IRELAND

U ovom radu pokuati u razjasniti povijest sukoba u Irskoj, neke od glavnih razloga i aktere, tj. sukobljene strane, no glavni fokus e biti na jednom dijelu tog cijelog problema: Irskoj Republikanskoj Armiji. Zato sam ba izabrao IRA-u? Nju sam izabrao ne zato to volim teroristike organizacije, nego zato to smatram da je IRA na neki nain etiketirana u tom cijelom problemu, tj. ona je postala simbol bombakih napada, krvoprolia i uope cijelog sukoba u Sjevernoj Irskoj. Kad netko spomene Sjevernu Irsku, veina ljudi ovdje u Hrvatskoj odmah pomisli na ovaj nain: ma to je ona IRA, bombe... Ovo sam doivio vie puta, sasvim sluajno, kad je netko spomenuo tu problematiku. Ili, ako se pita: to mislite tko je kriv za sadanje stanje u Sjevernoj Irskoj? Veina e odgovoriti: to je ona IRA.... Taj podatak se odnosi na osobno iskustvo, to znai da se ne moe uzimati sa sigurnou. To spominjem zato to je to jedan od glavnih faktora koji me uope ponukao da piem o ovoj problematici. Mislim da ljudi koji tako govore nisu dovoljno upueni u problematiku, jer Irska Republikanska Armija je moda najpoznatiji akter u sukobu, to ne znai da je i jedini krivac. IRA je postala poznata kada se 70-tih godina estoko suprotstavila diskriminaciji i nasilju koje je provodila Velika Britanija nad katolicima u Sjevernoj Irskoj. U ovom radu u pokuati dovesti na svjetlo i druge aktere u sukobu koji se slue istim metodama kao IRA. Isto tako, vano je rei da ja neu braniti teroristiku organizaciju i opravdavati njezine metode, nego u cijeli taj sukob na sjeveru irskog otoka prikazati u drugaijem, objektivnijem svjetlu, od onoga to se protee kroz dnevni tisak.

Povijest sukoba
Anglo-normanska Irska
U 12. st. Normani su se doselili na irski otok i pomijeali sa starosjediocima keltskim plemenima katolike vjere. Time je irski otok potpao pod englesku krunu. No, oduvijek je postojao snaan osjeaj za irsku nezavisnost pa su se irski klanovi, kao i nezavisni normanski grofovi borili protiv engleske prevlasti i polako smanjivali teritorij pod engleskom vlau sve do jednog malog podruja oko Dublina u 15. stoljeu.

Protestantska osvajanja

U 16. st. engleski kralj Henrik VIII proglaava anglikansku, tj. protestantsku crkvu, odvojenu od katolike i postaje kraljem Irske. Protiv katolika u Irskoj poduzimaju se represivne mjere, oduzima im se zemlja koja se poklanja engleskim, kotskim i velkim protestantskim doseljenicima. Cilj im je bio preseliti britansko drutvo, obiaje i navike u Irsku. Irci koji su tamo bili nastanjeni protjerani su iz gradova u okolna podruja. Naposljetku, konani ishod naseljavanja bio je nametanje stranog stanovnitva koje je govorilo strani jezik, imalo strane obiaje i strani nain ivota. Takoer, vano je ponoviti da su doseljenici protestanti, a Irci katolici. Sve je to zacrtalo budunost Irske, a naroito pokrajine Ulster u kojoj i danas ive dvije neprijateljske, potpuno razliite etnike grupe. U 17. st., pri kraju vladavine kraljice Elizabete I, gotovo cijela Irska bila je pod engleskom vlau s iznimkom Ulstera, sjevernog dijela otoka. Ulsterski su klanovi pod vodstvom Hugha O'Neilla uspjeno odolijevali Englezima kada je ve vie od 95% zemlje bilo pod engleskom vlau. Zanimljiva je injenica da je Ulster zadnji potpao pod vlast Engleza i zadnji ostao, tj. jo uvijek jest u njihovoj vlasti. Sljedea dva stoljea obiljeile su mnoge borbe i ustanci koji su samo potvrivali razlike i nesnoljivost izmeu katolika i protestanata. Postojala su mnoga udruenja kao to su, na primjer, Fenians i Irsko republikansko bratstvo koja su se zalagala za prekid unije Velike Britanije i Irske militantnim putem.

