SLUGA BOŽJI JOSIP STADLER

1. Djetinjstvo i školovanje
Josip Stadler rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom
Brodu kao peto dijete od osmoro djece katoličkih roditelja
Đure Stadlera i Marije r. Balošić. Roditelji su se odlikovali
kršćanskim životom. Otac Đuro je izučio klobučarski
zanat, ali kako je bio slabog zdravlja, majka Marija
morala je preuzeti glavni teret izdržavanja mnogobrojne
obitelji. Za vrijeme djetinjstva Josipa Stadlera u njegovoj
je obitelji uslijedila prava obiteljska tragedija. Najprije je
umrla majka 6. lipnja 1853. godine, zatim 26. kolovoza
1853. četverogodišnji brat Mijo, 2. rujna 1853. najstarija
dvadesetogodišnja sestra, a 14. veljače 1854. godine umro
je i otac Đuro Stadler. Brigu za siročad Stadlerovih
preuzeo je brodski gradonačelnik Maksimilijan
Wegheimer, čija je majka bila sestra Ivana Stadlera, djeda
Josipa Stadlera. Žensku je djecu smjestio u bogatijim
gradskim kućama, a dječake je otpremio gradskim
zanatlijskim obiteljima. Prema tadašnjem običaju gradom
je kružio bubnjar šireći vijest da će se treći dan poklada
(28. veljače 1854.) siročad preminulog Đure Stadlera
dijeliti među građane dobra srca. Josip Stadler se tog dana
nalazio u župnoj crkvi gdje je, potresen obiteljskom
tragedijom, provodio najveći dio vremena, te je tako
izbjegao sudbinu svoje braće koju su odveli brodski
obrtnici. Josipa Stadlera, koji se nakon odvođenja braće i
sestara našao pred zatvorenim vratima roditeljske kuće,
prihvatila je Julija Oršić, supruga brodskog krojača
Matije Oršića. Kasnije ga je k sebi uzeo Maksimilijan
Wegheimer, s namjerom da ga uputi na neki zanat.
Međutim, otkrivši njegove velike intelektualne
sposobnosti, odustao je od toga. Godine 1855., na prijedlog
uglednog Brođanina, odvjetnika Andrije Torkvata Brlića,
major Wegheimer i Matija Oršić su se zauzeli da Stadleru
osiguraju besplatno mjesto u požeškom sirotištu. Krajem
rujna 1855. godine Josip Stadler je doputovao u Požegu i
smjestio se u orfanotrofij, a u gimnaziju je krenuo 1.
listopada iste godine.
Tijekom školovanja u požeškoj gimnaziji Stadler je
postizao najbolje rezultate u učenju i vladanju. U izvješću
iz 1855. godine nalazimo da je u učenju (doslovce u
književnosti – in litteris) bio izvrstan (eminens), a u
vladanju dobar (bonus). Stadler je po svim svojim
ocjenama u sva četiri razreda bio drugi i to u prvom
između osamnaest, u drugome između dvadeset dva, u
trećem između devetnaest, u četvrtom između petnaest
učenika. U njemačkim izvješćima - samo je ono iz
1855./1856. godine napisano latinskim, dok su ostala, za
1856./1857., 1857./1858. i 1858./1859., napisana njemačkim
jezikom - Stadler je uvijek u vladanju “veoma pohvalan”,
u marljivosti “postojan”, a njegova pozornost je “budna”.
Njegovi su pismeni radovi “uredni”, a ocjene u
predmetima “sehr gut”, “ausgezeichnet”, “vortrefflich”,
“vollkommen”, odnosno “odlično”, “izvrsno”, “vrlo
dobro”, “sasvim dobro”.
Godine 1859. Josip Stadler završio je nižu gimnaziju u
Požegi, te je prešao u Zagreb radi pohađanja više
gimnazije. Uz pomoć staratelja Wegheimera bio je
primljen kao besplatan pitomac u Nadbiskupsko sirotište
sv. Martina u Vlaškoj ulici, a gimnaziju je pohađao na
Gornjem gradu.
Početkom školske godine 1860./1861. Stadler prelazi u
Nadbiskupsko sjemenište da nastavi gimnaziju i počne se
spremati za svećeničko zvanje. Prema sjemenišnom
 katalogu VII. razreda gimnazije za školsku godinu
1861./1862. i Izvještaju o klericima sjemeništa, Stadler je
dobio izvrsne ocjene za pobožnost, odanost, mirnoću,
ozbiljnost, uzorno vladanje, čednost, poslušnost, blagost,
poštivanje kućnog reda, čestitost i marljivost.
Zapazivši u Stadleru osobitu intelektualnu darovitost i
rijetku pobožnost, njegov sjemenišni rektor dr. Luka
Petrović odlučio je predložiti ga za daljnje školovanje u
Rimu. Bio je primljen u zavod Germanico-Hungaricum.
Izvješće o njemu poslao je zagrebački nadbiskup, kardinal
Haulik, rektoru zavoda A. Dela Croixu 11. srpnja 1862.
godine.
Josip Stadler dolazi u Rim kao devetnaestogodišnjak.
Sedmogodišnji boravak u tom gradu (1862.-1869.) snažno
je utjecao na njegovu duhovno-teološku formaciju.
Studirao je na Gregoriani, intezivno je čitao djela iz
mistične i spekulativne teologije i pod utjecajem isusovaca
u Germanicumu posvećivao veliku pozornost osobnom
izgrađivanju dosljednom samozatajom. Usavršava se i u
njegovanju pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu.
Mirnoća i povučenost postale su trajne značajke njegove
naravi i bile su posljedica ustrajnog vježbanja u izgradnji
karaktera pod vodstvom njegovih odgojitelja. No, u
trenutcima odmora i opuštanja, Stadler je bio živ i
zanimljiv sugovornik.
Na Gregoriani Stadler se, sukladno Nastavnom planu tog
Sveučilišta (Ratio studiorum), prvo posvetio studiju
filozofije od 1862. do 1865 godine. Nakon završetka studija
filozofije pristupio je ispitu rigorozuma, te je u srpnju
1865. promaknut u zvanje doktora filozofije, nastavivši
zatim četverogodišnji studij teologije, kojeg je u srpnju
1869. priveo kraju postigavši doktorat iz teologije. Godinu
dana prije polaganja rigorozuma iz teologije bio je na
 duhovske kvatre (krajem svibnja) zaređen za svećenika.
Mladu je misu služio na blagdan Presvetog Trojstva 7.
lipnja 1868. u kripti Sv. Petra u Vatikanskoj bazilici, a
skundiciju u crkvi S. Maria Maggiore.
2. Svećeničko i profesorsko djelovanje u Zagrebačkoj
nadbiskupiji
Josip Stadler nakon završenog studija vraća se u Zagreb,
gdje mu se u razdoblju od 1869. do 1974. godine postupno
povjeravaju odgovorne službe u Zagrebačkoj bogosloviji.
Dok je još 1870. godine bio samo suplent i prefekt, dotle je
u 1872. godini već profesor 7. i 8. razreda gimnazije na
kojoj predaje religiju i filozofiju (logiku i psihologiju) i
ujedno je profesor teologije na Nadbiskupskom liceju na
kojem predaje pedagogiju, didaktiku i katehetiku. Godine
1873. i 1874. više se ne spominje kao gimnazijski profesor,
nego samo kao profesor fundamentalne dogmatske
teologije i metafizike, a u godini 1874. spominje se kao
drugi zapisničar Ženidbenog suda. Služba prefekta
prestala mu je 1873. godine. Za svoga boravka i djelovanja
u Zagrebačkoj bogosloviji Stadler je počeo raditi na
Zagrebačkom ritualu čiju mu je reviziju povjerio tadašnji
zagrebački nadbiskup.
Stadler punu afirmaciju kao profesor filozofije i teologije
doživljava u razdoblju od 1874. do 1881. godine. Naime,
godine 1874. ustanovljeno je Zagrebačko sveučilište, a
Zagrebačka je bogoslovija postala fakultetom. U svom
sedmogodišnjem djelovanju na ovom fakultetu Josip
Stadler postiže profesorsku karijeru zavidne znanstvene i
nastavne djelatnosti, jer s 32 godine dobiva katedru i biva
imenovan izvanrednim profesorom, a s 34. godine
redovitim profesorom, te je dva puta bio izabran za
dekana Bogoslovnog fakulteta: prvi put 1877. za ak. god.
1877./78., a drugi put 1881. za ak. god. 1881./82., kad ga je
