19 December, 2010

PRELUDIJ ZA GENOCID U SREBRENICI

Objavljeno sa doputenjem autora

Preludij za genocid u Srebrenici - masovna ubistva i etniko ienje Bonjaka u regiji Srebrenice tijekom prva tri mjeseca bosanskog rata (april-juni 1992)
Autor: Daniel Toljaga Bosnian Institute, UK www.bosnia.org.uk

Vie od tri godine prije genocida u Srebrenici, srpski nacionalisti u Bosni i Hercegovini sa logistikom, moralnom i financijskom podrkom Srbije i Jugoslavenske narodne armije (JNA) - unitili su 296 bonjako-muslimanskih[1] sela uokolici Srebrenice, prisilno protjerali 70.000 Bonjaka iz svojih kua i sistematski masakrirali najmanje 3.166 Bonjaka, ukljuujui ene, djecu i starce. Upravo su ovi masakri trebali posluiti meunarodnoj zajednici kao upozorenje na prospekt genocida kada je enklava Ujedinjenih nacija pala u ruke snagama bosanskih Srba pod zapovjednitvom generala Ratka Mladia tri godina kasnije, u julu 1995. Ovaj studij prua krau pozadinu dogaaja koji su vodili ka izbijanju rata u Bosni i Hercegovini u aprilu 1992, zatim pregled znaajnih masakra poinjenih nad bonjakim stanovnitvom srebrenike regije tijekom prva tri mjeseca rata, ukljuujui i brojeve bonjakih rtava po optinama, mjesecu i statusu pogibije, te popis bonjakih sela koja su u cijelosti ili djelomino unitena od strane srpskih snaga u i oko Srebrenice izmeu aprila i juna 1992. Za potrebe ovog studija, srebrenika regija je definirana kao podruje koje obuhvaa Srebrenicu i prijeratne susjedne optine Bratunac, Vlasenicu, Rogaticu i Viegrad. Ovaj strateki vaan region nalazi se u Podrinju - sredinjem dijelu doline rijeke Drine na istonoj granici Bosne sa Srbijom. Prema popisu stanovnitva u Bosni i Hercegovini iz 1991 godine, Bonjaci su inili etniku veinu u svih pet opina regiona (75,19% u Srebrenici; 64,05% u Bratuncu, 55,17% u Vlasenici, 60,10% u Rogatici i 63,54% u Viegradu). Iako su oruani sukobi u ovom dijelu istone Bosne zapoeli napadom Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Viegrad 6. aprila 1992, u regionu optine Srebrenica je bilo relativno mirno sve do 17. aprila kada su vlasti bosanskih Srba javnom prijetnjom najavile namjeru da poine genocid unitenjem 49.000 bonjakih stanovnika u opinama Srebrenica i Bratunac.

Pripreme za rat (poetkom 1991) Prije proglaenja suverenosti Bosne i Hercegovine oktobra 1991, vodstvo bosanskih Srba se ve pripremalo "za eventualnu secesiju ili podjelu BiH" aktivno podcjenivajui "postojei politiki i administrativni sistem Socijalistike Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH)."[2] Primjera radi, u aprilu 1991. godine, vodstvo bosanskih Srba krenulo je sa implementacijom programa regionalizacije stvaranjem srpske "Autonomne regije Krajina" (ARK) i uspostavljanjem paralelnih institucija vlasti na podrujima koje su planirali prisvojiti za stvaranje etniki homogenene srpske drave, odnosno "Velike Srbije."[3] Odluka da se Srebrenica prikljui u buduu restruktuiranu srpsku dravu donijeta je od vlade Slobodana Miloevia, tadanjeg predsjednika Srbije. Poetkom maja 1991, Miloeviev kabinet je pozvao dva lokalna elnika bosanskih Srba na sastanak sa Mihaljom Kertesom u Beogradu. Sastanku su prisustvovali elnici Srpske demokratske stranke (SDS), Goran Zeki iz Srebrenice i Miroslav Deronji iz Bratunca. Kao dugogodinji direktor Savezne uprave carina, Kertes je bio Miloeviev ovjek od povjerenja koji je davao logistiku i financijsku potporu za razne tajne operacije srbijanskog reima. Kertes je na ovom sastanku obavijestio Zekia i Deronjia da je "politiko i dravno rukovodstvo SFRJ [Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije] odluilo da e podruje 50 kilometara od rijeke Drine biti srpsko."[4] Ova odluka je bila veoma problematina iz razloga to je podruje, koje je Miloevi zacrtao bosanskim Srbima, ukljuivalo i ogromne komade bonjakog teritorija istone Bosne u opinama Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Srebrenica, Viegrad, Rogatica, Gorade i Foa. Bonjaci lojalni legalno izabranoj vladi u Sarajevu stajali su kao prepreka uspostavljanju etniki istih srpskih regija koje su planirane da eventualno postanu dio "Velike Srbije." Miloevieva strategija se nije mogla provesti bez primjene sile, stoga se Beogradsko rukovodstvo sloilo da isporuke oruja lokalnim Srbima oko Srebrenice, pod nadzorom Zekia i Deronjia, zaponu odmah. Meunarodni krivini sud za bivu Jugoslaviju (MKSJ) je utvrdio da je oruje bilo dopremano iz Srbije amcima preko Drine ili helikopterima. Potajno se na cijelom podruju u javnim objektima u selima bosanskih Srba provodila paravojna obuka. U poreenju s tim, ini se da se bosanski Muslimani nisu adekvatno pripremili za oruani sukob koji je prijetio. U istonoj BiH bosanski Muslimani se ili nisu uopte vojno organizovali ili su to inili samo putem lokalnih dobrovoljakih grupa. U selima bosanskih Muslimana ak nije bilo ni vatrenog oruja, osim neto pitolja i lovakih puaka u linom vlasnitvu seljana; u policijskoj stanici Srebrenica bilo je neto lakog naoruanja."[5] Ubistva jaaju tenzije (3. septembar 1991) U selu Kravica nadomak Srebrenici (teritorij opine Bratunac), grupa srpskih nacionalista napravila je zasjedu i rafaljnom paljbom pokosila etiri Bonjaka koji su vozilom prolazili kroz njihovo selo. Dana 3. septembra 1991, Devad Jusi i Nedad Hodi su ubijeni na licu mjesta, dok su Mevludin Sinanovi i Zaim Salkovi preivjeli sa prostrijelnim ranama.[6]

Zasjeda u Kravici je izazvala odreenu paniku, evocirajui sjeanja na grozne zloine koji su poinjeni nad Bonjacima ovog kraja tijekom Drugog svjetskog rata. U jesen 1941, srpski nacistiki kolaboratori pod zapovjednitvom etnikog komandanta Jezdimira Dangia masakrirali su 81-og Bonjaka u selu Zaklopaa. Oni su zabarikadirali zarobljene civile u lokalni mekteb, a potom ih ive zapalili.[7] Bonjake ovog kraja je zadesio slian zloin u decembru 1941. Ovaj put - naoruani pitoljima, noevima, ekiima, toljagama, i sjekirama - etnici iz zloglasnog srpskog sela Kravica su masakrirali 86 Bonjaka u Sopotniku (kod Drinjae).[8] Zatim u februaru 1943, etnike snage Drae Mihailovia su sistematski poubijale 9.200 Bonjaka, od toga 8.000 ena i djece, sa obe strane rijeke Drine.[9] Karadieve prijetnje genocidom (oktobar 1991) Nekoliko mjeseci prije nego to je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od bive Jugoslavije, [10] Miloeviev saveznik i elnik bosanskih Srba Radovan Karadi izrazio je svoje genocidne namjere u presretnutim telefonskim razgovorima i javnim istupima. Historiar dr. Robert J. Donia je opisao Karadieve izjave kao "prijetee i izdate sa stajalita nekoga ko moe diktirati Bonjacima njihove opcije."[11] U presretnutim telefonskim razgovorima izmeu Karadia i Gojke oge 12. oktobra 1991, Karadi je ponovio pet puta da e u sluaju rata Bonjaci "nestati". Po njegovim rijeima, "Nestae, sa lica zemlje e nestati taj narod... Oni to ne shvataju da bi tu, bilo krvi do koljena i da bi muslimanski narod nestao, nestalo bi sirotinje muslimanske koja ni ne zna kud on [Izetbegovi] vodi, kud on vodi ovaj muslimane."[12] Samo dan kasnije, u presretnutom razgovoru sa Momilom Mandiem, Karadi je rekao: Za dva-tri dana e Sarajeva nestati i biti e 500.000 mrtvih; za mjesec dana u Bosni i Hercegovini, nestati e Muslimana. Onda ponovo, 15. oktobra 1991, u razgovoru sa Miodragom Davidoviem svojim bratom Lukom, Karadi je rekao: Prije svega, niko od njihovog [bonjakog] rukodstva ne bi ostao iv, za 3-4 sata bi bili pobijeni svi, ne bi bilo anse da opstanu, uopte.[13] Obraajui se Parlamentu Republike Bosne i Hercegovine u noi izmeu 14-15. oktobra 1991, Karadi je javno upozorio na mogunost unitenja bonjakog naroda. Davajui do znanja ta bi se moglo dogoditi otcjepljenjem Bosne i Hercegovine od krnje Jugoslavije, Karadi je ukazao na mogunost nestanka Bonjaka: Ovo je put na koji vi elite da izvedete Bosnu i Hercegovinu ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pole Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da neete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod moda u nestanak, jer muslimanski narod ne moe da se odbrani ako bude rat ovde... Kako ete vi sprijeiti da svak svakoga ne ubija u Bosni i Hercegovini? Razmjetaj snaga Jugoslavenske armije (januar 1992) Kao odgovor na rastuu krizu u bivoj Jugoslaviji, predstavnici mirovne misije Europske unije na elu sa Jacques Gabrielle posjetili su Srebrenicu 3. januara 1992 i sastali se sa

