K. J.

CONANT

KAROLINKA I ROMANIKA ARHITEKTURA

8OO - 12OO
PRIJEVOD & SAETAK: DAVOR IFTAR

Od 800. g. poinje obnova antike tradicije. Dolazi do sinteze germanske kulture s tradicionalnim oblicima kasnog Rima i utjecajima Bizanta i Orijenta, pod energinim Karlom Velikim koji je 800. g. okrunjen za rimskog cara. Karolinka umjetnost odraava orijentalno, sjevernjako i mediteransko porijeklo. Poticaji za novine u arhitekturi dolazili su iz samostana. Vaniji su samostani esto imali po 1000 ili vie ljudi i stoga su predstavljali arhitektonske probleme u mjerilu cijelog grada. Oni su bili oaze kranstva, kulturni, administrativni i pravni centri, a zbog zemlje koju su posjedovali, i agrarni centri. Bilo je neto od rimske veliine i trajnosti u Pravilu koju je dao Sv. Benedikt iz Aniana i primijenio u svojem samostanu u Montecassinu. Ovo je Pravilo nalo svoj put diljem Zapadnog kranskog svijeta i odigralo ulogu meunarodne konstitucije u ranom srednjem vijeku kada su padale vlasti, a jedino su samostanske zajednice ostajale stabilne. Pipin III. je uveo rimsku, a zabranio galsku liturgiju u franakom kraljevstvu (754 68.). Karlo Veliki je osnaio ovu tendenciju, postavljajui svim monasima pravilo benediktinskog karaktera i rimskog duha. Sjajan novi samostan bio je izgraen kod Aniana, blizu Saint-Guilhem-le-Deserta (Gellonea) u Languedocu, izmeu Arlesa i Narbonne.

KAROLINKA ROMANIKA
SAINT DENIS
Najranija karolinka crkva bila je Saint Denis. Starija crkva iz 475. g. bila je zamijenjena novom (754 775.). To je bila tradicionalna rimska bazilika s drvenim krovom i prostranim transeptom koji se lagano irio izvan zidova broda, s tornjem-lanternom i zapadnim krajem 'eksperimentalnog' oblika. Pored ulaza bio je sahranjen Pipin, otac Karla Velikog. Kako bi se poveao znaaj ovog dijela crkve, sagraena je zapadna apsida (kao i na mnogim kasnijim karolinkim crkvama) i dva mala tornja s trijemom, koji ovu crkvu veu s najeim tipom romanikog crkvenog proelja.

CRKVA U ANIANU
Sljedea vana crkva koju je sagradio Karlo Veliki (782. g.) bila je u samostanu Anianu, od koje danas nije nita ostalo. Prema opisu to je bila velianstvena graevina s westwerkom.

CENTULA ILI SAINT RIQUIER

Nakon 790. g. rekonstruira se vaan samostan Saint Riquier kod Abbevillea, za vrijeme opata Angilberta. Crkva je bila posveena Spasitelju i svim Svecima, a glavni oltar u apsidi Sv. Riquieru, asketi koji je umro 645. g. Baze, stupovi i vijenci bili su dopremljeni iz Rima. Shema je bila bazilikalna, s dva aksijalna tornja, i svojom dinamikom kompozicijom pokazivala je zrelost karolinkog stila. Atrij je imao aksijalne i lateralne ulaze, a iznad svakog je bio toranj. Trijemovi

atrija podupirali su gornji prolaz kojim se dolazilo do kapela u svakom od tornjeva. Velikih proporcija i jo imaginativniji bio je westwerk. U donjem dijelu bio je svoeni vanjski vestibul s grobom Angilberta i izvanrednim oslikanim tuko reljefima Roenja na zlatnoj mozaikoj podlozi. Iza toga bio je unutranji vestibul koji je sluio kao narteks u stvari niski zapadni transept iji je svod podupirala uma stubova i stupova. Svodovi cijelog ovog dijela sluili su kao platforma za kapelu Spasitelja s centralnim oltarskim mjestom u obliku iljatog tornja, koji je bio odsjeen od glavnog broda pregradom s lukovima i s triju strana okruen bonim brodovima i galerijama. Cijeli taj ulazni dio bio je u stvari prava vertikalna crkva s vestibulom, pomonim oltarom u prizemlju i glavnim oltarom na razini platforme. Galerije westwerka su bile namijenjene djeakom zboru tijekom mise. Dva malena

kamena tornja sa stubama bila su na stranama unutranjeg vestibula i omoguavala pristup gornjim dijelovima westwerka. Iza westwerka bio je glavni brod bazilikalne crkve, s bonim brodovima i drvenim krovom. U sredini glavnog broda stajao je oltar Kria, uobiajen u samostanskim crkvama. Zapadni dio bio je namijenjen kongregaciji i procesijama, a u istonom, odvojenom oltarnom pregradom, bili su redovnici. Redovniki kor se vjerojatno protezao u kriite transepta, a u transeptu su bila 4 manja oltara. Toranj na kriitu bio je isti kao i toranj westwerka i takoer flankiran s dva manja tornja u kojima su bile stepenice. Glavno svetite se prualo prema istoku, izmeu i iza tornjeva sa stepenicama, tvorei kompoziciju koja je postala tradicionalna. Istono, odmah iza kriita bilo je travej sa svetitem u kojem je bio oltar posveen Sv. Petru, a iza toga grobovi Sv. Riquiera i dvojice njegove subrae. Travej je izgleda sluio kao prostor kora, a polukruna apsida bila je podignuta iznad nivoa glavnog broda i u njoj je bio oltar Sv. Riquiera s baldahinom. Ova je apsida bila odvojena sa est mramornih stupova donesenih iz Rima i sadravala je 13 malih relikvijara. Izvanredan dizajn ove Angilbertove crkve, posveene 799. g., izazvao je senzaciju i njeni su odjeci u crkvenoj arhitekturi trajali stoljeima. Crkva je imala 9 tornjeva i to je prvi poznati primjer da je tako velika skupina tornjeva bila postavljena na jednu crkvenu graevinu. Tema westwerka, tvravi nalik zapadni blok s ulazom, vestibulom i kapelom iznad njega, doivjela je dugi razvoj. Fcamp u Normandiji imao je rani westwerk, odakle je taj motiv preao u Englesku. Iz Sv. Riquiera, Reimsa i Corbia motiv je doao u Njemaku.

PALATINSKA KAPELA U AACHENU

Pokazuje zanimljive arhitektonske utjecaje Rima i Bizanta na sjeveru. Projektirao ju je Odo iz Metza, a zapoeta je 792. g. Os palae je orijentirana sjever-jug. Sala Regalis s apsidom za prijestolje je na sjeveru jednom od svojih kraih strana, dok su na duim stranama galerije, stanovi slubenika, klerika i kola. Carske prostorije sadre kupaonicu i prostoriju za audijencije. Nema sumnje da ova grupa namjerno podsjea na Lateransku palau u Rimu. Reminiscencije na Ravennu najvidljivije su iz dizajna kapele koja je na junom kraju ove cjeline. Crkvena zgrada je predstavljala klimaks centralizirane simetrine kompozicije, ije su glavna i poprena os bile dugake oko 100 metara. Iza monumentalnog ulaznog dijela na zapadnoj strani glavne osi slijedio je atrij s galerijama na dva

