JIDDU KRISHNAMURTI

PITANJA I ODGOVORI

U Brockwood Parku u Engleskoj, na poetku skupa na kojemu su mu postavljana pitanja, a on davao odgovore, Krishnamurti je rekao:

Pitati znai tragati za neim. Sada emo zajedno potra iti, pronai i otkriti pravi odgovor. Ovo nije Delfijsko proroi te! Zajedno emo pronai smisao i znaenje pitanja, a isto tako i potra iti odgovor. Ovdje nitko nikome nije autoritet. Ja sluajno sjedim na povi enome mjestu zato da bi me svatko lak e mogao vidjeti, ali ta malena razlika u visini nipo to ne oznaava neki moj autoritet.

1.

NA E VLASTITO 'SEBE'

Pitanje: Je li ovjeku ikada mogue da bude slobodan od djelatnosti koja je usredotoena na njega samoga? Postoji li, pored slike usredotoene na njega samoga, i njegovo zbiljsko 'sebe'?

to mislimo kada ka emo vlastito 'sebe'? Zapitate li koga to ini njegovo vlastito 'sebe', rei e vam: Sva moja osjetila, osjeaji, ma ta, romantini prohtjevi, sve ono to posjedujem, mu , ena, moje osobine, nastojanja, postignua, ambicije, te nje, nesrea, radost - sve e to za njega sainjavati vlastito 'sebe'. Mo ete vi ovome dodavati i druge rijei, ali bit svega jest sredi te u kojemu se nalazi na e 'ja' sa svojim pobudama: Prisiljen sam da odem u Indiju kako bih prona ao istinu, i tako redom. Od toga sredi ta polazi svaki na postupak; sve na e te nje, na e ambicije, na e prepirke, na a neslaganja, na a mi ljenja, sudovi, iskustva, sve je smje teno u tome sredi tu. To se sredi te ne sastoji samo od svjesnoga 'sebe', koje djeluje prema van, nego i od dublje, unutarnje svijesti, koja nije lako uoljiva i oevidna, no sve su to samo razliite razine svijesti.

Pitalac sada pita je li nama mogue da se oslobodimo toga sredi ta? Za to ga se ovjek uope eli osloboditi? Zar zato to je to sredi te uzrokom podijeljenosti? Naime, na e je 'ja' aktivni element koji cijelo vrijeme djeluje; to je jedno te isto 'ja' pod razliitim imenima, razliite boje ko e, zaposleno na razliitim poslovima, s razliitim polo ajem u strukturi dru tvene hijerarhije - vi ste gospodin Taj-i-taj, a netko drugi je sluga - to je sve jedno te isto 'ja' koje samo sebe dijeli na sve ove razliite kategorije - u dru tvenome, ekonomskome i religioznome smislu.

Tamo gdje postoji ovakva podjela, mora postojati i sukob - hinduisti kao opreka muslimanima, idovima, Arapima, Amerikancima, Englezima, Francuzima. U fizikome je smislu taj sukob oevidan, pa i dovodi do strahovitih ratova, velike agonije, brutalnosti i nasilja. Na e se vlastito 'sebe' poistovjeuje s nekim idealom - plemenitim ili neasnim - i bori se za taj ideal. No, to je jo uvijek 'zabluda ega'. Ljudi odlaze u Indiju u poku aju da ondje nau duhovnost; odijevaju se u raznoraznu arenu odjeu, ali zapravo samo stavljaju na sebe drugu odoru, drugo odijelo; u biti, svatko je od njih po jedno 'ja' koje djeluje, cijelo se vrijeme napre e, trsi, trudi, porie, a duboko je vezano uz vlastita iskustva, ideje, mi ljenja i e nje. A ovjek, to dulje ivi, sve vi e opa a da u tome sredi tu, u tome 'ja', le i bit cijele nevolje. A isto tako opa a i da u njemu le i bit svakoga u itka, straha i tuge. I pita se: Kako da se rije im toga sredi ta i budem zbiljski - apsolutno, a ne relativno slobodan? Posve je jednostavno biti relativno slobodan; malo nesebinosti, malo brige za dru tveni boljitak, za tue tegobe, ali je sredi te stalno tu u nama i grubo nas i brutalno izjeda.

Je li se mogue apsolutno osloboditi toga sredi ta? Ponajprije valja primijetiti da to je vei na napor da ga se oslobodimo, samo sredi te, na e vlastito 'sebe', zbog toga napora sve vi e jaa. Kod onih koji se upu taju u kojekakva razmatranja, poku avajui da sebi ne to nametnu, 'ja' koje se s tim naporom poistovjeuje od njega biva zarobljeno, pa ovjek ka e: Uspio sam, ali sredi te jo uvijek predstavlja njegovo 'ja'.

Sloboda znai odsutnost napora; to ne znai da svatko mo e raditi to mu drago, jer to i opet ukazuje na kretanje vlastitoga 'sebe'.

Pa onda, to da uinimo? Ako u svoje oslobaanje ne kanite ulo iti nikakav napor zato to ste sagledali istinu da se ono sredi te tim vi e opire to je va napor vei, to onda da uinimo?

Pitalac me pita postoji li, pored onoga 'sebe', to ga stvaraju misao i slike koje iz nje proizlaze, i neko zbiljsko 'sebe'? Mnogo ljudi to pita. Indijci ka u da postoji neko najvi e naelo koje se naziva vlastito 'sebe', a i mi zami ljamo da osim na ega 'ja' postoji i neko zbiljsko 'sebe'. Svi vi, siguran sam, osjeate da s onu stranu na ega 'ja' postoji ne to to se naziva vi e 'sebe', uzvi eno ili vi nje 'sebe'. U trenutku kada upotrijebimo rije 'sebe', odnosno kada upotrijebimo bilo koju rije da bismo opisali ono to se nalazi s onu stranu na ega 'sebe', na ega 'ja', i opet e posrijedi biti na e 'sebe'.

Je li mogue biti slobodan od svojega 'sebe' - a da se ne moramo pretvoriti u biljku, postati rastreseni, na neki nain ludi? A to znai: je li mogue biti potpuno slobodan od vezanosti, a ona je jedan od atributa, jedno od svojstava na ega 'sebe'. ovjek se vezuje uz svoj ugled, svoje ime, svoja iskustva. Vezuje se uz ono to ka e. elite li odista biti slobodni od svojega 'sebe', to znai nevezanost, ali ona ne znai da se morate od svega odvojiti, postati ravnodu ni, be utni, iz svega se iskljuiti, jer je to i opet djelovanje va ega 'sebe'. Ranije je ono bilo vezano, a sada ka e: Neu se vezati. A to je i opet kretanje na ega 'sebe'.

Kada u vama postoji zbiljska, duboka, temeljna nevezanost, koju ste postigli bez napora, tada iz toga dubokog osjeaja nevezanosti proizlazi odgovornost. Ne odgovornost prema va oj supruzi, prema djeci, nego duboki osjeaj odgovornosti. Hoete li tako postupiti? To je pravo pitanje. O svemu ovome mo emo do u nedogled govoriti, uobliavati to u raznorazne rijei, ali kada doe trenutak za provjeru, trenutak da prijeemo na djela, kao da to ne elimo uiniti; radije nastavljamo kao i do sada, lagano preinaujui svoj stutus quo, ali produ ujui s prepirkama.

Mogue je biti slobodan od vlastitoga iskustva, od vlastitoga znanja, od vlastitih nagomilanih opa aja - ako se u to hoete upustiti. I to ne zahtijeva nimalo vremena. Ovo je jedna od na ih isprika: treba nam vremena da bismo bili slobodni. Kada uvidite da je jedan od glavnih imbenika na ega 'sebe' upravo vezanost i kada uvidite do ega ta vezanost dovodi na ovome svijetu, te kako se odra ava u va em odnosu prema drugome, kao prepirke, razdvojenost, kao sva ru noa meusobnih odnosa - ako sagledate istinu o vezanosti, tada se i oslobaate vezanosti. Oslobaa vas va vlastiti opa aj. Hoete li tako postupiti?

2.

SIGURNOST

Pitanje: Mo e li u ovome apsolutna sigurnost?

ivotu za ovjeka postojati

Ovo je veoma ozbiljno pitanje; svi mi pri eljkujemo sigurnost, kako fiziku, tako prvenstveno i psihiku. Ako smo sigurni, bezbri ni u psihikome smislu, onda nas fizika sigurnost mo da i nee toliko brinuti. Traganje za psihikom sigurno u dolazi prije fizike sigurnosti.

Pitalac me pita postoji li apsolutna sigurnost za nas kao ljudska bia? Nama je sigurnost potrebna - kao djetetu koje se pripija uz majku; ako majka i otac djetetu ne posveuju dovoljno pa nje, ako ga ne okru uju nje no u i brigom, tada e se to na djetetovu mozgu i ivcima odraziti kao o teenje. Dijete mora imati fiziku sigurnost. No, za to tra imo psihiku sigurnost? Postoji psiha i ona tra i sigurnost, ali postoji li uope psihika sigurnost? Mi u svojim odnosima pri eljkujemo sigurnost - u odnosu na enu, djecu, u u obitelj. Mislimo da u toj vezanosti postoji stanovita sigurnost, ali kada otkrijemo da tu sigurnosti nema, bje imo odatle i poku avamo je pronai negdje drugdje.

Sigurnost poku avamo pronai u skupini, u plemenu u onome toliko slavljenom plemenu koje se naziva nacijom. A ta se nacija suprotstavlja drugoj naciji. Pomi ljati da se sigurnost u psihikome smislu nalazi u nekoj osobi, zemlji, vjerovanju, u va emu vlastitom iskustvu,

isto je to i tra iti fiziku sigurnost. Tra ei psihiku sigurnost, podijelili smo se na hinduiste, muslimane, idove, Arape, na one koji vjeruju u Isusa, one koji vjeruju u ne to drugo - a u svim tim Ijudima postoji te nja za sigurno u. Za psihikom sigurno u ljudi te e kroz raznorazne obmane, kroz obmanu da e sigurnost nai u kr anstvu, budizmu, hinduizmu, judaizmu, islamu, i tako redom, a sve je to stvorilo tek neku prividnu sigurnost, zato to se sve te vjere jedna s drugom bore. U asu kada to uvidite, prestajete bilo emu pripadati. Kada uvidite istinu da razum, odnosno misao, svoju sigurnost tra i u obmanama, ve e vam samo to opa anje donijeti umnost.

Netko sigurnost tra i u vjerovanju u hinduizam i u injenici da je hinduist, uza sve budalaste praznovjerice i bogove i obrede koje takvo vjerovanje ukljuuje. No time se suprotstavlja nekoj drugoj ljudskoj skupini ije su praznovjerice drugaije od njegovih, koja ima drugaije bogove, drugaije obrede. Ova e dva oprena elementa mo da jedan prema drugome i pokazivati neku sno ljivost, ali e u svojoj biti ostati antagonistiki. Izmeu ovoga dvoga postoji sukob, a ovjek tra i sigurnost u jednome ili u drugome. A onda najednom spozna da se oboje zasniva na obmani. To uvidjeti znai umnost; to je isto kao i uvidjeti opasnost. ovjek koji ostaje slijep za opasnost jest glupan, s njime ne to nije u redu. No, nitko ne vidi opasnost od tih obmana u kojima ljudi tra e sigurnost. ovjek u kojemu je umnost djelatna sagledava opasnost. U toj je umnosti apsolutna sigurnost. Misao je stvorila raznorazne oblike obmane - nacionalnost, klase, razne bogove, razna vjerovanja, razne dogme, razne

obrede i izvanredne religiozne praznovjerice koje su preplavile svijet - i u tim je oblicima potra ila sigurnost. I nitko ne vidi opasnost koja prijeti od te sigurnosti, od te obmane. Kada ovjek sagleda opasnost - ne kao ideju, ve kao stvarnu injenicu to sagledavanje znai umnost, uzvi eni oblik apsolutne sigurnosti. Apsolutna sigurnost, dakle, postoji: sastoji se u tome da iza la i otkrijemo istinu.

3.

EMOCIJE

Pitanje: Na e su emocije sna ne, a vezanost nam je jaka. Kako gledanje i sagledavanje umanjuju snagu i jainu tih emocija?

Poku aj da kontroliramo, potiskujemo ili sublimiramo emocije i vezanost ni u kojem sluaju ne umanjuje ovaj sukob, zar ne? Jesu li ovjekove emocije odista tako izuzetno sna ne da na nj djeluju? ovjek najprije mora imati svijest o tome, mora biti svjestan, mora znati ili uvidjeti, mora vidjeti da su mu emocije sna ne, kao i to da je vezan. A to se dogaa kada je ovjek toga svjestan?

ovjek je svjestan svoje vezanosti ili sna nih emocija kao to su mr nja, ljubomora, antagonizam, naklonost i nenaklonost. No, zasjenjuju li one, premda su tako sna ne, i kontroliraju li njegove postupke? ovjek

ispituje svoje emocije i vezanost koje su prividno veoma jake, gleda ih i vidi da one djeluju kao prepreke za jasno i nepomueno mi ljenje, za jasan postupak. Je li toga svjestan ili to uzima zdravo za gotovo? Ka e li: Da, emocije su mi veoma jake, strahovito sam vezan, ali ne marim za to. To je dio ivota. Nije va no to se moram truditi. Nije va no to se sa svakim moram svaati? No, kada netko ka e da je toga svjestan, to pod time misli - da to zna, da uvia? Je li misao uvianje vezanosti? ovjek ka e: Da, vezan sam - a izgovara li to vezan sam zbog djelovanja svojih misli?

Kada ovjek ka e: Vezan sam, je li to ideja ili injenica? injenica nije isto to i ideja. Na primjer, ovaj mikrofon: ja o njemu mogu izgraditi neku ideju, ali je mikrofon injenica. Mogu ga dotaknuti, vidjeti. Pa je li moja vezanost pojam, zakljuak, ili je to injenica? No, kada promatrate injenicu, ne ideju, ne zakljuak o injenici, nego samu injenicu, je li ta injenica razliita od vas koji injenicu promatrate?

Kada injenicu promatrate zahvaljujui ideji ili zakljuku koji ste od nekoga drugoga uli, zapravo i ne gledate samu injenicu. Ako injenicu gledate, ne mo ete je verbalizirati. Kako onda gledate na nju? Kao na ne to odvojeno od vas? Je li vezanost ne to to je od vas razliito ili je to dio vas? Mikrofon je ne to odvojeno od vas, ali su vezanost, emocija dio vas samih. Vezanost je isto to i 'ja'. Ako nema vezanosti, nema ni na ega 'ja'. Stoga je svjesnost o emocijama, o vezanosti, dio va e naravi, dio va ega ustrojstva. Gledate li sami sebe, nema podijeljenosti, nema dvojnosti izmeu na ega 'ja' i vezanosti. Postoji samo

vezanost, i to ne kao rije, nego kao injenica, osjeaj, emocija, posesivnost u vezanosti. Ta je vezanost injenica, ona je na e 'ja'.

Pa to u uiniti s tim svojim 'ja'? Dok je jo postojala podjela na 'ja' i vezanost, mogao sam poku ati da u vezi s time ne to uinim; mogao sam poku ati da tu vezanost kontroliram, mogao sam rei: Moram je potisnuti - to i inae cijelo vrijeme radimo. No, ako je ta vezanost isto to i 'ja', to da radim? Ni ta ne mogu uiniti; mogu samo promatrati. Ranije sam mogao na nju djelovati; sada ne mogu zato to je ona isto to i 'ja'. Sve to mogu uiniti jest da promatram. Nadasve va no postaje promatranje, a ne ono to ja u vezi s tim promatranjem inim.

Dakle, postoji promatranje, a ne nekakvo ja promatram. Postoji samo promatranje. Ponem li u okviru toga promatranja birati i ka em: Ne smijem se vezati, to je ve odmak, jer tvrdim da to nisam 'ja'. U promatranju nema odabira, nema usmjerenosti, postoji samo isto, apsolutno promatranje, a tada se stvar koja je promatrana rastae. Ranije ste joj se odupirali, kontrolirali je, potiskivali, djelovali na nju, ali je sada sva va a energija usredotoena na promatranje. Do vezanosti dolazi samo onda kada te energije nema dovoljno. Kada postoji potpuno promatranje, bez ikakva uplitanja na ih misli - za to bi misli uope i spadale ovamo? - tada vi samo promatrate isto onako kao to promatrate ono to nazivate muhom. Samo na isti nain promatrajte svoje emocije i vezanost: tada e se sva va a energija sabrati u tome promatranju. Prema tomu,

vezanost i ne postoji. Samo se nerazboriti ljudi vezuju, vezuju se samo oni koji ne vide sve ono to vezanost podrazumijeva. Takvi Ijudi prevladavaju u svijetu, oni su na ovome svijetu jai element, a mi se zapliemo u to vezivanje. No, kada vezivanje ponete pobli e ispitivati, vi e se u njega ne zapleete i vi e ne rasipate energiju na ne to to nema nikakva smisla. Energija vam je sada potpuno usredotoena na promatranje, pa dolazi do posvema njega raspr enja vezanosti. Provjerite, uinite to i vidjet ete da je tako. Ovu stvar morate ispitivati vrlo, vrlo pomno da bi vam prilikom promatranja um bio potpuno bistar. Samo e osoba koja nije pri punoj svijesti skoiti preko ruba litice. Pokrenite se u asu kada postanete svjesni opasnosti. Vezanost znai opasnost, zato to se iz nje raaju strah, tjeskoba, mr nja i ljubomora, opsjednutost i neopsjednutost - i sve to zajedno predstavlja strahovitu opasnost. A kada tu opasnost sagledate, treba prijei na djela.

4.

RIJEI

Pitanje: Za to um tako spremno prihvaa otrcane odgovore u vezi s problemima koji nas duboko pogaaju?

Za to itko prihvaa otrcano obja njenje ondje gdje je rije o velikome problemu? Za to itko ivi od rijei? To je

pravi problem. Za to su rijei postale tako silno va ne? ovjek trpi, pro ivljava silne patnje, a netko doe i dadne mu obja njenje, pa on u tome obja njenju tra i utjehu. Postoji Bog, postoji reinkarnacija, postoji ovo, postoji ono, postoji ne to drugo. ovjek prihvaa rije, obja njenje, zato to mu to donosi utjehu; vjerovanje donosi utjehu onda kada je ovjek na mukama, u stanju tjeskobe. Obja njenja to ih daju filozofi, psiholozi, sveenici, gurui i uitelji - od toga ovjek ivi, to znai da ivi ivotom iz druge ruke. Drugorazredna je osoba i zadovoljan je time. Rije 'Bog' jest simbol. Simboli postaju izuzetno va ni, poput zastave. Za to na um tako postupa? Mnogo itamo o mi ljenju drugih ljudi, o dogaajima gledamo na televiziji. Uvijek nam drugi ljudi, netko drugi tko je daleko odavde, govore to moramo initi. Um nam je time osakaen i uvijek ivimo ivotom iz druge ruke.

Takvi se ljudi nikada nisu zapitali: Mogu li ja biti svjetlost samome sebi - ne neija tua svjetlost, Isusova ili Buddhina svjetlost? Mo e li ovjek biti svjetlost samome sebi? A to znai bez imalo sjenke, jer biti svjetlost samome sebi znai da se ta svjetlost nikada ne gasi nekim umjetnim putem, zbog okolnosti, zbog tuge, sluajno. Mo e li ovjek to biti samome sebi? Mo e, ali samo onda kada za njegov um nema nikakva izazova zato to je potpuno budan.

No mnogima su od nas izazovi potrebni zato to mnogi od nas spavaju - spavamo zato to su nas uspavali svi na i filozofi, svi na i sveci, svi na i bogovi i sveenici i politiari. Uspavali su nas, a mi i

ne znamo da spavamo: mislimo da je ovakvo stanje normalno. ovjek koji eli samome sebi biti svjetlost mora se svega toga osloboditi. ovjek mo e samome sebi biti svjetlost onda kada njegovo vlastito 'ja' prestane postojati. Tada se ta svjetlost pretvara u onu vjenu, svevremenu, neizmjernu svjetlost.

5.

UVID

Pitanje: Zar uvid nije isto to i intuicija? Biste li rekli koju rije o toj iznenadnoj jasnoi misli koja se javlja kod nekih ljudi? to mislite pod uvidom i je li on ne to trenutano ili mo e biti neprekidan?

U raznim se svojim izlaganjima ovaj govornik (1) poslu io rijeju 'uvid' ((1) Ovdje, kao i u nekoliko navrata kasnije, Krishnamurti samoga sebe spominje u treem licu, i to kao 'govornika', tj. nekoga kome se, eto, pru ila prilika da drugima ne to ka e.).

Uvid znai vienje unutar stvari, unutar cijeloga kretanja neke misli, na primjer, unutar cijeloga kretanja Ijubomore. On znai opaziti narav pohlepe, vidjeti cijeli sadr aj tuge. Uvid nije analiza, nije vje ba na e intelektualne sposobnosti niti je plod znanja. Znanje je ono to smo, zahvaljujui iskustvu, u pro losti sakupili i pohranili u mozgu. Nema potpunoga znanja, pa

prema tome iza znanja uvijek slijedi neznanje, poput dvaju konja koji su upregnuti jedan iza drugoga. Ako se promatranje ne zasniva na znanju, odnosno na intelektualnoj sposobnosti, naime, na rasuivanju, istra ivanju i analizi, o emu se onda radi? Cijelo pitanje i jest u tome. Pitalac me pita je li rije o intuiciji. Intuicija je prilino varava rije koja se upotrebljava na razne naine. Pojava intuicije mo e biti i plod elje. ovjek mo e ne to eljeti, a onda nekoliko dana poslije u vezi s time imati intuitivni do ivljaj, pa e misliti da je njegova intuicija izuzetno znaajna. No ako se malo zadubi u to, mo da e otkriti da mu se intuicija temelji na elji, strahu ili pak na raznim vidovima ugode. Zato smo sumnjiavi u pogledu te rijei, pogotovu kada se njome slu e ljudi koji su poprilino skloni romantici, poprilino skloni ma tarijama, sentimentalnosti i traganju za neim. Takvi e Ijudi svakako imati intuitivne do ivljaje, ali e se u tome oslanjati na neku oitu elju koja samu sebe zavarava. Ostavimo stoga rije 'intuicija' za trenutak po strani.

A to je onda uvid? To znai trenutano opa anje koje mora biti istinito, logino, zdravo i razumno. Djelovanje uvida mora biti trenutano, a ne da ovjek ima uvid u ne to i ni ta ne poduzme u vezi s time. Ako netko ima uvida u cijelu narav neke misli, tu se javlja trenutano djelovanje. Mi ljenje je odaziv na ega pamenja, a pamenje je iskustvo, znanje pohranjeno u mozgu. Pamenje se odaziva na pitanje: Gdje ivite? - i vi odgovarate. Kako se zovete? - odgovor odmah sti e. Misao je plod odaziva nagomilanoga iskustva i znanja, pohranjenih kao pamenje. Misao se zasniva na znanju ili je njegov ishod, pa je i ograniena zato to je i znanje

ogranieno. Misao nikada ne mo e biti sveobuhvatna, pa je, prema tome, vjeito ograniena, omeena, uska. A uvid u nju znai postojanje nekoga djelovanja koje nije puko ponavljanje te misli. Imati uvida, recimo, u narav raznih organizacija znai promatranje bez prisjeanja, bez izno enja argumenata 'za' i 'protiv'; znai samo sagledavanje cijeloga kretanja i naravi elje za organizacijom. ovjek ima uvid u to i djeluje polazei od toga uvida, pa je njegovo djelovanje logino, razumno i zdravo, a ne da ovjek ima uvida u ne to, pa radi suprotno od svoga uvida, jer onda uvida i nema.

Zagledajte se, na primjer, u rane i pozljede koje trpimo jo od djetinjstva. Svi ljudi iz raznoraznih razloga trpe pozljede, od djetinjstva pa sve do smrti. U psiholo kome smislu, oni u sebi nose ranu. E pa, zagledajte se u cijelu narav i ustrojstvo te pozljede. Pozlijeeni ste, ranjeni ste u psiholo kome smislu. Mo da ete otii psihologu, psihoanalitiaru, psihoterapeutu, a on e mo da pronai trag uzroku va e pozljede; u djetinjstvu vam je majka bila ovakva, a otac onakav, i tako dalje, ali puko traganje za uzrokom nee otkloniti pozljedu. Ona je tu. Posljedice su te pozljede osamljivanje, strah, otpor, a sve to zato da izbjegnemo daljnje pozljede, pa prema tome iz toga slijedi i zatvaranje u samoga sebe. Sve vam je to poznato, cijeli taj proces trpljenja pozljede. Pozljeda je slika koju ste vi sami za sebe stvorili o sebi. Stoga ete se oevidno osjeati pozlijeenima sve dok ta slika bude prisutna u vama. A kada u sve to imate uvida - i to bez psihoanalize - kada to u trenutku opazite, tada je uvid ve i sam taj opa aj; on od vas zahtijeva svu va u pozornost i energiju, pa se u tome pozljeda rastae. U tome e se uvidu pozljeda

potpuno rastoiti, ne ostavljajui ni traga za sobom, pa vas prema tome vi e nitko nee moi pozlijediti. Slika koju ste bili o sebi stvorili vi e ne postoji.

6.

ODGOJ

Pitanje: Kakvo znaenje ima povijest u odgoju mladih?

Svakome tko je itao povijesne knjige sasvim je jasno da se ovjek bori protiv prirode, pobjeuje ju i uni tava te zagauje okoli ; ovjek se bori protiv ovjeka; ratova je uvijek bilo. ovjek se bori zato da bude slobodan, a postaje robom ustanova i organizacija od kojih se poku ava otrgnuti, ali samo zato da bi stvorio nov niz ustanova i organizacija. To je vjena borba za slobodu. Povijest ovjeanstva povijest je plemenskih ratova, feudalnih i kolonijalnih ratova, ratova izmeu kraljeva i izmeu naroda, a sve to jo uvijek traje; plemenski je duh postao nacionalan i sofisticiran, no to je jo uvijek plemenski duh. U ovjekovu je povijest ukljuena i njegova kultura; to je povijest ljudskoga bia koje je pro ivjelo sve oblike patnje, raznorazne bolesti, ratove, religiozna vjerovanja i dogme, progone, inkviziciju, muenje u ime Bo je, u ime mira, u ime ideala.

Pa kako da o svemu tome pouavamo mlade ljude? Ako je posrijedi pria o ovjeanstvu, pria o ljudskim biima, onda su i odgojitelji i mladi ljudi ljudska bia; to je njihova pria, a ne tek pria o kraljevima i ratovima, to je pria o njima samima. Kako odgojitelj mo e pomoi ueniku da razumije priu o samome sebi, priu koja je pria o pro losti iz koje je i on sam proiza ao? U tome je problem. Pretpostavimo da ste vi odgojitelj, a ja uenik, kako biste mi pomogli da shvatim cijelu narav i ustrojstvo samoga sebe - mene koji sam ovjeanstvo u cjelini, a moj je mozak plod mnogih milijuna godina? Sve je u meni, i nasilje, i nadmetanje, agresivnost, grubost, okrutnost, strah, u itak i uzgredna radost i onaj laga ni da ak ljubavi. Kako ete mi pomoi da sve to shvatim? Odgojitelj mora razumjeti samoga sebe te tako i meni, kao ueniku, pomoi da samoga sebe shvatim. Rije je, dakle, o komunikaciji izmeu uitelja i mene, i u tome komunikacijskom procesu uitelj uspijeva razumjeti samoga sebe, a meni pomoi da sebe razumijem. To ne znai da uitelj ili odgojitelj najprije mora razumjeti sebe pa tek onda uiti druge - to bi mo da potrajalo do kraja njegova ivota - ve da izmeu odgojitelja i osobe koju valja odgojiti postoji odnos uzajamnoga ispitivanja. Mo e li se tako postupati s djetetom ili s uenikom u mladim godinama? Na koji biste se nain vi toga prihvatili? To je pravo pitanje.

Kako biste se u to upustili kao roditelj, kako biste svome djetetu pomogli da shvati cjelokupnu narav i ustrojstvo svojega uma, svojih elja, svojih strahova - sav onaj poticaj to ga predstavlja ivot? To je krupan problem.

Jesmo li spremni, kao roditelji i kao uitelji, da stvorimo nov ljudski nara taj, jer ovdje se upravo o tome radi - potpuno razliit ljudski nara taj, obdaren potpunu razliitim umom i srcem? Jesmo li za to spremni? Ako ste roditelj, hoete li se za ljubav svoga djeteta ostaviti pia, cigareta, marihuane, odrei se cijele ove drogirane kulture i pripaziti na to da i vi i va e dijete postanete valjana ljudska bia?