lokalnim politikim elnicima. Upitan ta moe najvie da destabilizira meunacionalne odnosne u srebrenikoj opini, predsjednik Skuptine opine Srebrenica Besim Ibievi odgovorio je: "JNA". Ibievi je objasnio da, "Ta Vojska ako doe na ovo podruje poet e sigurno rat. Srbi prieljkuju njen dolazak jer je to njihova Vojska. Vidjevi ta je JNA uradila u Hrvatskoj, Bonjaci s razlogom strahuju od nje i smatraju je neprijateljskom vojnom formacijom. JNA ima namjeru doi na teritoriju nae opine, ako to pokuaju rat je neizbjean!"[14] Ibievieva zabrinutost je bila opravdana. U to vrijeme JNA je bila trea po veliini vojska u Europi i jedna od najveih armija u svijetu. Do poetka 1991, JNA se pretvorila u de facto srpsku vojsku sa priblino 90 procenata svih visokih asnika iz reda srpskog i crnogorskog naroda.[15] Sa dogovorom o prekidu borbenih dejstava u Hrvatskoj 2. januara 1992, JNA je poela sa razmjetajem svojih jedinica iz Hrvatske u BiH. Do aprila 1992, artiljerijske cijevi JNA su bile postavljene na svim stratekim mjestima i visoravnima oko Srebrenice. Takoer je bilo i drugih priprema za napade na lokalno bonjako stanovnitvo ovog podruja. Propagandni Rat Prije izbijanja oruanih sukoba u BiH, vlasti bosanskih Srba poele su voditi propagandni rat. Istaknuti lanovi Karadieve Srpske demokratske stranke (SDS) redovito su se pojavljivali u medijima irei govore mrnje, poniavajui ne-Srbe, te poticajui bosanske Srbe da poine zloine protiv drugih etnikih grupa.[16] Poetkom aprila 1992, srpski ekstremisti su explozivnim napravama unitili TV repetitor na planinskom vrhu Kvarac. Lokalno stanovnitvo vie nije moglo primati TV signal iz Sarajeva, samo srbijanske programe iz Belgrade.[17] Srbi su isto tako sabotirali gradski vodovod u selu Slapovii, ostavljajui Srebrenicu bez pristupa tekuoj vodi to je znatno doprinijelo stvaranju atmosfere panike.[18] Namjerno unitavanje lokalnog TV repetitora nije bilo sluajno. To je bio sastavni dio ranije pomenutog programa "regionalizacije. Taj program je predviao stvaranje autonomnih regija u kojima je ARK poela da preuzima televizijske i radio instalacije i da emituje 'srpske' programe kojima su pripadnici drugih nacionalnosti zastraivani i da je muslimanskim elnicima uskraivala pristup radiju, a rukovodiocima SDS-a davala neogranien pristup tom mediju.[19] Propagandna kampanja je imala "uasne posljedice po ljude svih nacionalnosti stvorivi meusobni strah i mrnju i osobito hukajui bosanske Srbe protiv drugih naroda" i stvarajui "klimu u kojoj su ljudi bili spremni da toleriu vrenje zloina i da sami ine zloine." Nakon izbijanja oruanog sukoba u Bosni, mediji pod kontrolom SDS-a su otvoreno poticali bosanske Srba da ubijaju nesrpsko stanovnitvo.[20] Poetak rata i prve rtve Meho Hrvai i Bahrudin Osmanovi su bili prve rtve ratnih zloina u optini

Srebrenica. Dana 15. aprila 1992, njihovo vozilo je zaustavljeno od grupe naoruanih srpskih etnika na putu Skelani-Srebrenica. etnici su ova dva bonjaka civila iz Potoara ubili iz vatrenog oruja, a njihova tijela ostavili pokraj ceste. Ranije tog dana, kamion pun naoruanih etnika doao je iz pravca Skelana u bonjako selo Kragljivoda, gdje su napadom unitili lokalni Potanski ured.[21] Meutim, prvi utjecaji izbijanja rata osjetili su se u Viegradu poetkom aprila 1992 kada su snage Jugoslavenske narodne armije krenule u kampanju zastraivanja veinskog bonjakog stanovnitva. Ta kampanja je kasnije prerasla u nasilno etniko ienje grada popraeno nekim od najstravinijih zloina koji su ikada poinjeni na prostoru Bosne i Hercegovine. Na te i ostale zloine emo obratiti panju u kronolokom slijedu dogaaja. Ultimatum genocida (17. april 1992) Dana 22. marta 1992, Srbi su formirali tzv "srpsku optinu Skelani," bez ikakvih konzultacija sa veinom bonjakim stanovnitvom optine Srebrenica ili pak sa podruju ovog sela. Skelani je bilo jedno od najveih bonjakih sela u istonoj Bosni.[22] "Dobrovoljci" iz Srbije su preli rijeku Drinu i preuzeli kontrolu nad ovim selom u prvoj polovici aprila 1992. Zauzimanje Skelana je posluilo pripremama operacija usmjerenih na 'razoruavanju' civilnog bonjakog stanovnitva i uspostavljanju srpskog uporita u preteno bonjakim optinama Bratunac i Srebrenica. Dana 17. aprila 1992, odran je sastanak u hotelu "Fontana" u Bratuncu izmeu bonjakih i srpskih predstavnika opina Srebrenica i Bratunac. Upravo na ovom sastanku, srpske vlasti su izdale javni ultimatum bonjakom stanovnitvu Srebrenice i Bratunca -- koje je brojilo oko 49.000 ljudi -- sa genocidom.[23] Prema rijeima Miroslava Deronjia: "Vi Muslimani imate dvije mogunosti, da mirno izaete ili da vas mi pobijemo, tree mogunosti nema![24] On je upozorio da su Bratunac, Skelani, Milii, Rogatica i Viegrad ve u srpskim rukama. Bonjacima je nareeno da predaju naoruanje i legalnu vlast bosanskim Srbima... ili e ih unititi hiljade srpskih vojnika koji su se okupili s druge strane Drine, u Srbiji."[25] Rat u opinama Srebrenica i Bratunac (od 17. aprila pa nadalje) Kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, napadi na Bonjake ove regije su poinjali srpskim preuzimanjem bonjakih gradova i sela, a potom sistematskim i rasprostranjenim ubistvima, silovanjima i zlostavljanima civila (april-juni 1992). Unato rutinskim garancijama sigurnosti da im se nita nee desiti ukoliko predaju svoje oruje, kojeg nisu ni imali bonjako stanovnitvo je na prevaru bilo hapeno i istjerivano iz svojih sela, a mnoge ene i djevojke su bile podvrgnute sadistikom seksualnom zlostavljanju i uzastopnim silovanjima.[26] Po ve ustaljenom scenariju, sljedbenici Radovana Karadia pod okriljem Srpske demokratske stranke (SDS), 17. aprila preuzimaju politiku vlast u veinski bonjakoj optini Bratunac (64% Bonjaka, 34% Srba). Ovaj dogaaj, uz prijetnju unitenjem bonjakog naroda Srebrenice i Bratunca, signalirao je prijelaz iz atmosfere nesigurnosti i politike nestabilnosti u stanje rata koje e biti popraeno masovnim protjerivanjima Bonjaka putem kampanje nesagledivog nasilja.

Lokalizirani otpor je, u nekim sluajevima, dovodio do osnivanja enklava pod kontrolom bonjakih snaga. Primjer je Srebrenica, Kamenica, Cerska, Konjevi Polje, Velika Glogova, Potoari, Sueska, Osmae i epa. Mnoge izbjeglice su nalazile spas u ovim izoliranim enklavama. Prva okupacija Srebrenice i masakr Bonjaka (18. april do 8. maj 1992) Nakon preuzimanja Bratunca, srpske snage su zapoele napad na Srebrenicu 18. aprila 1992 ispalivi oko 5.000 artiljerijskih granata na sam grad i okolna bonjaka sela. Nije bilo otpora. Istog dana, Srbi su uli u grad, pljakali bonjaku imovinu, palili kue i ubijali bonjake stanovnike koji zbog bolesti i starosti nisu bili u stanju pobjei u oblinje ume. Srpska okupacija grada Srebrenice trajala je do 8. maja kada su Srbi na smrt spalili 23 bonjaka civila u centru Srebrenice. rtve su umirale u nepodnoljivim bolovima. Od 17. aprila do 8. maja, Srbi su ubili ukupno 74 bonjaka civila u okupiranoj Srebrenici. [27] Najmlaa rtva je bio 12-mjeseni djeak Nezir Sulji. Njegovo ugljenisano tijelo je naeno u kolijevci. Spaljena tijela njegovog oca Huse, majke Muke i brata Nisveta nalazila su se u istoj sobi. Nezirova sestra Sanela, koja je tada imala 9 godina, preivjela je masakr skoivi kroz prozor i sakrivi se u oblinjoj umi.[28] Prvi primjeri otpora (20. april 1992) Dana 20. aprila 1992, srpske oruane formacije pokuale su ui u Potoare -- bonjako selo na putu iz Srebrenice prema Bratuncu. Njih je presrela skupina bonjakih mjetana naoruanih lovakim pukama i predvoena Naserom Oriem. Seljani su postavili zasjedu i ubili etiri napadaa koji su pripadali zloglasnoj paravojnoj jedinici poznatoj kao "Arkanovi tigrovi." To je bio prvi primjer uspjenog bonjakog otpora etnikim napadima na prostoru optine Srebrenica. Tijekom opsade ove istono-bosanske enklave, Ori se pokazao kao jedan od najuinkovitijih organizatora odbrane. Istog tog dana, planinsko selo Likari postalo je prvo bonjako naselje u opini Srebrenica da bude u potpunosti uniteno od strane Srba. Ovo selo je udaljeno oko 10km od Srebrenice. Likare je branila skupina slabo naoruanih mjetana uz pomo "oko 25 starih lovakih puaka i bez sredstava dobivanje vie."[29] Pad Likara omoguio je srpskim snagama i Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) da premjeste svoje teke naoruanje na nove strateke visove sa kojih su mogli nanositi teu materijalnu tetu privatnim i poljoprivrednim objektima u Potoarima i oblinjim bonjakim selima. Masakr u Hrani (2-3. maja 1992) Hrana je postala prvo bonjako selo u optini Bratunac da bude na meti lokalnih etnikih hordi. Skupina srpskih paravojnih formacija, pod zapovjednitvom Najdana Mlaenovia, upala je u ovo selo 2. maja 1992 i zapoela sa pretresima bonjakih kua. Zahtjevali su od mjetana da predaju oruje. Prije naputanja sela, ubili su Fiu Ramia. Idueg dana, naoruani Srbi sa podrkom jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA) okruili su Hranu, masakrirali 14 bonjakih civila, a potom u potpunosti spalili ovo

