Biografija [uredi] Edhem Mulabdi roen je u Maglaju 1862. godine.

Tu je zavrio mekteb i rudiju i nakon toga zaposlio se kao inovnik. Godine 1887. Mulabdid upisuje Uiteljsku kolu u Sarajevu i po njenom zavretku odmah dobija posao u Brkom. Odatle biva premjeten u Sarajevo, gdje radi kao nastavnik u Dural-mualimminu, u muslimanskoj vjerouiteljskoj koli. Iza toga je perfekt konvikta Uiteljske kole, zatim nastavnik u erijatskoj sudakoj koli i potom nadzornik osnovne kole. Uskoro biva izabran za narodnog poslanika u Maglaju i na toj dunosti ostaje sve do januara 1929. godine, poslije ega odlazi u mirovinu. Zajedno sa Safvetbegom Baagidem i Osmanom Nuri Hadidem pokrede list "Behar" 1. maja 1900 (urednik lista od 1901-06), a 1903. osniva i drutvo "Gajret". U svom dugom ivotu bio je prije svega prosvjetitelj, a onda i uspjean knjievnik. Svoj prosvjetiteljski rad prenosi i na knjievno stvaralatvo. Roman "Zeleno busenje" slovi kao najznajnije djelo ovog autora, ali i kao prvi bonjaki roman. "Nova vremena" je roman manjeg znaaja, ali neosporan dokument za izuavanje tog dijela historije. Bududi da je Mulabdid i prvi bonjaki novelist, ne smijemo zaobidi zbirku novela "Na obali Bosne". Mnotvo lanaka i didaktikih tekstova ostalo je rasuto po asopisima koje je pisac ureivao ili u njima saraivao. Zbog kontakata sa voama NDH, bio je izopden, poslije Drugog svjetskog rata mu je sueno, te je ostao i bez svoje penzije. Umro je u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Danas je Mulabdid lektirski pisac i pomalo mu se vrada znaaj koji je imao za razvoj bonjake kulture i prosvjete. Maglajska manifestacija "Mulabdidevi dani kulture" u cijelosti je posvedena imenu i djelu ovog znaajnog knjievnika. Bibiliografija [uredi] Posljedice austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine za Bonjake Okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske izaziva u Bonjacima i njihovom nainu ivota veliki kulturno-civilizacijski i politiki preokret, kao i reorganizaciju vjerskog ivota. Viestoljetne veze Bonjaka sa svijetom islama i muslimanskim narodima kroz Osmansku carevinu, najednom su skoro potpuno presjeene. Nakon etiri i po stoljea neprekinutog ivota u islamskom kulturno-civilizacijskom i duhovno-politikom ozraju Osmanske carevine Bonjaci su se najedanput nali u kranskom kulturno-civilizacijskom krugu u okviru Austro-Ugarske carevine, posljednje pravne drave na tlu Bosne. U cilju prekidanja politikih, kulturno-civilizacijskih i vjersko institucionalnih veza Bonjaka sa Osmanskom carevinom, Istanbulom, Hilafetom i halifom, Austro-Ugarska uspijeva da u oktobru 1882. godine uspostavi u Bosni i Hercegovini posebnu strukturu i hijerarhiju Islamske zajednice sa reisul-ulemom na elu, a upravu vakufa stavlja pod strogi dravni nadzor. Ulaenje u novi kulturno-civilizacijski krug, nakon skoro pola milenija ivljenja u drugim uvjetima, in okupacije i otpor muslimanskog naroda je izazvalo takav stres i ok, da je godinama na kulturno-politikom planu ostao pasivan. Poto je u otporu koji je organizirala ulema, bila dokrajena i unitena muslimanska dravna, politika, vojna, upravna, policijska i intelektualna elita, poslije okupacije Bonjaci se povlae u sebe, u poetku potpuno bojkotiraju javni, politiki i dravni ivot i to je najtraginije, za one koji ostaju u Bosni, prestaju upisivati i slati djecu u kole. Tako Bonjaci, do tada najpismeniji narod u Evropi, iji su mnogi pripadnici uz bosanski poznavali turski, arapski i perzijski jezik, preko noi postaju nepismen narod. Samo zbog takvih iracionalnih, na emocijama zasnovanih i ishitrenih reakcija moglo dogoditi da 1910. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini bude svega deset Bonjaka sa fakultetskom diplomom, ako se ne rauna ulema kolovana u Istanbulu. Jedini oblik neke organizirane kulturno-politike, potpuno negativne i samoruilake reakcije na nove prilike bio je neprekidni proces iseljavanja Bonjaka u Sandak, Makedoniju i Tursku, izazvan svim novim okolnostima i naglim prelaskom sa naturalne na robno-novanu privredu. To iseljavanje, kako pokazuju etiri austrougarska popisa stanovnitva u Bosni 1879., 1885., 1895. i 1910. godine, vodilo je stalnome smanjivanju bonjakog stanovnitva u ukupnoj demografskoj i etnikoj strukturi. Prema prvom austrougarskom popisu iz 1879. godine u Bosni i Hercegovini je ivjelo 448.613 Bonjaka ili 38,73% njezina stanovnitva. Taj je postotak do 1910. godine, etvrtog posljednjeg popisa, spao na 32,25% ili se udio Bonjaka u navedenom razdoblju od 31 godine smanjio za 6,48%, dok se postotak svih ostalih naroda poveao, katolika ak za 4,79%. U apsolutnom iznosu Bonjaka je u Bosni 1910. bilo 612.912, i to 470.912 ili 76,93% ih je ivjelo na selu, a 142.000 ili 33,7% u gradu. Nakon okupacije u socijalnoj strukturi poljoprivrednog stanovnitva bili su najbrojniji kmetovi sa 85.000 domainstava, slobodni seljaci sa 77.000 domainstava i zemljoposjednici s kmetovima ili bez kmetova sa 6.000 do 7.000 domainstava. Do Prvog svjetskog rata otkupljeno je oko 42.500 kmetovskih selita. Prodiranjem kapitalistikih odnosa poveava se broj slobodnih seoskih domainstava na 136.854. U cijelom periodu austrougarske vladavine dominiralo je agrarno stanovnitvo, tako da ga je poslije okupacije bilo 90%, a 1910. godine 87,92% u ukupnoj strukturi drutva. Socijalna struktura gradskog stanovnitva takoer se sporo mijenjala. Najveim dijelom bosanski gradovi su zadrali tradicionalno, agrarno i zanatlijsko-trgovako obiljeje. Od 66 gradskih opina, kolio ih u Bosni bilo 1910. godine, samo u njih 25 agrarno stanovnitvo nije bilo u veini. S malim izuzecima, to su gradovi od 2.000 do 5.000 stanovnika. Jedanaest ih ima sa preko 5.000 stanovnika, a jedino Sarajevo ima preko 50.000 stanovnika. Njihovu socijalnu osnovu ine zanatlije, trgovci i razne grupe agrarnog stanovnitva. U zemlji radi oko 40.000 zanatlija i trgovaca. Prema nepotpunim podacima iz 1907. godine, u Bosni i Hercegovini je zabiljeeno 46.593 dravnih i privatnih poduzea u kojima je bilo zaposleno 101.624 osobe. Najvei broj radnika bio je zaposlen u drvnoj industriji, rudarstvu, metalurgiji i saobraaju. Zadravanje kmetskih odnosa u agraru odralo je kontinuitet u socijalnoj strukturi stanovnitva, dok je razvoj industrije, saobraaja i drugih privrednih grana vodio formiranju dviju novih socijalnih grupacija - buroazije i radnitva. Pogubna je bila injenica