nivoa, nad kojim je dominiralo visoko proelje westwerka. U dvorite je moglo stati oko 7000 ljudi, kojima se car mogao obraati s tribine westwerka, ije nie podsjeaju na Palau egzarhata u Ravenni. Spiralne stube u krunim tornjevima sa strana vode do prostorije s prijestoljem na tribini i nastavljaju se gore prema kapeli, koja je sadravala zbirku relikvija Karla Velikog. Sama palatinska kapela je kompleksna kompozicija postavljena oko visokog svoenog centralnog prostora. Westwerk na nivou tribina povezuje kapelu s palaom. Prijestolje se nalazilo na tribini, tono iznad glavnog ulaza u crkvu. Sa svake strane prostorije s prijestoljem nastavlja se anularna galerija, odijeljena od centralnog prostora pregradama sa stupovima, koja vodi do svetita nasuprot tribini. Na nivou prizemlja duboko predvorje vodi u enterijer, gdje se nalazi anularni boni brod nalik galeriji, svoen i taman, koji okruuje centralni prostor. Ovaj anularni boni brod vodi do svetita smjetenog nasuprot ulazu, iznad kojeg je gornje svetite, i omoguavao je ulazak u kapele gemine bazilikalnog tipa s bonim brodovima (sada sruene), koje su bile simetrino smjetene na poprenoj osi, jedna na sjeveru i jedna na jugu glavne graevine. Anularni boni brod je prema centralnom prostoru otvoren velikim lukovima, koji su dobro proporcionirani s obzirom na lukove i pregrade galerije koja je iznad njih. Vanjski zid je na oba nivoa izveden kao esnaesterokut. Krini svodovi su nastali spajanjem glavnih i dijagonalnih strana s 8 lukova oktogona i trokutastim dijelovima izmeu. Dijafragmalni lukovi nose trokutaste svodove galerije, pa glavni i dijagonalni prostori galerije imaju kvadratine oblike i bavaste svodove. Oni ujedno podravaju prozorsku zonu i visoki svod. Na uglovima prozorske zone izvana su mali pilastri. Centralni prostor je imao vie oltara, a crkveni namjetaj je bio jako visok. Dojam je, unato slinosti sa San Vitaleom, vie je rimski nego bizantinski. Mozaik na centralnom svodu, mramorni stupovi i bronani parapeti iz Italije, orgulje bizantskog tipa i propovjedaonica pridonose bizantskom izgledu. Ali tema San Vitalea radikalno je pojednostavljena. Ovdje nije primijenjena bizantska tehnika gradnje opekom i konstrukcija lukova iz lake tera- kote. Kamen za gradnju uziman je s rim-skih ruevina.

PALATINSKA SKUPINA KOD GERMIGNY-DES-PRES

Ovu je palatinsku skupinu 806. g. izgradio orleanski biskup Theodulph i ovdje je vidljivo kako karolinka arhitektura koristi rimske, ranokranske, bizantske i germanske oblike. Centralni dio nalikuje tornju, prostor je podijeljen na devet svoenih traveja, a sredinji nose 4 stuba. Na uzdunoj i poprenoj osi su polukruni svodovi s apsidama na krajevima. Ugaoni dijelovi imaju nie male kupole na pandantivima. Ugaoni dijelovi na istoku otvoreni su u bone apside koje flankiraju glavnu apsidu. Orijentalni dojam daju potkovasti lukovi i u tlocrtu i prostoru. Tlocrt i elevacija graevine takoer su mogli biti inspirirani starokanskom gradnjom u panjolskoj. Opi raspored (masa i prostora) anticipiran je u rimskom pretoriju kod Phaene (Mousmieh kod Damaska) prije 169. g., a pojavljuje se u katedrali Etchmiadzin pregraenoj 628. g. Od 10. st. ovaj je tip bio uspostavljen u Istonom carstvu kao tipina "crkva na etiri stuba", tip koji je najvaniji od svih kasnijih tipova bizantskih crkava. Crkva je projektirana "s dvostrukim zavrecima" poput nekih velikih karolinkih bazilika, iako je za razliku od njih, glavni ulaz otvoren kroz zapadnu apsidu. Romaniki centralni toranj (vjerojatno sagraen nakon poara u 10. st.) ukazuje na germansku shemu, a orijentalni elementi su rasporeeni uokolo i ispod njega.

NOTRE DAME-DE-LA-BASSE
Sagraena u 8. st. ili prema kasnijim istraivanjima 987 98. g., bila je dio katedralnog sklopa u Beauvaisu. To je bazilika lijepih proporcija sa strmim krovom i naglaenim zabatom s velikim kriem. Zidanje je bilo pravilno i izuzetno dobro izvedeno, s radijalno postavljenim kamenjem iznad luka prozora. Ostali elementi konstrukcije, datirani u 10. ili rano 11. st., ukazuju na dobro utemeljenu kolu na sjeveru i zapadu Francuske. "Galski zidari" ove regije imali su zaslueno dobru reputaciju.

ULAZ U SAMOSTAN LORSCH (800. G.)

Glasoviti ulaz s tri luka pokazuje izuzetno kvalitetno graenje "sitnim uzorkom". Jedinstveni kompozitni kapiteli i ostali sofisticirani detalji ukazuju na zanimljiv karolinki primjer oivljavanja klasike akademski dizajn kakav se mogao oekivati s dvora Karla Velikog. Nalik rimskim trijumfalnim vratima, direktni uzor ovom ulazu bili su propileji stare crkve Sv. Petra.

FULDA
U 8. st. razvijaju se dva arhitektonska modela: crkva s kontraapsidom (katedrala u Kolnu) i crkva s vestverkom (katedrala u Rheimsu). Razvoj kontraapside doveden je do kraja u crkvi benediktinskog samostana u Fuldi. To je krajnji doseg naina gradnje more romanum. Mala crkva iz 751. g. je pregraena nakon 790. g. u obliku jednobrodne bazilike, s apsidom flankiranom s 2 okrugla tornja (kao u Saint Riquieru). Transept i apsida su sagraeni na zapadnoj strani glavnog broda. Iza nove apside je dodano veliko dvorite. Stepenice iz obje apside vode dolje u kripte, glavna apsida je zapadna i posveena Sv. Petru, a istona Sv. Bonifaciju. Transept je "precrtan" iz Sv. Petra (po svojoj masivnosti najvei transept u Karolinga). U Fuldi je izvedena apsolutna imitacija crkve Sv. Petra u Rimu i nakon toga vie nema tako drastinog poimanja graenja prema rimskim uzorima. Uz ovo stapanje s Rimom, pomalo se dri i tradicija Karolinga, pa se uz crkvu gradi rotonda Sv. Mihovila. To je aksijalna rotonda, vezana uz kult Spasitelja, u razini kripte je sauvana karolinka koncepcija, a svi svodovi su postavljeni na jedan centralni stup. Od sredine 9. st. gradi se itav niz aksijalnih rotondi.

PLAN ST. GALENA

Koncil u Indenu 816 - 17. g. mijenja budunost benediktinskog reda, a u arhitekturu uvodi novu fazu, primjereniju ovjeku. Karlo Veliki je umro, mo Carstva slabi, nasljednici nisu toliko jaki, a crkva se donekle opustila. Koncil je bio zamiljen s ciljem da se regenerira benediktinski red, a na njemu se pojavio i plan St. Galena. Tlocrt je bio napravljen u samostanu u Reichenau, na pergameni na kojoj je ve bio jedan izblijedjeli crte. Meutim, crkva St. Galena nije imala tlocrt kao na tom planu, nije imala zapadnu apsidu nego vestverk, a kontraapsidu s vanjskim deambulatorijem (ring atrium) ima katedrala u Kolnu (790. 803. g.). Bitno je bilo da se samostani urede, i nakon koncila u Indenu morali su biti organizirani tako da sadre dormitorije, klaustre i ostale prostore, a idealni plan St. Galena odigrao je u tome veliku ulogu. Plan je u sjevernoj zoni predviao hostel, kuu za goste, pivnicu, kolu za novake, opatovu kuu iz koje se direktno ulazilo u svetite itd; na jugu crkve, klaustar, kuhinju i reflektorij; na jugozapadu - staje za krave, konje i svinje, te nastambe za sluge. Ovako zamiljeni samostanski sklop postaje pravilo nakon koncila. Idealni plan St. Galena otvara princip modularne gradnje. Modul je baziran na mjerama kriita broda i transepta 40 x 40 stopa, a u samostanu je predvieno 40 zgrada (simbolika). Modularna gradnja je preuzeta iz starog Rima (Vitruvije). Nakon koncila u Indenu poinju se graditi manje crkve, 30 50 m duine, a tamo je ba za koncil u sklopu carske palae sagraena crkva modularne gradnje i proporcija. Time se otvara serija tipinih karolinkih bazilika.

