(sic!

)
^asopis za po-eti~ka istra`ivanja i djelovanja/ Sarajevo/ Ljeto 2011./ No. 9

(sic!)
Impresum

Izdava~ Udru`enje Interkultura, Sarajevo Urednik Mirnes Sokolovi} Redakcija Jasmina Bajramovi}, Kenan Efendi}, Jasna Kovo, Edin Sal~inovi}, Mirnes Sokolovi}, Osman Zuki}, Haris Imamovi}, Almir Kljuno Lektura Redakcija DTP Nirmela Avdi}-Maksimovi} Tira` 300 + (Zbog po`eljne mogu}nosti slobodnog pre{tampavanja i kopiranja) ^asopis izlazi dvomjese~no Kontakt www.sic.ba redakcija.sic@gmail.com redakcija@sic.ba Zahvaljujemo ovom prilikom profesoru Williamu Huntu sa univerziteta St. Lawrence, uz ~iju pomo} je {tampan ovaj broj Sic!-a.

(s
Sic critic: Miljenko Jergovi} TEMA broja: Izdava{tvo i tr`i{te Satira: Brecht, Sal~inovi} sic!itat: Ki{, Joyce, Risti}, Krle`a EstetSic!a: Imamovi}, Kljuno Poezija: Haris Imamovi} Prevod: Gnther Anders

sic)
^asopis za po-eti~ka istra`ivanja i djelovanja/ Sarajevo/ Ljeto 2011./ No. 9

Citat

(Sic citat 1) U tom svetu la`i i predrasuda mi~u se te literarne larve, i taj njihov na~in govora, taj njihov stil nije slu~ajno tako {tur, tako ubog, tako prazan. On odgovara praznini, upravo odsustvu njihovog psihi~kog bi}a. U tom bi}u, u toj praznini, u tom nepostojanju idealno se ispoljava, u svoj svojoj rugobi, u svoj nesvesnoj nesre}i, op{ta bolest ~iji su oni samo simptom, ona skleroza, ili tabes, ili elefantiazis, ili prosto progresivna paraliza, kojom ne boluje malogra|anstvo, jer je ono samo ta bolest. Pacijent, dru{tvo, svoju bolest naziva zdravim razumom, jer ne zna da je bolestan; on je naziva redom, normalnim pojmovima, dru{tvenom higijenom, Ministarstvom za socijalnu politiku i narodno zdravlje, Kolom Srpskih Sestara. Svi oni, novinari, knji`evnici, okru`ni na~elnici, {efovi kabineta, ~lanovi kvarta, javni bele`nici, popovi, potpukovnici, protojereji, dr`avni savetnici, sudije, izvoznici, dvorski liferanti, banovinski ~inovnici, inspektori, direktori, policijski agenti, docenti i bonvivani, boluju od zdravlja, i seju oko sebe tu kugu, koju su proglasili idealom dru{tvene i du{evne profi-

Citat

laksije, trude}i se da je {to bolje rasprostru. Oni misle da ne{to ose}aju, a njihova ose}anja su davno postala samo majmunske grimase; oni misle da ne{to `ele, a njihove `elje su davno samo sparu{eno li{}e, samo prozuhli krompir sa mrtvih priroda njihovih takozvanih du{a; oni misle da misle, a njihove misli su samo ustajale barice u kojima se ne ogleda ~ak ni to nisko, gnjilo nebo nad njima; oni misle da `ive, a njihovi `ivoti su samo mehani~ki trzaji galvaniziranih `aba, samo posmrtna mehani~ka micanja u gluvoj pomr~ini nebi}a.... @iveti me|u njima zna~i `iveti u jednoj grdnoj, bezvazdu{noj i memljivoj grobnici, gde su i pacovi samo aveti pacova. Glupost, prostakluk, predrasude, la`, licemerstvo, gram`ljivost, sebi~nost, zavist, samootu|enje, eksploatisanje, najamni rad i kapital, opa~ina i pau~ina, to su glavne figure mrtva~kog kadrila koji se igra, u toj ogromnoj grobnici, u tom sablasnom panoptikumu, u tom mauzoleju ukra{enom Me{trovi}evim vidovdanskim kipovima, u tom gigantskom Oplencu. (Marko Risti}, Istorija i poezija)

Sadr`aj

(s

sic!)
Sadr`aj 9

14 Anela Hakalovi, ivot je drugdje... / 18 Mirnes Sokolovi, Raslo mi je Zakum drvo / 60 Haris Imamovi, Credo / 106 Almir Kljuno, Litanije poeziji / 123 Maja Abadija, Utabanim stazama knjievne prosjenosti / 134 Jasmina Bajramovi, Tiranija teme / 144 Osman Zuki, Izdaja literature / 152 Haris Imamovi, Voajer / 166 Edin Salinovi, Izvjetaj Hadije Roka / 170 Bertolt Brecht, Kratka drama: vejk u Drugom svjetskom ratu / 178 Almir Kljuno, duhovnik umjetnosti / 186 Gnther Anders, Vergilijeva smrt i dijagnoza njegove bolesti

10

Uvodna rije

Mirnes Sokolovi Pisati u intelektualnom lazaretu

Kraj se jo jednom prolongira. Ponovo se pred nama pojavljuje novi broj Sic!a, deveti broj po redu, s novim prijelomom, s novim rubrikama, u svom vjerujemo poboljanom izdanju. Za novi poetak: s preteno estetikim namjerama. Preko dvije stotine kartica teksta eseja, kritike, analiza, prijevoda, poezije nudi se ovog puta naem drutvu besplatno bez ikakvih naknada i honorara i akademskih bodova. Stotine utroenih vrajih sati, koje je desetak ljudi dalo ovom drutvu nizato ne uzimajui bilo to zauzvrat! Novi tekstovi Sic!a nisu namijenjeni onima koji svoj knjievni ukus po mjeri dananjice nisu spremni odbaciti. I zato je bolje da oni ovdje odmah odustanu od itanja. Niti onima koji nisu voljni nemilosrdno sruiti opte kriterije u poimanju literature danas, nasmijavi se pred lohotnim blesavim idolima, tim majestetinim rukotvorinama naih literarnih trudbenika i molusknika, u naem ubogom naherenom knjievnom hramu, koji je podignut u posljednih dvadesetak godina. Ti novi (sicovski) eseji, te analize, te kritike nisu za one koji u veini rijei i metafora nisu spremni jasno vidjeti i zadivljeno osjetiti paklenu elju za novim stilovima za novom literaturom! Dakle, nisu za one koje e ovu sumu variranih ideja shvatiti kao samo jo jedan glas u naoj ustaljenoj permanentnoj analizi

Uvodna rije

11

stvarnosti; nisu za one koji migolje svakom oznaavanju uvjereno i ponosno to njihov svudaprisutni potroeni jezik ustvari (znate) i nije dominanta dananjeg vremena. to njihove ideje nisu poderotine i raupani konci stilske bijede kojom su svi konfekcijski uvijeni. Kad im se jednom konano otkrije kakvom mizerijom su oni pisali decenijama, i kakvom brzinom se to sve irilo oni e jamano samo govoriti kako taj njihov jezik ustvari i nije bio njihov jezik; kako te njihove ideje i nisu njihove ideje: bie oni samo rtve nevjerovatne potvore i hladne stigme, zavisti i pristrasnosti ljudske; a mi emo u ritmu i registru u kojem budu to govorili opet podsmjeljivo prepoznavati niti one detektirane stilske prnje. Gdje se to nai glasovi ukazuju danas? Gdje to oni imaju ast uestvovati? Meu ljubaznim uljuenim glasovima potovane gospode profesora koji godinama sjede u zelenkastom polumraku svojih kabineta, po naim akademijama u kojima naklapaju svoju nedodirljivu nacionalnu povijest, kao posljedni i najistrajniji, upravo vjeni argument pred literaturom i svijetom; meu gospodom profesorima i njihovim smijenim pripuzima koji zapravo i nemaju djela jer su toliki oaj i mizerija literarna da moraju tampati magistarske i doktorske disertacije kao to djelo: i svako vidi da je puka kompozicija tih petiarskih rabota obina premetaina, da je njihov stil zamarajua brgljavost, a ideja njihova nekakav besprizorni sok koji tee knjievnou stoljeima; davno smo mi, jo u prvim brojevima, proboli tu njihovu nacionalnu povijest, secirajui njihove reenice na kojima su se uruili svi pridani smislovi i samobitnosti cijele jedne uzapene knjievnosti; oni su odavno samo lutke u teatru naih persiflaa. Mi danas uestvujemo i meu drugovima piscima koji svojim femkajuim glasovima veliaju po promocijama irom regiona svoje romane o ovim i onim stvarima: susretima istoka i zapada, dobroti naih ljudi, bolima i dertovima naim, pomirenju i zavadi plemena naih; odavno smo mi otpisali te njihove romane otkrivi u njima sijaset potapalica, spisateljske nedouenosti, narodne mudrosti: mi smo vidjeli kako se u tim reenicama izmeu i promeu smislovi, kao da su ih pisala djeca; mi smo osjetili da u tim romanima oni govore istim jezikom kao veliajni gazije-bardovi, posljednje perjanice onih kabinet-profesora,

12

Uvodna rije

u jednoj knjievnosti koje zapravo i nema; da je to ta ista manira da je to to oni meusobno proturjee jeste puki privid i njihov zajedniki trik: jednostavni sistem nacionalteze i interkultural-protuteze, a sve ostalo jeste meusobno nadopunjavanje nitaka. Mi danas piemo i meu onima koji nisu samo pisci i pjesnici; oni su istovremeno i politiki komentatori i teoretiari i hroniari i kritiari i angaovanici, oni koji su godinama proturjeili onim divanhanskim alemsvijetlim profesorima, govorei ustvari isto kao oni: i Bosna, i sevdalinka, i identitet i knjievnost tog i takvog senzibiliteta i jezika je doista roena; vi je danas imate tampanu, ona je skrojena ona se danas nudi kao najvrijednija i najangaovanija naa antinacional-knjievnost. Oni su godinama inili samo dobro sistemu dajui prilog uruenju angamana, obesmiljenju te zarobljene rijei; oni su od nje napravili nedostojnu budalatinu u toj igri dogmatinog skrivanja i angaovanog otkrivanja, koja se emitira svake veeri na televiziji; oni se godinama igraju skrivaa sa kabinet-profesorima i vjerskim poglavarima. Oni su i teoretiari i kritiari i angaovanici a iz tog njihovog jezika i registra mi samo moemo zakljuiti da su to u pitanju skribenti-poetnici. Jer te njihove filipike pisane su jednako umjesno kao izvjetaji nekih piskarala u slubi nekakvih rijaseta i nekakvih reisa i mi u toj dreci vie ne raspoznajemo ko je tu ko; niti vie znamo za koga se tu valja sad opredijeliti. Ali o tome svemu samo kukaviki utimo da oni zauzvrat ne bi protiv nas napisali jednu svoju instant usmenjaku polemiku, uz gomilu uzdaha i uvredljivih potapalica (snimljenu diktafonom i daktilografski prekucanu); da nas ne bi izloili paljbi najvolebnijih izacija i izama, tih kovanica jednog nezgodnog akademskog argona; ili jo gore: da ne bi protiv nas napisali jednu svoju socijalnoangaovanu pjesmu. Prepjevavi svoj dnevniki zapis ili kolumnu. Nai glasovi su tu i uz racionalistike altove koji literaturu promatraju u kvadratima kolskih planova i programa; pored nas, istovremeno, sluamo kriei revolucionarni proglas koji poantira snovima o buduim velikim akcijama, stilski poravnat do neba. Mi emo svoj toj galami dati svoj prilog mi emo preuveliati njihove zahtjeve i njihovu angaovanost; mudro odobriti i pojaati intenzitet protesta u njihovom stilu dometnuvi koju primjerenu satiriku rije u to sveopte

Uvodna rije

13

bulanjenje i grcanje barbarogenija nad razvalinama jednog drutva. U ludilu tog intelektualnog lazareta valja nam zastati i sjetiti se jo jednom: da elimo novog itaoca koji zna da je stvarna pobuna u velikom stilu, a da je ta svakodnevna proizvodnja pojmova i dnevnokomentarsko angaovanitvo jednako dogmatskom natranjatvu. Jer, kupoprodaja vapi i za jednim i za drugim; mi stoga elimo itaoca koji se sjea da je na naem jeziku u prvoj polovini prolog stoljea iskovana jedna prevratnika svijest, boanski eruditivna i polemina, s razvijenim autonomnim stilom koji je kao svjetiljka u tmini obasjala itavu jednu mranu epohu ratova, jedno vrijeme na rubu pameti u kojem su pripremani budui pokolji, san i istinu jednog doba; mi elimo novog itaoca koji poznaje kasnije eksklamiranu surovost dvadesetog vijeka koja je spaena u naoj literaturi, u dotad nevienim prosedeima i transpozicijama, u grobnicama i utrobama, u gubilitima, u tvravama i u bjesnilu jedne knjievnosti. Surovost ocrtana u stilu; ako bi se ta surovost ukazala drugdje, ona zasigurno ne bi pretrajala, i mi danas ne bismo za nju ni znali. ta bi se desilo da je ona ostala meu usklinicima i bolovima tiskovinske kolumne-protesta? Impulsi i emfaze jednog doba ostaju spaeni tek u matovnosti date velike literature, koja snagom i novumom jezika prenaglaava i izobliava dato; teko da se tako priljeno i inovativno estetiko ispitivanje ovih i ovakvih modusa moe nai na stranicama drugih asopisa u ovom trenutku. U toj etnji jednim intelektualnim lazaretom, iz kojeg nema makca, jer nenormalno stanje svejednako traje, a mi smo izolovani i zaraeni nepovratno, i ako ve nismo onda emo sutra sigurno biti; u tom zaraznom zatoenju okrueni intelektualnim kreaturama koji u to opasno vrijeme nepredvidive epidemije nemaju druge ideje nego da u tom bjesomunom okruenju angaovano riu svoje teze o multikulturalizmu, o interkulturalizmu, o nacionalizmu, o identitetu, o kulturnom pamenju, o nomadizmu, i proaja, proturjeei jedni drugima; u svom tom ludilu jednog vanrednog stanja, koje postavlja i stotinu i hiljadu pitanja, novi broj naeg asopisa, kao jedino preostalo, bacamo sa svoje strane u srce te razularene budalaste gomile, s visine, kao posljedni novi, saliven i cio, torestveno.

14

Prikazi

Anela Hakalovi} @ivot je drugdje...

(Lamija Begagi}. Jednosmjerno. Beograd: Fabrika knjiga, 2010.)

Nakon Godi{njice mature (2006), koja se po svojim poeti~kim odlikama distancirala od dominatnih tema savremene bosanskohercegova~ke, ali i regionalne knji`evnosti, i druga zbirka pri~a Lamije Begagi} Jednosmjerno (2010) usmjerava pogled ~itateljstva ka iskustvima tranzicijske generacije, ~ije se poimanje rata transformiralo u iskustvo prela`enja u neku novu stvarnost. Pojam kretanja ~ini ujedinjuju}i element sintaksi~ke i semanti~ke razine knjige, pri ~emu forma pisanja u velikoj mjeri sau~estvuje u konstituisanju zna~enja. Kompoziciono ustrojstvo zbirke Jednosmjerno paralelno je semanti~koj razini knjige; minimalisti~ki iskaz proveden kroz formu kratke pri~e, a ~ije se tematsko jedinstvo konstituira kroz pojam putovanja, kretanja, proizvodi efekt suspenziranog zna~enja, ostavljaju}i prostor realiziranja pri~e u vantekstualnoj stvarnosti. Osim motiva putovanja, kao ujedinju}eg elementa knjige, onoga {to joj daje mogu}nost ~itanja kao cjeline; drugi kohezivni element knjige mo`e biti prepoznat u onome {to se mo`e nazvati pozicijom sugovornika (ili bi mo`da primjerenije bilo pozicijom suvoza~a). Nemogu}nost komunikacije sa sugovornikom, ono {to uvijek ostaje neizre~eno usljed nedostatnosti jezika da obuhvati svijet mi{ljenja i osje}anja, ponovo je problematizirana ne samo tematskim sklopom, nego i formom iskazivanja. Forma kratke pri~e koja dozvoljava reduciranje iskaza na njegovu minimalisti~ku razinu, na semanti-

Prikazi

15

~koj ravni pronalazi paralelizam u temi ljudske samo}e; prikazu ~ovjeka kao usamljenog bi}a ~ija je tragi~nost izra`ena u nepremostivoj mogu}nosti dolaska do sugovornika. Dva klju~na tematska i kohezivna elementa knjige ujedinjeni su i u samom naslovu; nisu samo putevi jednosmjerni, nego je i govor bez odgovora. Knji`evnost Lamije Begagi} spada u jedan ogranak postratne bosanskohercegova~ke knji`evnosti koja mo`e biti nazvana tranzicijskom (Davor Beganovi}), a koju odlikuje preoblikovanje motiva razaranja i rata u poetiku iskazivanja posljedica tog razaranja bez direktnog referiranja na njega. Uni{tena identifikacijska matrica postaje osnova za izgradnju likova bez ~vrstog identitarnog oslonca. Nesklad izme|u zahtjeva i potreba tranzicijskih subjekata i ponu|enih identifikacijskih matrica (koje su uvijek tamo negdje; u dalekoj pro{losti i nimalo bli`oj budu}nosti), kulturno-socijalni rascjep transformira se u rascjep unutar samog subjekta koji sada postaje manifestiran kroz nemogu}nost dolaska do najbli`eg sugovornika. O jednosmjernim putovanjima i jednosmjernim susretima Dosadilo mi je ~initi ispravno i raditi ispravno. I voziti ispravno. Po`elim parkirati i privremeno iza}i iz sebe. Lamija Begagi}, Jednosmjerno. Ve}ina pri~a iz zbirke Jednosmjerno ve} u svom naslovu na neki na~in asocira na pojam putovanja (Jednosmjerno, Put u out, Putnici, Linija 103...). Me|utim, i u onim drugim pri~ama, ~iji naslov direktno ne otkriva klju~ni motiv zbirke, putuje se negdje. Putovanja nisu samo prostorna, mada zbirka te`i ka tome da faktografski rekonstruira stvarne prostore/gradove. Oblikovanje prostora u knjizu konstruira formu i oblik vremenskog kretanja. Ve}ina prostora u pri~ama pripada nemjestima; to su privremeni prostori, dinami~ni (trolejbus, automobil, aerodrom, motel...); regulisani znakovima koji bi trebali biti jasni i precizni, me|utim pretpostavka se ne potvr|uje: Trebalo bi da su pravila jasna, ali ni meni ni njemu nikad nisu (Jednosmjerno, 73). To su prostori u kojima niko nije zaista prisutan, iako se ponekad doima da je tako. Naslov pri~e Tamo je moje moje tu dobro ilustrira ovaj paradoks. Cilj putovanja se iscpljuje u samom kretanju; i kada likovi stignu na predvi|eno mjesto, pokazuje se da je to ne{to drugo od onoga o~ekivanog. Putovanje ili tranzicija pretpostavlja prelazak koji mora proizvesti svojevrsnu promjenu. Prelazak

16

Prikazi

iz jednog u drugo stanje kod likova iz knjige Jednosmjerno se i ne realizira; oni ostaju u samom procesu prelaska, pri ~emu su po~etna i krajnja ta~ka sasvim neizvjesne. POZICIJA SUVOZA^-Prvobitni naziv moje prve zbirke Godi{njica mature i drugobitni naziv zbirke Jednosmjerno koju dr`ite u rukama. Evidentno drag mi naziv. Lamija Begagi}, Jednosmjerno Pozicija suvoza~ je pri~a iz zbirke Godi{njica mature ~iji je naslov, prema navodima same autorice, trebao biti iskori{ten i kao naslov knjige, a to je i jedan od pro`imaju}ih motiva i drugobitni naziv autoricine posljednje zbirke. Sintagma pozicija suvoza~ postaje bitna jer precizno ukazuje na odnos sugovornika u pri~ama. Suvoza~ se pojavljuje kao neko ko je su{tinski blizak (ljubavni odnosi, porodi~ni...), me|utim, istinski ostaje dalek. Kretanje naprijed koje sadr`ava druga rije~ ove sinagme, onemogu}ava razgovor s drugim, tako da i komunikacija ostaje jednosmjerna. Socijalno-kulturna neprilago|enost izazvana stanjem tranzicije premje{ta se unutar samog subjekta koji postaje autisti~an. @elja jednog lika iz pri~a da parkira i iza|e iz sebe na dobar na~in ilustruje nesukladnost dodijeljene subjekatske pozicije i potreba samog bi}a. Trauma tranzicije, koja u su{tini pripada javnoj sferi, svoje posljedice upisuje u individualno tijelo, koje postaje nesposobno da se ispolji. O linijama i krugovima Kada smo to odlu~ili da odemo toliko daleko jedno od drugog i da se sastajemo u gradi}ima, na pola puta, smije{ni i neprilago|eni... Lamija Begagi}, Jednosmjerno Prethodni citat je dio re~enice koju izgovara `enski lik u pri~i Ludilo dobra knjiga. Ova pri~a mo`da najbolje u knjizi ujedinju dva klju~na motiva: putovanje i nemogu}nost susreta sa drugim. U pri~i mu{karac i djevojka dolaze u grad sa kru`nim tokom ~ijim pravilima ne mogu da se prilagode. Odlaze u motel gdje mu{karac pri~a o ludilo dobroj knjizi u kojoj slu{ateljica pri~e prepoznaje njih dvoje. Narativna struktura fikcionalnog teksta se vrlo brzo uspostavlja kao pogodan identifikacijski model za likove {to svjedo~i o nedostatku njihovih klju~nih identitarnih odlika. Likovi koji ne znaju da se sna|u u kru`nom toku i kao mjesto susreta bira-

Prikazi

17

ju motel (mehani~ki prostor bez mogu}nosti semanti~ke obremljenosti), putuju kako bi, u doslovnom i prenesenom zna~enju, susreli jedno drugo. Me|utim, ni taj susret se ne realizira u stvarnom vremenu, nego kroz formu fikcionalnog narativa. Moglo bi se re}i kako su likovi u zbirci Jednosmjerno, a {to je posebno nagla{eno u ovoj pri~i, konstituisani u obliku koncentri~nih krugova ~ija je mogu}nost presjeka skoro nemogu}a. I ovo semanti~ku razinu teksta podcrtava forma iskaza; kratke re~enice u kojima su dodatna ekspliciranja prikazanog svedena na najmanji mogu}i nivo kao da zao{travaju linije izme|u likova {to produbljuje udaljenost jednog od drugog. Struktura teksta se uspostavlja kao geometrijski sistem u kojem kretanje likova po pravolinjskim putanjama stvara specifi~an vremensko-prostorni svijet narativa u kojem je nepovratno izgubljena stabilna referencijska ta~ka koja bi funkirala kao proizvo|a~ smisla. Minimalisti~ka forma iskaza i neodigrana drama izme|u likova formiraju opozicionu strukturu tamo-ovdje, pri ~emu se u okviru toposa tamo o~ekuje pronalazak stabilnog referenta koji je uspjeti proizvesti smisao sada{njeg trenutka. Me|utim, ispostavlja se da je prostor o~ekivanog mjesta referenta prazan, jer je utopi~an (i sam nestabilan), {to proizvodi efekt stalnog klizanja u bolju budu}nost koja bi jednom trebala oblikovati ne samo sada{njost, nego i pro{lost. Sintagma tranzicijske knji`evnosti precizno ilustrira glavne odlike poetike Lamije Begagi}. Tranzicija (lat.transire-prije}i) se uspostavlja kao princip ustrojstva, kako sintaksi~kog, tako i semanti~kog nivoa teksta, ali i kao metafora stanja jedne generacije koja je iskustvo rata i razaranja najvi{e osjetila kroz njegove odjeke, kroz rascjep u prostoru i vremenu koji treba prije}i od pro{losti ka nekoj budu}nosti. Me|utim, ono {to najvi{e nedostaje u knjizi, a to je trenutak sada{njosti, upravo iskrsava kroz svoj nedostatak. Prelazak ili transgresija se pokazuje kao samosvrhovita i kao jedino prisutna. Sva mjesta iz pro{losti i budu}nosti koja se pojavljuju u knjizi su prazna, utopijska mjesta koja nisu nikad bila ni popunjena, uvijek se konstituiraju iz sada{njeg trenutka (kao {to djed u pri~i Putnici ima utopijsku sliku Celja, iako ga posmatra iz trenutka sada{njosti, to je ipak topos pro{log `ivota). @ivot koji likovi poku{avaju prona}i u pukotinama puta, u skretanju sa ceste, jeste mjesto koje je nemogu}e dose}i; a `ivot je uvijek negdje drugdje.

18

Sic!critic

Mirnes Sokolovi Raslo mi je Zakum drvo

Povodom romana Volga, volga Miljenka Jergovia

1 V. Herman Broh. Pesnitvo i saznanje. Gradina, Ni, 1976. i P . Medvedev. Formalni metod u nauci o knjievnosti, Nolit, Beograd, 1976.

Izvan umjetnosti ne postoje velike slike svijeta. Mirijade i mirijade konkretnih egzistencija tek tu, na polju literarnom, zdruuju se u jednu dovrenu predstavu o datoj epohi, o poloaju ovjeka, zaokruujui jednu sliku svijeta, koja se u ritmu forme i punini znaenja uzdie do simbola itavog jednog vremena. Suditi o poloaju ovjeka u koordinatama jednog vremena i prostora valja, dakle, prije svega na polju literarnom; traganje za dominantom jedne epohe, ispitivanje njene udi i preokupacija, njene tragike i izazova odvodi nas ka knjievnosti propitivane epohe. Blagodarei mnotvu jezika u literaturi mi emo proitati tu realnost koja je uobliena; u prenaglaavanjima i dovrenju nezavrene stvarnosti u prirodi registara koje je izabrao autor u otisku epohe u formi mi emo valjda naslutiti i duh jednog vremena.1 Gdje smo to ivjeli decenijama i kako smo to obitavali kako je to ovjek pretrajavao u okvirima jednog konkretnog vremena i prostora ta su bile njegove muke i strahovi; ta ga je to radovalo i ohrabrivalo; gdje to on danas putuje s gomilom svojih nadanja i izgubljenih iluzija; kakvi se to sve prostori otvaraju pred njim, ta ga to oekuje i hoe li biti neto na to bi se mogao osloniti pitanja su to nesumnjivo dostojna literature, pitanja koja i jesu postavljena tek na polju literarnom, pitanja ije bismo izazove jedino i trebali sagledati u prostorima knjievnosti. O razjanjenju ovjekovog poloaja na koncu

Sic!critic

19

jedne ratne epohe, kada se krvav i obezglavljen treba uputiti dalje, dok se nova mainerija koncepata koji e ga polomiti protee nepregledno, svuda uokolo, kamerno kao da su u pitanju tek bezazlene kulise a on se pita u tom istorijskom haosu o vjekovnim nedoumicama o ivotu i smrti, koje nikako ne zastarijevaju i na koje odgovora svejednako nema o tim i takvim mukama i neizvjesnostima govori nam upravo literatura ne samo izravno, konkretno, pokazujui bijede i povijesni bijes koji su ovjeka na tu granicu dovele, nego i zauzimanjem stanovitog ugla u pogledu na svijet, soanjiranim podeavanjem stila koji tek u svome jedinstvu i povezanosti odaje ud jednog vremena, razumijevanje njegovo; razvijanjem stila koji jedini u svome ritmu navjeuje i anticipira budunosna gibanja. elimo li, dakle, govoriti o posljednje dvije decenije, od raspada Jugoslavije naovamo, o naim bijedama i propadanjima; elimo li sagledati ta se to sve dogodilo, ne samo isto istorijski, nego elimo li spoznati s ime to moramo raunati kad se danas i ovdje pitamo o stoljetnim nedoumicama koje more ovjeka onda se prije svega trebamo osvrnuti na polje knjievnosti koja je nastajala u tom periodu na postjugoslovenskom prostoru; a ak i njena oslabljenost, njen izostanak, njena utnja i njena odsutnost mogu biti dovoljan znak u osjeanju i spoznavanju toga svijeta. Svrha umjetnosti jeste, kako pie Krlea, odgovoriti na izazov koji stoji pred svakim ovjekom od poetka: zato ivimo, zato hoemo da ivimo, gdje smo i kamo to nestajemo, s naim brigama i alostima, s naim tunim i veselim ljepotama, i s naim strahom pred smrti. Ta golema predstava o ljudskom ivotu mijenja se kroz vrijeme: i kakav je to sud o toj vjekovnoj slici svijeta koju varira umjetnost donijela knjievnost naeg doba?

Novi bosanski Andri

Bude li, dakle, to doputeno, krenuli bismo u kako bi se to starinski reklo ispitivanje duha jedne epohe, poiveg u literaturi uzimajui jedno djelo od njih hiljade; to je jedan nezahvalan i netaan metod sluajno izabrati jedno djelo jednog autora da bi nam se otvorili, krajikom, nepregledni obzori u umjetnosti itavog jednog perioda. Da bi nam se ocrtala jedna taka (dominantne) tendencije.

20

Sic!critic

2 Roman Volga, volga nagraen je Nagradom Jutarnjeg lista za 2009. godinu. (Sedmerolani iri u sastavu Viktor mega, Andrea Zlatar, Teofil Pani, Gordana Crnkovi, Dario Grgi, Jagna Poganik i Branimir Pofuk.) 3 Saa iri. Dobri ovek iz Bakine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/v ijesti/proza/1807 4 U modernoj literaturi, ili barem onom dijelu koji mi ovdje poznajemo, nema pisca koji u trideset sedmoj godini ivota ima toliki opus: Miljenko Jergovi je dosad objavio dvanaest knjiga (pet poezije, dvije kratkih pria, jednu eseja, te po jednu dramu, novelu i roman)... (Ahmed Buri. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergoviem, Dani br. 317.) Potonje je pisano godine 2003. danas je taj bilans, dakako, jo respektabilniji, stvari su se unekoliko promijenile, opus se razrastao: Miljenko Jergovi je do 2011. godine objavio est zbirki poezije, etiri zbirke pria, est zbirki eseja, lanaka i ogleda, dvije novele, sedam romana, jednu pripovijest, jednu knjigu projekata, skica i nacrta i jednu dramu. 5 Muharem Bazdulj. Carver s mirisom sevdaha. Izvor: http://www.bhdani.com /print.asp?kat=txt&broj _id=352&tekst_rb=17

Kritika i tampa otklanjaju tu muku bez ikakvog zazora: one imaju svog favorita, istiu ga nedvojbeno, ine nau odluku lakom: valja samo izabrati amblematsko djelo epohe djelo hvaljeno, djelo nagraeno,2 djelo najprestinijeg autora trenutno na naem jeziku, najnagraivanijeg meu ivuim bh. i hrvatskim piscima, djelo autora prevedenog na dvadesetak jezika djelo koje zaklapa itav istorijski period prikupljajui podatke za jedan fikcionalni uvod u istorijsku kalvariju koja e uslijediti; djelo, dakle, koje skicira istorijsko stanje pred rat devedesetih, bezazleno, na osnovu jednog sluaja, koji nije ni provjeren, ni tipian, ali svejedno djelo respektabilnog pothvata, u rekonstrukciji stanja duhova u jednom vremenu; djelo prije svega udno po autorovom insistiranju neuobiajenom toliko u odnosu na njegove prethodne knjige na metafizikoj teini koji svaki izbor koji nose likovi sobom nosi.3 to je sve presudno znaajno za odmjeravanje i propitivanje literature za kakvo smo mi zainteresovani; to nam moe pomoi u iznalaenju sudova koje je donijela literatura o ovjekovom poloaju u obzorima jedne epohe. O Jergoviu se pisalo raznoliko i mnogo; pisalo se s pijetetom, s uvaavanjem: s udivljenjem pred njegovim grandioznim opusom.4 Dogodie mu se da istovremeno bude poiman kao pisac svjetske klase, i pisac to je sav bosanski, sav sarajevski; on e zato biti pomenut kao jedan od boljih pisaca uope.5 Vodei pisac srednje generacije,6 Miljenko Jergovi e se nametnuti kao literarni faktum ije je pisanje mogue ne voljeti, ali se mora uvaavati; on e otkrivati jednu presudnu kvalitetu koja se namee kao preimustvo: jer je u pitanju pisac koji zna raditi svoj posao prianja pria iz njega govore likovi za koje ste apsolutno zainteresirani.7 Polemiar bez dlake na jeziku, gigant od dvadeset i osam knjiga u etrdeset i petoj godini, on e prema naoj tampi prerasti u zvijezdu evropske literature.8 Jergovi je i pisac progonjen pisac na kojeg se organizuje hajke, kojeg se eli protjerati iz zemlje u kojoj ivi, ili ga natjerati da se sam odseli9; on je pisac za kojim pojedine novine raspisuju potjernice, povodom jedne line i intimne knjige, koja se ne bi trebala ticati tuih nacionalnih sentimenata.10 Jergovi je nadasve pisac-manjinac,11 kao uostalom i svaki pravi pisac ve po definiciji svoga posla, pisac za itaoca-manjinca koji ita njegove knjige, ali i pisac omiljen i razumljiv, pisac dostojan

Sic!critic

21 6 Kvalifikacija Teofila Pania. Vidjeti: http://www.monitor.co. me/index.php?option= com_content&view=ar ticle&id=2460:miljenko-jergovi-pisac-pripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj1065&Itemid=2924 7 Ahmed Buri. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergoviem, Dani br. 317. 8 Isto. 9 Kvalifikacije Miljenka Jergovia. Izvor: http://www.dnevnilist.ba/index.php?optio n=com_content&view =article&id=16217:miljenko-jergovi-uhrvatskoj-protiv-menevode-hajku&catid=7:kultura&Item id=8 10 M. Vukeli. Novinska poternica za knjievnikom. Izvor: http://www.blic.rs/Kultu ra/Vesti/226654/Miljenk o-Jergovic-Novinskapoternica-zaknjizevnikom 11 A svaki je pisac, ve po definiciji vlastitoga posla, kao i svaki italac, uvijek manjinac. U nacionalnom smislu ja sam, takoer, pripadnik totalne manjine. U Bosni i Sarajevu, pripadnik sam manjine, jer sam Hrvat. U Zagrebu i Hrvatskoj, pripadnik sam manjine jer sam Bosanac. Tamo gdje sam roen svaka e mi se veinska baraba narugati, jer nisam isto to i on. Ovdje e mi se, pak, slina takva baraba narugati, opet zato to nisam kao on. Tako to jest, i tako treba

svakog divljenja i najodanijeg potovanja, pisac blizak iroj publici, Carver s mirisom sevdaha,12 pisac koji pripovijeda ovdje o ovom naem ovjeku, o ovim naim usudima, o naoj mrnji i suivotu, o naim obitavanjima i uzajamnim obogaenjima rijeju, pisac koji e se u jednom trenutku obznaniti kao novi bosanski Andri.13 Pisac-angaovanik koji uporno uzburkava nau (nacionalistiku) mizeriju raznih postjugoslovenskih sredina: pisac kome u knjievnom smislu nisu strani Peki i Ki, to mu je drago, ali i pisac kojem nisu strani ni loi srpski pisci, pa ni hulje meu njima, to mu nije drago; pisacstranac u Srbiji spram carine i policije, kao i recepcionera u beogradskim hotelima, pisac-stranac koji istina perfektno poznaje njihov jezik, ali zato pisac-sunarodnik u Srbiji kad su u pitanju prodavaice u samoposluzi, knjiari, taksisti dakle, pisac-domai meu tim obinim svijetom kao i meu drugovima piscima;14 pisac-progonjenik kojeg su u Zagrebu od prvoga dana gledali mrgodno i uz krgut zuba, bez obzira na to jesu li lijevi ili desni, liberali ili faisti, ili su naprosto nita, ali ne vole doljake; ali istovremeno, i pisac-gost u istom gradu kakvim ga mogu smatrati oni koji ga vole i koji ga pozivaju na nedjeljne rukove, a takvih je u Zagrebu vie nego i u jednom drugom gradu.15 Pisac koji se uivo, pred kamerama, usred Beograda, otro suprotstavio Vuku Drakoviu, glavnom politikom pokrovitelju prie o rehabilitaciji Drae Mihailovia, navodei injenice o ratnim zloinima Drae Mihailovia i njegovih etnika; ali ujedno i pisac koji tom sluaju Drae Mihailovia prilazi romansijerski ukazujui na principe modeliranja junaka za to je potrebna trodimenzionalnost povijesne linosti i razumijevanje njenih motiva, u ime uvjerljivosti cijele prie16; prema tome, pisac odgovoran i odmjeren, koji ne dozvoljava istorijske relativizacije, ali ne stvara ni ablonske crno-bijele romane. Pisac podvrgnut uestalim pohodima nacionalistikih i graanskih piskarala koji svako malo pljunu u plajvaz da bi ga raskrinkali: i prema tome: pisac-nacionalni izdajnik, pisac-hulja, pisac-amoralan tip, i tko zna ta sve jo, to sve nema veze ni s knjievnou, ni sa datom knjigom, niti s piscem samim.17 Pisac kojem je tumanovski bard Ivan Aralica posvetio roman Fukara u kojem vrijea ne samo njega i lanove njegove porodice, nego i lanove porodica njegovih prijatelja.18 Pisac kome i antinacionalistiki kritiari ele skinuti skalp iskazujui zlobnu znatielju u nesmirenom pogledavanju: hoe li se bosansko-hrvatski bard najzad okliznuti i tresnuti plotimice ispod

22

Sic!critic

biti. (Pripadnik totalne manjine, intervju sa Miljenkom Jergoviem. Izvor: http://www.monitor.co.me/index.php?o ption=com_content&vi ew=article&id=2460:m iljenko-jergovi-pisacpripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj1065&Itemid=2924 12 Muharem Bazdulj. Carver s mirisom sevdaha. Izvor: http://www.bhdani.com /print.asp?kat=txt&broj _id=352&tekst_rb=17 13 Novi bosanski Andri: tako je Paolo Rumiz, otroumni pisac i kroniar uasna i besmislena rata na Balkanu, rekao za Miljenka Jergovia, zauujueg autora Sarajevskog Marlbora. Oba autora, kao i mnogi drugi, pripovijedaju o arolikoj balkanskoj mjeavini naroda, o vjeroispovijesti i o razliitim kulturama, mjeavini koja bi mogla i trebala biti primjer zajednikog ivota, tolerancije i meusobna obogaenja parcijalno je to i bila, pruajui primjer ljudskoga suivota koja se meutim pretvorila u prostor srama i razaranja. (Claudio Magris. S uvijek spakiranom putnom torbom. Izvor: http://www.jergovic.co m/ppk/) 14 Bez utehe, intervju sa Miljenkom Jergoviem. Izvor: http://www.vreme.com/ cms/view.php?id=4700 45. 15 Isto.

visokih standarda koje je sam sebi postavio?; istovremeno, i pisac o koga i tako nenaklonjeni kritiari koji ele prekinuti egrtovanje obezglavljenjem majstora na kraju odbijaju ogrijeiti svoju infernalno hladnu kritiarsku duu priznajui da je Jergovi neznano kako pisao mnogo i dobro.19 Pisac prevoen i itan u Torinu, Milanu, Parizu, Istanbulu, Beu, Londonu, Velikoj Trnovi, Peuhu, Barseloni, tokholmu, New Yorku, Arlu, Klagenfurtu, Minhenu, Frankfurtu, ikagu, Madridu, Lisabonu, Helsinkiju, Amsterdamu, Sofiji, Budimpeti, Skoplju, Bratislavi, Viljnusu, Minsku, Olomoucu, Ljubljani; pisac nagraen u Italiji (Grinzano-Cavour), Njemakoj (Erich Maria Remarque), i proaja; pisac viestruko nagraivan i na naim prostorima (nagrade: Mea Selimovi, Jutarnji list, Veselko Tenera, Goranova nagrada, Gjalski, Mak Dizdar). Pisac kojeg su njemaki i italijanski itatelji i kritiari doekali iroko i naklono iako iza njega ne stoji nikakva reklamna logistika.20 Pisac koji je izriito odbijao jedno vrijeme kandidaturu svojih djela za Nagradu Jutarnjeg lista, naglaavajui kako ga se ta nagrada uopte ne tie, jer u tom iriju sjede ljudi koji su prevashodnije odmjeravaju socijalni kontekst djela, u odnosu na djelo samo; ali i pisac koji kasnije primio tu nagradu sam istiui svoju neprincipijelnost, svoje pravo da se bude ovdje i ondje, to je preporuio svima.21 Angaovanik i progonjenik, panker, sablanjavajui manjinac, mnogohvaljeni pjesnik, pripovjeda, novelist, romansijer, esejist balkanski Remarque, novi bosanski Andri, Carver s mirisom sevdaha pisac poznat irom svijeta, Miljenko Jergovi predstavlja najveu uzdanicu naeg doba, u iekivanju naem da se vedski komitet ponovo sjeti brdovitog Balkana; jedan sarajevski urednik s izriitim zahtjevom odavno je patentirao predvianje da je on vrlo ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu.22 Veliki opus i politiki angaman, navodi se, dva su najvanija uvjeta za dobijanje Nobela: i mi se poruuje tampa evo otvoreno nudimo tome udnom komitetu javno istiui kandidaturu, imajui pouzdanja u vehemenciju angamana i irinu opusa Miljenka Jergovia. Voluminoznost opusa stvar je provjerljiva egzaktno; a glede angamana budui upuena u sve nae nacionalistike bijede i ratne boli o tome bar moe svjedoiti tampa: ona konstatuje da, ruku na srce, angamana tome kandidatu nije nikada nedostajalo, jer u

Sic!critic

23

ratno predveerje nakon beskrajnih razgovora u sarajevskim kafanama o svemu i svaemu, on nije odlazio na spavanje, na fudbal ili neki drugi vid onoga to je smatrao gubljenjem vremena, ve bi uredno, u miru svoje sobe, kuckao po maini i pleo reenice od kojih su nastajali tekstovi, knjige, prie, romani.23 Dvostruko i trostruko i etverostruko obimnijeg opusa od drugih naih autora njegove dobi, Jergovi koji je, nesmiren, uznemirivao neupokojene duhove nacionalizma u svim naim sredinama, kritikujui svetinje svih naih plemena, taj Jergovi kojemu se kao piscu-manjincu i u nacionalnom smislu moe u svakom naem gradu narugati veinska baraba, jer je u Sarajevu manjinski Hrvat a u Zagrebu manjinski Bosanac, taj sumnjivi, strani i progonjeni Jergovi unato svim tim njegovim konceptima koji oduevljavaju nau kritiku i tampu, koje je o sebi u intervjuima proizveo i sam pisac nije ni najmanje zanimljiv analizi kakvu mi zamiljamo, ne pruajui uopte jo uvijek osnova za propitivanje kakvom stremimo: njegovi politiki stavovi i nacionalna opredjeljenja nama su irelevantni. Kritika dosad nije ni jednim svojim migom dovoljno skrenula nau panju na neko djelo: unato obilju tih respektabilnih formula koje nam je ponudila. I prije negoli bismo pregledavajui kritiku nastavili dalje o manjincima, o progonjenicima, o unutarnjim emigrantima, zastanimo na trenutak i naglasimo jo jednom ta elimo: da se sjetimo stila kao simptoma jedne epohe, da odmjerimo poloaj ovjeka u koordinatama jednog istorijskog prostora i vremena, sudei po nainu na koji postavlja pitanja o svome ivotu i svojoj smrti u literaturi. Pomalo sustali u izuavanju popularne kritike, na rubu odustanka, prelijeemo posljedni dio jednog prikaza, u zadnji trenutak, iz jednog eminentnog pera: A relativizacije pripovjedakoga umijea Miljenka Jergovia u Volgi, Volgi nema. Ono je, ovog puta, apsolutno. I: Njegova je proza u svakome novome tekstu inovativna, nekad je ta inovativnost manje, nekad vie uspjena, no Volga, Volga je, na diskretan i jedva vidljiv nain, revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovakoj knjievnosti.24 Apsolutno potvanje stilu: pripovjedakom umijeu Jergovievom. Jergovi, dakle, kao apsolutni pripovjeda: dostojan svake panje i zanimanja!

16 Enver Kazaz. Viskovievi dvori od falsifikata. Izvor: http://www.enovine.com/stav/44399Viskovievi-dvori-falsifikata.html 17 Pripadnik totalne manjine, intervju sa Miljenkom Jergoviem. Izvor: http://www.monitor.co.me/index.php?o ption=com_content&vi ew=article&id=2460:m iljenko-jergovi-pisacpripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj1065&Itemid=2924 18 Ahmed Buri. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergoviem, Dani br. 317. 19 Saa iri. Dobri ovek iz Bakine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/v ijesti/proza/1807 20 Talijanski uspjeh hrvatskog knjievnika, intervju sa Miljenkom Jergovi, Nacional. No. 376. 29.01.2003. 21 Saa iri. Opereta za malo sujete i aku kuna. U: asopisu za po-etika istraivanja i djelovanja Sic, br. 6, Sarajevo, juli-avgust 2010. 22 U modernoj literaturi, ili barem onom dijelu koji mi ovdje poznajemo, nema pisca koji u trideset sedmoj godini ivota ima toliki opus: Miljenko Jergovi je dosad objavio dvanaest knjiga (pet poezije, dvije kratkih pria, jednu eseja, te po jednu dramu, novelu i roman), i kao takav je a patent na ovu misao s izriitim zaht-

24

Sic!critic

Eto ga: tu smo, to je to! Konano smo stigli! Konano moemo krenuti dalje.

Govornike vjetine Jergovieva pripovjedaa

Jedna od najveih pohvala kojom vas moe poastvovati bh. kritika ako ste pisac jeste da znate priati priu: da ste dobar pripovjeda. ta to uopte znai: ta se to konkretno podrazumijeva kad dobijete takvu pohvalu? Nije li pisac ve svojim pozivom obvezan dobro i umjesno priati priu? Vidjeli smo navod prema kojem je Jergovievo pripovjedako umijee apsolutno: potrebno se upitati ta se sve konkretno u tekstu pod tim podrazumijeva. Poto kritiar ne razjanjava izrijekom ovakvu kvalifikaciju, pokuaemo ispitati i provjeriti ovu tezu u djelu. U Jergovievom romanu govore dva pripovjedaa. Prvi je Delal Plevljak, dobri ovjek iz Bakine vode, glavni lik, koji u prvom dijelu pod naslovom Ispod Zakum drva pripovijeda o svom ivotu, navjeujui svoju tragediju koja ga je okovala tugom; u treem dijelu Ustani, sine Avramov pripovijeda o svojim posljednjim trenucima u ivotu. Drugi pripovjeda je neimenovani istraiva-novinar, koji u drugom dijelu pod naslovom Najsamiji ovjek na zemlji u pseudodokumentaristikom maniru rekonstruira Delalov ivot, i ivote ostalih likova, dovravajui ih, otkrivajui zablude kojim su nas zaveli u prvom dijelu: i u tom smislu novinar je neto pouzdaniji pripovjeda. U reenikim obrtima i morfolokim kategorijama koje koristi Delal pokuaemo blie otkriti njegov identitet, ali i znaenje koje se iz pievog aspekta ostvaruje njegovim gleditem; pokuaemo objasniti kakvo je to prianje u prvom dijelu romana.

jevom ima glavni urednik magazina koji itate - vrlo ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu za knjievnost. udan je taj vedski komitet. ini se da su dva glavna uvjeta koja se potuju pri odreivanju dobitnika najznaajnije svjetske knjievne nagrade veliki opus i socijalna, odnosno politika angairanost. (Ahmed Buri. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergoviem, Dani br. 317.) 23 Ahmed Buri. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergoviem, Dani br. 317. 24 Davor Beganovi. Tragedija Fatuma. Osloboenje, 27. 8. 2009., str. 30.

O imenu i radnom stau glavnog lika Uestalost jedne ritmike refrenine fraze
Roman poinje sljedeim reenicama: Ime mi je Delal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Juer me je pukovnik Uzelac pozvao u kancelariju, poastio

Sic!critic

25

me kafom i upitao hou li u penziju. Upisivali su mi sta kao da sam aktivni starjeina, zastavnik prve klase, i ve sam se odavno trebao umiroviti.25 (9) Roman poinje ritmikom frazom ispovjednog tona (Ime mi je Delal Plevljak): frazom koju e u razliitim varijacijama Jergovi u romanu koristiti ravno devet puta, svaki put u razliitoj situaciji; u tim situacijama sljedea reenica se svaki put razlikuje, unosei uz ovu frazu neku novu informaciju; u ovakvoj ispovijednosti, u boleivosti pripovjedaa otkriva se njegov identitet ucviljenog i izgubljenog ovjeka koji samom sebi svako malo razjanjava sopstveni poloaj, to bi itaoca trebalo ganuti prenosei mu emocije tuge i pomirenosti s postojeim. ire gledano, ova ritmika fraza nam se otkriva svojim selimovievskim prizvukom: treba se sada sjetiti jednakog postupka kojim Selimovi u Derviu i smrti uvodi Ahmeda Nurudina: Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponueno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina to su prirasle uza me kao koa, s uenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjeao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? ime sam prosvijetljen? Znanjem?. Viom poukom? istim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je dolo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni ejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono to je bilo prije svega, gola koa i go ovjek. I ovdje je u pitanju prvo lice jednine; iskaz je jednak po ispovijednom tonu, po informacijama koje uvodi: odlomak je meutim vjetije i bolje napisan od Jergovieva: emocionalni valeri su profinjeniji: stvari se odvijaju u jaoj dramatinosti: sputajui se od ponosa onog koji govori, preko uenja i podsmijeha, do ironije; sintaksa je ovdje bogatija: zapaamo najprije sloenu reenicu s nekoliko apozicija, jednom apozicijskom reenicom i posljednjom eksplikacijskom reenicom koji odvodi prvobitni smisao u suprotnost; potom slijede upitne reenice koje gradiraju konstatovani smisao i

25 Svi dalji navodi su iz: Miljenko Jergovi. Volga, Volga. Naklada Ljevak, Zagreb, lipanj 2009. (ur. Nenad Rizvanovi)

26

Sic!critic

osjeaj ironije spram dobivenog imena; osim toga, u tekstu je upleteno nekoliko odlinih figura (poreenja: kao koa, kao haljina, kao oklop). A ta imamo kod Jergovia: najprije jedna proirena izjavna reenica: gola informacija; sljedea reenica je ponovo ovakva tehnika informacija koja nas obavjetava da Delal radi trideset pet godina kao vojno lice; potom jedna sloena sastavna reenica o tome kako ga je pukovnik pozvao na razgovor pitajui ga o penziji uz kafu; da bi nam Delal na kraju dao jo jednu obavijest zato se trebao ranije umiroviti. Jasno je da dva pripovjedaa Ahmeda Nurudina i Delala Plevljaka valja distingvirati: jedan je ejh, sugestivnije misli u znatno zahtjevnijoj formi, naao se u drami koja e svojim razrjeenjem donijeti brilijantne sudove o ovjekoj savremenoj egzistenciji; drugi je voza i govorniki nas obavjetava o svakodnevici, osobnoj drami koja e se u konanoj taki romana u treem dijelu - (pokuati) uzdii do univerzalne slike svijeta. I sada se postavlja pitanje: da li ta presudna pitanja o ovjekovoj egzistenciji kojima pretenduju oba romana, kojima pretenduje svaki roman mogu biti postavljena s jednakom sugestivnou u ovako dva razliita prosedea? Da li Jergovi na itaoca nakon Selimovia stvarno moe djelovati istom sugestivnou govorei slino o ovjekovom usudu? Da li ovaj jezik i pripovjeda izazivaju ista osjeanja i aktiviraju jednaku spoznaju kod itaoca? Iskaz Delala Plevljaka je poneto razvijen argon poluobrazovanog jugoslovenskog vojnog lica, pun klieja i narodskog pripovijedanja, garniran i kvalifikacijama iz popularne jugoslovenske kulture i terminima iz vojne hijerarhije, produhovljen religijskim predstavama, ritmizovan reenikim obrtima i morfolokim kategorijama usmenog kazivanja, usmjeren u ostvarivanje narodski ivih i razumljivih ali okotalih emocija pomirenosti s bolom i prihvatanja logike ivota; to je stil pripovjedake Bosne koji su Andri i Selimovi prevazilazili intelektualistikim stilizacijama, upodobljavajui ga u razvijeniji sintaksiki sistem; izanali i iscrpljeni stil, dakle, koji su oni (Andri i Selimovi) prevazili ostvarivi njegove maksimume, udahnjujui mu nove ideje, a koji je ovdje etrdesetak godina kasnije iskrsnuo u svoj rudimentarnoj prvotnoj varijanti. Na jo etiri mjesta koliko se ritmika fraza ponavlja u prvom dijelu romana bjelodana je izvjesna oskudnost ponovljivost, izostanak ire i ubjedljivije varijacije, jednoli-

Sic!critic

27

nost, nizak stupanj stilizacije, primarno i prevashodno zastupljivanje karakteristika govornog registra: Tako sam opet krenuo od poetka: ime mi je Delal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice na slubi u JNA. Samac sam, bez kueta i maeta, ali ne alim nego trpim. Bogu sam zahvalan na dvojici ljudi to sam ih sreo. (128) Pokuavao sam da mislim ono svoje: ime mi je Delal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice na slubi u armiji. Neki dan umalo to ne prijavih staroga ovjeka, otac bi mi mogao biti, zato to mi je priznao da je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u ustaama. (130) Ime mi je Delal Plevljak, trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Slab sam i nesabran ovjek. Triput sam sreo one koji su me inili sabranijim. (151) Ime mi je Delal Plevljak, trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Sino sam zaspao u gostinjskoj sobici dobrih Fatumia, u Fatumima, pokraj Bukoga jezera, pri povratku iz Livna u Split. (152) emu slui ovo ponavljanje? Jesmo li nakon drugog puta nauili ime lika? Ili pisac eli da utvrdimo koliko godina glavni lik radi u vojsci i koji mu je status? Jergovi posee za ovom (pseudo)selimovievskom sentencom koja je ovdje prevedena u znatno jednostavniji i prostiji sintaksiki sklop svaki put kada treba spojiti dva dogaanja u cjelinu pripovjedaeva iskaza, ili kada se nakon kratkih univerzalizacija i interpolacija valja vratiti glavnom toku zbivanja, ili kada se eli lika modelirati psiholoki, ili kada se eli rezimirati i saeti i opriati prethodno zbivanje. Znai, ta ritmika fraza koja nas samo u prvom dijelu pet puta obavjetava o imenu glavnog junaka, ukazuje se na presudnim mjestima u uvezivanju narativnog iskaza, na mjestima ranolikim i estim stoga nije ni udna njena enervantnouestala upotreba: takvo ta je prenaglaeno u posljednjem redovima prvog dijela romana: na dvije stranice uzastopce, lik nas obavjetava po etvrti i peti put o svome imenu i radnom stau (151., 152 str.). Dvije fraze su odijeljene ovdje blagodarei tek dvama

28

Sic!critic

odlomcima: i nakon to frazu na ovim posljednim stranicama prvog dijela romana istrpite po etvrti put, zatim utivo sasluate ve tree nabrajanje svih likova koje je sreo Delal Plevljak otkako pria, nakon to ujete jo jednom (takoer trei put) opriavanje legende iz religije, u trenutku kad vam ponovo poinje deklamovati svoje ime i informacije o radnom stau, po peti put vi vidite da je ve vrijeme za lagano udaljavanje, akam ve pada na prvi dio romana, vrijeme je za utive manire povlaenja od ovog dosadnog govornika, kojemu je ime Delal Plevljak i trideset pet godina radi u vojsci, vrijeme je za najopreznije uzmicanje, jer vama je sada ve sve jasno ta bi se mnoglo dogoditi dalje, sve ta bi on mogao sve rei u nastavku, dok se polako najutivije, na prstima povlaite unatrake ostavljajui u slatkoj tami govornika i pisca neometene da pripovijedaju, da se ne zaustavljaju pripovjedajui, umirui od miline i dobrote pripovijedanja tako uporno i posveeno da nee ni primijetiti va lagani bijeg napolje.