Rije 'valjan' znai 'onaj koji dobro pristaje uz ne to' u psiholo kome smislu, bez ikakva trenja, poput dobrih vrata, razumijete li? Poput ispravna motora. A 'valjan' takoer znai i cjelovit, nerastrgan, neraskidan. Jesmo li spremni da, slu ei se odgojem, stvorimo valjano ljudsko bie, ljudsko bie koje se niega ne boji - koje se ne boji svojega susjeda, koje se ne boji budunosti, koje se ne boji toliko drugih stvari, bolesti i siroma tva? I jesmo li spremni da djetetu i samima sebi pomognemo u postizanju cjelovitosti? Rije 'cjelovitost' isto tako znai i biti cio i rei ono to mislite, a ne da jedno govorite, a drugo radite. Cjelovitost podrazumijeva estitost. Mo emo li biti estiti ako se hranimo tlapnjama te romantinim i spekulativnim idealima i vrstim uvjerenjima? Mo da smo estiti u svojemu uvjerenju, ali to ne podrazumijeva cjelovitost. Kako sada stvari stoje, donosimo djecu na svijet, mazimo ih do druge ili tree godine ivota, a onda ih poinjemo pripremati za ratovanje. Povijest nije Ijudska bia niemu nauila; kolike li su majke plakale za sinovima poginulim u ratu, a mi jo uvijek nismo u stanju zaustaviti to udovi no uzajamno ubijanje.

Ako namjeravamo pouavati mlade ljude, moramo u sebi osjeati zahtjev za valjano u. Valjanost nije ideal; ona znai biti cjelokupan, nositi u sebi cjelovitost, ne bojati se, ne biti zbunjen, a to nisu ideali, nego injenice. Mo emo li se dr ati injenica i tako stvoriti valjano ljudsko bie, slu ei se odgojem? elimo li odista drugaiju kulturu, drugaije Ijudsko bie, obdareno umom koji se niim ne da smutiti, koji se niega ne boji, koji posjeduje to svojstvo cjelovitosti?

7.

ZNANJE

Pitanje: Za to je znanje, kako ste rekli, uvijek nepotpuno? Kada ne to promatra, je li ovjek svjestan da promatra ili je svjestan samo onoga to promatra? Navodi li ga ta svjesnost na ra lanjivanje? to je psiholo ko znanje?

Od koga oekujete da vam odgovori na ova pitanja, od Delfijskoga proroi ta, visokoga crkvenog dostojanstvenika, astrologa, proroka, nekoga tko sudbinu ita iz listia aja? Od koga oekujete da vam odgovori na ova pitanja? No, kada ste ih ve postavili, mo emo svi zajedno porazgovarati o njima, a ne da na njih odgovaram ja kao govornik, a vi da prihvatite ili odbijete odgovor i odete nezadovoljni, govorei: Potratio sam jutro. Kada bismo mogli ozbiljno porazgovoriti o ovim

pitanjima, tako da se obojica unesemo u problem, tada biste vi sami sebi dali odgovor, a ne da to bude odgovor nekoga drugog koga ste slu ali kako odgovara na ta pitanja. Mo ete govoriti o raku, a da ne bolujete od njega; no ako imate rak, on vas se itekako tie, tiu vas se bol, tjeskoba i strah to ih on stvara.

Za to je znanje uvijek nepotpuno? to je znanje i to mislimo kada ka emo: Znam ili poznajem? Mo da ete rei: Poznajem svoju enu, ili svoga mu a, svoju djevojku ili momka. Poznajete li ih odista? Mo ete li ikada znati sve o njima? Niste li vi mo da sebi o njima stvorili neku sliku? Je li slika isto to i injenica? Poznavanje je vrlo ograniena stvar, a i u znanosti je znanje ogranieno; znanstvenici poku avaju otkriti to se nalazi izvan granica materije, pa iako su u tome pogledu stekli silno znanje, jo to nisu uspjeli otkriti. Znanje i neznanje uvijek idu zajedno; nepoznato s poznatim. Znanstvenici ka u: zahvaljujui materiji, otkrit emo to bismo mogli biti izvan granica materije. No, kao Ijudska bia, mi smo materija. Na je um tvar. Za to se u to upu tamo, jer - ako se um mo e sam probiti kroz to, postaje li zbog toga vjerojatnijom mogunost da emo doprijeti do onoga to je izvor svih stvari?

Znanje o samome sebi isto je tako ogranieno. Te im li za time da upoznam samoga sebe, mogu se baviti psihologijom, mogu raspravljati s psiholozima, psihoanalitiarima, psihoterapeutima, psihobiolozima, ali e takvo znanje uvijek biti ogranieno. No, prodrem li u taj entitet zvan 'ja', tada se javlja mogunost da odem beskonano daleko izvan tih granica. Ovo je ne to veoma va no,

ne to bez ega ivot ima veoma malo smisla, zapravo, nema nikakva smisla osim smjenjivanja u itka i boli, nagrade i kazne - to je obrazac po kojemu ivimo. To psiholo ko znanje to smo ga stekli stvorilo je obrasce kojima smo sada obuhvaeni. Znanje, bilo ono fiziolo ko ili psiholo ko, uvijek je nu no ogranieno.

Kada ne to promatra, je li ovjek svjestan da promatra ili je svjestan samo onoga to promatra? Navodi li ga ta svjesnost na ra lanjivanje? to mislimo kada ka emo 'promatranje'? Postoji vizualno izvanjsko promatranje - promatranje drveta - a isto tako i unutarnje promatranje. Postoji izvanjsko slu anje uhom, a isto tako i unutarnje slu anje.

Kada promatramo, promatramo li odista ili promatramo samo uz pomo rijei? Naime, ako promatram stvar koju nazivamo drvetom i ka em 'drvo', onda promatram uz pomo rijei. A mo emo li ispitati je li mogue promatrati bez rijei? Ta, rije je postala va nijom od gledanja. Mu promatra enu, odnosno ena mu a, poma ui se svim svojim sjeanjima, prikazima, osjetima i podra ajima. Nikada izravno ne promatraju jedno drugo.

Mo emo li osobu s kojom prisno ivimo promatrati bez slike, bez utvare, bez zamisli o njoj? Mo da i jesmo sposobni za opa anje stvari koju nazivamo drvetom ne poma ui se rijeima. To je prilino lako, samo se u to treba upustiti. No, promatrati osobu s kojom ivite ne koristei se svime ega se sjeate o toj osobi nije ba tako lagano.

Ovo promatranje uz pomo slike, uz pomo nagomilanoga sjeanja, nije nikakav odnos. To je odnos jedne utvare s drugom utvarom, a mi to nazivamo odnosom. No, promotrite li ovo pobli e, vidjet ete da nije rije ni o kakvu odnosu, ve o zamisli jedne osobe suprotstavljene zamisli neke druge osobe.

Pa mo emo li onda promatrati, ne upu tajui se u apstrakcije ili zamisli o onome to promatramo? To je ono to se podrazumijeva pod psiholo kim znanjem; u psiholo kome smislu, ispravno ili neispravno, izgraujem vei dio znanja o svojoj eni, a ono ovisi o mojoj sposobnosti primanja dojmova, ovisi o mojoj ambiciji, pohlepi, zavisti, ovisi o mojem djelovanju koje je usredotoeno samo na sebe. Takvo nas znanje spreava u stvarnome promatranju ive osobe. A ja elim da se s tim ivim stvorom nikada ne susretnem, jer ga se bojim. Mnogo je sigurnije nositi u sebi sliku o toj osobi negoli gledati toga ivog stvora. Moje je psiholo ko znanje prepreka istome promatranju. Mogu li se toga znanja osloboditi? Mo e li stroj s pomou kojega se grade te slike prestati s radom? Nosim u sebi te slike o svojoj eni i one su ovdje: ta injenica ima svoju te inu, poput kamena na vratu. Kako da ga se rije im? Je li kamen, ta slika na mome vratu, ne to to se razlikuje od promatraa? Je li ta slika, taj teret na mome vratu, ne to to se razlikuje od promatraa koji ka e: Nosim u sebi takve i takve slike?

Razlikuje li se promatra koji ka e: Nosim u sebi takve slike; kako da ih se rije im? od slika koje promatra. Oevidno, ne.

Stoga je promatra tvorac slika koji te slike stvara, a onda se od njih odvaja govorei: to da s njima radim? To je nain na koji svi mi ivimo, to je obrazac na ih postupaka, to je na e mirenje s onime na to smo navikli, pa to prirodno i prihvaamo. No, sada govorimo o neemu posve drugom, naime o tome da su promatra i ono to se promatra jedno te isto.

Moramo jo istra iti i to je promatra. Promatra je plod svojih vlastitih iskustava; on je sam svoje vlastito znanje, vlastito sjeanje, vlastiti strah, vlastita tjeskoba pro lost. Promatra uvijek ivi u pro losti; iako sam sebe cijelo vrijeme nastoji preinaiti da bi se susreo sa sada njo u, jo je uvijek ukorijenjen u pro losti. Postoji vremensko kretanje u kojemu se pro lost preinauje u sada njost i prelazi u budunost. To je psiholo ko ubrzanje ili vremensko kretanje.

Kada promatramo, promatramo kroz sliku koju smo sami sebi stvorili o nekoj stvari ili nekoj osobi. Mo emo li tu stvar ili osobu promatrati bez te slike? Naime, mo e li u promatranju promatra biti odsutan? Takva se slika javlja kada gledamo osobu koju veoma prisno poznajemo; to nekoga prisnije poznajemo, slika je tonije odreena. Mo emo li tu osobu gledati ne poma ui se takvom slikom? Naime, mo emo li tu osobu gledati bez promatraa? Tako bi izgledalo isto promatranje.

Navodi li nas svijest o ovome na ra lanjivanje? Oevidno, ne. to mislimo pod ra lanjivanjem i tko je tu ra lanjiva? Pretpostavimo da ja sam sebe ra lanjujem; tko je tu ra lanjiva? Je li ra lanjiva netko tko se od mene razlikuje? Oevidno, ne.

Mi sada nastojimo otkloniti sam nain na koji se gradi sukob meu ljudskim biima, sukob koji postoji sve dok postoji i podjela. Upravo podjela u meni stvara podjelu izvan mene. Unutarnja je podjela ako ka em da sam Indijac. Poistovjeivanje sa slikom Indijca pru a mi sigurnost. Stoga se vrsto dr im te slike, to je besmislica, jer u slici nema sigurnosti. A i muslimani, Arapi i idovi jednako postupaju, pa jedni drugima skaemo za vrat.

Kada je promatra u psiholo kome smislu isto to i ono to se promatra, sukoba nema, jer nema ni podjele. Da razjasnim: um nam je obuen i odgojen za tu podjelu, za uvjerenje da su moje 'ja' i ono to promatram razliiti jedno od drugoga - moja su ljutnja i ljubomora ne to to se razlikuje od mene, pa prema tome u vezi s njima moram ne to uiniti, kontrolirati ih, suzbiti, prevladati ih, djelovati na njih. No, kada su moja ljutnja i ljubomora isto to i 'ja', to se dogaa? Sukob se otklanja, a obrazac se raspada. Raspao se obrazac koji je predstavljao mirenje mojega uma s neim. To je zavr etak jedne stvari i poetak neega drugog. Ako se obrazac raspadne i borba okona, to se zbiva? Dolazi do novoga ubrzanja, do novoga kretanja.

Vi promatrate drvo i u to se promatranje uplie rije 'drvo'; u asu kada ga ugledate, rei ete: To je drvo, odnosno, leptir, jelen, ili pak planina ili rijeka; va a reakcija nije neposredna. A i tu reakciju mo emo promatrati i odlo iti je na stranu tako da nam ostane samo promatranje drveta, ljepota njegovih obrisa, njegova dra est, njegova kakvoa. E pa, postupite tako u odnosu na osobu s kojom ivite, s kojom ste prisno povezani - promatrajte tu osobu bez ijedne unaprijed stvorene slike. Tada va odnos postaje ne to izuzetno.

Pretpostavimo da neka ena nema o svome mu u nikakve unaprijed stvorene slike; to je onda njihov odnos za njezina mu a? Mu je nasilan, a ena to nije. Postoji li meu njima ikakav odnos - osim, mo da, osjetilnoga, spolnoga - postoji li meu njima ikakav odnos? Oevidno, ne, ali oni ipak ive u istoj kui. Pa to da mu onda uini? Prije svega, ivot u kojemu bi mo da mogla postojati stvarna, duboka ljubav ne to je veoma izuzetno. ena nema unaprijed stvorenih slika o svome mu u, ali on o njoj ima takve slike, neke zamisli i cijelo ih vrijeme gomila. A oni ive u istoj kui. I to se dogaa? Ona je slobodna, a on nije. On eli da i ona ima neku sliku o njemu, jer je tako navikao. Tako ovaj nadasve destruktivan odnos i dalje traje, sve dok ona ne ka e: Dosta. Hoe li se razvesti od njega, napustiti ga? Mo da se, budui da ona o njemu nema unaprijed stvorenih slika, u kui stvori neka potpuno drugaija atmosfera. On se osvje uje zato to je ona nepokolebljiva - razumijete li? - poinje joj se pribli avati. Susreo se s neim nepokolebljivim i ne to se s njime poelo dogaati.

8.

BOL

Pitanje: Ne raa li se misao kao obrana od boli? Dijete poinje misliti zato da bi se odvojilo od fizike boli. Je li misao - koja je psiholo ko znanje - plod boli ili je bol plod misli? Kako se ovjek mo e uzdii iznad oblika obrane koje je razvio u djetinjstvu?

Zabodite iglu u nogu i javit e se bol, a za njim i tjeskobna zabrinutost hoe li bol ikada prestati. To je misaono ubrzanje, ivana reakcija, a potom nastupa poistovjeivanje s tom reakcijom, pa ovjek ka e: Nadam se da e prestati i ubudue to ne smijem osjeati. Sve je to dio misaonoga ubrzanja. Strah je dio bola; postoji li strah u kojemu nema misli?

Jeste li ikada izvodili pokuse u odvajanju misli od bola? Sjednite u zubarski stolac i neko vrijeme promatrajte stvari oko sebe; va e um promatrati ni sa ime se ne poistovjeujui. I to je ostvarivo. Sjedio sam u zubarskome stolcu etiri sata; nijedna jedina misao nije mi pala na um.

Kako se ovjek mo e uzdii iznad oblika obrane koje je odnjegovao u djetinjstvu? Hoe li otii psihoanalitiaru? Mo da e pomisliti da je to najlak i nain i da ga psihoanalitiar mo e izlijeiti od svih problema koji

proizlaze iz njegova djetinjstva. Ne mo e. Jedva ih mo e u poneemu izmijeniti. Pa to emo uiniti? Nema nikoga kome bismo po li. Hoemo li se s time suoiti? Nema nikoga.

Jesmo li se ikada suoili sa injenicom da nema nikoga kome bismo mogli otii? Bolujemo li od raka, mo emo otii lijeniku, to je razliito od psiholo koga znanja to smo ga razvili u djetinjstvu, a koje u ovjeku uzrokuje neurozu; veina ljudi i jest neurotina.

Pa to da onda uinimo? Kako emo u ovome pomalo neurotinome svijetu, u kojemu su svi na i prijatelji i poznanici lagano neuravnote eni, znati da smo i mi neuravnote eni? Ne mo emo nikamo poi po pomo, pa se tako u na emu umu stvara misao o tome da vi e ne ovisimo o drugima, o knjigama, o psiholozima, o neijem autoritetu? to se dogaa u na emu umu kada stvarno spoznamo da nikamo ne mo emo poi po pomo? Neurotinost je plod ovisnosti. ovjek ovisi o svojoj eni, o svojem lijeniku; ovisi o Bogu ili o psiholozima. Izgradio je niz ovisnosti oko sebe, nadajui se da e u tim ovisnostima biti siguran. A kada otkrije da ni o kome ne mo e ovisiti, to se dogaa? U njemu dolazi do strahovitoga psiholo kog preokreta, a obino se s time nerado suoava. ovjek ovisi o svojoj eni, a ona ga potie na to da bude o njoj ovisan, i obrnuto. To je dio njegove neuroze, ali je on ne odbacuje, nego je ispituje. Mo e li se osloboditi toga da ovisi o svojoj eni - naravno, u psiholo kome smislu? Uinit e to zato to je upla en; ne to eli od nje, seks ili pak ovo ili ono. Ili ga ona

ohrabruje u njegovim vlastitim zamislima, poma e mu da bude nadmoan, da bude ambiciozan, ili mu pak ka e da je sjajan filozof.

No primijetit ete da samo stanje ovisnosti o drugome mo e biti uzrokom dubokoj psiholo koj neurozi. Kada ovjek razbije taj obrazac, to se dogaa? Postaje razborit! Mora u sebi imati takvu razboritost da bi otkrio to je istina. Ovisnost je u njemu postojala od djetinjstva, bila je imbenik koji je slu io za obranu od boli i pozljede, imbenik koji je donosio utjehu, emocionalnu hranu i ohrabrenje sve je to u ovjeku izgraeno, ovjek je dio toga. Ovaj uvjetovani um nikada ne mo e otkriti to je istina. Ne ovisiti ni o kome znai da je ovjek sam, a biti potpun, cjelovit - to znai razboritost; iz razboritosti se potom raaju razumnost, jasnoa i cjelovitost.

9.

ISTINA

Pitanje: Danas openito prevladava pretpostavka da je sve relativno, da je sve stvar osobnoga shvaanja, da ne postoji ne to to bi se moglo nazvati istinom ili injenicom koja ne ovisi o vlastitome opa aju. Kako da inteligentno uzvratimo na takvo vjerovanje?

Shvaamo li mi sve doista tako osobno da je za nas istina samo ono to ja vidim, ono to vi vidite? Da su moje mi ljenje i va e mi ljenje jedine injenice kojima raspola emo? Ovim se pitanjem upravo to podrazumijeva: da je sve relativno, da je dobrota relativna, da je zlo relativno, da je ljubav relativna. Ako je sve relativno (to jest, nije cjelovito, potpuno, nije istina), tada su relativni i na i postupci, na e sklonosti, na i meusobni odnosi, i mogu se okonati kada god se to nama prohtije, kada god nam vi e ne budu po volji.

Postoji li ne to to se zove istina odvojeno od osobnoga vjerovanja, odvojeno od osobnoga mi ljenja? Postoji li istina kao takva? U stara su vremena ovo pitanje postavljali grki filozofi, hinduisti i budisti. Jedna se od neobinosti sastoji u tome to se u istonim religijama sumnja ohrabrivala - ohrabrivani smo da sumnjamo, da postavljamo pitanja - a u u zapadnoj se religiji radije gu ila i nazivala herezom.

Odvojeno od osobnih mi ljenja, opa anja, iskustava koja su uvijek relativna, ovjek mora vlastitim snagama otkriti postoji li neki opa aj, neko vienje koje predstavlja apsolutnu, a ne relativnu istinu. Kako da to otkrijemo? Ako ka emo da su osobna mi ljenja i opa aji relativni, tada apsolutna istina kao takva ne postoji, jer je sve relativno. U skladu s time, i na e pona anje, na e vladanje, na nain ivota, relativni su, usputni, nepotpuni, necjeloviti, raskidani.

Kako da otkrijemo postoji li istina kao takva, istina koja je apsolutna, koja je potpuna, koja se nikada ne mijenja

u ozraju osobnih shvaanja? Kako da na razum, um, misao to otkriju? Zadubit emo se u ne to to zahtijeva mnogo istra ivanja, u neki postupak iz svakodnevnoga ivota, u odbacivanje svega la noga - i to e biti jedini nain da se toga prihvatimo.

Ako u nama postoji neka obmana, ma tarija, slika, romantini pojam o istini ili o ljubavi, onda nas upravo ta prepreka ometa u napredovanju. Mo emo li estito istraiti to je obmana? emu duguje svoj postanak? Gdje joj je korijen? Ne znai li ona poigravanje s neim to nije stvarno?

Stvarno je ono to se dogaa, bilo to ne to to se mo e nazvati dobrim, lo im ili nijednim od toga dvoga; to je ono to se stvarno zbiva. Kada smo nesposobni da se suoimo s onim to se u nama stvarno zbiva, obmanjujemo sami sebe da smo od toga pobjegli. Ako se nevoljko ili sa strahom suoavamo s onime to se stvarno de ava, ve i samo to izbjegavanje stvara obmanu, nekakvu ma tariju, neki romantini pomak, bijeg od onoga to jest. Rije 'obmana' podrazumijeva odmak od onoga to jest.

Mo e li ovjek izbjei taj pomak, taj bijeg od stvarnosti? A to je stvarno? Stvarno je ono to se dogaa, ukljuujui tu i odgovore, zamisli, vjerovanja i mi ljenja to ih ovjek u sebi nosi. Suoiti se s time znai ne obmanjivati se.

Do obmane dolazi samo kada postoji odmak od injenice, od onoga to se dogaa, onoga to stvarno jest. Pri razumijevanju onoga to jest, ne prosuuje osobno mi ljenje, nego stvarno promatranje. ovjek ne mo e promatrati to se stvarno zbiva ako njegovo vjerovanje ili pogled na stvari tome promatranju pridaje neka svojstva; tada je rije o izbjegavanju da razumijemo ono to jest.

Uzmogne li ovjek sagledati ono to se stvarno zbiva, uspjet e mu da potpuno izbjegne bilo kakav vid obmane. Je li to mogue uiniti? Mo e li ovjek stvarno promatrati svoju ovisnost, bilo ovisnost o nekoj osobi, o nekome vjerovanju, o nekome idealu ili o nekakvu iskustvu koje mu je donijelo silna uzbuenja? Takva ovisnost neizbje no dovodi do obmane.

Tako je u umu koji vi e sam sebe ne obmanjuje, koji ne gradi pretpostavke, koji ne do ivljava halucinacije, koji ne udi za time da se domogne nekoga iskustva o onome to se naziva istinom, zavladao red. U njemu sada vlada red. Nema smuenosti uzrokovane obmanama, zavaravanjima, halucinacijama; um je izgubio sposobnost da stvara obmane. Pa to je onda istina? Astrofiziari, dakle, znanstvenici, koriste misao zato da bi istra ivali tvarni svijet oko sebe, prelaze granice fizike, izlaze izvan njezinih granica, ali se uvijek kreu u izvanjskome svijetu. No, ako ovjek krene od svoje nutrine, vidjet e da je i njegovo 'ja' takoer tvar. I misao je tvar. Uspije li netko zai u svoju nutrinu, idui od injenice do injenice, poinje otkrivati to se nalazi s onu stranu tvarnoga. Tada mu se, ako odlui da do nje dopre, kao takva ukazuje apsolutna istina.

10.

NASILJE

Pitanje: Kako da istovremeno snosimo odgovornost za ono to se dogaa u svijetu oko nas i da ivimo svojim obinim, svakodnevnim ivotom? Kako treba ispravno postupati u odnosu na nasilje i kada se naemo suoeni s nasiljem?

Razlikuje li se ono to se dogaa u izvanjskome svijetu od onoga to se dogaa u unutarnjemu svijetu? U svijetu oko nas vlada nasilje, izuzetno velika uznemirenost, jedna kriza slijedi za drugom. Posvuda ratovi, podjele meu nacijama, vjerske razlike, razlike meu rasama i manjinama, jedan skup meusobno sustavno povezanih pojmova nasuprot drugome skupu. Razlikuje li se to od onoga to se zbiva u na oj nutrini? I mi smo isto tako nasilni, isto smo tako puni ta tine, strahovito neasni, za svaku priliku stavljamo razliitu krinku.

Rije je o kretanju koje je nalik na smjenjivanje plime i oseke. Mi smo kao Ijudska bia stvorili ono to se zbiva izvan nas i to se ne mo e promijeniti sve dok se mi kao ljudska bia ne promijenimo. U tome je korijen svega. elimo uiniti ne to u svijetu oko sebe, elimo da nam ustanove, vlada ili ne to slino bude bolje, ali nikada ne

ka emo da smo sve to sami stvorili. Sve dok se mi ne promijenimo, ni to se ne mo e promijeniti. Nakon milijuna i milijuna godina koje smo pro ivjeli, isti smo kao i ranije. U osnovi se nismo promijenili, pa i dalje svijetu nanosimo samo trajnu tetu.

injenica je da smo mi isto to i svijet, i to ne kao ideja, nego stvarno. Uoavate li razliku izmeu ideje i stvarnosti? ujemo tvrdnju da je ovjek isto to i svijet i stvaramo od toga ideju, apstrakciju, a potom o toj ideji raspravljamo, raspravljamo o tome je li ona istinita ili la na i gubimo je. No injenica je da mi jesmo isto to i svijet.

Stoga je ovjek odgovoran za promjenu svijeta, a to znai da je potpuno odgovoran za nain na koji ivi svoj svakodnevni ivot. Svrha toga ivota nije preinaavanje kaosa koji ovjeka okru uje, njegovo uljep avanje ili pak ovjekovo pristupanje ovoj ili onoj skupini ili ustanovi, ve korjenita preobrazba ovjeka kao dru tvenoga bia, a ono je isto to i svijet; inae dobro dru tvo i ne mo e postojati.

Mnogima se od nas ini te kim da se promijenimo, na primjer, da se ostavimo pu enja. Postoje ustanove koje e nam pomoi da ne pu imo! Vidite koliko ovisimo o ustanovama. Mo e li onda ovjek otkriti za to se ne mijenja, za to, kada vidi da ne to ne valja - 'ne valja' pod navodnicima - s time smjesta ne prekine? Znai li to da se nada kako e netko drugi unijeti reda u ovaj svijet, a on e se u taj red

samo neprimjetno uvui? Znai li to da smo indolentni, u psiholo kome smislu lijeni, nepoduzetni?

Koliko li samo godina ovjek utro i na to da ovlada pojedinim tehnikama, da zavr i neku visoku kolu, koled , fakultet, da postane doktor, a ni dana ne bi potro io na to da u sebi samome ne to promijeni.

Stoga ovjekova odgovornost le i u tome da provede korjenitu promjenu u samome sebi zato to je on isto i ostatak ovjeanstva.

to

Sljedee pitanje glasi: kako treba ispravno postupati u odnosu na nasilje i kada se naemo suoeni s nasiljem? Nasilje je isto to i ljutnja, mr nja, slaganje s okolinom, opona anje, pokornost. Odbijanje svega ovoga znai prihvaanje suprotnoga. Je li mogue biti slobodan od nasilja koje je dio na ega ivota, a naslijeeno je mo da jo od ivotinje - i to ne relativno, ve potpuno slobodan? A to znai biti slobodan od ljutnje, i to ne samo biti slobodan od ljutnje, nego da nam ljutnja i ne padne na um. Odnosno, biti slobodan od slaganja s okolinom ne znai nalaziti se izvan okvira takva slaganja, nego to slaganje postizati zahvaljujui usporedbi. ovjek uvijek ne to s neim usporeuje, u psiholo kome smislu - bio sam, bit u ili jesam ne to. Razum koji uvijek ne to s neim usporeuje, o neemu sudi, jest agresivan. Ako je razum pak slobodan od opona anja, sukladnosti i usporeivanja, tada e od njega potei ispravan postupak.

Mo e li na razum biti apsolutno slobodan od svakoga nasilja? A ako bude slobodan od njega, kako e odgovoriti na nasilje kada se na nj namjeri? Susretne li se s nasiljem lice u lice, kako e postupiti? Mo e li itko unaprijed suditi o tome to e uiniti kada se namjeri na nasilje? U mozgu, kada se suoi s nasiljem, dolazi do brze kemijske promjene, pa on reagira br e od munje. Cijelo na e tijelo reagira i odgovor je neposredan; ovjek na ljutnju ili mr nju mo da i nee uzvratiti ljutnjom ili mr njom, ali sama njihova prisutnost izaziva odgovor iz kojega onda slijedi odgovarajui postupak.

Pogledajte to se dogaa u prisutnosti ljutite osobe, ako smo svjesni njezine ljutnje i na nju ne odgovaramo. U trenutku kada je ovjek svjestan ljutnje druge osobe i ne reagira na nju, rije je o posve drugaijem odgovoru. Nagon nas tjera na to da na mr nju odgovorimo mr njom, na ljutnju ljutnjom, dolazi do kemijske promjene koja izaziva reakcije u ivanom sustavu; no, uti ajte sve to u prisutnosti ljutnje i va e postupak biti posve drugaiji.

11.

NADA

Pitanje: Nada da e sutra njica rije iti sve na e probleme spreava nas da sagledamo neizostavnu

hitnost promjene. Kako da se postavimo prema ovome pitanju?

to mislite pod buduno u? to je budunost? Ako je netko smrtno bolestan, za njega sutra njica mo e ne to znaiti, jer e sutra mo da ozdraviti. Stoga se moramo zapitati kakvo je znaenje budunosti. Pro lost poznajemo; u pro losti ivimo, a pro lost se kree u suprotnome smjeru od budunosti: prolazei kroz sada njost, sama sebe preinaujui, pro lost prelazi u ono to nazivamo buduno u.