zateklo imenovanje za vrhbosanskog nadbiskupa. U
razdoblju između dva izbora za dekana u ak. god.
1878./79. bio je prodekan. U ovom razdoblju profesorskog
uspona Stadler se zauzimao za napredovanje kolega
profesora i za dorađivanje kriterija studija. Kao profesor
predavao je na Bogoslovnom fakultetu slijedeće kolegije:
Theologia fundamentalis, De ecclesia Christi, Romano
Pontifice i Sacra scriptura et traditione. Godine 1880. u
Zagrebu mu je tiskano djelo “Theologia fundamentalis
tractatus de vera religione, de vera Christi Ecclesia et de
romano Pontifice complectens”. Stadler je imao planova u
svezi s pisanjem i tiskanjem kako filozofskih tako i
teoloških djela, ali ga je imenovanje za nadbiskupa
privremeno zaustavilo u toj želji. To potvrđuju njegova
djela tiskana nakon njegova odlaska iz Zagreba.
Iz ovog su nam razdoblja vrijedan povijesni i autentični
izvor Stadlerova djelovanja i ocjene tadašnje crkvene
situacije u Zagrebačkoj nadbiskupiji njegova pisma koja
je pisao rektoru zavoda Germanicum Steinhuberu i
duhovniku Huberu. U svojoj prosudbi prilika u
Zagrebačkoj bogosloviji Stadler je kao očevidac veoma
kritičan, nedvosmislen, strog i zahtjevan. Ne prilagođuje se
postojećoj odgojnoj atmosferi, te je uspoređuje s onom u
Germanicumu, što mu donosi prilično nesporazuma i
neprilika u tadašnjem zagrebačkom ambijentu. On se već
na početku svoga djelovanja ne slaže uvedenom praksom
ređenja svećenika na brzinu. Usprotivljuje se praksi da
bogoslovi za vrijeme svoje formacije preskaču jednu
godinu studija, što se pravdalo manjkom svećenika u
Nadbiskupiji. Kritički se osvrće i na cjelokupnu duhovnu
formaciju bogoslova kojima, po njegovu mišljenju,
nedostaje dobar duh i jedna unutarnja recepcija svega
 onoga što im sjemenišni poglavari žele posredovati. Loš
utjecaj literature, koja se širi među bogoslovima a što
rektor Bogoslovije tolerira, smeta mu, te misli kako
Hrvatskoj ne treba veće kazne od ređenja takvih klerika.
Tako se Stadler po povratku u Zagreb i procjeni
sveukupnog stanja u Crkvi i Zagrebačkoj-bogosloviji boji
da će kao svećenik puno toga izgubiti, zato se bavio mišlju
i tražio da pristupi isusovačkom redu, ali ga general nije
htio primiti bez biskupova odobrenja. Punih pet godina po
povratku iz Rima nastoji stupiti u Družbu Isusovu, na što
mu je dva puta isusovački general odgovorio negativno.
Tek kad je shvatio da ga zagrebački nadbiskup ne pušta, a
isusovački provincijal ne prima bez nadbiskupova
dopuštenja (1874.) odustaje od ostvarenja te osobne želje.
U to je vrijeme u Zagrebačkoj nadbiskupiji vladalo
negativno raspoloženje prema isusovcima. Kad je u prvim
godinama svoga djelovanja u jednom članku branio
papinu nezabludivost, koju je jedan dio zagrebačkog klera
osporavao, Stadler dobiva etiketu jezuit. Stadler
predbacuje onima koji se protive dogmi o papinoj
nepogrješivosti da nemaju dovoljno teološkog znanja i
teološke kompetentnosti.
Sredinom 70-tih godina Stadler ironizira potez nadbiskupa
Mihalovića koji je zabranio pušenje prije svete mise,
ističući da se koncentriranjem na sporednu problematiku i
izricanjem takvih odredaba ne može ići pastoralno
naprijed. Neposrednu i oštru ocjenu crkvenih i pastoralnih
prilika u Zagrebačkoj nadbiskupiji iznosi Stadler u svezi s
reformom franjevaca u Hrvatskoj. Kardinal Mihalović
traži od Stadlera da za Svetu Stolicu sastavi Memorandum
o reformiranju franjevaca u Hrvatskoj. Stadler nije
spreman preuzeti tu zadaću, premda navodi kako puno
franjevaca ne zaslužuje to ime, kako su se degenerirali, ne
 obdržavaju svoja pravila, a provincijali ništa ne
poduzimaju, iako sve znaju. Svoje odbijanje Stadler
argumentira sljedećim razlozima: “Budući da mnogi
svjetovni svećenici u našoj biskupiji puno više
sablažnjavaju nego franjevci, i budući da je u samoj
biskupiji mnogo važnijih stvari nužno reformirati, stoga
mi se čini neobičnim htjeti reformirati nekog drugog
egzempta, namjesto provesti reformu u vlastitoj biskupiji”.
U svim svojim razmišljanjima Stadler traži mišljenje
rektora zavoda Germanicuma p. Andreasa Steinhubera i
svoga duhovnika Hubera, o čemu nam svjedoče mnoga
pisma koja je pisao njima a koja se čuvaju u arhivu zavoda
Germanikum.
Djelovanje Stadlera u Zagrebačkoj nadbiskupiji krase još
dvije značajke, njegova izdavačka djelatnost i njegova
iznimna brižljivost oko podizanja Dječačkog sjemeništa u
Zagrebu. Ako je prva djelatnost bila usmjerena prema
cjelokupnom tadašnjem pučanstvu u smislu vjerničkog
prosvjećivanja, te duhovno-moralnog uzdizanja, druga se
ciljevito usmjeravala na odgoj i obrazovanje
sjemeništaraca, dakle osoba od kojih su se regrutirali
bogoslovi.
Godine 1870. Stadler najavljuje osnivanje novog
katoličkog lista budući da prema njegovoj prosudbi, samo
jedan postojeći “Katolički list” zastupa katoličku stvar
jadno, a ponekad ju uopće ne zastupa. Dvije godine kasnije
Stadler se odlučio za izdavanje lista pod imenom “Glasnik
sv. Josipa”, koji ima za adresate siromašni puk. List
tematizira religiozna i moralna pitanja, a bio je ispunjen
slikama te je izlazio jedanput mjesečno. List je postigao
najveću nakladu među ondašnjim tiskanim listovima u
Hrvatskoj. Tu respektabilnu nakladu za ondašnje prilike
Stadler opravdava, s jedne strane, zainteresiranošću
 čitatelja, a s druge strane povezuje s blagoslovom sv.
Josipa.
Osim angažmana oko “Glasnika sv. Josipa”, Stadler se
napose istakao svojom brigom i zauzetošću u prikupljanju
početnih novčanih sredstava za gradnju Dječačkog
sjemeništa s gimnazijom u Zagrebu. Apelirao je na svoje
poznate, osobito na rektora u Germanikumu tražeći
financijsku i duhovnu potporu. Stadler je neobično
radostan što ideja o gradnji sjemeništa nailazi na dobar
odjek u narodu, posebno kod svećenika. On kao da već
vidi dovršeno sjemenište. Iz svakog pisma se vidi kako je
Stadler zagrijan za ideju sjemeništa. Veoma aktivno je
sudjelovao u lutriji za Dječačko sjemenište. Stoga nije
čudo da ga je kard. Mihalović imenovao članom
Povjerenstva za gradnju Dječačkog sjemeništa.
Za svoga djelovanja u Zagrebu Stadler je pokazivao i
senzibilnost za socijalnu dimenziju života. Dovoljno je
ukazati samo na dva primjera. Kao dekan Bogoslovnog
fakulteta predlaže Profesorskom zboru molbu ravnatelja
Bogoslovije da se svi bogoslovi oslobode plaćanja školarine
“radi općenito poznatoga siromaštva”. Dok se taj primjer
Stadlerova zauzimanja za siromašne uklapa u postojeći
običaj, odnosno u praksu koja se tada prakticirala na
Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, dotle drugi primjer
govori o Stadlerovoj dosjetljivosti i zanimljivu prijedlogu.
On, naime, predlaže rektoru Germanikuma da se studenta
Frankla zaredi za svećenika bez obzira što dotični nema
potrebnu kanonsku dob (aetatem canonicam) za ređenje.
Razlog za požurivanje ređenja je u tome da će Frankl od
svojih misnih intencija moći davati potporu svojoj
siromašnoj majci, koja je udovica s 9-ero nezbrinute djece.

