

Dok su djeaci ve sjedili u sedmom, teretnom vagonu, F. R. se pozdravljao s Hamidom. Stariji sin se plaio da e vlak krenuti, a otac ostati. Mlai sin je skakao po drvenom podu i vikao: Hajde, hajde...

Stariji mu je rekao da umukne. Otac se smijao dok mu je Hamid neto ivo objanjavao. Igrali su mu prsti po zraku kao da su dio neke lutkarske predstave u kojoj dvije vojske i dva palca-kralja vode ljuti boj.

Lokomotiva je pisnula, a F. R. je, pazei da ne isprlja sveane hlae, uskoio u vagon. Mahnuo je Hamidu, Hamid je namignuo starijem sinu, u trenutku je nestalo i eljeznike stanice i Hamida i Kaknja.

Otac je napravio pokret kao da nekoga stresa s ramena i rekao: Gotovo! Stariji sin je bio ljut i povrijeen. Gotovo nije bila rije koja se smjela izgovoriti u tom trenutku. Otac je pogledao kroz prozori i rekao: Ruj je nestao s brda. Skoro e snijeg. Stariji sin je priao prozoriu, ali jo nije bio dovoljno porastao da kroz njega vidi bilo to drugo osim neba.

Nesree

Svaka knjiga smije imati tamparsku greku, svaka osim ove, govorio je F. R. i lupkao kaiprstom po arenim koricama reda vonje Jugoslavenskih dravnih eljeznica, separatu tiskanom u Sarajevu za sezonu 1957./58. Potom se ritualnim pokretom maio drvene tabakere, paljivo izvukao cigaretu, razmekao je prstima, stavio meu usne, pa je kao kauboj jezikom prebacio u njihov lijevi kut. Iz unutarnjeg depa sivog sakoa izvadio je kutiju ibica, onu kakve su se nekada pravile od tankih drvenih listia, s naljepnicom boje indiga i sliicom divlje ivotinje na drugoj strani. Kresnuo je drvcem i plamen je prasnuo u stotinu iskri.

Svaka, ponovio je, ba svaka osim ove. Smrt je tamparska greka u redu vonje.

K. S. je bio umirovljeni ef stanice u Konjicu. Njegova ki se u svojoj sedamnaestoj udala za F. R.-a. Starac je bio zadovoljan to mu je i zet eljezniar. Kada bi F. R. s prijateljima igrao preferans do duboko u no, stari K. S. nije mogao spavati. Prevrtao bi se u krevetu i guio se od straha jer je mislio da e se sutra dogoditi strana eljeznika nesrea. Drei karte u rukama, F. R. je sluao kako kripi strop nad njegovom glavom. Nikako starca nije uspijevao uvjeriti da su danas eljeznice savrenije nego nekada, da su satovi precizniji i da u redu vonje nema tamparskih greaka.

F. R. je imao dva sina. Jedan se rodio u Usori gdje je otac bio pomonik efa stanice, a drugi u Kaknju gdje je otac upravo bio postao efom stanice. U vrijeme kada se F. R. zaposlio u Direkciji eljeznica u Sarajevu djeaci su ve bili dovoljno veliki da se svaaju:

Ti si Usranac! Usranac, Usranac, Usranac...

Ti si Kakanjac! Kakanjac, Kakanjac, Kakanjac...

F. R. ih je gledao i razmiljao o odrastanju, o onom trenutku kada ovjek shvati koliko je ivot krhak a svijet ruevan i koliko je odgovornosti potrebno da sve ne ode u vraju mater, u djeje svae i u oganj, koliko panje treba da se na svakoj stranici reda vonje ne pojavi po deset tamparskih greaka.

U staklenoj vitrini, ispred svih drugih knjiga, F. R. je uvao stare redove vonje. Od onog neuglednog i poutjelog iz 1919. do prologodinjeg. Ovogodinji red vonje F. R. je drao na radnom stolu i listao ga svake veeri prije spavanja. Pokraj njega su prolazile udne i rune godine, u Beogradu ubie Radia, umrije u Zenici starija sestra, u Francuskoj ubie kralja, Hitler zagrize u Europu, pod prozorom crnokouljai zapalie sinagogu, susjedi sa utim trakama nestadoe sa stubita. F. R. je sjedio za radnim stolom, dioptrija na naoalama se poveala, i listao sve noviji i noviji red vonje.

Nekoliko godina pred mirovinu F. R. je postao konstruktor reda vonje pri eljeznikom transportnom poduzeu u Direkciji eljeznica u Sarajevu. K. S. je bio ponosan na svog zeta, ali su ga jo vie u brigu bacala njegova kasnonona kartanja. Starac je sanjao eljeznike nesree, a neke od njih su se i dogaale, ba kao u njegovom snu. Jedan je maarski vlak, javljao je londonski radio, punom brzinom naletio na drugi maarski vlak, koji je isto tako punom brzinom naletio na onaj prvi. Greka je bila, javljao je radio, u redu vonje, jer je pisalo da vlakovi polaze u 19 sati i 23 minuta, a u stvari je samo jedan trebao poi u to vrijeme, dok je drugi, da nije bilo tamparske greke, morao krenuti dvije minute kasnije. Pola godine je trebalo da se u smrti susretnu, pola godine su se mimoilazili u greki iz maarskog reda vonje, no to naravno nije moglo trajati dovijeka. K. S. je svome zetu zabranio da igra preferans u njegovoj kui. F. R.-a to nije ni naljutilo, a ni uznemirilo. Znao je da ne moe tek tako proi sudar vlakova u Maarskoj.

F. R. je bio nenadmaan u preferansu. Nepogreivo je pamtio sve karte koje bi bile baene na stol. Ako ve igramo, govorio je, onda igrajmo ozbiljno. A igru mora pratiti, a ne se, kao bleak, uzdati u sreu. Nakon K. S.-ove zabrane F. R. je sa svojim drutvom igrao preferans u hotelu Pota. No nikada nije igrao tako dugo niti bi ispio toliko pricera a da ne bi, kada se vrati kui, jo jednom prelistao red vonje.

ovjek mora znati, mislio je F. R., da nikada i nipoto vlak ne smije stati na otvorenoj pruzi. Ako nastupi iznenadni kvar ili ako mainovou pogodi kap, ako stijena padne nasred pruge, ako dakle zaprijeti kobni sluaj, tada je konstruktor reda vonje taj koji spaava svijet. On minute mora tako posloiti da se vlak nikada ne zaustavi na otvorenoj pruzi, a ako se zaustavi, onda onaj iz suprotnoga smjera mora biti zaustavljen ispred crvenog signala. Uzak je i tanak prostor izmeu dvije greke i izmeu dvije nesree. Umijee je, poput akrobata, uvijek plesati iznad katastrofe.

Kada je umro K. S., njegovom zetu nad otvorenom jamom preferans niti jednom nije pao na pamet. No ipak gaje grupa mukaraca sa crnim kravatama te noi zaigrala u kui alosti. Jedina prava pusto koju je smrt ostavila za sobom bila je u stropu koji nije kripao, koji je bio tih onako kako su tihi raj i pakao kada ih oslukuje s ovoga svijeta. F. R. je u ovoj partiji zaboravio pokoju kartu, gubio igru i odsutno gledao u no, pod kronju obiteljske vrbe gdje su se naganjale prve make veljae.

Sutradan je vlak kod Jablanice pao u Neretvu. Nije kriv bio red vonje, nego je iz nepoznatih razloga, zbog prevelikog trenja ili neeg drugog,

lokomotiva iskoila iz tranica. F. R. je dugo gledao novinsku fotografiju, muen saznanjem kako postoje stvari koje se ne mogu predvidjeti, ali kako moda postoje i one stvari koje ovjek mimo svih matematikih i fizikalnih zakona izazove nekim svojim postupkom. Moda, recimo, time to loe vee vezice na cipelama ili opsuje bunog prodavaa novina izazove eljezniku nesreu na drugom kraju svijeta, na primjer u Australiji. Vjerojatno postoje i neki drugi redovi vonje, mislio je F. R., drukiji i tajniji od onog to ga sam svake godine ispisuje. Moda se zbog greaka u njima sudaraju neki drugi, oku neprimjetni vlakovi. Moda je i zemljotres posljedica sudara vlakova.

1971. u dom F. R.-a, umirovljenog konstruktora reda vonje, stigao je udan telegram. Javljao je o neijoj smrti, ali ime umrloga bilo je tako ispisano da je F. R. zakljuio kako je posrijedi greka i kako je telegram zapravo trebao biti upuen nekom drugom. Obitelj se okupila oko lista papira, neki su mislili kako je smrt prava, a tamparska greka je promijenila ime, dok su drugi drali kako je greka u imenu i prezimenu onoga na koga je telegram naslovljen. F. R. je gladio bradu i odmahivao glavom. Greka je svakako, rekao je tad, ali je treba pronai. Uzeo je iz ormara crnu maramu, njome prekrio zrcalo, sjeo za radni stol i otvorio svoj posljednji red vonje. Ukuani su do dugo u no vodili raspravu o telegramu. Potom su muki sjeli za stol i podijelili karte za preferans. Prije nego to je zazvonio telefon F. R. je dobio ve sedam partija.

Lutke

Sklopio je ruke na prsima, ne kao pred molitvu, vie kao da se sprema nekome neto slagati pa mu je stalo da ovaj povjeruje, potom je zakoraio pazei da elom ne udari u potpornu gredu, sagnuo se i prstima lijeve ruke dodirnuo siuni cvjetni sag. Kada je nakon nekoliko praznih trenutaka dlan vratio blie sebi, jasno je mogao vidjeti pet elipsastih tragova; najvei je bio tek neto manji od seije, a trag malog prsta nije bio ni kao pekun koji je stajao nasuprot seiji. Zatvorio je oi i blago preao jagodicom palca preko vrhova prstiju. Da je tako ostao due, zauvijek bi mu se inilo da se svijet opet sveo na dodir pamuka, praina koju je vrijeme ostavilo za sobom bila je ba takva.

Sunce se kao bezbroj sablji i maeva probijalo izmeu cre-pova, svjetlo je dodirnulo drugi kat kue, upravo ono mjesto gdje je nekada sjedio beg, nogu prekrienih poput Bude, i povlaio dimove iz vodene lule. Bega meutim vie nije bilo, valjda se izgubio pri selidbama, a nije bilo ni nargile, nije ni udo jer nije bila vea od staklene suze.

Razmiljao je da li da snese kuu dolje, sve stvari ve su spremljene u kamion, ali bi se za nju nalo mjesta. Prihvatio ju je u zagrljaj, ali ju nije pokuao podii. Nekada mu se inila veom, gotovo da je i sam mogao ui u nju, a sada, eto, stane u jedan malo iri zagrljaj.

Nije se, zapravo, mogao sjetiti dobrog razloga niti da je ponese niti da je ostavi. ena e se sigurno buniti, nemaju male djece, a kua je nepodnoljivo pranjava. Osim toga, drugo je vrijeme, drugi obiaji i

druge igrake. Tko bi jo mogao razumjeti staru bosansku kuu na etiri vode, sa udnim pokustvom, mikroskopskim arama i basamacima koji su vodili u visine i kojima se nitko, osim u igri i snovima, nikada nije penjao. Stari beg se izgubio negdje izmeu Usore i Sarajeva, a bez njega ni pria o staroj bosanskoj kui vie nije imala smisla.

Nekada je postojao ba ovakav svijet, sav od pamunih dodira; ako bi kuu ipak uzeo sa sobom, uinio bi to upravo zbog sjeanja na takav svijet. Samo je etvrti zid nedostajao da sve bude kao u sjeanju, onaj zid koji kuu ini igrakom, koji otkriva njezin unutarnji sadraj i prua mogunost igre. U stvarnosti etvrti zid titi od zime, snijega i runih pogleda kao i ostala tri, u igrake njega nema jer je suvian, kao to je suvino sve ono to dijete na bilo koji nain odvaja od igre.

Jo jednom dodirnuo je prainu, ovaj put onu koja prekriva kaldrmu ispred kapije, noktom je dotakao zvekir, on nije bio pravi, vjerojatno zato to njegovo siuno udaranje o kapiju nijedno uho ne bi moglo uti. Prekrio je kuu sivom ponjavom, jo jednom se osvrnuo oko sebe, na tavanu nije bilo vie niega to bi zaokupilo njegovu panju ili to bi, moda, vrijedilo ponijeti u novi grad i novu kuu.

Klju je zaklokotao u starinskoj bravi. Tavan je zakljuavao po navici, mada je bio dovoljan tek komadi malo vre ice pa da ga i sasvim nevjeta ruka otkljua i obije. No zadnjega dana, kao ni svih prethodnih, provalnik nieg korisnog ne bi na tom tavanu mogao nai. Osim, moda, te stare bosanske kue sagraene u Beu, jedne od onih godina neposredno nakon okupacije Bosne kada su Austrijanci bili opinjeni

novom, upravo otkrivenom zemljom i njezinim gradovima, te su, eto, u izloge, pokraj minijaturnih giljotina, stilskog namjetaja Luja XIV. isto tako minijaturnog, iznijeli i bosansku kuu koju je striko Rudo donio sa sobom u Zenicu da u nju naseli svu djeju radost i veselje u tri generacije s kraja prolog i poetka ovog stoljea.

Samo je beg bio nekako drukiji, lica tamnijeg nego u bosanskih ljudi, iskoenih oiju i preduge bijele brade. Ni odjea mu nije bila bosanska, ak ni turska, nego je izgledala kao u naivnih europskih predstava o Arapima. Pogrean poput loe iluminacije iz 1001 noi, starac je potvrivao da su Austrijanci vrlo brzo nauili sve karakteristike lokalne arhitekture, povijesti, geografije i kulture, a da su im ljudska lica, figure koje promiu arijom, njihova odjea, tuga, radost i temperament dugo ostali zatajeni, moda ak do onoga dana kada su poslije jo jednog rata, a nakon to dogradie Bosnu i promijenie unutranjost njezinih domova, prepustili zemlju drugim gospodarima.

Bosanske kue sjetio se jo jednom, dugo nakon selidbe, dok je gledao kako mladi Rumunj na stubitu ispred gradske trnice po slamnatoj prostirci reda lutke u transilvanskim narodnim nonjama. Paljivo ih je namjetao, vodei rauna da uz lutku mukarca uvijek doe ena, a ispred njih muko i ensko dijete. Desetak obitelji lutaka cijelo je prijepodne ekalo pred gradskom trnicom. Povremeno bi zastajali oevi sa sitnim plavokosim djevojicama i kupovali jednu, najvie dvije lutke. Nekoliko trenutaka lutkina bi obitelj bivala razbijena, sve dok Rumunj ne bi zavukao ruku u svoju vreu i izvadio novoga oca, majku ili dijete, ve to je nedostajalo.

Vrebao je trenutak kada bi ruka nepoznate djevojice posezala za lutkom i, dok je Rumunj ne bi zamijenio, osjeao je pravu, nenadomjestivu tugu: igrao se tako prizorom sve dok nije poela kia. Rumunj je na brzinu pokupio svoje lutke grabei ih za glave, vreu uprtio na lea da se vie nikada ne pojavi. Da pusta begovska kua nije ostala na tavanu, moda je u nju mogao naseliti obitelj iz Transilvanije. Kako bi samo veliko bilo njihovo uenje u tuem domu i daleku svijetu.

Pansion

Ve poetkom rujna dolinu prekrije veliki bijeli jastuk kroz koji se ne nazire nijedna kua i nijedan neboder. Tek za vedrijih dana kroz mekou jastuka probije se pokoji minaret, kao koplje upueno iz donjeg svijeta, koji bi, barem dok je vedrine, htio biti blie onom gornjem, osunanom i bliskom Bogu.

Jesen 1972. F. R. je provodio u umirovljenikom pansionu na Trebeviu, meu borovima i smrekama, tri minute hoda do Djevojake stijene, mjesta samoubojica koji bi se uspinjaom uspeli na brdo i onda se bacali na jastuk poloen uz krovove grada. F. R. je stajao na Djevojakoj stijeni i potajice puio. Njegove bronhije bile su ve tako uske da je zrak kroz njih jedva prolazio, no plua su i dalje eznula za duhanskim dimom. F. R. je znao da je ovo posljednja jesen i bilo mu je svejedno, barem dok bi stajao na Djevojakoj stijeni i gledao grad kojega vie nije bilo i svijet koji je u neprepoznatljivoj bjelini skrivao svaki strah i svaku enju. Kada

dva mjeseca kasnije bude umirao, dolje u gradu, na Sepetarovcu, F. R. e razmiljati o tokama gledita, poeljet e biti na Trebeviu i vidjeti da osim bjeline i pernate mekoe magle u njegovom svijetu nita ne postoji. Desnica e mu i tada zadrati poloaj ruke koja izmeu kaiprsta i srednjaka dri cigaretu.

F. R. je bacio opuak u bezdan. U trenutku mu se uinilo da je u onom komadiu jastuka gdje je cigareta potonula ugledao koncentrine krugove. Starakim oima ne treba vjerovati, pomislio je i sjetio se smrtnoga straha iz vremena kada ga je otac u tajnom skrovitu otkrio sa cigaretom u ruci. Uplaio se enje za davnim strahom, okrenuo se i vratio u Dom umirovljenika. Oko stolova su u sitnim plesnim figurama promicali konobari. F. R. je ispijao lozu, prvu tog dana i te jeseni. Zamiljao je iznenaenje, pa razoaranje u oima doktora Zazule ako ovaj kojim sluajem naie. No vie nije bilo razloga za strep-nju. Vrijeme je da se konano sve stvari smjeste na svoje mjesto, da se svedu svi rauni i da svima kae kako mu je savreno jasno da je ovo kraj prie, nakon kojega nema vie nita. Juer mu je doktor Zazula objanjavao to se dogaa sa srcem. Vae srce je, ivo je objanjavao doktor, sve manje mii, a sve vie maramica. F. R. se nasmijao i izvadio svoju staru ljubiastu maramicu. Ovo? Na alost, gotovo to, i zato se morate uvati, jer onoga trenutka kada mii definitivno postane maramica organizam prestaje funkcionirati. Organizam prestaje funkcionirati je lijepo ime za smrt, vedro je odgovorio F. R., a doktor Zazula mu je otrim baterijskim svjetlom pregledavao dno oka. Bojite se da u ostati slijep kada organizam prestane funkcionirati, nastavio je sa alama F. R. Lijenikovo elo se orosilo znojem, dok su mu pazuha vonjala na bijeli

luk.

F. R. nikada nije patio od nesanice. Usnuo bi brzo i lako, a budio se s prvim svitanjima i prvim estokim napadima kalja. ak je i tog rujna u umirovljenikom pansionu spavao mirno. Tijela se nije ticalo svoenje rauna, nego se ponaalo u skladu s principima vlastite fiziologije. F. R. je svoje tijelo doivljavao kao pitomu, nesamosvjesnu ivotinjicu koja mu katkad nanosi straan bol, ali koja nije svjesna svoje mjere i svrhe, niti je svjesna skore smrti. Kosa je i dalje prhutala, nokti su i dalje rasli, kurje oko je i dalje slalo signale bola, kao i one davne jeseni na rijeci Piave, dok su mladii koji bi u trku ostajali bez ruku, nogu i glava trali pokraj F. R.-a, kojemu je tih trenutaka bol iznikla iz divljeg tkiva na domalom nonom prstu bila stranija od stranih slika umiranja.

Posljednjih veeri F. R. bi ugasio svjetlo u sobi i dugo gledao u hlapeu bjelinu stropa. Tako se, dakle, rastajemo od boja i oblika. Dua zna da je strop bijel, ali oi to u mraku ne vide, dua prepoznaje oblike stvari, ali ih tijelo vie ne osjea. F. R. se pred spavanje pripremao za trenutak kada dua vie nee znati, kada nee biti ni boja ni oblika, a tijelo e se pretvoriti u tvar, u smijeno-tunu prevarenu materiju. Valja se pripremiti za onaj trenutak kada o svemu ovome vie nita neu znati, mislio je F. R., dok mu se duh smijao, a tijelo bunilo, dok je planirao svoje raspadanje, a uz kimu su mu se penjali trnci strave koja vie i nije bila strava. Odluio je zaboraviti na sve fizioloke podraaje, na upozorenja i prijetnje tijela. Dok se srce pretvara u maramicu, ovjek vie nema naina da se uplee u zemaljske stvari.