selo. Najmlaa rtva je bila djevojica od 7 godina po imenu Selma Hodi.[30] Britanski novinar Tim Judah zatekao se u Hrani dva dana kasnije i posjetio grupu lokalnih Bonjaka koji su se molili nad mrtvim leom male djevojice koja je "leala prostrta na kauu u maloj kuici."[31] Masakr u Hrani je bio najjasniji mogui signal ta se sprema preostalom bonjakom stanovitvu oko Srebrenice i Bratunca. Napad na selo Bljeeva (6. maj 1992) Na sljedeoj meti etnika nalo se preteno bonjako selo Bljeeva u optini Bratunac, napadnuto od strane srpskih minobacaa 6. maja 1992. Nekoliko srpskih granata su direktnim pogocima na civilne objekte prouzrokovale golemu materijalnu tetu. Od granata su tog dana ivote izgubili 16-godinja bonjaka djevojka Vesna Muratovi i dvoje starijih srpskih stanovnika sela, Kosana Zeki i Gojko Jovanovi. Nekoliko drugih stanovnika su bili ranjeni. Bonjaci su se razbjeali prema selu Pale, a srpske snage su potom zauzele Bljeevu, pljakajui imovinu i palei kue. U selu su zatekli Ibru Jaarevia i na mjestu ga ubili. Srbi su zarobili mjetane koji nisu imali vremana da uteknu i odveli ih u zarobljenitvo. Jedan od tih zarobljenika je bio Nurif Memievi, paralizirani bonjaki ovjek koji se nije mogao kretati bez pomoi. Nakon muenja, Srbi su ga natjerali da potpie "priznanje" u smislu da je kao zarobljenik dobro tretiran i da su Bonjaci sami sebe napali u selu. Od tada se Memieviu gubi svaki trag.[32] Osloboenje Srebrenice (8. maj 1992) Snage bosanskih Srba povukle se iz Srebrenice nakon smrti svoga voe Gorana Zekia, ubijenog iz zasjede 8. maja 1992. Zeki je bio kljuni organizator etnikog ienja bonjakog stanovnitva Srebrenice i Bratunca. Nakon njegove smrti, Bonjaci su uspjeli da se vrate u svoj razoreni grad, te su poeli organizirati odbranu. Meutim, osloboena Srebrenice se nala pod opsadom, totalno izolovana i odsjeena od teritorija pod kontrolom vlasti Republike Bosne i Hercegovine. Ujedinjeni narodi su brutalnu opsadu Srebrenice kasnije opisali kao "spori process genocida."[33] Iako je prisutnost Jugoslavenske narodne armije na teritoriji Bosne i Hercegovine 'formalno' zavrena 19. maja 1992, Haki tribunal je ustanovio sljedee: "Mada je JNA bila formalno prisutna na teritoriji BiH samo do 19. maja 1992., veliki broj vojnika JNA, kao i znatna koliina oruja i opreme ostali su u BiH pod novim nazivom 'Vojska Republike Srpske BiH' (u daljnjem tekstu: VRS). Prema tome, VRS je imala na raspolaganju znatne resurse, mnogo vee od onih na raspolaganu bosanskim Muslimanima."[34] Srpske snage su redovito granatirale teritoriju Srebrenice iz Srbije sa pozicija na planini Tari, gdje se nalazio centar za obuku specijalaca Ministarstva unutranjih poslova (MUP) Srbije. Neka mjesta su granatirana slijepo, ali znatan dio slobodnog teritorija je bio na dometu srpske artiljerije i snajpera stacioniranih na Tari. U prva tri mjeseca rata, srpske snage su u prosjeku ispaljivale oko 2.000 artiljerijskih granata na slobodni teritorij enklave Srebrenica. Haki tribunal je u predmetu Nasera Oria zakljuio da: Izmeu aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod kontrolom bosanskih Muslimana bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom,

snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vreni po slinom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okruili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovnitvo da preda oruje, a tada bi zapoeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajui ciljeve. U veini sluajeva, uli bi u selo ili zaselak, protjerali ili poubijali stanovnike, koji nisu pruali znaajniji otpor, i unitili njihove domove. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izloena nasuminom granatiranju iz svih pravaca. Naroito su Potoari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pjeadije jer su bili vana taka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice. Druga naselja bosanskih Muslimana takoe su neprekidno napadana. Rezultat svega toga bio je veliki broj izbjeglica i stradalih.[35] Masakr u Glogovi (9. maja 1992) Dana 9. maja 1992, srpske oruane formacije uz pomo Jugoslavenske narodne armije (JNA) ule su u selo Glogova i izmasakrirale najmanje 64 nenaoruanih bonjakih civila. Maskirani srpski vojnici su odveli nekoliko ena u oblinju umu gdje su ih brutalno silovali.[36] Preostale stanovnike sela su prisilno protjerali. Prije masakra, mjetani sela su bili razoruani i zajamena im je sigurnost. Odluka o napadu na Glogovu doneena je 7. maja na sastanku izmeu bratunakog Kriznog taba, te predstavnika JNA poznatijeg kao 'kapetan Relji,' zatim komandanta odreda Territorijalne odbrane iz Kravica, Rae Miloevia, te jo jednog ovjeka "koji je bio pripadnik Dravne bezbjednosti Srbije."[37] Prema tvrdnji Ibrahima Derviagia, koje je preivio masakr u Glogovi, meu uesnicima ovog zloina bilo je mnogo Srba iz oblinjeg sela Kravica.[38] Azem Rizvanovi je iz oblinje ume posmatrao dvije ene kako noevima ubijaju bonjake civile u Glogovi. Obje ene su poginule uestvovajui u napadu na bonjako selo Sandii 29. maja 1992. Ove dvije srpske ratne zloinke su kasnije bile identificirane kao Vesna Krdali iz Belog Manastira i Dragica Mastikosa iz Novog Sada.[39] Uloga sela Kravica u zloinima nad Bonjacima Kravica je gotovo iskljuivo srpsko selo u optini Bratunac (357 Srba i 6 ostalih). Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, do zuba naoruana Kravica je bila strah i trepet za okolna bonjaka sela. Srpski vojnici iz Kravica su gotovo svakodnevno uestvovali u napadima na bonjaka sela i zaseoke oko Srebrenice, kao i u stranim pokoljima bonjakih civila u selima kao to su Glogova. Pljakali su stoku i druga dobra u vlasnitvu Bonjaka koje su prethodno pobili ili protjerali iz svojih kua, a takoer su sudjelovali u krajnje sadistikom zlostavljanju bonjakih zatvorenika u bratunakom logoru kole Vuk Karadi. Srbi iz Kravica su takoer uspostavili logor u svome selu u naputenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi. U ovom zloglasnom logoru, Srbi su muili, silovali i ubijali bonjake civile - ukljuujui ene i maloljetne djevojke. U logoru je mjesecima bilo zatoeno oko 350 Bonjaka.[40] Tijekom fizikog zlostavljanja, Srbi su premlaivali zatvorenike elinim cijevima, kundacima puaka, akama, nonim udarcima izmama i

vaenjem zuba sa zahralim klijetima. Zatoenici su premlaivani do nesvjesti, a neki su pretueni na smrt. U muenjima zatvorenika se ponajvie isticao Momir Nikoli kao jedan od najokrutnijih sadista. Njegova specijalnost se sastojala u vaenju oiju koritenjem otrice noa. U jednom posebno jezivom incidentu, ostali zatvorenici su bili prisiljeni posmatrati kako Nikoli zasljepljuje bespomonog bonjakog civila abana Salkia. Pored vaenja oiju i drugih vrsta zlostavljanja civila, crkveni logor u zloglasnom selu Kravica je koriten i za brutalna silovanja bonjakih ena i maloljetnih djevojica. Zatoenice su bile prisiljavane da lee ispod krsta na crkvenom oltaru, dok su njihovi zlostavljai uivali u sadistikim muenjima i silovanjima muslimanki u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Meu okrutnim nasilnicima u crkvenom logoru treba spomenuti i Goluba Eria.[41] Prema svjedoenju njegovog unuka Slavie pred Hakim tribunalom, Golub Eri i njegov brat Nego su takoer inili zloine nad Bonjacima i u Drugom svjetskom ratu. Obadvojica su sudjelovali u ranije spomenutom masakru bonjakih civila u Sopotniku na Drini, te su nakon Drugog svjetskog rata bili su osueni na smrt. Iz nepoznatih razloga, izbjegli su smrt i puteni na slobodu od tadanjih Jugoslavenskih vlasti.[42] Masakr u logoru kole Vuk Karadi (10. maj 1992) Dana 10. maja 1992, snage Jugoslavenske narodne armije, raznih paravojnih formacija iz Srbije, te lokalne oruane horde bosanskih Srba, provele su jednu od najokrutnijih hajki na bonjako stanovnitvo oblinjeg Bratunca i okolnih sela. Racijama su istjerali 4.000 do 5.000 bonjakih stanovnika iz svojih kua, te ih zatoili u lokalnom nogometnom stadionu "Bratstvo". Dolaskom na stadion, zatvorenici su prvo bili opljakani, a potom razdvojeni od svojih familija - mukarci od ena - a neki su strijeljani na licu mjesta. Najmlaa rtva srpskog terora je bila est mjeseci stara beba, Narcisa Salihovi, a najstarija 110 godina stara ena, Zahida Suljagi.[43] Prema rezultatima istrage Ujedinjenih nacija, Srbi su jedan broj Bonjaka "prisiljavali da slue kao davaoci krvi, a neke rtve su preminule zbog prevelikog vaednja krvi. Prema izvjetaju, stotine leeva rtava [sa stadiona i logora kole Vuk Karadi] su spaljeni ili baeni u rijeku Drinu."[44] Srbi su sa stadiona Bratstvoodveli nekoliko stotina ena i maloljetnih djevojaka u lokalni hotel Fontana, gdje su ih neprestano silovali. Ostale zarobljenike su nagurali u autobuse, zaprijetili im da se vie nikada ne vraaju nazad, zatim ih prisilno istjerali u pravcu Kladnja. Sudbina oko 700 nenaoruanih bonjakih mukaraca je bila posebice okrutna. Oni su jedan po jedan razdvajani od svojih familija i odvoeni u gimnastiku dvoranu Osnovne kole "Vuk Karadi koja je bila pretvorena u logor. Zarobljenici su bili okirani stravinim prizorima izubijanih i iznakaenih tijela prethodno zatoenih Bonjaka. Svim novim zatvorenicima je ponuena vrlo slana hrana bez vode. U sljedeih nekoliko dana, oni su brutalno mueni, a oko 350 ih je ubijeno na najokrutnije naine mogue. Fizika zlostavljanja u logoru su vreno premlaivanjima sa tvrdim objektima, toljagama, motikama, elinim cijevima, metalnim ipkama, bejzbol palicama, kundacima od

puaka, akama, udarcima izmama, vaenjem zubi sa zahralim klijetima i davljenjima. Neki zatvorenici su bili zaklani, a njihove glave podizane u zrak i pokazivane ostalim zatoenicima. Srbi su odrupljene glave Bonjaka utirali po podu. Ostali logorai su bili prisiljeni da nose tijela ubijenih izvan logora da bi na kraju i oni bili ubijeni i baeni na tu istu hrpu leeva. Prema podacima UN Komiteta za ljudska prava, "Svjedoci tvrde da su tijela ubijenih bila iskasapljena, a nosevi, ui i spolni organi odrezani, ili su imali urezane krstove po tijelu. Ti svjedoci takoer tvrde da su tijekom kasapljenja bili prisiljeni da pjevaju etnike pjesme."[45] Srpski zloinci su lokalnog muslimanskog imama, Mustafu Mujkanovia, satima poniavali, muili i tukli. Nakon to je kategorino odbio da se prekrsti, da popije alkohol i da digne tri prsta (podigao je samo dva simbolizirajui borbu bonjakog naroda za slobodu) etnici su ga zaklali naoigled svih zatvorenika. Masakr u Suhoj (10. maj 1992) Dana 10. maja 1992, Srbi su napali i unitili bonjako selo Suha u oblinjoj optini Bratunac. Mlade ene i djevojke su seksualno zlostavljali, a potom su ubili 38 nenaoruanih bonjakih stanovnika. Njihova tijela su bacili u lokalnu masovnu grobnicu. Meu 38 ekshumirana lea, bilo je devetoro djece u dobi od 3 mjeseca do 11 godina starosti, nekoliko ena, te stariji mukarci. Zekira Hrustanbai (djevojako: Begi) je bila u 9-mjesecu trudnoe. Kada su patolozi Univerzitetsko klinikog centra u Tuzli provodili autopsiju njenog lea, otkrili su u utrobi njenog metkom-prostrijeljenog stomaka mrtvo tijelo neroenog djeteta.[46] Glavno-osumnjieni za masakr u Suhoj su Milenko ("Mungos") Prodanovi, bivi voa paravojnih srpskih snaga, te njegov saradnik Vujadin Stevi, takoer poznat kao Dragan. Unato pozivima za njihovo hapenje, jo uvijek nije dolo do podizanja nijedne optunice protiv Prodanovia. On i dan danas slobodno ivi i radi kao odbornik u Skuptini optine Bratunac.[47] Boravite Stevia je za sada nepoznato. Strateki cilj: "Eliminisanje Drine" (12. maj 1992) Uporedo sa protjerivanjima, silovanjima i masakrima bonjake nejai oko Srebrenice i Bratunca, dana 12. maja 1992. godine Radovan Karadi je na sjednici skuptine bosanskih Srba najavio est "stratekih ciljeva" srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva je bio da se nastavi etniko ienje bonjakog Podrinja, to jest "uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice izmeu srpskih drava." Haki tribunal je utvrdio da: "Rukovodstvo bosanskih Srba, u kojem su, pored ostalih, bili Radovan Karadi, Momilo Krajinik, Biljana Plavi i Nikola Koljevi, bilo je svjesno, a to mu je bila i namjera, da stvaranje srpskih nacionalnih teritorija podrazumijeva podjelu Bosne i Hercegovine i razdvajanje i trajno uklanjanje stanovnitva drugih nacionalnosti iz optina koje su proglaene srpskim, bilo putem sporazuma bilo upotrebom sile. Rukovodstvo bosanskih Srba bilo je svjesno toga da e svako prisilno uklanjanje nesrba sa teritorija na koje su Srbi polagali pravo pratiti diskriminatorna kampanja