PALATINSKA SKUPINA U INGELHEIMU

Radovi su zapoeli u doba Karla Velikog. Prostrano dvorite je s tri strane okrueno zgradama raznih namjena, a etvrta je vezana posebnom aksijalnom kompozicijom. Velika dvorana komunicira preko galerija s palatinskom crkvom, koja je na istoku. Drugo dvorite je bilo polukruno. Sveana dvorana izmeu dva dvorita bila je trolisna. Crkvene forme su bile dominantne u ovoj palai. U crkvi su se nalazile slike Starog Zavjeta, a nasuprot njima odgovarajue scene iz Novog zavjeta. Ovakvi monumentalni i lucidno postavljeni ciklusi pokazuju didaktiku shemu, koju je kasnije razvio Suger u Saint Denisu i ostalim mjestima. U velikoj dvorani bile su slike iz svjetovne povijesti: djela starih kraljeva i heroja poput Ninusa,

Remusa, Hanibala i Aleksandra Velikog, a na suprotnoj strani scene iz suvremene povijesti: osnivanje Konstantinopola, i dogaaji za vladavine Teodorika, Pipina i Karla Velikog.

EINHARDOVA BAZILIKA U STEINBACHU

Prije pada carstva Louisa Piousa bile su izgraene mnoge crkve. To su bile bazilike s tri apside i transeptom, prolazima i kriptama, u pravilu s bonim brodovima, tornjevima i narteksom, ili barem samo narteksom na zapadnoj strani. Einhardova bazilika je veinom sauvana i lako je slijediti njen prvobitni oblik. Imala je ulaz nalik pilonima, s lateralnim odjeljcima sa svake strane. Glavni brod je zavravao apsidom i svetitem odijeljenim pregradom. Lateralne kapele s apsidama oblikovale su neku vrstu patuljastog transepta, koji je bio povezan samo sa svetitem. Iz svakog bonog broda ulazilo se u kriptu krinog oblika ispod korespondirajueg transepta, a jo doraenija krina kripta bila je u osi izmeu njih.

SAMOSTAN U REICHENAU
To je bilo mjesto estog zaustavljanja na carskim putovanjima i mono misionarsko sredite s dubokim religijskim utjecajem. Njegova je crkvena arhitektura konzervativna i gotovo klasina. Unutar samostana su tri bazilikalne crkve: St. Peter Niederzell (799. g.), Minster - Mittelzell (osnovana 724. g., poveana i posveena 819. g.) i St. George Oberzell (836. g.). kola iz Reicnenaua je poznata po svojim minijaturama i zidnim slikama. Tri velika samostana: Fulda, St. Galen i Reichenau predstavljaju "zadnje trzaje" monumentalne karolinke arhitekture.

CORVEY na WESERU
Crkvu je 822. g. osnovala kolonija redovnika iz Corbija u Picardyji, nedaleko Saint Riquiera, odakle je stigao arhitektonski utjecaj preko Corbyja do Corveya, gdje je izmeu 873. i 885. g. izgraen westwerk. Germanskog dizajna, tei i manje sofisticiran, westwerk je podignut na zapadnom proelju i vii je od dva tornja sa stepenitima. Sa stanovita budueg razvoja,

westwerk na Corveyu je manje znaajan od izvornog istonog zavretka. Dva bona broda uz svetite imaju na krajevima kapele, koje su otvorene prema anularnom hodniku koji okruuje glavnu apsidu, iza koje se u glavnoj osi nalazi kapela krinog oblika. Ova shema apside, ambulatorija i radijalnih kapela, jedan je od najveih doprinosa srednjeg vijeka crkvenoj arhitekturi. Njemake su crkve generacijama zadrale ovu pojednostavljenu shemu za svoje kapele. Ideja je razvijena i sistematizirana uglavnom na podruju dananje Francuske.

Corvey na Weseru, interijer westwerka

FRANCUSKA
Do 11. st. tijela svetaca leala su neometana u grobnicama ili sarkofazima. Poevi od rekonstrukcije svetita starog Svetog Petra u Rimu (600. g.), apside crkava s takvim relikvijama bile su esto postavljane s uskim pristupnim hodnicima ispod poploanog poda. Ovi su hodnici slijedili oblik unutranje krivulje apside i bili su aksijalno povezani s grobnom prostorijom ili kriptom ispod oltara. Zbog sve veeg broja hodoasnika bilo je premalo mjesta u uskim hodnicima i kriptama. Istovremeno se poveavao broj slubujuih sveenika meu redovnicima i kanonskom kleru, to je poveavalo potrebu za oltarima i kapelama. Postavljanje oltara u glavni brod (kao u Saint Galenu) nije bilo mogue u crkvama gdje je vladala velika guva hodoasnika. Rjeenje je bilo u krunom hodniku iza apside, s radijalnim kapelama. U Corveyu i Saint Riquieru (kasnija kripta) kapele s relikvijama bile su iza apside. Budui da su grobnice uglavnom bile ispod zemlje, trebalo je izgraditi poseban sustav pristupa. Od vremena gradnje Sv. Pavla izvan zidina (Rim) svetita i kapele bile su uobiajeno orijentirane. Ako bi pravilno orijentirane kapele bile dodane pristupnim hodnicima oko grobne kapele, nastajao bi hodnik pod kutem, koji bi oteavao protok hodoasnika.

SAINT PHILIBERT DE GRANDLIEU (814.- 847. g.)

To je trobrodna crkva s 3 apside i transeptom, izrazite predromanike koncepcije. Izvorna je apsida bila sruena i sagraeno je kvadratino svetite s apsidom iza njega. Uski unutranji hodnici vode do prostorije ispod apside gdje je bio postavljen sarkofag St. Philiberta. Komora sa sarkofagom i uski lateralni hodnici bili su na razini prizemlja, a pod apside bio je podignut iznad razine poda glavnog broda. Kako bi se omoguilo postavljanje dodatnih oltara i bolji pristup grobu ispod apside, uski su hodnici ubrzo bili zamijenjeni serijom kapela. One su bile tako postavljene da je put procesijama bio omoguen na razini prizemlja i vodio je oko apside. Put je s istoka dovodio do prostorije sa sarkofagom, pa su ga hodoasnici mogli posjeivati bez ometanja mise u glavnom dijelu crkve. Nove apside su postavljene stepenasto ili stupnjevito (en chelon na francuskom), pa je naziv "apsida chelon" za ovaj karakteristian postav primjenjivan kod cijele serije vanih crkava tijekom cijele povijesti romanike i gotike arhitekture.

Ambulatorij i prostorije ispod svetita / zapadna strana

Razvoj apside / A, B

S. Philibert de Grandlieu

SAINT GERMAIN kod AUXERREA

Sljedea vana apsida chelon iz 9. st. bila je u kripti samostanske crkve Saint Germain. Grob titulara bio je ispod razine crkvenog poda, ispod glavne apside. Za vrijeme rekonstrukcije 841. g. grob je ukljuen u malu svoenu kriptu s hodnikom oko grobne komore. 1859. godine sagraena je apsida chelon s kutnim procesijskim putem oko male crkve-kripte i irila se do rotonde na kraju glavne osi. Ovaj aranman s apsidom chelon i rotondom bio je znaajan za buduu romaniku i gotiku arhitekturu.

KATEDRALA u CHARTRESU
Crkva je bila ponovno sagraena nakon poara 858. g. s krunim hodnikom oko apside u kripti. Kruni zid apside bio je probijen, ime se dobio pogled prema ambulatoriju i obratno. Apsida s otvorima potjee iz rimskih vremena, ali novost je apsida s otvorima i ambulatorijem, to je dovelo do prostornog ujedinjenja apside i ambulatorija. Ova je ideja bila koritena u romanici (samostan Jumiges) i gotici (Notre Dame u Parizu, 1163. g.).

ST. MARTIN u TOURSU

Karolinki arhitekti su sjajno spojili karakteristike Saint Germaina u Auxerreu s onima iz katedrale u Chartresu u novoj crkvi St. Martina u Toursu, izgraenoj 903. - 918. g. Boni brodovi i veliki dio glavnog broda bili su otvoreni za hodoasnike. Kor se irio istono do svetita i apside s grobom Sv. Martina na kraju, uz sredinu zida apside. Boni brodovi se nastavljaju u ambulatorij koji okruuje unutarnji dio apside, na ijem su zidu otvori kroz koje su vjernici mogli gledati poivalite Sv. Martina. Manje kapele su ovdje sagraene kao radijalno postavljne apsidiole na vanjskom zidu ambulatorija. Ovaj je dizajn bio savreno rjeenje i integracija elemenata hodoasnikog svetita i samostanske crkve. Kreiranje tako znaajnih elemenata kao to su apsida, ambulatorij i radijalne kapele, znak je zrelosti karolinke romanike.