to su Bonjaci poslije okupacije Bosne i Hercegovine skoro prestali slati djecu u kole iz straha da se ne asimiliraju. Tako je 1879. godine u Bosni i Hercegovini bilo 535 mekteba sa 23.603 uenika, to je predstavljalo 52% bonjake djece prispjele za kolu. U isto vrijeme u 56 pravoslavnih kola bilo je upisano svega 3.523 djece, a 54 katolike kole pohaalo je 2.295 djece. Dok je u prvoj godini austrougarske vlasti osnovnu kolu pohaalo 52% bonjake djece, dotle je svega 5% kranske i hrianske djece bilo obuhvaeno osnovnom kolom. Zbog nepriznavanja arebice i mekteba od strane vlasti, Bonjaci preko noi, donoenjem novoga zakona, postaju najnepismeniji narod u zemlji. Pritisnuti savremenim potrebama i dogaajima, oni su zbog prilagoavanja novim uvjetima ivota od 90-tih godina 19. stoljea poeli sa reformom Sibjan mekteba. Planirali su da uz predmete iz vjeronauke u mektebe uvedu bosanski jezik i matematiku, a zatim bi postepeno bili uvoeni i drugi svjetovni predmeti. Reformirani mektebi - ibtidaijje poeli su da rade 1892. godine, a njihovo irenje nije teklo ni lahko ni brzo. Poto su Bonjaci nerado slali svoju djecu u svjetovne kole, reformirani mektebi imali su zadatak da muslimansku djecu priblie savremenom obrazovanju. Bonjako kolstvo koje je vie od etiri stoljea bilo sastavni dio osmanskoga kolskog i obrazovno-odgojnog sistema na poetku okupacije je najvie imalo Sibjan mekteba, Rudijja - muslimanskih niih srednjih kola i medresa - islamskih kola koje su kolovale imame. Kakav su pad u pogledu pismenosti Bonjaci doivjeli za vrijeme okupacije govori injenica da 1910. godine 453.712 njih nije znalo ni itati ni pisati, pravoslavnih je bilo nepismenih 575.152 i katolika 264.903. To znai da je te godine 29,11 katolika iznad sedam godina starosti bilo pismeno, 11,21% pravoslavnih i svega 5,64% Bonjaka, a 1879. godine ih je 52% pohaalo osnovnu kolu. Negativan stav Bonjaka, kako na selu tako i u gradu, prema novom tipu kole, kroz koju je sticana zapadna pismenost, kultura i civilizacija, dugo se odrao ak i prema dravnim kolama. Tako je u koloskoj 1899.1900. godini u 293 osnovne kole u pokrajini bilo upisano svega 4.886 bonjake djece, a samo 12 djevojica. Odnos je bio najnepovoljniji u srednjim kolama. U Dravnoj gimnaziji u Sarajevu 1879. godine je od 42 uenika bio samo jedan Bonjak, a u Mostarskoj gimnaziji 1893. godine od 65 uenika bilo je svega osam Bonjaka. Do 1900. godine broj bonjake omladine bio je neznatan i na univerzitetima. Najdelikatnija je zadaca austrougarskih vlasti bilo postupanje s tri glavne vjerske zajednice. Dakako da su ih financiranjem skola donekle pridobili za suradnju i ostvarili stanovit utjecaj na njih. Preduzete su i mjere da se austrougarskim vlastima osigura uticaj na imenovanje predstavnika u svakoj pojedinoj vjerskoj zajednici. Car je od pravoslavnog patrijarha dobio pravo da imenuje episkope u Bosni i Hercegovini, a slicno je pravo dobio i od pape da imenuje katolicke biskupe. Sami su pak muslimani predlozili da se u Bosni osnuje njihova svecenicka hijerarhija nezavisna od Istambula, a to je i postignuto 1882. godine tako sto je car imenovao reis-ul-ulemu ("poglavara vjerske zajednice"), koji je bio na celu cetveroclanog medzlisa ili savjetodavnog vijeca. Od sve tri vjerske organizacije, Katolicka se crkva ponajvise razvijala i mijenjala. Franjevci su izgubili svoj monopol jer su se pojavili isusovci. Osnovana su dva sjemenista u kojima su predavali isusovci. U Sarajevu je podignuta katolicka katedrala, a uskoro za njom i crkva svetog Ante Padovanskog. Broj je katolika porastao zahvaljujuci priljevu doseljenika iz Austro-Ugarske (u samom je Sarajevu taj broj narastao od 800 godine 1878. na 3876 za svega sest godina). Sa cetiri biskupa i s neobicno odlucnim nadbiskupom (monsinjorom Stadlerom, koji je u Sarajevu sluzio za cijelog razdoblja od 1882. do 1918. godine), Katolicka je crkva

bila aktivnija nego ikad u svojoj tisucgodisnjoj historiji u Bosni i Hercegovini.31* Ali, vlasti su bile svjesne opasnosti da bosanski katolici postanu privilegovana zajednica. Njihova je oprezna politika ostavila snazan utisak na Williama Millera, koji je 1898. godine zapisao: Rimokatolici... koji su dugo ocekivali pomoc od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao velike katolicke sile, pomalo su razocarani sto oni, koji tvore nesto vise od jedne petine naroda, ne mogu nastupati kao "glavni partner" u bosanskoj tvrtki. Po mom misljenju, nema boljeg dokaza jednakog postupanja vlasti s razlicitim konfesijama od same cinjenice da ima takvih razocaranja.112 * Uvodjenje redovne crkvene hijerarhije u Bosnu 1881. godine oznacava vaznu prekretnicu u historiji Katolicke crkve u savremenoj Bosni. Ujedno oznacava i pocetak dugotrajne napetosti izmedju franjevackog reda u Bosni i dijecezanskog klera: vidi Gavranovic, Uspostava redovne katolicke hijerarhije; Gavran, Lucerna lucens? Kristo, Presucena povijest (posebno str. 143-8); i Djakovic, Politicke organizacije (posebno str. 72-114). Americki novinar W. E. Curtis, koji je posjetio Bosnu 1902. godine, stekao je slican utisak jednakog postupanja sa svima: "Clanovi razlicitih vjeroispovijesti druze se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi iskazujuci uzajamno postovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i posteno sude, pravda je zajamcena svakom gradjaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i drustveni polozaj."33 Ipak, vjerski su interesi s vremena na vrijeme jos ubacivali stapove u kotace najpomnije konstruirane drzavne masinerije. Najbolniji problem bijase prevjeravanje. Obicno su muslimanske djevojke prelazile na katolicku vjeru radi svojih buducih muzeva i tako izazivale veliku sablazan i nanosile sramotu svojoj porodica. Premda katolicki svecenici nisu otvoreno nastojali predobiti muslimanke za svoju vjeru, cinili su sve sto je bilo u njihovoj moci da pomognu onima koje dolaze k njima - sakrivajuci, na primjer, djevojke u samostane ili u nadbiskupski dvor i odbijajuci da odaju policiji njihovo skloniste. Nakon nekoliko ovakvih incidenata vlasti su 1891. godine pristale na muslimanske zahtjeve i donijele propise prema kojima se moralo postupati u spornim slucajevima: dvomjesecni rok cekanja, povjerenstvo koje ce istraziti svaku optuzbu o prisili, i tako dalje. Ovime su donekle umireni muslimani u svojim strahovanjima, ali nakon dvanaest godina, kad