Stvaranje Republike Irske

1916. godine, na Uskrs, izveden je oruani ustanak koji e oznaiti poetak kraja britanske vladavine u Irskoj. Udruenje irskih dragovoljaca proglasilo je Irsku Republiku, a na glavnoj poti zavijorila je trobojna irska zastava. Bilo je mnogo borbe i naposljetku je mnogo bolje opremljena britanska vojska pobijedila. Ustanak je uguen, a glavni su voe smaknuti. Jedan od voa ustanka, Eamon de Valera, izbjegao je smaknue, nastavio borbu i igrao vanu ulogu u politikom ivotu jo sljedeih 60 godina. 1919. godine uspostavljen je neslubeni irski parlament, Dail Eireann. Uspostavljene su institucije, poticana proizvodnja i iskoritavanje prirodnih bogatstava, davane su olakice radnicima, sastavljali se i provodili konstruktivni planovi. Sve to Britanija nije gledala sa ravnoduno nego je poslala vojsku i Kraljevsku policiju da maltretira i zatvara radnike. Ovaj potez Britanije potaknuo je osnivanje tajne gerilske postrojbe pod nazivom Irska Republikanska Armija. Ta postrojba je tijekom ranih 1920-tih oistila velika podruja od policije koja je bila i bit e desna ruka britanske vlade na irskom otoku. To je potaknulo britanskog premijera da u Irsku poalje jo vie vojnika, ali sada opremljenih tenkovima, oklopnim vozilima i ostalim pomagalima iz Prvog svjetskog rata. Jedne od kljunih postrojbi poslanih da smiri nemire bile su postrojbe

demobiliziranih vojnika iz I. svjetskog rata. Te postrojbe ule su u povijest kao jedne od najkrvolonijih i najopakijih vojnih postrojbi na svijetu. Te zloglasne jedinice poznate su pod imenom Black and Tans prema bojama njihovih uniformi. Jedan od simbola postupanja s katolicima u Irskoj postao je Terence MacSwiney. 1919. godine uhapen je i zatvoren bez dokaza. Odluio se pobuniti protiv strane tiranije tako da je odbijao jesti u britanskoj tamnici. Umro je stranom smru, ukazavi na nepravdu i tiraniju koju jedna strana zemlja provodi ve etiri stoljea. On nije posljednji koji je izabrao takvu smrt: od 1967. do danas jo su mnogi umrli na taj nain. Prozvani su Hunger strikers. Bowyer Bell (1993., str. 588). 1921. godine potpisan je Anglo-irski sporazum, kojim je Irskoj dobila nezavisnost, ali uz jedan vaan uvjet: da sjever otoka, tonije 6 grofovija na podruju Ulstera koje imaju veinsko protestantsko stanovnitvo dobije posebni parlament. Tim potezom bi se naranasti kut odvojio od nezavisne Irske. Sporazum nisu odobravali svi vodei ljudi u Irskoj, poput De Valere. No, poto je Irska bila u tekom ekonomskom stanju, ipak su ratificirali sporazum. Tako je zavrena jedna faza irske borbe za nezavisnost. Irski otok je sporazumom podijeljen: Slobodna drava Irska obuhvaala je podruje 26 grofovija na jugu, a 6 grofovija na sjeveru dobile su naziv Sjeverna Irska. U novonastaloj Slobodnoj dravi Irskoj izbio je graanski rat izmeu dvije struje: onih koji su prihvaali stanje takvo kakvo jest (Michael Collins) i republikanaca koji su se protivili sporazumu i daljnjom borbom htjeli izboriti i sjever otoka (Eamon De Valera). Kada je osnovana privremena vlada uslijedila je evakuacija britanske vojske iz drave, ali je izbio estok sukob s IRA-om koja nije prihvaala sporazum. 1922. Collins je ubijen u atentatu u Corku. Dwyer Ryle (1990., str. 232). De Valera vie nije imao protivnika. Njegova republikanska stranka Fianna Flail osvojila je veinu glasova na sljedeim izborima. 1937. proglaena je nezavisnost i slubeno ime drave postalo je Eire (irska rije za Irsku). Na uskrnji ponedjeljak, 18. travnja 1949. drava je izala iz Britanskog komonvelta i proglasila se republikom te je tako dobila dananji slubeni naziv: Republika Irska. Veina stanovnitva u Republici Irskoj je katoliko (90%) to se odrazilo na njene zakone: npr. kontracepcija je postala legalnom tek 1980., razvod braka mogu tek 1995. godine, dok je abortus jo uvijek zakonom zabranjen.