3. Vrhbosanski nadbiskup
 Bulom Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. godine papa
Leon XIII. ustanovio je redovnu crkvenu upravu u Bosni i
Hercegovini, za čijeg je prvog nadbiskupa i metropolitu
bio imenovan Josip Stadler koji je posvećen u Rimu 20.
studenoga 1881. u bazilici Sv. Klementa.
Stadler dolazi u Bosnu u siječnju 1882. te preuzima upravu
nadbiskupije. U lipnju 1882. on piše o toj svojoj
nadbiskupiji: “Moja nadbiskupija ima 70 župa koje su
veoma udaljene jedna od druge. Više od pola župa nema
župne crkve, a u onoj drugoj polovici svega nedostaje. Ova
druga polovica ima doduše crkve, ali kakve: podzemne
podrume, drvene barake, te nekoliko dobro građenih
crkava. Moja bi katedrala mogla služiti kao slabija župna
crkva negdje drugdje”. U toj “katedrali”, o kojoj
izvjestitelji govore kao o trošnoj župnoj crkvi a koja se
nalazila na mjestu današnje crkve Sv. Ante na Bistriku,
Stadler je u siječnju 1882. bio ustoličen za nadbiskupa.
Kroz 37 godina upravljanja Vrhbosanskom
nadbiskupijom uspio je podići kaptol, sagraditi Dječačko
sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu,
katedralu, nekoliko crkava po nadbiskupiji. A, osim toga,
podigao je i ubožnice “Betlehem” i “Egipat”, koje je
opskrbio gospodarstvima kako bi se mogle same
uzdržavati. U tu svrhu je osnovao i Družbu sestara
Služavki Malog Isusa kojima je povjerio služenje Kristu u
siromasima. U Bosnu je doveo isusovce i sestre Kćeri Božje
Ljubavi koje, uz već nazočne franjevce i sestre
Milosrdnice, preuzimaju odgoj i obrazovanje mladeži u
većim centrima Nadbiskupije. Nakana mu je bila
uspostaviti i mrežu katoličkih osnovnih škola u Bosni koje
bi povjerio Školskoj braći, te bi na taj način razgranao
prosvjetu među pukom. No, nažalost, to mu nije uspjelo
jer se ovoj njegovoj nakani protivila školska politika
 austrougarske uprave u Bosni. A kada su godine 1916.
Školska braća ipak, došli u Sarajevo i odmah preuzeli
njemačku školu, bilo je prekasno jer su se, krajem rata i
uspostavljanjem države (zatim kraljevine) Srba, Hrvata i
Slovenaca morali povući u Austriju, a da nisu udarili
temelje svoje redovničke zajednice u Bosni.
Uz materijalnu izgradnju Vrhbosanske nadbiskupije, nije
bila zanemarena ni ona duhovna. Stadler se, kao čovjek
koji je posjedovao široku kulturu uma i srca, bavio i
pisanom riječi. Uz znanstvene spise iz filozofije i teologije,
on piše, prevodi i objavljuje i pučko-nabožne i praktično-
pastirske spise koje je držao potrebnim za kršćansku
izobrazbu hrvatskoga puka. U tom smislu osniva listove i
pokreće časopise, te sam svojim prilozima sudjeluje u
njima. Pored već spomenutog “Glasnika sv. Josipa”, kojeg
je osnovao i uređivao za vrijeme svog svećeničkog
djelovanja u Zagrebu, u Sarajevu pokreće službeni glasnik
Vrhbosanske nadbikupije “Srce Isusovo” koji će kasnije
prerasti u reviju pod nazivom “Vrhbosna katoličkoj
prosvjeti”, zatim “Glasnik Srca Isusova” kojeg kasnije
povjerava isusovcima u Travniku, zatim “Balkan jedinstvu
i bratskoj slogi”, časopis namijenjen kršćanskom jedinstvu
i “Hrvatski dnevnik”, politički list za nacionalnu i vjersku
orijentaciju bosanskih Hrvata.
Stadlerova pisana riječ nije nastajala radi slave (iako se
radovao kad je čuo da će mu Herderova izdavačka kuća
preuzeti tiskanje drugog izdanja Fundamentalne teologije
koja je u to doba [1884./85.] već služila kao udžbenik u
Salzburgu, vjerujući da i to njegovo djelo kao i ostala iz
područja filozofije služe samo na “veću slavu Božju”),
nego radi odgovora svome vremenu. Osjetio je kolika se
moć krije u tisku koji kao moderno komunikacijsko
sredstvo utječe na javno mnijenje i oblikuje sveukupni
 društveni život, te zadire i u privatne čovjekove sfere. On
nije mogao stajati po strani i promatrati kako drukčija
duhovna, a nerijetko i protukršćanska i protucrkvena
gibanja nastoje pisanom riječju progurati u narod neke
druge ideje i nazore. Svojim radom htio je biti od pomoći u
vjerskom i narodnom odgoju svim društvenim slojevima
ne samo u svojoj Nadbiskupiji, nego i na čitavom
hrvatskom govornom području. Mnogo je toga još želio i
planirao učiniti, sagraditi i urediti u Vrhbosanskoj
nadbiskupiji, ali mu je ljudski vijek bio kratak za
ostvarenje svih ideja.

4. Apostol kršćanske ljubavi

Sam Stadler je izrazio načelo svoga života u rečenici: Imaj
prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje,
prema sebi srce sudačko. Već to pravilo odražava i
zahtijeva herojske kreposti. Svjestan ozbiljnosti toga
zahtjeva, u pismu od 28. studenoga 1892. piše: “Imam
tisuću želja koje moram provesti samo milošću Božjom i
uz Marijinu zaštitu”.
Nadbiskup Ivan Šarić, Stadlerov nasljednik, označuje
svoga prethodnika kao čovjeka rada, molitve i trpljenja.
Krunoslav Draganović piše o njemu da je muž providnosti,
pionir i organizator i apostol, muž molitve, duboko
sjedinjen s Bogom. Sestra Ljiljana Perković u predgovoru
knjige o Družbi Služavki Maloga Isusa kaže da je
utemeljitelj bio čovjek čvrste vjere, neograničenog
pouzdanja u Boga i srca puna ljubavi. U svim prikazima
života i djela Josipa Stadlera očiti su naglasci na junačkim
krepostima ovoga nadbiskupa koji je živio i djelovao u
svjetlu sažetka svoga vjerovanja: “Središte svih vremena,
središte ovoga i svih budućih vjekova, središte svega
 svijeta, svega roda ljudskoga, svakog pojedinog čovjeka
jest Gospodin Isus Krist, Sin Boga Živoga i Marijin. Iz tog
središta potječe, k tomu se središtu vraća sve što se tiče
Boga i vječnosti”. Njegov nasljednik Ivan Šarić je u
posmrtnom govoru istakao da je sav Stadlerov život bio
rad i molitva i trpljenje za nas. Toliko se tu poklapaju
Kristov i Stadlerov život da je opravdano govoriti o
herojskim krepostima i svetosti nadbiskupa Stadlera. Iz
trajne i obilne molitve crpio je snagu za kreposni život i
rad kako bi mogao ostvariti herojska djela dobrote i
ljubavi i darovati ih svome narodu, posebno
najpotrebitijima onoga vremena.