Salto mortale u tradiciju Izazovi pripovjedakog prezenta

U tvrdoglavom variranju jedne potroene (i prije etrdesetak godina znalaki upotrijebljene) fraze kojom se prenebregava trud u uvezivanju razliitih narativnih cjelina i brzimice pria vodi svom nastavku, ne iscrpljuje se klietiziranost Jergovieva pripovijedanja; samim odabirom pripovjedaa koji je na ovjek, ovaj tu to ga gledamo, kojeg moemo sresti, koji pria poput nas, kojemu se dogodilo ono to nam se svima moe dogoditi Jergovi je prihvatio da narativni iskaz bude pun optih mjesta i sveoptih razumljivosti koje svojim poravnatostima i bespotrebnostima dosauju preoptereujui tekst. Pitanje je ima li takav odabir neku svrhu? Jednolinost u jezikim oblicima takoer ne skonava samo na primjeni pomenute ritmike refrenine fraze i to emo dokazati istiui jo jednu dominantu u njegovu pripovijedanju: ovako Jergovi glasom Delalovim doarava njegov sastanak s pukovnikom Uzelcem: On me gleda i sve mae glavom kao da pred sobom ima tekog bolesnika. ta da onda

Sic!critic

29

radimo s tobom, zemljae, govori mi i lupka otvorenim naliv perom po mome dosjeu i sve istresa kapi tinte. Razmazuju se po radnoj knjiici i karakteristikama to sam ih prije petnaest godina donio iz Bake Vode, zapeaene peatom majora Terzia, i kako je red, nikad nisam saznao ta u njima pie. Sada gledam kako po ispisanim papirima kapa tinta, razmazuje se, tako da vie niko nee moi ni da ih proita. (10) U etiri reenice koje slijede jedna za drugom nalazi se ak dvanaest oblika pripovjedakog prezenta: to je takoer jedna jezika vrednota Delalovog iskaza; u naoj knjievnosti pomenuti oblik se koristi kada pisac naglaava dominantno mjesto radnje u prii, elei ga istaknuti to neposrednijim i izravnijim opisom. Kod govornika koji se trude biti zanimljivi kod narodnih pripovjedaa ovaj postupak biva sveprisutan, neotklonjiv, oni ga izmeu u groteskan manir privlaei panju. Nakon dvije stranice Delal jednako pripovijeda: Gledam je i mislim se to je lijepa, dok mi na um pada klavir u ibenskom Domu armije... (12) Prebacujemo dvije stranice kad ono Delal jo uvijek pripovijeda ne posustajui: Znam to, jer nekad krenem na posao odmah poslije est, pa gledam, a nje nema. (14) Zaraen ovim pripovjedakim virusom kritiar bi rekao: Znam to, koju god stranicu okrenem, a ono prvo makar jedan pripovjedaki prezent ugledam; dugo, dugo traim kakvu drugu pripovjedaku maniru a nje nema pa nema. Nakon trideset stranica, Delal jo uvijek plete priu u istom maniri i ritmu, ne zaustavljajui se u pripovijedanju, u svom neposrednom pogledu na svijet iskazivanom u nevjerovatnoj dobroti: Sluam Haris efendiju kako veze, lijepo slae svaku misao a rijei obre i na drugo mjesto umee da bolje i ozbiljnije zvue. (55)

30

Sic!critic

Da bismo provjerili da li Jergovi lijepo veze kao Haris efendija, da li i on u okviru jednog novog govora (Harisefendijinog) lijepo slae svaku misao a rijei obre i na drugo mjesto umee da bolje i ozbiljnije zvue, shodno ovoj apoteozi i ekstazi pripovijedanja, koju u svom poznatom pripovjedakom maniru podie njegov pripovjeda, imenom Delal Plevljak koji trideset pet godina radi u vojsci red je da u to ime posluamo kako to pripovijeda Haris efendija, da provjerimo je li i on ima isti adet u pripovijedanju kao Delal ili se ovdje glas moda unekoliko diferencirao, ritam promijenio i morfostilistike kategorije izobliile, jer u pitanju drugi lik, a i raznorodnija tema koje je, kako je to pripovjeda maloprije sumirao, vrijedno tek pripovijedanje soanjirano, posebno, majstorsko: Jednom, nijedan ovjek ne zna kad e to biti, kada Israfilova truba triput zatrubi, zemlja se protrese, a brda i ume u pijesak se saspu; jednom kad se ljudi razlete na sve strane kao leptiri, a planine budu arene kao vuna izgrebenana; jednom, kad se nebesa rascijepe i zvijezde saspu, kad se morske vode pomijeaju s rijekama i jezerima, otvorit e se grobovi i svaka e dua jasno vidjeti sliku svoga ivota. (54) Ritam se ponovo manifestuje u iscjepkanosti jedne reenice koja je po svome zamahu mogla biti drugaija; nita od toga ne nalazimo, reenica opet stremi isprekidanom parataksikom ritmu: proste i proirene reenice samo su formalno izbjegnute u parcelaciji i distribuciji. Ponovno, ravno je devet oblika prezenta prisutno u jednoj reenici, kao jezika vrednota pripovjedaa. Mjesto u pripovjednom iskazu koje je moglo biti najkarakteristinije po eventualnom raslojavanju glasova, budui da uvodi iskaz drugog lika ostalo je gotovo poravnato i podreeno vrhunaravnom pripovjedakom glasu. Prelomljena kroz Delalovu perspektivu, zastupljeno u pripovjedaevom iskazu, pripovijedanje Haris-efendijino predstavlja sastavni dio narativnog iskaza ne razlikujui od ostalog teksta ni po ritmu, niti po obrtima sintaksikim, niti po kategorijama. Kao da su raznoliki iskazi razliitih ljudi stavljeni svi zajedno u jednu mainu koja je izbacila konaan

Sic!critic

31

narativni iskaz, poravnat i cio. Kao da je sav trud oslukivanja razliitih govora i njihovog harmoniziranja u ritmu jedne cjeline, taj trud u otklanjanju njihovog neotklonjivog autentizma po zakonima jedne nove monologinosti postao bespotreban nemarnim i ignorantskim stavljanjem tih razliitih govora u tu anahronu mainu, koja je svojim jednolinim i ubogim tiktakanjem proizvela ritam i glas tako uobiajen i povran, da ga je teko razlikovati u svakidanjoj i vjekovnoj pometnji zvukova. Jednolinost i olakotnost i potroenost Jergovieva postupka ojasnovidie se uporedimo li govor njegova lika s iskazom obinog ovjeka koji pripovijeda o svojim svakidanjim zapaanjima i osjeajima; uporedimo li ga s narodnim skaskama i sintaksikim obrtima koji upotrebljavaju narodni pripovjedai: pripovjedaki prezent i ritmike refrenine fraze dva su legitimna konstituenta tog stila. No taj laki put u pisanju kada valja olako preuzeti ve gotove formule iz tradicije u graenju nove prie to je, dakako, postupak cjelishodniji polju usmenog stvaralatva; to nasljedstvo koje Jergoviev roman prti tradicijom ponad Andria i Selimovia koje je preskoio unatrake upadajui ravno u bisage pripovjedake Bosne i narodne knjievnosti skrivae u sebi jednu fatalnu zamku kojoj Volga, volga oekivano nee umai: ukazae se stravina diskrepancija izmeu jezika, registra i ukupnog stila i pretenzije romana ka dohvatanju sudova o poloaju ovjeka u dvadesetom vijeku. Na kraju jo samo jedno pitanje: Da li je mogue da su upravo stilske vrednote narodnog pripovijedanja atributi dobrog i apsolutnog pripovijedanja, kako ga danas vide naa estetika i kritika?

Produbljivanje kruga, zemlja na brodu i ovjek-maskirna uniforma-rak Figure i tropi u Jergovievu djelu
Pisac bdije nad iskazom svog lika i pripovjedaa; i kad je pripovjeda narodski ovjek, kad se ukae prijeka potreba da bude takav porad intencije samog romana, kad se nikako ne moe izbjei ta nesretna okolnost, pisac organizuje njegov

32

Sic!critic

iskaz, hladnokrvno intervenira u nezgrapnostima koje bi on mogao proizvesti, odmjereno prenaglaava njegove konstatacije, prevodi ih u figure i trope, kako bi jae istaknuo smisao. Eventualne nespretnosti i stilske greke u tekstu nikada ne mogu ii na pripovjedaevu duu, one svagda moraju biti pieva odgovornost koji je kao krajnja instanca stoji nad tekstom. Naprimjer, u skazovima iz Crvene konjice Babelj je ostvario neke od svojih najsugestivnijih metafora. Dakle, ta injenica da je neki tekst govor lika pogotovo pripovjedaa ne smije biti pokrie za netanost tropa i stilske greke. U tom smislu preispitaemo nekoliko Jergovievih reenica: Ostao je sa svojim prikazama i nije znao kako da izae iz kruga (sic!) koji je sam nacrtao i koji je postajao iri i dublji (sic!) od kanjona rijeke Colorado (sic!). (65) Predstavite sebi za ovu priliku, ljubazno vas molimo, ako vam je imalo draga nova pripovjedaka Bosna, ako iole predoavate sebi nekad proitano, kao to je Jergovi pokazuje da ne predoava, zamislite ako ste ikada uli za pripovjedaki apsolut i revolucionarnost u naoj savremenoj knjievnosti, imaginirajte sebi ako za novog bosanskog Andria znate, predstavite sebi jadnog ovjeka koji ne zna izai iz kruga koji postaje iri i dublji od kanjona rijeke Colorado, a koji je pri tom sam nacrtao. Krug ima, dakle, osobinu da postaje dublji; dio ravnine ogranien krunicom, dakle, kod Jergovia ima osobinu da se iri i dubi, postajui iri i dublji pazite jo jednom! i od kanjona rijeke Colorado. Dovedeni su u vezu kanjon i krug: koje su to slinosti? Po obliku: kanjon je oblikom krug? Nikakve veze osim toga da se ovaj Jergoviev krug postaje iz ista mira irok ali i dubok kao kanjon Colorada, najvei kanjon na svijetu. I ta je svrha tog ivopisnog doaravanja? Objasniti itatelju kako je jedan lik (Haris efendija) ostao sa svojim prikazama i nije mogao izai iz kruga koji je sam nacrtao. I koji je najednom postao iri i dublji od kanjona rijeke Colorado. Utvarno i bezizlazno stanje lika se doarava njegovim neznanjem kako da izae iz kruga (sic!) koji postaje irok (sic!) i dubok (sic!) kao jedan kanjon: u bezizlaznom i

Sic!critic

33

klaustrofobinom se okruju doista naao taj lik, bespovratno zarobljen u tom irokom i dubokom krugu. Sve apsolutno pripovjedaki tano: pripovjedaki apsolut, dakako! Ispitaemo jo nekoliko primjera: Vojnik je bio iz Beograda, plav kao palainak (sic!) a sitan, ne bih ga ni upamtio da nije tad zasvirao. (12), Doktor Kornel nije se smraio, nego je govorio ueno i mirno, ista jezika i blaga lica, kao dijete kad u koli odgovara lekciju koju dobro zna. (42), Skoio bi opet na ljestve, preletio s police na policu poput Miroslava Cerara, i pri tom dobro pazio da mu neki mangup iza lea neto ne ukrade. (170), Iako joj je bilo sedamdesetak godina, moda i vie, imala je sve zube u osmijehu, a bili su bijeli kao u reklami za kaladont. (182) Vojnik je bio iz Beograda, plav kao palainak: kako je mogue povezati vojnika, plavu boju i palainak: kakva je to Jergovieva alhemija kolike su to razmjere njegove mate kad palainci i vojnici postaju podjednako plavi (plave kose, moda, i palainak i vojnik?) plavi toliko da se to plavetnilo moe izraziti samo u poreenju koje dovodi u vezu te dvije podjednako plave boje: naime, plavetnilo jednog palainka i jednog vojnika. U drugom poreenju doktor Komel govori tako ueno i mirno, ista jezika i blaga lica, tako mirno kao dijete kad u koli odgovara lekciju koju dobro zna: kakvo pripovjedaki apsolutno poreenje! kakva imaginacija!, povezati uenost doktora Komela s uenou, blagou i istotom djeteta koje u koli odgovara lekciju koju dobro zna. Za tumaenje sljedee poredbe ve nam treba google, tako da je uputno biti u blizini kompjutera dok se ita ovaj Jergoviev roman: M i r o s l a v C e r a r, klik i izlazi da je to slovenaki gimnastiar: znai, trgovac ragib Pult skae po policama kao Miroslav Cerar svojevremeno na razboju (valjda se na to mislilo): slika koja nam je bljesnula pred oima tako sugestivno, trenutano, pod pritiskom pripovjedakog apsoluta; imati google u svojoj blizini dok se ita, uputno je i zbog nekoliko referencija na popularne serije i dogaaje koje Jergovi udijeva u tekst. Otud nije udno da su ga udesni bijeli zubi starice potaknuli da ih uporedi s bjelinom zuba s

34

Sic!critic

reklame za kaladont: samo teta to nije navedeno koje reklame tako bi nam jo bjelodanije bljesnuo stariin osmijeh; takav neogranieni razmah mate i poreenje na prvu asocijaciju mogu samo biti mjere revolucionarne proze. Preispitaemo jo poneku figuru ili trop: Dovukao sam se do postelje, zemlja mi se pod nogama ljuljala kao da sam na brodu... (118) - Kako se moe opisati va osjeaj dok ste se dovlaili do postelje? - Kao da sam na brodu. - Kako to mislite? - Ljuljalo mi se pod nogama, kao to se ljulja kad stojite na brodu. - Je li mislite na ljuljanje za vrijeme obine mirne plovidbe ili za vrijeme oluje? - Ne znam. Valjda na ljuljanje, kakvo to obino biva kad ste na brodu. - Aha. A ta rekoste: ta vam se tako snano ljuljalo pod nogama? - Pa zemlja. Uistinu: tako mi se pod nogama ljuljala zemlja, ba kao da stojim na brodu. Tako mi se tresla pod nogama da sam imao osjeaj kao da sam na brodu. Eto, ba tako, ta da vam priam dalje. - Uredu. Hvala Vam! Sad mi je jasno vae osjeanje. Nakon to je zemlju dovukao na palubu broda da bi se to sugestivnije mogla zatresti u sluaju da itaocima zatreba doarati kako se Delal osjetio grozniavim, tek dvije stranice kasnije, Jergovi je napisao reenicu: Made na vratu Mace Pokajac, ene zastavnika Mie Pokajca (sic!), koji (sic!) raste i mijenja boju, pa nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, i pretvara se o rak od kojega e Maca umrijeti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. (129) - Oprostite, ko je Maca Pokajac? - To je ena Mie Pokajca, koji raste i mijenja boju...

Sic!critic

35

- Molim? - Pa nalikuje, moj prijatelju, maskirnoj uniformi... - ta? Kakvoj uniformi? - Maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, prijatelju moj. - I? ta onda? - I pretvara se o rak od kojega e Maca umrijeti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. - Uredu. Hvala na informacijama. Ko bi mogao unijeti svjetlo razjanjenja u ovu reenicu koja nas sablanjava svojom fantastikom? Kako shvatiti da se u jednom poprilino realistikom tekstu najednom ukae ovakvo jedno fantazmagorino razvijena poredba: zastavnik Mia Pokajac najednom raste i mijenja boju nalikujui (pazi sad!) na maskirnu uniformu (i to!) za pustinjsku borbu i pretvara se u rak, smrtonosan za njegovu enu. Kakva je ovo kafkijansko fatalno otjelovljenje na psihoanalitikom tragu? ta se, zapravo, dogodilo? ta je uzrok ovom stravinom sudaru reenikih konstituenata? Dogodilo se valjda da je Jergovi zavisnu klauzu (koji raste i mijenja boju) vezao za dio apozicije, za nesretnog Miu Pokajca, a ne za subjekt koji je na prvom mjestu u reenici, kako bi to trebalo po pravopisnim pravilima. Budui da su se zlosretno podudarili u mukom rodu imenica Mia Pokajac i odnosna zamjenica (koji) koja se ovdje odnosila na subjekt reenice: made nesretno se dogodilo da se sav nastavak reenice Jergovievom poetnikom grekom, prisutnom jo jedino u seminarskim radovima, i to studenata prve godine odnosi na jadnog Miu koji je tako nalikujui uniformi za pustinjsku borbu postao rak smrtonosan za sopstvenu enu. No, prije negoli zakljuimo, prije nego se ostavimo ove uzaludne rabote dokazivanja oiglednog: toga da Jergovi zavisnu reenicu vee za apoziciju umjesto za subjekt, budui ispodprosjean pripovjeda razmotrimo jo samo sljedee: uzmemo li da Jergovi nije napravio pomenutu greku dostojnu jednog skribenta-diletanta, zamirimo li mu ovog puta na jedno oko dobrohotno, priemo li ovog puta benevolentno toj njegovoj tugaljivoj reenici, kao da ona eto nije poprite udesa reenikih lanova i smijenog izmetanja smislova, s kojima se sada moemo egaiti do sutra, sasvim uzaludno i preispitamo li preostali trop koji je sadran u toj

36

Sic!critic

jadnoj reenici, kao posljednji oslonac pred sveoptim besmislom jednog stila ta emo to proitati i konstatovati: dakle, jedan made (a ne Mia Pokajac, sic!, sic!) raste i mijenja boju, pa nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, i pretvara se u rak od kojega e Maca umrijeti na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Dakle, made nalikuje na maskirnu uniformu i pretvara se u rak. I kad bismo, dakle, bili tako nakloni da mu potonju reenicu shvatimo ozbiljno, kad bismo se ponijeli tako djetinjasto idealistiki i ignorantski pred tom kompromitirajuom sitnicom, ta bi nas doekalo: samo jo jedno jergovievsko besmisleno dovoenje stvari u vezu: made koji nalikuje maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, pretvarajui se u rak. Bojim se da naa stilistika analiza ovdje ima zavriti. Dok se jedan krug proiruje i produbljuje kao kanjon Colorada, dok se zemlja na palubi broda ljulja pod ovjekovim nogama grozniavo, a neki palainci i vojnici se plave sveudilj, dok Jergovi za ivog (ni krivog ni dunog) ovjeka pie da se pretvara u rak smrtonosan za svoju enu, sliei maskirnoj uniformi za pustinjsku borbu, dotle eminentni kritik i teoretik Davor Beganovi za Jergoviev roman Volga, volga tvrdi da je revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovakoj knjievnosti, da relativizacije njegova pripovjedakog umijea zapravo i nema, jer je ono ovog puta, znate, apsolutno; i mi se pitamo kakvo je to ludilo, kakvo je to magino zamjeateljstvo u naoj knjievnosti, kakav je to izofreni nadrealistiki melan u ovim neorealistikim okvirima iskrsnuo na poetku 21. vijeka, mislei kakva e to biti enigma prouavateljima koji e sjediti nad ovom knjigom za stotinu godina: kojim faktorima e oni sve to tumaiti i kako e oni to razumijevati ove pripovjedake apsolute, kakve e sudove donijeti na osnovu nje o ovom naem dobu?

Mehanika bosanske mehane Ponavljanje na nivou romanesknog dogaanja

Kierajsko potroeno ponavljanje u Jergovievu romanu ne manifestuje se samo u jeziku u enervantnoj frekventnosti pojedinih obrta i oblika nego i u nevjerodostojnim ponavljanjima pojedinih dogaanja.

Sic!critic

37

Ima jedan prozor na drugome katu zgrade preko puta koji ve godinama gledam. Zavjesa se pomie, iza nje je sijeda enska glava, stoji i eka me da krenem. Dua bi joj bilo znati kamo idem pa se sve nada da e joj se jednom kazati. Svakog petka, tano u est i petnaest ujutro, dok svijet oko nje spava, izlazi na prozor, jer zna da e me vidjeti. (14) Dakle, svakog petka, sa susjednog prozora Delala Plevljaka gleda tajna oboavateljica, koja im osvane jutro potri na prozor provjeriti da li se Delal odluio uputiti na svoje putovanje (moda i itavu no s etvrtka na petak sjedi pored prozora): da li se i ona pita kao izdava: zato svakog petka Delal Pljevljak putuje 116 kilometara u svojoj crnoj volgi, od Splita do Livna. Odlazi u damiju, na glavnu tjednu molitvu i vraa se u Split?26 Taj ubogi detalj da neka ena, tano u est i petnaest (a ne u est i sedamnaest ili osamnaest), izlazi na prozor provjeriti je li se komija Delal i ovog petka odluio uputiti negdje, dua bi joj bilo znati gdje li element je strukture romana bez ikakve svrhe, koji ne slui kasnije niemu, puko truanje, nevjerodostojnost koja odaje nemarnost pisca prema sitnicama. Da ova greka nije iznimka, pokazuje jo jedna sekvenca koja dodatno potcrtava proizvoljnost s kojom pisac pristupa modeliranju svijeta: Haris efendija i Delal Plevljak redovito odlaze u bife Putnik gdje svaki put za stoje neki pijanci, piju vinjak i pjevue: Za ankom su stajali neki pijanci, pili vinjak i ispotiha pjevali (51) Snijeg se ve bio sasvim otopio, blato osuilo, ali su za ankom stajali oni isti pijanci i ispotiha pjevali (58), Za ankom su stajali oni isti pijanci, i pjevuili uz vinjak. (63) Zato svaki put kad Delal i Haris navrate u ovu provincijsku kavanu, tamo sjede isti pijanci, pijui vinjak i pjevuei? Da li je to nagovjetaj nekog budueg zapleta dostojnog jednog detektivskog romana? Ko su oni: pijuni, tajni agenti ili strani obavjetajci? Nita od toga: nego samo jo jedno opte mjesto nae knjievnosti o provincijama, kao to bi to bile i kasablije koji u okvire neke nacionalrealistike

26 Saa iri. Dobri ovek iz Bakine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/v ijesti/proza/1807

38

Sic!critic

prie svi u isto vrijeme grizu samo somune. Jergovi svojim narativima u prvom dijelu romana daje svoj prilog toj coleur locale prozi, prozi anahronoj po tematici i izrazu, koja obnavlja okotale narativne formule.

Za njim Fata zamandali vrata Povratak tradiciji u Volgi, volgi

Nekoliko puta smo ve insinuirali da Jergovi nasljeuje tradiciju pripovjedake Bosne: svojim narativnim iskazom on se doista pribliava narodnom govoru, reafirmira prianje, koristi idiom ljudi o kojima pria govori, uvodi folklorne elemente dotiui se prepriavanja viceva, reminiscencije na sevdalinke.27 Nesumnjivo je da on sauvava u svom narativnom iskazu, u sintaksikim obrtima, jezike vrednote usmenog pripovijedanja i u tome smislu emo navesti nekoliko reenica: Dua bi joj bilo znati kamo idem pa se sve nada e joj se jednom kazati. (13), Dobar mi je bio Musadik Karamuji, moj general, pa zato tako esto o njemu i mislim. (30), Nei ja, tebe, bolan, ostaviti. (43), Nemoj plakati, jadan ne bio Delaludine. (44), Eto, takav je, vele, bio Izo Golubi i, pravo govorei, nije ga bilo teta. (101), E, takvo je moje srce, za koje je Feletar kazao kako nije za Carigrada. (104), Eto, tako je od rijei do rijei ila pria dede Osmana. (113), Mijenja i volan navikli se na istu ruku, ta li. (154). Gomila izanalih potapalica i rijeci; sijaset uzvika koji e se prosjenom itaocu uiniti poznatim i bliskim; jeftini sintaksiki obrti kao ekspresije pseudomelankoline pozerske boleivosti tako karakteristine za nau narodnu knjievnost rijeju, benavi i bezbojni lanovi jednog potroenog, zastarjelog, okotalog stila kojim se pisac obilno koristi, jer je tako sveprisutan u literaturi i govoru da ga se ak i usmeno da rekonstruirati kada to zatreba. Krenuvi tim lakim putem, Jergovi uinio je sve likove istim (podjednako napornim i blijedim) poravnavi njihove govore, izgradivi u tren oka od

27 Isp. Jovan Kri. Pripovjedaka Bosna. U: Sabrana djela, knj. I, Svjetlost, Sarajevo, 1979. i Zdenko Lei. Pripovjedaka Bosna III, Svjetlost, Sarajevo, 1991.

Sic!critic

39

te anahrone kojetarijade uravnilovljeni narativni iskaz, koji je djelovao tako prirodno i simpatino jer pripovjeda bijae na ovjek, narodski ovjek, jedan od nas. Stil je to dosadan i blijed, smijean po svojoj skonosti u narodnom ritmu, lakom na poskoice: ta li, eto takav je, eto, stil je to plaljiv i ubog, komino larmoajantan u uzdasima bespotrebnih potapalica i narodnih fraza: dobar mi je bio, jadan ne bio, takvo je moje srce stil koji duboko tuje sve narodne neinventive i prostote, stil koji se klanja pred autoritetom narodnog pripovjedaa, videi u njegovim uzdasima i vedrini najrafiniranije osjeajne kapriole, a u njegovim eretskim obrtima najvia i najvrijednija stilska dostignua. Jergoviev stil je na momente tako skoan i melodiozan da u vrtlogu zanosa plijeni svojim ritmom i rimom: Lako je tebi, ti si stari momak, ti si usidjelac, smijao se Uzelac, a zna da nisam usidjelac. (48). Dakle: Lako je tebi, ti si stari momak, ti si usidjelac, smijao se Uzelac, a zna da nisam usidjelac. (Pisao je Miljac, budui nobelovac.) Ono to je jo problematinije u Jergovievom stilu ono to je jo enervantnije jeste datost da se ustaljenou i prirodnou fraza iz usmenog registra formiraju olako, u sekundi, presudna mjesta u sieu jednog romana, vjetakim spajanjem razliitih narativnih cjelina: Vidi to ti je udo, ree Osman. Jest, vala, ba je udo, odgovorih mu. Nema takvih uda u ljudi kao to ima u ovaca. Dobro si rekao. Nema. A kako bi bilo. Prozlio se svijet. I to si u pravu. Ili je vazda bio zao. Moe biti. I vazda je bilo ovakvih kao to smo nas dvojica da jedan kae kako su ljudi naopaki, a drugi da potvruje. I to moe biti. A onda bez uvoda i objanjenja nastavi s priom o Osmanu Jusufspahiu... (138)

40

Sic!critic

Mudruju tako Osman Fatumi i Delal Plevljak: mudruju, vala, iskonski, o udu to ih ima u ovaca, da ih ni u ljudi takvih nema, dobro govore o tome kako se prozlio najednom svijet, ili je moda vazda bio zao, i o tome kako je bezbeli vazda bilo ljudi kao to su njih dvojica, da jedan kae kako su ljudi naopaki a da drugi potvrdi, i to moe biti pogotovo kad se pie ovakvim majstorskim skidanjem atmosfere jednog umnog razgovora i dok oni tako mudruju, slaui se u opteljudskim sudovima, jedan neto kae a drugi potvrdi, dok tiktaka sat i prolazi vrijeme odmiui kasablijski, dok prevaljuju preko usta te konstatacije kao da su nekad itali Andria pa ga sada malo samouvjereno prevakavaju iz dosade, dotle Jergovi revno, kratkim reenicama, kao singerica, u tren oka, da mi to nismo ni primijetili, tim njihovim bezazlenim i melanholinim razgovorom, popunjava vaan prostor u sieu izmeu dva iroka iskaza Osmana Fatumia, odmarajui itatelja od njegova dosadnog pripovijedanja, transponovanog Delalom Plevljakom, pripovjedaem, civilnim licem trideset i pet godina zaposlenim u vojsci nudei nam u tom intermezzu pregrt narodnih mudrolija i kvaziandrievskih sentenci, prije nego nam Osman Fatumi, bez ikakvog uvoda i objanjenja, tako da je gotovo ovog puta iznenadio i samog autora, pone, kakva li uda, ponovno pripovijedati, o emu li e sad, blagi Boe ah, da, ovog puta e o jednom drugom Osmanu, Osmanu No. 2, Osmanu Jusufspahiu. U dobrouukanom ambijentu prianja pria, u stilskoj ravni koja se prua stotinama godina u usmenoj poetici, u spisateljskoj radionici pripovjedake Bosne osnovanoj prije skoro stotinu godina, nevien i nov, iskovan je i sam naslov Jergovieva romana: Volga, Volga; kako je to bilo? naravno, i za to postoji zgodna priica: na etrnaestoj stranici Jergovi pie kako je general Karamuji kupio volgu M24, godina proizvodnje 1971, moan ruski auto koji puno troi (ega li, novaca?), a koji e kasnije prodati Delalu Plevljaku za male pare; general Karamuji lijepo je pjevao, kakve li sluajnosti, naroito ruske pjesme, pa bi zapjevao i pjesmu Volga, volga; e kad se ve sve tako sretno poklopilo, kada ve postoje takva nevjerovatna podudaranja, grijeh bi bio ne napisati jedan roman naslova Volga, volga, zar ne kao trei dio ciklusa o ljudima i automobilima. I iz takve potrebe je samo i mogao nastati jedan ovakav roman.

Sic!critic

41

No da i itaoci ne bi ostali uskraeni za reminiscencije iz nae tradicije ali i da bi se irila vjera interkulturnog dijaloga Jergovi e u tekstu uplesti i jednu zgodnu evokaciju nae sevdalinke: Dok ih je zakljuavala osjetio sam se kao Mujo u onoj pjesmi: aj, za njom Mujo zamandali vrata. Samo to ih sad nije zamandalio Mujo, nego ih je zamandalila Fata. (124) Dakle, Delal Plevljak se u ime evokacije sevdalinke imao osjetiti kao Mujo u onoj pjesmi; on se osjetio ba tako, do u dlaku, kao Mujo u onoj pjesmi: aj, za njom Mujo zamandali vrata, samo to ih sad nije zamandalio Mujo nego Fata; u ime ove evokacije sevdalinke, glavni lik e se u jednom poreenju morati osjetiti ovako ili onako, prostor manipuliranja je tako irok: da on moe biti ovdje ili ondje, sasvim je svejedno jer je iznad svega vaan pomen popularne i poznate pjesme. Proastoljubitelj Jergovi uva u romanesknom tekstu gomilu poznatih i dragih potapalice; on pripovijeda bliskim prezentom neposredno, kao da mi uestvujemo u prikazivanom svijetu; taj pisac varira fraze ija melodioznost godi naem uhu; u njegovom tekstu upleteni su vicevi, legende, serije i pjesme koje mi znamo: Trei put se smijala dok su na televiziji gledali seriju Kamiondije. Eksplodirala je guma na kamionu, a kalja je razrogaenih oiju pogledao Pavla Vuisia. (251) Bilo je to u ranu jesen, kada bi se pred zimu, kao i svake godine po Bosni poinjalo govoriti o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, prepriavali su se vicevi o Vuku, i o nekom amerikom glumcu, je li to bio Krik Douglas?, kojem su u nekoj gostionici na Baariji veeru naplatili skuplje nego to bi kotala cijela gostionica, skupa sa inventarom i konobarima (75) ta nam to jo govori ova posljednja reenica osim to odaje mizeriju jednog gradskog mita? Ta reenica najprije saoptava da je neto bilo u ranu jesen, kada bi se pred zimu, kao i svake godine po Bosni poinjalo govoriti o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, prepriavali su se vicevi o Vuku, i o nekom amerikom glumcu, je li to bio Krik Douglas? Moe li se ovdje unijeti reda? Idemo ponovo; znai, u tu ranu-ranu jesen pred samu zimu, kao i svake godine po Bosni poinjalo se

42

Sic!critic

28 Walter Benjamin. Pripovjeda. U: Estetiki ogledi, kolska knjiga, Zagreb, 1986. 29 Danilo Ki. Gorki talog iskustva. BIGZ, Beograd, 1991, str. 35.

govoriti o Olimpijadi, Vuku i Kirku Douglasu; po Bosni se, znai, poinjalo tako govoriti kao i svake godine (lijepo pie): to znai da se tako po Bosni govorilo i 1910, i 1878, i 1463. godine. Vjerovatno je pisac htio rei da se po Bosni svake godine govori tako pred zimu o nekim stvarima: ali mu jednostavno nije polo za rukom napisati ono to je htio; napisao je da se o stavkama iz 1984. po Bosni poinje govorite svake godine: a kako nas ovdje interesuje ono ta je napisao, a ne ta je htio napisati: moemo konstatovati da prema Jergovievu romanu memorija bosanskog mikrokosmosa o kljunim stvarima see stoljeima unazad i jezdi vijekovima naprijed prema budunosti. Miljenko Jergovi je vodei reenice na sumnjivopismen nain doveo rasprianu i priglupu vilu pripovjedake Bosne na na savremeni poetiki bal, skinuvi prainu s jednog stila koji se u obzorima savremene epohe bjelodano ukazao necjelishodnim ve nakon Prvog svjetskog rata, o emu je pisao Walter Benjamin;28 ratno razaranje kategorije iskustva, mainerija grafike ere koja itaoca alje u osamu, poplava informacija u novinskim registrima izmetnuli su pripovjedaku mudrost i umjesnost usmenog pripovjedaa u posvemanju glupost i nijemost, pred nepreglednim zidinama udovinog svijeta koji on svojim modusima vie ne moe spoznati. Ogluujui se na intelektualistike stilizacije jednog Andria i Selimovia, Jergovi e u romanu oivjeti blisko narodsko pripovijedanje na rubu skaza koje e se pokazati nedjelotvornim u dohvatanju sudova u savremenom dobu. Kako je napisao Danilo Ki godine 1973. Danas jo samo srednjokolci veruju, pod uticajem loih profesora, da je dobar stil onaj koji se najvii blii obinom govoru.29 Na kraju: zato se ne bi dao vrednovati takav nekorisni izostanak stilizacije? Zato bi se legitimizirao jedan skok unazad u tradiciju bez ikakvog validnog razloga? Zato se ne bi mogao vrednovati razliito, kao preimuniji i preteniji i dostojniji divljenja jedan viedecenijski rad Selimoviev o kojem sam svjedoi u svojim esejima, jedan mukotrpni posao na stilizaciji obinog govora, od kojeg e u transponovanoj formi ostao tek ritam, na njegovom prevoenju i prilagoavanju jednom irem sintaksikom i idejnom sistemu, na upodobljavanju i produbljivanju i prenaglaavanju tih univerzalnih osjeanja u sistemu dobro skovanih tropa, kojim se razvija i postie itava dramatika

Sic!critic

43

raznolikih emocija u irokom spektru valera, kojim se jedan jezik i jedna tradicija osposobljavaju za izricanje novih ideja? Takav trud i takvo majstorstvo omalovaeni su pred kritikim iskazima prema kojim je dananja mjera pripovjedakog apsoluta Jergovievo blebetanje: njegovo gotovo puko prenoenje obinog govora, kljastog u tropima, punog nedotjeranog argona i klieja serviranih u polupismenim reenicama kojima se izmetnuo smisao. Moda takav Jergoviev stil nekome moe ulijevati optimizam i nadu: konano u romanu imamo naeg ovjeka koji nam pripovijeda o osjeanjima koji nas se tie i za koja smo zainteresovani; konano imamo knjievnost koju moemo razumjeti i koju osjeamo; ali ne treba zaboraviti da pisati kao Jergovi znai pisati lako i loe a biti popularan; veliati njegov stil znai nanositi duboku uvredu spisateljskom zanatu i tekom radu vrijednog pisca. Jer, Volgu, volgu mogu razumjeti i doitati mnogi, gotovo svi; Selimovievog Dervia samo rijetki. Ako su nam pak kriteriji itanost i razumljivost, a ne veliajnost ideja i majstorstvo stila, onda s aktualnim sistemom vrijednosti nemamo problema; onda moemo biti mirni.

Najsamiji istraiva na zemlji Romaneskni sankilot

Taman to smo konstatovali okvire jednog stila razmotrivi prvi dio romana taman to smo ukazali na jednu dominantu Jergovi nas suoava sa neugodnim iznenenaenjem: u drugom romanesknom dijelu pod naslovom Najsamiji ovjek na zemlji on mijenja radikalno registar: vie to nije Delalovo narodsko pripovijedanje to je sada dokumentaristiki registar jednog novinara istraivaa. Tom nevjerovatnom (revolucionarnom) majstorijom, koristei jedan registar prisutan u naoj literaturi od Kia naovamo, Jergovi e poruiti sve sudove koje smo tako ishitreno bili donijeli o njegovom romanu: a ve smo se bili poeli radovati smatrajui posao obavljenim. Nailazimo sada na kiovsko-borgesovske formule: novi pripovjeda veli za jednog lika: Vidimo ga na slikama... (165), on citira tekstove i dokumente: ...kao u Ilustrovanoj Politici od oujka do kraja studenog 1989. (155), Sljedei sauvani

44

Sic!critic

dokument s njegovim imenom je vojna knjiica, izdana 21. sijenja 1952 u Vojnom odsjeku Zenica... (182), radnju vodi oprobanim kiovskim postupkom: Gledamo ga, dakle, sa enom i malim djeakom, kako eu Kalemegdanom. (165). Kritika usljed ovakvog pomaka u registrima pronalazi potvrdu inovativnosti Jergovieve proze; prvi dokaz za tu revolucionarnost jeste narativna datost da ivot Delala Pljevljaka nije predstavljen linearno, ve u nizu izmijeanih analepsi i prolepsi koje prekidaju kontinuitet; drugi dokaz u prilog inovativnosti a to je i sredinji inovativni element jeste injenica da pripovijedni glas kojim se predouje itije Plevljakovo nije jedinstven.30 Revolucinarnost manifestovana u nelinearnosti radnje i nejedinstvenosti pripovjedakog glasa. Revolucionarnost teksta u izmjeni dva registra, jednog ispisanog u duhu narodskog pripovijedanja na tradicijama pripovjedake Bosne i drugog kvazikiovskog dokumentaristikog modela? Revolucionarnost zasnovana, dakle, prvo na nelinearnosti radnje: to je legitimna karakteristika gotovo svih knjievnih (jugoslovenskih i postjugoslovenskih) tekstova od modernizma naovamo. Drugo, revolucionarnost zasnovana na nejedinstvu glasa, promjeni dva registra: jednog totalno potroenog u pripovjedakom maniru i drugog prokuanog i dobrano oprobanog kiovskog modela. No: pitanje je da li je taj dokumentaristiki registar proveden tehniki tano i sugestivno. Dakle, ta je posrijedi?; iako je naelno promijenio glas u drugom dijelu romana, iako je pripovjeda drugaiji, prikladniji grafikoj eri njegov glas u drugom dijelu romana samo prividno ima konzistentnost krijui se iza nekoliko poetnih kiovskih formula. I onda taj neimenovani novinar, u sklopu istraivanja o Plevljaku, ponovo poinje pripovijedati u narodnom pripovjedakom registru: anahrona stilska maina koja transponuje tekst nije ostala bez posla ni u ovom drugom dijelu romana; dapae, revno je zvoncala izluujui svakog ko je iole osjetljivijeg sluha. Pogledajmo sljedei odlomak: Sve je ilo po ljudskom i Bojem tabijatu i redu kako su to govorile stare ene, i inilo se da vie nita loe ne moe da se dogodi. Ako se ovjek dovoljno rano digne, ako je paprike kupio kod

30 Davor Beganovi. Tragedija Fatuma. Osloboenje, 27. 8. 2009., str. 30.

Sic!critic

45

Makedonaca, a ne kod preprodavaa koji se prave da su iz Makedonije pa imitiraju makedonski jezik...; ako je jo i dobra godina pa se izdue poput damskih cipela, onako crvenozelene i tamne, svaka ljutne kada je gricne, a sve, onako na gomili, ve miriu na ajvar; ako je dobar tednjak, Gorenje ili aak, pa ako je bilo sree da dopadne i dobra penica o kojoj onda pria cijeli komiluk...; ako se paprike dobro oiste da u njima ne ostane sjemena, jer nije dobar ajvar u kojem ima sjemenja lako se kvari i grkne; ako se patlidani kakvi trebaju biti, a najbolji su u Opuzenke Mire...; ako se paprike samelju im se ispeku i ne eka se sutradan...; ako se u smjesu doda pet-est feferona za ljuti, a dva su za slatki ajvar, pa ako su jo feferoni s juga Srbije, od Glie Pandurevia, Piroanca koji dolazi na Markale samo dvaput mjeseno, kada ide u obilazak sina Simeona, koji radi kao doktor na ginekologiji, pa donosi da proda nekoliko vijenaca feferona, svinjsku peenicu u i slani sir tek da namiri put;... ajvar e biti pravi i priati e se o njemu i kada vie ne bude onih koji su ga ispekli. (257-258-259) Ovo nam je prilika da vidimo kako jedan autor ogleda i istraivanja tako drugi Jergoviev pripovjeda titulira sebe na stranici 199. pie u okviru jednog ozbiljnog istraivanja tampe o Delalu Plevljaku, u jednom dokumentaristikonovinarskom istraivanju koje e ponuditi izdavau; ovo nam je prilika da kod Jergovia, u mnotvu registara koji njegov romana demonstrira, vidimo kako se piu ta dokumentaristika istraivanja; da vidimo, dakle, kako se u tome istraivanju ne treba pisati rezervirano, nego svejednako na narodnu polzu, tako da se iz tog traktatiranju moe togod i nauiti, neki kulinarski recept naprimjer, to moe koristiti u ivotu; jer, Jergoviev autor ogleda i istraivanja pie ivo i neposredno, on prepriava, kao da je prisustvovao svakoj sceni (pa i kiseljenju paprika), pie kao to govori Delal Plevljak; pie tako sugestivno da moete gricnuti ljutinu paprike koju kisele Jergovieve likovi s takvom tanou pogaa, zapravo, pripovjedaki prezent koji on

46

Sic!critic

koristi takav ugoaj stvarajui; on pie o temama koje Jergovievog itatelja raduju i zanimaju: moda je i on kupovao na pijaci kod istih ljudi kao Jergovievi likovi! Jergoviev pripovjeda govori sa blesavim sveznanjem: on je bio tamo gdje je bilo potrebno za rekonstrukciju prie: on je sveprisutan: on zna ta je posljednje rekla Delalova ena prije nego se ubila: ...a u jednome trenutku Mersiha je samo rekla da joj nije dobro, da je izgleda dobila i da ide malo rei. (259) Kao neumjeani pripovjeda, kao hladnokrvni rekonstruktor zbivanja, on dakle zna sve to su likovi govorili i on zna da je Mersiha zadnje rekla da je izgleda dobila i stoga je bio red, ako je ve dobila, da u jednom istraivanju, kao jedan autor ogleda, upravo tako i napie: da je Mersiha pred smrt dobila (moda inspiraciju za samoubistvo). Iako tvrdi da zbivanja rekonstruie iz tampe, iz onoga to je toboe pisano o tome sluaju, iz onoga to su mu svjedoci izjavljivali o svemu tome Jergoviev pripovjeda zna naprimjer da je Mersiha dobila (ovog puta) psorijazu nakon nestanka kerke (249), zna da je tog vikenda Mersiha zanijela (221), zna da je Bedrija (rodica) ula u sobu s tepsijom krompirue i pitala gdje je Delal (250), zna da je te veeri Bedrija predloila da kisele paprike (251), zna da se Bedrija trudila da upamti svaku rije u svai Ivanke s kerima (254), itd. Itsl. Jergoviev pripovjeda u kiovsko-borgesovskom maniru na poetku nas uvjerava da je on autor ogleda i istraivanja; ali po njegovom govoru i manirima mi vidimo da se on ne razlikuje od Delala Pljevljaka, civilnog lica zaposlenog u vojsci trideset i pet godina; mi vidimo da i on jedan narodski ovjek koji se eto morao prihvatiti pera po Jergovievoj elji, iako najvie voli da pria, da bi nam u registru novinarskoistraivakom blagoizvolio saoptiti neke stvari, obrnuvi narativnu situaciju za tristoezdeset stepeni; mi smo raspoznali njegovu vajkadanju rasprianost i sklonost rekonstrukciji raznih vidova narodnog ivota on moe doi samo iz Jergovieva stila koji anahrono evocira pripovjedaku Bosnu; u toj detekciji nam lako mogu pomoi i sljedee reenice: Bog zna kako su do Krnjae stizale vijesti... (160), Stizale su tako Pljevljaku vijesti... (160), Neki Savo Nesvanulica, bogobojazni hrianin... (161), Ragiba su zvali Ragib Pult... (169), esto jutro ga je ljubila i plakala. (190),

Sic!critic

47

ivjeli su sretno i zadovoljno u toj kui... (194), Bilo je to krajem listopada ili poetkom studenog... (210), Tog vikenda u Kaliju Mersiha je zanijela. (221), I sljedeeg je petka Pljevljak dobio slobodan dan (300), Tog dana je, nakon pet sati igre, kao to je i red, pobijedio najmlai, Rudolf Zovko. Iako je revolucionarnom gestom promijenio registar i pripovjedaa, Jergovi nije zaboravio red i tabijat u pripovijedanju: njegov istraiva i dalje pie: kao to je red u naoj estetskoj ariji, o estim jutrima, o tim vikendima i tim danima, o sljedeim petcima, kad je bilo to i to, o nekim ljudima koje su zvali tako i tako, o tome kako se moete ivjeti sretno i zadovoljno, to sam Bog najbolje zna. Jergovi manire i jezike vrednote usmenog pripovjedaa, dakle, oprisutnjuje i u registru dokumentaristikom, na posljednjem mjestu gdje bi se trebalo tako pisati: taj pripovjedaki nerv tako ivo kuca da nam se otkriva neunitivim i neiskorjenjivim; ali ne treba zaboraviti da je to ipak nerv banalnosti i olakotnosti knjievne. U Volgi, volgi se ini kao da Jergovi i ne zna drugaije pisati: im neko pomene knjievnost on uzima pero i poinje pisati u stilu pripovjedake Bosne i narodne knjievnosti, unato necjelishodnim okvirima i raznorodnim tematikama. Ono to je, dakle, kritika proglasila revolucionarnom gestom predstavlja podvalu najoiglednije prirode: registar i pripovjeda su se promijenili samo nominalno iskazi Delala Pljevljaka i neimenovanog novinara u kljunim stvarima se gotovo nikako i ne razlikuju. I dalje ujemo potmuli rad one narodne maine koja otkucava gnomski iskaz u ritmu frazerskih poskoica i inicijalnih formula usmenih anrova, s pripovjedakim prezentom kao temeljnim lanom; ivi glasovi i autentini ljudi ispadaju u tekstu kao plakati, kao rukotvorine. Jergovi kao da se u jednom trenutku totalno zaboravlja: on vie ne zna ni ko je njegov pripovjeda niti kakav je to oblik narativnog iskaza: kao da je zaboravio kako se pripovjeda prethodno deklarirao nastavlja pisati samo onako kako mu je najlake dirljivo ponesen prianjem. Jamano je da ovaj stilski mutant, taj udovini amalgam pripovjedaka Bosna u dokumentaristikom registru naoj (akademskoj) teoriji moe posluiti kao predmet za teoretiku

48

Sic!critic

31 Davor Beganovi. Tragedija Fatuma. Osloboenje, 27. 8. 2009., str. 30.

promidbu nekog novog tipa hibridizacije registara, i takvo natranjatvo ostavljamo njima; - pripovijedati u narodnoj maniri u neemu to ste nominalno odredili dokumentaristikim, uiniti sveznajuim pripovjedaa kojeg ste na poetku odredili kao istraivaa, najizravnije moe znaiti samo jedno: romanesknu neukost ili uasavajui vindleraj na koji nasjeda kratkovidna ignorantska kritika eljna literarnih zvijezda! Citirano od rijei do rijei, jo jednom, da dobro utvrdimo: Makar se inilo da Jergovi nije spisatelj sklon eksperimentima, nikada ne treba prestati ponavljati da tomu nije tako. Njegova je proza u svakome novome tekstu inovativna, nekad je ta inovativnost manje, nekad vie uspjena, no Volga, Volga je, na diskretan i jedva vidljiv nain, revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovakoj knjievnosti.31 Dakle, nama se samo priinilo da Jergovi ovdje nije eksperimentirao, redajui dva registra: kiovski i narodonosni; i stoga ne smijemo prestati ponavljati da je Jergovi spisatelj ipak sklon eksperimentima (ako to budemo ponavljali, to e postati i istina): on je, ustvari, znate, hrabro eksperimentirao uvodei dva stila prisutna u tradiciji desetljeima. I stoga je njegova proza u svakom novom tekstu inovativna nekad je to vie uspjeno, nekad manje uspjeno: kao onda naprimjer kad podvaljuje hinjei rasko dva istorodna stila. No, inovativnost je inovativnost: pa je inovativna i Volga, volga, istina na jedan vidljiv i diskretan nain: treba se znai dobro zagledati da bi se to zapazilo (jer je to ipak jedva vidljivo), ali Volga, volga je revolucionaran tekst pravi poetiki sankilot u novijoj bosanskohercegovakoj knjievnosti. Diletantska greka u Jergovievu pripovijedanju blagodarei kojoj e jedan dokumentaristiki registar biti popunjavan rasprianou pripovjedaevom jeste prije svega enervantnokriea i blijedonaporna to emo pokazati navodei primjere; osim toga, sljedee dvije reenice koje emo citirati: prvu iz pripovjedakog iskaza Delala Pljevljaka a drugu iz dijela romana u kojem pripovijeda neimenovani novinar pokazae istovjetnu pripovjedaku tendenciju u dva registra koja se kod Jergovia samo prividno razlikuju.

Sic!critic

49

Takav je na bosanski svijet: rado e, za svaki sluaj, raditi dva posla koja se meusobno potiru. Jednom rukom pale vatru, drugom je, za svaki sluaj, zalijevaju vodom, pa se tako griju. I ja sam takav, pa znam. (71), Rijetko se dogaa da neije napredovanje u slubi proe bez zlobnih primjedbi okoline, runih rijei i netrpeljivosti onih koji su ostali negdje dole. (171) emu slui ova sklonost Jergovievih pripovjedaa da mudruju u kvaziandrievskim univerzalizacijama? Je li nam to oni ne ele biti samo pomoi pruajui recepte, nego nas hoe dodatno uputiti uei nas o ivotu? ta bismo mi sad trebali: prepisati u biljenicu potonje maksime primajui ih zanavijek k znanju? Da li nam se ovim Jergovieva knjievnost otkriva kao sugestivna u rafiniranju mentaliteta bosanskog ovjeka, zbog ega bi ovaj roman po kratkom postupku trebalo uvrstiti u lektire? Ne ostaje nam nita drugo nego upisati ovakve kvaziandrievske univerzalizacijske sentence na spisak atributa pripovjedakog apsoluta. Konano se otkriva da je u oima estetike idealno pripovijedanje ono koje imitira govorne vrednote usmenog prianja: otud je kritika i oduevljena smijenim pletenjem neubjedljivih biografija koje se u drugom dijelu romana neumorno redaju. Narodnjik Jergovi te sluajeve najprije ispripovijeda, na nekoliko stranica, tek skicirajui lika, u maniru svog novinara-pripovjedaa; potom ih nasilno ispreplie s biografijom Delala Pljevljaka, kako bi odrao nit glavne fabule imaginirajui najrazliitije situacije. Sjetimo se ponovo da je pripovjeda i tih pletenija-biografija ustvari istraiva: ali on svejedno zna da je Ragib Pult mislio otii da vidi bricu Abinuna u bolnici Pothrastovi (172); on zna da su oficiri svi odreda (svi odreda!) znali ko im je doao kad se pojavio Adolf Re i uhvatila ih je panika (211), on zna da nitko u garnizonu nije znao ta je objavio izraelski list Jerusalem Post (212). Jergovi je u ovom romanu zaista uspjelo odabrao pripovjedae, sukladno registru teksta koji je kadar ispisati: jednog narodskog govornika i jednog aurnog novinarapiskarala, svevideeg ovjeka koji zna gdje je ko ta pomislio i ta se pria meu ljudima na prostoru cijele Jugoslavije,

50

Sic!critic

ovjeka koji na neobjanjiv nain im uvid uvide u hiljade i hiljade pria i opriavanja. Vidjeli smo da je u receptu za ajvar pomenut izvjesni Piroanac, ia Glia Pandurevi, koji dvaput mjeseno dolazi na Markale prodavati fefereone, otac Simeona koji je doktor na ginekologiji; ia Glia je ostao jedan od rijetkih likova iju nam biografiju Jergovi nije ispripovijedao malo temeljitije, makar na est stranica, poantirajui naprimjer sitnicom da je ia Glia prodao Delalovoj eni posljednje feferone prije nego je dobila pardon, prije nego se ubila. A ia Glia se svojim dolascima treba samo jo smisliti tip automobila kojim je dolazio u Sarajevo, svaka dva mjeseca inio ba kao savren lik za Jergoviev roman: jedan potez olovkom, drugi, trei, etvrti, peti plus jedan krug na vrhu: i eto ga, gotov ia Glia Pandurevi, iz Pirota, knjievni lik.32 Jergovi svoje likove neubjedljivo crta, munjevito a naa kritika, udno spremna, jer to je knjievnost kakvu ona zapravo i trai i eli, to god da on napie, ubjedljiv odgovor servira: Jergovi posjeduje jedinstvenu sposobnost da sve ega se dotakne pretvara u priu.33 I to je tako. I tu se ne moe vie nita ni dodati ni oduzeti.

Posustani, sine Avramov Jergovieva dobrota bivanja

Trei dio romana Jergovi poinje brizantno i inventivno: Ime mi je Delal Plevljak. Radio sam kao civilno lice na slubi u armiji, a danas bih, da nisam ovo to jesam, bio penzioner, vozio golfa, boje trule vinje, godina proizvodnje 1987. ili 1988., sagradio kuu na Sandaku i ispred kue posadio ljivik, koji bi do danas ve dobro raao. (341) Ritmina fraza u posljednjem dijelu Jergovieva romana predstavlja stalni refren koji se na sedamnaest stranica pojavljuje ak etiri puta, okupljajui oko sebe posljednju jeremijadu Delala Plevljaka; istovremeno, po svojoj monologinosti i nepatvorenoj iskrenosti lika predstavlja moda najpouzdaniji iskaz u romanu: dok je Delal Plevljak u prvom dijelu romana u svojoj djeijoj naivnosti bio obmanut

32 Ili: Taka, taka, takica i gotova glavica. Duge ui, tanak vrat, trbuh kao depni sat. Noge ko u mia, i gotov je ia-Glia! 33 Ivan Lovrenovi. Miljenko Jergovi (zapis na koricama). U: Rabija i sedam meleka, Civitas, Sarajevo, 2004.