10

PREDROMANIKA ARHITEKTURA NA SJEVERU

IZVAN CARSTVA
Izvan podruja s jakim kontaktom s rimskom arhitekturom raspoloivi izvori za gradnju bili su manji, problemi jednostavniji, a rezultati manje spektakularni. Graevine ukazuju na neovisne lokalne koncepcije i vjeto koritenje lokalnih materijala i metoda: keltskih u Irskoj, a germanskih u Engleskoj i Skandinaviji. Tipovi kompozicija na sjeveru, jednako kao i u predromanikoj panjolskoj i Portugalu, tendiraju prema aditivnosti ili su iz dijelova. U slavnim danima punog romanikog razvoja, ova arhitektura je morala izgledati mala, gruba, "home made" i staromodno.

IRSKA
Irska je bila prva od predromanikih podruja koja je postala kreativna. Udaljena od imperijalnih centara i voena asketskim klerom iji korijeni seu do egipatske pustinje, Irska je imala skromnu crkvenu arhitekturu. Mnoge od ranih graevina bile su iz pletenog iblja, strmih krovova i bez takvih profinjenosti kao to su krune apside. Graevine su bile bez pretenzija graene iz drvenih okvira (more Scottorum). Uobiajene gradnje, meu njima i mnoge crkve, imale su oblik jednostavnih koliba sa strmim krovovima. U samostanima su esto bile multiplicirane u skupinama, umjesto da budu zamijenjene veim graevinama, a kongregacija se sakupljala u njima i oko njih.

PROTOROMANIKA ARHITEKTURA U JUNOJ EUROPI

LOMBARDIJSKO KRALJEVSTVO

TEMPIETTO - SANTA MARIA IN VALLE (Cividale, 762. 76. g.)

Graevina se najjednostavnije moe objasniti kao protoromanika rimska arhitektura je preivjela u lokalnim varijacijama pod saracenskim utjecajima. Santa Maria ima presvoeni glavni brod i svetite s 3 paralelna polukruna svoda koja nose stupovi. Eksterijer je vrlo jednostavan, a enterijer je vrlo bogat, moda pod muslimanskim utjecajem s juga Italije. Izvrsno je sauvan friz sa est stojeih figura u tuku. Umjetnik je moda stigao iz Bizanta, a i bizantizam zgrade Egzarhata moe objasniti takav karakter skulptura.

11

Lombardi, koji su napali Rim i Montecassino, openito su smatrani ruiteljima. Ipak, oni su imali prilino dobro organiziranu dravu s administrativnim kadrom u Paviji, njihovom glavnom gradu. Nakon osvajanja 774. g., Franci su koristili ove kadrove koji su im pomogli u sreivanju carstva Karla Velikog. Rotaris, prvi od lombardskih kraljeva, izdao je zakon (643. g.) s privilegijama za graditelje, to je bilo povezano s organiziranjem i oivljavanjem arhitekture u regiji. Kralj Liutprand izdao je dokument koji se odnosio na cjenik arhitektonskog i graevinskog rada. Milano, metropola Lombardije, bio je veliki centar u doba klasike i to je ponovno postao, naroito nakon to je Karlo Veliki osvojio Lombardiju.

BIZANTSKI EGZARHAT
Nakon slavnog rimskog perioda, administrativni centar Italije premjeten je u Milano (u doba Dioklecijana) i u Ravennu (402. g.), ali je ivot u Carstvu bio najivahniji na Istoku. Ipak, Milano je cvjetao u doba svog velikog biskupa St. Ambrosea (374. 97. g.). Plodna dolina rijeke Po odrala je milanski prosperitet ak i tijekom lombardske vladavine, a kad je zavrila (774. g.) ova je regija ula u jo bliskije odnose sa svojim susjedima: papom u Rimu i Egzarhatom. Jurisdikciju Egzarhata koju je uspostavio istonorimski car Mauricije oko 6oo. g. osvojili su Lombardi 752. g. Budui da su predstavljali prijetnju papi, maknuo ih je s vlasti Pipin III. i stavio pod rimski pontifikat. Bizantski Egzarhat u Ravenni, sa svojim kontinuiranim vezama s Istokom, zadrao je arhitekturu koja je istovremeno bila ivi nastavak arhitekture kasnog Rima i aktivni istureni poloaj novouspostavljenog bizantskog stila. Ni jedan srednjovjekovni stil nije imao tako uzvieno porijeklo. Kasnije je ravenatski stil bio pojednostavljivan sve dok nije uspjeno mogao biti stavljen u slubu barbarskih kraljevstava. Stoga je, bez prekida u trajanju, postao protoromanikim stilom. Izvan Egzarhata ovaj su stil prvi koristili i irili Lombardi, a na kraju je izveo arhitektonsku rekonkvistu velikog podruja zapadnorimskog carstva, zbog ega su ga Francuzi nazivali "imperijalnim stilom".

GALLA PLACIDIA (Ravenna, 450. g.)

Sa svojim savreno jednostavnim eksterijerom iz opeke, jdnostavnim podupiraima i dekorativnim (slijepim) arkadama, izgleda kao da ide prema romanikoj arhitekturi.

12

SAN VITALE (Ravenna, 526. 47. g.)

Plan podsjea na palatinsku kapelu u Aachenu. Ulazni dio, toranj i kapela s relikvijama, iako drukijih proporcija u Aachnu, djelimino se oslanjaju na narteks San Vitalea. To se takoer odnosi i na westwerk Saint Riquiera. Eksterijer San Vitalea ima dekorativne arkade i pojasve pilastara (lezene) koji su deblji i vie srednjovjekovnog oblika od onih iz Galle Placidie i zbog toga se mogu ubrojiti u pretpovijest prvog romanikog stila. Dva pilona koja flankiraju apsidu podsjeaju na suvremenu sirijsku arhitekturu. U stvari, San Vitale ima tri tipa tornjeva: spomenute pilone, okrugle tornjeve sa stepenitem dodane narteksu i toranj sa zvonom cilindrinog oblika (nakon to su benediktinci preuzeli crkvu 910. g.

SAN VITALE, RAVENNA

SANT' APOLLINARE IN CLASSE (533. 49.)

Iako je to izvanredna bazilika starog tipa, takoer je znaajna za poetni medijevalizam. Apsida i lateralne kapele na istonom kraju sagraene su iz snano artikuliranih oblika koji nagovjeuju energinu upotrebu masa u srednjovjekovnoj arhitekturi. Snano zapadno proelje ima trijem s arkadama, a pridrueni patuljasti toranj sa svojim parom (sada sruenim) inio je par pilona kod proelja. Sant Apollinare takoer sadri arhaini primjer ambulatorija kripte, kao stari Sv. Petar, to je vjerojatno dodano u 9. st.

13

PALAA EGZARHATA (iza 712. g.)

Graevina izuzetno nalikuje zreloj romanici Lombardije. Predvorje, straarnica s dormitorijem, unutranje dvorite i kapela Spasitelja organizirani su na bizantski nain. Zidovi iz velikih opeka, parni broj otvora, dekorativne arkade i potpornji praktiki su jednaki lombardijskim romanikim radovima u 4 sljedea stoljea.