F. R. nije vjerovao da iznad neba neto postoji. Nesree se u ivotu preesto dogaaju bez ikakva reda, kao to je bez reda i protok materije. Da postoji neko nebo iznad naih neba, stvari bi nesumnjivo bile drukije postavljene. Drukije bi u materiju ulazio ivot, kao to bi drukije i izlazio iz nje. Ovako se sve zbiva izvan reda i smisla. Uskoro e krevet na kojemu leim, mislio je F. R., postati iv, a moje e tijelo biti slama u novom krevetu na kojemu e stari krevet u obliju nekog drugog, recimo skretniara u Slavonskome Brodu, leati, spavati i sanjati. Tu nema reda.

Nakon beskonanog jutarnjeg kalja i guenja F. R. je uzimao kutijicu iaranu crvenim i bijelim prugama, s bijelim mentol bonbonima. Izvadio bi tri sitne kuglice, naglo zabacio glavu i napravio pokret rukom kao da u samog sebe baca bombu. To je inio godinama. Ki i ena su ga upozoravale da e jednom bonbone ubaciti ravno u dunik. Uguiti se mentol bonbonima ta ideja mu se inila zabavnom.

Potom bi navlaio cipele, ealj nekoliko puta provlaio kroz kosu i izlazio van. Grane drvea bile su pune djetlia, vjeverica i voraka. F. R. bi nekoliko puta u toku etnje pogledao na sat. Jo pola sata pa e brzi iz Frankfurta ui u Sarajevsku stanicu, jo sedamnaest minuta pa e krenuti putniki iz Zenice prema Zagrebu, jo dvije minute pa e ubrzani iz apljine krenuti prema Mostaru... U tim trenucima, dok se vraao u svijet ispunjen redom i skladom, F. R. je bio najsretniji. Zbog njih je zapravo na Djevojakoj stijeni i stajao onako sigurno, bez imalo straha da bi ga neto, neko zrno pijeska u dui, moglo navesti da se vine u beskraj nad gradom, kao to umorno dijete svake veeri naglim trzajem zabacuje

glavu, na jastuk.

Grudi

Vlak je stao u Konjicu, kia je dva dana padala i iz neba i iz zemlje, a u domu efa stanice roena je Olga S. Otac, kondukter, prepoznajemo ga po posrebrenim oznakama na uniformi, s tisuu isprika u oima pogledavao je Selima i enu mu Sultaniju. Majka je plakala i lice pokrivala dlanovima, djevojica je isto tako plakala, ali joj se vrsto stisnute ake jo nekoliko dana nee rastvoriti u dlanove. Nije na vama, ponavljao je Selim, nego je u nebu koje se ba sada moralo rastvoriti, ali neka vas ne bije stid, meni je drago to se to ba u mojoj kui dogodilo, a drago je i milosnom Bogu, poslao je kiu da se dijete u Konjicu rodi, a ne u Mostaru. On je htio da bude tako, a kome u as roenja poalje kiu tome e ivot proi bez suza. Nebo se isplakalo umjesto ovog djeteta.

Kada je Olgi S. bilo petnaest godina, otac je zbog irenja komunistike propagande (nije htio otpustiti skretniare koji su pola dana trajkali) protjeran iz Dubrovnika, i gdje bi nego u Konjic. Djevojica nije bila sretna to se vraa u rodni grad, stijenjen meu brdima i umama, pun ljudi iji je apat bio preglasan, ispunjen mranim slutnjama i podlim ogovaranjima. Oni apu da ih cijeli grad uje, i vie, i dalje, sve do Boraca i jezera, sve do Glavatieva ih uju, ponavljala je majci skrivajui laktovima prerano nabujale grudi. ivjeli su u istoj kui u koju ih je navratila ona strana kia. Sve troje zamiljali su kako zidovi pamte

Selimove rijei i Sultanijina draganja. To dvoje ljudi ostalo je jedinima koje su u Konjicu upoznali, a da ih nije pratio prijetvorni apat. Tko zna gdje su sad, u Izmiru, Carigradu ili negdje duboko u Anadoliji.

Prava tuga je za tih konjikih dana, pa i svih kasnijih godina zaobilazila Olgu S. Pamtila je muninu, gnjev, strah, ali razloga za suze nikada nije nalazila, ak ni puno kasnije, kad joj umrijee otac i majka, pa ni kada joj u jesen 1943. u okolici Bjelovara pogibe sin. Na sve gubitke i stradanja bila je naviknuta jo prije nego to bi se dogodili. Dolazili su samo kao potvrda nekog loeg osjeaja, glavoboljnog buenja ili bezrazlonog veernjeg straha. Tuga je bila negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, kojoj Olga S. nije pripadala, nego ju je promatrala iz prikrajka, kroz prozor, itajui tue prie, Redovnicu, Prohujalo s vihorom, Orkanske visove... udno, mislila je, kako nisu predvidjeli ono to e im se dogoditi, nego bezbrino, kao pas pod kotae auta, tre nesrei i tuzi u zagrljaj. Ba u zagrljaj, onakav kakvim ga ta rije pamti, a ne onakav kakav se dogaao Olgi S. Ona je laktovima, u svakom pa i najstrastvenijem zagrljaju, skrivala grudi. Zbog toga nikada nije bila u stanju uzvratiti zagrljaj.

Postoji ono mjesto koje valja dodirnuti, koje valja prepustiti dodirima da bi se takve stvari osjetile, mislila je. A takve stvari bile su za nju uglavnom povezane sa smijehom i suzama. U isto vrijeme odbijala je i jedno i drugo. Ne iz nekog posebnog razloga, niti iz straha, odbijala je jer nije znala zato initi drukije. Ako se smijala inila je to reda radi, da drugi ne pomisle kako je zlovoljna ili da drugima ne sledi njihov smijeh.

Krajem 1986., imala je tada ve osamdeset godina, vlak je stao u Konjicu, signali na pruzi bili su zatvoreni, stanicom su trali mukarci u bezazlenim, dragim eljezniarskim uniformama. Odron na pruzi, tamo blie Jablanici, rekao je veselo kondukter, dobro da nije bilo ni vlaka ni pjeaka, zavrio je, iziao na peron, pa se i on onako bezglavo ustrao. Olgi S. inilo se da ti ljudi tre bez ikakvog stvarnog razloga, tek zbog atmosfere u prizoru. Nikamo joj se nije urilo, nije eljela da vlak uskoro krene, kao to nije eljela niti da ljudi prestanu s trkom. Kako samo malo treba, mislila je, pa da se redoslijed dogaaja naglo promijeni, da se izmijeni njihov poredak i isklizne vrijeme. Kada to razumno promotri, uini ti se da fantazira, no kada razumno promotri i sve druge stvari koje su se ve dogodile, uinit e ti se kako ih je netko fantazirao. Mislila je tako i smjekala se svom odrazu u staklu, koje joj se as inilo ogledalom, as prozirnom, gotovo nesaznatljivom tvari koja opet otkriva eljezniare koji tre. Ugaala je pogled tako da se malo gleda u zrcalu, a malo da gleda kroz njega. Osmjehivala se, ne nadajui se kako e na kraju pronai razloge za tu neobinu, sasvim spontanu grimasu.

Moglo je biti i drukije, mogao je i onda u pitanju biti odron, a ne kia, pa da cijeli ivot proe u tuzi i suzama. Ne bi to bilo ni bolje ni loije, bilo bi samo razliito, mislila je, sve dok joj prizor nije dosadio i dok se nije opet duboko zavalila u sjedite i zadrijemala. Kroz drijeme je sasvim jasno osjeala kako e se, kada opet otvori oi, na malom provincijskom peronu pojaviti otac, nosea majka oblivena kiom i suzama i kako e ih doekati visoki kotunjavi ovjek s fesom umjesto eljezniarske kape i njegova sitna cvrkutava enica iji e topli, suhi prsti dodirivati majino elo i hvatati djeje tijelo dok bude izranjalo iz dubine. Olga S. je bila

jako iznenaena kada se vlak naglo pokrenuo i kada je ugledala pusti peron, bez oekivanih likova i bez ijednog eljezniara, kako uranja u mrak.

Sutra e, dok bude vadila biskupski kola iz penice, ivo pokuavati povratiti osjeaj iz vlaka, no nee ga prepoznati sve dok kola ne donese u sobu i dok je iz razmiljanja ne prene urlik Conana Barbarina s televizijskog ekrana. Kola joj je ispao iz ruku, no tanjur se nije razbio, a ni kolau osim nekoliko arenih dlaica vika, nita nije falilo. Olga S. ih je otpuhnula, a potom je oistila tragove eera sa ilima. Nita, nita, aputala je, jasno se sjetivi pokreta koji su bez njezine volje uinili laktovi i zbog kojega je kola zavrio na podu. Moda bi kome i ispriala neto o ovome dogaaju, ali se na vrijeme sjetila kako bi im moda bilo gadno jesti kola koji je pokupila sa ilima.

UTANJE

Uske kamene stube vodile su k vrhu brda. Zvuk bakina disanja bio je kao da netko gomile suhog lia sipa po terasi. Da je sam, pomisli, zaas bi se uzverao na vrh onog empresa. Baka ga je drala za ruku, a sa svakim utavijim uzdahom jo bi mu jae stisnula dlan. Stresao bi se na granici bola, ali nije govorio nita.

Na vrhu je bila okrugla zaravan posuta bijelim ljunkom nasred koje je stajao bronani mladi s titovkom na glavi, zagledan negdje u puinu.

Baka je sjela na klupu, a djeak je, lijeno vukui tabanima kroz ljunak, priao spomeniku. U mramoru podno bronanih nogu bila je urezana petokraka i natpis koji djeak nije mogao proitati jer nije znao slova. Pogledao je, onako iz mravlje perspektive, mladievo lice. Bronani se nekako zlokobno mrtio. Djeak vie nije elio biti sam i penjati se na empres.

Bako, tko je ovo?

To je neznani junak odgovori baka bez naroitog interesa za nastavak razgovora.

Tko je on?

Pa neznani junak baka je po torbi traila djeakov sendvi.

Tko ga je znao? djeak je djelovao zabrinuto.

Nitko, zato i jest neznani.

A kako su znali da je junak?

Znali su jer je branio domovinu baka je pronala sendvi, pomalo nervozno oekujui da e djeak opet rei kako nije gladan.

Kako ju je branio?

 Pukom, vidi da ima puku.

I nitko ga nije znao? djeak je sumnjao da baka neto krije.

Znali su ga drugi neznani junaci.

A zato oni sada ne kau kako se zvao ovaj?

Zato to su i oni neznani baka je postajala bijesna.

Gdje ive neznani junaci? djeak je pomislio kako bi ih trebalo pronai i upitati ih kako se oni zovu i kako se zove ovaj tu.

Ne ive vie nigdje. Oni su mrtvi! odgovori baka i sama se iznenadivi s kakvim je zadovoljstvom izgovorila rije mrtvi, rije koja je djeaka trebala odvratiti od novih pitanja. On, meutim, nije ni trepnuo.

Ba svi neznani junaci su mrtvi? djeak podignu obrve.

Svi! Poginuli su da bi ti ovdje mogao stajati.

A da nisu poginuli, gdje bih ja stajao?

Pojedi sendvi, od jutros nisi jeo.

Djeak uze sendvi u ruku, jednom zagrize, provaka i proguta.

 Nisam vie gladan ree, pruajui sendvi natrag.

Nema veze, jedi! pokua baka to otrijim glasom.

A da nisu poginuli, gdje bih ja stajao? ponovi djeak istim tonom isto pitanje.

Nigdje, a tek e vidjeti gdje e stajati ako ne pojede taj sendvi!

Djeak je jo jednom zagrizao, a onda dugo vakao. Pomisli opet na empres i to bi sve radio da baka nije tu.

Otkuda ti sve to zna o neznanim junacima?

Znaju svi.

Tko im je rekao kad su neznani junaci mrtvi?

Nitko. Nije ti sve u ivotu netko morao rei.

Djeak klimnu glavom, zagrize jo jednom i pomisli kako bi bilo zgodno da baka, evo sad, ovdje umre.

Htio bih biti neznani junak.

Bit e ako bude dobro jeo ispali baka i ugrize se za jezik. No bilo je ve kasno.

 I onda u imati spomenik, ti e doi, netko e te pitati tko je ovo, a ti nee rei jer, ako kae, onda ja vie neu biti neznani junak niti e biti spomenika. Je 1' da nee rei?

Neu. Jedi taj sendvi.

Djeak je sve uurbanije vakao, kao da je pitanje minute kada e postati neznani junak. Baka se udila zato toliko dugo ostaje na istoj temi. Obino nakon tri pitanja prelazi na novu. Treba ga pustiti, mislila je, pa e na kraju ipak prestati.

Je li ovaj neznani junak ovako izgledao kada je poginuo?

Jest uzdahnu baka.

A gdje mu je krv i zato mu glava nije probuena?

Baka zaueno pogleda djeaka, koji je pojeo skoro cijeli sendvi.

Spomenici se ne prave s rupama i krvi.

Onda nije ovako izgledao kada je poginuo.

Tako je izgledao prije nego to je poginuo.

A kako je izgledao kada je poginuo. Je li mu glava bila otkinuta?

upita djeak, sladostrasno se smjekajui.

To nitko ne zna. On je neznani junak.

Djeak razoarano klimnu glavom. Postalo mu je jasno da vie nita ne moe saznati i da baka svaku priu zavrava istim rijeima. Neznani junak. U svemu tome bilo je nekakve udne tajne kojoj djeak nije nasluivao vrstu, a ni razlog. U trenutku je pomislio da je nepoznati junak bio nepristojan, pa baka to kao psovku krije od njega, no onda mu se ta stvar uinila glupom. Da je psovao, ne bi imao svoj spomenik.

Dok su silazili niza stube baka vie nije utala kao suho lie. Tek kada bi dobro naulio ui, prepoznao bi nekakav zvuk koji joj je zajedno sa zrakom izlazio iz usta. Grad u dolini bio je ist i osunan. Djeak se pokuavao sjetiti zato su se zapravo penjali na brdo. Zbog neznanog junaka nisu. Djeak je pokuavao zamisliti baku kako se kotrlja niza stube i kako na dnu ostaje leati. Mrtva. Tada dolazi policija i pita ga tko je to. A on odmahne glavom i kae kako ne zna. Policajci se osmjehnu, pozdrave ga dodirujui svoje apke, a on se onda zaputi kui. Prestao je o tome misliti kada se sjetio da sam ne zna pronai put do kue.

Atentati

Nije Gavrilo, ljudi, kad vam govorim, ja sam ubio Ferdinanda, ja i kapak. Ja i niko drugi! vikao je maloumni Karlo D. dok se birtijom prolamao smijeh. Zlobnici, kabadahije i zgubidani povlaili bi ga za rije, a on je

onda objanjavao. Te kako je doao do pitolja, te zato je odluio pucati u carevia (nije mi se svio ni kao ovjek ni kao budui car), te kada je i na koji nain doao na prilaz Latinskoj upriji i kako je ispod koulje skrivao utoku. Metal je hladan kao smrt i tvrd kao ensko rebro. Bio je tu i Gavrilo, nije da nije, htio je pucati u Ferdinanda, neemo sad lagati, imao je i pitolj, mali, damski. Noge su mu se, nesretniku, tresle od straha, posegnuo je u dep za mecima, ali su mu se do posljednjeg rasuli po ploniku. Gavrilu se mokraa slijevala niz nogavicu, sve od silna straha, veeg od carske krune i od trbuha trudne ene. Karla, meutim, nije bilo strah. Izvukao je pitolj, naciljao, pokazivao je zacenjenoj kavani sasvim zorno koji mu je bio poloaj nogu i kako je drao ruke, a onda je opalio jednom, dvaput, triput. Jasno je vidio kako se carevi stresa s kurumom u grudima i kako Sofija izdie, a u njoj jo jedan ivot. Dok je rekonstruirao dogaaj, Karlu D. bi nabrekle ile na vratu, a nabrekla bi mu jo jedna ila, ona ispod sivih platnenih hlaa. Gazda Kunek se jedini nije smijao, brisao je ae sve mislei kako Karlo moda nije jedini malouman u itavoj prii i kako je, moda, i ona prethodna pria to je zapisana u knjigama jednako besmislena kao i ova, ali joj ljudi vjeruju jer je zapisana i ne smiju se dok je itaju ili sluaju jer ona sadri brojke i datume. Nikome ne pada na pamet da su moda i ti brojevi samo nain na koji je neki drugi maloumnik uprezao svoju ilu.

Nakon to sam ispalio i trei metak poskoi Gavrilo ko da ga je neko araem po debelom mesu raspalio. Digo ruku i vie ja sam ga ljudi, ja sam ga, oca mu vapskog. Uto pritrae dva policajca, jedan ga raspali drvenom palicom posred ela, obli Gavrila krv, a iz oiju mu se srea cakli. Odvedoe ga, mene niko nita nije ni pito, a Gavrila, ko ni vi,

vie nikada nisam vidio.

Pola arije morala je ophodati Ruica D. dok nije pronala sina. Privukao ju je smijeh iz Kunekove birtije, a gdje uje takav smijeh, smijeh od bijesa, a ne od veselja, znaj da mu je u sreditu Karlo. Objanjava kako je ubio Ferdinanda, kao to je prije mjesec dana govorio da je ubio kralja Aleksandra, a prije njega i generala Potjoreka, Husein-kapetana i tko zna koga sve, jo od Kulina bana. Zgrabila je Ruica sina za kragnu, nije se opirao jer za opiranje nije ni znao, samo je s izlaza dobacio:

Eto ljudi, nek' vam je na znanje i ravnanje, al' me nemojte, Boga vam i Alaha, prijaviti.

Kada je bila puna vode, Karlova odjea je zaudarala na rakiju i kavanski dim. Ruica ga je potopila u kadu, on je dvaput cijuknuo, vrue, vrue, a onda minutama nije progovarao nita nego je samo pospano mirkao, preputajui se majinim rukama. Dodir njegove koe nije bio ni muki ni djeji, bio je mekan kao probuen svinjski mjehur, to veliko tijelo koje je preraslo sve majine nade da e se opametiti ili barem promijeniti.

Nou su Karla D. budili vlastiti krikovi. Priinjalo mu se da su ga na ulici prepoznali Ferdinandovi policajci, da su ga prijavili zasmijani birtijski gosti, svake noi u glavi se otimao novi san. Majka je prislanjala dlan uz Karlovo oznojeno elo. Tupo je zurio u mrak, rijei nije uo, a ako ih je i uo, nije razumio. Sjedio bi na postelji u takvom stanju i po pola sata, Ruica se plaila da takav ne ostane zauvijek i samu sebe prekoravala zbog dnevnih ljutnji i jada pred komijskim smijehom i Karlovim

atentatorskim priama. Koliko god danju bio lud, ostajao je insanom, a nou, eto, nakon krika vie ni glasa, ni znaka od sebe davao nije, nego je uao na krevetu poput panja.

to bi se pria o atentatu due gnijezdila u Karlovoj glavi, to bi njegovi govori postajali sve nervozniji i rastrzaniji, none more bi iz noi u no bivale stranije, a tupost dugotrajnija.

Majka je promatrala kako sinovljevo tijelo kopni, a pogled mu se rasipa u tisue sitnih, jednako razlomljenih slika, kao ogledala, u kojima je prijetio da se izgubi posljednji traak razuma.