je nadbiskup Stadler bio upleten u jos jedan sporni slucaj, u kojem je rijec bila o jednoj muslimanskoj udovici i njeno dvoje djece, nadbiskup je otkrio da su vlasti 1895. godine sklopile s papom tajni sporazum prema kojem katolicki svecenici imaju pravo komunicirati s potencijalnim preobracenicima, te tako potajno obezvrijedile propise koje su same donijele. Ponovo je izbilo veliko nezadovoljstvo medju muslimanima, cije su vodje povele veliku kampanju podnoseci vlastima sluzbene peticije i popise drugih prekrsaja. Ipak su se umirili kad su vlasti pronasle udovicu iz najnovijeg slucaja u jednom samostanu, pa su je zandari oteli i vratili u njeno selo, gdje je pristala da se vrati u krilo muslimanske vjere.34 Sigurno je da su ovakvi dogadjaji uzbunjivali stanovnistvo, ali nacin na koji su ove incidente iskoristavali muslimanski prvaci i povezivali ih s drugim problemima (prituzbama na poreze itd.) upucuje na zakljucak da su oni bili sve vise zaokupljeni slozenom politickom strategijom, necim posve razlicitim od slijepog fanatizma. U jednoj detaljnjoj suvremenoj studiji o tim dogadjanjima mozemo procitati i ovo: "Muslimanski su se aktivisti trudili da zaodjenu svoje ciljeve u ruho vjerskog zara, ali su zapravo tezili za ocuvanjem ili povecavanjem svoje moci."35 U prva dva desetljeca austrougarske vladavine vodila se slozena borba za prevlast izmedju muslimanske elite u Sarajevu, koja je stekla moc i uticaj suradjujuci s vlastima, i tvrdokornijih muslimanskih prvaka u Travniku i Mostaru koji su zauzimali beskompromisne stavove ne bi li diskreditovali svoje sarajevske suparnike i preoteli nesto od njihove moci. (U osamdesetim godinama situacija se jos vise zakomplikovala zato sto se razvilo snazno suparnistvo i medju mostarskim muslimanima.) Najvaznije je pitanje bio nadzor nad vjerskim dobrotvornim zakladama. Te su zaklade, kako rekosmo u 5. poglavlju, poznate pod nazivom vakufi, igrale vaznu ulogu u islamskom drustvu jer su financirale odrzavanje dzamija, skola, tekija, pa cak i hanova i mostova. Njihov posebni fiskalni polozaj stoljecima je mamio ljude na masovne zloupotrebe. Trebalo je samo da donator imenuje 'svoje potomke za stalno placene izvrsitelje svoje oporuke pa da zapravo osnuje tako reci porodicni kartel oslobodjen poreza. Godine 1878. procijenjeno je da je gotovo jedna trecina obradive zemlje u Bosni bila u vlasnistvu vakufa. A jedan je od osnovnih nacela islamskog zakona glasio da imanje koje je jednom pripalo vakufu ne moze vise nikad pripadati nikom drugom. Jedna je od prvih stvari koje su austrougarske vlasti ucinile bila da prikupe i javno potvrde sve otomanske zakone koji su regulisali upravljanje vakufima, zahtijevale propisno vodjenje knjigovodstva i tako dalje. Zatim su 1883. godine osnovali povjerenstvo za vakufe i imenovali ugledne muslimane za njegove clanove. Na taj su nacin lokalni vakufi kojima su upravljale pojedine porodica dospjeli pod sredisnje upravno tijelo, koje je odredjivalo budzete i vodilo politiku financiranja dzamija i skola u cijeloj Bosni i Hercegovini. Premda je ova mjera opcenito prihvacena kao korisna reforma, u povjerenstvu su glavnu rijec vodili sarajevski muslimani, koji su bili spremniji na suradnju od ostalih, pa su izazivali zavist i kivnost medju uglednim muslimanima u drugim mjestima. Cak i onda kad je, 1894. godine, povjerenstvo prosireno i popunjeno predstavnicima iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, sve su te clanove i dalje imenovale centralne vlasti.36 Upravo su mostarski muslimani, pod vodjstvom odrjesitog Mule Mustafe Dzabica, pretvorili upravljanje vakufa u veliko politicko pitanje. Koristeci se uveliko valom peticija i drugih aktivnosti koje su bili pokrenuli skandali oko prekrstavanja, podnijeli su 1899. godine nacrt statuta samostalnog "Vakufskog sabora" za Hercegovinu. Umjesto da bude uredjena od vrha nanize imenovanjima sa strane, predlozeno je da se nova organizacija zasniva na lokalnim udruzenjima, i da ta udruzenja imenuju clanove okruznih sabora, a da okruzni sabori biraju svoje zastupnike u pokrajinskom saboru.37 Prva je reakcija vlasti bila da te muslimane tretira kao opasne agitatore i da zatvori klub koji je bio srediste njihovog djelovanja. Odmah su zatim mostarski prvaci poceli organizovati podrsku u citavoj Hercegovini, pa i u Bosni. Koristeci se moralnim autoritetom Dzabicevim i poletom mladih aktivista kao sto je bio Serif Arnautovic, oni su za godinu dana osnovali organizaciju koja je obuhvatila cijelu zemlju - zapravo su to bili zaceci politicke stranke - a u ljeto 1900. godine odrzali su u jednom hotelu u Budimpesti zbor bosnjackih muslimanskih vodja. Tako je zapoceo dugotrajan proces agitiranja i pregovora, a vlasti su naizmjenicno pokusavale primiriti, podijeliti i obuzdati voditelje kampanje.38 Ovaj porast muslimanske aktivnosti zadavao je najvise muka covjeku koji je u to vrijeme bio na celu Bosne i Hercegovine, Benjminu Kllayu, historicaru i bivsem diplomatu, te austrougarskom ministru financija od 1882. do 1903. godine. Sva je Kllayeva politika u Bosni tezila za tim da ocuva zemlju od nacionalistickih politickih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj i da unapredjuje ideju o bosanskoj naciji kao zasebnom i integrativnom entitetu. Turci su zapravo upotrebljavali rijec "Bosnjaci" (bosnaklar) za sve one koji zive u Bosni; ali na domacem jeziku jedini narod koji je sebe tradicionalno nazivao Bosnjacima bili su bosanski muslimani.39 (Katolici su sami sebe nazivali Latini ili krscani - sto ne valja brkati sa srednjovjekovnim krstjanima - a pravoslavni su sami sebe nazivali Vlasi ili hriscani.) Kllay se nadao da ce prosiriti znacenje rijeci Bosnjaci na pripadnike svih vjerskih zajednica. Za tu njegovu nakanu bilo je bitno da najprije pridobije muslimane za svoju ideju o bosanskoj naciji. On je znao da upravo s njima ima najbolje izglede zato sto se oni, za razliku od pravoslavaca i katolika, ne mogu obracati maticnom narodu izvan granica Bosne i Hercegovine, te mu je bilo jasno da od cijelog tog njegova nauma nece biti nista ako oni umjesto toga razviju svoj vlastiti nacionalni identitet. Kllay je donekle uspio sa sarajevskim muslimanima, koji su bili spremniji za saradnju od ostalih i koji su u tom nacinu razmisljanja vidjeli prirodan nastavak tradicije trazenja bosanske autonomije pod otomanskom vlascu. Njihov