Samo Riječ Božja doista mijenja čovjekovo srce

Homilija pape Benedikta XVI. u prigodi otvaranja XII. opće skupštine sinode
biskupa o Božjoj Riječi u životu i poslanju Crkve, u nedjelju 5. listopada 2008.

Časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, draga braćo i sestre!

Prvo čitanje, preuzeto iz knjige proroka Izaije, kao i odlomak Evanđelja po
Mateju, donijeli su pred našu liturgijsku zajednicu dojmljivu alegorijsku
sliku iz Svetoga pisma: sliku vinograda o kojem smo već slušali i proteklih
nedjelja. Početna perikopa evanđeoskog izvještaja podsjeća na "pjesmu o
vinogradu" koju nalazimo kod proroka Izaije. Riječ je o pjesmi smještenoj
u jesensko ozračje berbe. To je pravo malo remekdjelo hebrejske poezije,
koje je moralo biti prilično poznato Isusovim slušateljima i iz kojega se, kao
i iz drugih proročkih tekstova (usp. Hoš 10,1; Jr 2,21; Ez 17,3-10; 19,10-14;
Ps 80,9-17), moglo razumjeti da vinograd označava Izrael. Za svoj
vinograd, za narod što ga je izabrao, Bog pokazuje onu istu brigu kakvu
vjerni zaručnik pokazuje prema svojoj zaručnici (usp. Ez 16,1-14; Ef 5,25-
33).
Slika vinograda, skupa sa slikom svadbe, opisuje dakle božanski naum
spasenja, te se predstavlja kao dojmljiva alegorija Božjeg saveza sa svojim
narodom. U Evanđelju, Isus preuzima Izaijinu pjesmu, ali je prilagođava
svojim slušateljima. Naglasak više nije toliko na vinogradu koliko na
vinogradarima, od kojih "sluge" domaćinove u njegovo ime traže naknadu
za najam. Sluge međutim budu mučeni i ubijeni. Kako pritom ne misliti na
događaje u izabranom narodu i na sudbinu namijenjenu prorocima što ih je
Bog poslao? Na koncu, vlasnik vinograda poduzima posljednji pokušaj:
šalje vlastitoga sina, uvjeren da će barem njega poslušati. Dogodi se
međutim suprotno: vinogradari ga ubijaju upravo stoga što je sin, to jest
baštinik, uvjereni da će tako moći jednostavno preuzeti vlasništvo nad
vinogradom. Tako se nalazimo pred svojevrsnim kvalitativnim skokom u
odnosu na optužbu za kršenje socijalne pravde, koja proizlazi iz Izaijine
pjesme. Ovdje jasno vidimo kako se prezir prema odredbi što ju je dao
vlasnik lako preobražava u prezir prema samom vlasniku: nije to
jednostavno neposlušnost prema nekoj božanskoj zapovijedi, nego je to
istinsko odbacivanje Boga.
Koliko samo ovaj evanđeoski odlomak govori o našem načinu razmišljanja i
djelovanja; govori, na osobiti način, o narodima koji su primili evanđeoski
navještaj. Pogledamo li povijest, prisiljeni smo nerijetko uočiti hladnoću i
pobunu nedosljednih kršćana. Slijedom toga, Bog se često, premda nikad ne
zaboravlja svoje obećanje spasenja, morao uteći kažnjavanju. U tom
kontekstu mora se pomisliti na prvi navještaj Evanđelja iz kojega su
proistekle ispočetka cvatuće kršćanske zajednice koje su potom nestale i
danas se spominju samo u povijesnim knjigama. Ne bi li se isto moglo
dogoditi i u ovo naše doba? Narodi koji su nekoć bili bogati vjerom i
zvanjima sada zaboravljaju svoj identitet, pod pogubnim i razarajućim
utjecajem određene moderne kulture. Ima onih koji, zaključivši da je "Bog
mrtav", same sebe postavljaju za "boga", smatrajući sebe jedinim tvorcem
svoje sudbine, apsolutnim vlasnikom svijeta. Rješavajući se Boga i ne
očekujući od njega spasenje, čovjek vjeruje da može činiti što mu se svidi i
postaviti se kao jedino mjerilo sebe samoga i svoga djelovanja. No, kad
čovjek isključi Boga iz svoga obzorja, je li doista sretniji? Postaje li doista
slobodniji? Kad se ljudi proglase apsolutnim vlasnicima sebe samih i
jedinim gospodarima svega stvorenoga, mogu li doista izgraditi društvo u
kojem će vladati sloboda, pravda i mir? Ne događa li se zapravo - kako to
naveliko dokazuju svakodnevne vijesti - da se širi samovolja vlasti, sebični
interesi, nepravda i izrabljivanje, nasilje u svim oblicima? Na koncu se
dolazi do toga da čovjek postaje osamljeniji, a društvo još više podijeljeno i
pomućeno.
