drugi o nama

DOIVLJAJI DVA ENGLEZA U CRNOJ GORI

Redinald Vajon, Derald Prenc

Two chapters are here excerpted from The Land of the Black Mountain: The Adventures of Two Englishmen in Montenegro, coauthored in 1903 by Reginald Wyon and Gerald Prance. Those chapters include those two Englishmens ride to the Moraa Monastery, the abbots tale, their visit to a peasants house and a Homeric feast, a trip to Raskrsnica, the Club and its members, irregularities of time, the absence of the gentle muse and their surprise, the musicians story and his subsequent fate, the Black Earth, a typical border house, the ordeal of infancy, a realistic but misunderstood performance, a memorable drive, finally concluding with a fervent prayer of their own.

Sasvim je, izuzev jednog veoma poznatog izuzetka, udno da u Crnoj Gori nema nijedne graevine stare vie vjekova. Ovo se, ipak, moe objasniti stalnim napadima Turaka, koji su, u nemilosrdnom bijesu, pustoili zemlju. Crna Gora je bila jedina balkanska drava koju oni nijesu mogli da prisile na poniznost, a ratovanje, koje je uslijedilo nakon Kosovskog boja, se vjerovatno jo nije primaklo kraju, iako su drugi neprijatelji istisnuli Turke.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

217

Redinald Vajon, Derald Prenc

Zabaen, i odmah do visokog planinskog grebena, kraj ijeg se podnoja utrkuju vrtlone pritoke Morae, sagraen je manastir, koji je dobio ime po istoimenoj rijeci.

Ovaj manastir je jedina graevina koja je izbjegla napade Turaka. Iako esto meta napada, manastir je samo jednom bio djelimino u plamenu. Kao i njegov poznati brat na Ostrogu, sagraen je tamo e je Priroda napravila najbolje mjesto zatite, koje je ovjeija ruka vjeto dogradila i oplemenila. Manastir je 1252. godine podigao jedan od sinova poznatog srpskoga kralja Vukana, Stefan Nemanja, koji ga je posvetio Svetom Nikoli. Tokom naeg boravka na Ostrogu, crnogorski mitropolit nas je ljubazno zamolio da, prije nego to odemo iz ove drave, obavezno posjetimo manastir Morau. Tamo je on dugo ivio kao arhimandrit, prkosei napadima Turaka. Imali smo i vodia, kojeg nam je poslao guverner Kolaina, i rano jednog jutra smo sa njim krenuli put manastira na konju. Lijep nam je bio put kroz gustu umu bukve, koji je uzdu otkrivao uboravi mali potok, u koji smo svaki as kriom gledali kroz proreze na drveu. Brda su se sa svih strana klisure strmo reala do odreene visine. Uskoro smo proli usamljeni krst na
218
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

maloj istini, podignut u ast pet Crnogoraca koje su Turci na tom mjestu zatekli na prepad i poklali.

Oduvijek je tako bilo u Crnoj Gori. Kada se putnik usred divljeg planinskog predjela, ljepote umskog proplanka, gruboga krsta ili krevite staze, ispuni osjeajem mira, ukae mu se mjesto e je ovjek okusio iznenadnu i nasilnu smrt. Kada smo usput naili na strmu uzbrdicu, vodi nam je slikovito ispriao kako su se prije nekoliko sedmica tu i konj i jaha stropotali s visine od hiljadu stopa u rijeku. Put nam je bio dosta strm, pa nas je ovaj posebno savjetovao da se uvamo. No, ta je opomena, nakon onakvog ivahnog opisa, djelovala suvino.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

219

Redinald Vajon, Derald Prenc

Preli smo preko potoka, sjahali s konja, i uspeli se na mali travnasti plato, na kojem je stajala crkva, podignuta za ovdanje obane. Odatle se pruao lijep pogled. Put se odavde uzdizao navie. Morali smo dugo da pjeaimo, jer je greben stajao izmeu nas i naeg odredita. Iz doline Morae se nazirala divna pozadina hrapavih planina. Vratolomni silazak, koji je trajao dva ipo sata, uglavnom pjeke, odveo nas je do rijeke, nad kojom je visio ivopisni i polomljeni most. Na naspramnoj klisuri je stajao manastir. Dok sam iao na konju preko mosta, elio sam nakratko da zastanem i uivam u pogledu. No, vodi, koji je bio iza mene, me je samo gurao naprijed. Nije uvijek pouzdano sa crnogorskih mostova posmatrati pejsa. Kada je na vodi odozdo posmatrao most, tad kao da nam uopte nije davao znake da mi treba da se uvamo. Dva luka mosta su potpuno bila odvaljena, i svaki se as ekalo koji e prvi od njih da padne. Uzlazni put ka platou, na kojem je sagraen manastir, je dosta strm i opasan. Sedlo me je sasvim sluajno izdalo, zbog ega sam poeo da klizim unazad. Da je samo moj konj u ovom sudbonosnom trenutku nainio jedan pogrean korak, ja bih danas, nakon pada s litice na visini od osamdest stopa, bio sravnjen s zemljom. Ispred kapije se nalazila jedna mala krma, u kojoj smo ostavili konje i nastavili pjeke put. Manastir dosta lii na tvravu, poto njegovi ogromni okolni zidovi imaju rupe oblika prstena, a i zbg toga to se u njega moe ui samo s jedne strane. Uli smo u veliko dvorite okrueno zgradama sa svih strana. Iza njih se nazire velika planina koja se nepravilno uzdie, dok se neprohodna litica sprijeda sputa u rijeku. Bez sumnje je Turcima bilo problema da osvoje ovaj manastir, iako bi danas taj problem bio rijeen samo jednim potezom savremene artiljerije. Arhimandrit ili iguman je brzo siao, srdano nas pozdravio, poveo nas u svoju odaju, e nas je usluio neizbjenom crnom
220
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