Sic!critic

51

glede identiteta Osmana Fatumia i Haris-efendije, ovdje se svijet ini jasnim i razjanjenim Pljevljak se ovdje objektivizira s punim oreolom tragizma pripovijedajui o svojim posljednim momentima u ivotu. Doekao je godinu 1992. u zatvoru u Foi: njegov prijatelj iz elije Avram Prodanovi sada je postao njegov uvar i sprema se pogubiti ga. U zatvor je dospio 1988. nakon to je priznao krivicu zeta Osmana Fatumia, koji je pijan automobilom ubio jednu porodicu. Krivicu je prihvatio zato to je Fatumiev zet imao enu i djecu. A Delal Plevljak nije imao enu i djecu: kerka mu je pod nerazjanjenim okolnostima nestala, ena mu se nakon toga ubila. Otada je on postao najsamiji ovjek na zemlji. U svome iskazu Pljevljak prikazuje sebe kao ovjeka ucviljenog koji se miri sa svime i sve prihvata; mi u prvom dijelu ne saznajemo izravno glavni razlog njegove tuge, tu su samo nagovjetaji. Tek nam novinar-istraiva pripovijeda sluaj i nestanak njegove kerke u drugom dijelu romana. Tako da povodom ovog romana ne moemo govoriti niti o kakvom psiholokom propitivanju lika niti o kakvom psihologiziranju: da se eljela propitivati psiha ucviljenog ovjeka onda bi to bila dominanta u narativnom iskazu; mi bismo od poetka znali ta se to dogodilo glavnom liku. Pa ta je onda ovaj roman? U kratkom pievom zapisu pie da je to u pitanju: dokumentaristika fantazija. Vidjeli smo da registar nema nikakve veze s dokumentaristikim: ponovno je tu prianje narodnim leksikom i sintaksom, pletenje pria u eherzadinom stilu. Da li moda Jergovi rauna sa znaajnou i reprezentativnou Delalovog lika? Da li se s tim kvalifikativom fantazije (pri tom dokumentaristikom) eli sugerirati da ovaj roman u modusima transponiranim i fantastino prenaglaenim nasluuje karakter jednog vremena: neurozu drutva pred raspadom? Istorijske podatke Jergovi uglavnom unosi feljtonistiki, novinarski, u vidu pregleda kao da pie scenarij za jedan kadar dokumentarnog filma o ivotu u Jugoslaviji, ili moda sekvencu popularnog tiva o tome, pobrojavanjem optih mjesta, to su sve postupci dostojni njegovih pripovjedaa: Jo uvijek je bila 1963. godina, ustavotvorci su sastavljali temeljni dokument drave... (202), U vrijeme obnove i izgradnje, kada je veina svijeta ostala bez Boga, ljudima su trebala svakakva uda. (191), Poetkom sedamdesetih u velikim jugoslovenskim gradovima otvarane su prve

52

Sic!critic

samoposluge. Negdje su se zvale maksi marketi, za razliku od malih duana i bakalnica koje su najednom postale mini marketi, a negdje bi ih jo pompoznije nazvali dragstor. (170), U to vrijeme Jugoslavijom su lunjale stotine hiljada ljudi koji su tragali za braom, sinovima i kerima... (183),...uostalom, tih su godina objede na raun Tita i Jugoslavije, temeljene na istinitim injenicama, poluinformacijama ali i najvjerovatnijim izmiljotinjama, bile svakodnevne u tisku kapitalistikog bloka. (213) Predstave koje takvim postupkom Jergovi gradi o istoriji, Saa iri je vrlo koncizno i brzo pobrojao u kritici: istorija poiva na izmiljenim priama i iskrenim ispovestima iji je oblik istovetan; istorija je pria koliko i literatura, literatura je istorija koliko i pria; delegitimisanje prie kao reprezentacije istorijske istine; svoenje velike naracije na fikciju.34 Ti sudovi o istoriji s kojima nas Jergovi suoava, te slike prema kojima je istorija samo jedna pria, jedna grozomorna la, taj blistavi projekt delegitimizacije istorijske istine, ta dekonstrukcija velike naracije predstavljaju ustvari obine idejne vakotine koje literatura i knjievna teorija i studenti knjievnosti variraju ve desetljeima po naim katedrama. Taj krajnji domet Jergovieva romana predstavlja jadnu mjeru od koje su ozbiljni romansijeri samo kretali u ispitivanje ovjekova poloaja u istorijskim koordinatama. Zar nam je trebao jo jedan roman koji e nam uspostaviti tu dijagnozu? Zar nije dovoljno doktorskih disertacija napisano tome u prilog? Zar nas dananja knjievnost stalno mora ovako uvjeravati u sopstvenu rahlost i na nivou ideja? U svoju fatalnu i boleivu krakovidnost i zarobljenost? Ali, zastanimo za trenutak: zaboravili smo da u sreditu te istorijske agonalnosti u Jergovievoj dokumentaristikoj fantaziji stoji Delal Plevljak, dobri ovjek iz Bakine Vode; on se u posljednim reenicama ispostavlja u apsolutnoj dobroti bivanja i tome relativizacije nema. Posluajmo posljednje reenice: Stojim, a noge ne osjeam, gledam u prozor, sluam Drinu kako hui, pucnjavu u daljini, rat u kojemu e mnogi izginuti, i ao mi je onih koji su imali za ta i za koga da ive. Sretan sam ovjek jer se i sad Bogu molim, i jer mi je za leima onaj kojeg dobro znam, Avram Prodanovi, prijatelj. (358)

34 Saa iri. Dobri ovek iz Bakine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/v ijesti/proza/1807

Sic!critic

53

Stoji tako Delal Plevljak u praskozorje jednog krvavog rata, nekoliko trenutaka prije nego e mu biti pucano u glavu, slua pucnjavu u daljini i ao mu je onih koji e izginuti i Jergovi nas svojim stamenim, ujednaenim, pitkim, slikovitim, plastinim stilom ponovo izvjetava o tome svemu, tako blisko da se nama ini da i mi tako stojimo s Pljevljakom i alimo taj strani svijet napolju i dok slua tako Drinu kako hui, on se osjea sretnim, i u toj njegovoj srei ak i ubica mu se ini prijateljem; mi najprije ne vjerujemo svojim oima, unato rijeima glavnog lika koji govori monologino, sumnjajui da ipak postoji neki otklon u tom zatvorenom krugu dobra: da je paradoks predoenog svijeta ipak prejak da je svijet u kojem prijatelj prijatelju stoji s orujem nad glavom ipak tako groteskan e da bi mogao biti prikazan tako cjelovito; da je takva lakirovka nedostojna vodeeg pisca srednje generacije; da se ne moe olako lik objektivizirati kao nevjerovatno dobar, jer stoji usred Dvadesetog vijeka, a pisac ga gleda iz dvadeset i prvog stoljea, sa distancom brojnih dosadanjih uoblienja i variranja tog i takvog iskustva; ali ne, opoziva nema krug dobra nesmiljeno svijetli, savreno cjelovit, u konanici bez i jednog traga (ironikog) naprsnua: napaeni Jergoviev stvor Delal na kraju biva rtvovan nakon svih patnji koje je prihvatio, i odlazi smiren, uvjeren u dobrotu svoju koju izravno sugerira i itateljima: i ko bi tu mogao ta prigovoriti ko je taj majin sin i podlac da ga vidimo koji bi mogao popljuvati i oskrvnuti takav dirljivi ideal? I mi shvatamo da je to tako, da je to u pitanju takav lik i takav roman, da to tako mora biti da je to valjda u pitanju naa savremena revolucionarna literatura koja se namee inovativnou. Sudbina i cijeli ivot se Delalu u tim posljednim trenucima ne otkriva kao besmislena: kao pravi prorok, on predvia da e taj rat to slijedi odnijeti mnoge ivote i on unaprijed ali one koje su imali za nekoga ivjeti, kao to je onomad alio kad se odluio rtvovati za Fatumievog zeta. ta bi se dogodilo da mu se sve ini besmislenim? Odgovor je da bi se cijeli roman raspao u paramparad; ova optimistika petparaka ideja jeste ono to ga zapravo i objedinjuje. Dok Ahmed Nurudin oajniki u posljednjim momentima prije pogubljenja razbija glavu pred posljednim pitanjima, jer mu se i ivot i smrt otkrivaju kao besmisao, jer udovini svijet izmee u suprotnost svaku njegovu intenciju

54

Sic!critic

35 Autoreferncijalna opaska Jergovieva pripovjedaa. V. Volga, volga, nav. izdanje, str. 157.

dotle Delal Plevljak odlazi kao sretan gledajui svog ubicu kao prijatelja: ostvaren kao ovjek, smislenih intencija, u konanici; i tu se defetist Selimovi, u svojoj modernistikoj kratkovidnosti, zaplie u proturjeje s naim postmodernistikim senimentalistom Jergoviem, koji cjelomudreno objektivizira svog lika u svjetlu nevjerovatnog dobra: ali ko je uopte taj Selimovi da bi proturjeio dokumentaristikofantazijskom romanu Miljenka Jergovia, naeg najozbiljnijeg kandidata za Nobelovu nagradu? Ljudi su lipsavali, ljudi su spaljivani, ljudi su rasijecani, ljudi su klali u jednoj epohi ljudoderstva o kojoj je Jergovi odluio napisati roman; u obzorima te epohe milijuni ljudi prevedeni su u prah, u a i pepeo; u umjetnosti su se ukazali dvije nove nulte take odbrojavanja u vremenu: Auschwitz i Kolima nakon kojih se literatura sva okupirala zlom kao temeljnim simbolom jednog svijeta i vremena: divljenje zlu dijalektiki je postalo u umjetnosti mjera moralnosti u odnosu na orgiju humanizma (i umjetnost se tog osjeanja desetljeima ve ne moe osloboditi, poput kamena koji joj je svezan oko vrata) i u tim i takvim obzorima, izraavajui neurozu takvog jednog drutva pred raspadom,35 uobliujui upravo dvadesetovjekovnu istorijsku grau, literata Jergovi prefinjeno i narodski tka jednu finu priicu o mnogim ljudima, nama na radost, narodu na hasnu, jednu zaista tunu priu o odricanju i samortvovanju, ali priu nadasve istinitu i mogunu u jednom vremenu: otvorite u to ime istinitosti ove prie, molim vas lijepo, otvorite jednom dnevne novine na crnohronikoj stranici, proitajte slinu vijest o neopreznostima naih vozaa, proitajte koliku kalvariju ovjek moe napraviti svojim nehatom, i sve e vam se ojasnoviditi arolija uvjerljive prie moe poeti: ponite imaginirati sluaj Delala Pljevljaka, civilnog lica trideset i pet godina zaposlenog u armiji, dobrog ovjeka iz Bakine vode, meleka na zemlji, nevjerovatnog portvovanika, najsamijeg ovjeka na zemlji, uzornog ovjeka, junaka naeg doba, koji je imao takvu sudbinu da mu se eto to i to strano dogodilo, tako Jergovi pie, kerka mu je nestala, ena mu se ubila, prijatelja imao nije, i ljudi koji su mu znaili nisu bili ono to je on mislio, za jednog od njih se i rtvovao, priznao njegovu krivicu, u zatvoru zavrio, a onda rat poeo a ono s njim u eliji naopak prijatelj bio, koji mu je kasnije uvar postao, pa se prozlio i ta e ti biti: pogubiti ga odluio; ali unato svemu

Sic!critic

55

Delal ustrajan ostao, dobro initi nastavio, ubicu prijateljem gledao, pa sretan na onaj svijet otiao. Taj moluskni petparaki sluaj prepisan iz crne hronike, domiljen i razvijen narodnom matom jednog savremenog romanopisca-analitika, ta potroena i prevakana metafizika situacija rtvovanja i preuzimanja krivice, ta objeenjaka dokona alabazarija kao tobo uzorak jednog svijeta i vremena, taj svijet isisan iz prsta jednog ispraznog dovitljivca, koji nema nikakve veze s fantazijom (pogotovo ne dokumentaristikom) koja je po svojoj uvjerljivosti i majstorstvu uvijek jai i taniji dio stvarnosti; taj svijet ispripovijedan jednim anahronim ubogim (skonoprialakim) stilom koji je bio aktuelan prije stotinu godina i jednom uozbiljenom travestijom vrijednog (dokumentaristikog) registra kojim su nekada dosezani vrhunci nae knjievnosti treba nama danas i ovdje toboe biti pripovjedaki apsolut u spoznajavanju jedne epohe naih raspada i bijeda, epohe koja u umjetnosti ve dva desetljea stoji u tami kao nedohvatna terra incognita. Uvjeren da pie dokumentaristiku fantaziju, Jergovi samog sebe smatra ozbiljnim romansijerom a zapravo je napisao brzi feljtonistiki prikaz zbivanja jednog perioda; promicanjem tih ulaznih podataka jednog vremena kao najdragocjenijih gotovih simbola, on te drangulije jedne poptisak-kulture nije umio razdvojiti od pravih detalja za sliku svijeta jednog doba, ne razluivi materijal za jednu bedekersku brouricu od dostojne grae vrijednog romana. Sve to je tome dodavao dinamizirajui i literarizirajui tu feljtonistiku grau, u vidu opriavanja i rafiniranja emocija i priica o ljudima valja brisati kao neumjesno brbljanje jednog pisca koji pie neinventivno i po narudbi dana, interesantnog po tome to uporno uobliava jednu epohu koja mu nije ni najmanje jasna. On je uvjeren i kritika mu u tome pripomae da pie ivo i autentino o jednom trijumfu ljudskosti nad razmahanim zlom, a zapravo je potpao pod uticaj najbanalnijih fraza; uoblienjem biografije jednog ovjeka koji ostvaruje svoje najsutastvenije moralne intencije, vazdizanjem tog junaka u svjetlu dobra unutar zloudne dvadesetovjekovne stvarnosti, on je ustvari postao negatorom same zlosretnosti te epohe, u kojoj je sve pod rukom ljudskom izgubilo neposrednost, toliko da i jedan nehotian klik moe izazvati bespovratne i nesluene katastrofe. Sve to se u

56

Sic!critic

njegovu romanu zove kondenziranjem bezizlaznosti ivota, dubinom moralnog ina, rtvovanjem za boljitak drugoga, sve je to garnirano frazom lanog metafizika koji isprazno i bijedno sentimentalizira, sentencioznim poantiranjem sitnica i besmislica, njegovim, kao pisca, najuzvienijim izumom. Opisujui ivot Delala Plevljaka, opriavajui ivote razliitih likova, on e zabaviti (malo)graansku publiku frajlinske osjeajnosti, budalastopreplaeno zadivljenu pred idealom kojim svijetli njegov glavni lik; prialakim naklapanjem, rasprianim opriavanjem svega i svaega, frajlinskim sentimentalisanjem, opteprihvaenim oreolisanjem, njemu je uspjelo da satvori jedan lukrativan anr, prije svega feljtonistikog tipa, sa optezanimljivom, tvdoglavouporno izvedenom, bliskom fabulom, isprianu lakim i poznatim jezikom, koja je po mjeri sveopte osjeajnosti i udorea. Naravno, svo to njegovo tkanje pria i smijeno pletenje stila u razumijevanju jednog vremena, u razluivanju jedne slike svijeta, pomae nam poput dopadljive korpice, ispletene od prua iz tog vremena, pod rukom optepriznatog mjesnog majstora, uvjerenog da svojim umjetnikim djelom predoava ud jedne epohe koja se kretala, koja se jo uvijek kree nevidljivom jurnjavom svijeta, koju umjetnost najrazvedenijih formi, pod rukom najveih umjetnika, moe tek naslutiti. Naravno, dakle, da Jergoviev roman nema nita s velikom literaturom Krlee, Selimovia, Andria, Kia ili Pekia: koja nam spoznajom otvara oi predstavljajui nam sliku svijeta oneobieno; ta bismo mi u tom smislu mogli raditi s arabesknoispletenim sluajem njegovog Pljevljaka koji se namee dobrotom svog bivanja u istorijskom paklu; kako je to uvjerljivo i ega je to uzorak, u reenicama sumnjive konzistencije i slabokrvnih i netanih tropa; ta nam to Jergovi moe rei o poloaju ovjeka dvadesetog i dvadesetog i prvog vijeka jednim stilom koji je bio anahronizam i krajem 19. stoljea? Roman Volga, volga moe, dakle, jedino zabaviti prosjenog itatelja potvrujui njegove nazore proirujui i utvrujui potroenim jezikom njegov rjenik dotadanje spoznaje svijeta. Predvidljivim shematskim konstruiranjem Jergoviev roman je sigurno i prava poslastica za nau akademsku knjievnu teoriju; ima se tu sigurno nai ta o jugoslovenskom totalitarizmu, o

Sic!critic

57

dekonstrukciji predrasuda o Drugom, o hibridizaciji identiteta, o novoj pripovjedakoj Bosni, itd. Gdje smo, kuda jezdimo, kako smo ovdje dospjeli? Literaturu danas su uvjerili da ona ne treba davati odgovore na ta pitanja. Mudro je nauivi da pred tim pitanjima samo blesavo izvodi svoj salto mortale u anahronizam i gizdelinstvo, ona vie ne zna rei nita novo na nain koji prosjenici ne bi mogli razumjeti; literatura ih tako vie ne sablanjava, ona pred nama samo izvodi jednoline kapriole naprijed i nazad, gluha i nijema; i kad progovara mi ujemo samo strano mumlanje bia okljaenog, priuenog nedostojnom jeziku. Omotavi je anahronim i potroenim stilovima kao pokrovima, ututkavajui je kao mumiju, posjeli su je u najmoderniji mlaznjak stvarnosti koji se neprirodnom brzinom kree ka budunosnim maglenim neizvjesnostima; munjevitim odailjanjem uboge anticipacije-maila njen dolazak je najavljen tamo gromovito. Poluonesvijeena, u nevienoj i neosjeanoj turbulenciji okruja, uutkana i gluha, njeno se sjeanje magli kao ekran pokvarenog televizora: ona ne moe vie kroz prozor vidjeti ruevine jednog svijeta koje prolaze dole; ona vie ne osjea oko sebe one koji su kopali grobove u vazduhu. Kao da njeno pamenje biva brisano, ona se jo jedino sjea ritma i okruja u vremenu kad se vozila u zaprenim kolima. Svezana i mukla u stilu, onesvijeena u idejama, ona ne zna odakle je krenula i kamo ide; ta i takva literatura ne moe znati nita o katastrofama proaveg i izazovima budueg vremena; kao takva, ona je literatura koja zasluuje jedino biti pokopana.

58

Citat

(Sic citat 2) Nau~iv{i od kritike, od kriti~ara, da postoje odre|ene zakonitosti koje dr`e kao skele, kao skelet, umetni~ku tvorevinu, pesmu i roman podjednako, pisci danas uspevaju da igraju talenat, da imitiraju talenat, da stvaraju takozvane strukture, koherentno i solidno uobli~ene umetnine koje su u potpunosti nalik na klasi~na dela duha i dara, i u njima se govori, naj~e{}e, jezikom aktuelnih filozofskih i eti~kih problema, o otu|enju ~oveka, o o~eve~enju, o bekstvu u prirodu, o Ljubavi, o Smrti, o Apsurdu, i da sve to li~i, ne samo po nekim formalnim i jezi~kim obele`jima, po ozna~enom, nego i po ozna~avaju}em, na ona dela u kojima je to imanentno prisutno, iz kojih te ideje (te i druge) zare, upravo tako zare, zra~e svojim nevidljivim zra~enjem koje ne verujem da }e se ikada o}i snimiti, makar i pod negativnim impulsivnim naponom od 18. 000 volti, kao {to je na{ Faust snimio Kirilijanov efekt; ukoliko to ne bude po{lo za rukom nekom novom Faustu kada bude upravio objektiv svog aparata na glavu nekog senzibilnog ~itaoca koji ~ita, jedan za drugim, dva sli~na dela po strukturi, napisana ve{tom rukom dvojice pisaca, a na

Citat

59

istu zadatu temu; mo`da }e, velim, neki faustovski efekat da se pojavi u jednom slu~aju, dok }e u drugom na traci ostati samo tamna mrlja, nikakvog zra~enja, nikakvog emotivnog eha! No, sre}om (ili nesre}om), u svakom slu~aju na sre}u mahera i njihovih menad`era, divljih kriti~ara i {upljoglavaca, takav je efekat nemogu}, jer bi se faustovski halo mogao u tom slu~aju javiti u trenutku ~itanja nekog la`iromana skladne strukture oko u~ene glave nekog nau~nika ili oko prazne tikve nekog ~itaoca... I {ta je normalnije nego {to onih sa darom ima manje od onih bez dara i onih sa sluhom manje od onih bez sluha! I {ta je normalnije nego da se u svetu sve ve}e demokratizacije nauke i obrazovanja spoljne sve vi{e razvija na ra~un unutra{njeg, da se forma savla|uje pre sadr`ine, da se sadr`ina zamenjuje i brka sa formom... A ako tzv. masovni mediji imaju u sebi ne~eg pogibeljnog, onda je to ba{ u ovome: oni ubijaju metafizi~nost dela, oni ne uzimaju i ne mogu da uzmu u obzir metafizi~ko zna~enje (ili zna~enja), oni ne neguju, {tavi{e: oni upropa{}uju sluh, da ne ka`em du{u. (Danilo Ki{, Gorki talog iskustva)

60

EstetSic!a

Haris Imamovi Credo

Smijeno nam je ono to smo do juer radili s ozbiljnou sveenika. Smijemo li i pomisliti ta e sutra biti s ovim naim danas; kada su i izvjesni bogovi postajali smijenima, po vaskrsnuu Hristovom, ili po Muhamedovoj objavi. To je malo nezgodno okruje za razmiljanje. Biti smijean to, na primjer, znai ne promislivi pomisliti i, uzviknuvi tri hiljade eureka, kazati kako smo na pragu boije osmatranice, proglasiti da je sve spoznato, sve vieno, uostalom i sve ve reeno! Znai imati pamet vjeverice. Bilo je to prekjuer. Sad znamo. Vita est magistra historiae. Ali tad... Molitveno otvorivi ruke, alarmantno smo jo i zavapili u rumene obraze nebesa tog predveerja graanske civilizacije, traei da Sunce zastane nad tim zapadnim nebesima due od tog bijednog predveerja. To smo bili mi prepotopni ljudi! Prije svih tih potopa 20. stoljea... Traei da konano iznikne i onaj nasuni kruh bez klasa, iznijesmo na sunce, sa naunom uvjerenou i nenaunom strau, uz grmljavinu hiljada imperativnih usklinika, povikasmo zapaljivo, kao grom iz sunanog neba, podvukosmo jednu jedanaestu tezu, prema kojoj smo ve dovoljno mislili, tumaili, objanjavali: treba svijet mijenjati! Da li je 2.500 godina moglo biti dovoljno, na primjer, majmunu da se urazumi? To nismo upitali. Samo onaj komediograf neisuive mate, bezobrazan i inovator bez obzira, ironini uitelj zadriglih knjiga i umiljenih svijesti, taj vraji ivot, kao

EstetSic!a

61

neki grki bog, smijuljio nam se svojim boansko-avoljskim cinizmom, tj. nadobudnim i unebovapijuim nama, redovima u somnambulnome maru, dok smo nakjuer, prekjuer, juer (1848, 1871, 1917, 1918, 1945...), jadni i gladni i edni bezjadnoga ivljenja, jo uvijek mislili u svojim uskljualim lobanjicama, a to ovdje znai: vjerovali, sanjali, nadali se, da je ovjek razuman majmun, i da bi taj razumni majmun mogao nekako urazumiti tu svoju majmunsku socijalnu stvarnost, da bi konano mogao dokuiti svjei izvor novoga ivota, to je postojao tek kao mogunost, djevianski ist i do tada evropskom ovjeku nedohvatljiv, poput pulpe palminog oraha na pustom i smaragdnozelenom antilskom otoku. Rijeiti sukob ovjeka sa prirodom, sukob ovjeka sa ovjekom, rjeiti zagonetku povijesti! Moda smo se tada trebali zvati bogovima, a ne racionalistima! Kakogod. Sve je zavrilo kao najobinija nerazumna povijesna mizerija, i sve tako kukavno smijeno i gorkoslano i zapetljano ostalo je u lobanji, zagaeno zlogukim sedmocifrenim brojkama (deset miliona mrtvih, petnaest, dvadeset...), da se najee Svega Toga danas ne elimo ni prisjeati. Osim pokatkad, u knjikim budoarima: samozadovoljno mudrujui o razronosti razvoja ljudske pameti i povijesti, o kao jedinoj mjeri svijeta. Vita magistra historiae est i tome slino... To je bilo juer. A danas, gdje smo mi to danas, i kako smo? Da kritikujemo sa akcentom samozadovoljstva. Pred kojim to osunanim gradovima, kojim ozvjezdanim zemljama? Kojim otkrinutim i pozlaenim dverima kojega El Dorada? O, da! Mi smo, ujemo to svakoveerno od napuderisanih opica i ufrakljenih gostiju centralnih vijesti, zapravo, na pragu jedne ujedinjene Evrope. Na pragu smo sree. Konano! Ne bismo se vie htjeli igrati nekakvim bojama krvi. Krvavim nekakvim predveernjim suncima. O, ne! Mi putujemo sigurnom rutom, provjerenom i isplaniranom, kao to je precizna i predvidiva putanja svemirskih raketa. Idemo i mi ka nebesima, letei put krunog sazvjea evropskih zvjezdanosjajnih zemalja, zvjezdica to kao novogodini ukrasi prosijavaju kroz modro platno ujedinjenoevropskih nebesa. Putujemo i mi i nadamo se, i radujemo se, i slavimo taj predstojei zvjezdani milenij ljudske historije, i slavimo i oboavamo taj mili nam milje, i jedva ekamo da i mi uskoimo u nj, da poigramo, da se i mi pokaemo svoje hopa-cupa u tom ujedinjenom kolu evropskom. I tako zaneseni, pokuavajui se uhvatiti u kolo i

62

EstetSic!a

elei saznati samo kako se treba igrati, mi i nemamo pojma oko ega i zbog ega se igra to kolo, i po emu se gazi tapkajui tako. Ujedinjena u emu je ta ujedinjena Evropa, kakve su to nevidljive sfere, kakva gravitacijska i magnetna polja ujedinjuju to zvjezdano kolo? Zato se igra, ta se to proslavlja? Zato danas Afrikanci i Azijati krvare u ulinim protestima da bi i sami postali Evropljanima? Zato eznu za jednim novim, politikim Godvana kopnom? Traei odgovore, istrgnuli smo iz sjeanja tek neke ukrasne politikoretorske cvjetie, papirnoblijede floskule i plastino neive hrizanteme, to se pokazuju svuda, pa ih drimo za odgovore, i ponavljamo bezvoljno i razvaganjeno, kao gradski zvunici kojima je odnekud nareeno da dnevice ponavljaju olinjale lagere, tj. tri-etiri reenice koje ve svi znaju napamet ne marei o emu govore. Politike slobode (i trine slobode), slobodno kretanje ljudi (i roba), razvoj nauk, tj. tehnologij, tj. ekonomski razvoj, (tj. razvoj automatskih proizvodnih sredstava i nezaposlenosti). Eto vam zagarantiranog dobitka! Samo oni koji imaju mozak veliine bingo-loptice, ili mozak ispran deterdentom reklama, mogu ne primjetiti kako je u navedenim principima sutina skrivena za zidovima zagrada (essentia in parenthesi), a zatim i iskreno povjerovati i ponadati se jo u politiko-tehnoloko-ekonomsku ovu ringe-ringe-raja utopiju zvjezdanog kola, bljetavovarljivu kao to je bljetava i varljiva reklama za lutriju ili za veni deterdent. Ko ipak nije dovoljno glup da bio sretan u svemu tome mora vidjeti jedno jo neto. Npr. kako se iza reklamnoljeskavog i dekorativnog tog plavog i ozvjezdanog arafa, aradesknog evropskog zvjezdanog bala, krije jedan bal objeenih, jedna zastava od oznojene ljudske i krvave koe, radnike i vojnike. Vidjeti da tim panirom mau, nikakvi plemenitonamjerni humanisti, ve novi-prastari graanski i graanskonehumani plemenitai, fantomski sopstvenici akcija i fondova, tj. pokretai svih drutvenih akcija, upravljai drutvenog Svega, to e rei, praroditelji svih velikih i malih modernih ratova, svih malih i velikih depresija. Izumitelji Dvadesetog vijeka. Kriminalne pojave! Potomci onih pretprolostoljetnih i prolovjekovnih cilindraa i kaputaa, posjedujue klase, buruja! Sagledati taj praroditeljski grijeh moe danas toliko ljudi koliko je i dugmadi na prosjenom graanskom kaputu. Jer, njihovi kapitalni politiki protivnici su kapitulirali. Kapitalizirani su.

EstetSic!a

63

Oni su, kao uostalom i sve ostalo: sold! Nema vie onih golaa (tj. sankilota) to svim tim kravataima htjedoe upati sve te njihove kravate da bi se njima privezalo svo gladno meso u ovealima pantalonama, ili makar objesio neki od Alfreda ili Alberta ili Williama, Petnaestih ili esnaestih ili Sedamnaestih... Sad se, konano, moe ivjeti na miru, bez brige da e neko sve to ozbiljno osporavati. Prije svega, sav taj ivot iro-rauna, deviza, akcija, kreditnih linija, viih i manjih poreznih stopa, manje i i vie konkurencije, redovne berzanske trgovine, vanrednog vanberzanskog prometa, transakcija, kotacija fondova, inflacija, visokih i niskih, obveznica, porasta i pada vrijednosti roba,trgovanja sa rastom do 4,02 posto na 3.213,88 poena, prometovanja 15.975 dionica u sklopu 34 transakcije, eminenata ZIF BIG-a ili POK-a, na FTSE-u, NASDAQ-u, SASE-u ili SASX-30, ili reeno nehijeroglifskim jezikom jednog oigledno zastarjelog i (poput dijalektike berze) veini nepoznatog moralnog zakona: taj ivot ozakonjenog i suptilno prikrivenog graanskog kriminala! iji su poinioci svi! Dakle, niko. Od dioniara i uglednih poduzetnika, fabrikanata, direktora i v. d. direktora, i njihovih poslovnih partnera, ministara i njihovih zamjenika, zastupnika u parlamentu i portparola vlade, bankara i brokera, odvjetnika njihovih, tj. sinekurista raznih, i prokurista, disponenata za ljudske resurse, asistenata, referenata, trafikanata, biznis-menadera i projektmenadera, PR menadera i neznamtiviekakvih-menadera, sekretarica ovih i onih, daktilografa i analfabetskih novinara, i jo etvrtpismenih Glavnih i Odgovornih Urednika, savremenih jereja i protojereja i profanih duhovnika, od metropolskih profesora ekonomije, prava, knjievnosti, filozofije i pedagoke tete u vrtiu Bambi, pa sve do policajaca i kurira sa plavom kapom i srebrenom zvijezdom na njoj. Svih graana koji uestvuju u naem drutvu, to e rei, u tom ozvjezdanom kriminalu! Veina o tome nema ni pare pojma. I kad bismo nekom tom g. Graaninu, ne znam kako vjeto, objasnili strogi metod dijalektikog miljenja, sve ovo bi mu, zato to je graanin, i dalje zvualo kao najobinija fantazma. Privienje fantoma! I ispalio bi u vas ono svoje: Dajte, molim vas! Objasnio vam nadmeno pjesnika fabula da je sve to. Onirizam i nenauna fantastika. Lajavaka laipria. I kleveta, znate! Za to jeziarenje moete biti tueni na sudu! U graanskoj parnici. Pretrpljena duevna bol i sl.

64

EstetSic!a

Tu su odtete velike. Ali jednom kad sve te kreditne linije i kotacije fondova, vrtoglavice krenu gubiti vrijednost, kad zapadnu u depresiju, kad nastupe dunike krize, rasturit e se ono zvjezdano kolo u krvavobojnu paramparad, kao da je pogoeno vasionskom eksplozijom, kao da ga nikad i ne bi u ovoj galaksiji kapitala. Rasplinut e se kao fantazma. Rasut e se to meunarodno kolo, kao mitraljezom prerezano. Otvorit e se nanovo eljusti onih redovnih vanrednih stvarnosti: meunarodnih ratova i kriza. Pozornica za suludi ples mrtvaca. Totentanz. Svi e iznenaeni zapitkivati ono svoje pitomaki naivno: otkud? Jo uvijek ne videi da im cilindrake utvare igraju o glavi. I bit e im jo jedino zagarantiran povratak u jedan jo krvoedniji Dvadeseti vijek i njegove sedmoznamenkaste krvoliptave brojke. Rascvjet logorskog grmlja, rascvjet grobalja... I evo sad, upitamo li se ponovo, gdje smo mi to danas, znamo: tu smo, u ovoj velikoj noi ivota. Mitskim jezikom kazano, u Velikom smo Mraku. U beskrajnoj i zvjezdosjajnoj ponoi graanske civlizacije. U ovoj mirnoj noi socijalne povijesti, gdje vie nema zublji i gvalja klasne borbe, niti kakve ozbiljnije pomisli o takvome emu, tj. klasnoj borbi, ve samo mirno svjetlucanje zvijezda po tamnoplavome evropskome nebu, dok gotovo neujno funkcionie, kao klizanje male kazaljke, ono mirnodopsko i mainski suptilno izrabljivanje raznorasnih plea i miica u okvirima graanskoga javnog reda i mira. Samo mirno cvjeta, kao oleander, ovo narcisoidno drutvo, mislei o sebi da je nevino kao uric, a naravno ne znajui da pognojeno gnjileom miliona slamova, slatkih domova lumpen-proleterijata, to vonjaju na pren luk i mokrau; i to slijeposebeljubivo drutvo, naravno, pojma nema o sebi, kao to uric i oleander pojma nemaju da cvijetaju zapravo na kravljoj balegi. Tu smo u ovoj velikoj pomrini svjetskog i lokalnoga duha, u ovom infektnom uzduhu vremena, to smrdi poput prekjueranje i osunane pasje iznutrice, u slijepoj smo ulici kulturne povijesti. Gdje se, na mei kolnika i plonika, kao meretriksi, mekare profesori emeritusi, kvestori, agreei, docensi, rektori magnifikusi, jo i novinari neki, a literati, feljtonisti valjda, politiki analitici, gosti vijesti veernjih, poput javnih ena nekakavih, u ovoj ponoi intelekta, posvuda nosaju i pokazuju i dokazuju drutvenu korisnost svojih disertacija i asocijacija u svojim glavama, kao u kakvim kotaricama s prljavim rubljem, i

EstetSic!a

65

monoklom svog profesorskonaunog uvida vrebaju svoje vlasnike akcija ili vlasnike svojih akcija, svejedno, vrebaju imaoce, kako se to ve kae, proizvodnih sredstava i monetarnih kapaciteta. Silne te pravitelje i upravitelje fondova, direktore i upravne odbore, gg. Uvaene, Ugledne i Cijenjene, Nj. E. ambasadore, ministre, ministarske zamjenike i zamjenike asistente, silne bezimenice te, zamjenice zamjenica, ge i gice sekretarice, prokurantice, projektmenaderice, menaderice prodaje, abderianke i abderiane, nonsensuse novovremenske i maecenase to hrane one svoje intelektualne manekene, lankopisce i ankolisce, buljonima i napajaju koktelima, austafiraju lornjonima, adiarima i evairima, brokatom, brokatelom. Gajtanim i biuima... Sav taj Augustov prtljag! Treba se, izgleda, praviti glup. Ali sve to moramo gutati oima svaki dan; sve tako neukusno! sluzno i kiselkasto, kao bolesnika pljuvaka. Mi smo, dakle, u svijetu intelektualnih zasluga i sluga. Gdje bi svaki razuman ovjek morao biti na rubu nervnog sloma! Sam problem je, tako rei, vie estetske negoli moralne prirode. Ima i veih aknutosti u ovoj Abderi duha, u ovoj Nijagari logike, ovoj Stradiji smisla. Smijenih stvari i ljudi. Nekih drutvenih aktivista na primjer, bezjaka to nas tuku po glavi oklagijama svojih misaonih alogija i reeninih parazita. O, sva ta gospoda principijelno neprincipijelni prirepci! G. Ovaj i g. Onaj, g. Dakle i g. Meutim, g. Jelte i g. Znate! I kao da im nije bilo dovoljno svo to carstvo lingvistikih insekata kojim bue svaki iole zdrav mozak, oni su i neke sasvim ozbiljne intelektualne fraze unizili do grozomornih potapalica. Angaman, na primjer. Oni to viu (angaman, angaman!) kao to ovce viu svoje be i magarci svoje i-ha, traei vode ili jela. Osim toga, oni u tom svom magareije-ovijem vidu imaju i najbanalnije poimanje forme intelektualnog angamana: preivanje travuljine fraza. Outiti im namjere, to ne zahtjeva nikakvu specijalnu dijagnostiku. Operisali bi oni sa nepokretnim makazama patetike, amputirali bi zahralim skalpelima fraza drutvene tumore, tj. eksploatatore to kradu elije zdravog tkiva radnih miia, jezikim i logikim tabletama s rokom iz pluskvamperfekta iscijeljivali bi oni ovaj gnjili i kostobolni socijalni organizam. To mora i znaiti da ne brinu o djelotvornosti svojih akata. Ta pobuna ne nalazi svoj smisao u sebi samoj. Prije u piu i hrani: kao oni govore ljudi to su se najeli bunike. Taj njihov performans emo nazvati

66

EstetSic!a

aradom, makaradom, harlekinadom, predstavom intelektualnih bambino-lutaka. Bez rukavica dijalektike, sa kratkim vrljikama novinarskih slova, otplitati ovo leglo zmija nae socijalne stvarnosti, o, to mi jednostavno moramo nazvati smijenim pokuajem. Do samoga vraga, smijenim! Ne biti smijean! Kako danas pisati i djelovati, a ujedno ne biti smijean? To je pitanje. Ne biti smijean kao, na primjer, onaj frizirani filozof Lvy. ajanaki i cocktail-party slobodni mislilac, adiaphoros, i intelektualni Onan, to se voli fotografisati filozofski: milujui jastucima desnice svoje filozofske lobanje podvoljak. Zemljak Voltaireov, to mrzi sve lijevo, a pie nelijepo, kao lijevom rukom, i jo oitava lekcije o 20. stoljeu, s jednom jedinom, namjerom asistenta koljenopriklona, da u ovakvom 21. stoljeu leibnitzovskim izokrenuem dokae kako je zapadnodemokratski svijet ipak najbolji od svih svjetova. Kao da ta njegova, Bernard-Henryjeva, stara patka, demokracija po zapadnom modelu, u svojim izvjesnim razvojnim fazama, nije snijela crno jaje iz kojega e se izlei zloguka strojstvena avet, crna avet hitlerizma, koja e zagaditi, ukiseliti, uiniti nepodnoljivom za ivovanje, ovu mlijenu galaksiju! Ne biti ni smijean kao onaj nadrealistikineieljan slovenako-ameriko-francusko-engleski psihoanalitiar i marksista. Onaj show-marksista, to skakue kao mokar golub ugledavi da je u nekom procesu uspio otkriti dijalektiki razvoj, pa na osnovu toga svog izrazito skromnog dijalektikog znanja iznalazi onda on izrazito neskromna i nedijalektika rjeenja za ekspolituru ovog zahralog globusa: tj. povratak lenjinskoj politici gvozdene ruke! Kakav iznalazak! Kakva samo pamet! Kakav mirakul invencije! Samo, pitamo se, gdje li je ta gvozdena ruka? Ne raunajui onu u Lenjinovom mauzoleju. I koga e voditi ta gvozdena ruka? Koliko ela ona mora razmrskati? Kako emo znati hoe li joj taj broj biti dovoljan? Je li ta gvozdena ruka protezna, prenosiva? I ta ako neke opasne ruke umisle da trebaju biti gvozdenije od te lenjinski gvozdene ruke? Cijeli tabak upitnika. I dok ne odlepra ovo jato upitnika, tj. dok ne ostanu samo take ispod njih, mislit emo i dalje da ta eljezna ruka, voena lenjinskom rusom zvijezdom, nije dostojna. Osim toga, ta gvozdenorukaka politika fraza, danas, moe harangirati samo pred aicom onih graanskih iparaca, to o Hegelu, ako su uope uli za nj, misle da je to jedan stari deda sa jako smijenom frizurom, a za dijalektiku zasigurno nisu uli: ??? - never heard!

EstetSic!a

67

Na kraju, i meu svim tim jarosnim gitaristima i bubnjarima, tim misaonim bubnjarima, to su napeti i prazni i izlizani, i jo galame bjesomuno, kao bubanj, drug Gvozdena Ruka skupio bi dovoljno ljudi tek da pokrene jedan bend. O, miserere mei, Deus! Kako ivjeti (i jo pisati) u ovom velikom mraku ivota? U ovom velemraku kojim iba vjetar gluposti, a da nas taj vjetar i taj mrak i same ne uini smijenima? Kako ne biti smijean? Kako? Dok nam ovaj smrdljivi vjetar gluposti gri lice, kao bijesna zubobolja, i kao eljusti aka u oajnikovoj kosi jei nau kosu, i plee nam koom, suludim i jeznim srsima, kao da nam venama prolaze munjine, a ne krv. Dok nam gri i izokree svo tijelo i davi svijest, baca je u nesvjesticu, delirium, ludilo, na koncu, u smrt same nae svijesti i savjesti. Kako? Jedan 20. vijek je poput bijesnog ouha svojim crvenocrnim gvozdenim rukama pocijepao sve papirnato-slovesne zavjetrine ivota i ostavio nam dadaistiki haos paramparadi, haos kojega opet moramo posloiti u nekakav smislen mozaik, inae emo ostati prazni i providni, i noeni kao plastina kesa na onom vjetru gluposti. Ali ime da posloimo sve te kvadratie injenica? Kada su nam odsjeeni prsti. Kad nam je jo uvijek zateen mozak tim 20. vijekom. I kako? Kojoj to postojeoj filozofiji, metafizici, religiji, nauci sad vjerovati? kojem to savremenom moralnom obzoru dozvoliti da nas prispodobije? Poslije 20. vijeka. Kojemu ivuem politikom, kulturnom, ekonomskom, tehnolokom planu razvoja moemo vjerovati, i prikloniti mu se jo? Kako osmisliti cijelo ovo nae, kolektivno i individualno, dezorijentisano kretanje unutar tohuvabohua naega prostora i vremena, kad je to nae kretanje obesmislilo samoga sebe, svim tim svojim tehnolokoekonomsko-politiko-kulturnim razvojnim tokovima? Kad su ti razvojni tokovi protekli 20. vijekom onas postali vojni tokovi, kad su talasima tenkova, topova, iperita, mina i vagona punih semitskih tjelesa, suiavih i sivih, kad su optoili poljane logorskim gvozdenim grmljem. Opovrgli pretpostavke svih filozofija i religija, metafizika i nauka, logike bilo kakve i svakog morala, i sad su sve one samo nekakave teorijice, ukoene, bespomone i oneozbiljene pred svijetom, kao gatarke s kotlom nedjelotvorne arobne orbe. Tu smo, dakle, zateeni i lieni ozbiljnih kolektivnih inicijativa i napora u smislu osmiljavanja i harmonizacije nae povijesne putanje. Jedino, pleui svoj danse macabre, slave jezno sablasti onih to

68

EstetSic!a

su ve prije dva milenija sablasno prorokovali da svijetu spasa nema! Osim toga, da svijetu nema spasa, valja jo rei i da je ona stara, i kao stari bolesni pas olinjala, fraza o ouvanju bar linog dostojanstva, ona intelektualistika i olinjala metafora o uzgajanju vlastitog vrta, postala neistinitom, u ovom svijetu uhvaenom u nevidljivu mreu gigantskog tehnikog pauka. Nikakva gravitacija, ve milijarde elektronskih meridijana i paralela okreu ovaj globus. U ovom svijetu, koji bezglavonaglo juri tom svojom tehnolokom asimptotom, ka pod a) apsolutnoj posredovanosti svakovrsnog meuljudskog openja, prema emu, i pod b) apsolutnoj drutvenoj uslovljenosti jedinke, nemogue je izolirati se, ak i da se sakrijete kao fetus. A mogue je ve, i bez hiperbole, rei da ta asimptota uope nije daleko od poravnanja sa pravom koju slijedi: ve je zavisan moderni ovjek od svog drutva kao fetus. Vjerovati da je mogue iskljuiti se iz ovakvog jednog drutva, osamostaliti se, sauvati obraz, isto je to i vjerovati da dijete u materinoj utrobi moe iskljuiti pupanu vrpcu, i pri tom jo i ostati ivo! Pazite dobro ta se eli rei. Ne da nam je ovo drutvo materinski naklonjeno: to nam ono samo govori, ve da mu samo smru moemo potpuno umaknuti. A ukoliko mu ne moemo potpuno umaknuti, sve dok ivimo, mi mu moramo pripadati. A kad mu pripadamo, mi moramo biti kao i ono. Moramo, dakle, biti ono! Zvjerovi. Biti glup kao demokrata i misliti da posjedujemo slobodnu bolju, i da njome krojimo vlastitu sudbinu, to danas znai biti misaoni vepar! Moralna istoa ne moe biti smisao, opravdanje, modus existendi dananjeg ovjeka, jer moralna istoa vie i ne postoji! Ma ta govorili oni na televiziji, mi moramo znati da ne postoji deterdent koji bi mogao isprati moralnu muzgavost modernog ovjeka. Svi mi, vi kao i ja, manje ili vie, sauestvujemo u zloinu! Promislimo malo. Mi volimo gledati na televiziji kako umiru djeca u Somaliji. ta raditi? Uzeti telefonski imenik i prozivati sve redom zbog zloina protiv ovjenosti?... Sumirajmo. Naa svijest je preuska da bi mogla obuhvatiti svijet u svim njegovim mogunostima. Svijet je prilino nerazuman. Svijet je na izvjestan nain protivstavljen svijesti. Svijest ne moe udesiti svijet po svojim eljama. To je ope mjesto. On je nadilazi silnim i nepredvidljivim mogunostima svojega futura. Danas su smijene sve postojee politike, ekonomske i tehnoloke utopije! Posebice one koje obeavaju

EstetSic!a

69

graanski kriminalci. To nije ope mjesto, kao to bi trebalo biti. Svijet je ismijao je sve nae pokuaje da urazumimo njegovo kretanje; one revolucionarne, posebice. Danas je smijeno nadati se urazumljenju svijeta. Graanski svijet onemoguava razvoj ope svijesti; smijeno je danas nadati se urazumljenju svjetine. Pisac realista, tj. pisac koji pokua iznai rjeenje meu realno postojeim politikim rjeenjima bit ismijan od strane ivota. Ba kao i onaj koji se uplete u iznalaenje nerealnih politikih rjeenja. A onoga, koji pak korakom uline ene proeta po graanskoj intelektualnoj pijaci, ismijat emo mi, svojim kupletima i vodviljima. Povijest je ismijala i obesmislila sve filozofije povijesti koje su je pokuale osmisliti. Povijest je ismijala nau svijest i odstranila nam slobodnu volju i savjest; pa jo pripomaemo zloincima. Bezvoljno! Budalasto je misliti da smo nevezani. Kud bismo dalje? Dalje?! Ukoliko je uope i mogue ii dalje, sigurno je i da neemo nai, da ne moemo oekivati alhemiarska rjeenja. Volebna. Optimalna. Konana. Aladinove lampe nekakve u serijskoj proizvodnji! Isparili su ti recepti alhemije, zajedno sa alhemiarskim nadama i s naivnim alhemiarskim vjekovima. Pred grajom ove trias harmonice besmisla, zloina i beznaa, nisu ni mogla opstati rjeenja do ona relativna. Ublaujui lijekovi. Tek. Sad znamo: panaceja ne postoji, ve samo palijativi. To jest, samo palijativ. Zapravo, samo umjetnost. I ovo nije nikakav proizvoljan slijed asocijacija, niti nepromiljena misao, isforsirana teorija. To emo i objasniti. Ukoliko drimo da su nae prethodne dijagnoze savremene stvarnosti tane, a trenutano ih takvima i drimo: tek smo ih napisali, onda moramo i izvesti nalaz prema kojem samo umjetnost moe biti lijek za savremenu egzistenciju, tj. bolest, apatiju koja je simptom stvarnosti i tegobnija od Korzakovljevog sindroma. Ili emo priznati da taj lijek jednostavno ne postoji na balonu zemaljskom, da lei zakopan negdje na Saturnu! Govorit emo o knjievnosti. Knjievnost je, na primjer, oduvijek postojala. Neto je mlaa od gluposti i malo starija od pobune. U zloinakim i progresivnim drutvima, drutvima sa ili bez revolucionarnih pokreta, prije i poslije religije, prije filozofije, poslije mitologija, poslije tehnike, prije nauka, knjievnost je postojala. To kae njezina historija. A njezini neki izraziti predstavnici zakleli su se da je posluila i spasenju dua u izvjesnim povijesnim razdobljima, u nekim

70

EstetSic!a

zloudnim svjetovima. Vjerovati im se moe samo na rije. To zna biti dovoljno u ovom sluaju. Samo, ne smijemo vjerovati da to knjievnost je oduvijek postojala, znai ujedno i da je ona neovisna od povijesnog kretanja, da je ona neka perpetuum mobile, da je zbog toga oduvijek postojala. Naprotiv! Oduvijek je postojala samo zato to nije neovisna od povijesti, to nije platonska idealna zemlja, zato to je povijesna zemlja, to se i sama mijenjala s povijesnim kretanjem. To se razumije po sebi: perpetuum mobile i idealna platonska zemlja ne postoje, povijest postoji, knjievnost postoji! Ona je dijalektina i elastina. Kad prestane biti svjesna toga, to vie nije knjievnost. To je alhamijado. Tad postaje predvidljiva, banalna, dosadna, beivotna, nepostojana, epigonska... Hoemo li govoriti o knjievnosti, mi moramo zapravo shvatiti njezinu sudbinu u njezinom povijesnom kretanju. Naa preambula nije bez motivacije, i tek sad smo slobodni upitati: koji je to sat, dan i mjesec u knjievnosti, koja godina i vijek, ta se deava na toj zemlji? est milijardi ljudi. Vie od polovine njih ivi kao u komi, jer ovise o aparatima. Iskljuite im aparate: oni e onas pomrijeti. est milijardi ljudi ne bi moglo preivjeti bez tehnike. Vie od polovine njih su pismeni; zahvaljujui tehnici. Vie od polovine njih moe kroz nekoliko minuta stupiti u kontakt; i svejedno, da li su u istome gradu ili na razliitom kontinentu, da li je jedan od njih na zemlji, a onaj drugi na mjesecu, prvi papa, a drugi prodavac pereca u Pofaliima, glas jednoga brzinom elektronskog talasa dopire do drugoga. Opet zahvaljujui tehnici. Gutenbergova galaksija danas ne izgleda toliko impresivna, pokraj ovog elektronskog kozmosa rijei! ovjek je umnoio, uhiljadostruio svoj jezik; ubrzao ga. To nije moglo proi bez kvalitativnih skokova. U okeanu elektronskih talasa, gdje se jeziki obrasci nevieno mnogo koriste, ti obrasci se i neuveno bre troe; banaliziraju se, njihov sadraj slabi: poinju biti vodenoprazni, i neosjetljivi, prolaze kroz i pored nas, s neoutljivou elektronskih talasa. Poinjemo itati samo prva slova rijei, prve rijei reenica, prve reenice pasusa: sve ostalo vrlo brzo i lako anticipiramo; kao rasplete nedeljnoveernjih televizijskih filmova. Gutati sve to znailo bi i udaviti se u svoj toj poplavi vodenoprovidnog jezika. Ko nam kae da ta promjena nije relevantna i za knjievnost, nazvat emo ga diletantom. Jer je sam jezik u

EstetSic!a

71

novom kontekstu. U kontekstu tehnike produkcije i reprodukcije jezika. To mora biti i elementarna injenica konteksta savremene knjievnosti. Kako pisati knjievnost u epohi masovnosti? Koja tako brzo banalizira jezike obrasce, to znai, i one knjievne. Zamislimo aktualizaciju klasine ljepote tog ogranienog skupa obrazaca oblikovanja u svijetu serijske proizvodnje: apsurd u punom cvatu! Grci su jo uvijek mogli izbrojati sve svoje Apolone i Afrodite. A mi svoje? Koliko je apolonskih tijela samo u reklamama za gae. Koliko vie onih afroditskih, u gaama, u reklamama za auspuhe. Dakle, taj na apsurd nije nezamisliv on postoji, u punom cvatu, svuda oko nas; samo to se vie nema veze s umjetnou, ve se radi o jednoj industriji koja eli ubrzati prodaju miliona proizvedenih gaa i auspuha, svejedno trebaju li nam ili ne; industriji, dakle, sinhroniranoj sa cirkuskim i trivijalizirajuim vremenom tehnike reprodukcije. U svemu tome umjetnost bi morala biti neto drugaije. ta? Zamislite sljedeu situaciju. Upravo ste naljutili klauna. On vas istoga trena poinje oponaati, umnaati svaki va pokret, svaku vau reenicu, sve vae reakcije, posebice one ljutite, proteste, trivijalizirajui i inei ih apsurdnim. inei vas same apsurdnim i smijenim. To traje ve neko vrijeme; klaun je ljut i uporan, bezoan i nikako ne prestaje. Kroz tu naoko bezazlenu igricu, svojom klaunskom revnou on vas zapravo unitava kao sopstvenika vaega izraaja, vaih pokreta i reenica. Vai obrazi su uskoro klaunskirumeni: poeli ste se i sami pretvarati u klauna. On vam se smije. Nestajete poput lizala; u tim trenucima vi ste jo samo izvor lakrdije i sve to zapravo postaje nesnoljivim. Sve dok se ne prisjetite ta vi ste akrobata! A taj va jadni kolega, taj je klaun. Dovoljna e jo biti samo jedna pirueta, jedan salto, jedno hodanje po ici, pa da pokaete svoju neponovljivost i uz puno zadovoljstvo budete ostavljeni na miru. Rjeenje u pravi as. Zahvaljujui svojoj vjetini, vie uope niste smijeni. Nedokuivi ste i jo slobodni. Vi ste artist i u tome je vae spasenje! To je modernizam. Ali kroz neko vrijeme va kolega je doao nauivi sve vae poteze, umije ih kopirati i karikirati: tek sada ste u neprilikama! To je situacija poslije modernizma. Taj suludo uporni klaun to je na svijet! Te neprilike, to su nae prilike, nakon to su moderni artisti na eksploataciju jezika u politikoj i komercijalnoj propagandi, tampi, televiziji, radiju

72

EstetSic!a

odgovarali stilskom akrobatikom, novim, originalnim i nepristupanim, pokuavajui ouvati nezavisnost jezikog izraza, nezavisnost bia, nastojei ostati nesinhroni toj sveopoj korupciji epohe spasiti se! To je bilo rjeenje u pravi as. Ali danas! Danas se s tim rjeenjem ivot klaunovski poigrao. Danas, s asom interneta, ta je korupcija, kako smo ve rekli, uviestruena, a sami modernistiki postupci upueni su na ponavljanje. Modernizam danas to je samoukidanje. Avangarda se, na primjer, odavno popularizirala, nije vie bila neprihvatljiva, niti vie efektna za svoj cilj pater le bourgeois! Neoavangarda je samo karikatura: ponavljajui avangardu ona je zapravo odvodi izvan smisla; jer estetska provokacija je naa svakidanjica. Avangarda podrazumijeva konzervativnu kulturu, a gdje je ta danas, ovdje? Trebalo bi spaliti neoavangardu! Zbaciti je sa svemirskog broda savremenosti. Onda, je li uope mogue novo i originalno? To je pitanje nae epohe. Sumnja se ak da je u ovom svijetu, mogu i originalan ovjek, a kamoli originalna pjesma! Svijet je odavno izgubio neposrednost, pretvorio se u sliku, u rije i nemogue je jednome ovjeku da ne slua sve te rijei, da ne gleda sve te slike, da ne bude i sam satkan od verbalno-slikovnog Svega Toga. Jednako je nemogue piscu oteti se od univerzuma ve napisanih knjiga. O tome je ve zanimljivo pisao Borges. Nemogue je pobjei prolosti. Unititi prolost, izbrisati je, popaliti muzeje, skinuti je s parobroda savremenosti, popljuvati bronane glave u parkovima, unuti opi ukus, i uz to jo i generirati uvijek novo, okirati s apsolutno novim, praviti permanentnu stilsku revoluciju, kako je to htjela avangardistika senzibilnost; to je danas postalo nemogue! Dakle, sam modernizam je postao nemogu. U Postilama uz Ime rue Umberto Eco pie sljedee reenice: Avangarda unitava prolost, izobliava je: Gospoice iz Avignona tipian su gest avangarde; zatim, avagarda ide i dalje, razorivi figuru, ona je ukida, dolazi do apstrakcije, enformela, bijelog platna, poderanog platna, nagorjelog platna, u arhitekturi dovest e do minimalne uslovljenosti koju ini curtain wall, zgrade poput vertikalne nadgrobne ploe, istog paralelopipeda, u knjievnosti do unitavanja toka diskursa, sve do kolaa u stilu Burroughsa, sve do utanja ili prazne stranice, u muzici do prelaza od atonalnosti do buke, do apsolutne tiine (u ovom smislu moderan je rani Cage). Kuda dalje od tiine!