Onoga dana kada bi Karlo iz postelje ustajao s priom o novom atentatu Ruica je bila najsretnija. Znailo je to da nekoliko noi nee imati tekih snova, da e biti miran i na neki udnovat i lud nain sabran. Sasluala bi sina kako je, gdje i zato ubio nekog vanog ovjeka sretna to mu je onaj proli konano izbjegao iz glave, inilo se as prije ili dan prije nego to e mu potpuno pomraiti um.

Karlo je najdue ustrajavao na priznanju da je ubio Asima Mulamusia, sazliju i dobra ovjeka, kojega su nepoznati razbojnici saekali na povratku iz hotela Bristol, isjekli ga britvom i opljakali. Asima Mulamusia Karlo je ubio jer mu je pao mrak na oi. Samo zato. Sve druge, od Kulina bana pa do Ferdinanda, sustizao je iz jasnih, reklo bi se politikih razloga, samo je nesretni Asim Mulamusi stradao tek tako, zbog mraka. Dok je razlagao ovaj atentat, birtija nije od sebe davala glasa. Ljudi su ga zbunjeno gledali, nikome nije padalo na pamet da se

nasmije. Karlov unjkavi, monotoni glas irio se prostorijom i niega osim toga glasa vie nije bilo. Svi su poznavali sazliju Asima i kao omaijani sluali su o posljednjim trenucima njegova ivota, kako je uinio taj korak prije nego ga je britva sustigla po vratu, pa preko lica i kako mu je zvuao posljednji uzdah. Mada nitko ni za tren nije posumnjao u maloumnog djeaka, pria se inila vjerodostojnom. Sazlija Asim je zbilja tako umro i drukije nije moglo biti. Iz dana u dan isti je iskaz Karlo nadopunjavao novim detaljima, mogao je govor fino oblikovati jer mu se nitko nije smijao, niti gaje tko zapitkivao. Nakon desetak dana pria je gotovo pojela onoga koji ju je priao, jedva je stajao na nogama, zaplitao je jezikom, odbijao hranu i poeo gubiti svaki kontakt sa stvarnou, pa i s roenom majkom. No, sreom, jednog je dana radio javio da je Kennedy ubijen u Dallasu. Majka je bila presretna kada joj je sin saopio da je ba, evo, maloprije, dok je ona prala rublje, stigao s duga puta.

DJETLII

Ja, Mato Z., nikada nijednu svetu knjigu nisam imao u rukama, a pogotovu mi pred oi nije iziao Kuran. Nemam sad vremena objanjavati zato je to tako, niti je vie i vano, napominjem vam tek da znate o emu govorim, noas, pet sati i dvadesetak minuta prije pogubljenja, prije no to e me sedmorica u uniformama na kojima ne prepoznajem nijedan znak, uime drave koja se nazr stvori, po zakonu koji jo nije napisan, objesiti u dvoritu Sokolskog doma zato to sam i sam u uniformi od koje ostae tek krpe, uime drave koja ispari onako

kako i nastade, po zakonu koji nitko nije priznavao, navodno pogubio sedmoricu ljudi koji, isto tako navodno, na sebi nisu ni imali uniforme. A bio sam, kau, pijan.

Jo kao dijete uo sam ovu priu, priali su je istovjernici onih koje navodno pijan pogubili, pria se ponavljala iz dana u dan i iz godine u godinu, svaki put kada bi netko pijan u gradu poinio neko zlo. Priali su je oni koji su Kuran itali, kao i oni koji su ga znali napamet, ali i oni koji ga, kao ni ja, nikada nisu imali u rukama. Stoga i ja danas, sedamnaestog kolovoza 1918., govorim vama tu priu, kao zadnje to od mene ovome svijetu ostaje. I ja, kao i svi koje uh, ovu priu pripisujem Kuranu, pa ako nje u toj knjizi nema, neka mi bude oproteno, kao i onima to su je izgovarali prije mene.

U davna vremena, dakle, kada je islamska vjera ve zavladala pustinjom, a prorok Muhamed jo bio iv, umrije na pravdi Boga jedan pijanac. Njegovi ga onako bezveze strpae pod zemlju, bez lijepe rijei, molitve i denaze. uo to Muhamed pa upita ljude to su to s mejtom uinili, zato mu denazu nisu klanjali. Ljudi kau bio je pijanac, ljudska nitarija koja se Bojih zakona drala nije, nego je svaki dan kad litru, kad dvije u sebe nalijevala. Otkopajte ga, Muhamed e njima. Otkopae oni mejta. Denazu mu klanjajte, Muhamed e opet. I otklanjae ljudi denazu pijancu, klanjao je i Muhamed, ali sve na jednoj nozi. Na jednoj nozi je i uao, i kleao i stajao. Upitae ga poslije zato. Bilo je previe meleka, tako je dobar ovjek taj mejt bio, govori njima Muhamed, meleka je bilo toliko da sam se plaio ako s obje noge na zemlju stanem da na nekoga ne nagazim. Nije im Muhamed rekao po emu je to taj mejt za ivota bio

dobar niti zato se oko njegova mezara toliko anela okupilo, a posramljeni ljudi nisu se usudili pitati. Bilo im je jasno da iznad pravila i zakona postoje via i vanija pravila i zakoni.

Ne znam jesam li pobio one ljude, koliko se sjeam nisam ih ni vidio, a kamoli ruku na njih digao, no koliko se drugi sjeaju ja sam ubojica koji treba ispatati za sedam ivota. Ovako ili onako, blii se jutro, vrijeme oprotaja, zbrzanog, zbrkanog i bez imalo enje. Kroz prozor vidim vrh Begove kule i na vrhu izvjeenu novu zastavu. Gdje su bacili staru? to uinie s bojnim barjakom kralja i cara, to s grbom njegove obitelji? Pitam to bez muke i prevelika razloga, tek neto da kaem i o neemu da mislim. Vrijeme koje dolazi nije moje, kao to nije ni onih koje, kako kau, na pravdi Boga pobih nie Vranduka, u noi sedamnaestoga rujna prole godine. A je li vrijeme onih koji e doekati preksutranji dan, to neka promisle sami, prije nego se naviknu na novi barjak povrh Begove kule.

to je dobro uinio pijanac oko ijega se groba okupilo stotinu anela? Bilo je to, pretpostavljam, u vrijeme slino ovome. Mijenjale su se zastave na kulama, ako je kula i zastava uope bilo. Mladost je pretravala s jedne na drugu stranu bojnog polja dok su pozaspali ratovoe sanjali nove mrtve i stare drave. Oblikovao se svijet koji e trajati tisuu godina. Na istoku svjetovi uvijek bjehu dugovjeki. U nas je drukije. U nas jedan svijet traje krae nego ljudski ivot. U nas su svjetovi poput djetlia koje smrt presijee u trenutku, izmeu dva udarca kljuna o koru stabla. Ako ih gleda, uinit e ti se da je deblo krivo za njihovu smrt, da je u deblu bilo neega otrovnog, neega to ih je

nagnalo da nezavrena posla s jednoga na drugi svijet preu. U nas svakih dvadeset godina s lica zemlje nestaju nedovreni svjetovi i zato je teko ovdje biti dobar ovjek. Pijanac oko ijeg se mezara okupilo jato anela znao je, daleko u pustinji, iz jednoga u drugi svijet prijei iste due, zato ga i u onom nebeskom prihvatie tako lijepo. Znao je to Muhamed, ali nisu i oni koji ovjeka bez denaze pod zemlju bacie.

Gleanj

Brojne su reference koje trebahu sudbinski odrediti ivot Etele Berberijan, sarajevske balerine. Roena je uz disonance sovjetskih tenkova, negdje na pustoj pruzi izmeu Subotice i Pete, pola sata nakon to je mainovoa napustio kompoziciju i zaprenim se kolima uputio negdje kroz kukuruzite, valjda u nadi da e pronai spasonosnu granicu istoka i zapada. Majka joj bjee travnika idovka Rut Ovadija, u vrijeme rata dobrotom vikara kreevskoga samostana upisana kao Magdalena Brajkovi, a poslije rata iz straha od novoga rata u kotarskim knjigama ubiljeena kao Desanka Rajkovi. Kondukter petanskoga vlaka pod tim ju je imenom zapisao u svoj tefter. Otac Gregor Berberijan, imenom Armenac, podrijetlom Grk, a u ivotu nita nego notorna pijanica, radio je u Narodnom pozoritu kao scenski radnik. Jednom je, u rano proljee 1945., u doba opeg straha i bjeanije, prije nego to e kazalina sezona biti naprasno prekinuta, igrao duha Hamletova oca i zbog toga tri mjeseca kasnije zaradio dvije godine strogog zatvora i konfiskaciju sve imovine.

1963. pratimo Etelu Berberijan dok u baletnoj koli Ljerke terni izvodi prve plesne korake. Jedan je skok bio dovoljan pa da pod teinom pada popusti djeji gleanj, nakon ega e lijenici ustvrditi da je djevojica ne samo izgubljena za balet nego e za ivota ostati hroma. Majka je silne suze ronila perui komijske haustore i zamiljajui svoju ker kako u obliju opave princeze radi istu stvar. Lijenici su se, meutim, prevarili, pa u sljedeoj sceni, iz 1975., vidimo znamenitoga rumunjskog baletana Bogdana Dinua kako u enskoj garderobi bukuretanskog dravnog teatra ljubi svilom i kadifom skrivene grudi lijepe goe iz Sarajeva, sav u udu i u mukome zanosu jer moe palcem i domalim prstom svoje lijeve ruke obuhvatiti njezine glenjeve. Gracilna poput srne i velika kao Artemida, protrala je kroz njegov ivot u tri koraka, kao da prelazi usku pozornicu provincijskog doma kulture.

Prvi korak se zove bijeg. Nakon to joj je istekla estomjesena stipendija zaklade Elene auesku, Etela Berberijan je nou, sa slavnim Bogdanom Dinuom, koji je bio manji i ustreptaliji od mia, ilegalno prela jugoslavensku granicu. Dugo su lutali putovima i besputima, to zbog njegova straha, to zbog njezine delikatnosti, da bi ih konano, prozeble i izgladnjele, pronala milicijska patrola negdje kod Negotina. Nahranili su ih i platili im kartu do Sarajeva, gdje e publika u narednih nekoliko sezona padati niice pred bravurama para Berberijan-Dinu.

Drugom je koraku ime Aron. U proljee 1983., nakon godina ispunjenih mutnim ambicijama i drhturavom neodlunosti, zanijela je primabalerina Etela Berberijan i svome Bogdanu donijela nove razloge za strah i sreu. Devet mjeseci kasnije, dan prije poetka Olimpijade i prije prvog velikog

snijega, rodio se Aron. Doao je na svijet lako, ne priredivi muke ni majci ni lijenicima. Izuzetak je to, inilo se, posve neslian roditeljskim ivotnim priama. Tako je i odrastao, bez udnih djejih bolesti ili nonih mora, mirno i tiho, onako kako odrastaju tua djeca. Roditeljima je na neobian nain pruao osjeaj sigurnosti. ivot ba tako treba tei, bez disonanci i aliteracija, nonih prelazaka granice, razliitih imena u osobnim dokumentima i stalnog straha od nove zbrke i nesnalaenja.

Trei je korak Bogdana Dinua naveo da izlazei iz javnog nunika pokraj gradske trnice susretne prvu granatu koja je u proljee 1992. pala na taj dio grada. Oevici kau da se naao tako blizu da je vjerojatno nije mogao ni osjetiti. Etela je preko grudi obgrlila najlonsku vreicu mlijeka u prahu i, izlazei iz trnice, progovorila: Gdje je? Neki ovjek se nekontrolirano i bez zlobe nasmijao. Sprovod je bio tih i prazan, kao da sahranjuju pticu od koje je ostao samo lepet.

Taj lepet je Eteli Berberijan potpuno zamrsio pute. Jedan dan bi pomislila kako je najbolje, i njoj i Aronu, da krenu za ocem obitelji, put neba, a ve sutradan je nogama i rukama kopala putove za odlazak iz opsaenog grada. Krajem ljeta poljubila je mladog britanskog novinara. Gledala ga je, glave blago uzdignute na jastuku hotelske sobe, kako sa uenjem iri oi i lagano joj dodiruje glenjeve bosih nogu. Pustila ga je, ludo zaljubljenog, da je dodiruje sve dok se avion nije spustio u Anconu. Trepnuo je oima, i ni nje ni djeaka vie nije bilo.

U jesen 1993. Etela Berberijan i malodobni Aron Dinu upisani su u kompjutor Ministarstva za useljenja Junoafrike Republike. Taj

kompjutor bjee izvorom nove zbunjenosti i sree koja e trajati samo petnaestak dana u raskonoj prizemnici elitne etvrti Johannesburga i predvorju tamonjega teatra. Slijedi novi kompjutorski ispis, ovaj put policijske postaje koja je uredno registrirala injenicu da je malodobni Aron Dinu, roenjem iz Sarajeva, apatrid, vozio bicikl du aleje empresa, udario glavom o prometni znak i deset minuta kasnije vie nije bio iv. U ovome trenutku Etela Berberijan stoji na pragu prosekture, ne znajui kako i na koju stranu uiniti korak niz vreli asfalt avenije kojoj se ne vidi kraj, ali koja svakako, jer znanje iz zemljopisa jo uvijek je sasvim pouzdano, vodi negdje vrlo blizu vjeitog leda Junog pola.

Brojani

Satima mi nee san na oi, a onda ne osjetim niti da sam zaspao i ve se vozim na velikom kamionu, meu drvenim kutijama na kojima nekada pie Jaffa, a nekada Karbofix. Kamion ide prema mom, sve mirie na sol, strano sam uzbuen, to sam blii vodi to mi srce jae lupa. Tren prije nego to ugledam plavetnilo onesvijestim se od silnog uzbuenja. Onesvijestim se u pravi san i onda do jutra nita ne sanjam. Svake noi put sve due traje i sve sam uznemireniji zavrio je s priom Luka K., pozdravio se s drutvom i iziao van, na kiu.

Dvadeset godina radio je kao trgovaki putnik, putovao od sela do sela i prodavao Helix, univerzalni lijepak za papir, drvo, metal i kamen; od danas vam nisu potrebni avli, pribadae i spajalice, Helix spaja

nespojivo, samo pazite da vam ruka ne ostane prikovana uz gredu, noga uz izmu i nos uz prozorsko staklo jer Antihelix izumili jo nismo. Ponavljao je formulu od vrata da vrata, sa kraj Bosne do mora, svi su ga znali i svi su, barem protiv uroka, jednom kupili Helix. Bliila mu se sedamdeseta kada je odluio prestati s putovanjima, odviknuti se od Helixa onako kako se strastveni pua odvikava od duhana.

Prodao je auto, preostale pakete Helixa poklonio savezu gluhonijemih za njihovu koarsku radionicu i odluio da vie nikada ne putuje prema jugu. Sjedio je u vrtu pod odrinom i listao dnevne novine, sasvim nezainteresirano prelazei preko olovno tekih naslova na elnim stranicama. Uz rije rat stajala su tri usklinika, no Luku ne bi uzbudio ni etvrti. Neka se brinu oni koji e sutra prodavati Helix.

Da nije bilo te nesanice i munog, ustreptalog kamionskog sna koji je trajao sve due, Luka bi brzo zaboravio na dvadeset godina krstarenja bosanskim i dalmatinskim putevima, no kako se mra vraala svake noi i kako je srce ve htjelo iskoiti iz grudi, sve ee je pokuavao pronai priu iz koje san dolazi, pokuavao je otkriti reenicu, rije moda, iz koje je roen itav jedan somnambulni svijet. Razmiljao je u emu lei njegova krivnja, kako je moe popraviti i kada u sjeanju zavrava vrijeme bez nesanice i bez snova. Na kraju je shvatio kako sve poinje nakon posljednjeg trgovakog putovanja. Prije niti je bilo mahnitog lupanja srca, niti mu se ikada more ukazivalo poput mrane enje.

Neto sam pogreno uinio. ovjek s jednakom panjom mora otii na odmor kako je iao i na rad. Neoprezno sam prodao auto i podijelio

Helix, kao da se dvadeset godina u trenutku moe otpisati govorio je prije nego to e pljusnuti kia.

Odgegao se do eninog brata, rekao mu da je glava u pitanju, ovaj je odgovorio ako je glava, plaam sve, Luka je odmahnuo rukom i kazao kako nita ne treba platiti, ali bi mu pomogao kada bi na dva dana posudio fiu, koji ionako ve godinama stoji u garai, niti ga tko vozi niti kome treba. Potom je otiao do koarske radionice, ef mu je prstom pokazao mjesto na kojemu su bile nedirnute, prekrivene prainom, sve poklonjene kutije Helixa. Luka je upitno pogledao efa, ovaj je klimnuo glavom, pritrala su dvojica u plavim radnikim odijelima i poslagala kutije s Helixom na zadnje sjedite fie.

Most na Savi bio je sruen, pa je Luka morao traiti skelu. Skelar ga je prevezao na drugu stranu, iako je kia sve jae padala. Rijeka je nabubrila kao vratne ile pred klanje. Luka je gledao kako obala biva sve dalja, kako se gubi poput runih snova i nestaje u danu koji e sve stvari postaviti na svoje mjesto. Spokojnim ga je inila misao da se stvarnost svela samo na dobro ili zlo. Nita izmeu toga vie ga nije moglo muiti.

Vozio je dvadesetak kilometara po mokroj i blatnjavoj cesti na kojoj nije bilo ni ljudi ni auta. Zaobiao je barikadu na putu, u retrovizoru je vidio dvojicu vojnika kako istravaju na cestu, podiu puke u visinu grudi i potom ih polako, vidno zbunjeni, sputaju. Na drugoj strani nije bilo barikade ni vojnika. Tek polje prosjeeno rovovima iz kojih nitko nije izvirivao. Uskoro je stigao u prvo selo, no ni tu nije bilo ljudi. Samo kue koje su nicale iz sive zemlje i koje su se, poput greke na fotografiji,

zavravale prije krovova. Tako unakaene djelovale su sasvim prirodno, kao da nikada krovove nisu ni nosile i kao da nikada u njima nije bilo ljudi.

Malo dalje bio je samostan, jo nii od kua i jo pustiji. Crkvenog tornja uope nije bilo. Kao da se predomislio pa je umjesto u nebo urastao u zemlju. Luka je sporo vozio, znatieljno irei oi u dubinu tog udnog, nikad vienog i potpuno hladnog pejsaa. Osjetio je kako mu, sasvim polako, nestaje pritiska u glavi; povjerovao je da je tu negdje kraj snovima. Nigdje nije bilo kamiona, nigdje prizora sanjane zemlje, a miris soli je jo daleko, iza stotinu brda, pa ako ni njega na kraju ne bude, ako umjesto mora ugleda ogromnu, osvajajuu crnu rupu s kamenjem i ribama na dnu, moi e se miran vratiti kui.

Onda je opet naiao na barikadu. Vojnici su, pokriveni atorskim krilima, stajali pokraj puta. Luka je usporio i paljivo zaobiao tenkovske prepreke i sedam nagaznih mina. Uinilo mu se da ga vojnici nisu ni vidjeli. Kia je sve jae padala, sa strane su promicala nova sela, svako je bilo bez krovova i bez ljudi. Preko ceste je sasvim polako, kao jedrilica na moru, preao uti pas. Luka nije usporio jer mu je bilo jasno da se u ovakvom pustom svijetu nikako ne mogu sudariti.

Pred Dobojem ga je rairenih ruku zaustavio sijedi starac u maskirnoj uniformi, pokazujuu mu dlanom da stane pokraj ceste. Luka je parkirao auto i otvorio vrata da ga neto upita, no ovjek ga vie nije primjeivao. Stajao je pod drvetom i pokuavao zapaliti cigaretu. Na kraju je bacio kutiju od ibica u blato i s ugaenim tapiem medu usnama nepomino

gledao mimo Luke.