kafom. Bio je to krupan, zgodan ovjek, duge kose i brade, koju su nosili svi svetenici grke crkve. Djelovao je tiho i milosrdno, a u zemlji je uivao glas monog ratnika, poto su se za vrijeme rata svetenici zajedno sa vojnicima borili za slobodu. On je, sasvim udno, u posljednjem ratu protiv Turaka dosta pomogao i titio manastir, a sada je on njegov duhovni poglavar. Onda je bio pukovnik, i vodio je bataljon. Ispriao nam je kako su uspjeli otjerali Turke, to vam ja sada i prepriavam. U tim godinama (1876-1877) je ovim dijelom vladao sultan, a Turci su tada neuspjeno napali manastir Ostrog. Njihovi vojnici su se, pod vostvom uvenoga Mehmeta Ali Pae, povlaili iz Kolaina. Na tom putu su za njima ili Crnogorci. Kad su stigli u manastir Moraa, zastali su, namjerevajui da ga razore. Turci nijesu znali da je ba tamo pola crnogorskog bataljona bilo vojno stacionirano, a Paa, mislei da e se sukobiti samo s aicom svetenika, posla odred na ulaz u manastir. Odred ue s kapije, e ih napadoe Crnogorci. Malo je ko od njih uspio da makne dalje od ulaza, jer su ih Crnogorci napali i poklali. Mislei da su na sigurnom, Turci poslae i drugi odred da pripomogne prvom. I tom se odredu desi ista stvar. Onda je Mehmet shvatio da neto nije u redu, zbog ega je poeo da se sprema za napad topovima. Ali, bilo je prekasno. Pojavi se brigada Crnogoraca, koja ga napade sa svih strana, zbog ega uslijedi uasni pokolj. Mora se priznati da je rezultat ove bitke bio nevjerovatan, i da je, bez sumnje, preuvelian. No, estiti iguman je tvrdio da je od ukupnog broja Turaka (25 000) uteklo njih samo 2 000 ili 3 000. Zaista se radi o prii o Turcima, koja je uasna, svirepa i puna krvi. U crnogorskom odredu bilo je 1 800 snanih momaka, rasporeenih u tri bataljona, od kojih je jednim komandovao Mihailo Doi, iguman. Njegov je bataljon napadao Turke od pozadi, to oni nijesu oekivali.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

221

Redinald Vajon, Derald Prenc

I dan danas seljani u pukotinama i rupama u kamenu manastira pronalaze ostatke ljudskih kostiju. Poto usmo ovu prijatnu priu, siosmo u dvorite polukrunog oblika, u ijem centru je leala crkva. Sagraena je u obliku krsta, a njen prilaz i unutranjost su divno ukraeni najneobinijim freskama. Zaista, i najmanji djelii zida i plafona prekriveni su freskama najsirovijeg dizajna i ivih boja, dok je oltar udno pozlaen. Iznutra su boje dobro ouvane, i djeluju isto toliko svjee kao i onda kada su ih kalueri prvi put nanijeli, poto je prva freska naslikana odmah kad je sagraen manastir. Grozno je to su freske iza oltara iarane. Prvo bi se pomislilo da su ih iarali turisti bezbonici, koji svoje jadno ime vole da krabaju po vanim objektima. Ali, kad malo bolje razmislimo, ipak se radi o obimnijim zabiljekama u vidu dnevnika. Iguman nam je kazao da ih je napisao Mitrofan Ban, mitropolit, i to znatno prije svog dueg perioda opatstva. U manastiru ima jo jedna crkva, ili bolje rei, omanja kapela, koja je otprilike cijeli vijek starija od okolnih zgrada, a ija je unutranjost na slian nain prekrivena istim onim sirovim i ivahnim freskama sa prikazima iz ivota Svetog Nikole. U ovu se crkvicu ulazi samo jednom godinje tokom hodoaa koje se deava za Nikoljdan. Svake godine veliki broj Crnogoraca ode u manastir da se pomoli i da prinese rtvu. Van zida manastira se nalazi jedan omanji top, s turskim natpisom, kojeg su jedne noi iz Kolaina iznijela etiri Crnogorca, kada je grad ve bio pod turskom vlau. Osobina ovog naroda nije samo junatvo, ve i atletska graa, koja omoguava da se iznese takav jedan teki predmet dok se u zemlji vodi najstranii rat. Top se svake godine tradicionalno ispaljuje na Nikoljdan. estitom igumanu nije bilo milo kad je saznao a jo manje kada je uo da se istog poslijepodneva vraemo u Kolain. Insistirao je da jo par dana ostanemo sa njim, i da uivamo, kao
222
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

to uivamo u ovoj posjeti. Ipak, ranije preuzete obaveze su nas sprijeile da prihvatimo njegov poziv. Kad smo krenuli na ruak, naili smo na drugog svetenika, koji nas je poveo do svoje odaje, e su nam dali jo kafe. On je dosta putovao po Turskoj i Crnom moru, a sa nama je imao krajnje prijatan razgovor. No, veoma brzo nas je gladni stomak prisilio da se izvinimo. Na skromni obrok, koji smo jeli u najboljoj odaji (i jedinoj spavaoj sobi), jedva da je bio dovren kada nam se mladi svetenik opet pridruio, nosei ogromnu bocu vina. On nam je dosta otmjeno sipao vino u ae, i nazdravljao svome Velianstvu, kralju Edvardu VII. To nas je toliko iznenadilo da smo skoro zaboravili da pijemo. Onda smo razgovarali o raznim temama, poput Burskoga rata, ali i o pitanjima kojima su nas salijetali tokom naeg puta. Pomenuu i ta mi se jednom desilo na Cetinju. Ispred manastira sam ekao Knjaza, koji je unutra obavljao boiju slubu, i onda sam se upustio u razgovor s andarom. Razgovarali smo o puno toga i, na moje opte iznenaenje, poto je on bio neuki seljanin, upitao me je o ratu. Pitao me je da mu kaem vie o mojoj zemlji. Na sreu, mogao sam da ga prosvijetlim onim ta znam o njoj. U njoj ima toliko toga drugaijeg od Crne Gore. A on je samo ulio ui. Bio si u Transvalu? znatieljno je upitao. Jesu li i tamo ljudi hrabri kao i ovdje? Hrabri su, kazao sam ali ne kao vi. Oni samo pucaju s velike daljine, i protive se tui golim rukama. Snani Crnogorac djelovao je zbunjeno. Pucanje je u redu, odgovorio je. Nakon pauze je dodao: isprva, ali to nije borba. uplja je slava kad pukom upuca neprijatelja, ako se ve kasnije ne moe dokazati. Znao sam da misli na odsijecanje glave. A onda i ta divlja rabota, rezanje handarom dok su puke ko zna e-to je borba. Objasnio sam da nai vojnici vole bajonet isto kao to Crnogorci vole handar.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