Sjeverna Irska
uvod
Kao to sam spomenuo ve prije, Sjeverna Irska je glavno podruje spora izmeu Irske i Velike Britanije tijekom posljednjih trideset godina. Rjeenje se ne vidi niti u sadanjosti niti u bliskoj budunosti. Izborena je nezavisnost Republike Irske, ali po cijenu Sjeverne Irske. Jer Britanci nisu se mogli tako lako pustiti Irsku, pa su Ircima dali ultimatum: ili e dobiti nezavisnost, ali samo u 26 grofovija ili nee dobiti nita. U tom trenutku, 1921. godine, to bi bila ludost ne prihvatiti, jer to je najvie to je Britanija dopustila bilo kojoj koloniji do tada i vjerojatno najvie to e Irskoj ikada i dati. No nisu svi bili takvog miljenja. Eamon de Valera i njegovi pristae (Sinn Fein, IRA i dr.) htjeli su se nastaviti boriti kako bi moda u daljnjoj borbi izborili cijeli otok. Odlueno je ipak da se ide drugim putem: prvo e dobiti 26 grofovija, a kasnije e se izboriti preostalih 6. Tako je i bilo, dobili su 26, no preostalih 6 su i dalje u vlasti Ujedinjenog Kraljevstva. U posljednjih 35 godina, od 1967. do danas, vodila se estoka borba za tu regiju i nitko nije odnio pobjedu.

Obnovljeni sukobi
1969. godine u Sjevernoj Irskoj poela je kampanja za ljudska prava. Pokrenuli su je ljudi koji su bili spremni izboriti jednakost meu protestantskokatolikim stanovnitvom mirnim putem. Ta kampanja bila je pokrenuta po uzoru na amerike: marevi, mirni protesti, a ukljuivala je i medije putem kojih se izraavalo nezadovoljstvo teritorjalnom podjelom i diskriminacijom. Tijekom sljedee tri godine ti prosvjedi bili su sve vei i vei tako da je britanska vlada morala poslati vojsku da uvede red. Isprva je vojska doekana sa zadovoljstvom meu katolikim stanovnitvom, no nain na koji se vojska odnosila prema katolikom stanovnitvu potaknuo je ponovno oivljavanje republikanskog pokreta. Privremena IRA poela je djelovati protiv vojske osveujui se tako protiv nasilja nad katolicima. Bilo je tada jasno da sjevernoirska vlada, koja je uvedena 1971., ne moe rijeiti novonastale probleme. Britanska vlada zato je raspustila tu vladu i uvela izravno upravljanje iz Westministera. Od tada je bilo nekoliko pokuaja ponovnog uvoenja sjevernoirske vlade Republikanski pokret koji je uzeo zamah 1971. imao je tih godina veliku podrku, posebno nakon dogaaja poznatog pod imenom Bloody Sunday. Taj naziv su dobili dogaaji koji su se dogodili u Derryju/Londonderrryju 30. sijenja 1972. godine. Mirni prosvjed protiv konstantnog maltretiranja katolikog stanovnitva pokrenula je Sjevernoirska organizacija za graanska prava (NICRA) . Okupilo se otprilike 20 tisua ljudi, meu kojima je bilo ena i djece.