progona."[48] Nadalje, operativnim dijelom - to jest konkretno primjenom sile upravljano [je] iz Beograda.[49] Na 17. sjednici skuptine bosanskih Srba, odranoj 24-26. jula 1992 Karadi je bio malo specifiniji u definisanju namjera koje je imao za muslimansko stanovnitvo Bosne: "Ni Srbi ni Hrvati zajedno natalitetom ne mogu da kontroliu prodor islama u Evropu, jer za 56 godina bi u unitarnoj Bosni Muslimana bilo preko 51%. ... Ako oni, dakle, nee nikakvu islamsku dravu na Balkanu, onda je jo manje vjerovatno da hoe istu islamsku dravu, dakle islamski kanton, muslimanski kanton na podruju Bosne. Ovo je tano to je gospodin Kupreanin rekao, mada to niko otvoreno u Evropi nee rei, da je ovaj sukob podjaren da bi nestali Muslimani."[50] Masakr u Zaklopai (16. maj 1992) Uporedo sa deavanjima u Srebrenici i Bratuncu, Jugoslavenska narodna armija i lokalne srpske oruane formacije zauzele su oblinji grad Vlasenicu 21. aprila 1992. godine. Od tog dana pa nadalje, zloinci su sprovodili kampanju zastraivanja Bonjaka u ovoj optini. Istaknuti bonjaki stanovnici su bili hapeni, a njihove kue paljene. Rasprostranjeni napadi na bonjako stanovnitvo susjedne optine Vlasenica zapoeli su 1. maja i trajali sve do jula 1992. Srbi su popalili veinu bonjakih sela u optini poevi sa selima Vrsinje, Zilii, Gerovi, Pomol, Nurii, Beii, utica, tedrii i ile. Mnogi civili su strijeljani, a veina ih je zarobljena i poslata u zloglasni logor Suica. Jedan od najgorih masakra u optini Vlasenica zadesio je malo bonjako selo Zaklopaa. Dana 16. maja 1992. godine, srpske snage su prile selu i od bonjakog stanovnitva zahtijevale da predaju svoje oruje. Osim nekoliko lovakih puaka, bonjako stanovnitvo nije imalo nikakvog borbenog oruja da se brani. Kada su Srbi saznali da su Bonjaci efektivno nenaoruani, blokirali su sve seoske izlaze i poklali najmanje 63 bonjakih mukaraca, ena i djece. Preivjela Nihada Hodi opisala je posljedice masakra ovako: Usudili smo se ponovo iskoraiti iz kue kako bismo posvjedoili taj pakao, smrt i razaranje ove neizbjene oluje koja je popljakala nae mjesto i obeastilo ga od svojih vrlina i dobrog ivota. Svuda smo vidjeli kako lee mrtva tijela. Miris smrti proela se itavim mjestom. Mrtva djeca, ene, mukarci. Tijela na sve strane. Bili smo u oku. Suze kao da su gotovo posve presuile, nita iz oiju vie nije izlazilo. Sve je bilo kao nona mora! Strana nona mora iz koje bi ste se oajnicki eljeli probuditi, ali niste mogli. Moga amidu smo prekrili sa dekom i onda smo nastavili ii dalje u nae mjesto u nadi da emo nai preivjele. Vidjeli smo naeg najstarijeg amidu (Beira Hodia) kako lei u kleeem poloaju sa zapaljenom cigaretom meu svojim prednjim prstima, glavom sagnutom prema zemlji, i lokvom krvi pored njega on je isto bio mrtav. Vidjeli smo malu djecu sa njihovim majkama leei jedno pored drugog na zemlji, nepomini, vrlo mirni u vjenom snu. Reeno nam je da je i moj otac meu mrtvima.[51] Masakr u Novoj Kasabi (18. maj 1992) Vitkovii je selo u opini Bratunac, gdje su Srbi i Bonjaci i Srbi ivjeli u mjeovitoj

zajednici (200 Srba, 146 Bonjaka). Dana 18. maja 1992, svi Bonjaci su istjerani iz Vitkovia i prisilno odvedeni u oblinji Bratunac. Tri dana kasnije, bili su prisiljeni da se ukrcaju na autobuse i reeno im je da je njihova destinacija logor Suica u oblinjoj Vlasenici. Meutim, u blizini sela Nova Kasaba, autobusi su zaustavljeni, a potom 32 civila nasilno iskrcana i strijeljana. Trojica su uspjela preivjeti i kasnije pomoi u lociranju i pokopavanju raskomadanih leeva.[52] Strijeljanje u Borkovcu (20. maj 1992) Bjesomuna ubijanaja nastavljena su u Borkovcu, bonjakom naselju u oblinjoj opini Bratunac. Dana 20. maja 1992, srpske oruane formacije napale su Borkovac i zarobile 14 civila. Meu zarobljenicima je bio Amer Rami i njegova sestra Hamedina. Prema podacima Nasera Oria, Srbi su prisiljavali Amera da posmatra dok su srpski etnici silovali njegovu sestru, a potom je ubili. Zarobljenici su mueni, a potom strijeljani. Preivjeli su identificirali Novaka ("Krke") Stjepanovia kao glavnog i odgovornog za strijeljanja.[53] Dana 12. maja 2009, Dravni sud Bosne i Hercegovine podigao je optunicu protiv Stjepanovia za zloine protiv ovjenosti. U optunici se navodi da je Stjepanovi "kao pripadnik bratunake brigade Vojske Republike Srpske izvrio progon civilnog bonjakog stanovnitva na etnikoj i vjerskoj osnovi hapenjem grupe od etrnaest bonjakih civila... zlostavljanju zatoenih civila, a kasnije i u ubistvu sedam civila iz ove grupe."[54] Prema podacima Nasera Oria, etnici su tog dana ubili osam Bonjaka. Njihova imena su: Hamid Ali, Halima Ali, Munib Sulejmanovi, Fadil Sulejmanovi, Hajro Hasanovi, Hamed Veli, Meho Avdi i Hamedina Rami. Ubistva u Joevi i Jagodnji (22. maj 1992) Srpske snage su napale sela Joevu i Jagodnju, u oblinoj optini Bratunac, 14. maja 1992. Tim napadom dva bonjaka civila su izgubila ivote. Mnogo ei napad je ponovljen 22. maja, kada je dodatnih 10 bonjakih civila izgubilo ivote. Bez ikakvog borbenog naoruanja, sem lovakih puaka, seljani su postavljanjem zasjeda uspjeli sprijeiti srpske snage da zauzmu ova mjesta. Ipak, veina kua i drugih objekata u obadva sela, kao i oblinjim bonjakim selima i zaseocima, su bili oteeni, zapaljeni ili u potpunosti uniteni od strane granata i teke artiljerije koju su Srbi imali napretek. Istog dana, oblinje bonjako selo Zapolje je djelomino uniteno srpskim granatiranjem iz smjera sela Fakovii. Druga bonjaka sela i zaseoci ovog podruja su trpjela koordinirane napade iz srpskih sela na dnevnoj bazi.[55] Logor Sase (od maja 1992 pa nadalje) Dok su etnike horde vrile krvave pohode po bonjakim selima oko Bratunca, oruane srpske formacije na prostoru opine Srebrenica pretvorile su rudnik olova i cinka "Sase"u logor za Bonjake. U logor su dovoeni zarobljeni bonjaki civili, meu kojima je najvie bilo ena i djece iz srebrenikih sela i zaseoka. Srbi su u ovom logoru premlaivali muili, silovali i ubijali Bonjake.

Transkripti Hakog tribunala pokazuju da je u logoru bjesomuno ubijen "veliki broj muslimanskih civila, ukljuujui i mnogo djece."[56] Prema dokumentaciji Nasera Oria, komandanta odbrane Srebrenice, "najvei broj zatoenih likvidiran [je] i zakopan u branu jalovita Rudnika u Sasama." On takoer napominje da je "veliki broj zatoenih ena i djevojaka... silovano."[57] Sjedite rudnika je bilo smjeteno u Gradini, zabaenom zaseoku sela Sase. Srpske snage su napale i preuzele kontrolu nad ovim nezatienim zaseokom 21. maja 1992. Sedmoro bonjakih civila je bilo ubijeno i iznakaeno. Mnogi bonjaki civili, koji su potraili pomo u oblinjoj umi, naknadno su zarobljavani od srpskih paravojnih bandi i odvoeni u logor Sase. U logoru je silovano na stotine bonjakih ena i maloljetnih djevojaka. Srpske paravojne formacije predvoene Novakom ("Krke") Stjepanoviem redovno su dolazile u logor i odvodile ene i djevojice u okolne naputene muslimanske kue, gdje su ih seksualno porobljavali i neprestano silovali.[58] Jedna od brutalno silovanih djevojica, po imenu Edina Kari, tada je imala jedva navrenih 15 godina. U procesu Nasera Oria, ona se pojavila kao jedan od brojnih svjedoka da ispria sudijama Hakog tribunala o zloinima koje su 'miroljubivi' Srbi vrili oko Srebrenice i to poevi od prvog dana rata: "... Bile smo silovane i zlostavljanje i udarane tokom itave noi, a svo vrijeme u moju glavu je bio uperen pitolj... vritala sam puno." Ona je posvjedoila da lokalni Srbi nisu bili miroljubivi" seoski straari, kako se vole predstavljati javnosti, nego "...vojska s puno oruja... Oni su ubijali, pljakali, silovali, palili kue, i poinili mnogo zloina."[59] Komandir logora Mirko Todorovi je u jednom incidentu prozvao grupu logoraa da izau napolje. Pedeset i jedan zatvorenik je potom ukrcan na dvije koije i poslat na strijeljanje. Prema rijeima Edine Kari: "U tom tretnuku bilo je dosta vritanja u hodniku, djeca su poela plakati i bilo je strano. Gubim rijei u nastojanjima da opiem koliko je sve to bilo uasno. Ljudi su bili gurani na koije, i jedna ena nije mogla da se kree, nju su udarili i bacili na koiju."[60] Prema svjedoenju Edine Kari, prozvanoj grupi logoraa se od tada gubi svaki trag. Logor Suica (od maja 1992 pa nadalje) Kroz logor Suica je prolo oko 8.000 nenaoruanih bonjakih civila Vlasenice, Bratunca i Srebrenice mukaraca i ena, djece i staraca, ponekad i itavih familija. etnici su ih zarobljavali, muili i vezanih ruku tovarili na kamione, a potom slali u logor Suica, koji je bio okruenim bodljikavom icom. Logorom je zapovijedao Dragan ("Jenki") Nikoli.[61] Zatvorenici logora su drani u uvjetima gorim nego stoka bez odgovarajueg sklonita, hrane ili lijekova, sa svjesnom namjerom da umru. Prema izvjetaju The New York Times-a, "Za razliku od nacistikih logora iz Drugog svjetskog rata, Suica je bila logor u kojem su za muenje i smrt zatvorenika bili odgovorni vojnici koji su bili bliske komije