223

Redinald Vajon, Derald Prenc

Ali ta da uradi kad druga strana nee na to da eka? upitao sam. Onda su oni kukavice, odgovorio je optuivaki. Jesu li ljudi iz tvoje zemlje svi tako visoki kao i ti?, nastavio je s pitanjima, odmjeravajui me sa velikom panjom. Ima i viih, kazao sam. Onda Buri nee imati izbora, ravnoduno je odgovorio. Iznenada se iz crkve pojavi Knjaz. Ovu linu aluziju na moju visinu sam prihvatio kao veliki kompliment, jer u zemlji u kojoj je fizika snaga optevaea vrijednost, iskreno divljenje se ne ukazuje ba svakome. Dosta umorni jer smo rano ustali, a i cio dan jahali, suzdravali smo se da ne sklopimo oi. Onaj svetenik je otiao. Obojica smo bili ba udobno zaspali u oku u momentu kada se nesretni gazda, po narudbi svetenika, pojavio s posteljinom i jastucima. On nas je onda surovo probudio i nastavio da nam sprema posteljinu. Nakon toga nam se razbio san. tavie, u odjei koja je prljava i pranjava od jahanja konja, nemate srca da legnete na besprijekorno istu postelju. Ubrzo nakon toga konji su bili spremni, i mi smo dojahali do manastira, odakle smo krenuli na put. Ali, otii iz manastira nije bilo ba jednostavno. Depovi su nam bili prepuni suenog voa, a na sedlu nam je kaluer ostavio paketie tamjana koje je donio iz crkve. Maui njemu i drugim svetenicima dok smo polazili, krenuli smo na dug put do Kolaina. Tokom naeg boravka u Kolainu, doktor nas je poveo do kue seljanina kojeg je jako dobro poznavao. Ispostavilo se da je ovo poznanstvo naa najprijatnija uspomena iz ove drave. Domain kue je bio ovjek prijatnog izgleda, mrav i pokretan, koji je za poinjena hrabra djela iz prolosti primio vie medalja. Njegov je sin u to doba zbog neke politike uvrede sluio zatvorsku kaznu, ali njegova snaha i dvije male bebe, pored dvije-tri neudate keri i sinova, su ivjeli sa njim. Cijela se porodica utrki224
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

vala ko e biti ljubazniji prema nama, dok smo mi, kao i uvijek, bili znatno postieni poloajem ena. Iako smo svega par puta uli u kuu, one bi tamo rijetko sjeele, stalno nam ljubei ruke.

Doktor je igrao karte s naim domainom, dok sam ja pokuavao otkriti o kakvoj se metodi ili sistemu igre tu radi. Doktor je najprije pokuao da nam objasni, ali smo mi nakon pet minuta odustali od toga. Tako smo mi eeli, ispijajui crnu kafu i pokuavajui da se zabavimo s bebama, koje su nam otvoreno stavile do znanja da nas smatraju veomo opasnim. Sama kua je bila interesantna. Plafon je bio nizak, a zidovi dosta debeli. Prozori su bili tako mali da jedva da je bilo mogue pruiti glavu kroz njih. Takva kua trebalo je da prui maksimum toplote, poto je zimi ova planinska regija dosta hladna. Ljeti su ove kue nevjerovatno prohladne. No uoi naeg polaska iz Kolaina pozvali su nas na gozbu na otvorenom u dvoritu kue jednog seljanina. Seoska kua je, zapravo, samo gruba drvena baraka, ali poto je gozba bila vani, to nije ni bilo bitno.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

225

Redinald Vajon, Derald Prenc

Kad smo nakon jednoasovnog hoda doli tamo, napolju smo na zelenoj padini zatekli red stolova s bijelom muemom i tri drvene stolice, koje gledaju na dolinu Kolaina. Predio je bio divan. Malo dalje se peklo jagnje na aru, koje skoro da je bilo peeno. Ubrzo je poela gozba: jagnje na velikom drvenom tanjiru, zatim ogromni bokal mlijeka, jaja, koi sir i beskonano mnogo pia. ene su vrebale dok ne ispraznimo tanjire, konstantno ih dopunjavajui. Pridruili su nam se drugi ljudi i njihove ene, ali ne da jedu, ve da gledaju kako mi jedemo. Moda se neu pravilno izraziti, ali smo mi bukvalno bili prisiljeni da jedemo sve dok se ne presitimo. Ovi brani jedu meso samo kad su vee proslave u pitanju, i onda se najedu toliko da im to traje sljedeih par mjeseci. Oni nijesu shvatali da je nama dosta da uzmemo samo onoliko koliko nam je dovoljno za sljedeih nekoliko sati. Nae ae su se takoe dosipale rakijom iz ove zemlje, i mi smo se u prosjeku opijali svaka tri minuta. Svi su jedno drugom nazdravljali, e smo i mi morali da uestvujemo, a zapravo se radilo o rodoljubivim zdravicama. Vee je bilo prilino buno. Kad su nai domaini izvadili lule i zapalili; mi smo, prirodno, odgovorili na isti nain, a zagluujua pucnjava se nastavila dok se nije potroila sva municija. Krenuli smo oko deset sati. Nazad smo se u hotel vratili pjevuei, kad smo ve zatekli itav grad na nogama. Skupljali su se oko pijanog trga. Brzo su u nau ast ispalili feu-de-joie, nakon ega su odmah pourili u krmu. Da bismo im ublaili strah od nas, astili smo ih nekoliko tura pia. Guverner nas je gledao e krimo zakon, poto je bilo zabranjeno da se plaaju ture pia. No, on nam je, bez sumnje, duboko u srcu zavidio, poto ga je, jadnika, kako smo uli, dobro prodrmalo, pa mu se smuilo. Sljedeeg dana smo poli, uz tople pozdrave grada, koji kao da je en masse bio tu za nas. Mjesnog doktora nije bilo. Nismo osjetili da nas voli.
226
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