RANI ROMANIKI STILOVI

"PRVA ROMANIKA"
LOMBARDIJA
Stil stvoren oko 800. g. u Lombardiji postaje prvim zaista internacionalnim romanikim stilom, koji se rano bilo proirio Dalmacijom, junom Francuskom, Burgundijom, Katalonijom, rajnskim zemljama i Maarskom. Kasna karolinka gradnja pokazuje izuzetan sustav graenja zidova, kojeg su razvili galski graditelji, ali bez tradicije svoenja velikih raspona u irinu i visinu. To nije bio puki stil u doslovnom smislu, prenesen iz Egzarhata u Lombardiju, ve ivotni i djelatni sustav graenja. Majstori ("magistri") zadueni za praktino graenje mogli su izgraditi graevinu ak i ako bi im arhitekt dao samo linearni dijagram s glavnim dimenzijama, jer je iskustvo odreivalo veliinu, materijal zidova, raspone i unutranje proporcije. Zato je plan Saint Galena mogao zadovoljiti ranog srednjovjekovnog majstora. S poveanjem dimenzija i sloenou graevina bila je potrebna vea skupina profesionalnih projektanata. Kako su gradovi i samostani postajali sve vei, graditelji su nuno radili kao putujue druine. Kada je, primjerice, opat Suger zapoeo veliku crkvu Saint Denis, morao je pozvati zanatlije iz raznih krajeva. Tako stvoren 'atelje' mogao se ukorijeniti, obuavati lokalne talente i vremenom postati centrom iz kojeg bi se majstori mogli slati posvuda. Proces irenja "majstorstva" zapoeo je u Lombardiji, a naiziv "Lombardus" postao je sinonimom za graditelja u tom ranom periodu. Stil ove talijanske arhitektonske rekonkveste mogao bi se nazvati prvim romanikim stilom.

14

DALMACIJA
Sveti Donat u Zadru, sagraen tijekom franake okupacije (812. 76. g.), pokazuje irenje lombardijskog stila i tipa krune crkve. Ova zgrada ukazuje na zanimljivu anticipaciju ambulatorija s radijalno postavljenim kapelama. Anularni boni brod okruuje centralni prostor i prema njemu je otvoren lukovima na masivnim stubovima, a prema istoku s tri luka na stupovima. Na suprotnoj strani su tri apside.

NJEMAKA
Postojao je kontinuirani prodor talijanskog utjecaja u Njemaku, od vremena Karla Velikog nadalje. St. Pantaleon u Kolnu, zapoet pod Ottom Velikim 966. i posveen 980. g., jedna je od graevina koja pokazuje germansku verziju lombardskih pilastara i arkada. Lombardski se detalji pojavljuju u Wimpfenu (979. 98. g.), i na proelju tornja crkve u Mittelzellu na otoku Reichenau. Lombardske teme, jednom integrirane u njemaku arhitekturu, proirile su se nadaleko i nairoko, a vrlo lako su utjecale na susjednu Maarsku i Moravsku. Raka je posudila lombardske motive iz ranih graevina Dalmacije, a moda i iz normansko-apulijskih graevina diljem Jadrana. Otisak Lombardije bio je jak u Studenici (1195. g.), ei (1202. g.) i Visokim Deanima (1327. 35. g.). Ritam kasnih rimskih pojaseva pilastara i nabori njihovih povezanih lukova pojavljivali su se u arhitekturi srednjovjekovnih carstava, germanskog i slavonskog.

ROMANIKA ARHITEKTURA U NJEMAKOJ

POD SAKSONSKIM I FRANAKIM CAREVIMA (936 - 1125.)

Prvi romaniki stil, koji se moe pratiti od Ravenne do stare Rusije, donio je u arhitekturu Njemake neka tehnika poboljanja i atraktivne dekorativne sustave, pred kraj vladavine Otta I. Velikog (936. 73. g.). Neovisnost i velika snaga njemake arhitekture bile su vanjski znaci veliine druge carske renesanse, zvane otonskom. Od karolinkog doba zemlja je patila zbog ratova sa Slavenima, Vikinzima i Maarima. Saksonsku dinastiju je utemeljio kralj Henry I., koji je vladao od 919. do 936. g. i zapoeo dugi proces dovoenja vlasti u red. Povijest arhitekture ga pamti po fortifikacijskim radovima kod Merseburga, Werla i Quedlinburga, gdje su se razvijali urbani centri. Saksonija je postala arhitektonskim centrom Njemake i producirala je ili utjecala na projekte crkava koje su meu najimpresivnijima u ranoj romanici. U Njemakoj i Bizantu Crkva se tovala kao duhovni aspekt drutva pod zatitnikom vladavinom pomazanih vladara. Sukob s papama, koji su razvili internacionalnu crkvenu vladavinu, prilino je natetio Carstvu. Tijekom zbrke koja je razorila Zapadno carstvo, papinstvo je doseglo svoju najniu toku, a monatvo je nastupilo kako bi spasilo Rimsku Crkvu. Veliki redovnici koji su reformirali papinstvo bili su navikli na bezuvjetnu pokornost kakvu bi opat uivao u svom samostanu, i ova koncepcija primijenjena na papinstvo rezultirala je raskolom u Istonoj Crkvi (1054. i 1245. g.) i fatalnim gubitkom autoriteta u Zapadnom carstvu. U srednjovjekovnoj Njemakoj vladari nisu mogli izbjei oslanjanje na crkvene ljude i crkvenu organizaciju radi mnogih bitnih poslova i porezne podrke. Znaajni opati zadrali su svoju vanost, ali biskupi su postajali dvorskim figurama i poeli dobivati vane dravnike uloge s

15

obilatim novanim sredstvima i poprilinim utjecajem. U ovim okolnostima ne treba objanjavati graenje velikog broja katedrala u otonsko i franako doba. Skupine graevina povezane su s odreenim biskupima i odraavale su njihove ukuse.

KATEDRALA U MAGDEBURGU
Otto Veliki (936. 973. g.) razvio je Magdeburg kao veliki njemaki bastion protiv Slavena. Osnovao je crkvu koja je sluila benediktincima iz Triera, i koja je 967. g. postala katedralom. Bila je manja od postojeih gotskih graevina i sadravala je stupove iz porfira, granita i mramora, dopremljene iz Italije. Na zapadnoj strani bili su atrij i baptisterij, bazilikalni glavni brod imao je drveni krov s potpornim stupovima, a istona apsida bila je flankirana s dva tornja. Ovom je crkvom zapoela serija srodnih graevina poput katedrala u Mainzu, Augsburgu i Wormsu.

ST. CYRIAKUS U GERNRODU (961. g.)

Ovu bivu samostansku crkvu utemeljio je Margrave Gero, defensor patriae (branitelj domovine) od Slavena. To je trobrodna bazilika s kontinuiranim transeptom, kriite je vrsto markirano, a ispod kora je dvoranska kripta. Stupovi i stubovi ispod lukova razdvajaju glavni od bonih brodova te svojom izmjenom ujedno daju i jasan ritam. Graevina je vrlo dobro sagraena od izvrsno tesanog kamena. Na zapadnoj strani je apsida, u transeptu su galerije, a izvana su arkade iznad bonih brodova. Kriite je snano naglaeno, a na ovom istonom kraju proporcije su vertikalne. Zona arkada i zona galerija nemaju isti ritam - 6 arkada galerija odgovara dvjema u zoni arkada, a zona prozora ne odgovara ritmu donjih zona. Jasno je da je ova ritmizacija, isticanjem pojedinih nosaa, otonska. Karolinzi ovaj element koriste tek moda u eksterijeru. Novitet je takoer i galerija, rezervirana za redovnice, iji su korijeni vjerojatno u bizantskoj arhitekturi. Eksterijer predstavlja skladnu interpretaciju Saint Riquiera, iako bez lanterni. Graevina je sjajan primjer zbijene otonske kompozicije.

St. Cyriakus, Gernrod / zapadni dio

St. Cyriakus, Gernrod / enterijer

16

ST. PANTALEON (Kln, 966. 80. g.)

Sagraen za vladavine Otta Velikog i Otta II. uz potporu biskupa Bruna, sina Otta Velikog. Graenje je zapoelo iza 966. g. a crkva je zavrena i posveena 980. g. Jedino je westwerk s tri tornja zadrao originalni karakter. Ovaj karolinki westwerk je otonski zbog dekoracije - lezene na svakom katu, povezane plitkim slijepim arkadama iz naizmjenino crvenih i bijelih cigli, koje gotovo da su nedovoljno istaknute u reljefu i ine poetak srednjovjekovne artikulacije.

KATEDRALA U MAINZU (978. g.)