rtava."[62] Haki tribunal je utvrdio da zlostavljanja civila u logoru "nisu bili izolirani sluajevi, nego izraz sistematskog sadizma...[koji je prelazio] najviu razinu muenja. Logor je bio veoma pretrpan i ivotni uvjeti nepodnoljivi."[63] Ukratko, Srbi su tretirali Bonjake u logoru Suica kao robove, a ne kao zatvorenike.[64] Bonjaci su bili premlaivani eljeznim ipkama, metalnim zglavcima, cijevima, kablovima punjenim olovom, policijskim palicama, rukama sjekira, kundacima puaka, drvenim tapovima i toljagama, zajedno sa drugim oblicima fizikog i psihikog zlostavljanja. Meu silovanim ili seksualno uznemiravanim je bilo ena svih dobi i uzrasta.[65] Prema podacima udruenja "Porodice rtava rata - Vlasenica 1992-1995" od kraja maja pa sve do oktobra 1992, oko 1.600 bonjakih civila je ubijeno u logoru Suica.[66] Meutim, prema informacijama biveg straara logora, Pere Popovia, on je "svojim oima gledao kako su blizu 3.000 bosanskih muslimana oko Vlasenice izgubili ivote u logoru Suica."[67] U januaru 1993, Popovi je napustio logor usljed "kajanja zbog protjerivanja i ubijanja svojih bivih komija." Godine 1994, on je dao tri intervju-a The New York Times-u u kojima je potvrdio ranije izvjetaje o Suici u kojima se spominjalo sistematsko ubijanje bonjakih civila: "Pogubljenja zatvorenika su se vrila u malim skupinama u okrugu logora, iza hangara koji je koriten kao vojarna, govori g. Popovi. Ali, pogubljenja velikog broja ljudi - koja su se obino deavala u inu odmazde za lokalne srpske vojne gubitke - provoena su na oblinjoj provaliji poznatijoj kao Han Ploa na lokaciji ceste juno prema Han Pijesku. On objanjava da su mukarci bili natovareni u pozadinu kamiona, odvedeni do ruba provalije, udaljene oko osam kilometara od logora, a zatim strijeljani dok su izlazili iz kamiona. Grupe mladih srpskih vojnika su dovoene da obavljaju strijeljanja. Tijela rtava su padala u provaliju, a buldoeri su kasnije koriteni za prikrivanje leeva... 'Sredinom juna, svojim oima sam gledao ubistva 26 ljudi u provaliji. Jedan mukarac je uspio pobjei u umu po izlasku iz kamiona. Sve u svemu, u toj provaliji je najmanje 1.000 ljudi pobijeno. Isprva ubistva su vrena tijekom dana, ali kasnije su ta strijeljanja vrena iskljuivo po noi."[68] Masakr u Bosanskoj Jagodini (26. maj 1992) Dana 26. maja 1992, konvoj sa oko 200 bonjakih izbjeglica zaputio se iz susjedne optine Viegrad prema Makedoniji. Autobusi su iz nerazjanjenih razloga zaustavljeni na granici Bosne i Srbije, kod Mokre Gore, a nareeno im je da se vrate nazad.[69] Na putu ka Viegradu konvoj je ponovo zaustavljen u selu Bosanska Jagodina. Ovaj put, etnici su nasilno odvojili 17-oro bonjake djece od roditelja, a tada ih strijeljali na licu mjesta. Mada je jedan od roditelja molio da njega ubiju, a da sina potede, ubica je na njegove molbe odgovorio: "Ne, tebe neemo ubiti. Ubiti emo tvoga sina, a ti e zbog toga patiti."[70] Sudbina izbjeglica koje su vraene u Viegrad je nepoznata. Ubice djece su bili pripadnici zloglasnih volonterskih formacija iz Srbije koje su djelovale u sklopu lokalne srpske "teritorijalne obrane." Ove formacije su sudjelovale u sistematskim otmicama i ubistvima bonjakih civila srebrenike regije.

Avionski napadi iz Srbije (od juna 1992 pa nadalje) Tijekom veeg dijela 1992. godine, jo uvijek su postojali mnogi 'paketii' slobodnih teritorija, razasuti diljem istone Bosne i pod kontrolom bonjakih snaga - ukljuujui i prethodno spomenuta sela Kamenicu, Cersku, Konjevi Polje, Veliku Glogovu, Potoare, Suesku, Osmae i epu. Sva ova mjesta su bila izloena svakodnevnom artiljerijskom granatiranju. Napadi su pojaani u junu uvoenjem zranog bombardiranja. Prema podacima Hasana Nuhanovia, koji je preivio opsadu Srebrenice, a kasnije i pad enklave, etiri borbena aviona iz smjera Srbije poela su bombardiranje epe u susjednoj optini Rogatica 5. juna 1992, "Nakon tog datuma, koritenje zranih snaga Savezne Republike Jugoslavije kao represivnog sredstva protiv civila regije epe, Srebrenice, Konjevi Polja i Cerske, postala je gotovo svakodnevna pojava. Zrano bombardiranje je izazivalo paniku meu stanovnicima, daleko veu nego panika uzrokovana od konstantnog granatiranja tenkovima, topovima, i viecijevnim raketnim bacaima."[71] Borbeni avioni su poletali sa zrane luke Ponikve u blizini Uica u Srbiji i Batajnice u blizini Beograda. Ostali avioni su bili locirani na aerodromu u Banja Luci pod kontrolom bosanskih Srba. Relativno sporo-letei tip aviona je uzlijetao sa piste na farmi u blizini Bratunca, oko 4 km udaljene od Srebrenice. Na suenju Naseru Oriu, bivi opinski sudija Mensud Omerovi opisao je strahote terora koji su Srbi nanosili Srebrenici: "Mi smo bili bombardirani na svakodnevnoj bazi. Centar Srebrenice je napadan sa avionima svakog dana, a pored toga je bilo i neprestano granatiranje, osobito iz viecijevnih raketnih bacaa. Oni bi odjednom jednostavno ispalili oko 30 do 40 raketa na podruje grada. Pa to je bilo uasno."[72] Silovanje kao oruje rata Nevladina organizacija "ene - rtve Rata" je dokumentirala oko 25.000 rtava silovanja u bosanskom ratu.[73] Veliki broj ovih sluajeva dolazi upravo iz regije Podrinja. Ovu brojku treba tretirati kao konzervativnu procjenu, imajui u vidu socijalnu stigmu vezanu za silovanje, te nespremnost ena da se predstave i budu identificirane kao rtve silovanja. U srebrenikoj regiji -- koju smo ranije definirali kao Srebrenica sa etiri prijeratne pogranine optine (Bratunac, Vlasenica, Rogatica i Viegrad) upravo Viegrad je bio jedan od najjasnijih primjera sistematskog uasa silovanja koji je koriten iskljuivo kao instrument etnike agresije. Znaaj silovanja u kampanji eliminacije bonjakog stanovnitva Viegrada priznat je vrlo kasno i to na suenju Milanu Lukiu pred Hakim tribunalom. Meutim, pokuaji da se take silovanja i seksualnog ropstva ukljue u optunicu nisu uspjeli na temelju albe optuenog da nije imao adekvatno vrijeme da pripremi odbranu.[74]

Opsenije ispitivanje fenomena silovanja kao oruja rata u irem kontektsu bosanskog rata ili ak u ogranienom podruju Srebrenice i susjednih optina srednjeg Podrinja je izvan opsega ovog studija. Ipak, vano je napomenuti da silovanja poinjena od strane oruanih formacija bosanskih Srba u Podrinju nisu bila samo postupci pojedinaca uzrokom raspada vladavine zakona. Silovanja su koritena sistematski kao instrument terora i demoralizacije u cilju postizanja politikih i vojnih ciljeva sa krajnjim rezultatom trajnog uklanjanja bonjakog stanovnitva sa tog podruja. Masakri u Viegradu (od aprila do juna 1992) Pogranina optina Viegrad je bila poprite sistematskih silovanja, muenja i ubistava na hiljade bespomonih bonjakih civila bez obzira na njihovu dob ili spol. Razmjera i nemilosrdnost brutalne kampanje terora koji je voen protiv veinskog bonjakog stanovnitva Viegrada ukljuivala je neke od najgorih oblika primjera neovjenog postupanja i okrutnosti nanijete bonjakom stanovnitvu na bilo kom mjestu ire regije Srebrenice. Sljedei niz dogaaja raspravlja o nekim od najgorih zloina koji su se desili u susjednom Viegradu izmeu aprila i juna 1992. Vilina Vlas, Logor za Silovanja (april 1992 pa nadalje) U periodu od aprila i maja 1992, Srbi su formirali dvadeset i jedan logor za muenja i silovanja Bonjaka na podruju optine Viegrad. Hotel Vilina Vlas je bio jedan od najveih i najbrutalnijih logora u kome su srpski vojnici i lanovi paravojnih snaga "Beli orlovi" na elu sa Milanom Lukiem, drali na stotine bonjakih ena i djevojica, a potom ih sistematski muili, porobljavali i seksualno zlostavljali na najokrutnije mogue naine. Primjer sadistikog muenja je bila praksa silovanja majki i njihovih maloljetnih kerki u isto vrijeme sve sa ciljem nanoenja nepopravljivih psihikih posljedica i osiguravanja da se rtve vie nikad ne bi vratile na to podruje. Srpski zloinci su birali mlade i lijepe bonjake ene i djevojice sa namjerom da ih oplode "kako bi mogle raati srpsku djecu." Oko 200 ena i djevojica je bilo zatvoreno u ovom logoru, ali samo nekolicina je preivjela neprestana sadistika iivljavanja. Svjetska javnost je upoznata sa strahotama ovog logora u kasnim mjesecima 1992. godine, nakon ega je logor zatvoren, a mnogim rtvama se od tada gubi svaki trag.[75] Masakri na mostu Mehmed Pae Sokolovia (april 1992 pa nadalje) Rijeka Drina je koritena kao odlagalite tijela mnogih bonjakih civila ubijenih od strane srpskih oruanih formacija u prvim mjesecima rata u Bosni i Hercegovini. uveni most na Drini, sagraen od Mehmed-pae Sokolovia (Sokollu Mehmed Paa), postao je simbolom patnje bonjakih stanovnika Viegrada. Srpske paravojne snage su dovozile kamione pune civila do mosta gdje su ih strijeljali, ili do obale Drine gdje su ih klali, a potom gurali u vodu da plove rijekom. Dana 18. juna 1992, etnici Milana Lukia su na sadistiki nain usmrtili 22 Bonjaka, a neke rtve su noevima rasporili i iupali im bubrege; u drugim sluajevima, Bonjake su kanapima vezali za vozila i vukli po asfaltnim ulicama Viegrada, a djecu su gurali sa mosta i njihova tijela reetali mecima prije nego to utonu u vodu.[76] Na stotine unakaenih bonjakih leeva plovili su rijekom Drinom da bi se konano zaustavili u jezeru Peruac, rezervoaru koji je formiran izgradnjom hidroelektane Bajina Bata.