Nakon to smo odmakli iz grada, proli smo kraj crnogorske policije koja je izvodila svoju sedminu vjebu. Policajci nemaju uniformu, ve su u civilu, i jo stave puke. Ali, dobro rade vjebe, a i disciplina im je odlina. Dok smo prolazili, otpustili su jedan svoj dio, iji nas je znatan broj due pratio putem. Tog popodneva nam je jahanje ilo dobro. Put se sve vie uvijao, a kad smo posljednji put bacilli pogled na Kolain, to je bio samo gradi daleko iza nas. Opet nas je nasamarilo tipino crnogorsko lukavstvo. Samo dva sata jahanja se pretvorilo u put est sati. Ali nismo se bunili. Kad se ovjek umori od dugog i zamornog dana, ova vrsta humora prosto ne djeluje. Za dva sata smo preli gustu bukovu umu. Na jednom smo se mjestu P. i ja toliko udaljili od ostalih, pa smo sjahali s konja, i ekali druge da dou. Tad je na mene nasrnuo neki ovjek s povezom preko glave. Doktori u Crnoj Gori uvijek nose evropsku odjeu, a ovaj ovjek je, nita me ne upitavi, sjeo kraj mene i poeo da pomjera zavoj, otkrivajui svoje sablasno oko. Gospodine doktore, ta mogu da uinim za Vas?, rastegnuto je upitao. On, inae, osim uobiajenog pozdravljanja, gotovo da i nije progovarao. Bio je dovoljan samo jedan pogled, i P. je ustao i ostavio nas nasamo. Uzmi ovo!, rekao sam, skreui pogled. Ja doktor nisam, niti u ikada biti. Osjetio sam kako me niani svojim nepovrijeenim okom. Ovi prosti seljani uvijek misle da nae savremeno obrazovanje znai i poznavanje medicine. Ali, gospodine, ono je ovakvo ve nekoliko sedmica, kazao je, i puno me boli. Ima jedan doktor u Kolainu. Idi kod njega. Bie mu drago. Oigledno sam bio ravnoduan na toliki bol. ovjek je lagano vratio zavoj na svoje mjesto i otiao. Onda je konano dola naa grupa, i zajedno smo nastavili put.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

227

Redinald Vajon, Derald Prenc

I dalje se uspinjui, ostatak puta smo gazili po divnim travnatim padinama daleko iznad pojasa ume. I dalje je u hladnim udubljenjima, kao i ispod nas, bilo neotopljenog snijenog prekrivaa. S ovog grebena smo po prvi put imali dobar pogled na visoke Komove, drugu najveu planinu u Crnoj Gori i nau krajnju destinaciju. Tek su od prije par dana stada ovaca i stoke, nakon svog dugog zimskog zatvaranja po selima, sada mogla da pasu po velikim ravnicama kojima smo ili. Uprava grada je donijela odluku o tome kada obani mogu svoja stada da povedu na ispau, i kada mogu nazad s njima da se vrate. Nedaleko od granice smo zatekli i neke Crnogoraca, ali i Turke. Oigledno smo im bili interesantni. Javili su nam se s dosta potovanja. Kod njih nije bilo niega zbog ega bi se osjeali podreeno u odnosu na nas. Crnogorac se ne osjea podreeno dok se sa njim ne izmjerite pukom, ili dok ne pokaete da ste fiziki jai od njega. Ba je u ovom dijelu drave Dr. S. govorio seljanima da smo mi inenjeri, poto bi ove oni razgovarali o putu. Oko sedam navee smo napustili glavni put, i pjeke se sunovratili u oblast guste ume. Na istini kraj drvea stajalo je vie drvenih koliba, koje su inile obansko selo zvano Raskrsnica. Tu smo predahnuli. Kako je mjetanima bilo javljeno da dolazimo, primio nas je seoski uitelj i odveo nas u svoju kuicu, koja je zbog nas bila raspremljena. Ljeti kola ne radi, i onda su uitelji, kao i u ovom sluaju, obani, koji sa stadom idu na planine.

228

MATICA, ljeto/jesen 2011.