U Isusovim je riječima prisutno i obećanje: vinograd neće biti razoren. Dok
prepušta njihovoj sudbini nevjerne vinogradare, vlasnik se ne odjeljuje od
vinograda, nego ga povjerava drugim svojim vjernim slugama. To znači da,
ako u nekim krajevima vjera oslabi sve do toga da se ugasi, bit će uvijek
drugih naroda spremnih da je prihvate. Upravo zato Isus, dok navodi
Psalam 118: "Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni" (r.
22), jamči da njegova smrt neće biti poraz Boga. Ubijen, on neće ostati u
grobu, nego će, naprotiv, upravo to što će se činiti kao potpuni poraz,
označiti početak konačne pobjede. Po njegovoj bolnoj muci i smrti slijedit
će slava uskrsnuća. Vinograd će nastaviti tada rađati grožđem, a vlasnik će
ga dati na upravljanje "drugim vinogradarima što će mu davati urod u
svoje vrijeme" (Mt 21,41).
Slika vinograda, sa svojim moralnim i duhovnim sadržajem, vratit će se u
govoru na Posljednjoj večeri, kad će, opraštajući se od apostola, Gospodin
reći: "Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja
ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese"
(Iv 15,1-2). U vazmenom događaju povijest spasenja prepoznaje dakle
odlučan preokret, a njegovi će protagonisti biti "drugi vinogradari" koji će,
ucijepljeni u Krista, u istinski trs, poput izabranih pupova, donosi obilan
rod života vječnoga (usp. Zborna molitva).
Utješna poruka koju primamo iz ovih biblijskih tekstova sigurnost je da zlo
i smrt neće imati posljednju riječ, nego da će na koncu pobijediti Krist.
Uvijek! Crkva neumorno proglašava tu Dobru vijest, kao što je slučaj i
danas, u ovoj bazilici posvećenoj apostolu naroda, koji je prvi proširio
Evanđelje širokim krajevima Male Azije i Europe. Na poseban ćemo način
taj navještaj obnoviti za XII. redovite opće skupštine Sinode biskupa, čija je
tema: "Riječ Božja u životu i poslanju Crkve". Htio bih od srca pozdraviti
sve vas, časni sinodalni oci, i sve koji sudjelujete u ovom susretu u svojstvu
stručnjaka, slušatelja i posebnih uzvanika. Usto, s radošću primam bratske
izaslanike drugih Crkava i crkvenih zajednica. Glavnom tajniku Sinode
biskupa i njegovim suradnicima upućujem izraze priznanja od svih nas za
naporan posao što su ga izvali kroz ove mjesece, te im želim uspjeh u
naporima koji ih iščekuju kroz sljedeće tjedne.