Krenuli su prema centru, no ulazak su im sprijeili pripadnici britanske vojske. Veina prosvjednika se tada udaljila no nekolicina, veinom mukarci, poela je bacati kamenje po vojsci u ulici William. Pozvani su pripadnici elitne padobranske postrojbe (zloglasni Black and Tans) koji su poeli akciju uhienja u katolikom dijelu Bogside. U sljedeih 30 minuta ti su vojnici ubili trinaest ljudi pucanjem u glavu i isto tako ranili jo trinaest ljudi. Vojnici odgovorni za ubojstva i ranjavanja inzistirali su da su bili pod kontinuiranom oruanom paljbom i bombama IRA-e i da su pucali jedino u ljude koji su imali oruje ili bombe u rukama. Oni koji su bili ukljueni u mar - svjedoci krvavih dogaaja imali su iskaze i dokaze koji su bili suprotni od onih koje su dali vojnici. Prema svjedoenju svjedoka niti jedan od ubijenih i ranjenih nije nosio niti oruje niti bombe. Taj dogaaj okirao je svijet. U Irskoj je izazvao ogroman porast podrke republikanskom pokretu, a posebno IRA-i . Incident Bloody Sunday digao je toliku medijsku prainu, izmeu ostalog i zato to ga je izazvala dravna vojska respektabilne monarhije, vojska koja je trebala uvati ivote, red i mir, a poinila je ubojstva. Takoer, zato to je bilo vie nego oito da se dokazi i krivnja zatakavaju. No ono to je inilo taj incident tako opscenim je injenica da su kasnije ljudi na najviim poloajima britanskog pravosua opravdavali takav in. Istraga o tom incidentu jo uvijek nije zavrena. Bowyer Bell (1993., str. 268-262). Te krvave 1972. godine nasilje je doseglo vrhunac: 468 poginulih. Od tada je u padu: prosjek rtava godinje ne prelazi brojku 100. lanovi republikanskog pokreta shvatili su da trebaju vrstu politiku osnovicu kako bi kampanja uspjela - politiku puke u jednoj, a glasakog listia u drugoj ruci, drugim rijeima pokret je trebao raditi i oruani i politiki pritisak kako bi postigao cilj. Poetkom 1970-tih politiko krilo IRA-e, Sinn Fein, postizalo je samo 2% glasova, no tijekom godina broj glasova i podrka rasla je sve do nekih 16%, to je omoguilo borbu i kroz politiku za ujedinjenje Irske.

Kronologija novijih dogaaja

Od 1972. do 1993. godine, od uvoenja izravne vlasti iz Westministera, est puta se pokualo doi do politikog rjeenja. Svih est inicijativa je propalo. 1985. godina donijela je Anglo-irski sporazum kojim je stvorena nova inicijativa izmeu Dublina i Londona za rjeenje konflikta. 1994. proglaen je prekid vatre koji traje do danas.