Onda se zaula tutnjava. Iz dubine polja izronio je tenk i nastavio niz cestu, zaobilazei fiu. Za njim je doao drugi tenk, pa trei i etvrti. Tenkovi su u urednom razmaku, jedan za drugim, plazili kroz kiu. Svi su bili isti i sasvim neopisivo obini, kao da u svojoj utrobi ne kriju ljude. Luka je zatvorio vrata i gledao ih kako prolaze. Kod petnaestog je prestao brojati. Prizor je bio jednostavan, lien bilo kakvih osjeaja. Tenkovi su prolazili kao to mala kazaljka prolazi preko sekundi. Luka je sve dublje tonuo u sjedalo, pribijajui koljena uz komandnu tablu. U trenutku vie nije bio siguran niti to tu trai ni kako je doao. Tek ga je udilo kako je malo trebalo da iz istog i itavog svijeta ispunjenog nonim morama stigne u svijet lien svih sadraja, ni ist, ni prljav, ni straan, ni dobar; jednostavno svijet koji skoro postoji.

Zatvorio je oi kada je nauio raspoznavati tenk po zvuku, kada je nauio razlikovati jedan od drugoga i kada mu oi zapravo vie i nisu trebale. Dok mu se u glavi ve mutilo, sjetio se jo poruke koju je ponavljao godinama, poruke koja je govorila kako Helix lijepi sve, u koju naravno nitko nije vjerovao, ali mnogi su kupovali tek iz sasvim lude ideje da on, Luka, vjeruje u ono to izvikuje. Ako Helix stvarno lijepi sve, ili ako je ovo svijet u kojem i izgovorene utvare postoje na nain na koji postoje tenkovi, tada bi bilo dovoljno iscijediti tridesetak tuba po asfaltu i zaustaviti tenk. Mislio je to ispunjen blagim osjeajem da bi ovoga trena morao zaspati, isto i bez snova.

Kada je proao etrdeseti tenk, Lukino lice izgubilo je svaki izraz. Nita se

na njemu nije micalo, niti je ita pokazivalo da li spava ili je moda mrtav. Osim starca u uniformi, koji je ionako gledao na drugu stranu, vie nikoga nije bilo da pokua brojati tenkove.

Turci

Rekao je, e sada je dosta, laktom sruio ae i svijenjak, zgrabio sako i izjurio van. Goga V. se nije ni pomaknula. Mislila je kako e se, kao i ranije, vratiti nakon deset koraka, kako e malo vikati, a zatim se stotinu puta ispriavati i objanjavati kako mu ni na pamet ne bi palo da je ostavi i nakon svih ovih godina ode. Meutim, nije se vraao; oko ponoi je raspremila postelju, ukljuila nonu lampu, odluivi da ne spava dok se on ne pojavi. Vani je proljee smjenjivalo zimu, ve se moglo spavati pokraj otvorenih prozora, sivi noni leptiri zalijetali su se u sijalicu, voda je tutnjala u cijevima, iz daljine se uo zvuk izmjenine struje i ukanje telefonskih prikljuaka. Goga V. se okretala po krevetu, pokuavala da ita, ukljuivala i iskljuivala radio i nadala se zvuku kljua u bravi; ve je smiljala prve rijei kojima e ga doekati, najprije bijesne i nepomirljive, potom hladne, da bi pred jutro, s prvim snom, bila spremna sve mu oprostiti, vrsto ga zagrliti i za sva vremena prekinuti sa svaama.

Oko est zazvonio je telefon. Hitro je podignula slualicu, no s one strane uo se samo hladni elektronski signal. Poloila je glavu na jastuk i zagledala se u strop. Katkad se, eto, dogodi da ovjek samome sebi toliko zakomplicira ivot da ga vie ni no ne moe raspetljati.

Desetak minuta kasnije telefon je opet zazvonio. Digla je slualicu, dvijetri sekunde nije progovarala ni rijei, a onda je plaljivo izgovorila: Molim? Iz daljine se najprije uo um tisua telefonskih ica, a onda metalni enski glas:

Vesna, uje li me? Ja tebe nita ne ujem. Jutros me Aco zvao, jedva se uspio javiti. Na terenu je, negdje oko Sarajeva. Poruuje ti da je poelo. uje me Vesna, poelo je i ne igraj se glavom. Ovaj put je ozbiljno. uje li? Uzmi djecu, odmah ujutro, ne govori nikom nita jer se za rije glava gubi, i ja je, kao i Aco, mogu izgubiti zbog ovoga, i idi ravno na autobusnu stanicu. uje me, Vesna?

Gogi najprije nita nije bilo jasno, potom se sjetila kako nije nikakva Vesna, onda je to eljela saopiti onome glasu tamo, pa nije znala kako bi, zatim se zainteresirala za priu, htjela je iz stupice u kojoj se naao njezin ivot ui u neki drugi u kojem isto tako ima problema, jer da nema, telefon ne bi zvonio u est sati ujutro, a kako su tui problemi uvijek relaksirajui, pokuavala je otkriti im sistem, shvatiti to se to dogaa sa ivotom te neke Vesne. Rekla je:

Da, ja tebe dobro ujem.

Komijama nita ne govori. Razumije li? Zbog ovoga se glava gubi. Ne pakuj previe stvari, moe se nekom uiniti sumnjivo. Prije puta otii u banku i ispuni sve ekove na najvie iznose. Razumije li me, Vesna?

Razumijem. Ispunit u ekove, i ta onda?

 Slua li ti mene, eno boja! Otii e na autobus; brini se za djecu ako se ve ne brine za sebe. Ovaj put je ozbiljno, ovaj put nije igra za televiziju. Misli na djecu i ono to e ostati iza tebe.

Goga i Sejo nisu mogli imati djece. Dogovorili su se, jo davno, da ni ona ni on ne idu lijeniku i ne provjeravaju tko je kriv. Pomirili su se s tim da e ivjeti sami, a ako jednoga dana ba poele, mogu usvojiti dijete, ionako su ih puna sirotita.

Goga je prebacila slualicu u drugu ruku. Vesna dakle ima djecu, pomislila je, i netko joj sada zbog te djece prijeti. Izgovorila je jo jedno da, a glas s one strane nastavio je jo nervoznije:

Zna li ti, glupao, gdje si i meu kakvima si? Aco glavu stavlja na panj zbog tebe. Ako ga sada ne poslua, nema ti vie spasa. Onda te Bog otac vie nee izvui. Lako nam je za tebe, ali spaavaj tu djecu. Deda i baka e presvisnuti ako im se ta dogodi. Dovedi ih ti fino u aak, a onda radi ta ti je volja. Ne moraju djeca ispatati zbog roditeljskih gluposti.

Gogu je pria sve vie zbunjivala. Svi mogui scenariji Vesninog ivota bili su sasvim holivudski i sa stvarnou nisu imali nikakve veze. Tko je taj Aco? Tko progoni Vesnu i njezinu djecu? Zato? Sve je izgledalo poput zapleta nekog sasvim ludog drugorazrednog trilera u kojem manijaci proganjaju enu s djecom.

 Ovdje e vam biti dobro. ile super zarauje, Maak se vikendom vraa s fronta, deda i baka su jo pri snazi, imanje je veliko, a nai e se u gradu posla za tebe, slua li me, dobro plaenog posla. Mii se otamo, doi e ti Turci glave.

Vani se ve razdanilo. Nebo je bilo modro. Vjetar je vihorio zavjese. Goga je naglo bacila slualicu od sebe, daleki glas postao je jo daljim. Otila je u kuhinju, napravila pokret kao da e posegnuti za krpom za brisanje sua. Zbunjeno je zastala, okrenula se, nainila nekoliko koraka, iz baene slualice opet se uo elektronski signal, otila je u kupaonicu i dugo se predano umivala. Nakon to bi se pljusnula po licu pogledala bi se u zrcalo. Svaki put izgledala si je sve mlaa. Kada bih se dovoljno dugo ovako umivala, vjerojatno bi sve prolo, svaki bol pomislila je.

Vratila se u sobu, spustila slualicu na telefon, pospremila krevet, presvukla se, poeljala kosu, otila u kuhinju i skuhala kavu. Problema zapravo i nema, pomislila je, on e se sutra vratiti, ili e se jo danas vratiti, ili u ga sresti u gradu i iznenada zagrliti, nee se moi otrgnuti, ili ga neu ni zagrliti, on e zagrliti mene, ili nitko nikoga nee zagrliti, ali emo biti sretni.

Telefonski razgovor je neto promijenio u rasporedu stvari po sobama; djelovale su nekako proljetnije, svedene na dobra iekivanja. Mislila je o nepoznatoj Vesni koja, eto, ne eli otii i osjetila se zavjerenikom u istoj stvari; da je drukije, vjerojatno bi pomiljala kako bi Vesnu trebalo pronai, neto joj rei, ispriati joj aanski monolog, no inilo joj se kako svi ve znaju sve i kako nitko nita ne moe promijeniti.

Rije koja joj je izbila slualicu iz ruke bila je tako daleka od onoga to se vidjelo kroz prozor, od grada koji se budio iz sna s prvim zvonima, oekujui da se svakom dobrom dogodi neko dobro i da se svakom dragom vrati njegov dragi.

Pikado

Ve krajem listopada teki i tromi oblaci pritisnu kotlinu, nebo se ovjeku gotovo prisloni na tjeme i tako ostaje sve do poetka travnja, kada se u glavama i iznad njih stvari razbistre i osunaju i kada grad est mjeseci ivi s jasnim i istim pogledom u plavetnilo. Listopad je mjesec kada iz neba liju bolesti, prehlade i gripe, zubobolje i depresije, upale mokranih mjehura i migrene; djeca unjkavim glasovima trae vie njenosti, starci kalju skupa s pijetlovima, ambulante miriu na predugo i beznadno odlaganje smrti.

Jasna se probudila sa estokim bolom u kriima. Goran V. je jo spavao i nije uo kada je otila u kuhinju, zapalila vatru u limenoj bubnjari i pristavila modri tokasti loni s vodom koji je tren kasnije zacijukao pred nadolazeom vrelinom.

Probudio ga je tek miris kamilice; leao je zatvorenih oiju i razmiljao o sitnim bijelim cvjetovima, pokuavajui dokuiti to se to noas dogodilo, kakva promjena, da ba oni najavljuju jutro. Gradom su se ve irile eksplozije, no to s kamilicom nije moglo imati nikakve veze, mada je

negdje u svijesti, neobjanjivo i teko izrecivo, njezin miris bio sasvim blizak nastupajuoj tutnjavi. Sjeanje na granate nije se bitno razlikovalo od sjeanja na kamilicu, oba su bila neprijatna i dosadna, oba su nagovjetavala vrijeme koje e dugo trajati i kojemu se u svijesti kraj ne nazire.

Gorane, mene boli glas je dopirao s visine.

Otvorio je oi, ugledao njezino lice nad sobom, oblo i blijedo kao japanski mjesec. Uspravio se u postelji i nosom gotovo dodirnuo zid. Jasna je sjela do njega, glavu mu zagnjurila u krilo i tiho zakukala.

Popodne je otila u bolnicu. Granate su rijetko i sasvim nepravilno kljucale po gradu, sputala se magla. Goran je presvukao posteljinu. Razmahnuo je plahtom i u sobi su se pomijeali mirisi: miris furnira i praine, miris jutarnje kamilice i znoja, miris za koji ne zna koji je i kakav, ali na razliit nain obiljeava svaki stan. Uredno je presloio pokriva, poloio jastuk i zagladio neravnine. Krevet je izgledao kao svi drugi kreveti, namjeteni usred dana, dok ekaju bolesnika.

Jasna se vratila pred veer. Razmotala je paketi i po stolu poredala est smeih ampula i est jednokratnih prica. Uzdahnula je, naborala elo i progovorila:

Ovo, vidi, moram primati svaki dan, a bolnica je daleko. Osim toga, strah me je granata.

Goran nita nije shvaao. Gledao ju je blago uznemiren, znajui po tonu i stavu kako e mu sad rei neto vano.

U komiluku nemamo ni lijenika ni medicinskih sestara, tako da ostaje samo jedna mogunost. Nauit u te kako se to radi i sutra e me prvi put bocnuti.

Nakon posljednje reenice Goran se prestravio. U trenu mu je, kao u loim romanima, itav ivot prohujao pred oima, sve injekcije i sva vaenja krvi koja je junaki, ali na rubu nesvjestice, preivio u posljednjih dvadeset i osam godina. Htio joj je neto rei, ali nije znao kako da pone. Granate su ipak bile prejak argument da bi im suprotstavio strah od igle. Osim toga, kako e njoj, lijenici, objasniti da bi joj, usred svoje tapirske panike, mogao nanijeti grozan bol.

Jasna je nekoliko sekundi oekivala reakciju, a onda se, uz prvi osmijeh toga dana, spustila na krevet i mazno ga pogledala.

Goran je otiao u kuhinju, sjeo na drveni tronoac i naslonio glavu na sudoper. Pokuavao je razmiljati, no to god bi mu palo na pamet bilo bi zbrisano ve sasvim jasnom slikom price i kapi koje se raaju na vrhu igle. Napokon je priao ormaru i izvadio bocu vinjaka. Napunio je au do pola i potom je iskapio. Opet se samome sebi uinio loim glumcem. Iz ladice je izvadio kutiju s koncima i iglama, izvukao najdeblju i najstraniju i njezinim vrhom preao po jagodici palca. Za ovaj rat se stvarno trebalo kolovati, pomislio je prije nego to je iglu zabo u crveni pliani jastui.

Jasna ga je probudila prije sedam. Brzo je pospremila posteljinu i sa udnim sjajem u oima poela objanjavati. On ju je gledao, ve mu se od rijei poelo blago nesvjestiti, no nije se ni pokuao usprotiviti. Govorila je onako kao to se govori uenicima u koli, ne zaboravljajui niti jedan detalj. Pokazivala mu je pod kojim kutom treba zabosti iglu, kako potisnuti tekuinu, kako izvui iglu. Potom je legla na postelju, do koljena spustila donji dio pidame, promekoljila se kao maka na prozorskoj dasci i pokazala prstom na ve pripremljenu pricu.

Goran ju je sasvim odsutno uzeo u ruku, sve oekujui da e netko konano prekinuti ovu igru ili da e se ona ve jednom uplaiti. No vrijeme je prolazilo, a nije se dogaalo nita. Ona je naslonila glavu na jastuk, osmijeh joj nije silazio s lica, stranjica joj se bjelasala kroz mrzlo jesenje jutro. Goran je stajao raskoraen s toplim plastinim predmetom u desnoj ruci, ve potpuno sveden na ideju o onome to treba uiniti, a ne znajui kako. Srce mu je sve jae lupalo, podigao je pricu u zrak, kapljice su poskoile s vrha igle, prstima lijeve ruke dodirnuo je meso i naglo, kao u igri pikadom, zabo iglu.

Ej, vidi ovo, meko je ko sir! uzviknuo je.

prica je stajala zabodena u meso kao to, kau, stoji toranj u Pisi. I nije uope izgledala tako strano. Obuhvatio ju je vrhovima prstiju i polako poeo potiskivati sadraj. Osjetio je sasvim novo uzbuenje, pomalo slino onom koje je poznavao dok je, nadnesen nad Jasninom stranjicom, radio druge stvari. Dojam je bio ist, lien nepristojne

primisli, ali i sasvim ispunjen njome. Osjeaju li se medicinske sestre ovako, pomislio je prije nego to e naglo izvui iglu.

Jasna ga je zagrlila i izgovorila stotinjak komplimenata kakvi se ve govore diletantima u svim poslovima, a on je stajao sa pricom u ruci i razmiljao koliko jo, Boe, postoji stvari koje ovjek nikada nije probao, a koje bi djelovale ovako udno.

Sutra se ponovila ista stvar, osim to se u jednom trenutku umalo onesvijestio. Vjerojatno je ve povjerovao kako je u ovom poslu pravi strunjak. Jasna ga je opet grlila i ponavljala iste rijei. Zabadanje igle postalo je ritual, pa je onu posljednju, estu, ispratio gotovo s tugom.

Jasna je ozdravila i igle vie nikada nisu spominjali. On je pri pomisli na njih osjeao neku udnu zbunjenost, po svemu slinu onoj kada mu je pred oima rastvorila paketi sa pricama i ampulama, pravei se da je u pitanju sasvim obina stvar koja je dio lijenike rutine i ratne situacije.

Te se zime vie nitko nije razbolio. Vjerojatno su se razbolijevali ljudi u okolnim zgradama, no to nije dio ove prie. Kada se s proljea razbistri ogledalo nad gradom, ovjek samo u udu moe misliti o svemu to mu je usred leda i magle padalo na pamet.

Av

Dadin pas zvao se Majda. Pratio ga je jednog kinog dana niz aleju pa preko Miljacke, sve do ulaza. Tada su se prvi put pogledali u oi, Dado je slegnuo ramenima, rekao jebaji ga sad i uzeo psa u ruke, odnio ga u kupaonicu, oprao mu ape, obrisao ih svojim runikom i pustio ga u dnevnu sobu.

Ujutro ga je probudio njukajui mu lice. Dado je imao velik nos za koji je mislio kako se ne moe svidjeti nijednoj eni, buljave zakrvavljene oi, ogromne ui i sitno bubuljiavo lice. Sve u svemu ista katastrofa. No, pas ga je ipak prisno i zaljubljeno njuio. Stoga je odluio prozvati ga Majda. Majda je bila posljednja Dadina djevojka, studentica agronomije iz Maribora, kojoj je onog ljeta pred Olimpijadu u Zaostrogu na plai svirao Kale bre Ano. Bila je no i Majda se zaljubila. Odveo ju je u Sarajevo, pokazivao joj muzeje i te stvari, ona se udila i nakon sedam dana otputovala. Te jeseni i zime Dado je uio svirati slovenske pjesme, ifrera, Domicelja i Lipa zelenela je. Krajem svibnja okrenuo je njezin telefonski broj i Majda mu je rekla kako se prije dva mjeseca udala i kako eka bebu. Dado je sam otiao u Zaostrog, na molu je sjedio plavokosi klinac i pjevao: Dok stojim za ankom delimino pijan... Dado je rekao jebaji ga sad i vratio se u Sarajevo.

Nije ga uope smetalo to je Majda bio muko. Taj pas ga je toliko volio da bi bilo glupo razmiljati o spolnim razlikama. Majda se nikada nije tukao s drugim psima, znao je pruiti apu, na pitanje koliko je dva i dva etiri puta zalajati, znao je i druge stvari koje skupi rasni psi koji su se zvali Astor, Hefest, Ares, ivas, Paris i Lindon nikada nisu mogli nauiti.

Kada bi Dado odlazio na posao, a radio je kao rendgenski tehniar u Domu zdravlja, Majda bi ga s prozora pratio pogledom, sve dok ne prijee most i ne izgubi se u aleji kestenova.

Drugi bi se psi uspaniili kada ih vlasnici ostave same u stanovima, no Majda je znao kako izmeu njega i Dade postoji neto vie od obinog psee-ljudskog odnosa, znao je da na ovom svijetu njih dvojica ive kao na pustom otoku, kao posljednji pas i posljednji ovjek.

Jednoga dana Dado se nije vratio kui. Stajao je s druge strane rijeke, pogledom traei prozor iza kojega je bio Majda. Zviznuo je i iza stakla pojavilo se znano lice. Gledali su se tako nekoliko minuta, Dado je mahnuo rukom, Majda je otvorio usta, ali je bio predaleko da bi se ulo av.

Ni sutradan Dado nije mogao preko mosta. Ljudi s orujem jo su dovukli i vree pijeska i napravili prave barikade. Otiao je na isto mjesto, ponovo zviznuo, a Majda se pojavio iza prozora. Dado mu je rekao da se uva, da e ovo uskoro proi i da u kanti za smee ima ostataka hrane. Majda ga je gledao, pretjerano bi bilo rei da je klimao glavom. Dado je vie puta pokuao otii, ali mu se nikako nije dalo. Na kraju je podigao ruku i uinilo mu se da je sasvim jasno uo av.