EstetSic!a

73

Ovaj uvid u naelnu iscrpljenost modernizma to je postmodernistiki uvid. Modernizam je dosegao granice formalnih mogunosti, i zavrava u muku, pustolini, u vakuumu. To je prevelika cijena za novo. Zato nae doba vie nije eksperimentalno. Ne smije biti. Danas vlada svijest da mnogo veu panju zasluuju neka (enska, crnaka...) iskustva koja su u prolim razdobljima, kao marginalna, ostala bez literarne elaboracije. To bi trebalo biti novo literarno novo. Vjeruje se da je mogue pisati nova knjievna djela i na podrujima stilskih linija koje su u historijskom razvoju smatrane dokrajenim. Kategorino su opovrgnute stilska inovativnost i originalnost kao imperativi literature, kao kategoriki imperativi, jer vie nisu mogue, prema emu, ne mogu biti ni obavezujue. Nema vie govora o modernistikom novome! Sve su to ve opa mjesta dananje knjievne teorije, s kojima vjeto barataju ve u srednjokolskim pismenim zadaama. Moe li se izjaviti Bilo je lijepo jutro poznoga novembra a da se ovjek ne osjeti kao Snupi?, pita se Umberto Eco u svojim Postilama. A kada bih to stavio u usta Snupiju? Naime, kada bi ono bilo je lijepo jutro... rekao neko ko to s pravom izjavljuje, zato to se u njegovo vrijeme to moglo uiniti? Maska, eto ta mi treba. Mislim na postmoderno stanovite kao na mukarca koji voli neku veoma obrazovanu enu, i koji zna da joj ne moe rei oajniki te volim, jer on zna da ona zna (i ona zna da on zna) da je ovakve fraze ve napisala Liala. A ipak, rjeenje postoji. Mogao bi da joj kae: to bi rekla Lijala, oajniki te volim. I tako, izbjegavi lanu nevinost, jasno stavivi do znanja da se vie i ne moe nevino govoriti, ipak e eni rei ono to je htio: da je voli, ali da je voli u jednom razdoblju koje je izgubilo nevinost. I ako ena prihvati igru, opet e primiti jednu izjavu ljubavi. Tako se nijedno od svoje sugovornika ne bi osjetilo nevinim, oboje e prihvatiti izazov prolosti, onog ve izreenog to se ne moe ukloniti, oboje bi se svjesno i prijatno poigrali s ironijom... Ali oboje bi uspeli da, jo jednom, progovore o ljubavi. Rei klie, ali ujedno i sugerisati da je to klie! To jest, izgledati kao nevin i kada to nisi. Zato: Postmoderni odgovor modernom sastoji se od priznavanja kako prolost, budui da se ne moe unititi, jer bi njeno unitavanje odvelo u muk, mora da se drugaije sagleda: ironino, a ne bezazleno. (Eco) Ironijska kolana igra sa ve reenim; pohod u muzej cjelokupne literarne tradicije,

74

EstetSic!a

s ironijskim makazama, u potrazi za citatima; sagledavanje prolosti sa ironinim konkavnim staklima; govoriti klieje s maskom; vraati se prihvatljivim formama, formama popularne literature; to su akordi lajtmotiva knjievnog postmodernizma. Nismo li malo okasnjeli? Umberto Eco je sve to napisao ve davne 1983. To bi bila tana primjedba samo da je i u knjievnosti 2011. a ne 1983! Postmodernizam je i danas jedini ivui i meunarodni stil, to jest jo uvijek revno koi pojavljivanje neega novoga, a to nije onaj vjeni nacionalni ili socijalni realizam. S pravom ili ne? To je osnovno pitanje naega razmatranja. Postoji nekoliko nedoumica koje se vrzmaju oko ove Snupi-teorije g. Eca. Prije svega, da li je mogue da s modernizmom desilo sve to to g. Eco kae? Da on, tj. modernizam, teei novome zapravo unitava prolost, da je u svome razvoju dosegao granice izraavanja, da je postao muk, jer je to morao postati, da se stoga danas ponavlja, jer se mora ponavljati, da se popularizirao, jer to morao, da je pristupaan, da je avangardna disonanca danas postala muzikom za ui, da je modernistika neprihvatljivost postala prihvatljivom, da je avangarda danas tradicija, da je i sam modernizam upao u rvanj sveope trivijalizacije? Da li se akrobata zaista naao u kripcu, da vie ne moe izvesti nita neponovljivo, nita to i sam klaun ne moe? Je li mogue pretpostaviti takvo to? Teko. Gotovo nemogue. Jedan klaun, ma kako bio vjet, jednostavno ne moe kopirati svaki pokret jednog akrobata. Za to su mu potrebne godine rada; za to mu je potrebno da i sam postane akrobat. To bi ve znailo i njegov poraz. Pretpostaviti kako je modernistika neprihvatljivost, danas, postala prihvatljivom, veini ljudi, to nije gotovo nemogue. To je sigurno nemogue! Ili mi pojma nemamo o naem svijetu, dok majke nad beikama pjevue fragmente Mallarmeovih poema, a zadaa u vrtiima je proitati prvih pet poglavlja Ulyssesa; Braque se, bez predgovora, daje u slikovnicama; Rimbaud je maiji kaalj za osnovce, a da uz Baudelairea odmaraju mozak; srednjokolci u svojim sveskama popravljaju metriku Mlade parke, dok su Hlebnjikovljeve poeme na izmiljenom jeziku (boum-goum-noum-poum) omiljeni recitali na kolskim priredbama, a na porodino-praznikim okupljanjima svira Pierrot lunaire; ge pred spavanje itaju Nau, u crkvama

EstetSic!a

75

namjesto ikona stavljene su dada-ikone F. Picabije, na ulazu u Jelizejsku palatu stoje skulpture Arhipenka ili DuchampVillona... Prokuranti piu svojim efovima hermetine izvjetaje (u slobodnom stihu) o prihodima i rashodima za protekli mjesec, a doktori propisuju starijim gospoama sa visokim krvnim tlakom sluanje dodekafonije Albana Berga, za relaksaciju; u novinama itamo: na JFK-u ete uz karte dobiti i Waste Land, za ubijanje vremena za sluaj da let kasni pet ili est minuta, dok u zemlji renesanse to rjeavaju praktinije: tampanjem lirike kraj redova vonje autobusa; gledamo na televiziji Talijane kako stoje u redovima za itanje lirike Montalea i Salvatorea Quasimoda. Prava renesansa duha! Itd, itsl. Neka nam sada bude dozvoljeno proglastiti ovu teorijicu g. Eca ordinarnom besmislicom! Ah, da! Moda nismo najbolje shvatili ta g. Eco eli rei. Moda? vjerovatno? sigurno! on ne misli na takvo to. Da se savremena kultura prilagodila avangardi. Da je svijet poeo oponaati moderniste! Ali na ta onda, dovraga, misli taj g. Eco? I ta govori? Avangardna disonanca postala je danas muzikom za ui, neprihvatljivost poruke postala je prihvatljivom. (Postile uz Ime rue)? Prihvatljivom za koga? Ako ne za veinu. Za manjinu? Opet bi reenice g. Eca ostale nonsens! Avangarda ne moe postati prihvatljivom za manjinu. Ona je uvijek i bila prihvatljiva za manjinu! Postoje sekte i one se nazivaju itaocima Hlebnjikova, itaocima Bretona, itaocima Joycea... A svijet gleda televiziju. Naravno, svijet preko televizije gleda i slike Van Gogha, Gauguina i Maxa Ernsta. Ali to je jedna stvar! Druga je stvar doivljavati i razumijevati te slike na pravi nain. Imati pojma o modernom slikarstvu, to nema veze ni s posjedovanjem Chiricovih ili originala Roberta Delaunaya, niti sa gledanjem televizije; to se po sebi razumije. Graani to, po muzejima ili galerijama, u kontemplativnim monden-pozama, ne trepajui ispod naoara i lornjona, u belespritskom mimohodu razgledaju nadrealistike vizije, uz to i pravei se da ih razumiju, a po zahtjevu situacije, ili, u samoljublju, zaneseni, mislei da ih doista razumiju; gledaju, na primjer, cerekava, buljooka, zvjerska, gnjiloraspadajua, sablasna, majmunski iskeena lica s Picassovih ili slika Georga Grosza, sa ispitivalakom facom majmuna koji motri sebe u ogledalu. Avangarda ne moe vie zapanjiti graanina. Ali nikako zbog toga to on razumije! Ve se to se majmunski pretvara da razumije sve to se nae pred njim; dadnite mu

76

EstetSic!a

dadaistiku farsu, on e zacijelo potvrdno klimnuti vam glavom: very well! excellent! magnificent! Postoji klasina pria o tome kako je jedan antiki filozof umro od smijeha gledajui kako magarac jede smokve. Snaga ekspresija, bogatstvo emocije, sloboda poteza. To su tri frazerske lijane na kojima silni ti majmuni prolijeu kroz praumu moderne umjetnosti, bez da mogu zastati, vidjeti, osjetiti bilo ta u toj praumi od te silne jurnjave, jurnjave koju zovu i svojim lakim kretanjem kroz praumu moderne umjetnosti. Nadrealizam je otkrivanje nesvjesnoga. A kubizam? E, to je geometrizacija figure... I tako bablje, u nedogled. Nae vrijeme je vrijeme leksikonskog instant-znanja, kviz-erudita, frazerske kritike gg. novinara, banalnih asoccijacija, gluposti radi zarade, gluposti zarad gluposti... Niko vie ne brine o vjenosti. Majmunsko je vrijeme. Vjeno majmunsko vrijeme, razumije se... Ne moe biti govora o tome da je modernizam postao prihvatljivim za to nae vrijeme, vrijeme vladavine majmuna i postmodernizma; teko da e on prihvatljivim postati za bilo koje dogledno vrijeme. Ni svjetski priznati strunjaci u oblasti umjetnosti jo uvijek i sami ne znaju i ne osjeaju ta je to modernizam. Na primjer, g. Umberto Eco: on nam je sad nekako priruan. U svojim Postilama on je primjetio kako je James Joyce u svome posljednjem djelu i sam postmodernist! Smjela primjedba, dakako. Samo, ta li je onda modernizam, ako to nije Finnegans Wake? To ve niko, pa ni sam g. Eco, ne bi znao objasniti: modernizam je, dakle, jo uvijek moderan, nepoznat i nedokuiv. Pogledajmo jo i sljedeu konstataciju da bismo se uvjerili u nae pretpostavke. Avangarda unitava prolost, izobliava je: Gospoice iz Avignona tipian su gest avangarde... Avangarda, dakle, unitava prolost, a Gice iz Avignona su tipian njezin gest! To misli g. Eco, i kada to kae, lii na nekog estetskomorfolokog Snupija. Iz sljedeih razloga. Ako su Gospoice iz Avignona tipian gest avangarde a jesu onda ne moe biti govora o tome da avangarda unitava prolost. Na toj slici je moda i najoigledniji, vidljiv i oima obinih diletanata, stilski utjecaj crnake plastike na kubizam; upravo tu Picasso poinje oivljavati jednu prolost Afrike i primitivne umjetnosti, jednu pravu prolost, arhajsku i zaboravljenu, potisnutu, neznanu, i jo od linija tih kipia crnakih bogova formira sloenije oblike, kriance, tj. sve u novome kontekstu, evropskom i kontekstu platna. Deformacija proistekla iz

EstetSic!a

77

tenje za hijeratizmom i zaudnim, raspravanja oblika. Oblik se razbija u rasparane volumene. Potrebno je dobro se zagledati kako bismo mogli shvatiti kojoj od pet figura pripada koja ruka: oblici su meusobno zapleteni s intencijom proizvoenja utiska o zbrci. Ta kompozicija, policentrina, ekscentrina, ipak je tradicionalna u panjolskom baroknom slikarstvu. Kod, na primjer, Goye u Porodici Karla IV. Ali Goyini oblici su neusporedivi s Picassovim, izmeu ostalog i zbog Picassovog crpljenja iz crnake plastike. Mirna nepominost je isto tako upeatljiva kao i nagla kretnja, ali povezanost tih nespojivih elemenata! Ta djeluje daleko upeatljivije. To je znao kubista. Les Demoiselles dAvignon uzbuuje i uznemiruje daleko vie od crnakih idola ili od Goye. Dakle, nov kvalitet. To je vano. U razliitim manifestima avangarde jest proglaen raskid sa prolou i to pomuuje rasuivanje. Ali i umanjak je prije narandast nego ut. Hoemo rei da je za razumnu ocjenu teza iznesenih u avangardistikim manifestima potreban je razuman italac, a ne avangardist ili Snupi. Avangardisti viu, u afektu i, u svome stilu, pretjeruju: zbaciti Dostojevskog, Tolstoja i Pukina s parobroda savremenosti! To je izvjesna tradicija, a ne tradicija uope, ne prolost uope, ne Verhaeren, Nietzsche, trubaduri ili Njekrasov na primjer, ve nacionalna i posveena prolost. Negira se klasina prolost ponajvie, muzealizirana i iscrpljena kultura, neivotna i zloupotrebljena, kanonske ikone ponajprije: ne mee Marcel Duchamp brkove Mona Lisi tek zato to mu je bila pri ruci! Ali se i usvajaju neke zanemarene prolosti, potisnute tradicije i njihovi svjei, nedokrajeni stilski instrumenti: okeanijska, afrika i umjetnost amerikih Indijanaca, starokitajska i starojapanska, starogotska, staroslavenska i jo neke starostavne umjetnosti. Japansko slikarstvo, ono je za impresioniste bilo jedna velika kola posmatranja: ono ih je opskrbilo duhovnim naoarima s kojima s mogli ugledati prizore to ih njihove zapadnjake oi zbog hiljadugodinjih navada nikada vie ne bi mogle primijetiti. Zato Van Gogh bjei iz Pariza u Orivansu? elio sam da vidim drugaiju svjetlost, vjerovao sam da u, dok promatram prirodu po svjetlijim i prostranijim nebom, dobiti taniju ideju o tome na koji nain na koji gledaju i crtaju Japanci. Savreno originalan, Van Gogh je bio za ekspresioniste ono to je staro japansko slikarstvo bilo za njega. Govorili smo i o kubizmu: na

78

EstetSic!a

kraju, znamo li ta je samo Cezann znaio za kuistiku optiku, pitanje prirode avangardnog novoga moralo bi biti zakljueno. Nemogue je umjetniku unititi prolost, to je tano; samo, to vai i za modernizam: pokuaji oslobaanja od svih utjecaja su zavrili u provaliji Niega, u muku, praznom papiru, poderanom kartonu, platnu, i nisu modernizam, jer nisu rezultirali umjetnikim djelima, ve su to samo izjalovljene hipoteze megalomana. aba koja je, napevi se da i sama bude velika kao slon, postala haotini niz mrlja i komada, neuvisli poredak boja, koja je postala nita: to jest samo se rasprsnula. Unitavati svu prolost, to znai unititi bilo kakav govor (jer i govor crpimo iz prolosti), to nije umjetnost; to nije modernizam, modernizam je ivio od oivljavanja izvjesnih tradicija. I avangarda je imala svoju tradiciju. Uranijum je, takoer, sainjen s pomou nekih bogomdanih elemenata. Neprekidna jurnjava barbarskih hordi, gladnih i ednih stalno novih zemalja, i neprekidno gaenje i unitavanje svih znakova prolosti, prije svega klasinog grko-rimskoga nasljea; unitavanje i jurnjava to su, zbog ekstremnosti svojih namjera, zapravo od sebe samih osueni na nestanak, jer kada se uniti sva ta prolost i kada se osvoje sve zemlje, kad se sve to iscrpi, vie nee ostati nita, a oni ne znaju ivjeti drugaije, sjedilaki. Ta jurnjava i to unitavanje, to samoiscrpljivanje u jurnjavi i u unitavanju, to samoubistvo to je modernizam za Umberta Eca i postmoderniste. Modernisti se jesu voljeli poistovjeivati s barbarima, ali barbari koji su napadali Imperij i njegovu antiku, nisu bili u neprestanoj jurnjavi za novim i neopljakanim: Burgundi i Vizigoti su takoer imali i svoje dugovjene naseobine, zapravo vlastita kraljevstva na zapadnoevropskome tlu; Vandali su dugo vremena, ak za vremena nekoliko njihovih kraljeva, ostali u sjevernozapadnoj Africi; Langobardi u dolini Padusa; o Francima da i ne govorimo. Barbari su osnovali nove zemlje, napravili geografski otklon od epicentara antike civlizacije, i oznaili prekretnicu u razvoju evropske povijesti. Barbari devastiraju prolost Imperija, ali imaju i svoju prolost, nju i uvaju. Tako i modernisti: nisu bili vjetrogonje, to jest znali su zastati: imali su svoju prolost. Njihova prolost, njihova tradicija, su, kako smo ve nekoliko puta rekli, svi ovi i jo mnogi drugi barbari. I ne samo barbari, ve i neki modernovremenski utjecaji.

EstetSic!a

79

Modernizam, to nije eksperimentalna hemija koja traga samo za izmiljanjem novih elemenata, iznalaenje novih stilskih uranijuma i plutonijuma, potreba za stalnim irenjem stilskog Mendeljejevog sistema svjetske literature; to samo o njemu misle postmodernisti. Modernistika hemija je prije u potrazi za novim jedinjenjima ve postojeih elemenata, potjera za novim arobnim molekulama; to je alhemija prije svega. ak i oni modernisti za koje se u kolskim prirunicima kazuje da su izumitelji elemenata, nisu negoli dobro umijeali bogomdane atome. Uzmimo neke osnovne figure modernizma u poeziji i prozi, kao dokazni materijal. Baudelaire i Joyce to su alhemiari, kat exochen. Oni su paljivi skupljai sastojaka i izumitelji recepata. Savreni poznavaoci elemenata i tvorci majestetinih molekularnih formula. Baudelaire je svojom estetskom teorijom, prije negoli svojom (iako originalnom, ipak nemoderno diskurzivnom) lirikom, otvorio put simbolizmu; a kao estetski teoretik je zapravo sintetiar; njegova teorija poezije je pabirenje iz Poea, Theodora Hoffmanna, Novalisa, iz francuskog romantizma, Parnasa Teophilea Gautiera, Swedenborgove mistike itd. Nije potrebno ii dalje u naoj antiekologijskoj tvrdnji. Amalgam dakako, ali i udo: njegova teorija je sjemenka iz koje izrasta sva moderna lirika, i svaki pupoljak na toj razgranatoj kronji ima itekako veze s ovim bogom pjesnika. Ili Joyce. On je na podruju romana zacijelo najvei tvorac stilskih sinteza: vei je sintetiar od Baudelairea! Njegovo djelo to je sloeni hemijski spoj od elemenata sa posve razliitim svojstvima; on operie sa najraznolikijim postupcima, od suhe proze do paratakse dadistikih manifesta. Ulysses je u tome smislu jedna sloena i arena mjeavina. Koliki je samo utjecaj na primjer futuristikih manifesta u tom romanu, u njegovoj sintaksi, interpunkciji, ritmu, i koliko je jo filoloki neispitana ta veza! Joyce, na kraju svih krajeva, nije ni izmislio taj svoj tok svijesti, ve neki Francuz. Ali ko jo zna za tog Francuza? Joyce je, s pravom, najznaajniji moderni romansijer, a ti stvaraoci novih elemenata, to su endemi! A jo su rjea vrsta oni koji su izbjegli sudbinu izumitelja struje svijesti. Takvi su na primjer Rimbaud i Mallarme. Oni su nuklearni fiziari svijeta modernog pjesnitva! Oni su stvorili nove elemente, uranije i plutonije moderne lirike: nove tehnike, nove figure, nove sintaksike kronje, nov lirski jezik, nov nain itanja, nov

80

EstetSic!a

nain djelovanja u poeziji, a radijacija njihovog utjecaja je na boanskom stupnju: lirika 20. vijeka, od Valeryja do nadrealista, od ruskih futurista do Federica Lorce i Ujevia, ma koliko izvjesni pjesnici bili znaajni i originalni, ne donosi niega elementarno novoga, ve su to razliita jedinjenja onih starih, bogomdanih i ovih novih, simbolistikih elemenata. A sve je to, kako maloprije rekosmo, nezamislivo bez Baudelaireovih teorijskih formula. Pa, onda kolikog samo utjecaja na tu modernopoetsku nuklearnu fiziku imaju formule bajalica drevne magije ili mistika Balanchea i Lvyja! Pjevao sam o zlu kao Mickjevi i Byron, Milton, Musset, Baudelaire, itd. Naravno, malo sam proirio dijapazon u namjeri da donesem neto novo toj uznemirenoj knjievnosti... Malo sam proirio dijapazon... To kae Lautreamont! Izvjesni obziri nas sprjeavaju da idemo dalje, ali ve i nakon navedenoga, smijemo primijetiti: ako modernizam ne oivljava prolost, onda mi uope ne znamo ta te rijei (tj. modernizam i prolost) znae. Moderno vrijeme, to su prije svega nevieno proirene komunikacijske mogunosti: arolijske mogunosti raznih proteza ovjekovog glasa, ovjeanstvo koje broji milijarde glava... O tome smo ve govorili. Ali daleko od toga da smo iscrpili, da smo mogli iscrpiti, znaaj tih injenica. Znaaj tih fakata samo za knjievnost! Komunikacija meu najudaljenijim i najrazliitijim kulturama i metodima umjetnikog i neumjetnikog oblikovanja: sjetimo se jo jednom prolosti Gospoica iz Avignona, ili pak Bretonovih predgovora zbirkama pjesama i izlobama crtea luaka i djece. Pristup najrazliitijim znanjima: od marksizma do sufijskog islama, od psihoanalitikih teorija do okultizma. Knjievnost u doba tehnike je presudno odreena tim stanjem sveope razmjene znanja i iskustava, i svemogunostima tog stanja; u znaku je svih tih nesluenih i bizarnih susreta, u znaku cijelog svijeta kao tradicije, svjetske knjievnosti i svjetske tradicije. Taj svijet meunarodne saradnje postojao je mnogo prije OUN-a i postmodernizma. Npr. ve u doba onog slijepog rapsoda. Ta postmoderna Aleksandrijska knjinica, Babilonska biblioteka ili kako ve, to je zapravo podvala, vercerska etiketa, samo reklamni pojam. I neka nam oprosti duh Borgesov, ali hoemo da kaemo sljedee. Pretpostavljati da je modernizam unitavanje prolosti, prolosti kao takve, ienje od utjecaja, neprestana jurnjava u novo, uvijek novo, uvijek u

EstetSic!a

81

apsolutno novo, i da je to novo zbog sebe takvoga, apsolutnoga, danas isrcpljeno, i da bi traganje bilo uzaludno, i da je zato novo danas nemogue, da treba priznati prolost, da joj se treba vratiti, vratiti se onome to je mogue, to jest ironijskom sagledavanju prolosti; pretpostavljati i zakljuivati tako, to znai vidjeti stvari kao g. Eco. To jest postmodernistiki. To jest pogreno. Glupavo. Ta opozicija izmeu modernizma i postmodernizma, da prvi negira prolost i priznaje samo novo, dok drugi priznaje prolost i samo negira novo, to je izvjetaena opozicija, lana: kako smo ve vidjeli, modernizam uope ne ponitava prolost kao takvu, i njegovo novo niukoliko nije van svake prolosti; ve priznaje prolosti i zapravo tek oivljavajui prolost on dokuuje novo. A postmodernizam je potekao iz zablude, i sam je jedna zabluda, i umrijet e kao zabluda, i takav ostati u pamenju, tj. kao zabluda. Ako uope ostane zapamen, jer nije htio ponuditi niega novoga, ili jest htio ali nije mogao: ak ni ta njegova Aleksandrijska biblioteka nije njegova, ve od davnina. Postmodernizam je bolesno ambiciozni egrt koji je ubio majstora, a zatim sve prikazao kao sluaj samoubojstva; kao nesretan sluaj, kao neizbjean sluaj, kao logian slijed stvari. Kao oekivan razvoj. I sve je naoko ispalo savreno: radionica, ugled i muterije, sve majstorsko ostalo je samo za njega. Sve majstorsko, ali za egrta. Dakle, sve, ali samo naoko savreno. Sve je zapravo polo naopako. Onoga trenutka kada je trebalo ponovo poeti raditi ispostavila se istina: nepokradeno je ostalo ono najvanije. Jasno, radi se o majstorskom znanju, a za to su bile potrebne godine dana krae, tj. rada i iv majstor. To je sad bilo posve nemogue i nelogino! Ovako je samo egrt rasprodao alatke i majstorsku radnju trgovcima starim gvourijama: radionicu (koja je sada zapravo trgovina) sada posjeuje vie naroda. La je uinila da opet sve izgleda oekivano i logino. Majstor se samo zavaravao, jer zanat je zapravo izumirao, tj. izumro: tj. bolje je bilo radnju iskoristiti za prodaju staroga gvoa negoli nekorisno majstorisati, iscrpljivati matu i tijelo uzalud, praviti Ono to nikome nee trebati, ubiti se na kraju iscijeen. Sve je tako logino i svi su povjerovali. Svi sem onih koji su poznavali samog egrtovog mentora, i koji su morali znati da se On nikako nije mogao sam ubiti. I sada nakon etrdesetak godina poslije smrti njegove savjesti, tj. majstorove smrti, gledamo laova kako i sam umire, i izgleda nam kao mizerna pojava.

82

EstetSic!a

Govorili smo kako je doba tehnike zapravo doba meunarodnosti, meunarodne ovisnosti. Izolacija neke od nacije vie nije mogua, ni ekonomska, ni kulturna. Zemljotres u Japanu, znai i ekonomsku krizu u Japanu, a ekonomska kriza u Japanu znai i skuplji kruh u Gani. Ili: pokrteni Indijanci u unutranjosti Amazona s virtuoznou samog Menuhina gudaju koncerte Paganinija! Slino i u knjievnosti. Voditi se samo za lokalnom tradicijom, to danas znai i ne moi poroditi novo. Kao to novo nije ni uvoenje svjetskih trendova u lokalne okvire, tj. Jovan Dui ili hrvatski fantastiari. Ba kao to u oba sluaja ne moemo oekivati niega knjievno vrijednoga. Pogledajmo, na primjer, samo ta bi to u naoj knjievnosti moglo stajati kao vrijedna i svjetska knjievnost. Krlea je napisao jedan roman bez kojega bi bilo nedovreno 20. stoljee u evropskoj literaturi, to je zasigurno. Taj njegov glavni junak, neurastenik koji se spaava njegovanjem estetskih senzacija, jeste samo varijacija Axela Villiersa de lIsle-Adama, Baudelaireovog Samuela Cramera, Laforgueovog Lohengrina, Hamleta iz Mallarmeove drame Igitur, Huismansovog Des Esseintesa, Proustovog junaka... Svaki od njih je kao odsjeen komadi slike, i tako lien odnosa prema podlozi, njegova pozicija u drutvenoj kompoziciji, odnos njegove figure prema drugim figurama u toj kompoziciji: graaninu, boemu, seljaku, nauniku, filozofu, fabrikantu ili plemiu, jest nemogu, samim ime je i nemogua moralna problematizacija njihovih odnosa, i taj odrezani komadi je u tom smislu ostao obesmiljen; svaki je, iako dovren u sebi samome, ipak ostao nedoreen. Naravno, svaki osim Filipa Latinovicza. Artistika i socijalna proza u jednome: spajanje nespojivoga! Ili kod Crnjanskog, gdje je jo izraeniji taj kontrast. Moji mrtvi drugovi, trenje u Kini. ....Moji mrtvi drugovi, trenje u Kini, priviaju mi se jo, dok ovde utim, bdim i mrem. On dovodi u vezu leine svjetskih ratova i panteizam stare kineske lirike, Lao Cea! Pogledajte u Dnevniku o arnojeviu: tu su lie i trenje Li Tai Poa zajedno sa krvavim listovima (sa zgnjeenim glavama i rasporenim drobinama) ratnog naturalizma. Na glavnom putu smo dobili tri teke granate. Bilo je ve dosta mrtvih. Navikli smo se. ume su bile sve lepe; zlatne, crvene, mlade ume. Uporedimo li pjesme Crnjanskog sa onim Duana Vasiljeva vidjet emo svu veliinu prvoga. Ta njegova bizarna kombinacija tek uspijeva svojom jodnogorkom ironijom dati

EstetSic!a

83

lirski uinkovito ovjeka koji pjeva poslije rata: te trenje su smirujue lijepe i zaviajne, ali esto i gorke, esto crvave, zbog silnih leeva pod njima. Vasiljev se pobojao da pjeva o bilo emu drugome osim o leevima... To nije bilo dovoljno da se pjeva o leevima, to nije bilo dovoljno da se zapanji modernog itaoca. Tu jo treba biti indiferentan i slijediti prirodu (uang Ce). Vei luak je onaj ko u Dvadesetom vijeku govori kako vlada svojom sudbinom, negoli onaj to veli da sve to zavisi od cvjetanja jedne rumene biljke na Cejlonu. To je Crnjanski znao. Spajanje nespojivog i govorenje neuvenog. Ta njegova bizarna veza je poput metafore: spajanje dvije stvari koje do tada nisu... Umjeti biti originalan u knjievnosti znai zapravo umjeti napraviti uspjelu metaforu! Imati, prije svega, pjesniko ulo. Porast komunikacijskih mogunosti je neizbjeno i porast literature o knjievnosti, prije svega, porast naune literature o knjievnosti. I to ima itekako veze s naom temom. Pogledajte, na primjer, radove modernih filologa o Rabelaisu. Skoro svi elementi koji se sjedinjuju u Rabelaisovom djelu poznati su iz poznog srednjeg vijeka: grube i aljive narodne prie, kreaturalno shvatanje ljudskog tijela, nedostatak stida i uzdrljivosti u seksualnom smislu, mijeanje takve realistike sa satirinim ili didaktinim sadrajem, haotino nagomilana i katkad teko razumljiva uenost, upotreba alegorinih figura u kasnijim knjigama. Ali on realistiki podraava zemaljski ivot koji trijumfuje, to je nehrianski, to e rei, i potpuno suprotno cjelini ideja poznosrednjovjekovne kreaturalne realistike. Te pojedinane i preuzete elemente Rabelais pojaava, i jo im daje jedan sasvim drugi smisao, suprotan njihovom srednjevjekovnom; potpuno im mijenja namjenu i funkciju. Rabelais je neki James Joyce poznoga srednjeg vijeka! To se o Rabelaisu nije moglo znati prije moderne filologije. Pogledajte ta je napisano o Komediji, o Don Kihotu, o Iskuenju sv. Antonija... Ali, ta filoloka komparativna djelatnost osim to zna biti otkrivalaka, zna i guiti otkrivanja novoga. To se posebice odnosi na sagledavanje savremene literarture. O Rabelaisu nije donesen sud po kojem je on samo narodna pria poznoga srednjeg vijeka plus antiki humanizam, tako i u komparativistikom suenju savremenoj knjievnosti treba pristupiti, ako ve ne moe sine ira et studio, onda makar, bez vjere da jedno knjievno djelo moe na zbir stilskih utjecaja. To ne znai da ne moe postojati knjiga koja je uistinu prosti

84

EstetSic!a

zbir stilskih utjecaja, samo to nije knjievnost, ve roman Muharema Bazdulja. A granica izmeu sinteze koja daje nov kvalitet i epigonije, ta granica je spoznatljiva, samo ukoliko je ne kroje novinari, profesori estetike na naim filozofskim fakultetima ili profesori semiologije u Bolonji. Sve se ovo o emu govori jasno vidi na primjeru Danila Kia. Taj Danilo Ki, on pie u postmoderno vrijeme i uspijeva u svojim prozama biti originalan i inovativan u smislu stila; on ne ukida prolost, izvjesni utjecaji na njegovo djelo su oigledni, uostalom, nai ete kako i sam o tome (preesto i pomalo neukusno) nabraja: Flaubert, Andri, Borges, Isak Babelj, Krlea, Varlam alamov, Solenjicin itd; Ki nije nikakav srpski borhesovac, ba kao to ni Borges nije nikakav argentinski poovac! Ki nije u literarnom smislu ni alamov, ni Solenjicin, ni Karlo tajner, ni Robbe-Grillet, ni Borhes, niti neki Irfan Horozovi. On je uspio dati novo: kakve veze imaju Borges i Varlam alamov, to smo vidjeli u Grobnici za Borisa Davidovia. To spajanje nespojivog. I taj Danilo Ki, je zapravo na dokazni primjer da i u postmodernom vremenu mogua stilska originalnosti i novost. To je njegova vrijednost, a ne nekakvi protulijevi kroei njegovog resantimana upuivani svim iole crvenim glavama. Umjetnost pridavanja vlastitog smisla tuim rijeima: jednako u prozi i u poeziji, to znai, oivjeti rijei, ispuniti ih novim, vlastitim i literarnim smislom, to je umjetnost stila. I to je, prije svega, pitanje pojedinanog talenta, ili boije davanje, dar muza, kako se to ve nekada objanjavalo. Bez oivljavanja prolosti ne moe biti knjievnosti. Jednako kao to je i bez prevazilaenja prolosti ne moe biti. Slaemo se sa svim onime to je Poe jednom rekao, da je originalnost stvar izuavanja, to ne znai da je to stvar koja se moe preneti nastavom. A kako smo ve rekli, mi u ovom svijetu krcatom informacijama, nemamo vremena zadravati panju na neemu posve poznatom, tj. dosadnom kao vakaa guma. Mi to preskaemo. Zastajemo samo pred originalnim. Traimo novo. Jer je novo mogue. Kao to je bilo mogue u knjievnosti, od Dantea do Danila Kia. Novo kao nove kombinacije rijei. Nita vie od toga... Nita manje od toga! Mi piemo ovo za one koji imaju imalo mozga i u njemu poznavanja knjievnosti. A ne za postmoderniste. Jer da ti ubogi postmodernisti imaju imalo mozga i pojma o svemu to govore, oni nikada ne bi tvrdili da novoga vie ne moe biti,

EstetSic!a

85

tj. da ga zato i ne treba biti. Zato to ti postmodernisti (ako ve dobro pamtimo tu njihovu argumentaciju protiv totalitarnih sistema modernizma) tvrde kako je stvarnost uvijek nedoreena i kako je neiscrpiva u toj svojoj nedoreenosti, kako se ona stalno kree, kako njezinih neizbroj mogunosti izmie bilo kakvom sistematskom opisu, kako se uvijek otvaraju neki novi i neopisani momenti stvarnosti: kako je stvarnost neopisiva do kraja, kako je svijet otvoren, kako je on prije mogunost negoli postojanost; kako nas je zato budunost svaki put ismijala kad smo mislili da poznajemo stvarnost, kako je sve reeno, i da moemo anticipirati budunost... Svijet je otvoren ba kao to je i novo mogue. Osim toga, glupavo bi bilo i pomisliti da su u 3000 godina samo evropske literature i mogle biti iscrpljene sve kombinacije, i da danas sa ta tri milenija literarane tradicije, u tehnikome svijetu i nevieni novim oblicima iskustva, nemamo zapravo iz ega stvarati novo! Glupavo kao i sam postmodernizam. Mi zato moramo traiti i oekivati jednu novu knjievnost, bolju knjievnost, drzovitiju, muevniju... Ukoliko ne dadnemo nova djela, mi emo u oima knjievnih bogova ostati mizerne pojave. Ukoliko ostanemo. Ukoliko ostanemo pri pameti u mukama ovog postmodernog stanja. Nae vrijeme je vrijeme profesora i novinara prokrijumarenih u literaturu, vrijeme njihovih novinarskih i profesorskih mudrolija o knjievnosti, vrijeme profesorske i novinarske korupcije na literarnoj sceni. Knjievnost je svim time oneozbiljena. Taj vraji mizanscen! U knjievnost vladaju profesorske teorije. Na primjer, na osnovu lingvistikih teorija nekih pariskih filozofa iz 60-ih i 70-ih godina prolog vijeka, sumnja se ak i u mogunost da jezik, tj. knjievnost, moe prenositi zbiljsko iskustvo, ve se (knjievni) tekst shvaa kao iskaz o nekom drugom tekstu, o ovaj o nekom drugom, i tako ad infinitum. Rijei su izgubile vezu sa stvarima. Tako su se pisci poput Johna Bartha okrenuli parodistikom odnosu prema eljama modernistike knjievnosti da uoblii iskustvo, da simulira zbilju; parodijski se odnose prema jezikim i knjievnim konvencijama to je njihovo rjeenje. I tako ad infinitum. U jeziku je izvjesna samo znaenjska nestabilnost i sudbina bilo kakavog pisanja je neograniena igra neodredljivih znaenja.1 Rekosmo igra; to je kljuna rije kada savremeni knjievni teoretiari i postmoderni pisci, poput Rolanda Barthesa, govore o funkciji knjievnosti u

86

EstetSic!a

savremenom svijetu. Uz igru, dakako, ide i zabava, pa se u postmodernoj literaturi nazire knjievni model kojega neki kritiari i poetolozi (spominje se izvjesni Leslie Fiedler) smatraju ansom knjievnosti dananjice, a tj. pisanje koje e premostiti jaz izmeu ekskluzivnog, ak u izvjesnim vidovima ezoterinog, modernizma i tzv. popularne kulture. Tako i Umberto Eco: Htio sam da se italac zabavlja. Barem onoliko koliko sam se ja zabavljao. To je veoma vana stvar, koja se, izgleda, sukobljava s misaonijim idejama koje, ako nam je vjerovati, imamo o romanu. (Postile uz Ime rue) Taj Ecov roman prodat je u vie od 30 miliona primjeraka! Ipak, Eco je nedavno, tj. nakon tridesetak godina, napisao i novu verziju svoga romana. To jest pojednostavljenu verziju Imena rue. Pisac je, kako se navodi u saopenju njegovog izdavaa, odluio izmijeniti tekst romana i to tako to e biti izbaeni podugi opisi, eruditske reference i pasai na latinskome, a sve da bi roman uinio pristupanijim novoj, digitalizovanoj italakoj publici. Pisac ipak nije izmijenio radnju niti strukturu romana, te je roman u svojoj sutini ostao isti, zajamio je izdava na kraju svog saopenja. Jo jedan profesor, pisac evropskih obzora, cijenjen evropski akademiar, prorokuje o sudbini knjievnosti na sljedei nain: Nepovrativo je, naime, nazona svijest da su mogunosti jezinog oblikovanja ograniene i da se zbog toga i nova iskustva moraju povjeriti fondu postupaka koji se sve ee ponavlja. Naivno bi bilo smatrati da e neka zgonetna dijalektika mudrost povijesti nove ivotne procese popratiti i novim oblicima organizacije teksta. Prije e biti da je nastupio povijesni trenutak koji potvruje uvid da e umjetnost uope a knjievnost zacijelo nee biti izuzetak poivjeti drukijim ivotom u javnosti nego u prethodnim razdobljima. Vraamo se time razmatranju s poetka ovog poglavlja. Epohama emancipacije umjetnosti estetsko je stvaralatvo bilo poprite snova i ekstaza, ali i organon istine, cijele istine o ovjeku. Znakovi upuuju na to da e se umjetnost rastati od te patetine uloge i da e u njoj prevladati oblici manje ili vie suptilne igre. Mogunosti jezikog oblikovanja su ograniene; novoga nee biti; knjievnost e odbaciti tu patetinu ulogu organona istina, i u njoj e prevladati oblici suptilne igre. U te etiri proste reenice saeta je sva misao postmodenizma. Koliko samo besmisla u te etiri reenice! Pa zato, dovraga, igra? Zato ne istina? Gdje smo mi danas? I kako smo to? Da

EstetSic!a

87

bi nam knjievnost trebala postati oblikom igre. Igrom je ona bila u junakim vremenima. Jesu li ovo junaka vremena? Ako je patetino dodijeliti knjievnosti ulogu organona istine, ta onda znai odrediti joj ulogu vie ili manje suptilnih oblika igre? Je li to ironijski ili svinjogojski pogled na stvari? Je li to opravdano ili je po miloj voljici? Igrati se u literaturi, je li to znai da na svijet nije satkan od oaja i besmisla, od haosa i zloina? Od duboke psiho-fizioloke nelagode. Da li to ivimo u nekim idealnim drutvenim porecima? Jesmo li to razrijeene sve protivurjenosti historijskog kretanja? Jesmo li na kraju povijesti? Na kraju vremena i prostora? Ne postoje vie ni metafizike smetnje, je li? Da se konano moemo na miru igrati?... Zato onda itati one koji nisu pisali literarne igrice? I oni e nastaviti da postoje kao knjievnost i u naem vremenu. Kako emo itati sve koji su smatrali da uobliuju iskustvo i govore o zbilji? Hoemo li ih onda smatrati dvopapkarima? Magarcima koji ne ele da se igraju s nama, ve magare tamo neto svoje... Evo ta na primjer, onaj maloprije citirani profesorski profet, u istoj knjizi, kae za Kafku: to vrijedi za odnose unutar knjievnosti, vrijedi i za doivljavanje zbilje oima italaca. Kafka nije stvorio samo svoje pretee i svoje sljedbenike u knjievnosti nego i u realnosti. Otkad postoje njegova djela, svijet je u opaanjima senzibilnih ljudi dobio nove karakteristike. Kafka je u oima svojih italaca promijenio izgled svijeta. Pretpostavljamo da itaoci Kafke imaju bolji uvid u stvarnosti? Svejedno, na kraju. Kafka nije nikakav realist, ne mora ak ni oponaati stvarnost, a ta njegova opet knjievnost ipak ima duboke veze sa stvarnou, sa njezinim izgledom u oima italaca, tj. sa istinom i lai o njoj. Rijei jesu izgubile vezu sa stvarima: teorijske rijei. One su se osamostalile; taj prazni jezik koji vie ne govori ni o emu osim o sebi samome. Izvjesne lingvistike teorije nemaju nikakve veze sa iskustvom, a oekuju da ih se uzima za ozbiljno. Taj teorijski Pariz! I te njegove vraje teorije! Nakon svega toga trebat e nam nekoliko dobrih uki od strane zdravog razuma da doemo sebi. Zamislimo da je Rimbaud u tome smislu postupao par ordre Karl Marx: zaboga, on nikada ne bi napisao ni retka! Savremena knjievnosti upregnuta u nepokretna kola silnih tih nesavremenih teorijica lii nam na nekakvog sipljivoga magarca koji ne moe vie ni makac, i zato nam je i smijena, prilino beznaajna. Ili smo mi zapravo smijeni i mazgovi, a svi oni za koje se po sebi

88

EstetSic!a

razumije kako je svaki taj nekakav Kafka ili Rimbaud djeija igrarija i nekakva dragunlije, i da je prava stvarnost van svih tih priam ti prianja, dakle, da su svi ti poslovnokonkretni ljudi i svinjogojci zapravo i tako nesvjesno osvijeeni spram nas, mazgova? Tu nema kompromisa. To nae vrijeme ta je ono? ta smo to mi ljudi doba tehnike? Kakve smo to promjene pretrpjeli pa se imenujemo uz taj samozadovoljni germanski patos? Ljudi u dobu tehnike. Ne, to nije uobraenost; prije govorimo sa sjetom. Mi smo tek tehniki ljudi. Pogledajmo, na primjer, sljedei opis nae doivljanosti. Nai osjeaji prostora i vremena su neto sasvim novo negoli prije tehnike. Promjene u doivljaju prostora u doba novih saobraajnih mogunosti, ta planetarna povezanost, est milijardi glava u jednome tijelu, to je znailo i ukidanje doivljaja ogromnih udaljenosti. ta je nama jedriti po kozmosu ili kampovati na Mjesecu! ta nam je to vie daleko? Kad mi to tugujemo, ispod golog mjeseca, to vie ne moemo nekome poslati pismo! Te pjesme se vie ne pjevaju ni u rovovima: svi dananji ratnici, povratnici iz rata postaju literate, tj. skupe sva svoja pisma i dnevnike zapise. A svi nai ini i beini golubovi pismonoe su bri od onih krilatih bojih izaslanika. Je li uostalom i nae vrijeme vie onom bogomdano? Mi, recimo, nikada bismo ekali nekoga evliju da, nagazivi nam nogu, povede i nas na kraj svijeta. A nai letei ilimi prebrzo lete da bismo imali vremena za neke pustolovne doivljaje. Ako je vrijeme kod starog ovjeka protjecalo kao rijeka, nae vrijeme je zemljotresom gonjen talas Tihog okeana to juri stotinama kilometara na sat. Mi jurimo stotinama kilometara na sat. Taj na bijesni ritam ivota! Taj na uravnoteeni ritam ivota. Nae tanano rasporeivanje naega vremena: na poslu, u uredima, za aparatima, u fabrikama, u prometu, nae slobodno vrijeme, pred televizijom, u kinu, za raunarom, na jutarnjoj kafi, u itanju novina, u etnji, u etnji psa, u dogingu, na brzom doruku, na jo broj uini, na suprunikoj veeri, u terevenenju, u krevetu, u odmoru, u seksu, u etkanju zubiju, u podrezivanju dlaka u nosu, u eljanju, u prometu, na poslu, u uredima... Sve je to nae organizovanje i planiranje predvidljivo kao idui pokret kazaljke na satu. Mi smo tani! Nai dani idu ukrug kao sat. Mi ivimo ukrug. Mi smo regulirali svoj ivot do u minutu. Hoemo doivjeti najvie ivotne intenzitete u minutima.

EstetSic!a

89

Hoemo zabavu, ali brzu. Mi hoemo znanje, ali relevantno za berzu i berzu rada. I, naravno, brzo znanje, ekspresno. Mi imamo sve u svome r-okovniku, mobitelu, raunaru. Mi imamo milijarde minuta ve isplaniranog vremena. Mi nemamo vremena!... Postali smo razumna bia. Zbog zahtjeva koje svijet, koje drutveni svijet, poslovni svijet postavlja pred nas, mi moramo njegovati na intelekt prije svega. Od nas se trai preciznost, domiljatost, visprenost, nebrzopleta brza reagiranja, prilagoavanja, u saopavanju, u referisanju, u djelovanju... Analitika i funkcionalna bia to smo mi. Politiki analitiari, ekonomski analitiari i vojni analitiari, matematski analitiari, nuklearnofiziki, hemijski analitiari, nogometni analitiari, analitiari umjetnosti, i kulture uope, analitiari za sve i svata, pri ambasadi Kraljevine Norveke, Kraljevine vedske, Ujedinjenoga Kraljevstva, Evropske Unije, Republike Slovenije, Republike Francuske, Republike Ove, Kraljevine One... modni analitiari, analitiari ute tampe, palanaki profesori i ajanaki filozofi, filozofi analitiari bitka, profesori analitiari knjievnosti, analitiari za meunarnodne odnose pri centrima za meunarodnu saradnju meunarodne zajednice... ralanjivanja meunarodnih kriza i ratova, nedeljnoveernja televizijska razaplitanja spoljnopolitikih zapleta, analize unutarnjopolitike situacije, analize televizijskih emisija, analize deklaracija, proklamacija, obligacija, velikih i malih naracija, analize regresa, honorara, bonusa, toplih obroka, revizorskih izvjetaja, komisijskih izvjetaja, saopenja, otvorenih pisama, kolumni, feljtona, buljona, makarona, ampinjona i njihovih umaka... Naa svijest ne poprima, sve vie, analitiki i funkcionalni vid; ona je sve to davno poprimila! Analiziram, dakle postojim; to je formula naega doba. On je analitiar to je abrakadabra naega vremena! Ali ta to zapravo znai za ovjeka? On je, bez premca, postao bie razuma. I postavi to ona postao i jedno posve nerazumno bie. Osim to se od njega trai da bude koristan, od njega se trai da i sebe samog analizira, da ralani sebe, da neke dijelove sebe jednostavno odstrani: da ostane sam razum. Analitiari prije svega, i time jo vie nematovitiji negoli prije. Barbarski narodi su matoviti, a tehniki ljudi nisu; njihova tehnika mata je blia trogloditima i njihovoj peini od mate. Zbog toga dananji ljudi su pravi nerazumnici. Jer ive u

90

EstetSic!a

vremenu neprestane i neizbjene kie informacija, i od siline kie ne vide nijednu kapljicu, niti od tog silnog kapanja po njima i pred njima, i svuda oko njih, mogu vidjeti gdje su i kuda idu, kuda trebaju ii. I tako zbog preobilja informacija oni pojma nemaju ta je to svijet oko njih i zato je nerazuman. Misle da je to saetak vijesti ili brzopotezni pregled novina. Ali kojih novina i kojih vijesti? Dananjih, jueranjih, prekjueranjih... Sutranjih? Sportskih, politikih, kulturnih? Tuzemnih, inozemnih, evropskih, amerikih...? islamskih, jevrejskih? ribolovnih? knjievnih? svemirskih?... Sami, sa svojom maloumnom analizom, u cijelom tom haosu slika i rijei, u jurnjavi tog beskrajnog voza novina i vijesti, sami, dakle, ne mogu povezati injenice u stabilnu i cjelovitu predstavu svijeta. Uzroci su previe udaljeni od posljedica. Za to razumu je potrebna i jedna lirska imaginacija. Samo razlaganje je daleko od istine. A i to obilje analitikog smisla to jest i sam besmisao u punome cvatu.. Jer ta je zapravo analitiki smisao? ta ima smisla? Cipela, na primjer, ima smisla za hodanje po ploniku. A hodanje po trotoaru kakvog ono ima smisla? Za odlazak na posao. A odlazak na posao ima smisla, naravno, za raditi u fabrici obue ili analizirati neto u kancelariji, dok svaki taj rad ima smisla sve dok nam zarauje plau; plaa bi trebala imati smisla za platiti raune, kupiti hranu, kaput, benzin za auto, kupiti, na primjer, lakirane cipele; a to zadovoljavanje potreba ima smisla za preivljavanje ili preivanje, tj. za dananje ivljenje, a dananja egzistencija ima smisla jedino ako radimo, i proizvodimo neto, i zaraujemo, i od toga kupujemo cipele, etku, kremu, postolje itd, za njih, i ako u tim cipelama idemo plonikom, na posao... Bez kraja. To je na svijet. To je zapravo jedan haos smisla koji do besmisla razvlai nau pamet! Razum kae kako sve ima smisao za neto, iz ega onda slijedi da sve to i nema nekakvog smisla, tj. cjelina svega toga nema nikakvog viega smisla. Mislimo i govorimo kako je zapravo ivot krajnji smisao svega. Ali to jednostavno nije tano za na svijet. ivot ovdje nije po sebi koristan, tj. smislen, i ako hoe da bude, on mora biti smislen za neto, tj. koristan. Pogledajte samo one drutveno nekorisne; ti nemaju pravo da postoje, ili su pak sami korisnici nekih drutveno korisnih. Sve je sredstvo! ivot je sredstvo, sam ovjek je sredstvo, njegov razum samo sredstvo: nauka je drugo ime za korisnost. ak emocije!

EstetSic!a

91

Bijes, to moe biti dobro za pobjedu, ukoliko ga pravilno kanaliete, ujemo kako trener vie fudbalerima. Ili strah. Prokuranti vrlo dobro znaju koliko je strah od otkaza koristan za uspjeno privreivanje... Nita nije vrijedno, nije ozbiljno ukoliko nije sredstvo, ukoliko nije korisno. Svako ko ne koristi sistemu, kota sistem, objanjava ekonomski analitiar u veernjim vijestima, dok mi klimamo glavom. Koristan sam, dakle, imam pravo da postojim. To je metafizika naega doba. A sve svrhe, kako vrlo dobro znamo, sve korisnosti, samo su znakovi da je neija volja za mo zagospodarila neim manje monim i nametnula mu prirodu funkcije. Dakle, osim to je nae Sve posve besmisleno, ono je i neslobodno. uli smo, na primjer, da je smisao rada u zadovoljenju potreba. Ta fraza jednostavno je prestala biti istinitom. Na svijet je svijet koji industrira sve, pa ak i ljudske potrebe. Da! Ta industrija ljudskih potreba, svima nam je vrlo dobro poznata to je reklama. To je i moda. I ba kako mi radnici proizvodimo robe, tako i robe proizvode nas potroae. A kada zbog potreba profita proizvedemo vie robe negoli to nam treba, onda moramo proizvesti i vie potrebe; to radi reklama. To radi moda, to danas zapravo radi jedna cijela popularna kultura. ovjekove emocije i potrebe podeene su prema potrebama proizvodnje. I vie ne moe biti govora o nekakvoj ravnotei izmeu proizvodnje i potreba, ve samo poveanje naih potroakih potreba zbog poveanja proizvodnje, tj. jo vea brzina proizvodnje i potronje. Dananji ovjek vie nije ni sopstvenik vlastitih nagona! On je proizveden proizvodnjom. Njegovi nagoni, njegovi doivljaji i njegovi osjeaju su podeeni robama serijske proizvodnje. Milioni primjeraka u seriji neke robe, dat e i milione jednakih jedninki, to e rei, individua ponestaje, jer nestaje individualiziranih proizvoda. To je logika naega vremena i prostora. Ko bi danas pravio proizvod kojega moe samo jednom prodati?! Ili koji se ne moe potroiti?! To bi bilo besmisleno sa stanovita naega drutvenog razuma. Besmisleno bi bilo i svim tim bezlinim potroaima, dananjim ljudima, ljudima serija i roba, obinim graanima, demokratima, glasaima, radnicima, potroaima, pripisivati nekakvu linost, nekakvo intelektualno-emocionalno Ja, bilo kakav autonoman duevni ivot. Apsurdno bi bilo smatrati ih nezavisnointelektualnim subjektima, demokratskim birai-

92

EstetSic!a

ma, kao to to rade ustavi i centralne izborne komisije. Izvjesno je, demokratska epoha i popularna kultura, a koja je samo produena reklama, dovest e ljude do jednakosti koju Karl Marx nije mogao vidjeti ni u najluim svojim snovima dijalektikim. Pravi nacrt dananjega ovjeka, to je Paracelzijev model homunkulusa. To je bio pravi futurizam. A od demokratske nauke i od demokratskih univerzalnih deklaracija o univerzalnim ljudskih prava oekivati boljega ovjeka, to je graanski pedagogizam, tj. najobinija baljezgarija, kojetarija. Rekli smo: knjievnost. Ali kakvo rjeenje moe biti ona? Kad je upitno moe li uope preivjeti, to jest moe li biti korisna. Da bude pristupana obinom ovjeku? Vidjeli smo na primjeru najnovije verzije Imena rue kolika je to ludost, koliko smijeno. Moj san bio je da knjigu naslovim Adso da Melk. Ovaj naslov bio bi sasvim neutralan, jer je ipak Adso glas koji pripovjeda. Meutim, nai izdavai ne vole vlastite imenice; bili su preoblikovani ak i Fermo e Lucia, dok su, inae, rijetki primjeri kao to je Lemmonio Boreo, Rub, Metello... ta ovo uope i dovraga znai?! Da izdavai posjeduju i snove u glavi g. Eca?! Da ako nai izdavai npr. odjednom odlue da ne vole imenice da piemo samo s glagolima? Ili ako zavole pisanje samo sa glagolima u infinitivu, jer to je najjednostavnije, da piemo samo u infinitivu. Zamislimo onda jednu infinitivnu verziju Imena rue, tj. verziju za polupismene itaoce, tj. skraenu verziju romana na tri lista i to, naravno, sa ouvanom radnjom i strukturom romana. Poeti, pisati, skratiti, imenovati ruu, saopiti, prodati... Tira od 500 miliona primjeraka! Sunca nam ekolokog, nee ostati nijedno drvo na planeti dok se odtampaju sva ta izdanja! Tendencije g. Eco su poprilino besmislene i sa stanovita obinih italaca i sa knjievnog stanovita. G. Eco moe skratiti koliko hoe svoj roman i ak sauvati radnju i strukturu do kraja, opet e obini itaoci prije pogledati film sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi, jer ti obini itaoci neobino ne vole itati knjievnost. A veresija Umberta Eca u knjievnosti je vea od njegovih tiraa. U literarnom smislu, za g. Eca moda bi bolje bilo da nikada vie ne pie postile za svoje romane; zapravo bolje bi bilo da nikada vie ne pie, ni romane niti postile za bilo ta. Svrha literature je duboko povezana sa pretpostavljenim itaocem. Pretpostavljati obinog itaoca i pisati, to znai

EstetSic!a

93

misliti knjievnost kao formu zabave ili didaktike, najee zabavne didaktike, jer taj obini italac niti eli neto vie od zabave, niti oekuje neto vie od knjievnosti nego brzolaku poduku i obuku, niti moe neeg vieg iscrpiti iz jedne knjige. Pisati danas za obinog itaoca znait biti banalnodosadan kao Umberto Eco, ili kao Miljenko Jergovi, ili kao reklama za porodini sladoled. Hoe li jedna knjiga da bude ozbiljna, danas, ona mora pretpostaviti itaoca koji bi podnio da bude neto vie od toga to trenutno jeste. To je teko, i pretpostaviti, i postati. Ipak, mi ne moemo pretpostaviti da bi se knjievnost zapravo i mogla upustiti u rjeavanja ovjekovog stanja, ukoliko revno ne odbaci taj svoj sadanji i nakazni guvernantsko-harlekinski stav, i pretpostaviti da moe vie od toga. Ne pisati za itaoca glupljeg od sebe samog, to je imperativ dananjeg knjievnika. Ali kako e onda preivjeti? Misliti na ovaj nain sudbinu knjievnosti, znai misliti mozgom homunkulusa, ili nekakvog Umberta Jergovia. Dvije mogunosti. Knjievnost se moe prilagoditi obinom itaocu i opstati. Ili e nestati, ukoliko se bude zatvarala u sebe i hermetizirala. Simpatiju prema prvoj opciji i skepsu prema drugoj, nai ete u svakom novinarskom prikazu svake mogue knjige u naoj zemlji u posljednjih 20 godina, uz sve mogue novinarskoknjievnokritiarske one vakae fraze koje su povadili iz mini pakovanja postmodernistike teorije. To misle gg. novinari. Dakle, potrebno je odmah i kategoriki odbaciti sve to to oni piu o knjievnosti. Oni kau: knjievnost se mora prilagoditi obinome itaocu, ukoliko eli.... Ukoliko eli umrijeti, tad e se knjievnost prilagoditi obinom itaocu, to mi kaemo. ivotnost knjievnosti, nije podudarna nikakvome trinome uspjehu ili slino. Inae, Dan Brown i Umberto Eco bili bi vrhunski pisci. To se razumije po sebi; hoemo rei, ivotnost knjievnosti je u neemu drugom. Knjievnost koja hoe zabavljati; ona mora znati da televizija ili internet mnogo bolje zabavljaju, Manchester United ili Beatles. Da obini itaoci najvie vole itati prevodilake titlove na filmu i da e tim obinim itaocima knjievnost uvijek tek biti dekoracija u baroknoj vitrini. Knjievnost koja hoe poduavati; ta mora dobro znati da kola i nauka mnogo bolje poduavaju, i da e knjievnost u kolskim ili naunim udbenicima uvijek biti tek ukras. Knjievnost kojoj nita nije ostalo negoli da