vodja, bivsi gradonacelnik Sarajeva Mehmed-beg Kapetanovic, osnovao je 1891. godine novine pod naslovom Bosnjak. Iako se obracao svim citateljima bez razlike, bijase to u stvari muslimanski list koji je napadao konzervativne stavove medju muslimanskim svecenstvom i nastojao pobiti tvrdnje i hrvatskih i srpskih nacionalista da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili Srbi. "Docim Hrvati tvrde da su pravoslavci nasi najveci dusmani i da je Srpstvo isto sto i pravoslavlje, Srbi se upinju iz petnih zila da nas upozore na svoju izmisljenu historiju po kojoj su posrbili vascijeli svijet," ustvrdili su u Bosnjaku. I nadodali: "Mi necemo nikad poreci da pripadamo juznoslavenskoj porodici, ali cemo ostati Bosnjaci, kao i nasi preci, i nista drugo.".40 Kllayev projekt ne bi se cinio apsurdan nikome ko bi proucio povijest Bosne samo do otprilike jedne generacije prije austrougarske okupacije. Vidjeli smo da su katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini dugo odrzavali odnose na vjerskoj osnovi s Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj i Srbiji. Pod otomanskom vladavinom postojali su zasebni vjerski identiteti u Bosni i Hercegovini, a ti su identiteti zaista mogli imati politicke implikacije: mnogi bosanski katolici ocekivali su od zemalja onkraj hrvatske i dalmatinske granice potporu, pa cak i oslobodjenje. Ali to je bilo pitanje religije, a ne nacionalnosti. Ti su se katolici uzdali u katolicku Austriju, ili u katolicke Mletke, ili u druge katolike koji su slucajno bili Hrvati; nisu se uzdali u hrvatsku naciju kao takvu. Tek se najranije negdje oko sredine 19. stoljeca pocela iz Hrvatske i Srbije siriti moderna ideja o nacionalnosti medju katolike i pravoslavne u Bosni i Hercegovini. Od tri osnovna kriterija po kojima su se u to doba ustanovile i razgranicile hrvatska i srpska nacija - povijest, jezik i vjera - u Bosni je mogla vrijediti samo vjera, jer je Bosna imala svoju zasebnu povijest, a tlocrt jezicne mape nije se poklapao s vjerskim granicama. U Bosni i Hercegovini nije nikad bilo iskljucivo ekonomskih ili socijalnih razloga za neprijateljstvo izmedju katolika i pravoslavnih, a one razloge koji su postojali za neprijateljstvo prema muslimanima djelimicno je uklonila austrougarska vlast. Evo kako je jedan engleski autor 1897. godine prokomentirao drzanje krscana prema muslimanima u Bosni:

Cudno je koliko oni malo mrznje osjecaju prema svojim nekadasnjim tlaciteljima, a objasnjenje se tomu vjerovatno krije u cinjenici da svi skupa pripadaju istoj rasi. Koji god bio razlog tome, svi oni koji su proucavali ovu zemlju u tursko doba slazu se u misljenju da su... za bijedno stanje ovih ljudi vise krivi agrarni nego vjerski uzroci, i da bi uklanjanjem tih uzroka kivnost koju su oni izazvali malo-pomalo nestala.*41 Da je Kllay mogao na neki nacin potpuno izolovati pravoslavne i katolike u Bosni i Hercegovini od vjerskih, kulturnih i politickih zbivanja u susjednim zemljama, njegova bi politika mozda imala i nekih izgleda na uspjeh, ali je takva izolacija bila posve nemoguca. Kako su se hrvatski i srpski nacionalizam sirili medju katolicima i pravoslavnima u Bosni i Hercegovini preko one iste mreze svecenika, ucitelja i skolovanih citatelja novina koju je austrougarska politika pomogla izgraditi, bivalo je sve jasnije da je Kllayev "bosnjacki" projekt osudjen na propast. Godine 1908. pronicljivi posmatrac zbivanja kakav je bio austrijski parlamentarni zastupnik Joseph Bae -mreither mogao je mirne duse proglasiti taj pokusaj propalim.42 Dotle je izvan Bosne i Hercegovine svakom godinom austrougarska trapava politika sve vise raspirivala hrvatski i srpski nacionalizam. Madjarski ban u Hrvatskoj namjerno je poticao svadju izmedju Hrvata i Srba, a veliko je nezadovoljstvo izazvao apsurdnim i nepotrebnim mjerama kao sto je dekret kojim su svi zeljeznicari u Hrvatskoj bili duzni govoriti madjarski. Pogorsali su se i odnosi izmedju Dvojne Monarhije i Srbije, a zbog cinjenice da je srpska vanjska trgovina bila uveliko zavisna o Austro-Ugarskoj, Srbi su se jos vise bunili protiv prevlasti Habsburgovaca u cijeloj toj regiji. Kad je Srbija 1906. godine pokusala pronaci neki drugi izlaz za svoju robu, Austro-Ugarska je u znak odmazde uvela vise carine na glavni izvozni artikl Srbije, svinje. (Ovaj takozvani "svinjski rat", kao i mnoge druge drzavne sankcije u novijoj historije, zapravo je potaknuo traganje za plasmanom robe na drugim stranama.) Izmedju te dvije drzave zavladali su vrlo napeti odnosi. Austrougarski ministar vanjskih poslova baron von Aerenthalpoceo je ozbiljno razmatrati mogucnost da Austro-Ugarska zauzme Srbiju, a sluzbeno javno mnijenje u Bosni bilo je sklono ideji da se carevina prosiri cak do Soluna. Putujuci 1906. kroz Bosnu, Edith Durham zapisala je da je "Austrijancima... stalo do toga da ucvrste svoj polozaj u Bosni sto bolje mogu, kako bi bili spremni za daljnje napredovanje. Omiljena je tema razgovora 'Nach Salonik' ".43 U tom je kontekstu pala odluka da se promijeni status Bosne iz okupiranog otomanskog teritorija u pokrajinu koja je potpuno pripojena Austrougarskoj Monarhiji. Tu je odluku pospjesila Mlado-turska revolucija 1908. godine. Neko se vrijeme cinilo da ce u Istambulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vlascu. Baron von Aerenthal djelovao je munjevito proglasivsi 5. oktobra 1908. potpunu aneksiju Bosne i Hercegovine. Taj je potez odjeknuo u Srbiji kao bomba. Tamosnji su nacionalisti drzali da im je neposteno ispred nosa odnesena potencijalna nagrada - teritorija Bosne i Hercegovine. U Beogradu su odrzavali masovne zborove, a uskoro su osnovali i dva tajna drustva za ujedinjenje svih Srba: "Narodnu odbranu" i "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i pod imenom "Crna ruka"). Potkraj 1908. godine bilo je vec nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.44 Srbiju je od nauma da Austro-Ugarskoj navijesti rat odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je doduse zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije nicim izazvati Austriju kako joj ne bi pruzila priliku da je satre."45 Na kraju Austro-Ugarska i Turska u februaru 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stjece puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obavezuje da ce se povuci iz Novo-pazarskog sandzaka, da ce