Kada se sutradan vratio, poeli su itati snajperi. Zaklonio se iza kestenovog stabla, promolio svoj veliki nos i zviznuo. Majda je ve bio iza stakla. Razgovarali su tako neko vrijeme, pas se pogledom poalio prijatelju, ovaj mu je pokuao objasniti politiku situaciju, da bi na kraju

vrsto obeao da e iste noi ve pronai nain da pregazi rijeku i da ga prevede na slobodnu stranu.

Svakoga dana susret je trajao sve due, svejedno to su meci itali na sve strane, to su padale granate, a okolo trali ljudi u uniformama. Dado je svake noi pokuavao prijei rijeku, no prije nego to bi zagazio u vodu hvatao ga je smrtni strah. Pomislio bi na no, na metak, na muenje i na sve ono o emu su mu govorili tokom dana. Vraao bi se posramljen, osjeajui kako je svakoga jutra sve runiji i kako mu svaki put kada iznevjeri prijatelja nos, ui i bubuljice jo malo narastu. No sljedeeg popodneva obeao bi Majdi kako e skupiti hrabrosti i sigurno doi.

Desetog dana Dado je morao tri puta zazvidati prije nego to se Majda pojavio na prozoru. Psea glava bila je sve sitnija, tuno naslonjena na prozorsku dasku. Dado je opet pokuavao objasniti neke stvari, Majda ga je gledao razumijevajui sve. Ni jedan ni drugi nisu tono znali to je zapravo rat, no osjeali su koliko rat boli one koji ne znaju ratovati. Dado je osjeao kako se gasi posljednja vana stvar u njegovom ivotu.

Sedamnaestog dana zvidao je itav sat, no lice se iza prozora nije pojavljivalo. Nadao se barem onom av, mogao je jasno zamisliti taj glas, ali nije bio siguran da ga je uo. Onda je doao ovjek s pukom i otro upitao:

Kome ti tu zvidi, ha?

 Tamo mi je pas.

A da ti tamo nije ko drugi, ha?

Nije, samo Majda u stanu.

ijem stanu, kakva Majda, ha?

U mome stanu, moj Majda.

A da ta tvoja Majda sad nije sa etnicima i da im ti ne daje signale, ha?

Dado ga je zbunjeno pogledao, vojnik je vrhom cijevi uinio pokret koji se inae ini kaiprstom i rekao:

Idemo gospodine, pa e komandiru objasniti to s Majdom!

Komandir je gledao Dadu malo u nos, malo u ui, pa u jedno, pa u drugo krvavo oko.

Majda je, kae, pas. Valjda kuja, majka mu stara, a stan je tvoj. Al' nije vie tvoj dok ga ne oslobodi. Nego uzmi ti, gospodine, puku ako si za puke. Ili ako ti je oni drugi ve nisu dali, pa je sad skriva. I nemoj mi sad nita treptati. Imam ja iskustva. Ulovio sam ve dvadeset takvih i svi su, vidi, imali krvave oi. Po tome propoznaje etnika, gospodine, samo po oima. Ali i zeevi imaju krvave oi. Ja u zasad misliti da si ti

zec, a ako si neto drugo, bolje ti je da te nema. Sad idi i nemoj da te vidim da opet zvidi.

Dado je iziao van, jo uvijek vjerujui kako e se sutra vratiti na isto mjesto. Moda je Majda spavao, moda ga nije uo od granata. Pas je pametan, moe on bez hrane i mjesec dana. Iao je tako niz ulicu, bilo je predveerje, tiho kao u doba mira. Prije nego to je pao na asfalt uini mu se da je uo sitno, poznato tapkanje iza svojih lea.

Silikoni

Globus koji se vrtio plavetnilom ekrana odjavio je posljednje none vijesti. U susjednom su stanu neto slavili; glas je buno i bez sluha pjevao o keri staroga ribara koja je zavrila na dnu mora. Stane A. je razmiljao kako da se otrgne, kako da ovu veer pretvori u neto drugo, neto to e lake i bez ikakvih uspomena proi. Drobio je opojnu glinu Maghreba, mijeao je s duhanom, motao cigarete i pruao ih ve zapaljene Jasmini. Sobom se irio dim koji nije izlazio kroz otvoreni prozor, nego se dizao u visine, opijajui pauke i prve proljetne muice. Nisu razgovarali, mada je od poetka bilo jasno kako e na kraju neto biti izgovoreno. Ili e on prespavati kod nje, to bi uvijek inio kada su roditelji odlazili u vikendicu, ili e pronai neki razlog, mimo onih koji su se ve uli na vijestima, i ostaviti je samu. Kojiput bi uzdahnuo, nakaljao se kao da e poeti reenicu, sve se nadajui kako e ga ona upitno pogledati i kako e se sve odmotati kao klupko vune. Traio je onaj trenutak u kojemu je sve mogue rei i u kojemu je u sve mogue

povjerovati. Ako jednostavno kae da ide, da mora zavriti tekst ili da oekuje telefonski poziv, ona e utke prihvatiti objanjenje, ali e ve sutra, ili prvom zgodnom prilikom, primijetiti kako ju je ostavio kada je bilo najtee i kada ni spiker na vijestima, inae miran i staloen ovjek, nije mogao prikriti strah.

Jasmina je otpuhnula posljednji dim, podigla noge na naslon fotelje i poela se smijati. On ju je pogledao, uz blagu strepnju da mu je proitala misli ili da ih je usisala skupa s dimom koji su razmjenjivali svih prethodnih sati.

Sjea li se kako se osmjehuju stjuardese dok avion gubi visinu? Govore kako je sve normalno, a svaki im mii na licu podrhtava.

On je klimnuo glavom i najprije joj nita nije odgovorio. Nervozno je gnjeio unu resicu. Nije volio taj njezin nain. Pone govoriti neto to je oito jako vano, ali tako da je on ne moe razumjeti. Svakom novom reenicom sve ga vie uvlai u priu, on se trudi pronai joj smisao, i onda, sasvim iznenada, u precizno odabranom trenutku, sasvim izravno i gotovo uvijek grubo, kae mu ono zbog ega je poela govoriti. Tada moe zapoeti svaa u kojoj je on redovito oteena strana jer ne stie odgovoriti na sve ono to je izgovorila dok jo nita nije razumio.

Nemam pojma o stjuardesama. Nikada nisam bio u avionu koji je ponirao. Nikada ih nisam vidio kako se osmjehuju. I ne znam zato sada poinje o tome.

 Pazi, nije to uope udno. Jest da se one svakodnevno voze avionima, ali i njih je strah, kao i druge ljude, da ne poginu. Samo, zbog rutine rjee ga prepoznaju. Naravno, sve dok avion ne pone ponirati.

Ti, vidim, esto ponire avionom.

Ne, bilo je to samo jednom. Letjeli smo za London, bio je vedar dan nad Europom i najednom smo poeli propadati. Motori su sve vie tutnjali, a avion je sve dublje padao. Pojavila se osmjehnuta plavua i rekla nam kako je sve u najboljem redu i kako smo upali u obian zrani dep. Kada smo se konano podigli, bila je siva u licu. Mislim da je otila povraati. Kasnije je i kapetan ponovio kako je to normalno.

Hoe rei da se ona plaila, a ti nisi?

Ne, hou rei kako se svi plae i kako je to normalno.

I ti sada misli da ja umirem od straha?

Promekoljila se u fotelji, naslonila glavu na zeleno-sivi naslon za ruke, namjestila zaueni izraz lica, oito joj je pria prijala.

Nisam ni znala da poniremo. Zapravo, nisam primijetila niti da letimo, tako da o tvome strahu nemam pojma.

Naravno, uvijek zna samo ono to eli znati. I jo zna ispriati priu koja, kao, nema nikakve veze s nama, ali u kojoj je klopka u koju me

lovi.

Da, noas sam ja pauk, a ti stjuardesa.

Oblila ga je, poput crvenila, nekakva udna nelagoda. Osjetio se presvuen u enski lik, kao da ga je uhvatila kako isprobava njezine podvezice. To ga je razbjesnilo.

Zapravo, sviaju mi se stjuardese. Imaju velike tvrde grudi, duge noge i sve drugo to sam elio u ivotu.

Nema problema, jedna hormonalna terapija, malo silikona i boje za kosu, pa e zadovoljiti elje.

Jo uvijek se osmjehivala, trudei se na svaki nain sauvati prisebnost, ne rei nita to bi otkrilo njezino stvarno raspoloenje i to bi ga navelo da je s nekoliko pravih rijei otjera u pla. On je bio zbunjen razvojem dogaaja; razgovor je ulazio u one sfere koje nije poznavao i iz kojih nije vidio izlaza.

Tada bi, pretpostavljam, pronala pravu mukarinu za sebe. A ne stjuardesu. Recimo, Mitra s prvoga kata. Ako ve nije otiao u umu. A ako je i otiao, mogla bi fino za njim. Nema veze to nisi Srpkinja. Prepoznat e meed u tebi pravu enu.

Glas mu je ve podrhtavao od bijesa. Misli su mu sustizale jedna drugu. Najprije je htio zgrabiti kristalnu pepeljaru i razmrskati je o zid, onda je

htio skoiti, bez rijei izai iz stana i zalupiti vrata za sobom, no jezik mu se vie nije mogao zaustaviti. Ona, meutim, nije mijenjala izraz lica.

Da, samo to nikad nee postati prava stjuardesa. Silikoni, zna, vole eksplodirati u visinama, pa bi mogao ostati bez sisa koje toliko eli. I onda bi konano bio ono to zapravo i jesi ni mukarac ni ena.

Otvorio je usta da joj neto odgovori i odjednom se zaustavio, rijei koje je poelio najednom su se na vrhovima glasnica rastavile u slogove, pa u slova i na koncu u dubok glasan uzdah. Lice joj je jo uvijek bilo svo u osmijehu, prilijepljeno uz naslon i izoblieno. Po prvi put otkako ju je upoznao mogao je vidjeti svaku dlaicu na obrvi, svaku krvavu ilicu u oku, sitne rupice na koi u kojima su nekad, zamislio je, u pubertetu ili prije, bile neiscijeene bubuljice. Gledao ju je kao to se umjetnika slika gleda na rendgenu nakon to se posumnja da je falsifikat.

Otvorio je prozor auta, zrak ga je hladio kao nakon duge, bunovne bolesti, prolaznici su nestali s ulica, tramvaji su stajali. Ispred pravoslavne crkve, preko puta pote, okupila se grupa mukaraca. Jedan je imao blatnjave gumene izme na nogama. Stane je pritisnuo gas, za sluaj da im padne na pamet da ga zaustave. Uskoro je stigao kui, zavukao se u sigurnost kreveta, daleko od svake stvarnosti, ali i od onoga to mu je jo juer bilo najvanije u ivotu. Nekoliko trenutaka pokuavao se uvjeriti da je meu mukarcima vidio Mitra; uspavljivalo ga je saznanje da prvi put uspijeva stvoriti svijet u kojemu ni za dobro ni za zlo nee biti odgovoran.

Tragovi

Padala je kia dok si spavao rekao je i pomilovao djeaka po glavi. Djeak je akom trljao oko, migoljei se ispod velikog sivog kaputa. Stric je priao prozoru; duge noge prolaznica rasle su u nebo, kapi iz oluka razbijale su se o asfalt kao sitne eksplozije iz nekog drugog, recimo mravljeg svijeta.

Djeak je zbacio kaput sa sebe, navukao ute gumene izme i zakoraio u prostoriju. Osvrtao se za tragovima koje je ostavljao u ugljenoj praini. Izgledali su kao maleni planovi grada, ispunjeni pravokutnicima i rombovima izmeu kojih su prosjeene ulice. Stric se nije micao od prozora, sve dok se djeak nije sasvim zaigrao, dok nije odluio cijelu prostoriju ispuniti svojim tragovima.

Naao sam bicikl u drvarniku. Moemo se voziti ako hoe. Prestala je kia i to bi bilo ba dobro. Vozit emo se kroz grad, pokazivat u ti koja je koja ulica, gdje sam stanovao dok sam studirao. Objasnit u ti kako e se vratiti ako se izgubi. Djeak ga nije ni pogledao. Oprezno je koraao, pazei da ne pokvari ve utisnute tragove. Stric ga je htio privui obeanjima, da djeaku sve izgleda kao normalno; kod djece je to mogue, mislio je, djeca znaju pronai lijepe i zabavne stvari i brzo ih zaborave ako ih izgube.

Djeak se naao u klopci. Okruio se tragovima, do prostora bez stopa vie nije mogao doi ako ne pokvari barem jedan trag. Mahinalno je

pogledao u strica, pomislio je kako bi ga on, moda, mogao prenijeti do neosvojenog prostora, ali je onda shvatio kako bi i on morao pokvariti neki trag pa je odustao.

Ako nee da se vozimo na biciklu, moemo otii u park. Moda upozna nekog prijatelja. Kada bi nas tvoj djed selio iz grada u grad, ja sam stalno morao nalaziti nove prijatelje. I uvijek bih ih, zamisli, nalazio po parkovima. Eto, ovo je sad tvoj drugi grad i red je da nae prijatelje.

Djeak je slegnuo ramenima, a onda iznenada nogom pre-brisao tragove ispred sebe, uinio je korak, pa istim pokretom prebrisao i druge. Zrak je bio pun ugljene praine. Djeak je to znao, svialo mu se, pa je nastavio dizati prainu i kada tragova vie nije bilo.

Mi smo sada sami i trebao bi priati sa mnom. Moda sam ti dosadan, ali to nije vano. Moramo suraivati. Sada smo kompanjoni i moramo napraviti neto veliko u nepoznatom gradu. Kao kauboji. Ne zna s koje strane vreba opasnost.

Djeak se zaustavio nakon to je uo rije kauboji. To je ve moglo biti zanimljivo. Sjeo je na kaput, prekriio noge pod sobom kao to to ine stariji ljudi i upitao:

Je l' ba svi kauboji ne pucaju drugim kaubojima u lea?

Ako pucaju, onda nisu kauboji, nego razbojnici. Odrasli je bio zadovoljan; djeak e ipak razgovarati s njim.

 A to mi ne bismo bili razbojnici?

Zato to razbojnici zavre u zatvoru ili ih netko upuca u lea.

A kakva je razlika kada te netko upuca u lea ili u naprijed?

Ako te upuca u naprijed, to znai da je bio bri od tebe, a ako te upuca u lea, znai da je bio pokvaren.

Da smo mi Stevu Obradovia upucali u lea, ostali bismo kui, zakopali ga u bati i nitko ne bi znao.

Stric se ugrizao za jezik. Ljutito je pomislio kako je pria s kaubojima od poetka bila nepromiljena i kako je mogao pretpostaviti da e mali zavriti na Derventi, koju tri dana nisu spominjali, a eto je sad opet. Propala mu je strategija zaboravljanja. Djeaku je sedam godina, mislio je, zaboravit e sve ako ga ne bude podsjeao. A evo sad, spominje potara Stevu, po imenu i prezimenu, samo to mu nije izrecitirao i broj line karte. U trenutku mu se pojavi zlomisao kako mu je djeak samo teret, a onda je se uplai i zapoe jo njenije.

Nije na nama da se obraunavamo sa sitnom ribom. Mi emo uiniti veliku stvar, a velike stvari su mogue samo ako ne misli na malo.

Ja sam mali i radit u male stvari, a ti si veliki i radit e velike. Ti e biti poljar Lijan, a ja maak Too!

 Ako je za zajedniku stvar, onda moe! stric je zadovoljno pljesnuo dlanovima.

Ali da me ne svee u vreu i ne baci u rijeku nastavio je djeak logikom opieve prie i opet strica naveo da se osjea loe.

Nisam lud da kompanjona bacam u rijeku. Dosta je prie i filozofiranja, odakle hoe da poemo u osvajanje grada, od parka ili od kruga biciklom?

Moe bicikl.

Odrasli je pourio u drvarnik da djeak ne stigne dalje progovoriti, opet se pojavio na vratima i mahnuo mu rukom.

Vozili su se pustim gradom. Bila je subota i svi su Slovenci otili u planinu. Djeak je sjedio na ramu bicikla, stric mu je pokazivao zgrade i objanjavao to koja znai. Mali je sluao zvuk vlanoga asfalta pod gumama. Drukiji je nego zvuk makadama, mislio je, tii je i nekako ljepi. Stric je sa sve veim oduevljenjem okretao pedale. Dok je na biciklu, svejedno mu je gdje se nalazi. Svi ljudi na biciklima su isti. Nikome ne pripada zemlja pod gumama, mislio je, ili pripada svima jednako. Polako mu se razdvajala svijest na ono to govori djeaku i na ono to misli za sebe. Osjeao ga je izmeu ruku kao bie koje die, pulsira i mie se. Nikada neto tako ivo nije imao pred sobom. To ga je uzbuivalo, ali i plailo. Kada su se dovezli do kolskoga igralita, prvi

put ga je pogledao. Djeak je gledao put koji su ostavljali za sobom, stricu se uinilo kako neto strano vidi u njegovim oima, naglo se osvrnuo i umalo nisu pali sa bicikla. U nekoj drugoj prii to bi bila smrt, pomislio je. Djeak je leao na igralitu i smijao se. Sve drugo bilo je prazno i naputeno.

Sada emo pronai loptu i pokazat u ti ta Magic Johnson radi s koevima! rekao je dok se djeak pentrao po eljeznim cijevima, prema ploi od pleksiglasa.

LO ZNAK

Previe je okrhnutih stvari rekla je i naglo ustala. Godinama se spremam pobacati ih, sto puta sam rasjekla prst perui sue. Mislim da je sada vrijeme da to rijeimo.

Pogledao sam je i pomirljivom grimasom pokuao otkloniti potrebu da govorim. Danima smo uali u podrumu, premetali jezikom cijeli ivot i ono to je bilo prije njega, svaali se oko sitnica preuenih prije nekoliko godina, mrzili se onako kako bi se zamrzili stari prijatelji na pustom otoku, od svih brodova dalekom. Pokuavao sam joj objasniti da rat ima svoju logiku i da e ova pucnjava, kao i sve ranije, na kraju prestati, da se topovi moraju ohladiti, da e vojnici uskoro smiljati nove strategije, a tad obino ne pucaju. No ovaj put je stvarno trajalo predugo.

Plailo me to je ona vjerovala kako za sve postoje neki drugi razlozi u koje prije nije vjerovala, koji joj nikada ne bi pali na pamet.

Zna li ta znai kada sanja da ti ispadaju zubi?

Ne znam mrzovoljno sam slagao.

To znai da ti je neki ivotni gubitak, neka smrt za vratom.

I?

Upravo sam sanjala kako mi, jedan po jedan, ispadaju tri zuba. Klimaju se u snu, ja ih pokuavam jezikom smiriti, a oni se i dalje klimaju kao da ih netko iznutra klima i onda ispadaju.

Nisam primijetio da si spavala.

Jesam, jesam, zatvorila sam oi na tri sekunde i zaspala. San je bio dug, mada sam spavala kratko. To ti je kao realno i filmsko vrijeme. Proli put sam sanjala kako mi ispadaju zubi no prije nego to e umrijeti otac. Sjeo je u fotelju, natoio rakiju i umro. Na televiziji je bila utakmica i nitko se nije javljao na telefon hitne pomoi.

Znam, igrali su Jugoslavija i Brazil, kada je Oblak pogodio stativu pokuavao sam odvui razgovor na drugu stranu.

Nije se ni pomaknuo, nije ni oi sklopio, nije ni ruku pomaknuo, samo

su mu se pogasila svjetla. Tako je to bilo. Imala sam deset godina i ve sam znala to taj san znai. Evo, osamnaest godina nisam ga sanjala.

Ne bi ga ni sad sanjala da nisi htjela bijesno sam traio upalja po depovima.

Uvijek me optuuje za neto, nikada ti nisam bila dobra, a sad me ve i za snove krivi. Ne moe se htjeti neto sanjati.

Tada je nastupila utnja. ule su se eksplozije. Ona je plakala. Sad bih joj trebao prii, zagrliti je, tjeiti, izmiljati razloge svoje krivnje. No nije mi padalo na pamet da se pomjerim niti bilo to kaem. Jecala je sve glasnije. Valjda je mislila da nisam primijetio, nisam uo ili da je toliki mrak da joj ne vidim lice. Uzdahnuo sam i zatvorio oi.