Prije svega, jesmo li uope svjesni toga da ivimo u pro losti - u pro losti koja samu sebe neprestano preinauje, prilagouje se, iri se i skuplja, ali uvijek ostaje pro lost - pro lo iskustvo, pro lo znanje, pro lo razumijevanje, pro la radost, u itak koji se pretvorio u pro lost?

Budunost je pro lost, samo malo preinaena. Zato je neija nada u budunost jo uvijek samo pro lo kretanje prema onome to taj ovjek smatra buduno u. Razum se nikada ne odvaja od pro losti, a i budunost tvori razum koji djeluje, i misli u pro losti.

ivi

to je pro lost? Rasa koju smo naslijedili, ovjekova uvjetovanost kao hinduista, budista, kr anina, katolika, Amerikanca, i tako redom. Ona je obrazovanje to ga je ovjek dobio, iskustva koja je stekao, ozljede i radosti, kao i sjeanja. To je pro lost. To je ovjekova svijest. Mo e li ta svijest, sa svim vjerovanjem, svim dogmama,

svom nadom, svim strahom, svom e njom i svom obmanom koje sadr i ikada prestati postojati? Na primjer, mo e li netko tijekom dana njega jutra potpuno prekinuti svoju ovisnost o drugome? Ovisnost je dio ovjekove svijesti. U trenutku kada ovisnost prestaje, oito zapoinje ne to novo. No ovjek nikada ni ta potpuno ne okonava i u tome je neokonavanju njegova nada. Mo e li ovjek u svojoj du i, u svojoj nutrini, sagledati ovisnost i njezine posljedice i s time prekinuti? Pogledajte to znai ovisiti o nekome ili neemu i kako treba postupiti da bi se ta ovisnost smjesta dokinula.

No, treba li se korak po korak rje avati upravo sadr aja vlastite svijesti? To jest, korak se po korak rje avati Ijutnje, rje avati se ljubomore? Predugo bi to trajalo. A mo e li se sve to izvesti trenutano, smjesta? Naime, uzimati jednu po jednu stvar iz sadr aja vlastite svijesti i raskidati s njome oduzelo bi nam mnogo godina, mo da i cijeli ivot. Je li mogue sagledati cijeli sadr aj svijesti i prekinuti s njime - to je poprilino jednostavno, samo ako se toga prihvatimo? No na je razum tako oblikovan da mi vrijeme prihvaamo kao glavni imbenik u promjeni.

12.

TO ZNAI IVO?

Pitanje: to znai ne to vidjeti u svoj svojoj sveukupnosti? Je li uope mogue opaziti sveukupnost neega to se kree?

Mo emo li u potpunosti sagledati sveukupnost na e svijesti? Dakako da mo emo. ovjekovu svijest sainjava cjelokupan njezin sadr aj: ljubomora, nacionalna pripadnost, vjerovanje, iskustvo i tako redom; sve je to sadr aj onoga to nazivamo svije u i jezgra onoga to ini na e 'ja', na e 'sebe'. U redu? Da bismo ovu injenicu u potpunosti sagledali, moramo na nju upraviti potpunu pozornost. No ovjek rijetko na ne to upravlja potpunu pozornost. Upravi li potpunu pozornost na samu jezgru, na svoje 'sebe', sagledat e cjelinu.

I drugo je pitaoevo pitanje zanimljivo: Je li uope mogue opaziti sveukupnost neega to se kree? Kree li se na e 'sebe'? Kree li se sadr aj va e svijesti? Da, ali u svojim vlastitim granicama.

to se kree u svijesti - vezanost ili strah od onoga to bi se moglo dogoditi ako se uz ne to ne ve emo? Svijest se kree u okviru vlastitoga dosega, unutar vlastitoga ograniena podruja. A to ovjek mo e promatrati. Jesu li ovjekova svijest i ono to ona sadr i ne to ivo? Jesu li neije ideje ili vjerovanja ne to ivo? to znai ivo?

A je li sjeanje na iskustvo to smo ga pro ivjeli ne to ivo? Sjeanje, ne injenica; injenice vi e nema. A ovjek kretanje sjeanja naziva ivim. Sjeamo se iskustva koje je pro lo i to sjeanje nazivamo ivim. To sjeanje mo emo promatrati, ali ne mo emo promatrati ono ega vi e nema. Zato je ono to ljudi nazivaju ivim ne to to se dogodilo i ega vi e nema, a ono ega vi e nema zapravo je mrtvo; upravo zato ljudski razum i jest ne to mrtvo i u tome je tragedija ljudskoga ivota.

13.

INJENICE

Pitanje: Postoji li stanje kojemu nema opreke? Mo emo li ga upoznati i biti u vezi s njime?

Postoje li uope opreke, osim opreka kao to su ovjek- ena, tama-svjetlost, visoko-nisko, no-dan? Postoji li ne to to je opreno dobroti? Ako postoji, onda dobrota nije dobrota. Ne znam da li to razumijete. Ako postoji ne to to je opreno dobroti, onda mora da se i dobrota rodila iz te opreke. to je opreka? Izgradili smo pojam opreke i ka emo da je dobro opreka lo emu. Pa ako izmeu to dvoje postoji neki odnos ili ako jedno proistjee iz drugoga, onda je korijen dobroga uvijek u lo emu. Postoje li onda uope bilo kakve opreke? Netko

je nasilan; misao je stvorila nenasilje kao opreku nasilju, ali ta opreka nije injenica; prestanak nasilja posve je drugaije stanje od nenasilja.

Tu je opreku stvorio razum, bilo zato da ne bi morao djelovati ili zato da bi suzbio nasilje. A svi ti postupci imaju udjela u nasilju. No, ako uzmemo u obzir samo injenice, injenice nemaju opreka. ovjek mrzi; njegov mu razum, njegova mu misao, a i dru tvo govore da ne treba mrziti, a to je opreka mr nji. Opreke se raaju jedna iz druge. Stoga postoji samo mr nja, a ne i njezina opreka. Promatramo li mr nju kao injenicu i sve odgovore na tu injenieu, za to bi nam opreka uope bila potrebna? Opreku je stvorila misao koja navodi na stalnu borbu izmeu mr nje i ne-mr nje, izmeu injenice i misli. Kako da ovjek prevlada vlastitu mr nju? Ostane li samo injenica, a ne i njezina opreka, ovjek e u sebi nai snage da u tu injenicu pogleda. Nai e u sebi snage da ni ta ne uini u vezi s vlastitom mr njom, pa e se i sama injenica zbog toga rastoiti.

14.

STVARALA TVO

Pitanje: to je istinsko stvarala tvo i po emu se razlikuje od onoga to se pod time inae smatra u ope prihvaenome shvaanju?

Ono to se openito naziva stvarala tvom ovjekovo je djelo - slikarstvo, glazba, knji evnost, umjetnika i neumjetnika, cijela arhitektura i sva tehnolo ka udesa. Slikari, pisci i pjesnici sami sebe vjerojatno smatraju stvaraocima, a i mi svi kao da se sla emo s tom ope prihvaenom idejom o stvaraocu. Mnoge su stvari to ih je ovjek napravio upravo predivne, velike katedrale, hramovi i d amije; neke su od njih ak i izuzetno lijepe, a mi ni ta ne znamo o ljudima koji su ih podigli. No, u na e je doba anonimnosti gotovo potpuno nestalo. Anonimnost zahtijeva drugaiju vrstu stvarala tva, stvarala tvo koje se ne temelji na uspjehu, na novcu na nakladi od dvadeset i osam milijuna primjeraka prodanih u deset godina!

Anonimnost je silno va na. U njoj se krije jedna drugaija kvaliteta: osobna motivacija, osobni stav i osobno mi ljenje ne postoje; postoji samo osjeaj slobode od onoga to za nas predstavlja djelovanje.

No veliki dio ljudskoga stvarala tva, stvarala tva koje je ljudsko djelo, kako mi to nazivamo, nastaje iz onoga to je ve poznato. Veliki su skladatelji, Beethoven, Bach i ostali, stvarali na temelju onoga to je ve bilo poznato. Pisci su i filozofi itali i gomilali proitano, pa su, premda su razvili vlastiti stil, u djelovanju ili u pisanju uvijek polazili od onoga to je u njima bilo nagomilano od ve poznatoga. A to mi uglavnom nazivamo stvarala tvom.

Je li to uistinu stvarala tvo? Ili pak postoji neka drugaija vrsta stvarala tva koje se raa iz slobode u odnosu na ve poznate stvari? Zato to, kada slikamo, pi emo ili u kamenu stvaramo neki predivan sklop, sve se to temelji na nagomilanome znanju, prenesenome iz pro losti u sada njost. A postoji li stvarala tvo koje bi bilo potpuno razliito od djelatnosti to je mi openito zovemo stvarala tvom?

Postoji li nain ivota, postoji li kretanje koje ne bi proizlazilo iz onoga to je ve poznato? A to znai: postoji li stvaranje koje proizlazi iz uma, a koje ne posre pod bremenom sve ove ivotne uznemirenosti, sa svim njezinim dru tvenim i ekonomskim pritiscima? Postoji li stvaranje koje dolazi iz uma, a koje je samo sebe oslobodilo od ve poznatih stvari?

Mi uglavnom polazimo od poznatoga i stvaramo na toj osnovi, no mo e li se javiti neki stvaralaki poriv ili kretanje koji e to poznato upotrijebiti, ali izravnim, a ne zaobilaznim putem? U takvu du evnome stanju stvaranje, onakvo kakvo ga poznajemo, mo da i nije nu no.

Je li stvarala tvo ne to potpuno drugaije, ne to to mo e postojati u svima nama, a ne da bude samo osobina strunjaka, profesionalaca, darovitih i nadarenih Ijudi? Mislim da u svima nama mo e postojati taj izuzetan duh koji je uistinu slobodan od bremena to ga je ovjek sam sebi naprtio. Iz toga razumnoga, racionalnoga, zdravoga duha proizlazi ne to posve drugaije, to se mo da nu no i ne mora izra avati kao

slikanje, knji evnost ili arhitektura. Pa za to bi se i izra avalo kao takvo? Zaete li malo dublje u ovaj problem, otkrit ete da postoji du evno stanje koje uope ne poznaje iskustvo kao takvo. Iskustvo podrazumijeva razum koji neprestano pipa, pita, tra i, te se, prema tome, bori u tami i eli izai izvan vlastitih granica.

Postoji potpun i sveobuhvatan odgovor na pitanje o tome da li svoj um i svoje srce upotrebljavamo na ovaj drugi nain; postoji stvarala tvo koje nije ovjekovo djelo. Ako nam je um izuzetno ist i ako u njemu nema ni sjenke sukoba, onda se nalazi u stvaralakome stanju; ne trebaju mu pokazivanje, zadovoljenje ta tine, publicitet i sline besmislice.

15.

DJELOVANJE

Pitanje: Rekli ste da ve i u samome gledanju postoji djelovanje. Je li to djelovanje isto to i izraz djelovanja?

Ve u samome promatranju postoji djelovanje. Promatrajte pohlepu bez ikakva iskrivljavanja, bez ikakva motiva, ne govorei: Moram je prevladati samo promatrajte kretanje pohlepe. Ve i samo to promatranje znai sagledavanje cjelokupnoga procesa

pohlepe, i to ne samo jednoga posebnog oblika pohlepe, ve cijeloga njezina kretanja.

Ako je prilikom promatranja pohlepe, ili mr nje, nasilja ili ma ega drugoga, promatranje potpuno neusmjereno, onda nema vremenskoga razmaka izmeu gledanja i djelovanja. S obzirom na to da mi normalno prolazimo kroz vremenske razmake - gledamo, potom zakljuujemo i iz toga to smo vidjeli iza imamo neku ideju, a onda tu ideju provodimo u djelo, pri emu postoji vremenski razmak izmeu pojave ideje i djelovanja u skladu s tom idejom. Upravo se u tome vremenskom razmaku i izbijaju sve vrste raznih drugih problema, s obzirom na to da je gledanje jedini in kojim prekidamo s pohlepom.

Pitalac me sada pita: Je li to djelovanje isto to i izraz djelovanja? Recimo da ugledate zmiju, naoarku. Javlja se trenutani izraz samoodr anja, to je i prirodno; nagon samoza tite djeluje odmah - navodi nas da pobjegnemo ili da ne to uinimo. Ovdje se gledanje izra ava kao fiziko djelovanje. No mi govorimo o promatranju u kojemu sudjeluje cijeli na um, a ne da promatramo djelomino, kao to to obino inimo; da budemo toliko pozorni da cjelokupni na um sav bude usredotoen u toj pozornosti. Takva pozornost podrazumijeva nepostojanje sredi ta iz kojega se motri. Kada se usredotoujete, onda promatrate iz sredi ta, iz neke toke, pa je to promatranje prema tome omeeno, ogranieno, usko; s obzirom na to da ova pozornost nema sredi ta, sve je u va emu umu ivo i pozorno. Tada ete otkriti da ne postoji toka s koje pozorno

motrite; ova pozornost nema granica, dok za usredotoenost granice postoje.

16.

STVARANJE SLIKA

Pitanje: Da bi se okonalo stvaranje slika, mora li prestati i misao? Podrazumijeva li se jedno nu no u drugome? Je li kraj stvaranja slika uistinu temelj na kojemu ovjek mo e poeti otkrivati to su ljubav i istina? Ili je to okonanje sama bit istine i ljubavi?

ivimo zahvaljujui slikama to ih stvara na razum, na a misao. Te se slike neprestano pridodaju jedna drugoj i jedna se od druge oduzimaju. Imate vlastitu sliku o samome sebi; ako ste pisac, imate sliku o sebi kao o piscu; ako ste neija ena ili mu , stvorili ste sebi sliku o sebi samome kao o mu u ili kao o eni. To poinje jo u djetinjstvu, kroz usporedbu, kroz sugestije, kada vam ka u da morate biti isto tako dobri kao i neki drugi momak odnosno da ne to morate ili ne smijete initi; tako taj proces postupno narasta. A i u na im osobnim i ostalim odnosima uvijek postoji nekakva slika. I sve dok ta slika postoji, vi ste podlo ni ranjavanju, slabosti ili pozljedi, a sama slika spreava postojanje bilo kakva stvarnoga odnosa s drugim ljudima.

Sada me pitalac pita mo e li se to ikada okonati ili je to ne to sa ime moramo zauvijek ivjeti. I jo pita prestaje li i misao kada se slika okona. Jesu li slika i misao u meusobnome odnosu? Kada stroj za pravljenje slika prestane s radom, pojavljuje li se pred nama sama bit Ijubavi i istine?

Jeste li ikada prekinuli s nekom slikom - dragovoljno, lako, bez ikakve prisile, bez ikakva motiva, a ne tako da ste rekli: Moram prekinuti sa slikom koju imam o samome sebi ako ne elim da me tkogod pozlijedi. Uzmite neku sliku i zadubite se u nju; zadubljujui se u nju, otkrivate cijeli proces stvaranja slika, pa u jednoj slici otkrivate strah, tjeskobu, u drugoj osjeaj osamljenosti, a ako ste upla eni, ka ete: Bolje se dr ati neega to poznajem nego se okretati neemu to ne poznajem. No, ako se potpuno ozbiljno i duboko zadubite u tu sliku, poinjete se pitati otkuda ona potjee, i to ne samo jedna posebna slika, nego stvaranje slike kao cjeline. Od misli? Je li misao prirodni odgovor, prirodna reakcija kada se elim fiziki i psihiki za tititi? Mo emo razumjeti prirodni odgovor radi fizike za tite, kao to su nabavljanje hrane, potraga za skloni tem, pribavljanje odjee, izbjegavanje da nas pregazi autobus i tako redom. To je prirodan, zdrav, inteligentan odgovor u kojemu nema slike. No u psihikome smo smislu u sebi samima stvorili ovu sliku iz koje proizlazi niz nemilih dogaaja, sluajnih zgoda, pozljeda, stvari koje nas ogoravaju.

Je li psihiko stvaranje slika misaono kretanje? Znademo da misao, i to mo da u vrlo visokome stupnju, ne

spada u samoobrambenu fiziku reakciju. No psihiko je stvaranje slika posljedica zadovoljne nepozornosti koja predstavlja samu bit misli. Misao sama po sebi nije pozorna. Pozornost nema sredi ta, nema toke od koje bismo i li prema nekoj drugoj toki, kao u stanju usredotoenosti. Kada je pozornost potpuna, nema misaonoga kretanja. Samo se u nepozornome duhu raa misao.

Misao je tvar; misao je posljedica sjeanja; sjeanje je pak posljedica iskustva i uvijek mora biti ogranieno, djelomino. Sjeanje i znanje nikada ne mogu biti potpuni, uvijek su djelomini, pa prema tome nepozorni.

Stoga, kada postoji pozornost, onda nema stvaranja slika, nema sukoba, jer sagledavamo injenicu. Ako sam potpuno pozoran dok me vrijeate ili mi laskate, tada mi sve to ni ta ne znai, no u trenutku kada na to ne obraam pozornost, misao, koja je sama po sebi nepozorna, odnosi prevagu i stvara sliku.

Sada me pitalac pita je li okonanje stvaranja slika bit istine i ljubavi. Ne sasvim. Je li po uda isto to i ljubav? Je li u itak Ijubav? Vei je dio na ega ivota usmjeren na u itak u razliitim oblicima, pa kada nastupi takav trenutak u itka, seksa, itd., mi ga nazivamo Ijubavlju. Mo e li uope postojati ljubav tamo gdje postoji sukob, gdje je um osakaen zbog problema, problema u vezi s nebeskim stvarima, problema u vezi s meditacijom, problema izmeu ovjeka i ene? Kada nam duh ivi okru en problemima, to je veinom sluaj, mo e li tu biti ljubavi?

Mo e li biti ljubavi tamo gdje postoji velika patnja, kako du evna, tako i tjelesna? Je li istina stvar zakljuivanja, stvar mi ljenja, pitanje za filozofe, za teologe, za one koji tako duboko vjeruju u dogmu i obred, a oboje je nainio ovjek? Mo e li razum koji je tako uvjetovan znati to je istina? Istina se mo e javiti samo onda kada je razum potpuno slobodan od sve te zbrke. Filozofi i njima slini nikada se nee zagledati u svoj vlastiti ivot; oni se zatvaraju u neki metafiziki ili psihiki svijet, poinju pisati o njemu, objavljivati to to napi u i tako postaju glasoviti. Istina je ne to to zahtijeva izuzetno bistar um, um koji nema nikakvih problema, ni tjelesnih ni du evnih, um koji ne zna za sukobe. ak i sjeanje na sukobe mora prestati. Nosei breme sjeanja, ne mo emo pronai istinu. To je nemogue. Istina mo e doprijeti samo do uma koji je zaudno slobodan od svega to je nainio ovjek.

Ovo za mene nisu rijei, razumijete li? Kada ovo ne bi bilo ne to stvarno, ne bih o tome ni govorio, jer bih bio nepo ten prema samome sebi. Da ovo nije injenica, ja bih bio stra an licemjer, jer to zahtijeva strahovitu cjelovitost.

17.

REINKARNACIJA

Pitanje: Biste li se, molim vas, konano odredili u vezi s reinkarnacijom i njezinim nepostojanjem budui da se danas pred nas iznosi sve vi e 'znanstvenih dokaza' kojima se dokazuje da je reinkarnacija injenica. Zabrinut sam zato to vidim da se golem broj ljudi poinje slu iti tim dokazima zato da bi ojaali vjerovanje koje u njima ve postoji, a omoguuje im bijeg od suoavanju s problemom ivota i smrti. Nije li va a odgovornost u tome da budete jasni, izravni i nedvosmisleni u vezi s tim pitanjem, umjesto da okoli ate s njegovim rje avanjem?

Bit emo veoma odreeni. Ideja o reinkarnaciji postojala je davno prije kr anstva, te prevladava gotovo u cijeloj Indiji, a vjerojatno i diljem azijskoga svijeta.

Kao prvo: to se to utjelovljuje ili inkarnira, i to se ne utjelovljuje samo sada, ve se uvijek iznova utjelovljuje?

Kao drugo: pomisao na to da postoje znanstveni dokazi o tome da je reinkarnacija istinita uzrok je tomu da Ijudi bje e od vlastitih problema i to uzrokuje pitaoevu brigu. Brine li njega odista to to Ijudi bje e od problema? ine to zahvaljujui nogometu ili tako to odlaze u crkvu. Ostavite po strani svu tu brigu o onome to rade drugi ljudi. Nas brine istinitost reinkarnacije kao injenice i vi od mene kao govornika oekujete veoma odreen odgovor.

to se to utjelovljuje i ponovno raa? to to u ovome trenutku ivi i sjedi ovdje? to se to sada dogaa s onime to se nalazi u utjelovljenju?

A kada odemo s ovoga svijeta, to e se stvarno dogaati u na emu svakodnevnom ivotu, a on je ivi proces utjelovljenja, to e biti s na im borbama, na im te njama, pohlepom, zavi u, vezano u, to e biti sa svim time? Hoe li se sve to ponovno utjeloviti u na emu sljedeem ivotu?

Oni koji vjeruju u reinkarnaciju vjeruju i u to da e se ponovno roditi sa svime to i sada imaju - mo da malo drugaije - i da e tako nastaviti, pro ivljavajui jedan ivot za drugim. Vjerovanje u ovjeku nikada nije ivo, no pretpostavimo da je ovo vjerovanje itekako ivo. Tada je ono to ste sada daleko va nije od onoga to ete biti u nekome buduem ivotu.

U azijskome svijetu postoji rije karman koja znai djelovanje u sada njemu ivotu, u ovome razdoblju, sa svom njegovom bijedom, smueno u, ljutnjom, zavi u, mr njom, nasiljem, djelovanje koje se mo e preinaiti, ali e prijei u ovjekov sljedei ivot. Stoga postoji oevidno sjeanje na pro le stvari, na pro li ivot. To se sjeanje nagomilalo kao na e 'ja', kao ego, kao linost. I taj splet, preinaen, proi en, malice dotjeran, prelazi onda u na sljedei ivot.

Tako da se sada ne postavlja pitanje o tome da li postoji reinkarnacija (u tome sam pogledu veoma odreen), nego o tome da sada postoji utjelovljenje; a to je daleko va nije od reinkarnacije, to je izlaz iz ovoga sada njeg kripca, ovoga sada njeg sukoba. Tada zapoinje ne to potpuno drugaije.

Kada je nesretan, kada ivi u bijedi, kada ga mui tuga, ovjek ka e: Nadam se da e sljedei ivot biti bolji. Ta je nada u sljedei ivot odgaanje sada njega suoavanja sa injenicama. Ovaj je govornik mnogo toga rekao o onima koji vjeruju u reinkarnaciju, pa su o njoj dr ali predavanja i do u beskraj pisali. To je dio njihove igre. Ka em: U redu, gospodo, vi svi vjerujete u to. A ako vjerujete, va no je ono to sada radite. No njih ne zanima ono to sada rade, zanima ih budunost. Ne ka u: Vjerujem i tako u potpuno promijeniti svoj ivot da budunosti vi e nee biti. Nemojte na kraju svega ovoga rei da ja izbjegavam ovo posebno pitanje; vi ga izbjegavate. Rekao sam da je sada nji ivot nadasve va an; ako ste to razumjeli i zadubili se u to, uza sav nemir, uza svu slo enost to ih to nosi sa sobom - zavr ite s time, nemojte se time i dalje baviti. Tada ete ui u posve drugaiji svijet. Mislim da je to jasno, zar ne? Ni ta ne okoli am. Mo da ete me upitati: Vjerujete li vi u reinkarnaciju? Je li tako? Ja ni u to ne vjerujem i ovo nije izbjegavanje odgovora. Nema u mene nikakvih vjerovanja, to ne znai da sam ateist ili da sam bezbo an. Zadubite se u to, pogledajte to to znai. Znai da je duh slobodan od svih zamki vjerovanja.

U staroj indijskoj knji evnosti postoji pria o smrti i reinkarnaciji. Drevni je obiaj i zakon za brahmana (2) da se svakih pet godina mora odrei svega svjetovnog bogatstva to ga je u meuvremenu zgrnuo i poeti ispoetka. Tako je neki brahman imao sina i sin mu je rekao:

Sve e ovo razdati raznim ljudima, a kome e mene dati, kome e mene poslati? Otac mu odgovori: Odlazi, neu te slu ati. No djeak se nekoliko puta vraao s istim pitanjem, pa se otac razljuti i ree: Tebe u poslati Smrti - a budui da je bio brahman, morao je odr ati rije, pa ga je tako poslao Smrti. Na svome putu do boga smrti djeak susree razne uitelje i otkriva da neki ka u kako reinkarnacija postoji, a drugi ka u da je nema. I dalje tra i te konano dolazi do kue Smrti. Kada stigne onamo, Smrti nema kod kue. (Sjajan zaplet, ako malo bolje razmislite.) Smrti nema kod kue. Djeak eka tri dana. etvrtoga se dana Smrt vraa i ispriava mu se. Ispriava mu se zato to je djeak brahman i ka e: ao mi je to sam te ostavio da eka i da bih se iskupio ispunit u ti tri elje. Mo e postati najvei kralj na svijetu, u ivati najvee bogatstvo ili biti besmrtan. Djeak odgovara: Bio sam kod mnogih uitelja i svi su me razliito pouavali. to ti ka e o smrti i o onome to se dogaa nakon nje? Na to e bog smrti: Volio bih imati uenike poput tebe, uenike koje ne bi zanimalo ni ta drugo osim toga. I poinje mu govoriti o istini, o ivotu u kojemu vrijeme vi e ne postoji.

18.

STRAH

Pitanje: Neu pitati kako strah izbija - to ste ve objasnili, nego radije: to je stvarna su tina straha? to je strah sam po sebi? Je li on obrazac sazdan na psihikoj reakciji i osjetu, grenju mi ia, poveanoj koliini adrenalina u krvi i tako dalje, ili je pak ne to vi e od toga? to moram gledati kada gledam sam strah? Mo e li do toga gledanja doi i kada strah nije neposredno prisutan?

to je strah sam po sebi? Mi se uglavnom neega bojimo, bilo sjeanja na ne to to se dogodilo, bilo predvianja neke reakcije u budunosti. No pitalac me pita to je stvarna priroda straha?

Kada se netko boji, kako u fiziolo kome, tako i u psihikome smislu, zar to ne znai da osjea opasnost, da osjea potpunu odvojenost od drugih, odvojenost koja se naziva usamljeno u, dubokom, stalnom, trajnom usamljeno u? Svaka je reakcija reakcija na ne to: netko se boji zmije ili se pak boji povratka neke boli koju je neko pro ivio. Rije je tako bilo o strahu od neega stvarnoga ili od sjeanja na ne to to se u pro losti dogodilo. No, pored psihikih reakcija koje poznajemo kao strah, postoji li strah sam po sebi, a ne strah od neega? Postoji li strah per se? Ili strah poznajemo samo u odnosu na ne to drugo? A ako se ne nalazi u odnosu prema neemu, je li rije o strahu?

Strah poznajemo u odnosu na ne to, strah koji dolazi od neega ili vodi prema neemu, ali ako to uklonite, postoji li stvarni strah koji mo ete preispitivati?

Na em je razumu, mozgu, potrebna potpuna sigurnost da bi funkcionirao dobro, zdravo i razumno. Ne nalazi sigurnost ni u emu, ni u nekoj vezi, ni u nekoj zamisli, ni u nekome vjerovanju - inteligentan duh sve to odbacuje, ali jo uvijek traga za potpunom sigurno u. Ne nae li je, u njemu se poinje raati strah. Postoji li ne to potpuno i posvema sigurno i izvjesno, ne izvjesnost vjerovanja, dogmi, obreda i ideja, jer se sve to dokida kada se zamijeni nekim novim idejama, dogmama i teorijama? OstavIjajui sve to po strani, osjea li razum, mozak, koji tra i neku neraspoznatljivu sigurnost i ne nalazi je, osjea li on, dakle, duboko ukorijenjeni strah? Stvara li razum tako, pored obinih vrsta straha, strah sam po sebi, zato to nema niega to bi bilo valjano, niega to bi bilo cjelovito? Je li to su tina straha?

Je li mogue da u razumu ne bude nikakva straha? Misao - koja je dio funkcije razuma i mozga - pri eljkujui sigurnost, stvorila je razliite filozofske i teolo ke obmane. Ne na av i tu sigurnost u njima, ili izvan vlastitih granica, stvara ne to u emu se nada da e nai potpunu sigurnost ili je pak razum sam po sebi toliko sveukupno potpun da ne osjea potrebu za strahom.