1998. postignut je Belfastski sporazum (Good Friday Agreement) koji zamjenjuje Anglo-irski sporazum. 1999. uspostavlja se zajednika vlada po lancima Belfastskog sporazuma. 2000. Velika Britanija ukida zajedniku sjevernoirsku vladu zbog neispunjenih uvjeta razoruanja. Naime, protestanti i Britanci zahtijevaju razoruanje IRA-e. Osnovana je meunarodna komisija koju vodi finski predsjednik. Ta komisija treba provesti i nadgledati razoruanje. IRA bi trebala odloiti cijeli svoj arsenal u spremita. Iako je zabiljeen napredak i IRA je odloila dio svog arsenala, ne eli u potpunosti to uiniti jer druga strana nije ispunila svoje uvjete. Mogue je daljnje cijepanje unutar te organizacije zbog razliitih miljenja i stavova. Gerry Adams, elnik Sin Feinn-a, naglaava da i druga strana (Velika Britanija) mora ispuniti svoje uvjete. Mora reorganizirati RUC (policiju) i maknuti vojsku, mora osigurati jednake ivotne uvjete katolicima. U Sjevernoj Irskoj jo je uvijek dvostruko manja mogunost da se katolik zaposli, za razliku od protestanta, posebno kod mukaraca. Isto tako ostaje problem nasilja. Problemi oko katolikih kola, posebno osnovne kole Holy Cross u Ardoyneu, u sjevernom Belfastu. Djecu moraju voziti u oklopnim vozilima od kue do kole, jer bi inae bili izloeni protestantskom nasilju, bili bi gaani kamenjem i bocama. Veliki problem svake godine predstavljaju tradicionalni marevi protestanata, pripadnika Oranskog reda . Veina protestantskih mareva u Derryju i Belfastu prolazi kroz katolike kvartove pa velik broj vojske i policije mora barikadama spreavati sukobe. Katolikom stanovnitvu su ti marevi velika provokacija. 2000.-2003. zabiljeen porast kriminala i nasilja protestantskih i katolikih paravojnih organizacija nad civilima. Britanska vlada priznala pomaganje unionistikim organizacijama tijekom najeih godina sukoba, te da je znala za uhienja bez naloga kojima su bili izloeni katolici, ali nije reagirala. (Jutarnji list). Pokrenuta istraga o dogaajima koji su doveli do krvoprolia na tzv. Bloody Sundy. 29. studenog 2003. odrani su izbori za sjevernoirski parlament. Dogodili su se neki znaajni preokreti DUP najradikalnija unionistika stranka osvojila je 30 mjesta, Sinn Fein, najradikalnija katolika 24, a unionistika stranka Davida Trimblea UUP 27 glasova, to znai da vie nije najbrojnija. Promjene indiciraju na neuspjeh politikih pregovora i pitanje je da li e se uspjeti formirati vlada. Konzultacije su jo uvijek u tijeku. Ipak, ne moe se rei da nema nikakvog napretka u proteklih 25 godina: diskriminacija kod dodjeljivanja stambenih prostora je prekinuta, potiu se mjeovite kole, a one segregacijske kole, veinske katolike ili protestantske, primorane su u obrazovni sustav ukljuiti kulturalni diverzitet i obostrano razumijevanje, poticanje izraavanja kulture manjinske zajednice, tj. katolike,

posebno kod uporabe irskog jezika, koji je doputen, ak i potican uvoenjem kola na irskom jeziku. Na razini vlade, 11 od 26 vijea funkcioniralo je na principu podjele vlasti.

Politika scena Sjeverne Irske

Pripadnost nekoj stranci ovisi prvenstveno o tome je li netko protestant ili katolik po vjeroispovijesti. S tim u skladu postoje dvije glavne politike struje: protestantska s jedne i katolika (republikanska) s druge strane. Velika veina protestantskih stranaka naziva se unionistima (zbog tenje nastavka unije s Velikom Britanijom), a republikanci su nacionalisti (zbog jakog nacionalnog osjeaja i tenje ka ujedinjenju s Republikom Irskom).