Nisam ja kriva to znam progovorila je kroz suze.

ta zna?

Da ovo vie ne moe prestati.

Uvijek je prestajalo. Ne moe ni ovaj put zauvijek trajati. Kada se uare, cijevi se iskrive kao da su od plastelina.

A jesmo li sad kao Osijek?

To pitanje bilo mi je drago. Na udan nain vraalo je vedrinu. Ona je,

naime, imala neku prijateljicu u Osijeku, i dok je tamo trajao rat, ula bi se s njom svaki dan. Ova joj je priala kako je to kada padaju granate, kasnije bi na dnevniku gledala razrueni grad i vjerovala da tako izgleda pakao. Ti telefonski izvjetaji i televizijske slike izgledali su straniji od samoga rata i ona je smatrala da je Osijek mjera uasa, ali uasa koji se da izdrati. Kada bih joj odgovorio, zapravo kada bih joj slagao da na grad jo uvijek nije razruen i izbombardiran kao Osijek, ona bi se smirivala, gotovo bi je obuzimao spokoj. Vjerovala je da moe izdrati ono to joj je izdrala prijateljica. Svaka slutnja da postoji neto gore, svaka sumnja u moje odgovore vraala bije snovima i priama o nekoj vraari koja je njezinoj majci, jo prije pedeset godina, rekla kako vidi mrak u njezinim oima i kako kroz taj mrak vidi i mrak njezine djece i djece njezine djece, pa o prstenu s plavim kamenom, a plavi dragulji naravno donose nesreu, koji se tko zna otkud i od koga naao u naoj kui i sada postao razlog etnikim granatama.

Ne mogu vie ekati, moram ii gore neto uraditi. Previe je okrhnutih tanjura i aa u kui, jednom u si prerezati ile perui ih.

Dobro, bacit e ih, ali saekaj da se ovo malo smiri. Ionako ih sada ni ne pere ni ne koristi.

Poslije u zaboraviti. Uvijek tako zaboravim, pa se onda poreem. Lako je tebi, ti ne pere sue i nije te briga.

Ugrizao sam se za jezik i opet nisam rekao nita. Razgovor, to jest svau, nastavio sam u sebi. Bez progovorene rijei raspravio sam tko je

kada prao sue, tko to ee ini i tko ga pere kad ona ima glavobolju, a ima je u vrijeme menstruacije, u vrijeme ovulacije i u ona druga vremena za koja ne znam kako se zovu.

Granata iz haubice moe probiti tri betonske ploe. Prolazi jednu za drugom, padne dolje meu ljude, da im vremena da je pogledaju, da znaju kako ih je stigla i kako e umrijeti, pa tek onda eksplodira.

Opa, dobili smo i balistikog strunjaka!

Nakon godinu dana granatiranja svi su postali strunjaci osim tebe, jer ti ne eli nita znati.

A Boga ti, kako ti zna da ta granata probije tri betonske ploe i onda se jo pozdravi s ljudima u podrumu.

Znam, priala mi je Marica, a njezin je mu artiljerac.

Bezbeli mu je tako pala granata dok je uao u podrumu, pa sada zna.

On, za razliku od tebe, ne ui, nego se bori.

Evo, idem se i ja boriti, pa da vidimo kome e ti onda priati svoje gluposti podigoh se kao da u iz ovih stopa izai van meu granate i kao Bruce Lee se boriti protiv njih. Bio je to pametan potez jer narednih pola sata nije progovorila ni rije. Mogao sam srediti misli i vratiti se

oslukivanju eksplozija. Plovile su kao valovi to putuju za prekooceanskim brodom i nakon sati i sati pronalaze obalu. S jednog kraja grada na drugi pravile su urednu zvunu kulisu. Zamislio sam koncert za stotinu bubnjara, jedan zapone frazu, nastavlja je drugi i tako s kraja na kraj velike doline. Pink Floyd bi to izveli u Pompejima. Oratorij bi preorao grad.

Zna li ta u svakoj kui znae okrhnute ae?

Ne znam opet sam slagao.

Znae nesreu.

To ti prije nije padalo na pamet?

Nije bilo razloga.

Za nesreu uvijek ima razloga. Osim toga, koliko ja znam, u Sarajevu je bilo puno onih koji u kui nisu imali ama ba niti jednu okrhnutu au...

... ali je bilo i onih koji su imali sve okrhnuto!

...i bilo je onih koji nikada nisu sanjali kako im ispadaju zubi, pa su svejedno izginuli!

... ti naravno zna ta je cijeli grad sanjao!

...i onih koji nikada nisu sanjali da jedu slatko!

... to, majstore, trebo si postati doktor za snove!

... osim toga, meni je vraara rekla da u biti bogat i da u cijeli ivot biti sretan, i da u imati puno djece, i da u imati krasnu enu!

... naravno, opet sam ja kriva. Da nisi naao ovakvu kravu, ni rata ne bi bilo!

... mogla bi me katkad pustiti da ti sam kaem da si krava, uvijek to govori prva!

Podrum je guio urlanje, etnici su jo ee poeli pucati, svjetlaci su mi skakali pred oima, unosio sam joj se u lice, nikada nisam bio toliko bijesan.

Istrala je iz podruma i odjurila u stan. Ako je mislila da u je odvraati, prevarila se. Neko vrijeme nije se ulo nita osim eksplozija, a onda je u pravilnim, ritminim razmacima poelo razbijanje stakla i porculana o asfalt. Staklo je kristalno odjekivalo, kao cilik srebrnih inela, tanjuri su proizvodili tupe zvukove, kao kad udara po dobou preko kojeg je prebaen mokar runik. Sjeo sam i zapalio cigaretu. Eksplozije su vulgarno nasrtale na taj fini, umirujui zvuk. U jednom sam trenutku poelio da nikada ne prestane s tim razbijanjem. Ili da ne prestane barem dok se ne utia pucnjava.

Vratila se nakon pola sata. Sjela je na svoju stolicu, prebacila nogu preko noge i, proteui se, provukla prste kroz kosu. Izgledala je kao nogometa koji je upravo sklopio ivotni ugovor.

Sve sam ih pobacala, i okrhnute i neokrhnute. Nisam imala vremena provjeravati koji su jedni, koji su drugi.

Nasmijao sam se i vrsto je zagrlio. Nakon dugo vremena sve je bilo kao na poetku.

A i granate kao da su manje padale.

Duh

Miliu V. posveeno

Djevojica je cijelo jutro traila kredu. Po ladicama i ormarima, po djejim sobama, lutala je od stana do stana pretraujui svaki kut, paljivo je prebirala po razbacanim fotografijama, preskakala je rasporene madrace, zavirivala u naputene kancelarije iz kojih su poput slijepih oiju zurili razlupani ekrani kompjutora. Tko bi samo pomislio da meu tolikim stvarima koje su ostale za ljudima nee biti niti jedne

jedine krede. Dobro, nije kraj svijeta ako je i ne nae, moe ona i bez krede, ali kada se ve poduhvatila traenja i kada su ve ivci zatitrali kao to uvijek zatitraju kada traite neku stvar koja vam je sve vrijeme bila pri ruci i pred oima, onda bi bio red da se konano negdje pojavi, barem sasvim mali komad, ne vei od nokta, dovoljan moda tek da se povue jedna crta.

Kada je otvorila vrata Personalnog ureda, prema njoj je, kao da je samo to ekao, zakoraio dugokosi mukarac etrdesetih godina u konoj jakni, crvenoj kariranoj koulji, uskim trapericama i kaubojskim izmama. Pod petama mu je krckalo staklo, polako kao orasi u nekoj bajci s medvjedima. Stao je pred djevojicu, uzdahnuo, prijekorno je pogledao i rekao:

Ne bih te nipoto pitao ta ovdje radi jer mi ne bi znala odgovoriti.

Ja bih tebe pitala, ali me je strah.

Ti nisi tu da ispituje, niti je na meni da odgovaram. Ja sam tu kao to je i sve drugo tu, ovi stolovi, prozori i zidovi. Problem je to emo s tobom.

Djevojica je spustila pogled, zapiljila se u vrhove cipela, jo uvijek nesigurna da li se samo srami ili se plai jer je uinila neto to nije trebala. Mukarac je iz unutranjeg depa izvukao tvrdo pakovanje Camela, kucnuo kutijom o nadlanicu, izvukao cigaretu i pripalio je starinskim benzincem. Otpuhnuo je dim u visinu, oslonio se desnicom o

dovratak, lijevu nogu savio u koljenu, zagledao se u boni zid. Djevojica ga je ve gledala s divljenjem.

Ti si ovdje sam? upitala je.

Ja nikada nisam sam! Kamo god poao prati me duh Maxa Yasgura. Ovdje smo sluajno. Osim toga, zar nismo rekli da me ne smije nita ispitivati.

Mukarac nije bio straan. Samo je bio malo udan. Kao velika igraka, ili veliki patuljak koji je upravo siao s televizijskog ekrana. Djevojica je bila zadovoljna. Napuila je usne, donju prebacila preko gornje, u etiri koraka nainila krug, pa se vratila na isto mjesto.

Ovo je sad moj grad i mogu pitati koga god hou i to god hou.

ini mi se da u tvome gradu nema vie nikoga primijetio je mukarac, izvadio cigaretu iz usta te je kaiprstom i palcem katapultirao u drugi kraj prostorije, tono u alicu od kave. Zadovoljno je zavukao ruke u depove, leima se naslonio na dovratak i opet namjestio neki novi izraz lica, koji je, kao i svi prethodni, izgledao poput poze s MTV-a.

Nisi bio tu kada su proli tenkovi?

Ne, to je bilo prije naeg gostovanja.

Bilo je jutros.

 Rekao sam prije gostovanja.

Moe li se tvoj duh vidjeti?

Naravno! Vide ga svi oni koji su ga upoznali.

Ja ga ne vidim.

Jer se nisi ni rodila u vrijeme kada su ga upoznavali.

Ti si blesav! Tu nema nikakvih duhova. Nema niega to se ne moe vidjeti.

Mukarac je podigao obrve, osmjehnuo se mimikom Ozzyja Osbournea, i rekao:

Ako nema niega to se ne moe vidjeti, tada niega nije ni bilo. A tko je, reci mi, pio kavu iz one alice, tko je brisao ruke onim runikom, jesu li oni kompjutori ikada bili ivi, je li itko silazio niz one stepenice?

Da, to su bili ljudi koji su tu ivjeli. Sada su otili jer su naili tenkovi.

I sad ih, misli, vie nigdje nema?

Ovdje ne!

 Svaki put kada netko od njih pomisli na ovo mjesto pojavi se njegov duh, u ovoj zgradi, na onoj tamo ulici, preko puta, u svim kuama. Oni postoje kao i sve drugo, samo to ih ti ne moe vidjeti jer ih nisi poznavala. Tako je i s Maxom Yasgurom.

I on je ovdje ivio?

Ne, on ide sa mnom. Mi uvijek dolazimo otamo! mukarac isprui ruku i pokaza u smjeru zalazeeg sunca. Drao je nekoliko sekundi ruku u zraku, kao da joj se divi ili kao da eka da nevidljivi fotograf obavi svoj posao, potom ju je skupio u aku i prinio je srcu.

Zato to tako smijeno radi? pitala je.

Mukarac se namrtio, na trenutak zatvorio oi kao da je uo najveu glupost na svijetu i rekao:

inim to da me bolje zapamti.

Zato bih te pamtila? Da i ti nee postati duh? Pogledao ju je, osmjehnuo se s olakanjem:

Max Yasgur je duh, Randy Rhoads je duh, Phil Lynott je duh, Tommy Bolin je duh, John Bonham je duh... govorio je nabrajajui dok nije istroio svih deset prstiju A ja nisam duh, ja sam, kao to vidi, iva legenda.

Djevojica se pokuala ironino osmjehnuti. Prvi put joj se uinilo da je gesta ostala nezapaena, pa ju je ponovila jo dvaput.

Tebe ne poznajem, tvoje duhove ne vidim, i mislim da si budala.

Mukarac je odgovorio uspjelijim ironinim osmijehom. Pokazao joj je rukom da se skloni, proetao prostorijom, otiao u ostavu i ondje pronaao metlu. Zatim se popeo na stol. Raskoraio se, proistio grlo i iritantno visokim glasom, u kojemu je bilo neega od uroene distorzije, zapjevao: Baj, baj, baj, moja malena, baj baj, ostvari ljepi san... Ljuljao se u ritmu svoga glasa i prstima okidao po slamnatim strunama.

Djevojica je u prvi tren bila uplaena udnim glasom koji se kao odjek vraao iz svih prostorija, ali i mukarevim naglim kretnjama koje se nikako nisu mogle prepoznati u onome to je jo maloprije inio i govorio. Kasnije joj se sve to uinilo sasvim zgodnim. Mukarac je desetak minuta pjevao, solirao na gitari, grio lice kao da ga je spopalo deset tisua decibela iz najrazornijeg pojaala, da bi s krajem pjesme zafrljaio metlu u zid i skoio sa stola.

To je, moja gospoice, bilo to, i ti bi se, da si malo odraslija, a moda i malo pametnija, sada trebala diviti. A moda se i zaljubiti u mene.

Ono to se ulo iz drugih soba, jesu li to bili duhovi?

Ne, to je bio samo odjek. Tvoj grad, naime, nema ba dobru akustiku. Ali neka te to ne brine. Odjekuje u svim praznim dvoranama u

vrijeme tonskih proba.

Djevojica je klimnula glavom:

Hoe li te ubiti ako se vrate s tenkovima? upitala je.

Bilo bi ti ao?

Pa bi, tada bih ostala ba sasvim sama.

Dobro, onda emo Max Yasgur i ja otii prije nego to se oni vrate. Ako nas poeli, ti samo potrai radio, a mi emo biti unutra.

Rekao je to i polako, krckajui, iziao van. Dok se sputao niz stepenice, djevojica je pomislila kako ga je moda trebala zamoliti da odsvira jo jednu pjesmu prije nego to se tenkovi vrate, no nije joj rekao niti kako se zove.

Vani se ve dugo sputala no. Zidovi su bili sve blii jedni drugima, kredu nije nala niti ju je mogla dalje traiti. Mrak je bio pust i nije ga se plaila. Iz daljine su se, iz svijeta u kojemu je bilo jo ivih, uli topovi. Legla je u kut sobe i pomislila kako e ujutro traiti i kredu i radio, da provjeri je li sve ovo bila istina.

MUSLIJA

U Njemakoj se ljudi boje svjetla. Sve neto stiu oi, gnjee ih kapcima onako ko to bi stari Sejdo gnjeio ir, a u irevima je, jadan, bio cijeli ivot; izvedi ovce na pau, zasui koulju i stiskaj ireve, nikad mu nije bilo dosadno. E, tako ti i Nijemci, sve im u svjetlima, a u svjetlo gledat' ne mogu, pa se mue gasei ga u oima. Mislio je tako Muslija nakon sedamnaest mjeseci boravka u Frankfurtu, prije nego to je vrsto odluio vratiti se u Teanj svojoj babi i svojim kokoima, da meu njima proivi ovo to mu je od ivota ostalo i to mu je od Alaha zapisano. U Njemakoj nee umrijeti jer u Njemakoj umiru samo Nijemci; ostalima smrt nije odreena, nego im valja ivjeti sve dok se ne vrate ili dok ih mimo smrti ne nestane.

Vlak je polazio u pola pet. Muslija je obukao paradno, zeleno odijelo, spremio ono malo stvari u torbe, kupio kilu kave da ne ide bez obraza i ukrcao se u prvi razred. Prije pedeset godina otac mu je rekao da se begovi, gradski svijet i gospoda voze prvim, a raja drugim, i Muslija nije htio ii mimo toga. Maraka je imao dovoljno, a tko bi i tedio dok je rat i dok mladost gine. Pronaao je prazan kupe, biva da ne smeta kome jer mladu je svijetu nekad teko u starca gledati, pogotovo ako je starac iz tamo neke zemlje, Bogu iza nogu, iza svih frankfurta i iza svih dojlanda. Ni njemu ko mladiu nije bilo lako u stara gledati; jednom ga je, ba u vlaku, trideset i neke neki Latif-aga od Sarajeva do Zagreba gnjavio priama o turskom vaktu, koji je bio bolji od austrijskog, i o austrijskom, koji je bio bolji od Aleksandrovog, i o tome kako je u nas svaki novi vakat gori od onoga prije i kako se boji za ovu mladost, koja e sigurno jo tri vakta preturiti preko glave. A Zagreb je bio daleko, bilo je vrijeme ire, mogao si pjeke hodati uz vagone, a Latif-aga nikako da prestane.

Da ih je put vodio do Bea, svojim bi priama o vaktima doao, Boe mi prosti, i do kijametskoga dana.

Eto, zato je Muslija pronaao jedini prazan kupe, sjeo do prozora da bude to neprimjetniji ako tko naie i ako poeli sjesti da ga svojom prisutnou ne omete. I tako, ba pred austrijsku granicu ue jedan postariji gospodin, srebrne naoale mu na nosu, i upita na njemakom je li slobodno. Muslija mu pogledom objasni da jest. ovjek se nasmijei i sjede, ali ne preko puta, da se ne udaraju nogama, nego onako pokraj. Nakon nekoliko minuta izvadi gospodin novine, pa skide naoale s nosa, pa izvadi druge, u finoj konoj futroli, ovaj put zlatne, stavi ih i poe itati. Musliji bi neugodno. Ne moe neprestano gledati kroz prozor, a ne moe se ni osvrtati oko sebe, potkait e ovjeka pogledom, omesti ga ili, ne daj Boe, uvrijediti. Nego, otvori Muslija torbu, izvadi iz nje sve svoje dokumente, izvadi i naoale, obine, ali svejedno naoale, i poe kao prouavati ono to ve zna napamet. Prelistao je tako do carine i paso, i izbjeglike kartone, i rodni list, i sindikalnu knjiicu, i posljednje odsjeke od penzije, stare dvije godine, a gospodin je jo uvijek itao istu stranicu u novinama.

A na carini eto ti umjesto brkatih i elavih carinika plavokose djevojke u uniformi, djevojice skoro, uze pasoe pa ih vrati i jednako se osmjehne i Musliji i gospodinu. Nakon to je izala gospodin uzdahnu, preklopi novine, pogleda Musliju, slegnu ramenima kao da je neto skrivao i zapali prvu cigaretu. Muslija je jo neko vrijeme drao dokumente na koljenima, a onda ih je zajedno s naoalama spremio u torbu.

Gospodin ga je ponudio cigaretom, Muslija je uljudno klimnuo glavom i dlanom pokazao da ne pui. Gospodin se opet nasmijeio, pokazao prstom na cigaretu, nainio gadljiv izraz lica, odglumio kaalj i opet se nasmijeio. Muslija je rekao Da. Gospodin je iznenaeno podigao obrve i provrtio cigaretu izmeu kaiprsta i palca. Nakon to je istu radnju ponovio nekoliko puta poeo je sipiti duhan kropei tepih boje vinje. Muslija je, onako vie za sebe, rekao: Grehota, brate. Gospodin se u trenutku namrtio, vratio cigaretu u kutiju i opet izvadio novine. Sada ih je itao bez naoala. Muslija je gledao pred sebe, u fotografiju Eiffelovog tornja i neba posutog ovicama.

Putovali su tako u miru i pola sata. Gospodin je u meuvremenu ipak izvadio naoale, one zlatnih okvira. Muslija je uzdahnuo i jo tie progovorio: A ta li se ti, bolan, ljuti kad me nisi ni razumio. Gospodin ga je pogledao, uini mu se jako tunim, lice mu je dobilo izraz kao da napeto razmilja, nakaljao se, Muslija mu je uzvratio pogledom, gospodin se kaiprstom dva puta kucnuo u grudnu kost i rekao: Split. Musliji se razvedrilo lice, uinio je isti pokret i rekao: Teanj. Gospodin je znalaki kimnuo glavom i rekao: Kroacija. Muslija je odgovorio: Split Kroacija, Teanj Bosna.