Ne govorimo ovdje o oslobaanju od straha ili o njegovu suzbijanju; pitamo se ne mo e li u samome razumu biti sadr an uzrok, odnosno su tina ili reakcija iz

koje proizlazi strah? Mo e li razum ikada biti u nekome stanju - rije 'stanje' podrazumijeva statinost, a ne radi se o tome (3) - mo e li ikada imati tu kakvou da u njemu ne bude kretanja prema van, da sam po sebi bude potpuno cjelovit? To podrazumijeva meditativno razumijevanje. Meditativno ne znai sve one besmislice koje se s time povezuju, nego znai slobodu od straha, kako fiziolo koga, tako i psiholo koga, jer inae ni ljubav ni samilost ne mogu postojati. Sve dok postoji strah, niega drugog ne mo e biti. Meditirati - ne zato da bismo se neega domogli - znai razumjeti prirodu straha i prevladati ga, a to znai pronai razum u kojemu nema sjeanja na ne to to je uzrokovalo strah, pa je stoga u potpunosti cjelovit.

A tu je i drugi dio ovoga pitanja: mo e li do toga gledanja doi i kada strah nije neposredno prisutan?

Mi strah mo emo o ivjeti u sjeanju i to se o ivljavanje straha mo e promatrati. U pro losti smo osjetili strah i mo emo ga prizvati u sjeanje, ali to zapravo nije isto, jer strah postoji tek u trenutku nakon sada njega trenutka, a ne u ovome trenutku; strahom zapravo nazivamo reakciju. No u samome trenutku velike opasnosti, u trenutku kada se suoavamo s neime to mo e izazvati strah, straha nema, nema niega. A onda se javlja sjeanje na pro lost, toj pro losti nadijevamo ime i ka emo: Bojim se, uz odgovarajue grenje mi ia i luenje adrenalina.

Ranije do ivljeni strah mo emo o ivjeti u sjeanju i gledati ga. Promatranje je toga straha va no zato to ga

ili izbacujemo iz sebe ili ka emo: Ja sam sam taj strah - nema nekoga tko bi bio odvojen od straha i promatrao ga; ovjek je sam svoja vlastita reakcija. Kada nema podjele na nas same i na strah, nego postoji samo stanje takve reakcije, tada se zbiva ne to posve novo.

19.

NEPRAVDA

Pitanje: Kada ovjek u svijetu oko sebe vidi da se sveope naelo pravednosti ba svugdje ne primjeuje, ne osjea nikakva razloga koji bi ga prisiljavao da mijenja samoga sebe ili kaotino dru tvo oko sebe. Ne vidi razumne kriterije prema kojima bi mjerio posljedice svojih postupaka i odgovornost za njih. Shvaate li ovo pitanje isto kao i mi?

Ima li pravde na ovome svijetu? To je pitanje u koje su se redom zadubljivali svi filozofi, tro ei na nj mno tvo rijei. E pa, ima li pravde na ovome svijetu, razumne, razborite pravde? Vi ste pametni, a ja nisam. Vi imate novaca, a ja ga nemam. Vi ste za ne to sposobni, a netko drugi nije. Vi ste nadareni i ivite u blagostanju, a ja sam roen kao siromah. Netko je te ak invalid, a netko nije. Videi sve to, ka emo da pravde negdje mora biti. Od nedostatka pravde okreemo se prema

ideji pravednosti - Bog je pravedan. No, ostaje injenica da na ovome svijetu vlada strahovita nepravda.

Pitalac eli znati: Ako nema pravde, za to bih se ja mijenjao? U tome nema smisla. Za to bih se ja mijenjao u ovome kaotinom svijetu u kojemu diktatori imaju vrhovnu vlast, sam je njihov ivot nepravda, a oni nad milijunima ljudi provode strahovladu? Kada sve to vidim, nema za mene razumnoga razloga da se mijenjam. Ako smijem tako rei, mislim da ovo nije razumno pitanje. Mijenjate li se zato to ste pod nekakvim pritiskom ili zato to vam to donosi nagradu je li va a promjena izazvana odnosom izmeu nagrade i kazne?

Ljudska su bia tako nerazumna, i to sva ljudska bia diljem svijeta, pa ste i vi kao ljudsko bie isti kao i ostatak ovjeanstva. A kako ste vi isti kao i ostatak ovjeanstva, odgovorni ste, i to ne zato to vidite toliko nepravde na svijetu, to vidite kako varalice uspijevaju umaknuti odnosei sve sa sobom ili zato to vidite suprotnost izmeu predivnih crkava i velikih bogata a te milijuna i milijuna ljudi to skapavaju od gladi.

Promjenu ne izaziva prisila, bila to nagrada ili kazna. I sam razum vidi koliko je to apsurdno: vidi nu nost promjene, i to ne zato to su nam Bog ili sveenik ili netko drugi rekli da se promijenimo. ovjek oko sebe vidi kaos, a taj su kaos stvorila ljudska bia; i ja sam poput tih ljudskih bia; moram djelovati, u tome je moja odgovornost, a u tome je i svjetska odgovornost.

20.

RASKIDANOST

Pitanje: Mo emo li se mi u psiholo kome smislu okaniti svoga vlastitog 'sebe'? Otkrivanje neega proces je svjesnosti koja ne bira. Da bismo promatrali ne birajui, ini se da moramo prekinuti s egom, sa svojim ja, ili ga se okaniti. Pitanje glasi: kako u sada njem stanju raskidanosti mogu i ta promatrati? To je kao da moje ja poku ava vidjeti vlastito ja, a to je nemogu paradoks. Molim vas, objasnite to.

Nemojte navoditi moje rijei - ni iije rijei - jer to tada nisu va e rijei i vi postajete drugorazredno ljudsko bie, to mi svi i jesmo. Ovo je prva stvar koju valja shvatiti budui da se na e mi ljenje zbog toga iskrivljuje. Mi smo plod milijuna godina pritiska to ga je na nas izvr ilo mi ljenje drugih ljudi, kao i propaganda. Ako se ovjek svega toga ne oslobodi, nikada nee moi doprijeti do izvora svih stvari.

Pitalac me pita: kako u sada njem stanju raskidanosti mogu i ta promatrati? Ne mo ete, ali mo ete promatrati vlastitu raskidanost. Promatrajui samoga sebe, otkrivate da na sebe gledate sa stanovitim predrasudama, pa zaboravljate gledati sebe i upu tate

se u pitanje o predrasudama. Postajete svjesni vlastite predrasude; mo ete li na nju gledati bez ikakva iskrivljavanja, ni ta ne birajui? Samo promatrajte predrasudu; dopustite da vam predrasuda sama ispria svoju priu, a ne da vi priate priu o predrasudi; pustite predrasudu da se sama razotkrije: uzrok predrasude, unaprijed stvorena slika, zakljuci i mi ljenje.

Tako, gledajui predrasudu koju ste raskinuli i koju je ta raskidanost iznijela na vidjelo uz pomo misli, poinjete otkrivati, a onda, naravno, poinjete i bivati svjesni misaonoga kretanja.

Zbunjeni ste; u emu je va a zbunjenost? Tko je stvorio tu zbunjenost u vama i izvan vas? Dok promatrate zbunjenost, u vama se osvje uje misaono kretanje, proturjena narav misli; pustite cijelu stvar da se sama razotkrije dok je vi motrite.

Pria je tu, ali je vi ne itate; vi odreujete knjizi o emu mora govoriti. I to nije samo va a povijest; to je povijest ovjeanstva. Vi u to ne mo ete imati uvida ako je posrijedi tek puki odgovor pamenja. Organizirana religija i nije religija. Sav taj besmisao koji se odvija oko nas, obredi, dogme, teorije i teolozi koji raspredaju o novim teorijama - to nije religija. A to nas navodi na izjavu da to nije religija? Zar puko misaono preispitivanje svih religija, njihovih dogmi, njihovih praznovjerica, njihovih obreda, njihova neznanja, te napokon rijei: To je besmislica? Ili injenica da smjesta uviamo kako bilo koji oblik propagande ili pritiska nikada ne mo e biti religija? To se odmah vidi, pa ovjek ostaje izvan toga.

No, ako netko samo preispituje razne religije i potom doe do nekoga zakljuka, taj e zakljuak biti ogranien, a lako ga je opovrgnuti argumentima koji proistjeu iz nekoga vi eg znanja.

No, ako steknemo uvid u prirodu religioznih ustrojstava kakva je ovjek izna ao, tada ih se duh smjesta oslobaa. Shvati li netko tiraniju jednoga gurua - a gurui su tirani zato to pri eljkuju mo i polo aj: oni znaju, a ostali ne znaju - onda je uvidio tiraniju svih gurua, pa nee morati lutati od jednoga do drugoga.

21.

POZORNOST

Pitanje: Kakav je odnos izmeu pozornosti i misli? Postoji li izmeu pozornosti i misli veliki jaz?

Znate to je usredotoenost - od djetinjstva nas ue da se na ne to usredotoujemo. Usredotoenost znai skupljanje sve energije u jednoj jedinoj toki i njezino zadr avanje u njoj. Djeak u koli kroz prozor promatra ptice i drvee, promatra treperenje li a ili vjevericu koja se penje po drvetu, pa mu uitelj ka e: Ne prati pozorno, usredotoi se na knjigu ili Slu aj to ja govorim. A to znai pridavati daleko vi e va nosti usredotoenosti nego pozornosti. Da sam ja onaj uitelj,

pomogao bih djeaku da u potpunosti promotri vjevericu, da promotri kako ona ma e repom, kako se slu i pand ama, sve na njoj. Tada e, bude li nauio pozorno motriti, obratiti pozornost i na knjigu.

Pozornost je stanje duha u kojemu nema proturjeja. Nema entiteta, odnosno sredi ta ili toke koji bi rekli: Moram biti pozoran. To je stanje u kojemu nema traenja energije, dok se u usredotoenosti uvijek odvija proces kontrole - elim se usredotoiti na tu i tu stranicu, ali misao luta premda je vi vuete natrag, i ta bitka neprestano traje. Pozornost je ne to posve razliito od usredotoenosti.

Pitalac me pita kakav je odnos izmeu pozornosti i misli? Oito, nikakav. Ne znam da li me pratite. Izmeu usredotoenosti i misli postoji odnos zato to nas misao usmjeruje: Moram uiti, Moram se usredotoiti na to da sam sebe kontroliram. Misao nas usmjeruje vodei nas od jedne toke do druge, dok u pozornosti za misao nema mjesta, postoji samo pozorna nazonost. I drugi dio pitanja: postoji li izmeu pozornosti i misli neki jaz? Kada jednom shvatite cjelokupnost misaonoga procesa, neete postavljati takvo pitanje. Morate razumjeti to misao jest, vidjeti to ona jest i kako se raa. Nema misli prilikom potpune amnezije. No, na nesreu, ili sreom, vi niste u amnezinom stanju. elite otkriti to misao jest, kakvo mjesto zauzima u na emu ivotu, pa poinjete istra ivati mi ljenje. Mi ljenje se javlja kao reakcija sjeanja. Sjeanje odgovara na izazov, na pitanje, na neki postupak ili je pak u vezi s nekom idejom ili osobom. Mo da ste zgnjeili neku bubu jer vas je ugrizla. Bol je zabilje ena i kao sjeanje pohranjena u

mozgu; nije rije o sada njoj boli, ona je bol pro la, ali sjeanje ostaje. Stoga ete sljedei put biti oprezni, jer ste do ivjeli iskustvo boli koje se pretvorilo u znanje, a ono se javlja kao misao. Ma kako bilo duboko, ma kako bilo obuhvatno, znanje uvijek mora biti ogranieno. Nema potpunoga znanja.

Misao je uvijek pojedinana, ograniena, sklona izazivanju podjela; nepotpuna je u sebi samoj i nikada ne mo e postati potpunom. Misao mo e misliti o potpunosti, mo e misliti o cjelovitosti, ali sama nije cjelovita. to god misao stvorila, u filozofskome ili religioznome smislu, sve je to djelomino, ogranieno, raskidano i dio je neznanja. Znanje nikada ne mo e biti potpuno, uvijek mora ii ruku pod ruku s neznanjem. Ako razumijete prirodu misli i ako razumijete to je usredotoenost, shvatit ete da misao ni ta ne mo e pozorno pratiti zato to pozornost znai davanje sve svoje energije bez ikakva misaonoga ogranienja ili suzdr avanja.

Ako ne to pozorno motrite, to se zbiva? 'Vi' koji ne to pozorno pratite ne postojite. Nema sredi ta koje ka e: Pozorno motrim. Pozorni ste zato to se u tome sastoji va ivot. Ako ste ozbiljni i ako obraate pa nju na stvari oko sebe, uskoro ete otkriti da su svi va i problemi nestali - barem privremeno. Rije iti probleme znai pozorno motriti i u tome nema nikakvih smicalica.

22.

BRBLJANJE

Pitanje: Za to mi je um tako brbljav, tako nespokojan?

Jeste li ikada sami sebi postavili to pitanje? Za to vam je um toliko nespokojan, za to neprestano brblja, luta od jedne stvari do druge, bje i iz jedne zabave u drugu? Za to vam je um brbljav? A to ete vi sami uiniti u vezi s time? Poticaj to ga neposredno osjeate jest da ga stavite pod nadzor: Ne smije brbljati. Nadziratelj koji ka e: Ne smijem brbljati sam je po sebi dio brbljanja. Vidite li tu ljepotu?

I onda, to ete uiniti? Mo ete istra ivati uzroke brbljanja, nain na koji brbljanje tvori dio uma koji je njime zaokupljen. Um se, a to ukljuuje cijelo njegovo ustrojstvo, to jest mozak, neime mora zaokupiti - seksom, televizijom, kuhanjem, i enjem kue, nogometom, odlaskom u crkvu, uvijek ga ne to zaokuplja. A za to ga ne to mora zaokupljati? Ako vas ni ta ne zaokuplja, ne osjeate li se nekako nesigurnima, ne bojite li se toga da ne budete niim zaokupljeni? Osjeate se praznima, osjeate se izgubljenima, poinjete shvaati da u vama postoji strahovita osamljenost.

Stoga se um, da bi izbjegao tu duboku osamljenost, sa svim du evnim mukama to ih ona donosi, bavi svime

na to naie osim te osamljenosti, pa se onda upravo ta osamljenost pretvara u brigu koja ga zaokuplja. Zaokup]jen svim tim izvanjskim stvarima, um ka e: Osamljen sam, u tome je moja nevolja. Kako da to prevladam? poinjete razmi ljati o tome koliko ste jadni - i vraate se brbljanju. Zapitajte se tada za to vam je um brbljav, bez ijednoga trenutka u kojemu bi bio spokojan, bez ijednoga trenutka u kojemu bi postojala potpuna sloboda od bilo kakva problema. I opet je ta du evna zaokupljenost plod va ega odgoja, dru tvene naravi va ega ivota. No, kada shvatite da vam je um brbljav i kada se zagledate u nj, kada stanete uz njega, tada ete vidjeti to e se dogoditi. Um vam je brbljav. U redu, pazite na njega. Ka ete: U redu, brbljaj, i pozorno ga pratite, to znai da ne poku avate da ne brbljate, da ne ka ete: Ne smijem ili da to brbljanje suzbijate; samo ga pozorno pratite. Uinite li tako, vidjet ete to e se dogoditi; um e vam se razbistriti i to e vjerojatno biti stanje 'normalnoga', zdravog ljudskog bia.

23.

PROSVJETLJENJE

Pitanje: Danas ima toliko gurua, kako na Istoku, tako i na Zapadu, a svaki od njih svoj vlastiti put istie kao put koji vodi do prosvjetljenja. Kako da znamo govore li nam istinu?

Kada guru ka e da ne to zna, onda on to ne zna. Kada vam neki istonjaki guru ili ovjek sa Zapada ka e: Dosegao sam Prosvjetljenje - mo ete biti sigurni da nije prosvijetljen; prosvjetljenje se ne dosi e. Ono nije ne to do ega mo ete dospjeti korak po korak, kao da se verete po ljestvama. Prosvjetljenje ne ovisi o vremenu. Ne mo e se iskazati ovako: Neznalica sam, ali ako uinim neke stvari, vinut u se do prosvjetljenja - ma to ta rije znaila. to je vrijeme? Vrijeme nam je nu no da bismo u fizikome smislu oti li odavde do nekoga drugog mjesta, ali je li nam vrijeme uope nu no u psiholo kome smislu? Prihvatili smo postavku da jest i to je dio na e tradicije i naobrazbe: ovakav sam, ali u biti onakav, to jest drugaiji. Ono to u biti nikada se ne obistinjuje zato to nisam razumio 'ono to jest'. Do razumijevanja se 'onoga to jest' dolazi neposredno; ne morate ni ta ra lanjivati, prolaziti kroz raznorazna muenja.

Ljudi nerado upotrebljavaju rije 'prosvjetljenje', toliko je ta rije nabijena znaenjem to su joj ga dali raznorazni gurui. Oni i ne znaju o emu govore; ne zna to ni ovaj govornik, a bilo bi to i smije no s njegove strane, ali vidimo to se tu podrazumijeva kada oni govore o dosizanju prosvjetljenja, korak po korak, uz stalno uvje bavanje, sve dok duh ne postane trom, ne pone se mehaniki pona ati i ne oglupi.

Bilo da se radi o istonjakim ili zapadnjakim guruima, treba se nepovjerljivo odnositi prema svemu to vam oni ka u, treba se nepovjerljivo odnositi i prema onome to vam ka e ovaj govornik - i to jo i vi e, jer

premda je on veoma jasan u pogledu svih ovih pitanja, to ne znai da je on i jedina osoba koja ne to zna, to bi bilo jednako apsurdno. Duh nam mora biti slobodan od svakoga autoriteta - ne treba nam nikakvih sljedbenika, uenika ni uzora.

Pitalac me pita kako se mo e znati govore li nam gurui istinu. A kako znate da li vam mjesni upnici, biskupi, nadbiskupi i pape govore istinu? Umjesto da otputujete u Indiju priznajui tamo nje gurue, najprije razmotrite kako ete znati da li vam oni govore istinu. Mo da su svi oni upetljani u nekakvu prijevaru koja podrazumijeva novac, polo aj, autoritet, uvoenje u tajne i tome slino. Postavite im pitanje, zapitajte ih: Za to ste se drugima nametnuli kao autoritet? S nepovjerenjem se odnosite prema svemu to vam ka u i uskoro ete otkriti da vas se oni ele rije iti.

Jednom se dogodilo da je neki veoma glasoviti guru do ao u posjet ovome govorniku. Rekao je: Kao guru imam mnogo sljedbenika. Poeo sam s jednim, a sada ih imam vi e od tisuu, kako na Zapadu, tako i na Istoku. Ne mogu se odijeliti od njih: oni su dio mene, a ja sam dio njih. Oni su oblikovali mene, ja sam oblikovao njih. Uenici su oblikovali gurua, guru je oblikovao uenike i ne mo e ih pustiti da odu od njega. Na taj se nain uspostavlja autoritet u 'duhovnome' svijetu. Pogledajte koliko je to opasno. Tamo gdje se na podruju du e i srca postavlja neki autoritet, tamo nema Ijubavi mo da ima prividne ljubavi, ali ne onoga dubokog osjeaja naklonosti, ljubavi i brige.

Da biste otkrili tko vam govori istinu, nemojte tra iti, nego ispitujte. Istina nije ne to do ega vi mo ete doi. Istina se pojavljuje samo onda kada vam je duh potpuno i posvema slobodan od svega ovoga. Tada osjeate samilost i ljubav, i to ne prema svome guruu, ne prema svojoj obitelji, ne prema svojim idealima ili svome spasitelju, ve bezuvjetnu ljubav koja djeluje zahvaljujui moi razabiranja. A vi mislite da je Ijubav ne to to mo ete kupiti od drugoga!

Svi istonjaki i zapadnjaki gurui navode staru izreku: Sami sebi morate biti svjetlost. U Indiji je to stara i vrlo glasovita izreka. A onda tu izreku ponavljaju uz dodatak: Svjetlost samome sebi mo ete biti samo ako vam tu svjetlost ja pru im.

Ljudi su tako lakovjerni, a upravo to ne valja. Svi ne to ele - i mladi i stari. Za mlade je svijet odvi e okrutan, za njih je ono to su starija pokoljenja uinila od svijeta suvi e stra no. Za njih u ovome svijetu nema mjesta, izgubljeni su, pa se drogiraju i piju; s mladima mo emo sva ta do ivjeti na ovome svijetu: komune, seksualne orgije, bijeg u Indiju, potragu za guruima, za nekim tko e im rei to da rade - za nekim kome mogu vjerovati. Odlaze onamo, mladi, svje i i neiskusni, a gurui im pru aju osjeaj da ih netko titi i vodi - i to je sve to ti mladi ljudi ele. Ne mogu to dobiti od svojih roditelja, od mjesnih upnika, od psihologa, i to zato to su i njihovi

roditelji, mjesni upnici i psiholozi isto tako zbunjeni. Odlaze u Indiju, u tu opasnu zemlju, i ondje tisue i tisue njih padaju u zamku. Tragaju za utjehom, za nekim tko e im rei: Ja u se brinuti za tebe. Bit u za tebe odgovoran. Uini ovo. Uini ono. A to je veoma sretno, ugodno stanje, jer im se uz to ka e i ovo: Mo e raditi sve to hoe , u ivati u seksu, u piu samo naprijed.

I stariji je nara taj u istome polo aju, samo to njegovi pripadnici to sofisticiranije izra avaju. I mladi su i stari na cijelome svijetu isti. No nitko ne mo e drugome zajamiti vodstvo, donijeti mu svjetlost. Samo vi osobno to mo ete uiniti, ali u tome morate biti potpuno sami. I upravo to pla i i stare i mlade. Ako neemu pripadate, ako nekoga slijedite, ve poinjete zapadati u stanje zavedenosti. Ovo morate razumjeti veoma temeljito, sa suzama u oima: kada nema gurua, kada nema uitelja ni uenika, postojite samo vi kao ljudsko bie koje ivi na ovome svijetu - u svijetu, u dru tvu koje ste sami stvorili. A ako sami ne to ne uinite za sebe, dru tvo vam nee pomoi. Naprotiv, dru tvo od vas oekuje da budete to to jeste. Nemojte niemu pripadati, nikakvoj ustanovi ili organizaciji; nemojte nikoga slijediti, nemojte biti niiji uenik. Vi ste ljudsko bie koje ivi u ovome strahovitom svijetu; Ijudsko bie koje je svijet, a svijet ste vi. Morate u njemu ivjeti, razumjeti ga i izai izvan svojih vlastitih granica.

24.

ISPRAVAN NAIN IVOTA

Pitanje: Radim kao uitelj i u neprestanom sam sukobu sa kolskim sustavom i s dru tvenim uzorima. Moram li ostaviti taj posao? Koji je ispravan nain na koji ovjek mo e zaraivati za ivot? Postoji li nain ivota u kojemu se sukob neprestano ne obnavlja?

Ovo je prilino slo eno pitanje, pa emo ga razmotriti korak po korak.

to je uitelj? Uitelj ili prenosi obavijesti u vezi s povije u, fizikom, prirodopisom, i tako redom, ili pak, zajedno s uenikom, nastoji ne to nauiti o samome sebi. Ovo je posljednje proces u kojemu nastojimo razumjeti cjelokupno ivotno kretanje. Pretpostavimo li da ne predajem prirodopis ili fiziku, nego psihologiju, hoe li uenik razumjeti mene ili e mu moje isticanje pojedinih stvari pomoi da razumije sam sebe?

Moramo biti veoma oprezni i jasni u pogledu onoga to mislimo pod rijeju 'uitelj'. Postoji li uope uitelj psihologije? Ili postoje samo uitelji koji predaju govorei o injenicama? Postoji li uitelj koji e vam pomoi da sami sebe razumijete? Pitalac ka e: Ja sam uitelj. Moram se boriti, i to ne samo s ustaljenim kolskim i obrazovnim sustavom, nego je i moj vlastiti ivot borba sa samim sobom. Moram li se

svega toga ostaviti? I odreknem?

to u raditi ako se svega toga eli

Ne pita samo to znai ispravno pouavanje, nego otkriti i kako izgleda ispravan nain ivota.

to je ispravan nain ivota? S obzirom na stanje u dana njemu dru tvu, nema ispravnoga naina ivota. Morate zaraivati svoj kruh, enite se ili udajete, imate djecu, postajete odgovorni za njih, pa stoga prihvaate da u ivotu budete in enjer ili profesor. S obzirom na stanje u dru tvu, mo e li uope biti ispravnoga naina ivota? Ili je traganje za ispravnim nainom ivota puko traganje za zemljom Utopijom, elja za neim vi im? to da ovjek radi u dru tvu koje je izopaeno, koje u sebi nosi tolika proturjeja, u kojemu ima toliko nepravde - jer to je dru tvo u kojemu ivimo? I pitam se, i to ne samo u svojstvu uitelja u koli - to da radim?

Je li mogue ivjeti u ovome dru tvu, i to ne samo slu ei se ispravnim sredstvima da bismo zaradili svoj kruh, nego i ivjeti bez sukoba? Je li mogue ispravno zaraivati svoj kruh, a isto tako okonati sve sukobe u sebi samome? E pa, jesu li ovo dvije odvojene stvari: ispravno zaraivanje za ivot i odsutnost sukoba u nama samima? Je li rije o dva odvojena, nepropusno zatvorena odjeljka? Ili to dvoje ide zajedno? ivjeti ivotom bez ikakvih sukoba zahtijeva veliko razumijevanje samoga sebe, pa prema tome i veliku mo razabiranja - ne bistrinu razboritosti, ve sposobnost promatranja, objektivnoga sagledavanja onoga to se dogaa, kako izvan nas, tako i u nama, te znanje o tome da nema razlike izmeu izvanjskoga i

unutarnjega. Poput vodenoga toka koji as raste, a as opada. Je li mogue da ja u ovome dru tvu, koje smo sami stvorili, ivim bez ikakva sukoba u sebi samome, a da u isto vrijeme na ispravan nain zaraujem svoj kruh? to u od toga dvoga naglasiti - ispravno zaraivanje za ivot ili ispravan nain ivota, naime, pronala enje naina na koji se ivot mo e pro ivjeti bez sukoba? to je od toga prvo? Nemojte me samo pu tati da govorim, a vi da slu ate, sla ui se ili ne sla ui se sa mnom i govorei: To nije praktino. Nije ba tako, a nije ni onako

- zato to je to Va problem. Mi se svi uzajamno pitamo da li postoji nain ivota koji e nas prirodno dovesti do ispravnoga zaraivanja za ivot, a u isto nam vrijeme omoguiti da ivimo bez i najmanje sjenke sukoba?

Ljudi ka u da na takav nain mo ete ivjeti samo u samostanu, kao redovnik; zato to ste se odrekli svijeta i sve njegove bijede i obavezali se da ete slu iti nekome 'bogu', zato to ste svoj ivot posvetili nekoj zamisli ili osobi, nekoj slici ili simbolu, oekujete da e se netko brinuti za vas. No vrlo malo ljudi jo vjeruje u samostane ili u rijei: Predat u se Bogu. Ako se doista neemu predaju, bit e da je to predavanje slici koju su oni stvorili o nekome drugome ili koju su na drugoga projicirali.

ivjeti ivotom bez i najmanje sjenke sukoba mogue je samo kada shvatite puni smisao ivljenja, a on se sastoji u va emu odnosu s drugima i u postupku s njima. to znai ispravan postupak, i to ispravan u svim

okolnostima? Postoji li tako ne to? Postoji li postupak koji je apsolutno, a ne relativno ispravan? ivot je djelovanje, kretanje, govorenje, stjecanje znanja, a isto tako i odnos s drugim ovjekom, pa ma kako taj odnos bio dubok ili povr an. Morate otkriti ispravan odnos ako hoete otkriti postupanje koje je apsolutno ispravno.

Kako izgleda va sada nji odnos s drugim ovjekom ne ona romantina, ma tovita, kiena i povr na stvar koja nestaje u nekoliko minuta, nego kako odista izgleda va odnos s drugim ovjekom? Kako izgleda va odnos s nekom osobom? Mo da se radi o prisnome odnosu koji podrazumijeva seks, koji podrazumijeva ovisnost jedne osobe o drugoj, uzajamno posjedovanje, pa prema tome izaziva ljubomoru i netrpeljivost. Mu karac ili ena odlaze od kue u ured, ili obavljaju neki fiziki posao, u vezi s kojim pokazuju ambicije, pohlepu, natjecateljski duh, nasrtljivu elju za uspjehom; vraaju se kui i pretvaraju se u krotkoga, prijateljski raspolo enoga, a mo da i srdanoga mu a ili enu. To je njihov stvarni dnevni odnos i nitko to ne mo e zanijekati. A mi pitamo je li taj odnos ispravan i ka emo da nije, da to svakako nije ispravan odnos; apsurdno bi bilo rei da jest. Ka emo tako, ali nastavljamo na isti nain kao i do sada. Ka emo da je to krivo, ali kao da ne mo emo shvatiti kako izgleda ispravan odnos - osim onoga koji je u skladu s obrascem to smo ga postavili mi sami, odnosno dru tvo. Mo da elimo takav odnos, mo da ga pri eljkujemo, eznemo za njime, ali nam ga e nja i pri eljkivanje nee pribaviti. Moramo se ozbiljno zadubiti u sve to da bismo ga prona li.