94

EstetSic!a

zabavlja i poduava ljude, to je jedna leina, kadaver. Ta knjievnost je osuena na smrt ba kao i boina jelka. O tome ete nai ve kod Lecontea de Lislea i Baudelairea. Kada je Sully-Prudhomme pokuavao da pretoi cijele naune udbenike u stihove, de Lisle je napisao: Sve te didaktike perifraze, koje nemaju nita zajednikog s umjetnou, prije bi mi dokazivale da pjesnici u modernom drutvu postaju iz sata u sat suvini. A Baudelaire ponavljajui de Lislea i Gautiera pie sljedeu reenicu: Poezija ne moe, osim po cijenu smrti ili propasti, da se povee s naukom ili moralom. To vai i danas. Svedemo li knjievnost na neto to ona nije, to ujedno znai njezinu smrt. Svejedno da li je to neto: glupava zabava ili najozbiljnija socijalna etika. Teorija o samosvrhovitosti knjievnosti nije nimalo naivna kao to neki naivni i napadni mozgovi misle. ak i u smislu engagementa; danas, u vremenu kada proizvodnja od svega eli nainiti samo robu ili bar reklamu za svoju robu, kada je revolucija samo halucinacija nekih intelektualnih gitarista, a kada su graanski intelektualci trae za se uhljebije po svaku cijenu, angaman mora biti pisan radi angamana! Parnas, ta najnapadanija teorija u naem vremenu, to je moda i najvanija teorija moderne literature! Mi ne mislimo da je to samo pledoaje za opisivanje grkih vaza u aleksandrincu. Ne. To kultno izdavajanje valja razumjeti, prije svega kako su ga razumjevali sami Leconte de Lisle i Charles Baudelaire, tj. kao nastojanje da se u rijeci banalnosti ouva ostrvo duhovne istote lieno bilo kakave graanskibanalno i koristohlepno pojmljene svrhe. Osim tog patetinog smisla, za nas, dananjane, na tom ostrvu ima i mnogo vie sakrivenog blaga nego to se mislilo. Da li e knjievnost imati itaoce, djetinjasto je o tome brinuti. A glupavo je zbog takvih briga devastirati samu njezinu prirodu. Postojanost knjievnosti ne ogleda se u broju njeznih italaca, ve u nainu njezinog djelovanja na itaoce koje uvijek ima; i u tom smislu, knjievnost e postojati ak i onda kada bude imala samo jednog itaoca. Nije vano je li ona pristupana, ve je li vana itaocu; to je causa sine qua non njezine ivotnosti. Jer ona nije ivot, i ne nalazi opravdanje u sebi samoj; ona tek postoji za ivot, i opravdanje moe nai tek u tome da bude vana za ivot, tek za onaj svjesni, ivot ovjekov. Na svijet je pun pojava kao to je pustinja puna, to jest krcat je nevanim, a panja je naa

EstetSic!a

95

karavana koja svaki dan putuje tim pustinjskim obiljem nevanog, i da bismo preivjeli, ta naa karavana ne smije zastajati zarad svakog zrnca pijeska, ulima ga ispitivati, za to nemamo vremena. Da bi zadrala karavanu nae panje knjievnost mora biti vana kao to je vano pustinjsko vrelo. Knjievnost ne moe uope preivjeti ako nije vana stvar! ta je vana stvar, to vrlo dobro znamo; stvar koja ima jedinstvena svojstva, stvar koja moe uiniti ono to nijedna druga ne moe. To se zove i razlikovnim obiljejem. Bez toga stvar zamire, tone u nepregledu pustinjskog pijeska nevanosti. Koliko je samo za Atenjane bio vaan glasnik s Maratona, a danas; danas postoji elektronska pota. Je li neko u posljednjih 100 godinu vidio goluba pismonou? Ili konji; ti su nekada bili najvanije prevozno sredstvo, a danas, u vrijeme maina, oni su besmisleni, osim ako su brzi kao vjetar i imaju svog dokeja, tj. sasvim nov smisao. Jedra nisu bila jednako vana prije i poslije pojave parobroda, a to vai i za vjetar; a taj parobrod, gdje je on danas, kad imamo dizelmotore. emu vie karavane izmeu Medine i Mekke, kada je tamo danas vie nafte negoli pustinje! emu deve, ako nema karavana. Itd, itd. Unutar sveopeg kretanja stvari i pojave se raaju, mijenjaju se, umiru. Stvari i pojave koje ne podnose promjenu vlastite svrhe bre postaju besmislene, to vidimo na primjeru begova i konja. Govorimo o smislu jedra, ili smislu konja i sl. To sve naravno stoji samo sa stanovita ovjekovog ivota. Ali i knjievnost jeste i moe biti samo za onoga koji govori. Ona ipak nije nikakavo govorkanje, ve pojava koja se mora razlikovati od drugih pojava jezika. U Oktavijanovo doba poezija je bila i nekakva ilustrirana enciklopedija pelogojstva, ali emu bi danas takve pjesme sluile pored naune enciklopedije iz apikulture, koja, na primjer, poznaje vie pelinjih bolesti negoli su Horacije i Vergilije mogli i zamisliti. Gordost to neka bude naa osnovna rije kada danas govorimo o knjievnosti! Knjievnost danas moe preivjeti samo ukoliko bude gorda. Knjievnost ne smije ni po koju cijenu pristati na zahtjeve koje joj postavlja proizvodnja; pjesnike snove ne smiju krojiti nikakavi izdavai, naslove ne smiju davati izdavai, knjievnost ne smije biti, prije svega, izdavaeva roba. Knjievnost ne smije biti dopadljiva roba! Ne smije zbog toga biti izdana. Niti bilo kakav moral smije uzaptiti literaturu; klerici moraliziraju, profesori, novinari, ti

96

EstetSic!a

nam sole pamet. Knjievnost vie nije ni katehizis. On ne smije biti stihovni udbenik naunih saznanja. Traiti smisao knjievnosti u irenju prosvjetiteljske kritinosti, umijea analize ili ateistikog morala, to je racionalistiki plemenitonamjerno, to e rei, da ujedno mora biti i poprilino glupo. Za sve to, postoje druga i efektnija sredstva od knjievnosti: zato mnogi danas ne razlikuju ta je to nastava knjievnosti u etvrtom razredu osnovne, a ta knjievnost sama! Tako glupost ini ubojstvo iz nehata. Knjievnost ne smije biti suvina! Knjievnost se mora osamostaliti. Mora biti samohrana. Knjievnost mora u sebi samoj nai svoju svrhu, svoj smisao ne smije traiti van sebe i svog djelovanja. Van svojih, knjievnih efekata. Njezin smisao ne smije biti ouvanje nacionalne tradicije; to mogu i kolske priredbe, televizijski serijali i sline kojetarije. Ukoliko eli preivjeti danas, knjievnost mora moi uiniti ono to nijedna druga stvar ne umije. Knjievnost mora imati samosvojno obiljeje. Ovdje uope ne podrazumijevamo bilo kakva tematska ogranienja, tj. da se moraju govoriti izvjesne stvari, ve oblast dejstva, tj. da se stvari koje se govore, govore na izvjestan nain. Knjievnost mora djelovati na nain, ili bolje rei, na naine na koje druge jezike forme ne mogu. Njezino dejstvo se, po cijenu njezine smrti, ne smije poistovjetiti sa dejstvom bilo ega to sama ona nije; svejedno, bio to filozofski moralizam, nauna istina ili slaganje slagalice. Njezino dejstvo je nezamjenjivo. Knjievnost mora moi ono to nijedna druga stvar ne moe. Svaki knjievni rod mora moi ono to nijedan drugi ne moe. Svako knjievno djelo djelovati onako kako nijedno drugo ne djeluje: mora biti novo. Knjievnost mora pretpostavljati itaoca koji nije samozadovoljan. Ona mora pretpostavljati itaoca koji e tragati za njom, a ne oekivati da ona traga za njim. Knjievnost ne smije biti nikakva kurva obinog itaoca, ve gorda ljepotica koja ga nee htjeti sve dok je takav, obian. Ona mora oboavati svoje djelovanje. Ona ga zato mora i obogoviti! Pokuajmo sagledati ta sve ovo znai na primjeru nae savremene lirske poezije. Postmodernizam je bio u znaku proze. To se najbolje vidi na postmodernistikoj poeziji. Evo ta, na primjer, Quorumova antologija (Strast razlike, tamni zvuk praznine, Quorum, godina XI, br. 5/6) izdvaja kao pjesmu:

EstetSic!a

97

Violina seksa
Na plai u Crikvenici razgovaraju dvije mlade ene Gotovo zaboravivi kolica u kojima lei jednogodinje dijete Ne ujem o emu razgovaraju ali vidim dijete se izvrsno zabavlja prinosei umjesto zveke ustima videokazetu s natpisom Violina seksa Majka je moda planirala zabavu na koju e veeras pozvati dva prijatelja (jedan od njih moe biti i njezin mu) ekran e svuno svjetlucati kao kulisa kolektivnog dahtanja Dijete e spavati u susjednoj sobi sve dok ga ne probudi urlik majinog zadovoljstva onda e se zvuk zanosne violine seksa zaas pomijeati sa zvukom novoroenog plaa Na plai u Crikvenici razgovaraju dvije mlade ene... U smislu utisaka koje moe postii, njihove duine i prirode, i jezikog mehanizma kojim e ih postii, tj. novinarskog stila proste informacije i svakidanje nesvakidanjosti ove situacije, dakle u smislu poetike, estetike i erotike, ova lirska pjesma Mileta Stojia ne razlikuje se od loega erotskog vica u novinskom dodatku. I ako je taj vic antologijska pjesma hrvatskog postmodernizma, onda je ovo alem-kamen bonjakog postmodernizma:

Most na Ugru
Pijem jutarnju kafu u bifeu Milenijum i sluam kako prepriavaju konobarice: da je sino moj komija erif olak propao kroz gnjile daske mosta na Ugru Ali samo do pazuha

98

EstetSic!a

Kobeljao se tako pola noi kao dijete u hodaljki sve dok ga odatle nije samo jednim majinskim zahvatom izvukao njegov prvi komija Bahri Deli I znajui dobro kako njih dvojica ve pet godina ne govore zamiljam olaka kako svuno u mislima psuje i Bahria i Boga i sudbinu to ga ne pustie da propadne skroz u potok Kako se prave postmodernistiki stihovi? Uite u bilo koju lokalnu kafanu. Naruite kafu: bit e dovoljna oljica. Zatim posadite na stolicu pokraj sebe konobaricu ili nekog od stalnih gostiju. A onda posluajte ega ima novoga. To to vam opriaju, za vrijeme dok se vaa kafa ohladila do temperature ugodne za ispijanje, dok se eer u njoj rastopio do prave mjere, to zapiite. To je vaa postmodernistika pjesma. Moda i antologijska, ako ste sarajevski novinar. Zatien pred bilo kakvim kritikim rasvjetljavanjem, sa hiljadama makara svojih nakaznih pojmova (dehermetizacije modernistikog poetskog idioma, demistifikacije modernistike estetske utopije, niveliranja modernistike diferencijacije kodova elitne i popularne kulture itsl.), postmodernizam je doista napravio aradeskni bal, karneval budala u naoj poeziji, i tu se vie i ne zna ko je ko, niti ko pije, a ko plaa, tj. ko je samo budala, a ko lirski pjesnik. Kreui se u rasponu od nazovipobunjene nazovipoezije raznih urnalistikih poetastera i flastera redakcijskih do bakalinskog intimizma marindvorskih starograana i gadljive sarajevske lirske hirurgije, tj. nesnoljivog otvaranja starakih srdaca i gnjilih jetara, izvrtanja smeuranih i rahlih kourina, na CUM-u Sarajevskih svezaka, od venecijanskih jadikovki s perspektivom Bistrika, pisanih izanalim i kao nevaljano sidro hravim jezikom, do ispovijesti poetskih turista s njihovih jutarnjih kafa u ligurijskim hotelima, u nekim najitalijanskijim jutrima od svih italijanskih jutara, od teanjske priam-tipriicu lirike g. Predsjednika Udruenja knjievnika do brzopotezne i mangupske slike fudbalera Zinedina Zidanea u nepravilnom apoteotskom sonetu jednog mangupskog novinara, od vic-ironije i brkova Harisa Dinovia u

EstetSic!a

99

slobodnom stihu do navijake crne ui u kako slobodnom tako i vezanom stihu (Trava ti je rosna, sudbina pakosna, ne daj se Bosno, prkosna i ponosna), od pomujaenog i psovakog jezika feminizma natiklovanih i prefarbanih nekakvih enica do postmodernih ilahija i kasida literarnih fakina i barutovakih tvrdoglavica pod kineskosintetikom francuzicom, naa savremena poezija naprije nam lii na pomahnitalog cirkuskog majmuna koji vie ne zna treba li imperijalnoukoeno jahati na slonu ili luaki skakutati po krokodilovom nosu, pa, majmunski mudar, on za svaki sluaj radi i jedno i drugo! Ona nije vie autonomna, nije samosvrhovita, ona nije slobodna, ona je demokratski slobodna, ona je pluralistika, ona je duna, njoj je nareeno ta e raditi, ona je sama sebi naredila da bude korisna! Ona je harlekin, ona je sveenik, ona je prostitutka. Ona je majmun. Ona je izofrena. Ona je roba i reklama. Ona je izofreni majmun. Ona je zabava koja misli da je i pouka; ona misli da je pouka koja je zabavna; ona je sve to tek da bi mogla biti roba ili reklama. Ona je ak engagement, samo zato da bi mogla biti roba i reklama! Ona je protiv roba i reklama: da bi i sama mogla biti roba i reklama! Ona je sirovina akademijske industrije i televizijske industrije. Ona je predmet disertacija i studija; ona je po mjeri svih tih disertacija i studija. Ona je rubrika u televizijskim emisijama o graanskoj kulturi. Ona je po mjeri novinara. Novinari uvijek ele da prave nekakav festival od literature. Profesori uvijek ele neki izam od toga. Njezinu ogoljenost jezika, taj ogoljenizam, to zloudno utjecanje poljskih i loih nekakvih pjesnika, to oboavaju graani i graanski knjievni kritiari, novinari ponajvie. Zato to graani oboavaju kada itaju post-modernu (dakle, bolju od moderne!) poeziju radi oputanja, i jo sve razumiju! Graani tada sami sebe oboavaju. O, kako graani oboavaju sebe oboavati! Graani su naravno budale, i sve te novinske lanke koje im za pet para podvaljuju svi ti njihovi anko-lisci, mogu nai za paru, u dnevnim novinama. Graani misle da su estete, jer vole lijepu obrubu. Graani plaaju samo korice svim tim izdavakim lisicama. Kako smo rekli: sve je roba. Sve moe biti roba i sve moe biti poezija! To je formula naeg vremena. ak i robni izmet! Sauvajte, na primjer, svoje raune iz trgovine, precrtajte svaki hemijskom, zaheftajte to, ukoriite, i napiite na koricama da je to autentian i neoavangardni poetski protest protiv savremene potroake

100

EstetSic!a

kulture, odnesite to izdavau, gostujte u sedminoj emisiji o kulturi krovne bosanskohercegovake televizije, odnesite to na akademiju, profesorima, da analiziraju, tampajte u asopisima, otvorite raun, dobijte za to Soroevu stipendiju, aplauz, stisak ruke, osmijeh ponosnog oca, dobijte nagradu Njemake ambasade za to, ili Slovenake ambasade, dobijte nagradu talijanske banke, vedske fondacije; brzo, dok je vrelo, nosite to uglednim pjesnicima, neka vas promoviu, neka vas lansiraju, neka vas tapu po vaim poetskim ramenima, itajte to u parku, itajte u gradskoj galeriji, u gradskoj biblioteci; boga nam graanskog, ako hoete biti pjesnik bit ete pjesnik! Pjesme naih pjesnika su bakalinske, dosadne i bezline, izvjetaene, proste, i tancaju ih po hiljadu na mjesec, i kod svih su iste, kao roba u seriji, i duboko su vezane za proizvodnju, za robu, za kasu, i po njima piu reklame; pjesme naih savremenih pjesnika su kao bakalinski rauni. ak najpotroenije stvari mogu biti poezija. Vrhunska. Antologijska. O, demokratijo! O, slobodo volje! O, sveta Deklaracijo o ljudskim pravima, dokle smo to doveslali! Ta naa savremena poezija, ona je samo izmet sveope pojmovne zbrke. Samo ako jasno odredimo pojmove s kojim operiemo nastupit e smak naeg savremenog poetskog svijeta, i naa savremena poezija, to e biti samo prazni papiri! Tek mogunost. Lirika je izgubila razliku spram proze. Zapravo naa savremena lirika izgubila je razliku spram novinskog lanka ili vica! Ona vie nije postizala jedinstvena dejstva. Pripuzala je graanskom jeziku i malograanskoj osjeajnosti. To vie i nije mogla biti lirika. Niti knjievnost. Svaka nova pjesma mora se razlikovati od svega to ja napisano u knjievnosti, u potrebnoj dozi, da bi i sama mogla biti knjievnost: inae moe biti uvrtena u neku buduu Quorumovu antologiju. Nai tranzicijski skribenti pisali su pjesme koje se ne razlikuju niti od najobinijeg razgovornog jezika. Ta njihova lirika, ona vie ne moe da ima pravo na postojanje. Ona nema samosvojnog obiljeja i smrtno je bolesna. Ona e zasigurno nestati s vremenom, ali bilo bi plemenito usmrtiti je to prije, jer je nakazna i tetna kao tumor. Ona je parazit, ba kao to je i graanska klasa parazit. Ona se prilagodila graanskom ukusu. Ona parazitari na parazitu! Govorili smo o strukturi due dananjih graana. Ubrzana doivljajnost, tj. potreba da se svi utisci svedu na minimalno trajanje, koristohlepni i

EstetSic!a

101

analitiki um, graanska teorija smisla ivota (ivim da bih kupovao cipele, kupujem cipele da bih ivio), tj. graanske besmislice, nematoviti um, gubitak moi sinteze injenica, tj. unienje moi tumaenja svijeta, tj. udaljavanje od svijeta, nagoni i potrebe proizvedeni od strane proizvodnje, tj. cijeli jedan senzibilitet proizveden od strane pop-kulture, tj. reklame, idejno-emocionalna ujednaenost proizvedena od masovnih roba i masovne kulture itd, itsl. To je dananji obini italac. Izvolite, slobodno, piite po njegovoj mjeri! Samo, kad se lirika prilagodi svijesti tog obinog itaoca, deava se ono to zovemo naom savremenom lirikom. To jest, deava se njezina smrt. Mi drimo graansku duu duboko invalidnom. Njezine su odlike zapravo najvee nesree naega mirnodopskog doba. ovjek je izglobljen; on vie i nije ovjek, postao je graaninom. Govorilo smo o lirici, zato to lirika moe biti uinkovita na tom planu, u borbi ovjeka protiv graanina. A ona je najbeivotnija danas. Rekli smo, ovjek je izglobljen. Zato je i ona izglobljena, jer ga je samo izraavala; zato danas nemamo prave lirike. Lirika, dakle, ne smije vie opisivati obinog ovjeka, uobliavati njegove emocije. Nikakvo vie kako na narod kae! Narod je invalidan, proizveden proizvodnjom; narodni ovjek je prokleti analitiar, glupavi racionalista i robuje robama. Njegova svijest nije istetovirana reklamama, reklama miluje blago kao enska ruka: i ne vidimo kad i gdje sve ostavlja tragove. Potreban je jedan lirski jezik efektan kao elina etka, da nas natjera da osjeamo, da zgulimo tu lanu kou u koju nas je zaogrnula reklama, da svojim mesom osjetimo svijet. Mi moramo rei ne obinima utiscima! Lirika nam mora dati neobine utiske. To je prava pobuna; to je pravi angaman! Dovoljno je lirika izraavala ovjeka. Ona sada mora stvarati alternativni kozmos onome graanskom, paralitikome. Nov nain osjeanja, nov univerzum emocija... Lirika mora opet stvarati ovjeka! To je njezina boanska uloga. To ona moe uiniti samo s boanskim djelovanjem. Lirika se mora uputiti senzornom djelovanju. Senzorijum, ono to psiholozi nazivaju sensorium commune, dio mozga u kojemu je sjedite osjetljivosti. To je meta lirskog jezika. Postoje odjeci meu rijeima, njihovi izvori su sintetski i iracionalni, a njihovo dejstvo je magijsko, hipnotiko, boansko. Oni mogu pecnuti senzorijum i obuzeti cijelog

102

EstetSic!a

ovjeka. Neobian kontrast ili podudaranje na pravome mjestu, i eto vas, na nebesima! U nekim ljubiastim ili crnim sferama... To se nekada povezivalo sa bogom, sa onostranou, u romantizmu ili simbolizmu; sada znamo kako je izvor svega toga u primozgu, u nesvjesnome, pod koom, u mesu, u stegnima, u kostima, u rebrima, kako sve to izvire duboko iz utrobe; pod nebom: ljepota je ovjekova i za ovjeka. To stanje se esto naziva i senzacijom. I to, dodue, kratko traje; ali senzacija ima i dugotrajne posljedice. Nove kombinacije meu rijeima, novi odjeci, dat e i nove smislove i nove forme doivljajnosti. to je najvanije! I, kako smo ve rekli, to nema veze sa bilo kakvim tematskim ograniavanja literature na opisivanje muzealiziranih grkih vaza; naprotiv. Pitanje je to stila, prirode lirskih rijei. Lirika danas moe pjevati o bilo emu, ali samosvojno lirsko dejstvo moe imati samo ukoliko ouva svijest o svojoj samosvrhovitosti, tj. odbacivanju bilo kakvog propagandno-zabavljakog, drutvenokorisnog, graanskog smisla. Lirika, rekli smo, to je jedna gorda ljepotica koja e sutra biti nanovo oaravajua. Jedna lirska pjesma Francisa Jammesa nee vas moi pri svakom novom itanju jednako fascinirati, jer postaje znana; ali zato to je znana, vi jednostavno neete jednako doivljavati (npr. volim) prije i poslije tih itanja. Zato lirika mora biti uvijek nova i uvijek oaravajua. Tako poezija mijenja svijet. ivimo u epohi velikog nezadovoljstva, ope psihofizioloke osujeenosti, krize ivotnih formi, doivljajnih formi, epidemije sustalosti i tromosti ivota, depresije i bijede ovjekove, u vremenu budala, poslije ratova i razmrskanih lobanja, rasporenih drobina, poslije silovanja, poslije nevinosti ovjeka, besmislene patnje, i sad smo u sveproimajueg zloina, drutvenog kriminala, odsustva bilo kakve nade u revolucionarnu promjenu, nevjerice prema budunosti... Rekli smo ve tota o tome. Ali valja naglasiti i ono najvanije, sav taj na svijet, kao zagrljaj mrske osobe, obuhvatio je i nas same. Satkani smo od vremena. Rekli smo, glup je svako onaj ko u ovom svijetu ne pati, a misli da je moralan. Mi sauestvujemo u zloinu. S tom svijeu mi nemilice moraliziramo; ali bit emo makar inkvizicija za moralizam u knjievnosti. U onoj mjeri u kojoj moramo biti primjereni svijetu da bismo uope preivjeli, mi smo i sami preesto graani. Hoemo se otimati iz tog nemilog zagrljaja, ali graanski svijet trai od nas graansku svijest. Taj svijet je

EstetSic!a

103

prilino moan. Odbaciti sve te graanske zahtjeve, da se bude razuman, to jest analitian, da se privreuje i proizvodi, samo ono to se moe prodati, da se bude sposoban, to jest da se umije prodati roba, itd. Odbaciti sve to, znai postati skitnica. Tu opciju ne treba olako odbaciti. Ba kao to je ne treba olakotno ni prihvatiti. To je moda i jedina prava pobuna u oblasti djelanja. Kakogod, valja znati, nemogue je izolirati se. Mi se od graana razlikujemo samo time to nismo sretni u svomu tome, to nismo zadovoljni svim time, to tragamo za neim drugim, u oblasti due: bunimo se na papiru, i pod vlastitom koom, protiv graanina. Otimamo se. Ako ve ne za natovjeka, onda bar za ovjeka. Pokuavamo... Mi ne traimo ovjeku smisao. To bi bilo vrlo loe. Niti povratak modernizmu. To bi bilo apsurdno. Mi smo kao u minskome polju. Vidjeli smo kako su utabane izvjesne staze, ali svi su ti sada mrtvi, i mi moramo nastaviti, i smijemo samo onim neutabanim. Ne moemo vie vjerovati u revoluciju, onu Nelsona Mandele ili onu Uljanova, mi nismo hrabri i ratnici, niti to moemo biti, putati hiljadu divljih pasa koji lee u nama da izlete van, kako je govorio onaj moderni, brkati Dionizije, bezobzirno njegovati svoju volju za mo, pa makar nas izgrizlo u utrobi, tj. ne smijemo vie biti nikakvi futuristi, ne moemo opjevavati tehniku i mukost, vidjeli smo ve kako prolazi jedan Dvadeseti vijek na svojim mainama, 100 miliona ubijenih, i pepeo u Poljskoj; nismo vie djeaci, ne smijemo oekivati da e nam vidovitost rijeiti sve probleme, da nam estetska sezacija moe biti smisao ivota, o, to ne! Da nam lirika moe zamijeniti ivot. Ne umjesto ivota, ve literaturu za ivot. To hoemo. Mi nismo portparoli Boga! Mi neemo da je naa umjetnost naa ekspresija ili sl. Ne vjerujemo da su samo nai snovi prava stvarnost, niti je svaki zapisan san jedna lirska pjesma. Mi smo za pjesnike forme. Ali mi nismo tek pjesnike forme, lirika nam ne moe biti smisao! Mi ne moemo vie traiti taj ovjekov smisao. To bi bilo besmisleno. ovjek je davalac smisla. I emu on poda smisao, to znai da mu je tek nametnuo svoju volju za mo; ono to ima smisla, ima smisla utoliko to e raditi u njegovu korist, u korist odreenog ovjeka, njegove sree. Bit ovjeka je da nema biti. A u emu je i izvorite njegove metafizike slobode. Slaemo se sa svim time. I niukoliko ne elimo biti sredstvo buduih pokoljenja, makar ona bila i sretna. Nismo nikakvi asketski sveenici, imitatori Hristovi. Zapravo, i da elimo to

104

EstetSic!a

biti, mi vie ne moemo vjerovati da moe biti sretnijih pokoljenja. ivot ne pronalazi svoj smisao u literaturi, ali literatura ima smisla za ivot. Nismo vie ni filozofski ni srednjokolski idealisti, da bismo vjerovali kako je blasfemija uporeivati knjievnost sa kobasicom. To da kobasica zna biti mnogo smislenija od knjievnosti, to stoji. Ali kada je kobasica tu? ivot je, dakle, tu. I forma naih doivljaja su nezadovoljavajue. Kao to je pjesma od pjesme razlikuje u kvalitetu svoje forme, tako se i ivot od ivota razlikuje prema kvalitetu formi svojih doivljaja. Tu je knjievnost svakako vanija negoli junea kobasica. Hoemo da proza da promijeni svijet! Da mu promijeni izgled. Hoemo da poezija oivi ivot! Da oivi doivljajnost. Da bude sunce u noi! Ali, ima li sunca u noi? Ne moe ga biti samo zato to nam ono treba. Ve samo ako ga moe biti. U ovoj noi ivota i svijeta, tmuloj kao grobnica, sada znamo da sunce vie nije Bog, i da Aldebaran, tj. crvena zvijezda, nije sunce u naoj galaksiji, ve samo oko neuhvatljivog zvjezdanog bika, mi smo lieni svjetlosti i smijeni. Vajamo i opipavamo zrak u strahu, u neznanju, u nevjerici. Kako ivjeti bez svjetlosti? Kako se kretati u mraku, a ne biti smijean? Gamizati kao svi sveti intelektualci savremenosti? Ili se navii na taj mrak, biti nakaza, kao netopir. Kao graanin? Samo ponekad, kad nema magle gladi i oblaka bijeda, kada je vedro, kad je mjesec istupi sjajan kao Ahilov tit ili kao na vjetru napeto jedro, kao gola ena ili kao komad kruha, ispred hiljada bezlinih i vjetakih zvjezdica, i njihove lane svjetlosti, kao svjetionik u kozmosu, kao ogledalo, javi se sunce i osvijetli nam svijet, oivi ivot. Ali knjievnost nije mjesec bez ikakvog smisla, da slijepo idemo za njom, ne obraajui panju na svijet, kao mjeseari. Knjievnost je mjeseina.

EstetSic!a

105

106

EstetSic!a

Almir Kljuno Litanije poeziji

Nunost izbavljenja, obnove i progresa

Kehr in die drftigen Herzen des Volks, lebendige Schnheit!1 Friedrich Hlderlin

I
ovjek se raa, ivi i umire kao pjesnik. Kao to su prirodi da bude dodijeljena etiri elementa osnovna, tako je poelu i smrtnom trenutu ovjekovome pjesniki element uroen, i to stoga to je on prvotni preduslov i ploditelj obitavanja njegovoga, ovozemaljskog, ononebeskog. Nije, meutim, pjesniki element tek izuzetna tvorevina jednoga svesposobnog i mnogomonog bia kakvo je ovjek kako bismo to esto znali pomisliti ve je, zapravo, on mo koja ga boanstvenog poraa, predaka sposobnost koja mu odvajkada prethodi, no koja bi, liena njegova zemaljskoga prisua, vjerovatno posve zaludna bila, kao to bi tada, takoer, opet, upitni bili i smisao i svrha cijeloga svijeta ovoga. Element ovaj, mo ogromna i tajanstvena, drhtajem prisustvovao je stvaranju i treperavom slutnjom prisustvovae apokalipsi, nikada nebitan, nikada opovrgnut. Za vijeke vjekova, on je naih stvarnosti stvarnost. Osim to je bogato izvorite lijepih stremljenja ljudskih, samo je bilo

1 Vrati se u oskudna srca naroda, iva lepoto! (Prevod Ivana V. Lalia)

EstetSic!a

107

ivota, odve snano, to kuca, udara, zvoni, svevinjemu kozmosu oglaavajui postojanje jedne nevjerovatnosti postojanje istinskoga ovjeka, bia ljepototvornog. Pjesniki element je presudna, svevrijedna sadrina, koja ovjeka izdvaja od drugih, ostalih, bia pored kojih se ovaj uspravljen kree, od pojava koje u okruju svojem svakoga dneva on poimlje. Iako nikada ne odrie vrijednost ostaloga u svijetu ivog, bilju i drugome ivlju, ovjeku je zasvagda najnaklonjeniji. Razum, rasudna snaga i um, smatrahu filosofi, prednost je ta ovjekova prvenstvena, koja ga razlikuje od ostatka ivota. To je vienje kojemu priznajemo samo djeliminu tanost. Mi tvrdimo da je pjesniki element ono svojstvo ovjekovo koje mu zanavijek omoguava uzvienije i smislenije stanovanje. Pjesniki je element duhovno jezgro ivota. Zbog njega, ovjek posjeduje mo duhovnu, zahvaljujui kojoj ini udesne pothvate, neprimjeive u ostatku ivota, sa kojom ostvaruje i odrava najraznovrsnije odnose, to ga hrane nezajaljivom eljom za ivotom i smislom mu ispunjavaju svaku svjetovnu kretnju. Zapanjivo je kakve je sve divne osobine ovjek iskazao u svojem odnoenju sa ovjekom, u ljubavi, u prijateljstvu, u zajednici, u ovjekoljublju, u stvaralatvu. Osobine su to to postvaruju praiskon jedne zamisli o ovjeku. Naroito se izdvaja njegova sposobnost da stvara. Eda bi dostigao ueni sklad sa sobom, uspostavio vjenu vladavinu mira u obilju svoje due, ovjek stvara, postaje umjetnikom. Umjetniko djelanje i tvorenje nastanjuje i nadahnjuje najdublje predjele u samom jezgritu ovjeanstva. (Da li je, recimo, neko od drugih stvorenja u skulpturu izvajalo trenutak preobrazbe Dafnine u stablo lovorovo, oajavanje zaljubljenoga Apolona, nainilo ijedan od kadrova Sans Soleila, da li je skladalo bilo koju od energinih nota savrene Appassionate? Ne. Djela su to ljudska, Berninija, Markera i Beethovena.) Kada otkrije svoj dar za stvaranje, prihvati poziv umjetnika, ovjek poinje u najveoj mjeri koristiti se pjesnikim elementom, iz kojega tada crpi bezmjerne mogunosti mitskoga saznavanja. Upoznaje se sa ljepotom, koju, oduevljen, mora razumjeti, koju, moan, nipoto, nikada, ne smije izdajstvom iznevjeriti. Shvata da je ljepota krajnje objanjenje vaseljene. Estetiki dok stvara, snaniji je od egzistencije, od apsurda, od smrti.

108

EstetSic!a

II
Meu svim djelanjima i tvorenjima koja poivaju na pjesnikome elementu, njemu samome najdosljednije, uz istotu glazbe i miljenje filosofije, jeste pjesnikovo stvaranje u pjevanju poezija, to predstavlja najslavnije dospijee ovjeanstva. Dakle: savreno oivotvorenje pjesnikoga elementa jeste poezija. Pjesniko stvaranje je iskljuiva sluba pjesnikova, dok obini ljudi ive razliita druga ostvarenja pjesnikoga elementa: jer pjesnik je najodvaniji da se poduhvati poezije, koja mu potom predstavlja ludilo kao metar i srok u kojemu e pjevati (budui da je za spoljanje uoblienje svakoga unutarnjeg lirizma potrebna velikoduna ispomo ludila). Slaemo se sa Heideggerom dok govori o ovoj izuzetnoj duhovnoj aktivnosti: Poetsko stvaranje je osnovna mo ovekova stanovanja. Miljenje i pevanje. Kada zaneseno tumai Hlderlinova dva bogata stiha: Pun zasluga, ipak pesniki stanuje / ovek na ovoj zemlji, on se usuuje ii vema daleko i hrabroga je stava da pevanje je ono to nam zapravo doputa da stanujemo. Iako uobraziljski leti iznad stvarnosti, ovo pjesniko stanovanje ne samo da priroenou pripada zemlji, to jest stvarnosti, ve, tovie, ono dovodi oveka na zemlju, ini da on pripada njoj, dovodei ga tako u stanovanje. Kroz poeziju ovjeanstvo izraava svoju elju za savrenstvom, volju za potvrivanjem idealistike predstave o sebi. Postvarenje stanja savrenstva moguno je samo ako djeluju duhovne snage genijalnih ljudi, to istinski pjesnik zacijelo jeste. Genijalnost je njegova prevashodna imunost, budui da svojim nesvakidanjim biem saima sve ljude i sve ljudsko. Jer genijalnost, po svome pojmu, nije nita drugo do potpuno ispunjavanje ideje ovjeka optimistino pie Weininger. Svi trebamo svoje mnijenje o sebi zasnovati na bodrim rijeima udovinoga filosofa: Stoga je genijalno neto to bi svaki ovek trebalo da bude i to naelno svakom oveku mora biti moguno. Pol i karakter. Dakle, neto to je ideji ovjeka zaista moguno, pjesnik nipoto ne eli niti smije propustiti, jer njega nemirna progoni nunost progresa, koju mu svevidea uobrazilja neumorno namee. Ukoliko je istinski po svojem djelanju i tvorenju, pjesnik je kaznom nagraeni Atlant, to na pleima svojega poslanja nosi ovu, najveu odgovornost, neumitno i hitro hodei ka budunosti

EstetSic!a

109

u mogunoj utopiji. Nesebian, u tegobnim samotnostima svojim boluje civilizacijsku tugu. Nesebian, radost postignutu iz preobilja svojega sopstva posveuje i ustupa civilizaciji. Jer, najzad, on je ovjek, razumije ovjeka, pjeva za ovjeka, to je razlog zbog kojega ne moe vjeno prebivati u visinama, na planini, sam, sa sobom, sam, za sebe. Gore, eu genija, on sre pjesniki element sa najistijih, najbujnijih izvora boanskoga i naslauje se sobom u samoi, u okrilju svoje due upoznavajui se sa nepreglednou svemira mistinoga, no jedino dolje, u nizinama, on ima mogunost da pjevanjem ispoljava sutinu pjesnitva, smisao smisla, ime pradavno sazdanu svrhu potvruje svoju. Gore, u etru, tokom sedam nebeskih godina, pjesnik stanuje sa bogovima, zadobija potovanje i panju njihovu, ali je njegov vjeni dom na zemlji, meu ljudima (od kojih je, ipak, nerijetko stravino igosan). Zemlje sin, znanje koje od bogova dobije, divotnim stihovima predaje u vlasnitvo ljudsko. Za ljude, zbog ljudi, sa nebesnicima biti, njegov je prvi duhovni, pjesniki imperativ. Kao u pjesmi to poinje rijeima Kao kada na praznik..., smiono izvrava opasni zadatak sljedei: No nama je dano, o pesnici, otkrite glave Pod olujama bojim da stojimo, I munju Oevu samu, sopstvenom rukom Hvatamo, i narodu pruamo Pesmom zaogrnut dar. Tako pjeva i misli Hlderlin, pjesnik pjesnika (Heidegger), to je u naruju bogova odrastao, kako sam za sebe govori. Da li e narod naposljetku prihvatiti pesmom zaogrnut dar, zavisi od ustre neodoljivosti ljepote i istinitosti pjevanja.

III
Svjestan je, dakle, pjesnik da se potpuni smisao svijeta nikada zapravo u svijetu oitou ne objavljuje, ve je uvijek iza najblie pojavnosti, posvema izvan prostora i vremena, to znai da je ovjeku nepristupaan za ulna opaanja i saznavanja, dalek za bilo kakvo empirko saimanje. Pjesnik prodorno gleda iza opaajnosti, zaboravljajui iskustvo beznaa i zloslua, milenijima skupljano u gorku konicu

110

EstetSic!a

gena. Pjevanjem, poletan i radoznao, ide nebu, ka bogovima, promatra ih, ui od njih u vremenu od sedam nebeskih godina, jer samo gore, u stvarnosti njih oitovan je smisao kojega je roenjem nazreo. Zato je poglavito pokrenut metafizikim agitacijama, koje mu zanosno vode stihovlje. Metafizika je najdraa i najvjernija saputnica njegova. Nigda nju napustiti nee. Dok prolazi smrtonosnim ognjitima jezika u potrazi za sutinom svojega, univerzalnog bia, in metafiki mu je umijee dragocijeno. Sve to on stvara, sluti i slavi, duboko je metafizino (ak i onda kada se podaje materijalnosti, kada uiva istananost ulnosti). Jezik metafizike, najprecizniji, najtei i najbogatiji od svih, vjetina je kojom poezija odgoneta zagonetnosti neba i zemlje, od kojih zasvagda najtee su one to ukljuuju boga, slobodu i besmrtnost, a najzavodljivije one to se tiu ivota i smrti. Procjep kroz kojega se pjesnik metafiziki uzdie ka nebesima, iza nebesa, nadnebesno, jeste mistinost, neodoljiva slika svijeta, sa kojom se neprestano susree i koja ga neminovno vodi prema predivnim perivojima ludila, koje je uslov, sudbina, poetak i kraj njegova bitka. Poezija metafizikom odgoneta mistino. Mistino ga opojnim pjevom poziva u poeziju, gdje e pronai sutinu spasonosnu, snagu protivstavljenu sveprodiruem nitavilu. Kada mu mistino postane opsesija, on se vie nikada nee zamarati banalnim aspektima stvarnosti. Svijet bez mistinosti, nesveti je nesvijet, svijet mainskoga funkcioniranja, zjapee nita. Poezija bez mistinosti i tananoga osjeaja za nju, nije uope poezija, ve najobinije, vulgarno stihotvorstvo, koje nadahnuti niti spasiti ne moe ni duhom najmanje obdarene. Pjesnik pjeva jer je zauen i zgranut pred svijetom i pjesmom ga strastveno nastoji objasniti. Pjesma se pita zato je svijet. Ba kao to veli Wittgenstein: Nije mistino kako je svijet, nego da on jest. Tractatus Logico-Philosophicus. Na drugome, pak, mjestu, govori: Svakako ima neto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistino. Meutim, to to je jezikom neizrecivo, za mo logike i razuma posve nedohvatljivo, ipak jeste za Pjesnika pjevljivo. (Treba ponovno rei da je ludilo prirodno stanje pjesniko, iako to nije ono ludilo kojega se smatra razarajuim. Pjesnik, naime nije ni logian niti racionalan, ali takoer nije ni nelogian niti iracionalan.) Pjesma ako mu uspije, ona pokazuje i osvjetljava jedan dio zavodljivoga tajanstva ivota. (Jedan jedini dio, jer

EstetSic!a

111

mistino je obilno i beskrajno, objavljuje se kroz mirijade zrakova, i nigda ga se ne moe iscrpsti.) Tada pjesnik, bez mucanja, jasno i glasno progovara jezikom boanskim. Ispisuje znak na jeziku tome, jedan od bezbrojnoga mnotva njih. Kada izgovara poeziju, nalog boiji, pjesnik svoje Ja preobraava u velianstveni kozmos. Sutavstvovavi u najljepim i najvolebnijim pokrajinama lirizma svoje due, pjesnik je zatim uo ontoloke simfonije i poelio ljepe zvuati od njih: i zato njegovi stihovi, njegove mistine vizije, ude biti iskonski, najuniverzalniji.

IV
Pjesnik od svijeta, od poezije ne ite nita osim ljepote i besmrtnosti. Zauzvrat, kao rtvu, daje sve. Zapravo, u izvjesnome smislu, sva je poezija san smrtnosti o besmrtnosti. Pjesniko slovo zaista strepi od konanosti: samo u trajanju i postojanju je zadovoljstvo njegovo. Za besmrtnou od davnina udi svaki ovjek, ona je predmet volje cijeloga ovjeanstva, ali jedino pjesnik za nju neumorno radi, iscrpljujui sve snage smrtnosti. Doista, kod ovoga je neobinog bia nada za besmrtnou najsnanija, no i najstvarnija jer je djelom opravdana. Za njega istinski ivot je u vjenosti mir. Da bi ga najzad ivio, mora preivjeti jezovite bure kaosa i stravina pijanstva vremena. Iz Kantove Kritike istoga uma nauili smo da vrijeme nije nita do forma naega unutranjeg opaanja. Dakle, ukratko, kao i prostor, vrijeme je za egzistiranje ovjeka i njegovo subjektivno opaanje neosporno nuno, ali kao samostalnost ne predstavlja nikakav realitet i bez ovjeka bilo bi mrtvo, bez znaaja i svrhe. Kako e se ovjek nositi sa vremenom, neim to mu je posvema imanenentno, jedno je od pitanja koja najvie zapoljavaju njegove umne snage. Ako se vremenu naivno prepusti, postae mu robljem. Ako pone gladno hitati za njim, gubie ga sve vie. Uinio je razdiobu vremena na prolo, sadanje i budue. Uslovljen je da sve to radi mora raditi u sadanjosti, ali ako mudro ovlada nad ostala dva oitovanja vremena ne maninom glau za prolou, ne mahnitim hitanjem ka budunosti bie mnogo blie beskonanosti i besmrtnosti, domu u spokojstvu. Rjeenje za ovjeka jeste u primjeru pjesnika i njegovoga naina obezbjeivanja besmrtnosti. On to postie snanim sjeanjem, kojim uspijeva

112

EstetSic!a

zaustaviti vrijeme. Sjea se sebe, ivota, kozmosa, pjesnitva, dana svojega roenja u kojemu je po prvi put zapjevao. Sjea se besmrtnosti. Vremena. Prolosti. U sebi prolome pjesnik pronalazi razlog opravdani za sebe buduega. to ovek vie ivi u svojoj prolosti (ne, kao to bi se moglo verovati, posmatrajui povrno, u svojoj budunosti) to e mu biti intenzivnija elja za besmrtnou zbori Weininger. Time to hrabro, stalno, koncentrirano ivi i osjea vrijeme, sebe u vremenu, on, paradoksalno, vrijeme savladava i prevazilazi. Tada, prolo, sadanje i budue saeto je u bezvremeno (nevremeno), koje predstavlja vrata za besmre, za beskonaje. Ono to ovjeka od ostalih bia umnogome razlikuje njegovo je umijee da ivi historijski. To mu omoguava jezik. Jezik nije samo orue koje ovek pored mnogih drugih poseduje, nego on tek daje uopte mogunost da se bude usred otvorenosti bivstvujueg. Zahvaljujui njemu ovek ima mogunost da egzistuje na istorijski nain. Heidegger. S tim to jezik barem u svojemu razvojnom smislu jeste izvorno djelo pjesnika, djelo genija. Zar se sva ljudska istorija (ovim naravno mislimo na istoriju duha a ne, na primer, ratova) ne shvata najlake pojavom genija, pojavom podstreka koji su od njega potekli i podravanja onome to je genije inio, vie pitekoidnim biima? Pojavom graenja kua, obraivanja polja, a pre svega jezika! geniju divi se Weininger. Na istome je tragu kasnije bio i Heidegger: Zato poezija nikad ne preuzima jezik kao predruni materijal, nego tek ona omoguava jezik. Poezija je prajezik jednog istorijskog naroda. Znai, obrnuto, sutinu jezika moramo shvatiti iz sutine poezije. Dakle osim prvotnog podsticaja u prapoelu jezik ne prethodni istinskom pjesnitvu, jer ga je ono zapravo stvorilo, iznova poraa i granice mu mijenja, bogati. Pjesnik, zatim, jezikom, tvorevinom svojom, imenuje postojee, stvara nepostojee i time ga uklanja od prolaznosti, spaava od smrtnosti, jarosne prodrljivosti vremena. Ali ono to traje zasnivaju pesnici. Hlderlin Was bleibet aber, stiften die Dichter. Kada u vremenu pjesnik imenuje sebe znakom nebeskim, on zasniva svoju besmrtnost, za trideset i tri beskonanosti. No, da bi uope bilo to mogao zasnovati, pjesniku je potrebna sloboda, koja je preduvjet svake vjenosti. ovjek, ovjeiji, ne moe biti rob i ne smije porobljavati: inae postaje buntovan ili duhovno iskvaren. Samo kada uiva ari izdane

EstetSic!a

113

slobode, ovjek je sposoban da bude ispunjen duhovno i da ini uzvieno. Strah svake tiranije jeste strah od produhovljenosti. (Da bi se tiranija konano svrgnula i uspostavilo kraljevstvo savrenstva, bunt je bezmalo potreban, ali on nipoto nije krajnji izraz idealnoga za ovjeka. To je mir u sve-miru.) Stoga, u idealnom drutvu, vladati mora samo sloboda jer ona je pjesnikoga bia nunost, neumoljiva dunost. Ako mu nije prirodnim stanjem darovana, pjesnik e se odabrani za nju izboriti, i spoznati je u mjeri, koja je savren odnos zadovoljenja zahtjeva unutarnjih i spoljanjih, zahtjeva sopstva na jednoj i drutva na strani drugoj. Pjesnik je krilata, marljiva ptica to leti sa jednim jedinim obzirom: revnosno pjevati blagoglasno i istinito. Zakon kojemu se roenjem povinovao jeste etiko povjerenje u sebe: iskljuivo takav, kao bie duhovne konzistencije, on je siguran, za sebe, za drutvo. (Ako iznevjeri sebe, pjesniki element u sebi, postae bezvrijedan.) Najjasnije o njegovoj vasionski odreenoj svrhi govori pet posljednjih stihova Hlderlinova Patmosa: al Otac, Koji nad svima vlada, voli Najvie da o vrstome slovu Staramo se, a dobro tumaimo Postojee. Tome sledi nemaki pev. Za dobrobit ovjeanstva u ime boije dobre volje starati se o poeziji vrstome slovu u kojemu je sadrano sve lijepo i dobro tumaiti jo bolje dunost je pjesnika. Tome slijedi svaki pjev. To je zavjet buduih vremena.

V
ovjekova svojstvenost etinosti pradavnom izvornou potie iz pjesnikoga elementa: onaj koji je svjestan prisua elementa u krvotoju svojem, nee nikada poiniti nikakav zloin, ni materijalni ni metafiziki, nego e svagda nastojati u ime dobroga iskoristiti svoju intuitivnu, stvaralaku svijest. U sutini svojega jezgrita, svaki je ovjek duboko etian: u tim predjelima, on odve lako razaznaje dobro od loega: tu on uvijek, dobar, odabire dobro. Kada pree na iduu razinu svojega bitka, u svijet, susree se sa satanskom sutinom

114

EstetSic!a

svijeta, te dobija slobodu etikoga odabira, dok ponueno ostaje isto: dobro i zlo. Od toga koliko e snano i uticajno do svijest njegove odzvanjati moralna sutina i koliko e ju on eljeti da uje, zavisi i njegov bitni izbor, njegovo konano razmirenje protivurjenosti. Znaajna je slavna reenica Kantova iz Kritike praktikog uma: Dve stvari ispunjavaju duu sve veim i veim divljenjem to se ona vie i ustrajnije njima bavi: zvezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni. Kada doe doba svesavrenstva, kada se u zemaljskoj dui sjedine etika i kozmos, u svakome trenutu ivota, bez ikakva odstupanja, vladae ivot i ovjenost. Mi budui negiramo etike ogranienja, pravila i zakona, moralnosti od primjera i rednih brojeva, i priznajemo samo nju, etiku ovjenosti, moral ovjekoljublja. Mogunost (i dunost) da se bude moralan najvea je nagrada ovjeku, te shodno tome ova etika nije pragmatika etika nagraivanja: zato, kao Krist, svaki ovjek bie moralan bez obzira na docnije zadovoljstvo sopstveno, i niko nee na pleima nikakav teki nositi kri. Sretni i sveti e biti svi. Prvi ija je dua postala etikozmos jeste pjesnik. Pjesnik je moralan. Pjevanjem bezgrenim on predvodi. Stoga to je privren vrijednostima na kojima je sazdao svoju poeziju pjesnitvu, ovjeku, bogu, slobodi i besmrtnosti i stoga to se sjea pjesnikoga elementa sa praizvora svojega bia, on shvata sebe kao etiko stvorenje, te djela i tvori voen tenjama moralnih istota. Ako je istinski i ako je veliki, svaki njegov stih e beskrajnom moralnou bogat biti, a svaka e rije njegova ka savrenstvu voditi. U svakome trenutku nosi se nepobitnim rijeima Kantovim: Delaj samo prema onoj maksimi za koju u isto vreme moe eleti da ona postane jedan opti zakon. - Zasnivanje metafizike morala. Odista, za njega, to je jedini kategoriki imperativ. Jer shvata da samo nitavna nitica moe eljeti da nitavilo duhovno opi zakon bude, dobro koje sebi eli posveeno je cijelome ovjeanstvu, a nalazi se u sri njegova pjevanja: u ljepoti. On je bespogovorno moralan i ostae takav, bez obzira da li bog postoji ili ne, jer moralnost je bezuslovni dio njegove sutine. tavie, moralne pretenzije ljudske uvjeravaju ga u nepobitno postojanje nekojega vieg, svevinjeg, svetvorakog bia to sve moi posjeduje, koje je prauzor postojanja i koje nad svima vlada (to je vanredan, kantovski etikoteoloki zakljuak, obratan od utilitarnoga onog: Bog

EstetSic!a

115

postoji budimo zato moralni on tako nareuje nam i primorava nas nae sree radi). Najvjerodostojniji dokaz egzistencije boga tako poiva ve u nama, u najsvjetlijim dubinama nae moralnosti. Moda u tome smislu treba itati uvodne stihove Hlderlinova Patmosa: Bliz je I teko dokuiv Bog. Ali gde je opasnost Raste i spasonosno. Kada u etikoj moi osjeti sudbinsko prisustvo boije, pjesnik mu ime nadijeva, ohrabren pjesnikim elementom. (U pjesnikome elementu zato treba traiti prvotna zaiskrenja svih velikih religija, a u njinim osnivaima uvidjeti proroki duh pjesniki.) Veliki pjesnik nerijetko i sam eli bog biti ali iskljuivo u smislu poistovjeivanja sa apsolutnim dobrom boijim shvatajui da se njegov bog ne gnjevi zbog neprestanoga moralnog napredovanja i preporoivanja, koje je uroeno najistijoj ideji ovjeka. (ovjek je ovjek onda kada eli bog biti.) Budui da je dobro u prasri ljepote pjesnikova pjevanja, za njega oduvijek etika i estetika jesu isto, jesu jedno, jesu istinito. Vrhovno stvaralako trovrijednosje njegove savreno osmiljene poetike ine: dobro, lijepo i istinito, i na njima dok oni ine jednost kada im je vjeran, on gradi svoje stihove. Jedina i istinska, religija vjena i posljednja, u kraljevstvu savrenstva, kada se zasnuje i dogodi, bie sutinom poetska.

VI
Tada nee biti drugih zakona osim zakona slobode, koja nigda ne moe biti despot. Tlaitelj nee u njoj imati izgleda da se ostvari. Svaki e ovjek biti vladar nad samim sobom i vladae se spokojno i razborito: jer maksima njegove egzistencije opi zakon bie. Niko nee potajno tragati samo za zadovoljenjem sopstvene sree, jer svi e zanavijek uivati jednu nadsreu, dovoljnu za svakoga. Dua ovjekova imae izuzetnu priliku da se neometano razvija, da pohaa sve regije svojega beskraja, i iz njega donosi plodove u kojima e se gostititi svi. I svi e biti slobodni da ponosito iskau sebe,

116

EstetSic!a

ono to jesu: udesna bie ljepota mukareva, enina, kao djeija. Svi e biti umjetnici, jer volepstvo postae zakon i svekoliki e se ivot preobraziti u umjetnost. Vladae pjesnitvo i pjevae nebo i zemlja i ocean: i prelijepa bie tada ivotvorna pjesma nad pjesmama. Iznad svega, cijenie se ivot, i nikada, nikome, svojim bogatstvom nee biti uskraen, ili ugroen. Svetost i mudrost svakoga ovjeka mitski i magijski svetkovae svetkovinu ivota. U tome svijetu jedino zloinstvo bilo bi ubistvo, ali e ono tada biti nemoguno, budui da su, u tome svijetu, nepostojei motivni temelji na kojima je ubistvo utemeljeno zlo i princip zlog, ak ni u okrilju same idejne mogunosti. Doista, ne postoji nita to je pjesnik sa veom gorinom prezreo od ubistva. Ubiti znai ponititi moralnu esenciju, odricati vrednotu pjesnikome elementu, ograniiti osnovnu slobodu slobodu da se ivi. (Kao da pjesniku da pjeva zabranjeno bude.) Pravi pjesnik takoer, ak ni u vremenu najvee duhovne studeni i najdubljega osjeanja nitavila, nikada ne pomilja na sebeponitenje, samoubistvo. (Nekoliko izvrsnih pjesnika samoubistvom tako kukaviki izdalo je poeziju i negiralo sebe kao pjesnike, to nipoto nisu smjeli uiniti, ma kakvom god da su turobnom tegobnou potiteni bili.) Jer, kao to pie Weininger, ko ubija sebe, taj istovremeno ubija ceo svet; a ko umori drugoga ba zato ini najtei zloin jer je u njemu umorio sebe. (Vjerovatno jedino opravdano samoubistvo jeste ono kakvo je poinio upravo Weininger. U dvadeset drugoj godini ivota pisao je: Znam da sam roeni zloinac. Ja sam roeni ubica. Ubija se ve idue godine u Beethovenovu domu, svoj smjeli in objanjavajui rijeima: Pristojan ovek ide sam u smrt kada oseti da je konano zao; prostak mora da bude prisiljen na smrt sudskom presudom.) Naelo po kojemu pjesnik djela i tvori, princip istine, istote, vjernosti i iskrenosti spram samoga sebe, ne dozvoljava mu samoubistvo: njime bi unitio cijeli svijet postojan u mikrokozmosu sebe. Na ivot zavjetovali su ga ljubav prema ideji ovjeanstva, genij elementa i stvaralaka bitnost poezije. Takoer, koliko potuje ivot, toliko uvaava i smrt muzu i uiteljicu svoju njezinu metafiziku snagu i slobodu izbora onoga trenutka u kojemu e ona djelovati. Ne plai se smrti jer je osnaen poezijom, u kojoj besmrtnost i ivot bujaju. Kada se uvjeri kako su zaista velike duhovne i intelektualne sposobnosti ovjekove, pjesnik nee prihvatiti da je u kratkom

EstetSic!a

117

ivotnom svjetovnom vijeku ljudskome sva koliina ivota kojom je njegova vrsta obdarena, i nepokolebljivo vjerovae u nekoji ivot budui. (Zbog toga kas njegovoga stihovlja tako esto suglasjima eshatolokih nadahnua zvui.) Osim besmrtnosti kroz poeziju ostvarene, eljee, dakle, i besmrtnost due, i nikakve ga rijei zloguke nee moi uvjeriti u njezine smrtnosti mogunost.