Gospodin je bio iznenaen: Sarajevo Bosnien. Muslija je klimnuo glavom, ponovio: Sarajevo i tri-etiri puta presjekao dlanom zrak, hoe rei, Teanj je jo od Sarajeva. Gospodin je zabrinuto potvrivao, a onda s mukom izgovorio:

etnik. Muslija je odmahnuo glavom, prinio dlan grudima i rekao:

 Ich bin Muslija, Muslija Musliman, Teanj Muslimani. Gospodin je izvadio papir, nacrtao krug, ponovio rije Teanj i nacrtao tokice okolo, pitajui: etnik? Muslija je potvrdno klimnuo glavom i rekao: Nafaka. Gospodin je opet iznenaeno podigao obrve: Nafaka? Muslija vie nije znao objasniti to je to nafaka, pa mu bi neugodno to ju je i spominjao. Neko vrijeme opet nisu progovarali, gospodin je oito razmiljao o onome stoje uo, kadli vlak naglo zakoi i gospodinova torba pade Musliji ravno na glavu. Gospodin skoi, Muslija se naglo razvedri, uhvati torbu i stade je tresti: Nafaka! Nafaka! i pokazivati na svoju glavu: Torba nafaka, etnik nafaka. Gospodin vrati torbu nazad i ponovi: Torba nafaka, etnik nafaka. Muslija mu se osmjehivao i klimao glavom. Gospodin je formulu ponovio jo nekoliko puta, ve vjerujui kako e ljudima u Splitu, u Meunarodnom Crvenom kriu, moi objasniti to se dogodilo u Bosni. Rei e im kako mu je stari gospodin s licem Konrada Adenauera, Musliman iz Tenja, rekao: Torba nafaka, etnik nafaka.

Kada je vlak uao u Zagrebaki kolodvor i gospodin i Muslija imali su dojam kako se poznaju ve jako dugo, kako jedan o drugome znaju sve i kako su jedan od drugoga uli ono najpametnije, ono to e im u buduem ivotu jamano biti od velike koristi. Muslija se uvjerio kako ima i drugih Nijemaca, nisu svi plavi ko palainke i ne boje se ba svi svjetla. Osim toga, gospodin ga je sve fino razumio, ba kao to je red da ovjek u putovanju razumije drugog ovjeka. Gospodin je, opet, sreo nekoga tko e mu objasniti to je to Bosna i zato se tamo ratuje, nekoga tko e mu rei arobnu formulu koju e u Splitu zasigurno svi razumjeti. Malo ga je, istina, muilo to do kraja puta ipak nije uspio otkriti to je to

nafaka.

ampion

Andrija R. je priao stolu i iz unutarnjeg depa izvukao zlatnim flomasterom uokviren papir. Pokazao ga je svoj etvorici. Pisalo je: KARL LUIS AMERIKA. Onda je okrenuo drugu stranu i ponovio kretnju, od lica do lica. Pisalo je: JA SARAJEVO. Oni su se pogledali ispod oka, u kutovima usana prijetila je eksplozija smijeha. Mue se maio za Marlboro i pruio ga Andriji. Ovaj je odmahnuo glavom:

Ne puim, odoe plua.

Sjedi onda, popi' neto.

Fala, ne pijem.

Kafu?

Udara na modane elije i onda ne mogu upravljati nogama.

Hazim se poe smijati, Mue ga prijekorno pogleda, pa namignu, kao da se ovaj smiri.

Dobro, trka, ta bi ti onda?

 Treba mi sponzor za pripreme.

A gdje bi se ti pripremao?

U Saleziji. Nosit u sponzorovo ime na majici.

Mue pokaza Andriji rukom da skine majicu. Hazim se opet nasmija i ode preko puta u Svjetlost kupiti flomaster. Andrija je stajao pokraj stola gol do pasa. Ne smije sjediti, kae, jer mu se onda sva krv slije u debelo meso pa ne moe trati.

Mue je na majici napisao: MAHNITOV KOMERC BOG GA UVA, a Andriji dao cenera.

Valjda e ti dotrajati do Salezije, a kad doe tamo nazovi me, pa e dobiti jo.

Andrija je istrao van, naglo se zaustavio na ploniku, zauzeo pozu za visoki start i napeto ekao. Baka s djevojicom zaobila ga je u irokom luku. Djevojica se osvrnula i hipnotizirano gledala u Andriju, sve dok nisu zamakle iza ugla. Andrija se nije micao nekoliko minuta. Grake znoja potekle su mu niz elo, gole, neobrasle noge poele su drhtati. Andrija je bio nervozan.

Pucaj, konju, dok sam u formi.

Tiina je grebuckala po uima, valjda je potpisano nekakvo primirje ili su

starteri otili na burek, ili im se neto, ne daj Boe, dogodilo. Ako potraje, KARL LUIS AMERIKA ostat e sam. Mue je izvirio kroz prozor birtije:

ta je, trka? Glumi poster?

Otili svi, nema 'ko puknut' poetak trke.

Hazim se opet smijao da su se tresla stakla na birtiji. Mue je izvukao pitolj iz futrole, repetirao ga i dreknuo:

Pozor!

Odjeknuo je pucanj, Andrija je poskoio i stutio se niz ulicu. Trao je i vikao:

Jadna majko, nisam uao u pucanj, jadna majko, nisam uao u pucanj, jadna majko, nisam uao...

Trao je ko bez due niz Titovu ulicu, a kada bi naiao kakav golf, jo bi ubrzao. Davao je sve od sebe da stigne zeca, koji e ionako odustati u pola utrke i skrenuti u pokrajnju ulicu.

Zaustavio se kod Kvarnera i pogledao na sat. Sat je bio vrlo precizno iscrtan kemijskom olovkom.

Osam minuta, dvadeset tri sekunde i sedamsto pedeset stotinki.

Upravo smo prisustvovali obaranju novog svjetskog rekorda. Pomjerene su granice ljudskih mogunosti. Karl Luis je osoba prolosti. Treba mu jo osamsto hiljada metara do cilja.

Andrija skakue, onda pravi sklekove, pa pregibe, odvezuje i zavezuje teniske, razvlai arape. Opet se ukoi za visoki start, odnekud se iz velike daljine zauje rafal i Andrija poinje utrku. Staza je ista, ali se zec ne pojavljuje. To nije utrka za rezultat. Veliko je takmienje, a Andrijina je zamisao da stalnim promjenama ritma izmori sve protivnike. Svakih pedesetak metara naglo zaprinta, zatim sasvim lagano trkara, pa ubrzava. Ve na polovini utrke lome se i odustaju jedan po jedan konkurent, od Amabunga Kibonge iz Bengazije, preko uen Laja sa Sejelskih otoka i Roberta Smitsona iz Engleske. U trenutku kada poinje zaostajati Spasoje Milosevi iz Bijeljine, Andrija iz sveg glasa vie:

e su ti sada tenkovi, e ti je sada Mladi, ovo je, konju, Olimpijada, vano uestvovati, a pobijedie Andrija, Sarajevoooooo...

Pred birtijom Andrija zapoinje svoj posljednji print, a onda se, koliko je dug i irok, baca po asfaltu.

Fotofini je pokazao, za treptaj oka i za vrh nosa, Karl Luis je ovjek prolosti, Andrija, Sarajevoooooooo...

Sva etvorica su izila pred birtiju. Andrija se, izgreban i poderane majice, dizao s asfalta. Hazim je iskolaio oi, zarumenio se kao dijete kad proguta zveku i urlao od smijeha. Andrija se osmjehivao i

pozdravljao prisutne. Mue je nervozno poeo trljati ruke.

Zavei, majmune!

Hazim ga ili nije uo ili se nije mogao prestati smijati. Mue mu je priao, pogledao ga u oi, poskoio i glavom ga pogodio posred nosa. Potekla je krv, Hazim je sleeno, poluotvorenih usta gledao Mueta u vrh brade.

Jo jednom se nasmijei i imat e propuh u sljepoonicama. Mali je za mene ampion, a ako je za tebe neto drugo, bolje da nam se ne nae u blizini.

U trenutku kada je glava pogodila nos nestalo je Andrijinog osmijeha. Ozario se tek kada se sjetio depa. Izvukao je papir, priao Hazimu i pokazao. S jedne strane pisalo je KARL LUIS AMERIKA, a s druge JA SARAJEVO. Hazimom je prola nekakva udna drhtavica, protresli su mu se vrhovi dlaica na prstima, a papir se orosio s dvije-tri kapi krvi.

Nitko

Lako je, zna, kad puca, misli samo kako da ostane iv, sklanja to malo glave i tijela po okovima, eka da prestane, ivi za svaki sljedei trenutak. Ali kada prestane, vidi to ti sve nedostaje, koliko se ivot ogolio i osamio i koliko ti zapravo fali da bilo gdje izvan ovoga grada ivi kao ovjek. Ja sam tako, jo prvih mjeseci rata, shvatio da, ako ne dokaem to sam, neu moi dokazati niti da sam iv. Imao sam,

istina je, crno na bijelo da se zovem Josip Mihaevi, roen 23. 08. 1968. u Sarajevu od oca Josipa i majke Marije, roene Kristi, ali ne mogavi dokazati to sam, nisam mogao dokazati ni tko sam i da li uope jesam. Srbi koji dre ulaz u grad sigurno znaju da Srbin nisam jer Josipovih sinova Josipa meu njima nema; manje je vano, ali se, eto, moe spomenuti i to da ni za Muslimane nisam Jusufov sin Jusuf, no niti Hrvatima ne mogu dokazati da je Josipov sin Josip zapravo Hrvat ako im ne podastrem krsni list koji bi jasno pokazivao da je Josipov sin krten u katolikoj vjeri kao Josip, dakle da nije pravoslavni ili musliman, dakle da je Hrvat. A ako to ne dokaem, injenica to sam sauvao ivu glavu postaje nedovoljna da bi se njome dokazalo moje postojanje.

Dragi don Luka, dugo sam se premiljao da li da vam se javim ovim pismom i iznesem svoj problem, pitao sam se to je ljudskoga bia nedostojnije, hodati svijetom kao ni svoj ni tui, ili se tek sada, kad je prigustilo i kad svi to ine, brinuti za svete sakramente i znakove pripadanja, pogotovu to mi to nikada prije nije padalo na pamet i to sam o Bogu i njegovom, za mene jo uvijek neizvjesnom postojanju vodio rauna samo u posebnim trenucima, onda kada mije bilo jako teko, ili onda kada neku pojavu, pad zvijezde recimo, nisam mogao drukije objasniti. Ali ak ni tada nisam mislio o davnoj odluci mojih Josipa i Marije da me u modernom duhu i mimo starih obiaja ne krste. Ne tajim vam dakle to, Crkve sam se, dragi don Luka, sjetio tek kada sam u administrativnom smislu prestao postojati.

Molio bih Vas samo da mi odgovorite to da inim, moete li mi kako pomoi i bi li Vaa pomo imala kakvog moralnog i duhovnog smisla. Ne

bih, naime, htio da me samo zbog spaavanja golog ivota uvodite u neke knjige u koje su drugi uvedeni dok je bilo vrijeme.

S potovanjem Va Josip

Dragi Josipe,

u ona vremena kojih se samo jo knjige sjeaju ljudi su vjeri prilazili svojom svjesnom odlukom, dakle kao odrasli ljudi. S vremenom se to promijenilo, roditelji krani odluili su da njihova tek roena djeca isto tako budu kranima. Prva vremena bila su teka i krvava, opasna za one koji su vjerovali u Krista i njegove muke, dok je u drugim vremenima vjera kroz Crkvu dobila svoja iroka prava i uinila ih manje krvavima, ali i dalje punima iskuenja.

Jedno od iskuenja lei u tome da se svako malo, na razliitim prostorima, ljudi zapitaju hoe li biti krani i drati se opeljudskih naela, pa i po cijenu vlastitih ivota, ili e se podrediti ivotinjskim nagonima. Na ovu dvojbu svatko odgovara sam, u skladu sa svojom vjerom i svojim ljudskim licem.

Iz tvoga pisma se vidi da zlo inio nisi niti si zlu sklon, nisi ubijao blinje niti si o njima mislio kao o neprijateljima, pa te pozivam da me posjeti, kad stigne ili kad se dogovorimo, da porazgovaramo o tvojim

administrativnim i onim drugim, dubljim i vanijim problemima.

Do tada te pozdravljam i molim se za Tebe, Tvoj don Luka

Potovani don Luka,

davno sam primio Vae pismo, ono me je ohrabrilo i pomoglo mi da izdrim sve to mi se dogodilo. Do moje su se ulice, nou i hinjski, probili etnici, ubijajui i palei sve pred sobom. Iz stana sam istrao u pidami, bjeao s narodom koliko me noge nose i stigao, evo, na drugu stranu svijeta, frontovima daleko od one nae zajednike. Tu sam bez iega svog, pa ak i bez one jedne potvrde koju sam vam spominjao. Sada vie ne mogu dokazati niti to kada sam, gdje i od koga roen. Odjenuli su me i nahranili neki dobri ljudi; pidamu uvam kao potvrdu, samo meni jasnu, a potpuno ludu, o svome prijanjem postojanju.

esto Vas se sjetim jer znam da ste jedan od rijetkih koji mogu potvrditi moju nazonost na ovome svijetu i upitam se jesu li moje tijelo i glava jo nekome dovoljni da me smatra izvjesnim. Znam da je i u Kristovo vrijeme postojao popis stanovnitva, ljudi su negdje bili zavedeni, u nekim knjigama evidentirani, neijom rijeju potvreni, i ini mi se da ivim u situaciji koja je mnogo prije tog doba.

Nekada sam mislio da se o sebi neto moe slagati, da se mogu progutati ili spaliti svi dokumenti i izmisliti novo ime i drugi rod, ali sada

znam da to nije mogue. Plaim se smrti i muenja, ali ih ne mogu laima izbjegavati. Mislim da sam tu negdje, mimo knjiga i sakramenata, otkrio klju vjere. Samo sam vam jo to htio rei. Iako sam tako daleko, nadam se susretu.

Va Josip

Veleasni Luka, zovem se Marija Mihaevi i piem vam u povodu nestanka moga sina Josipa, posljednji put vienog dan prije srpske ofenzive, u Ljubljanskoj ulici. Nakon toga mu se gubi svaki trag, nema ga na spisku zarobljenih, nema ga meu onima koji su izbjegli u grad, nema ga, hvala Bogu, ni meu poginulima, ak ga ne spominju ni glasine, kao da je u zemlju propao.

Javljam vam se nakon mjesec dana neizvjesnosti i nakon to sam sve pokuala i svugdje pitala. Vi ste mi posljednja nada, ako moete preko crkvenih veza saznati neto o njemu, gdje je i je li iv. Da se moda nije prijavljivao nekom Caritasu, da nije moda vien u nekoj grupi izbjeglica ili u nekom upnom uredu. Josip je visok i mrav, plavook, a u trenutku nestanka nosio je bradu, na lijevoj podlaktici ima tetovau igrae karte, karo sedmice.

Sve dobro eli vam majka Marija

Potovana gospoo,

radosno vam javljam da je Josip iv. Prije nekog vremena dobio sam poruku od njega, ali je grekom zaboravio napomenuti gdje se nalazi. Kako je pismo ilo od ruke do ruke, tako mi ni donositelj nije istu stvar znao rei. Iz konteksta sam mogao shvatiti samo da je izvan grada i da je zdrav. Tako da nemate razloga za preveliku brigu.

Vaeg sina upoznao sam prije rata kada smo, za nae prostorije, u Lesnini kupovali namjetaj. Jedan je ormar za tri centimetra bio iri od vrata. Josip ga je rastavio, a onda ponovo slijepio i sastavio. Tada sam vidio da ima zlatne ruke, a kasnije sam, u prigodama o kojima sada ne bih govorio, shvatio da ima dobro srce.

Vjerujui u najbolje, pozdravljam vas don Luka

Na ruke gospodinu Luki D. Upit Sto osamnaeste motorizirane brigade Oznaka vanosti: Hitno!

Potovani gospodine!

U predjelu brda Kalvarija, jugoistono od Olova, u zoni odgovornosti nae brigade dana 15. 09. ove godine uhvaen je mukarac, star izmeu 25 i 30 godina, u maskirnim hlaama i bez vojnih oznaka, duge kose i

brade, bez ikakvih dokumenata, nenaoruan, koji za sebe tvrdi da je Josip Mihaevi iz Sarajeva i da vi moete potvrditi njegov identitet.

Kako je dotini zarobljen u neposrednoj blizini neprijateljskih poloaja, u prolasku kroz minsko polje i prikradanju naim crtama obrane, sumnjamo da je pripadnik neprijateljskih formacija. Pri isljeivanju tvrdi za sebe da je Hrvat i da je tu zalutao. Kako zalutao, gdje je krenuo i odakle, na sva ta pitanja nema odgovora.

Potovani gospodine, molimo vas da hitno odgovorite poznajete li ovjeka gore navedenog imena. Ovaj to je kod nas u zarobljenitvu, a predstavlja se kao taj, na lijevoj ruci ima tetoviranu karo sedmicu.

Ako na osnovi toga moda moete potvrditi njegov identitet, traimo da poaljete dokument kojim bi bilo potvreno da dotini postoji i koji bi otklonio mogunost da je angairan u etnikim formacijama.

Shvatite punu vanost ovoga dopisa jer je mogue da nam se u rukama nalazi srpski specijalac, kojeg bismo mogli zamijeniti za nae zatoene ene i djecu.

Pozdrav domovini! zapovjednik Sto osamnaeste motorizirane brigade brigadir Goran Dautovi

Vree

Kada je poelo u Bijeljini, Boo Z. je spremio sve stvari u kartonske kutije, poslagao ih u kombi i odluio da, im zauje prvi pucanj, obustavi biznis i spaava ivu glavu to dalje od te lude zemlje i jo lue rijeke na kojoj i bez metaka stotinu puta samo to nije poginuo. Svakim je danom pravio sve krae ture, nekada je niz rijeku iao i pedesetak kilometara, no sada mu se inilo kako ga iza svake okuke eka streljaki vod sa zelenim turbanima na glavama koji e pobiti i njega i te lude Engleze koji niti su uli za rat, niti ih ba zanima koji i kakvi ljudi ive na obalama. Njima je vana samo rijeka, virovi, brzaci i stijene, vano im je uzbuenje, osjeaj bliske opasnosti koji se pretvara u igru i smijeh. Da ne primijete kako je vonja kratka, Boo Z. je poeo initi ono to nije nikada prije: putao bi turiste da stotinjak metara sami upravljaju splavom, da osjete kako rijeku ne mogu ukrotiti, kako im ona ne pripada i kako bi im bilo pametno da se to prije uhvate obale. Oni su, meutim, skiali kao prasci pred klanje, repetirali svoje nepromoive videokamere i pokuavali zabiljeiti svaki trenutak svog jedinog pravog ivotnog straha. Da ih je pustio, vjerojatno bi se porazbijali o litice i vjerojatno bi se i onda jednako smijali, nesposobni da prepoznaju vlastitu smrt.

Pred veer mu se uinilo da uje neto kao rafal. Istrao je iz barake, zapahnuo ga je hladan zrak, naulio je ui i vie nije uo nita osim dalekog planinskog zvuka motorne pile. Neko vrijeme se premiljao da li da sjedne u kombi i konano ode, no na kraju je samo sebi obeao da je

sutranji dan stvarno posljednji i da se, bez obzira na pucnjeve, vie nee igrati sudbinom.