4.1. Osobnost nadbiskupa Stadlera

Opisati, odnosno ocrtati vjerodostojno nečiju osobnost,
znači proniknuti u dušu dotične osobe, a to u potpunosti
može samo Bog.
Josip Stadler je ušao u povijest Bosne kao prvi
vrhbosanski nadbiskup i kao utemeljitelj Družbe sestara
Služavki Malog Isusa. Imajući na pameti velika djela koja
je nadbiskup Stadler poduzeo i ostvario, smatram da bi on
s pravom mogao na se primijeniti Pavlove riječi: “Amor
Cristi urget nos” (2 Kor 5,14). Najveće moguće ostvarenje
ljudske osobe događa se po nesebičnoj ljubavi. Ljubav
prema Bogu i bližnjemu najveća je zapovijed Božja.
Čovjek kao osoba posjeduje četiri razine svoje osobnosti.
To su: tjelesna, psihološka (afektivna), socijalna i duhovna.
Zrelost neke osobe vidi se po uspješnosti integriranja
spomenutih razina u svome cjelokupnom životu.
Promatrajući Stadlerovu osobnost možemo ustvrditi da je
bio zrela i potpuna ličnost. Zrela i cjelovita ličnost je osoba
koja ne zanemaruje, nego prihvaća i zrelo povezuje sve
razine svoje osobnosti, tjelesnu, psihološku (emocionalnu),
socijalnu i duhovnu. Iz Stadlerovih spisa i njegovih
konkretnih djela, očito je da je on bio zrela i potpuna
ličnost. Naviještao je ljudima Kraljevstvo nebesko, ali se i
te kako brinuo da se oni dobro osjećaju i ovdje na zemlji.
Gladne je hranio, tužne tješio, osamljene uključivao u
društvene zajednice i sve njih vodio Bogu, koga je znao
navijestiti kao dobrog i milosrdnog Oca koji ljubi svoju
djecu.
Stadlerov život i njegova djela svjedoče da se radi o
velikanu duha, čovjeku širokih pogleda, vizionaru
budućnosti koju je uvijek vidio u Božjim rukama. Iako je
živio u teškim okolnostima, sačuvao je mir duše i
prisebnost u svom djelovanju, što su sve oznake jakog
karaktera i zrele ličnosti.

4.1.1. Tjelesna razina Stadlerove osobnosti

Nadbiskup Stadler kao razborita osoba bio je svjestan

činjenice kako je čovjek u sebi podijeljen, kako ga s jedne
strane privlače ideali, ali ga u isto vrijeme prema “dolje”
vuku nagonske iracionalne sile prisutne u svakom čovjeku.
Stadler je toga bio posve svjestan i zato je preporučivao i
tražio od sebe, svojih svećenika i vjernika da ozbiljno
shvate Isusov savjet i opomenu: “Bdijte i molite da ne
padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo” (Mt
26,41). Gotovo u svim pastoralnim poslanicama Stadler je
svećenicima i Božjem puku naglašavao potrebu molitve i
bdjenja kako bismo ostali ljudi po Božjoj volji. Duhovno se
bdjenje, prema Stadleru, pokazuje dnevnim ispitom
savjesti, njegovanjem sabranosti, samokontrolom,
međuljudskim odnosima, te neprestanom borbom protiv
duhovne lijenosti. Sam je Stadler živio pokorničkim
 životom, a kao pravi pastir, više je na ovom području
tražio od sebe nego od svojih vjernika. Što se tiče tjelesnog
mrtvljenja imao je osjećaj za mjeru. Znao je on dobro da
vanjska pokora ne smije biti cilj sama sebi, nego treba
pomoći postignuću nutarnje slobode duše, te da se što više
priklonimo Božjemu gledanju na svijet i onomu što nam se
događa, drugim riječima da velikodušno prihvatimo
misterij križa u svome životu nasljedovanjem Isusa Krista.

Afektivna zrelost je sposobnost osobe da svoje osjećaje i

sve impulse emocionalne naravi ne potiskuje, da ih se ne
boji, nego prihvati i razborito živi i izražava dajući se pri
tome voditi svojim razumom koji poštuje istinu i želi
živjeti objektivne vrjednote ne zanemarujući zadovoljenje
legitimnih emocionalnih potreba ljudske naravi. Afektivno
je zrela osoba koja uspijeva ujediniti svoju pamet i svoje
srce. Drugim riječima, to je osoba koja ima mudro srce.
Kao mladić, Stadler je bio “veoma živahna karaktera”,
svjedoči jedan njegov kolega iz rimskog zavoda
Germanicum u kojem je i Stadler boravio za vrijeme svoga
studija u Rimu. Može se s pravom ustvrditi da na skali
emocionalne zrelosti Stadler visoko kotira. On se nije
bojao vlastitih emocija, nije ih tjeskobno potiskivao niti
impulsivno izražavao, nego zrelo, odgovorno i
kontrolirano. Znao se kao dijete radovati s onima koji su
se radovali, ali također i plakati s onima koji su bili tužni i
tjeskobni.
Stadlerov život, njegove riječi i djela svjedoče i potvrđuju
da se radi o osobi zrele afektivnosti. Bio je spreman
umirati sebi da dostigne unutarnju slobodu duše kako bi
mogao biti otvoren za milost Božju i živjeti objektivne
vrjednote za koje se slobodno odlučivao. Stadler je imao
 srca za sve koje je susretao na svome životnom putu.
Međutim, on nije bio “naivno” dobar, nego je u svojoj
dobroti pokazivao veliku mudrost. Duboko je vjerovao
kako istina oslobađa i zato je bio spreman slušati i
opomene, čak što više, sam je tražio da ga upozore ukoliko
bude u opasnosti da se udalji od istine.
Afektivna zrelost nadbiskupa Stadlera vidi se i po tome što
je on znao i imao hrabrosti pokazati da ima srce koje
suosjeća s onima koji pate i koje im nastoji što je moguće
više pomoći. To je vidljivo iz mnogih primjera karitativnog
djelovanja Josipa Stadlera.
Najveću moguću zrelost na socijalnoj ili društvenoj
dimenziji ima ona osoba koja svakome pristupa bratski i
prijateljski gledajući u drugima samoga Isusa. Nadbiskup
Stadler je upravo tako postupao. Djela karitativne ljubavi
koja je Stadler ostvario svjedoče da je on bio čovjek koji je
imao srca za druge, koji je u njima vidio i ljubio samoga
Isusa Krista. Na to je poticao i druge.
Stadlerova veličina se vidi u njegovoj zauzetosti za malog,
nepoznatog čovjeka. Bio je odvjetnik onih koji nisu mogli
doći do riječi.
Interpersonalni odnos nadbiskupa Stadlera bio je prožet
profinjenom razboritošću i dubokim razumijevanjem za
osjetljivost ljudi s kojima je komunicirao. Poznata je istina
da je lako voljeti one koji su daleko, ali je teško voljeti one
s kojima svakodnevno živimo. Autentičnost naše ljubavi
vidi se upravo po tome koliko ljubimo svoje bližnje, a
bližnji su nam prije svega oni koji su nam i fizički najbliži,
s kojima svakodnevno dijelimo dobro i zlo. Stadler je imao
i pokazivao ljubav prema svojim suradnicima, ali pri tome
nije žrtvovao istinu, uvjeren u to da upravo istina
oslobađa. Ako je trebalo koga ukoriti zbog nepravednih ili
nerazboritih govora, činio je to mudro i s ljubavlju kako bi
 se sačuvala potrebna ljubav i postigao željeni uspjeh. U
tom se očituje velika psihološka mudrost nadbiskupa
Stadlera koji je poznavao narav afektivne memorije što
nikad ne zaboravlja nanesene rane i uvrede, nego ih
doživljava baš kao “žalac”.
Stadler je imao oka vidjeti potrebe ljudi oko sebe, ali je
također imao i srca te im pomagao.
4.1.2. Duhovna razina Stadlerove osobnosti
Stadlerova zrelost na duhovnoj razini odrazuje se u
njegovom kreposnom životu. Bio je to čovjek velike vjere,
djelotvorne ljubavi i ustrajne nade. To je posvjedočio
svojim životom i djelima. On je imao gospodstvo i nadzor
nad svojim činima koje je upravljao na proslavu Boga i
dobro čovjeka. U tome se i sastoji bit kreposna života.
Stadler je bio čovjek kreposti, osobito krjeposti milosrđa,
čovjekoljublja i bogoljublja. Revnost za duše, briga za
sirotinju i ljubav prema Svetoj Stolici bile su za Stadlera
najveće i najvažnije karakteristike koje su otvarale vrata
za veće povjerenje u Crkvi.