zajamciti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istambulu dva i pol miliona turskih funti. Ipak je diplomatska kriza jos mjesecima potrajala.46 Medjusobno djelovanje suparnistva velesila i nacionalizama u balkanskim drzavicama sto se ogledalo u ovoj prilici bijase zlokoban nagovjestaj dogadjaja koji ce se desiti u avgustu 1914. godine. Ali glavni je ucinak aneksije na zivot u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti u Becu i Budimpesti smatrale su da sad drze Bosnu cvrsce u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politicki zivot. Pod liberalnim austrougarskim ministrom financija baronom Burinom (koji je na tom polozaju bio od 1903. do 1912. godine), ucinjeno je nekoliko vecih ustupaka: najprije je, 1909. godine, odobren muslimanima sistem upravljanja vakufima za koji su se oni onako uporno zauzimali, a onda je, sljedece godine, izabran i Bosanski sabor. Istina je da je Sabor bio zasnovan na ogranicenom izbornom pravu i da nije imao neposredne zakonodavne vlasti. Ipak je omogucio raznim organizacijama koje su u posljednjih nekoliko godina osnovale lokalne zajednice Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) - da pocnu djelovati kao prave politicke stranke.47 Dakako da su u tim strankama aktivnu ulogu igrali samo pripadnici skolovanih i imucnijih elita u svakoj pojedinoj zajednici. Tako se jedino moze objasniti cinjenica da se dvije glavne krscanske stranke nisu zestoko borile za agrarnu reformu, iako su vecina ljudi koje su navodno zastupale bili seljaci. Vazna je bila i obicna parlamentarna aritmetika: kako je broj zastupnika prilicno tacno odgovarao brojcanim odnosima medju stanovnistvom (37 pravoslavnih, 29 muslimana, 23 katolika i l Zidov), ni jedna od dvije krscanske grupacije nije sama imala potrebnu vecinu, pa su se uskoro pocele nadmetati za naklonost muslimana.48 Godine 1911. pobijedili su u tom nadmetanju katolici i sklopili sporazum s muslimanskim prvacima, koji su smatrali da je manje vjerovatno da ce katolici podrzati bilo kakvu agrarnu reformu. Ovo udvaranje muslimanima bijase samo politicki pandan procesu intelektualnog i kulturnog udvaranja sto je tekao vec najmanje deset godina, dok su i jedna i druga strana nastojale dokazati da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili "zapravo" Srbi. U vecem dijelu toga razdoblja Hrvati su imali vise uspjeha na planu kulturne identifikacije, pogotovo kod muslimanskih intelektualaca koji su studirali na zagrebackom ili na nekom drugom austrougarskom sveucilistu na kojem su studirali i Hrvati. U vodecem muslimanskom kulturnom drustvu u Sarajevu "Gajretu" (utemeljenom 1903. godine) glavnu su rijec u prvo vrijeme vodili pisci naklonjeni Hrvatima kao sto je bio pjesnik i historicar Safvet-beg Basagic.49 Ali, istovremeno su vise politicki suradjivali, iako na lezeran i nesluzben nacin, muslimanski i srpski prvaci u godinama pred osnivanje Sabora. Srbi su vodili svoju vlastitu kampanju, pod vodstvom jos jednog mostarskog aktivista, Vojislava Sole, za vecu autonomiju svoje vjerske organizacije, pa su poslali i delegaciju da agitira medju parlamentarnim zastupnicima zajedno s muslimanima u Budimpesti 1900. godine, a sljedece su godine odrzali cak i zajednicku konferenciju.50 ** Sve tri strane igrale su delikatnu igru politickog oportunizma i savezi su medju njima uvijek bili labavi. Premda su se ; neki istaknuti muslimanski prvaci "izjasnjavali" kao Hrvati ili Srbi, takvi pojedinacni istupi nisu nikad ugrozili opce drzanje muslimana, koji su se cvrsto formirali kao zaseban politicki entitet. Robert Donia, vodeci autoritet za to razdoblje, napisao je: "Izjasnjavanja su bila mahom takticke i politicke naravi, neki su muslimani i po vise puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno receno, zaseban muslimanski identitet bio je vec toliko formiran da ga se veci broj muslimana nije mogao samo tako odreci."51 Mozemo samo nagadjati koliko bi bili djelotvorni i cvrsti ti medjuvjerski i medjustBanacki sporazumi da su se mogli nesmetano razvijati jos jedno ili dva desetljeca. Ali do toga nije doslo. Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom prosirilo se na dijelove bosansko-hercegovackog pravoslavnog naroda - ili bar medju vise stotina djaka i studenata. Pa i u Hrvatskoj je jacalo raspolozenje protiv Austro-Ugarske, a u razdoblju izmedju 1907. i 1910. godine sve je vise zadobivalo oblik saradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednicka juznoslavenska drzava. Nevjerovatno nezgrapan izraz toga novog stava bijase ime studentske organizacije koja je djelovala na sveucilistima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi bosanski pisac Ivo Andric: "Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret".52 U samoj Bosni srpski su studenti uskoro nakon 1910. godine poceli prelaziti sa svojih usko srpskih nacionalistickih pozicija na sire, projugoslavenske. Takav je stav zauzela i skupina djaka i studenata okupljena na sirokoj osnovi, "Mlada Bosna", jer to je bila najjednostavnija zajednicka baza na kojoj su se mogli okupiti svi protivnici Habsburgovaca, pa su u nju mogli uci i Hrvati, stavise, i neki muslimani.53 Ili, kao sto je rekao najpoznatiji clan "Mlade Bosne" Gavrilo Princip na sudjenju 1914. godine: "Ja sam jugoslavenski nacionalist koji tezi za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga kakva ce biti drzava, samo da bude slobodna od Austrije".54 ** Najpotpuniji prikaz ovih vaznih zbivanja dao je Madjar, Pokret Srba za vjersko-prosvjetnu samoupravu. Mnogo se pisalo o politickoj filozofiji tih mladih aktivista - mozda i previse jer je nuzno ogranicena kolicina filozofski zanimljivog materijala sto se moze naci u glavama sirokog raspona takvih idealista ali i neobrazovanih mladica. Bili su zestoki antiklerikalci; tezili su za drustvenom revolucijom koliko i za nacionalnim oslobodjenjem; posebno su im srcu bila prirasla djela anarhista ili anarhosocijalista kao sto su bili Bakunjin, Hercen i Kropotkin; a nadasve su zeljeli biti heroji.