Graevina je bila pod utjecajem karolinga i starog Sv. Petra u Rimu. Njen volumen iz crvenog pjeenjaka otro je odvojen od dugakog drvenog vijenca. Postojea katedrala je obrnuto orijentirana i odgovara orijentaciji starog Sv. Petra. Raniji pristup je bio kroz kapelu s propilejima Sv. Marije i atrij. Crkva je imala glavni i dva bona broda. Vjerojatno je ve u doba Willigisa postojao zapadni transept sa samo jednom apsidom. Crkva je vjerojatno sagraena iznad konstantinijanske katedrale centralnog tlocrta, analogno katedrali Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Izgorjela je 1009. g., a u slinom obliku ponovno ju je sagradio nadbiskup Bardo, s trolisnim zapadnim svetitem (posveena je 1036. g.). Na novom istonom proelju centralno je smjetena apsida, pa je poput Fulde crkva imala "dvostruki zavretak". Ovoj rekonstrukciji pripisuju se kruni tornjevi sa stepenicama koji flankiraju istono proelje.

MINSTER U ESSENU (973. 1002. ? g.)

Utjecaj karolinke arhitekture vidljiv je na zapadnom koru i tornju. Poluheksagon s galerijama, koji podsjea na dio palatinske kapele, ovdje je sagraen kao zapadni kor. Iznad njega je kvadratini toranj postavljen izmeu dva tornjia sa stepenicama. Ispod tornjeva bio je atrij, sa zapada zatvoren baptisterijem. Takav je atrij imao poseban znaaj u liturgijskim procesijama.

17

KATEDRALA U AUGSBURGU (zapoeta 994. g.)

Par kvadratinih tornjeva flankirao je bone brodove na istoku, kod ulaznog proelja koje je, kao i u ostalim otonskim katedralama, imalo u osi apsidu. Ovaj je raspored tornjeva bio lijep i postao je nairoko upotrebljavan. Nasljednik Otta III. bio je njegov neak, Car Henrik II. (1002. 1024. g.) koji je stvorio novo sredite carske moi u Bambergu, gdje su sagraene katedrala i carska rezidencija. Bio je zainteresiran za crkvenu reformu, okupio je kongregaciju iz deset opatija oko starog samostana Sv.Maximina u Trieru i bio je prijateljski naklonjen redovnicima iz Cluniaca.

KATEDRALA U STRASSBURGU
(zapoeta 1015. g.) Ova velika ranoromanika katedrala zapoeta je pod Henrikom II. Graevina je bila planirana s kvadratinim tornjevima na proelju, dodanima izravno ispred glavnog i bonih brodova, s predvorjem izmeu njih. Par zapadnih tornjeva iz Strassburga, postavljenih izravno na samu crkvu, prefigurirao je tipinu prednju stranu katedrale, koja je mogla prevladavati nad trodijelnom temom Saint Riquiera. Shemu ovog proelja usvojio je prilian broj graevina u okolnim podrujima. Sve su bile bazilikalnog oblika, s klerestorijima i drvenim krovovima, jednostavnog plana i strogih arhitektonskih linija (katedrale u Baselu i Constanci, opatije u Einsiedelnu, Schaffhausenu, Hirsau i Marmoutieru).

KATEDRALA U PADERBORNU (zapoeta 1009.

g.) Biskup Meinwerk je sagradio katedralu u Paderbornu, sa zapadnim korom u ogromnom kvadratinom tornju, nepogreivo germanskom u dojmu, ak i bez visokog strmog vrha koji je kasnijeg datuma. Ovaj impozantni toranj i pratei tornjevi sa stepenicama, jednostavnim i snanim otonskim oblikom podsjeaju na kapelu Spasitelja u Saint Riquieru.

18

KAPELA SV. BARTOLOMEA (Paderborn, 1017. g.)

Eklektiki duh biskupa Meinwerka bio je potvren gradnjom kapele Sv. Bartolomea uz katedralu. Enterijer s bonim brodovima sainjen iz dijelova natkrivenih kupolom noenih s dva reda stupova ima muslimanska obiljeja, zbog kojih se moe pretpostaviti da su grki graditelji doli s juga Italije. Stupovi imaju izuzetne rezbarene kapitele, jedinstvene plastine snage.
KAPELA SV. BARTOLOMEA - INTERIJER

SV. MIHAEL U HILDESHEIMU (1001. 1033. g.)

Crkva je sagraena pod biskupom Bernwardom i predstavlja vrhunac otonske arhitekture. To je trobrodna bazilika s 2 transepta jednako iroka kao i glavni brod i duplim korom. Zapadni transept na oba kraja zavrava galerijama i vitkim vanjskim tornjevima sa stepenicama, a na kriitu je etvrtasta lanterna. Travej svetita je prostran, a ispod apside je kripta (iz 1015. g.) do koje se dolazi polu-podzemnim prolazom sagraenim izvan svetita. Istoni dio graevine nikada nije imao kriptu, njegov travej sa svetitem je krai, ali po svemu ostalome dizajn je jednak zapadnom dijelu. Izmeu ova dva gotovo simetrina zavretka proteu se bazilikalni glavni i boni brodovi. Juni boni brod slui kao neka vrsta unutranjeg narteksa jer su tu smjetena dva glavna ulaza za koja su bila izraena bronana vrata. Ova zanimljiva kontradikcija s osnovnim bazilikalnim planom bila je logina u samostanskoj crkvi koja je slijedila temu Saint Riquiera i St. Galena.

19

U Sv. Mihaelu moe se primijetiti saksonska izmjena nosaa ABBA (a-stupO b-stub ) O O, dok je izmjena nosaa ABAB poznata pod imenom rajnska izmjena (O O ). Na kapitelima su imena svetaca, jer sveci simbolino podupiru Kraljevstvo Boje - Crkvu. U Sv. Mihaelu nema zone galerija, ve 1. i 3. zonu dijeli prazan zid. Kapiteli su ovdje daleko od klasinih, i predstavljaju novi razvoj u Otonskoj arhitekturi. Otoni ne tee probijanju zidnih ploha, a najvaniji ukras su razliito obojene cigle (crveno i bijelo) iznad svih lukova.

20

SALIJSKI ILI FRANKONIJSKI CAREVI

Pod Konradom II. Salijskim (1024 - 1039.) napredovala je gradnja katedrale u Strassburgu i zapoeta je opatijska crkva u Limburgu na Haardtu, koja je inspirirala mnoge takve graevine. Vjerojatno je utjecaj Clunia odgovoran za njen zapadni par tornjeva i onaj nad kriitem, ali karakter graevine je germanski, s njenom monumentalnou, ponosnom strogou i velikim dimenzijama iznad jednostavnog tlocrta. Ipak, najvanija je katedrala u Speyeru.

KATEDRALA U SPEYERU (zapoeta 1030, posv. 1061. g.)

To je bio dinastiki panteon frankonijanske kue. Pod Konradom II. zapoeli su radovi na ve postojeoj graevini (1030. g.), a znamenita kripta datira iz poetnog razdoblja. Cijelo podruje ispod transepta podijeljeno je stupovima na tri prostrana dijela, a u svakom 4 krupna stuba nose povezane lukove i teki rebrasti svod iznad devet traveja. Devet slinih jedinica tvore svod u prostoru ispod svetita, koji se nastavlja prema istoku serijom od narednih est, sve do polukruga apside. U kripti, ispod kraka svetita, postavljena su dva reda od po 4 stuba. Svaki od njih ima kockasti kapitel, ije je porijeklo iz Bizanta ili Lombardije. Uz zanimljive varijacije, ovaj je oblik nairoko upotrebljavan u njemakoj romanikoj arhitekturi. Svod kripte tvori platformu transepta i svetita. Transept i svetite su opkoljeni masivnim zidovima, s visokim tornjevima sa stepenicama zapadno od apside. Zapadno od kriita prua se veliki glavni brod s krino svoenima prostranim bonim brodovima. Westwerkom koji je preoblikovan u duhu salijanskog koncepta zavrava zapadni dio: zapadni zid je debeo 6 metara, na njemu su duboki portal i dva spiralna stubita unutar njegove enormne debljine. Stubita se na gornjoj razini izdvajaju u obliku flankirajuih tornjeva, a zapadno od njih je veliko otvoreno predvorje s tribinom i ve-

21

likim oktogonalnim tornjem. Glavni brod je irok oko 14, visok gotovo dvostruko, a dugaak preko 70 m i spada meu najvea dostignua i romanike i gotike. Zidovi glavnog broda podsjeaju na dizajn i mjerilo rimskog akvadukta, a model vanjske elevacije na baziliku u Trieru.
KRIPTA

Dimenzije stubova glavnog broda su 1,8 x 2,4 m. Artikulacija glavnog broda postignuta je polustupovima koji su pridrueni stubovima, na koje se nadovezuju polukruni lukovi natkrivajui slijepe arkade i prozore, a na visini od 27 m podupirali su ogroman drveni krov. U novom periodu gradnje (1082. 1106. g.) pod Henrikom IV. dodane su svakom drugom nosau lezene, koje su podupirale pojasnice bavastog svoda. Pod Lotharom II. (1137.) alternativni stubovi originalnog glavnog broda bili su pojaani kako bi mogli podupirati 6 ogromnih krinih svodova bez rebara nad dvostrukim travejima, odvojenih transverzalnim lukovima. Vijenci su bili 32,6 m visoko od poda, vie nego i na jednom romanikom svodu glavnog broda. Kriite je imalo takoer najvii romaniki svod u velikom oktogonalnom tornju, na kojem su bili prozori s lukovima.