www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

*** Prije nego to konano odemo iz Podgorice, smatram da je na ovom mjestu neophodno itaoce upoznati s Klubom. Ne radi se o klubu u engleskom smislu, ve o injenici da smo P. i ja svojih sat-dva tokom zalaska sunca radosno provodili u jednom kosmopolitskom drutvu zvanom Klub. Podgorica je bila naa baza, iz koje smo uvijek kretali na put, tako da bi tamo bili svaki as tokom naega boravka meu sinovima Crnih brda. Od lanova smo prikupili dosta pria iz prolosti, kao i onih o aktuelnoj krvnoj osveti. uli smo i za udne obiaje koje nam se nije dalo da vidimo. Stalni lan naeg Kluba bio je, naravno, i Dr. S., koji je predstavljao udesan spoj tri nacionalnosti. Roen je u Rumuniji. Sluio je austrijsku vojsku, i dobio austrijsko dravljanstvo, dok su ga posljednjih dvanaest godina u Crnoj Gori pocrnogorile. Bio bi ljut kao ris kad bi ga na ovo podsjetili. Putovao je kao veterinar, i to esto, od jednog do drugog kraja drave. Nema tog dijela zemlje, niti kolibe u koju njegovo stopalo nije kroilo. Zimi bi ga snijeg zatrpavao po planinama. Napadali bi ga vukovi. Albanci bi u njega pucali. Bio je svjedok mnogim krvnim osvetama. Drugi, moda ak i interesantniji lik bio je L., Austrijanac. Ve nekoliko godina on po Crnoj Gori za razne naune institucije u Crnoj Gori i Albaniji sprovodi ornitoloka i geoloka istraivanja. Sedmicama bi on dovodio u pitanje svoj ivot boravei meu divljim branima s granice. ovjek od koga je teki turobni ivot nainio kost i kou, snagom i izdrljivou prkosi najilavijem Crnogorcu. Koliko je samo anegdota i doivljaja poteklo s njegovih usana! On je, bez sumnje, bio jedan od najzanimljivijih i najfascinantnijih ljudi koje smo tamo sreli; savrena puka, savreni pitolj, savren nian, dobar konjanik i zabavan sagovornik. Jo je tu bio i jedan crnogorski profesor. Predvodio je grupu, iako prie koje je on priao nijesu bile srazmjerne njegovim
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

229

Redinald Vajon, Derald Prenc

godinama i iskustvu. Dobro je govorio nekih osam jezika. Moda mu je i to malo udarilo u mozak. Jednom je zbog izgovorene rijei sluio kaznu zatvora, a kada mu je dosadilo da tamo lei, zatraio je ultimatum: ako ga smjesta ne puste, sam e razvaliti reetke, uzeti puku, i sa to vie sakupljenih metaka braniti Loven (visoku planinu) od svih koji dolaze. Originalnost njegove prijetnje donijela mu je slobodu. Od tada je on u Klubu bolje poeo da uva tog samovoljnog i jedinog sebe od tereta. Listu redovnih lanova smo inili P., ja i mladi kot rodoljub. Imali smo i par povremenih lanova iz sela, inovnika i slubenika koje su neki od nas znali jo sa Cetinja ili iz Nikia, ali su oni uglavnom bili sami. Prvo smo se upoznali u vrtu jednog Petra, dobroudnog diva visokog nekih est stopa i osam ina, koji se, uprkos naem drugarstvu, ipak uspio zabavljati kartama, tako da smo mi bili prinueni da se okrenemo starom albanskom probisvjetu zvanom Guga. Kako smo se samo zabavljali sa tim dragim starcem, kojeg smo u ali zvali Skenderbeg! Jednoga dana nam je on, u napadu nevjerice, kazao da mu je taj veliki albanski heroj i rodoljub predak. Ali, bio je naitan ovjek, a uz to je jo i dosta proputovao. Dugo je ivio u Veneciji. Njegov italijanski je bio odlian, a njemaki, koji je volio da nam namee, primjereno lo. Najsmjeniji je bio kad pone da prezire crnogorskog seljanina. Guga je drao veliki duan. Nekad bi se desilo da ga muterija iznervira, i on bi tad izgovorio takve rijei, koje bi, ako bismo ih pokuali prevesti, poto u sebi sadre i rime, izgubile dosta onog dovitljivog. Skromni Crnogorac je, kad krene u duan, isti kao ena. S velikom znatieljom e unutra razgledati pola sata, trudei se da upamti to je sve vidio. Na kraju e samo za odreeni proizvod upitati za cijenu. Guga, iji bijes plamti dok muterija dugo i zamorno razgleda, hotimice mu upuuje neodreeni odgovor, zbog ega se Crnogorac u sebi pita: ta ree ovaj? Guga, i dalje bijesan jer mu se ovaj obraa u treem licu,
230
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

izgovara na udan crnogorski nain: ta veli? ta misli? ta to ove bazdi? Izlazi, guzico, i guziin sine! Jo jedan njegov poznati biser bio je onda dok bi govorio o Crnoj Gori, njenim prolim i sadanjim vladarima. Ovu je zemlju, sav e ozbiljan Guga, prvi prokleo Bog, onaj koji ju je stvorio, te Dioklecijan, te Sultan, te na Gospodar (knjaz), i konano gospodin Milovan. Gospodin Milovan je bio posljednji guverner Podgorice. On bi se uvijek trudio da urbanizuje grad, i to do te mjere da se njenim iteljima, koji su bili primitivni, smuilo. Jedan od takvih bio je i na prijatelj Guga. Ljudi koji ga znaju tvrde da bi on umjesto blaen izgovarao proklet. Sreli smo se oko pola sedam ili sedam navee, nakon dolaska potanskih kola sa Cetinja. Sastanak kluba uglavnom zapoinje komentarima ko je doao na vrijeme, dok se onaj ko kasni proziva za netanost. Taj argument je oduvijek bio nezadovoljavajui, poto nijesu svim lanovima Kluba bili isto podeeni asovnici. U gradu je postojala jedna vrsta kreni kad hoe vremena, sudei po gradskom asovniku. Niko nije vjerovao u zvanino vaee vrijeme, i svak je za sebe smatrao da ima najtaniji sat. Jedna velika prednost ovog neslaganja bila je u tome to ste mogli da doete kad god hoete, i to nikad ne kasnite. Uvijek bi bilo nekog da vas podri i da vam kae da ste ak doli i pet minuta ranije. Jedna mi je no bila posebna. Sastali smo se, po obiaju, u Petrovom vrtu. P. je uglavnom zbog zalaska sunca bio nekako zamiljen i osjetljiv. Sa stola smo uivali u divnom pogledu na one rumenilom umazane vrhove u daljini. Uivali smo i u misteriozno purpurnom mraku, koji je, kao raskona haljina, prekrivao okolna brda. Sasvim sluajno, nametnu se tema muzike, i P. se toliko rastui to u tako divnoj atmosferi nema njihove muzike. Mislim da u ovoj dravi nema ak ni klavira, osim moda u enskoj koli na Cetinju. kot je umjesto klavira predloio gusle, zbog ega smo mu se s tihom porugom nasmijali, jer je ipak imao najbolje namjere. On je bio osoba bez ikakvog
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