U vrijeme kompletiranja ovog studija, u septembru 2010., jezero Peruac je bilo mjesto forenzikih radova na iskopavanju ostataka leeva, koji su pripadali rtvama viegradskih masakra iz 1992. Prema izvjeu koje je objavio Balkan Insight, "Leevi oko 250 civila, za koje se vjeruje da su rtve ubistava u Viegradu iz 1992. godine, pronaeni su u jezeru Peruac na granicu izmeu Bosne i Hercegovine i Srbija.[77] Lomaa u Pionirskoj (14. juli 1992) Na etvrti dan muslimanskog praznika Kurban-bajrama 14. juna 1992, grupa viegradskih etnika slavila je pravoslavni praznik Svete trojice spaljivanjem najmanje 60-oro bonjakih ena, djece i staraca u kui Adema Omeragia u Pionirskoj ulici u Viegradu.[78] Unutranjost kue je bila planski pripremljena za paljenje, a tepih je bio natopljen zapaljivom tenou. etnici su zabarikadirali sve izlaze kue, a zatim je zapalili zajedno sa grupom bonjakih civila, koji su vritali od nesnosnih opekotina vatre. Najmlaa rtva je bila novoroene koje prema iskazu jedne od preivjelih ni dva dana nije imalo. Veeras se rodilo, sutra naveer izgorjelo. Ja sam ranjena kroz lijevu nogu i lijevu ruku kad sam iskoila kroz prozor, izbacila sina od 13 i po, 14 godina. Tako jo jedna ena. etvero nas je preivjelo.[79] Prije paljenja, rtve su bile opljakane. etnici su prisilili ene i djevojke da se skinu gole, a potom su ih izveli iz kue i brutalno silovali. Poslije silovanja, zatoenice su vraene nazad u kuu kako bi izgorile u plamenu vatre.[80] Masakr u Pakleniku (15. juni 1992) Jutra 14. juna 1992. godine, nenaoruani bonjaki civil Ferid Spahi postao je jedan od 150 mukaraca, ena i djece iz Viegrada kojima je reeno da se ukrcaju u dva autobusa u selu Bosanska Jagodina kako bi bili prevezeni na sigurnost. Po ve ranijem scenariju, autobusi su bili zaustavljeni u Rogatici gdje su mukarci i djeaci (izmeu 15 i 60 godina starosti) odvojeni od svojih familija. Preko noi, mukarci su zadrani u zatoenitvu gdje su bili zlostavljani i mueni, a sljedeeg jutra im je nareeno da se ukrcaju na drugi autobus. Ovaj put su odvezeni do mjesta Paklenik, gdje su iskrcani iz autobusa, poredani na rubu provalije poznatije kao Propast i sistematski strijeljani. Njihova tijela su gurnuta u jamu. Ferid Spahi je bio jedini koji je uspio preivjeti.[81] Lomaa na Bikavcu (27. juna 1992) Dana 27. juna 1992, viegradski etnici su proslavili Vidovdan po istom scenariju kao i prethodni pravoslavni praznik 14. juna u Pionirskoj ulici. Ovaj put su zabarikadirali grupu bonjakih ena, djece i staraca u oblinju kuu Mehe Aljia u naselju Bikavac, a potom ih ive zapalili. Najmanje 59-oro nemonih ena, djece i starijih je izgorjelo u plamenu vatre.[82] Prema svjedoenju dva zatiena svjedoka u Hakom tribunalu, jecaji zapaljenih rtava trajali su oko pola sata, a liili su na krikove maaka.[83] Samo jedna ena je uspjela pobjei i preivjeti. Tijelo Zehre Turjaanin je bilo gotovo ugljenisano i sa tekim tjelesnim opekotinama. Novinarka Maggie O'Kane je u svom izvjetaju napisala da su Zehrine "ui bile istopljene. Sve to je od njih ostalo su dvije uvijene sivkaste grudvice,

kao vosak izgorjele svijee. Njezino elo je pokriveno ogromnom krastom koja jo nije zarasla, a njezin nos je splet ispucanih krvnih sudova."[84] Turjaanin je bila svjesna o levelu terora kojeg su etnici Viegrada nanosili Bonjacima. U drugom dijelu mjeseca juna -- neto prije lomae na Bikavcu -- Turjaanin je kriomice posmatrala kako grupa etnika poliva benzinom i na ivo pali Envera ubaia i Dedu Muevia. Ovaj incident se dogodio u po bijela dana, a Milan Luki je i ovaj put bio na mjestu zloina.[85] Brojevi bonjakih rtava: Prema podacima Istraivako-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, izmeu aprila i juna 1992. godine, srpske snage su ubile najmanje 3.166 Bonjaka u iroj regiji Srebrenici. Ovu brojku treba posmatrati kao minimum iz dva razloga. Ve 15 godina nakon rata, u Bosni i Hercegovini se ukupno 10.419 ljudi jo uvijek vode kao nestali. Od ovog broja, gotovo svi su Bonjaci. Iako su tri meunarodna strunjaka - Partick Ball, Ewa Tabeau i Philip Verwimp pozitivno ocijenili databazu mrtvih IDC-a, oni su ipak izrazili zabrinutost zbog slabog prijavljivanja civilnih rtava. Mnoge obitelji su izrazile elju da svoje lanove sahrane kao vojnike [to je najoitiji sluaj sa Srebrenicom], iako su umrli kao civili. Najei razlog ovakvo ponaanja je bio pristup socijalnim pogodnostima za obitelji poginulih vojnika. Strunjaci su zakljuili da je ova praksa vjerovatno dovodila do poveanog prikaza vojnih i smanjenog prikaza civilnih rtava u dokumentaciji IDC-a.[86] Uz podatke koje sam dobio od administratorice IDC-a za Bosanski atlas ratnih zloina, Elme Zahirovi, strogo mi je napomenuto da "broj poginulih i nestalih osoba za koje nismo bili u stanju odrediti taan datum smrti, nisu bili ukljueni u datom popisu rtava." April, Maj i Srebrenica 403 Bonjaka (294 civila Bratunac 612 Bonjaka (399 civila Vlasenica 636 Bonjaka (527 civila Rogatica 434 Bonjaka (242 civila Viegrad - 1081 Bonjaka (830 civila / 251 branitelja) Srebrenica April 1992 36 Bonjaka (23 Maj 1992 279 Bonjaka (235 Juni 1992 - 88 Bonjaka (36 civila / 52 branitelja) Bratunac April 1992 24 Bonjaka (21 Maj 1992 508 Bonjaka (344 Juni 1992 - 80 Bonjaka (34 civila / 46 branitelja) civila civila Juni / / / / 109 213 109 192 1992: branitelja) branitelja) branitelja) branitelja)

/ /

13 44

branitelja) branitelja)

civila civila

/ /

3 164

branitelja) branitelja)

Vlasenica April 1992 40 Bonjaka (38 Maj 1992 254 Bonjaka (200 Juni 1992 - 342 Bonjaka (289 civila / 53 branitelja)

civila civila

/ /

2 54

branitelja) branitelja)

Rogatica April 1992 12 Bonjaka (9 civila Maj 1992 52 Bonjaka (37 civila Juni 1992 - 370 Bonjaka (196 civila / 174 branitelja) Viegrad April 1992 38 Bonjaka (22 civila Maj 1992 280 Bonjaka (178 civila Juni 1992 - 763 Bonjaka (630 civila / 133 branitelja)

/ /

3 15

branitelja) branitelja)

/ /

16 102

branitelja) branitelja)

Popis 296 u cijelosti ili djelomino unitenih bonjakih sela (april-juni 1992) U seoskom, preteno poljoprivrednom podruju oko Srebrenice, bonjaka sela su se sastojala od konglomeracije manjih zaselaka i naselja sa bliskim komunalnim vezama. Vano je drati na umu da jedno selo, koje je u cijelosti ili djelomino uniteno, zapravo zahvaa nekoliko unitenih naselja/zaselaka. Tijekom prva tri mjeseca rata u Bosni, srpske snage su unitile 296 preteno bonjakih sela u regiji Srebrenice. Podaci navedeni u zagradama pokazuju relativni udio bonjake populacije u svakom selu prema popisu stanovnitva u Bosni i Hercegovini iz 1991. Takoer u istom vremenskom periodu, bonjaki narod je bio protjeran iz 81 mjeovitih i / ili veinski srpskih sela u tom podruju. Srebrenica: Od 296 bonjakih sela koja su u cijelosti ili djelomino unitena od strane srpskih snaga u srebrenikoj regiji tijekom prva tri mjeseca rata, 93 sela su bila smjetena u optini Srebrenica: Alimani (100%), Barakovii (100%), Begii (100%), Beirovii (98.54%), Borbaii (100%), Brezovice (87.61%), Bukovik (100%), ici (100%), ivii (100%), Dimnii (100%), Donja Rijeka (100%), Donja gunja (100%), Donje Pei (100%), Donji Potoari (85.52%), urevac (100%), Gladovii (99.62%), Glumci [Visonjik] (100%), Gornja Rijeka (100%), Gornje Pei (100%), Gornji Potoari (100%), Gradina (100%), Grujii (100%), Haii (100%), Ivii (100%), Joviii (100%), Kadrii (100%), Kalii (100%), Kamenjaa (100%), Karino Brdo (100%), Karii (100%), Katanii u blizini Tokoljaka (100%), Klotjevac (97.07%), Knezovi kod Sulica (100%), Kovaii (100%), Kragljivoda (100%), Krnjii kod Daljegote (100%), Lasovac (100%), Lijee (71.94%), Likari (96.26%), Luka (98.66%), Ljeskovik (99.62%), Markovii (100%), Mala Daljegota (90.65%), Mali Dobrak (100%), Mehmedino Polje (100%), Mehmedovii (100%), Miholjevine (97.29%), Moevii (100%), Nogaevii (64.73%), Ornica (100%), Osat (100%), Osatica (96.12%), Osmae (99.26%), Otrika (100%), Peita (92.65%), Petinii (100%), Podgaj (96.63), Podkorijen (100%), Podevar (100%), Poljak (100%), Polje