4.1.2.1 Bogoslovne kreposti

Promotrimo najprije bogoslovne kreposti: vjeru, ufanje i
ljubav koje oblikuju i oživljavaju sve moralne kreposti i
omogućuju osobi da ima udjela u božanskoj naravi.
Stadler je bio čovjek “čvrste vjere, neograničenog
pouzdanja u Boga i srca puna ljubavi”.
Vjerom “čovjek svega sebe slobodno Bogu predaje” (usp. 1
Kor 13,13). Svojom vjerom priznajemo se Božjim pred
ljudima uvjereni da će i Bog nas priznati svojima u svome
Kraljevstvu. Stadler je, bez sumnje, bio veliki vjernik. Tko
god je imao sreću da ga bolje upozna, “taj se divio
 njegovoj vjeri. Sve je shvaćao s nadnaravne strane”.
Vjerovao je u ljubav Božju nama pokazanu i dokazanu u
Isusu Kristu. Na više mjesta u Stadlerovim spisima
nalazimo izraze duboke vjere i pobožnosti, napose prema
Malom Isusu o kojem je znao tako lijepo i poticajno
govoriti.
Poznato je da je Stadler u svom djetinjstvu proživio teške
dane, moglo bi se s pravom reći da je doživio svojevrsnu
psihotraumu zbog rane smrti roditelja, te brata i sestre.
Ove bi teške rane na psihi mladog Stadlera prouzrokovale
gorke posljedice da on nije imao u sebi snagu kojom je
mogao podnositi tako teške udarce sudbine. Ta snaga bila
je njegova jaka vjera. Velika i jaka vjera najbolja je brana
protiv depresije i drugih psihičkih opterećenja koja
vrebaju na osobe što su proživjele teške psihotraume u
svome životu.
- Nada je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za
Nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom
srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i
oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha
Svetoga. Stadler je bio čovjek koji je svoje pouzdanje
stavio u Boga i od njega se nadao pomoći u svim časovima
svoga života. Njegovo pouzdanje u Boga vidljivo je u
mnogim njegovim pismima. Poznato je da je Stadler
poduzimao velike radove za koje nije imao osiguran sav
novac, nego se morao uzdati u dobrotu ljudi i Providnost
Božju, što je on zdušno i činio. Imati bezgranično
pouzdanje u Boga i veliko povjerenje u ljude nije lako. Za
to se traži velika zrelost i izgrađen karakter, drugim
riječima, osoba koja zna i može izaći iz sebe i svoju
sigurnost naći u Bogu. Imati povjerenje u ljude jest
sinonim za autentičnu ljubav prema njima. Da je
nadbiskup Stadler imao zavidno pouzdanje u Boga,
 svjedoče djela koja je uz pomoć Božju ostvario.

- Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad

svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe
iz ljubavi prema Bogu. Ljubav je viša od svih kreposti.
Ona oživljava i nadahnjuje vježbanje u svim krepostima.
Ona je sveza savršenstva i forma svih kreposti. Stadler je,
uvjeren da će svoje poslanje najbolje ostvariti ako bude
iznad svega ljubio Boga, često u svojim molitvama tražio
upravo krepost ljubavi. Evo jedne takve molitve kojom
završava treću okružnicu sestrama koju je izdao 15.
listopada 1915. godine: “O preljubezni Isuse, daj nama
poradi tvoje božanske časti, da mi odsele samo za te živimo
i da ne znamo ni za kakvu drugu radost, nego za tu, da
samo tebe ljubimo i jedino tebi služimo”.
Stadlerova ljubav prema drugima bila je djelotvorna.
Posebno su mu bile na srcu male, zaboravljene i od
društva prezrene osobe. Brojni su primjeri koji potvrđuju
Stadlerovu karitativnu ljubav i zauzetost za one kojima
treba pomoći. Budući da je sam Stadler odrastao u
siromaštvu, on je dobro znao da samo prava kršćanska
ljubav može iscijeliti rane krutoj bijedi i ljudskoj nevolji.
Oni koji su poznavali nadbiskupa Stadlera tvrde da su
njegova vrata uvijek bila otvorena od ranog jutra do kasno
u mrak. Dolazili bi siromasi i bijednici kroz čitav dan,
osobito početkom mjeseca, kad bi nadbiskup dobio svoju
čednu plaću. Nadbiskup Stadler je posebno volio svoju
siročad. Rado je razgovarao i igrao se s njima. Jednom je
izjavio: “Ne žalim ništa za tu djecu. Ja sam uvjeren, da će
ona donijeti veliki blagoslov Božji nadbiskupiji
Vrhbosanskoj”.
Nadbiskup Stadler je bio velikodušan ne samo prema
svome hrvatskom narodu, nego i prema osobama druge
 narodnosti i vjeroispovijesti. Tako je jednom došla jedna
muslimanska žena s djetetom govoreći kako ju je jedan
momak zaveo, ona je dobila dijete, a njezini su je roditelji
izbacili iz kuće. Rekla je da već tri dana luta po Sarajevu i
umire od gladi. Kad je to čuo nadbiskup Stadler, primio je
dijete u sirotište Egipat, a nesretnoj ženi dao nešto novaca
za putni trošak.
Ljubav je dosjetljiva i na razne načine nastoji usrećiti
drugu osobu. Puno takve dosjetljive konkretne ljubavi
imao je i pokazivao nadbiskup Stadler.
Nadbiskup Josip Stadler bio je zrela i duhovno izgrađena
osoba. U njegovoj motivaciji prevladavala je čista ljubav i
nesebična nakana. U svojim okružnicama i pismima koja
je pisao sestrama mudro ih poučava da u služenju Bogu
traže najprije Božju volju i rade za Njegovu slavu.
Čistoća nakane kojom je Stadler činio djela karitativne
ljubavi vidljiva je u nastojanju pomoći onima koji nemaju
nikoga, ne tražeći zato ljudsku plaću.
Stadler vrlo dobro zapaža kako ljudi svoja djela čine često
puta zato da ih drugi vide. Za uspješan rast u duhovnom
životu potrebno je dobro poznavati sebe i otkriti što je
stvarno volja Božja u mome životu. Pri tome je važno
imati na pameti ovo što Stadler kaže: “Bog ne zapovijeda
nemogućih stvari, nego zapovijedajući opominje da činiš
što možeš, a moliš što ne možeš, i pomaže te, da
uzmogneš”.