231

Redinald Vajon, Derald Prenc

osjeaja za muziku, a takvih sam upoznavao puno. Profesor je na ovo odgovorio onim to ve zna o guslama, a naravouenije iz svega toga je bilo da su gusle uslovile razvoj moderne muzike. U tom se iznenada iz odaje iza nas zau violina, koja nas prekide. U sljedeih par trenutaka svirao je muziar kojeg ne vidimo. Uslijedila je duboka tiina. To je bila naa muzika, koja nam je pobudila sjeanje na prolost. Djelii iz italijanske opere i stare dobro poznate pjesme koje smo sluali dok smo sjedjeli u polumraku prizvali su u ovu daleku zemlju slike nae opere i koncertne dvorane. Najednom muzika stade, i zveckanje novia na tanjiru najavi predstojeu serenadu. Za par minuta je jedan momak prave kose i u dronjcima stajao ispred nas, izmoreno nosei tanjir u rukama. Dok smo preturali po depovima, doktor ga je na srpskom pitao ko je i odakle dolazi. Umjesto odgovora, zurio je unezvijereno, a P. mi je kazao: Ovaj isto kao da je Englez. Radosni mu osmijeh pree preko premorenog lica dok je odgovarao Gospodine, ja sam Englez. Idem da dovedem oca. Bie mu milo. Otac mu, sa rasklimatanom violinom pod mikom, doe, i iznenadi nas sve svojim dronjavim izgledom polugladnoga oajnika. Svirao nam je, jadniak, i to ak prilino loe, ali smo ga i dalje paljivo sluali. Potom su ga neki od nas odveli kui, nahranili ga, i svak mu je udijelio poneto od svoje odjee. Svi smo bili razliite visine i grae, a na njemu je naa garderoba stajala i tuno i komino. Prije nego to je otiao, ispriao nam je svoju sudbinu. To to smo uli nije bilo ni novo, ak ni zanimljivo, ve jako patetino. On dolazi iz velike porodice, solidnog je obrazovanja, i, konano, bio je slubenik koji je godinje primao 80 funti. Dobar je pisar, oenjen, bez oeve podrke. Najprije je djevoje od njegove ene dobilo otkaz, a onda i on, mlado mome. Prvo mu se rodi dijete, ija je majka, zbog nedostatka pravilne ishrane i udobnosti, umrla. Prvih par godina je otac zaraivao svega nekoliko zlatnika, igrajui ispred gostionica na Ist Endu, nakon ega je odatle otputovao. Otiao
232
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

je u unutranjost, i nakon izvjesnog vremena, doao ove. Ne znamo ni kako ni zato. esto izgladnjivan, bez krova nad glavom, sa znanjem samo svog jezika zar je teko, onda, zapitati se zato je taj ovjek izgubio osjeaj za dane, godine i vrijeme. Sada bi on da putuje u Grku, a zato to ni sam ne zna, ali se toga vrsto dri svojom starakom tvrdoglavou. Nismo ga mogli pustiti da se vue po Albaniji. Stoga mu je kot obezbijedio besplatan put parobrodom do Krfa. Otiao je jednoga jutra, vodei sina za ruku, i s vreom preko ramena, koja je bila napunjena svim to je imao tuna, smijena, i alostiva slika. Vie sedmica nakon toga P. i ja smo u meuvremenu bili na putu, - opet smo pri istom onakvom zalasku sunca eeli u Petrovom vrtu. etili smo se muziara, i jedan je od nas kroz alu kazao da njegovu muziku nee toliko cijeniti u Grkoj kao to je cijenimo mi ove - izgnanici gladni i eljni muzike. Onda nam je Austrijanac kazao ta se u meuvremenu dogodilo. Detalje je saznao od krvnika Albanca, koji bi mu nekad donosio hranu. Na putnik nije iskoristio kartu koju je dobio, i prepjeaio je od Bara do Ulcinja, odakle je imao plan da takoe pjeke nastavi preko Albanije. Nita nije znao o tom tlu, niti o ljudima koji tamo ive. vrsto je vjerovao da on u jednoj civilizovanoj dravi nesmetano moe da radi sa sobom ta hoe. Grupa Albanaca ga je na putu do Skadarskog jezera zaustavila, i on im je svirao. Vieli su koliko on voli svoj instrument, pa su mu ga uzeli. Onda su mu uzeli i sina iako se ne zna zato, jer oni ne kidnapuju djecu, a otac je, u nastupu divljeg bijesa, skoio na najblieg Albanca. Albancima je uvijek drago kad imaju izgovor da ubiju ovjeka; putnik je naao svoju smrt u moda jedinom momentu junatva kojeg je tokom cijelog svog jadnog ivota i iskazao. Takva je, dakle, bila pria koju smo uli, zbog ega je naa veernja zabava poprimila gorki ukus. Ali, ostale su veeri bile prijatne. uli smo i dosta divnih pria uz flau piva i neobinu salatu koju je stari Guga pravio za nas, da nam podigne apetit, kako to on kae.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