Odnos se uglavnom zasniva na ulnosti - ponite od toga - iz ulnosti zatim slijedi drugarstvo, osjeaj meusobne ovisnosti; potom dolazi do zasnivanja obitelji, to uzajamnu ovisnost jo i poveava. Kada u takvoj ovisnosti postoji neizvjesnost, to je kap koja e preliti a u. Da bi prona ao pravi odnos, ovjek mora istra ivati u okviru te velike meusobne ovisnosti. Za to smo u svojim odnosima toliko ovisni jedni o drugima u psiholo kome smislu? Zar zato to smo oajniki osamljeni? Zar zato to nikome ne vjerujemo - ak ni vlastitome mu u ili eni? S druge nam pak strane ovisnost pru a osjeaj sigurnosti; za titu od ovoga prostranoga svijeta u asa. Ka emo: Volim te, a u toj ljubavi uvijek postoji osjeaj obostranoga posjedovanja. Sav sukob izbija kada zaprijeti takva situacija. To je odnos kakav sada imamo jedni s drugima, bio on prisan ili ne. Unaprijed jedni o drugima stvaramo sebi nekakvu sliku i dr imo se te slike.

U trenutku kada se ve ete za drugu osobu ili se ve ete za neku zamisao ili pojam, poinje izopaenost. To je ne to to moramo, ali ne elimo shvatiti. Mo emo li stoga ivjeti zajedno, a da se uzajamno ne ve emo, da ne budemo psihiki ovisni jedni o drugima? Sve dok to ne otkrijete, uvijek ete ivjeti u sukobima, zato to je ivot meusobni odnos. E pa, mo emo li mi objektivno, bez ikakva motiva, promatrati posljedice vezanosti i pu tati ih da prolaze pored nas? Vezanost nije opreka nevezanosti. Vezan sam i borim se da budem nevezan, a to znai da sam stvaram opreku onome prvom. U trenutku kada tu opreku stvorim, nastaje sukob. No ovdje nema opreke; postoji samo ono to ja imam, a to je vezanost. Postoji samo injenica vezanosti - u emu

ja vidim sve posljedice vezanosti u kojoj nema ljubavi - a ne postoji te nja za nevezano u. Na je mozak uvjetovan, obrazovan, izvje ban da promatra ono to jest i da stvara ono to je tome opreno: Nasilan sam, ali vi e ne smijem biti takav - iz toga se raa sukob. No kada promatram samo nasilje, njegovu prirodu - ne ra lanjujem ga, nego ga promatram - tada se sukob s oprekom potpuno otklanja. elimo li ivjeti bez sukoba, baviti se samo 'onime to jest', niega drugoga za nas nee biti. A kada ivimo na takav nain, a na takav je nain mogue ivjeti - potpuno se dr ei 'onoga to jest', tada to ' to jest' poinje odumirati. Poku ajte.

Kada odista a taj odnos kada u vama osobi, tada

shvatite prirodu odnosa s drugim ljudima, postoji samo onda kada nema vezanosti, nema unaprijed stvorene slike o drugoj se javlja zbiljsko meusobno zajedni tvo.

Ispravan postupak znai tono odreen, bri ljiv postupak koji se ne zasniva na nekome motivu; to je postupak koji nije ni na to usmjeren niti je obavezan. Zahvaljujui razumijevanju ispravnoga postupka, ispravnoga odnosa, stei emo i mo razabiranja. Ne razboritost, ve onu duboku mo razabiranja koja nije ni va a ni moja. Ta e vam mo razabiranja govoriti kako da postupite da biste zaraivali svoj kruh; kada u vama bude postojala takva mo razabiranja, vi e nee biti va no jeste li vrtlar ili kuharica. No, bez takve e moi razabiranja nainom na koji zaraujete za ivot upravljati stjecaj okolnosti.

Postoji nain ivota u kojemu nema sukoba, a budui da u njemu nema sukoba, postoji mo razabiranja koja e nam pokazati put prema ispravnome nainu ivota.

25.

ZADR AVANJE U SJEANJU

Pitanje: Je li mogue da u trenutku opa aja budemo toliko potpuno budni da na um pojedini dogaaj vi e ne priziva u sjeanje?

U samome je pitanju ve sadr an i odgovor, pa emo to istra iti. Je li mogue ba ni ta ne zadr avati u sjeanju, neuspjehe, oajanje, tjeskobu, sve one stvari koje se zbivaju u nama i izvan nas, tako da nam duh uvijek bude slobodan?

Uloga mozga jest da bilje i. Netko mi ka e: Ti si budala, a mozak to odmah bilje i. Meni se te rijei ne sviaju zato to me slika koju imam o samome sebi ne prikazuje kao budalu, a vi me nazivate budalom, pa sam stoga pozlijeen. To je zadr avanje u sjeanju. Pozljeda postoji sve dok ja o samome sebi imam neku sliku svatko e na tu sliku nagaziti. A pozljeda postoji, mozak ju je zabilje io. Zadr avanje u sjeanju znai da ja sam oko sebe podi em zid tako da me vi e nitko ne mo e

pozlijediti. Bojim se, pa se povlaim u sebe, podi em oko sebe za titni zid i osjeam se na sigurnom.

Sada me pitalac pita da li je mogue da, u trenutku kada nas netko nazove budalom, tu pozljedu ne zadr imo u sjeanju. Je li mogue da uope ni ta ne zadr imo u sjeanju, ne samo uvrede, nego i laskanje? Je li mogue ne zadr ati u sjeanju nijedno od toga dvoga? Na je mozak izvje ban da bilje i zato to u tome bilje enju le e sigurnost, za tienost, osjeaj ivotne snage; u tome bilje enju um stvara sliku o samome sebi, a tu sliku neprestano netko pozljeuje. Je li mogue ivjeti bez i najmanje slike o samome sebi, ili pak o svome mu u, eni, djeci, tvrtki u kojoj radite, odnosno o politiarima, sveenicima, ili pak o nekome uzoru - bez i najmanje sjenke neke slike? Mogue je i ako to ne otkrijete, uvijek e vas netko pozljeivati, uvijek ete ivjeti prema obrascu u kojemu nema slobode. Kada na ne to obratite potpunu pozornost, bilje enja nema. Samo kada nema pozornosti, vi ne to zadr avate u sjeanju. A to znai: vi mi laskate i meni to godi; osjeaj ugode u tome trenutku odsutnost je pozornosti, pa dolazi do zadr avanja u sjeanju. No, ako ja, dok mi vi laskate, va e laskanje slu am u potpunosti i bez ikakve reakcije, tada nema sredi ta koje bi ga bilje ilo.

Morate se zadubiti u pitanje to je pozornost. Veina nas zna to je usredotoenost: od jedne toke do druge, od jedne elje, od jedne nade do druge. Vi se usredotoujete na svoj posao. Usredotoujete se zato da biste nadzirali vlastiti um, da biste poluili stanoviti ishod. U toj usredotoenosti mora postojati sukob zato

to vam, dok se usredotoujete, stalno nadolaze neke misli i vi ih poku avate odgurnuti od sebe. Ova neprestana borba s mi lju kao uljezom jest usredotoenje, dok u pozornosti nema borbe i nema toke s koje vi nekamo usmjeravate svoju pozornost.

Jeste li ilkda na ne to usmjeravali pozornost? A to znai - jeste li bili bez misli, bez pokreta, bez tumaenja ili motiva, samo potpuno pozorni? Usredotoenost ide od toke do toke, pa se tu prema tome javlja otpor; u pozornosti nema sredi ta iz kojega vi nekamo usmjeravate svoju pozornost; pozornost u sebi sve ukljuuje, za nju nema granica. Usredotoenost u vama neizbje no izaziva otpor: zatvarate se u sobu, izbjegavate buku, izbjegavate da vas tkogod prekine u onome to radite; cijeli vam je mozak usredotoen na neku toku, toku koja mo e i ne mora biti dobro odabrana. U usredotoenosti postoji podjela na nadziratelja i nadziranoga. Nadziratelj je misao koja ka e: To moram nadzirati, pa je prema tome nadziratelj isto to i ono to se nadzire. Postavite to drugaije: mislilac je misao, jer izmeu misli i mislioca nema razdvojenosti. Podjelu u cijelosti uklanjate kada shvatite da je mislilac misao, a da je nadziratelj ono to se nadzire. Kada zaista sagledate istinitost toga, javlja se pozornost; u pozornosti mo e postojati usredotoenost zahvaljujui kojoj se usredotoujete na ne to to radite, ali ta usredotoenost proizlazi iz pozornosti.

26. SMRT

Pitanje: U svojim izlaganjima govorite o smrti kao o potpunome stapanju s ni tavilom, a isto ste tako rekli da nakon smrti slijedi besmrtnost, stanje bezvremenskoga postojanja. Mo e li ovjek ivjeti u takvu stanju?

Nisam upotrijebio rijei 'stapanje s ni tavilom'; rekao sam da je smrt okonanje - kao okonanje vezanosti. Kada ne to prestane, kao to je vezanost prestala, ne to posve novo zapoinje. Kada je netko cijeli svoj ivot navikao da se ljuti, ili da bude pohlepan ili nasilan, pa s time prestane, za njega poinje ne tu posve novo. Netko je drugi pak mo da slijedio nekoga gurua, sa svim njegovim domi ljatostima, a sada shvaa apsurdnost svojega postupka i s time prekida. to se dogaa? Javlja se osjeaj osloboenosti od tereta to ga je do tada uzaludno nosio. Smrt je poput okonanja vezanosti za ne to.

Postoji li ne to to traje tijekom cijeloga na eg ivota? Ljudi smrt postavljaju kao opreku ivotu. Ka u da je smrt konac ivota, kraj koji e uslijediti mo da tek za deset ili pedeset godina - ili se mo e dogoditi prekosutra. Nadaju se da e to biti nakon deset ili vi e godina, ali je to njihova obmana, njihova elja, svojevrstan poticaj. Ne mogu razumjeti kako se treba suoiti sa smru ako ne shvate ivot ili ako se ne suoe s njime, zato to smrt nije opreka ivotu.

Daleko va nije od toga da postavimo pitanje o tome kako da se suoimo sa smru ili to je besmrtnost, ili pak da li je besmrtnost stanje u kojemu ovjek mo e ivjeti, jest pitanje o tome kako emo se suoiti sa

ivotom, kako emo razumjeti tu strahotu koja se naziva ivljenjem, i to zato to je ivot, onakav kako ga ljudi provode - besmislen. ovjek mo e poku ati da ivotu dadne neki smisao, to veina od nas i radi, govorei da je ivot ovo ili da ivot mora biti ono, ali ostavimo li po strani sve te romantine, obmanjivake, idealistike besmislice, ivot je svakodnevna tuga, nadmetanje, beznae, utuenost, muna borba - uz tek pokoji blijesak ljepote i Ijubavi. To je ljudski ivot; mo e li se ovjek suoiti s tom injenicom i razumjeti je tako potpuno da u njegovu ivotu vi e ne bude nikakva sukoba? Postupiti tako znai odrei se svega to je na a misao izgradila. A misao je izgradila na u ta tinu, misao je rekla: Moram ne to postii, postati netko, boriti se, natjecati se. Upravo je sve to misao zajedno sastavila, i to tvori ovjekovo postojanje: bogovi, crkve, gurui, obredi, sva misaona djelatnost, proces pamenja, iskustvo, znanje pohranjeno u mozgu, osjetilni proees. A kada je misao najistaknutija stvar u neijem ivotu, kao to se dogaa, tada misao porie Ijubav. Ljubav nije sjeanje. Ljubav nije iskustvo. Ljubav nije elja ili u itak.

ivei na taj nain, ivotom u kojemu je misao najistaknutija stvar, ljudi su ono to se naziva smru, to znai okonanje, odvojili od ivota i toga se pla e. Zanijee li ovjek sve ono to je u njemu stvorila misao a to zahtijeva strahovitu hrabrost - to e time dobiti? Nai e se suoen sa smru; ivot e mu biti isto to i umiranje, pa e stoga znaiti obnovu.

Odgajani smo da budemo individualna bia - ja nasuprot vama, moj ego nasuprot va em egu. No injenica je da je jedan ovjek isto to i cijelo ovjeanstvo. ovjek

prolazi kroz ono kroz to prolazi i svako drugo ljudsko bie, a sve neije seksualne elje, u ivanje, tugu, velika nadanja, strah, tjeskobu, osjeaj silne osamljenosti pro ivljava i svako drugo ljudsko bie, takav je ovjekov ivot. ovjek je isto to i cijelo ovjeanstvo, a nije pojedinano bie. Rado pomi lja da to jest, ali nije.

Postoji ivot u kojemu nema sredi ta poput na ega 'ja', ivot, prema tome, koji ide ruku pod ruku sa smru; a izvan toga osjeaja posvema njega okonanja okonava se i vrijeme. Vrijeme je kretanje, kretanje je misao, a misao je vrijeme. Zapita li netko: Mo e li ovjek ivjeti u toj vjenosti?, to znai da ne razumije u emu je stvar. Pogledajte kako je taj netko postupio. elim ivjeti u vjenosti i razumjeti besmrtnost - a to znai da njegovo 'ja' mora biti dijelom svega toga. No to je to njegovo 'ja'? Ime, lik i sve one stvari koje je misao zajedno sastavila; upravo je to ono to na e 'ja' jest, ega se svi grevito dr imo, pa se silno prestravimo kada doe smrt - zbog bolesti, udesa ili starosti.

27. NEZADOVOLJSTVO

Pitanje: Sa svime sam nezadovoljan. Mnogo sam itao i razmi ljao, ali je moje nezadovoljstvo sa cijelim svijetom jo uvijek tu. Ono to vi govorite ini me jo nezadovoljnijim, jo uznemirenijim, jo zbunjenijim. Sada se u odnosu na vas osjeam frustriranim, nepri-

jateljski raspolo enim. to nije u redu s time to vi govorite? Ili ne to nije u redu sa mnom?

Promatramo to se dogaa u svijetu, praktino u svakoj zemlji vidimo prenapuenost, zagaenost, izopaenost i nasilje i poku avamo nai odgovor na to. Mo da smo nezadovoljni, ne samo ovime to je ovaj govornik naveo, nego svime oko sebe - svojim poslom, vlastitim mu em ili enom, djevojkom ili momkom i jo mnogim drugim stvarima. Nezadovoljni smo i veini je od nas to zajednika sudbina, bez obzira na to da li se na e nezadovoljstvo pretvara u plamen to nas iznutra sa i e ili ga mi prigu ujemo tra ei svojevrsno zadovoljenje u raznoraznim poslovima u ivotu. Umjesto da dopustimo nezadovoljstvu da postane plamen to nas iznutra sa i e, veina od nas svoje nezadovoljstvo uspijeva gotovo potpuno uni titi. Tako nas je lako zadovoljiti, tako smo lakovjerni, tako spremni da ne to prihvatimo da na e nezadovoljstvo postupno odumire i mi se pretvaramo u normalna, osrednja ljudska bia, bez ikakve ivotne snage u sebi, bez ikakve energije, bez ikakva poriva da i ta uinimo.

Ono to pitalac ka e podrazumijeva da je on kroz sve to pro ao; mnogo je itao i razmi ljao o ivotu, vjerojatno je i proputovao svijetom i nije na ao izlaza iz svoga nezadovoljstva. Ljudi koji su misaoni, svjesni onoga to se dogaa oko njih i u njima samima, svjesni su i toga da politika, znanost i religija ne mogu dati odgovor ni na jedan od temeljnih ljudskih problema. U tehnolo kome smo smislu evoluirali i razvili se, ali smo u svojoj nutrini nezadovoljni. Pitalac je, slu ajui ovoga govornika, postao ak i uznemireniji,

nezadovoljniji i vi e neprijateljski raspolo en, pa pita to nije u redu s onime to ovaj govornik ka e - ili pak ne to nije u redu s njim samim? Umjesto da prihvati ono to uje, da mirno sjedi i ka e 'da', on se neprijateljski postavlja prema ovome govorniku; ne prihvaa ga.

Moramo biti veoma jasni u pogledu pitanja ima li to nezadovoljstvo neki uzrok; jer ako ga ima, onda je rije samo o tra enju zadovoljstva, zadovoljenja, nagrade. Takvo nezadovoljstvo stvara svoju opreku, elju da budemo zadovoljni, da budemo zadovoljeni, da budemo potpuni malograani. Ako ono to elimo kada smo nezadovoljni jest da pronaemo ne to sa ime bismo bili potpuno zadovoljni, tako da nas nikada ni ta ne uznemiruje, tada emo otkriti nain na koji se posti e zadovoljstvo i na e e nezadovoljstvo i eznuti, oslabit e, odumrijeti i nestati.

Mo da veina od nas upravo tako i postupa. Prisustvovali ste ovome ili onome izlaganju, do li ste ovamo u elji za svojevrsnim zadovoljenjem, svojevrsnom izvjesno u i sigurno u, nekom istinom koja e vas razveseliti. Veina od nas veoma lako nalazi zadovoljenje: u kuhinji, u nekom obliku religije ili pak u politici. Tako se granice duha postupno i neminovno su uju, smanjuju, a njegove su sposobnosti tako goleme.

Ako je netko sa svime nezadovoljan, nezadovoljan sa cijelim svijetom - kako je to pitalac ustvrdio - ne samo nezadovoljan na razini na kojoj mu nedostaju kua ili novac, tada to nezadovoljstvo nema uzroka; rije je o

nezadovoljstvu po sebi, ne zbog neega. Rijetki su Ijudi koji u sebi nose taj plamen nezadovoljstva. Takva osoba mo da i dolazi ovamo, slu a, pa njezino nezadovoljsvo raste, postaje svesa i ue. to da stoga uini kada je potpuno nezadovoljna cijelim misaonim ustrojstvom kao takvim? Nalazi se u stanju od kojega ne mo e odstupiti. Ni ta ne tra i, ni ta ne eli, ni za ime ne traga; iznutra izgara. A i ovaj je govornik nepokolebljiv. Ono to ka e, tako je kako on ka e, i to ne zato to bi on bio dogmatian, praznovjeran, romantian ili samouvjeren. On ka e da se, ako shvatite svijest zajedno s njezinim sadr ajem, kao i oslobaanje te svijesti od njezina sadr aja, pred vama ukazuje jedna potpuno razliita dimenzija. Govori to ve pedeset godina, i to ne zato to je on to izmislio, nego zato to je to tako.

I tako su tu pred nama ta dva bia, jedno potpuno nezadovoljno, ni ta ga ne mo e zadovoljiti, ni rijei, ni knjige, ni ideje, ni voe, ni politika, ni ta, pa se stoga nalazi u nepokolebljivu stanju; a i drugo je jednako nepokolebljivo, nee se maknuti s mjesta, a nee ni ustuknuti pred prvim. to se dogaa? Dva ljudska bia, od kojih je jedno potpuno nezadovoljno iz dubine du e i srca, a drugo, isto tako iz dubine du e i srca, ka e: To je tako, ta se dva bia susreu. Ovo nije ne to romantino, nekakav plod ma te. To je tako. No ako se jedno od njih osjea neprijateljski raspolo eno prema drugome, ve se pokolebalo. Nije ostalo potpuno nezadovoljno. U trenutku kada ka e: Neprijateljski sam raspolo en prema vama i prema onome to ka ete, odstupio je od onoga to u njemu plamti. Ve se smek ao. A ipak ni u onome drugome biu nema neprijateljstva; taj ovjek ka e: To je tako. Kada se

prva osoba susretne s ovim govornikom bez neprijateljstva, ne elei ni ta od njega, ona iznutra izgara. Tada su obojica jednaki. Vatra je vatra. Nije to va a vatra ili moja vatra, to je vatra. Kada vatra pone trnuti, i ova se dvojica poinju razlikovati.

28. NEPOZORNOST

Pitanje: U nama je sna na spoznaja va nosti koju za nas ima svjesnost o vlastitim unutarnjim i izvanjskim postupcima, a ipak tako lako zapadamo u nepozornost. Mora li nas budnima dr ati neki Krishnamurti, njegove knjige i kasete? Za to? Za to taj jaz izmeu razumijevanja i neposrednoga postupka?

Za to tako lako dolazi do nepozornosti, za to je ona tako uobiajena? A ona se u nama cijelo vrijeme zbiva. Da biste toga bili svjesni, mora li postojati netko tko e vas podsjeati na ono to se u vama dogaa ispod povr ine i na ono to se dogaa iznad nje?

Odijelo ne ini ovjeka; time to je na sebe navukao svetaku halju, redovnik ne postaje svetac. Podsjea li vas odjea na to da neprestano morate biti svjesni tada ovisite o odjei - ili mo ete biti svjesni i bez tih vanjskih uresa ne zapadajui u nepozornost?

Treba li svjesnost, pa ma to ona bila, njegovati, razvijati kroz vje bu, kroz rijei: Moram biti svjestan i kroz zadubljivanje u misli o toj svjesnosti ili pak zahvaljujui neemu ime se netko neprestano mo e podsjeati na nju - bila to neka slika ili ko ulja od kostrijeti koja je toliko neudobna da ovjeka neprestano podsjea na to da mora biti svjestan? Da vidimo to znai biti svjestan. Mi ne mo emo znati sve to se zbiva na ovome svijetu: ono to rade politiari, to radi Tajna slu ba, to rade vojska ili znanstvenici; ne znamo ak ni ono to radi na susjed ili to se dogaa u du i na e ene ili mu a. Ne mo emo sve znati, ali mo emo poznavati svoj vlastiti unutarnji ivot ili ga postati svjesni. No, je li to unutarnje kretanje razliito od vanjskoga kretanja? Razlikuje li se ono to se nalazi izvana - zagaenost, izopaenost, spletkarenje, prevara, licemjerstvo, nasilje - razlikuje li se to jako od onoga kakvi smo mi iznutra? Ili je rije o stalnome kretanju, poput vodenoga toka koji as raste, a as opada? Mo emo li toga kretanja biti svjesni, vidjeti ga i opa ati? Mo emo li u procesu promatranja te bujice, toga kretanja koje te i za jedinstvom, bilo to birati? Zasniva li se svjesnost u tome kretanju na na em izboru? Mo emo li to kretanje promatrati - a to kretanje smo mi sami i svijet, jer svijet smo mi - bez ikakva biranja? Takvo je promatranje svjesnost koju ne moramo njegovati, za koju nam ne treba nitko da nas podsjea na nju, pa ni knjige ni vrpce. Kada jednom vlastitim snagama uvidimo istinu da su ovo izvanjsko i ovo unutarnje kretanje u biti slini, nee nam trebati nikakvi podsjetnici. Rije je o onome istom kretanju koje je stvorilo svijet, dru tvo, vojsku, mornaricu, znanstvenike, politiare, a to je kretanje na e vlastito 'sebe'. Mo emo li ozbiljno, ne zavaravajui svoje vlastito

'sebe', duboko zai u tu svjesnost u kojoj nema nikakva izbora? Promatrati je bez ikakve usmjerenosti? Budnost nam mora biti izuzetna.

Naravno, ta svjesnost ne mo e biti stalna. No, biti svjestan da ona nije stalna znai biti svjestan nepozornosti, a biti svjestan nepozornosti jest pozornost. Ne mo emo razumno, ostajui pri zdravom razumu, rei: Bit u budan od trenutka kada ustanem iz postelje pa do asa kada budem i ao na spavanje. Ne mo emo to uiniti, osim ako nismo neurotini i po cijeli dan govorimo: Bit u svjestan, bit u svjestan - a tada se to pretvara u rijei i vi e nema smisla. No, ako vidimo da ne mo emo cijelo vrijeme zadr ati pozornost ili svjesnost - a to je injenica - tada nepozornost, upravo zato to nije pozorna, ima svoju vrijednost, svoje znaenje, i to ba zbog toga to u nepozornosti otkrivate da niste pozorni.

Pitalac me pita za to postoji jaz izmeu razumijevanja i neposrednoga postupka? to mislimo pod razumijevanjem? Netko obja njava prirodu i grau atoma, a netko ga drugi pa ljivo slu a i ka e: Da, razumijem to to govorite. Ili pak netko slu a nekoga filozofa i ka e: Da, razumijem na emu poivaju va e teorije. Sve je to intelektualno razluivanje, razumijevanje. To i jest funkcija intelekta - da razluuje, procjenjuje, ra lanjuje. Na toj razini ka emo: Razumijem. Pitalac, meutim, pita za to postoji jaz izmeu razumijevanja i

neposrednoga postupka. Moramo veoma dobro razumjeti da rije nikada nije isto to i stvar, da obja njenje nikada nije stvarnost. A do razumijevanja dolazi kada je duh spokojan, i to ne samo na intelektualnoj razini. Vi mi ne to govorite, ne to ozbiljno, o nekome filozofskom predmetu. Ako mi duh brblja, luta naokolo, ne mogu u potpunosti razumjeti ono to vi govorite. Stoga vas moram slu ati, i to ne prevodei ono to vi govorite, ili tumaei ono to vi govorite, ili sluajui vas tek djelomino zato to se pla im onoga to biste mi mogli rei, jer mi je duh tada uznemiren, nestalan, promjenljiv, nepostojan, dok mi, meutim, ako odista hou saslu ati ono to mi govorite, duh mora biti spokojan. Tada se javlja duboko razumijevanje koje nije samo intelektualno ili verbalno. Kada postoji duboko opa anje onoga to se govori, bilo to la no ili istinito - i kada u la nome mo emo otkriti istinu tada je u stanju toga razumijevanja bez rijei na postupak prirodno neposredan, te izmeu razumijevanja i postupka nema nikakva jaza.

29. RAZUMIJEVANJE

Pitanje: Razumio sam stvari o kojima se na ovim skupovima govorilo, pa makar i samo u intelektualnome smislu. Osjeam da su duboko istinite. Hou li, kada se vratim u svoju zemlju, o va emu nauku razgovarati sa svojim prijateljima? Ili u, budui da sam samo raski-

dano ljudsko bie, stvoriti jo veu zbrku budem li o tome govorio?

Sve ono to o religiji propovijedaju sveenici i gurui po svijetu ire raskidana ljudska bia. Iako ka u: Daleko smo dospjeli, jo su uvijek raskidana ljudska bia. A pitalac ka e: nekako sam, djelomino, nepotpuno, razumio ono to ste rekli; nisam preobra eno ljudsko bie. Razumijem i elim ostalima rei to sam ja razumio. Ne ka em da sam razumio sve, razumio sam samo dio. Znam da je to raskidano, znam da nije potpuno, ne tumaim va nauk, samo vas obavje tavam o onome to sam razumio. Pa dobro, to je u tome lo e? No ako ka ete: U potpunosti sam sve razumio i sada u ja vama rei - tada se pretvarate u autoritet, u tumaa; takva je osoba prava opasnost, ona kvari druge ljude. No ako sam vidio ne to to je istinito, vi e se ne dam zavarati; to je istinito i u tome postoji stanovita naklonost, ljubav, samilost, a ja to veoma sna no osjeam - tada, naravno, ne mogu drugaije nego se s time obratiti drugima; bilo bi smije no rei da to neu uiniti. No svoje prijatelje upozoravam, ka em im: Pazite, budite oprezni, nemojte me podizati ni na kakav pijedestal. Ovaj govornik ne stoji ni na kakvu pijedestalu. Ovaj pijedestal, ovo povi eno mjesto samo stvari ini lak ima; to govorniku ne daje nikakav poseban autoritet. No, budui da je svijet onakav kakav jest, Ijudska se bia vezuju uz ovu ili onu stvar - uz vjerovanje, osobu, zamisao, obmanu, dogmu - pa se tako izopauju; te nam se izopaene osobe obraaju, a mi se, budui da se time i sami na neki nain izopaujemo, pridru ujemo gomili.

Kada vidite ljepotu ovih brda, rijeku, ovaj izuzetni mir svje ega jutra, oblik ovih planina, doline, sjenke, meusobni sklad svega toga, kada sve to vidite, zar neete pisati svojemu prijatelju i rei mu: Doi ovamo da sve ovo vidi ? Tada se vi e neete brinuti o sebi, nego o Ijepoti planine.

30. SEKS

Pitanje: Za to seks igra tako znaajnu ulogu u svaijem ivotu na ovome svijetu?

Postoji posebna filozofija, naroito u Indiji, koja se naziva tantrizmom, a koja u jednome svom dijelu potie na spolne odnose tvrdei da ete kroz njih dosei nirvanu. Na spolne se odnose potiete zato da biste se uzdigli iznad njih - i nikada u tome ne uspijevate.(4)

Za to nam je seks u ivotu postao toliko znaajan? Oduvijek je tako bilo, ne samo u dana nje doba, nego uvijek. Za to je seks u ovjeku tako duboko ukorijenjen, osim to je potreban radi raanja djece, ali o tome ne govorim? Za to? Vjerojatno je to najvei u itak to ga ljud'sko bie mo e do ivjeti. Zbog udnje za tim u itkom izbijaju svakovrsne komplikacije; knjige su i knjige napisane da bi se te psiholo ke komplikacije objasnile, no njihovi autori nikada sebi nisu postavili pitanje o

razlogu zbog kojega su ljudska bia tu stvar u svome ivotu uinila tako izuzetno znaajnom.