4.1.2.2. Stožerne kreposti

- Razboritost potiče praktični razum da u svakoj prilici
razlikuje naše pravo dobro i da izabire prikladna sredstva
da ga ostvari. Stadler je bio izvrstan matematik. Ta mu je
 činjenica sigurno puno pomagala biti razboritim i
prosuđivati sebe i druge objektivno i pravedano.
Razboritost neke osobe vidi se i po njezinoj spremnosti da
sasluša savjet i opomenu drugih koji neke stvari mogu
vidjeti objektivnije i sveobuhvatnije. Stadler je imao tu
odliku. Čak što više, on moli one u koje ima povjerenja da
ga opominju kad za to bude potrebno.
Velika krepost razboritosti nadbiskupa Stadlera vidi se u
njegovu nastojanju da dođe do ljudi i da im Radosnu vijest
navijesti na način koji je njima primjeren.
Kao znak velike Stadlerove razboritosti i pastoralne
mudrosti može se navesti njegovo načelo glede ređenja
bogoslova za svećenike, u kojem je svagda naglašavao:
“Bolje manje svećenika ali dobrih, negoli mnogo
nevaljanih”.
- Pravednost se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji Bogu i
bližnjemu dati što im pripada. Josip Stadler je imao
duboki osjećaj pravednosti. Posebno je bio osjetljiv kad su
bila ugrožena prava malih i nepoznatih ljudi. Primjer
zauzetosti za djevojku Anu Šebelić veoma uvjerljivo
potvrđuje ovu Stadlerovu krepost. Spomenuta je djevojka
željela ući u samostan sestara Malog Isusa, ali je sestre
nisu htjele primiti. U svom pismu časnoj majci Stadler
kaže da je djevojka dobila od liječnika uvjerenje da je
posve zdrava i jaka, a k tome je i sposobna za mnoge
poslove: zna kuhati, šivati i krave musti. Zato se Stadler s
pravom pita: “Što, dakle, manjka da se ne primi?”, i
navodi razloge koji bi mogli biti u pitanju. On kaže:
“Jedno se bojim da se dogodilo, što Gospodinu Isusu
sigurno nije drago. Ona je skromna, priprosta,
dobroćudna, pa se bojim da je ta ponizna i skromna
vanjština djelovala da je ne primite. To bi bio grijeh. Zato
vas ja lijepo molim da ju svakako primite i da ne ogriješite
 duše svoje; jer ja ne znam što bi još morala imati da ju
primite”.
- Jakost osigurava čvrstoću u poteškoćama i ustrajnost u
traganju za dobrom. Stadler je bio jak i hrabar čovjek. O
tome svjedoče djela koja je poduzeo i ostvario kao čovjek i
kao nadbiskup. Istinu u koju je bio uvjeren, bio je
spreman hrabro zastupati i braniti.
Uzorna jakost i hrabrost Stadlerova karaktera posebno je
došla do izražaja kad se odvažio i samom caru protusloviti.
Naravno, učinio je to na umjeren i razborit način, ali je
ostao vjeran istini i svome poslanju pastira neumrlih duša.
Naime, kad mu je car u privatnoj audijenciji rekao: “Moji
se zakoni moraju vršiti”, Stadler je shvatio da car smjera
na zakone o prelasku na drugu vjeru kojima se Stadler
nije, po savjesti, mogao pokoravati. Nakon što je u sebi
zazvao svjetlo i pomoć Duha Svetoga, Stadler je dao caru
ovaj odgovor: “Ja sam najprije došao da pozdravim vaše
veličanstvo i da zahvalim za sve što činite za Bosnu. Stavite
se dakle u moj položaj. Ako bi s jedne strane stajao car te
bi mi štogod naložio, a s druge strane papa koji mi
zabranjuje poslušati, komu bih se imao pokoravati?”
Nakon tih Stadlerovih riječi car ga je, sav u čudu, zapitao:
“Zar je Sveti Otac proti ovome zakonu o prijelazu?” Kad
mu je Stadler na ovo pitanje potvrdno odgovorio, car je
nastavio dalje u prijatnom tonu i na koncu mu rekao:
“Znam da ste mi vjeran”.
- Umjerenost obuzdava privlačnost sjetilnih užitaka i
osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih dobara.
Stadler je kao mladić bio veoma živahan, a postao je tako
miran i tako blag, i tako čedan i krotak. Uzrok takve
promjene bila je sigurno pobožnost prema Presv. Srcu
Isusovu i Prečistom Srcu Marijinu. Njegovi životopisci
svjedoče kako je čedno nastupao, čedno hodao, umjereno
 govorio.

4.1.2.3. Ostale kreposti nadbiskupa Josipa Stadlera

- Stadler je veoma cijenio krepost poniznosti koju je
shvaćao kao uvjet za izvršavanje volje Božje. Kod Isusa je
posebno cijenio njegovu spremnost da se rodi u štali na
slami radi nas, odnosno iz ljubavi prema nama. Stadlerova
se poniznost vidi i u njegovoj spremnosti da prizna svoje
slabosti i pogrješke.
Veličina čovjeka vidi se i po tome da opomenu ili ukor
primi dobronamjerno. Ako je za to još spreman i zahvaliti,
onda se zaista radi o poniznosti koja je Bogu veoma draga.
Stadler je znao zahvaljivati za upućenu opomenu.
Ponizna je ona osoba koja je spremna priznati istinu o
sebi. Promatrajući poniznost u tom svjetlu, može se s
pravom reći da je Stadler bio veoma ponizan čovjek.
Stadler je u svojoj poniznosti znao i htio pokazati svoj
smisao za humor. Tako u jednom pismu čestita sestri
imendan i kaže: “Pa dok se tako sigurno penjete po
ljestvama u nebo, nemojte zaboraviti malo se od traga
ogledati, da se mene u molitvama spomenete koji teškom
mukom klipsam za Vama”.
- Zahvalnost je velika krepost koju Bog cijeni i nagrađuje.
Nadbiskup Stadler je posjedovao tu vrlinu i to u zavidnoj
mjeri. Prema svjedočenju oca Antona Puntigama, koji je
napisao prvi životopis Josipa Stadlera, nadbiskup Stadler
mu je više puta govorio: “Pozdravite mi sve koji misle na
mene te u moje ime zahvalite svakom tko čini nešto za
Katoličku crkvu u Bosni”. Stadler je prije svega bio veoma
zahvalan Bogu znajući da od njega dobiva pomoć u svojim
pothvatima. Osim, izričitom zahvalnom molitvom, svoju
zahvalnost Bogu Stadler je izražavao još većim predanjem
 u volju Božju i još većom zauzetošću za interese
Kraljevstva Božjega služeći svome stadu kao dobri pastir.
- Stadler je bio mudar čovjek koji je dobro shvatio da se
osobnom disciplinom i obdržavanjem slobodno
prihvaćenog reda i pravila, može uz milost Božju postići
svetost. Potrebu discipline i reda Stadler nije samo
drugima preporučivao, nego je tako i sam živio.
S pravom se može reći da se sav život nadbiskupa Stadlera
može svesti na tri riječi: rad, molitva i trpljenje.
Karakteristika je velikih ljudi da hrabro ustraju u
ostvarenju svojih ideja. Stadler je bio jedan od takvih
velikana. Kažu da je svoju nadpastirsku službu počeo
riječima: “Adesso incomincia il lavoro (A sada počinje
posao)”.
Stadler je znao uvoditi red i disciplinu i na području vjere,
odnosno praktičnog vjerskog života. Red koji je sam
držao, Stadler je tražio i od svojih svećenika. Tamo, gdje
ga nije našao, poduzimao je i kaznene mjere. Tako je
jednom suspendirao župnika koji kroz tri godine nije
upisivao podatke u Maticu krštenih, nego ih je držao po
raznim ceduljama u ladici.
- Jedna od bitnih oznaka zrele izgrađene ličnosti jest
njezina sposobnost i spremnost prihvaćati svakodnevne
izazove, patnju, tjeskobu, jednom riječju: svakodnevne
križeve koje život svima donosi htjeli to ili ne. Infantilne,
nezrele osobe bune se i ne mogu prihvatiti stvarnost i tuže
se što je ona takva kakva jest, a ne onakva kakvu bi je oni
željeli vidjeti i imati.
U svom životu i radu morao se nadbiskup Stadler susretati
s puno križeva i poteškoća. U njegovu životopisu čitamo
kako je sam priznao da po noći često od brige na može da
spava i da lije gorke suze umjesto da spava. Međutim,
 sigurno je da Stadler nije nikada očajavao, čak štoviše,
znao je on u svojoj muci zahvaljivati Bogu za križeve koje
mu je Bog slao.
- Znak zrelosti neke osobe je i njezin smisao za humor i
šalu. Iako je nadbiskup Stadler bio ozbiljan čovjek, on se
znao i našaliti. Čak i u najtežim životnim situacijama,
Stadler je pokazivao smisao za humor i tako stvarao dobro
raspoloženje onima s kojima je živio i radio. Odlika velikih
ljudi je, također, i trajna vedrina koja im daje snage
izdržati sve nevolje života. Stadler je volio šalu i gajio
gostoljubivost, te svojim dosjetkama i vedrinom sve
uveseljavao.
- Stadler je bio čovjek velikih želja i dalekosežnih vizija. U
jednom pismu rektoru kolegija Germanicum izražava
želju da bivši pitomci Germanicuma, sada uvaženi
profesori, pokrenu jedan list u kojem bi publicirali
sljedeće teme: 1. da se bore protiv masona i da ih se
raskrinka; 2. da se socijalna pitanja sagledaju sa svih
stajališta i da se sprovedu u praksi.