Unionisti
Ono to je zajedniko svim unionistikim strankama je to da ih ine iskljuivo protestanti, u naelu ine ih nasljednici onih koji su se u 19.st. borili protiv toga da Irska dobije neovisnost ili barem veu autonomiju. Svi unionisti slau se da sjeverni dio otoka treba ostati pod vlau Velike Britanije. Glavne unionistike stranke su: Ulsterska unionistika stranka (UUP) i demokratska unionistika stranka (DUP). Ulsterska unionistika stranka (UUP) je najvea, formirala je sve sjevernoirske vlade od 1922. do 1972.godine. Sadanji predsjednik te stranke je David Trimble. On je jedan od najvanijih politiara u Sjevernoj Irskoj, bio je prvi premijer Sjeverne Irske. Demokratska unionistika stranka (DUP) je vie anti-nacionalistika. Predsjednik je Ian Paisley, koji je takoer i glavni protestantski sveenik. Obje stranke protive se upletanju Republike Irske u bilo kakva pitanja Sjeverne Irske, isto tako ele dijeliti vlast iskljuivo s unionistima. DUP je radikalnija stranka u tim stavovima od UUP-a. Upravo su oni osvojili veinu u izborima odranim 29. studenog 2003. godine. DUP se protivi odredbama Belfastskog sporazuma. Progresivna unionistika stranka (PUP) i Ulsterska demokratska stranka (UDP) zapravo su politika krila unionistikih paramilitarnih organizacija. Nastale su sredinom devedesetih godina 20 stoljea.

Nacionalisti
Glavno naelo nacionalista je tenja za ujedinjenjem irskog otoka. Glavna i najvea stranka je Socijaldemokratska radnika stranka (SDLP). Predsjednik stranke je John Hume. Iako se zalae za ujedinjenje, ne odobrava nasilje kao sredstvo postizanja cilja, nego dri da ujedinjenje mora podrati veina u Sjevernoj Irskoj. Druga stranka je Sinn Fein (irski za: mi sami), koja je politiko krilo IRAe. Sadanji predsjednik je Gerry Adams, a nekad je glavni ovjek stranke bio prvi predsjednik Republike Irske Eamon de Valera. Stranka smatra da je nasilje potrebno da bi se Britanci istjerali s otoka te da je njihovo pravo ujedinjenja povijesno utemeljeno. Sinn Fein je, kao politiko krilo IRA-e, odbio osuditi djelovanje IRA-e i zato nije bio ukljuen u politike pregovore, no odnedavna je aktivan i kljuan sudionik u pregovorima.

Centar
Centar ine Ujedinjena stranka Sjeverne Irske (APNI) i Sjevernoirska enska koalicija (NTWC). APNI i NTWC su stranke koje pokuavaju smirivati tenzije izmeu unionista i nacionalista, zalau se za suivot obje zajednice, dijaloge meu strankama i zajednicama i posebnu ulogu ena u tome. NTWC je relativno mlada stranka, nastala 1996.

Stav Ujedinjenog Kraljevstva je da Sjeverna Irska treba ostati dio Kraljevstva. To miljenje dijele sve stranke Kraljevstva, s iznimkom Radnike stranke koja podrava ujedinjenje Irske, no jedino kada to bude izglasano veinom, tj. demokratskim putem. Republika Irska smatra da joj Ujedinjeno Kraljevstvo treba prepustiti Sjevernu Irsku te da je njeno pravo povijesno i teritorijalno, no po ustavu Republike Irske do toga je mogue doi samo putem referenduma. Po Anglo-irskom sporazumu, vladi Republike Irske osigurano je aktivno sudjelovanje u rjeavanju problema Sjeverne Irske. U veini sluajeva Republika Irska je tada odvjetnik i branitelj nacionalista.