VII
No, onespokojava nas Hlderlinove elegije Hleb i vino stih: Ne znam, i emu pesnici u oskudno vreme? to znai ovaj stih? Vrijeme je oskudno i stoga jalovo za pjesnike, koji se povlae u svoje samoe? Moda. Ali, prije svega, zapitajmo se: zato je vrijeme oskudno? Odve je jednostavno: zato to u duhovnosti oskudijeva: jer, ljudski rod to u njemu obitava, kao nikada do sada, okrenut je iskljuivo ka materijalnome bogaenju. Kada kapital vrhovno je boanstvo, ljudska je dua bolesna i nesposobna za imunost istinsku: u ovome dobu ona pokorno njemu robuje i slui i siromana je odvie. Zaboravili su ljudi svoju nutrinu i dozvolili da nad njima ovlada izvanjsko, njima strano: valute, mjenice, brojevi, to uniavaju i nipodatavaju svaku vrijednost njihovu. Oituje se u njihovim opsesijama samo jedna elja: potreba za stjecanjem. Tako, sve to rade, unaprijed je materijalno odreeno svrhom. Posjedovati! njihovo je jedino, demonsko naelo: oni to ve posjeduju, ele posjedovati vie, divljaki bjesovito urlaju Jo! i dodatno nagomilavaju golemu svojinu nerazumnu i nepotrebnu, uskraujui je onima koji za ivota ugodnog dovoljno nemaju, i koji, stoga, takoer posjedovati nastoje, te rade mukotrpno, isuvie, najee poslove koji su u stranome neskladu sa pretpostavljenim dostojanstvom ljudskim poslove fizike, preteke, ogavne. Svi tee ispunjenju sree to je, svakako, sasvim prirodno ali plai to to ka avetima sree idu putevima odvojenim, izoliranim, od blinjega udaljenim: ujedinjuju se samo zbog dobiti, ekonomski i ravo politiki. (I ljubav je ak! njihova prosta i plitka i jeftina!) Do blaenstvene sree, ipak, veina njih nigda doi nee jer ne napaja ednu duu svoju na svagda svjeim vrelima moralnosti: mrze i sam spomen moralnosti, iako vrsto vjeruju

118

EstetSic!a

divovskom, iskvarenom sveenstvu i lanoj, neljudskoj etici koju im ono predstavlja, licemjerno prodaje i od njih iznuuje. Izdaju, lau i ubijaju, sebe i sve. (Za kakva je sve zloinstva pripravan i kakva je sve poinio taj rod!) Kao i boanstvenu prirodu, i ljepotu prognali su iz grudiju svojih, prokleli i proglasili za neprijatelja. Najokrutnije nasilje koje ine, svakodnevno i uporno, ubistveno je nasilje nad ljepotom, nad umjetnou. Zahtjevi koje umjetnosti nameu postelja su svirepoga Prokrusta sebinog. Pa ipak, ogromno je mnotvo onih koji sebe prozvae umjetnicima, a svoje djelo ljudima darovae. Ne zavaravajmo se, mi budni: upravo najdosljednije nasilje potie od njihovih djela nakaznih. Prepustimo li im umjetnost u ovome stoljeu, u iduem oekujmo njezinu smrt. Vrati se u oskudna srca naroda, iva lepoto! Zato su oskudna srca naroda, zato je oskudno vrijeme? Zato to do njih ne dopire pjevanje pjesniko, jer u njemu pjesnici stvaranjem ne sudjeluju. Kada je jedno vrijeme lieno pjesnika, ono uope nema mogunosti da se bogati, i ustajalo je u duhovnosti, u ljepoti, u znaaju. Takvi su, naalost, nae vrijeme, na narod, naa zemlja pravom poezijom pusti, ubogi i siromani. Zaista, zapanjujue, obeshrabrujue, onespokojavajue, na nas budne dejstvuje postojee stanje: u otadbini naoj poeziji ne prebiva vie, naime, niti jedan pjesnik istinski i veliki, dok su se, naprotiv, u nju sjatile itave strahotne, kohorte uljeza, onih to sebe pjesnicima kojeta! proglaavaju i ije pjevanje, grozno mrmoljenje, besmisleno brbljanje, beznaajno mucanje, titi i plai nae due, stvorene za skladno i lijepo, za istinu i istotu, za boansko i uzvieno. Iznevjerili su i proerdali pjesniki element ti varvari, i pjesnitvo stravino obeauju, podrivaju i nite, te sablastima pjesnitva posljednji uspostavljaju krute zakone okrutne, odreuju poniavajue kriterije, jalove putanje stilske odabiru, ujedno uvravajui vlast vulgarnoga konformizma, kulture oblika i okvira, u vremenu sramno sveope bestijalnosti bezvrijea premda tako esto, ponosito, kao jedno od prvenstvenih valjanosti svojega stihotvorenja, istiu svojstvo tobonje drutvene kritinosti: oni stihovljem kritiziraju, bune se i nezadovoljni su, nesvjesni da prostota, psovka i jeftina ironija jer njihovo stihovlje sainjeno je naroito od toga slabani su spram drutvenoga rasapa bilo kakvog. Kada kritiziraju stvarnost iako su

EstetSic!a

119

opsjednuto kobno ovisni o prohtjevima mnijenja popularnog i vide je samo kao trivijalnu, i pokuavaju je odraavati trivijalizirajui svoje stihove (to im vema uspijeva jer drugaije to i ne znaju), na tome utemeljujui kritiku (to je, dakako, nedjelotvorno oitovanje klasine dijalektike negacije negacije). Time oni upadaju u kovitlavi circulus vitiosus kritiziranja, negiranja i osporavanja, ne znajui da svaka umjetnost a osobito vrhunska kakvo je isto pjesnitvo da bi bila uspjena, mora biti autonomna, i svakoj dekadenci kako bi je razobliila i u bogati sklad uobliila ona treba protivstavljati postojane i jasne, pozitivne vrijednosti. Vrijednosti koje istinsko pjesnitvo nudi jesu estetike (i time, dakle, ujedno i etike), vrijednosti konkretno definirane tenjom ka idealnom: u njemu su formalni i sadrajni aspekti pjesme uvijek voeni eljom za neogranienim napredovanjem. Sadanje stanje poezije jeste takvo da ona nudi jedino estetiku blijedog i boleivog, podreenu neuspjelom pokuaju jednako boleive etike suosjeanja, lane emancipacije i prenaglaene, neiskrene patnje. Stvaralaki princip epohe ove oito nesvjesno jeste De nihilo nihil, jer ona nikakve darovitosti nema, jer nikakvoga zdravog ploda ne daje. Pjesnici i pjesnikinje, najistaknutiji, koje ova tragina epoha uzima za najbolje svoje, jeziki su i imaginativni kriplovi, nemoni za vii estetski zanos, osposobljeni za poimanje najniih razina stvarnosti samo: ako, zaista, granice naega svijeta mi sami odreujemo na nain poetski, jezikom i imaginacijom, zapitajte se kakve su granice njihovih svjetova opustoenih, praznih, u kakvoj zastraujuoj intelektualnoj skuenosti djelaju i tvore njihovi umovi i kako su nedarovite due njihove zarobljene u mranjake tjesnace oskudne egzistence. (Lana je i porobljavajua ak i formalna, versifikacijska sloboda, u kojoj bezglavo lutaju stihovi njihovih suludih pjesmica!) Stoga, ni u nesigurnom bunilu ne sluajmo kada znanstvenici iako znanost o tananome i tankoutnom stvaralatvu kakvo je poezija (vjerovatno) nije moguna kao popovtinu propovijedaju o nekakvom svjesnom osiromaenju jezika od strane tih lanih pjevaa, o vanknjievnim vrijednostima njihove fantomske poezije, i nigda ne vjerujmo im, jer takvo to poniavajua je besmislica, jer meusobno oni proraunato tek uvaju i odravaju pozicije svojih knjievnih moi. I ne namjeravaju ieznuti, literarno samoubojstvo poiniti. Ako

120

EstetSic!a

igda dopustimo da njini jezivi kriteriji zasvagda uspostave konanu istinu kaosa, nitavila i bezvrijea, ve izvjesna smrt poezije bie i naa bolna krivica. I zato, od sada: umjesto estetskih bjekstava, srcima naroda pruajmo estetiku preporoenu, kaosu suprotstavimo svemirnu harmoniju naih nutrina, i pjevajmo dobru istinu jedinu istinu ljepote! Eda bismo survali njihove snishodljivo odurne glasove u bezdane najsramnije utnje, nai borbeni stihovi strogom uzvienou sricati moraju liriku izbavljenja, to za sve nas donijee zvjezdani spas. Eda bismo ih u hladnu, daleku zaborava no prognali, mi aneoskom svjetlou stihovlja naega sjajmo za vagnerijanski sumrak njihovih satanskih tatina otrovnih. Neka ljepota i sklad naih srokova nadglasaju njihov sramni vapaj nestajanja. Vrati se u oskudna srca naroda, iva lepoto! iznova kliemo litaniju naega doba. Kada konano uspijemo izbaviti se iz kaosa ovoga, naa sveta ud bie obnova. Iz svakoga raja u koji stignemo, mi tragaemo spoetka za novim rajem, jer progres bie misao naa, pratilja svagdanja, to jedina je staza koja vodi k majestetskim palaama u obeanom kraljevstvu savrenstva. Ponovno biemo mladi i lijepi i radosni, uvijek gotovi za obrede svakovrsne krasote, za ljubav, kontemplaciju i poeziju. Uistinu, u miru religije poetske, svetost i mudrost svakoga ovjeka mitski i magijski svetkovae vrhovnu svetkovinu ivota. iv bie, ponovno, i propjevae, u naim umovima, ilama, pjesmama, gradovima, na naim poljima, i sami svedivni bog, naih dua suta potrebnost. Osloboeno neastivih, to e biti vrijeme izuzetnih ljudi, nadmonih genija koji e, jednako kao sebe, potovati velike svoje pretke, i svetrenutno, jednako kao u svojim, uivati u njihovim prorokim, velelepnim djelima: u najdivotnijim stihovima, najovjenijim notama, najstrasnijim bojama. Sa naroitim gracijama, otmjenoga, raskonog i plemenitog duha, svi e srano pjevati liriku nau savrenu. Poezija e, najzad, kao nova sudbinska proljet ovjeanstva, ljepotom preobraziti svijet, i cvjetae ponosi, nade i zanosi, u svemirnim grudima ljudskim. U demonskom protivnom, neka bude pepeo, prah, tiina, i mrak.

121

122

Temat

Izdava{tvo i tr`i{te

Maja Abad`ija/ Utabanim stazama knji`evne prosje~nosti: Iako su idealisti mo`da o~ekivali {irenje pozitivnog refleksa kroz ~itateljstvo, bu|enje u njemu plama radoznalosti za kulturnu raznolikost, ~ini se da se prvobitna te`nja za spoznavanjem druga~ijeg, oslobo|enog stereotipizacije, rasplinula u oblaku pomodnog interesa. Jasmina Bajramovi}/ Tiranija teme: Ovo nas opet vra}a na spisak motiva kojima se autori postratne generacije iznova i stalno vra}aju, robuju}i ve} i{~itanim i napamet nau~enim frazama, obja{njenjima i psiholo{kim motivacijama li~ne drame, kolektivnog kaosa, paroksizma kriti~kog tuma~enja: rat, individualno naspram kolektivnog, figure napa}enih umjetnika, mlada ex-yu rock generacija, rati{te, PTSP te{ko}e , prilago|avanja, tranzicija, sru{eni ameri~ki snovi na kraju, portreti umjetnika u (meta)fizi~kom egzilu. Osman Zuki}/ Izdaja literature: Dakle: politika ure|uje medije, mediji proizvode ukuse ~itateljstva, ~itateljstvo odr`ava tr`i{te, tr`i{te vrednuje knjige prodaja mojih knjiga jest jednako moja egzistencija. I tu zavr{ava pri~a o literaturi, a po~inje pri~a o izdaji literature.

Poglavlje

123

Maja Abad`ija Utabanim stazama knji`evne prosje~nosti

1. Umjesto uvoda ili kako kriti~ki misliti o oporezovanoj ~itala~koj kulturi
Tvrdnja da knji`evnost bez izdava{tva ne mo`e opstati naizgled je tautolo{ka, a u uslovima kakvi su bosanskohercegova~ki ~esto poprima i ton ~istog o~ajanja. Stoga i ne ~udi da bilo koji medij, bio on strana~ki ili nezavisan, printani ili elektronski, sintagmu izdava{tvo u BiH, obavezno proprati rezigniranim pesimizmom uz eventualne natruhe opreznog uzdanja u budu}nost. U dr`avi koja oporezuje vlastitu ~itala~ku kulturu kao i bilo koji drugi proizvod sa beskrajne police artikala sveop{teg Konzuma, druga~iji odnos skoro i nije mogu} kao da se bh. izdava{tvu, bez zluradosti, ni{ta ne mo`e prigovoriti, niti se, u postoje}im uslovima, od njega ima {ta zahtijevati. Izdava{tvo, odnosno, nekoliko jo{ uvijek egzistiraju}ih malih izdava~kih ku}a, u javnosti vidljivih tek od sajma do sajma, ogor~enih na mikroskopsku podr{ku vlasti i finansijske izazove to su entuzijasti, zaljubljenici u knji`evnost `eljni da unesu pokoji tra~ak svjetla u ~itala~ki mrak koji vlada na ovim prostorima. I tu nema dvojbe onima koji u ovakvim uslovima opstaju zaista treba zapljeskati. No, da li je posve}enost sveta~ki oreol koji izdava{tvo jedne doista nesretne tranzicijske zbilje {titi od zdrave kriti~ke analize? Odnosno, da li je entuzijazam izgovor za eklekticizam,

124

Temat

ljubav prema pisanoj rije~i opravdanje za uga|anje tr`i{nim zahtjevima? [ta, uistinu, razlikuje bh. izdava{tvo od police Konzuma? Ve} nekoliko godina jedna od nositeljica cjelokupne, koliko god ona neznatna bila, izdava~ke djelatnosti na bh. knji`evnoj sceni je izdava~ka ku}a Buybook.1 Fabrika knjiga, {to je interni nadimak za njihovo izdava{tvo, na tr`i{tu je u posljednje tri godine, a spisak svjetski poznatih pisaca koje objavljuju svrstava rame uz rame Orhana Pamuka i Stephanie Meyer, Maria Vargasa Llosu i Dena Browna. Prvi povr{ni pogled zaista mo`e uvjeriti bilo koga u iskrenost entuzijazma ove male izdava~ke ku}e ~iji anga`man, istini na volju, djeluje obe}avaju}e. No, te{ka borba koju moraju voditi za tr`i{ni opstanak rezultira upravo onim simptomima navedenim iznad ozbiljnim kvalitativnim oscilacijama koje su, bez sumnje, ponukane ukusom {irokog ~itateljstva. U vremenu kada svaki detalj `ivota i li~nosti individue postaje dio slo`ene strukture lifestyle-a, ni intimni ~in u`ivanja u tekstu nije izuzetak knjige koje volimo jedan su od elemenata samoodre|enja unutar palete tipova li~nosti popularne zodija~ke psihologije. Na taj na~in mu prilazi i marketing izdava{tva, oblikuju}i putem svojih biblioteka izdanja adekvatnu ciljnu publiku, pri ~emu se dakako uzima u obzir ne samo rasa, spol, dob, nego i kulturno i historijsko naslije|e u kojem se vr{i za obje strane ugodno poslovanje. Knjiga je proizvod bilo bi naivno vjerovati da je ona samo materijalni predmet, dvije okuugodno dizajnirane korice izme|u kojih tra`imo svakodnevne mudrosti. Tako|er, op}epoznato je kapital-konzumerizam savremeni identitet osobe odre|uje ni~im drugim do njenom kupovnom mo}i. Ali, da li je to zaista tako da je li unutar ~itala~ki nezrelog, finansijski paraliziranog bh. knji`evnog prostora mogu}e izdvojiti razli~ite grupe ~italaca ili se pak ova marketin{ki zgodna klasifikacija zapravo u praksi usmjerava na jednog jedinog, kako bi znalci rekli, prosje~nog ~itaoca? Ova od zna~enja ispra`njena sintagma se otkriva kao ni{ta drugo do zbir te`nji tr`i{ta, ili ta~nije, tr`i{ne ponude. Otud je i prosje~an ~italac u bh. kontekstu jednako eklekti~an kao i ponuda naslova na koju nailazi, samo {to njegov iskren, nepatvoren odnos prema ~itanju nije ogledalo iskrenosti trke za zaradom onih koji, istina, i sami jednako izmo`deni finansijski haoti~nom situacijom, od njegovog u`itka u tekstu profitiraju.

Temat

125

2. Knji`evni neokolonijalizam ili Drugost u raljama izdava{tva

^ini se da je sveop{ta partikularizacija vrijednosti, karakteristi~na za demokratsku postmodernu, pretvorila prvobitno teoretsko odu{evljenje Drugo{}u u globalni, tr`i{no vrlo atraktivni fenomen. Masovni mediji su, dakako, uz mo}ne izdava~ke kompanije, doveli knji`evnosti takozvanih malih kultura u fokus interesa onog subjekta kojeg znalci vole nazivati prosje~nim ~itaocem. Iako su idealisti mo`da o~ekivali {irenje pozitivnog refleksa kroz ~itateljstvo, bu|enje u njemu plama radoznalosti za kulturnu raznolikost, ~ini se da se prvobitna te`nja za spoznavanjem druga~ijeg, oslobo|enog stereotipizacije, rasplinula u oblaku pomodnog interesa. Naime, istinsko zna~enje egzotike se u praksi nikada nije osvijestilo kao u teoriji; praksa, u ovom slu~aju, ona ~itala~ka, i dalje stoji pred me|ukulturalnim zidovima poput turista `eljnog da {kljocajem fotoaparata zabilje`i neobi~ne ornamente kojima je zid oslikan. Kada je knji`evnost u pitanju, egzoti~nost upakirana u hiperpopularni obrazac identitarnog narativa predstavlja trenutno najisplativiju izdava~ku i prevodila~ku investiciju. Pisci koji se, vlastitom voljom ili ne, karakteri{u kao nosioci bi- ili polikulturnog, dvo- ili vi{enacionalnog identiteta, predmet su pomamnog interesa ~itateljstva kao da samo njihovo ime, te{ko prelomljeno preko jezika doma}eg ~itaoca, zna~i mantru za inicijaciju u savremeni magijski obred hibridizacije ~itala~kog iskustva novim. Topos novog u savremenoj kulturi uglavnom je i po pravilu ni{ta drugo do vje{to preru{eno staro, a u kontekstu knji`evne produkcije, staro zna~i potvr|enu formulu tr`i{nog uspjeha. Formalno govore}i, to je gotovo uvijek proza, ~e{}e roman nego kratka pri~a, uzbudljive, napete fabule i/ili jednako neobi~nog, gotovo ekscentri~nog glavnog junaka/naratora, smje{tenog fizi~ki u savremeni zapadnja~ki kasnokapitalisti~ki krajolik, a sje}anjem nostalgi~ki u zavi~ajni ~ulni raj (~esto) djetinjstva, koji se usljed turbulentnih politi~kih sila uru{io. I upravo tu postaje evidentna disproporcija forme i sadr`aja sadr`aj jeste nov, uzbudljiv, opojan, ispunjen za okcidentalnu misaonu bazu izazovnim novim spoznajama, ali forma, knji`evni sveti gral, nije, kako bi ruski formalisti rekli, ote{~ala, p(l)itka je i prijem~iva o~igledno namijenjena naj{iroj publici. Jedino {to je zaista novo jeste neokolonijalizam izdava{tva okrenut

126

Temat

ka sve ve}em broju pisaca vrlo ~esto orijentalnog, ali i bilo kojeg drugog porijekla, ~ija djela pune police knji`ara, {tandove sajmova, no}ne ormari}e ~italaca, izme|u kojih te~e izuzetan money-flow. Doma}a situacija se ne razlikuje mnogo od globalne dijagnoze {tavi{e, doma}i je interes za Drugost u velikoj mjeri potpomognut jakim segmentom vladaju}e ideologije koji naginje identifikaciji sa orijentalnim. Naracije o bliskosti na{e kulture sa turskom i arapskom nose u sebi klice orijentalisti~kog diskursa, koji u izdava~kom, a potom u ~itateljskom odu{evljenju turskim i arapskim piscima rezultira posve novim parametrima na doma}oj knji`evnoj sceni. Posjetioci sarajevskog sajma knjige se sje}aju pro{logodi{nje pompe sa kojom je, uz prisustvo i samog pisca, protekla promocija prevoda Islamskog kvinteta Tariqa Alija, {to je uistinu bio podvig vrijedan po{tovanja, posebno ako se uzme u obzir da je jedan od romana iz ciklusa, Sjene narova drveta, me|u ovda{njim ~itateljstvom ve} imao status klasika. Goru}e aktuelne tematike, koja se vrlo pau{alno mo`e nazna~iti kao susret islama i kr{}anstva, Alijev ciklus ima posebno mjesto u dana{njem svijetu koji, na jednoj strani, obiluje glorifikacijama multikulturalizma i bogatstva razli~itosti, a na drugoj, `udi za razrije{enjem onog {to masa vidi kao sukob civilizacija. Jasno je da }e, kao i na svjetskom, romani biti vrlo ~itani i tra`eni na bh. tr`i{tu, {to me|utim ne garantuje da masa, ve} dugi niz godina indoktrinirana tezama o historijskom stradalni{tvu muslimana od strane krsta, uspje{no interpretirati romane u marksisti~kom i politi~kom klju~u kakve nudi Alijev esejisti~ki opus. Druga uspje{na investicija unutar edicije Orijentalist su prevodi niza romana Orhana Pamuka, enigmati~nog turskog pisca ~ije samo ime odi{e sajamsko{}u i prodavano{}u, {to je dosta neobi~no s obzirom na hermeti~nost njegove, na vrlo osebujan na~in interpretirane postmodernisti~ke poetike. Me|utim, pou~eno uspjehom ova dva pisca, ali vjerovatno i sve ja~im globalnim trendom kada je u pitanju knji`evnost koja je proistekla iz orijentalne civilizacijske matice, uredni{tvo Buybooka te`i da pro{iri ovu svoju ediciju sa nekoliko manje ili vi{e poznatih imena. Po bestsellerskom statusu, Pamuku i Aliju blizak je i libanonski pisac ameri~ke adrese Rabih Alameddine, a romani Ja, bo`anstvena i Hakawati, koji su mu u okviru ove edicije objavljeni, bez sumnje su dio matrice stalno pristi`u}ih romana ~iji su naratori opsjednuti

Temat

127

pitanjem identiteta. Ja, bo`anstvena, sa glavnom junakinjom, ekscentri~nom umjetnicom odbjeglom iz ratom unesre}ene zemlje i uru{ene porodice, roman je prvih poglavlja, stalnih po~etaka jedne iste pri~e, porodi~ne hronike, koja mo`e biti ispri~ana samo u fragmentima, u ~emu se, osim autorove invencije, nakon ~itanja otkriva i signifikantna doza nedore~enosti i neuvjerljivosti. Hakawati jednako propituje pitanja odnosa egzila i zavi~aja, ~e`nje za pripadanjem i `u|ene nezavisnosti, i to uronjen duboko u arapsku klasi~nu knji`evnost, prevashodno po postupku okvirnog pripovijedanja, naslije|enom svakako iz drevne Hiljadu i jedne no}i, ali oboga}enim i iskustvom postmodernisti~ke fragmentarnosti. Naposljetku, te{ko je komentirati ediciju Orijentalist, a ne spomenuti i Khaleda Hosseinija, afganistanskog novelistu ~iji su melodramatski romani Tisu}u sjajnih sunaca i Lovac na zmajeve dostigli zavidnu popularnost. Ve} preko pet godina na bestseller listi New York Timesa, Lovac na zmajeve je roman koji po provjerenoj formuli, turbulentno historijsko razdoblje jedne zemlje su`ava na intimnu porodi~nu dramu, a potom se posve}uje noveliziranju te{kog procesa integracije u ameri~kom izbjegli{tvu. Jednostavnost i pitkost stila, simplificirana naracija i emotivna nabijenost kroz cijeli fabularni tok osnovne su zna~ajke ovog romana, a i njegovog sljedbenika Tisu}u sjajnih sunaca, {to ih je, i pored zna~ajnih kvaliteta, pribli`ilo trivijalnoj knji`evnosti.

3. Mapiranje prostora bh. knji`evne savremenosti ili traganje za cjelovito{}u koncepta

Jasno je da onaj korpus tekstova koji nazivamo savremenom bh. knji`evno{}u, teorijski gledano, jo{ nije prevazi{ao konceptualni i terminolo{ki haos koji ga prati jo{ od politi~kog odvajanja od jugoslovenske knji`evnosti. Teritorijalna i temporalna nedore~enost termina savremena bh. knji`evnost ~ini da je njegovo tuma~enje uvelike neuhvatljivo, te se u toj ladici koju je istesala recentna knji`evna historija nalaze autori i tekstovi veoma razli~itih profila, koji se samo po vrlo nategnutom kriteriju mogu nazvati bosanskohercegova~kim, a da se ne upadne u zamku gotovo pa neizbje`nog sindroma svojatanja. I dok se sam smisao ovakve kategorizacije knji`evnosti u vremenu prevazila`enja nacionalnih knji`evnih historija ~ini vrlo suspektnim, sveprisutnost inter- i multikultura-

128

Temat

lizama u vladaju}im obrascima mi{ljenja zahtijeva precizno odre|enje, ~ini se, neprevazi|ene pozitivisti~ke trijade rase, sredine i trenutka jednog autora. Primjerice, kriterij po kojem su u istoj ediciji Sa{a Stani{i}, koji pi{e na njema~kom jeziku, te Aleksandar Hemon i Bekim Sejranovi}, ~iji su domovi u SAD-u i Norve{koj, te Refik Li~ina sa adresom u ^e{koj, opasno naginje kriteriju porijekla, no ipak, raznorodnost pisaca se susre}e u njihovoj tematskoj posve}enosti toposu Bosne, {to je vjerovatno i najva`nije kada je u pitanju opravdanost njihovog podvo|enja pod ovu regionalnu odrednicu. Otud i ne ~udi {to se izdava{tvo vodi istim modelom pri katalogiziranju doma}ih autora, bilo da je to usljed nedosljednosti i nedovr{enosti doma}ih knji`evnoteoretskih i knji`evnohistorijskih koncepata ili aktuelnih zahtjeva pragmatike pri prila`enju tr`i{tu, koje }e, svakako, u nacionaliziranoj sredini vrlo rado kupovati i podr`avati svaki istinski na{ brend. Sti~e se dojam da ni{ta nije diskutabilno sve dok izdava{tvo poti~e i podr`ava doma}u knji`evnu produkciju, a jasno je da joj je to itekako potrebno da bi do`ivjela ikakav progres, pa makar i u ediciji koja okuplja razvodnjenu paletu sastavljenu od instant knji`evnih talenata do onih u statusu profesionalnog pisca, ~ak etabliranih i po mjerilu knji`evnog kanona. Sre}om ili slu~ajno{}u {to je Buybook mala, mlada i nadasve moderno ustrojena izdava~ka ku}a, njena izdava~ka djelatnost (jo{) ne podrazumijeva monumentalna izdanja sabranih djela u cilju glorifikacije kanonskih pisaca. Ne, ~ini se da Buybook, bar zasada, ovda{njoj aktuelnoj knji`evnoj praksi prilazi na jedan alternativniji na~in, tragaju}i za piscima mla|e generacije, uglavnom jo{ uvijek nepotvr|enim, {to je svakako jedna od boljih strategija ove izdava~ke ku}e. Me|utim, ~etrnaest knjiga koliko ih nalazimo u aktuelnom katalogu, pokazuju ozbiljne simptome kvalitativnih oscilacija, iako su na `anrovskom nivou prili~no simetri~no i korektno odabrane: ~etiri zbirke poezije, pet romana i pet zbirki pri~a. Poeti~ki kriterij je, pak, druga pri~a. Glede proze, prividna raznolikost se ujedinjuje pod stigmom rata, jedinog faktora koji je istinski ujedinio ove tekstove u konglomeratu bofl identitarnog narativa i formalno i poeti~ki iscrpljenog ratnog pisma. Tr`i{no ve} odavno potvr|en, identitarni narativ, bilo da uzima formu kratke pri~e ili romana, ve} se mo`e ozna~iti kao dominantna formalno-tematska konstrukcija kapitalkonzumerizma koji se di~i bogatstvima, ali ne i prikrivenom

Temat

129

diskriminacijom multikulturalizma. Me|utim, tanka je granica izme|u tekstova koji istinski propituju funkcioniranje drugog identiteta daleko od zavi~ajne matice, i onih koji svoje lutala~ke likove eksploati{u zarad fabularne prijem~ivosti ~itala~kom tr`i{tu. Migrantski subjekt je sli~an traumatiziranom ratnom, koji obitava u prozama koje grani~e sa historijski, ne knji`evno relevantnim svjedo~anstvom, te samo rijetko u uistinu hermeneuti~nim narativima koji sagledavaju rat i postra}e sa istinskom umjetni~kom snagom. Negdje izme|u egzilantskih izmje{tenih pri~a i onih sa direktnog fronta, poput pri~a Faruka [ehi}a, nalaze se narativi `eljni da obuhvate postratni, tranzicijski, tronacionalizirani prezent besperspektivnih junaka uhva}enih u mre`u intimne drame i slo`ene konstelacije dru{tvenih odnosa. Jedini u ovoj ediciji zastupljen sa dva naslova je nagradom ovjen~ani Bekim Sejranovi} dakako, sa neizostavnim romanom-dobitnikom nagrade Me{a Selimovi} za 2008. godinu. Nigdje, niotkuda, pravi predstavnik potrage za identitetom, ispri~an iz autsajderske perspektive, sa fragmentarnim fabularnim tokom koji za sredi{te ima traumatski doga|aj smrti bliskog ~lana obitelji. Narator, glavni junak, tipi~ni je migrantski subjekat koji svoju pri~u pri~a najprije kroz reminiscencije na socijalisti~ko djetinjstvo ispresijecano traumama nestabilne porodice, potom kroz (stereotipnu) maglu alkohola i opijata adolescenta, pripadnika punkerskog undergrounda, naposljetku se vrativ{i u egzilantski prezent daleke Skandinavije. I dok je Nigdje, niotkuda, iako ispunjen intenzivnim bijesom i jednako jakim osje}anjem izgubljenosti, bio prili~no uspje{an prvijenac (maksimalno uspje{an, ako je suditi po nagradi), mirniji, kontemplativniji Ljep{i kraj uvodi neke nove sadr`aje, no glavni junak ostaje u istom za~aranom krugu nostalgije, opijata i nemogu}nosti da se prilagodi. Identitarno neodre|en, no ipak razapet izme|u zavi~aja i egzila, Sejranovi}ev junak jedino ~vrsto upori{te ima u svom opiranju konvencijama. Tik uz ova dva romana svrstan je i Kako vojnik popravlja gramofon Sa{e Stani{i}a, te iako je poeti~ki bli`i ratnom pismu, slijedi sli~an model su~eljavanja djetinje i odrasle, zavi~ajne i egzilatske perspektive, prelomljene ratnom agresijom, kroz rakurs intimne, porodi~ne drame. I dok prvi dio romana, povjeren perspektivi hipersenzibilnog {kolarca, djetinjom naivno{}u ostvaruje potrebnu distancu spram ratne apokalipse, drugi, egzilantski dio, pokazuje tendenciju

130

Temat

iskliznu}a u patetiku nostalgije i neprilago|enosti. Ime kojim je lako nastaviti ovaj niz je i Aleksandar Hemon, ~ija je zbirka pri~a Ljubav i prepreke, tematski u istom okviru imigrantske literature, no ~iji je ugled me|u kriti~arima, ovda{njim, a i sa one strane Pacifika, ponajvi{e tu kao garant kvaliteta edicije. Autobiografski ton, osvrt na adolescenciju kao zna~ajan formativni period junaka, alijenacija i razapetost na liniji domovina-inostranstvo, kao op{ta mjesta ove poetike, kvalitativno slabe spomenuti uradak ovog ina~e vrlo slavljenog pisca srednjeju`noslavenskog govornog podru~ja i ~ika{ke adrese. I dok se naizgled ~ini da, barem generacijski, ne pripada pobrojanima, Zilhad Klju~anin i njegov posljednji uradak Dom aurore borealis, na{li su mjesto u savremenoj bh. knji`evnost, bez obzira na to {to je roman i dalje na skliskom terenu postmodernizma neadekvatnog da artikulira ratni u`as simbolikom nordijske mitologije. Treba jo{ spomenuti dvije knji`evnice zastupljene u proznoj sekciji Melinu Kameri}, poznatu me|u `enskim ~itateljstvom kao kolumnisticu Gracije, i Snje`anu Muli}, autoricu zbirke pri~a Sanduk po mjeri, koja se oku{ala u slo`enijoj formi romana. Iskustvo `enskoga glasa i izazovi s kojima se `ena u ratnom i postratnom ambijentu suo~ava su osnovna odrednica pri~a iz zbirke Cipele za dodjelu Oskara Meline Kameri}, no iako sa primjetnim feministi~kim potencijalom i evidentnim buntom protiv patrijarhata, ne uspijevaju nadi}i stereotipe `enskog pisma, onako kako je ono shva}eno i definirano u naj{irem ~itala~kom krugu. Na sli~an na~in razo~aravaju}e djeluje i kratki roman (ili duga pripovijetka) Povratak Snje`ane Muli}, koja tematizira porodi~ne drame nekoliko likova koji se, nakon smirivanja ratnog haosa, poku{avaju vratiti svom domu ili ga ponovo stvoriti, pri ~emu nailaze na birokratske prepreke udru`ene sa ljudskom pako{}u. No ambiciozni poku{aj pra}enja pet junaka rezultira plo{no{}u njihove psihologije i te{ko razmrsivim klupkom fabularnog toka, {to ostavlja plemenito zasnovani Povratak neuvjerljivim i plitkim {tivom. Kada je u pitanju poezija, valja ista}i da je vrlo pohvalno, makar i u ovako minimalnom omjeru, dati djeli} izdava~kog prostora pjesnicima, s obzirom na ubrzani pad knji`evnog interesa za najstariji i najte`i vid knji`evnog izra`avanja. Pjesni~ki opus, prema aktuelnom katalogu, obuhvata ~etiri vrlo razli~ita autora: Gorana Sari}a, Marka Toma{a, Vuka Rodi}a i Ivonu Juki}. U pore|enju sa starijim kolegama, Ivona Juki} je ne samo generacijski, nego i poeti~ki vrlo daleka, te je stoga

Temat

131

mjesto Svakodnevne vile na istoj polici sa dru{tveno i eti~ki anga`iranim vukovima vrlo diskutabilno. Svakodnevna vila je predstavnica trendi light poezije umje{nih igara rije~ima i lelujavog zna~enja, poetike koja bi se mogla uslovno nazvati larpurlartizmom sa bole}ivim nedostatkom anga`mana, ali sa potencijalom da bude ~itana me|u mla|om, adolescentskom publikom iz ~ijeg je sanjarskog, djetinjeg rakursa uglavnom i napisana. I dok je pisanje poezije u kuli od bjelokosti izdignutoj visoko iznad kala svakodnevnice prije dvadesetak godina, u zamahu postmodernizma, bilo tretirano kao stvar ukusa, u dana{njem tranzicijskom prezentu koji vapi za knji`evnom istinom, prodorom u ne-bajke realiteta, te{ko se oduprijeti potrebi da se ovakav vid knji`evnog izraza ne nazove naivnim. Svakodnevna vila mo`da ovom zbirkom dokazuje vje{tinu slaganja zvukovitih sintagmi, no te{ko da }e njen svjetlopis mo}i odjeknuti pravom umjetni~kom snagom koja mijenja pogled na stvarnost. Ipak, karta prvijenca na koju igraju mnogi prikaziva~i zbirke, pa vjerovatno i sama autorica, kupuje odre|eno vrijeme za sazrijevanje. Me|utim, ostali pjesnici su u odnosu na trenutno knji`evne potrebe mnogo bolje pogo|en izbor. Primjer je nova zbirka Marka Toma{a, jer, Zbogom fa{isti, osim {to je do`ivjela hvalospjeve recenzenata kao {to su Faruk [ehi} i Predrag Luci}, zaista i pokazuje da je sadr`i doma}oj knji`evnosti toliko potreban eliksir stihovanog eti~kog anga`mana. Lirski subjekt je duboko savremen, obolio od savremene boljke nomadizma, da, ali ipak onoliko ukorijenjen u stvarnost da mo`e protresti vladaju}u ideologiju kolektiviteta pitanjem: Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti? Mora se priznati, pak, da je u Fa{istima prisutan, za aktuelnu poeziju karakteristi~an, nedostatak inventivnosti u jeziku pravdan tzv. ogoljeno{}u, ograni~en krug asocijacija, usmjeren ka savremenoj alternativnoj publici, te isprazna, neote`ala forma. Otud }e ovakva poezija biti ni{ta drugo do dijagnoza boljki savremenog svijeta/identiteta, tek jedna u nizu istih.

4. Umjesto zaklju~ka: prostor za pozitivnu kritiku

Ovaj kratki i vrlo generalni prikaz recentnog beletristi~kog opusa izdava~ke ku}e Buybook nije koncipiran ni kao bespo{tedna kritika niti kao sistemati~na i detaljna analiza njene iz-

132

Temat

dava~ke djelatnosti. Treba ga radije shvatiti kao dijagnozu i ~itanje iz ugla ako ne dijametralno suprotnog, onda bar kriti~ki raspolo`enog prema tr`i{nom na~elu koje odre|uje horizont o~ekivanja ~itala~ke publike. Jer vrijedi se zapitati, koliko zapravo udjela ovakva, odnosno bilo kakva izdava~ka politika ima na o~ekivanja ~italaca? Kada se stvari postave na taj na~in, postaje jasno da je izdava{vo djelatnost sa odre|enom odgovorno{}u prema ~itateljstvu, i tako postaje nositelj obaveze da ponudi svojoj publici najbolji izbor aktuelne knji`evnosti. Nema sumnje da je uredni{tvo Buybooka na tom planu dalo sve od sebe, te da, osim ovdje analiziranih edicija, postoje i drugi zna~ajni naslovi koje su objavili, od kojih treba izdvojiti ediciju pisaca nagra|enih Nobelovom nagradom, a te{ko da se mo`e na}i bolja preporuka/marketin{ki trik za kupovinu knjige. (Zanimljiva ~injenica: Orhan Pamuk nije svrstan ovdje, nego radije u ediciju Orijentalist, {to pokazuje da su i dalje na snazi kanoni mi{ljenja koji ga percipiraju vi{e kao orijentalnog, nego kao samosvojnog autora koji je nagra|en i nagradom koja slovi kao najva`nija knji`evna lovorika na{eg vremena.) U svakom slu~aju, Buybook treba oprezno podr`ati, naro~ito s obzirom na te{ko}u uslova koje prili~no uspje{no prevladavaju, i tako|er sa~ekati eventualnu stabilizaciju stanja u bh. izdava{vu koja bi mogla podstaknuti kako njihov, tako i rad ostalih izdava~a, a sve zarad onih koji istinski vole knji`evnost ~italaca.

133

134

Temat

Jasmina Bajramovi} Tiranija teme: Kako smo postali robovi etike

1. Preimu}stvo iskustvenog
Pitanje knji`evne produkcije/tr`i{ta i estetskog kvaliteta knji`evnog djela, iako spadaju u naizgled potpuno odvojene kategorije, pro`imaju se i ovise jedan od drugoga, a rijetki }e (nevoljko) priznati da estetika djela nu`no nije joker koji }e knjigu u~initi pristupa~nom tr`i{tu, odnosno potencijalnim ~itaocima. Tako|er, ne}emo do}i do revolucionarnog otkri}a ukoliko ka`emo da tr`i{ni bogovi diktiraju teme, motive i na~in pisanja, a potencijalni pisci marljivo zapisuju ili pamte, produciraju i reproduciraju, konstruiraju da bi, u kona~nici, bili dekonstruirani. Govor o estetskoj relevantnosti knji`evnog djela i njegovom odjeku u formiranju budu}ih teorijskih/kriti~kih {kola i knji`evnih pravaca djeluje gotovo poput rasprskavaju}e mine onaj kojem pripadne nezahvalna uloga da govori o mogu}im negativnim i pozitivnim aspektima takve knji`evnosti upada u zamku mogu}e relativizacije, li~nih utisaka, slobodne procjene i kona~ne privilegije pozvanosti da uop}e pre|e prag koji djeli intimnu sugestiju svijeta ~itaoca i javno kriti~ko mi{ljenje. Uva`avaju}i sve mogu}e opasnosti ovakvog diskursa, ovaj tekst }e pristupiti posmatranju jednog dijela bh. postratne knji`evne produkcije i njene relevantnosti u vremenu (anti)ratnog pisma kao dominantne poetike u kojoj su se oku{ali gotovo svi pisci ovog govornog podru~ja, a

Temat

135

me|u kojima prevladavaju Jergovi}, Hemon, Lazarevska, Kulenovi} itd. Plodotvorne mogu}nosti ovakvog pisanja postaju sve ve}e, tako da se, jednostavno re~eno, takav diskurs {iri na svaki knji`evni iskaz koji postaje paradigma stradanja uzrokovanog (posredno ili neposredno) ratnim doga|anjima. Neosporna je, pa ~ak nu`no i eti~ka, potreba pisca da se bavi temom rata, ideolo{kim opredjeljenjima, stradanjima koja su imala apokalipti~no djelovanje i koja su, u domino efektu, za sobom povukla dugogodi{nje traumatske posljedice i ponovno bujanje nacionalizma kao odgovor nacionalizmu samom. Ratna i postratna knji`evnost dvadesetog vjeka opsesivno se bave golim ljudskim stradanjem i suo~avanjem sa cikli~no{}u u`asa koji se, u svojoj nakaznoj univerzalnosti, vra}a poput prokletstva. Bujanje ove tematike vrlo brzo preuzima i samo knji`evno tr`i{te, ta~no naslutiv{i da }e spomenute dugogodi{nje traumatske posljedice i}i ruku pod ruku sa (tada jo{ relativno svje`im) postmodernisti~kim tendencijama bavljenja identitetom (kolektivnim, individualnim, fluidnim, narativnim itd.). Bilo bi pogre{no re}i da je ratna tematika usko i neizostavno skop~ana s identitarnim pri~ama, ali se, svakako, radi o dva polja koja simultano djeluju (ili su djelovali) vrlo uspje{no. ^ini se da se sam pojam identiteta lagano uvukao u narativne subkontekste na na~in da je kriti~ki aparat postao rezistentan na usmjeravanje bli`eg pogleda u drugom smjeru.1 Va`nost govora o identitetu kao primarnom analiti~kom oru|u, ~ija upotreba dalje odobrava i usmjerava afirmaciju konkretnog knji`evnog djela, neosporna je jer je s poeti~kog polja anti-ratnog pisma niknulo niz mogu}ih referentnih predlo`aka za govor iz raznih pozicija: egzilantske/nomadske/prognani~ke, ~iji je zajedni~ki ozna~itelj individualna (mala) pri~a koja subverzivno djeluje na kolektivnu. Kao takva, individualna pri~a nosi mogu}nosti konkretizacije pi{~evog glasa kao glasnogovornika svih onih koji trpe opresiju od raznolikih kolektivnih manija. Dvadeseti vijek stoga (nehoti~no) kao {to je bio vijek ratovanja, tako je i vijek identiteta.

2. Autora nema ko da ~ita

Na koji je na~in, dakle, mogu}e isu{iti i eksploatisati ovu bolnu (ratnu, op. aut.) temu i da li je uop{te mogu}e govoriti o eksploatisanju jedne teme, ukoliko je rije~ o individualnoj potrebi

1 Brubaker i Cooper, istra`uju}i uzroke postmoderne opsesije identitetom, govore o njegovoj popularizaciji kao posljedici ratnog i poslijeratnog trenda istra`ivanja nacionalnog karaktera. Autori, tako|er, ukazuju na opasnosti termina koji je, uzidan u teorijski aparat posljednjih desetlje}a, postao beskrajno rastegljiv na na~in da on vi{e nije u stanju da obavi ozbiljan analiti~ki posao, u R .Brubaker, F. Cooper: S onu stranu identiteta u Re~ ~asopis za knji`evnost i kulturu, i dru{tvena pitanja, no. 69/15, 2003: 422, Beograd, http://www.fabrikaknjiga.co.rs/rec/69/405.pdf (preuzeto 2010.)

136

Temat

2 Rije~ je o narativnom postupku poetike svjedo~enja. 3 Dubravka Ugre{i} u svom eseju Pisac i njegova budu}nost pravilno primje}uje da su upravo politike identiteta bile najve}i ekser u grobu tradicionalnog esteti~kog aparata: Ostvareno je pravo na kulturnu Drugost. (...) Na sve globalnijoj knji`evnoj tr`nici danas ima svega i za svakoga. (...) Nekada{nje hladne interpretacijske {kole koje su desenzualizirale knji`evni tekst danas su zamijenjene toplim vrijednosnim relativitetom Drugosti. Anything goes! I svatko ima svoju publiku. u Ugre{i}, Dubravka: Zabranjeno ~itanje, Geopoetika-Omnibus, Beograd, 2001, 184. str. Paradoksalno, ista autorica koja progovara protiv ovih ~estih op{tih klasifikacija, ~esto biva svrstana u rubriku egzilantske knji`evnosti. 4 Tako|er, jednako je iluzorno govoriti o tome da se ova pitanja ti~u samo spomenutih stanica. Bez obzira na jasnu ekonomskotr`i{nu podlogu ovih pitanja (koju bi bilo naivno zanemariti), u tekstu }e se poku{ati, analizom knji`evnih tekstova, ustanoviti koji su to dominantni uzusi dana{nje bh. knji`evne scene.

pri~e o jednom (jedinstvenom?) iskustvu?2 Kako su Brubaker i Cooper primjetili, ve} se sedamdesetih godina pro{log vijeka govori o prenapu~enosti identitarne terminologije; raste broj knji`evnih djela ~ija je preokupacija potraga za identitetom; razvijaju se razli~ite teorijske {kole feministi~kog, postkolonijalnog, dekonstrukcijskog usmjerenja. S tim u vezi, dolazi i do ru{enja dotada{njih esteti~kih mjerila koja postaju nepogodna, esencijalisti~ka i spremna za recikla`u. Pored nedirnute romanti~nosti spisateljskog zanata i plemenitog zahtjeva za eti~no{}u, tr`i{te se, proporcionalno rastu teorijskih oznaka, razvija u smjeru politika identiteta.3 Tr`i{te je, dakle, to koje razvrstava police literature, u kojoj svaka biva markirana na osnovu svojih identitarnih preferencija i smje{tena u odre|enu kategoriju. Dakle, name}e se zaklju~ak da je pisac (postoje}i ili potencijalni) malodu{no (olako?) prihvatio jedno od rje{enja: da se prepusti orgijasti~koj dinamici trenutka, priklju~i na bogatu mre`u transnacionalne kulture, da sudjeluje u akceleraciji transkulturnog, posthistorijskog, postkolonijalnog, postnacionalnog, postdr`avnog, postumjetni~kog, posthumanog, postknji`evnog i postmodernog moderniteta (Ugre{i}). Postavljaju se pitanja: da li literarna djelatnost i dalje slijedi odre|ene esteti~ke kriterije ili su oni utopljeni u vapaje za etikom? Da li je postmoderna knji`evnost, sa svojim mjestimi~nim relativizmom i te`njom ka simplificiranju naru{ila balans izme|u individualnog (ipak, sasvim usamljenog) ~itateljskog zahtjeva za neponovljivosti utiska i masovnog zahtjeva za sveudilj istim pitanjem ustanovljenja identiteta? Na kraju, da li sam ~italac ima pravo potra`ivati svojevrsno knji`evno ~istili{te, koje bi pred jednake stroge zahtjeve stavljalo svaki knji`evni tekst, prihvataju}i rizik smanjenja ionako male potra`nje knjige? Pitanje se jednako ti~e autora, urednika i samih ~itaoca/kriti~ara, koji predstavljaju posljednju, ali i najva`niju receptivnu stanicu.4 Stoga }e se tekst u nastavku fokusirati na promatranje i poku{aj analize literature koja se promovirala kao najbolja poslijeratna knji`evnost, zahvaljuju}i upravo njenom monotematskom obrascu, a ipak je do`ivjela kolaps u smislu dugoro~ne recepcije i estetske vrijednosti.

3. Ka (ne)znanom junaku
Minijaturni opus bh. izdava~kih ku}a svake se godine, sude}i po malobrojnim sajmovima knjige, jo{ vi{e smanjuje; postratna knji`evna produkcija stavljena je u ruke nekolicine

Temat

137

izdava~kih ku}a poput Buybooka, Zoro-a i [ahinpa{i}a. Izdava~ka ku}a Zoro je, s mati~nim uredom u Zagrebu, u periodu od 2003. do 2008. raspisivala konkurs za najbolju knjigu neobjavljenih pri~a5, po~ev{i sa Fadilom Nurom Haver, a zavr{iv{i sa Lejlom Kalamuji}. Konkurs je na prostorima regije va`io za jedan od kvalitetnijih (V. Arseni}) i svakako, bio je hvale vrijedan poku{aj da afirmi{e nove autore, a bh. knji`evnost makne s mrtve ta~ke lamentiranja nad Selimovi}em, Dizdarom i uvijek kontroverznim Andri}em. I zaista, novi autori su se pojavili, kao i djela koja su, u momentu svog dolaska na knji`evnu scenu, predstavljala izvjesno osvje`enje. Samo nekoliko godina poslije, ve}ina knjiga objavljenih podsredstvom ovog konkursa bivaju gurnuta u zape}ak, a silne pohvale i hvalospjevi ve} pomalo izblijedjeli. Nekoliko bi razloga moglo biti ovoj situaciji; ili se radi o literaturi koja u datom momentu, zarad gomilanja istih ili sli~nih literarnih poku{aja, iznevjerava ukus i potrebe svog ~itaoca (dok slijedi dominantnu knji`evno-poeti~ku struju), pa s vremenom gubi na svom zna~aju, ili je rije~, opet, o nedostatku univerzalnog estetskog kriterija koji bi morao da postoji, s obzirom da se knji`evno djelo ne bi smjelo prevrednovati, zajedno sa promjenom ~itao~eve ili kriti~ke optike posmatranja. U uvodnom dijelu smo spomenuli pojam (anti)ratnog pisma koji je neprikosnoven poeti~ki obrazac za ovda{nje autore, tako se i me|u knjigama nagra|enim konkursom pojavljuju najmanje dvije koje vjerno slijede ovu poetiku: prva je zbirka pri~a autora Faruka [ehi}a Pod pritiskom, dok je druga zbirka Rambo, Drumski i Onaj tre}i Veselina Gatala. U oba slu~aja rije~ je o svjedo~anstvu s rati{ta, s tim da junak Gatalove zbirke figurira kao dezerter, izbjeglica i, na kraju, ~ovjek u tranzicijskom postra}u. Dok [ehi} svog naratora dr`i u granicama surove realnosti ratnog stradanja i uspijeva uglavnom vjerno predstaviti balansiranje na rubu koji dijeli `ivot i smrt, Gatalo, poku{av{i svog protagonistu (Ramba) predstaviti kao tipiziranog macho-mu{karca-desperadosa, hodaju}u mi{i}nu masu, magneta za `ene, koji je u potaji ~ovjek od pera, posr}e u samoj karakterizaciji lika. Iako lik Rambo podsje}a na nedodirljivefigure epskih junaka s Ahilovom petom (u ovom je slu~aju to upravo spomenuta slabost literarnih poku{aja junakovih), i vjerovatno je autorova namjera da koketira s deheroiziranim uli~nim junacima, ta~nije, anti-junacima, iz pri~e u pri~u lik u o~ima ~itaoca blijedi do plo{no predstavlje-

5 @iri u sastavu: Ferida Durakovi}, @eljko Ivankovi}, Enver Kazaz, Ivan Lovrenovi}, Marko Ve{ovi}.

138

Temat

nog heroja lo{eg stripa. Rambo je, od samog po~etka ove zbirke, koja funkcionira kao labavo povezan roman, potpuno predvidljiv: na~in njegovog fizi~kog predstavljanja (napinjanje mi{i}a da bi bio privla~niji djevojkama kojima je okru`en iz pri~e u pri~u, kaubojske ~izme koje nosi, hladna vanj{tina koja odaje opakog tipa, alkoholni delirijumi, pro{lost u kojoj se naslu}uje djevojka i najbolji prijatelj ostavljeni u gradu u kojem bijesni rat) samo doprinose naslu}ivanju onoga {to bi se moglo desiti i situacije u koju bi Rambo mogao upasti. Rambo je tipi~an predstavnik postratne boem{tine koja vjerno slijedi izvjestan normativ pona{anja (`ene, seks, pisanje i lamentiranje o ratu), a upravo se (paradoksalno) opiru}i bilo kakvim normativima. Pri~e se iznevjeravaju isklju~ivo na liniji karakterizacije; osim Ramba, koji je ponajbolje predstavljen, tu je i ~itav niz `ena s kojima Rambo ima povr{ne seksualne susrete. Ovi su likovi tek sporadi~no predstavljeni u pri~ama i mogu se ukalupiti u jedan te isti opis primamljive `enske figure, koja se, osim svojim tijelom, predstavlja u par dijalo{kih replika i gubi se upravo u trenutku kada bi mogla imati nekog zna~aja za tako potrebno uslo`njavanje glavnog lika. Pri~e Irena i Tre}a obala svojom narativnom linijom Rambu daju pone{to od nu`ne ljudskosti koja mu je potrebna da bi u glavi ~itaoca bio ne{to vi{e od napola dovr{enog lika: dok prva govori o postupku dobivanja ilegalnih dokumenata za prelazak preko granice, druga prati Rambovu reakciju na saznanje o ru{enju Starog mosta. Me|utim, pri~a koja u potpunosti simplificira svog junaka (u kontekstu karakterizacije) jeste naslovna pri~a Rambo, Drumski i Onaj tre}i. @ele}i, vjerovatno, da predstavi identitarnu uslo`njenost, se`e za bukvalnim predstavljanjem trojstva koje se bori u glavnom junaku: Ramba, istreniranog vojnika, Drumskog, osjetljivog poetu i Onog tre}eg, obi~nog ~ovjeka, tako jo{ jednom li{avaju}i ~itaoca bilo kakvog razmi{ljanja o junaku, nude}i mu (valjda) ono {to misli da on (^italac) `eli. Neosporno je da junaci [ehi}eve i Gatalove pri~e jednako pate od potrebe za eti~kim vriskom nad ru{evinama i ljudskim le{evima, potrebom govora i svjedo~anstva, i uspje{no realiziraju svjedo~anstvo; me|utim, tako|er je neosporno da fiktivni likovi mogu dati opipljivost jednoj realnoj patnji, progovaraju}i bez {ljema anti-heroja, junaka ulice, otpadnika doma, ogrubjelog vojnika, povr{nog ali mo}nog ljubavnika obuzetog alkoholom. Sakrivaju}i se iza ovih (ipak) sasvim plo{nih

Temat

139

opisa, kostur pri~e se osipa i s drugim ~itanjem ve} postaje neuvjerljiv, a pri~e ostaju na razini spomenutog dokumentovanog svjedo~anstva. U tom je kontekstu paradigmatska pri~a [ehi}eva Portret Kafanskog Duha, u kojoj uspijeva sa`eti, u maniru svjedo~anstva-priznanja, opsesivnu potrebu jednog trenda (nadasve): kafanski duh je i pisac, ljubavnik, vojnik, retori~ar, nacionalista, alkoholi~ar, megaloman. Kroz ovaj umjetni~ki manifest, pripovjeda~ poku{ava napraviti ironijski otklon od svega {to simbolizira Kafanski Duh, ali ipak nije dovoljno za naratora da na kraju pri~e, u ispovjednom tonu, zaklju~i: I ja sam kafanski duh i time pro|e neka`njeno, jer kroz ostatak zbirke ~itaocu ne nudi alternativno rije{enje, odnosno distancu od onoga {to je, vrlo detaljno, nabrajao u navedenoj pri~i. Obje zbirke su stilski jednostavne, s preciznim opisima koji korespondiraju sa strukturom same pri~e, naro~ito kod [ehi}a, gdje se smjenjuju akcije sa rati{ta. Kod Gatala, pak, sli~na je stilska struktura pri~a, bez opse`nih opisa, {to u potpunosti odgovara naraciji. Ipak, ~esto se potkrade koja logi~ka gre{ka, suvi{an atribut ili nemarna figura.6 Ukoliko bismo povukli paralelu izme|u ove dvije knjige, mogli bismo zaklju~iti da se su{tinski nadopunjuju; dok [ehi} dokumentira ratno iskustvo koje se doima autobiografskim, Gatalo vi{e pa`nje posve}uje dezerterskom, emigrantskom i postratnom do`ivljaju. Ipak, ~ini se da ova proza ne uspijeva ponuditi vi{e od svoje primarne namjere: golo, gotovo dokumentovano iskustvo, ponegdje pojednostavljeno, s povremenom upotrebom stereotipa tzv. proze kafanskog duha, iza koje, ~ini se, protagonisti pri~a bje`e kada nemaju ni{ta vi{e ponuditi znati`eljnom oku. Tematika ratnog, a ujedno i migrantskog iskustva (tako|er poprili~no atraktivna za novope~ene pisce), koju Gatalo na~inje u jednoj pri~i, nastavlja se u Zorovom ciklusu u zbirci pri~a Zapisi o biv{im ljudima Gorana Simi}a. Simi}eva je proza, za razliku od prethodne dvije zbirke, mnogo konkretnija i raznovrsnija u smislu samih narativnih konstrukcija, stilske dovr{enosti pri~e i dobro vo|ene fabule. Takva je uvodna Pri~a o zemlji, koja tematizira porodi~nu nesre}u u ratnim vremenima, generacijsko ponavljanje pogubnih ideolo{kih utjecaja. Jedno od boljih Simi}evih ostvarenja jeste i pri~a Minsko polje, koja precizno opisuje dvije zara}ene strane razdvojene minskim poljem i nekoliko kvadratnih metara. Za razliku od likova u [ehi}evoj i Gatalovoj prozi, Simi}evi liko-

6 (...) kao davno napu{tena ku}a u kojoj odavno niko ne stanuje; u|o{e u omanju sobicu; ispod namre{kanih stakala prljavog stubi{ta; Med`idovo lavovsko lice, poput lica lava (...); iznova ranjavala neranjene itd. Nije nam cilj sitni~ariti nad stilskim nedovr{enostima, ali se povr{no{}u ovih sintagmi, kao i spomenutih opisa likova, koji djeluju kao da su pisani u `urbi, poni{tava efekt dobre tekstualne stilizacije.