- Kao dobri pastir, Stadler je znao čitati znakove vremena.

To se može vidjeti iz sadržaja Stadlerovih poslanica u
kojima on jasno progovara o moralnim pitanjima svoga
vremena kao što su: laž, mržnja, psovka, odgoj djece,
ljubav prema roditeljima, krađa, pomoć nastradalima od
poplave, poslanica o modernizmu, o ratnim zavjetima, o
ljubavi prema bližnjemu, o socijalnom pitanju i problemu
djevojaka tzv. “samodošla”. Stadler je bio dobri pastir koji
poznaje svoje stado i zna što mu je potrebno za njegov
duhovni napredak. Prva je Stadlerova briga bila da narod
temeljito pouči u vjeri. Da bi njegovi svećenici mogli
dostojno odgovoriti potrebama i zahtjevima vremena,
 Stadler je od njih tražio visoki stupanj znanstvene
naobrazbe.
Stadler je bio otvoren za Božja nadahnuća što se tiče
pastoralne brige za njegovu nadbiskupiju.
- Jedan od kriterija zrele i izgrađene ličnosti jest i
rodoljublje, odnosno zrela ljubav prema svome narodu.
Josip Stadler je bio veliki Hrvat. Njegov ga je rektor u
Rimu, kasnije kardinal, Steinhuber, očito ne bez razloga,
nazvao “biser Germanicuma” i “Croata ex toto corde”.
Stadlerov školski kolega dr. Müller kaže da je Stadler bio
“Hrvat dušom i tijelom”. Slovenski pisac dr. M. Opeka
naziva nadbiskupa Stadlera “revnim pastirom” i
“oduševljenim Hrvatom”.
Josip Stadler kao sarajevski nadbiskup štitio je prava
Hrvata katolika koliko je samo mogao. Njegovo zalaganje
za hrvatsku i katoličku stvar u Sarajevu pojedincima se
nije svidjelo pa su poduzimali neke korake da ga maknu iz
Sarajeva.

4.2. Ljubav prema Svetom pismu

Stadler je već kao student teologije bio veliki ljubitelj
Svetog pisma. Evo što on sam o tome kaže: “Još u Kolegiju
u Rimu Novi zavjet sam, koliko se sjećam, pročitao osam
puta, jednom ili dva puta klečeći; već dvije godine
propovijedam narodu svake nedjelje i blagdana evanđelje
svetog Mateja”. Sam je izdao s komentarom Sveta
evanđelja i Djela apostolska.
U jednom pismu Stadler moli rektora Germanicuma da se
moli na jednu njegovu nakanu. On kaže u pismu: “Vaša mi
je molitva također potrebna zbog izdavanja Svetog pisma
na hrvatskom jeziku; početkom siječnja 1893. godine počet
 ćemo tiskati svetog Mateja”.
Stadler je cijenio riječi Svetog pisma, tako da se pred njim
nitko nije smio šaliti sa Svetim pismom.

4.3. Stadler - mudri pastoralac i učitelj duhovnosti

Nadbiskup Stadler je bio izvrstan učitelj duhovnoga života
jer je dobro poznavao ljudsku narav i zakone ljudskog
psihološkog i duhovnog rasta. U procesu obraćenja on
izvrsno spaja potrebu ljudskog zalaganja i milosti Božje
kojoj uvijek daje prednost. Kao dobar poznavatelj
psihologije, Stadler zna da se osoba mora prvo na
intelektualnoj ili spoznajnoj razini uvjeriti u ispravnost i
istinitost neke ideje kako bi je onda mogla i afektivno
prihvatiti i ugraditi u svoj život i svoju osobnost.
Kao pravi učitelj duhovnoga života Stadler upozorava
kako je istinita mudrost u nastojanju da se što više
približimo savršenstvu u svome staležu, a ne u nekom
drugom zamišljenom. On kaže da umišljenu savršenost
Bog od nas ne traži. Štoviše, ona nas priječi i ne da nam da
postignemo onu savršenost koju Bog od nas očekuje i traži.
Umišljenom savršenošću Stadler s pravom naziva i naše
nastojanje da činimo ono dobro koje nismo dužni učiniti, a
da zanemarujemo i propuštamo ono dobro koje smo dužni
činiti, a ne činimo ga.
Stadlerova duhovnost je utemeljena na izvoru i počelu
svega stvorenoga - na Trojstvenom Bogu Ocu, Sinu i Duhu
Svetome. Devet svojih pastoralnih poslanica posvetio je
otajstvu Presvetog Trojstva, izvoru i cilju čitave povijesti
spasenja.
Duhovnost nadbiskupa Stadlera, uz spomenutu trinitarnu
dimenziju, ima još naglašenu i euharistijsku i marijansku
dimenziju, a posebno se ističe njegova pobožnost
 Presvetom Srcu Isusovu. Svoju prvu i programatsku
poslanicu naslovljava “Pod zastavom Srca Isusova”, koja
se čitala po svim crkvama na svetkovinu Presvetog imena
Isusova 15. siječnja 1882. god. na dan Stadlerove
intronizacije u Sarajevu.
Pastoralna razboritost nadbiskupa Stadlera vidi se,
između ostaloga, i po njegovoj odluci da mladićima koji su
dovodili kući svoje zaručnice prije vjenčanja, odredi da još
pola godine moraju čekati na vjenčanje. Da je ta metoda
bila uspješna, dokazuje i svjedočanstvo župnika Nedića iz
Tišine koji je 1893. godine pisao nadbiskupu Stadleru “da
ova naredba dobro pomaže”.
Drugi primjer pastoralne mudrosti i razboritosti
nadbiskupa Stadlera vidi se u njegovom stavu
rezerviranosti prema izvještajima o opsjednutosti. Pri
zauzimanju takvog stava sigurno mu je puno pomoglo
njegovo izvrsno poznavanje psihologije, tako da je mogao
lakše razabrati kad se radilo o psihičkoj bolesti, a kada o
stvarnom opsjednuću. Određivao je svećenika da svaki
slučaj posebno ispita i ustanovi pravo stanje stvari.

4.4. Pobožnost
Stadler je bio veoma pobožan čovjek. Imao je “nježnu,
djetinju pobožnost kojom bijaše odan osobi Spasiteljevoj,
Njegovoj Presvetoj Majci i sv. Josipu, svojem zaštitniku”.
Kao takav, Stadler je pozitivno djelovao na druge osobe.
Njegov školski kolega dr. Müller, kad govori o Stadlerovoj
pobožnosti, kaže: “Njegova pobožnost i revnost zahvatila
je i mene”. Također i dr. Zagoda, koji je jednom
prisustvovao duhovnim vježbama u Sarajevu, tvrdio je da
nije mogao skinuti oka s nadbiskupa, kad je pun
 poniznosti i strahopočitanja klečao pred Presvetim
Sakramentom.
Stadler je bio čovjek molitve. Molitva je uvijek prethodila
njegovim nastojanjima i planovima. Onima koji su tražili
od nadbiskupa Stadlera kakav savjet, običavao ih je
najprije slati u kapelicu da se tamo malo pomole: “Molim
Vas, pođite u kapelicu i molite pred Presvetim”. U ratnom
vihoru potiče svoje vjernike da se podvrgavaju volji Božjoj
u svim događajima svoga života, dok svećenike potiče na
molitvu Bogu koji jedini može riješiti čovjeka muka i
nevolja.