Prvi u nizu junaka-mucenika-atentatora bijase depresivni student iz Hercegovine po imenu Bogdan Zerajic, koji je dosao u Sarajevo na dan otvaranja prvog Bosanskog sabora 1910. godine, ispalio pet hitaca u vojnog namjesnika dok je ovaj odlazio sa svecane ceremonije, ali je promasio svih pet puta a onda se sestim metkom sam ubio.55 U ljeto 1912. godine Hrvat iz Bosne Luka Jukic pokusao je ubiti hrvatskog bana u Zagrebu. Nesto ranije te iste godine Jukic je sudjelovao u organizovanju protestnih demonstracija djaka u Sarajevu, zajedno s Gavrilom Principom i jos nekoliko mladica koji ce biti upleteni u Principove atentatorske planove 1914. godine. U ovoj je prilici, kako je zapisao jedan djecak u svom dnevniku, "Princip isao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dodju na nove demonstracije."56 Ali ljudi nisu nakon toga, 1912. godine, izasli na ulice iz straha od Principova boksera nego zbog dramaticnih dogadjaja sto su se zbili istocno i juzno od Bosne i Hercegovine. U oktobru su Crna Gora i Srbija najavile rat Turskoj i, uz pomoc Bugarske i Grcke, istjerale turske oruzane snage iz Novopazarskog sandzaka, s Kosova i iz Makedonije. Brzina i razmjeri srpskih i crnogorskih pobjeda uPrvom balkanskom ratu izazvali su veliko uzbudjenje medju antihabsburskim aktivistima u Bosni i Hrvatskoj. Mnogi clanovi "Mlade Bosne" pohrlili su da sluze kao dobrovoljci u srpskoj vojsci; medju njima je bilo cak i muslimanskih mladica.57 Oni ili nisu znali ili nisu marili za cinjenicu da Srbi i njihovi saveznici ubijaju albanske muslimane po selima, tjeraju na desetke tisuca slavenskih muslimana da bjeze iz Makedonije i silom pokrstavaju muslimane koji govore bugarski.58 U proljece 1913. godine silno su se zaostrili odnosi izmedju Austro-Ugarske i Srbije. Srbija je osvajanjima maltene udvostrucila velicinu svojih teritorija, a kad bi se domogla i dijela albanske obale (kao sto je zaista i namjeravala), mogla bi ugroziti strateske interese Austro-Ugarske na Jadranu. Buduci da se cinilo da je rat neizbjezan, vojni namjesnik u Bosni general Potiorek preduzeo je energicne mjere sigurnosti. Na dan 2. maja proglasio je izvanredno stanje, raspustio Sabor i suspendovao gradjanske sudove, zabranio mnoga srpska udruzenja i uzeo u svoje ruke upravljanje svim skolama u Bosni i Hercegovini.59 Neposredna je kriza prosla kad je Prvi balkanski rat zavrsen 30. maja Londonskim ugovorom o miru. Nakon toga su se pobjednici saveznici borili medju sobom u Drugom balkanskom ratu u junu i julu. Ali, dotle je vec nepopustljiva politika generala Potioreka bila uhvatila korijen u Bosni i Hercegovini. Austrougarski ministar financija Leon von Bilinski (koji je 1912. godine naslijedio na tom mjestu Burina) bio je sklon suptilnijoj politici - iskoristavanju neslaganja izmedju razlicitih politickih grupacija u Bosni i podrzavanju srpskih trgovackih i obrazovanijih drustvenih slojeva, ali je prevagnula Potiorekova sirova antisrpska politika.60 I, tako je postavljena scena za velike ljetne manevre austrougarske vojske u Bosni 1914. godine i za dolazak u inspekciju nadvojvode Franje Ferdinanda, nasljednika habsburskog prijestolja i generalnog inspektora oruzanih snaga Carevine. Njegov je posjet Sarajevu nevjerovatno glupo predvidjen za dan 28. juna, Vidovdan, na obljetnicu Kosovske bitke i stoga najsvetiji dan u misticnom kalendaru srpskog nacionalizma. Drzeci se dogovorenog puta koji je bio najavljen prethodnog dana u listu Bosnische Post, njegova povorka limuzina prosla je ni manje ni vise nego pokraj sestorice atentatora "Mlade Bosne" naoruzanih bombama i pistoljima. Petorica su propustila priliku; sesti, Nedeljko Cabrinovic, bacio je bombu koja se odbila od nadvojvodina automobila i ranila ljude u sljedecem automobilu. Gavrilo Princip zauzeo je novo mjesto na sluzbeno najavljenom putu za taj dan, na uglu Ulice Franje Josipa. Medjutim, nadvojvoda je odlucio da promijeni smjer kretanja jer je zelio odmah otici u bolnicu da posjeti ranjene oficire, ali niko o tome nije nista rekao njegovu vozacu pa je ovaj skrenuo u Ulicu Franje Josipa, kako je bilo predvidjeno. General Potiorek rekao je vozacu neka se zaustavi i vrati. I tako je on krenuo natraske bas pokraj onog mjesta na kojem je stajao Princip. "Kud sam gadjao, ne znam," rekao je poslije Princip istraznom sucu. "Ali, znam da sam gadjao u prestolonasljednika. Mislim da sam opalio dva puta, mozda i vise, jer sam bio uzbudjen. Da li sam pogodio ili nisam, ne mogu reci, jer su me istog casa ljudi poceli tuci."61 Ni nadvojvoda, ni njegova supruga, vojvotkinja od Hohenberga, nisu odmah podlegli ranama. Tacno nakon mjesec dana, Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji. _______________________________ Tokom austro-ugarske okupacije u Rogatici je doslo do izvjesnih promjena i pomjeranja u strukturi samog stanovnistva. U grad se doselilo nekoliko jevrejskih trgovackih porodica, kao i izvjestan broj zanatlija i hotelijera strane narodnosti. Nove prilike i priliv novog stanovnistva, smjestaj jakog i brojnog garnizona, boravak zandarmerije i finansijske straze, zatim sluzbovanje stranih cinovnika i naseljavanje njihovih porodica sve to uveliko mijeiija dotadasnje uslove zivota i rada u rogatickoj sredini. Muslimansko stanovnistvo u Rogatici bilo je nepovjerljivo prema okupatoru. Ono je u pocetku ostalo dezorganizovano i povuceno u sebe. Kod nekih porodica se zapazala tendencija za seobom u Tursku. Tako je u prvo vrijeme muslimansko stanovnistvo brojno opadalo, nesto seobom u Tursku, a vise preseljenjem u unutrasnjost, narocito u Sarajevo. Uzimajuci ucesca u pokretu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju (18991909), muslimani i u Rogatici istupaju jedinstveno i zauzimaju borben stav prema okupatoru. Na celu gradske opstine u Rogatici nalazio se populari gradonacelnik Hadzi-Ahmed-beg Bukvica, koji je na taj polozaj dosao odmah poslije 1878. god. Svojim razumnim i takticnim drzanjem on je punih 40 godina vrlo dobro djelovao medu muslimanima i srbima. Pod njegovim rukovodstvom opstina je omogucavala sporazumijevanje i saradnju u rjesavanju pitanja koja su bila korisna gradjanima. To se narocito ispoljavalo u nevoljama prilikom poplava ili lokalnih pozara, pri cemu je uzajamna solidarnost i bratsko saosjecanje dolazilo do punog izrazaja. Pored dotadasnja dva pisma, arabice i cirilice, uvedena je u upotrebu i latinica, a u internoj prepisci organa vlasti i gotica. Raniju grubost turske adrninistracije zamijenila je vje-sta i ugladena administracija Austro-Ugarske. Strano cinov-nistvo nastupa sa mnogo znanja i rutine i trudi se da drzavna uprava i sudstvo najbolje posluze interesima okupatorske politike. Pota Plan za Vojni telegraf i potu, najreprezentativniju palatu austrougarskog perioda, projektovao je arhitekt Josip pl. Vanca (1907-1909. godine). Autor brojnih arhitektonskih ostvarenja Sarajeva, Vanca se ugleda na beku Potansku tedionicu, ostajui dosljedan klasicistikom prostornom konceptu. Fasade ralanjuje sistemom pilastara i prozorskih otvora, ukraavajui ih secesionistikim floralnim motivima. Najvrijedniji dio palate bila je alter sala koja se isticala svojim proporcijama i bogatom arhitektonskom plastikom. Zemaljski muzej