Na je ivot nemir, stalna borba u kojoj nema niega originalnog, niega stvaralakog - rije 'stvaralako' vrlo oprezno upotrebljavam. Slikar, arhitekt, drvorezac, mogu o sebi rei da su stvaraoci. Za enu koja u kuhinji mijesi kruh ka e se da ne to stvara. A i za seks ka u da je ne to stvaralako. to stoga znai biti stvaralac? Slikari, glazbenici i indijski pjevai, koji se predstavljaju sa svom svojom pobo no u, ka u da je ono to oni rade stvaralaki in. Je li doista tako? Picassa ste prihvatili kao velikoga slikara, velikoga stvaraoca koji slika tri lica s jednim nosom, ili to ve radi. Ne podcjenjujem ga i ne govorim prezirno o njemu, samo istiem tu injenicu. To se naziva stvaranjem. No je li to stvaraka mo? Ili je stvaralaka mo ne to potpuno drugaije? Stvaralaku mo mo ete vidjeti na nekoj slici, u nekoj pjesmi, u nekome proznom tekstu, na nekome kipu, u nekoj glazbi. Ona se izra ava u skladu s ovjekovom nadareno u, ovisno o njegovoj veoj ili manjoj sposobnosti; mo e se raditi o modernome rocku ili o Bachu - ispriavam se to usporeujem to dvoje, to je gotovo neusporedivo! Mi smo, kao ljudska bia, sve to prihvatili kao stvaralako zato to to donosi glasovitost, novac i polo aj. No pitam vas je li to to stvarala tvo? Mo e li postojati stvaranje, u najdubljemu smislu te rijei, sve dok postoji egocentrinost, sve dok postoji elja za uspjehom, novcem i priznanjem, elja koja tr i te opskrbljuje robom? Molim vas, nemojte se slagati sa mnom. Samo istiem neke stvari. Ne ka em da ja znam to je stvarala tvo, a da vi to ne znate; to ne ka em. Ka em da se mi nikada ne pitamo o

tim stvarima. Ka em da postoji stanje u kojemu postoji stvaranje bez i najmanje sjenke sebinosti. To je zbiljsko stvaranje; njemu nije potrebno da se izra ava, nije mu potrebno zadovoljenje vlastite sebinosti; to je stvaranje. Mo da se seks osjea kao stvaralaki i mo da je postao znaajnim upravo zato to su svemu oko nas odreene granice, poslu, radu u uredu, odlasku u crkvu, sljedbeni tvu nekoga filozofa, nekoga gurua. Sve nas je to li ilo slobode i, tovi e, nismo slobodni ni od svoga vlastitog znanja; pro lost je uvijek s nama.

Tako smo li eni i izvanjske i unutarnje slobode; pokoljenje za pokoljenjem, govorili su nam to da radimo, pa je na to uslijedila reakcija: init u to elim, to je isto tako ogranieno, zasnovano na u itku, na elji, na sposobnosti. Stoga, kada nema slobode, bilo izvanjske ili unutarnje, a posebno unutarnje, preostaje nam samo jedno, a to se naziva seksom. Za to tome pridajemo va nost? Pridajete li jednaku va nost osloboenju od straha? Ne. Ula ete li jednaku energiju, ivotnu snagu i misao u to da prestanete tugovati? Ne. Za to? Za to jedino u seks? Zato to je to ne to ime se najlak e barata; sve ostalo od vas zahtijeva svu va u energiju, a ona e se u vama moi javiti tek kada budete slobodni. Stoga ljudska bia diljem svijeta toj stvari pridaju strahovitu va nost u ivotu. A kada neemu to je samo jedan dio ivota pridate strahovitu va nost, sami sebe uni tavate. ivot je cjelina, a ne samo jedan dio neega. Pridate li va nost cjelini, tada seks postaje vi e-manje beznaajan. Redovnici i svi oni koji su se odrekli seksa okrenuli su svoju energiju prema nekome bogu, ali ona jo uvijek vrije u njima, priroda se ne mo e suzbiti. No,

kada toj stvari pridate vrhunsku va nost, tada postajete izopaeni.

31. AUTORITET

Pitanje: to mislite pod time kada od nas tra ite da zajedno mislimo? Namjeravate li time rei da bi svatko tko vas slu a morao u isto vrijeme i misliti zajedno s vama? Ne mislite li da tako postupate kao guru, navodei ljude na to da slijede va e ideje, misli i zakljuke?

Rije guru diskreditirana je rije. Vjerujem da bi trebala oznaavati onoga tko raspr uje neznanje, a ne osobu koja svoje neznanje pridru uje va emu. Postoje i druga znaenja. Od drevnih je vremena i na Zapadu uvijek bilo gurua: sveenika koji su posredovali izmeu vas i onoga to su oni nazivali Bogom ili Spasiteljem. Postojalo je to i u Indiji. Pitalac ka e: kada tra i od nas da mislimo zajedno, ne namee li nam se ovaj govornik kao guru? Ispitajmo stoga to znai kada ovaj govornik ka e da 'zajedno mislimo'.

Misliti zajedno ne znai prihvaati ono to ovaj govornik ka e. To ne znai slagati se s idejama i sa zakljucima koje bi on mo da iznio, ili ih pak prihvaati. Ovaj govornik, zapravo, ne iznosi nikakve zakljuke, ali nas poziva da 'zajedno mislimo' u tome smislu da i mi i on zajedno promatramo. Promatrajmo i otkrijmo to znai promatrati. Njemu to ne daje nikakav poseban autoritet. Mo ete vi ovoga govornika promaknuti u autoritet, to bi

bilo kobno, ali on sam nema nikakva autoriteta i odbija bilo kakvo sljedbeni tvo. Da izla e nekakve zakljuke, ideale i tako redom, te da prihvaa uenike, tada bi bio u stanju izopaenosti. A ovaj govornik govori ovo isto ve posljednjih pedeset godina.

Tako u ovome nema natruha autoriteta. Sve je veoma jednostavno: da je ovaj govornik pun predrasuda, da iznosi raznorazne mune, prisilne, neurotine zakljuke, to bi znailo da vam ih eli na silu nametnuti. No, on stalno govori: podijelimo ono to promatramo, kako izvan sebe, tako i u sebi. To je sve.

Naoko kao da smo nesposobni da budemo sami, a rije 'sam' krije u sebi znaenje 'samostalan'.(5) Kada smo odista sami, nezatrovani, kada smo odista slobodni, mi smo cjelovito ljudsko bie, Ijudski svijet. No, mi se pla imo da ostanemo sami; uvijek elimo biti u dru tvu s nekom osobom, ili barem s idejom ili slikom. Biti sam ne znai osamu; u osami ima posebne ljepote: sami eete umom, sami eete du rijeke - ne s rukom u ruci s ovom ili onom osobom, ve sami u osami, a osama nije isto to i samoa. Krenete li sami u etnju, promatrat ete nebo, drvee, ptice, cvijee i svu ovozemaljsku ljepotu, a mo da ete promatrati i samoga sebe - neete sami sa sobom voditi dijalog, neete svoj teret nositi sa sobom; ostavit ete ga za sobom. Osama u vama budi osjeaj usamljenosti, ispraznosti, poti tenosti. Kada izaete iz osame, ostaje vam jo samoa, a tu nije rije o nekome zakljuku ili vjerovanju - ovo nije nikakva propaganda - zahvaljujui kojemu biste znali na to to treba nalikovati. Samoa vas ne tjera ni u jednome

posebnom smjeru; kada vas netko usmjerava ili vas vodi, postajete rob takva postupka i tako gubite svoju slobodu, potpuno, od samoga poetka. Sloboda nije kraj; ona je poetak.

32. SPOKOJNOST

Pitanje: Vi kao da prigovarate ak i tome to mi svakodnevno mirno sjedimo da bismo promatrali kretanje svojih misli. Je li to sjedenje, prema va oj definiciji, vje ba, metoda, pa prema tome ne to bez vrijednosti?

Pitalac me sada pita to ima lo e u tome da netko svakoga jutra mirno sjedi dvadeset minuta, drugih dvadeset minuta tijekom poslijepodneva te uveer mo da jo dvadeset minuta ili du e. to ima lo e u tome? ZahvaIjujui mirnome sjedenju, mo ete se opustiti, mo ete promatrati svoje mi ljenje, svoje reakcije, svoje odgovore na podra aj i svoje reflekse. Kakav je motiv onih koji mirno sjede, bilo da to ine sami ili zajedno s drugima? Kakav motiv stoji iza elje da svakodnevno mirno sjedimo po pola sata? Nije li va no da otkrijemo za to vi elite tako postupati? Je li to zato to vam je netko rekao da ete, budete li mirno sjedili, do ivjeti parapsiholo ka iskustva, da ete stei svojevrstan mir, svojevrsno razmijevanje, svojevrsno prosvjetljenje ili svojevrsnu mo? Pa, budui da ste prilino lakovjerni, plaate tisue dolara da biste dobili upute i mantru (6) koju ete ponavljati. Neki ljudi plaaju tisue dolara ovjeku koji e im dati ne to za uzvrat -

posebno neku sanskrtsku rije - a oni e je onda ponavljati. Plaate za ne to i dobivate ne to za uzvrat: kakav motiv stoji iza toga? Za to to inite? Je li to radi neke psiholo ke naknade? Zato to time to mirno sjedite stjeete neku vrstu vi e svijesti? Ili zato to elite ono to vam je va uitelj obeao?

Stoga je va no - prije no to u sve ovo uronimo - otkriti koji je va motiv, to vi zapravo elite. No vi tako ne postupate. Tako ste nestrpljivi i lakovjerni; netko vam ne to obea i vi to po elite. Ispitate li svoje motive, vidjet ete da je rije o elji da ne to postignete - poput poslovnoga ovjeka koji eli da zaradi gomilu novaca. To je njegov poticaj. Ovdje je psiholo ki poticaj u tome da imamo ne to to nam obeava neki guru ili uitelj. Pri tome ne postavljate nikakva pitanja o onome to on obeava, ne odnosite se s nepovjerenjem prema onome to obeava. No, ako toga ovjeka koji vam ne to nudi zapitate: Je li to vrijedno truda? Je li istinito? Tko si ti da meni govori to da radim?, tada ete otkriti da kroz mirno sjedenje, ne shvatimo li vlastite motive, zapadamo u raznovrsne psiholo ke nevolje uzrokovane obmanom. No ako, dok tako mirno sjedite bez ikakva motiva odnosno dok mirno eete sami ili u neijem dru tvu, promatrate drvee, ptice, rijeke i sunevu svjetlost na li u, u samome tom promatranju promatrate i sami sebe. Ne napre ete se, ne trudite se iz petnih ila da ne to postignete. Onima koji su prihvatili odreeni oblik meditacije ini se veoma te kim da ga odbace zato jer im je um ve uvjetovan; bavili su se time nekoliko godina i sada se toga dr e. Pa ako netko doe i rekne im:

Kako li je ovo besmisleno!, mo da e se u nekim rijetkim trenucima urazumiti i rei: Da, ovo je mo da pogre no; a tada poinju nevolje, sukob izmeu onoga to oni sami smatraju razumnim i onoga ime su se bavili posljednjih deset godina - borba koja se naziva napretkom, i to duhovnim napretkom!

Na duh uvijek brblja, uvijek ga privlai ova ili ona misao, jedan skup osjetilnih odgovora na podra aj slijedi za drugim skupom odgovora na podra aj. Da biste prekinuli to brbljanje, poku avate nauiti kako da se usredotoite, prisiljavajui duh da prestane brbljati, pa tako sukob poinje iznova. I upravo to vi radite: brbljate, brbljate, do u beskraj govorite ni o emu. A ako elite ne to promatrati, drvo, cvijet, obrise planina, morate gledati, morate biti spokojni. No vas ne zanimaju planine ili ljepota bre uljaka, dolina i voda; vi elite nekamo stii, ne to postii u duhovnome smislu.

Zar nije li mogue biti prirodno spokojan - gledati u neku osobu ili slu ati neku pjesmu ili pak mirno slu ati to vam netko govori, bez otpora, ne govorei sam sebi: Moram se promijeniti, moram uiniti ovo, moram uiniti ono, jednostavno biti spokojan? Naoko je to od svega najte e, pa vi primjenjujete razne sustave vje bi da biste postigli spokojnost. Vidite li la nost takva postupka? Primjenjujete neku metodu, neki sustav vje bi, redovitu svakodnevnu rutinu za koje mislite da e vam duh naposljetku dovesti do spokojstva; no on tako nikada

nee postati spokojan; taj je postupak mehaniki, uguran je u be ivotni i bezosjeajni obrazac. Vi sve to ne vidite, ve elite ne to postii, kao, na primjer, inicijaciju! Oh, sve je to tako djetinjasto.

Ako spokojno slu ate, ne odluujui o tome je li ovaj govornik u pravu ili u krivu, odnosno govorei: Posvetio sam se tome, obeao sam da neu odustajati; ja sam ovo ili ono, ili pak ne to tree, nego ako ono to se govori slu ate bez otpora, tada upravo sada sami sebe otkrivate, tada vam duh tijekom samoga procesa istra ivanja postaje spokojnim.

Mo emo li stoga i mi, obini ljudi, sa svim svojim nevoljama i nemirom, biti spokojni i slu ati sva naklapanja vlastite misli tijekom njezina kretanja? Je li mogue sjediti ili stajati, ili pak mirno etati, bez ikakva po urivanja koje dolazi od nekoga drugoga, bez ikakve nagrade ili elje za nekim izuzetnim nadtjelesnim osjetilnim iskustvima? Ponite na najrazumnijoj razini; tako se mo e veoma daleko dospjeti.

33. BLIJESAK SVJETLOSTI

Pitanje: to je prosvjetljenje?

Biti prosvijetljen u pogledu ega? Molim vas, budimo razumni. Na primjer, ovjek je prosvijetljen u vezi sa svojim odnosom prema nekome. A to znai da je razumio kako se njegov odnos s nekim drugim zasniva na slici to ga ima o onome drugome, pa ma kako njihov odnos bio prisan. Ta se slika slagala tijekom mnogih godina stalnoga reagiranja, ravnodu nosti, utjehe, zanovijetanja, svega onoga to je uobiajeno izmeu mu karca i ene. Tako je to odnos izmeu dviju unaprijed stvorenih slika. To mi nazivamo odnosom. E pa, uvidi li tkogod istinitost svega ovoga o emu govorimo, sam e o sebi rei da je u pogledu toga prosvijetljen. Ili, netko je prosvijetljen u pogledu nasilja: netko jasno, bez izoblienja, vidi cijelo kretanje nasilja. Ili pak netko vidi kako se tuga raa, a prosvijetljen je u pogledu okonanja tuge. No, mi ne mislimo na to, nego na ne to drugo: Prosvijetljen sam, priat u vam o tome, doite k meni.

elimo li zaista proniknuti u to to znai prosvjetljenje, blijesak svjetlosti, glas istine, tada se moramo bri ljivo zadubiti u pitanje vremena. Takozvani prosvijetljeni ljudi ka u da do prosvjetljenja dolazite s vremenom, postupno, ivot za ivotom - ako vjerujete u reinkarnaciju sve dok ne doete do toke na kojoj postajete prosvijetljeni u pogledu svega. Ka u da je to postupan proces koji se sastoji od iskustva i znanja, stalno kretanje od pro losti prema sada njosti i budunosti, da je to ciklus. A je li prosvjetljenje, taj krajnji cilj, pitanje vremena? Je li to stvar vremena? Je li to postupan proces, naime, proces koji se odvija u vremenu, razvojni proces, postupno bivanje? Moramo shvatiti prirodu

vremena, ne kronolo koga vremena, ve psihikoga ustrojstva u koje se vrijeme mo e uklopiti: Nadam se da u na kraju do toga dospjeti. elja, koja je dio nade, ka e: Na kraju u tamo dospjeti. Takozvani prosvijetljeni Ijudi nisu prosvijetljeni, jer im ka u: Prosvijetljen sam, onda nisu prosvijetljeni. Rije je samo o njihovoj ta tini. Oni su poput ovjeka koji ka e: Odista sam skru en - kada neki ovjek to ka e, znat ete kakav je. Zbiljska skru enost nije opreka ta tini. Skru enost poinje tamo gdje ta tina prestaje. Oni koji ka u da su prosvijetljeni, ka u da i vi morate dosei to stanje, korak po korak - provodite u djelo ovo, uinite ono, nemojte to initi; postanite mojim uenikom, ja u vam rei to da radite, nadjenut u vam indijsko ime, ili pak novo kr ansko ime, i tako redom. A vi, kao nerazumno ljudsko bie, prihvaate svu tu besmislicu. I pitate to je najvi e prosvjetljenje? Duh u kojemu nema sukoba, osjeaja napora, osjeaja da nekamo idemo, da se kreemo, da ne to posti emo.

Moramo razumjeti ovo pitanje psiholo koga vremena, stalno bivanje, ili pak nebivanje - to je jedno te isto. Kada pusti korijena u va emu duhu, to bivanje uvjetuje sve va e mi ljenje, sve va e postupke; tada se javlja i uporaba vremena kao sredstva kojim se ne to posti e. No, postoji li tako ne to kao to je bivanje? Nasilan sam, bit u nenasilan. A to znai da je bivanje zapravo ideja. Nasilan sam, a naumio sam da ne budem nasilan, te time stvaram dvojnost: nasilno i nenasilno, pa iz toga proizlazi sukob. Ili pak ka em: Moram sam sebe obuzdavati, suzbijati, ra lanjivati, moram otii psihologu, moram otii psihoterapeutu.

Ne stvaramo li nikakve opreke, ono to ostaje kao injenica jest nasilje. injenica. Nenasilje je neinjenica. Ako vi vidite istinitost injenice da sam ja nasilan, ovaj je sukob izmeu dviju opreka izazvan pojmom nenasilja, a sama ne-injenica nema nikakve vrijednosti. Da biste mogli promatrati cijelo kretanje nasilja, ljutnje, ljubomore, mr nje, nadmetanja, opona anja, sukladnosti, uinite to bez ikakva usmjerenja, bez ikakva motiva. Postupite li tako, to e biti kraj nasilju, naime, neposredni opa aj i postupak.

Tako vidimo da blijesak svjetlosti, taj smisao vrhunske zbilje, nije stvar vremena. Bilo bi to suprotno cijeloj psihologiji religijskoga svijeta, suprotno kr anskome pojmu du e, pojmu Spasitelja i pojmu krajnjega cilja.

Opa aj je isto to i postupak, a ne da iza opa aja slijedi vremenski razmak, pa tek onda postupak. U vremenskome se razmaku raa ideja. Na se duh, mozak, cijelo ovjekovo ivano i psihiko ustrojstvo, mogu osloboditi toga vremenskog tereta koji je te ak milijune godina tako da mi ne to jasno uvidimo, pa e nam prema tome i postupak neminovno biti neposredan. Taj e postupak biti razuman, a ne nerazuman, te se mo e objasniti logiki i sa stanovi ta zdravoga razuma.

Do toga se krajnjeg cilja, a on je istina, ne sti e s vremenom. Do istine se nikada ne sti e; ona je ovdje, ili pak nije ovdje.

34. IZVANOSJETILNA ISKUSTVA

Pitanje: Ljudi govore o iskustvima s onu stranu granica osjetila. Kao da su svi oarani takvim iskustvima, ali se ini da je ivot onih koji se na takva iskustva pozivaju isto tako osrednji kao i ranije. Kakva su to iskustva? Jesu li ona dio prosvjetljenja ili korak prema prosvjetljenju? A ako jesu, to je prosvjetljenje?

Zar nije udno da vi stalno govorite o prosvjetljenju, o onome to je rekao ovaj govornik ili o onome to je rekao netko drugi? Nikada ne ka ete: Pogledajte, ovo je moj ivot. Svladala me velika bol, tuga; kako da sve to razrije im? Gdje god je ovaj govornik bio, uvijek su se javljala ovakva pitanja. Ne postavljate pitanje o tome kako ete ivjeti u ovome svijetu koji je toliko izopaen, u kojemu nema pravde, a i vi ste dio svega toga. Za to ne postavimo sebi zaista duboko i temeljno pitanje o sebi samima? Za to nikada ne pitamo: Kao da nikada nisam volio: poznajem sve opise ljubavi, znam da, kada svojoj djevojci ili eni ka em 'volim te' - znam da to nije ljubav, da je to spolna privlanost, osjetilni u itak, elja, drugarstvo; znam da sve to nije ono to mo e procvasti cvijeem Ijubavi, to ima svoju ljepotu, to ima svoju stvaralaku mo? No vi se raspitujete za prosvjetljenje. Za to? Zar zato to ste upla eni, to ne mo ete podnijeti da uvidite kakvi ste zapravo - da uvidite bezvrijednost, ru nou, siu nost, obinost, osrednjost svega toga? A ako i

otkrijete kakvi zbilja jeste, ka ete: molim vas, pomozite mi, recite mi to da radim. Tada u igru ulazi lik oca.

Mi se oito nikada ne suoavamo sami sa sobom. Izbjegavamo to pod svaku cijenu. Zato se i pokazujemo toliko nerazumnima kada nas drugi ele iskoristiti. Zaista tragino: odrasli ljudi - barem mi mislimo da smo odrasli - koji se sa svime ovime igraju i ne dospijevaju do korijena stvari, a taj smo korijen mi sami. Netko nas mora prisiliti, potaknuti, primorati na to da se suoimo sami sa sobom. Nikada se, nikada i ni u kakvim okolnostima, s time ne suoavamo; zbog toga u nama i ne dolazi ni do kakve promjene.

ivot, svakodnevno ivljenje, golemo je, strahovito iskustvo, sa svim svojim radostima, u icima, tjeskobama, svojim bremenom tuge i nepravde koja nas odasvuda okru uje; i sa siroma tvom, prenapueno u, zagaeno u okoli a; i s nedostatkom energije u nama samima. ivot je tako slo eno iskustvo. A nama je on dosadan. Ne mo emo se s njime suoiti. Ne osjeamo se odgovornima za njega. Sami sebe odvajamo od svega. To je odvajanje prijetvorno, nestvarno, nerazumno, zato to smo mi isto to i taj ivot, to smo ga mi stvorili, i to svatko od nas. Mi smo dio svega, a ne elimo se s time suoiti. I tako, dosaujui se, iscrpljeni otrcano u ivota, odlazimo k nekome s molbom da nas uvede u nekakve tajne, da nam nadjene novo ime, te mu za to plaamo u nadi da emo do ivjeti neka nova iskustva.

Stoga moramo razumjeti narav svojega svakida njeg ivota, svakodnevnoga uzrujavanja, svakodnevne ljutnje, dosade, usamljenosti i oaja. A umjesto da se sa svime time suoimo, da to shvatimo, da to temeljito ra istimo, pri eljkujemo neka nadnaravna izvanosjetilna iskustva, a nismo shvatili ak ni na koji nain na a osjetila odgovaraju na svakodnevne podra aje.

Kada netko ovo odista shvati i pone ivjeti tako da mu ivot bude ist od svakodnevne dosade, usamljenosti, bolne e nje za neim boljim, kada se oslobodi od svega ovoga i u dubini du e bude proi en te kada krene oslanjajui se na ovakve temelje, tada e, kada prijee s onu stranu granice, uvidjeti da je um koji tra i izvanosjetilna iskustva jo uvijek uvjetovan osjetilima. A tada se javlja um koji uope nema nikakvih iskustava.

35. UVID

Pitanje: Uvid je rije koju upotrebljavamo da bismo opisali ne to to sagledavamo na nov nain, odnosno neku promjenu kuta gledanja. Takav uvid svi poznajemo. No ini se da se uvid, o kojemu vi govorite, veoma razlikuje od takva uvida. Kakva je narav uvida o kojemu govorite?

Ako ste ne to razumjeli uz potpuni uvid u to, ta e se injenica u cijelosti odraziti na va svakida nji ivot.

Prvi se dio ovoga pitanja odnosi na vrstu pokusa koji se izvode na majmunima. Objesite o ne to snop banana, majmun e uzeti tap i udarati po snopu, sve dok banane ne padnu na tlo; ka e se da je taj majmun ne to uvidio. Drugi e pak majmun slagati stolice jednu na drugu i tako se popeti do banana. I to se naziva uvidom. Postoje i pokusi sa takorima; takore tjeraju da izvode svakojake majstorije, da priti u ovu ili onu tipku kako bi do li do hrane. I to se naziva uvidom. Tijekom pokusa, metodom poku aja i pogre ke, stalno poku avajui sad s ovom, sad s nekom drugom tipkom, ivotinje napokon pritisnu pravu tipku i vrata ca se na kavezu otvaraju. Ovaj se proees takozvanoga uvida u biti zasniva na znanju i upravo tako svi mi i postupamo. Mo da to neete nazvati uvidom, ali je ovo stvarni proces prema kojemu se odvijaju na i postupci. Poku ajte ovako; ako ne ide, poku ajte onako. U medicinskom, tjelesnom, seksualnom i takozvanome duhovnom smislu mi cijelo vrijeme tako postupamo. Pokuavamo, izvodimo pokuse i dolazimo do neega to se pretvara u steeno znanje, te djelujemo polazei od toga znanja. To se naziva uvidom.

Govorimo o nekome uvidu koji se u potpunosti razlikuje od ovoga. Kada majmun pritisne tipku i polui neki ishod, njegov mozak bilje i, pamti da se tom tipkom poluuje taj i taj rezultat; to postaje automatskim postupkom. Tada izvoa pokusa promijeni tipku. Majmun pritisne prvobitnu tipku, no ni ta se ne dogodi i on se

zbuni. Upravo se to i vama dogaa. Tijekom pokusa, zahvaljujui metodi poku aja i pogre ke, pronalazite nain ivota koji vam odgovara. To se onda naziva uvidom. Taj se uvid zasniva na ponavljanju onoga to znate. Znanje se stjee ili odbacuje. Taj se uvid uvijek zasniva na znanju, a znanje je isto to i pro lost. Nema znanja o sada njosti ili o budunosti.

Mozak nam je naviknut na jednu tipku, na jedan obrazac; nee prihvatiti temeljnu promjenu jer, ba kao ni majmun, ne zna u emu se ona sastoji; a ako se tipke budu neprestano mijenjale, on e odustati, nee se vi e ni maknuti; ukoit e se i nee znati to da radi. Sve to vidite u svojemu vlastitom biu: budui da ne znate to treba uiniti, jurite naokolo pitajui druge koju tipku da pritisnete.

Mi ovdje govorimo o neemu to je veoma ozbiljno. Ova stalna promjena koja se dogaa irom cijeloga svijeta donosi sa sobom osjeaj nedjelatne ukoenosti. ovjek tu ne mo e ni ta uiniti. Mo e otii u samostan, ali je to odve nezreo, odve djetinjast odgovor na ne to izuzetno sa ime se suoavamo. Tako da, osim ako ne doe do promjene u samim mo danim stanicama, puko pritiskanje tipaka znai samo ponavljanje jednoga te istoga procesa. Osim ako ne do ivi korjenitu promjenu, na e mozak - koji se sastoji od milijuna, trilijuna ili ma kojega broja stanica - ponavljati stari obrazac, sam sebe preinaujui, u neizvjesnosti, nesiguran, u ukoenosti nedjelovanja, te budui da je ukoen, otputit e se i od nekoga drugoga zatra iti pomo. Svi mi upravo tako postupamo.

Mo e li u tim mo danim stanicama doi do promjene ne zahvaljujui operaciji, ne zahvaljujui nekim novim drogama, ne kao ishod nekih novih naina znanstvenoga istra ivanja? Ako je to nemogue, mi emo i dalje do u beskraj ponavljati isti obrazac: izvjesnost-neizvjesnost, izvjesnost-neizvjesnost.

Ka em da u njima mo e doi do promjene. Ovo kretanje od izvjesnosti do neizvjesnosti i obrnuto jest vremenski obrazac. Na je mozak navikao na taj obrazac, pa se zbog toga i javljaju sva ova pitanja o prosvjetljenju, sustavima vje bi i tako redom. Ovaj govornik ka e da u tim stanicama mo e doi do promjene, i to na posve razuman, a ne na neki obmanjivaki, nestvaran, romantian nain. Mozak, duh, pa tako i ivci, sve to kao cjelina mo e samo sebe promatrati. A to znai da tu nema usmjerenja, nema motiva. Kada nema motiva ni usmjerenja, ve je do lo do promjene u kretanju. Mozak je navikao na to da funkcionira na temelju motiva, pa kada u promatranju nema motiva, time se mijenja cijelo kretanje pro losti. Kada nema motiva, kada nema usmjerenja, duh postaje bezuvjetno spokojan. Postoji unutarnje promatranje, a to je promatranje - uvid. Prema tome, razbijen je i obrazac na koji su mo dane stanice bile naviknute.