140

Temat

vi su humanizirani i vjerodostojni, sa konkretnom motivacijom i tragi~kim iskustvom apsurda sitnih spletkarenja kakvo je opisano u ovoj pri~i. Tako njegovi likovi psovku koriste kao bojno sredstvo, a tragi~ni humor izbija iz situacija poput razmjene robe, za vrijeme koje jedni drugima podvaljuju cigare na koje su prethodno urinirali, otrovanu kravu itd. Spomenuto migrantsko iskustvo opisano je u pri~ama Veliki svijet i Subota. Za razliku od gore spomenutih pri~a, u kojima se pripovijeda u prvom licu, Subota uvodi novu pripovjeda~ku perspektivu emigranta Josipa koji posmatra de{avanja na ulici u kojoj se nalazi bar koji je nekad posjedovao, a istovremeno slu{a nervozno prigovaranje svoje `ene. Iako dobro zami{ljena, pri~a se, zbog promjene na~ina pripovijedanja i pone{to izmijenjene tematske strukture, ne uklapa u cjelinu koju ~ine ostale pri~e. Isti je slu~aj i sa posljednjom pri~om u zbirci, Legenda o Adamu Okviru koja u potpunosti izlazi iz postavljenog narativnog okvira ratne pri~e i uplovljava u fantastiku. O Simi}evoj se prozi mo`e govoriti, ipak, kao o uspjeloj narativizaciji ratnog iskustva, koja izlazi iz nametnutog stereotipa tipizirane mu{ke pri~e i izbjegava svojevrstan kalup koje su (nehoti~no) nametnule prethodne dvije zbirke. Zanimljivo je pratiti kako se tematska preokupacija autorica, prate}i liniju opri~anog iskustva kod autora, pomjerila sa opsesivne eskplicitne ratne i postratne pri~e na intimniju sferu i pripovijedanje o svakodnevnom `ivotu, iako su, naravno, pojedine pri~e kontekstualno uvjetovane ~inom izbjegli{tva i povratka (da li je mogu}e naslutiti blagu liniju razdvajanja izme|u mu{kih i `enskih tema?). Sanduk po mjeri Snje`ane Muli} i Kad umrem da se smijem Fadile Nure Haver podi`u sivu zavjesu i napu{taju buku i bijes rati{ta, te pa`nju usmjeravaju na porodi~ne hronike, toplinu ognji{ta i intimnu sferu ~ovjekovu, uz nostalgi~ne osvrte u idili~no djetinjstvo. Naro~ito je ova vizura prisutna u zbirci pri~a Snje`ane Muli} Sanduk po mjeri. Pri~e su kratki uvidi u pro{lost naratori~inu, koncipirani na monta`nom principu, sa vi{e nagla{enim autori~inim pripovjednim mogu}nostima nego slo`eno{}u same pri~e. Pripovjedni postupak je najbezbri`niji kada je najmanje optere}en potrebom moralnog zaklju~ka ili neuhvatljive poente pri~e (tako paraboli~no izvedena naslovna pri~a Sanduk po mjeri, kroz bolest nekad bogatog i nemilosrdnog profitera dijasporca vje~nih negativaca zbog koje mu moraju amputirati udove, naivno govori o izvjesnoj vi{oj ka-

Temat

141

zni za zlo~ine njegovog beskrupuloznog pona{anja, protkano tragikomi~nim pona{anjem njegove `ene, koja je zabrinuta {ta }e re}i sarajevska mahala). Stoga, pri~e u kojima autorica/naratorica govori o karakteristi~nim situacijama odrastanja (Balada o Haretu, [ta je vidio Obrad [. u na{em stanu, Napola itd.), motivi{u}i time sada{nje postupke ili razmi{ljanja svoje naratorice, predstavljaju najuspje{nije primjerke ove zbirke. Polarizacija je opet jasna u smislu `ivota-kakav-je-nekad-bio i `ivota danas, naro~ito u pri~ama koje se doti~u rata (Famosice, Ku}a od stakla). Me|utim, bez obzira na dobro izvedeno pripovijedanje i laku ~itljivost, ~ini se da je ipak naglasak stavljen upravo na tome lakoj ~itljivosti i blagom humoru, s dugoro~nim efektom zaboravljanja pro~itanog. ^ini se da ne bi bilo po{teno pa`nju usmjeriti isklju~ivo prema prozi; stoga }emo pogledati {ta to nudi zbirka poezije Neutrino Pe|e Kojovi}a, u okrilju iste izdava~ke ku}e. Pogledajmo {ta za nju ka`e Miljenko Jergovi}: knjiga govori jezikom samo}e. Pisana je tamo u Americi, gdje je ~ovjek po definiciji sam, bez ideje o tome da }e ju neko pro~itati. (...) Njezina samo}a je, me|utim, jedna od stotina i hiljada srodnih samo}a, koje su, u trenucima onoga stra{nog rasula , sunule diljem svijeta (...). ^ini se da je ~ak i prosje~nom ~itala~kom oku mogu}e detektovati odgovor na poeti~no-prozai~no ko{ta-kako-gdje-za{to pitanje. Pisana u neizostavnoj slobodnoj formi (formi 21. vijeka), poezija ovog autora jeste svojevrstan kola` jugoslavenske pro{losti, intimnih sje}anja na prijatelje i dru`enja, kao i boravka u Velikom Bauku Amerike. U pjesmama U Americi, Drugi na~in, Da nije bilo rata, Ime prisutno je poimanje (opet)tranzicijskog pjesni~kog subjekta koji jeste suo~en sa te{ko}ama asimilacije na na~in na koji su to bili suo~eni, kako Jergovi} ka`e stotine i hiljade srodnih samo}a, ali je upravo to i najve}i problem ove zbirke. Odgovoriv{i na pitanje ko-{ta-kako-gdje-za{to, ~itaocu ne ostaje ni{ta drugo nego odustajanje od nakane ~itanja. Pjesme su su{tinski jednostavne i lako razumljive, bez pjesni~kih peripetija i rudarskog jezi~kog umije}a {to ih, opet, ne ~ini nu`no dobrim, ve} isklju~ivo ~itljivim (vjerovatno se ne radi o atributu koji je po`eljno vezati uz bilo kakvo literarno {tivo). Pojedine pjesme nalikuju na isje~ke iz privatnog dnevnika, selektivno {tivo vezano za momente bitne pjesniku, sa vrlo malim simboli~kim opsegom, interne {ale ili dosjetke koje je, mo`da, i nemogu}e razumjeti bez poznavanja {ireg konteksta

142

Temat

pi{~evog `ivota (ili, dok se ne pro~ita Jergovi}evo zapa`anje na kraju zbirke); takve su dvije pjesme pod naslovom: Citat: Ja sam, Johnny, bogami, mislio da si ti bolji u pu{enju./(Zoka Stefanovi} [tuli}u na derneku/u stanu na Kova~ima Tjarjarjaja, tjarjarjaja, rja./ -Sa{a Lo{i}: Goodbye Teens. Mo`da je pjesni~ka intencija da se, kako sam autor ka`e u jednoj pjesmi, `ivot sa`me na jedan jedini metafizi~ki detalj, kao ta~ka prije velikog praska. Mo`da autor i uspijeva u svojoj nakani, ali isklju~ivo u domeni intimnog iskustva onoga {to bi moglo zna~iti, za njega samog, prekretnu ta~ku u `ivotnom iskustvu. Ovo nas opet vra}a na spisak motiva kojima se autori postratne generacije iznova i stalno vra}aju, robuju}i ve} i{~itanim i napamet nau~enim frazama, obja{njenjima i psiholo{kim motivacijama li~ne drame, kolektivnog kaosa, paroksizma kriti~kog tuma~enja: rat, individualno naspram kolektivnog, figure napa}enih umjetnika, mlada ex-yu rock generacija, rati{te, PTSP te{ko}e prilago|avanja, tranzicija, sru{eni , ameri~ki snovi na kraju, portreti umjetnika u (meta)fizi~kom egzilu. Naravno, te`nja ovog teksta nipo{to nije banalizirati i umanjiti zna~aj kataklizmi~nih strahota kojima je pojedinac bio izlo`en, obesmi{ljenoj egzistenciji i osje}aju samo}e i nerazumijevanja u kolektivu, ali treba postaviti legitimno pitanje: da li je uzrok obesmislio posljedicu koliko je motivacija doprinijela umjetni~koj degradaciji?

4. Sumnja nadobudnog ~itaoca

Za{to je, dakle, taj i takav ~italac, vje~no nezadovoljan pro~itanim, postao hroni~no gun|alo? I. Hunter tvrdi da bi se ova pojava mogla objasniti estetskom neravnote`om kod ~itatelja. Stoga bi se navedeni primjeri literarne nedovr{enosti mogli podvesti pod poku{aj Nadobudnog ^itaoca da diskreditira i ono malo literarne aktivnosti, koja, uzev{i u obzir ekonomsku (ne)sklonost ka lijepoj umjetnosti, `ivi prikop~ana na aparate i trud pojedinaca. Ili, pak, treba lamentirati nad patnjama kojima smo izlo`eni kao konzumenti, mukama koje prolazimo kao pisci, neisplativosti zanata s kojom smo suo~eni kao tr`i{ni pijuni? Nesumnjivo, odanost estetici postaje pitanje daleke pro{losti, a insistiranje na formativnim, narativnim i -inim svojstvima literature stvar knji`evnog puritanizma. Robovanje temi i prilago|avanje teorijsko-kriti~kom aparatu datog tre-

Temat

143

nutka, zarad lak{e ~itala~ke probave i afirmacije knji`evne mahale, jeste danak koji pla}a svaki pojedini (potencijalni ili postoje}i) autor. Urednici ne bi trebali biti zadovoljni obavljenom selekcijom {tiva, sve dok estetska vrijednost djela, o~ito, ima jasan rok trajanja. Pitanje individualnog umjetni~kog afiniteta i prepoznavanja istog mogu}nosti da umjetni~ko/knji`evno djelo pre|e stepenicu prosje~nosti koje joj vrijeme postavlja neizbje`no je vezano za historiju knji`evnosti i potrebu da se legitimira u istoj pod kategorijom pisca. Tako ^. Milo{ (defetisti~ki) zaklju~uje, govore}i o Vitkjevi~u i njegovim knjgama: On mo`da nije takozvani istaknuti pisac, ali istaknuti pisci pojavljuju se tako retko da bi istorija kulture, ako bismo je na njih ograni~ili, bila vrlo mr{ava.

144

Temat

Osman Zuki} Izdaja literature Dobra knjiga u doma}em izdava{tvu

Tko bi se danas usudio {tampati i objaviti sabrana djela Paula Valerya, naprimjer? Ili Roberta Musila?
I
Kako se danas pod izdava~kim mjerilima podrazumijeva ~itala~ki ukus, te kako je izgled, papir, korice, sadr`aj, prevod i sve ostalo podre|eno upravo tom ukusu, tako je nemogu}e na}i raspolo`enog kandidata, dobrog u svom poslu, koji bi se odva`io na luksuz iz gorenavedenog pitanja. Jer, zalud mu ogromna ljubav i po{tovanje prema literaturi: obrazovanje, na~itanost, gomile naslaganih knjiga u ku}noj biblioteci, naslovi koje je objavljivao za dobra vremena, projekti koje je podr`ao, mladi autori koje je afirmirao, konkursi koje je objavljivao, uredno i ~isto poslovanje, ugled i dobar izgled. Zalud mu ~injenica da bi nekoliko lokalnih biblioteka otkupilo po tih nekoliko tomova: mo`da nekom zanesenjaku trebaju i takve knjige. Zalud mu njegov senzacionalisti~ki karakter: ljubav prema izazovima i rizik u ime dobre literature. Zalud mu njegov imid`, i knjige koje je napisao: nekoliko romana, dvije zbirke poezije, zapisi, savjeti izdava~ima, tri knjige eseja. Zalud mu novac koji bi dobio od Fondacije za izdava{tvo na ime projekata koji bi o`ivili interes za klasike. Zalud mu mnogo {to, jer bi njegov odgovor bio jasan, precizan, promi{ljen i racionalan: A tko bi to kupio? Kako mi je to isplativo? Dakle: politika ure|uje medije, mediji proizvode ukuse ~i-

Temat

145

tateljstva, ~itateljstvo odr`ava tr`i{te, tr`i{te vrednuje knjige prodaja mojih knjiga jest jednako moja egzistencija. I tu zavr{ava pri~a o literaturi, a po~inje pri~a o izdaji literature. [ta je literatura, a {ta isplativa literatura? Literatura, naravno, nije samo proizvod namijenjen tr`i{tu, nego je, prije svega, suma ideja i razmi{ljanja, suma pitanja i dogovora o izazovima vremena, suma razli~itih mi{ljenja i iskustava, suma utisaka o svijetu. Literatura bi treba biti budilnik za na{a ~ula, na{ do`ivljaj stvarnosti, izvor na{ih ko{mara i trenutnih spokoja. Literatura treba ispitati granice i mogu}nosti na{eg jezika, odgovoriti na{im primarnim potrebama: komunikaciji i razumijevanju. Literatura bi, dakle, trebala biti osnov za dalju raspravu o pobunjenom ~ovjeku. Isplativa literatura bi trebala dati odgovor na pitanje ulaganja, na pitanje ~itala~kog ukusa i potreba tr`i{ta. Ali, pitajmo se nije li na{e ~itateljstvo nau~eno upravo na takvu literaturu, literaturu s ograni~enim rokom trajanja, zabavnu i pou~nu, literaturu koja je ~itljiva i ne tra`i od nas napore pri razumijevanju, nego nas svojom isprazno{}u dr`i podalje od odgovornosti, u zanosu opri~avanja. Zapitajmo se misli li takvo ~itateljstvo literaturu kao pristup dru{tvu odgovornih bi}a, ili samo u`iva njeno bezna~je, u~estvuje u kona~nom slomu zanatstva i otiskom svojih jagodica stavlja pe~at na umrtvljenje jezika. A margine ostaju prazne, nije bilo potrebe da se pose`e za olovkom kojom bismo energi~no povukli uskli~nik uz pasos, koji je nekad zna~io spasenje i pobunu misli, otkri}e sopstvene oaze. Isplativa literatura bi, dakle, bila mrtva literatura, literatura nastala kao izdaja literature (ili, makar, okrutna {ala na ra~un Literature). Tako je u`ivanje u tekstu pojednostavljeno do te mjere da je odgovornom ~itaocu jasno, pri pogledu na isplativu literaturu, da je akcenat na u`ivanju koje proizilazi na jednostavnim rije{enjima i jednostavnim formulama. Pripovijeda se da bi se pripovijedalo, a ne da bi se pripovjedano zapamtilo. Pamti se formula uspjeha da bi se nastavilo `ivotariti na tr`i{tu. Zanat je, jednostavno, potcijenjen. Vratimo se pitanju s po~etka teksta, i iz njega izvedimo sljede}e: Za{to bi danas nekom bio va`an Valery, njegova rima, pjesni~ke konvencije, njegovo razumijevanje svijeta? Ako `ivimo vrijeme iPoda, vrijeme u kojem svako pitanje svoj odgovor dobije jednim klikom, za{to bi se onda neko mu~io pre-

146

Temat

vode}i poemu La Jeune Parque, odnosno, za{to bi se neko zamarao razumijevaju}i je kad mo`e, le`e}i u udobnoj fotelji, bez naprezanja i umaranja, u`ivati u spektru boja koje ~ine najljep{e slike svijete, neprevodive u rije~i. Otuda je literatura, proza i poezija, u borbi sa konkurencijom koja zabavlja svijet, posegla za jeftinim rimama, ispraznim i neta~nim metaforama, ugodnim i prijaju}im pri~ama. Otuda bi {tampanje Valerya bila smije{na i uzaludna rabota, da ne ka`em tu`na. Danas je sintagma ogoljeni jezik, ~ini se, vi{e na cijeni od same sadr`ine djela, jer vas (vas, pretpostavljenog autora) stilisti~ka ogoljenost, figurativno {krtarenje, nedvosmislene sintagme dovode do samih orgazmi~nih visova ~itao~evih, pretvarate se u maskotu knji`evnog reality showa, gdje svako ukori~eno svjedo~anstvo spremno izlazi na tr`i{te i uvr{tava se u niz sli~nih ili istih, te postaje samo jedan iskaz vi{e, svjedo~i o samom sebi, ne mare}i o vlastitoj vrijednosti, ve} isklju~ivo o {to tragi~nijem kontekstu i pozadini. Bezbri`nost s kojom se stupa u svijet knji`evnosti predstavlja finalni poraz univerzalnih literarnih principa, omogu}avaju}i svakom pojedincu, shodno demokratskim principima, da se etiketira oznakom pisca. Ne krije li se upravo u tome razlog za navedene teze o izdaji literature: jer, ~itateljstvu je re~eno da jedan klik ima sposobnost da zamijeni hiljadu i vi{e rije~i, da jedan potez prstom na~ini najljep{e prizore koje ljudske o~i mogu da prime, da rije~ima vi{e ne mo`emo opisati svijet. Svjedo~imo pomami za literaturom koja propituje identitete, koja se koncentri{e na perspektivu tzv. malog ~ovjeka, na fragmentiranu sliku svijeta, na pri~u o sukobima generacija, itd. Pred koli~inom takve literature, bojimo se priznati kako je otkri}e male pri~e uslovilo da zanemarimo ukupnost i univerzalnost ideje. Stoga, samo rijetki izdava~i odbijaju borbu sa sna`nom konkurencijom koja zabavlja ~ovje~anstvo i pose`u za obnavljanjem interesa prema literaturi dvadesetog vijeka, koja je tada, ali i danas bila izraz krajnjih napora da se da odgovor na pitanje koje postavlja epoha, na zlo ljudskog bi}a, kao i za literaturom koja se kvalificira kao njeno naslije|e. Takvo izdava{tvo danas uspijeva zahvaljuju}i naporima pojedinaca s jedne, i interesima pojedinaca s druge strane, a pod pla{tom odgovornosti, intimne i javne. Na~in na koji rade i kako koketiraju sa tr`i{tem, ovda{nje

Temat

147

izdava~e izjedna~ava sa proizvo|a~ima svje`e piletine ili svje`eg mlijeka, jer su tr`i{te i mediji od njih proizveli sitna preduze}a koja igraju na njihovu svirku, bez ideje i koncepta, takta i harmonije. Zamislimo li idealnog izdava~a, onda smo odstupili od ustaljenog mi{ljenja o izdava{tvu, a probamo li kriti~ki ispitati literaturu koja se objavljuje onda }emo dirnuti u svete pri~e o egzistenciji, o tome kako je takav i takav na~in poslovanja jedini odr`iv. Zamislimo li idealnog izdava~a, morali bismo zamisliti sizifovsku misiju, samopro`rtvovanost i apsolutnu posve}enost ideji umjetnosti. Nalazimo se, kao pretpostavljeni konzumenti, pred dilemom: prezreti izdava~ku rabotu i `elju za ekonomski pozitivnom nulom, a vratiti se u prapo~etke distribucije knjige starom, dobrom (istina, pomalo napornom) prepisivanju knjiga, koje nikad nije iznevjerilo? Naime, svaki }e vam matemati~ar re}i da je pozitivna nula mit kojeg su izmislili nov~anim minusima optere}eni individualci, ne bi li tako lak{e egzistirali, a svaki }e vam prekaljeni izdava~ re}i da prestanete sanjariti i uhvatite se prepisivanja, ukoliko `elite o~uvanje estetike i kontrolu kvaliteta. Stoga nije za~udo kada izuzetno talentirani autori svoje knjige objavljuju u samizdatima, {to i nije slu~ajno uzme li u obzir broj prosje~nih pisaca nad kojima monopol dr`e odre|ene izdava~ke ku}e. Ako bi prihvatili da iza njihovog autorstva stoji `ig odre|enog izdava~a, onda bi istovremeno pristali na politiku takvog izdava{tva, a samim tim i na politiku tr`i{ta, {to bi ih, na kraju, udaljilo od eventualnih, ionako rijetkih ~itatelja. Breme izdava~a, ukupnost objavljenih naslova, kotiranje na kriti~kom vrtuljku, `eljeli oni to ili ne, postaju problem autora koji pristaju na politike koji im se ugovorom nude. Kompletirano knji`evno djelo, ~ini se, gubi svog autora (a ovaj opet gubi autorsko pravo), u momentu ulaska pod izdava~ki krov. Tragi~nost govora o velikim ugovorima, velikim izdava~kim ku}ama i izdava~koj djelatnosti uop}e proporcionalno se pove}ava ukoliko problem lokaliziramo na dr`avicu sa velikim procentom nepismenog stanovni{tva, ~ija je posljednja briga koliko }e im {tivo na stolu biti po rafiniranom ukusu birane manjine. Me|utim, bez obzira na manjak sredstava, novca za objavljivanje se nekako i na|e. Koliko se prethodnih godina u bosanskohercegova~kim (malobrojnim) izdava~kim ku}ama razmi{ljalo o prethodnim pitanjima, jasno je iz jednog usputnog pogleda na siroma{ne

148

Temat

{tandove tokom dva ve}a godi{nja sajma knjige. Dakle, dilema je jasna: imati siroma{ne {tandove i kvalitetne naslove ili siroma{ne {tandove i siroma{nu knji`evnost?

II
Izdava~ke ku}e u Bosni i Hercegovini u proteklih nekoliko godina svoj rad, kada je u pitanju knji`evnost, baziraju na promociji i distribuciji autora koji su ve} afirmirani, sa stalnom ~itala~kom publikom, ili autora koji svojim uracima poku{avaju uhvatiti trenutna gibanja u lokalnom knji`evnom kontekstu i tako se knji`evnoj kritici nametnuti kao otkri}a. Pojedine izdava~ke ku}e, kao {to Dobra knjiga iz Sarajeva, bilje`e, reklo bi se, jedan od zna~ajnijih pomaka u novijoj povijesti doma}eg izdava{tva: objavljeno je mno{tvo knjiga, u kvalitetnom uvezu i papiru, pokrenuto je nekoliko edicija, otkriveni su neki mladi autori, ostvarena je dobra suradnja sa Fondacijom za izdava{tvo, realizirano je nekoliko projekata, uprili~ene su promocije i stigle su nagrade. Sve to u nepune dvije godine intenzivnog rada. Stoga ne ~udi {to su mnogi autori posegli da potpi{u ugovore s ovim preduze}em i da svoje nove pisarije uomote upravo u korice Dobre knjige, pozdraviv{i njen logo i ime, te prepoznav{i ozbiljnost, entuzijazam i ambiciju ku}e. Mo`da je primjer ove male sarajevske izdava~ke ku}e najplodotvorniji za potrebe argumenata prilikom dokazivanja teze da izdava{tvo izdaje literaturu. Nije sporno {to se na policama knji`ara pojavljuju razne knjige i {to se tako u svakom trenutku mo`e ispitati raznovrsnost ~itateljskog ukusa, ali to ne smije biti opravdanje za sve aktuelniju potrebu da se vrednuje prosje~nost u nedostatku kvaliteta. Dakle, Dobra knjiga je na tr`i{te iza{la sa izdanjima kakva jesu, sa knji`evno{}u kakva trenutno jeste i kakva se pi{e, kao {to }e Mljekara X na tr`i{te iza}i s mlijekom kakvo se otkupljuje, ali je Dobra knjiga za razliku od Mljekare X ne}e samo prodavati svoj proizvod, nego }e se nadmetati da oblikuje ~itateljsku misao, a samim tim i dru{tvo, kako i vele u svom propagandnom letku: ako je va{a domovina Bosna i Hercegovina, a va{i preci Dobri Bo{njani sinovi Dobre Bosne i ako ste zainteresirani za (re)afirmaciju bosanstva, a protiv plemenskog stanja svijesti i dinarskog mentaliteta, pridru`ite nam se i ne dozvolite da (p)ostanemo kulturna kolonija! U~lanite se u Klub ~italaca Dobre knjige. Samo zajedno mo`emo nuditi i tra-

Temat

149

`iti dobro, ono najbolje u nama. Poku{ajte se prona}i u bibliotekama najmla|e bh izdava~ke ku}e... Dakle, klju~na ideja ovog projekta jeste (re)afirmacija bosanstva, te otuda i edicije Dobri Bo{njani (Mehmed-beg Kapetan Ljubu{ak, Mehmed D`emaludin ^au{evi}, Mustafa Ejubovi} [ejh Jujo, Riza-beg Kapetanovi}, [emsudin Sarajli}, itd), odnosno edicija Dobra Perla Bosnae (Bosnom i Hercegovinom uzdu` i poprijeko, Bo{njak, Bosanska krajina, @ivot i obi}aji Muslimana u BiH, Pogled u Bosnu, itd.), kao i edicija Dobra rije~, u kojoj su objavljene knjige proze i poezije poznatih i manje poznatih autora iz BiH, kao i prevodi. Osim navedenih, knjige se objavljuju i u edicijama Razgovori, Dobra {kola Bosnae, Publicistika, itd. ^injenica da je Fondacija za izdava{tvo BiH odobrila preko 35.000 KM za rad ove ku}e1, kao i ~injenica da je ista dodijelila nekoliko nagrada pothvatima i autorima2 ove ku}e jesu dovoljan pokazatelj da Dobra knjiga kotira kao jedan od najvrijednijih projekata u bh. izdava{tvu, kao {to je to ranijih godina bio slu~aj sa Buybookom, Nakladom Zoro i [ahinpa{i}em. Sada se postavlja pitanje kvaliteta objavljenih knjiga, odnosno pitanje prosje~nosti. Monografija [emsudin Sarajli} Od dru{tvene funkcije do knji`evnoestetske umjetnosti Alije Piri}a je tek jedan od priloga (re)afirmaciji bosanstva, a sadr`aj knjige je zapravo analiza rada [emsudina Sarajli}a, od njegovog ranog dru{tvenopoliti~kog anga`mana do kasnijeg knji`evnog rada. Osim {to je svojim kriti~kim i analiti~kim okretima i zaokretima od Sarajli}a na~inio pjesnika, Piri} je iskoristio priliku da ponovi op{ta mjesta doma}e istorije knji`evnosti, od pri~e o ideji bosanstva do pri~e o Bosni u kojoj se lome koplja zapada i istoka, od svekosmi~kog do misti~nopanteisti~nog do`ivljaja prirode, itd. Naravno da ne treba tro{iti vrijeme i gubiti strpljenje na dokazivanje uzaludnosti ovakvih knji`evnih projekata, ali je potrebno zapitati se za{to takav proizvod na tr`i{tu nema istu vrijednost kao mlijeko i za{to se takvim proizvodom poku{ava uticati na ljudski um podvaljuju}i ga kao visoku literaturu, vrijednu ideju i univerzalnu poruku? Nadalje: Duhovna biografija je knjiga nastala kao posljedica razgovora izme|u Izedina [ikala i Esada Durakovi}a, u kojoj ovaj drugi odgovara na pitanja o samosvijesti Bo{njaka, o predsta-

1 Pregled utro{ka sredstava transfera za izdava{tvo za period 1. 1. 31. 12. 2010. godine. 2 Nagrade Udru`enja izdava~a i knji`ara BiH za najbolje autore u 2010. godini su Dragoslav Janji} za djelo ^aj od aleksandrijske ru`e i Adisa Ba{i} za djelo Promotivni spot za moju domovinu. Oba djela su {tampana u izdanju IK Dobra knjiga.

150

Temat

vama o Bogu, o odrastanju i studentskim danima, o postkolonijalnoj kritici, o orijentalizmu, o Salmanu Ru`diju, itd. Akademik Esad Durakovi} je jedan od najcjenjenijih arabista dana{njice, {to potvr|uju nagrade koje dobio za svoj rad, kao i jedan od najistaknutijih doma}ih intelektualaca, poznat kao ~est komentator dru{tvenog stanja. Objaviti knjigu razgovora s njim je zasigurno pametan potez izdava~a, jer se radi o laganom {tivu, bez teoretiziranja i mudrovanja, s pri~om o islamu i Bo{njacima kao temom koja naj~e{}e varira. Ispitivani nije propustio priliku da osudi Salmana Ru{dija, niti je propustio priliku da podr{ku politi~kom anga`manu Harisa Silajd`i}a, opravda kroz razgovor o Harisu Silajd`i}u kao prijatelju i poznavaocu arapskog svijeta. Dakako da je i pomenuta knjiga samo jo{ jedan proizvod bh. izdava{tva, ali nikako nije jasno za{to urednici, kriti~ari i izdava~i takve knjige opisuju kao knjige koje }e, u ovom slu~aju, tobo`e osvijetliti aktuelnu i dru{tvenopovijesnu poziciju Bo{njaka i bosanskog ~ovjeka uop}e na ovom par~etu Kugle Zemaljske. I jo{: Amir Brka je na knji`evnu scenu stupio prije petnaestak godina, a od tada do danas je objavio nekoliko zbirki poezije, u~estvovao u raznim ure|iva~kim i kulturnim projektima, te je aktuelni predsjednik Dru{tva pisaca BiH. Izdava~ka ku}a Dobra knjiga mu je objavila zbirku poezije Turisti~ki vodi~, s kojom je bio u naju`em izboru za Nagradu Fondacije za izdava{tvo BiH. Turisti~ki vodi~ je zbirka pjesama u kojoj svaka pjesma slavi jednu kulturno-istorijsku znamenitost BiH, te tako ~ine zbirku koja je zapravo spoj narodnih kazivanja, mitova i historijskih ~injenica. Vode}i turiste kroz Bosnu, Brka joj iznova udara temelje, ne optere}uju}i ~itatelja dosjetljivim metaforama i vrijednim pore|enjima, nego o svemu govori natenane, glasom vje~nika. Kako je Turisti~ki vodi~ bio blizu nagrade, te kako je njen autor jedan od najutjecajnijih pjesnika postratne knji`evnosti nije iznena|enje {to Dobra knjiga posegla da ukori~i ovaj rukopis. Dakle, iza nas su kratki osvrti na tri nasumice izabrana naslova iza{la ispod `iga pomenutog izdava~kog preduze}a. Interesi publike su zasigurno zadovoljeni prosta {tiva, ~itljiva {tiva i {tiva koja }e o~uvati na{ identitet. Ra~unaju}i na povijest svjetske literature slo`i}emo se s ~injenicom da nijedna

Temat

151

od navedenih knjiga nije iznimne kvalitete, te da svaka od njih zadovoljava ukuse prosje~nosti. Ako je tako, za{to su te knjige prodaju pod sloganom vrijedne literature, literature koja mo`e spasiti na{ um i osvijetliti na{e pute? Za{to je ta literatura nagra|ena? Nije li to argument tezi da prosjek hvalimo kao kvalitet u nedostatku kvaliteta? [ta radi kritika? Za{to i kritika slavi prosje~nost? Da li uop{te postoji kritika? Odgovara li kritika ukusu ~itateljstva i formira li ga? Za{to ne postoji nijedan projekat koji ne}e posegnuti za isprobanim varijantama kompromitacije zarad komocije? Na kraju, za{to se tako te{ko mirimo s ~injenicom da nam knji`evnost grca u prosjeku i za{to je unato~ svemu promoviramo kao vrhunski proizvod?

152

Poezija

Haris Imamovi

Voajer
1.
U podanku potpetica prsti obgrljena crvenim keceljama razdragana djeca putena s tobogana. Kad! dva fosilna leptira tmula, iz ilibara dva uagrena, za tren oka se iskrilie. Postae ibice uegle. Plameni igavci na meni. Krijesnice edne, u bjelancima mojih bjeloonica. Oprlji me munjina pogleda! Uzemljih oi, ko dva jajeta gola, izbeene i zamuene. Mahnuh ili sl. I brebolje umaknuh

Poezija

153

bezono, nasumino. Ljutito zamakazah kracima po krpanoj ulici, itd.

2.
Dok bogalj u satu sputa krau nogu na 3, ja snatrim na trbuhu fotelje: sklupeni fetus. A pluima mi hropa sklupeni starac gripe. Hou da ga presijeem napravivi prstima kare. Meutim, samo rukavac cigare isparam, i za minut sve preda mnom ispari vrckanjem dimnih konaca. Makar oni, plavi, kao vene, ispliu mi pupanu vrpcu do oblaka! Posumnjam olako: uzalud se trse. Jer se zamrse, im krenu, kao ribarske mree, i samo zamute pogled. A kad sam te mrene, taj neizotren dvogled, nabacio, ooravljen sagledah, za jedan dah, da je ratio, jo uvijek, tek jedna pantljiara.

154

Poezija

S oprezom ribara prebirem onda po pletivu mrenjaa. Bljete krljuti u mreama od napetih tetiva mate: koprcanja slik jezik nemuti ozori prizor. Ozari me jedan zor: koa jedna enska pod vratom to sija, nad bluzom, dok zijam, u djelokrugu toplomjera, razgori mi ivu krvoilnu u celzije neizmjera! Onda se sjetim da to gorim zbog gripe, i pocrvenim za jo dva stepena. Ipak, brzo se dignem iz tog pepela, poput one ptice, i opet, panjom grabljivice, bezono vrebam: recimo, jagodice mesa, to kao da se tope u zagrljaju ruke s rukom. Samo kad mi panja zadrijema na svim tim jastucima, ugledam i odraz svoj: na obrazima oi napete, ko bilijarske kugle! Koji vam je vrag, djeurlijo! Bjete natrag! Urazumite se! Ustraene oi smanjie se odmah, i pobjegoe u one duplje, od pogleda bre, i plahe,

Poezija

155

kao mievi u mije rupe. Na miru onda kradem formule koe, pogledom ornitologa dok pod mikroskopom secira lice orla. Kradomice, tj. samozatajnije od fotosinteze krina, razgledam: npr. rijei, prhke od karmina, i ruse, dok lepraju brzo kao pozdrav udaljenog dlana. Ludi vjetar mi mislima leluja te umjetne latice i utolie: sjeanju ogalja granje... ....sve dok me ne sjeti onih gorgonskih oiju, to vrebaju moje oijukanje! Gledam ih potajke, u ogledalu mate: Objektivno blijede, staklene oi lee; i oko njih blende: zakreonjene vjee. Taogledala due su konkavna, i nepredvidiva kao... Kao onaj blic-pogled to me zaslijepi, probode, ogoli. Grevitog i nefotogeninog.

156

Poezija

Ukoenog: ko da sam na fotografiji. Proboden rajsneglom i ismijan, jevrejski, visim na oglasnoj ploi. Problijedih! Skoih s fotelje! (na te moje, kakosekae, Ahilove pete) I jo srdit, a smijean, popute opruge odapete. Uhvaen, znojem poruge gonjen, istrim vani.

3.
Marama veeri zastire svijet lako i blago, kako vjea zavija umorno oko. Kako majka pokriva usnulo dijete. A ja probisvijet i sablast, samo, ko ove sjene oko kolnika, vrludam amo-tamo, na plonik s plonika. Ostraen ko iparski nonik. Vitla me kovitlac krvi napete: propinje vene i aorte. Opeklinama tanji i zatee tapete koe, i umnaa sve osjete!

Poezija

157

Sve je zaas meke i neprepoznatljivo. Kao obnaena ena. Njedrima grada, u klancu, meu grudima zgrada: korzom, jedrima torza gonjen jezdim jedar, ko dah trkaa, zaognjen. Hiljadu usijanih nota svud po meni cijedi svoju mlije, a po veernjem vazduhu treperi dugo, kao muzikalna rije u pjesnikom uhu. Sve te lampe, oble i polugole, kao dojke djevojaka! nabrekle i sjajne vire u me i, nadimaju se, ire otkopane kragne abaur. Grudi blijedih i drhtavih cura! ak tvrdokorni i sijedi asfalt sad raskvaen bludnim znojem njihovih tjelesa, mirie mekotom raskvasnog tijesta, dok se mokar vazduh budi i mijea s uhom enskih parfema i hukom etnja. I jei kou, kakilja sluzokou, puta srhe po kotanoj sri, komore uma krvlju plodi, uvijen vriskom djevojake ploti. Trepti gust, i cepti, oponaajui benzin. Leluja svjetlosnim prostorom: Usrknem li ga postane enzim nekakav, u cilindrima utrobe:

158

Poezija

poari mi meso due. Kao ulje krv u meni cvri. Koliko brzo jezdim! Razgorim se: trzajima bijesnog auta ve hrlim: tamo, tamo na lijevoj strani mene, volan grli neki sran voza, i propinje sve u meni, dodaje gas, vie na sav glas: bre, bre! dok mi glavom re pregrijani motor uma. Zadimljenih guma naglo zakoim. Sjedam i gasim oi. Trnem u nutrini. Lirikom trnaca trudan, u liftu od milja tijela to se hladi. Lebdim odjednom hiljadu milja, u nebesa. Zornjai prvo, odakle i cijedi sva ta muzika. Onda skoknem i do muika u kolu Oriona. Vrludam amo-tamo, kao da je vasiona samo moj vrtli; tj. lijeem u bezdane gajeve silne vaseljenske praume, vitak i neposredan kao Amazonac neki, na tankim koncima zvjezdosjaja. Usput, dirigentskim razmahom razgonim i ljetne muice oko glave.

Poezija

159

4.
Snatrenje u parku zna biti udesna stvar. Izgubite, na primjer, ulo za vrijeme. Ljeto ili zima? Koga briga! Poput biste iz ancien rgimea, bronani i bez briga, gledate samo put nedogleda. Ne biste se ni sjetili da najraznorazniji graani prolaze tim gradskim parkom, i graanke mnoge, i da... Ona! kao Deus ex machina, izlegne se iz koljke auta na 20 sekundi hoda od mene. Zapanjenog i bronanog. Kao bista. Bez trepanja, gledam ukoen: Ona plovi vazduhom s lakoom serpentina. Objeruke! Igraju vesla podlaktica, nepogreiva i blijeda, poput ustraenih sovjetskih balerina. Pojurim onda svilenim stopalima, pogledom i strahom carskog uhode. Trebalo mi je samo deset koraka da me hladan znoj probode,

160

Poezija

tj. srh glupavosti to po koi lazi, da me uhvati za rukav: to uope nije bila ona. I dok mi mozak plazi hiljadu svojih ironinih jezika u zarumenjeno lice, vraam se na klupu, kao ae, i ekam oitavanje bukvice. Osim to lovi vazduh mreama oiju, ta hoe ti, vazduholove, od cijelog ovog letenja? Ovog pletenja kotarica punih arenih privida? Nisi li ti i sam postao nekakva frajlica! Pretpostavimo: Zar bi bilo neto drugaije u prozi susreta: da se nisi prevario u vezi s likom? Ne bi li se opet pokunjio samo, u pozi emotivnog fetusa. Opet ukoio, usporedio sebe sa slikom, oprugom i sl. Uramio sve srokom, s davno isteenim rokom: oroio sebe u stihove itsl, etc. Sve pod krinkom nekakavog etera, tj. praznog vazduha. Ako ne bi to je onda odlino! Ali, ne. Ti mata o svojoj bisti. Laureatus poeta. Laura novih pjeva novi. A uvijek isti!

Poezija

161

Deus ex machina, Venera, Orion, tra-la-la... Zvjezde, nebo, oblaci, bla-bla-bla i sl, samo balavi o linom sebi, lakrdijom se bavi, dok izvan tebe tee vrijeme, ivot i sve! Sve e nii od sebe samoga ili nikako... Dovraga vie, ta sveenika posla! Uostalom, kako zna da nisi ti taj koji odluuje o stvari? Koji sprjeava ostvarenje elja? Kao bog nepristupaan! Ili ako si ve siguran: neostvarivo je, emu onda opsesija? Zar ne bi bila dovoljna tek pokoja sesija asocijacija, zatvorenog karaktera u kabinetu tvoje lobanje? emu hodanje? Ako ne prihvata da je dodir bio davno prije svih rijei! kao kod Amazonaca. To gledanje, to je za posjetioce muzeja! Mumije! Motritelje grkih lonaca. Svojim izlizanim stopama tvoj jezik stida podraava, na primjer, ovaj gradski patos po kojem hoda! Takva ukoenost je smijena, kao bronani pojeta naminkan golubijim izmetom. Jednolian,

162

Poezija

slian bilo kojem poetskom slavuju u kavezu bilo kojeg gradskog zvunika, kad pjeva o zvjezdicama i nepristupanim boicama. Bri od Pelejevog sina, ali sa straljivim noicama. Ti bijedni boe bijega! ta, dovraga, vie hoe od svega ovoga?

5.
Sluam tako ta mi sve vlastiti mozak govori, pa razmiljam i pitam se: Mili boe, jesam li to ja? O kome zapravo govorimo? O kakvim bogovima? Prvo. Ja ne sporim da je njezino meso poput boijega: naprotiv! Bogom bih se mogao i zakleti, kad je ve tu, da nekakav drugi ili trei smisao, nisam ni mislio motrei je. Nisam je ni upoznao nego oima. Ako ve moram govoriti tako runo... I kako zapravo misli neostvarivo,ostvarivo? Da to postane stvar? Je li?! Ja i Ona da postanemo

Poezija

163

nekion i ona, i tako dalje, do kraja ivota? Pa, toga ima samo u Maleziji ili u Santiago de ileu, na televiziji. Makar malo razuman i ti budi, to su televizijske zvijezde, uloge, a ne... Ja sam, kako ve rekoh, jo uvijek za one nebeske: Sjevernjau i Rigel, za one iz druge galaksije. One su, na primjer, lijepe sve dok ih gleda dalekozorom. Pogledaj zvijezdu u julskome danu, pa mi javi kako je bilo. ta ree? ta imam od svega toga? ta imam? ta ti ima od sebe? Da nisi tako racionalan znao bih ti objasniti kako se stvara vlastitog boga, ili bar, kako se posmatra jedan akt. Ali ne kaem da sve je ovo samo molitvena unio mystica s Bogom, ili samo ispitivanje monoklom. Ne, ona nije zidna slika, to je jedna iva pjesnika slika! Mora je loviti, i ona tebe lovi! Nije to motrenje matore mumije, muzejske zvijeri, ikone, fotografije... Ve ona ima oi ive i zvjerske!

164

Poezija

Da nisi samo sijedi g. Zdrav Razum, razumio bi me kad kaem: da ona istovremeno i jeste jedno muzejsko platno, rahlo i tanko. Kako nisi vidio da i po njoj pie:Zabranjeno diranje, osim ovlaenim licima! Moda ona eka da ja... Moda? Samo, ja ne bih volio da je tako. Nije to stid: moj stid je kao u Mediijeve Venere. Prije e biti nekakav strah. Od dosade. Kad sve ide glatko i lako. To kad sedvoje vole, to 1 + 1 = 2, to je ve kao Japanci na sredini gondole. Uostalom, ko je govorio o ljubavi?! Ta je samo jedna hiperbola, menestrela razdraganih i ubavih. Mene ne streljajte, niti u umirati za njom, do kraja ivota, itd. Ti jadi prostrijeljenih kanconijera! To je kardijalna hipohondrija. Ljubav mi se gadi. Bilo kako bilo, Ja joj neu dati poljubac koji oekuje. Ja samo posmatram, gord i hladan kao bista. Ja se samo udim kako je njena koa ista! poslije dodira kosmatih prsa

Poezija

165

svih ovlaenih lica. A ona? Ona je i dalje brza, kopitama potpetica prolazi korzom, u ljetnim veerima, i jo uvijek ima lijep gare po onim kapcima. Ona! Ona je corpus Domini! Ona je enka gradskih svinja. ta ja, dovraga, hou? Meni, prvo, treba bijelih oblaka, tj. vate malo da zaepim ui, i omaglica u oima. Tad tada u moi spavati spokojan, kao fetus, u postelji od koe i mesa. Ovo to govorim, to je za danas. A sutra? ta hou? ta u htjeti? Nemoj me pitati. Ne znam. Ja nisam glasa na demokratskim izborima. Ja sam u sebi sav zapleten, kao utroba! Zapleten i nestalan, kao krvotok! Uostalom, kao da i sam stvarno ne bih volio da nisam u pravu.

166

HomeSic!

Veletovano itateljstvo i mnogouvaeno recipijenstvo, brini za stanje vaeg pitomog uma, zapretanog svim silama vasemim i jo ovim drugim, savjetujemo vam: ne ekajte da vas nahrani trule, ne ekajte da vas sahrani plijesan, pogledajte vremenu u oi! Neka na prilog vaoj kurai za taj odvani i istinosni in, k tomu jo i prezentacija onoga kako-se-to-radi, bude sitna knjiga dopisnika iz Jasne Poljane:

IZVJETAJ HADIJE ROKA

Alaselamet! Alaselamet! Ja kako se obrukasmo i osramotismo, dragi Allahu, doe insanu od muke da se od ivota rastavi, subhanalah. Da pravo reknem, nije mi vala gore bilo ni kad smo se ono pobili s ovim iz Nejasne Poljane oko one mee u Pasjem Potoku, pa dola televizija da nas uslika. Alaselamet! Alaselamet. Pogotovo oni Hadija Pipica se pokaza u otom krmaluku, sve do sad ne znado da je nolki tokmak. Alaselamet! Alaselamet! A najgore mi pada to to smo mi sve bili zdogovorili i izbadarili tako da ne mere bit nikake omake, da ti se ne mere desit, ta ja znam, naka situacija e se obraz gubi il e se za nam pita. Sve je to bilo nariktano na priliku sitauacije zna se ko kosi a ko vodu nosi. Al jok moj dragi, ne mere ti mazlumu dohavizat. More ti bit ne znam ti kolko pametan, i uen, i estit, i vrijedan, i svijeta obi, i sve, al kad ti dojde hablaina ko to je oni Hadija Pipica i naki ko on, pa ti stane hablekat, ne mere to nikako izi na hajr, mora ti se dogodit situacija da ti sve u hela ode, pa da je..., uh, tobejarabi tobestagfirula, da ne kauram i ne grijeim due. Ama uhelaio bi bezjak, neuzubila, i pejgamberu poso; ejh, sve ti tutkun neta po svom, mimo ikaka adeta, ne mere se u selu nita zastavit to on nee utelefit. Ne znam bogami, al on kaki je barno bi u govno. Velahavle velakuvete. Rata je njemu vas oti pasjaluk trebo, ne umijem kazat. A nisu se bogami ni ostali vele pokazali, sve je to u pet para s Hadijom Pipicom, nijednog da se istakne ni po ustini u adetu, ni po do dobrom vladanju, ni po lijepom ponaanju, osim nas nekolko koji smo bili izabrani da sve nariktamo da ide po istilahu. Al da ne bude da u huji karabasam, da nevjeto kazujem, i da ne izvjetavam dobro, najbolje e bit da ja sad to vama ispriam sve po redu kako se zbivalo, i kako i jest obiaj u naeg naroda da se pripovijeda. E vako. Sve je to poelo od jedne ideje, od jednog nijeta, da tako reknem, jerbo se hotlo da se za narod napravi dobro, i da se uini korist, i da se izgradi oslonac za neta po em e nas pamtit nae budue generacije koje e za nama do na dunjaluk i na kojim e dunjaluk i ostat, inalah, i da se od toga vidi i hajra i miline i svega. Al, kako to u nas vavjek biva, aba ti je insanu i dobar nijet, aba mu i kuvet uz dobar nijet, aba ti mu je ne znam ti ni ja ta. kad mu nejma e e se primijenit. Isto ti je to

HomeSic!

167

ko kad najder ima dobra tofa, pa mu i Bog mu dao da umije dobro it, al nit on ima kome sait, nit ga ko za poso pita. Bogami je tako isto. A eto tako ti je, i ne mere ti sad tu nita mijenjam. Vego se otijem treba suoit, u oi mu pogledat, pa, kom opanci kom obojci. Zato u ja sad da reknem sve po redu kako i jest bilo, jerbo da bi se to moglo pravilno sagledat i rastabirit, i da bi se insan mogo nad sobom upitat, jerbo smo od Hadije Kazafer-efendije, alamurahmetelje, upamtili da je za insana najvanije da se nad sobom upita. Svak iv znade i uveno je da u nas u Jasnoj Poljani ima dobar teferi, da je to, vako, jedna manifestacija, jedna situacija za radost i veselje, jedna dereda, reko bi, e insanu srce od meraka zaigra. I, mi ti se tako ui teferia sastali ovdje u nas u divanhani, bilo je moda pet dana ranije, est, slagau, al nije to ni vano. Jah, i tako ti se mi sastali, i unilli smo ti u jenu priu vako malo vie filozofsku, a sve je to zapoo Hadija Avdo Teneka, jerbo on ve dulje vrijeme ima elju da se taj na teferi kulturno uzdigne, da mu se udari nova fasada, da budne jo bolji vego to jest, amin ilahijarabi. Da sad ne nabrajam ko je sve bio, bio je ko je trebo bit; nejse, unili mi u otu filozofsku. I, tu smo ti mi, a ovdi ti najprije moram ispriat da je nama ovdi u Jasnoj Poljanu, ima tome i koja godina, doselio, nije ala, jedan Knjievnik, sa stanom je eno ondi gori vie Privale. I to je vako, bogami, pravi ojk od svoga zanata, i to sve to ide i to ujie uz taj njegov fah. Vele da mu knjige ita i vabo, i Turin, i ehoslovak, i Arap, i oni, oni, kako se no vie, jah, Bugar, svi to itaju, svi to trae, svi to hoe da vide ta je to; eto tako vele, a opet, ako mene pita, ja se u oto slabo razumim, nisam se plaho ni raspitivo, ako ima potrebe da se to metne i da se to izvjesti, to more Hadije Avdo Teneka, on u oto bolje provia. Ne bi ja ni sad o otom izvjetavo da nije toga ta ja hou re. Hou da reknem da smo se mi ovdi u Jasnoj poljani zdogovorili da ove godine na teferiu u nas budne i knjievno veer, da ga uradimo, da napravimo jedan oslonac za pamenje akobogda, pa da rahat moemo na onaj bolji svijet. Tako. I, mi smo odma znali kako se to radi. Svaki od nas je to sve imo kad je bio u vojsci, na onoj politiko-moralnoj obuci, i svi smo upamtili kako se to radi. Najvaniji je u otoj stvari rukovodilac. Kad se ima rukovodilac ondar to sve ie ko po loju. Za rukovodioca je odreen Hadija Avdo Teneka, jerbo se on malo ko razumi u otu knjievnost; ito je on neke knjige to smo vako uzimali za damiju i tako to, pa se more rijet da je on otijem zanatom upoznat. I, on se namah prifatio tog posla da se to uradi nako kako Bog zapovijeda, i svakom je podijelio njegovu odgovornost. Meni je dola moja odgovornost da o svemu izvijestim Hadiju Fieka, poto on nije dolazio na ovi sastanak; malo je zadnjijeh dana hafifan, konda je neto hasta, more jest, mere pit, al neta ga u zemlju zagoni. A on nam je za ovu stvar vrlo vaan, jerbo je on ve kontaktiro s ovijem naijem Knjievnikom; ko bolan svjetski ojk, odma on zna kako da insan postupi u situaciji, znade on da svuda po svijetu ima otijeh knjievnika i da se njima mora postupat, a nije ko oni mamlaz Hadija Pipica. Kako je ovi na dobri Knjievnik uz njegov esim, on ti je njega namah kontaktiro. E sad bi trebalo da ja njemu prinesem ta smo se mi zdogovorili da bi on

168

HomeSic!

njega zovno. Ha sam doo kui, ne budi mi mrsko, ja njega okrenem. Halo, kako je snaho, ko je to, halo, je l to Hadija, halo, ko je to, i tako ti se mi zdogovorimo. E, kad se i to svrilo, valjo je pri na druge obaveze. Najprvo se imalo odredit mjesto e se se odrat knjievno veer i vakat kad e se odrat, zata se je namah izabrala naa divanhana i jo je reeno da knjievno veer ima bit od akama do jacije. Ondar se imalo odredit ko e bit vazdija, ko e to tagod rijet o ovom naem dobrom Knjievniku. Odlueno je da to budne Hoda Kurajli; to se svjehu nas tie to je budaletina, al ovi na dobri Knjievnik begenie ono njegovo. Ondar se imalo vidjet kuemo s Edom Meedoviem, jerbo je on nee narodno blago, i treba da se i njegov avaz uje na knjievnom veeru. Odreeno je da e on jednu otpjevat kad nam ve svima dotui, da bi nas malo povratio, da bi nas malo obendijo, da mi to moremo izdurat ista obraza, jerbo narod uvijek mora gledat ta e pomislit o njemu Knjievnik, a kamo li rijet. Eh, kad se i to odredilo, imalo se odredit ono najvanioje, a to su pitanja. Svak iv zna da je za knjievno veer najvanije koja e se pitanja postavit Knjievniku, jerbo se po tome vidi kolka je u naroda pamet. Ako ti pitanja nisu dobra, more bit ne znam ti ta, al svi znaju da ti je pamet plitka. Sastavlja pitanja je bio na rukovodioc Hadija Avdo Teneka, a pitci smo imali biti, najprvo ja Hadija Roko, ondar Hadija Fiek, ondar Hadija Hoki, najzadnji. Jote je odreeno da se ima dobro pripazit kako na knjievno veer sluajno ne bi doo Muan Selimov, Boga dragi zna ta bi otom sve nampalo da pita, vego goni vraga da ne bude belaja. Za oto je zaduen Hadija Kulak. Kad smo tako sve zdogovorili i izorganizovali, moglo se pri na dogaaj. Tako ti se dogodilo da smo ove godine na teferiu imali i knjievno veer. Al nam to ne bi na ast, ve na bruku i na sramotu, neponovilo se nikom. Doo ti je nama na musafir, na dobri Knjievnik, malo izranije, otili mi u damiju, klanjali, vratili, skupio se svijet, sve van tako. I, ponemo ti mi s knjievnim veerom. Najprije Hoda Kurajli rekne ono svoje; mi ga nismo sluali i odmahivali smo glavama, al je Knjievnik bogami to begeniso i kimo je ko da se sve slae. Kad u dobar as zavri, govor priuze Knjievnik i priokrenu priu na otu knjievnost. Ha je zaustio kadli ti nako budalasto dijete zakmeza. Ovi ko da ga uutkaju, ama jok, ono u jo gori pla udari, suza suzu goni, to se dohavizat ne da. Helem, iznesoe ga malo napolje, ne bi l se ko dovranisalo, a mi opet pripustismo naem dobrom Knjievniku govor da nam ispria knjievnost. Tek to on poe, ja kad Elko igal zahrka, od stida u crnu zemlju propadosmo. Nije da hre, on aga ko Jukina motorka. Velahavle velakuvete. Znao sam da smo neta zaboravili, trebalo je odredit da se ni njega ne puta na knjievno veer. Al, kasno je vuka ganjat kad ovce nisu na broju. Mi, ta emo, mi ti se naem knjievniku izvinimo, ne budi mu neugodno, to emo stvar rijeit na svoj nain. Poaljemo Mehmeda Smriku Straljeni da s bunara donese kantu vode, pa mu vodu za vrat izlije Hadija Fiek, a lino ja Hadija Roko ga mrnem napolje. Kad smo se i ovog belaja kutarisali, vidimo da je doo vakat da se malo predahne, te ti zapovidimo Edi Meedoviu, poinji. Namah ti nas Edo Meedovi s dvije nae

HomeSic!