Kad Bog govori, on uvijek traži odgovor; njegovo djelo spasenja traži
ljudsku suradnju; njegova ljubav očekuje odgovarajuće sudjelovanje. Neka
se nikad ne dogodi, draga braćo i sestre, ono što govori biblijski tekst od
vinogradu: "Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu" (usp. Iz
5,2). Samo Riječ Božja može iz dubine promijeniti čovjekovo srce, pa je
stoga važno da s njome u sve veću bliskost ulaze pojedini vjernici i
zajednice. Skupština Sinode usmjerit će svoju pozornost na tu temeljnu
istinu za život i poslanje Crkve. Hraniti se Riječju Božjom za nju je
temeljni zadatak. Doista, ako navještaj Evanđelja predstavlja razlog
njezina postojanja i njezina poslanja, neophodno je da Crkva poznaje i živi
to što navješćuje, kako bi njezino propovijedanje bilo vjerodostojno, bez
obzira na slabosti i bijedu ljudi koji je sačinjavaju. Znamo, osim toga, da
navještaj Riječi, po Kristovu nauku, kao svoj sadržaj ima Kraljevstvo Božje
(usp. Mk 1,14-15), no Kraljevstvo Božje jest sam Isus, koji svojim riječima i
svojim djelima nudi spasenje ljudima svakoga vremena. Zanimljivo je u
tom smislu razmišljanje svetog Jeronima: "Tko ne poznaje Pisma, ne
poznaje silu Božju niti njegovu mudrost. Ne poznavati Pisma znači ne
poznavati Krista" (Prolog tumačenju proroka Izaije: PL 24,17).
U ovoj Pavlovoj godini čut ćemo kako naročitom snagom ponovno odjekuje
uzvik toga apostola naroda: "Jao meni ako evanđelja ne navješćujem"
(1Kor 9,16); uzvik koji za svakog kršćanina postaje ustrajan poziv da se
stavi u službu Kristovu. "Žetve je mnogo" (Mt 9,37), ponavlja i danas
božanski Učitelj: toliki ga još uvijek nisu susreli i očekuju prvi navještaj
njegova Evanđelja; drugi, premda su primili kršćanski odgoj, oslabili su
poletom i s Božjom Riječi imaju samo površne veze; drugi su se udaljili od
življenja vjere te im je potrebna nova evangelizacija. Ne nedostaju potom ni
osobe ispravna razmišljanja koje si postavljaju bitna pitanja o smislu života
i smrti, pitanja na koja samo Krist može ponuditi potpune odgovore.
Postaje stoga neophodno da kršćani na svakom kontinentu budu spremni
odgovoriti bilo kome tko ih zapita o razlogu nade koja je u njima (usp. 1Pt
3,15), navješćujući radosno Riječ Božju i živeći Evanđelje bez kompromisa.
Časna i draga braćo, neka nam Gospodin pomogne da se zajedno ispitamo,
kroz sljedeće tjedne sinodalnoga rada, o tome kako postići da navještaj
Evanđelja bude još učinkovitiji u ovo naše doba. Svi primjećujemo kako je
potrebno u središte našega života postaviti Riječ Božju, prihvatiti Krista
kao jedinog našeg Otkupitelja, tako da njegova svjetlost obasja svako
područje života čovječanstva: od obitelji do škole, od kulture do posla, do
slobodnog vremena i do ostalih segmenata društva. Sudjelujući na
euharistijskom slavlju, primjećujemo uvijek usku vezu između navještaja
Riječi Božje i euharistijske žrtve: to je isto Otajstvo koje je ponuđeno
našem promišljanju: Eto zašto je "Crkva - kako to izlaže II. vatikanski
sabor - uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo,
budući da - osobito u svetoj liturgiji - ne prestaje uzimati i pružati
vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela
Kristova". Ispravno zaključuje Sabor: "Kao što život Crkve raste iz
sveudiljna skupnog obavljanja euharistijskog misterija, tako se smijemo
nadati novom poletu duhovnog života iz sve većeg čašćenja riječi Božje koja
'ostaje zauvijek'" (Dei Verbum 21.26).
Neka nam Gospodin dopusti da s vjerom pristupimo dvostrukom stolu
Riječi te Tijela i Krvi Kristove. Neka nam taj dar izmoli Blažena Djevica
Marija koja je "pohranjivaše sve te događaje i pohranjivaše u svome srcu"
(Lk 2,19). Neka nas ona pouči slušati i meditirati Pisma u procesu
nutarnjeg dozrijevanja, koje neka nikad ne odvoji um od srca. Neka nam
na pomoć budu i sveci, posebice apostol Pavao, kojega kroz ovu godinu sve
više otkrivamo kao neustrašiva svjedoka i glasnika Riječi Božje. Amen!