Paravojne organizacije

Etniki separatistiki nacionalizam zagovara povijesno pravo jedne etnike skupine na neki teritorij. Oldenquist (2001, str. 63) U ovom sluaju to je povijesno pravo irskog naroda na svoju dravu. Kako su Britanci nasilno osvojili irski otok i nametnuli svoje obiaje, kulturu i vlast, irsko stanovnitvo bilo je nezadovoljno nedostatkom osnovnih ljudskih prava i zanemarivanjem. To je rezultiralo velikom koliinom nasilja. Uporaba sile kojom se koriste paravojne organizacije ili ilegalne vojske obiljeila je cijeli sukob i vrlo je bitan faktor u politici, ali i u svakodnevnom ivotu graana Sjeverne Irske. Tijekom povijesti sukoba, akcije lojalistikih (unionistikih) i republikanskih paravojnih organizacija plijenile su pozornost medija kroz bombardiranja, oruane sukobe, reketarenja i zastraivanja javnosti kako bi osigurale vei politiki utjecaj za postizanje svog cilja. Po nekim izvorima postoji oko 500 aktivnih lojalistikih i republikanskih paravojnih organizacija6. Lojalistike paravojne organizacije nastale su kao odgovor na nacionalistike, ali da bi obranili britansko protestantsko stanovnitvo na sjeveru. Od tih organizacija najaktivnija je Ulsterska dobrovoljna snaga (Ulster Volunteer Force UVF). Formirana je 1966. godine kao odgovor na sve ee akcije IRA-e. Ime je preuzela od prijanje UVF koja je osnovana jo 1922., protivei se irskoj neovisnosti putem oruanih sukoba. Cilj UVF-a je borba protiv paravojnih nacionalista i osiguravanje da Sjeverna Irska ostane pod upravom Velike Britanije. Lojalistike paravojne organizacije vrlo esto nisu preuzimale odgovornost za poinjena ubojstva nego su koristili pseudonime, tako da je teko dati toan podatak rtava UVF-a. No, tijekom 30 godina UVF je odgovorna za mnoga ubojstva, veinom katolika. Vjeruje se da je UVF odgovorna za smrt 33 nedune osobe u Monaghanu i Dublinu 17. svibnja 1974. godine. U travnju 1975. proglaena je legalnom organizacijom radi pokuaja da se vie prikloni politici, a ne nasilju. No 2. listopada 1975. bombom je usmrtila 12 osoba, od kojih su 6 bili katoliki civili. Organizacija je opet proglaena nelegalnom i 26 lanova osueno je na zatvorsku kaznu od ukupno 700 godina. Poetkom 90-tih godina bila je posebno aktivna, odgovorna za ubojstva mnogih nedunih katolika. Od 1994. pridrava se prekida vatre. Na politikoj sceni sve stranke osuuju paravojne organizacije. SAD su ih proglasile nelegalnima, zabranjena su im financiranja i zamrznuti bankovni rauni u SAD. U novije vrijeme i veina stanovnitva osuuje paravojne organizacije, pa tako i IRA-u, ali ona jo uvijek nalazi podrku kako katolikog stanovnitva u Sjevernoj Irskoj, tako i stanovnitva Republike Irske. Od 1990-tih godina do sada nasilje mijenja smjer: vie je rtava lojalistikih napada nego republikanskih.

Irska Republikanska Armija

Najstarija i najaktivnija paravojna organizacija Irska Republikanska Armija, koja se temelji na etnikom nacionalizmu, nastala je kao odgovor na neravnopravan poloaj Irske unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Isprva je to bila mala grupica ljudi koja je zagovarala vea prava i ravnopravnost irskog stanovnitva. Ti irski dobrovoljci u poetku su se zalagali za prvenstveno nenasilne metode, ali kada je britanska vlada represivnim mjerama onemoguavala njihovo djelovanje, odluili su promijeniti taktiku djelovanja i sluiti se taktikom britanske vlade - taktikom nasilja. Oni su pokrenuli Uskrnji ustanak 1916. te se kasnije preimenovali u Irsku Republikansku Armiju7 (IRA-u). Kada je 1921. godine postignut sporazum i nastala Slobodna drava Irska, izbio je graanski rat izmeu vojske Slobodne drave Irske i snaga koje su se protivile sporazumu, tj. IRA-e. Tu bitku je IRA izgubila. 60-tih godina poela se vie okretati politici, to je uslijedilo rascjepom na Pravu i Privremenu IRA-u. Danas se pod terminom IRA misli na Privremenu IRA-u koja je nastavila militantnu kampanju. 1969. godine unionistika je vlada, pruajui otpor kampanji za ljudska prava, pozvala britansku vojsku da smiri nemire. Tada se IRA reorganizirala i 1970. poela suprotstavljati britanskoj vojsci. Nasilje IRA-e ubrzo se pretvorilo u opsenu bombaku kampanju ciljanu veinom na vojne, ali i na civilne, javne i komunalne mete. Podrka stanovnitva republikanskom paravojnom pokretu porasla je kada je britanska premijerka Margareth Thatcher uvela pravo na zatoenje i dranje u zatvoru do 7 dana bez suenja, tzv. Internment. Stotine katolika bilo je uhapeno zbog (veinom neosnovanih) sumnji da su pripadali IRA-i. U zatvoru su ti ljudi mueni i pokrenuli su kampanju trajka glau. IRA je dobila jo veu podrku naroda nakon incidenta Bloody Sunday u sijenju 1972. Iz male frakcije Privremena IRA (PIRA) pretvorila se u veliku, dobro financiranu gerilsku organizaciju. Sredinom 1970-tih godina imala je oko 1500 lanova. Po raznim procjenama IRA ima najvei arsenal oruja od svih paravojnih organizacija u Sjevernoj Irskoj. Oruje je veinom domae proizvodnje.