Mi smo svi odgojeni na uzorima - vee, plemenitije, bolje. Uzor je postao va niji od 'onoga to jest'. To ' to jest' i uzor u meusobnoj su opreci, pa iz te opreke mo e izbiti sukob. Pogledajte kako postupate: uzor je ne to to je misao stvorila da bi se uzdigla iznad 'onoga to jest' ili da bi budunost upotrijebila kao polugu kojom

e pomaknuti 'ono to jest'. Vi se u baratanju sa injenicom slu ite ne-injenicom. Zato od svega toga i nema nikakva ploda; na taj nain nikada ne mo e doi do promjene. Sve je ovo tako jednostavno kada ga jednom sagledate. Odbacite uzor zato jer je bezvrijedan i promatrajte samo injenicu. Odbacivanjem ste uzora izmijenili obrazac kojemu su se pokoravale mo dane stanice; mozak je ivio u skladu s tim obrascem, a sada je taj obrazac razbijen. ivjeli smo u nadi da emo se postupno promijeniti; tada smo uvidjeli da je postupnost zapravo samo ponavljanje jedne te iste stvari, njezino preinaavanje, ponavljanje, preinaavanje pa da prema tome tu i nema neke temeljne promjene. Kada to uvidite, mijenja se ustrojstvo cijeloga mozga: to je uvid.

36. S ONU STRANU SVAKE MJERE

Pitanje: Mislim da mogu sam rje avati svoje probleme. Nije mi potrebna niija pomo. Imam u sebi snage da to uinim, ali i pored toga dolazim ovamo da bih primio - ili ako vam se ta rije ne svia, da s ostalima podijelim ne to to je ovjeku nemjerljivo, ne to to je silno duboko i lijepo. Mo ete li vi to podijeliti sa mnom?

ovjek svoje probleme mo e rije iti bez tue pomoi; sami smo ih stvorili u okviru odnosa s drugima, pa kako god bili nezamjetljivi, kako god bili povr ni ili veliki, mogu se rije iti ako u njihovo

rje avanje ulo imo i srce i um naime, ako nismo nemarni i lijeni.

No, pitalac ide mnogo dalje od ovoga. Dolazi ovamo da bi s drugima podijelio ne to ' to je ovjeku nemjerljivo' ,prema Coleridgeovim (7) rijeima, ne to s onu stranu svake mjere, ne to to se ne mo e dobiti u crkvama. Prvo to treba uiniti jest da budemo jasni u vezi s time to mislimo pod mjerom - pitalac se, naime, poslu io rijeju 'nemjerljiv'. Mi mo emo mjeriti udaljenost. Mo e se mjeriti i takozvana progresivna evolucija. Netko je juer bio ovakav; susrev i se sa sada njo u, to se 'juer' preinailo i prelazi u budunost. To se mo e mjeriti. Misao je materijalan proces koji se mo e mjeriti - povr nost neijega mi ljenja, dublje i najdublje misli. Vea i manja koliina neega uvijek se mogu mjeriti. Usporedba je proces mjerenja. Mogu se mjeriti i opona anje i meusobna sukladnost.

Sve dok postoji mjerenje, na um mo e funkcionirati samo u okviru toga mjerenja. Zahvaljujui vje bi i navici, na je duh, to jest mozak, stekao naviku da sve mjeri. Ima li iega to nije mjerljivo? Postoji li tako ne to? Mogu li duh, to jest mozak, a i srce, jer su oni jedno, mo e li se cijelo to ustrojstvo osloboditi mjerenja?

Mozak - koji je, tijekom milijuna i milijuna godina, s vremenom evoluirao - zajedniki je cijelome ovjeanstvu. Mo da se nama ne mili da tako gledamo na to jer smo se navikli na zamisao da je na mozak ne to individualno, pa taj pojam individualnosti ve

tisuljeima postoji kao tradicija. Taj mozak neprestano ne to mjeri - vi e, manje, bolje i najbolje - neprestano funkcionira po tome obrascu. No pitalac dolazi ovamo da bi s drugima podijelio ne to to je ovjeku nemjerljivo.

Kako emo onda otkriti postoji li ne to s onu stranu svake mjere, ne to to je s onu stranu granica svakoga vremena - zato to je vrijeme isto to i mjerenje? Vrijeme je kretanje. Misao je kretanje. Vrijeme je misao. Misao se raa iz sjeanja, iskustva, znanja. Ona je materijalan proces, budui da se sjeanje pohranjuje u mo danim stanicama. Sve to stvara mozak materijalan je proces.

Uvid je sveukupan opa aj cijeloga toga slo enog kretanja mjerenja. Takav uvid mo ete imati samo kada opaate bez prethodnoga znanja, i to zato to, ako se slu ite znanjem, onda se ono uvijek mo e s neim usporeivati, mjeriti. Uvid nije mjerljiv. Uz takav se nemjerljivi uvid odvijanje cijeloga kretanja usporedbe ne samo sagledava, nego se smjesta i okonava. Isku ajte to; ne morate ni ta prihvaati na govornikovu rije.

to onda znai 's onu stranu svake mjere'? Da bismo to otkrili, moramo biti slobodni od straha, od onoga duboko ukorijenjenoga, svjesnoga ili nesvjesnoga straha. Strah je ne to to se mo e promatrati, razrje avati, zato to korijen straha - ne razne grane i li e toga drveta, nego korijen - jest vrijeme. ovjek se boji sutra njega dana. Boji se onoga to se dogodilo. Tjelesne boli koju je pro ivio vi e nema, ali je ostao

strah da bi se ona mogla ponoviti. U psiholo kome pak smislu, kada netko uini ne to lo e, ne to nepo teno, u njemu se javlja strah. U psiholo kome smislu, strah je vrijeme: Bojim se da u umrijeti. Sada sam iv, ali se u asavam onoga to bi se moglo dogoditi; to je mjerenje u vremenu. Korijen su straha vrijeme i misao. Uvid u ovo znai potpuno okonanje straha.

Okonanje straha znai da smo razumjeli to je vrijeme i da je na e tuge nestalo. Tek ako su nam duh i mozak oi eni od tuge i straha, mo e se u nama javiti ne to drugo. No, mi elimo biti u to sigurni, elimo jamstvo za to, kao za dobar sat: to je trgovaki mentalitet. Nema nikakva jamstva i u tome i jest ljepota. ovjek to mora uiniti radi same stvari, a ne radi nagrade. A za veinu je ljudi to veoma te ko. Dajemo li ne to u zamjenu, to je in mjerenja. Mo e li vam, stoga, duh biti slobodan od svakoga mjerenja - posebno u odnosima s drugima, to je jo te e? Kada je ovjek slobodan od svakoga mjerenja, tada se dogaa ne to potpuno drugaije. Kada se ono to se zbiva s onu stranu granica mjerenja mo e opisati, vi e nije nemjerljivo. Mo ete opisati planinu, njezin oblik, njezine obrise, sjenke; mo ete je naslikati, napisati pjesmu o njoj, no sve to nije planina. Sjedimo u dolini i ka emo: Molim vas, priajte nam o planini. Ne odlazimo do planine. elimo udobnost. A postoji ne to s onu stranu svake mjere.

37. SVIJEST

Pitanje: to je na a svijest? Postoje li razliite razine svijesti? Postoji li neka svijest s onu stranu granica svijesti kakvu obino poznajemo? Je li mogue isprazniti sadr aj svijesti?

Mo emo se slu iti rijeima i iznositi opise, ali ono emu na taj nain nadijevamo ime i to opisujemo nije injenica, pa se stoga nemojte zapletati u opise.

to je na a svijest? Je li rije o tome da imamo svijest o neemu, da smo svjesni neega to se dogaa, ne samo izvan nas, nego i u nama; to je jedno te isto kretanje. Na a je svijest proizvod odgoja, kulture, rase koju smo naslijedili i plod na ega vlastitog truda. Sva na a vjerovanja, na e dogme, obredi, pojmovi, ljubomora, tjeskoba, u itak, ono to zovemo ljubavlju sve je to na a svijest. Ona je ustrojstvo koje je evoluiralo tijekom tisuljea i tisuljea kroz ratove, u suzama, u tuzi, u poti tenosti i u odu evljenju: sve to ini na u svijest. Neki ka u da svijest ne mo ete izmijeniti. Mo ete je preinaiti, mo ete je uiniti uglaenijom, ali je morate prihvatiti, napraviti od nje najbolje to mo ete; ona je tu. Bez sadr aja svijest, kao to znamo, ne postoji.

Pitalac me pita je li mogue svijest isprazniti od cijeloga njezina sadr aja - tuge, razdora, borbe, stra nih odnosa meu Ijudima, svaa, tjeskobe, ljubomore, naklonosti, ulne privlanosti? Mo e li se taj sadr aj isprazniti? A ako se isprazni, hoe li se pojaviti neka druga vrsta svijesti? Ima li svijest razliite slojeve, razliite razine?

U Indiji su drevni narodi svijest dijelili na ni u, vi u i jo vi u svijest. Takve podjele ukazuju na ne to to se mjeri, jer im postoji podjela, mora postojati i mjerenje, a tamo gdje postoji mjerenje, mora postojati i napor. Kakve god razine svijest mogla imati, one se jo uvijek nalaze unutar granica svijesti. Podjela svijesti jest mjerenje, pa je prema tome rije o misli. to god je svijest zajedno sastavila, dio je svijesti, ma koji god nain vi odabrali da to podijelite.

Mogue je potpuno isprazniti sadr aj svijesti. Bit je toga sadr aja misao koja je zajedno sastavila na e 'ja' ono 'ja' koje je astohlepno, lakomo i agresivno. To 'ja' jest bit sadr aja svijesti. Mo e li to 'ja' sa svim svojim sebinim ustrojstvom u potpunosti nestati? Ovaj vam govornik ka e: Da, mo e nestati, i to potpuno. To znai da nema sredi ta iz kojega vi djelujete, nema sredi ta iz kojega vi mislite. Sredi te je bit mjerenja, a mjerenje je opet napor bivanja. Mo e li se to bivanje okonati? Mo da ete rei: Vjerojatno mo e, no ako okonamo to bivanje, dolazi nakon njega? to

Najprije sami otkrijte mo e li se to bivanje okonati. Mo ete li odbaciti, okonati ne to to volite, u emu duboko u ivate, i to bez ikakva motiva, ne tako to ete rei: Mogu to uiniti ako postoji ne to ovoga? to dolazi iza

Mo ete li smjesta okonati ne to to vam pru a veliki u itak? Vidite kako je to te ko. Kao u sluaju ovjeka koji pu i: tijelo mu je zatrovano nikotinom i kada prestane pu iti, tijelo mu ezne za nikotinom, pa da bi udovoljio tijelu, on pribjegava neemu drugom. Mo ete li stoga ne to okonati, razumno, jasno, a da pri tome ne budete motivirani nagradom ili kaznom?

Sebinost se prikriva na razliite naine, u tra enju istine, u slu bi dru tvu, u prodavanju samoga sebe radi neke osobe, ideje ili pojma. Ovoga moramo biti nevjerojatno svjesni, a to zahtijeva energiju, svu onu energiju koja se sada rasipa na sukobe, na strah, na tugu, na sve mukotrpne ivotne napore. Ta se energija rasipa i na takozvanu meditaciju. Meditacija zahtijeva silnu energiju, ne fiziku energiju, nego onu energiju koja se nikada ne rasipa. Tada se svijest mo e isprazniti, a kada se isprazni, mi mo emo ili ne moramo otkriti da tu jo neega ima, to stoji do nas. Mo da e se to ne to nekome vi e sviati ako za nj dobije jamstvo, no nikakva jamstva tu nema.

38. OSREDNJOST

Pitanje: Za to se gotovo sva ljudska bia, i pored svoje nadarenosti i sposobnosti, pokazuju osrednjima? Za sebe znam da sam osrednja osoba. Kao da se nisam kadar probiti izvan te osrednjosti.

Jeste li svjesni toga da ste osrednja osoba? Odgovorite sami sebi. Osrednje znai ni visoko ni nisko, ono to lebdi upravo izmeu obojega. Veliki slikari, veliki glazbenici, veliki arhitekti, svi oni imaju izuzetne sposobnosti i izuzetnu nadarenost, ali su u svakodnevnome ivotu nalik na vas ili na mene, na bilo koga drugog. Ako ste svjesni toga da ste osrednja osoba, to to znai? Mo da ste silno nadareni kao pisac, slikar, kipar, glazbenik, uitelj, ali je sve to izvanjska odjea, izvanjsko razmetanje ispod kojega se krije unutarnje siroma tvo. Budui da smo u svojoj nutrini siroma ni, uvijek te imo k tomu da postanemo ne to plemenitije. Poku aj da tu nedostatnost nadoknadimo posljednjim politikim naklapanjima, najsuvremenijim obredima, najnovijim oblicima meditacije, najsvje ijim ovim ili onim, sve je to in osrednjosti. Ovaj se osjeaj osrednjosti izvana pokazuje kao pristojan izgled. A postoje i drugi oblici pobune protiv osrednjosti: hipiji, dugokosi, neobrijani, najnoviji otpadnici; sve je to isti pokret. Ili se pak pridru ujete nekoj zajednici zato to u va oj nutrini nema niega; pridru ujui se drugima, postajete znaajni, na neki nain djelujete. Kada ste svjesni ove osrednjosti, ovoga posvema njega osjeaja nedostatnosti, ovoga osjeaja duboke usamljenosti koja u vama izaziva nezadovoljstvo, vidite da tu osrednjost zaklanjaju raznorazni ovjekovi postupci. Ako ste toga svjesni, to znai ta va a usamljenost, ta va a nedostatnost? ime tu nedostatnost mjerite? Mjerenju nema granica; mjerite, i mjerite, i mjerite; to je beskonano. E pa, mo e li to poredbeno promatranje prestati? Ako mo e, ima li tu mjesta nedostatnosti?

Iz ove se osrednjosti, kojoj smo, izgleda, svi podlo ni, mo emo izbaviti kada se odreknemo sklonosti prema usporedbi, prema mjerenju. To vam daje golemu slobodu. Tamo gdje postoji potpuna psihika sloboda, nema osjeaja osrednjosti. Svi vi zajedno ne pripadate toj vrsti ljudi - meu vama postoji posve drugaije raspolo enje.

39. VEZANOST

Pitanje: Vezanost potie svojevrsnu razmjenu osjeaja, ljudsku toplinu, a to je, kako se ini, na a temeljna potreba. Nevezanost izaziva hladnou, nedostatak naklonosti, prekid u odnosima; isto tako njome druge moemo duboko pozlijediti. Kao da ne to nije u redu s ovakvim pristupom. to vi ka ete?

Rije 'vezati se' znai prianjati uz ne to, dr ati se neega, osjeati da vi nekome pripadate i da taj netko pripada vama. Njegovanje nevezanosti mo e uroditi nedostatkom naklonosti, hladnoom, prekidom u odnosima, jer je rije o njegovanju opreka. Naravno da e se to i dogoditi. Ako je nevezanost opreka vezanosti, tada je ta nevezanost ideja, pojam, zakljuak to ih je misao iznijela kao plod spoznaje da vezanost izaziva mno tvo nevolja, mno tvo sukoba, Ijubomore i tjeskobe. Stoga misao ka e: Mnogo je bolje biti nevezan. Nevezanost je ne-injenica, dok je vezanost injenica. Kada postoji vezanost, njegovanje je nevezanosti

kretanje prema obmani, a u toj obmani ovjek postaje hladan, krut, pun je gorine, odvaja se od ostalih i u njemu nema nikakva osjeaja naklonosti. A mi svi upravo to inimo: ivimo u okviru ne-injeniee.

Mo ete li se suoiti sa injenicom da ste vezani - i to ne samo uz neku osobu, neku ideju, neko vjerovanje, nego i uz svoja vlastita iskustva, to je jo mnogo opasnije?

Vlastita vam iskustva donose osjeaj ushienosti, osjeaj da ste ivi.

Ako je svjestan toga da je vezan, ovjek vidi i sve posljedice te vezanosti - tjeskobu, nedostatak slobode, ljubomoru, ljutnju, mr nju. No u vezanosti postoji i osjeaj sigurnosti, osjeaj stalnosti, osjeaj da smo uvani, za tieni. A isto tako postoji i onaj tko posjeduje i onaj tko je posjedovan, pa iz toga slijede ljubomora, tjeskoba, strah i sve ostalo. Uviate li posljedice svega ovoga - ne opis, nego stvarnost? Vezujem se za vas nastojei da se izvuem iz svoje osamljenosti i ta vezanost, izrastajui iz moje osamljenosti, ka e: Volim te. Osjeam vezu izmeu nas zato to ste i vi u istome polo aju. Dvoje ljudi prianjaju jedno uz drugo nastojei da se izvuku iz osamljenosti, iz poti tenosti, iz nesree. I to se dogaa? Ja ne prianjam uz vas, nego uz ideju, uz ne to to e mi pomoi u mome bijegu od samoga sebe.

Mo da ste vezani uz neko iskustvo, neki dogaaj koji je u vama izazvao veliko ushienje, jak osjeaj odu evljenja, osjeaj moi, osjeaj sigurnosti, i uz to

prianjate. A to je s tim iskustvom koje ste neko do ivjeli? Zabilje eno je u umu i vi ga se dr ite. To ne to ega se dr ite sada je mrtvo, a i vi se pretvarate u mrtvaca. Ako sve to uviate, bez ikakva usmjerenja, bez ikakva motiva, samo promatrajte, pa ete vidjeti da vam va uvid cijelu stvar pokazuje kao na dlanu. Kada se jednom javi taj uvid, sama stvar potpuno nestaje i vi e niste vezani.

40. KOLE I ZAKLADE

Pitanje: Toliko ste govorili protiv organizacija, pa za to onda imate vlastite kole i zaklade? I za to vi sami govorite na skupovima?

Nekoliko je nas smatralo nu nim da imamo vlastitu kolu. Rije ' kola' dolazi od grke rijei koja oznaava dokolicu - dokolicu namijenjenu za uenje, mjesto na kojemu cvjetaju i uitelji i uenici, mjesto na kojemu se odgaja novo pokoljenje, zato to svrha kole nije samo u tome da ljudska bia izbacuje iz sebe kao to se izbacuje mehaniko, tehnolo ko orue - premda su u ivotu nu ni i posao i karijera - nego i da uini da ona cvjetaju kao ljudska bia, bez straha, bez smuenosti, u potpunoj cjelovitosti. A kako se takvo 'dobro' ljudsko bie mo e odgojiti? Rije 'dobar' ovdje koristim u njezinu pravome znaenju, ne kao oznaku pristojna izgleda, nego kao oznaku cjelovitoga, neraskidanoga, nerastrganoga ljudskog bia. Iako je veoma te ko nai

uitelje koji bi bili 'cjeloviti', u Indiji (gdje postoji pet- est kola), u Kaliforniji, u Kanadi i u Engleskoj poku avamo pokazati da su te kole prava sredi ta u kojima je mogue ivot razumjeti i shvatiti. Takva su mjesta neophodna; zbog toga i imamo te kole. Mo da uvijek i nismo uspje ni, ali e mo da nakon deset godina jedno ili dvoje ljudi izai iz njih kao potpuna ljudska bia.

Zaklade u Americi, Kanadi, Indiji i u Engleskoj postoje samo zato da bi se bavile izdavanjem knjiga, organiziranjem ovakvih skupova, pru anjem pomoi kolama, a ne kao sredi ta u kojima se posti e 'prosvjetljenje' i tome slino. I nitko iz toga ne izvlai nikakvu dobit.

A za to ja govorim? esto su me to pitali: Za to nakon pedeset godina jo uvijek rasipate energiju kada se oito nitko ne mijenja? Za to se muite oko toga? Je li to neki vid zadovoljenja vlastite ta tine? Crpete li energiju iz toga to drugima govorite o tim stvarima, pa stoga ovisite o slu ateljstvu? Sve smo to ve nekoliko puta pro li.

U prvome redu, ne ovisim o vama kao o skupini koja dolazi ovamo da bi slu ala mene kao govornika. Ovaj govornik nije vezan uz neku posebnu skupinu niti mu je nu no da pred sobom ima neki skup. Pa to je onda njegov motiv? Mislim da ovjek, kada vidi ne to istinito i lijepo, eli drugima o tome govoriti, zbog naklonosti, zbog suuti, zbog ljubavi. Ako ima onih koje to ne zanima, u redu, ali se oni koje to zanima mo da mogu okupiti na jednome mjestu. Mo ete li cvijet pitati za to

raste, za to miri e? Iz istoga razloga govori i ovaj govornik.

41. ODGOVORNOST

Pitanje: Ka ete da moj um u osnovi funkcionira tono na isti nain kao i svaiji drugi. Za to me to ini odgo vornim za cijeli svijet?

Ono to je ovaj govornik rekao jest da ljudska bia, kamo god da poemo, svugdje na svijetu, pate, u sukobu su, osjeaju tjeskobu i ive u neizvjesnosti. Veoma je malo, kako psihike, tako i fizike sigurnosti; postoji strah, postoje usamljenost, oaj i poti tenost. To je zajednika sudbina ljudskih bia; ma gdje ivio, u Kini, Japanu, Indiji, Americi, Rusiji ili ovdje - svatko kroz to mora proi. To je Ijudski ivot. A kao ljudsko bie, vi ste u psiholo kome smislu isto to i svi ljudi na ovome svijetu. Niste odvojeni od ispaena, tjeskobna i usamljena ovjeka u Indiji ili u Americi. Vi ste svijet i svijet ste vi. To je injenica koju shvaa vrlo malo Ijudi, i to ne kao filozofski pojam, ideju, nego kao injenicu kao kada vas boli glava. A kada ovjek to u potpunosti shvati, javlja se pitanje: u emu je moja odgovornost? Jedni drugima postavljamo to pitanje. Kada shvatite, ne na rijeima, nego kada u kostima osjetite da vi e niste pojedinac - a to je veliki ok za veinu ljudi, jer mi mislimo da na um, na i problemi, na a tjeskoba pripadaju nama kao osobi - kada ovjek uvidi istinitost te injenice, u emu je onda na a odgovornost? U emu je

na a odgovornost, gledano u opim razmjerima - ne samo odgovornost za vlastitu obitelj, enu i djecu, ve za cijelo ovjeanstvo, jer smo mi isto to i ovjeanstvo? Imamo svoje obmane, predod be o Bogu, predod be o nebesima, obrede, tono kao i svi ostali ljudi na svijetu, samo pod drugaijim nazivom, ali je obrazac isti.

Kakva je va a reakcija kada osjetite da ste vi isto to i ovjeanstvo? Kako odgovarate na taj izazov? Kako se suoavate s bilo kojim izazovom? Budete li se s njime suoavali sa svoga staroga pojedinanog stanovi ta, va e odgovor, prirodno, biti potpuno neprimjeren i djelomian, bit e prilino traljav. Zato morate otkriti kako izgleda va odgovor na ovaj veliki izazov. Suoava li se va duh s time dostojanstveno ili je popraen svim va im strahovima, tjeskobama, sitnim brigama o samome sebi?

Odgovornost ovisi o va emu odgovoru na taj izazov. Je li rije samo o nemirnome drhtaju, o romantinome zovu, ili pak o neemu dubokome zbog ega e se preobraziti cijeli va nain gledanja na ivot? Onda vi e neete biti Britanci, Amerikanci ili Francuzi. Hoete li sve to odbaciti? Ili ete se tek poigravati s mi lju da je to velianstvena utopijska zamisao?

42. HITNOST PROMJENE

Pitanje: Kada vas slu am, u meni se javlja osjeaj da je hitno da se promijenim. Kada se vratim kui, taj osjeaj blijedi. to da radim?

to da radite? Je li taj osjeaj hitnosti uzrokovao ovaj govornik ili je kako utjecao na nj? Dok ste ovdje, osjeate da ste u kripcu, ali kada odete odavde, vi e nije tako. To znai da vas je netko izazivao, utjecao na vas, na ne to vas navodio, u ne to vas uvjeravao, a kada to proe, opet ste tamo gdje ste i bili.

E pa, to da radimo? Molim vas, razmislimo o ispravnome odgovoru na ovo. to da radimo? Izdaleka sam do ao na ovaj skup. Krasan je dan. Podigao sam ator i zaista me sve ovo zanima. itao sam, ne samo o onome to govori ovaj govornik, nego i o mnogim drugim stvarima. Poznata su mi kr anska i budistika shvaanja, hinduistika mitologija, a bavio sam se i raznim oblicima meditacije, TM-om, tibetanskom, hinduistikom i budistikom meditacijom. No, sve me to ne zadovoljava, pa dolazim ovamo i slu am. A jesam li spreman na to da slu am u potpunosti? Ne mogu potpuno slu ati ako sam ovamo sa sobom donio sve svoje znanje. Ne mogu slu ati ili uiti, odnosno bilo to u potpunosti razumjeti, ako pripadam nekoj sekti, ako sam vezan uz neko posebno poimanje i ako tome elim dodati ono to se ovdje govori. Ako sam ozbiljan, moram doi slobodna duha, s umom koji ka e: Za ljubav Bo ju, dajte da to otkrijemo, a ne: elim to to vi ka ete dodati onome to ve znam.

Kakav e, dakle, biti na stav? Ovaj govornik neprestano govori: sloboda je bezuvjetno neophodna. Najprije psihika sloboda, a ne samo fizika sloboda kakvu nalazimo u demokratskim zemljama, ako je ve ne susreemo u totalitarnim ureenjima. Unutarnja se sloboda mo e pojaviti samo kada ovjek razumije vlastitu uvjetovanost, uvjetovanost koja je istodobno dru tvena i kulturna, vjerska, ekonomska i tjelesna. Mo emo li se svega toga osloboditi - osloboditi se psihike uvjetovanosti? Najprije ja, a svi drugi poslije mene!

U svemu je tome te ko to to se mi toliko vrsto dr imo nekih stvari da ih se nerado odriemo. Netko se bavio razliitim temama i privlai ga posebna psiholo ka kola. Zadubio se u tu grau, prouavao je i otkrio da u njoj ima mnogo zanimljivoga pa je uz to prionuo. A onda dolazi ovamo i slu a te onome to je otprije znao dodaje ovo to ovdje uje. Tako se sve to pretvara u mje avinu, u smjesu svega i svaega. Zar upravo tako ne postupamo? Duh nam se time silno smuuje. Dok ste ovdje, ta se zbrka na neki nain otklanja i umanjuje, ali kada odete odavde, opet se vraa. Mo ete li te zbrke biti svjesni, i to ne samo kada ste ovdje, nego i kada stignete kui - to je mnogo va nije?

I na to sve ovo ukazuje? Dovoljno smo inteligentni za rje avanje tehnikih problema: rije je o razumu koji rjeava probleme. Takav razum svi imamo, ali to nije mo razabiranja. Sposobnost da mislimo jasno, objektivno, i da budemo svjesni ogranienosti svojega mi ljenja, to je poetak te moi. Mi obo avamo mi ljenje; to bistrije mi-

slimo, sami se sebi kao bia inimo veima. A kada bismo mogli promatrati svoju vlastitu smuenost, vlastiti uskogrudni nain gledanja na ivot, kada bismo svega toga mogli biti svjesni, vidjeli bismo na koji nain upravo misao neprekidno stvara probleme. Misao stvara sliku i ta slika izaziva diobu - da se to uvidi, nu na je mo razabiranja. Da se uvide psiholo ke opasnosti, nu na je mo razabiranja. No mi te stvari oito ne vidimo. A to znai da vas cijelo vrijeme netko mora podbadati, poticati vas, navoditi vas na ne to, tra iti ne to od vas, uvjeravati vas u ne to, moliti vas da postanete sami sebe svjesni, te da se potom maknete odavde, a ne samo da ostajete ovdje. A bojim se da to nitko nee za vas uiniti, ak ni najprosvjetljenije Ijudsko bie, zato to ete onda postati njegovim robom.

ivotna snaga, tjelesna i du evna energija, kao to sada znate, rasipa se u sukobu, u zabrinutosti, u brbljanju, u beskonanome avrljanju, i to ne samo s drugima, nego i sa samim sobom. To beskonano brbljanje! Na sve se to rasipa ona du evna energija koja nam je potrebna da bismo sebe promatrali u zrcalu meusobnih odnosa - mi smo svi u nekoj vezi s ovom ili onom osobom - i tako razotkrili svoje obmane, slike, apsurdne i glupe postupke. Tada iz toga promatranja proistjeu sloboda i mo razabiranja koja e nam pokazati kako treba ivjeti.

43. SIMBOLI

Pitanje: Crpem snagu iz toga to se usredotoujem na neki simbol. Pripadam skupini u kojoj se to potie. Je li to samoobmana?

Nemojte niemu pripadati! Dragi gospodine, pogledajte koji je razlog za taj va postupak: mi ne mo emo biti sami, elimo podr ku, elimo tuu snagu, elimo se poistovjetiti s nekom skupinom, s nekom organizacijom. Krishnamurti Foundation nije takva organizacija, ona postoji samo zato da bi se bavila izdavanjem knjiga i tome slino. No postoji uvjerenje da i mi moramo biti dio neega, jer pripadanje neemu ovjeku daje snagu.