(100%), Porobii (100%), Poznanovii (99.33%), Predola (100%), Pribidoli (87.89%), Prohii (99.75%), Rabaii (100%), Radovii (88.33%), Raenovii (100%), Rauii (100%), Reagii (100%), Ritaii (100%), Rulovci (100%), Sase (82.15%), Sejdinovii (100%), Sjedae (100%), Skejii (100%), Skelani (84.59%), Skenderovii (100%), Studenac kod Osata (100%), Sueska (100%), Sulice (99.71%), Suljagii (100%), ljivica (100%), Tihii (100%), Tokoljaci (98.41%), Trubari (100%), Tursanovii (100%), Urisii (99.69%), Vaii (100%), Vodice (100%), Velika Daljegota (99.38%) i Veliki Dobrak (100%). Pored toga, Bonjaci su isto tako bili nasilno istjerani iz 14 mjeovitih i/ili preteno srpskih sela u optini Srebrenica, ukljuujui sela: Breani, Bujakovii, ievci, Gaj, Gostilj, Kalimanii, Krnjii, Mee, Obadi, Orahovica, Radoevii, Toplica, Viogor, i abokvica. Srbi su unitili sve bonjake kue u ovim selima, a imovinu bonjakih mjetana unaprijed opljakali. Bratunac: Od 296 bonjakih sela koja su u cijelosti ili djelomino unitena od strane srpskih snaga u srebrenikoj regiji tijekom prva tri mjeseca rata, 22 sela su bila smjetena u optini Bratunac: Abdulii (99.38%), Biljaa (96.03%), Bljeeva (87.35%), Borkovac (100%), Glogova (99.37%), Hrana (77.31%), Hrnii (99.67%), Jagodnja (99.30%), Joeva (100%), Konjevii (97.69%), Krasanovii (67.29%), Lonjin (96.17%), Mihaljevii (95.90%), Pirii (100%), Pobue (99.49%), Podau (82.33%), Suha (85.93%), Tegare (63.30%), Urkovii (99.63%), Voljavica (99.70%), Zaluje (99.51%) i Zapolje (95.76%). Pored toga, Bonjaci su isto tako bili nasilno istjerani iz 12 mjeovitih i/ili preteno srpskih sela u optini Bratunac, ukljuujui sela: Bjelovac, Fakovii, Loznica, Magaii, Mratinci, Pobre, Rakovac, Repovac, Sikiri, Slapanica, Vitkovii i Zagoni. Srbi su unitili sve bonjake kue u ovim selima, a imovinu bonjakih mjetana unaprijed opljakali. Vlasenica: Od 296 bonjakih sela koja su u cijelosti ili djelomino unitena od strane srpskih snaga u srebrenikoj regiji tijekom prva tri mjeseca rata, 35 sela su bila smjetena u optini Vlasenica: Beii (99.48%), Bukovica Gornja (100%), Cerska (98.58%), Donje Vrsinje (80.12%), Drum (81.35%), Durakovii (100%), Durii (100%), Demat (98%), ile (99.65%), Gerovi (99.23%), Gobelje (95.15%), Gornje Vrsinje (92.46%), Gradina (99.86%), Here (100%), Kuljanii (99.16%), Maesi (98.98%), Mrii (100%), Neeljita (83.73%), Nova Kasaba (78.11%), Nurii (100%), Pijuke (100%), Pomol (99.78%), Pustoe (88.94%), Raevo (71.33%), Raia Gaj (69.26%), Rovai (100%), Sebioina (100%), Skugrii (93.26%), adii Donji (88.51%), tedra (100%), tedrii (100%), Turalii (85.93%), Zaklopaa (65.90%), Zilii (100%) and utica (100%).

Pored toga, Bonjaci su isto tako bili nasilno istjerani iz 11 mjeovitih i/ili preteno srpskih sela u optini Vlasenica, ukljuujui sela: Bukovica Donja, Buljevii, Milii, Miari, Miii, Peevina, Rupovo Brdo, Tugovo, Vinjica, Vrli Kraj i Vrtoe. Srbi su unitili sve bonjake kue u ovim selima, a imovinu bonjakih mjetana unaprijed opljakali. Rogatica: Od 296 bonjakih sela koja su u cijelosti ili djelomino unitena od strane srpskih snaga u srebrenikoj regiji tijekom prva tri mjeseca rata, 56 sela su bila smjetena u optini Rogatica: Borovac (98.63%), Borovsko (85.18%), Brigovo (98.48%), Brda (100%), Burati (80%), adovina (100%), avii (99.62%), ubrii (91.04%), Dobrae (96.92%), Dub (100%), edovii (83.72%), Gazije (100%), Godomilje (69.90%), Golubovii (71.42%), Jasenice (68.96%), Karaii (100%), Kopljevii (100%), Kovanj (78.23%), Kozarde (100%), Kozii (86.66%), Kramer Selo (94.32%), Kujundijevii (68.88%), Kukavice (93.82%), Laze (88.76%), Lepenica (74.28%), Lubardii (98.48%), Ljubomilje (98.97%), Mahala (84.78%), Medna Luka (93.54%), Mrgudii (96.66%), Nahota (100%), Okruglo (72.51%), Orahovo (100%), Otrievo (100%), Pai Kula (75.78%), Pokrivenik (100%), Pripeak (97.60%), Prosjeeno (100%), Purtii (99.43%), Radi (98.46%), Rakitnica (100%), Ribioc (100%), Slap (100%), Soice (94.91%), Stop (100%), Strmac (80.13%), Surovii (100%), atorovii (100%), etii (80.29%), ljedovii (100%), ljivno (100%), Vragolovi (89.94%), Vratar (100%), Vrelo (98.95%), epa (97.40%) i ivaljevii (73.40%). Pored toga, Bonjaci su isto tako bili nasilno istjerani iz 26 mjeovitih i/ili preteno srpskih sela u optini Rogatica, ukljuujui sela: Babljak, Begzadii, Bora, Borika, Dobraina, Dobromerovii, Dobrouii, Dumanjii, Jarovii, Mesii, Osovo, Paviina Kula, Planje, Pljeevica, Priboijevii, Raevii, Seljani, Sjeme, Stara Gora, Starii, Stjenice, ena Krena, Vraalice, Vrlazje, Zagajevi i Zakomo. Srbi su unitili sve bonjake kue u ovim selima, a imovinu bonjakih mjetana unaprijed opljakali. Viegrad: Od 296 bonjakih sela koja su u cijelosti ili djelomino unitena od strane srpskih snaga u srebrenikoj regiji tijekom prva tri mjeseca rata, 90 sela su bila smjetena u optini Viegrad: Ajdinovii (100%), Babin Potok (95.18%), Ban Polje (92.40%), Barimo (100%), Batkuii (100%), Bistrivode (99.18%), Bla (100%), Bogdaii (100%), Borovac (100%), Brezje (75%), Brodar (100%), Crijep (100%), Crni Vrh (100%), engii (100%), Donja Brtanica (100%), Donja Crna (99.55%), Donje Dubovo (100%), Donje titarevo (100%), Donji Dobrun (70.84%), Donji Dubovik (100%), Drina (100%), Drinsko (100%), Drokan (100%), Duboica (91.17%), Due (89.65%), Dankii (100%), ipi (100%), Gazibare (100%), Gornja Brtanica (97.95%), Gornja Crna (97.04%), Gornje titarevo (100%), Gornji Dobrun (99.41%), Gornji Dubovik (100%), Hamzii (99.18%), Holijaci (96.84%), Hranjevac (100%), Jarci (100%), Jelaii (100%),

Jelii (100%), Kabernik (87.27%), Kamenica (98.42%), Kapetanovii (95.74%), Klanik (100%), Kosovo Polje (71.85%), Kuka (100%), Kupusovii (93.75%), Kurtalii (97.22%), Kustur Polje (100%), Lasci (100%), Madarevii (100%), Mala Gostilja (93.06%), Mangalin Han (95%), Meea (98.96%), Menzilovii (98.30%), Meremilje (100%), Miloevii (100%), Muii (90.76%), Nezuci (99.61%), Obravnje (80%), Okolita (70.07%), Okrugla (99.34%), Omerovii (98.26%), Orahovci (99.19%), Pale (100%), Polje (100%), Povjestaa (93.97%), Presjeka (91.11%), Raonii (100%), Repuevii (89.23%), Resnik (100%), Rodi Brdo (87.87%), Rohci (100%), Rutenovii (100%), Sendii (100%), Smrijeje (97.77%), ip (83.78%), umice (100%), Tupei (100%), Turjak (100%), Tusta Me (100%), Tvrtkovii (100%), Unita (78.57%), Velika Gostilja (79.60%), Vlahovii (93.95%), Zagorac (100%), Zakrsnica (100%), Zanoje (100%), Zlatnik (100%), agre (100%) i lijeb (79.32%). Pored toga, Bonjaci su isto tako bili nasilno istjerani iz 18 mjeovitih i/ili preteno srpskih sela u optini Viegrad, ukljuujui sela: Bodenik, aice, Donja Jagodina, Faljenovii, Glogova, Klisura, Koritnik, Mirlovii, Pijavice, Pozderii, Pretia, Rujita, Sase, eganje, Velji Lug, Viegradska Banja, Vodenice i Vuine. Srbi su unitili sve bonjake kue u ovim selima, a imovinu bonjakih mjetana unaprijed opljakali. FUSNOTE: 1 Termin bosanski Muslimani usljed problematine vjerske konotacije prikriva sutinski sekularnu, politiku i etniku prirodu sukoba. Iz tog razloga, u ovoj studiji oznaka "bosanski Muslimani" je izbaena u korist ispravnijeg termina Bonjak. 2 ICTY, Expert Report of Patrick J. Treanor, "The Bosnian Serb Leadership 1990-1992", page 4. Research report prepared for the case of Momilo Krajinik & Biljana Plavi (IT-00-39 & 40), 30 July 2002. Retrieved from the Court Database of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), Exhibit P64. 3 ICTY, Prosecutor v. Radoslav Branin, Trial Judgement, Case No. IT-99-36-T, para. 163-164. 4 ICTY, Prosecutor v. Miroslav Deronji, Sentencing Judgement, Case No. IT-02-61-S, para. 54. 5 ICTY, Prosecutor v. Naser Ori, Trial Judgement, Case No. IT-03-68-T, para. 93-94. 6 Besim Ibievi. Amsterdam, 1999. Srebrenica (1987-1992), 133-134. 7 Daniel Toljaga, Interview with Nihada Hodi, Survivor of the Zaklopaa Masssacre, published by the Canada-based Institute for the Research of Genocide, 12 February 2010. 8 The Netherlands Institute for War Documentation (NIOD), Apendix IV, History and Reminders in East Bosnia; Chapter