Središnje mjesto u Stadlerovoj pobožnosti i duhovnosti

zauzima sakramentalni život, a u njemu opet centralno
mjesto zauzima presveta euharistija. U svojim pastoralnim
poslanicama potiče vjernike na štovanje Presv. Tijela
Isusova i ukazuje na potrebu česte pričesti, a svećenicima
govori o euharistiji kao središtu svega svećeničkog rada.
Što je drugima propovijedao, Stadler je i sam najprije
živio.
Stadler je napisao 10 poslanica puku i svećenstvu o
euharistiji i potrebi česte pričesti koja je nužna za
spasenje. Prema Stadleru svagdanja sv. pričest je “najbolji
i najkraći put kojim se postizava spasenje duše”.

4.5. Duh ekumenizma i suradnje

Da je Stadler imao u sebi ekumenskog duha vidi se,
između ostaloga, i po tome što je sa svojim tajnikom
pohađao muslimane po njihovim kućama kad su slavili
Bajram. Jednako tako, bio je Stadler otvoren i za
ekumensko djelovanje s pravoslavnima. Međutim, treba
 priznati da je Stadler ipak bio svjestan činjenice da je
ekumensko zbližavanje cilj koji nije lako postići. Tako on u
pismu zahvaljuje Sv. Ocu na jednom dokazu ljubavi i
napominje “da sveto ujedinjenje običnim putem nije
moguće, nego da za to treba izvanredna milost Božja”.
Da je Stadler poštivao osobe druge vjere i narodnosti vidi
se i po tome što je za pedesetu godišnjicu svoga svećenstva
svotu od 12000 kruna podijelio dvanaestorici siromašnih,
vrijednih vjenčanih parova, koji su toga tjedna trebali prvi
puta sklopiti zakoniti brak u Sarajevu. Stadler je zaželio
da se novac podijeli trima katoličkim, trima grkoistočnim,
trima muslimanskim i trima židovskim mladim bračnim
parovima.

4.6. Stadler - isusovački đak

Stadler je svoju formaciju završio kod isusovaca koje je
veoma cijenio i kojima je bio zahvalan za sve što je od njih
primio. U svojim pismima često upotrebljava isusovačko
geslo: “Sve na veću slavu Božju”, a ponekad se i sam
naziva “poluisusovcem”.
Stadler je više puta želio stupiti u isusovce, ali mu to nije
bilo moguće. Evo što on sam o tome kaže: “Što se, pak, tiče
moje malenkosti, zdrav sam, hvala Bogu, ali ne i posve
zadovoljan, jer uvijek čeznem da postanem isusovac, a
znam da to ne mogu ostvariti. Samo u Bogu mogu naći
utjehu”.
Nadbiskup Stadler je dobro poznavao i cijenio isusovce
kod kojih je završio svoju filozofsko-teološku izobrazbu.
Zaželio je da isusovci budu profesori Sarajevske
bogoslovije, a među razlozima kojima je vladi preporučio
isusovce, navede Stadler da su oni “jeftini”, što je u ovom
kontekstu kompliment isusovcima.
Stadler se znao i naljutiti na isusovce, i to s pravom. Kad je
Stadler uspio privoliti vlast da se u Sarajevu otvori
teologija, dobio je od provincijala DI iz Beča vijest kako ne
može poslati isusovce u Sarajevo da vode teologiju. O tome
Stadler piše rektoru Germanicuma: “Možete zamisliti
kako me je ta vijest iznenadila. Još sam 1882. godine od
pokojnog oca Beca dobio odobrenje da će oci isusovci
preuzeti obje ustanove (dječačko i svećeničko sjemenište), i
da je svoju privolu dao i sam Sveti Otac. Puno kasnije su
oci isusovci preuzeli svećeničko sjemenište u Klagenfurtu;
oni su to, dakle morali zanemariti, ukoliko su već
unaprijed vidjeli da ne mogu zadovoljiti potrebe na obje
strane. Odgovorio sam prečasnom ocu provincijalu da
neću mirovati već da ću, ukoliko će to biti potrebno, ići ne
samo do prečasnog oca generala nego i do Svetog Oca da
prisili održati obećanje koje je dao pokojni otac Bec”.

4.7. Siromaštvo
Iako je Stadler bio visoki crkveni dostojanstvenik i, kao
takav, mogao je živjeti ugodnim životom, on je živio vrlo
skromno i siromašno. Nije napisao oporuku jer nije imao
ništa ostaviti iza sebe. Sve što je imao već za života je
dijelio drugima, najprije onima kojima je bilo
najpotrebnije.
Da je Stadler i kao nadbiskup živio skromno, doznajemo iz
jedne njegove izjave koju je zabilježio o. Hammerl u
nadbiskupovu životopisu. Tamo možemo pročitati ovu
Stadlerovu izjavu: “Vidite, ja sam sad nadbiskup, a
nemam tako dobra jela kao onda”, dok je bio bogoslov u
rimskom zavodu Germanicum.
 4.8. Stadler - čovjek inicijative
Imajući na pameti mnogobrojna pisana znanstvena i
ostvarena apostolska djela, s pravom se može reći da je
Stadler bio čovjek plodne inicijative. Još kao profesor na
Zagrebačkom sveučilištu počeo je skupljati novac u korist
fonda za dječačko sjemenište. Fond je dobro rastao tako
da je do konca I. svjetskog rata iznosio 1.500.000 kruna.
Pokrenuo je Glasnik sv. Josipa, Glasnik Presvetog Srca
Isusova, Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, Rajska vrata,
Ljubimo Gospodina.
Stadler je na hrvatski jezik preveo Logiku profesora
Tongiorgia, Balanovo djelo Katolička crkva i Slaveni u
Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Teologia
fundamentalis. Izdao je s komentarom Sveta evanđelja i
Djela apostolska. S doktorom Brestjenskim pokrenuo je
časopis Balkan, u svrhu jedinstva Istočne i Zapadne crkve.
Izdao je djelo Propovijedi o nauku kršćanskom od
franjevca Jeronima Filipovića, a 1898. prijevod Ben Hura.
Dobar Stadlerov poznavalac, austrijski isusovac koji je
djelovao u Bosni, Anton Puntigam, za nadbiskukpa
Stadlera kaže: “Umro je bez dugova, ali isto tako i bez
trunke imanja. Stoga nije pravio nikakvu oporuku... Ali
ostavio nam je svoja djela, svoj sveti život i svoju blaženu
smrt”.
A ima li što bolje i veće od blažene smrti kojoj je prethodio
svet život ispunjen velikom vjerom, nepokolebljivom
nadom i nesebičnom ljubavlju?

U svom radu Stadler je nailazio na prepreke te je

doživljavao niske udarce kako u onim izvancrkvenim
krugovima tako i onim unutar Crkve. No, niti je znao niti
 mogao mrziti. Izmiren s Bogom i ljudima pošao je s ovoga
svijeta 8. prosinca 1918., na blagdan Bezgrješnog začeća
Blažene Djevice Marije, koju je kao Majku Isusa Krista
neizmjerno štovao. Iza sebe nije ostavio dugova, a ostavio
je svoja djela koja i danas, kao nadahnuće, govore o
jednom velikanu hrvatske povijesti.
Stadlerovi zemni ostatci počivaju u Sarajevskoj katedrali.
Na njegov grob dolaze sestre, svećenici i vjernici moleći
zagovor kod Boga u raznim potrebama, a na njegov grob
je 12. travnja 1997. došao današnji Petrov nasljednik, papa
Ivan Pavao II., koji je u svom nagovoru svećenicima,
redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima
u katedrali istaknuo: “Kako u ovoj katedrali ne spomenuti
mons. Josipa Stadlera, prvoga nadbiskupa obnovljenoga
starog biskupskog sjedišta u Vrhbosni, današnjem
Sarajevu i utemeljitelja Družbe Služavki Maloga Isusa,
jedine redovničke zajednice koja je nastala u Bosni i
Hercegovini? Neka živi spomen na toga velikog pastira,
posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti
braći, hrabri i podupire misionarsko zalaganje svih Bogu
posvećenih osoba koje rade u ovome meni tako dragome
kraju!”