U skladu s mirovnim ugovorom IRA je 31. kolovoza 1994. proglasila prekid vatre. U to vrijeme imala je oko 500 aktivnih lanova koji djeluju na podruju Irske, Velike Britanije i Europe. No, zbog nedostatka politikog napretka, nastavila je djelovati do 9. oujka 1996. Nakon donoenja Good Friday Agreementa ponovno je proglasila je prekid vatre. IRA prihvaa sporazum iako smatra da ima nekih nedostataka, no, jo se uvijek nije razoruala, to je jedan od uvjeta sporazuma. To bi, kako smatraju, bio in predaje britanskoj kruni.

Zakljuak
Sukob u Sjevernoj Irskoj je problem kojim se bavi velik broj ljudi ve skoro cijelo jedno stoljee bez veeg uspjeha. Rjeenje se pokuavalo postii putem politike, pregovora, nagodbi, ustupaka, ali nita od toga nije natjeralo ni jednu stranu da popusti. Nezadovoljni sve oitijom diskriminacijom krajem 50-tih godina, katolici su vidjeli jedini izlaz u oruanoj borbi. Etniki separatisti formirali su Irsku Republikansku Armiju. Najvanije jest da je ona nastala kao odgovor na nasilje i ponaanje britanske vojske, policije i protestantskog stanovnitva prema katolikom. Napadi IRA-e veinom su bili osveta i odgovor na nasilje poinjeno od britanske vojske i protestanata. IRA je koristila istu taktiku kao i britanska vojska taktiku zastraivanja i neopravdanog nasilja. Kako 60-tih i 70-tih godina katolici nisu mogli organizirati niti mirne prosvjede, popularnost i lanstvo u IRA-i silno je poraslo. Kao odgovor na IRA-u nastale su protestantske paravojne organizacije. Zaetnikom i tvorcem tog sukoba je britanska imperijalna politika politika koja je rezultirala istim ishodom i na podruju Indije i Pakistana, Rodezije i drugih bivih britanskih kolonija. Za stanovnike sjevernoirskih gradova kao to su Belfast i Derry bombe, pucanje, protesti i naoruani vojnici na ulicama svakodnevni su dogaaji, nain ivota. Tri etvrtine stanovnitva Sjeverne Irske je protestantsko i kao takvo ne eli biti lan Republike Irske jer se boji osvete. Jedna etvrtina je katolika koji su svakodnevno diskriminirani. Pat pozicija koju, ini se, ni najvjetiji politiari ne znaju rijeiti. Ovim radom sam pokuao pribliiti i rasvijetliti neke od ciljeva i razloga djelovanja teroristike organizacije Irske Republikanske Armije. Iako nasilje nije opravdano, svaka posljedica ima svoj uzrok.