169

povrati, (Beg Ali-beg po jezeru strjelj i Jasna Poljano, mali Carigradu), te ti se mi dovranisamo i uzmogosmo jope priokrenut na knjievnost. Ve e i Knjievnik poet govorit, kadli se ono isto dijete to je kmezalo sad ote, i pravac na binu, svitli naem dobrom Knjievniku amarinu da sve zvoni. Alahumesaliveselim. Mi ostadosmo ukoeni. Ne umijemo ni progovorit. Ja Hadija Roko kontam u sebi, ja mahnita dijeta. Ne znam ije je, al Bogami je prolupalo. Srea da tu bi rukovodilac Hadija Avdo Teneka prisebi, te ti on sve prtiokrenu na alu, ko biva taki je u nas adet kad se hoemo s nekim naalit. Tako nas on izvue i mi nastavismo s programom. Nasmija se na dobri knjievnik na nau kobajagi alu, ree da mu je po kontu, pa priokrenu na knjievnost. Kako on poe tako ti i neki nai omladinci stadoe podrigivat. Nama ve prikipilo. Skoismo, al kako mi skoismo tako se i prozor sljutri a u divanhani se pomoli Muan Selimov. Amanilahijarabi. Pa e da nas i ta nedaa dopane. Ne znamo kuemo prije. Jal njemu ne dat da Knjievniku prie, jal izgonit podrigivae. Utom u divanhanu bahnu i Hadija Kulak, najprije lanu koji put, ondar zaprijeti Muanu Selimovom da e mu otkinut glavui sam dok ga ufati. Kad ga ugleda, Muan ti ni pet ni est, podbrusi pete pa hin dade vjetra. Hadija Kulak udari za njim, a za njima poletje i pola divanhane da vidi ta li e bit. Vidimo mi da je vrag odnio alu. Vego, daj da se jo postave pitanja, da se pokae kakva je u naroda pamet, pa da se razilazimo, kud koji mili moji. Ovdi smo raunali da ne mere bit omake, zauzesmo svoja mjesta i priekasmo da Knjievnik dadne znak. Meutim, ha je Knjienik dao znak govor priuze oni ahmak Hadija Pipica i stade postavljat naka bagava pitanja mimo ovijeh naijeh dobrijeh pitanja to nam hin je sastavio rukovodilac Hadija Avdo Teneka. Kad sam ja Hadija Roko uo ta on Knjievnika pita, mal me nije snalo. Skoim da mu fisnem jenu dobru ljagu, al u tom ti je nekom krmku nampalo da nam u divanhani udune svjetlo, te ti mi u onom mraku jedni druge izgazismo i izdevetasmo, i do kraja obraz izgubismo. Kad se sve smirilo i kad smo se svi dovranisali, ja sam odluio da o otoj stvari izvjestim javnost. More bit da e neko rijet da je o otome najbolje utit, al lino ja Hadija Roko drukije mislim. Najbolje da se stvar na vidjelo iznerse, kako bismo mi nju mogli rastabrit i nad sobom se upitatt, i kako bi se moglo zlu u oi pogledat da nam se to vie nikad ne ponovi. Sad kad je izvjetaj tu, svak ga treba proitat, uzet stvar u svoje ruke i nad sobom se upitatt. Kad se tako nad sobom upitamo i dobro utuvimo e su napravljene grjeke, nema sile da se nama vie ista stvar ponovi. Eto zbog tog je moje miljenje drukije, i zbog tog sam ja o svemu izvjestio javnost. Jo jednom u vas napomenut na rijei Hadije Kazafer-efendije, alamurahmetelje, najvanije je da se insan nad sobom upita. Za ovi put toliko. U snazi kuvet, u nafaki bereket, mrtvim Dennet.

170

HomeSic!

Bertolt Brecht Kratka drama: vejk u Drugom svjetskom ratu

Dobri Hitlerov vojnik vejk marira neumorno ka, uvijek jednako udaljenom, Staljingradu; u tom trenutku se kroz meavu zau muzika i pojavi jedan upeatljiv lik: Adolf Hitler. Desio se historijski susret izmeu vejka i Hitlera. HITLER: Stoj! Prijatelj ili neprijatelj? VEJK (salutira na uobiajen nain): Hajitler! HITLER (kroz oluju): ta? Ne razumijem ni rijei. VEJK (glasnije): Rekao sam hajitler. Razumijete li me sada? HITLER: Da. VEJK: Huji s vjetrom. HITLER: Tano. ini se da je snjena oluja. Moete li me prepoznati? VEJK: Oprostite, to ne. HITLER: Ja sam Firer. vejk, koji je stajao podignute ruke, uplaeno podie i isprui i drugu, putajui da mu puka ispadne, kao da se predaje. VEJK: Slavni Sveti Josipe! HITLER: Mirno! Ko ste Vi? VEJK: Ja sam vejk iz Budjejovica, gdje Vltava mijenja tok. I pourio sam ovamo kako bih Vam pomogao doi do Staljingrada. Samo, molim Vas, recite mi jedno: gdje se on nalazi? HITLER: Kako da ja to, dovraga, znam?! Po ovim trulim boljevistikim saobraajnim vezama! Ruta Rostov-Staljingrad na karti, pravo, nije dua od mog malog prsta. Sada se

HomeSic!

171

ispostavlja da je ipak dua. Osim toga, i ove godine je zima nastupila prerano. Umjesto petog novembra, ak treeg, evo ve drugu godinu. Ova zima je prava boljevika ratna varka. Trenutno, npr., vie uopte ne znam ni ta je naprijed, a ta nazad. Poao sam od toga da jai pobjeuje. VEJK: I tako je i bilo. Poeo je da cupka i da se udara rukama po tijelu, jer mu je strahovito hladno. HITLER: Gospodine vejk, ako Trei Rajh padne... Samo e prirodne nepogode biti krive za tu nesreu. VEJK: Da, ujem, zima i boljevici. HITLER (sprema se da pone nadugo i nairoko): Povijest nas ui da je uvijek bilo: ili istok ili zapad. Jo za vrijeme Arminija, heruskog kneza... VEJK: Objasnite mi to radije usput, inae emo se ovdje zalediti. HITLER: Dobro. Onda naprijed. VEJK: Ali, kamo u s Vama? HITLER: Pokuajmo sa sjeverom. Probijaju se nekoliko koraka prema sjeveru. VEJK: Snijeg je do preko vrata. HITLER: Onda na jug. Probijaju su nekoliko koraka prema jugu. VEJK (staje, zvidi): Tamo su brda mrtvih. HITLER: Onda u se probiti na istok. Probili se su nekoliko koraka prema istoku. VEJK (staje, zvidi): Tamo su Crveni. HITLER: Tano. VEJK: A da idemo kui? To bi i imalo smisla. HITLER: Tamo je moj njemaki narod, tamo ne mogu. Hitler koraa brzo, u svim pravcima zaredom, vejk ga svaki put vraa zvidukom. HITLER: Na istok. Na zapad. Na jug. Na sjever. VEJK: Ne moete ostati ovdje. A ne moete ni otii. Hitlerove kretnje u svim pravcima postaju bre. VEJK (poinje da pjeva): Da, ne moe nazad, a ni naprijed se ne moe. Gore te eka bankrot, a dolje si ogoljen do koe. Hladni istoni vjetar te iba, a tlo te pee. I priznam: sada me samo jedna briga oblijee. Da l da te upucam odmah, da kasnije na te serem, il neto tree. Hitlerovi oajniki ispadi su se pretvorili u nekakav divlji ples. Prevela: Jasmina Mro

172

HomeSic!

(Veselo itateljstvo, kako vam itanje naeg asopisa ne bi bilo previe dosadno odluili smo angaovati uvenog okultistu iz doline rijeke Bosne, Nijaza V., majstora spiritizma i specijalistu za itanje budunosti iz smokvinih listova. Njegov zadatak je da se pobrine za atraktivne sadraje, da iz nepreglednih prostranstava futura iskopa znanstvene misterije i otkria natprirodnih fenomena, da unese slovo iracionalnog i zaumnog ivota na stranice naeg asopisa, inae ispunjenog bespotrebnim i svakom dobro poznatim tugaljivim svakodnevnim sadrajima. Za ovu priliku, za prvi put, Nijaz e napraviti neto velebajno, neto to prelazi granice obinog zadovoljstva u tekstu, neto socijalno angaovano, neto patriotski osvijeteno, jednostavno, neto to je vie od neega. Nijaz e, posredstvom spiritistike veze, prenijeti odlomak iz jedne knjige koja e u budunosti naeg naroda biti od krucijalne vanosti, alfa i omega njegova tu i za-se bitka, zvijezda vodilja njegove nauke i umjetnosti, istonika njegove historiografije i kulturnog pamenja, kruna graanskog stvaralatva, Nijaz e prenijeti odlomak iz knjige Histora Jasne Polje, djelo velikog maga i akademika ije e ime ostati tajna, ekskluzovno radi predostronosti s kojom smo navikli raditi kao i svi koji ne pamte vrijeme to iznevjerilo nije. )

Historija Jasne Poljane (odlomak)

Od rane mladosti u sebi sam nosio saznanje ove knjige, uoblieno u fantaziju za koju sam znao da e jednoga dana biti postvarena, vodio sam se znatieljom, ali i Heideggerovim naelom autentinosti, jedinim kao neodreenom takom i Sve-jednim, koje je takoer neodreeno jer ga nita izvan njega ne odreuje. Nai svoje mjesto u svijetu bila mi je elja, a uslov da ga naem bio je da saznam ko sam, odakle sam, gdje sam, i kuda idem. Ushien svojim otkriem osjeao sam da je poetak njenog pisanja veliki trenutak za moj narod i njegovu arobnu zemlju. U mom radu neobino su me podsticali i vjerovali u mene moji prijatelji i kolege, akademik dr. Dafer Mei, profesor dr. Ademaga Kulenovi i reis-ul-ulema dr. Mustafa Huseinovi. Razgovori koje sam pri pisanju ove knjige vodio s njima i komentari odreenih pitanja, naalost rijetki i zlosretno kratki, predstavljali su najvee intelektualno zadovoljstvo u mom ivotu. Posebno me je hrabrio profesor Mei uvjeravajui me da je vrijeme za ovu knjigu zaista dolo i da je moja dunost ispisati njene bijele stranice. Knjiga je sada tu. italac knjigu ne treba promatrati kao fikcionalan tekst, ve kao istinu o zlehudim putima kojima iahu, idu i ii e nesretni, nemoni da vremenu pogledaju u oi. Ova knjiga poruka je mlaima, onima koji e stati na iste trnovite staze. Pisanje ovakve knjige iz temelja izmijeni ovjeka. Svjedokom moje promjene bila je izabranica srca moga. Iz njene odanosti i dosljednosti prema ideji mog opredjeljenja proistekle su mnoge stanice knjige ove istinosne. Jasna Poljana, (ne piem vrijeme, jer nikto ne pamti vrijeme to iznevjerilo nije) I. M.

HomeSic!

173

UVOD
O Jasnoj Poljani i njenoj historiji do sada je nauka govorila sporadino i mutno, vie orijentirana na izvjesnu negativnu propagandu nego li na afirmaciju, najee usmjerena u svojoj praksi na sustavno kreiranje zabluda o Jasnoj Poljani kao egzotinom svijetu ili zatvorenoj kulturi. Tome su doprinijele i izvjesne mistine okolnosti, tako reku organski samozasnovane u kosmikom porodu jedne nedokuive prirode, a u koje su na jedan aroban nain utopljeni izvori njene historijske spoznaje. Ta koprena, to se nadnijela kao sjenka Prokletog, konano moe biti svrgnuta, a tajna jedne samobiti napokon razrijeena. Moje otkrie autentinog rukopisa blagoglagoljivog bojeg ugodnika estitog Hadije Roka, koji sam odluio nasloviti rijeju Defter (dolazi od grke rijei difthera to znai uinjena koa; rije defter ima slijedea znaenja: popis, raunska knjiga, registar, lista, listina; ali bih joj ja pripisao u ovom sluaju i svojstvo arhiva, a njenog autora nazvao defter-ehajom arhivarom), bacilo je novo svjetlo na ovaj, za nauku do sada, misteriozni fenomen, a pred mene stavilo izazov ispisivanje istine, u kojem u, ako Bog da, ustrajati. Kao da je odabrao ba mene za medija kroz iji e se kalem pretoiti u znanstveni tekst, rukopis mi je otkrio stoljetnu tajnu Jasne Poljane i boni usud nevoljnih vojna, zapretajui usud vradi, adahu svekolike Poljane Jasne. Strast sa kojom ispisujem ove stranice oituje se u samo jednoj elji, neka dijavolje opsjene nestanu jednom zanavijek. Cilj ove historije je da rekonstruira povijesni put, da opria hudo postojanje Jasne Poljane, ali da ne bude puko prepriavanje i opisivanje, ve da u slikama, trpkim i gorkim, iznese literarnu svjedodbu i naunu analizu o nepromjenljivim i univerzalnim principima ljudske prirode. Nauka je ve poneto rekla o fenomenu Jasne Poljane, ali je nedostatak monumentalnih djela materijalne kulture, kao dokaza i potvrde njezinog postojanja, odveo znanstvenike na intelektualne stranputice, ostavivi bez historije nesrene, da ih nahrani trule, da ih sahrani plijesan. Zato je ova knjiga savez izmeu mrtvih, ivuih i jo neroenih. Prije nego li se pone sa izlaganjem povijesti Jasne Poljena, potrebno je jo razrijeiti nekoliko dilema oko njezine samobitnosti i njezinog supstancijaliteta kao za-se-bitka. Jasna Poljana predstavlja supstancijalni bitak osjeaja

174

HomeSic!

svijeta jednog naroda, postojei svijet o kakvomu je govorio veliki njemaki filozof G. V. F. Hegel. Ali, pored njegova esencijalnog definiranja potrebno je ovdje utvrditi i odrediti i prostorni okvir njegove historije, njegovu teritorijalnu domovnost i brojnost. Takoer je neophodno razrijeiti dilemu oko pitanja postanka i bivanja, imena, jezika i vjere. Odmah treba rei da nae savremeno narodno tijelo izvorno potie iz Jasne Poljane. Iako danas te rijei sublimiraju njihovo stvarno prostorno znaenje i iskazuju simboliku domaju jednog svekolikog etnikuma, ipak emo ovdje navesti izvorne pra-granice Jasne Poljane: Jasna Poljana prostire se u dolini rijeke Ponornice, na lijevoj joj obali, ali je vrlo zaklonjena. Od Pridvorica na jugu dijele Jasnu Poljanu Budalasta Strana i jezerce Blaca. Na zapadu je rijeka Ponornica. Na sjeveru granicu ine uma Pale i Kremenda, a od Vlaholja je dijele Gorice i Kapina Ometala. Prema Nejasnoj Poljani na istoku nema izrazite granice. Sa juga i sjevera zaklanjaju ovu dolinu spomenute gore i planine, a sa zapada nekoliko humki Tuste Mee izmeu kojih vodi put iz doline u svijet. Nasred doline je glavna esma, a oko naselja, svijenog u srcu doline kao zametak u maternici, ima nekoliko slabijih esama. Jo su u naselju etiri bunara. Za kinih perioda vode nadou, pa od esme udari bujica kao vodeno udovite to oslobaa se u uu, protie pokraj klanica i raznosi ubre po njivama. Zbog te gluhe i zloslutne vodurine meu ljudima vrcnu pa stanu tinjat razmirice. To potraje do sunanih dana, kad se sa neba i ljudskih srca olovna koprena smakne, pa brat brata opet ista srca uzmogne u bistro oko pogledat. Njive su kao razbijen mozaik rasute oko naselja, a najvie ih ima u polju oko Ponornice. Zovu se: Trnovaa, Ovsari Ulice, Zagubnica, Trsta, Pasji potok, Privala, Zelenka, Strana Ravan, Podgreblje, Kadin ifluk, Prijeka Njiva, Antalov Do, Zajarak, Veliko i Malo Igralo, Zukva, Begovi Skladovi, Sutna Ravan i Njiva. Stoka se napasa po Budalastoj strani i ledini Vidonja iznad glavne esme; ispaa je u Jasnoj Poljani izobilna, a smaragdne ume i biljurne vode neiscrpna su bogatstva. Naselje je zbijeno oko dviju ulica to se kao linije ivota i sree proteu kroz srce doline i pod zatupljenim uglom sastaju kod glavne esme. Kue su sve jednake, okreene u bijelo, podignute na dva sprata, na ardaku su stanovi a u prizemlju magaze. Malo je tragova to e posvjedoiti

HomeSic!

175

prastaru postojanost naselja, pokoji kaurski greb, rijetki zapis u siilu kakova mule, ili pak gdjekoja zabiljeka, kao ona o prodaji batine aban za 3300 aki Turahu i Karaozu sinovima Oruevima. Ta batina imala je sedamnaest dijelova, ali se njihova imena ne mogu proitati. Stanovnike Jasne Poljane krase ista lica, marljivost u poslu i predana pobonost. Takovo ojstvo, rekli bismo olieno u svom pra-obliku, uinilo je ove plemenite ljude sunjima vradine sudbine. Vlvenije sihirbaza udesi meu silama sudbine kletvu, prizva navist i propast na autentino udoree, i zapreta, i zaveza, i utamnii nevoljnike u vrijeme. Pa sad kroz vrijeme idu nevoljni od vojne do vojne, bez tita i oklopa, bez sablje, u sudbinske eljust grablje adahe grabljivice. U davno, kad zloglas na Jasnu Poljanu pade, u kande vremena najbolji se dade, mjesto tmaa i tmua, ko u vjeit berzeh asni silazak u gluho doba tajna ostade. (...) (Uh, pue Nijazu veza. Nijaze! Nijaze! Oprostite veseli itaoci, izgleda se Nijaz od prevelikog duhovnog napora onesvijestio. Ostavimo ga da u miru doe sebi. S njim se mi i vi ponovo druimo u slijedeem izdanju, kada e nas obradovati novim znanstvenim udom. Otkrit emo vam tek da se radi o jednoj znanstvenoj basni, a vie od toga saznat ete ukoliko proitate naredno izdanje. Do slijedeeg itanja. Redakcija)

176

Citat

(Sic citat 3) Javili ste mi da izdava~ kome ste poslali moju pripovijetku Dva ljubavnika, prije nego {to ste je i sami pro~itali, odbija da je {tampa i zato tra`ite od mene ili da je ispustim iz zbirke ili da je tako preradim da bi mogla biti objavljena. Ne vidim na~ina, kako da u~inim i jedno od toga. Svoju knjigu sam pisao sa odgovaraju}om pa`njom, unato~ stotini pote{ko}a i u skladu sa onim {to se naziva klasi~na tradicija pisanja. Dopustite zato da vam reknem kako me mi{ljenje va{eg izdava~a uop{te ne zanima. [tovi{e, sada nisam voljan ispustiti pasa`e koji su ozna~eni plavom olovkom u noveli Duplikati, niti mogu predlo`iti bilo koju drugu rije~ namjesti bloody (krvavo) u noveli Milost.

Citat

177

Namjeravao sam vam poslati ~etrnaestu i posljednju novelu Mali oblak koja je sada kona~no dovr{ena. Ne}u to u~initi dok ne dobijem od vas odgovor, i tako|er ne}u vam vratiti rukopis dviju novela, koje ste mi poslali. Ako mi u sljede}em pismu javite da ste na{li mogu}nost da {tampate moju knjigu onako kako sam je napisao i da ste na{li izdava~a da stavi u opasnost svoju besmrtnu du{u poslat }u vam sve tri pripovijetke. Odlu~ite li protivno, mo`ete mi vratiti cijeli rukopis... Bila bi to za mene gotova propast, ali bojim se da nije u mojoj mo}i ono {to vi tra`ite, kako biste umirili izdava~evu savjest. (James Joyce, Pismo Grantu Richardsu)

178

Sic!esej

Almir Kljuno duhovnik umjetnosti

Ve protekoe dva i po decenija od smrti Andreja Arsenijevia Tarkovskog, smrti koja doe u njegovo tijelo u godini tek pedeset i etvrtoj. Posljednji put u dnevnik, nemoan, on zapisuje: Ali sada nemam vie snage to je problem. Velika je snaga njegovoga djela, svagda vjenana ljepotom, kojom je nas obdario, zasvagda. Smatrao je slino mnijenju Brochovoga umirueg Vergilija da je cilj umjetnosti da ovjeka spremi za smrt, da obara i mrcvari njegovu duu, inei je sposobnom okretanju ka dobrom. U njegovu sluaju ne postoji onaj kukavni nesrazmjer izmeu strane ljudske i strane umjetnike, onaj to ne zna da nije umjetnik u ovjeku niti je u umjetniku ovjek jer oni ine cjelinu, oni jesu jedno: upravo ivstvujui tako, istovremeno i umjetnik i ovjek, Tarkovski je posjedovao saznanje smrti, te stoga, besumnje, 29. decembra 1986. na samrtnoj postelji svoj smiraj ekao spreman. Snimio je sedam filmova u etvrt stoljea (1962 1986). ( . . . . . Nostalghia. Offret.) Tih sedam filmova ustvari su pjesme, tanije poeme, jer, bivajui i sam sin neobinoga pjesnika Arsenija Aleksandrovia, Tarkovski je ivot i onu stranu ivota osjeao na nain poetski, u njemu enjivo jurei za hitrom sutinom, jer, iako je koristio medij od poezije krajnje drugaiji, stihotvorstvu stran, umjetnost koju je saivio sa celuloidnom

Sic!esej

179

trakom sazdana je na imaginacijama i snatrenjima osobitoga lirizma i plod je sudjelovanja pjesnikoga u mitskoj prirodi tajanstvenoga kozmosa. Njegovo je pjevanje slualo blaenstvenu pjesmu svijeta. Kao malo koji redatelj, vaplotei u svoje djelo sutastvenosti ivota, Tarkovski je uspijevao film initi visokom umjetnou, osobenom, posve ravnopravnom starijima knjievnosti, glazbi, slikarstvu i drugima za koje je takoer imao strast, kompetenciju i snano i precizno ulo. Sedam poema jamano jesu jedan od najveih estetskih dogaaja druge polovine dvadesetoga stoljea, dok sam Tarkovski jeste jedan od rijetkih pjesnika svojega vremena. Prevashodna obuzetost i usud Tarkovskoga jeste grozniavo traganje za duhovnou, to postade svojstvo najljepe opusa njegovoga. Razoaran Sovjetskim Savezom, u kojemu je otpjevao prvih pet, on kree na stranstvovanje po Zapadnoj Evropi, u Italiju i vedsku, gdje e otpjevati i posljednje dvije svoje poeme, Nostalgiju i Offret (rtvovanje), i gdje e doivjeti iznenaujue, krajnje razoarenje. U povodu Offreta, on pronicljivo i realistino kazuje: Razvoj dananjeg svijeta odvija se na isto materijalnom planu. Savremeno drutvo kree se u empirizmu i, konano, bez ikakve duhovnosti. Ako posmatramo stvarnost kao vidljivi i materijalni poredak stvari, od njega onda ne moemo oekivati drugo nego obine stvari koje moemo dohvatiti rukom. Od tog momenta, ukoliko ovjek sree iskljuivo empirijske injenice, bilo na drutvenom planu, politikom, tehnikom ili planu ivljenja, rezultati mogu biti samo uasni i ivot postaje nemogu. Jer nemogue je zakljuuje ivjeti bez razvoja duhovnosti. ak i najvei grubijan moe to shvatiti ili u najmanju ruku osjetiti. ovjek gubi svoje razloge za ivot jer se njegov univerzum smanjuje i jer nestaje njegova usklaenost. (Sineast, br. 71/72) Vidno je da se od vremena u kojem je Tarkovski ivio nita nije promijenilo nabolje, ve da je, tavie, vrijeme dananje nakazna i grozna ubogost i pretjeranost opisanoga stanja, epoha u kojoj su ismijane, svetosti obesveene, duhovnost, ljepota i osjeaj za njih prognani u tminu pribjeita nepostojanja i izrugivanja, gdje postadoe privilegijama mahnitih idealista, i, oevidno je svakome zasnatreno budnom oku, da svijet se raspada na bezbrojno mnotvo uasa, to svjedoanstvo su strane prolosti i proroanstvo

180

Sic!esej

budunosti nezasitnoga sumraka. Osim ako se ne pojave luonoe! mi uznemireni kliemo. Tarkovski je zacijelo jedan od njih vatronoa, moderni Prometej, to uvia ustajalosti i nipodatava osrednjosti i zacjeljuje propadljivosti u drutvu te, pjesniki zadivljivo i uzdrhtalo zagledan u divnost zvjezdita nebosklona, ovjeku donosi bogato darovlje, svijetlee i plamtee: svijest o gnjijanju duhovnosti i nju oivljenu samu, sliku svevremene ljepote i ono to je u svevremenu lijepo. udnovato je, ipak, to da je kimu preanjih prometeizama inilo neutoljivo, herojsko poricanje boleivoga transcendentalnog, dok se ovaj, skromni, tarkovskijanski ne titan nego samo ovjek zalae upravo za istotu transcendentalnoga, za uznoenje metafizikoga, za ljepotu i razvoj duhovnosti jer nemoguno je ivjeti bez njega. Nadahnuti Tarkovskim, u ime ideala dejstvujmo. U rtvovanju Tarkovski prepoznaje najbitniju ulogu umjetnika kao jednoga od graditelja duhovnoga. rtva je umjetnikova posveena odgovornost pojedinca prema ovjeanstvu i njegovome duhovnom napretku. Iskljuivo kao martir, svjestan uenosti svojega drutvenog okruja, za koje se zalae i od kojih ujedno promiljeni otklon pravi, on ispunjava svoju bit. Samoizraavanje je besmisleno ukoliko ne nailazi na odgovor. Moderni ovjek, meutim, ne eli initi nikakvu rtvu, iako istinita potvrda sebe moe biti izraena iskljuivo kroz rtvu. veli on u izvrsnom tekstu Umjetnost udnja za idealom, drugom poglavlju knjige Vajanje u vremenu. Iako lako mogu biti samo zatvorene i samodovoljne estetike utopije, svrhe same po sebi, njegove poeme imaju i znaajnu drutvenu svrhovitost, lienu sebinosti artekscentrinosti i sujeta ekstravagantnosti. (Neka se njegov drutvenovrijedni in nikada ne zove profanou puke neke angairanosti tobonje.) Njegovi likovi ine rtve, iako je svaka od njih, u poimanjima drugih nipoto ne zanosimo se prihvaena kao in neshvaen, kroz iju prozirnost oni najzad naziru tek ludilo: lud je Domenico (Nostalgija), poludio je Alexander (Offret), dok bezutjeje Stalkerovo ima dobru prigodu da hodoasti ka onoj, tamnoj strani uma. Jedini oni ije su rtve kao vrijedne priznate su djeak-vojnik Ivan i ikonopisac Rubljov, to dobie nagrade oliene ironijom: prvi preranu, prenagljenu smrt u ratu i drugi nacionalnu slavu tek.

Sic!esej

181

Kod Tarkovskog est je rat, ali dva su mjesta najznaajnija, na poetku i na kraju opusa: u Ivanovom djetinjstvu Drugi svjetski rat kao realnost i u Offretu Trei kao mogunost. U Ivanovom djetinjstvu to je, uz odlini Uspon Larise epitko, najbolji film sa tematikom Drugoga svjetskog rata u sovjetskoj kinematografiji smrt, kao rije poetska u zagluujuoj buci krikovlja i nesazvuja, gubi svoju metafiziku ljepotu i postaje mjerilom nadmoi u vulgarnome natjecanju. Smrt je takva izravni neprijatelj duhovnosti, koja se ne objavljuje ak ni u molitvi. Upravo za molitvom, u Offretu, Alexander, uplaen pred naznakama novoga rata, tamno strahujui od propasti, oajem posee. Njegovo Oe na, koji jesi na nebesima..., plano izgovoreno u jednoj od najsnanijih sekvenci u cijelom Tarkovskom (njemu osobenoj po oborenom etvrtom zidu), za spas ljudski i povratak u prijanje, normalno stanje, onome to slua molitvu, nudi sve to ima on, sve to jeste. Nakon to je u ritualu spavao sa vjeticom Marijom, uspio spasiti porodicu i cijelu civilizaciju od bjesnila rata, Alexander ispunjava obeanje i predaje obeano sve, od svojega doma neoekivano inei bijesno ognjite, na kojemu metaforiki sagorijeva sinegdoha evropske umjetnosti i duhovnosti, njegovo utoite. (Sve stvari jesu tana razmena za vatru, i vatra za sve stvari kae Heraklit (Fr. 54) ba kao to je to roba za zlato, i zlato za robu.) Poslije rtve, jedino istinsko utoite koje ovjekumjetniku preostaje jeste ludilo kao zavjet nepristajanja na uzuse varvarske racionalnosti savremenoga svijeta, kao zapovijest nijeme nesloge sa zakonitostima toga svijeta. Sjetimo se primjera: Hlderlin je bio lud. Sjetimo se iznuene izluenosti pustinjaka njegovoga Hiperiona kada se najzad nastani u Njemaku koja izruguje se duhu i ne sanjari i koja je toliko slina svijetu kojega mi ivimo. Racionalnost je svjetskovna nesvjesno sklopila pakt sa buduom propau. Oni koji to znaju bezglavo tumaraju i bjee u naruje ludila. Prije Alexandra, u Nostalgiji, Domenico se, nakon govora upuenoga gluhome publikumu, na trgu spaljuje uz iskidano zvukovlje Beethovenove velianstvene Devete, onoga dijela etvrtog njezinog stavka u kojemu pjevaju rijei Schillerove idealistike Ode radosti, zazivajui na bratstvo i ovjekoljublje. Domenicove rijei, u epohi u kojoj je proroki i pjesniki glas skrajnut i utian, niko ne razumije: istinitost sadrana u

182

Sic!esej

njima je tek obesnaeno kopile nekojega vieg, zaboravljenog principa. Shodno tome, Domenicov je spas smrt (roenje) od vatre, blagodeti iji je slabani plamen pisac Gorakov, posveujui mu ugasnue ivota kao uzdarje, u udesno dugoj sekvenci (jednoj od najprofinjenijih u cijelom Tarkovskom) uspio prenijeti du bazena, od poetka do kraja, od roenja do trenutka smrti. Ova je scena saeti oslik ljudskoga ivota i borbi koje on nuno pretpostavlja. U njoj je, ispovijeda se Tarkovski glumcu Olegu Jankovskom, istinski smisao mojega ivota. Svoje je djelanje i tvorenje Tarkovski gledao kao obvezujui poziv jedne vrhovne moralnosti, kao odgovor na apriornu svrhovnost umjetnika, koji se od obinoga ovjeka razlikuje rijetkom darovitou kobi i opstojnijom osjetilnou za zbiljskosti, posuenim sposobnostima koje treba, odnosno hoe, iskoristiti za pomjeranje ka prvotnim i posljednjim ciljevima ovosvjetovnoga postojanja svojeg: ka ljepoti i duhovnosti, to slika su prirode ljudske, spokojne i velike, premda sada tek krhotine daleke i zaboravljene, mada ne mrtve i nepovratne slike, koja, moda, poiva i poivala je samo u zadivljujuoj stvarnosti svijeta ideja. U zakucima beskrajnoga kozmosa ljudskog uma i duha stidljivo se skriva istina sloboda, ovjekova osobina najslavnija, sa kojom ovdje prebiva on vanredno razliit od ivotinjskosti. Pri odabiru izmeu dobra i zla ona je njegovo oruje najopasnije: ova vjeita spoznaja razlog je vrijednih etikih nelagoda svakoga umom i duhom obdarenog umjetnika. Ne vjerujui opojstvima opsjena, uobrazilja i zavoenja krivih nagona, umjetnik na udovima svojega stvaralatva osjea svirepe negve uvjetovanosti tragike koja jeste u samoj prajezgri umjetnikoga bivstva. On, sa velikom sadrinom pjesnikoga elementa u sebi, poznaje dunosti svoje i posvema je spreman ili ispuniti ih ili u protivnome vjenou biti proklet, poto zna da poslanje umjetniko nije ni nuda ni privilegiranost tek u licemjernoj nasladi niti konformistiko preimustvo darovitoga. Umjetnik je uvijek sluga i on vjeito nastoji otplatiti talenat koji mu je kao nekim udom dat. Sedam Tarkovskijevih mistinih poema dokaz su privrenosti maksimi koju je djelanjem i tvorenjem pokorno slijedio. Stoga to im pogled, kroz rasprsnua u nestalnosti kretajuega i neodredljivoga svijeta, prodire iza proste

Sic!esej

183

pojavnosti dominantnoga stanja stvari i upoznaje se sa drugaijim realitetima, skladnou odve bogatijim od ovdje postojeega, patnike due likova u filmovima Tarkovskog obremenjene su nespokojstvom koje ih tjera na uspostavljanje jednoga od za dostojanstvo ovjeka dostojnijih realiteta i koje ih naposljetku dovodi do nepodnoljive umornosti i povinovanja inu odustajanja. Stalker je umoran: nakon to se poduhvatio da Pisca i Profesora odvede do Zone i svjedoio njenom uniavanju, potmulo je razoaran u civilizaciju u kojoj ak ni takvi ljudi (umjetnik i znanstvenik) ne vjeruju u nita i zadovoljavaju se jedino nanosima empirike i materijalne kakvoe ivota. Zona, jedno od najtajanstvenijih mjesta u kinematografiji, djeluje ipak po veoma jednostavnoj potki: da bi vam ispunila elju, vi morate iskreno eljeti, pod uslovom da vjerujete u nju i potujete je. Meutim, osim Stalkera, koji zbog svoje stradalnike uloge voe nema mogunost da se koristi Zonom, rijetko ko ispunjava posljednji uslov, to je sluaj obeshrabrujui i onespokojavajui. Sluaj to treba biti povod posrnulom, zalutalom nagnuu ovjekovom, da ponovno se pita to je to apsolutno dobro, istovremeno koristei svako saznanje o njemu kao korak ka njegovu ostvarenju. Umjetnik, sa nostalgijom i najtananijim sjeanjem na izgubljeni raj, treba i zato moe biti smjeli predvodei koranik na hodoau put bolje stvarnosti, za to e prepoznati sebe kao umno bie koje vjeruje. Poto, pie Tarkovski, umjetnik bez vjere je kao slikar koji je roen slijep. Jer, naime: tumaei je na mnotvo naina to omoguuje odsue nekoje njezine nadmone odreenosti i pridavajui joj znaenja razliitih velikih pojmova, ovjekumjetnik Zonu poistovjeuje sa sopstvenim idealima i smjeta u nju telos uklete svoje egzistence, ali je od samoga dospijevanja putovanje ka njoj moda i vanije budui da je utemeljeno na vjerovanju, koje je cjelishodno samo po sebi. Kao i njemu prethodea sabraa po poslanstvu, Tarkovski ipak nije izvojevao nikakvu veliku i presudnu pobjedu koja bi iz svijeta ovoga zauvijek izgnala bilo kakvo, ak ni najmanje zlo, ali je to je injenica kojom se sada moramo zadovoljiti podstaknut istotom dobre volje i voen protagorijanskom milju o ovjeku, dosljedno radio po svojoj umjetnikoj dunosti, iako u ime onih koji, ukotvljeni u krvave kolopleti kaosa, odbijaju da vide ljepotu kozmosa, za

184

Sic!esej

one to, ne vjerujui u nita, idu ka niemu. Ali, uprkos njima i neuspjesima svih pjesnikih bitaka, kao i u ohrabrujuim primjerima drugim, nadom je bogata i optimistino pjeva Tarkovskijeva konana rije: u posljednjoj sekvenci Offreta, uz zvukove Bachova Matthuspassiona, ujemo kako djeak se pita kakav je smisao onoga U poetku bijae Rije nakon to je zalio svoju (simboliki ivu) trenju i djelao za njezino budue bivanje. Znaenje ove scene i primjer Tarkovskog neka budu podstrek (nama) buduima. Umjetnost je stjecite svih ljepota, a duhovnost njezina je nunost. Andrej Tarkovski duhovnik je umjetnosti. Penjao se i sputao onom ljestvicom za pjesnike predodreenom, u ponorima uvrenoj, u vrtoglavosti boanskih visina nesigurnoj, duboko shvatajui koliko su bezopasnost i nevinost udaljene od njegovoga poziva. Paljivo sluajui njen glas, romantiarski je bio zaljubljen u prirodu i plakao nad njezinim otunim odrom oskvrnutim. Bie etiri elementa, opredijelio se ponajvema za zaraene vatru i vodu, divio im se, u metafiziku igru ujedinjujui suprotstavljenosti njihove. Ona za kojom je lutao istina, prisustvovala je u svakom njegovom kadru, kao vjena pratilja pjesnik kao snenost, kao sjeanje i san. U oskudnom vremenu koje je sanjarenje prezrelo, bio je sanjar. Sanje i mate mu, noene valovljem ideja istinitih, smjerale su ljepemu, stvarnosti drugaijoj, ivotu iza ivljenja: dok je vema svjestan bio sve maginosti ovozemaljskosti, gledao je u ideal i u lice onostranosti, uporno divinizirajui sut ovjeka. Kao da je sluao Heraklita kada zbori: to budni vidimo jeste smrt, to u snu vidimo jeste java (ivot) (Fr. 49). Kao i svako drugo pjesniko sanjalo, nije mogao biti niti prizemljen niti uzneen vjerovatno stoga njegovi likovi u predivnim sekvencama u Zrcalu i Offretu lebde i tako ljubav vode ve je bivao u prostorju neizvjesne meusvjetovnosti, na granicama razumnosti i bezumlja. Od svih redatelja imao je najljepi i najprirodniji odnos sa vremenom. Metafiziki gladan, genije, elio je besmrtnost, koja je jedno od temeljnih naela ideje u koju nikada nije posumnjao. (U tijelu vjenosti kola vatrena krv pjesnika.) Stvaralaki mu je nemir proganjala svemirna misao o beskonanom, za koje je shvatio da moe biti izraeno jedino kroz umjetnost osnaenu i osmiljenu neposustaju-

Sic!esej

185

im vjerovanjem. Maksima Apsolutno je jedino dostino kroz vjeru i u stvaralakom inu koja umnogome se slae sa Novalisom koji kae Alle absolute Empfindung ist religis sasvim je tana i nepobitna za svakoga ko je iskreno gledao filmove aneoskog Tarkovskog i kroz njih, duhovnim svojim Ja dosegnuo izvjesno apsolutno. Uz savreni La passion de Jeanne dArc Carla Th. Dreyera, njegovi su filmovi najblii istome sutinskom savrenstvu umjetnosti filma i oni su ti koji e najvjerodostojnije sobom govoriti o sebi, kao to lapidarni pariki epitaf najistinitije govori o njihovome tvorcu: , .

186

Prevod

Gnther Anders: Vergilijeva smrt i dijagnoza njegove bolesti

Sadr`aj od preko 500 stranica u`urbano prepri~an: car Avgust pjesnika Vergilija, oboljelog u Gr~koj, vodi sa sobom u Italiju. Po dolasku u Brindizi, bolesnika provode kroz sirotinjsku ~etvrt do carske pala~e, gdje on, nakon neuspjelog poku{aja da uni{ti svoju nedovr{enu Eneidu, te nakon dugih filozofskih razgovora, umire. Dakle, radnje, u uobi~ajenom smislu, ova knjiga gotovo da i nema; ko je zapo~ne ~itati iz zabave, odustaje od toga. Ali i filozofi imaju pote{ko}a. Ne postoji teza, koju ova nevjerovatna knjiga zastupa. I to upravo iz razloga {to ne postoji teza koju ne zastupa. Puna je kao {to je svijet pun. Puna stava i protustava. Osje}aja i protuosje}aja. Ona poku{ava da bude sve: himna, moralno-filozofska, samooptu`uju}a, dijalo{ka drama, roman; i da pru`i sve: ono ljudsko, `ivotinjsko i biljno; religiju i djelo; ljubav, mu{ku ljubav i kr{}ansku ljubav; prirodu, politiku i kulturu. Sa jezi~ke strane je isto tako: {uma listova ove knjige je kao d`ungla prenatrpana, tako da nema imenice koja se ne javlja bez pratnje proliferiraju}eg pridjeva, nema pridjeva koji se diobom ne razlo`i na jo{ barem dva nova; nema re~enice koja svojim granama ne prodire u kro{nje drugih re~enica ili pak urasta u tlo. Kao da je horror vacui uzrokovao rast puzavica i stonoga ove proze. Pa ~ak i uljez, naviknut na najte`i literarni teren, koji se usudi kro~iti u fosforiliraju}u tminu ove knjige, stupa upla{eno, bez daha i prezasi}eno prema izlazu

Prevod

187

i pita: Otkud tolika opijenost totalitetom? [ta mo`e natjerati ~ovjeka da poku{a sve u jednoj jedinoj knjizi? Na to postoji samo jedan odgovor: strah od propusta. [ta je to strah od propusta? To je panika pred bogatstvom svijeta, svega {to ~ovjek sam nije i {to ne posjeduje. Ali taj strah da se sve ne propusti, ima samo onaj koji bi sve mogao biti, za kojeg sve i sva{ta dolazi u obzir, jer on sam nije ni{ta odre|eno. I kao takav jedan ~ovjek se sada pojavljuje jer tako i treba i ne treba biti Brochov Vergilije: Svijet je, kako priznaje, pratio samo rije~ima: dakle, on nije bio niko, on je jednostavno bio mogu}nost, konjuktiv; i u konjuktivu ga obuzima sve {to je moglo biti; {to je on mogao biti. Sve i moglo: izda{nost i konjuktiv pripadaju zajedno i samo su dvije strane jedne jedine, odurne, ljudske situacije. To {to je Broch svojevoljno bio u stanju da takvu paniku pretvori u op{irno djelo; to da je svaki dan, godinama, bio sposoban da konce, kojih je bilo na hiljade, nave~er pusti, a ujutro precizno ponovo pohvata, to je, psiholo{ki gledano, gotovo neshvativo i tjera nas da osje}amo najve}e mogu}e po{tovanje. Ali, strah od propusta nije samo strah; on je istovremeno i moralna stvar; on je brat kajanju. On `eli nadoknaditi sve propu{teno. Vergilijeva smrt je u biti Vergilijevo kajanje. Ali to kako se on kaje je besmisleno. On se kaje na pogre{an na~in: jer ko sve i sva{ta shvata kao propust , ko se kaje zbog isuvi{e toga, on nikada ne}e sti}i do kraja kajanja: nikada do iskupljenja. Takvo je Vergilijevo kajanje: ono je lakomo, opija se svojim bogatstvom, okre}e se ditirambskoj hvali onog propu{tenog, dakle svijeta, i tako ponovo postaje propust svoje sopstvene sudbine. Apoteototi~no kajanje takva je intonacija Brochove knjige. Junak knjige je tako dakle failure; ~ovjek koji je uprkos njegovom uspjehu bez presedana, u svojim o~ima, barem kako Broch ka`e, propustio ono najbitnije: bit pjesnika, jer on vi{e nije nikakav Homer, koji je odmah izgovorio osnov svojeg vremena; bit svijeta, jer je, umjesto da i on voli, samo epigonski, skupa sa ostalima, ukra{avao Zemljinu povr{inu; bit ~ovjeka, jer je umjesto da djeluje i u~estvuje u izgradnji Rima, on svoj `ivot samo protra}io na lijepe rije~i. Uvid u egzistencijalne nedostatke pjesnika je, dakle, drugi motiv knjige. To je stvaran i neophodan motiv. Ali Brochov uvid se vrti ukrug:

188

Prevod

Iz o~aja zbog neozbiljnosti pjesni~kog postojanja, stvara poemu upravo od tog o~aja. Umjesto rje{enja problema, on nam taj problem predstavlja u lirskoj formi. Sli~nost sa heideggerovskom filozofijom egzistencije (pod ~ijim je ~inima o~igledno i Broch) je frapiraju}a. Heideggerovo pobijanje akademske filozofije do{lo je na svijet u vidu nove akademske filozofije o~aja, tako je na svijet do{ao i Brochov uvid u nedostatke pjesni~ke egzistencije, u obliku pjesme o o~ajnom pjesniku. Obojica i Heidegger i Broch o~ito radikalno napu{taju svoj puki fah: ali ne da bi prona{li pravi put prakti~nog dijela, ve} da bi se postrance probijali kroz {iblje metafizike. Tamo sada ~ekaju i defini{u smrt kao smisao `ivota. Vergilijevo kajanje je neozbiljno, jer `ali zbog previ{e stvari. Ali jo{ manje ozbiljan je njegov poku{aj da svoje kajanje pretvori u djelo: svoju `rtvu. Njegove diskusije iz smrtne postelje vrte se isklju~ivo oko namjere da uni{ti svoje (kako on uporno tvrdi) nepjesni~ko i bezbitno `ivotno djelo, Eneidu, {to je poimanje njegovog proma{aja. S jedne strane puki estet; s druge cezarski pragmatici, s kojima se Vergilije prepire oko opstanka, odnosno neopstanka njegovog djela, sigurno ne shva}aju poentu koju pjesnik `eli posti}i svojom `rtvom. I ~itaocu ostaje nejasno kako bi nestanak ovog djela mogao ispraviti ili ~ak razrije{iti jedan proma{en `ivot, ili mo`da i proma{en svijet u kojem je taj `ivot tekao. U svakom slu~aju, Brochov Vergilije je prili~no ozbiljan kada je u pitanju ova nevjerovatna, donekle negativna, precijenjenost knji`evnosti: on svoju knjigu smatra toliko zna~ajnom da samo njeno uni{tenje predstavlja jednu pozitivnu vrijednost, te mo`e uvesti novo svjetsko razdoblje. Jer i kod njega se teorija `rtvovanja javlja u svezi sa idejom `rtve u kr{}anstvu, za koju se preko Vergilijeve `rtve trebao pripremiti teren. Vergilijeva ~etvrta ekloga, koja je konstantno nepravedno shva}ana kao mesijanska, daje ovim dijelovima proro~anski prizvuk. To da na kraju ipak ne do|e do `rtvovanja, predstavlja pomalo te`ak religiozni antiklimaks. Ipak, Vergilije biva oslobo|en. Samo osloba|anje (cio posljednji dio knjige) odvija se, me|utim, poput jednog izvanmoralnog procesa, kao prola`enje kroz `ivotinjsko, biljno i mineralno postojanje, sve do smrtnog sjedinjenja bitka i ni{tavila {to zna~i: Broch u stilu 19. vijeka obnavlja taj, ~isto kosmi~ki, osloba|aju}i happy ending i tako sprovede vra}anje u kasni romantizam. Istina je da se i Wagner `elio izdi}i iznad

Prevod

189

puke umjetnosti i tako|er je umjesto osloba|anja koristio prosto ~ovjekovo razrje{enje. Nesvjesno vodi ka najve}oj po`udi, tako glasi kraj Tristana. Jer prevazilazilo je rije~i, tako zavr{ava Brochova knjiga. Ali oslobo|enje, a razrje{enje ~ovjeka pogotovo, nikada nisu mogli nadomjestiti rje{enje problema, a i Vergilijeva smrtna dezintegracija nam ne pru`a odgovor na pitanje pjesnikove uloge u svijetu. Pored ovih osnovnih tema, propu{tanja i `rtvovanja, pojavljuju se jo{ neki drugi idejni motivi, i to ih je nevjerovatno mnogo: svaka rije~ se ~ini simboli~ki nabijenom: svaka stvarka, svaki doga|aj, svaka gesta prenapunjena je smislom. Otkud toliko obilje smislenosti? Prevelika smislenost ima iste korijene kao i prevelika koli~ina onog svjetskog, o ~emu smo govorili na po~etku. Previ{e (dubokog) smisla stvari imaju za onog ~ovjeka za kog su one, unutar sistema njegovog prakti~nog svijeta, postale potpuno besmislene; kojem nedostaje ona ta~ka sa koje po~inje artikulacija odre|enog smisla za svaku stvar pojedina~no. U najkonkretnijem smislu je tako, npr., bilo sa Franzom Biberkopfom, koji je bio bez ta~ke, iz Dblinovog djela Berlin Alexanderplatz: obzirom da je ne~asno otpu{ten i zbog toga nije imao {ta raditi, ~inilo mu se da svaka stvar ne{to zna~i. Tako je i Brochovom Vergiliju, tako je i Brochu. Ipak, ako mu svaki komad svijeta izgleda toliko ispunjen zna~enjem, onda je to tako samo zato {to se u tom djelu, ogoljenom od zna~enja, mo`e ugnijezditi bilo kakav poku{aj zna~enja. I ako svako zna~enje izgleda kao da mu nema kraja, onda je to samo tako iz istog razloga zbog kojeg putokaz sa nevidljivim natpisom izgleda kao da upu}uje prema beskraju. Zbog onoga {to sada ozna~ava stil ove filozofije, on postaje uzvi{en, dijelimice zbog njegovih klasi~nih tema, dijelom zbog njegovih religioznih pretenzija; na nekakvom visokom njema~kom jeziku, kojeg je te{ko klasificirati jer ne odgovora nikakvom visokom nivou dru{tva, niti kakvoj visoko formalnoj situaciji iz stvarnog `ivota. Ali ta hvalospjevna uzvi{enost kri`a se sa jednim stilom sasvim druga~ije provencijencije: sa stilom Joyceovog Ulyssesa. Kako je do{lo do tog kri`anja? Za{to Broch, poput Joycea, sve gura u tako tijesan vremenski raspon od 24 sata? Iz jednog jednostavnog razloga. ^ovjekova egzistencija je za Brocha naprosto pasivna stvar; kroz 500 stranica junak knjige gotovo nepomi~no le`i;

190

Prevod

njegov `ivot je umiranje. S druge strane, me|utim, Joyceova metoda usporenosti predstavlja metodu prevrtanja aktivnog u pasivno: Razvla~i svaki ljudski ~in u ka{astu smjesu od jednog najobi~nijeg doga|aja, svaka odluka je jedan teku}i do`ivljaj, svaki `ivot je puko pre`ivljavanje. Svakom i najmanjem utisku, svakoj nijansi promjene tjelesnog stanja automatski dodjeljuje veliki zna~aj. I na taj na~in tako|er automatski degradira svijet na obi~nu priliku za mogu}e do`ivljaje. Jo{ kod Joycea iritira to {to vjeruje da mo`emo shvatiti jednu galeriju uve}anih kadrova na kojima su djeli}i sekunde; jo{ vi{e iritira to {to te djeli}e prikazuje kao mutne, nejasne i dvosmislene. Ali kod Joycea to iritiranje odgovara njegovom stilu. Obzirom da cilja isklju~ivo na pove}ano uo~avanje od strane ljudske svijesti, konsekventan je spoj poentilizma i uve}anih kadrova. Ali kombinacija usporenog snimka i uzvi{enosti, poentilizma i `rtvovanja, asocijativne psihologije i zlatnog doba, {to nalazimo kod Brocha, to vi{e nije nikakav spoj, to je kolizija; i rezultat je stil, toliko hibridan da se to ne mo`e ni zamisliti. Svaki du{evni hir kod njega postaje metafizi~ka oluja, svaki podra`aj mre`nja~e postaje vizija. U stvarnosti se ta knjiga sastoji od hiljadu vizija, svaka od njih je sama po sebi jedna lirska pjesma, od njih je stotinu veli~anstveno i jezi~ki gledano zaista sjajno ali nijednom od tih lirskih tonova nije podaren prostor da se mogu probijati s tim i nijednim drugim raspolo`enjem i opu{tati se; svaki lirizam prelijeva se u sljede}i. Nietzsche je jednom ~ovjeku, koji je njegovu kritiku za Wagnera shvatio isuvi{e olako, predlo`io da iz Sumraka bogova isje~e jednu dionicu za violu. Ko po`eli izmjeriti vrijednost Brocha kao liri~ara, trebao bi ovoj knjizi pristupiti sa makazama. Najneobi~niji su zasigurno svi oni dijelovi u kojima je opisano potpuno rasulo: puni su gotovo penetriraju}e ~ulnosti. Gadosti ~ini se zabavljaju autora, kao {to su prije njega zabavljale i Clinea i Benna. Sirotinjska ~etvrt i kanalizacija su tako divlje i strastveno opisani, s njima se Vergilije nikada prije nije susreo i podrugljivo ga njihovi mirisi od tada, za kaznu, progone sve do smrti. Donekle je to simptom gri`nje savijesti za krasni brohovski stil, to da povremeno, preko namjerno napisanih vulgarnosti, samom sebi kalja ugled. Kao da je Broch u svoj klasicisti~ki pejza` ubacio grumenje blata i mrlje od `argona. Iako, on pejza` time ne ~ini toliko prljavim

Prevod

191

koliko je `elio: jer njegov sleng je dru{tveno nestvaran, kao i njegov uzvi{eni stil; jedan tip razvratnog njema~kog op}enito, jedan uli~ni jezik, pa`ljivo spravljan u literarnoj retorti, koji se nigdje ne govori, a koji nas, izgovaran od strane stanovnika Brindzija, zbog razlike u ra~unanju vremena, vi{e zapanjuje nego {to nas {okira. Za koga je napisana ova nevjerovatna knjiga? Taj te{ki jezik, ta usporena radnja, ugradnja klasi~nih fragmenata teksta, poistovje}ivanje obrazovanog svijeta sa ostatkom svijeta, namjerna promijenjivost asocijacija kao da ovu knjigu mo`e koristiti samo neka luksuzna publika, takore}i humanisti~ki obrazovani ljubitelji Joycea. Ali njegovo optu`ivanje samoga sebe njegove himne, njegova teorija `rtve, ali posebno njegov zaklju~ak o stvarnim osobinama mo}i, protiv umjetnosti i protiv pisanja ovi elementi opet isklju~uju tu luksuznu publiku. Ovo djelo ne dolazi u obzir kao zabavno {tivo, jer propovijeda. Ali po{to propovijeda o svemu, zbog gri`nje savijesti da ne{to nije izostavljeno; i jer propovijeda u neobi~nom obliku grozni~avih snova, te{ko da }e neka `upna zajednica prihvatiti ovu knjigu. Mo`da se obra}a pjesnicima koji imaju krizu; ali ni ova manjina nije na{la savjet na njegovim stranicama; mo`da jedino metafizi~ki dotjeran izvje{taj od njihovoj bolesti. Ova knjiga je tako bogata, tako svestrana, tako umjetni~kog karaktera, tako dubokoumna ova knjiga nije ni za koga. Prevod: Jasmina Mr{o

192

Citat

(Sic citat 4) Neimari novog, mramornog Vidovdanskog Misterija obnemogli su beletristi, koji kru`e na{im knji`evnim svijetom po zakonu tromosti duha ljudskog kao ugasle zvijezde, s ustrajno{}u nijeme i mrtve materije. Svi na{i (vojnovi}evski i me{trovi}evski) proroci, nazoviliberali, slobodni mislioci, govornici, pjesnici, politi~ari, feljtonisti i novinari in artibus kre}u se pod znamenom Sancta Mediocritas. Uvjereni principijelno da predstavljaju naprednu negaciju na{eg knji`evnog neokatolicizma i proklinju}i veoma glasno i ustrajno jezuitsku tragu u na{oj knji`evnosti, oni sami propovijedaju isto taku jezuitsku emfazu i bijesne gestove Me{trovi}evog Sr|e Zlopogle|e. Ova njihova galerija desetera~kog Malocchija sa preblagim Marcima i Milo{ima (kao simboli~na panihida pod rasnim ikonostasom ove vjerske sekte), ovo nepoetsko polulikovno i poluskulptorsko dru{tvo zida, u na{oj najnovijoj knji`evnoj varijanti, Kosovski hram, kao simbol svega {to treba da nestane pod naletom ovih, isto tako sredovje~nih furioznih utvara, ni po

Citat

193

~emu progresivnijih od Angelusa i Zdravomarije. Propovijedaju}i novu, borbenu, takozvanu Vidovdansku Etiku, zveke}e se rojalisti~kim ma~evima i mamuzama, zaboravljaju}i da je sve to oko na{e knji`evnosti vulgarna politikantska va{arska galama, isto tako reakcionarna i isto tako frazerska kao {to su nam frazerski bili i ostali Romantizam i Simbolizam, Larpurlartizam i sve mumije po sarkofazima i po grobnicama na{e takozvane knji`evne, lirske i ilirske poetske tradicije. Sve su to la`i i sve su to fraze! I romanti~arska ilirska tradicija, i intelektualni preporod kojega nikada nije ni bilo, i reakcionarne akademije i lirske poante, i knji`evni rekviziti, i ova najmodernija Vidovdanska Arhitekstura od gipsa, i ova cika i galama knji`evnoga va{ara, jer se sve to na{e narodne mase savr{eno ni{te ne ti~e, jer sve to do na{e mase ne dopire, jer sve to na{a narodna masa ne vidi i ne ~uje, jer sve to ona ne}e da vidi i da ~uje, jer sve to ona nikad nije htjela i ne}e uzeti ad notam. (Miroslav Krle`a, Hrvatska knji`evna la`)

194

Biografije

Maja Abad`ija, ro|ena 29.10.1990. u Ni{u, Srbija, gdje je zapo~ela osnovno{kolsko obrazovanje, a dovr{ila ga je u Brezi, BiH, zajedno sa gimnazijom. Studira na Odsjeku za knji`evnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski, srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U Brezi stanuje, ~ita i poku{ava pisati. Jasmina Bajramovi} ro|ena je 8. 02. 1987. godine u Sarajevu, gdje je zavr{ila osnovnu i srednju {kolu. Studentica je Odsjeka za knji`evnosti naroda BiH i bosanskog jezika. Anela Hakalovi} je ro|ena 1987. u Sarajevu. Studira komparativnu knji`evnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim tekstova u (sic!)-u, objavila je tekstove i u Novom Izrazu, Odjeku i Bosanskoj Vili. Haris Imamovi}, ro|en 06. 02. 1990. u Skender Vakufu. Studira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. @ivi u Zenici. Almir Kljuno, ro|en 1991. u Sarajevu, studira Knji`evnosti naroda BiH i komparativnu knji`evnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Edin Sal~inovi}, ro|en 13. 4. 1988. u Sarajevu. Stanuje u Brezi. Zavr{io osnovnu i srednju {kolu. Studira na Odsjeku za knji`evnosti naroda BiH. Mirnes Sokolovi}, ro|en 22. 10. 1986. u Sarajevu. Masterirao je na Odsjeku za knji`evnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavljivao oglede u Novom izrazu, Sarajevskim sveskama i Poljima. Osman Zuki}, ro|en je 12. 6. 1987. u Sarajevu, a odrastao u mjestu Baki}i, op}ina Olovo. Osnovnu {kolu po~eo je u Olovu, a zavr{io u Sarajevu, gdje je upisao i zavr{io i Gazi Husrev-begovu medresu. Student je Odsjeka za knji`evnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.