3, World War Two, 1941-1945, Chetnik terror against Muslim villages. 9 U izvjetaju srpskom nacistikom kolaboratoru Drai Mihailoviu, datiranom 13. februara 1943. godine, komandant Pavle urii je izjavio da su u ovoj vojnoj operaciji etnici ubili 1,200 bonjakih vojnika i 8,000 bonjakih ena, djece i staraca. 10 Bosna i Hercegovina proglaava svoju nezavisnost 3. marta 1992. Priznanje od strane Europske zajednice dobija 6. aprila 1992. Dana 22. maja 1992, primljena je u Ujedinjene nacije kao drava-lanica. 11 Rachel Irwin, Karadi's 'Threatening' Language, The Institute for War and Peace Reporting, 14 June 2010. 12 Florence Hartmann, "The aim of the war in Bosnia-Herzegovina was to destroy the Bosnian Muslims, The Bosnian Institute (United Kingdom), 16 August 2007. 13 Ibid. 14 Ibievi, Srebrenica (1987-1992), 147. 15 ICTY, Prosecutor v. Radoslav Branin, Trial Judgement, Case No. IT-99-36-T, par. 91. 16 ICTY, Prosecutor v. Radoslav Branin, Trial Judgement, Case No. IT-99-36-T, par. 80-83. 17 Ibievi, Srebrenica (1987-1992), 190. 18 Ibievi, Srebrenica (1987-1992), 190. 19 ICTY, Prosecutor v. Momilo Krajisnik, Appellate Judgement, Case No. IT-00-39, par. 436. 20 ICTY, Prosecutor v. Radoslav Branin, Trial Judgement, Case No. IT-99-36-T, par. 80-83. 21 Ibievi, Srebrenica (1987-1992), 208-209. 22 Prema popisu stanovnitva u Bosni i Hercegovini 1991, u Skelanima su ivjela 1.123 stanovnika: 950 Bonjaka, 160 Srba, 7 Jugoslavena i 6 Ostalih. 23 Prema popisu stanovnitva u Bosni i Hercegovini 1991, ukupno 49.107 Bonjaka je ivjelo u opinama Srebrenica (27.572) i Bratunac (21.535). 24 Ibievi, Srebrenica (1987-1992), 213.

25 ICTY, Prosecutor v. Miroslav Deronji, Sentencing Judgement, Case No. IT-02-61-S, Par. 70-71. 26 BEHAR, asopis za kulturu i drutvena pitanja, Specijalno izdanje 'Silovane,' Broj 9091, Godina XVIII, 2009. 27 The Netherlands Institute for War Documentation (NIOD), Appendix IV, History and Reminders in East Bosnia, Chapter 6, War In Eastern Bosnia: Ethnic cleansing by Serbs and first acts of Muslim resistance. 28 Dnevni Avaz , Obiljeavanje stradanja prvih srebrenikih rtava, 7 May 2009. 29 Helen Warrell, Bosnian Muslim Hazim Malagic remembers Serb aggression as he testifies in defence of the Srebrenica commander", The Institute for War & Peace Reporting (IWPR), 20 November 2005. 30 Naser Ori. 1995. Srebrenica Testifies and Accuses: Genocide Against Bosniaks in Eastern Bosnia (Central Podrinje) April 1992 - September 1994."[Srebrenica Svjedoi i Optuuje: Genocid nad Bonjacima Istone Bosne (Srednje Podrinje) april 1992 septembar 1994.] Chapter: Massacres in the Months of April and May of 1992 [Pokolj u mjesecima april i maj 1992. godine], p.49. 31 Tim Judah, The Waiting Game in the Balkans, The New York Review of Books, 11 August 2005. 32 Podatke dostavio svjedok Smajo Imamovi. 33 United Nations, "Report of the Security Council Mission Established Pursuant to Resolution 819 (1993)," S/25700, 30 April 1993. 34 ICTY, Prosecutor v. Naser Ori, Trial Judgement, Case No. IT-03-68-T, Par. 86. 35 ICTY, Prosecutor v. Naser Ori, Trial Judgement, Case No. IT-03-68-T, Par. 103. 36 BEHAR, Op. cit. str. 55. 37 ICTY, Prosecutor v Miroslav Deronji, Sentencing Judgement, par. 85. 38 Association Women of Srebrenica, The United Nations on the Srebrenica's Pillar of Shame: 104 testimonies about the role of the UN in genocide against the population of the UN 'Srebrenica Safe Haven', Chapter: Slaughtering of Civilians in the Village of Glogova on 9 May 1992, 16-17. 39 ICTY, Court Transcript, Prosecutor v. Naser Ori, Tuesday 22 November 2005. 40 Sejo Omeragic. Sarajevo, 1994. Satanic Sons (Satanski Sinovi).

41 Emir Suljagi,Exclusive: Names of Yet Not-Indicted Criminals (I) [Ekskluzivno: imena jo neoptuenih zloinaca (I)], published by BH Dani (Sarajevo-based Bosnian language daily) on 15. juni 2001. 42 Naser Ori Trial, Court Transcripts, Testimony of Slavisa Eri on 26 October 2004. 43 Reuters, Bosnian Muslims Bury Oldest Victim of War Killings, 12 May 2009. 44 Final Report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex VIII - Prison Camps, Under the Direction of M. Cherif Bassiouni. 45 United Nations Human Rights Committee, Document submitted by Bosnia and Herzegovina on 27 April 1993, para. 13. http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/0/333378630589b6d680256674005bc280? Opendocument 46 Preporod Journal, Issue # 103, ISSN 1334-5052, Special Edition: September 2008, Photo Archive Masovna Grobnica Suha, 9-12. 47 Radio-Television of the Federation of Bosnia-Herzegovina (RTVFBiH), Zekira Begi was killed in the 9th month of pregnancy [Zekira Begi ubijena je u devetom mjesecu trudnoe], 9. maj 2010. 48 ICTY, Prosecutor v. Miroslav Deronji, Sentencing Judgement, Case No. IT-02-61-S, Par. 57. 49 Ibid. par. 68. 50 ICTY, Prosecutor v. Momilo Perii, Case IT-04-81-PT, Submission of Expert Reports of Dr. Robert J. Donia, (ii) Thematic Excerpts from the Assembly of Republika Srpska, 1991-96, attached at ANNEX B, 23 September 2008. 51 Daniel Toljaga, Op. cit. Interview with Nihada Hodi. 52 Ori, Srebrenica Svjedoi i Optuuje, p. 55-56. 53 Ibid. 54 The Court of Bosnia and Herzegovina, Indictment confirmed in the Novak Stjepanovi case, Press Release, 12 November 2009. 55 Ori, Srebrenica Svjedoi i Optuuje, p. 54, 57. 56 ICTY, Prosector v. Naser Ori, Court Transcript, page 3911, 20 January 2005.

57 Ori, Srebrenica Testifies and Accuses, p. 59. 58 Udruenje ene Srebrenice. Tuzla, 1998. Samrtno Srebreniko Ljeto '95 str. 133135. 59 ICTY, Court Transcript, Prosecutor v. Naser Ori, Testimony of Edina Kari, 14-15 September 2005. 60 Ibid. 61 ICTY, Dragan Nikoli, 'Suica Camp,' (IT-94-2), Case Information Sheet. 62 Roger Cohen, Bosnian Camp Survivors Describe Random Death, The New York Times, 2 August 1993. 63 ICTY, Judgement in the Case The Prosecutor v. Dragan Nikoli, Press Release, 18 December 2003. 64 ICTY, Court Transcript, Prosecutor v. Dragan Nikoli, Testimony of Habiba Hadi, 3 November 2003. 65 ICTY, Prosecutor v. Dragan Nikoli, Sentencing Judgement, Case No.IT-94-2, Par. 194. 66 Osloboenje, Godinjica stradanja u logoru Suica, 27 September 2009. 67 Roger Cohen, Ex-Guard for Serbs Tells Of Grisly 'Cleansing' Camp, The New York Times, 1 August 1994. 68 Roger Cohen, Bosnian Camp Survivors Describe Random Death, The New York Times, 2 August 1994. 69 First Report on the War Crimes in the Former Yugoslavia, Submission of Information to the United Nations Security Council in Accordance With Paragraph 5 of Resolution 771 (1992), September 22, 1992. 70 Carol J. Williams, "Horror in Bosnia: Children Slain as Parents Watch", Los Angeles Times, 3 June 1992. 71 Hasan Nuhanovi. Sarajevo, 2007. Under the UN Flag: The International Community and the Srebrenica Genocide,p.41. 72 Naser Ori Trial, Court Transcripts, Testimony of Mensud Omerovic, 26 May 2005. 73 Dnevni Avaz, "U BiH 25.000 silovanih ena i 52 mukarca," Issue No. 4652, p. 11, 5.

septembra 2008. 74 ICTY, "Decision on prosecution motion seeking leave to amend the second amended indictment," 8 July 2008. 75 Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex IX: "Rape and sexual assault," Chapter "Viegrad," Under the Direction of: M. Cherif Bassiouni, Chairman and Rapporteur on the Gathering and Analysis of the Facts, Commission of Experts Established Pursuant to Security Council Resolution 780 (1992). 76 United Nations Human Rights Committee. Op. cit. para. 34. 77 Balkan Insight, Corpses of 250 People Exhumed from Perucac Lake, Bojana Barlovac, 9 September 2010. 78 ICTY, Milan Luki and Sredoje Luki, 'Viegrad,' (IT-98-32/1), Case Information Sheet. 79 Slobodna Evropa, Milan Gets Life Sentence, Sredoje 30 Years [Milanu doivotni zatvor, Sredoju 30 godina] by Denana Halimovi, 20 Juli 2009. 80 ICTY, Prosecutor v. Milan Luki & Sredoje Luki, Trial Judgement, Case No. IT-9832/1-T, par. 1008-1009. 81 ICTY, Prosecutor v. Milan Luki & Sredoje Luki, Trial Judgement, Case No. IT-9832/1-T, par. 849-850. 82 ICTY, Milan Luki and Sredoje Luki, 'Viegrad,' (IT-98-32/1), Case Information Sheet. 83 ICTY, Prosecutor v. Milan Luki & Sredoje Luki, Trial Judgement, Case No. IT-9832/1-T, par. 648-649. 84 Maggie OKane Then they set the house on fire and everyone inside was screaming I was the only one who got out, The Guardian, August 20, 1992. 85 ICTY, Prosecutor v. Milan Luki & Sredoje Luki, Trial Judgement, Case No. IT-9832/1-T, par. 852. 86 Patrick Ball, Ewa Tabeau and Philip Verwimp. The Bosnian Book of Dead: Assessment of the Database (Full Report), 17 June 2007.

SREBRENICA GENOCIDE IS NOT A MATTER OF ANYBODY'S OPINION; IT'S A JUDICIAL FACT RECOGNIZED FIRST BY THE INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA AND SUBSEQUENTLY BY THE INTERNATIONAL COURT OF JUSTICE. posted by Srebrenica Genocide at 1:50 PM