MARIA LAACH

(utemeljena 1093., posveena 1156. g.)

Ova samostanska crkva je savren primjer zrele njemake romanike. Graevina ima 6 tornjeva, a ispred zapadne apside nalazi se mali atrij. Arhitektonski oblici ekstrijera su strogi, posve u kontrastu s enterijerom. U unutranjosti su krino rebrasti svodovi iznad 6 traveja na grupiranim stubovima glavnog i bonih brodova, koji zavravaju transeptom s 3 velika kvadratna krina svoda. Svetite je u slinom traveju, natkriveno polukupolom.

FRANCUSKA: 900. 1050.

22

Ranoromaniki stil Lombardije i Njemake bio je relativno konzervativan. Iz njihove arhitekture je vidljivo ime lijepi ujednaeni stil rezultira kada se graditelji radi inspiracije okrenu starim rimskim spomenicima, oive rimski nain planiranja i osjete snagu ivog strujanja utjecaja klasike koju je irila lombardijska rana romanika. Graevine su bile pravilne, snane i praktine, vie kompetentne nego nadahnute. U Francuskoj je to bilo drukije. Odavno su se na sjeverozapadu, u Akvitaniji i Burgundiji, pojavili znaci intelektualnog, duhovnog i arhitektonskog buenja.

ST. MARTIN (Tours, posveen 918. g.)

Pod vladavinom Karla III. nova je arhitektonska epoha najavljena rekonstrukcijom crkve Sv. Martina u Toursu. Sagraen je novi anularni brod, odnosno hodnik, koji okruuje svetite i omoguuje pristup grobu Sv. Martina smjetenom na vrhu apside, i seriji krunih kapela pripojenih vanjskom zidu ovog hodnika. To je bio prvi ambulatorij s radijalno pos- tavljenim kapelama, to se moe smatrati poetkom specifino francuskog razvoja u arhitekturi romanike. Ono to je postojalo najvjerojatnije do 918. g., a mogue do 1014. g., bilo je slino kripti i ambulatoriju koji su sagraeni u Chartresu na-kon 858. g., plus radijalno postavljene apsidiole. Ali u Toursu je visoka razina podzemne vode sprijeila takvo postavljanje kripte: grob Sv. Martina bio je samo malo ispod razine poda. Ambulatorij i radijalne kapele nuno su postale upadljivo artikulirane u eksterijeru i pridodane apsidi, a lukovi poput onih koji u Chartresu probijaju u apsidu, u Sv. Martinu vizualno su ujedinjavali ambulatorij i apsidiole sa svetitem. Velike apsidiole dodane na vanjsku stranu ambulatorija jasno pokazuju da sam hodnik nije bio skromnih dimenzija i otvarao se na osima prema svetitu. U apsidi su mogli biti prozori, ali vjerojatno je bilo mrano, slino kao u apsidi u Vignoryju. Ambulatorij i radijalne kapele Sv. Martina, onako kako su ponovno sagraene nakon poara 997. g. i posveene 1014. g., bile su nesumljivo zrelog oblika i proporcija, sa zidom apside kojeg je nosila arkada na stubovima.

KATEDRALA U CLERMONT-FERRANDU (946. g.)

Tragovi ranog stanja u razvoju ambulatorija i radijalnih kapela vide se u iskopinama katedrale u Clermont-Ferrandu datirane u 946. g: svoenu kvadratinu kriptu okruuje poluovalni hodnik s 4 izboene radijalne kapele dodane na njegov obod. Svaka od kapela bila je ureena kao svetite ili ispovjedaonica. Pretpostavlja se da je ambulatorij bio na dvije razine i da je svaka od dodanih kapela u stvari bila mala crkva na dva kata, s oltarom iznad svoje kripte (kao u glavnom svetitu). Gornji ambulatorij bio je otvoren prema svetitu. Autor projekta bio je Alaume (Adelemus), sveenik koji je takoer bio vjet u zlatarstvu i kiparstvu.

23

BURGUNDIJSKI RAZVOJ
U Burgundiji je rano uinjen napredak prema romanikom idealu zahvaljujui povezanosti s djelatnom kolom zapadne Francuske, ranim kontaktima s ranoromanskim lombardijskim stilom, vrstim vezama sa Carstvom, kultom relikvija i aktivnom razvoju redovnitva. 935. i 955. g. Maari su uli u regiju vatrom i maem i potakli Burgundijce na gradnju nezapaljivih svodova. Razvoj plana i graenja uinili su burgundijske crkve tog doba vrlo znaajnima za povijest srednjovjekovne arhitekture.

OPATIJA ST. PHILIBERT (Tournus, 950. 1120. g.)

ST. PHILIBERT

NARTEKS

Crkva je bila zapoeta 950. g., zasvoena tijekom 11. st. i zavrena oko 1120. godine. Sadravala je kriptu s ostacima Sv. Philiberta ispod visokog oltara i poasno mjesto za grob Sv. Valerijana u sredinjoj radijalnoj kapeli okruenoj ambulatorijem. Ovaj plan s 5 radijalnih kapela pravokutnog tlocrta bio je ponovljen na razini crkve. Kripta je bila posveena 979. g., a iznad nje je gradnja iz 10. st. koja se protee preko transepta do masivnog trodijelnog narteksa. Svodovi nad gornjim ambulatorijem su iz kasnijeg razdoblja (1008. g.), nad svetitem i kriitem iz 1120. g., a visoki svod glavnog broda sa zanimljivim paralelnim poprenim bavastim svodovima na dijafragmalnim lukovima, iz 1066. g.

24

ST. PHILIBERT - TORANJ I AMBULATORIJ

DIO KRIITA

Kapela Sv. Michaela iznad narteksa ima zanimljive etvrt-krune lukove u bonim brodovima, a u glavnom brodu je bavasti svod s poprenim lukovima i klerestorij. Graevina pokazuje jaki lombardijski utjecaj. Trake pilastara i plohe s lukovima dekoriraju eksterijer. Izvorni zvonik je lombardijskog predromanikog stila.

ST. PHILIBERT - POPRENI I UZDUNI PRESJECI

CLUNY
25

U Clunyju je gradnja vee crkve zapoela oko 955. g., a ponovno graenje samostana je zapoelo kad je nova crkva Cluny II. bila posveena (981. g.), proirena narteksom i konano bavasto svoena (oko 1010. g.). Apsida Clunyja II. temelji se na shemi "apside chelon". Crkva je imala kvadratino svetite s hodnicima za procesije. Svaki od hodnika bio je flankiran tzv. kriptom (u stvari, to je bio svoeni secretarium na razini poda crkve), na poetku svakog hodnika nalazila se kapela u obliku potkove, a poluovalna glavna apsida s tri oltara bila je izmeu njih, dostupna iz oba hodnika. Narteks je bio araniran za prihvaanje nedjeljnih procesija. Iznad proelja narteksa bila su dva zvonika i jo jedan visoki iznad kriita. Ovakav je aranman bio novost u 10. st. Plan samostana temelji se na kvadratu sa stranicama od 300 feeta. Razlikuje se od plana Saint Galena po tome to je imao zgradu crkvene skuptine (vana novost) s Gospinom kapelom izvan nje. Cluny je razliit od Saint Galena i zbog postavljanja novicijata juno od refektorija. Graevine su imale drvene krovove. Niz graevina bilo je smjeteno unutar osnovnog kvadrata, a neke i izvan. U samostanu se moglo smjestiti 100 redovnika, a pomone zgrade su osiguravale 32 mjesta za bolesne i umirovljene redovnike, 30 ili vie mjesta za novake, 12 za opatijske siromahe ili siromane umirovljenike, 40 za muke i 30 za enske goste u gostinjskoj kui, a konaite je moglo ugostiti 100 putnika. Malen ali vrijedan panje bio je dio oznaen kao zlatarska ili emajlerska radionica. Nije sigurno je li posebna prostorija bila osigurana za skriptorij u ranom Clunyju iz 11. st. Prostor za tu namjenu bio je na raspolaganju blizu sjeverne etnice samostana, s armariumom za biblioteku, u blizini vrata transepta. Biblioteka je u 12. st. sadravala relativno veliki broj svezaka (570).