Ujutro je Mitar L. dovezao Engleze: dva brana para penzionera, plavokosog mladia kokojih prsa s naoalama i dva fotografska aparata te starijeg dugokosog mukarca i puno mlau djevojku, oboje u izblijedjelom dinsu s ruksacima na leima. utke ih je ukrcao na splav, oni su neprestance brbljali, a Boo Z. je pokuavao uti puca li se tamo niz rijeku. No nije uo ni pucnjavu, ni pijetlove, ni motornu pilu. To ga je plailo.

im su zaplovili, mukarac je iz ruksaka izvadio buket umjetnih bijelih rua, pruio ga djevojci, a ona je rue bacila u rijeku. Potom su se zagrlili i zapoeo je dug poljubac. Penzioneri su pljeskali, mladi je prislonio objektiv uz debelo staklo naoala i, ne mijenjajui pozu, slikao dvoje zaljubljenih. Nakon preduge minute ispunjene hukom rijeke i zloslutnim kljocanjem aparata mukarac se odlijepio od njezinih usana i, ljuljajui se, primao estitke. Djevojka je prila Boi Z. i cmoknula ga u obraz. On se nije ni pomaknuo. Gledao je niz rijeku i razmiljao kako bi i kada priveo splav obali i objasnio Englezima da e danas, zbog nepredvienih okolnosti, plovidba trajati krae.

Mukarac je iz ruksaka izvadio veliku zelenkastu bocu, ogulio joj srebro s grlia, uo se pucanj, Boo Z. se prenuo, a mlijenobijela tekuina suknula je prema nebu, u padu se mijeajui sa zelenilom rijeke i gubei se u njemu. Mukarac je jezikom kupio pjenu s grlia, namjetao usne kao da e rei O i putao da mu tekuina iklja u drijelo. Potom je

pruio bocu djevojci, ona ju je tek liznula i pruila je prvom penzioneru. trcanje je ve prestalo i sadraj se smirio u boci kada je plavokosi dreknuo i prstom pokazao niz rijeku. Splav je upravo sustizao nekakvu vreu koja je, poput izoblienoga madraca punjenog zrakom, plutala koprcajui se u virovima. Svi Englezi pogledali su za mladievim prstom, a malo zatim, nekoliko metara nie, pojavila se druga vrea, prst bubuljiavog istraivaa pokrenuo se za njom, trea vrea je imala nogu i na nozi adidas tenisicu, prst je poao za njom, izrazi lica poeli su se mijenjati, etvrta je plovila licem okrenutim prema nebu, lice je bilo ensko, razrezani vrat bjelasao se kao oiena riblja utroba. Svi su Englezi u istome trenutku pogledali u Bou Z. Njemu su trnci silazili niz lea i grozniavo je u svijesti pokuao nai odgovor, najprije za sebe, a onda i za njih. Potom se dugo muio prevesti ga na engleski i podesiti to mirniji glas kojim e ga izgovoriti. S lica mu nije silazio nekakav blesav osmijeh koji je s tragom rua na obrazu inio skladnu cjelinu.

Plovimo niz rijeku historije izgovorio je, zbunjen frazom kojoj nije znao znaenje, ali mu je hrlila na usne i za sobom povukla drugu splav se odrava na nesrei moga naroda. Ovdje su Turci pri povlaenju s Balkana klali ene i djecu. Njihova tijela, evo, ve stotinu i pedeset godina isplivavaju na povrinu.

Djevojka je pokuavala zavui glavu pod mukarevo pazuho, on je, blijed kao snijeg s dalekih brda, gledao Bou Z. Penzioneri su se zabavljali otkrivajui u vodi nova tijela. Plavokosi je pitao:

Zato ne oistite rijeku? Moe doi do zaraze...

 Toliko je mrtvih da je rijeku nemogue osloboditi od njih. Osim toga, kako bismo onda vama pokazali kakvo nam se zlo dogodilo.

Mlai penzioner je nervozno odmahnuo rukom, pljesnuo plavokosog po ramenu i, ne gledajui Bou Z., rekao:

Ne vjerujem da leevi mogu isplovljavati stotinu i pedeset godina. Tko zna to su ovi u stanju uiniti samo da poboljaju turistiku ponudu.

Plavokosi je sumnjiavo pogledao Bou Z., ovaj je slegnuo ramenima, mladi se ponovo uhvatio aparata i kljocao prema tijelima, kojih je bilo sve vie.

Tog dana Boo Z. je kombijem preao u Srbiju. Dok se vozio prema Uicu, razmiljao je o tim ljudima i onome to su zajedno vidjeli. Neka udna munina valjala mu se niz jednjak, mijeajui se s ledenim osjeajem sigurnosti. Ovo je Lazarov san, mislio je, vrijeme kada minareti urastaju u zemlju kao mrkve, a iz nebeskih visina uju se crkvena zvona. Jo koji kilometar i Boo Z. e povjerovati u ono to je govorio turistima.

Marija, Gospa od Zenice

Ve je pala no na Zenicu kada su trojica zalupala na vrata upnoga ureda. Fra Stipan ih je dva dana ekao. Nije sa sebe skidao habita niti

kad spava jer za takve goste nikada ne moe biti siguran kada e naii. Rukom ih je ponudio da sjednu, jedan je odloio puku, raskopao injel i sjeo, a ona dvojica ostala su stajati.

Doli smo zavriti posao onaj e to je prihvatio stolicu.

Ne sjeam se da sam ja s vama ta i zapoinjao.

Nisi s nama, al' jesi s dravom, a to ti je danas, pope, isto.

Ono to sam s dravom zapoeo poteno sam i platio. Zna to i taj to vas je poslao.

Ne znam ja ta 'ko zna. Znam samo ono to mi se naredi i ono to vidim crno na bijelo, a ovdje, pope, pie da si dravi duan tri hiljade maraka.

Onaj to ti je naredio ima i papir na kojem pie da nisam duan i da sam poteno platio. Sigurno se uhvatio za pogrean dep kad ti je to davao.

Manji od one dvojice to su stajala uhvati se ko sluajno za kundak i, isto ko sluajno, okrenu cijev u fra Stipana. A sve gleda kroz prozor, fratra ko ne vidi. Vani svako malo bljesne rijeka od eksplozija negdje daleko, niz dolinu. Kliznu pogled i fra Stipanu, a onda i onom to je sjedio. Sobom se prosu utnja. Trojica ljudi, svaki za svoj raun, u odbljescima su traila nabujalu Bosnu. etvrti, mali uti jalija kakve u mahali po pravilu zovu

vabo, i dalje je gledao pred sebe. Ne bi mu jasna ni ta pria o parama, ni zato sad pilje kroz prozor.

Gospin kip fra Stipan je naruio od Ante K. jo prije rata. Ovaj ga je smiljao, vajao i lomio nekoliko puta. Blaena Djevica izgledala je as previe obino, kao kakva Bosanka to iz Ilijaa doe prodavati sir na trnici, as sasvim apstraktno i neprepoznatljivo, kao kakva Picassova skica ope ene. Ante K. nije imao predloak Marijina lika, nije ga htio traiti na licima ena koje je poznavao i susretao, nego je kao svaki tek probueni katolik htio u svojoj vjeri prepoznati njezino oblije. Ratno vrijeme mijenjalo je njegovu duu, inilo je tjeskobnijom i svedenijom, tako da je Gospin lik od prvobitne ljepotice preko ene simbola na koncu dobio obrise neke daleke, astralne pojave, enskoga lica koje, kada se gleda iz neposredne blizine, uvijek biva vieno kroz gustu i ljepljivu bosansku maglu i oi kao polusklopljene, ugoene za strah i molitvu istovremeno.

Fra Stipan nije imao primjedbi na posljednji Marijin lik, kao to ih nije imao niti na one prethodne. Svaki put strpljivo bi podnosio Antina objanjenja i u svako doba dana i noi pohodio atelje, bez pogovora prihvaajui svaku kiparovu zamisao. Ante K. je pokuavao izmoliti prigovor, ali je redovito ostajao bez njega. Fratar je Marijino lice vidio kakvim ga je u tom asu nainio umjetnik, ili ga je vidio sasvim drukijim, toliko drukijim da mu nijedan kipar nije mogao pomoi, te bi i svaka primjedba bila besmislena.

Po konanu verziju kipa doao je vojni dip i odvezao je u eljezaru. Fra

Stipan je s vojnim upravnikom dogovorio cijenu izlijevanja Gospe u eliku, no zaboravio je naznaiti termine. Marija se mjesecima nije vraala iz ljevaonice, a upravnik je svako malo slao svoje habernose koji su fratru govorili o problemima u procesu proizvodnje Gospina kipa i iskali sve nova materijalna sredstva. Fra Stipan je utke plaao, nadajui se kako e jednoga dana umjesto mutnih i lano ljubaznih tipova u rasparenim uniformama doi kamion s izljevenim kipom.

Kada mu je na kraju dodijalo ekanje, poslao je gradskom poglavarstvu dopis u kojemu je objavio datum otkrivanja Gospina kipa i, kao usput, naznaio kako e ceremoniji uz ostale uzvanike prisustvovati i bosanski provincijal. Drugi dan eto ti upravnika u upni ured. Porasli su trokovi, kae, i mora se platiti jo tisuu marka. Fra Stipan opet bez pogovora prihvati, ali zatrai da najprije vidi Mariju u crkvenom dvoritu, a onda e platiti.

Tako i bi. estorica vojnika istovarie kip, a fratar se istoga trena zaputi u potu i na raun izvoaa radova uplati tisuu maraka, ali obraunatih u dinarima i po kursu gradske vlade.

Istu veer zazvoni telefon:

Fra Stipane, nismo se tako dogovorili bez pozdrava e upravnik.

Reko si, Halile, tisuu maraka, i ja sam ti ih uplatio, a da nisam vidio kako e istovariti kip i hoe li ga na glavu il' na noge posadit'.

 Kako mi, bolan, moe lagat'. Uplatio si tristo i to u dinarima.

Uplatio sam tisuu i ni banke manje, po kursu koji, brate, nisam ja odreivao.

Zna ti, pope, dobro kome i emu taj kurs slui, a isto bi tako trebo znati gdje ivi.

Znam ja to, Halile, bolje od tebe.

E pa, ako zna, to se onda ne vlada kako Bog zapovijeda?

Jok ja e me ti uit' to i kako Bog zapovijeda i koliki je kurs marke za tebe, koliki za mene, a koliki na pijaci.

Neka, neka, ja ti fino kaem da si mi duan ovih sedamsto i jo dvije hiljade maraka koje sam ti mislio oprostiti, al' sad ne mogu jer vidim koliko ti je stalo do zemlje u kojoj ivi i naroda koji te hrani.

Na otkrivanje Marijina kipa doli su svi vieniji ljudi, pa i sam upravnik. Poljubio je fra Stipana u oba obraza, pare mu nije spominjao, ali je iste veeri poslao nove habernose koji su fratru prenijeli da je Halil jako ljut i uvrijeen i da bi bio red podmiriti dugove i bog te veselio. Ispratio ih je bez odgovora, ali odluan da ne plati vie nita.

Ve koji dan kasnije Marija je postala predmetom zanimanja lokalnih novinara. Kao, zato mi, dok nas oni ubijaju, dok siluju nae ene i kolju

nam djecu, putamo da kako kome padne na pamet otkriva i postavlja obiljeja njihove vjere gdje ih nikada nije bilo. A oni s druge strane fronte opet su objavili kako ono u dvoritu Zenike upne crkve nije nikakva Blaena Djevica, nego je to Fatima, a fra Stipan je ovim dokazao da nije fra Stipan nego fra Suljo. I tko je vidio da Boja majka bude zabraena ko boemiprosti kakva balijska bula. Fratar ni svojima ni njihovima nije nita odgovorio, ali je kipara uhvatila panika; ionako nesiguran u sebe i u svoju viziju svetoga lika, poeo je strahovati nad svakom primjedbom i u svakoj u prvi tren nalaziti zrnce istine. Marija je postala prvo lice njegove none more, koja je od dana do dana, od primjedbe do primjedbe i od sna do sna mijenjala svoje predznake.

Fra Stipane, ja bih iao odavde kipar je jedne veeri iscijedio iz sebe.

A gdje e, moj Ante? Jo prije koji mjesec govorio si mi da trebam nagovarati narod da ostane i ljutio se na mene to mu nisam htio savjetovati ni ovo ni ono, a sad su te zasvrbjeli tabani. Jesi li to nao izlaz i je l' te neko eka?

Hou samo da idem odavde, strah me je drugih i samoga sebe, smuilo mi se ujutro misliti ovako, naveer onako.

Da te nije 'ko drag nedajboe uvrijedio?

Drag nije, fra Stipane, ali nedrag jest. I ovaj dan mi je muka iva, bez ikakve nade. Hou iza' meu ljude, da me ne poznaju i nita me ne

pitaju. Ako se sutra isto bude ponavljalo, nestat e me, Boga mi.

Moj Ante, razumijem ja tebe, al' ne moe se po jednom danu ivot mjerit'. Ne moe se ni po jo jednom, i jo jednom. Ako ti se ide, a ti idi, ja te opet neu ni nagovarati ni odgovarati, ali ako ti se uini, tamo gdje stigne, da vie nema ni tvojih loih dana ni tvoje loe zemlje ni tvojih pustih misli, zapamti da ti povratka vie nema. Pa ti sad vidi ta ti je init'?

Ante K. se oprostio s fra Stipanom, a da i dalje nije bio naisto sa sobom; niti mu se ilo niti mu se ostajalo. Marijin kip mu se, onako u noi, uinio kao iva silueta. Trgnuo se, mada nije osjetio straha. Moda prije blagost pred djelom svojih ruku, koje se na takav nain odvojilo od njega da ga je uspjelo iznenaditi. Otiao je fiukajui melodiju Ko nekad u osam, koja uvijek tako fino prianja uz none ulice rodnoga grada.

Otiao je na vrijeme, jer to bi fra Stipan s njime pred vojnicima koji iu da se plati ono to je davno plaeno. Fratar se sjeti sluajem izbjegnute nelagode i bi mu drago dok je i dalje s onom dvojicom pogledom traio rijeku. Na kraju se i mali uti povede za njihovim pogledom, sve dok se ne prenu onaj, to je sjedio, pogleda u fra Stipana i veselo i isto se nasmija.

Geograf

Svakog jutra, im doe na posao, snajperist koji vreba Ulicu kralja Tvrtka

ugleda starca u crnom odijelu, s kravatom boje usirene krvi, kako na uzici vodi malog crnog psa, i ba svako jutro pomisli kako bi bilo loe da mu on bude prva rtva. A nakon to ispali prve metke sjeti se opet njega i obea si da e ga ubiti na povratku. Prolaze tako dani, mjeseci i godine, mijenjaju se strijelci, ni jednom se ne puca u starca koji u sunano jutro izvodi psa u etnju, svaki poeli da ga ubije u povratku, no on se Ulicom kralja Tvrtka nikada ne vraa kui.

Umirovljeni profesor geografije Pavel Sokolovski (ueniki nadimak Post Scriptum) ve etrdeset godina u isto vrijeme izlazi u etnju i uvijek se vraa drugim putem. Sve te godine uza se ima malog crnog psa. Bivi uenici, koji su isto tako ve u penziji, tvrde da je njegov pas star koliko i profesor, dok se oni razumniji ude kako Pavel Sokolovski meu stotinama kudravih, repatih, arenih mjeanaca uvijek uspije nai malog crnog psa za etnju.

Na zidu svoje sobe profesor geografije Pavel Sokolovski dri dvije zemljopisne karte svijeta, obje kupljene u knjiari Mulabdi i sinovi 1934. godine. U vremenima kada su se mijenjale dravne granice, stare zemlje nestajale u plamenu i raale se nove, profesor bi na jednoj karti crnim i crvenim tuem ucrtavao promjene, a drugu ne bi dirao. Ona je bila slika svijeta iz njegove mladosti, vremena kada je u Beu pred profesorskim korom i studentima obranio disertaciju o granicama Rimskog Carstva. Pavel Sokolovski je 1943. debelim crnim crtama uokvirio rije Varava, a 1945. rije Dresden. Mogu oni sagraditi nove gradove, govorio je tad, ali im moraju promijeniti imena. Neumjesno ispisana rije uznemirit e mrtve pod pepelom Pompeja.

Na kartama profesora Pavela Sokolovskog Bosna nije bila vea od nokta na malome prstu. Na proljee 1992. je s lupom u lijevoj ruci i tankim crvenim flomasterom u desnoj iscrtao njezine granice. Te noi u snu se susreo sa svetim Petrom. Uplaeno ga je pogledao, pokazao na svoju pidamu, sveti Petar je odmahnuo rukom i rekao kako jo nije dolo vrijeme i kako je Pavelu Sokolovskom namijenjeno jo puno vanih zemaljskih poslova, ali ga neizostavno ve sad mora upoznati s jednim gospodinom. Taj gospodin imao je dugu bradu i ogromnu bijelu haljinu koja se vukla po zemlji. Kaiprst mu je dug i tanak kao bambusov tap. Iza lea mu je karta svijeta s kontinentima i granicama koje su sliile ljudskom krvotoku. Starac je pokazao najveu zemlju na karti i izgovorio neko udno, Pavelu Sokolovskom nepoznato ime. Ovaj je zaustio da neto upita, no starac je ve pokazivao drugu zemlju i izgovarao jo udniju rije koja nije pripadala niti jednom jeziku koji je Sokolovski poznavao. Lutao je tako prstom od zemlje do zemlje, ponavljajui zaboravljene rijei. Neke zemlje imale su oblik zrnca pijeska, neke oblik kristala, a neke oblik suze. Takve drave nikada nisu mogle postojati, pomislio je Pavel Sokolovski u svome snu. Posljednja zemlja koju je starac zagrebao prstom imala je prepoznatljiv oblik i znano ime. Starac ga je, ve umoran, izgovorio kao onomatopeju uzdaha Bosna. U tom se trenutku vratio sveti Petar, rairio ruke i rekao Pavelu Sokolovskom:

Eto, to je tvoj vaan zemaljski posao!

Sni se prekidaju na najznanimljivijem mjestu, as prije nego to ovjek sazna ono vano. Nekoliko narednih noi Pavel Sokolovski je lijegao u

postelju odjeven u ispeglano odjelo i s kravatom boje usirene krvi. No svetog Petra i starca vie nikada nije vidio.

Gradove koji su irom Bosne nestajali u plamenu Pavel Sokolovski nije mogao uokviriti crnim jer nisu bili upisani na njegovim kartama. Bilo je upisano samo Sarajevo, no ono je ivjelo dok god je profesor svakoga jutra etao svog malog crnog psa, mimo granata i snajperistova oka, vraajui se uvijek Kranjevievom ulicom. S kraljem Tvrtkom vedro u novi dan, govorio je, a s tunim pjesnikom u svoj nespokoj.

Jednoga dana spaljene su sve stare zemljopisne karte uvane u gradskoj knjinici. Pavelu Sokolovskom se stegnulo u grlu, kao da se zaklopila klopka za vukove koja je otvorena stajala od 1934. godine. Umjesto kravate boje usirene krvi svezao je crnu, uzeo je tu i dugo uokvirivao rije Sarajevo. Legao je na krevet, sklopio ruke na prsima, zatvorio oi i ekao. Tako je na kraju zaspao.

Probudio ga je sljedeeg jutra mali crni pas. Pavel Sokolovski je u udu gledao ivotinju, potom se prenuo i otrao do karte. Rije Sarajevo je zaista bila uokvirena crnom, posmrtnom bojom. Stajao je tako i zbunjeno gledao u kartu; pokuao je osjetiti glad, i osjetio ju je, pokuao je uti svoje srce, i uo ga je.

Pavel Sokolovski je slegnuo ramenima, psu prikaio uzicu, pas je veselo mahao repom, vani su padale granate, snajperist se trgnuo kada gaje ugledao na nianu, prinio je prst okidau, no profesor je ve zamaknuo za ugao. Mukarac i ena etali su drugom stranom ulice drei se za

ruke. Mukarac je pozdravio Pavela Sokolovskog, ovaj mu je mahnuo rukom i rekao: A, evo, ide nekako, staraki. ena je upitno pogledala mukarca, on je namjestio izraz lica kao da govori neto jako vano:

To je Post Scriptum.

ena je zaueno podignula pa spustila obrve i nije rekla nita.