Jedan starac Pamtim jedno od najljepih lica. Smeurano lice. Svaka bora pria za sebe. Smjernost. Ispisana povijest.

Zemljopisna karta. Trailo se potenje. ivot ga je ivio. Dva rata. U ormaru lei ma stari. Uspomena na ovjeka koji mu je na rukama umirao. Ratnik davni. Nesigurnost. Trailo se preivljavanje. Logor. Brodovi. Povratci. Vjetrovi. More. Srca otkucaji. Jedna ljubav. Ona koju je nosio. On sam. Od poetka do kraja. I svake godine gledala sam ga kroz oi nove. Novi zakoni. Nove revolucije. Novi pogledi. Novi trendovi. Izraz njegovog lica nije se mjenjao. Pogled mu je nosio smjeak. Kao da je oduvijek znao neto to je drugima tajio. I kad bi se ljutio tu zaigranu iskru bi u oku zadrao. Nikad ju nije izgubio. Sve dok jednog dana nije objavio ono to je slutio. "Odlazim sutra." I sutradan nas zauvijek napustio.

Drugaiji ivot ... tada ... i sada.

A njegovo lice korjenje s ijeg izvora moj ivot sokove vue i sjeanja na njegove prie.