233

Redinald Vajon, Derald Prenc

Na kraju smo zavoljeli Podgoricu. Tuni smo ostavili njene ulice, pune areno obuenih ljudi, stari grad na rijeci, i uvenu planinsku panoramu. Uvijek smo s ljudima tamo imali o emu da priamo, poev od napada Albanaca koji prijete, do otmice turske evojke. A u onom nepoznatom gradu na granici smrt uvijek vreba. Tog dana kada smo konano odlazili iz Podgorice, poetili smo uvenu Crnu zemlju. Tamo smo otili kod jednog mladog Albanca, koji nas je stalno zvao da doemo. Iako je Albanac, u vojsci se vodi kao Crnogorac i vodnik. Tanije, on je odbjegao iz svoga klana Klementi, e mu je bilo zaprijeeno krvnom zavadom. Knjaz takve ljude mudro iskoriava, traei da mu oni na granici slue kao dodatna straa. Pri tom im on na liniji granice daje zemlju, svjestan da e oni budnim oima dobro gledati da spasu svoje ivote. Crna zemlja je potpuno ravna i bez drvea. Ponee ima trave, koju nemirni Albanci vole da zapale da se malo naale sa seljanina, koji bi moda da pokuaju da ugue vatru. Rijeka Zem razdvaja Crnu zemlju, inei granicu, ali je zemlja s obije njene strane neutralna, kako je i sporazumno dogovoreno. Ako tuda prolazi, ljubi smrt pravo u lice. Ima blokova kua s manjim garnizonima Crnogoraca i turskih vojnika. Dok idemo kraj prve takve crnogorske kue, prisjeamo se kad smo jednom prolazili konjima, ne znajui koliko je samo opasno na granici. Leeli smo pravo k njoj. Uivali smo posmatrajui sve te sitne garnizone kako brzo, jedan za drugim, niu. Neki je ovjek dotrao do nas, molei nas da se zaustavimo. Posluali smo ga, a iza nas je bilo ljudi koji su nas titili pukama. Onda su nam objasnili kako stvari stoje: metak iz suednog brda je sasvim normalna pojava. Ostatak vojske je doao nasmijan, brzo nas vraajui u Podgoricu, koja je bila na samo pola sata jahanja. Pratili smo Zem dok nismo stigli do naputene kue. Turska tvrava je stajala ispod na par stotina jardi. Ispred je visio barjak iaran zvijezdom i polumjesecom.
234
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

U ovoj kui je ivio na prijatelj, esnaestogodinjak, ali oenjeni i ponosni otac. Prije bi se za njega pomislilo da ima dvadeset i pet godina.

Dok smo se primicali, on je plastio u polju, i pourio je da nas sretne. Prvo smo se okrenuli put Zeme, koja je narednih 50 jardi tekla neprimjetno, jer lei izmeu dva duboka korita, koja se iznenada i bez najave razbuktaju. Ova istorijska mala rijeka je dosta mirno tekla kroz duboke bazene, dubei kameni krevet, i udarajui po ogromnim kamenim blokovima. Koliko su samo puta preko nje prolazile grupe ljudi spremne za pokolj i esto je, u lovu na bjegunce, opet prelazei! Koliko li se samo krvi slilo niz ove iste i kristalne lokve! Kakav li je to bio dokaz uasne smrti! Naspram nas izbie turski vojnici, radoznalo nas posmatrajui kako se kreemo. Na albanski prijatelj je upozorio da bi njihovo predugako ispitivanje odvelo u nerazumijevanje, te smo se povukli. Njegova kua je bila rijetkost: jednospratna i od tvrdog kamena. Nije imala prozore, ve rupe oblika prstena. Pod od zemlje bio je ogoljen. Unutra smo pokuali da naemo stepenice, ali zalud. Bilo nam je udno to u prizemlju nema nikoga. Porodica ivi na spratu, a jedini nain da se popnemo gore jesu stube. Stube, dok se ostali penju, pridrava onaj koji ulazi zadnji.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

235

Redinald Vajon, Derald Prenc

Dok smo se peli stubama, i gotovo puzali kroz uski ulaz na vratima, mlada majka (koja je rodila petnaestoro djece) nam je ljubila ruke. Jedno staro eljade, oigledno prababa jednom od nekoliko mladih parova - sudei, barem, po njenom oronulom izgledu, imala je ansi da to bude (zapravo je bila mama djeaka) - uzvrpoljeno je sjedjela u oku. Uplakana beba je leala umotana na drvenoj kolijevci bez tokova. Mlada djevojka je smirivala bebu tako to ju je prekrivala debelom tkaninom i to ju je divljaki njihala. To da Crnogorci preive iskuenja djetinjstva, dokaz je njihove gvozdene konstitucije. Obina zdrava engleska beba bi se uguila nakon samo pet minuta ispod tog hermetikog pokrova, ili, ako od toga ne umre, barem bi umrla od potresa mozga, uzrokovanog naglim drmanjem naprijed-nazad, koje smo mi nazvali njihanjem. Dim iz ume je zahvatio jedan oak sobe, a oganj se razgorio, poto je mala kanta vode stavljena na njega da prokljua. Dok je voda kljuala, nekoliko kaika kafe je u nju ubaeno, i to dobre kafe, koju kuvaju samo probranim gostima, koju bi nekih tri-etiri puta pustili da uzavri. Zatim se napitak sipa u olje, dodaje se eer, i gusti sastav iscuri. Pije se onda kad se dobro prohladi, i kad zrna u gustom talogu potonu na dno olje. Soba, uslunost prema nama i kuvanje kafe bili su tako tipian tretman prema strancima u Crnoj Gori. Kasnije su nam sipali i alkohol, i posluili nas duvanom iz svojih kutija. Gledali su nae oruje i komentarisali ga, puke, pitolje i handar. Samo Crnogorcima pokaete neku relikviju, i s njima se odmah sprijateljite. Prije nego to smo otili, pojavi se nekakav stari ovjek (roak naega domaina). Tad smo razgledali jedan divni handar i teki ma bez drke, koji je bio sastavni dio kako crnogorske,
236
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

tako i albanske opreme za boj, iako se vie nita od toga ne nosi nakon rata. Pitolj je zauzeo mjesto nekadanjeg pojasa sa kojeg su visili pitolji i jatagan. No, ipak se na granici tuku handarom, i, rtvi se, u zavisnosti od vremena, jednim trzajem tog krvnikog oruja otkida glava.