Zemaljska Vlada osnovala je Zemaljski muzej 1888. godine, a ije su zbirke prenesene u novu zgradu 1912. koju je projektovao

Karlo Parik. Ovaj uvaeni arhitekt Sarajeva, plasirajui historijske stilove na javnim i stambenim objektima, ostvaruje kompleksom zgrada Zemaljskog muzeja objekat sa posebnim vrijednostima. Simetrina kompozicija etiri paviljona, gdje svaki ima posebnu postavku, formiraju unutranji atrij sa botanikom batom. Ti objekti, iako samostalno, povezuju se terasama i stvaraju vrstu prostornu i harmoniku cjelinu. itav kompleks nosi karakteristike neorenesansnog stila. Teko je oteen tokom agresije 1992/95. email: muzej@citynet.ba url: http://www.zemaljskimuzej.ba Vijenica

Vijenica po svojim prostorno - plastinim vrijednostima i arhitektonskom sklopu, kao i urbanom znaaju zauzima visoko mjesto na ljestvici najznaajnijih objekata Sarajeva i postala je njegova prostorna markacija. Nastala je krajem prolog vijeka na kraju Baarije, na zanimljivoj parceli u obliku trokuta, projektovao ju je 1892. Alexander Wittek, koji je i zapoeo gradnju. Projekat je kasnije izmjenio i dopunio iril Ivekovi u neomaurskom stilu oslanjajui se posebno na arhitekturu Mameluka u Kairu. Sveano je postala Vijenicom 1895. Kao Nacionalna biblioteka, izloena je bila velikom granatiranju, i teko je oteena tokom agresije 1992/95. Trgovina Ve u prvim danima okupacije na tritu se osjeala velika potranja potronih dobara potrebnih za snabdjevanje ne samo okupacionih trupa i doseljenih stranaca nego i domaih ljudi. Za potrebe novog proirenog sarajevskog trita prikupljana je potrona roba iz grada i okoline i dopunjavana dovozom fabrike i druge robe sa strane. Ali zbog saobraajnih tekoa trite se svelo samo da domae izvore namirnica koje nisu mogle podmiriti nove potrebe i zbog te oskudice namirnica izazvan je veliki porast cijena robe. Taj problem visokih cijena je djelimino ublaio vrhovni komandant okupacionih trupa general Filipovi objavivi da e svi oni koji prodavaju po prekomjernim cijenama biti kanjeni novano ili zatvorom. Ali i pored ove zabrane cijene su postepeno rasle jer je problem bio u oskudici traenih dobara. Najvei problem je bio nepovoljna saobraajna veza sa drugim djelovima zemlje i poslije rasprave o ovom pitanju optinsko zastupstvo je usvojilo prijedlog da se obrate vladaru s molbom da se izgradi pruga Sarajevo-Zenica. Pruga je izgraena u jesen 1882 godine i tada se Sarajevo prikljuilo na mreu eljeznica u monarhiji i dobilo je vezu sa sjevernim krajevima. Kriza je prola, Sarajevo je postajalo centar trgovine i vlada je sve vie ulagala sredstava u trgovinu. Modernizovala je trgovaku mreu u zemlji i osnovala je niu trgovaku kolu u Sarajevu gdje se sticalo najnunije trgovako obrazovanje. Ove okolnosti su doprinijele da se neprestano poveava broj trgovakih radnji i proiruje trgovaki promet. O proirenosti trgovakog rada ubjedljiv dokaz pruaju podaci o popisu stanovnitva iz 1910 godine u kojima stoji da se 3079 lica bavilo trgovinom, koji su uz to imali 7312 lanova porodice, to znai da je jedna petina stanovnika Sarajeva ivjela od trgovine. Prema vladinim podacima u Sarajevu je 1904 godine bilo 2631 radnja od ega je spomena vrijedno samo 1030 radnji (468 zanatskih, 394 trgovake i 168 ugostiteljskih) dok su ostale bile siune radnje, piljare i neznatne trnike tezge. Pravilnija slika o sarajevskim trgovinama se dobije ako se u obzir uzmu samo radnje uvedene u registre okrunih sudova i eliminie veliki broj sitnih radnji neznatnog prometa za koje nisu vaili propisi trgovakog zakona. Uporedo s proirenjem sarajevska trgovina se modernizovala i bila sve vie usmjeravana u pravcu specijalizacije. Takoer se i centar trgovine pomicao sa arije u ravnicu prema zapadu kako se grad irio u tom pravcu. Sarajevo je od davnina bilo podjeljeno u mahale, kojih je prema popisu iz 1895 godine bilo 106, a te mahale su pod starim nazivima ivjele u narodu i za vrijeme austro-ugarske, mada administrativno nisu vie predstavljale zasebne jedinice. Radi lakeg voenja upravnih poslova nova uprava je podjelila grad teritorijalno na sedam gradskih kotara, sa utvrenim granicama i nazivima, poslije ega je ranije mahalsko ureenje malo znailo i zbog toga se ve poinjalo gubiti. Inicijativa za novu podjelu gradskog teritorija potekla je od direktora sarajevske policije Karlosa Olive, svakako iz praktinih razloga, dok je sama podjela izvedena prema pomenutoj naredbi od 28 marta 1883 godine. Poslije izvrene teritorijalne podjele postavljen je po jedan glavni muktar (bamuktar) kao optinski izvrni organ u svim gradskim kotarima, osim prvog u kome je te poslove neposredno obavljalo samo gradsko poglavarstvo. Prvi kotar: ARIJA Obuhvatao je centar grada na obje strane Miljacke, omeen linijom koja je ila od mosta na Bendbai duinom emalue ulice do kamenog mosta kod Alipaine damije, a odatle niz Koevski potok i desnom obalom Miljacke do Skenderpaina mosta. Prelazei tu na lijevu obalu Miljacke, granica je dalje povuena ulicom Terezija do Bakarieve i Konak ulice, zatim kroz ahinagia ulicu na Mali Alifakovac i preko njega do lijeve obale Miljacke. U prvi kotar ulazile su sljedee mahale: Abdul Halimaga, Bakar Baba hadi-Ali, arija, ekri Muslihudin, oban Hasan, ohadi hadi-Sulejman, Dami Atik - Careva damija, Ferhat-beg, Gazi Husref-beg, hadi-Idriz, hadi-Isa, Hala Daud, Hovade Kjemaludin, Kalin hadi-Ali, Latinluk, Ojandi-zade hadi-Ibrahim, Oru Pehlivan, Piman hadi-Husein, Sahtijandi hadi-Mahmud, Sijavu-paa daire, Skender-paa, Varo Bala gornja i Vekil Har. Drugi kotar: KOEVO Zahvatao je prostor s desne strane Miljacke i to sjeverno i zapadno od linije koja ide od Koevskog potoka uzvodno do kamenog mosta kod Alipaine damije, zatim emaluom i Koevo ulicom do vojnog groblja, neto kasnije i Kovaii su uli u sastav ovog kotara. Drugom kotaru su pripadale ove mahale: Dajanli hadi-Ibrahim, Hadim Ali-paa, Kemal-beg, Kovaii, Pofalii, ejh Magribi i Tavil hadi-Mustafa.