Pitalac ka e da crpe snagu iz toga to se usredotouje na neki simbol. Svi mi imamo svoje simbole. Kr anski je svijet prepun simbola i slika, pojmova, vjerovanja, uzora, dogmi, obreda, a isti je sluaj i u Indiji. A kada pripada velikoj skupini koja se klanja istome simbolu, to ovjeku daje golemu snagu, stvara u njemu osjeaj da napokon razumije ne to to stoji iza toga simbola.

Mi najprije izmi ljamo simbol - pogledajte kako djeluje na um - sliku u crkvi ili u hramu, ili pak slova u d amiji, pa crpemo snagu iz injenice da tujemo ono to smo vlastitom mi lju sami stvorili. Pogledajte to se dogaa. Simbol nije stvarnost. Makar stvarnost nikada i ne postojala, nama je dovoljan simbol pa ivotnu snagu crpemo iz toga to ga gledamo, to mislimo o njemu, to kraj njega boravimo. Sigurno je da ono to je misao stvorila mora biti obmana. Ako vi mene postavite za svoga gurua - ja odbijam da budem guru, to je odve apsurdno, zato to vidim na koji nain sljedbenici mogu

uni titi svoga gurua, a guru vlastite sljedbenike - no ako vi sebi stvorite takvu sliku o meni, i to o meni kao o govorniku, s time poinje cijela pria o simbolu; meni je sve to odvratno.

Tvorac nevolja u svemu tome jest misao. Sve slike to ih je ona stvorila po crkvama, hramovima, d amijama, nisu istinite, nisu stvarne. Njih smo izmislili mi sami i na i sveenici, a izrasle su iz na ega straha, iz na e tjeskobe i neizvjesnosti u pogledu budunosti. Stvorili smo simbol i zapleli se u nj. Stoga najprije shvatite da e misao uvijek stvarati stvari koje u psiholo kome smislu donose zadovoljstvo, koje donose utjehu. Slika koja nas umiruje velika je utjeha; mo e ona biti potpuna obmana - a to i jest - ali donosi utjehu, pa mi zbog toga nikada neemo pogledati s onu stranu granica obmane.

44. MISAO I SVIJEST

Pitanje: Kakav je odnos izmeu misli i svijesti? Za to naoko nismo kadri prijei granice misli?

to je misao, a to je svijest? Razlikuje li se to dvoje meusobno? Kada ka ete da izmeu misli i svijesti postoji odnos, to podrazumijeva da je rije o dva meusobno razliita entiteta ili dva meusobno razliita kretanja, zar ne? Najprije moramo zajedno razmotriti to je misao, jer se na pitanju mi ljenja u cjelini zasniva

na e vladanje, svaka na a djelatnost. Misao je dio na ih emocija, osjeaja, reakcija i prepoznavanja tih reakcija. A to je svijest? Imati svijest o neemu, biti toga svjestan, biti kadar da to uvidi , da to razumije , to je polje na kojemu djeluje na razum, a to je manje-vi e ono to mislimo pod svije u.

Pitalac me pita kakav je odnos izmeu toga dvoga? Svaka se na a djelatnost zasniva na misli, na slikama koje iz nje proizlaze, na pro lim sjeanjima ili buduim naumima i golemom djelatno u usmjerenom na razne strane, na tehnologiju, psihologiju, fiziku. I na i se meusobni odnosi temelje na misli, misli koja u nama stvara sliku o drugome i u drugome sliku o nama. Ta se misao sigurno temelji na znanju, iskustvu, pamenju. Reakcija takva pamenja jest mi ljenje, a iskustvo, znanje, pamenje i kretanje misli materijalan su proces. Misao je, dakle, uvijek ograniena zato to je i znanje uvijek ogranieno. Ne postoji potpuno znanje ni o emu - osim o okonanju znanja, a to je opet drugo pitanje. Tako je ondje gdje postoji djelovanje znanja i kretanje pamenja misao ograniena, okonana, konana.

A kakvu ulogu misao igra u vezi sa svije u? Sve znanje to smo ga nagomilali, sve iskustvo, i to ne samo osobno, nego i kolektivno pamenje, genetski odgovori, iskustvo nagomilavano iz pokoljenja u pokoljenje, sav mukotrpni trud, tjeskoba, strah i u itak, dogme, vjerovanja, vezanost, bol to je izaziva tuga - sve je to na a svijest. Mo ete ovome ne to dodati ili oduzeti, ali je to jo uvijek kretanje misli uoblieno kao svijest. Mo emo rei da postoji neka vi a svijest, ali e ona jo uvijek biti dio misli. Svijest se nalazi u stalnome kretanju,

rastavljajui 'vas' od 'mene'. Na u svijest sainjava njezin sadr aj; ta to je ona bez toga sadr aja? Postoji li svijest koja se u potpunosti razlikuje od onoga to su stvorili razliiti oblici misaone djelatnosti koje mi zovemo svije u? Da bi dospio do te toke, ovjek mora otkriti da li se misao mo e okonati, i to ne privremeno, ne kao prekid izmeu dvije misli, odnosno kao razdoblje utnje ili nesvjesnoga kretanja. Mo e li se misao ikada okonati? Ovo je predstavljalo problem i za one ozbiljne ljude koji su se u to silno zadubljivali putem meditacije. Mo e li se misao, koja ima tako golemu mo, iza koje stoji tolika koliina energije, energije tisuljeima stvarane - na znanstvenome polju, na ekonomskome, religioznome, dru tvenome i osobnome planu - mo e li se cijela ta djelatnost privesti koncu? A to znai: mogu li se one stvari to ih je misao izgradila u na oj svijesti, a od kojih smo mi nainjeni, koje sainjavaju sadr aj svijesti, ikada okonati?

Za to mi elimo da se to okona? Kakva pobuda stoji iza elje da se misao okona? Zar zato to smo i sami otkrili da misao stvara tako velik mukotrpni napor, veliku tjeskobu u pogledu budunosti, tjeskobu zbog pro losti, tjeskobu u sada njosti, te donosi sa sobom osjeaj usamljenosti i krajnje odvojenosti od drugih?

Kada postavite pitanje: Mo e li se misao privesti kraju?, tra ite li metodu zahvaljujui kojoj ete je okonati, sustav vje bi koje ete iz dana u dan primjenjivati da biste okonali misao? Budete li iz dana u dan primjenjivali neke vje be, zbog toga e vje banja misao, prirodno, postajati sve jaom. to da onda radimo? Shvaamo narav misli, njezinu povr nost, intelektualne

igre to ih ona igra. Znamo da misao izaziva podjele s obzirom na nacije, na religiozna uvjerenja, i tako redom, a poznajemo i stalni sukob to ga ona u nama stvara od trenutka kada se rodimo sve dok ne umremo. Je li to razlog zbog kojega elite okonati s mi lju? Moramo biti veoma jasni u pogledu pobude koja nas navodi na elju da okonamo misao - ako je to mogue - zato to e nas ta pobuda usmjeravati i voditi. Mo emo ivjeti u obmani da je misao do la do svoga kraja. Mnogo ljudi tako ivi, ali je ta obmana samo jo jedan naum na e misli koja sama sa sobom eli okonati.

Misao i stvari to ih je ta misao izgradila kao svijest te njezin sadr aj, mo e li se sve to okonati? Ka e li ovaj govornik da je to mogue, kakvu to ima vrijednost? Ba nikakvu. No mogu li se narav svijesti i misaono kretanje shvatiti i promatrati kao materijalan proces - mo e li ovjek to uiniti?

Mo e li ovjek promatrati kretanje misli, ne kao promatra koji gleda misao, ve kao sama misao koja postaje svjesnom svojega vlastitog kretanja; rije je o buenju misli i misli samoj dok promatra svoje kretanje? Uzmite veoma jednostavan primjer - pohlepu: promatrajte je kako se javlja u vama i pitajte sami sebe: Razlikuje li se promatra, mislilac, od svoje misli? Mi ljenje je prilino lako promatrati. Kao promatra, odvajam se i motrim svoje mi ljenje, a to veina nas i radi. No to je odvajanje obmana, ono je la no, zato to je mislilac isto to i misao. Mo e li stoga promatra u svome promatranju biti odsutan? Promatra, mislilac, to je pro lost - sjeanje, slike, znanje, iskustvo, sve one

stvari to ih je promatra s vremenom nagomilao jesu on sam. Promatra reakciji nadijeva ime 'pohlepa' i ve se imenujui je zaplee u pro lost. Samim time to smo reakciji koju nazivamo pohlepom nadjenuli neko ime, tu smo reakciju smjestili u pro lost. A kada nema nadijevanja imena, nego postoji samo isto promatranje u kojemu nema podjele na promatraa i ono to se promatra, na mislioca i na misao, na onoga koji do ivljava iskustvo i na samo iskustvo, to se tada zbiva? Mi smo uvjetovani tako da stvaramo podjelu izmeu promatraa i onoga to se promatra i upravo se zbog toga tako silno trudimo oko nadzora nad onim to se promatra. Pohlepan sam, to je reakcija. No mi ka emo: Ja nisam isto to i pohlepa, pa je prema tome mogu nadzirati, mogu na nju djelovati, mogu je suzbijati, mogu u njoj u ivati, mogu uiniti ne to u vezi s njome. injenica je da je mislilac isto to i misao. Nema mislioca bez misli.

Promatrajte stoga, ali bez pamenja, stvari koje su pro le i bez reakcija koje se neposredno odra avaju na budue promatranje; promatrajte isto, bez ikakva usmjerenja, bez ikakva motiva; tada emo otkriti, zaemo li duboko u to, da misao doista ima svoj kraj. To je prava meditacija: misao koja vidi svoje vlastito kretanje, nain na koji se ono javlja, kako stvara sliku i ide za tom slikom; to znai promatrati bez prepoznavanja onoga to se promatra. Da ovo bude sasvim jasno: promatrajte drvo ne nadijevajui mu nikakvo ime, ne pitajui se u koje se svrhe ono mo e upotrijebiti, samo ga promatrajte. Tada se podjela izmeu vas i drveta privodi kraju - no vi se ne pretvarate u drvo, nadam se da ne! Tu podjelu stvaraju rije i njezin

odgovor na ivani podra aj. Naime, mo e li netko svoju enu ili nekoga drugog promatrati bez rijei, pa prema tome i bez unaprijed stvorene slike i svih sjeanja u vezi s odnosom prema toj osobi? A to znai, mo e li to promatranje biti isto? Ne dolazi li onda u takvu promatranju, a takvo je promatranje potpuna pozornost, misao do svoga kraja? Ovo zahtijeva jako veliku pozornost, postupno motrenje, poput dobroga znanstvenika koji vrlo, vrlo pa ljivo motri. Kada ovjek tako postupi, misao dolazi do svoga kraja, pa se prema tome i vrijeme zaustavlja.

45. SAMILOST

Pitanje: Izvire li samilost iz promatranja ili iz misli? Nije li samilost emocionalno osjeanje?

Ne znam kako da na ovo odgovorim. to je samilost? Je li to emocija, ne to romantino? Tro i li se ona u nekoj vrsti socijalnoga rada? Moramo otkriti to je samilost, to je Ijubav. Je li ljubav elja? Je li ljubav u itak? I mo e li biti ljubavi tamo gdje postoji ambicija? Mo e li Ijubav postojati onda kada netko nastoji da postane ne to - ne samo u vanjskome svijetu, nego i u psiholo kome smislu - gdje vlada stalna borba da ne to budemo ili postanemo? Mo e li biti Ijubavi tamo gdje postoje ljubomora i nasilje, tamo gdje postoji podjela na tebe i mene? Mo e li ljubav postojati onda kada smo nacionalistiki nastrojeni? Mo e li u toj nacionalistikoj podjeli i podjeli zbog vjerovanja, zbog slika, mo e li u

tome biti ljubavi? Naravno da ljubavi ne mo e biti tamo gdje postoji takva podjela. No svi smo mi tako duboko uvjetovani i tu uvjetovanost prihvaamo kao ne to normalno.

Kakav je odnos izmeu ljubavi i tuge? Mogu li patnja i ljubav ii zajedno - ne samo osobna patnja, nego i golema patnja cijeloga ovjeanstva, patnja koju su sa sobom donijeli ratovi i jo je uvijek donose, patnja ljudi koji ive u totalitarnim ureenjima - mo e li biti Ijubavi tamo gdje postoji patnja? Ili se ova dirljiva samilost javlja tek s prestankom patnje?

Na emu smo sada kada smo to iznijeli? Je li ljubav samo uzor - ne to to ne poznajemo pa bismo stoga to htjeli imati: taj izuzetni osjeaj velike samilosti? No mi za to ne plaamo pravu cijenu. Rado bismo imali taj predivni dragulj, ali nemamo volje da posegnemo za njim, da uinimo ne to ime emo ga zaslu iti. Ako elite mir, morate ivjeti mirno, a ne da budete podijeljeni na nacije koje izmeu sebe ratuju i koje obilje ava sva strahota koja iz toga proizlazi. Kakvu cijenu, dakle, za to plaamo, ne u kovanome novcu i papirnatim novanicama, nego u svojoj nutrini? Koliko duboko, koliko temeljito vidim da taj nacionalizam, da cijela ta podjela mora prestati u meni samome kao ljudskome biu? Zato to je u psiholo kome smislu jedno ljudsko bie - bili to vi ili ja - isto to i ostatak svijeta. Svi mi trpimo, svi mi prolazimo kroz svoje agonije, svi mi pro ivljavamo velike strahove, neizvjesnost, zbunjenost, svi se mi zapleemo u apsurdne vjerske besmislice. Mi to jesmo. Mo emo li vidjeti

sveukupnost svega toga, ne kao zamisao, ne kao ne to to se pri eljkuje, ve kao injenicu, kao veoma va nu, stvarnu, svakodnevnu injenicu? Tada e iz toga opa anja proizai samilosna odgovornost. Samilost ide ruku pod ruku s velikom moi razabiranja. Ta se mo razabiranja ne javlja zahvaljujui djelovanju znanja. Znanje mo e rije iti mnoge intelektualne i tehnike probleme, ali je mo razabiranja ne to posve drugaije od toga. Molim vas, nemojte sve to vam ja govorim prihvaati zdravo za gotovo, samo gledajte. Mo da ste mnogo toga proitali, sposobni ste za velika obrazlo enja i za rje avanje problema, ali razum koji rje ava probleme nije um koji razabire. Mo razabiranja dolazi sa samilo u, s ljubavlju. A kada je ta mo razabiranja djelo samilosti, ona je sveobuhvatni, a ne pojedinani postupak.

46. IZOPAENOST

Pitanje: Za to ka ete da je vezanost isto to i izopaenost? Zar nismo vezani uz one koje volimo?

Je li ovome uope potrebno obja njenje? Kada ste vezani uz neku ideju, neki pojam, neki ideal, poput komunista ili katolika, zar to nije poetak izopaenosti? Kada sam privr en nekome vjerovanju, nekome bogu, nekoj slici ili nekoj osobi, zar to nije poetak izopaenosti? Molim vas, gospodo, ne zato to ja to ka em - ta pogledajte i sami. Zar je vezanost Ijubav? Kad bih bio vezan

uz vas kao slu atelje (ne dao Bog!), iskori tavao bih vas, crpei iz vas silnu utjehu i zadovoljavajui samoga sebe. Zar to nije izopaenost? Kada sam vezan uz svoju enu, prijatelja, neki komad namje taja ili ma to drugo, time poinje izopaenost: moram paziti na ono uz to sam vezan, moram to tititi i tako se javlja strah. Strah poinje s vezano u. Mo da u iz takve vezanosti crpsti u itak, utjehu, ohrabrenje, ali e uvijek u tome postojati neka sjenka straha, tjeskobe, ljubomore i elje za posjedovanjem; ljudima se svia da ih netko posjeduje te da i sami ne to posjeduju. Zar to nije izopaenost, budui da u tome postoji osjeaj straha, tjeskobe da bih to ne to mogao izgubiti?

Mo e li se, dakle, na ovome svijetu ivjeti bez ikakva osjeaja vezanosti uz bilo to? Uz vjerovanja, dogme, bogove, uz svakovrsne simbole, ideologije i slike te uz namje taj, kuu ili iskustva? A to ne znai da ovjek postaje nevezanim. Kada postoji nastojanje da budemo nevezani, tada je nevezanost dio vezanosti, budui da svaka stvar koja je oprena neemu ima korijene u svojoj vlastitoj opreci. Je li to jasno? Stoga, kada netko shvati narav vezanosti, njezine posljedice, kada sagleda cijelo njezino kretanje, ne samo pojedinanu vezanost uz neku osobu, neku zamisao ili neki komad namje taja, nego kada bude razumio cijelo kretanje vezanosti i stekao uvid u nj, tada vezanosti smjesta nestaje bez ikakva sukoba. Tada emo mo da moi osjetiti ljubav jer ljubav, strah i ljubomora ne mogu ii zajedno.

47.

MANJINA

Pitanje: Ka ete da smo mi isto to i svijet, no veina ljudi na ovome svijetu kao da srlja u masovno samouni tenje. Mo e li manjina, ako se sastoji od ljudi koji su postigli unutarnju cjelovitost, odnijeti prevagu nad tom veinom?

Jeste li vi ta manjina, jesmo li mi ta manjina? Ima li ijedne osobe meu nama koja bi bila potpuno slobodna od svega toga? Ili mi u psiholo kome smislu djelomino pridonosimo uzajamnoj mr nji? Vi mo da ne mo ete zaustaviti napad jedne zemlje na drugu, no jeste li u psiholo kome smislu slobodni od zajednikoga naslijea, naime, od toliko slavljenoga plemenskog nacionalizma? Jesmo li slobodni od nasilja? Nasilje postoji tamo gdje se oko nas uzdi e zid. Molim vas da sve ovo dobro razumijete. A mi smo sami oko sebe podigli petnaest stopa visoke i deset stopa debele zidove. Svi smo mi okru eni takvim zidovima. Iz toga izrastaju nasilje i ovaj osjeaj neizmjerne usamljenosti. Stoga ste vi i manjina i veina. Da se jedan dio nas u psiholo kome smislu iz temelja preobrazio, nikada ne bismo ni postavljali takvo pitanje, jer bismo tada bili posve drugaiji.

48. VJERA I MOLITVA

Pitanje: Kr anski mistici opisuju stanovite oblike mentalne molitve prilikom koje razgovaraju s Bogom ili s

onime to oni zovu Bogom. Ka u da se tijekom takve molitve dogaa ne to izuzetno to oni nazivaju sjedinjenjem s Bogom. Uvjereni su da to nije samoobmana. Varaju li oni sami sebe? to je onda vjera? ini se da vjera ljudima daje snagu da ine izuzetne stvari.

Kada je netko nacionalistiki nastrojen, to mu daje izuzetnu mo da ubija druge ljude. Pogledajte to takvi ljudi rade! Mo e li vam onda samoobmana pru iti golemu ivotnu snagu i jakost da inite izuzetne stvari? Oevidno, mo e. Pogledajte to su kr anski misionari postigli irom svijeta zahvaljujui svojemu vjerovanju. To vjerovanje mo e biti potpuno nestvarno, slika koju je stvorio njihov duh, ali oni vjeruju u nju, vezani su uz nju i ele sve ostale ljude na svijetu preobratiti na tu istu vjeru. Podnose izuzetne nedae, bolesti i svakovrsne tegobe. A oni mistici koji posredstvom molitve razgovaraju s Bogom - ja ne znam to je Bog, nitko to ne zna - nose u sebi sliku o nekome uzvi enom biu i vjeruju da, zahvaljujui molitvi, zahvaljujui vjeri, zahvaljujui predanosti, zahvaljujui pobo nosti, ovjek mo e i planine premje tati. Pogledajte to se radi u Americi, Rusiji, Indiji i u svim ostalim zemljama. Ondje postoji sna na vjera u vlastitu zemlju, u vlastiti nacionalni osjeaj, pa na tim temeljima izrasta silna tehnologija s pomou koje e se uni titi svi drugi koji rade tono istu stvar. Koliko li je samo ogromne energije potrebno da bi se ovjek spustio na Mjesec, koliko silne tehnologije, koliko vjere: Amerikanci su prvi stigli na Mjesec i ondje se vijori njihova zastava!

U kr anskome je svijetu vjera zauzela mjesto sumnje. Sumnja silno isti, proi uje duh. Sumnjate li u

svoja iskustva, u svoje mi ljenje, slobodni ste da jasno promatrate stvari. U istonome svijetu, u budizmu i hinduizmu, sumnja je jedan od glavnih imbenika, a od vas se zahtijeva da sumnjate, da propitkujete, ne smijete prihvaati stvari kao takve: budite svjetlost samome sebi, svjetlost koju vam nitko drugi ne mo e dati. (Dakako, danas se i u Indiji i u Aziji sve to raspada, i tamo su Ijudi isti kao i svugdje drugdje, pretvaraju se u trgovce.) Velika snaga ne dolazi kroz molitvu, ne dolazi kroz obmanu, kroz vjeru; dolazi kroz jasnou, kroz um koji umije jasno vidjeti; a ta jasnoa nije ne to to dolazi i prolazi. Kada ne to jasno sagledate - na primjer injenicu da je nacionalizam najdestruktivnija stvar na svijetu - tada je s nacionalizmom za vas gotovo. A odbacivanje toga tereta daje vam ivotnu snagu, energiju, jakost. Isto tako, ako ste potpuno slobodni od svakoga oblika vezanosti, to vam daje snagu ljubavi, a ona mo e uiniti mnogo vi e nego sva ostala iskustva i molitve.

Pobjei od stvarnosti zahvaljujui nekoj obmani, nekome simbolu ili nekome idealu, lagan je izlaz. No vidjeti to zaista jesmo i prekoraiti te granice, zahtijeva veliku koliinu energije, opa anja i rada; daleko je napornije. To, naime, znai da u svim svojim postupcima i osjeajima moramo pokazivati upravo zaudnu svjesnost. No mi nemamo volje za sve to. Mislimo da, zahvaljujui molitvi koja je svakome lako dostupna, mo emo razgovarati s Bogom. Boga je, na kraju krajeva, stvorila na a misao: kr anskoga Boga, hinduistike bogove; budisti nemaju bogova, ali imaju o tome neke svoje predod be.

49. POMAGANJE DRUGIMA

Pitanje: Bio sam pripadnik jedne Gurdjieffove skupine.(10) Smatram da mi je to pru ilo podlogu za bolje razumijevanje ovoga to vi govorite. Bi li trebalo da nastavim rad u takvoj grupi kako bih mogao pomoi drugima onako kako su svojevremeno i drugi meni pomogli? Ili pak upravo skupina pridonosi mojoj raskidanosti?

Izuzetna je ova zamisao o pomaganju drugima, kao da u sebi nosite razumijevanje, ljepotu, ljubav i istinu, cijeli sreeni svijet i onaj velianstveni osjeaj cjelovitosti. Da to imate u sebi, ne biste govorili o pomaganju drugima.

Za to elimo neemu pripadati? Pripadati nekoj sekti, nekoj skupini, nekoj vjerskoj zajednici? Zar zato to nam to daje snagu? Zato to ne mo emo biti sami? Rije 'sam' krije u sebi znaenje 'samostalan'.(11) Zato to nam je potrebno ohrabrenje, to nam je potreban netko tko e nam potvrditi da idemo pravim putom? Pitalac ka e: Pripadam skupini koja mi je pomogla da vas razumijem. to da razumije? Mene? Molim vas da ovo razmotrite. Da razumije ovo o emu mi ovdje govorimo? Zar su nama potrebni tumai da bismo razumjeli o emu govorimo? Da bismo bili Ijubazni, da bismo voljeli, da bismo odbacili osjeaj nacionalne pripadnosti? Je li potrebno da nam netko to ka e? Za to ovisimo o drugima, pa makar ti drugi bili neka slika u crkvi, hramu ili d amiji, odnosno propovjednik ili psiholog? Za to

ovisimo o drugima? Ovisimo li o drugima u psiholo kome smislu, postajemo drugorazredni Ijudi, a to i jesmo. U nama je cijela povijest ovjeanstva povijest se ovjeanstva ne nalazi u knjigama, osim u pogledu izvanjskih podataka; cijela je povijest ovdje, u nama, a mi ne znamo kako bismo je poeli itati. Razumijete li ovo to ka em? Vi ste knjiga, ali kada tu knjigu itate kao italac, ona nema smisla. No ako ste vi knjiga i ta knjiga prikazuje vas, pria vam priu, tada neete ovisiti ni o jednoj osobi, bit ete svjetlost sebi samima. Mi, meutim, svi tra imo ibicu, tuu vatru, da bismo tu svjetlost zapalili. Mo da svi vi i jeste ovdje upravo zbog toga. A tragedija i le i u tome to mi sami nismo u stanju jasno vidjeti. Prije nego ponemo pomagati drugima, za ljubav Bo ju, moramo jasno vidjeti! Inae emo biti kao slijepac koji vodi slijepca.

50. SLOBODA

Pitanje: to je sloboda?

Mnogi su filozofi pisali o slobodi, a i mi govorimo o njoj - o slobodi da radimo ono to nam se svia, da obavljamo posao koji hoemo, o slobodi da za sebe biramo enu ili mu karca, o slobodi da itamo neku knjigu ili pak o slobodi da uope ni ta ne itamo. Slobodni smo, a kako postupamo s tom slobodom? Upotrebljavamo je zato da bismo sami do li do izra aja, da bismo postupali kako se nama mili. ivot postaje sve

slobodniji - seksualni odnos danas mo ete imati u javnome parku ili na etali tu.

U ivamo svakojake slobode, a to smo od slobode uinili? Mislimo da sloboda postoji tamo gdje nam se pru a mogunost izbora. Mogu otputovati u Italiju ili u Francusku: imam mogunost izbora. No pru a li mogunost izbora slobodu? Za to uope moramo birati? Ako vam je duh bistar, a opa anje isto, izbor ne postoji. Iz toga proizlazi ispravan postupak. Birati poinjemo samo onda kada u nama postoje sumnja i neizvjesnost. Tako mogunost izbora, ako smijem tako rei, spreava slobodu.

U totalitarnim dr avama uope nema slobode, budui da ondje vlada ideja da sloboda izaziva ovjekovo propadanje, pa se prema tome mora kontrolirati, suzbijati znate to se ondje dogaa.

Pa to je onda sloboda? Temelji li se ona na mogunosti izbora? Je li sloboda kada postupamo tono onako kako mi to hoemo? Neki psiholozi ka u da ono to osjeate ne treba suzbijati, potiskivati ili obuzdavati, nego smjesta izraziti. A mi to jako dobro, i odve dobro radimo. I to se naziva slobodom. Je li bacanje bombi sloboda? Pogledajte samo na to smo sveli svoju slobodu!

Nalazi li se sloboda negdje izvan nas ili ovdje u nama? Gdje ete zapoeti potragu za slobodom? U izvanjskome svijetu, gdje mo ete izraziti to god hoete, a to je takozvana individualna sloboda; ili pak sloboda

poinje u na oj nutrini i onda se kao mo razabiranja izra ava na izvanjskome planu. Razumijete li moje pitanje? Sloboda postoji samo onda kada u meni nema smuenosti, kada se u psiholo kome i vjerskome smislu ne dam uhvatiti ni u kakvu zamku - razumijete li? Zamke su bezbrojne: gurui, spasitelji, propovjednici, izvrsne knjige, psiholozi i psihijatri - sve su to zamke. A ako sam smuen i ako u meni vlada nered, ne moram li se najprije osloboditi toga nereda prije nego ponem govoriti o slobodi? Ako nismo uspostavili odnos sa svojom enom, sa svojim mu em ili s nekim drugim zato to se na i odnosi zasnivaju na slikama - javlja se sukob koji je neizbje an tamo gdje postoji podjela. Ne treba li stoga da se ovdje, u sebi samome, u svome duhu, u svome srcu, najprije oslobodim svakoga straha, tjeskobe, oaja te rana i pozljeda to ih ovjek mo e zadobiti tijekom nekoga psihikog poremeaja? Sami pripazite na sve ovo i oslobodite se toga!

No mi oito za to nemamo energije pa odlazimo nekome drugome da bismo je od njega dobili. Nakon razgovora s psihijatrom osjeamo olak anje - ispovijed i tome slino. Uvijek o nekome ovisimo. A ta ovisnost neminovno nosi sa sobom sukob i nered. Stoga, u svome nastojanju da shvati dubinu i veliinu slobode, ovjek mora poeti od onoga to mu je najbli e, od samoga sebe. Veliina slobode, zbiljske slobode, njezino dostojanstvo, ljepota - sve to postoji u ovjeku kada u njemu postoji i potpuni red. A taj e red nastupiti kada mi sebi samima budemo svjetlost.