Jedan starac, podlac i prevarant, obrijane glave i poderanih zulufa, poeo je da izvodi pokrete kao da leti, pokazujui ta je sve on pod stare dane u stanju da uini. Pridravao je handar izmeu zuba i puke u ruci, vritei na sav glas i plaljivo se mrtei. Ili nije vie imao metaka, ili je nastupio momenat za tuu golim rukama. Bacio je puku, i maui handarom u zraku, krenuo put nas. Njegov je performans bio toliko stvaran, da smo se oeali privilegovanima to ga posmatramo. Odjednom je starac prestao da vie naglas, prsnuvi u smijeh. Smijao se dok mu suze nijesu potekle niz obraze. Pogledali smo iza u vrata oblika prstena, odakle je, s pitoljem u ruci, uasnuto izvirivao na koija. Mislio je da su nas ubili. Bio je stranac i nita nije znao o Podgorici.
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

237

Redinald Vajon, Derald Prenc

Onda smo poli do druge kue u bloku, i posjetili komandanta. Nakon toga smo se vratili u Podgoricu, i istoga poslijepodneva srdano se oprostili od svih, i putem za Kataro otili za Cetinje. To smo putovanje, koje je trebalo da potraje nekih sedam sati, dugo pamtili. Ono je zaokruilo svu nau posjetu. Ujutru smo iz hotela na Cetinju poslali telegraf poruivi da stiemo na veeru do osam. Nadali smo se da emo krenuti u jedan sat. U dva sata smo opet poslali telegraf, i rekli da stiemo do deset. Na stotinak jardi od grada u kojem smo stali, koija je pariem ice vezivao svoj pojas. Nakon preene milje, opet se neto slomilo. Ako se nakon toga nita ne bi slomilo, konj bi udario nogom o preku, zbog ega bi se on dijelom raspregnuo. Svaki je put koija (inae Hercegovac, koji nas vozi cijelo jutro) izlazio, psovao tiho kroz zube, uz nasilno razvueni osmijeh na licu. Mi smo dobro znali koje rijei on izgovara. U protivnom bi imali utisak da se on obraa svome konju, ili da s prijateljem vodi ozbiljan razgovor. Nakon par sati nam je sve dosadilo. Dvoumili smo se da li da narednih tri stotine jardi nastavimo bez predaha ili da ipak napravimo predah od nekih pet ili deset minuta. Unervozili smo se. Bilo nas je strah od loeg. Stigli smo u Rijeku Crnojevia u 8 sati uvee umjesto u pet, i poslali smo novi telegraf, kojim smo javili da ne znamo kad emo tano stii, odnosno da ne znamo da li emo uopte stii. Ozbiljno smo razmiljali i da nee prespavamo, ali nas je sastanak koji smo zakazali za ujutru prisilio da se predomislimo. Odmarali smo nekih sat vremena, nakon ega smo nastavili put. Opet smo osjetili isti onaj umor. Konj bi s nae blie strane naglo ubrzao, gotovo izaao iz preke, ili bi pukla osovina ili neto tree.
238
MATICA, ljeto/jesen 2011. www. maticacrnogorska.me

Doivljaji dva Engleza u Crnoj Gori

Zadrijemali smo, i iz sna me je trgao nekakav zvuk. Koija je spavao, a konji su jurili bez instrukcije i cilja. S jedne strane smo bili okrueni provalijom od vie stotina stopa. Put je na svakih stotinu jardi otro zasijecao, zbog ega nismo mogli nita da stignemo da vidimo. A ovuda i nou ima koija. Koijai viu kad se primiu uglu, posebno kad dolaze odozdo, to ine dosta brzo. Stresao sam se bio pri pomisli da e druga koija iznenada ba oko ugla udariti u nas dok se mi s mukom uspinjemo, poto je na koija hrkao dok je spavao. ak sam mu i vrisnuo na uvo, ali zalud. Onda sam ga mlatnuo, i to je upalilo. Svjesni opasnosti vonje, nismo vie spavali. Pogledao sam na sat. Jedan izjutra. Pogled na kuerak Bela Viste bio je mutan, a mi smo mislili da se ba sa tog mjesta mogu posmatrati Skadarsko jezero i planine. Dolje smo se, uz prekide, zaustavili na Cetinju, e nas je koija ostavio due da ga ekamo dok on ne nae prijatelja od kojega e pozajmiti cjevasti klju. Stigli smo u tri sata ujutru, i odbili ponudu naeg koijaa da nas sljedeeg dana povede u Kataro. Uvjeravao nas je da e vonja biti u redu. Ali nismo pristali, iako je on bio voljan da nam naplati cijenu niu od uobiajene. Vie nismo vjerovali ni njemu ni njegovoj koiji, niti njegovom divnom konju to juri na sve strane, mi smo ga, zapravo, kad nas je on sve vie pritiskao, kratko i grubo odbili. Spaenih ivota, i u staromodnom Rajnvejn prenoitu, bili smo zahvalni sudbini to smo ostali ivi. U zemlji Crnih brda smo doivjeli par opasnih situacija, ali ova nam je bila daleko najgora. Koije su bile male, i patili smo od greva. Svakog momenta smo oekivali da vidimo kako se koija kida na komade; jedan od konja je divljaki jurio, da se inilo da e sa zemljom sravniti lice koijaa. Samo li ga takne iba, on se trzne preko preke,
www. maticacrnogorska.me MATICA, ljeto/jesen 2011.

239

prijetei da e iza sebe razbiti na komade ionako oronulu grau; avolji bijes ovjeka, njegovo grozno i razumljivo psovanje tako njenim glasom, opasnost da ne sjuri u provaliju, bili su dio nae vonje za koju se iskreno nadamo da nam se nikada vie nee ponoviti.

Prevod s engleskog: Tanja Baki

240

MATICA, ljeto/jesen 2011.

www. maticacrnogorska.me