Trei kotar: BJELAVE Zauzimao je prostor koji se nalazio izmeu sjeverne granice grada, ulice Koevo na zapadu, granica prvog kotara na jugu, dok je na istoku dopirao do Potoka kao krajnje take. U trei kotar ulazile su sljedee mahale: Armandi Sinan, Dano-zade, hadiMehmed, hadi-Dafer, Hasei Hatum, Jagdi-zade hadi-Mehmed, Kartal hadi-Mehmed, Kasum Kjatib, Koevsko Brdo, Kulin Bali, Naladi hadi-Osman, Nevrdilo hadi-Ali, Paadi hadi-Nesuh, Sara Hajdar, Sara Ismail, Tuti bula i Uskjudar Ahmed Kjelebi. etvrti kotar: KOVAI Obuhvatao je preostali prostor na sjeveru, zatim prostor zapadno od Potoka i granica prvog kotara, dok je na istoku dopirao do gradskog bedema. Na ovom prostoru bile se sljedee mahale: Abdul Halife, Arabi Atik, Arabi Dedid, Bali-zade hadi-Mehmed, Buzadi hadi-Hasan, Daud Kjelebi, Duradik hadi-Ahmed, hadi-Jahja, Hubjar-aga, Jahja-paa, Kadi Bali efendi, Kjebkjebir hadi-Ahmed, Kjose Sinan, Kuuk Kjatib, Mimra Sinan, Peltek Husamudin, Sagraki hadi-Mahmud, Sara-ali, ejh Muslihudin, Tabak hadi-Sulejman, ejh Ferah i Tokmo-zade Peti kotar: GRAD Zauzimao je prostor koji je sa svih strana okruen gradskim bedemom. U njegov sastav ulazile su sljedee mahale: Divan Kjatib, hadi-Husein, Hajdar-efendi, Hovade-zade hadi-Mustafa, Iplikdik Sinan, Kadi Ahmed-efendi, Kasap-zade, Mokro-zade, Nedzade hadi-Hasan, Sagr hadi-Mahmud, Sinan vojvoda Hatun i Topelejni han. esti kotar: HRVATIN Obuhvatao je sav gradski prostor s lijeve strane Miljacke istono od Bistrikog potoka. U njegov sastav su ulazile ove mahale: Aik Memi, Gazi Ahmed-beg, Hadi-Sejdin, Hitri Sulejman, Hovade-zade hadi-Mehmed, Jakub-paa, Keedi Sinan, Mufti Sulejman, Sagr hadi-Ali i Tamur han. Sedmi kotar: BISTRIK - OBANIJA Obuhvatao je preostali gradski prostor na lijevoj obali Miljacke zapadno od Bistrikog potoka, a u njego sastav su ulazile ove mahale: Gazi Bali-beg, hadi-Turhan, Harade Mustafa-aga, Hovade Sinan, Kadi Hasan-efendi, Kara Ferhat, Kazgani hadi-Ali, Komotin hadi-Memi, Hedar hadi-Ibrahim, Pehlivan Hasan, Soukbunar, ejh Bagdadi, Terzibaa i agrii. Objavio/la SmoothO u 14:21, 9 komentar(a), print, # 04.02.2006. Drvenija most Drvenija most je sagraen za vrijeme Austro-ugarske vladavine 1898. godine da spaja obale rijeke Miljacke. U blizini mosta na lijevoj obali se nalazila vojna komandai prva gimnazija na drugoj strani. Drvena ograda je sauvana za vrijeme rekonstrukcije mosta 1995. godine nakon rata, a ostali elementi mosta su betonski. Osim ove drvenije u Sarajevu je za vrijeme osmanskog carstva postojalo jo mostova koji su nosili naziv Drvenija, a to su Drvenija most na bendbai koji je sluio za hvatanje doplavljenog drveta i grae u Sarajevo, zatim Hadi-Belijina drvenija izmeu eherehajine i careve uprije i drugi drveni mostovi kako na Miljacki tako i na njenim pritokama jas-pain dvor - Hotel "Central" Na mjestu Ajas-paine damije koja je izgorjela u poaru 1879 godine, 1889 godine sagraen je "Ajas-pain dvor" - kasnije hotel "Central", drugi moderni hotel u Sarajevu (prvi je bio hotel "Evropa"), koji je spoetka izdan u zakup gostioniaru Kunertu. Graenje je izvedeno po projektu arhitekte Josipa Vancaa, a o troku gradskog vakufa. Kako je ova zgrada bila na jednoj od najljepih lokacija u centru grada, vakufska komisija je zakljuila da cijelu zgradu da u najam pod uslovom da u prizemlju bude kafana. Kafana je otvorena 22 novembra 1889 godine. Za vrijeme rata ovaj objekat je tee oteen, a trenutno je u fazi obnavljanja. Unutar zgrade, umjesto hotela, gradi se moderni fitnes centar. Uoi Nove 1885. godine silan svijet, odjeven u sveane haljine, okupio se na malom trgu u Ferhadiji. Na tek poloenim inama, to su se svjetlucale na hladnoi, stajao je drveni vagon-tramvaj upregnut u konja bijelca. Vagon je sa svih strana bio uokviren prozoriima na kojima su se kooperile tanke zavjese pa je izgledalo kao da se veranda neke bogate kue s Vratnika spustila u ariju. Objavljeno je da od tog dana u Sarajevu poinje saobraati tramvaj - udo jo nevieno u srednjoj Evropi - i da e vonja od Ferhadije do Uzane eljeznike stanice trajati trinaest minuta, to e kotati pet krajcera. Tramvaj je u jednoj vonji mogao povesti 28 ljudi pa je kondukter, koji je po posebnim propisima gradske vlade bio "pristojno odjeven i nije zaudarao po alkoholu i bijelom luku", pozvao prve putnike u tramvaj. Kada se tramvaj napunio, zvonce je zazvonilo i brkati "tramvajdija" Johan Hanke potjerao je svog bijelca po inama. Tramvaj je otiao premaMarijin dvoru, a na Ferhadiji, mjestu gdje e se kasnije izgraditi prava gradska tramvajska stanica, ostalo je 28 pari cipela! Da ne bi uzalud izrovali beke ili petanske ulice, Austro-Ugari su odluili "konjsku eljeznicu" - kako se tada nazivao tramvaj isprobati prvo u Sarajevu. Tako se u ljeto 1884. godine poelo sa kopanjem sarajevskih ulica i polaganjem tramvajskih ina. Tom prilikom Sarajevo je ostalo bez jednog od najljepih mostova - kamenog mosta koji je premoavao Koevski potok kod Alipaine damije, ali je dobilo i titulu prvog grada na Balkanu i u srednjoj Evropi koji je imao tramvaj. Prva tramvajska pruga u Sarajevu bila je duga 3,1 kilometar, a poinjala je od dananjeg Ekonomskog fakulteta, pruala se Ferhadijom i dalje glavnom gradskom ulicom (dananjom Titovom) preko Marijin dvora i zavravala na uzanoj eljeznikoj stanici. Tada je napravljena samo jedna traka, pa je tramvaj funkcionirao po sistemu "naprijed i curik", odnosno tako to se konj koji ga je vukao, kada bi doao do zadnje stanice, isprezao i ponovo uprezao, ali na suprotnu stranu vagona i vraao se istim inama kojim je i doao. Bilo je propisano da jedan konj ne smije voziti vie od dva kruga, kako se ne bi iscrpio. Prvi tramvaj kretao je ujutro u pet sati, dakle sat prije nego je iz Sarajeva kretao prvi voz. Tramvajska karta bila je tamnocrvene boje i ispisana na srpskohrvatskom, njemakom i turskom jeziku. U dananjoj Strossmayerovoj ulici bila je izgraena i remiza - tala za konje i spremite za tramvaj. Tramvaj je malo koga ostavljao ravnodunim. On je umjetnicima tog doba postao inspiracija za njihova djela, a sarajevskoj raji za izmiljanje pria o "zelenoj adahi" i "ejtanu". Muziar . Bosiljevac je za prvu vonju sarajevskog tramvaja skladao brzu polku za klavir pod nazivom Sarajevski tramvaj , dok je jedan njemaki slikar po imenu Krchner u akvarelu naslikao "jurnjavu konjskog tramvaja sarajevskim ulicama". A za izvjesnog slikara Kereteija moglo bi se komotno rei da je bio prva osoba zaduena za marketing i propagandu sarajevskog tramvaja. Ispod svoje slike konjske gradske eljeznice on je napisao: "Dobar pjeak ne moe prije doi. Cijena 5 krajcera."

Prvi tramvaj je zvanino poeo s radom 1.1.1885. godine u 10 sati. Sva etiri kola za osobni promet stajala su pred stanicom u Ferhadiji, a pred njima su se okupili zemaljski poglavar Appel, civilni adlatus Nikoli, podmaral Buvard, generali Haas i Arlow, predstojnici Zemaljske vlade i Gradsko poglavarstvo. Cijela ova svita je zatim sjela u kola i za 13 minuta odvezla se do gradskog kolodvora "glatko, isto, neujno, kao na dlanu". Drutvo je nakon kratkog zadravanja ponovo sjelo u kola i za 15 minuta vratilo se "isto tako lijepo i glatko" nazad do stanice u Ferhadiji. Gradonaelnik Fadilpai nije zaboravio kome treba zahvaliti na ovom "vidljivom znaku blagovolenja" za grad i njegov napredak, te je od Appela zatraio da prenese posebne izraze zahvalnosti ministru Kalaju. Odmah nakon otvaranja otpoeo je promet, a kako to uvijek biva pri svakoj novini, posebno u Sarajevu, veliki broj ljudi vozio se tramvajem tamo-amo.