SAINT BENIGNE
1001 - 1018. g.)

(Dijon,

26

Najspektakularnije burgundijsko dostignue u ranoromanikom stilu i pouan primjer u kojem je sabran napredak crkvene arhitekture u 10. st. bio je Saint-Bnigne u Dijonu. To je bilo osobno dostignue Williama iz Volpiana, redovnika plemenitog i carskog porijekla, koji je bio odabran da reformira samostan Saint-Bnigne. On je to uinio sa skupinom odabranih redovnika iz Clunyja, u suglasju s clunyjskim obiajima. Opat William je proirio ove obiaje i na druge samostane koje je drao u personalnoj uniji. Reformirao je redovnike kue (moda i previe strogo) na irokom podruju, ukljuujui i Normandiju, odakle su ovi utjecaji strujali u Englesku. Nit utjecaja Clunyja moe se pratiti kroz arhitektonski rad opata Williama, ali on je puno vaniji zbog toga to je lansirao lombardijski ranoromaniki stil u Burgundiju. Imao je projektantske sposobnosti i gotovo je sigurno doveo talijanske zidare i klesare u Dijon, ali neki radovi, tehniki gledano burgundijski, reprezenti- raju domae graditelje. Oni su izgradili Saint-Bnigne, potpuno svoenu crkvu oko 100 m dugu, zapoetu 1001. godine.

Ova je graevina bila dio "bijelog plata crkava", koji je prema uvenoj reenici Raoula Glabera, trebao zaogrnuti svijet. Ona je bila znaajna ne samo po svojoj veliini, slikovitosti i injenici da su je gradile dvije vrste graditelja, ve je bila arhitektonski saetak i zbroj svega to je do tada bilo

27

stvoreno u crkvenoj arhitekturi. Saint-Bnigne (posv. 1016. ili 1017. g.) bila je visoko dotjerana bazilika. Istoni dio bio je izvrsno razrana rotonda, ija je shema potjecala iz Svetog Groba u Jeruzalemu, i prema tome predstavljala naslijee iz ranokranskih vremena. Bila je svoena rimsko naslijee, i imala je devet tornjeva i tornjia karolinko naslijee. Na zapadnoj strani, ulazilo se kroz predvorje flankirano s dva tornja sa stepenicama njemaki motiv. Uz glavni brod bili su dvostruki boni brodovi, kao u najveim ranokranskim bazilikama, ali sagraeni poput rimskog stadiona ili arene, a arkade glavnog broda podsjeaju na akvadukt. Sa svake od unutarnjih strana dvaju svoenih bonih brodova diu se galerije, a iznad njih je zid klerestorija sa zidnim prolazom. Izmeu zidova klerestorija bio je bavasti svod. Stepenicama se silazilo do groba St. Bnignea, blizu glavnog zapadnog ulaza, a ogromna podzemna kripta se protezala ispod glavnog broda, transepta i svetita. Transept je bio svoen, a prolaz na klerestoriju se nastavljao naokolo do dvije prostorije s etvrt-krunim svodovima na razini galerija, koje su flankirale svetite. Boni brodovi oko svetita bili su rebrasto svoeni, apsida na istoku imala je arkade, anularni prolaz i skupinu kapela. Ovaj zanimljivi dio sadri zaetak velikih crkava na Hodoasnikom putu, tih meuregionalnih skupina projekata koji su prva internacionalna manifestacija zrele romanike. Sustav apsida bila je jedinstvena kombinacija chelona, ambulatorija i rotonde na 3 razine. Ambulatorij je bio reduciran na zakrivljeni hodnik s arkadama. Centralnu apsidiolu reprezentira rotonda (takoer na 3 razine), koja ima cheKRIPTA

lon apsidu u obliku centralne etvrtasto zavrene izboene kapele s malom apsidom na svakoj strani ulaza. Prolaz na klerestoriju glavnog broda komunicira s krovom putem dva tornja sa stepenicama pored apside. Prolaz se nastavlja u rotondu i ovdje mu se moe prii kroz dva tornja sa stepenicama. Toranj je bio planiran i istono od rotonde, ali je na kraju bila sagraena mala crkva s vlastitim tornjem, nelogino smjetena na apsidu. Na crkvi je ukupno bilo 9 tornjeva. Od ove cjeline preivjeli su tek najnii dijelovi istone polovice. Mogue je vidjeti naznake koliko je rotonda bila neobina sa svoja dva kata dvostrukih anularnih brodova poduprtih umom stupova, s kupolom i okulusom postavljenom na tambur s fenomenalnim arkadama. Kupola podsjea na Panteon, njeno je stubite vezano uz Saint-Riquier, arhitektonski detalji su veinom lombardijski, tambur s arkadama nalik je Saint-Riquieru, mali svoeni traveji na valjkastim stupovima u donjem dijelu rotonde podsjeaju na lombardijske kripte i muslimansku svoenu gradnju. etvrt-kruni svodovi gornjeg kata postat e najvaniji u romanikoj arhitekturi i njihov e se razvoj nastaviti. Opat William je ostvario svoju elju i sagradio "najudesniju baziliku itave Galije". Ali graevina nije bila zrelog dizajna i prije svega bila je nepodnoljivo nezgrapna. U bazilikalnom dijelu bila su 24 stuba dimenzija 2 x 2 m (zbog podupiranja svodova) koji su blokirali veliki dio entrijera, a 32 potpornja u glavnom i bonim brodovima zauzimala su 1/10 podnog prostora zapadno od kriita.

28

PROSTRANE BAZILIKE DRVENOG KROVA

SAINT-REMI (Reims, 1005. 1049. g.)
Godine 1005. samostan je zapoeo gradnju crkve koja je trebala postati najvea u Galiji golema bazilika izvorno je trebala imati dvostruke bone brodove, transept i apsidu chelon. U I. Svjetskom ratu sruen je vei dio glavnog broda, zanimljiva konstrukcija sa svenjevima stubova i tuko dekoracijom i lijepa galerija ukraena lukovima. Visoki zid klerestorija iznad galerija imao je izvana polukrune potpornje. Transept je bio okruen bonim brodovima. U gotici je nad glavnim brodom sagraen svod. Na istonoj strani su lijepa ranogotika apsida, ambulatorij i radijalne kapele.

KATEDRALA U CHARTRESU (zapoeta 1020. g.)

Sljedea zaista upadljiva velika bazilika drvenog krova bila je katedrala biskupa Fulberta u Chartresu, zapoeta 1020. godine. Crkva iz 743. g. zamijenila je stariju graevinu drvenog krova. Poar iz 858. g. zahtijevao je karolinku rekonstrukciju, koja je opet imala drveni krov. Ova graevina je izgorjela 1020. g. i zamijenjena je Fulbertovom crkvom drvenog krova, ali neobino velikom i impozantnom. Arhitekt Branger je preuzo temu apside, ambulatorija i radijalnih kapela iz primjera u Toursu i primijenio ih u crkvi i kripti. Tri kapele kripte iz 1020. g. jo uvijek postoje, s ambulatorijem i dugim pristupnim hodnikom sa svake strane. Ova crkva iz 1020, g. nije bila bitno manja od postojee katedrale. Imala je westwerk i vjerojatno zvonik. Glavni i boni brodovi imali su samo 18 unutranjih podupiraa.

29